Vincent van Gogh

Zagreb, ožujak 2016.

Životopis

Vincenta van Gogha danas smatramo jednim od

najslavnijih umjetnika svih vremena, no za njegova su
života samo rijetki prepoznali njegov talent.

Rodio se 30. ožujka 1853. godine, u Zundertu,

gradiću na jugu Nizozemske. Njegova majka, Anne
Cornelie van Gogh, bila je ispunjena strahom i
sumnjama hoće li Vincent preživjeti jer je godinu dana
prije, na isti dan, rodila mrtvog sina. Brojni znanstvenici
ističu kako su te energije brige, sumnje i straha obilježile
cijeli Vincentov život.
Slika 1. Vincent van Gogh

Vincent van Gogh imao je tri mlađe sestre i dva brata. Kao dijete, bio je svadljiv i
samovoljan dječak koji je volio životinje i cvijeće. S osam godina počeo je privlačiti pažnju
roditelja kad bi načinio glinenog slonića, ili pak neobičan crtež mačke. No, Vincent bi uništio
sve svoje radove čim je osjetio da njegovi roditelji pokazuju interes. Snažno je bio vezan za
svog mlađeg brata Thea, o kojem je kasnije postao i ovisan. Odrasli su zajedno među žitnim
poljima i mirisnim šumama pinija u osobitom ozračju ljepote, boja i zvukova Brabanta. S
dvanaest godina morao je napustiti idilično mjestašce i uputiti se u novi život.

Njegov otac Theodorus van Gogh, protestantski svećenik, smatrao je kako bi Vincent
trebao postati trgovački pomoćnik, dok je Theo mislio da bi se njegov brat trebao baviti
knjigovodstvom ili stolarskim zanatom. No, Vincent se nije vidio u nijednom predloženom
zanimanju. Prvo je radio u Haagu kao trgovac umjetnina uvjeravajući sebe da je zadovoljan,
zatim u Londonu gdje je doživio prvo ljubavno razočaranje i nakon toga iskustva ništa više
nije bilo isto. Njegovi su roditelji osjetili da je razočaran jer mu se nisu ostvarili snovi. Počeo
se povlačiti, postao je usamljen, tih, potišten i okretao se vjeri tražeći u njoj spasenje. Potpuno
klonuće dogodilo se kad je ostao bez posla. Strastven i teške naravi, otvarao se jedino svom
bratu Theu u dugim pismima koje su izmjenjivali od 1872. godine pa sve do smrti. Pisma su
puna ljubavi, podrške i razumijevanja. Brat ga je ipak najbolje poznavao: „(...) čini mi se kao
da su u njemu dva lica, jedno koje je izuzetno darovito, nježno i profinjeno, i drugo, koje je
egoistično i tvrda srca. Ta se dva lica izmjenjuju, tako da prvo slušam jednoga koji govori na
svoj način i onda drugoga, koji govori drugačije.“ Kako je neko vrijeme u Engleskoj držao

2
predavanja o temama iz Biblije, logičan je slijed bio studij bogoslovije koji je započeo u
Amsterdamu. U pismima bratu otkrio je kako zahvaljujući vjeri u Boga pronalazi rješenja
svojih problema. Pisao mu je kako Bog zna mnogo bolje od nas što mi želimo i da je on taj
koji nam pomaže onda kada nam je potrebna pomoć. Nakon što je napustio je studij
bogoslovije, zaputio se u Borinage, kraj bogat ugljem, koji se nalazio na samoj granici između
Belgije i Francuske. Tu je neko vrijeme njegovao povrijeđene rudare i pomagao im tako što
im je davao novac koji mu je Theo slao. Period koji je proveo u Borinage-u, pomogao mu je
kasnije da izgradi i oblikuje svoj stav prema životu. Vincent je rudare usporedio sa robovima
u „Uncle Tom's Cabin“ (roman američke autorice Harriet Beecher-Stowe o crnačkom
ropstvu) – pisao je o tome da je ropstvo još uvijek prisutno u svijetu. Boraveći u Borinageu,
Vincent je došao do samospoznaje. Tako je u ožujku 1880, nešto sasvim kratko prije svog 27-
og rođendana, prepješačio 50-ak kilometara – od Valenciennesa, gradića na francuskoj
granici, sve do Courrieresa. Njegov je cilj bio posjetiti studio Jules Bretona, jednog od, tada
vodećih, europskih slikara. Donio mi je nekoliko crteža naslikanih ugljenom i tintom.
Međutim, kada je stigao, bio je previše uplašen da bi ušao u Bretonov studio pa je odšetao do
obližnje crkve i vratio se pješice nazad kući u Belgiju, prepješačivši tako novih 80-ak km.
Šetao je tri dana i tri noći, po vjetru i kiši, bez krova nad glavom. Tokom tog putovanja, van
Gogh je shvatio da je slikar. Nikada nije nikome objasnio zašto ili kako je do toga došlo.

Vincenta je nosila ljubav prema bijednima i poniženima, pa je podučavao djecu,

posjećivao bolesne i ranjene, ali i njemu samome bila je potrebna pomoć. Od 1880. godine
otkrio je u sebi impuls koji ga je vodio ka slikanju i otada više nije gubio vjeru u crtanje. I
druga njegova ljubavna priča nesretno je završila, tako da je potpuno izgubio želju za
druženjem. Iz sažaljenja i samokažnjavanja prigrlio je modela i bivšu prostitutku Sien
Hoornik, neuglednu ženu koja mu je pozirala za sliku „Tuga“ (1882.) i njezinu kćer. S njima
je proveo godinu i pol v Hagu glumeći obitelj, no nakon toga, imao je samo kraće i površnije
veze sa ženama.

Početkom 1886. godine boravi u Parizu, na Montmartreu, gdje postaje Cormonov

učenik, a nakon toga živi s bratom, kada doživljava potpuni iskorak u svom izrazu. Sljedeće
godine započinje prijateljstvo s avangardnim slikarom Paulom Gauguinom koje će završiti
kobno za Vincenta. Nakon što se Paul Gauguin doselio k Vincentu, zajedno su slikali
(primjer: slike stolica) i skupljali avangardne umjetničke slike. Međutim, često su se i svađali.
Gauguin je vjerovao da umjetnik treba stvarati na temelju pamćenja, dok je van Gogh morao
vidjeti ono što slika. U Vincentu se pojavio strah kako nisu ravnopravni i da će ga Paul

3
napustiti. Stoga mu je, na Badnjak 1888., zaprijetio britvom da će ga ubiti. U tom se trenutku
uspaničio i pobjegao, odrezao je sebi dio lijevog uha, zamotao ga u novinski papir, otišao u
javnu kuću i poklonio ga prostitutki Rachel, nakon čega je pao u epileptički šok. Postoje i
istraživači (Hans Kaufmann i Rita Wildegans) koji tvrde kao je zapravo Paul Gauguin
Vincentu odrezao uho sabljom, a ima i onih koji misle kako nije slučajnost da si je van Gogh
odrezao uho neposredno nakon što se Theo zaručio (a bilo je poznato kako Vincent nije volio
nijednu Theovu djevojku). Sam van Gogh je na pitanje zašto si je odrezao uho, odgovorio:
„Lekcija koju svatko treba naučiti u životu je kako patiti bez kukanja“.

Slika 2. Vincent van Gogh: Chair Slika 3. Paul Gauguin: Chair Slika 4. Autoportret s povezanim uhom

Nakon događaja s uhom, Gauguin je otišao u Pariz, a Vincet u Provansu u

psihijatrijsku bolnicu na liječenje gdje je proveo 14 dana. Tamo je počeo slikati čemprese i
masline, a naslikao je i jedno od svojih najpoznatijih dijela – Zvjezdanu noć. Po povratku u
svoj atelje naslikao je Autoportret s povezanim uhom. Sljedeću godinu preselio se u Auvers-
sur-Oise, gdje je živio u gostionici Ravoux. Tijekom sedamdeset dana, koliko je boravio
tamo, naslikao je sedamdeset ili osamdesetak slika. Jedan od razloga zašto je došao u ovaj
gradić, bio je i dr. Paul Gachet koji ga je pristao liječiti. Prvi dojam Van Gogha o dr. Gachetu
bio je: "mislim da je bolesniji od mene, ili možemo reći jednako“. Bio je svjestan da je u
ludnici, ali između pojedinih nastupa strastveno je radio – njegove boje kao da su dobile još
više na intenzitetu. Bez predaha je slikao i crtao, manijakalno, suludo, divlje. Radom je
pokušao prebroditi i svoje krize koje su se periodički ponavljale. Prema liječničkoj
dokumentaciji, kod njega su se izmjenjivali trenutci lucidnosti s teškim klonućima.

Postoji mnogo teorija o njegovoj smrti. Ona najdugovječnija i prihvaćena u širim

znanstvenim i umjetničkim krugovima, govori kako je Vincent u ljetnu večer, usred polja, u
Auversu (Francuska) pucao sam sebi u gornji dio trbuha. Potom se vratio u svoju sobu gdje je

4
ležao sam, krvareći, sve dok se vlasnik gostionice i njegova obitelj nisu zabrinuli zašto
Vincent ne dolazi na večeru. Ranama je podlegao 2 dana kasnije, 29. srpnja 1890. godine.
Knjiga „Van Gogh: Život“, čiji su autori Steven Naifeh i Gregory White Smith, govori o tome
kako je smrtonosni hitac u Van Gogha ispalio 16-godišnji Rene Secretan. On je ljeto provodio
u obližnjoj vili i imao je kompleksni odnos s van Goghom koji je uključivao kupovanje
alkohola slikaru i stalno zadirkivanje. Van Gogh je, nakon što je primio hitac, doteturao do
obližnje gostionice u kojoj je odsjeo. Prije nego što je umro, na pitanje je li se želio ubiti,
odgovorio je: „Da, vjerujem da jesam.“ Na istraživanje njegove smrti autore su navela i
pitanja koja su se javila nakon teorije da je slikar pucao sam u sebe – što se dogodilo sa
stalkom i kistovima koje je ponio sa sobom u polje; što se dogodilo sam pištoljem, te zašto
nije pronađena oproštajna poruka. Naifeh i Smith smatraju da van Gogh nije optužio dječaka
jer je ionako priželjkivao smrt i nije želio da netko zbog toga ispašta.

Njegove posljednje riječi bile su: „Tuga će trajati vječno“. Pokopan je u Auvers-sur-
Oiseu uz svog brata Théa koji je preminuo 6 mjeseci kasnije. Théova udovica Jo, srećom, nije
htjela poslušati savjete da se riješi svih Vincentovih slika, već je organizirala njegovu
posthumnu izložbu i objavila pisma koja su izmjenjivali Vincent i Théo.

Stvaralaštvo

Za Vincenta se govori kako je prethodnik europskog ekspresionizma, jer je u svojim

slikama dao izraz sirovog i grubog svijeta u kakvom je živio, a ipak je u njemu pronalazio
najsvjetlije i najiskričavije detalje. Prve slike su mu tamne, malog formata i gotovo sve su
obrubljene crnom bojom, s motivima rudara i njihovog teškog života.

Držao se strogog režima – ustajao je svako jutro u četiri sata kako bi počeo sa radom.
Bio je siromašan, ali po vlastitom izboru. Theo mu je svaki mjesec slao 150 franaka, što je
bilo dvostruko, pa čak i više od plaće jednoga radnika. Taj novac je trošio na boje, duhan i za
plaćanje modela. Prije nego što je stvorio djela po kojima je postao poznat, uspio je prodati
samo jednu sliku („Crveni vinograd“), dok je neka svoja djela trampio za druge potrepštine.

Van Gogh je u početku slikao ružne, neprivlačne modele i neugodne scene. U rujnu
1883. godine, kada je imao 30 godina i već bio pravi umjetnik pune 3 godine, otkrio je boju.

5
Iako se u toj dobi većina umjetnika okreće bojama, njegov preokret bio je prilično ekstreman.
Počeo je čak i odlaziti na satove klavira gdje je svojem učitelju objašnjavao kako se note
prelijevaju u nijansama od tamno plave do žute boje. Učitelj klavira smatrao ga je ludim i
odbio nastaviti podučavati. Nedugo nakon što je otkrio boje, seli u Pariz gdje postaje vrlo
poznat i gdje se često opušta u razgovore i rasprave sa brojnim umjetnicima. U džepu je
uvijek nosio crvenu i plavu kredu, koje je koristio za crtanje po zidovima kada bi objašnjavao
svoje posljednje teorije.

Gotovo sve slike na kojima počiva njegova slava naslikane su u posljednje tri godine
života na francuskom jugu, u Arlesu, kao primjerice: „Portret dr. Gacheta“, „Žitno polje s
čempresima“, „Zvjezdana noć“, „Irisi“, ili njegov „Autoportret“. Slikao je gotovo jednu sliku
dnevno. Sve je u intenzivnim bojama, pojednostavljenim oblicima i valovitim crtama koje
ostavljaju dojam duboke senzibilnosti. Brojni likovni kritičari tvrde kako Van Goghovi
suncokreti, stolac, zvjezdano nebo i kukuruzi sjaje čudesnom životnošću i ljepotom. U tim
nesavršenim, a opet u potpunosti savršenim oblicima suncokreta, očituju se i život i smrt
istovremeno. Sve podliježe starenju i truljenju, ali ono što ostaje to je sjaj ulovljenog trenutka,
izraz ljepote duše. Vincent u svemu nalazi simboliku, tako da suncokrete vidi kao duše koje se
okreću svjetlu, slijedeći Krista. Boju nanosi gustim i nemirnim potezima kista tako zaneseno,
da je na nekim mjestima debeli namaz, dok se na nekim mjestima vidi platno. Posebno su
privlačne sitne sjemenke i ustreptali drhtaj čaški.

Vincent van Gogh je imao misiju prikazati ljudsku dramu i neshvaćenost u svom
najtežem obliku. Za sobom je ostavio 850 slika i više od 900 crteža i akvarela. Najskuplje
slike bile su: Suncokreti – 24,75 milijuna funti; Irisi – 53,9 milijuna dolara; Portret Dr.
Gacheta – 82,5 milijuna dolara; Žitno polje s čempresima – 57 milijuna dolara; Autoportret
bez brade – 71,5 milijuna dolara.

6
Zaključak

Ovaj je slavni slikar, za vrijeme svog iznimno kratkog života, odavao dojam nesređene
i neurotične osobe, koja je činila možda nama nerazumljive poteze, ali je neosporno da je bio
genije, usamljenik i neshvaćeni slikar, koji je živio svoju umjetnost. Mnogi njegov život
smatraju neuspjehom jer nije osnovao svoju obitelj, nije mogao osigurati svoju egzistenciju
niti održavati kontakt s ljudima. Ipak, sa svojom je umjetnošću postigao spoj kao rijeko koji
drugi umjetnik – umjetnost i život za njega su postali nerazdvojna cjelina. Stvaralačka
energija koju je van Gogh u trenucima nadahnuća kanalizirao, očito je bila tako jaka, potresna
i zbunjujuća da joj je i sam podlegao.

Iako je bio umjetnik koji je patio cijeli svoj život, umro vrlo mlad i ne tako poznat,
njegov lik i djelo i danas žive, što potvrđuje postojanje Van Gogh muzeja u Amsterdamu,
postojanje brojnih udruga i skupina s njegovim imenom (npr. srpska rock grupa „Van Gogh“),
činjenica da se u većini zemalja o Van Goghu uči već u osnovnoj školi, da slovi za jednog od
najpoznatijih umjetnika svih vremena i što njegove slike mnogi ljudi spominju kao vlastiti
uzor i pokretač koji ih motivira na stvaranje umjetnosti.

„Ako čujete glas unutar sebe koji kaže 'ne možeš slikati,'
tada pod svaku cijenu slikajte, i taj glas će biti ušutkan“.

Vincent van Gogh

7
Literatura

1. Bertović Skračić, Z. (2015): Nepoznati detalji – Van Gogh je prodao više od jedne
slike i bičevao se kad ne bi dovoljno učio. Posjećeno 14.3.2016. na web-stranici
express.hr: http://www.express.hr/artis/van-gogh-je-prodao-vise-od-jedne-slike-i-
bicevao-se-kad-ne-bi-dovoljno-ucio-2451#
2. Cruz, S. (2013): The Sad Life of Vincent van Gogh. Posjećeno 14.3.2016. na web-
stranici: https://www.youtube.com/watch?v=2RFcyAby4Nk
3. Ercegović, S. (2013): Vincent van Gogh - „genije čije slike govore“. Posjećeno
14.3.2016. na web-stranici: http://www.buro247.hr/kultura/umjetnost/12356.html
4. Kosić, M. (2015): Vincent van Gogh: uspavanka u boji. Posjećeno 15.3.2016. na web-
stranici: http://www.6yka.com/novost/31174/vincent-van-gogh-uspavanka-u-boji
5. Kuspit, D. (2005): The End of Art. Cambridge: University Press
6. Vijesti.rtl.hr (2009): Nije britva nego mač – Van Goghu uho odsjekao Gauguin.
Posjećeno 15.3.2016. na web-stranici: http://www.vijesti.rtl.hr/novosti/7331/van-
goghu-uho-odsjekao-gauguin/
7. wikipedia.hr.: Vincent van Gogh. Posjećeno 14.3.2016. na web-stranici:
https://hr.wikipedia.org/wiki/Vincent_van_Gogh
8. 24sata.hr (2011): Nova teorija: Van Gogh se nije ubio, ustrijelio ga je dječak (16).
Posjećeno 14.3.2016. na web-stranici: http://www.24sata.hr/news/nova-teorija-van-
gogh-se-nije-ubio-ustrijelio-ga-je-djecak-16-238885