Usluge (servisi) Interneta

Dok se TCP/IP kao protokol najniže razine brine za način međusobnih povezivanja i
komuniciranja računala protokoli više razine poput FTP-a, TELNET-a, NNTP-a, pa i HTTP-a
određuju način na koji se specifične vrste podataka prenose preko Interneta. Neki od
najčesšćih su:

FTP

File Transfer Protocol - Servis kojim se služimo kako bismo prenosili datoteke (fileove)
preko Interneta. Ovo je jedan od najranijih protokola Interneta, a sve do 1995. godine bio je
prema obimu prenošenih podataka najkorišteniji protokol Interneta. Od tada ga prestiže HTTP
protokol odnosno WWW. Premda manje popularan od Weba još uvijek se često koristi u
Internet zajednici, ali ponajviše u kombinaciji sa Webom.

USENET

Novinske grupe - Internet servis koji koristi NNTP (Network News Transfer
(Transport) Protocol) protokol za prenošenje novinskih članaka između
novinskih grupa na NEWS serverima te sa servera na osobno računalo. Ako
nikad niste pregledavali novinske članke treba napomenuti da se ne radi o
prenošenju članaka Večernjeg lista ili nečeg sličnog.

Radi se o sustavu u kojemu svatko može sudjelovati na način da postavi pitanje

ili da svoj odgovor u točno određenom direktoriju na NEWS serveru. U roku od
nekoliko sati vaše će pitanje vjerojatno biti odgovoreno i to zahvaljujući
velikom broju posjetitelja ovakvih novinskih grupa. Novinske grupe su i
zamišljene upravo zbog razmjene iskustava pa tako u njima na relativno lagan
način možete doći do odgovora na svoja pitanja. Za pregled novinskih grupa na
osobnom računalu potreban je program za njihovo pregledavanje, a većina
današnjih Web browsera imaju integrirane vlastite programe za tu svrhu.

Inače, začetak novinskih grupa je još u 1979. godini kada se za njihov rad koristi UUCP
kopija UNIX-a. Prva verzija protokola (NNTP), kakvog ga danas znamo, nastaje tek 1986.
godine. Važno je napomenuti da je oblik članaka i način njihova korištenja bio je jedan od
uzora u stvaranju HTML jezika.

GOPHER

Servis više manje sličan Webu s tim da nema mogućnost zajedničkog

prikazivanja teksta i slike. Pojavio se nešto prije WWW-a te je bio popularniji
od njega sve do pojave prvih grafičkih browsera. Primjer GOPHER-a je dobar
primjer ubrzanog razvoja računalne industrije u kojoj stvari koje su danas hit
sutradan gotovo nestanu.

E-mail

Servis koji koristi SMTP (Simple Mail Transfer Protocol) odnosno POP3(Post
Office protocol ver.3) (Post Office Protocol 3)- protokole koji omogućuju
prenošenje elektroničke pošte preko Interneta. Ovaj servis od samih je početaka
Interneta jedan od najpopularnijih servisa, a to će i dalje ostati upravo zbog
njegove važnosti u komunikaciji na svim razinama. Koriste ga doslovce svi, od
dojenčadi preko zaljubljenika u računala te znanstvenika pa do ozbiljnih
poslovnih ljudi kojima je neophodan kao sredstvo jeftine komunikacije u
svakodnevnom poslovanju. Štoviše, danas više no ikad, postoje ljudi koji jedva
da znaju koristiti računalo, a imaju e-mail adresu upravo zato jer to zahtijeva
suvremen način života. Popularnost elektroničke pošte ponajviše se zasniva na
činjenici da je gotovo sigurno da će jednom odaslana poruka stići do vašeg cilja,
te da kad jednom stigne gotovo nema načina da se nenamjerno zagubi. Time je
e-mail učinkovitiji i pouzdaniji od klasične pošte i telefonskih sekretarica.

S vremenom protokoli su se mijenjali, nadopunjavali, dolazili su novi (NNTP,

GOPHER), ali kod svih njih izostajalo je ono nešto što bi privuklo ljude izvan
kruga zaljubljenika u računala ili znanstvenika. Osim toga ovi protokoli imali su
svoja ograničenja, a ponajveće zamjerke iz današnjeg kuta gledanja su njihovo
neuključivanje Hiperteksta, nemogućnost kombiniranja teksta i slike, te općenito
dosadno sučelje (GUI). Iako su u mnogočemu u svojim mogućnostima
podređeniji Webu oni su još uvijek neizostavan dio Interneta te kao takav
upotpunjuju njegovu ponudu.

Problemi Interneta

Da li će i u kojem obliku Intermet opstati u velikoj mjeri ovisi o rješenju nekih

bitnih problema kako Weba tako i samog Interneta. Pritom se na probleme
obično gleda iz više kuteva. Prosječnom korisniku Interneta najveći su problemi
obično vezani uz brzinu koja se smanjuje, standarde koji se stalno mijenjaju te
cenzuru koju neki krugovi nameću. Oni koji u Internetu vide konkurenciju (npr. televizija)
ističu njegove mračnije strane poput pornografije ili piraterije, a pritom pokušavaju umanjiti
sve pozitivne stvari koje je ovaj doveo. Bez obzira kako mi gledali na to WWW je industrija u
razvoju. Industrija koja već sada, u svojim začecima, mjeri prihod u milijardama dolara.
Upravo se zato u trgovini i vidi rješenje za niz problema samog Interneta. Logika je
jednostavna - ako Internet postane slobodna trgovinska zona (o čemu se većina svjetskih
nacija načelno složilo) to će unijeti svježi financijski poticaj koji će osigurati Webu
budućnost. Zato je danas više nego ikad važan slogan: "Utjecaj na Webu danas znači mjesto
na tržištu sutra." No, krenimo od problema:
Pornografija i Cenzura

Neke pretpostavke govore da više od 80% slika na Webu ulazi u kategoriju

pornografije. Da li je to problem. Svakako. No, čiji je to problem i na koga se
odnosi. Prije svega treba reći da to nije to problem odraslog čovjeka koji ima
slobodu izbora traženja onoga što želi. To je prije svega problem za djecu koja
tražeći ono što ih zanima često mogu naići na link koji vodi na neku od
pornografskih stranica. Pritom kada kažem djeca mislim na osobe mlađe od 16-
tak godina koje pregledavajući ovakav materijal mogu steći krive vrijednosti.

Po svojoj prirodi ovaj problem bi pripadao u domenu države, no kako je Internet

međunarodna mreža ovaj problem nadilazi granice pojedine države. Problem je
stoga mnogo teže riješiti unutar granica jedne države te je danas jasno da će biti
potrebno naći neku vrstu međunarodnog rješenja.

Sadašnja odnošenja prema ovom problemu su slijedeća:

1) Zakonsko rješenje

a) Godine 1996. američki kongres donijeo je Zakon o Telekomunikacijskoj

reformi - unutar ovog zakona donesen je Communications Decency Act
(CDA) - zakon o pristojnosti u komunikacijama. Ovaj je zakon predviđao
moguće kazne ukoliko bi netko na Internetu narušio načelo pristojnosti.

Po svojoj prirodi ovaj zakon je smiješan svakom svakome tko je upoznat sa

raširenošću Interneta, ali je po svojem značenju vrlo opasan. On je, naime,
ozbiljna prijetnja slobodi govora tj. izbora na Internetu. Ovaj zakon odbacio je
Ustavni sud SAD-a u Lipnju 1997. zato jer su suci smatrali da je termin
"pristojnost" previše neodređen. Time je Internet (WWW) svrstan pod 1.
amandman Ustava SAD-a, koji se odnosi na slobodu govora, tiska, radija,
televizije, a od tada i Interneta.

Iako je Internet međunarodna mreža, a ovaj zakon se odnosio samo na SAD,

stvarna je prijetnja bila u tome što se većina prometa Interneta odvija preko
SAD-a, a osim toga je SAD oduvijek bio primjer drugim državama u donošenju
zakona koji se tiču Informatičkih tehnologija.

b) Kao drugi primjer zakonskog rješavanja ovog problema uzeo sam

Singapoore. Zašto? Ovaj grad-država zakonski je riješio pitanje pornografije na
Internetu. Pritom se za gledanje/kupovanje pornografskih materijala kažnjavaju
svi. Kazne za upražnjavanje pornografsko-erotskih materijala preko Interneta
kreću se od novčanih (od 5000$ na više) do čak zatvorskih kazni. Moje je
mišljenje da ovakav način rješenja ovog problema nije prihvatljiv za zapadno,
više-manje demokratsko društvo. Zašto? Jer se ovakvim zakonima zabranjuju
osnovne ljudske slobode poput prava na izbor. U Singapooreu je to možda i
moguće, jer država zbog velike napučenosti na malom prostoru u ime bolje
budućnosti i veće učinkovitosti sustava nadzire sve servere a također i sve
građane. Singapoore sam sebe često naziva modelom budućeg društva, no ipak
Singapoore je daleko od učinkovitog rješenja ovog problema. Treba napomenuti
da Singapoore ujedno smatra Internet važnim dijelom svoje budućnosti te da je
pokrenuo vrlo ambiciozni projekt koji bi do 2000+ godine svakom građaninu
dao izravnu vezu na Internet iz njegova doma.

 no, unatoč ovim primjerima smatram da je zakonska regulacija ovog

problema nemoguća. Prije svega, zato jer je Internet raširen u cijelom
svijetu te bi to značilo međusobno usklađivanje stotina zakonodavstava.
Ako zbog ničeg drugog onda nam bar povijest kazuje da je to nemoguće.
Osim toga Internet je decentralizirana mreža pa stoga ne postoji načini da
se isključe nepodobni serveri - čak nema ni načina da saznate gdje su
serveri smješteni osim ako vam administrator to sam ne kaže. Možda je
najveći problem to što na WWW-u danas postoji toliko site-ova sa
pornografskim materijalom da bi isključivanje servera sa ovakvom
ponudom znači financijsku propast polovice Interneta.

2) Softwersko rješenje

a. Već duže vrijeme na Internetu postoje organizacije koje za malu novčanu

naknadu onemogućuju djeci pristup pornografskim materijalima. To su
servisi poput NetNunny, ... Njihovu uporabu plaćaju roditelji koji žele da
im djeca upotrebljavaju Internet samo za tradicionalne metode učenja.
Osim toga danas se i u nekim browserima davanjem posebnih lozinki
može onemogućiti djecu da posjećuju neprimjerene sadržaje.
b. PICS ("Platform for Internet Content Selection") program W3C-a je
možda i jedina realna mogućnost rješenja ovog problema. Njime bi se
stvorila određena autorizacija pristupa Internetu pri kojoj bi samo oni
iznad određe dobi imali pristup svim sadržajima.

Brzina

Brzina je rastući problem Interneta, a uglavnom je vežemo uz područje izvan

SAD-a. Razlog ovom problemu je sve veći broj korisnika Interneta/WWW-a
koji sve više zagušuju ionako slabe veze između SAD-a i ostatka svijeta.
Rješenje ovog problema i nije tako jednostavno kao što se čini - povećati veze.
Zašto? Prije svega to je često skupo, a ponekad i neizvodivo.

Veliki dio problema leži i u tome što je Internet mreža u SAD-u vrlo razvijena te
brza te se sve države žele povezati upravo sa SAD-om. Pritom se često
zanemaruju veze unutar kontinenata. Zbog toga npr. HPT ima vezu s SAD-om
od 12 Mbit/s dok sa Europom ima vezu od 256 Kbit/s. Tako se događa da je brže
pregledavati neki site u Texasu nego u Mariboru upravo zato jer se podacima u
Mariboru pristupa preko SAD-a. Pritom treba imati na umu da je brzina veza na
Internetu uvijek ista, a problem je ustvari u propusnosti same mreže.
Zanimljivo je da korisnik u SAD-u danas može zakupiti 12 Mbit/s vezu za
nevjrojatnih 100$ mjesečno, a to je otprilike mjesečni račun hrvatskog korisnika
koji je malo pretjerao u zvanju sa svojim 28 Kbit/s modemom.

Ovaj problem se može riješiti samo skupim svjetlovodni i satelitskim vezama, a da bi se sve
to financiralo velike tvrtke moraju vidjeti u tome financijsku korist. Problem je tim veći što su
čak i veze unutar SAD-a postale prespore za tamošnje korisnike upravo pred navalom
korisnika iz cijelog svijeta. Treba pritom napomenuti da su u SAD-u uobičajene ISDN i brže
veze dok je u Europi 56 Kb/s modem u samom vrhu ponude.

Standardi

Bitka za različite standarde smatra se jednom od najvećih opasnosti za

budućnost Interneta. To nije jedna bitka već stotine malih bitaka između tvrtaka
koje žele progurati svoj standard i time steći prednost na tržištu. Upravo to i
izaziva strah od fragmentacije Interneta. Spomenimo samo neke veće bitke -
browserski rat između Netscapea i Microsofta, borba za standard za 56 Kb/s
modeme, bitka za standardizaciju Jave, itd.

Za ove probleme nadležan je W3C koji je upravo zbog ovakvih problema i

osnovan.

Premda postoji realna opasnost da se neke od bitaka izgube te da prave tehnologije nikada ne
postanu dostupne široj Internet zajednici vjerojatnost da netko Internetom zavlada na
monopolistički način vrlo je mala. To je tako prije svega zbog korisnika koji ne trpe da im se
išta nameće kao idelano rješenje. Dobar primjer za to je Internet Explorer koji je imao
dvostruku prednost u širenju Internetom - bio je besplatan te ga je Microsoft automatski
ugrađivao u Windows 95 OS. Većina stanovnika Interneta ostala je vjerna dobrom starom
Netscapeu.

Piraterija

Da nema ovog problema ja ne bih nikada ni napisao ovu radnju. Jednostavno,

radi se o gomili nelegalnog softwarea koji možete downloadati preko Interneta.
No, osim softwarea u zadnje vrijeme aktualna je piraterija pjesama preko
Interneta koja je postala moguća sa pojavom dovoljno kvalitetnog softwarea za
kodiranje pjesama (MP3). Što se mene tiče nadam se da ovaj problem nikada
neće biti riješen.

Sigurnost

Ovo je svakako jedan od najvećih problema Interneta. Naravno pritom se misli

na više tipova sigurnosti . Zbog decentraliziranosti sustava Internet je prilično
stabilna mreža te je opasnost kolektivnog rušenja cijelog sustava vrlo mala. Što
se osobne sigurnosti tiče moje je mišljenje da je ovo pitanje prenapuhano.
Mislim da je cenzura daleko značajnija opasnost od toga da li netko čita vašu
poštu ili zna kojim stranicama surfate.

S druge strane najveći problem je sigurnost mreža poduzeća i raznih vladinih

udruga (uglavnom u SAD-u) u koje svako malo provaljuju hakeri. To spada u
domenu financijskog kriminala te je povećanje ove sigurnosti jedno od bitnih
pitanja za financijski opstanak WWW-a. Bez visokog stupnja sigurnosti
financijskih tranzakcija te svih drugih oblika komuniciranja preko Interneta ovaj
neće privući dovoljno sredstava za sigurnu i udobnu budućnost.

Kao i mnoge druge stvari i sigurnost je na Internetu postala aktualna sa pojavom

WWW-a te širenjem Internet populacije. Tako je 1988. bilo šest prijavljenih
provala u kompjutorske sustave na Internetu, a 1995. godine 2412 slučajeva.

Za sigurnost na Internetu brine se CERT (Computer Emergency Response Team)

koji bilježi te pokušava suzbiti provale u sustave.

Internet sutra

Da li će Internet opstati? Ne znam. To je jedini mogući odgovor na ovo pitanje.

Siguran sam samo u to da će se njegov izgled i uloga promijeniti u slijedećih
desetak godina. Zašto? Informatika se odavno pokazala kao daleko
najnepredvidljivija od sviju ljudskih djelatnosti pa je stoga svako predviđanje
vezano uz računalnu industriju više-manje unaprijed izgubljena bitka.

Od samih početaka Internetu nitko nije mogao predvidjeti njegovu blistavu

budućnost. Tako su "veliki stručnjaci" tvrdili da osobna računala nikada neće
moći priključivati na Internet jer su Internet Protokoli presloženi za izvođenje na
ovakvim strojevima. Tako se i za WWW tvrdilo da nikad neće dostići
popularnost Gophera (jeste li ga ikad koristili?)!?

Danas možemo samo nagađati u kojem će se smjeru Internet kretati. Njegova

budućnost će zasigurno zavisiti od budućnosti Weba. Veze na Internetu će se
zasigurno svakodnevno poboljšavati, a WWW će sve češće ulaziti u naše
domove. Za tako nešto svakako je važan porast financijske iskoristivosti
Interneta što je i osnovni preduvjet za daljnja ulaganja u samu infrastrkturu
Interneta bez koje je Web ionako bezvrijedan.

Mislim da već sada nije prerano reći da će 10-15 godina većina svjetskog
stanovništva, ako ništa drugo, barem znati poslati e-mail te znati upotrebljavati
WWW. Zašto? Prije svega zato jer su njegove mogućnosti gotovo nesagledive.
Već sada možete kupiti knjigu, auto ili računalo preko WWW-a. Možete
studirati, gledati filmove,slušati radio i televizijske postaje koje rade samo preko
Interneta, možete pomoću robota uzgajati vrtove, pregledavati VRML slike
stana kojeg želite kupiti, igrati igre sa tridestak ljudi istovremeno, izmjenjivati
sve vrste informacija. Jednom riječju mogućnosti Weba su neograničene. Tko
zna što nam tek budućnost donosi. Ne znam za vas, ali ja je jedva čekam.

Naravno s WWW-om se javlja i prijetnja stvaranja drugorazrednog stanovništva,

onih koji ne znaju, nemaju mogućnosti ili ne žele naučiti koristiti Web i Internet.
Oni sada možda još i nisu, ali u budućnosti će svakako biti u podređenom
položaju u odnosu na one koji znaju koristiti Web. Taj problem će svakako
trebati riješiti tako da svi, prije ili kasnije, dobe jednaku šansu.

Paralelno s razvojem Weba danas već i na ulici možemo primjetiti novi sloj
djece i mladih ljudi. Oni upotrebljavaju drugačiji jezik od ostatka stanovništva,
pa čak i od pripadnika prve generacije računalne revolucije. To su ljudi kojima
je Web, Net, WWW, Internet drugi dom, a njegovislangovi drugi jezik. Nije
važno da li oni žive u SAD-u, Europi, Africi ili u Kazahstanu. Sve dok su
priključeni na Internet i dok surfaju po Webu oni znaju da su u središtu svijeta.

World Wide Web

Uvod

World Wide Web - što je to?

HTML jezik

HTTP protokol

URL

Povijest World Wide Weba

World wide Web i Europa

 Uvod

WWW je servis koji je svojim revolucionarnim pristupom promijenio način

upotrebe Interneta. Otac WWW-a je Tim Barners Lee, znanstvenik CERN-a,
koji je stvorio ovu skupinu protokola u svrhu poboljšavanja razmjene
informacija između znanstvenih institucija. Kako je CERN Europski laboratorij
za Fiziku čestica u šali bismo mogli reći da je WWW nastao kao nusproizvod
Fizike čestica. No, Web je tek jedan od brojnih servisa Interneta. Ono zbog čega
je postao najkorišteniji standard ove najraširenije svjetske mreže su njegove
mogućnosti istovremenog prikazivanja teksta, slike, audio i video dokumenata.

Do pojave WWW-a Internet je bio relativno težak za uporabu za prosječnog

korisnika. Iako je posjedovao mnogo korisnih funkcija poput slanja
elektroničkih poruka (e-mail) ili novinskih grupa (usenet) programi koji su to
omogućavali bili su prekomplicirani za običnog korisnika te su se Internetom
koristili uglavnom znanstvenici za razmjenu iskustava te istinski zaljubljenici u
računala. Čak i kada se pojavio WWW, 1991. godine, nije bilo browsera koji bi
iskoristio sve njegove prednosti. Drugim riječima, u najranijim browserima Web
je izgledao jednako dosadan kao i neki stariji protokoli. Tek sa pojavom prvih
grafičkih browsera koji su mogli prikazivati sliku i tekst zajedno počela je era
WWW-a. Web je tako 1995. godine postao najupotrebljavaniji servis Interneta te
najvažniji razlog njegove današnje ekspanzije. Kada danas čujete za Internet na
televiziji ili pročitate nešto o njemu u vašem omiljenom listu 90% su šanse da se
govori upravo o WWW-u.

 Kada je Tim Barners Lee prvi puta osmislio svoj prijedlog za pokretanje
WWW-a, Web se zbog nekoliko važnih elemenata razlikovao od dotada
postojećih Internet servisa. Novosti koje je donijela koncepcija Weba bile
su HTTP protokol, HTML jezika, te URL-a. HTTP protokol određuje
način na koji se informacije pozivaju ili šalju preko WWW-a. HTML jezik
nije pravi računalni jezik već određuje način prikazivanja (kombiniranja)
teksta, slike, audio i video ulomaka u dokumentima koji su dostupni preko
WWW-a. URL određuje način pristupa nekoj stranici na WWW-u, a
upotrebljava se u svim WWW browserima.

World Wide Web - što je to?

Mogli bismo reći da je World Wide Web grafički hipertekstualni način korištenja
Interneta koji koristi HTTP protokol za prenošenje WWW stranica i drugih
podataka preko Interneta (sa servera do korisnikova računala).
Web stranice pisane su u HTML (Hypertext Markup Language) jeziku. Za ovaj način
korištenja Interneta korisnik mora koristiti WWW browser.

Browseri

Browseri su posebni program koji omogućuje korisniku Interneta pregledavanje

stranica pisanih u HTML jeziku (ono što upravo koristite). Upravo o browseru
ovisi kvaliteta prikaza i funkcionalnosti stranica pisanih u HTML jeziku. Štoviše
rast broj korisnika WWW-a, ali i Interneta počeo se značajno povećavati tek sa
pojavom browsera koji su mogli kombinirati tekst i sliku, a kasnije i zvuk, video
itd...

Bitne razlike po kojima se Web razlikuje od ostalih načina korištenja Interneta je

to što omogućava hipertekstualne veze između dokumenata, te što omogućuje
kombinirano prikazivanje teksta, slika, zvuka i videa.

Razlozi nastanka WWW-a

Kako bismo objasnili razloge nastanka Weba potrebno je vratiti se na same

početke nastajanja Interneta. U ranim sedamdesetim godinama postojalo je
mnoštvo različitih kompjutorskih platformi te stoga i mnoštvo međusobno
neuskladivih "standarda". Bio je to kaos za kojega je s pojavom Interneta bilo
potrebno napisati nova pravila. Rani Internet najavljivao je mogućnosti
međusobna povezivanja raznih računalnih platformi. Pravila po kojima su se ta
povezivanja izvodila nazivamo Internet standardi ili Internet protokoli, a oni
predstavljaju svojevrsni jezik Interneta koji određuje na koji način računala
spojena na Internet međusobno komuniciraju. Jedan od najranijih standarda
Interneta bio je NCP (Network Control Protocol), a ostao je u funkciji do 1983.
godine kada ga zamjenjuje puno bolji TCP/IP (Transmision Control
Protocol/Internet Protocol) koji se koristi još i danas. U vrijeme kada je NCP
protokol izumljen na Internet su bila priključena samo superračunala, a pojam
osobno računalo (PC) ulazi u informatički riječnik tek nekoliko godina kasnije.
Kada se pojavio TCP/IP protokol postojale su ozbiljne sumnje da je presložen za
rad na osobnim računalima. Na našu sreću ta teorija je ubrzo opovrgnuta što pak
dovodi do ubrzanog širenja Interneta osmadesetih, a posebice devedesetih
godina ovog stoljeća.

Da bi upoće nastao WWW postojao je niz preduvjeta koji su trebali biti

ispunjeni. Tako neki standardni elementi na kojima je Web baziran imaju
dugogodišnju povijest razvoja. U osnovi postoje dvije linije koje treba slijediti
da bi se uopće shvatilo kako je Web postao moguć. Prva od njih je povijest
razvoja Hiperteksta (Hypertext) tj. HTML-a, a druga je razvoj Internet protokola
koji su uopće omogućili Internet, a time i WWW. U osnovi postoje tri elementa koja čine
osnovu Weba, a koja su bila novost kada je 1990 Tim Barners Lee osmislio Web. To su
HTML jezik, HTTP protokol, te URL.

HTML jezik

HTML nije pravi programski jezik poput Pascala, Visual Basica ili C ++, već je
zamišljen kao standardni sustav namijenjen opisivanju sadržaja i strukture
WWW stranica. On zapravo definira kako će se slika ili bilo koji drugi objekt
na Web stranici postaviti u odnosu na tekst.

HTML je, zapravo, pojednostavljena inačica SGML (Standard Generalized

Markup Language). HTML je napisan u ASCII formatu što mu je velika
prednost s obzirom na to da ovaj format mogu čitati gotovo sve računalne
platforme. Dokument napisan u HTML jeziku obično se naziva HTML ili Web
stranica. Ovakve stranice izrađuju se kada se bilo kakav dokument (tekstovi,
slike, glazba, filmovi) žele objaviti na Webu. Same stranice izrađuju se
umetanjem HTML tagova koji definiraju položaj i izgled teksta, slika, tablica i
drugih objekata koje može koristiti Web stranica. Tagovi se uglavnom rabe po
principu da postoji početni i završni tag. Tako npr. <html> određuje početak
HTML stranice, a </html> određuje završetak stranice. Svi ostali tagovi te
tekstovi postavljaju se između ova dva taga ili ih browser neće prikazati.

Osim HTML tagova stranica može sadražavati Javascript, Java i Active X

elemente. Ovi elementi proširuju mogućnosti HTML jezika, a u upotrebi su tek
zadnjih nekoliko godina.

Početna verzija HTML jezika bila je HTML 1.0, a raznim nadograđivanjima i

poboljšavanjima došlo se i do trenutačne verzije HTML 4.0. Treba napomenuti
da je W3C prihvatio XML (Extended Markup Language) jezik koji bi trebao
biti nasljednik HTML jezika, a odlikovao bi se značajno većim mogućnostima.
XML jezik nastao je kao jedan od rijetkih zajedničkih projekata tvrtki Netscape i
Microsoft.

Upravo ove dvije tvrtke započele su tzv. rat browsera. Naime Netscape je sa
svojim Navigatorom imao najbolji browser na tržištu kada je Microsoft izdao
svoju prvu verziju Internet Explorera ugrađenog u Windows 95 operativni
sustav. Isprva Microsoft nije ulagao previše novca u Internet, ali je nakon
velikog buma Weba krenuo u velika ulaganja kako bi poboljšao svoj browser.
Pritom je ušao u utrku sa Netscapeom pa su obje tvrtke u svoje browsere
uključivali neke nove elemente koje nisu podržavale standardne specifikacije
HTML-a. S jedne strane to je bilo dobro za korisnike jer je Microsoft svoj
browser za razliku od Netscapea dijelio besplatno, a s druge strane loše za Web
jer se ponekad dešavalo da stranice izrađene za jedan browser ne prikazuju
dobro u drugom. To je naravno povlačilo pitanje kako izraditi svoju Web
stranicu.
Osim toga mnogi su se pitali da li Microsoft želi monopolizirati tržište te nakon što uništi
svog suparnika početi naplaćivati svoj browser. Na kraju je Netscape suočen sa financijskim
gubicima morao popustiti te je početkom 1998. godine dopustio besplatno korištenje svog
browsera. Istovremeno je i Microsoft počeo djelomično naplaćivati korištenje Internet
Explorera prisiljen na to sudskom odlukom. Iz ovog slučaja mogu se izvući brojne pouke, ali
je sasvim sigurno samo to da su korisnici ovdje ipak najviše profitirali.

Povijest hiperteksta

Hipertekst bismo pojednostavljeno mogli definirati kao: bilo koji dio teksta koji
nas dodirom miša po tom dijelu teksta dovodi do neke druge stranice. Hipertekst
je danas u osnovi svakog modernog operativnog sustava.

Kako HTML ne bi nikad postojao bez hiperteksta mogli bismo reći da je

povijest hiperteksta zapravo povijest HTML-a. Još 1945. prvi put se javlja ideja
koja sadrži neka načela hiperteksta. Te je godine Vannevar Bush, znanstveni
suradnik predsjednika SAD-a Roosavelta predložio Memex - konceptualni stroj
koji bi imao mogućnost pohranjivanja velikih količina podataka u kojima bi
korisnici imali mogućnost stvaranja informacijskih tragova (link-ova) koji bi
međusobno povezivali dokumente/podatke. Ta ideja o link-ovima usporediva je
sa današnjim hipertekstom.

No, riječ hipertekst prvi upotrebljava Ted Nelson 1965. godine. Andy van Dam
sa suradnicima još 1967. godine izgrađuje Hypertext Editing System, a Ted
Nelson 1981. godine započinje projekt Xanadu. Xanadu je trebala biti
centralizirana baza podataka, povezana hipertekstulanim vezama koja bi
sadržavala sve informacije ikad objavljene, a čije bi se korištenje plaćalo. Iako
ova ideja nikad nije ostvarena (Nelson još radi na njoj u Japanu) bila je velika
inspiracija Timu Barnersu Leeu. On je radio na idejama koje su uključivale
hipertekst još od ranih osamdesetih pod utjecajem Ted Nelsonovog Xanadu-a.
Tako je od Lipnja do Prosinca 1980. godine napisao program Enquire koji je
koristio za sređivanje vlastitih bilješki, a koji je koristio neke od mogućnosti
hiperteksta te se mogao pokrenuti na više računalnih platformi.

No, hipertekst svoju pravu promociju doživljava tek sa pojavom World Wide Weba. Tim B.
L.upotrebljava hipertekst kao osnovu WWW-a nazivajući svoju verziju hiperteksta HTML
jezikom.

HTTP protokol

Hypertext Transfer Protocol je komunikacijski protokol koji se koristi za

prijenos HTML dokumenata preko Interneta. Drugim riječima ovo je protokol
na kojemu se zasniva WWW. Dok HTML jezik omogućuje istodobno
prikazivanje teksta i slike HTTP protokol se brine kako će te slike i tekst biti
prenošeni preko Interneta. Kao i HTML jezik te URL ideja je koja pripada Timu
Barnersu Leeu.
S obzirom da je osnova Weba HTTP je najkorišteniji protokol današnjice i to od
1995. kada je po obimu prometa pretekao FTP protokol.

Počeo je sa verzijom HTTP 0.9, a zadnja je verzija HTTP 1.1.

URL

Uniform Resource Locator još je jedan važan element Weba. To je sustav

adresiranja koji se koristi u WWW browserima. Pomoću URL-a može se pozvati
svaki dostupan dokument ne samo na Webu već i općenito na Internetu. Pojam
URL adrese je ustvari vrlo jednostavan. Ona se sastoji od imena protokola koji
se želi koristit, imena servera kojem se želi pristupiti te od točnog mjesta
(direktorija) na serveru na kojem se nalazi dokument kojem želite pristupiti.

S obzirom da se može odabrati protokol koji želimo to znači da se preko Web

browsera može pristupiti i FTP, GOPHER ili NEWS, a ne samo Web serverima.
Kako je Web ipak najčešći protokol današnjice, a za njega su i napisani browseri
uobičajeniji URL prefiks koji se koristi je dakako http.

U browser se URL upisuje u slijedećem obliku:

http://www.carnet.hr/neki_direktorij/dokument.html. Pritom je http
protokol koji se koristi, www.carnet.hr je ime servera koji se poziva, a
neki_direktorij je bilo koji direktorij na ovom serveru, pri čemu je
dokument.html bilo koji dokument koji želimo pozvati.

URL-ove općenito možemo podijeliti na potpune, nepotpune te na relativne.

Primjer potpunog URL-a naveden je gore, a relativni URL-ovi su oni koje u
browser unosite bez prefiksa http://. Pritom browser pretpostavlja da želite
koristiti upravo HTTP protokol. Relativni URL-ovi su ustvari nepotpuni URL-
ovi koje koriste osobe koje izrađuju stranice za Web. Pritom oni ne moraju
navoditi punu stazu (path) do dokumenta koji se želi pozvati već se koriste
relativnim odnosom između stranice u kojoj se nalazi sama veza u odnosu prema
dokumentu koji se želi pozvati - npr. <a href=" ../index.html" >.

Mogućnost da se pomoću WWW browsera pristupa FTP, GOPHER, NNTP i

drugim serverima još je jedna od mogućnosti koja razdvaja Web od ostalih
servisa na Internetu te ga time ističe kao logično sredstvo za ujedinjenje svih
mogućnosti Interneta.

Kao i HTTP i HTML, i URL je izumio Tim Barners Lee.

 Povijest World Wide Weba

1989

 Uslijed sve veće raširenosti Interneta počela se krajem osamdesetih

javljati potreba za boljim načinima povezivanja znanstvenih institucija.
Tako je Tim Barners Lee 1989. godine izložio prijedlog za stvaranje
mrežnog Hypertekst sustava unutar CERN-a. Neovisno o njegovu radu
Robert Cailliau predlaže hypertekstualni projekt za rukovanje dokumentima unutar
istog laboratorija.

1990
 Već slijedeće godine ova dva znanstvenika izlažu zajednički prijedlog
upravi laboratorija, a odlučuju ga nazvati World Wide Web. Zanimljivo
je da su altenative za ovo ime bile “Information Mesh”, “Mine of
Information” i “Information Mine”. Zamislite kakve bi usporedbe bile
danas rađene da je izabrano ime Information Mesh.

Što je trebalo biti novo:

 WWW bi trebao unijeti sliku, zvuk i video u dotad samo tekstualni

Internet.
 Već iste godine Tim Barners Lee programira WYSIWYG browser/editor
na NeXTStep računalu. Kako je ovo računalo bilo poprilično rijetko na
Internetu bilo je potrebno prilagoditi ovaj browser/editor za ostala
računala. Time su se izgubila neka prvotna svojstva kao što je on-line
uređivanje stranica zbog čega su današnji browseri više-manje pasivni te
imaju samo mogućnost primanja dokumenata, a sami dokumenti (HTML
stranice) se izrađuju ili ručno ili u posebnim HTML editorima. Osim toga
prvotni WWW browser prilagođen za ostala računala (Line-Mode
Browser) nije omogućavao većinu prednosti HTTP protokola nad ostalim
protokolima te je WWW izgledao sličan dotadašnjim protokolima tj. mogao je
prikazivati samo tekst.

1992

CERN omogućava besplatni download prvog Line-Mode Browsera preko

anonimnog FTP servera u siječnju.

 Unatoč nezgrapnom izgledu WWW-a prvi WWW serveri se otvaraju.

Tako prvi WWW server u SAD-u postaje SLAC (Stanford Linear
Accelerator Center) iz Kalifornije, koji nudi velike baze podataka koje
sadrže dokumente vezane uz Fiziku, a povezane Hypertekst vezama.
  krajem 1992. godine u svijetu je bilo 50 WWW servera.

1993

Iako se povećava interes za WWW koji raste postotkom od preko 300%

godišnje interes za GOPHER protokol još je veći te ovaj raste postotkom od preko
900%. Iako ovaj protokol nema Hypertekst veze lakši je za instalaciju te je za to vrijeme bio
prihvatljiviji Internet zajednici. Upravo taj slučaj možemo uzeti kao dobar primjer brzog
razvoja informatičkih tehnologija, jer većina današnjih "surfera" ne zna za ovaj protokol iako
je do prije par godina bio jedan od najpopularnijih na Internetu.

Veljača

 Marc Andreessen i Eric Bina iz NCSA (National Center for

Supercomputing Applications, Illinois) pišu Mosaic - prvi browser koji
ima mogućnost prikazivanja slika. Naravno, to izaziva eksploziju širenja
WWW u SAD-u. Prvi Mosaic browser bio je napisan za X-windowse pod
UNIX operativnim sustavom. Podsjetimo se da je UNIX OS (UUCP)
imao od sedamdesetih godina ugrađen TCP/IP protokol koji se koristi za
međusobnu komunikaciju računala koja rade pod ovim OS-om. Upravo ta
činjenica, da UNIX ima integriran Internet Protokol činila ga je dugo
godina najboljim OS-om za korištenje Interneta. Tako su na Internetu
dugo godina najrašireniji bili strojevi sa UNIX-om (još su i danas). To je
ujedno i razlog što je prvi Mosaic bio napisan za UNIX:
 u to doba WWW promet bilježi tek 0,1% prometa Interneta (NSF backbone)

Lipanj
 CERN izdaje software za WWW server koji sadrži osnovne metode
zaštite poput autorizacije pristupa.

Rujan
 NCSA objavljuje Mosaic za sve uobičajene platforme (X, PC/Windows i
Macintosh. ). WWW promet bilježi 1% sveukupnog Internet prometa
 Krajem godine postoji 250 srevera.

1994

Ožujak
 Marc Andressen i Jim Clark osnivaju Mosaic Communications Corp.
koja kasnije mijenja ime u Netscape. Ova tvrtka mudro zapošljava
najbolje mlade programere WWW-a na svijetu u svrhu stvaranja
 softwarea za WWW servere i browsere što joj još i danas zadržava prvo
mjesto na browserskom tržištu (oko 60%)

Svibanj
 održava se prva WWW konferencija tzv. "Woodstock Web-a". Ova
konferencija održala se u CERN-u u Ženevi, a okupila je više od 600
entuzijasta od kojih je samo 400 moglo biti službeno primljeno. Ova
konferencija se pokazala vrlo uspješnom te je donijeto nekoliko važnih
odluka za budući razvoj WWW-a. Tako se u kolovozu osniva IW3C2
(International WWW Conference Committee) koji se brine kako za
održavanje budućih svjetskih WWW konferencija tako i za organiziranje
regionalnih WWW servera. S uspjehom Weba postalo je jasno da CERN
ne može sam financirati ovako veliki projekt te se predlaže program
financiranja koji podupire Europska komisija. Između ostalog na ovoj je
konferenciji rođen VRML.

Listopad
 održava se druga WWW konfernecija u Chicagu (Mosaic and the
Web), a organizira je NCSA. Ova konfernecija privlači sada već 1800
znatiželjnika što je opet previše da bi svi bili primljeni.

Prosinac
 Još u Rujnu ove godine Tim Barners Lee i LCS ( Laboratory for
Computer Science) Massachusettsova Tehnološkog Instituta (MIT)
osnivaju W3C ( World Wide Web Consortium). Ova organizacija je od
iznimnog značenja za razvoj današnjeg WWW-a. Stvorena je kako bi
pružila središnje mjesto za dogovor o protokolima, aplikacijama i
jezicima WWW. Nastala je upravo zbog rasta WWW protokola što je
prijetilo sve većom fragmentacijom Weba. Kako se nove ideje nisu mogle
zaustaviti trebalo ih je na neki način standardizirati, a upravo se za to
brine W3C. Danas W3C čine tri matične institucije: 1) MIT-ov
Laboratorij za Kompjutorsku znanost 2) INRIA iz Francuske te 3)
Sveučilište Keio iz Japana te preko 200 tvrtaka i akademskih
organizacija. Članovi W3C-a ne mogu biti pojedinci već samo tvrtke koje
plaćaju godišnju članarinu u ovoj instituciji, a koje su vezane uz razvoj
Web protokola. Prednosti članstva u ovakvoj organizaciji su očigledne:
1) uvid u mišljenje ostalih članova (često konkurencije) o raznim
aspektima budućnosti Weba 2) napredne informacije o protkolima i koji
će na tržište doći tek za nekoliko godina, a koje daju tržišnu prednost
tvrtkama koje imaju uvid u njih 3) W3C je neutralno sastajalište na
kojem se mogu dogovoriti mnoge stvari čiji bi dogovor u uobičajenim
tržišnim uvjetima trajao znatno duže i bio mnogo teži. Opseg djelatnosti
W3C je širok pa ga tako možemo podijeliti na 1) Korisničko sučelje
(User Interface) - u okviru ove djelatnosti W3C se brine za razvoj
 Hyperteksta (HTML), CSS-a (Cascading Style Sheets), Grafiku i 3D
(VRML, PNG) i dakako Internacionalizaciju Weba 2) Tehnologija i
Društvo - u okviru ove djelatnosti W3C se brine za Sigurnost, zaštitu
autorskih prava, Privatnost 3) Arhitektura - radi se o HTTP protokolu i
njegovu poboljšavanju, te o razvoju ostalih protokola Weba kao što su za
prijenos zvuka ili videa. Prvi sastanak ove organiyacije održava se u
Prosincu ove godine, a na njenom je čelu Tim Barners Lee.

 krajem 1994 godine Tim Barners Lee napušta CERN i odlazi u MIT s
obzirom da CERN nema daljnjih sredstava za rad na WWW protokolima -
njegovo mjesto preuzima INRIA (Institut National de Recherche en
Informatique et en Automatique) iz Francuske koji su CERN i Europska
komisija zajedno pozvali da nastavi Europsku ulogu u razvoju Weba
(Siječanj 1995)
 krajem godine postoji 2500 servera

1995

Sun Microsystems objavljuje prvi Java browser - Hot Java, ujedno

predstavljajući time programski jezik JAVA. Programi pisani u ovom jeziku
"navodno" imaju sposobost izvršavanja na svim računalnim platformama (PC,
Mac, Amiga...) te time drastično mijenjaju značenje WWW-a omogućavajući mu
da teorijski u budućnosti postane univerzalni operativni sustav. Naravno ovoj se
koncepciji suprostavljaju neke softwarske tvrtke koje su se specijalizirale za
razvoj softwarea uz određene platforme (npr. Microsoft). Budućnost Java jezika
je neizvjesna iz više razloga. Jedan od njih je i taj što se Sun Microsystems
optužuje za monopolizaciju ovog jezika jer je traži da se Java proglasi ISO
standardom što bi značilo da bi ovaj jezik kontrolirao isključivo Sun
Microsystems. Tome se suprostavlja čitav niz tvrtki koje žele i same sudjelovati u
razvoju ovog jezika. No, zapitajmo se zašto se Microsoft suprostavlja koncepciji Jave? To je
zato jer kada bi svi programi bili pisani u Javi tada ne bi bilo potrebno posjedovati OS
Windows XX što bi Microsoft lišilo njegovog glavnog markentiškog aduta.

Travanj

 organizira se treća WWW konferncija u Darmstadtu ("Tools and Applications") od

strane FhG-a (Fraunhofer Gesellschaft). Također dolazi do organiziranja brojnih
regionalnih WWW konferencija (Portugal, Australija) što je još jedan cilj IW3C2-a.

Lipanj
 Kako pojedinci nemaju mogućnosti postati članovima W3C dolazi do
osnivanja Web Društva (Web Society) u Grazu.

 u jednom trenutku registrira se preko 700 WWW servera dnevno, a

nekoliko velikih Europskih tvrtki priključuje se W3C-u. Tako se
 organizira dan posvećen W3C djelatnostima u Europi. Ovaj skup organizira INRIA
u Parizu, a prisustvuje mu preko 1300 ljudi.

World Wide Web i Europa

Kao što smo već utvrdili World Wide Web je nastao u CERN-u, dakle jednom
Europskom laboratoriju. Kada je CERN priključen na Internet ubrzo je postao
najveći server u Europi, a to je svakako pogodovalo razvoju Weba. Štoviše Tim
Barners Lee smatra da bi Web nastao mnogo ranije da je CERN prije bio
priključen na Internet.

To što je nastao u Europi te što su njegovi tvorci bili jedan Englez (Tim Barners
Lee) i jedan Francuz (Robert Cailliau) svakako nije pomoglo širenju Weba. Iako
su se prvi WWW programi pojavili još 1991. on postaje najupotrebljavaniji
servis Interneta tek 1995. Razlog njegova početnog sporog širenja djelomice leži
upravo u tome što je izumljen u Europi dok se većina Internet servera i korisnika
nalazila u SAD-u. Isprva je amerikancima bilo teško prihvatiti ovu europsku
novotariju no shvativši njegove mogućnosti američki ih je kontinent ubrzo
uvelike počeo iskorištavati. Tako je ovaj kontinent u kratko vrijeme postao
okosnica World Wide Weba te se upravo na američkim serverima nalazi najveći
dio Web stranica (trenutni odnos je 50:50 - SAD : Svijet).

S druge strane Europa je ostala, kao i mnogo puta ranije, podijeljena pred ovim
pitanjem pa je WWW pratio sudbinu Interneta u Europi. Tako je broj servera u
Europi još uvijek relativno malen, a veze između njih su očajno spore. I sam je
CERN, odustao od daljenjeg razvoja Weba zbog nedovoljnih sredstava.
Europsko sudjelovanje u Webu nastavila je INRIA ulaženjem u W3C no vodeću
ulogu preuzeo je MIT na koji je otišao i Tim Barners Lee. I unatoč tome što i
Europski parlament financijski podržava INRIA-u stiče se dojam da se Europa
još jednom uplašila svog vlastitog proizvoda te njegov ključ predala u tuđe ruke.
Razlozi za to su mnogi, no podijeljenost Europe i Europske Unije unutar Europe
često su bili razlozi za odustajanje od mnogih značajnih projekata.

Svima je jasno da Europa uvelike zaostaje za SAD-om na području

Informacijskih tehnologija što se naravno odražava i na Internet i WWW.
Razlozi tome su dakako raznovrsni. Najveći uzrok ovoga problema su svakako
brojne jezične, kulturne te granične barijere koje su još uvijek jake u Europi. S
druge strane SAD-u nema tih problema. U SAD-u ne postoje ni granice ni
jezične barijere. Tako je mnogo lakše financijski profitirati prodajući npr. knjige
preko Interneta u SAD-u nego u Europi. Također u Europi još uvijek nailazimo
na snažan monopol nacionalnih telekomunikacijskih kompanija. Njima često
nije u cilju razvoj Interneta pa mu stoga vrlo učinkovito, ali nevidljivo
onemogućuju razvoj. Iako ove kompanije sve više gube svoj monopolistički
položaj one su još uvijek vrlo snažne te sve dok one same ne uvide svoju korist
u Internetu neće biti pravog razvoja Interneta i WWW-a u Europi.
Naravno Europa na Web gleda i kroz prijetnju Engleskog jezika kojeg mnoge
Europske države smatraju ozbiljnom prijetnjom za vlastite kulture. Tako je čitav
niz zemalja donio zakone koji zakonski rješavaju ovo pitanje, a potencijalno su
opasni za razvoj Interneta u cijeloj Europi (npr. Francuska).

No, unatoč još uvijek jakom konzervativizmu prema novim idejama,

nacionalnim telekomunikacijskim monopolima te prijetnji kulturne degradacije
Web u Europi je razvijeniji no ikad. Iako Europa hardwerski uvelike zaostaje za
SAD-om, pa i ostatkom Informatičkog svijeta ona je aktivni dio svjetske WWW
zajednice te se sa svojim najačim potencijalom, stručnjacima, uspješno uključuje
u svjetsku Web zajednicu.