DESCARTES: RASPRAVA O METODI

Nijedna stvar na svijetu nije bolje raspoređena nego zdrav razum, jer svatko smatra, da ga
ima u tolikoj mjeri, da mu ga nije potrebno više negoli ga ima. To znači da je zdrav razum – a to je
sposobnost pravilnog suđenja i razlikovanja istine od zablude – od prirode data svim ljudima jednako.
A do toga da su jedni pametniji od drugih, dolazi zato što svi kad mislimo nemamo u vidu iste
predmete. Zdrav razum je ono što nas čini ljudima i što nas razlikuje od životinja.
Stvorio sam metodu pomoću koje mi se čini da sam u stanju povećati svoje znanje i malo po
malo, dovesti ga do najviše razine. Moguće je svakako, da se varam, svjestan sam, koliko smo u
pogledu samih sebe skloni samoprijevari. Zato i ne kanim poučavati ovdje metodu, kojom svatko treba
da se služi za pravilno upravljanje umom, već samo pokazati, kako sam ja nastojao upravljati svojim.
Od malena sam pohađao najbolje škole i odgajan u znanosti. Budući da su me uvjeravali da ću uz
pomoć njih postići jasnu i pouzdanu spoznaju svega, potrudio sam se da ih što bolje izučim. Ali,
izučavajući ih potpuno sam promjenio mišljenje, i shvatio da to nije donjelo nikakve druge koristi osim
sve dubljeg uvjerenja o mome neznanju.
Ipak proučavao sam ih sve, jer su sve one imale odrđenih koristi, posebno mi se sviđala
matematika zbog sigurnosti i jasnoće svojih razloga. Duboko sam poštovao teologiju, stoga sam se i
bojao objavljene istine podvrgnuti ispitivanju svog slabog uma, bavio sam se i filozofijom. Nisam si
dopuštao da me zavedu obećanja kakvog alkemičara, proročanstva astrologa, ni obmane čarobnjaka;
i uvijek sam želio naučiti razlikovati istinu od zablude. Videći različite ljude i običaje, naučio sam da ni
u šta ne vjerujem čvrsto, na što su me sklonuli samo primjerom i običajem. Jednog sam dana, umjesto
iz knjiga, odlučio učiti iz samoga sebe i iz snage svoga duha i to mi je uspjelo mnogo bolje nego ono
prvo.
Shvatio sam da su zakoni koji su sastavili razboriti bolji od onih drugih, a sukladno tome sam
shvatio i da će prava religija, koje je zapovijedi stvorio sam Bog, biti u usporedbi s drugima bolje
uređena. Uvidio sam da je u pogledu svih nazora, koje sam dotad prihvatio s pouzdanošću, najbolje
da ih jednom zauvijek iz svog uvjerenja uklonim s time, da onda na njihovo mjesto stavim ili druge
bolje ili pak one iste, kad ih jednom budem prilagodio visini uma. Međutim, odricanje od prijašnjih
nazora ne priliči svakome. Ne priliči onima koji se smatraju sposobnijima nego što jesu, pa ne mogu a
da se ne prenagle u svojim sudovima i nisu dovoljno strpljivi da svoje misli provode pravim redom. U
drugu skupinu spadaju oni koji su dovoljno uviđavni ili skromni da vide, da su manje sposobni za
razlikovanje istine od zablude, stoga se moraju zadovoljiti time da slijede mišljenja onih poučenih.
Još u školi sam naučio da čovjek ne može izmisliti ništa tako neobični ili nevjerovatno, što ne
bi bio već neki filozof kazao. Uvidio sam i to da oni koji imaju nazore suprotne od naših nisu nikakvi
divljaci i da se umom služe jednako dobro kao i mi. Shvatio sam da nas daleko više uvjeravaju nauka i
primjer nego pouzdana spoznaja. Vidio sam da većina glasova nije dovoljna da se prihvati neki nazor,
tako da sam ostao prisiljen da upravljam samim sobom. Tražio sam pravu metodu, kako bih došao do
spoznaje onih stvari za koje bi moj duh bio sposoban.
Zato sam se bavio logikom, geometrijom i algebrom, ali vidio sam da one neće puno pridonjeti
mojoj namjeri. Mada logika sadrži mnogo koridnih i istinitih pravila, uvidio sam da ima i mnogo onih
koja su nepotrebna i suvišna. Geometrija pak ne može vježbati um bez zamaranja mašte, a od
algebre je upotreba mnogih pravila dovela do toga da je postala zamršena i nejasna vještina, koja duh
zbunjuje a ne usavršava. Stoga sam odbacio njihove metode, ali sam odlučio formulirati takvu koja bi
zadržavala njihove prednosti. Tako sam postavio četiri pravila.
Prvo je pravilo bilo, da nikad ništa ne prihvaćam kao istinito, a da jasno ne spoznam, da je
takvo. Odnosno da nemam nikakva povoda u to sumnjati.
Drugo, da svaku od teškoća, koju bih proučavao, podijelim na onoliko dijelova, na koliko je to
moguće i koliko je potrebno radi njihova najboljeg rješenja.
Treće, da svoje misli upravljam izvjesnim redom polazeći od najjednostavnijih i najrazumljivijih
predmeta, da bih se povstepeno uspeo do spoznaje najsloženijih.
Četvrto, da posvuda sve tako potpuno pobrojim i načinim opće preglede, da mogu biti siguran
da nisam ništa izostavio.
Geometričari su me naveli na pomisao da sve stvari, na koje se namjeri ljudska spoznaja,
međusobno stoje u istom odnosu, što znači da nema takvih spoznaja do kojih ne bi mogli stići. A, od
matematičara sam shvatio da u ispitivanju tih stvari treba poći od onih najednostavnijih. Od svega
najviše sam bio zadovoljan da mi je ova metoda omogućila da se služim umom, ako ne već potpuno,
onda u najmanju ruku na najbolji način.

1
 Ja sam da ne budem neodlučan u svojoj praktičnoj djelatnosti, stvorio sebi privremeni moral,
koji se sastojao od tri ili četri maksime.

Prva je bila da se pokoravam zakonima i običajima svoje domovine, da postojano

zadržim vjeru i da u svemu ostalom živim po najumjerenijim i najmanje pretjeranim nazorima, kojih se
općenito pridržavaju najrazboritiji ljudi, s kojima živim.

Druga je maksima bila, da budem čvrst i odlučan u svojoj djelatnosti koliko je god
moguće i da se isto tako ustrajno pridržavam i najnepouzdanijih nazora, kad se jednom za njih
budem opredjelio, kao da su najpouzdaniji. Kad nije u našoj moći da spoznamo najistinitije nazore,
moramo se povoditi za najvjerojatnijima. Pa ako i u jednima ne primjećujemo više vjerojatnosti nego u
drugima, moramo se odlučiti za jedne i moramo ih se držati kao da su istiniti, jer je pobuda, koja nas je
na njih potakla takva. To mi je omogućilo da se oslobodim svakog kajanja i spočitavanja.

Treća je maksima bila, uvijek nastojati da radije pobijedim sebe nego sudbinu i da
radije promjenim svoje želje negoli red u svijetu i općenito da se priviknem na to da vjerujem,
da ništa nije potpuno u našoj vlasti osim naših misli. Naša volja, po svojoj prirodi teži samo za
onim stvarima, koje joj naš razum prikazuje na neki način kao moguće. Kad čovjek zagospodari svojim
mislima on se može smatrati sretnijim i slobodnijim od svih ostalih, pa ako ove druge i prati sreća, jer
oni nikad ne raspolažu sa svime što žele.

Odlučio sam tako čitav svoj život posvetiti usavršavanju i napretku svog uma, koliko je to bilo
u mojoj moći. A služeći se ovom metodom doživio sam najveće zadovoljstvo u životu svakodnevno
otkrivajući nove istine. To je zadovoljstvo toliko obuzelo moj duh da nisam više razmišljao ni o čem
drugom.
Budući da naša volja za nečim teži ili nešto izbjegava samo utoliko, ukoliko joj to naš razum
prikazuje kao dobro ili kao zlo, dovoljno je dobro rasuđivati, da se dobro čini, i rasuđivati što je najbolje
moguće, da se učini što je najbolje moguće, t.j. da se postignu sve vrline i sva ostala dobra, koja se
mogu postići. A kad je čovjek siguran da je to tako, onda mora biti zadovoljan.
Trudio sam se iskorjeniti iz svog duha sve zablude, koje su nekad kradom ušle u njega. Nisam
se htio ugledati u skeptike koji sumnjaju samo da bi sumnjali, i pretvaraju se, da su uvijek neodlučni.
Kad sam krenuo k traženju istine smatrao sam potrebnim odbaciti kao sasvim krivo sve, o
čemu bih mogao i najmanje sumnjati, da vidim hoće li ostati u mome uvjerenju nešto što bi bilo izvan
svake sumnje. I došao sam do toga da sam spoznao da je jedino za što sigurno znam da je istina da
ja koji mislim, jesam nešto. Istina: mislim, dakle jesam (cogito, ergo sum), tako je pouzdana i čvrsta,
da je ni najpretjeranije pretpostavke skeptika nisu u stanju uzdrmati. Proučavajući se vidio sam da
mogu pretpostaviti da nemam tijela i da ne postoji ni svijet ni mjesto gdje se nalazim, ali sam isto tako
spoznao da sam supstancija, koje je čitava bit ili priroda u tome da misli i kojoj za bivanje nije potrebno
nikakvo mjesto niti zavisi od bilo koje materijalne stvari. Prema tome, moja duša je različita od tijela i
može se spoznati lakše no tijelo.
Dalje razmišljajući došao sam do uvjerenja da mogu postaviti opće pravilo, a to je: da su stvari
koje shvaćamo sasvim jasno i razgovjetno potpuno istinite. Videći da moje biće nije savršeno, palo mi
je na um da tražim, odakle sam naučio misliti na nešto savršenije negoli sam ja sam. Uvidio sam da je
tu ideju u mene usadilo neko biće koje je savršenije od mene i koje u sebi sadrži sva savršenstva, o
kojim sam ja mogao imati neku ideju, t.j. jednom riječi koje je Bog. Od kojeg sam zavisan i od kojeg
sam dobio sve što imam. Shvatio sam da su sva bića zavisna od Boga i da nemogu ni jedan jedini
trenutak postojati bez njega. Proučavajući geometriju vidio sam da se ona bavi stvarima kojih nema u
osjetilnom svijetu, a ipak postoje, kao što je npr. ideja kugle ili trokuta. I uvidio sam da je u najmanju
ruku isto toliko sigurno, da Bog, koji je savršeno biće, jest, koliko je i sigurno da postoji dokaz u
geometriji. A oni koji smatraju da nema ništa u razumu, a da prije nije bilo u osjetilima griješe. Sve
predstave koje imamo, imaju u sebi istinitu osnovu. A, kad se dogodi da je neka predstava lažna do
toga dolazi samo zato što mi nismo potpuno savršeni.
Kada bi Bog stvorio novi svijet, od neke nove materije, u nekom novom prostoru, u njemu bi
bili jednaki zakoni kao u ovom našem svijetu. Bog je stvorio čovjeka od materije i nije u njega stavio
nikakvu razumnu dušu i u njemu zapalio vatru u srcu što mu je omogućilo da funkcionira i bez duše,
za koju smo već ranije rekli da je različita od tijela. Po samim funkcijama koje tijelo obavlja nama su
slične nerazumne životinje. Ali nema ni jedne funkcije tijela koje pripadaju samo čovjeku. Njih sam
našao tek kad sam pretpostavio da je Bog stvorio razumnu dušu i da ju je sjedinio s našim tijelom.
Kad bi stvorili stroj koji je jednak nekoj životinji, i kad bi ju on u potpunosti oponašao mi ne bi
mogli prepoznati razliku između njih. Sa čovjekom je pak slučaj drugačiji. Stroj koji bi nam nalikovao,

2
bi se razlikovao od nas dvjema stvarima, prvo ne bi mogao govoriti, barem ne u tom smislu da
sudjeluje u razgovoru; a drugo sredstvo razlikovanja bi bilo sljedeće: iako bi oni činili mnoge stvari isto
tako dobro kao i mi, a neke vjerojatno i bolje, oni bi zacjelo otkazali u nekim drugima, uslijed čega bi
se otkrilo da ne postupaju svjesno, već samo zbog takvog rasporeda svojih organa. Dok je um opće
oruđe, za svaku priliku, organi su udešeni za svaku pojedinačnu radnju. Životinje nemaju um, jer kad
bi ga imale mogle bi se i s nama sporazumjevati.
Nije dovoljno da je duša smještena u ljudskom tijelu samo kao kormilar u brodu, već nužno
mora biti tješnije sjedinjena s njim, da bi imala osjete i sklonosti slične našima i tako sačinjavala
pravog čovjeka. Duša je besmrtna i ne umire zajedno sa tijelom.
U svojoj metodi krenuo sam od najopćenitijih načela i prvih uzroka svega, u obzir uzimajući
samo Boga. Kad sam krenuo prema onim posebnim, vidio sam da je beskonačan broj stvari na zemlji i
da ih je ljudskom duhu nemoguće sve razlikovati. Međutim idući od posljedica prema uzrocima u
skladu sa onim općenitim načelima nisam našao ništa što ljudskom duhu ne bi bilo moguće objasniti.
Istina je da je svaki čovjek dužan brinuti se za dobro drugih, koliko je to u njegovoj moći, ali
istina je i to da naši napori trebaju prelaziti granice sadašnjice, stoga je dobro ne laćati se onoga što bi
moglo donjeti neku korist našim suvremenicima, ako se to događa u namjeri, da se čini drugo, što će
donjeti više koristi našim potomcima (zato nisam dopustio da mi se najvažnije djelo objavi za života,
jer bi na to gubio dragocjeno vrijeme za daljnje učenje i proučavanje). Korist koju bi drugi imali od
objavljivanja mojih misli, ne bi bila velika, budući da, ih nisam još doveo daleko. Ne želim reći da na
svijetu nema puno pametnijih ljudi od mene, nego da se predmet ne može tako dobro usvojiti i
upoznati kad je naučen od drugog, kao kad smo ga sami pronašli.