ZAVRŠNI RAD MENTORSKE GRUPE SUVREMENE MIGRACIJE

Imena autorica: Antonija Potočki, Helena Mihelić, Maja Nikolandić

Mentorice: Julija Kranjec i Maddalen Avon

Područje rada/kolegij: Suvremene migracije

Naziv rada: Migracije i sigurnost

Ključne riječi: migracije, ilegalnost, sigurnost, ilegalno protjerivanje, policijsko nasilje,

mogućnost dolaska
 1. Uvod

Završni rad mentorske grupe Suvremene migracije temelji se na konceptima i

pojmovima koji se često susreću u kontekstu migracija a to su: sigurnost, mogućnost dolaska,
ilegalnost, push-backovi odnosno protjerivanja te povezano s tim policijsko nasilje. Budući da
se intenzivno i svesrdno bavimo humanitarnim radom u smislu pomaganja, podrške,
integracije i praćenja stanja u kojem se nalaze izbjeglice u Hrvatskoj, odabrale smo teme usko
vezane za navedeno područje.

U izradi ovog rada koristili smo metode istraživanja, iskustveni rad te brainstorming za
vizualni prikaz istog. Mirovni studiji su nam svojim programom a osobito kolegijima:
Suvremene migracije, Od egzila do azila te Ljudska sigurnost neizmjerno pomogli u
približavanju i boljem uvidu i shvaćanju migracija i sigurnosti generalno te u smislu tzv.
Izbjegličke krize. Također smo dobile vrlo bitnu i čvrstu teorijsku podlogu koja je kronično
nedostajala u dosadašnjem praktičnom radu odnosno djelovanju na terenu.

U ovom radu poseban naglasak stavljamo na vezu između migracija, ljudskih prava izbjeglica
i migranata i često korištenih pojmova: ilegalnost, prisilna protjerivanja te sigurnost,
nacionalna i osobna, koje su uglavnom u potpunom raskoraku.
 2. Migracije

Migracija (lat. migratio lutanje, kretanje, seljenje) je stalan proces kretanja ljudi u
prostoru zbog čega se nalazi u centru političkog interesa ne samo na europskom prostoru nego
i globalnom. Kroz stoljeća migracijskih gibanja, migracije postaju globalni fenomen koji
jednako utječe na zemlje podrijetla, tranzita ili odredišta ljudi. Migracije mogu biti
međunarodne i uključuju zakonite ili slobodne migracije ali i nezakonite, nedopuštene
prelaske granica i boravka u nekoj stranoj državi te prisilne, napuštanje zemlje podrijetla
pojedinačno, u strahu od progona, zbog rata ili kršenja ljudskih prava. Kada govorimo o
prisilnim migracijama reći ćemo da je riječ o ljudima kojima je potrebna međunarodna zaštita
i omogućen pristup teritoriju druge države. U tom kontekstu govorimo o pružanju zaštite azila
individualno ili privremeno, posebno u situaciji masovnog dolaska izbjeglica u neku državu.
Svaka država ima pravo na kontrolu ulaska, boravka i protjerivanja stranaca s teritorija i to
kao dio suvereniteta. To pravo na kontrolu ograničeno je pravilima međunarodnog prava. Po
međunarodnom pravu i pravu Europske unije svaka osoba ima pravo zatražiti azil na teritoriju
zemlje utočišta. Omogućen pristup sustavu azila je prva stepenica u ostvarivanju prava na azil
koja su zajamčena međunarodnim i europskim dokumentima za zaštitu ljudskih prava i
temeljnih sloboda.

3. Sigurnost? Za koga?

Svako biće nastoji sačuvati vlastiti bitak kroz sigurnost kao socijetalno i socijalno
pitanje. Država nastaje radi ostvarenja sigurnosti društva te je tako sigurnost u osnovi pitanje
društvenog. Sigurnost je bit društva, uvjet postojanja iliti uvjet postojanja društva, te je kao
takvo najznačajniji garant sigurnosti i zato je u biti sigurnost društvena funkcija. Pitanje sile
jedno je od središnjih pitanja sigurnosti: koji su to društveni uvjeti u kojima nastaju poticaji
da se sila uporabi ili ne uporabi. Sigurnost je problem s kojim se suočavaju sva društva.
Sigurnost lat. „securitas“, „securas“- doslovno znači sigurnost, siguran, bezbrižan, pouzdan,
neustrašiv, čvrst, zaštićen. Općenita definicija sigurnosti kazuje nam da je sigurnost relativna
odsutnost štetnih ugrožavanja kroz negativni aspekt određenja. Možemo ovdje postaviti
pitanje koje će nam ovu temu dodatno zakomplicirati a to je pitanje je li sigurnost objektivna
i/ili subjektivna kategorija? Mislim da se mnogi političari, aktivisti te ostali osviješteni
građani znaju spoticati o jednostavno poimanje sigurnosti kao o kakvoj subjektivnoj kategoriji
jer ako ne vidimo ili ne osjećamo prijetnju, nesigurnost ili opasnost ne znači da ne postoji.
 Kada promatramo pojam sigurnosti kroz teorijski okvir možemo pojmiti kako je
sigurnost apsolutni pojam - netko ili nešto je sigurno ili nesigurno, ali u našem hiperrealnom
svijetu znamo da apsolutna kategorija živi samo u knjiškim redovima, „u nas“ pitanje
sigurnosti rastače se na stupnjeve i kategorije suvremenog svijeta te ovdje sigurnost poprima
znanstveno istraživački smjer koje nam olakšava snalaženje u posve „subjektivno-
objektivnom“ svijetu kroz 4 kategorije:

1. Sigurnost na razini nacionalne države

2. Sigurnost na međunarodnoj razini

3. Regionalni pristup

4. Globalni pristup ( Tatalović, Bilandžić, 2005:10)

Sigurnost na razini nacionalne države i njenog odnosa prema pravima pojedinaca često
se pojavljuje teza kako su to po svojoj prirodi sukobljene vrijednosti. Njihov se odnos opisuje
teorijom igre nultog zbroja1 : povećanjem jedne, slabi druga vrijednost. Institucije nacionalne
sigurnosti inzistiraju na nacionalnim interesima, i ne zanimaju ih previše posljedice njihova
djelovanja. Tvrdnja kako postoji polaritet između sloboda pojedinca, ljudskih prava i
nacionalne sigurnosti zapravo je pogrešna. Ako akcija poduzeta u ime nacionalne sigurnosti
donosi kršenje ljudskih prava i zajamčenih sloboda, njezino se opravdanje ne može tražiti
umjerenu potreba za sigurnošću a protiv tih je vrijednosti.
(Tatalović,Cvrtila,Grizold, 2008:18)

Pitanje Europske sigurnosti jest pitanje sigurnosti na međunarodnoj razini. Sigurnosna

djelatnost postupno se diferencirala u odnosu na druge čovjekove djelatnosti, te se oblikovala
kao smislena i svjesna djelatnost na razini cijelog društva namijenjena čovjekovoj obrani i
zaštiti u odnosu na prirodne procese i pojave u društvu koje percipira kao opasnost.
( Tatalović, Bilandžić, 2005:43)

U slučaju Republike Hrvatske može se govoriti i o pravnom sustavu, točnije

učinkovitoj provedbi Zakona o nadzoru državne granice, Zakona o azilu i Zakona o strancima,
ali i o sposobnosti institucija da se nose s kriznim situacijama. Naši su zakoni tijekom

1
Teorija igara je grana primijenjene matematike koja izučava strategijske situacije odnosno situacije sukoba i
kooperacije u kojim uspjeh neke racionalne osobe odnosno učesnika u odlučivanju ovisi o odlukama drugih
racionalnih osoba.
pregovora s EU potpuno usklađeni s europskom pravnom stečevinom i takve ih je trebalo i
implementirati, a bili smo svjedoci da su se cijeli sustavi u nekoliko dana urušili.

Posljedica ovakvih propusta su stotine tisuća migranata na teritoriju Europske unije

kojima pri ulasku nije utvrđen identitet niti su kvalitetno registrirani (fotografi ja i otisci
prstiju). Otvaranje koridora za nekontrolirani priljev migranata urušilo je pravni i sigurnosni
poredak Europske unije. Izbjeglicama je pomoć morala biti pružena u skladu s međunarodnim
i europskim pravom, a u tome je Europska unija potpuno zakazala i ostavila države da se
same suoče s navedenim problemom. Političari su pokazali nedostatak liderstva i hrabrosti,
što je rezultiralo i slabom potporom sigurnosnim službama. (Tadić, 2016:15)

3.1. Sgurnosna prijetnja

U svom radu Pozniak i Petrović smatraju da posljednjih dvadesetak godina u državama

članicama Europske Unije, kao i u ostalim razvijenim industrijskim državama, migranti,
izbjeglice i tražitelji azila uglavnom se doživljavaju kao sigurnosna prijetnja. Zamjetna je tzv.
„sekuritizacija migracija“, odnosno, proces u kojem politikama (policies) migracija i azila
dominiraju sigurnosni diskursi i pripadajuće sigurnosne tehnike. Usporedo s uvođenjem sve
restriktivnijih politika, kreatori javnih politika i javnost migrante, izbjeglice i tražitelje azila u
sve većoj mjeri počinju doživljavati kao sigurnosnu prijetnju. Tako migracije postaju
sigurnosni „problem“ tako da tzv. „sekuritizacija migracija“ uključuje „upošljavanje“
sigurnosnih diskursa, tehnika i tehnologija nadzora te pojačanu represiju prema tražiteljima
azila i migrantima. ( Pozniak, Petrović, 2015:48)

Na sve veći broj tražitelja azila državne su institucije odgovorile uvođenjem sve
restriktivnijih politika koje uključuju oštrije nadzore granica, odbijanje da se tražiteljima azila
prizna izbjeglički status te uvođenje restriktivnijeg pravnoga okvira. Postojeći i potencijalni
sukobi na Bliskom Istoku i Aziji dodatno kompliciraju sigurnosne politike na prostoru
Europe.

3.2. Granična sigurnost

Republika Hrvatska kao vanjska granica Europske Unije i nečlanica Schengenskog

ugovora zajedno sa drugim država dobiva etiketu nespremnosti. Sve je više članica EU koje
se u nedostatku zajedničke europske politike prema izbjegličkoj krizi odlučuju za uvođenje
jednostranih mjera, pa je tako šest država potpisnica Schengenskog ugovora do sada
privremeno suspendiralo njegove odredbe i ponovo uvelo kontrole na granicama.
 Na Frontexovim stranica nedavna je studija Europskog parlamenta pokazala da bi
neograničena suspenzija Schengenskog prostora mogla koštati do 230 milijardi eura tijekom
razdoblja od deset godina, pojam područja slobode, sigurnosti i pravde donio je niz teških
udaraca tijekom posljednjih nekoliko godina. To je dijelom posljedica priljeva izbjeglica koje
su pristizale kako se stanje u Siriji pogoršavalo. Zatim su nastupili teroristički napadi koji su
se na europskom tlu dogodili s užasnim posljedicama izazivajući strahove, opću nesigurnost
među građanima.

U traženju rješenja ne smijemo definirati migraciju kao sigurnosni problem. Doista,

suprotstavljanje tim pitanjima bi se igrala u rukama ekstremista kojima se bori da porazimo.
Međutim, trebamo stabilne granice, a za to nam je potrebna nova i inovativna europska
rješenja.

4. Ilegalnost

Ilegalan, koji se odvija izvan zakona, koji je protivan zakonu; nezakonit. Relevantni
zakoni u ovom smislu su Zakon o strancima i Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti
koji navode termine ilegalan ulazak i ilegalan boravak. Da bih mogli razumjeti pojam
ilegalnosti potrebno je prethodno pojasnjenje pojma stranac, državljanin treće zemlje i jos
nekoliko bitnih pojmova:

1. Stranac je osoba koja nije hrvatski državljanin.2

2. Osoba bez državljanstva je stranac koju ni jedna država sukladno svom nacionalnom
zakonodavstvu ne smatra svojim državljaninom.

4. Državljanin treće zemlje je osoba koja nema državljanstvo države članice EGP-a3 ili
Švicarske Konfederacije.

5. Treća zemlja je država koja nije država članica EGP-a niti Švicarska Konfederacija.

Nezakonitim ulaskom u Republiku Hrvatsku smatra se ako stranac:4

1. prijeđe državnu granicu izvan mjesta ili vremena određenog za prelazak državne granice,

2. izbjegne graničnu kontrolu

2
Članak 2.
3
Državljanin države članice EGP-a je osoba koja ima državljanstvo jedne od država članica EGP-a
4
Članak 39.
Strancu se može odobriti ulazak u Republiku Hrvatsku ako5:

1. posjeduje valjanu putnu ispravu ili drugu ispravu koja služi za prelazak državne granice,

2. posjeduje valjanu vizu ili valjano odobrenje boravka, ako je potrebno,

3. opravda svrhu i uvjete ulaska i boravka te ako posjeduje sredstva za uzdržavanje za vrijeme
boravka u Republici Hrvatskoj i za povratak u državu iz koje je došao ili za putovanje u treću
državu,

Strancu koji ne ispunjava uvjete iz stavka 1. ovoga članka, može se odobriti ulazak u
Republiku Hrvatsku na određenom graničnom prijelazu, ako to zahtijevaju ozbiljni
humanitarni razlozi, nacionalni interes ili međunarodne obveze Republike Hrvatske.

Stranci koji su u RH ušli mimo državne granice i/ili bez valjanih dokumenata i koji
nemaju namjeru tražiti azil ili neku drugu vrstu dopuštenja boravka su iregularni imigranti.
Uobičajen naziv za takve osobe jest ilegalni imigrant, no iz perspektive ljudskih prava
nedopustivo je osobu nazivati ilegalnom odnosno nezakonitom. Nijedna osoba ne može biti
ilegalna, već nezakoniti mogu biti njeni postupci. Dodatno, članak 8. istog zakona kaže:

Državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva koja je nezakonito ušla u Republiku
Hrvatsku, a došla je izravno s područja na kojem je proganjana u smislu članka 20. ovoga
Zakona ili je izložena ozbiljnoj nepravdi u smislu članka 21. ovoga Zakona, neće se kazniti
zbog nezakonitog ulaska ili boravka ako bez odgode izrazi namjeru te opravda razloge
nezakonitog ulaska ili boravka.

4.1. Mogućnost dolaska

Članak 26. određuje obvezu podvrgavanja graničnoj kontroli pri ulasku u zemlju. Pa
tako osoba koja namjerava prijeći ili je već prešla graničnu crtu dužna je dati na uvid isprave
propisane za prelazak državne granice, podvrgnuti se graničnoj kontroli te ne smije napustiti
područje graničnog prijelaza dok nije obavljena granična kontrola. Nadalje, osoba iz stavka 1.
ovoga članka dužna je policijskom službeniku pojasniti sve okolnosti vezane za ispunjavanje
uvjeta prelaska državne granice i postupati po upozorenjima i naredbama službenika koji
obavljaju graničnu kontrolu.

5
Odobrenje ulaska stranca u Republiku Hrvatsku (članak 36.)
 Republika Hrvatska je sklopila 26 sporazuma o predaji i prihvatu osoba, te je za
provedbu istih, s hrvatske strane nadležna Služba za nezakonite migracije (Uprava za granicu)
Ministarstva unutarnjih poslova. Danom ulaska u Europsku uniju Republika Hrvatska je
preuzela readmisijske sporazume koje je potpisala Europska unija. (Izvjesće Vlade za 2013.)

Pored graničnih prijelaza države moraju vršiti nadzor i vanjske granice van graničnih
prijelaza. To se provodi patroliranjem. Temeljit nadzor zelene i plave granice je potreban prije
svega zato da se onemogući izbjegavanje redovitog nadzora graničnih prijelaza te da se
spriječe nelegalne migracije.

Kako Šengenski sporazumi ciljaju na uspostavu zajedničkih vanjskih granica i

istovremeno ukidanje unutarnjih granica to traži, ne samo jačanje nadzora vanjskih granica,
već i donošenje niza komplementarnih mjera, koje sa sigurnosnog aspekta trebuju omogućiti
oblikovanje prostora slobodnog kretanja ljudi. U cilju sprječavanja i onemogućavanja
ilegalnih prijelaza vanjskih granica posebno se intenzivira policijska i carinska suradnja
između susjednih država na pograničnom prostoru kao i pojačan policijski, carinski i
inspekcijski nadzor.

4.2. Slovenski primjer

Kada govorimo o čuvanju i kontroliranju granica možemo se pozvati na iskustva

susjedne Slovenije koja je uz povećavanje specijalizacije ustrojbenih postrojbi policije morala
izvršiti i reorganizaciju tako da je za uključivanje u šengenski režim morala na 670 km.
granice izgraditi 66 graničnih prijelaza, od toga 16 međunarodnih cestovnih, 8 međunarodnih
željezničkih, 9 međudržavnih graničnih prijelaza, 27 prijelaza za pogranični promet te tri
međunarodna zračna prijelaza i 3 pomorska prijelaza, kao i za osiguravanje zelene i modre
granice, osnovati 40 novih postrojbi u kojima je uposleno skoro 3300 novih policajaca s
potrebnom opremom i obukom. Istovremeno, zbog ukidanja unutarnjih granica država
članica, dio carinika je ostao bez posla, pa su se isti morali prekvalificirati na poslove
policajaca. Da bi se osigurao učinkovit rad policije, carine i inspekcija na novoj vanjskoj
granici, istima je trebalo osigurati stanove, vrtiće, škole i druge za život važne uvjete. Sve je
to bilo dijelom financirano iz fondova EU (45%), ali je znatan dio sredstava bio osiguran i
proračunom. Do prijama u članstvo EU Slovenija je uložila 202 milijuna EUR, a svake
naredne godine, od pristupa EU do punopravnog članstva u šengenskom prostoru, Sloveniju
je koštalo dodatnih 74 milijuna EU!.)

Slijedom svih iznesenih činjenica, očigledno je da ljudi koji su državljani trećih

zemalja te se nalaze u specifičnoj situaciji i ne posjeduju potrebne dokumente, nemaju drugu
mogućnost dolaska osim pokušaja ilegalnog ulaska, prelaska i boravka na teritoriju EGP.
Tako se dodatno izlazu brojnim problemima, preprekama i opasnostima, a jedna od nuspojava
toga jest porast krijumčarenja ljudima i svih drugih vrsta kriminala.

5. Pravo na međunarodnu zaštitu (azil)

Opća deklaracija o ljudskim pravima u čl. 14. navodi: »Svatko pred progonom ima
pravo tražiti i uživati utočište u drugim zemljama. Na to se pravo ne može pozivati u slučaju
progona koji su izravna posljedica nepolitičkih zločina ili djela protivnih ciljevima i načelima
Ujedinjenih naroda.« Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima ne navodi
eksplicitno pravo na azil, no u čl. 12 navodi se da je »svatko slobodan napustiti bilo koju
zemlju, uključujući i vlastitu«. Prema UN-ovoj Komisiji o pravima čovjeka, prava navedena u
Paktu »moraju biti dostupna svim pojedincima, bez obzira na njihovo državljanstvo ili
odsutnost državljanstva, kao što su tražitelji azila i izbjeglice« (Hathaway, 2005: 121). Svaka
država ima odgovornost pružanja zaštite izbjeglicama što zagarantirano Konvencijom o
statusu izbjeglica iz 1951. i Protokolom 4 iz 1967. godine. Njima je postavljen temelj
međunarodnog izbjegličkog prava. Svrha i cilj Konvencije iz 1951. jest osigurati zaštitu
osobama koje imaju osnovani strah od proganjanja na temelju određenih razloga, a u
nedostatku zaštite koju bi im trebala pružiti zemlja podrijetla (Koroula, 1997: 63).

Deklaracija o teritorijalnom azilu iz 1967. navodi da priznavanje azila od strane države

predstavlja akt u koji je u okviru njezina suvereniteta, a osoba koja ima pravo traženja azila a
koja se nalazi na teritoriju države u kojoj traži azil, neće biti protjerana ili prisilno vraćena u
državu u kojoj joj prijeti proganjanje.

Međunarodni standardi zaštite izbjeglica uključuju, inter alia, poštovanje svih

temeljnih ljudskih prava i načela non-refoulement6, omogućivanje pristupa svih tražitelja azila
pravičnom i učinkovitom postupku utvrđivanja izbjegličkog statusa, onemogućivanje

6
Non-refoulement odnosi se na zabranu protjerivanja ili vraćanja s granice i teritorija,
a obuhvaća protjerivanje, vraćanje ili drugi oblik prebacivanja izbjeglica i tražitelja azila na
teritorij na kojem bi njihov život ili sloboda direktno bili ugroženi, ili na teritorij na kojem
im prijeti daljnje protjerivanje, vraćanje ili prebacivanje na drugo područje gdje postoji rizik.
Opće je prihvaćeno da je zabrana refoulementa dio međunarodnog običajnog prava.
odbijanja ulaska tražitelja azila u zemlju bez provedbe postupka utvrđivanja statusa, azil,
opskrbu nužnom materijalnom pomoći te pronalaženje trajnih rješenja.7

Osoba ima pravo zatražiti azil i ako je nezakonito ušla u državu azila ili boravila u njoj. Prema
čl. 31Konvencije iz 1951., »Države ugovornice neće izreći kazne zbog ilegalnog ulaska ili
boravka na njihovom teritoriju izbjeglicama koje dolaze direktno s teritorija gdje je njihov
život ili sloboda ugrožena u smislu članka 1, a ulaze ili se nalaze na njihovom teritoriju bez
dozvole, i ako se bez odgađanja jave vlastima te predoče valjane razloge svog ilegalnog
ulaska ili boravka.« Članak 31 iste konvencije se koristi terminom »izbjeglica«, ali taj termin
se odnosi i na tražitelje azila: sve do završetka postupka utvrđivanja izbjegličkog statusa,
tražitelja azila ne smije se kažnjavati zbog nezakonitog ulaska i boravka.

Svaka država je obavezna prihvatiti izbjeglice koje se nalaze na njenom teritoriju. Prihvat
obuhvaća zabranu protjerivanja izbjeglica na granicama bez provođenja postupka utvrđivanja
izbjegličkog statusa te humano postupanje s osobama koje izraze namjeru za traženjem
međunarodne zaštite. Nadležna imigracijska tijela i granična policija imaju jasne upute kako
postupati u slučaju traženja azila na granici koja su u skladu s međunarodnim instrumentima.
Uloga granične policije je osiguravanje neometanog pristupa tražitelja azila postupku azila i
sprečavanje refoulementa (push back) te upozoriti na dostupnost pravne pomoći (HPC) i
UNHCR-ovih usluga.

7
UNHCR, Global Consultations on International Protection/Third Track: Asylum
Processes (Fair and Efficient Asylum Procedures), 31 May 2001. EC/GC/01/12.
 6. Zaključak

Smatramo, prije svega, kako su donositelji odluka i državne institucije Republike

Hrvatske dužne poštivati i transparentno provoditi međunarodne zakone, odredbe i direktive
na koje se Hrvatska obvezala ulaskom u Europsku uniju što nažalost ovdje nije slučaj.

Nacionalna sigurnost postaje prioritet nad ljudskom sigurnosti i ljudskim pravima. Tako
nastaje i paradigma sekuritizacija migracija koja u konačnici rezultira uskraćivanjem
osnovnih ljudskih prava izbjeglicama i migrantima, stigmatizacijom, institucionalnim i
drugim nasiljem nad ljudima u potrebi među kojima su i vrlo ranjive skupine. Dodatno, takva
sekuritizacija indirektno podržava razvoj i širenje kriminala u smislu krijumčarenja ljudi za
koje ne postoji nikakav legalan način za ući na teritorij Hrvatske.

Ilegalna protjerivanja, od strane djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova zaduženih za

nadzor i kontrolu državne granice, postala su svakodnevna praksa pod izlikom zaštite i
sigurnosti državnog teritorija. Svjedočanstva ilegalno protjeranih izbjeglica govore da su
pritom bili često izloženi brutalnom nasilju, vrijeđanju i nehumanom postupanju.

Nadalje, važno je istaknuti da je iz perspektive ljudskih prava nedopustivo osobu nazivati

ilegalnom odnosno nezakonitom. Niti jedna osoba ne može biti ilegalna već nezakoniti mogu
biti iskjučivo njeni postupci npr. ilegalan prijelaz državne granice. No kako smo već ranije
pojasnili i utvrdili za ljude u potrebi koji dolaze iz zemalja koje mi nazivamo 'Zemlje Trećeg
svijeta' drugi način ne postoji. Podsjećamo kako u raznim zakonima Europske unije i
Republike Hrvatske pa i u opće prihvaćenoj Ženevskoj konvenciji iz 1951. stoji:

»Države ugovornice neće izreći kazne zbog ilegalnog ulaska ili boravka na njihovom
teritoriju izbjeglicama koje dolaze direktno s teritorija gdje je njihov život ili sloboda
ugrožena, a ulaze ili se nalaze na njihovom teritoriju bez dozvole, i ako se bez odgađanja jave
vlastima te predoče valjane razloge svog ilegalnog ulaska ili boravka.«

Budući da su očigledno državne institucije i donositelji odluka zakazali u brojnim situacijama

i slučajevima kada se trebalo i moralo pružiti i omogućiti zaštitu i pomoć ljudima u nevolji i
potrebi te, upravo suprotno, provode ilegalne politike, na građanskim inicijativama i
organizacijama je da ukazuju i upozoravaju na te propuste te zagovaraju humano postupanje
prema izbjeglicama, poštivanje ljudskih prava i transparentno provođenje relevantnih zakona.
Kako mediji imaju ključnu ulogu u informiranju javnosti i kreiranju javnog mišljenja, a
iskustvo nam pokazuje da nisu profesionalni i nisu dorasli kad su u pitanju osjetljive teme
poput ove, mišljenja smo da bi inicijative i organizacije civilnog društva morale korigirati i
educirati medijske djelatnike u izvještavanju o ovoj krizi Europske unije po pitanju izbjeglica
i ostalih ranjivih skupina i manjina. Smatramo da bi se cijela lokalna zajednica u najširem
smislu trebala angažirati, informirati i uključiti u suradnju s organizacijama i inicijativama za
ljudska prava. Zadaća je svih nas dakle educirati i potaknuti građane na aktivno sudjelovanje
u izgradnji inkluzivnog, pravednog društva i solidarnosti kad je riječ o izbjeglicama i
generalno.
 7. Bibliografija

Pravni dokumenti:

Opća deklaracija o ljudskim pravima, UNGA Res. 217 A(III), 10. prosinca 1948.

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, 999 UNTS 172, 16. prosinca 1966.

Konvencija o statusu izbjeglica, 189 UNTS 2545, 28. srpnja 1951.

Protokol o statusu izbjeglica, 606 UNTS 8791, 31. siječnja 1967.

Deklaracija o teritorijalnom azilu, UNGA Res. 2312 (XXIX), 14. prosinca 1967.

Ustav RH

Zakon o strancima

Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti

Zakon o nadzoru državne granice

Ostali izvori:

Pozniak,R., Petrović D., (2015) Tražitelji azila kao prijetnja. Stud. ethnol. Croat., vol. 26, str.,
Zagreb, 2014. URL: https://hrcak.srce.hr/ojs/index.php/sec/article/view/2962

UNHCR, Global Consultations on International Protection/Third Track: Asylum

Processes (Fair and Efficient Asylum Procedures), 31 May 2001. EC/GC/01/12.

UNHCR, Safeguarding Asylum, No. 82 (XLVIII) – 1997, 17 October 1997.

Četvrti Izvještaj o nezakonitim protjerivanjima tražitelja azila iz Republike Hrvatske (CMS,

AYS,NNK)