BIBLIOTEKA

NOVI POREDAK
 Izdavač:
VIZURA
www.vizura.com

Prijevod djela:
Iva Krtalić Muiesan

Naslov izvornika: Ulrich Beck, Was ist Globalisierung?

Irrtuemer des Globalismus - Antworten auf Globalisierung.

© Suhrkamp, München, 2001

C I P - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb
U D K 316.42.052
339.9(100)
B E C K , Ulrich
Što je globalizacija? : zablude
globalizma - odgovori na globalizaciju /
Ulrich Beck ; prevela Iva Krtalić Muiesan . -
Zagreb : Vizura. 2003. - (Biblioteka Novi
poredak)
Prijevod djela: Was ist Globalisierung? :
Irrtuemer des Globalismus - Antworten auf
Globalisierung. - Bibliografija.
ISBN 953-6957-11-6
I. Globalizacija — Civilizacijski aspekti
II. Globalizacija — Ekonomski aspekti
430218111
 Ulrich Beck
V

Sto je globalizacija?
Zablude globalizma - odgovori na globalizaciju
 Predgovor

Svrha je ove knjige da uvede u temu i pojasni neprohodnu

debatu o globalizaciji - njezinu polivalentnost, njezine
višeznačnosti, njezine (rijetko razlikovane) dimenzije; ona
želi otkriti i spriječiti misaone zamke, ali prije svega otvoriti
horizont za političke odgovore na globalizaciju. U središtu
dakle stoji istodobno i jednostavno i teško dvostruko
pitanje: što je to globalizacija i kako se ona može politički
oblikovati?
Uz ovaj su esej nastale dvije zbirke diskusija u kojima su
dokumentirani i predstavljeni različiti tematski pravci,
rezultati i kontroverze globalizacije na osnovi „klasičnih" i
novih tekstova:
- Politika globalizacije,
- Perspektive svjetskog društva - kontroverze, konflikti,
paradoksi.
Na ovim sam zbirkama počeo raditi prije dvije godine. U
njihovu mi je dovršavanju posebno pomogao
Distinguished Research Professorship koji mi je ponudilo
Cardiffsko sveučilište u Walesu, gdje sam radio u zimskom
semestru 1995/96. godine. Bez izuzetno poticajnih diskusija
s Barbarom Adam, Martinom Albrowom, Jörgom
Dürschmidtom, Anthonyjem Giddensom, Davidom
Heldom, Scottom Lashom, Johnom Thompsonom,
Robinom Grove-Whiteom, Helen Wilkinson, Brianom
Wynneom i mnogima drugima, ali osobito - kao i uvijek -
s Elisabeth Beck-Gernsheim, ovaj tekst ne bi bio moguć.
Svima se njima srdačno zahvaljujem.
 Prvi dio

Uvod

I.
Virtualni porezni platiše

U miroljubivu slomu Berlinskog zida i propasti sovjetskog

imperija mnogi su vidjeli početak kraja politike. Vjerovalo
se da se stiglo u doba s onu stranu socijalizma i kapitalizma,
utopije i emancipacije. U međuvremenu su se takvi
oproštaji od politike stišali. Jer, u svakoj javnoj izjavi
neizbježna bauk-riječ "globalizacija" uopće ne ukazuje na
kraj politike, već na oslobođenje političkog iz kategorija
nacionalne države, čak i iz sheme onoga što se smatra
„političkim" i „nepolitičkim" djelovanjem. Jer, kamo god
nova retorika globalizacije (gospodarstva, tržišta,
konkurencije radnih mjesta, proizvodnje, robe i usluga,
financijskih tokova, informacija, životnih stilova) sadržajno
upućivala, u svakom slučaju upadaju u oči političke
posljedice što ih potiče politička inscenacija ekonomskih
rizika globalizacije: u institucije industrijskog društva, koje
su se činile sasvim zatvorene političkom oblikovanju, može
se „provaliti" i otvoriti ih političkoj intervenciji: pretpostavke
socijalne države i mirovinskog sustava, socijalne pomoći i
komunalne politike, infrastrukturne politike, organizirana
moć sindikata, sistem pregovora tarifne autonomije iznad
razine poduzeća, kao i državni izdaci, porezni sistem i
„pravedno oporezivanje" - sve se topi pod novim
pustinjskim suncem globalizacije i postaje podložno
političkom oblikovanju, štoviše, ono se zahtijeva. Svi
društveni akteri moraju reagirati i odgovoriti na to ovako
ili onako s tim da odgovori ne slijede tipičnu staru desno-
-lijevu shemu političkog djelovanja.1

1
Usp. Giddens. A.: Jenseits von Links und Rechts. Frankfurt/M 1997.
Može se reći da ono što je za radnički pokret u 19. stoljeću
bilo klasno pitanje, to je za transnacionalno aktivna
poduzeća na prijelazu u 21. stoljeće pitanje globalizacije.
Ipak, s ključnom razlikom što je radnički pokret djelovao
kao protumoć, dok globalna poduzeća za sada djeluju bez
(transnacionalne) protumoći.
Zašto globalizacija znači politizaciju? Zato što insceniranje
globalizacije dopušta poduzećima i njihovim savezima da
oslobode i ponovno osvoje moć djelovanja, politički i
socijalno-državno pripitomljenu u demokratski organiziranom
kapitalizmu. Globalizacija omogućava ono što je u kapitalizmu
možda uvijek latentno važilo, ali je u nekom stupnju njegova
socijalno-državno-demokratskog kroćenja ostalo
skriveno: da poduzeća, naročito ona koja djeluju globalno,
imaju ne samo ključnu ulogu u oblikovanju privrede, već
općenito društva - pa bilo to i „samo" tako što društvu
mogu uskratiti materijalne resurse (kapital, poreze, radna
mjesta).
Globalno aktivno gospodarstvo potkopava temelje
nacionalne ekonomije i nacionalnih država. Na taj
se način s lanca pušta subpolitizacija potpuno novih
dimenzija i s nepredvidljivim posljedicama. Radi se o tome
da se u novoj rundi stari protivnik - „rad" - elegantno gura
na povijesni ranžirni kolosijek, ali također i prije svega o
tome da se „idejnom ukupnom kapitalizmu", kako je Marx
nazivao državu, takoreći da otkaz, dakle da se oslobodi
iz spona rada i države, kakvi su nastali u 19. i 20. stoljeću.
„Sve staleško, sve ustajalo, sve okoštalo i okorijelo pretvara
se u paru", neskriveno je Marx još u Komunističkom
manifestu slavio revolucionarni potencijal kapitala. Ono
„staleško" sada je socijalno-državna i sindikalna
organizacija rada, a „okoštalo i okorijelo" su birokratske
odredbe i porezni vijci (nacionalne) države. Pri tome se
efikasnost i elegancija temelje na potpuno novim
dimenzijama „politike materijalnih prisila" globalizacije.
Jer nije, tako se posvuda čuje, interesna politika poduzeća,
već „globalizacija" ta koja navodno tjera na ovaj gorki rez
i svaku cezuru Po „zakonima" globalnog tržišta inače ne
treba učiniti "A" da bi se postiglo "A": na primjer radikalno
ukinuti i izvesti radna mjesta, kako bi se ona osigurala na
licu mjesta. Upravo zato što se rad može i mora istanjiti
kako bi se povećale zarade, trenutna politika se pod pultom
pretvara u svoju suprotnost. Dakle, tko stimulira ekonomski
rast, na kraju stvara nezaposlenost. Tko smanjuje poreze
kako bi narasle mogućnosti zarade, možda također
stvara nezaposlenost. Politički i društveni paradoksi
transnacionalne privrede, koja se „ukidanjem investicijskih
prepreka" (čitaj: ukidanjem ekoloških, sindikalnih,
socijalno-državnih, poreznih pritisaka) mora privlačiti i
nagrađivati, kako bi se ukinulo sve više rada, a na taj način
istodobno sve više povećavala proizvodnja i zarada, tek
se moraju znanstveno otkriti i politički svladati.
To upućuje na insceniranje globalizacije kao faktora
prijetnje, dakle politika globalizacije ne cilja samo na to
da odbaci sindikalne, već i nacionalno-državne okove,
ona lišava moći nacionalno-državnu politiku. Retorika
važnih ekonomskih predstavnika protiv socijalno-državne
politike i njezinih predstavnika u svojoj jasnoći ništa ne
ostavlja otvorenim. U konačnici se radi o rušenju državnih
odgovornosti i aparata, o ostvarenju tržišno-anarhične
utopije minimalne države. Pri tome još - paradoksalno -
dolazi do toga da se na globalizaciju često odgovara
renacionalizacijom.
Ne uviđa se činjenica da se pod zastavom globalizacije na
kocku ne stavljaju samo sindikati, već i politika i država.
Političari različitih stranaka, iznenađeni i fascinirani tim
„omekšivačem institucija", globalizacijom, tek maglovito
počinju naslućivati da se, kao što je to opisao stari Marx,
pretvaraju u vlastite „grobare". Meni se u svakom slučaju
čini nenamjerno ironičnim kad neki političari traže tržište,
tržište i još više tržišta, i očito uopće ne primjećuju da na
taj način umrtvljuju vlastiti životni nerv, zatvaraju pipu novca
i moći. Je li ikada viđeno tako opušteno, veselo počinjanje
javnog samoubojstva?
Na čemu se zasniva nova moć transnacionalnih poduzeća?
Iz čega nastaje, kako se množi njihov strateški potencijal?
To je napad na materijalne životne žile modernih
nacionalno-državnih društava, koji je započeo bez
revolucije, bez promjena zakona ili ustava, samo s
napredovanjem normalnoga, takoreći business as usual.
Kao prvo, transnacionalna poduzeća mogu izvoziti radna
mjesta tamo gdje su troškovi i obaveze za zapošljavanje
radne snage po mogućnosti niski.
Kao drugo, ona su u stanju (zbog informacijsko-tehničkog
smanjenja razdaljine i stvaranja susjedstva svugdje na
svijetu), proizvode i usluge rastaviti i podjelom rada proizvoditi
na različitim mjestima na svijetu, pa nacionalne etikete kao
i etikete proizvođača neizbježno vode u zabludu.
Kao treće, u poziciji su da nacionalne države ili pojedine
proizvodne lokacije manipuliraju jednu protiv drugih i na
taj način vode „globalno cjenjkanje" oko najjeftinijih
poreznih i najpovoljnijih infrastrukturnih uvjeta; isto tako
mogu „kazniti" nacionalne države, ako ih smatraju
„skupima" ili „nepovoljnima za investicije".

I konačno, kao četvrto, u stvorenom i kontroliranom gustišu

globalne proizvodnje mogu sami odlučiti gdje će im biti
investicijska lokacija, gdje proizvodna lokacija, porezna
lokacija, a gdje mjesto stanovanja i njih međusobno
izmanipulirati. Rezultat je taj da vodeći kadrovi mogu živjeti
i stanovati tamo gdje je najljepše, a plaćati poreze tamo
gdje je najjeftinije.
Sve se ovo odigralo bez žalbe ili savjetovanja u parlamentu,
bez vladinog zaključka, bez promjene zakona, čak i bez
rasprave u javnosti. Ovo opravdava termin „subpolitike"2
- ne u smislu (teorije) zavjere, već u smislu dodatnih
mogućnosti djelovanja i moći izvan političkih sistema, koje
pripadaju poduzećima koja djeluju u svjetsko-društvenim
okvirima: ravnoteža moći, ugovor o moći prve industrijsko-
društvene moderne otkazani su i - bez vlade i parla-
menta, javnosti i sudova - prekrojeni u vlastitoj režiji
gospodarskog djelovanja. Prijelaz u još nedogovorenu
politiku, ali u svakom slučaju u politiku globalizacije koja
iznova piše društvena pravila igre, odigrao se na
baršunastim šapicama normalnoga i s legitimacijom onoga
što se ionako događa: modernizacije.
Nacionalna državaje teritorijalna država, što znači da se

2
O pojmu "subpolitike" opširnije u: Beck. U.: Die Erfindung des Politischen,
Frankfurt/M 1993. str. 149-171.
njezina moć osniva na povezanosti s jednim određenim
mjestom (u kontroli nad članstvima, određivanju važećih
zakona, obrani granica, itd ). Svjetsko društvo koje se
razvilo prateći globalizaciju u mnogim dimenzijama (ne
samo u ekonomskoj), izmiče se, relativira nacionalnu
državu, jer mnogostrukost socijalnih krugova, komunikacijskih
mreža, tržišnih veza, životnih načina, od kojih nijedan nije vezan
za određeno mjesto, prelazi teritorijalne granice nacionalne
države. Ovo se primjećuje na svim stupovima nacionalno-
državnog autoriteta: u porezima, policijskoj odgovornosti,
vanjskoj politici, vojnoj sigurnosti. Uzmimo primjer poreza.
Pri ubiranju poreza ne radi se o bilo kojem, već o
ključnom načelu nacionalno-državnog autoriteta. Pravo
na ubiranje poreza vezano je za kontrolu gospodarskih
aktivnosti unutar jednog određenog teritorija - premisa
koja u tijeku svjetsko-društvenih mogućnosti djelovanja
postaje sve fiktivnijom. Poduzeća mogu proizvoditi u jednoj
zemlji, plaćati poreze u drugoj, a u trećoj zahtijevati državne
investicije u obliku infrastrukturnih mjera. Ljudi su postali
mobilniji i dosjetljiviji, ako su bogati - u pronalaženju i
korištenju rupa u nacionalno-državnim mrežama ili, ako
imaju na raspolaganju tražene kompetencije, mogu uložiti
svoj rad ondje gdje je to za njih najpovoljnije; ili, konačno,
ako su siromašni, mogu krenuti onamo kamo ih mami slika
meda i mlijeka. Nasuprot tome, pokušaji nacionalnih država
da se zatvore, zapliću se u proturječjima. Jer, da bi opstale
u svjetsko-društvenoj konkurenciji, pojedine zemlje moraju
namamiti kapital, ljude, znanje.
Gladijatori gospodarskog rasta, kojima se političari
udvaraju, potkopavaju autoritet države tako što doduše
polažu pravo na njezine usluge, ali joj uskraćuju poreze.
Pikantna je u tome činjenica da upravo najbogatiji postaju
virtualni porezni platiše, a njihovo bogatstvo zasniva se
u konačnici i na virtuoznosti ponašanja u virtualnom. Oni
na uglavnom legalan, ali nelegitiman način potkopavaju
demokratsko opće dobro koje iskorištavaju.
Časopis Fortune koji redovito objavljuje popis uspješnosti
500 najvećih poduzeća na svijetu, radosno oglašava da su
ona „premostila granice kako bi osvojila nova tržišta i
progutala lokalnu konkurenciju. Što više zemalja, to je veća
zarada. Zarade 500 najvećih poduzeća porasle su 15
posto, dok im je promet porastao samo 11 posto."3
„Zarade gore, radna mjesta van", piše Der Spiegel,
„gospodarsko čudo posebne vrste tjera strah u kosti naciji.
U poduzeća je stigla nova generacija šefova koncerna;
oni se, prema američkom primjeru, klanjaju kultu dionice.
Fatalno je to da burza nagrađuje ubojice radnih mjesta."4
Poduzeća su otkrila kamen bogatstva. Nova čarobna
formula glasi: kapitalizam bez rada plus kapitalizam bez
poreza. Porezni prihodi iz korporacijskih zarada, od 1989.
do 1993. godine pali su 18,6 posto; njihov udio u ukupnom
državnom prihodu od poreza skoro se prepolovio.
„Socijalna mreža mora se prezidati i dobiti nove temelje",
tvrdi André Gorz, „ali pri ovoj preizgradnji - ne razgradnji
- treba se upitati i zašto ju je očito postalo nemoguće

3
Fortune. New York, 5.8.1996; cit. prema Chairmont, Frederic F.: Endlose
Profite, endliche Welt u Le monde diplomatique. 11. travnja 1997. str. 1;
ondje i podaci o transnacionalnom razvoju.
4
Der Spiegel, 12/1997. str. 92-105; ondje i podaci o umnogostručavanju
zarada pri dramatičnom smanjenju broja zaposlenih.
financirati. Zemlje EU u posljednjih su dvadeset godina
postale bogatije pedeset do sedamdeset posto. Ekonomija
je narasla mnogo brže od stanovništva. Ipak, EU sada
broji dvadeset milijuna nezaposlenih, pedeset milijuna
siromašnih i pet milijuna beskućnika. Što se dogodilo s
dodatnim bogatstvom? Iz Sjedinjenih Država se zna da je
ekonomski rast obogatio samo najbolje stojećih deset
posto stanovništva. Ovih deset posto dobilo je devedeset
šest posto dodatnog bogatstva. U Europi situacija nije tako
loša, ali ni mnogo bolja.
U Njemačkoj su zarade poduzeća od 1979. godine narasle
devedeset posto, plaće šest posto. Ali, prihod iz poreza
na osobne dohotke udvostručio se u tijeku posljednjih
deset godina; prihod iz poreza na dobit poduzeća se
prepolovio: on iznosi još samo trinaest posto ukupnog
poreznog prihoda. Godine 1980. to je bilo još dvadeset
pet posto; 1960. godine čak trideset pet posto. Da je ostalo
na dvadeset pet posto, država bi posljednjih godina
godišnje naplatila 86 milijardi maraka više.
Sličan je razvoj i u drugim zemljama. Većina trans-
nacionalnih tvrtki poput Siemensa ili BMW-a više u zemlji
ne plaćaju poreze.... Sve dok se ovdje nešto ne promijeni
... ljudi s pravom neće dopuštati da im se reduciraju socijalne
usluge, mirovine, plaće."5
Transnacionalna poduzeća nadmeću se u rekordnim
zaradama - i u masovnoj razgradnji radnih mjesta. U
godišnjim izvještajima njihovih uprava navode se jedna za
drugom zarade iz snova. Dotle političari, kojima ostaje da
opravdaju skandaloznu masovnu nezaposlenost, prave
pritisak k daljnjim smanjenjima poreza u, uglavnom
uzaludnoj, nadi da će se iz bogatstva bogatih barem dobiti
nekoliko radnih mjesta.
Posljedica je toga da raste razina sukoba - i unutar
ekonomskog tabora, naime između virtualnih i realnih
poreznih platiša. Dok se tranasnacionalni koncerni mogu
izmaći nacionalno-državnom ubiranju poreza, mala i srednja
poduzeća, koja stvaraju velik dio radnih mjesta, moraju
krvariti u novopodešenim škripovima poreznih birokracija.

5
Gorz. André u intervjuu listu Frankfurter Allgemeine Zeitung od 1. kolovoza
1997. str. 35.
Ironija je povijesti da će upravo gubitnici globalizacije u
budućnosti trebati platiti sve, socijalnu državu kao i
funkcionirajuću demokraciju, dok će pobjednici
globalizacije postići zarade iz snova i izvući se od
odgovornosti za demokraciju budućnosti. Iz toga proizlazi
da je veliko pitanje za socijalnom pravdom u eri
globalizacije iznova nužno teorijski i politički obraditi.
Ipak, postaju opipljiva i proturječja „kapitalizma bez rada".
Menadžeri multinacionalnih koncerna sele uprave u južnu
Indiju, ali svoju djecu šalju na javno financirana, vrhunska
europska sveučilišta. Uopće im ne pada na pamet da odsele
onamo gdje stvaraju radna mjesta i plaćaju niske poreze.
Za sebe, razumljivo, svojataju pravo na skupa politička,
socijalna i građanska osnovna prava, čije javno financiranje
torpediraju. Oni posjećuju kazalište. Oni uživaju u skupo
njegovanoj prirodi i krajoliku. Šeću metropolama Europe,
još relativno slobodnima od nasilja i kriminaliteta. Ali
istodobno, svojom - profitu orijentiranom politikom -
uvelike pridonose tome da se europski oblik života
raspada. Smije li se saznati gdje oni ili njihova djeca
namjeravaju živjeti kad se država i demokracija u Europi
više ne budu mogle financirati?
Ono što je dobro za „Deutsche Bank", ni izbliza više nije
dobro za Njemačku. Transnacionalna poduzeća opraštaju
se od nacionalno-državnog okvira i de facto otkazuju
lojalnost nacionalno-državnim akterima. Ali, time tone i
unutarnji socijalni stupanj integracije zemlje i to tim više
što je jače utemeljen čisto ekonomski. Upravo dobrostojeće
socijalne države upadaju u opasan vrtlog: moraju svoje
kodificirane beneficije - uskoro pet milijuna registriranih
nezaposlenih samo u Njemačkoj - u toj mjeri isplaćivati za
sve više ljudi kako sve više gube kontrolu nad porezima,
jer su transnacionalni koncerni u pokeru oko svog lokalnog
vezivanja dobili nepobjedive adute. Oni se takoreći daju
četverostruko subvencionirati - prvo tako što optimiraju
infrastrukturne mjere, drugo tako što kasiraju subvencije,
treće tako što minimaliziraju poreze i četvrto tako što
eksternaliziraju troškove za nezaposlene.
Vrtlog u koji upada socijalna država, proizlazi ne samo iz
nestajućih resursa uz eksplozivno rastuće izdatke, već i iz
toga što joj nedostaju sredstva za zadovoljavanje potreba,
dok se istodobno škare između siromašnih i bogatih sve
više otvaraju. Budući da nacionalno-državni okvir gubi
svoju moć obvezivanja, pobjednici i gubitnici globalizacije
takoreći ne sjede više za istim stolom. Novi bogataši „ne
trebaju" više nove siromašne. Organizirati poravnavanje
između njih već je i zbog toga teško, jer nedostaje okvir
dodirnih točaka, u kojem bi se mogao oslikati i regulirati
ovaj konflikt koji prelazi granice.6
Nije si teško predočiti da se konfliktna logika kapitalističke
igre nulte svote ponovno pojavljuje, i to u pooštrenom
obliku, dok država gubi sredstva smirivanja, da kroz
forsirani ekonomski rast poveća kolač koji se mora
podijeliti
Tako model Prve, nacionalno-državne moderne, koji je
promišljen i organiziran u jedinstvu kulturnog identiteta
(„narod"), prostora i države, postaje upitan, a na vidiku ili
čak poželjna nije neka nova cjelina ljudi, zemlje i svjetske
države.
6
Usp. u ovoj knjizi str. 132 i dalje.
 II.
Nacionalna država gubi suverenitet između svjetske
ekonomije i individualizacije: Što činiti?

Zaključak visi u zraku: projekt moderne je, čini se, propao.

Prvi su baš filozofi postmoderne veselo i poletno izdali
osmrtnicu pravu znanosti na razum i racionalnost. Ono što
se predstavlja kao zapadni univerzalizam prosvjetiteljstva
i ljudskih prava, tvrdili su, nije ništa drugo nego glas „mrtvih,
starih, bijelih muškaraca", koji tlače prava etničkih, vjerskih
i spolnih manjina, time što svoju pristranu „meta-priču"
čine apsolutnom.
Zbog sekularnog trenda individualizacije, kaže se dalje,
socijalni kit postaje porozan, društvo gubi svoju kolektivnu
samosvijest, a time i sposobnost političkog djelovanja.
Potraga za političkim odgovorima na velika pitanja
budućnosti postaje bespredmetna.
U ovom crnom pogledu na stvari ekonomska globalizacija
samo zaokružuje ono što je intelektualno tjeralo naprijed
kroz postmodernu, a politički kroz individualizaciju -
 raspad moderne. Dijagnoza glasi: kapitalizam ostaje bez
rada i čini ljude nezaposlenima. Time se raspada
povijesni savez između tržišne ekonomije, socijalne države
i demokracije, koji je do sada integrirao i legitimirao zapadni
model, nacionalno-državni projekt moderne. Gledano
tako, neoliberali su likvidatori Zapada - premda se
predstavljaju njegovim reformatorima. Što se tiče socijalne
države, demokracije i javne sfere, oni provode
modernizaciju do smrti.

Ipak, propast počinje u glavi. Fatalizam je i govorna mana.

Prije nego što se skoči s Eiffelovog tornja, treba otići do
logopeda. „Pojmovi su prazni, više ne dodiruju, ne
rasvjetljavaju, ne pale. Sivilo koje je prekrilo svijet... možda
ima uzrok i u pljesnivosti riječi."7 Ono što izgleda kao rasulo,
moglo bi, ako uspije prebroditi ortodoksije na kojima je
propala Prva moderna, biti preokrenuto kao put u jednu

7
Beck. U. (ur.): Kinder der Freiheit. Frankfurt/M 1997. u tekstu Väter der
Freiheit, str. 377 i dalje.
drugu modernu.8
U knjizi Kinder der Freiheit (Djeca slobode) pokušao
sam pokazati da s takozvanim „rasulom vrijednosti" možda
završava kolektivna ortodoksija političkog djelovanja, ali
ne i samo političko djelovanje Paralelno s blijeđenjem

8
Pater semper incertus. Po pitanju stvaranja pojma „Druge m o d e r n e " u
tisku je izbila dugotrajna svađa oko očinstva. Ipak. to što netko nešto nije
pročitao i ne može citirati nije dovoljan razlog za originalnost - i optužbe.
Auf dem Weg in die Zweite Moderne, tako - formulirano - glasi naslov edicije
koju uređujem. Auf dem Weg in eine andere Moderne, tako glasi podnaslov
moje knjige. Risikogesellschaft, izdane 1986. godine u edition suhrkamp. I
tamo se već razlikovalo između ,,jednostavne" i „refleksivne modernizacije",
„Prve" i „Druge moderne" - kao i u svim knjigama koje su došle poslije nje.
Die Erfindung des Politischen (1993. godine izdane u edition suhrkamp)
trebala se prvo zvati Jenseits von Links und Rechts, zatim Zweite Moderne:
to je zatim iz različitih razloga odbačeno. Inače, možda značenje koje se
pridaje nekom pojmu ipak igra malu ulogu. I sadržajno postoji velika blizina
između Druge moderne (Zweite Moderne) i druge moderne (andere
Moderne): teme edicije - individualizacija, ekološka kriza, društvo bez rada.
pa i globalizacija - središnje su teme već u knjizi Risikogesellschaft. Znam da
će sljedeća optužba glasiti: „Dakle ništa novo...!". Ako postoji pojmovna
srodnost nazora, onda se p o j a v i l a s p o j m o m koji je o b l i k o v a o Jürgen
H a b e r m a s , „nedovršena m o d e r n a " . Usp. J. Habermas: Jenseits des
Nationalstaats? u: Beck. U. (ur.): Politik der Globalisierung. Frankfurt/M
1997.
socijalno-moralnih sredina, stvaraju se naime životno-
svjetske osnove za jedan kozmopolitski republikanizam,
u čijem središtu stoji sloboda pojedinca.
Ipak, teško je dići glas protiv svjetske sile svjetskog tržišta.
To je moguće jedino pod uvjetom da se uništi predstava
svjetski moćnog svjetskog tržišta koja vlada u glavama i
paralizira svo djelovanje. U ovoj knjizi želim se suprotstaviti
toj aveti koja kruži Europom, i to praćkom razlikovanja
između globalizma s jedne i globalizacije s druge strane.
Ovo razlikovanje služi svrsi razbijanja teritorijalne
ortodoksije političkog i društvenog, nastale s nacionalno-
državnim projektom Prve moderne i kategorijalno-
institucionalno apsolutno postavljene.
Globalizmom označavam shvaćanje da svjetsko tržište
izgurava ili zamjenjuje političko djelovanje, odnosno
ideologiju vladavine svjetskog tržišta, ideologiju
neoliberalizma. Ona se odvija monokauzalno, eko-
nomistički, reducira višedimenzionalnost globalizacije na
jednu, ekonomsku, dimenziju, o kojoj se još misli linearno,
a o svim drugim dimenzijama - ekološkoj, kulturnoj,
političkoj, civilno-društvenoj globalizaciji - ako uopće,
onda ih se spominje tek pod navodnom dominacijom
sistema svjetskog tržišta. Naravno, time ne treba poricati
ili prikraćivati središnje značenje ekonomske globalizacije,
i kao opciju i percepciju korporacijskih aktera. Ideološka
bit globalizma prije svega leži u tome da se likvidira osnovno
razlikovanje Prve moderne, ono između politike i
ekonomije. Središnja zadaća politike da označi pravne,
socijalne i ekološke okvire, u kojima ekonomsko
djelovanje uopće i postaje društveno moguće i legitimno,
gubi se iz vida ili se prešućuje. Globalizam implicira da se
jedna tako kompleksna građevina poput Njemačke - dakle
država, društvo, kultura, vanjska politika - treba voditi
poput poduzeća. U tom se smislu radi o imperijalizmu
ekonomskog, pod kojim poduzeća zahtijevaju okvire
unutar kojih mogu optimirati svoje ciljeve. Čudno je pak
da čak i tako shvaćen globalizam opčinjuje svoje
protivnike. Ne postoji samo potvrdan, već i niječući
globalizam koji, uvjeren u dominanciju svjetskog tržišta, iz
koje se ne može pobjeći, bježi u različite oblike
protekcionizma.
Crni protekcionisti plaču nad raspadom vrijednosti i
gubitkom značaja nacionalnog ali se, kontradiktorno, bave
i neoliberalnom destrukcijom nacionalne države.
Zeleni protekcionisti otkrivaju nacionalnu državu kao
politički biotop kojemu prijeti izumiranje, koji štiti standarde
okoliša od pritisaka svjetskog tržišta i što ga je i sam vrijedan
zaštite kao i priroda koja je u opasnosti.
Crveni protekcionisti za svaki slučaj još jednom klofaju
prašinu iz kostima klasne borbe, za njih je globalizacija
druga riječ za „lijepo smo mi govorili". Oni proslavljaju
marksističko slavlje uskrsnuća. Ipak, radi se o utopijski
zaslijepljenom pravdaštvu.
Od ovih zamki globalizma treba razlikovati ono što -
oslanjajući se na anglosaksonsku diskusiju - želim nazvati
globalitet i globalizacija.
Globalitet podrazumijeva da već odavno živimo u
svjetskom društvu i to u smislu da predodžba zatvorenih
prostora postaje fiktivna. Nijedna zemlja, nijedna skupina
ne može se zatvoriti pred drugom. Time se različite
ekonomske, kulturne, političke forme sudaraju jedna s
drugom, a ono što se podrazumijevalo samo po sebi, čak
i zapadni model, mora se iznova opravdavati. Pri tome
„svjetsko društvo" podrazumijeva ukupnost socijalnih veza,
koje nisu integrirane u nacionalno-državnu politiku ili njome
određene (ili odredive). U tome ključnu ulogu igra
(nacionalno-masovnomedijski inscenirana) predodžba o
sebi, tako da svjetsko društvo (u užem smislu) podrazumijeva
- predložimo (i politički relevantan) operativan kriterij -
spoznato, refleksivno svjetsko društvo. Pitanje koliko ono
postoji može se po tome (po Tominom teoremu, prema
kojemu ono što ljudi drže stvarnim i postaje stvarno)
empirijski preokrenuti u pitanje, kako se i do koje mjere
ljudi i kulture svijeta vide povezani jedni s drugima u svojim
razlikama i koliko ova svjetski-društvena predodžba o sebi
postaje relevantna za ponašanje.9
„Svijet" u kombinaciji riječi „svjetsko društvo"
podrazumijeva prema tome razliku, raznorodnost, a
„društvo" podrazumijeva ne-integriranost, tako da se

9
Usp. U ovoj knjizi str. 93 i dalje; 115 i dalje: 1 6 4 - 1 8 6 i 2 1 0 - 2 2 0 .
(zajedno s M. Albrowom) svjetsko društvo može shvatiti
kao raznorodnost bez jedinstva. To pretpostavlja - kao
što će u knjizi biti razrađeno - vrlo različite stvari:
transnacionalne proizvodne oblike i konkurenciju na tržištu
rada, globalno izvještavanje u medijima, transnacionalne
bojkote kupaca, transnacionalne životne forme, „globalno"
shvaćene krize i ratove, vojnu i mirnodopsku upotrebu
atomske energije, uništavanje prirode, itd.
Globalizacija pak podrazumijeva procese kojih je
posljedica ta da transnacionalni akteri, njihove šanse za
moć, orijentacije, identiteti i mreže potkopavaju nacionalne
države i njihov suverenitet i međusobno se povezuju.
Značajna razlikovna karakteristika između Prve i Druge
moderne jest nemogućnost revidiranja nastalog
globaliteta. To znači da jedna pored druge postoje različite
autonomne logike - ekološke, kulturne, ekonomske,
političke, civilno-društvene globalizacije, koje se ne mogu
reducirati ili preslikati jedna na drugu, već se svaka za sebe
u svojim međuovisnostima mora dešifrirati i shvatiti. Vodeća
pretpostavka jest da se tek u tome treba otvoriti pogled i
prostor političkog djelovanja. Zašto? Jer se samo tako
može razbiti depolitizirajuća čar globalizma, jer tek pod
perspektivom višedimenzionalnosti globaliteta puca
ideologija materijalne prisile globalizma. Ali, što globalitet
čini neopozivim? U natuknicama se može navesti osam
razloga:
1. geografsko širenje i rastuća interakcijska gustoća
međunarodnog djelovanja, globalna umreženost financijskih
tržišta i rast moći transnacionalnih koncerna,
2. informacijsko - i komunikacijsko-tehnološka neprekidna
revolucija,
3. univerzalni zahtjevi za ljudskim pravima - dakle (barem
na riječima iskazano) demokratsko načelo,
4. bujice slika globalnih kulturnih industrija,
5. postinternacionalna, policentrična svjetska politika -
osim vlada postoje po moći i broju rastući transnacionalni
akteri (koncerni, nevladine organizacije, Ujedinjeni narodi),
6. pitanja globalnog siromaštva,
7. globalna uništavanja okoliša i
8. transkulturni sukobi na jednom mjestu.
Pod ovim uvjetima sociologija dobiva novo značenje, naime
postaje nešto kao istraživanje onoga što znači ljudski život
u klopci u koju se pretvorio svijet. Globalitet označava
činjenicu da od sada ništa što se odigrava na našoj planeti
nije tek lokalno određen događaj, već da svi izumi, pobjede
i katastrofe pogađaju cijeli svijet, a mi svoj život i
djelovanje, svoje organizacije i institucije moramo
preorijentirati i reorganizirati po osovini ,,lokalno-globalno".
Globalitet, tako shvaćen, označava novo stanje Druge
moderne. Ovaj pojam time istodobno upućuje na to da su
standardni odgovori Prve moderne neupotrebljivi i
proturječni za Drugu modernu, dakle politika se za Drugu
modernu mora iznova obrazložiti, izmisliti.
Od ovog pojma globaliteta pojam globalizacije se može
razlikovati kao (staromodno bi se reklo: dijalektički) proces
koji stvara socijalne povezanosti i prostore, povećava
vrijednost lokalne kulture, a treće kulture - „malo ovoga,
malo onoga, to je put kojim novosti dolaze na svijet"
(Salman Rushdie) - promiče. U ovom kompleksnom okviru
mogu se ponovo postaviti pitanja i o dimenzijama i o
granicama provedene globalizacije, i to u odnosu na tri
parametra:
prvo - širenje u prostoru,
drugo - stabilnost kroz vrijeme,
treće - (socijalna) gustoća transnacionalnih mreža,
povezanosti i tokova slika.
U takvom pojmovnom horizontu može se odgovoriti i na
još jedno pitanje - u čemu leži povijesna posebnost
suvremene globalizacije i njezinih paradoksa na jednom
određenom mjestu (recimo u usporedbi s „kapitalističkim
svjetskim sistemom" koji se izgrađuje još od kolonijalizma,
a o kojemu govori Immanuel Wallerstein)?10
Posebnost procesa globalizacije danas (a vjerojatno i u
budućnosti) leži u empirijski istraživoj raširenosti, gustoći
i stabilnosti međusobnih regionalno-globalnih mreža
odnosa i njihove masovno-medijalne autodefinicije kao
i socijalnih prostora i tokova slika na kulturnoj.

10
Usp. o Wallerstemu u ovoj knjizi str. 77-83.
političkoj, gospodarskoj, vojnoj i ekonomskoj razini.11
Svjetsko društvo stoga nije neko mega-nacionalno društvo
koje u sebi sadrži i ukida sva nacionalna društva, već jedan
mnogostrukošću i ne-integriranošću označen svjetski
horizont koji se otvara onda kada se stvara i čuva u
komunikaciji i djelovanju.
Skeptici globalizacije pitaju: Što je tu novo? I tvrde - ništa
zaista važno. Ali, oni su povijesno, empirijski i teorijski u
krivu. Novi su ne samo svakodnevni život i djelovanje
preko nacionalno-državnih granica, u gustim mrežama s
visokim međusobnim zavisnostima i obavezama; nova je i
predodžba o sebi ove transnacionalnosti (u masovnim
medijima, u potrošnji, u turizmu); nova je „bezmjesnost"
zajednice, rada i kapitala; novi su i globalna ekološka
svijest o opasnostima i odgovarajuća poprišta djelovanja;
novo je neizbježno opažanje transkulturnih drugih u
vlastitom životu sa svim međusobno proturječnim
izvjesnostima; nova je cirkulacijska razina „globalnih

11
Ovo naglašava skupina oko Helda. D. Die Globalisierung der Wirtschaft,
u: Beck. U. (ur.): Politik der Globalisierung, Frankfurt/M 1997.
kulturnih industrija" (Lash, Scott / Urry, John); nov je i
rast europske tvorevine država, broj i moć transnacionalnih
aktera, institucija i ugovora; konačno je nov i razmjer
ekonomske koncentracije, koji se ipak koči kroz novu
nadgraničnu svjetsko-tržišnu konkurenciju.
Globalizacija podrazumijeva i ne-svjetsku državu. Točnije
rečeno: svjetsko društvo bez svjetske države i bez
svjetske vlade. Širi se jedan globalno dezorganizirani
kapitalizam Jer, ne postoji nikakva hegemonijalna moć i
nikakav međunarodni režim - niti ekonomski niti politički.
Na horizontu ovog razlikovanja sljedeći esej se raščlanjuje
u tri daljnja dijela. U drugom dijelu - Što podrazumijeva
globalizacija? - višedimenzionalnost, ambivalentnosti i
paradoksi globaliteta i globalizacije u društvenom,
privrednom, političkom, ekološkom i kulturnom smislu bit
će skicirani u krupnim crtama i suočeni jedan s drugim.
Kako će se pokazati u trećem dijelu - Zablude globalizma
- prostor za stvaranje, primat političkog može se ponovo
zadobiti samo u odlučnoj kritici globalizma.
U četvrtom dijelu - Odgovori na globalizaciju - u svrhu
javnog brainstorminga u smislu protuotrova protiv
vladajuće političke paralize, bit će razloženo deset polaznih
točaka, kako se može prići političkim izazovima globalne
ere i odgovoriti na njih.
Zaključak gradi kasandrijsku vježbu za prste, što će se
desiti ako se ništa ne desi: brazilijanizacija Europe.

III.
Globalizacijski šok: zakasnjela diskusija

Debata o globalizaciji dostiže i potresa ovdašnju javnost

sa zakašnjenjem. U Velikoj Britaniji, primjerice, već se
više od deset godina o „g-word' živo i produktivno
raspravlja u svim političkim strankama, a uz sudjelovanje
ekonomskih, socijalnih, političkih znanstvenika i
povjesničara. Proporcionalno velik je globalizacijski šok
u Njemačkoj.
Jedan od njegovih uzroka leži u tome da se u ovdje
vladajućem mišljenju globalizacija jednostrano stavlja u
vezu prije svega s ukidanjem domaćih radnih mjesta,
njihovim premještanjem u zemlje niskih plaća - i to u
vremenima u kojima društvo, unatoč podizanju ekonomskog
rasta i brzo rastućih zarada transnacionalnih koncerna, muči
masovna nezaposlenost koja podsjeća na Weimarsku
republiku.
Osim toga, za politički globalizacijski šok koji je obuzeo
srednju Europu, Francusku, Austriju, Švicarsku, Italiju, ali
naročito Njemačku, mogu se razaznati još četiri razloga.
Kao prvo, države i društva s primarno ekonomskom
samosvješću ,,DEM-nacionalizam", „izvozna nacija" -
smatraju sami sebe naročito pogođenima i ugroženima
navodno izvana pristižućom globalizacijom svjetskog
tržišta.
Kao drugo, socijalne države poput Francuske i Njemačke,
za razliku od SAD-a i Velike Britanije, pripadaju
globalizacijskim gubitnicima. Našle su se u škripcu socijalne
politike u eri ekonomske globalizacije: ekonomski razvoj
izmiče nacionalno-državnoj kontroli, dok se njegove
socijalne posljedice - nezaposlenost, migracija, siromaštvo
- skupljaju u zaštitnim mrežama nacionalne socijalne države.
Kao treće, globalizacija iz temelja potresa sliku o samome
sebi jednog homogenog, zatvorenog, samodovoljnog,
nacionalno-državnog prostora s imenom Savezna
Republika Njemačka. Za razliku od nje Velika Britanija je
bila svjetsko carstvo, a globalizacija je lijepa uspomena
na to. Doduše, i Njemačka je već odavno globalno mjesto,
na kojemu se sudaraju svjetske kulture i njihove
proturječnosti. Ali, ova realnost do sada je ostala
zamračena u prevladavajućoj slici jedne uglavnom
homogene nacije Sve ovo izlazi na svjetlo dana u toku
rasprave o globalizaciji. Jer, globalizacija podrazumijeva
prije svega jedno: denacionaliziranje - eroziju, ali i moguću
transformaciju nacionalne u transnacionalnu državu.
Globalizacijski šok kao denacionalizirajući šok ne stavlja
u pitanje samo ključne kategorije poslijeratnog identiteta
u Njemačkoj, korporatistički „model Njemačka" s
njegovim specifičnim socijalnim sistemom. Ovo iskustvo i
izazov sukobljuju se konačno, kao četvrto, sa svađama
oko ujedinjenja dvije Njemačke. Jer, ta drama ujedinjenja
(u nekim slučajevima jednaka bračnoj drami) natjerala je
Nijemce da se pozabave sami sobom i pitanjem što je,
nakon pola stoljeća odvojenosti, ostalo od onog
„zajednički" njemačkog, i što je od toga vrijedno da se s
tim identificira?
U ovoj fazi samoogledavanja i samoispitivanja odjednom
puca vijest o globalizaciji - nacionalna država gubi, osim
lijepo isplaniranog odvajanja kompetencija u okviru
zajedničkog europskog tržišta, suverenost i supstanciju, i
to u svim dimenzijama: financijskim resursima, političkoj i
ekonomskoj moći oblikovanja, informacijskoj i kulturnoj
politici, svakodnevnoj identifikaciji građana. Diskusija o
pitanju kako bi „transnacionalne države" mogle nastati kao
odgovor na globalizaciju12, što to znači ekonomski, vojno,
politički i kulturno, tek je u povojima.
Dok se u zanosu čudesne godine 1989. još govorilo:
„Zajedno srasta ono što zajedno pripada" (Willy Brandt),
sada poruka diskusije o globalizaciji glasi: u temeljima tih
nada - i pripadajućih razočaranja - leži zastarjela slika

12
Usp. u ovoj knjizi str. 256-269 i 306-317.
nacionalno-državne idile. Ako zastarjeli model nacionalne
države u novim strukturama moći svjetskog tržišta kao i
transnacionalnih aktera i pokreta još uopće ima šansu za
preživljavanje, onda samo tada ako proces globalizacije
bude pretvoren u kriterij nacionalne politike u svim
područjima (privreda, pravosuđe, vojska, itd.).
To prepoznati nije prepušteno volji individualnih ili
društvenih i političkih aktera. Nova svjetsko-društvena
situacija, u kojoj primjerice predodžba o „nacionalnim"
proizvodima, tvrtkama, tehnologijama, industrijama (čak i
sportskim klubovima) postaje fiktivna, prisiljava, pod
prijetnjom ekonomske, političke i kulturne propasti, na
otvaranje pogleda prema globalnoj eri, njezinim
mogućnostima, ideologijama, paradoksima, histerijama. Ali,
prije svega prema novoj igri moći, kojoj su svi - neki više
od drugih - podjarmljeni. Drugačije formulirano:
Globalnost je nezaobilazni uvjet ljudskog djelovanja
na kraju dvadesetog stoljeća.
Ovime se temelji Prve moderne moraju iznova odrediti:
Što znači tolerancija? Što sadrže ljudska prava, koja trebaju
vrijediti za sve, u kontekstu različitosti kultura?
Tko jamči ljudska prava u post-nacionalno-državnom
svijetu? Kako se trebaju reformirati socijalna osiguranja
koja su do sada najvećim dijelom bila obuhvaćena
nacionalno-državno, u kontekstu sve oštrijeg globalnog
siromaštva i sve manje plaćenog rada? Ako nacionalne
države erodiraju, hoće li onda izbiti novi vjerski ratovi?
Pojačani ekološkim katastrofama? Ili idemo ususret svijetu
bez nasilja, koji će nakon trijumfa svjetskog tržišta pronaći
mir? Stojimo li možda na pragu Drugog prosvjetiteljstva?
Sve to izbija na površinu u tijeku globalizacijske debate, a
da nitko ne zna ili ne može znati, kako se na takva pitanja
koja dodiruju civilizacijsku supstancu može odgovoriti
preko jazova između siromašnih i bogatih, između etniciteta,
kontinenata ili vjera s njihovim nerazmrsivim nasilnim
povijestima.
 Drugi dio

Što podrazumijeva globalizacija?

Dimenzije, kontroverze, definicije

Propast kontrarevolucije

U fazi raspada sovjetskog imperija Boris Jeljcin, tada još

uvijek predsjednik ruske republike, s tenka drži hrabar
govor protiv komunističkih pučista upućen građanima
Moskve, a taj govor ne prenosi sovjetski radio (koji je
bio u rukama starokomunista), već ga preko satelita prenosi
CNN. U tom povijesnom trenutku političke odluke
eklatantno značenje globalne informacijske mreže -
simbolizirane satelitima - postaje egzemplarno prepoznatljivo:
nacionalno-državni suverenitet nad informacijama kao dio
političkog suvereniteta stavljen je van snage. Nacionalne
države ne mogu se više zatvarati jedna prema drugoj,
njihove oružjem zaštićene granice pune su rupa - barem
što se tiče priključivanja u prostor globalne komunikacije:
informacijska globalizacija.

Otrovno pingvinovo meso

Mnogo ranije, šezdesetih godina, biolozi su u mesu pingvina

na Južnom polu pronašli visoke koncentracije industrijskih
otrova, koji su se - kojim već god putem - probili iz
proizvoda i dimnjaka kemijskih koncerna u posljednji kutak
naizgled netaknute prirode. S konferencijom o okolišu u
Riu 1992. godine ovo je povijesno iskustvo globalnih
ekoloških kriza politički konkretizirano i zaoštreno u
formulu i zahtjev za „održivim razvojem" („sustainable
development"). Premda ovo načelo u političkoj
svakodnevici različite skupine diljem svijeta različito
tumače, a sljedeća konferencija u New Yorku u ljeto 1997.
godine pokazuje, koliko malo praktičnih posljedica takve
konferencije donose - sada postoji (sadržajno proturječno
i stoga politički još nedorečeno) mjerilo, prema kojemu
se postupci svih društvenih aktera svuda u svijetu na skoro
svim društvenim tematskim poljima (od potrošnje preko
proizvodnje do arhitekture, prometne, komunalne politike,
itd.) mogu mjeriti i kritizirati: ekološka globalizacija.

Financijski žongleri

Prije nekoliko godina jedan je financijski žongler kroz

dozvoljeno-nedozvoljene transnacionalne spekulacije
uništio jednu drevnu britansku bankovnu kuću tako što je
u najkraćem roku napravio više milijardi funti gubitaka. U
guštari svjetskog tržišta izgradila se nova virtualna
ekonomija transnacionalnih puteva novca, koji su sve
manje vezani uz materijalni supstrat, a sve više se gube u
igri podataka i informacija. Nove spekulativne opasnosti
koje iz toga proizlaze izmiču nacionalno-državnim
kontrolama, štoviše oduzimaju nacionalnim ekonomijama
temelje, a na vidiku ni izdaleka nije neki okvirni poredak
za transnacionalne ili globalne ekonomije: ekonomska
globalizacija.

Berlin - kalifornijska aerodromska obavijest

Dvadeset jedan je sat i deset minuta; na berlinskom

aerodromu Tegel prijateljski rutiniran glas obavještava
umorne putnike koji čekaju, da je njihov avion za Hamburg
konačno spreman za ukrcavanje. Glas pripada Angeliki
B. iz Kalifornije koja sjedi pred svojim monitorom. Služba
obavijesti berlinskog aerodroma opslužuje se nakon
osamnaest sati po lokalnom vremenu online iz Kalifornije
i to iz jednako jednostavnih kao i razumljivih razloga: kao
prvo, tamo se ne moraju plaćati dodaci za večernji rad;
kao drugo, tamo su doprinosi i davanja na plaće za isti rad
znatno niži nego u Njemačkoj. Telekomunikacija to čini
mogućim. Raspada se premisa industrijsko društvenih
radnih sistema koja se naizgled ne može ukinuti: potreba
da se najednom određenom mjestu zajedno radi kako bi
se proizvele robe ili usluge, više ne vrijedi. Radna mjesta
mogu se izvoziti, pa ipak istodobno zaposleni mogu
transnacionalno ili čak transkontinentalno „kooperirati" ili
u „direktnom" kontaktu s primateljem i potrošačem pružati
određene usluge. Govoreći hipotetički: slično kao što se
može organizirati put oko svijeta tako da se na svim
kontinentima doživi proljeće, teoretski bi se i radni i
proizvodni procesi mogli organizirati tako raspoređeni po
zemaljskoj kugli da se 24 sata dnevno isplaćuje najniža
tarifa, a ipak se dobiva željena kooperacijska usluga.
Globalizacija radne kooperacije odnosno proizvodnje.

Khaled, kralj glazbe Rai

U veljači 1997. godine, Aicha, najnoviji hit Alžirca u egzilu,

Khaleda, zvanog i „kralj Raija", podignut je na francuski
pop-Olimp i izabran za najbolju šansonu godine. Već i to
što se himna arapskoj djevojci vrti na gramofonima svih većih
francuskih radiostanica (ne samo stanica na arapskom koje
se emitiraju iz nečijeg dvorišta), značajno je. To
označava ulazak magrebskih migranata u francusku
(pop) kulturnu naciju. Gledano iz inozemstva, Khaled
čak predstavlja Francusku. Njegova muzika oduševljava
u tako različitim zemljama poput Egipta, Izraela, pa čak i u
konzervativnoj Saudijskoj Arabiji; lokalne verzije postoje
na hebrejskom, turskom i hindiju. Khaled muzicira protiv
arabofobije Zapada. Njegov lik i glazba dokazuju da
globalizacija ne mora biti jednosmjerna ulica, već naprotiv
da regionalnim glazbenim kulturama može pružiti svjetske
pozornice i značenje: kulturna globalizacija.

Globalizacija je zasigurno najviše upotrebljavana -

zloupotrebljavana - i najrjeđe definirana, vjerojatno s
najviše nesporazuma spojena, najnebuloznija i politički
najdjelotvornija (natuknica i polemička) riječ posljednjih,
ali i nadolazećih godina. Kao što skicirani slučajevi
pokazuju, potrebno je razlikovati različite dimenzije
globalizacije, naime (bez ambicija k cjelovitosti i
selektivnosti) komunikacijsko-tehničku, ekološku,
ekonomsku, radno-organizacijsku, kulturnu i
građansko-društvenu dimenziju, itd. Kad se izvuče baš
ona dimenzija koja (gotovo isključivo) stoji u središtu javne
debate - ekonomska globalizacija - magla se ne rasvjetljava:
Radi li se o direktnim investicijama njemačkih poduzeća u
inozemstvu? O ulozi internacionalno operirajućih velikih
koncerna? Radi li se o denacionalizaciji privrede, dakle o
tome da i nacionalne etikete kao i nacionalne ekonomije
općenito postaju fiktivne, tako da se prosperitet jedne
„nacionalne" industrije više ne podudara s prosperitetom
(nacionalnih) državljana?
Radi li se o onoj „virtualnoj ekonomiji" novčanih i financijskih
tokova koja se izgleda razdvaja od materijalnog supstrata
proizvodnje potrošnih vrijednosti? Ili se, puno banalnije, radi
o tome da je njemačka privreda pod pritiskom, jer se
drugdje proizvodi puno jefitnije?13
Ovo posljednje gledište, koje u Njemačkoj uglavnom stoji
u prvom planu, često se precjenjuje. Da se globalizacija u
smislu razgradnje radnih mjesta u Njemačkoj i izvoza radnih
mjesta u zemlje s niskim radnim troškovima već dogodila
u spomena vrijednoj mjeri, to relativiraju činjenice. Tako

13
Usp. Kommisssion für Zukunftsfragen, Zweiter Bericht, Bonn 1997.
ovaj oblik globalizacije - za sada - nije značajan uzrok
nezaposlenosti.14 Jasno, pojedinačne su privredne grane
pogođene konkurencijom niskokvalificiranih i nisko
plaćenih poslova iz „država tigrova" Azije ili istočne Europe.
Ali, takvi problemi prilagođavanja na međunarodnu podjelu
rada ne mogu se projicirati na cjelokopnu privredu: to tangira
oko 10 posto radnih mjesta. Osim toga - njemački izvoz u
te zemlje je zadnjih godina također iznadprosječno porastao.
Razantni izvoz radnih mjesta koji nije uravnotežen dodatnom
potražnjom za izvozom nije dokazan.15
U tom kontekstu mnogi, za razliku od globalizacije, govore
o internacionalizaciji. Precizno formulirano, time se misli
na to da se trgovačke veze još uvijek dominantno
odigravaju između visoko industrijaliziranih zemalja unutar
velikih privrednih prostora Europe, Amerike i pacifičkog

14
U vezi s m n o g o z n a č n o š ć u p o j m a „ g l o b a l i z a c i j a " usp. Hirst. Paul i
Thompson. Grahame: Globalization in Question, Cambridge 1996. str. 1-
18.
15
Hengsbach. Friedhelm." Wettlauf der Besessenen, intervju u tjedniku Der
Spiegel, 10/1997. str. 40.
prostora.16
Ali, i pitanje - kad je počela ekonomska globalizacija?
vodi na trnovit teren. Neki datiraju početak „kapitalističkog
svjetskog sistema" (Immanuel Wallerstein) u 16. stoljeće,
u početak kolonijalizma, drugi u doba stvaranja
međunarodnih koncerna. Za treće pak globalizacija počinje
s ukidanjem čvrstih deviznih tečajeva ili s raspadom
Istočnog bloka.17
Možda ovdje leže razlozi zašto je pojam i diskurs
globalizacije tako nebulozan. Odrediti ga jednako je
pokušaju da se puding zakuca na zid.
Može li se ipak iz različitih dimenzija i kontroverzi

16
Usp. u ovoj knjizi str. 243.
17
Početak globalizacije datira se vrlo različito.
Autor Početak Tema
Marx 15. st. moderni kapitalizam
Wallerstein 15. st. kapitalistički svjetski sistem
Robertsonb 1870-1920. multidimenzionalno
Giddens 18. st. modernizacija
Perlmutter kraj sukoba Istoka i Zapada - globalna civilizacija
Usp. Pieterse. J. N.: Der Melange-Effekt, u: Beck, U.: Perspektiven der
Weltgesellschaft. Frankfurt/M 1997.
globalizacije isfiltrirati zajednički pojmovni nazivnik? I te
kako. Kontinuirano se ruši jedna središnja premisa Prve
moderne, predstava o životu i djelatnosti u zatvorenim
prostorima nacionalnih država koje se mogu
ograničiti, i shodno tome, nacionalnim društvima.
Globalizacija podrazumijeva opipljivo odbacivanje granica
u svakodnevnom djelovanju u različitim dimenzi-
jama gospodarstva, informacija, ekologije, tehnike,
transkulturnih sukoba i građanskog društva, a time u osnovi
nešto istodobno poznato i neshvaćeno, teško shvatljivo,
ali nešto što s opipljivom silinom elementarno mijenja
svakodnevicu i sve tjera na prilagođavanje i odgovore.
Novac, tehnologije, roba, informacije, otrovi „prelaze"
granice, kao da ih nema. Čak i stvari, osobe i ideje, koje
bi vlade rado držale izvan zemlje (droge, ilegalni useljenici,
kritika na račun kršenja ljudskih prava) pronalaze svoj put.
Tako shvaćena, globalizacija podrazumijeva: ubijanje
razdaljine; ona znači da je čovjek često ubačen u često
neželjene i neshvaćene transnacionalne oblike života; ili -
oslanjajući se na definiciju Anthonyja Giddensa 18 -
djelovanje i (su-)život preko razdaljina (naizgled
odvojenih svjetova nacionalnih država, vjera, regija,
kontinenata).
Posljedica ukidanja razdaljine sljedeća je: „Prostorna
matrica svijeta kao prvo više ne sadrži bijele mrlje, a kao
drugo omogućava u načelu orijentacijske mogućnosti za
svakoga, bez obzira na to na kojoj se točki globusa on ili
ona nalazili. Zahvaljujući modernim sredstvima
komunikacije i transporta, globalizacija je... u načelu
moguća bez naprezanja." Ona postaje svakodnevno
iskustvo, takoreći „provincijalno držanje. Odiseja ili
robinsonijada danas su nezamislive umjetničke forme
spoznaje svijeta, jer bi heroji poput Odiseja ili Robinsona
bili potpuno smiješne figure, kad je već njemačko-američka
razmjena učenika preko Atlantika sasvim normalna, a
prosvjedi europskih parlamentaraca protiv francuskih
nuklearnih testova organiziraju se u jednom kraju svijeta

18
Giddens. A.: Jenseits von Links und Rechts, Frankfurt/M 1997, str. 23.
za čije je oplovljavanje kapetan Cook trebao velik dio
života... Mnoga vremena u mnogim svjetskim regijama
skupljaju se u jedno jedino normirano i normirajuće
svjetsko vrijeme, ne samo zato što se istodobnost
neistodobnih događaja može „virtualno" stvoriti putem
modernih medija, tako da svaki neistodobni, možda samo
lokalni ili regionalni događaj postaje dijelom svjetske
povijesti, već i zato što sinhrona istodobnost može biti
pretvorena u dijakronu neistodobnost i na taj način mogu
biti stvoreni artificijelni lanci uzroka i posljedica. Nastaje
,vremenski kompaktni globus'. Događaji različitih svjetskih
krajeva i značenja odigravaju se sada na jednoj vremenskoj
osovini, a ne više na mnogim različitima. ...Kad se u Frankfurtu
otvaraju devizne i dioničke burze, tada su već poznati
tečajevi u trenutku zatvaranja u Tokiju i Singapuru ili Hong
Kongu, a kad na njujorškom Wall Streetu započne
burzovni dan, znaju se tendencije tečajeva europskih burzi.
Još je jednostavnije kad su dealeri devizama prisutni 24
sata na dan na različitim burzovnim mjestima svijeta, kako
bi mogli pokupiti i najmanje arbitražne zarade... Ekonomski
globus dakle više nije dalek i velik ili u dalekim zemljama,
već je gust i malen i blizak s telekomunikacijski umreženim
(novčanim) tržištima. Jer, troškovi prevladavanja prostora
i za to potrebnog vremena su minimalni, jedva da se i
računaju."19
Globalizacija stavlja u pitanje jednu temeljnu premisu
Prve moderne, naime ono što A.D. Smith naziva
„metodološki nacionalizam"20: predstavu da se konture
društva uglavnom poklapaju s konturama nacionalne
države. S globalizacijom u svim njezinim dimenzijama
umjesto toga nastaje ne samo jedna nova raznorodnost
veza i međuveza između država i društava. Mnogo se više
raspada sklop osnovnih pretpostavki po kojima su se do
sada društva i države zamišljale, organizirale i živjele kao
teritorijalne jedinice koje se mogu ograditi jedna od
druge. Globalitet podrazumijeva to da se slama jedinstvo

19
Altvater. E.: Mahnkopf. B: Die globale Ökonomie am Ende des 20.
Jahrhunderts; u: Widerspruch, 31. 16. godina. 1996 str. 21.
20
Smith, A.D.: Nationalism in the Twentieth Century, Oxford 1979. str. 191.
nacionalne države i nacionalnog društva; grade se sasvim
novi odnosi moći i konkurencije, sukobi i presijecanja
između nacionalno-državnih jedinica i aktera s jedne te
transnacionalnih aktera, identiteta, socijalnih prostora,
stanja i procesa, s druge strane.

IV.

Otvaranje svjetskog horizonta: o sociologiji globalizacije

„Buržoazija je eksploatacijom svjetskog tržišta kozmopolitski

oblikovala proizvodnju i potrošnju svih zemalja. Na veliko
žaljenje reakcionara, ona je industriji izvukla nacionalno
tlo pod nogama. Prastare nacionalne industrije su uništene
i dalje se dnevno uništavaju. Potiskuju ih nove industrije,
čije uvođenje postaje životnim pitanjem svih civiliziranih
nacija... Na mjesto stare lokalne i nacionalne samodovoljnosti
i zatvorenosti ulazi jedan svestrani promet, jedna svestrana
ovisnost nacija jedne o drugoj, kako u materijalnoj, tako i
u duhovnoj produkciji. Duhovni proizvodi pojedinih nacija
postaju zajedničko dobro. Nacionalna jednostranost i
ograničenost postaje sve više i više nemogućom, a iz puno
nacionalnih i lokalnih književnosti gradi se jedna svjetska
književnost."21
Ovo nije citat iz neoliberalnog manifesta godine 1996. već
iz Komunističkog manifesta Marxa i Engelsa, koji je
objavljen u veljači 1848. godine. Iz njega se da iščitati
više stvari: kao prvo, da su već autori Komunističkog
manifesta skoro himnično slavili revolucionarnu ulogu
„buržoazije" u svjetskoj povijesti; drugo, da je debata o
„eksploataciji svjetskog tržišta" starijeg datuma nego što
to želi priznati kratkoročno pamćenje javnih debata; treće,
da su u svojim osnovnim pretpostavkama neoliberalne i
izvorne marksističke pozicije iste; i konačno, četvrto, da
je nacionalno-državni pogled, koji do danas zarobljuje
socijalne znanosti, u fazi njihova nastajanja u političkim
vrtlozima nadolazećeg industrijskog kapitalizma već

21
Marx. K. i Engels. F.: Manifest der Kommunistischen Partei, citirano
prema: Marx, K.: Die. Frühschriften. Stuttgart 1971. str. 529.
stavljen pod znak pitanja.

1. Sociologija kao intelektualna moć stvaranja reda:

kontejner-teorija društva

„Moderna" sociologija definira se, ako se otvori neki od

njezinih udžbenika, kao „moderna" znanost o „modernom"
društvu. Pri tome se jednako skriveno kao i sigurno misli
na shemu raščlanjivanja socijalnog prostora koja se može
nazvati kontejner-teorijom društva:
Kao prvo, po njoj društva - politički i teorijski - pretpostavljaju
„državno vladanje prostorom" (J. Agnew i S. Corbridge).
To znači: sociološki pogled slijedi regulativni autoritet - moć
i silu - nacionalne države. To se izražava u tome da su
društva državama (definicijski) podređena; društva su
državna društva, društveni poredak podrazumijeva
državni poredak. Tako se u svakodnevici i u znanosti govori
o „francuskom", „američkom", „njemačkom" društvu.
Osim toga, pojam političkog ne vezuje se uz društvo, već
uz državu, što u povijesti nipošto nije uvijek bio slučaj (kao
što pokazuje M. Viroli).22 Tek u ovoj misaonoj i
institucionalnoj arhitekturi „moderna" društva postaju
pojedinačna, međusobno razgraničena društva.
Spremljena su u prostoru moći nacionalne države kao u
kontejneru. S druge strane „moderna" društva su po
vlastitoj definiciji nepolitička društva, dok je političko
djelovanje, razumljivo, locirano u, i samo u, prostoru
države.
Ova regulirajuća shema kao drugo, vrijedi, ne samo prema
van, već i prema unutra. Unutarnji prostor na van
ograničavajućih pojedinačnih društava raščlanjuje se u
interne totalitete, koji se s jedne strane promišljaju i
analiziraju kao kolektivni identiteti (klase, staleži, vjerske
i etničke skupine, odvojive životne forme muškaraca i žena),
a s druge strane prema metafori organizma „socijalnih
sistema" dijele se i redaju u vlastite svjetove ekonomije,

22
Tako je primjerice u ranoj talijanskoj renesansi pojam političkog bio
blisko vezan za društvo; usp. Viroli. M.: From Politics to Reason of State:
The Acquisition and Transformation of the Language of Politics, 1250-
1600. Cambridge 1992. str. 2 i dalje.
politike, prava, znanosti, obitelji, itd., teorijski se stvaraju
i diferenciraju sa svojim „logikama" („codes"). Unutarnji
hegemonitet je u biti kreacija državne kontrole. Sve vrste
socijalne prakse - proizvodnja, kultura, jezik, tržište rada,
kapital, obrazovanje - nacionalno-državno se normiraju,
oblikuju, ograničavaju, racionaliziraju, ili barem etiketiraju
(nacionalna ekonomija, nacionalni jezik, književnost,
javnost, povijest, itd ). Država zadaje teritorijalnu jedinicu
kao „kontejner", u kojemu se sistematski skupljaju statistike
o ekonomskim i socijalnim procesima i situacijama. Na taj
način, kategorije državnog samopromatranja postaju
kategorije empirijskih socijalnih znanosti, tako da socijalno-
znanstvene definicije potvrđuju birokratske definicije
stvarnosti.
Kao treće, ova slika na van i na unutra ograničenih,
uređenih, nacionalno-državno sastavljenih pojedinačnih
društava, ide zajedno s evolucijskom samopredodžbom
i samosvješću modernih društava. Modernost znači
superiornost. Ova univerzalistička pretenzija izražava se s
jedne strane kao pretenzija na „oslobađanje čovjeka iz
samozadane maloljetnosti" (I. Kant) u postavljanju
osnovnih prava i pravila demokratske samoregulacije. S
druge strane, pretenzija na usrećivanje dolazi do izražaja
ponajprije u nasilnoj povijesti europskog kolonijalizma i
imperijalizma, zatim nakon Drugog svjetskog rata u
takozvanoj „razvojnoj politici" i „teoriji zemalja u razvoju".
Nije slučajnost da se riječ „modernizacija" prvi put
pojavljuje početkom pedesetih godina u naslovu knjige o
Modernizaciji zemalja u razvoju. Empirijske socijalne i
političke znanosti shvaćaju same sebe ili političkim
liječnicima ili političkim inženjerima ovog procesa i
razvijaju „socijalne indikatore" koji naizgled
omogućavaju da se stupnjevi, uspjesi modernizacije
učine mjerljivima, a nacionalno-državnim akterima da
se pruži mogućnost njihove kontrole i oblikovanja.
Ne želim se samoprofilirati glumeći žrtvu. Rasprave
posljednjih godina snažno su uzdrmale aksiomatiku
nacionalno-državno usredotočene sociologije Prve
moderne. Ipak, njezin programirani pogled, naročito što
se tiče organizirane istraživačke prakse i izbrušenih
kontroverzi i dalje je dominantan, i to baš u Njemačkoj.
Ipak, prije svega ova kontejner-teorija društva dopušta,
tjera na povratak izvorima sociologije u fazi nastajanja
nacionalne države u Europi 19. i ranog 20. stoljeća.
Povezivanje sociologije i nacionalne države seže toliko
daleko da je slika „modernih", uređenih pojedinačnih
društava, koja je postala definitivnom s političkim
organizacijskim modelom nacionalne države, ujedno
postala i apsolutnom za sliku društva kao takvog, kroz, u
najboljem smislu, temeljni rad klasika socijalne znanosti
na stvaranju pojmova. S one strane svih njihovih razlika,
klasici moderne socijalne znanosti poput Emilea
Durkheima, Maxa Webera, pa čak još i Karla Marxa,
dijele teritorijalnu definiciju modernog društva23, dakle
nacionalno-državnog društvenog modela, koju danas
uzdrmavaju globalitet i globalizacija. Ako se danas svuda
„spenglerovski", mrmlja o propasti, to zasigurno ima veze

23
Smith. A.D.: Nationalism in Twentieth Century, Oxford 1979, str. 191 i
dalje.
i s tim da su društvo i sociologija uhvaćeni u „teritorijalnu
zamku" (Agnew/Corbridge) izjednačavanja nacionalne
države i društva. Svijet ipak neće propasti, jer - kao što je
još Max Weber formulirao takoreći proturječivši samome
sebi - svjetlo velikih kulturnih problema ide dalje, a i
znanstvenici se osjećaju natjeranima da iznova promisle i
pojmovno se preorijentiraju u neintegriranoj višestrukosti
neograničenog svijeta.
Ovu pozadinsku premisu uopće osvijestiti, razjasniti je, nije
toliko od pomoći kao razviti i ispitati alternative.
Sociologija globalizacije može se zamisliti kao nepovezana,
u sebi proturječna nakupina disidenata nacionalno-državne
sociologije. Radi se - u odnosu na main-stream - do sada
više o odstupajućoj teoriji i istraživačkim počecima,
istraživačkim pravcima, često tek samo obećanjima
istraživanja, koja su nastala u sasvim različitim kulturnim i
tematskim kontekstima (od migracijskog istraživanja preko
internacionalne klasne analize, međunarodne politike,
teorije demokracije, sve do cultural theory i sociologije
velikih gradova), koja jedno drugome višestruko
proturječe, pa ipak na ovaj ili onaj način probijaju zvučni
zid nacionalno-državnog razmišljanja; i to - na tome ovdje
treba biti naglasak - manje u kritici, a više u tome da se
stvaraju i razrađuju alternative razmišljanja. Drugim riječima:
globalizacijska debata u društvenim znanostima može se
razumjeti i razviti kao plodna svađa o tome koje osnovne
premise, slike socijalnog, koje jedinice analize mogu
zamijenili nacionalno-državnu aksiomatiku.
Razmišljanje i istraživanje u zamci nacionalno-državno
razdvojenih i uredno prikazanih društvenih svjetova
isključuje sve što se nalazi između ovih unutarnjih i vanjskih
rednih kategorija. Ovo međukategorijalno - ambivalentno,
mobilno, prolazno, istodobno i-ovdje-i-tamo - prvo se
otvorilo u okviru migracijskog istraživanja u počecima
transnacionalnih socijalnih prostora.
Kao drugo, teorija svjetskog sistema radikalizira ovu
mostovnu perspektivu do protupremise da se svo socijalno
djelovanje događa u jednom sveobuhvatnom okviru -
onom kapitalističkog svjetskog sistema, u kojemu onda
dolazi do rastuće podjele rada i neravnopravnosti.
Ovaj veliki pogled na svjetski sistem relativira se pak s
treće strane onime što politički teoretičar James Rosenau
naziva „dva svijeta svjetske politike", odnosno predstavom
da ne postoji jedno globalno društvo, već najmanje dva,
koja konkuriraju jedno drugome: društvo (nacionalnih)
država te različite transnacionalne organizacije, akteri,
skupine, pojedinci, koji izgrađuju i nadograđuju tkivo
socijalnih odnosa.
U svim do sada navedenim analizama, na ovaj ili onaj način
stvaraju se transnacionalni prostori djelovanja tako da ih
akteri namjerno stvaraju i održavaju. U teoriji svjetskog
rizičnog društva, kao četvrto, na mjesto osnovne jedinice
djelovanja određenog svrhom dolazi kategorija neželjenih
popratnih posljedica. Po njoj su globalni rizici (njihova
socijalna i politička konstrukcija), dakle različite ekološke
krize (i definicije kriza), ti koji uzrokuju nove svjetske
nerede i turbulencije.
U istraživanjima koja potječu iz cultural theory, pod peto
se premisa linearnosti i ili-ili, koji su u temeljima
nacionalno-državne aksiomatike, zamjenjuju premisom i-
i: globalizacija i regionalizacija, povezivanje i
fragmentiranje, centraliziranje i decentraliziranje; to su
dakle dinamike koje idu zajedno kao dva lica iste medalje.
Pod šesto, u razmišljanju o transnacionalnom civilnom
društvu postaju vidljivi sociokulturni procesi, iskustva,
sukobi i identiteti koji se orijentiraju prema „modelu jednog
svijeta", prema transnacionalnim socijalnim pokretima,
prema globalizaciji „odozdo", prema jednom novom
svjetskom građanstvu. Ovdje se slama aksiomatika koja
modernu izjednačava s nepolitičnim pojedinačnim
društvom. Svjetsko društvo bez svjetske države
podrazumijeva društvo koje nije politički organizirano,
u kojemu nastaju šanse za djelovanje i moć za demokratski
nelegitimirane transnacionalne aktere. To znači da se otvara
novi transnacionalni prostor moralnog i subpolitičkog, kao
što se to događa primjerice u potrošačkim bojkotima, ali i
u pitanjima transkulturne komunikacije i kritike.
Ove osnovne ideje post-nacionalnih, transnacionalnih
društvenih slika i njima obilježenih istraživačkih jedinica
trebaju se sada skicirati samo u obrisima; pri tome se
istodobno „razvojne logike" globalizacijske dinamike
trebaju suočiti i na taj način iscrtati kompleksnu sliku - i
unutarnjih proturječnosti - socijalnoznanstvene globalizacijske
debate.

2. Transnacionalni socijalni prostori

Pilula protiv apstraktnosti - i „globalnog" - su primjeri. Što

znači „transnacionalni socijalni prostor"?

a. Afrika nije kontinent, već koncept

Kao što Patricia Alley-Dettmers pokazuje u svojoj studiji

Trivial Arts24, Afrika nije čvrsta geografska veličina, nije
mjesto na zemaljskoj kugli koje se može ograničiti, već je
transnacionalna ideja i njezina inscenacija, koja se
događa i ciljano organizira na mnogo mjesta na svijetu -

24
Beck. U.: (ur.): Perspektiven der Weltgesellschaft, Frankfurt/M 1997.
na Karibima, u getima Manhattana, u južnim državama
SAD-a, u brazilskim favelama, ali i na najvećem
europskom uličnom karnevalu u Londonu. Izbor maski,
glazbe, kostima i plesova planira se i zacrtava po popisu
tema za koji važe dvije stvari: one se uzimaju iz kulturnog
rezervoara ideja „Afrike", svuda po svijetu; i istodobno se
adaptiraju u posebnosti crnih supkultura u londonskim
predgrađima.
Insceniranoj Africi na ulicama Londona ne odgovara ništa
na cijelom afričkom kontinentu. A kako bi i moglo? Gdje
se nalazi Afrika u svjetskom društvu izbušenih granica? U
ruševinama koje su u Africi ostavili kolonijalni gospodari?
U duhovima velikih gradova na pola puta modernizirane
Afrike? U afričkim hotelima s četiri zvjezdice? Na
organiziranim safarijima? U back-to-the-roots nadama i
iluzijama Afro-Amerikanaca? U knjigama o Africi koje
se pišu na zapadnim sveučilištima? Ili na Karibima i u
njihovom kulturnom šarenilu? Ili čak u borbi za nacionalni
identitet u britanskim crnim supkulturama?
Sa stajališta onih koji izmišljaju plesove i maske „afričkog
karnevala" u Nottinghamu, Afrika je izgubila svoje
geografsko mjesto. Za njih „Afrika" označava jednu viziju,
jednu ideju, iz koje se mogu izvesti mjerila jedne crne
estetike. Ovo konačno služi i cilju opravdavanja, stvaranja,
obnavljanja afričko-nacionalnog identiteta za crnce u
Velikoj Britaniji. Ova britanska (protu-) Afrika je u
strogom smislu riječi zamišljena zajednica („imagined
community"). Ona služi tome da se razbije i ukine otuđenje
afro-karipskih skupina u Engleskoj. Dakle, Afrika u
Nottinghamu „postoji".
Ipak, odnosi su paradoksalni u transnacionalnim
„zajednicama": ono što se ovdje „otkriva", a zapravo
izmišlja, često proturječi onome što se kao „Afrika" mota
po glavama baš transnacionalnih „Afrikanaca". Velik dio
povijesne Afrike bio je porobljen i porazbacan po svijetu.
Njezine kulture su ukinute i uništene. Stoga su se i oni koje
često drugi etiketiraju kao „Afrikance", odvojili od ove
slike Afrike. I još više: Afrika i afrikanstvo za mnoge je
„Afrikance" protuidentitet. Oni ga proklinju. Možda su
odrasli u nekoj mješavini kultura, u kojoj su odavna
izgubljene sve jednoznačnosti, u kojoj je osobina što je
netko crnac bila negativno vrednovana. Rezultat je u
svakom slučaju paradoksalan: crnci na Karibima, u
gradovima Velike Britanije povezuju s „Afrikom" ne-
identitet, ne-napredak, dakle bubnjanje, ples, praznovjerje,
gole, neobrazovane domoroce, permanentnu beznadnost.
U ovome se može ponovo prepoznati negativno
vrednovana zrcalna slika eurocentrične slike Afrike, koju
su preuzeli crnci u metropolama zapadnog svijeta. Ali, to
samo pooštrava pitanje - što, gdje je „Afrika" u
transnacionalnom socijalnom prostoru?

h. Američki Meksikanci i meksički Amerikanci

Transnacionalni socijalni prostori ukidaju, kao što je već

rečeno (u nacionalno-državnom pojmu društva smišljenu)
lokalnu povezanost zajednice. Misaona figura koja je ovdje
u pitanju, spaja ono što se smatra nespojivim: istodobno
živjeti i djelovati ovdje i tamo. Ludger Pries objašnjava
što to znači na primjeru migracijskog istraživanja.25
U svijetu predstave i politike nacionalno-državno uređenih
pojedinačnih društava, migracija se cijepa u stadije i
kontekste kretanja, lutanja, stizanja i integriranja (koje ne
mora uspjeti), a čiji se uzroci moraju zasebno istraživati.
Za razliku od toga, polazna točka razmišljanja o istraživanju
transnacionalnih socijalnih prostora, tvrdi da nastaje nešto
novo, nešto treće: socijalni konteksti života i djelovanja za
koje vrijedi "i-ovdje-i-tamo", i "i- i". Ispod i između
odvojenih i uređenih svjetova grade se „socijalni krajolici"
(Martin Albrow), koji povezuju i mijenjaju mjesta
iseljavanja i mjesta useljavanja.
U jednoj studiji o transnacionalnim oblicima zajednice života
i politike između Meksikanaca u Sjevernoj Americi i
njihovih mjesta porijekla, Ludger Pries pokazuje kako
uspijeva ovo svakodnevno povezivanje. „Za neke
zajednice Mixteca Poblana u New Yorku se organiziraju

25
Pries. L.: Transnationale soziale Räume: u: Zeitschrift für Soziologie.
godina 25. broj 6/1996. str. 456-472 i u: Beck. U.: (ur.): Perspektiven der
Weltgesellschaft. Frankfurt/M 1997.
komiteti podrške koji primjerice imaju cilj postaviti
vodovode pitke vode u mjesta njihova porijekla ili
restaurirati crkve seoskih trgova, i za to skupljaju priloge
među migrantima koji rade u New Yorku. Putem
telefonskih konferencija s odgovornima u mjestima
porijekla raspravlja se o važnim odlukama i pitanjima. Na
taj način u New Yorku skupljeni novčani prilozi nerijetko
prelaze javne izdatke za infrastrukturne mjere. Jedan važan
aspekt i ozbiljan argument za stabilnost i stabilizaciju
transnacionalnih socijalnih prostora jest činjenica da
je meksička država u međuvremenu prepoznala ne samo
enormno gospodarsko, već i političko značenje radnih
migranata. Od predsjedničkih izbora 1988. godine kritički
birački potencijal meksičkih migracijskih radnika (koji su
nadproporcionalno glasovali protiv državne stranke PRI),
postao je naročito jasan, a meksička se vlada trudi oko
aktivne i ciljane politike gospodarskog i političko-kultumog
povezivanja. Tako primjerice gradonačelnici malih
meksičkih mjesta putuju u New York, kako bi ondje
savezima migranata predložili investicijske projekte za
razvoj domaćih sela. Osim sportskih saveza migranata u
New Yorku veleposlanstvo aktivno podržava razvoj
Guadelupana-grupa, koje trebaju organizirati kult oko
Djevice iz Guadalupea (najvažnije meksičke nacionalne
svetice) u New Yorku. Na svim razinama meksičke politike
na radnu se migraciju više ne gleda samo kao na (pasivni)
ventil za rješenje problema nezaposlenosti, već kao na
značajan potencijal što se tiče kapitala i ljudskih resursa
za vlastiti gospodarsko-socijalni razvoj. Rezultat ove
političke orijentacije u migracijskom sistemu Meksiko-
SAD, jest da se sve više postavljaju institucionalni stupovi
koji daju bočnu stabilnost nastajućim transnacionalnim
socijalnim prostorima. Socio-ekonomska povezanost
između regija porijekla i dolaska ipak nije samo nostalgično-
tradicionalne prirode (održavanje seoskih zabava) ili pitanje
zbrinjavanja kod kuće ostale starije generacije. Umjesto
toga, u Mixteci se primjerice razvijaju gospodarske
aktivnosti koje uvelike nadilaze čisto tranzitni karakter
migracijskih odnosa. Tako primjerice postoji Puebla Food
Incorporation i jedan obiteljski klan koji na području šireg
New Yorka distribuira tortille, a koji je u međuvremenu
prodajom tradicionalnih meksičkih živežnih namirnica
stvorio milijunsko bogatstvo. Dakle, između Mixtece i New
Yorka rastežu se transnacionalne proizvodne i tržišne
strukture, koje impliciraju jednu novu dimenziju
kumulativne kauzalnosti: u mjeri u kojoj dinamika
migracijskih mreža drži u pokretu migracijske tokove, raste
potražnja za specifičnim meksičkim živežnim namirnicama
i uslugama, koja pak otvara nove, migracijom prouzročene
šanse za zaradu u regijama porijekla i dolaska...
U samom New Yorku, primjerice, pristižući radni migranti,
osim na svoje rođake i poznanike, mogu računati i na
postojeću mrežu neformalnih skupina podrške,
specijaliziranih pružatelja usluga i organizacija solidarnosti
(odvjetnički uredi, komiteti za pomoć određenim etno-
zajednicama ili regijama, itd.). Cijele ulice (primjerice
sjeverni dio Amsterdam Streeta ili neighbourhoods u
Queensu) svjedoče o ovoj, u međuvremenu vrlo stabilnoj
infrastrukturi, na kojoj transnacionalni migranti mogu graditi
i koju istodobno reproduciraju. Postoje aktivnosti na
kojima se može zarađivati, pa socijalne skupine
(Meksikanaca i Amerikanaca iz SAD-a), žive samo od
stalne migracije i transmigranata, jer se njihov vitalni
interes sastoji u tome da dalje razvijaju i izgrađuju
transnacionalne socijalne prostore. Tu se primjerice
ubrajaju sportski klubovi, u kojima se svake nedjelje sastaje
dio - premda bez dozvole boravka i rada kao indocumentados
- u New Yorku živućih radnih migranata. Za nogometnu
sezonu 1996. godine bilo je prijavljeno 65 momčadi za
vlastitu meksičku ligu...
U SAD-u (do sada jače u Kaliforniji nego primjerice u
New Yorku), razvijaju se i političke grupacije i organizacije
(na primjer Frente Indigena Oaxaqueña Biancional ili
časopis La Mixteca Año 2000), koje se zalažu za
ekonomske interese i ljudska prava radnih migranata.
Politički potencijal pritiska ovih grupa u SAD-u, ali prije
svega na meksičkoj strani, nerijetko prelazi mogućnosti
utjecaja lokalnih političara. Voditelj meksičke nogometne
lige u New Yorku ovako je to formulirao: „Kao obični
Meksikanci, a i kao obični radni migranti mi ništa ne
vrijedimo, ali sada nam odjedanput hofiraju visoki meksički
političari.""26
Smije se pretpostaviti da slični transnacionalni socijalni
prostori postoje i primjerice između turskih Nijemaca i
njemačkih Turaka, ali, koliko ja znam, to još nije istraženo.

3. Logike, dimenzije, posljedice globalizacije

Kao što je gore natuknuto, kroz literaturu o globalizaciji

provlači se temeljna kontroverza.27 Kod pitanja „Što
globalizaciju tjera naprijed?" sukobljuju se dva (unutar sebe
pak mnogostruko podijeljena) odgovora. Prva skupina
autora naglašava egzistenciju jedne dominantne „logike",
drugi autori rade na teorijama koje pojašnjavaju
kompleksne multikauzalne logike globalizacije. Usput budi
rečeno, ova teorijska središnja kontroverza prelazi

26
Ibid str. 461 i dalje.
27
Usp. McGrew. A.: A global Society?, u: St. Hall et al. (ur.): Modernity and
its Futures. Cambridge 1992. str. 61-116.
značenjski horizont riječi „globalizacija", jer se s njom često
vezuju proturječna značenja.
Istodobno se time ponavlja povijesna kontroverza između
Marxa i Webera, između ekonomske dominacije i
teorijskog pluralizma ekonomsko-socijalno-kulturnih
pristupa tematskom polju globalizacijske sociologije.
Pokušaji da se jedna logika gurne u središte, isključuju
time bitnu dimenziju globalizacije. Stavljanje jedne uz drugu
(naizgled) međusobno se isključujućih pojedinačnih logika
globalizacije uvodi u, ili prelazi na teren na kojemu različite
djelomične logike globalizacije konkuriraju jedna drugoj.
Kao prvo - treba govoriti o pristupima koji jednu specijalnu
dimenziju i logiku globalizacije drže središnjom. Ovdje
treba navesti sljedeće ključne autore: Wallersteina,
Rosenaua, Gilpina, Helda, Robertsona, Appaduraija, kao
i Giddensa kao zajedničku polaznu točku. Wallerstein -
jedan od prvih koji je sedamdesetih godina počeo
konfrontirati socijalne znanosti s pitanjima globalizacije -
uveo je koncept svjetskog sistema, za njega je kapitalizam
motor globalizacije. Rosenau, Gilpin i Held pak, bave se
međunarodnom politikom. S jedne strane stavljaju u pitanje
nacionalno-državnu ortodoksiju, time što ističu značenje
tehnološke globalizacije (znanstveno i informacijsko
društvo), a s druge strane tako što naglašavaju političko-
vojne faktore i stavove (politika moći).
Bez sumnje su osobito ekološka kriza i - nakon konferencije
u Riju 1992. godine - njezino svjetsko prepoznavanje
dugoročno poljuljali razmišljanje i djelovanje u okvirima
nacionalne države. Svjetsko društvo koje se našlo pod
optužbom „svjetskog rizičnog društva" postalo je svjesno
sebe kao ekološke sudbinske zajednice.
Robertson, Appadurai, Albrow, Featherstone, Lash, Urry
i mnogi drugi dokazuju svoje stavove u tradiciji cultural
theory. Oni odlučno proturječe raširenoj predstavi o
macdonaldizaciji svijeta. Kulturna globalizacija ne znači
da svijet postaje kulturno homogeniji. Globalizacija mnogo
više podrazumijeva „glokalizaciju", dakle visokostupanjski
proturječni proces, i što se tiče njegovih sadržaja, i što se
tiče mnogostranosti njegovih posljedica. Tu treba kratko
razjasniti dvije najproblematičnije posljedice za
stratificiranje svjetskog društva: globalno bogatstvo,
lokalno siromaško (Baumann), kao i kapitalizam bez
rada.
Svaki od ovih autora, dakle, lokalizira izvor i posljedice
globalizacijske dinamike, primarno u jednom sektoru
institucionalnog djelovanja: ekonomiji, tehnologiji,
međunarodnoj politici, ekologiji, kulturi odnosno svjetskim
kulturnim industrijama ili novim socijalnim nejednakostima
u svjetskim razmjerima. Slika pluralne sociologije
globalizacije nastaje pak u međuigri perspektiva.

a. Kapitalistički svjetski sistem: Wallerstein

Koncept transnacionalnih socijalnih prostora je teorija

srednjeg dometa. Ovdje se razbija nacionalno-državni
pogled na društvo tako što se kontejner-teorija društva,
predodžba o nacionalno-državno odvojenim društvenim
svjetovima, zamjenjuje trećom životnom formom, odnosno
transnacionalno integriranim prostorima socijalnog
djelovanja koji izmiču i prelaze postavljene granice.
Metafora prostora pri tome se proturječno upotrebljava:
najizrazitija karakteristika ovih „prostora" jest da ukidaju
razdaljine. „Transnacionalno" podrazumijeva da nastaju
oblici života i djelovanja čija se unutarnja logika objašnjava
iz bogatstva inventivnosti kojom ljudi dostižu i održavaju
„bezrazdaljinske" socijalne životne svjetove i kontekste
djelovanja. Za sociološko istraživanje time se postavlja
pitanje kako su mogući transnacionalni životni svjetovi koji
ukidaju razdaljine i granice? Kako se mogu izgraditi i
njegovati u djelovanju pojedinaca, često u otporu prema
nacionalno-državnim birokracijama? Radi li se pri tome o
bezdržavnim, možda čak bezinstitucionalnim ranim
formama transnacionalnih svjetskih društava? Koje
orijentacije, resurse, institucije oni pospješuju ili sprečavaju?
Koje su političke posljedice (dezintegracija ili transnacionalna
mobilizacija) s njima povezane?

Jasno je da se u ovim transnacionalnim socijalnim

krajolicima (često ilegalno) miješa i događa nešto, što je
nacionalnom državnom zahtjevu za kontrolom i redom trn
u oku. Ovdje se izgrađuju „nečisti" prostori života i
djelovanja. Za njihovu analizu sociološki pogled mora se
osloboditi principa „ili-ili" i otvoriti se specifičnim,
razlučivim, ,,i-i" životnim oblicima.

Wallerstein radikalno zamjenjuje sliku međusobno

zatvorenih pojedinačnih društava protuslikom jednog
svjetskog sistema, u koji se svi - sva društva, sve vlade,
sva poduzeća, sve kulture, klase, sva domaćinstva, svi
pojedinci - moraju uklopiti i potvrditi se u jednoj podjeli
rada. Ovaj se jedan svjetski sistem, koji nalazi okvir odnosa
za socijalne nejednakosti u svjetskim razmjerima, prema
Wallersteinu, probija s kapitalizmom. U njegovom pogledu
je kapitalizam prema vlastitoj unutarnjoj logici neophodno
globalan.
Nastala u Europi 16. stoljeća, kapitalistička dinamika je
obuhvaćala i iz temelja mijenjala uvijek nove tradicionalne
„kontinente", prostore, niše socijalnog života. „... cjelokupni
globus operira unutar ovog okvira i regulacijskog
mehanizma obvezujuće, sveobuhvatne podjele rada, koju
nazivamo kapitalistička svjetska ekonomija."28
Kapitalistička svjetska ekonomija prema Wallersteinu, ima
tri temeljna elementa: kao prvo, slikovito govoreći, ona se
sastoji od jednog jedinog tržišta kojim vlada načelo
maksimalizacije zarade.
Drugi temeljni element jest postojanje niza državnih
struktura različite jačine prema van i prema unutra. Državne
strukture služe prije svega tome da se „slobodno"
funkcioniranje kapitalističkog tržišta „spriječi" kako bi se
poboljšale perspektive zarade jedne ili više skupina.
Treći ključni element kapitalističke svjetske ekonomije
sastoji se, prema Wallersteinu, u tome da se prisvajanje
viška rada događa u odnosu eksploatacije, koji ne
obuhvaća dvije klase, već tri stupnja: sa središnjim
prostorima, semi-periferijom i zemljama i regijama
periferije. (O pitanju - koje zemlje, regije svijeta, kamo
pripadaju i na osnovi kojih kriterija, rasplamsavaju se

28
Wallerstein. I.: Klassenanalyse und Wellsystemanalyse u: Kreckel, R.(ur):
Soziale Ungleichheiten. Soziale Welt, Sonderband 2. Göttingen 1983, str.
303.
povijesno-empirijske kontroverze o kojima je teško
odlučiti).
Dok dakle europski kapitalizam nakon raspada Istočnog
bloka danas stvara univerzalni ekonomski prostor, naime
onaj globalnog tržišta, čovječanstvo se raspada na
nacionalne države i identitete, sa svojim vlastitim
shvaćanjem suverenosti i porijekla. Istodobno se u
svjetskom sistemu umnožavaju i pooštravaju sukobi, jer
ovaj sistem ne stvara samo neizmjerna bogatstva, već i
neizmjerno siromaštvo. Obrasci globalne nejednakosti
slijede podjelu na tri dijela socijalnog prostora - na središte,
semi-periferiju i periferiju, podjelu svijeta, koju svjetski
sistem konfliktno integrira.
Periodične krize, prema Wallersteinu, vode u restrukturiranja
koja pooštravaju podjelu moći i nejednakosti. Istodobno
raste i razina proturječja u svjetskom sistemu. Wallerstein
smatra da univerzalizacija i produbljivanje kapitalističke logike
provociraju otpore u svjetskim omjerima. U to on ubraja
anti-zapadne, anti-moderne, fundamentalističke reakcije,
kao i pokrete za zaštitu okoliša ili neonacionalističke struje.
Unutarnja logika kapitalističkog svjetskog sistema dakle
stvara oboje: i svjetsku integraciju i svjetski raspad.
Kästnerovsko pitanje: "A gdje je ono pozitivno?" - kod
Wallersteina ne nalazi odgovora. On vjeruje da na kraju
prijeti i da predstoji slom svjetskog sistema.
Ova argurnentacijska figura (koja je ovdje mogla biti
prikazana samo grubo pojednostavljeno) označena je
dvjema karakteristikama: ona je monokauzalna i
ekonomska. Globalizacija se određuje jedino i isključivo
kao institucionalizacija svjetskog tržišta.
Protiv toga se mogu navesti najmanje tri kritičke
primjedbe - kao prvo - na prvi se pogled vidi kako je
teško ovu teoriju povijesno-empirijski protumačiti i
provjeriti. Drugo, globalizacija u ovom okviru počinje s
Kolumbovim otkrićem i podjarmljivanjem Novog svijeta,
dakle sve je, samo ne povijesni specifikum kraja 20.
stoljeća. To znači da pojmovni okvir koji predlaže
Wallerstein ne dozvoljava da se odredi ono povijesno
novo u transnacionalnom.
I kao treće - unatoč svoj dijalektici - ovdje se argumentira
linearno. Pitanje, ne stvara li ipak svjetsko tržište,
neprimjećeno i neželjeno - i kozmopolitske sukobe i
identitete, koje su Marx i Engels postavili još u
Komunističkom manifestu - zapravo se stvarno ne
postavlja i ne razvija.29

b. Post-internacionalna politika: Rosenau, Gilpin, Held

I Rosenau prekida s nacionalno-državnim razmišljanjem;

ali ne tako da na mjesto anarhije nacionalnih država
postavlja jedan svjetski sistem svjetskog tržišta, već tako
što razlikuje dvije faze međunarodne politike. Globalizacija
u njegovom okviru znači da je čovječanstvo za sobom
ostavilo eru međunarodne politike; ona je bila
karakterizirana time da su nacionalne države dominirale

29
Bomschier. Volker dalje je razvio teoriju svjetskog sistema i empirijski je
razradio: usp. najnovije Bornschier, V./Trezzini. B.: Jenseits von Dependenz-
versus Modernisierungstheorie: Differenzierungsprozesse in der Weltgesellschaft
und ihre Erklärung, u: Müller. H-P (ur.): Weltsystem und kulturelles Erbe,
Berlin 1996. str. 53-79.
međunarodnom scenom, monopolizirale je. Sada je
započela era post-internacionalne politike, u kojoj
nacionalno-državni akteri moraju dijeliti globalnu pozornicu
i moć s međunarodnim organizacijama, transnacionalnim
koncernima, kao i transnacionalnim socijalnim i političkim
pokretima. Empirijski se to među ostalim pokazuje i na
tome da je već sam broj međunarodnih organizacija,
uključujući i nevladine organizacije (poput Greenpeacea),
dostigao ranije još nikada viđenu veličinu i čini se da i dalje
raste.
Na pitanje vara li utisak da vanjska politika SAD-a ide
novim putevima i slijedi druge koncepte, američki državni
podtajnik Timothy Wirth odgovara: „Maksima: ,misli
globalno, djeluj lokalno' naočigled postaje stvarnost.
Vidimo kako međunarodne institucije i sporazumi postaju
sve važniji. Polako raste osjećaj da se narodima, umjesto
na čisto nacionalnoj razini, može vladati i kroz nove
međunarodne institucije. Vanjskopolitički establishment
počinje razmišljati u drugim dimenzijama od onih o vojnoj
i ekonomskoj moći, o mecima i dolarima. Sada k tome
dolaze globalni problemi - dakle svjetski programi ljudskih
prava i izbjeglica ili zaustavljanje korupcije i ekoloških
katastrofa. Ova globalnost mijenja naše razmišljanje." A
na pitanje, koju ulogu u njegovim konceptima globalizacije
igraju građani i građanske inicijative, njegov odgovor glasi:
„Rastući utjecaj bazičnih inicijativa je, osim internacionalizacije,
drugi izazov za dosadašnji koncept politike. Postoji
enormni pritisak k decentralizaciji politike. On nastaje već
i kroz nove komunikacijske mogućnosti. Faks i Internet
sve više postaju dio svakodnevice. Svatko može na
cijelome svijetu brzinom svjetlosti sa svakim razgovarati,
a da ne ovisi o vladinim kanalima ili diplomatima."30
Prijelaz od nacionalne k post-nacionalnoj eri kao prvo se,
prema Rosenauu, objašnjava odnosima međunarodnog
političkog sistema i kao drugo time da je monocentristička
struktura moći rivalizirajućih nacionalnih država zamijenjena
i postaje policentričnom podjelom moći, u kojoj najrazličitiji

30
Wirth. T.: Politikstil der Zukunft, u: Die Macht der Mutigen, Spiegel
Spezial. 11/1995. str. 8.
transnacionalni i nacionalno-državni akteri konkuriraju
odnosno kooperiraju jedan s drugim.
Postoje dakle dvije arene globalnih društava: s jedne strane
društvo država u kojemu su pravila diplomacije i
nacionalne moći i dalje ključne varijable; i svijet
transnacionalne subpolitike, u kojoj se kreću tako različiti
akteri kao multinacionalni koncerni, Greenpeace, Amnesty
International, ali i Svjetska banka, NATO, Europska unija,
itd., itd.

Policentrična svjetska politika

Kontrast između dvostrukog svjetskog društva i teorije

svjetskog sistema je očit: Rosenau na mjesto jednog
sistema svjetskog tržišta pod ekonomskom vladavinom,
postavlja policentričnu svjetsku politiku, u kojoj niti
kapital niti nacionalno-državne vlade nemaju zadnju riječ,
ali nemaju je ni Ujedinjeni narodi, Svjetska banka,
Greenpeace, itd., već se svi s različitim šansama moći bore
za provedbu svojih ciljeva.
Prijelaz s nacionalno-državno dominirane k policentričnoj
politici, Rosenau - također za razliku od Wallersteina -
objašnjava tehnološkom dimenzijom globalizacije i
njezinom unutarnjom dinamikom. U svojim političko-
znanstvenim studijama on je uvijek iznova morao naučiti
da su gustoća i značaj međunarodnih međuzavisnosti dobili
jednu novu kvalitetu. Na pitanje zašto je to tako, on
odgovara enormnim i još niti približno zaključenim uzletom
informacijske i komunikacijske tehnologije. „Upravo je
tehnologija", tvrdi Rosenau, „ukinula geografske i socijalne
razdaljine kroz nadzvučne avione, računala, zemaljske
satelite i mnoge druge izume, koji danas omogućuju da
sve više ljudi, ideja i robe brže i sigurnije nego ikada ranije
prelaze prostor i vrijeme. Upravo je tehnologija, sažeto
govoreći, ta koja je ojačala međuzavisnosti između lokalnih,
nacionalnih i međunarodnih zajednica, i to u tolikoj mjeri
kakvu nijedna povijesna epoha nikada do sada nije
iskusila."31

31
Rosenau, J.: Turbulence in World Politics, Brighton 1990, str. 17.
Rosenau kombinira dakle dva argumenta: nastanak
informacijskog i znanstvenog društva te s njime povezano
ukidanje razdaljina i granica kao posljedicu multiplikacije
transnacionalnih aktera i organizacija. Ova neopoziva
policentrična svjetska politika32 karakterizira situaciju u
kojoj
- transnacionalne organizacije poput Svjetske banke,
Katoličke crkve, međunarodnog udruženja sociologa,
McDonald's-a, Volkswagena, kartela droge, talijanske
mafije kao i nove međunarodne nevladine organizacije
djeluju jedna uz drugu, jedna s drugom ili jedna protiv druge;
- transnacionalni problemi poput klimatskih promjena,
droga, AIDS-a, etničkih sukoba, valutnih kriza, određuju
politički dnevni red;
- transnacionalni događaji poput svjetskog nogometnog
prvenstva, Zaljevskog rata, američke predizborne
kampanje ili romana Salmana Rushdieja preko satelitske
televizije dovode do turbulencija u sasvim različitim
zemljama i kontinentima;
32
Usp. McGrew, A.: A global Society?; ibid
- transnacionalne „zajednice" nastaju, primjerice
utemeljene na religiji (islam), znanju (stručnjaci), životnim
stilovima (pop, ekologija), rodbinstvu (obitelji), političkim
orijentacijama (ekološki pokret, potrošački bojkot), itd. i
- transnacionalne strukture, poput radnih, proizvodnih i
kooperativnih formi, banaka, financijskih tokova, tehničkog
znanja itd. stvaraju i stabiliziraju kontekste djelovanja i kriza
preko razdaljina.
Za razliku od toga - Gilpinov pristup globalizaciji, kao prvo
skeptično gleda na svu retoriku novosti i pritom kao drugo,
preuzima poziciju blisku ortodoksnom pogledu na
međunarodnu politiku, argumentirajući takoreći iz njezine
unutarnje logike I Gilpin vidi da su nacionalne države
danas, ali i u budućnosti povezane više nego ikada, štoviše,
zakovane jedna za drugu. Za razliku od Wallersteina i
Rosenaua, on ipak naglašava da globalizacija nastaje samo
pod određenim uvjetima međunarodne politike, odnosno
kao proizvod jednog „permisivnog" globalnog poretka;
znači, poretka između država, koje uopće i dopuštaju da
budu izgrađene, razrađene i održane zavisnosti i mreže izvan
i između nacionalno-državnih autoriteta.
Globalizacija, shvaćena kao širenje transnacionalnih
prostora i aktera, ostaje u ovom pogledu na stvari -
paradoksalno - ovisna o nacionalno-državnom autoritetu,
točnije, o hegemonijalnoj moći. Globalizacija pretpostavlja
takoreći prešutnu nacionalno-državnu dozvolu za
globalizaciju. Otvorenost - permisivnost - koja je potrebna
da bi se razvili svjetsko tržište, svjetske crkve, svjetski
kongresi, svjetske banke i svjetske nevladine organizacije,
prema Gilpinu, može postojati i uspijevati tek u sjeni
odgovarajuće državne koncentracije moći.
Globalizacija je u ovom pogledu na stvari, koji naglašava
primat nacionalno-državne politike pred svim drugim
suakterima, obavezno kontingentna, znači u opasnosti; i
to u smislu da nastajanje i razvoj transnacionalnih socijalnih
prostora i aktera pretpostavljaju hegemonijalnu strukturu
moći i međunarodni politički režim. Samo to, u krajnjem
slučaju, jamči otvorenost svjetskog nereda.
„Moja pozicija glasi: potreban je hegemonist, kako bi se
održalo postojanje liberalnog međunarodnog tržišnog
poretka. ... Povijesno iskustvo uči da je ondje, gdje nije
bilo ove, istodobno i liberalne i dominantne moći, razvoj
međunarodnih tržišnih i kooperacijskih odnosa bio izuzetno
otežan ili nemoguć i to iz jednostavnog razloga jer je sve
postalo konfliktno. Sirenje tržišta u integrirane globalne
mreže i socijalne prostore ne bi bilo moguće bez ove
liberalne hegemonijalne moći koja omogućuje širenje."33

Podijeljena, okovana suverenost

Teoriji hegemonijalne strukture moći kao uvjeta za

globalizaciju može se i mora osporiti da pojam političke
suverenosti, koji je u njezinim temeljima, zastarijeva kroz
proces globalizacije. To je argument Davida Helda. On
pokazuje kako nacionalno-državna politika kroz
međunarodne sporazume, kroz internacionalizaciju
političkih procesa odlučivanja, kroz rastuće ovisnosti u

33
Gilpin. R.: The Political Economy of International Relations, Princeton
1987. str. 88 i 85.
sigurnosnoj politici (uključujući i u međuvremenu daleko
uznapredovalu internacionalizaciju proizvodnje oružja), kao
i kroz međunarodni promet robe i podjelu rada gubi ono
što je činilo bit njezine moći: svoju suverenost.
U procesu globalizacije „nastaje kompleksan aranžman
uvjeta i moći", piše Held, „koji dugoročno ograničava
slobodu djelovanja vlada i država, tako što se postavljaju
granice samoodređujućoj unutarnjoj politici, transformiraju
uvjeti političkog odlučivanja, radikalno mijenjaju
institucionalni i organizacijski preduvjeti i konteksti
nacionalne politike, mijenjaju se zakonski okviri za
administrativno i političko djelovanje i to u smislu da su
odgovornost i uračunljivost kao posljedice nacionalno-
državne politike skoro nemogući. Ako se predoče samo
ove posljedice globalizacije, onda je opravdana tvrdnja
da sposobnost djelovanja država u jednom sve kompleksnijem
međunarodnom okruženju kreše oboje: državnu
autonomiju (u nekim područjima i radikalno) i državnu
suverenost. Svaka teorija nacionalne suverenosti koja je
shvaća kao neukidiv i nepodjeljiv oblik javne moći i sile,
podkompleksna je. Sama suverenost danas se mora
shvatiti i istražiti kao podijeljena moć, koju podijeljenu
koristi cijeli niz aktera - nacionalnih, regionalnih,
međunarodnih - i koja je ograničena i okovana ovom
imanentnom pluralnošću."34

c. Svjetsko rizično društvo: ekološka globalizacija kao

prisilna politizacija

Tko god se zapita koje je političko iskustvo povezano, s

percepcijom ekoloških kriza, sigurno će naići na mnoštvo
odgovora - pa i onih da se radi o civilizacijskoj prijetnji
koja se ne može pripisati Bogu, bogovima ili prirodi, već
ljudskim odlukama, industrijskim pobjedama, da proizlazi
upravo iz civilizacijskog zahtjeva za stvaranjem i kontrolom.
Druga strana istog iskustva jest krhkost civilizacije, koja -
politički primijenjena - može dovesti do iskustva zajedničke

34

Held. D.: Demokratie. Nationalstaat und die globale Weltordnung; u:

Beck. U. (ur): Politik der Globalisierung, Frankfurt/M 1997.
sudbine. „Sudbina" je utoliko točna riječ, jer svi mogu biti
suočeni s posljedicama znanstveno-industrijskih odluka (u
graničnim slučajevima); „sudbina" je utoliko kriva riječ,
jer su prijeteće opasnosti rezultat ljudskih odluka.
Time ekološki šok stvara iskustvo za koje su politički
teoretičari vjerovali da kao iskustvo nasilja pripada
isključivo ratovima. Ipak, s jednim karakterističnim
otvaranjem. Zajednica nacionalne povijesti uvijek je bivala
pojačana u dijalektici neprijateljskih slika. Ekološka krizna
svijest se u paničnim i histeričnim izljevima također može
iskaliti u nasilju protiv skupina i stvari. Istodobno, ipak, po
prvi put postoji mogućnost iskustva zajedničke sudbine,
što - paradoksalno - s bezgraničnošću stvorene prijetnje
budi kozmopolitsku svakodnevnu svijest, koja možda čak
ukida granice između čovjeka, životinje i biljke: opasnosti
stvaraju društvo; globalne opasnosti stvaraju globalno
društvo; ovo nije jedino što opravdava govor o svjetskom
rizičnom društvu.35

35
O tome više u Beck, U.: Risikogesellschaft, Gegengifte: Die organisierte
Unverantwortlichkeit, Frankfurt/M 1988.
Način na koji ranije navedeni autori konceptualno shvaćaju
i razvijaju post-nacionalnu socijalnu stvarnost slaže se -
uza sva proturječja - u jednoj ključnoj točki: svi polaze od
toga da i transnacionalni socijalni prostori nastaju samo
namjernim djelovanjem ili, blaže rečeno, pretpostavljaju
postojanje namjenskih aktera i institucija. Ova pretpostavka
otpada s teorijom svjetskog rizičnog društva. Ona kaže:
više nije moguće eksternalizirati popratne pojave i opasnosti
visoko razvijenih industrijskih društava. Kao rizični sukobi,
one stavljaju u pitanje cijelu institucionalnu strukturu. Ovdje
se razvija stav o tome da transnacionalni socijalni prostori
nastaju konfliktno i zagonetno i kroz neželjene, negirane,
potisnute opasnosti, takoreći „iza leđa ljudi".
Ovaj pogled je pak na ratnoj nozi s primjedbom da i
nenamjerne posljedice moraju biti spoznate kako bi imale
političkog efekta. To se ne smije poricati. Pa ipak se
političko-ekonomsko-kulturne turbulencije svjetskog
rizičnog društva mogu razumjeti tek kada se prepozna da
javno diskutirane opasnosti predstavljaju jednu vrstu
„negativne valute". One su novčići koje nitko ne želi, pa
ipak ih se svuda pronalazi, one iziskuju pažnju, iritiraju,
potkopavaju, okreću naglavačke ono što se do maloprije
činilo čvrsto usidrenim u normalnosti.
Dovoljno je izdvojiti najnoviju real-tragikomediju kravljeg
ludila u Europi i to jedan njezin aspekt. Tko je u
gornjobavarskoj provinciji, dakle osiguran mnoštvom
granica i političkim obećanjima o zaštiti od navodnog
britanskog porijekla opasnog stada, u ljeto 1997. godine
posjetio gostionicu i otvorio jelovnik, s njega mu se
smješkao lokalni seljak u miloj slozi sa svojim govedima i
djecom. Ova fotografija i napomena da je steak na čije
naručivanje tjera apetit, uzet s uslikanog goveda, trebaju
ponovo uspostaviti povjerenje koje su uništile svuda
prisutne vijesti o očito britanskom kravljem ludilu.
Mogu se razlikovati tri vrste globalnih opasnosti:36 - kao
prvo sukobi oko „loše" strane medalje različitih „dobara",

36
O tome opširnije u Beck, U.: Weltrisikogesellschaft, u: Jaeger, Carlo
C.(ur.): Umweltsoziologie, posebno izdanje Kölner Zeitschrift für Soziologie
und Sozialpsychologie, Opladen 1996, str. 119-147.
znači bogatstvom uvjetovano ekološko uništenje i
tehničko-industrijske opasnosti (poput ozonske rupe,
efekta staklenika, ali i nepredvidive posljedice genetičke
tehnike i reprodukcijske medicine) i kao drugo,
siromaštvom uvjetovano ekološko uništenje i tehničko-
industrijske opasnosti. Brundtland komisija je bila prva koja
je ukazala na to da uništenje okoliša nije samo opasna
sjena modernog rasta već, naprotiv, bliska povezanost
postoji i između siromaštva i uništenja okoliša.
„Nejednakost je najvažniji ,okolišni' problem planete; ona
je istodobno i njezin najvažniji ,razvojni' problem."37
Slijedom toga, integrirana analiza stanovništva i prehrane,
nestanka vrsta i genetskih resursa, energije, industrije i
ljudskog naseljavanja pokazuje da sve stoji u međuovisnosti
i ne može se obrađivati neovisno jedno o drugome.
„Između uništenja okoliša kao rezultata blagostanja i
uništenja okoliša kao rezultata siromaštva", piše Michael
Zürn, „treba istaknuti jednu ključnu razliku: dok mnoge

37
Ujedinjeni narodi. 1987. str. 6.
ekološke opasnosti uvjetovane bogatstvom rezultiraju iz
eksternaliziranja proizvodnih troškova, kod ekološkog
uništenja uvjetovanog siromaštvom radi se o samouništenju
siromašnih, koje ima posljedice i za bogate. Drugim
riječima: uništenja okoliša uvjetovana bogatstvom
raspodijeljena su podjednako po globusu, dok se uništenja
okoliša uvjetovana siromaštvom prvenstveno događaju na
licu mjesta, a internacionaliziraju se tek u obliku
srednjoročno nastupajućih popratnih pojava."38
Najpoznatiji primjer za ovo jest sječa tropskih prašuma,
pri čemu se trenutno godišnje gubi oko 17 milijuna hektara
tropskih šuma; drugi primjeri su otrovni otpad (i uvezeni)
te zastarjele velike tehnologije (na primjer kemijske i
atomske industrije), u budućnosti i genetičke industrije kao
i genetičko-tehnički i humano-genetički istraživački
laboratoriji. Ove opasnosti nastaju iz konteksta započetog,
a nedovršenog procesa modernizacije. Tako rastu industrije

38
Usp. Zürn. M.: Globale Gefährdungen und internationale Kooperation,
u: Der Bürger im Staat. 45/1995, str. 51, odakle su izvučene ove ideje i
podaci.
koje posjeduju tehnološke potencijale da stave u opasnost
okoliš i život, a zemlje o kojima je riječ istodobno ne
raspolažu institucionalnim i političkim sredstvima za
sprečavanje mogućih uništenja.
Pri opasnostima uvjetovanima bogatstvom i siromaštvom
radi se o opasnostima „normaliteta", koje u pravilu
uglavnom nastaju iz primjene nepostojećih ili nepotpunih
normi prevencije i sigurnosti i baš stoga se kontinuirano
puštaju u svijet. Za razliku od toga, kao treće, opasnosti
oružja za masovno uništenje (ABC-oružje) u svojoj
primjeni (ne u svom potencijalu prijetnje) povezane su s
iznimnom situacijom rata. Niti nakon prekida konfrontacije
Istoka i Zapada, opasnosti regionalnog ili globalnog
samouništenja putem nuklearnog, kemijskog ili biološkog
oružja ni u kom slučaju nisu nestale, već su se naprotiv
oslobodile iz kontrolne strukture „atomskog pakta"
supersila.
Opasnostima vojno-državne konfrontacije pribrajaju se i
opasnosti nastajućeg fundamentalističkog ili privatnog
terorizma. Sve se manje može isključiti da će u budućnosti
ne samo državno-vojno, već i privatno raspolaganje
sredstvima masovnog uništenja, kao i potencijalima
(političke) prijetnje koji se time mogu postići, postati novi
izvor opasnosti u svjetskom rizičnom društvu.
Ovi različiti globalni kotlovi opasnosti mogu biti i bit će
prošireni i pooštreni; odnosno morat će se postaviti pitanje
međudjelovanja između ekološkog uništenja, ratova i
posljedica nedovršene modernizacije:
Na taj način ekološka uništenja pogoduju ratovima - bez
obzira na to izbio li oružani sukob oko životno potrebnih
resursa (na primjer vode), ili pak zapadni ekološki
fundamentalisti pozvali na uporabu vojne sile kako bi se
zaustavilo uništenje okoliša (kao što se primjerice tražilo
radi zaustavljanja sječe tropskih šuma)?
Lako se može zamisliti da zemlja koja živi u rastućem
siromaštvu želi do samog kraja eksploatirati okoliš. U očaju
(ili pak radi političkog maskiranja očaja) oružanom se silom
može posegnuti za stranim resursima preživljavanja.
Ekološka uništenja (primjerice poplavljivanje Bangladeša)
mogu dovesti do masovnog bijega, što se pak može preliti
u ratni sukob. Ili države kojima prijeti ratni poraz mogu
posegnuti za „krajnjim sredstvom" samouništenja i uništenja
drugih atomskim ili kemijskim pogonima, i susjednim
regijama i velikim gradovima zaprijetiti atomskim
uništenjem Nema granica mašti u konstruiranju horror
scenarija, o tome kako se mogu povezati različiti izvori
opasnosti. Zürn govori o „spirali uništenja", čiji se efekti
mogu zbrojiti u jednu veliku krizu, u koju ulaze sve druge
krizne pojave.
Dijagnoza svjetskog rizičnog društva podrazumijeva upravo
to: navedene globalne opasnosti nagrizaju nosive stupove
tradicionalne sigurnosne računice: štete više nisu prostorno
i vremenski ograničene - one su globalne i dugoročne; štete
se više gotovo i ne mogu pripisati određenim odgovornima
- princip uzročnika gubi na oštrini; štete se više ne mogu ni
financijski kompenzirati - besmisleno je osiguravati se od
posljedica najgoreg scenarija globalne spirale prijetnje.
Shodno tome, ne postoje niti planovi za kasniju brigu, u
slučaju da nastupi najgori slučaj.
U svjetlu gore navedenoga postaje jasno da ne postoje
globalne opasnosti kao takve, već su izmiješane i do
neprepoznatljivosti nabijene konfliktima zbog siromaštva,
te etničkim i nacionalnim sukobima, koji su zadesili svijet
naročito od kraja poretka koji se zasnivao na sukobu
Istoka i Zapada. Tako se u post-sovjetskim republikama
bespoštedna dijagnoza uništenja okoliša povezuje s
političkom kritikom vladarskog korištenja prirodnih
resursa. Govoriti o „vlastitom tlu" u ovom smislu, istodobno
znači i polagati prava na prirodne resurse i nacionalni
suverenitet.
I pričanje o svjetskom rizičnom društvu može zavesti u to
da se relativna samostojnost ekoloških kriza preuveliča u
monokauzalni i jednodimenzionalni pogled na globalno
društvo. Umjesto toga treba naglasiti posebnost prisilne
politizacije koju u svim društvenim područjima djelovanja
donose rizični sukobi.
Čini se da spoznate opasnosti čvrsto zakračunate
automatizme otvaraju društvenom odlučivanju. Ono o čemu
su bez potrebe opravdavanja iza zatvorenih vrata
pregovarali i odlučivali manageri i znanstvenici, mora se u
svojim posljedicama odjednom opravdavati u oštrom vjetru
javnih kontroverzi. Tamo gdje su se zakoni naizgled ranije
provodili sami od sebe, sada na svjetlo dana izlaze
odgovorni, koji možda čak u škripu javnosti priznaju
pogreške i navode odbačene alternative. U konačnici,
tehnokracija rizika stvara prisilni politički protuotrov i to i
kao rezultat i u opreci sa svojim vlastitim postupcima: rizici
koji, za razliku od tvrdnji nadležnih da sve imaju pod
kontrolom, postaju dio javne svijesti, otvaraju prostore
političkog djelovanja.39

d. Zašto je teza o macdonaldizaciji društva kriva:

paradoksi kulturne globalizacije

Posljedice razvoja svjetskog tržišta, dokazuje primjerice

Kevin Robins, duboko zadiru u kulture, identitete i životne

39
Da se ove šanse barem djelomično politički i koriste pokazuje primjerice
broj međunarodnih sporazuma i zakona na ovom području koji je posljednjih
godina enormno porastao; za šanse globalizacije odozdo vidi u ovoj knjizi
str. 164-173. a za politizaciju kroz rizike stranice 233-249.
stilove.40 Globalizaciju ekonomskog djelovanja prate valovi
kulturne transformacije, procesa koji se naziva „kulturna
globalizacija". Pri tome se sigurno i u bitnome radi i o
proizvodnji kulturnih simbola - procesu koji se pak može
primijetiti već duže vrijeme. I dijelovi socijalne znanosti i
javnost prihvatili su za ovo područje pogled koji se može
poantirati u tezu o konvergenciji globalne kulture. Za to
stoji natuknica macdonaldizacija. Prema toj tezi, sve se
više i više probija univerzalizacija u smislu ujednačavanja
životnih stilova, kulturnih simbola i transnacionalnih oblika
ponašanja. U donjobavarskom selu baš kao i u Kalkuti,
Singapuru ili u favelama Rio de Janeira konzumira se
televizijska serija „Dallas", nose se traperice i puši
Marlboro kao znak „slobodne, netaknute prirode".
Ukratko, globalna kulturna industrija sve više znači
konvergenciju kulturnih simbola i životnih oblika.

40

Robins. K.: Tradition ad Translation: National Culture and its Global

Context, u: Corner. J. i Harvey. S. (ur.): Enterprise and Heritage: Crosscurrents
of National Culture. London 1991. str. 28 i dalje.
Predsjednik Euro Disneylanda kaže: „Karakteristične
osobine Disneyja vrijede univerzalno. Pokušajte uvjeriti
neko talijansko dijete da je ,Topolino' - talijansko ime za
Mickyja Mousea - Amerikanac. Nećete uspjeti."41
Diskursu svjetskog tržišta u ovoj perspektivi u temeljima
leži jedna negativna utopija. U mjeri u kojoj su i posljednje
svjetske niše integrirane u svjetsko tržište, nastaje doduše
jedan svijet, ali ne kao priznavanje različitosti, međusobne
otvorenosti, dakle pluralističko-kozmopolitskih slika o sebi
i drugima, već upravo suprotno, kao svijet jednog
proizvoda. U njemu su lokalne kulture i identiteti
iskorijenjeni i zamijenjeni simbolima svijeta robe, koji
potječu iz reklamnog dizajna i dizajna imagea
multinacionalnih koncerna. Postojanje postaje design - i
to u cijelom svijetu.
Ljudi su ono što kupuju (odnosno mogu kupiti). Ovaj
zakon kulturne globalizacije vrijedi - tako glasi argument -
i tamo gdje se kupovna moć približava nuli. S kupovnom

41
Ibid.
moći završava socijalno ljudsko biće, a prijeti i počinje
isključivanje. Ekskluzija! glasi presuda za one koji ispadnu
iz jednadžbe postojanje jednako dizajn.
Koncerni koji ciljaju na vlast nad tržištem u proizvodnji
univerzalnih kulturnih simbola, na svoj način koriste
neograničeni svijet informacijskih tehnologija, kojim je
primjerice oduševljen Rosenau. Sateliti omogućuju
svladavanje svih nacionalnih i klasnih granica i usađivanje
brižno smišljenog svijeta blještavila bijele Amerike u srca
ljudi u svim kutovima svijeta. Logika ekonomskog
djelovanja pobrinula se za ostatak.
Globalizacija, ekonomski shvaćena i forsirana, minimalizira
troškove, a maksimalizira zaradu. Čak i mali tržišni segmenti
i njima primjereni životni stilovi i potrošačke navike
obećavaju, univerzalizirani preko svih kontinenata, pljesak
na Wall Streetu. Transregionalno tržišno planiranje je tako
postala čarobna riječ u marketinškim i managerskim
etažama globalnih kulturnih industrija. Premda rastu
troškovi proizvodnje globalno upotrebljivih simbola,
globalizacija se nudi kao izlaz za nuždu i kao obećanje
skorog profitnog raja.
„Kao posljedica ekonomske globalizacije, provodi se
kulturna i socijalna revolucija", kaže jedan voditelj na CNN-
u. „Zaposlenik u Americi time je jednako tako pogođen
kao i čovjek na ulici u Moskvi ili manager u Tokiju. To
znači da ono što mi činimo u Americi i za Ameriku, vrijedi
svuda u svijetu. Naše vijesti su globalne vijesti."

Kraj slobodne, buntovničke informacije?

U raspoloženju zlatne groznice koje je izbilo na svjetskim

tržištima informacija i dovelo, a i dalje vodi do silnih
koncentracijskih pokreta, oni budni vide približavanje kraja
slobodne, buntovničke informacije. A tko bi kraj zdravih
očiju olako mogao gurnuti u stranu takvu bojazan?
„Globalna informacijska struktura prekriva zemlju kao
paukova mreža", piše Ignatio Ramonet. „Ona koristi
prednosti digitalizacije i potiče umreženost svih
komunikacijskih usluga. Naročito podržava isprepletenost
tri tehnološka područja - kompjutore, telefone i televiziju
- koji se spajaju u multimedijalnosti i Internetu. U svijetu
postoji 1,26 milijardi televizijskih gledatelja (od čega više
od 200 milijuna ima kabelski priključak, a oko 60 milijuna
posjeduje digitalnu televiziju), 690 milijuna je telefonskih
pretplatnika, 80 milijuna od toga u mobilnoj telefoniji, i
oko 200 milijuna kompjutora, od čega je 30 milijuna
priključeno na Internet. Predviđa se da će 2001. godine
biti više Internet priključaka od telefonskih, a broj korisnika
Interneta iznosit će između 600 milijuna i jedne milijarde
ljudi. World Wide Web obuhvaćat će više od 100.000
komercijalnih stranica. Promet komunikacijske industrije,
koji je 1995. godine iznosio oko 1000 milijardi dolara,
mogao bi se za pet godina udvostručiti, i time iznositi oko
10 posto svjetske ekonomije. Divovi kompjutorske,
telefonske i televizijske branše znaju da profiti budućnosti
leže u novim „rudnicima" što ih digitalna tehnologija otvara
pred njihovim fasciniranim, gladnim očima. Pri tome su
svjesni toga da u budućnosti njihov teritorij više neće biti
zaštićen i da ga divovi susjednih sektora promatraju
grabežljivim pogledima. Nemilosrdno ratovanje je norma
na području medija. Tko je bio u telefoniji, sada želi praviti
televiziju, i obrnuto. Sve firme koje se bave umrežavanjem,
a prije svega one koje održavaju opskrbne mreže (struja,
telefon, voda, plin, željeznice, autoceste, itd.), u zlatnoj su
groznici i žele osigurati svoj dio multimedijskog kolača. U
cijelome svijetu bore se isti konkurenti, ogromne tvrtke,
koje su postale novi vladari svijeta: AT&T, svjetski voditelj
u telefoniji, Duo MCI (druga po veličini telefonska mreža
u Americi) i BT (prije British Telecom), Sprint (treći po
veličini operater za međugradske razgovore unutar SAD-
a), Cable & Wireless (koji kontroliraju Hongkong
Telecom), Bell Atlantic, Nynex, US-West, TCI (najvažniji
ponuditelj kabelske televizije), NTT (najveće japansko
telefonsko poduzeće), Disney (koji je kupio stanicu ABC),
Time Warner (kojemu pripada CNN), News Corp., IBM,
Microsoft (vodeći na tržištu u području softvera), Netscape,
Intel, itd... Nadređena logika ove mutacije kapitalizma nije
potraga za saveznicima, već preuzimanje poduzeća, čime
se cilja na to da se na tržištu permanentnog i nepredvidljivog
tehnološkog ubrzanja i iznenadnih potrošačkih uspjeha
(kakav je bio boom Interneta), osigura know-how onih
koji su se već etablirali na tržištu... Da bi ponuđene
infrastrukture bile od koristi useru, komunikacija mora bez
prepreka moći cirkulirati oko svijeta, tako slobodno kao
što vjetar lebdi preko oceana. To je razlog zašto su
Sjedinjene Države (prvi proizvođač novih tehnologija i
sjedište najvažnijih firmi) u svrhu ekonomske globalizacije
cijelu svoju težinu bacile na vagu deregulacije, kako bi
postigle da po mogućnosti što više zemalja otvori svoje
granice „slobodnom protoku informacija", odnosno
divovima američke medijske i zabavne industrije."42

Bavarska bijela kobasica na havajski način: nova

značenja lokalnog

Ipak, Le Monde diplomatique, iz kojega je izvučen ovaj

citat, upravo je živi protuargument crne vizije ekonomski
vođene informacijske vladavine svijeta, koja navodno

42
Le Monde diplomatique, 11. travnja 1997.
prijeti. Ovaj list britkog jezika, lijevo-kritične orijentacije,
također spretno koristi mogućnosti informacijskog
svjetskog tržišta, izlazi na više jezika i uspio je (unatoč
trendu u tiskanim medijima) posljednjih godina više nego
udvostručiti nakladu (unatoč tome što je naklada prvog
izdanja pala na 100.000, a istodobno su pali i prihodi od
oglasa).
Raširena teza o linearno rastućoj konvergenciji kulturnih
sadržaja i informacija kao dijela koncentracijskih tendencija
na svjetskim medijskim tržištima ne uzima u obzir
paradokse i ambivalentnosti koje je cultural theory
teorijski obradila i empirijski istražila - ili, staromodno
govoreći: dijalektiku kulturne globalizacije. Kao što prije
svega neumorno naglašava Roland Robertson, jedan od
otaca teorije i istraživanja kulturne globalizacije, kod
globalizacije se uvijek radi i o lokalizaciji. Sliku zatvorenih
pojedinačnih društava i njima odgovarajućih kulturnih
prostora cultural studies odbacuju i opisuju jedan
imanentno „dijalektički" proces kulturne „globalizacije", u
kojemu istodobno proturječno postaje moguće i
stvarno. Osnovni uvid glasi: globalizacija ne znači
automatski i jednostranu, jednodimenzionalnu globalizaciju
- jedan od nepresušnih izvora nesporazuma u ovoj debati.
Upravo suprotno, pod vlašću „g-worda" svuda dolazi do
novog naglašavanja lokalnog.
Da globalizacija ne podrazumijeva samo de-lokalizaciju,
već pretpostavlja re-lokalizaciju, proizlazi već iz
ekonomske računice. „Globalno" - u doslovnom smislu
riječi - ne može proizvoditi nitko. Upravo i baš „globalno"
proizvodne tvrtke i one koje prodaju njihove proizvode,
moraju razviti lokalne veze - i to tako što njihova
proizvodnja kao prvo nastaje i stoji na lokalnim nogama,
a kao drugo zato što i simboli koji se mogu globalno
prodavati moraju biti „izvučeni" iz sirovina lokalnih kultura,
koje stoga ostaju i razvijaju se živo, eruptivno i disparatno.
„Globalno" znači, prevedeno i prizemljeno, „na više mjesta
istovremeno", dakle translokalno.
Stoga nije ni čudo da ovaj lokalno-globalni neksus u računici
velikih koncerna igra središnju ulogu. Coca-Cola i koncern
Sony opisuju svoju strategiju kao globalnu lokalizaciju".
Njihovi šefovi i managen naglašavaju da se u globalizaciji
ne radi o tome da se po cijelome svijetu izgrade tvornice,
već o tome da se postane dijelom pojedinačnih kultura.
„Lokalizam" je ime njihove poduzetničke strategije, koja
postaje sve značajnija s prakticiranjem globalizacije.
Ove imanentne granice linearne kulturne globalizacije u
smislu ujednačavanja svijeta po uzorku macdonaldizacije
mogu se prikazati na jednom pretjeranom primjeru. Jedna
- do kraja promišljena univerzalizirana svjetska kultura, u
kojoj su sjedne strane izumrle lokalne kulture, a s druge
strane svi konzumiraju po jednoj shemi (jedu, spavaju, vole
se, odijevaju, raspravljaju, sanjaju, itd.) - čak iako to čine
jasno odvojeno po svjetskim klasama prihoda - bila bi
kraj tržišta, kraj zarada. Svjetski kapitalizam poljuljan
prodajnim krizama treba lokalnu raznolikost i proturječnost,
kako bi kroz potrebne proizvodne i tržišne inovacije
opstao u svjetskoj konkurenciji.
Pa ipak, de-lokalizacija i re-lokalizacija ne znače
automatski renesansu lokalnog. Govoreći na bavarski
način: slavljenje „bijelih kobasica", piva Löwenbräu i
Lederhosa samo po sebi ne spašava pri prijelazu u globalnu
em. Jer, u ponovnom oživljavanju lokalnog kolorita provlači
se de-lokalizacija. Re-lokalizacija, koja je takoreći prošla
kroz beskraj de-lokalizacije, ne može se izjednačiti s
linearnim samo-tako-dalje-tradicionalizmom, i prakticirati
se kao ograničeni provincijalizam. Jer, mijenja se kontekst
u kojemu se mora dokazati značaj lokalnog.
De-lokalizacija i re-lokalizacija uzete zajedno sigurno imaju
raznorodne posljedice, ali prije svega uključuju to da se
lokalne kulture više ne mogu opravdavati, određivati i
obnavljati odijeljene od svijeta. Na mjesto ove brzopotezne
obrane tradicija tradicionalnim sredstvima - koju Anthony
Giddens naziva „fundamentalističkom" - stupa prisila da
se de-tradicionalizirane tradicije u globalnom kontekstu,
u translokalnoj razmjeni, dijalogu i konfliktu, re-lokaliziraju.
Ukratko, događa se jedna ne-tradicionalistička renesansa
lokalnog, kad se lokalne posebnosti uspiju globalno
lokalizirati i u tom okviru konfliktno obnoviti. Bavarski i
ironično govoreći, radi se, ako je već riječ o kobasici, o
bavarskoj bijeloj kobasici na havajski način.
e. Glokalizacija: Roland Robertson

Vidjeli smo da globalizacija, operativno primijenjena,

uglavnom vodi u intenziviranje međusobnih ovisnosti
preko nacionalnih granica. Model odvojenih svjetova
zamjenjuje se dakle u prvom koraku transnacionalnim
međuovisnostima. Roland Robertson ide jedan ključni
korak dalje.43 On izdvaja „domet i dubinu kojima je svijest
o svijetu kao jedinstvenom mjestu" u međuvremenu postala
svakodnevnom. Za Robertsona su dakle aktualna
globalizacija i osviješćena, masovno medijski reflektirana
globalizacija dvije strane istog procesa. Pri tome je stvaranje
ove kulturno-simbolične refleksivnosti globalizacije upravo
ključno pitanje kulturne sociologije globalizacije. Novi
conditio humanitas prema tome leži u probuđenoj pažnji
i svijesti o globalitetu i krhkosti conditio humanitas na
kraju 20. stoljeća.
U tom smislu globalizacija stoga ne cilja samo na

43
Robertson. R.: Globalization, London 1992.
„objektivnost rastućih međuovisnosti", kako se svjetski
horizont u transkulturnoj produkciji osjetilnih svjetova i
kulturnih simbola otvara i stvara. Kulturna globalizacija
osujećuje izjednačavanje nacionalne države s nacionalno-
državnim društvom, tako što stvara, odnosno suočava
transkulturne komunikacijske i životne oblike, pripisivanja,
odgovornosti, slike grupa i pojedinaca o sebi i drugima.
Na primjeru transkulturnih razina i obitelji to je ilustrirala
Elisabeth Beck-Gersheim. „S onu stranu svih različitih
vrednovanja, nada, bojazni, sigurna je jedna činjenica:
etnička svrstavanja, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog
samog razvoja društva i stanovništva, postaju sve
kompliciranija. Jer, u eri mobilnosti, masovnog prometa i
gospodarskog umrežavanja raste broj onih koji žive i rade
s l judima drugih skupina, prelazeći radijus skupine porijekla;
koji iz najrazličitijih razloga (bez obzira radilo se o
siromaštvu, gladi, progonu) napuštaju domovinu na kraće
ili duže vrijeme, možda i zauvijek; prelaze granice zemalja,
ovdje se rađaju, tamo rastu, ondje se žene i dobivaju djecu.
Za SAD se već danas kaže da bi ovaj razvoj „možda
mogao postati novom normalnošću": „Broj bikulturnih
partnerstava raste i stoga više nije nikakva rijetkost biti
bijelac i Azijat ili Arap i Židov." (R.C. Schneider) U
Njemačkoj su takve miješane veze rjeđe, ali se i ovdje
nepogrešivo iscrtava trend prema „šarenijim" obiteljskim
odnosima. Na primjer - sklapanje brakova: 1960. godine
su oni koji su se u Njemačkoj vjenčavali bili skoro uvijek
Nijemci. Tek u svakom 25. braku, kako se to zove u
govoru službenih statistika, „sudjelovali su stranci ili
strankinje", dakle najmanje jedan od partnera imao je strani
pasoš. Godine 1994. pak, već je svako sedmo sklapanje
braka bilo „od strane stranaca ili sa strancem", odnosno
muškarac ili žena ili oboje imali su strano državljanstvo.
Na primjer - rođenja: 1960. godine, djeca koja su se
rađala u Njemačkoj bila su porijeklom u smislu
državljanstva iz „čiste njemačke veze"; samo 1,3 posto
novorođenih imalo je stranog oca i/ili stranu majku. 1994.
godine pak već je 18,8 posto novorođenih imalo stranog
oca i/ili stranu majku, dakle skoro svako peto dijete bilo
je iz njemačko-strane ili strane veze. Što se tiče ove -
brzorastuće - skupine „transkulturnih" i njihovih obitelji, tu
se tek postavlja društveni problem poretka: kamo oni
spadaju, nama, drugima, kojima drugima? Ovdje se radi
o šarenim, pokretnim, više puta zamršenim životopisima,
koji se ne uklapaju u etablirane kategorije. To dovodi do
kompliciranih institucionalnih procedura i prosudbi, a s
obzirom na težinu materije, logično i do pogrešaka i
zabluda."44
Jürgen Habermas je još prije mnogo godina govorio o
„novoj nepreglednosti", Zygmunt Bauman govori o „kraju
jednoznačnosti". Lokalno i globalno, tvrdi Robertson, ne
isključuju se međusobno.45 Naprotiv - lokalno se mora
shvatiti kao aspekt globalnog. Globalizacija znači i
skupljanje te spajanje lokalnih kultura, koje se u ovom
„clash of localities" moraju sadržajno iznova odrediti.
Robertson predlaže da se osnovni pojam kulturne

44
Beck-Gernsheim, E.: Schwarze Juden und griechische Deutsche, u: Beck,
U. (ur.): Perspektiven der Weltgesellschaft, Frankfurt/M 1997.
45
Robertson. R.: Globalization, u: Feathersone, M. (ur.): Global Modernities,
London 1995.
globalizacije zamijeni pojmom „glokalizacije" - povezivanjem
riječi globalizacija i lokalizacija.
Ovom sintezom riječi „glokalizacija" istodobno se postavlja
i zahtjev, upravo najvažniji zahtjev cultural theory.
predstava da se aktualni svijet, njegovi lomovi i ponovni
polasci, može shvatiti a da se istodobno ne uhvatimo u
koštac s događajima koji se obrađuju pod natuknicama
„politics of culture, cultural capital, cultural difference,
cultural homogenity, ethnicity, race and gender", je
apsurdna. 46
Nije pretjerano reći da rez koji dijeli noviju, kulturno
ugođenu „sociologiju globalizacije" na primjer od starijih
pristupa world-system-theory, prolazi upravo ovuda i
ovako. Pažljivo izbrušeni aksiom, koji dijeli žito od kukolja,
glasi:
„Globalna kultura" ne može se shvatiti statički, već samo
kao kontingentan i dijalektičan (i upravo ne ekonomistički
reduciran na svoju naizgled jednosmislenu logiku kapitala)

46
Ibid. str. 145.
proces - prema uzorku „glokalizacije" u kojemu se
proturječni elementi shvaćaju i dekodiraju u svome
jedinstvu. U tom se smislu može govoriti o paradoksima
„glokalnih" kultura.
Važan je metodičko-pragmatični zaokret ovog aksioma.
Globalizacija - naizgled najveća dimenzija, koja na kraju
dolazi izvana i gnječi sve ostalo - postaje opipljiva u malom,
konkretnom, lokalnom, u vlastitom životu, u kulturnim
simbolima, koji svi nose potpis „glokalnog".
To se može iščitati i ovako: tek i samo kao glokalno kulturno
istraživanje (istraživanje industrije, neravnopravnosti, tehnike,
politike), sociologija globalizacije postaje empirijski
moguća i potrebna.
Ali, što znači ova riječ koja se odjednom ponovo pojavila
u prvom planu, „dijalektički", od koje su se već jednom
oprostili svi koji jasno razmišljaju, u kontekstu cultural
theory? Što se misli pod „paradoksima" kulturne
globalizacije, ako se ona shvati i istražuje kao tok?47

47
Usp. McGrew, A.: A Global Society? ibid.
Univerzalizam i partikularizam

Svjetska poopćavanja i pojednostavljivanja institucija,

simbola i modela ponašanja (npr. McDonald, traperice,
demokracija, informacijska tehnologija, banke, ljudska
prava, itd.) i novi naglasak i izmišljanje, čak obrana lokalnih
kultura i identiteta (islamizacija, renacionalizacija, njemački
pop i sjevernoafrički rai, afrički karneval u Londonu ili
bavarska kobasica na havajski) nisu u suprotnosti.
Naprotiv - ako uzmemo primjer ljudskih prava - ona se u
skoro svim kulturama ponajprije predstavljaju kao
univerzalna prava, ali se, ovisno o kontekstu, vrlo često
interpretiraju i predstavljaju sasvim različito.

Povezivanje i fragmentiranje

Globalizacija stvara (i prisiljava na) povezivanja. Ovo se

mora izdvojiti u kontekstu diskusije u kojoj se globalizacija
skoro istoznačno (ne) shvaća i izjednačava s fragmentiranjem.
Nastaju transnacionalne, transkontinentalne zajednice (ova
se riječ treba iznova definirati), koje dijele ono što je do
tada često važilo i važi kao nerazdvojivo jedinstvo:
geografski i socijalni zajednički život i zajednički rad, ali
istodobno stvaraju i jedan novi socijalni sklop. Ova nova
logika zajedničkog života i rada na geografski odvojenim
mjestima, prakticira se i u transnacionalnim poduzećima
(čije se uprave sele u Singapur, ali čiji se proizvodi stvaraju
diljem cijele Europe), i u transnacionalnim „zajednicama"
(meksički Amerikanci, američki Meksikanci), „obiteljima",
„etničkim supkulturama" (imaginarna Afrika), itd.
Iz istog razloga vrijedi i sljedeće: globalizacija fragmentira,
ne samo da potkopava informacijsku i poreznu vlast države
i time njezin autoritet; i lokalne zajednice mogu se raspasti.
Pod uvjetima glokalne kulture u graničnim je slučajevima
sasvim moguće da se napuste veze s direktnim susjedstvom
dok cvatu transkulturna „susjedstva" (to je moguće, ali
nipošto nije obavezno).

Centralizacija i decentralizacija

Mnogi sasvim jednostrano globalizaciju vide kao proces

koncentracije i centralizacije - u dimenzijama kapitala,
moći, informacija, znanja, bogatstva, odluka, itd ; i za to
često navode dobre razloge. Ipak, pri tome se previđa da
ista dinamika stvara i decentralizaciju. Lokalne, točnije
translokalne zajednice dobivaju na utjecaju u oblikovanju
svojih socijalnih prostora, ali i u svojim lokalnim, odnosno
nacionalnim kontekstima.
Nacionalne države mogu se zatvoriti prema unutra. Ali,
jednako tako mogu se aktivno orijentirati prema van, i
svoju politiku i identitet iznova locirati i definirati u
globalnom kontekstu međusobnih isprepletenosti, dijaloga
i sukoba. Isto vrijedi i za aktere na svim razinama i
međurazinama socijalnog - od sindikata preko crkava,
saveza potrošača, pa sve do pojedinaca.

Konflikt i izjednačavanje

Nije teško glokalni svijet zamisliti kao svijet koji zapada u

sukobe. Vizija „rata kultura" ostaje na neki način - uza sav
sebi svojstven horror - još uvijek u dječjim cipelicama
nacionalne države. Jer, glokalizacija znači i ovo: namjesto
uz mjesto vezanog zajedništva stupa konflikt, namjesto
konflikta (koji još uvijek pretpostavlja minimalni uzorak
integracije) stupa , , d i s f l i k f " , itd. Dovoljno je pomisliti na
podjelu svijeta koja se pokreće isključivanjem „kupovno
nemoćnih", možda čak i buduće većine ljudi, dakle na
brazilijanizaciju svijeta.48
Ali, ovaj, nipošto neutemeljen, sablastan pogled na
budućnost ipak dovodi i do pitanja, zašto jednostrano
izabire ove i samo ove aspekte mogućih budućnosti. Jer,
premda se ovi crni izgledi ne smiju zataškati i uljepšati,
ipak ostaje neprimijećeno to da glokalizacija stvara nove
vrste „zajedništva": one sežu od Mickyja Mausa, Coca-
Cole preko simbolike otrovanih i umirućih bića (slike
galebova i mladunčadi tuljana oblijepljenih naftom) do prvih
znakova jedne svjetske javnosti, koji su se - apsurdno -
pokazali u transnacionalnom bojkotu Shella.
Nedavno je Fukuyama još najavljivao „kraj povijesti".

48
Usp. u ovoj knjizi - ..Perspektiva", str. 373 i dalje
Howard Perlmutter ima pravo kad kontrira početkom
povijesti jedne globalne civilizacije.49 U njoj globalizacija
postaje refleksivna i time dobiva jednu povijesno novu
kvalitetu, koja, kao što je rečeno, opravdava pojam
„svjetskog društva". Jer, ona pretpostavlja iskustvo
zajedničke sudbine, koja se izražava u sasvim nevjerojatnoj
blizini dalekoga u bezgraničnom svijetu.

Ekskurs: dva načina razlikovanja

U ovom smislu (i radi pojašnjavanja pojma dijalektike)

predlažem da se općenito razlikuje između ekskluzivnih i
inkluzivnih vrsta razlikovanja. Ekskluzivna razlikovanja
slijede logiku ili-ili. Ona opisuju svijet kao usklađivanje i
podređivanje odvojenih svjetova u kojima se identiteti i
pripadnosti međusobno isključuju. Sve što je između je
nezgoda. Ona iritira, skandalizira, tjera na potiskivanje ili

49
Perlmutter, H.V.: Rocky Road to the First Global Civilization, u: King.
A.(ur.): Culture. Globalization and the World System. London 1991. str.
902.
na aktivnosti radi ponovnog uspostavljanja reda.

Inkluzivna razlikovanja skiciraju jednu sasvim drugačiju

sliku „reda". Pasti između kategorija ovdje nije nikakav
izuzetak, već pravilo. Ako to izgleda skandalozno, onda
samo zato jer se kroz šarenu sliku inkluzivnih razlikovanja
u pitanje stavlja „prirodnost" ekskluzivnih modela reda.
Prednost inkluzivnih razlikovanja sigurno je u tome da
ona omogućuju jedan drugi, pokretniji, ako se želi,
kooperativniji pojam „granice". Granice, naime, ovdje ne
nastaju isključivanjem - ekskluzijom - već kroz naročito
čvrste oblike „dvostruke inkluzije". Ako netko sudjeluje u
vrlo mnogo različitih krugova, ograničenje upravo time.
(Da ovo nije jedini, ali da je možda u budućnosti važan
način razmišljanja i življenja granica, sociološki se razumije
samo od sebe). U okviru inkluzivnih razlikovanja o
granicama se dakle razmišlja i učvršćuje ih se kao pokretne
uzorke, koji omogućuju preklapajuće lojalnosti.
U paradigmi ekskluzivnog razlikovanja o globalizaciji se
mora misliti kao o graničnom slučaju, koji sve razara. Ovdje
globalizacija mora izgledati kao krajnja točka jednog
razvoja, koji ukida sva razlikovanja i na njihovo mjesto
stavlja nešto što se može razlikovati. Metodička posljedica
toga jest da se možda odjednom opet može vidjeti velika
cjelina. Ali, jasno je da će ovaj pogled patiti od prevelikog
širenja, možda se čak na tome raspasti.
U prilog paradigme inkluzivnog razlikovanja pak govori
prije svega jedan istraživačko pragmatični argument: Tek
i jedino ovako globalitet se može sociološki istraživati.
Novo križanje između svijeta i moga Ja, koje se ovdje
pojavljuje, iznova je utemeljilo sociologiju, jer ono se bez
sociologije ne može niti teorijsko-empirijski shvatiti niti
istraživati niti politički obraditi. Pretpostavka inkluzivnog
razlikovanja tako dobiva status jedne empirijske radne
hipoteze. Ona se mora u pustolovinama istraživanja gurnuti
u nepoznato svjetsko društvo, u kojemu živimo. Ono što
se u ili-ili razmišljanju logički podređuje, tek se treba
empirijski otvoriti, rasvijetliti: to su „inkluzivni" oblici života,
biografije, konflikti, vladavine, nejednakosti, države
svjetskog društva.50 Ali, i inkluzivna razlikovanja mogu i
moraju biti jasna. Da parafraziram Gottfrieda Benna:
Nejasno razmišljanje i nesposobnost razlikovanja još ne
čine teoriju refleksivne modernizacije.

f. Moć zamišljanja mogućih života: Arjun Appadurai

Robertsonov stav i teorija „glokalnih" kultura šire se u djelu
Arjuna Appaduraija, koji utvrđuje i teorijski razvija

50
Je li ovo razlikovanje između ekskluzivnih i inkluzivnih r a z l i k o v a n j a
zapadno, eurocentrično označeno, ili može polagati pravo na univerzalno
važenje? Mnogo toga govori u prilog tome da je predstava jednog i-i svjetskog
društva zapadna ponuda razmišljanja, kako bi se markirala, poantirala situacija
zapadnih metropola ili zapadne referentne točke na svijet koji je postao
globalan. Pod režimom jednog državno-vjerskog-kulturnog ili-ili - kao što
piše J. Fridman - ovaj predodžbeni svijet može izgledati ranjavajući i agresivan
i shodno tome se na njega može odgovoriti. Kad se jedan kulturni prostor
ujednači u shematiku ili-ili - bez obzira bilo to kroz hegemonijalnu moć ili u
obliku hegemonijalnog razmišljanja i istraživanja - onda se (opet) špageti
izjednačavaju s talijanskim, a iz raznolikosti dijalekata nastaje „nacionalni
materinji jezik". To znači da se kulturne razlike i raznolikosti mogu ugurati
u stupnjevano razlikovanje točnog i krivog, normalnog i devijantnog. (Usp.
i: Fridman. J.: Cultural Logics on the Global System, u: Theory, Culture and
Society, 5. Special Issue on Postmodernism. 1988. str. 458).
relativnu autonomiju, samostalnost i vlastitu logiku ove
glokalne kulturne ekonomije. U ovom smislu Appadurai
govori između ostaloga o ethnoscapes; time podrazumijeva
„krajolike osoba" koji označavaju nemiran svijet koji se iz
korijena mijenja, u kojemu živimo: turisti, imigranti,
izbjeglice, egzilanti, Gastarbeiten i drugi ljudi i skupine u
pokretu. Od njih i njihovog fizičko-geografskog nemira
proizlaze ključni impulsi za promjenu politike unutar i
između nacija, oni su jedna strana lica globalne kulture.
Osim ethnoscapes Appadurai razlikuje i opisuje:

- technoscapes. prekogranični pokreti razvijenih i starih,

mehaničkih i informacijskih tehnologija;
- financescapes. ogromne svote novca nevjerojatnom
brzinom kreću se putem deviznih tržišta, nacionalnih burzi
i spekulacijskih poslova između zemalja;
- mediascapes: podjela mogućnosti produkcije
elektronskih slika i njihovog emitiranja;
- ideoscapes: spajanje slika, često u vezi s državnim ili
oporbenim ideologijama i idejama, koje imaju svoje
korijene u prosvjetiteljstvu.51
Kao što Appadurai pokazuje, tokovi i krajolici slika
stavljaju u pitanje i tradicionalno razlikovanje između
središta i periferije. Oni su kameni temeljci „zamišljenih
svjetova", kojima diljem svijeta ljudi i skupine pridaju
različita značenja, razmjenjuju ih i proživljavaju.
„Na političkoj zemljopisnoj karti granice između zemalja
su jasne kao što su oduvijek bile... (Ali) od svih sila koje
rade na njihovom uklanjanju, tokovi informacija su
vjerojatno najtvrdokornija - informacija koje su vlade
nekada monopolizirale ... Njihov monopol na znanje o
stvarima koje se događaju u svijetu stavljao ih je u poziciju
da zavaravaju, vode u krivom pravcu i kontroliraju ljude...
Danas... su ljudi svuda u svijetu u stanju doći do informacija
koje žele iz svih kutova svijeta."
Nastajuće glokalne kulture nisu više vezane za neko mjesto

51
Appadurai, A.: Globale Landschaften, u: Beck, U. (ur.): Perspektiven der
Weltgesellschaft: usp. i Lash, S./Urry, J./: Globale Kulturindustrien, Frankfurt
M 1998. poglavlje X.
ili vrijeme. One su bez konteksta, „prava mješavina
disparatnih komponenata, izvučenih odasvuda i niotkuda,
rođenih iz modernih (postmodernih) bojnih kola globalnih
komunikacijskih sistema".52
Što to znači? Imaginacija dobiva jedinstvenu moć u
svakodnevici ljudi, odgovara Appadurai.53 Sve više ljudi u
sve više dijelova svijeta sanja i razmišlja o većem spektru
„mogućih" života nego što su to ikada prije činili. Središnji
izvor ove promjene su masovni mediji, koji pružaju bogatu,
vječito u promjeni ponudu takvog „mogućeg života". Na
taj način stvara se i imaginarna blizina masovno medijskim
simboličnim figurama. Naočale kroz koje ljudi gledaju, dižu
i spuštaju vrijednost svoga života, svojih nada, poraza i
svoje situacije, napravljene su od prizmi mogućih života,
koje „televizija" neprekidno prezentira i slavi.
Čak i beznadežne životne situacije, smatra Appadurai, koje
ljude vežu uz najbrutalnije i najnedostojanstvenije uvjete -
djeca-radnici, ljudi koji žive u i od smeća metropola -

52
Ibid.
53
Ibid.
otvaraju se kobnoj igri kulturno-industrijski fabriciranih
imaginacija. Osiromašenje se lomi, možda čak i udvostručuje
u blještavim oblicima robe mogućih života, koji posvuda
mame sveprisutnom plakativnom i proživljenom reklamom.

Ova nova moć globalnih industrija imaginacije znači da se

lokalni životni oblici komešaju i ispunjavaju „uzorima", koji
socijalno i prostorno dolaze odnekud sasvim drugdje.
Vlastiti i mogući životi upadaju na ovaj način u najmanje
jedno ironično proturječje. Jer, kao što je rečeno, čak i
osiromašenje stoji i nastaje pod tržišnom moći imaginarnih
života, ostaje priključeno i uključeno u globalno kruženje
slika i uzora, koje (aktivno i pasivno) u pokretu održava
kulturna ekonomija.

g. Globalizirano bogatstvo, lokalizirano siromaštvo:

Zygmunt Bauman

Sažmimo: u cultural theory školovani anglosaksonski

promatrači globalnih scenarija oprostili su se od onoga što
bi se moglo nazvati macdonaldizacijom svijeta. Svi se
slažu da globalizacija ne prisiljava na kulturno
ujednačavanje; masovna proizvodnja kulturnih simbola i
informacija ne vodi do nastanka nekakve „globalne
kulture". Glokalni scenariji koji izrastaju moraju se umjesto
toga shvatiti kao napadno dvojaka „imaginacija mogućih
života", koja omogućuje raznolikost kombinacija i iz koje
se u svrhu vlastitih životnih i skupnih identiteta spajaju vrlo
raznorodne, šarene zbirke.
,,Iz globalne niti", piše Zygmunt Bauman, „izoliraju se
kulturni simboli i tkaju različiti identiteti. Lokalna industrija
samodiferencijacije postaje (globalno determiniranim)
zaštitnim znakom kasnog 20. stoljeća... Globalna tržišta
potrošačke robe i informacija čine neizbježnim izabiranje
onoga što se treba apsorbirati - ali način izbora odlučuje
se lokalno ili komunalno, kako bi se pružila nova simbolična
obilježja za ugašene i ponovno probuđene, novoizmišljene
ili do tada tek postulirane identitete. Community, koju su
ponovno otkrili preporođeni romantični obožavatelji
zajednice (nju pak vide pod prijetnjom mračnih sila koje
sijeku korijenje i depersonaliziraju - koje su ovaj put
utemeljene u globalnom društvu), nije protuotrov
globalizaciji, već jedna od njezinih neizbježnih globalnih
posljedica - proizvod i preduvjet istodobno."
Kako bi se ovaj argumentacijski korak „svojstveno
logičnog" razvoja jedne globalizacijske dimenzije zatvorio,
upitajmo se o središnjim, iz globalnih nejednakosti
rezultirajućim, uznemirujućim posljedicama. Z. Bauman
opisuje ove posljedice. Globalno-lokalni neksus dopušta,
iznuđuje, ne samo nove analitičko-empirijske načine
promatranja translokalnih kultura i životnih svjetova, već i
cijepa, smatra Bauman, nadolazeće svjetsko društvo.
Globalizacija i lokalizacija su dakle ne samo dva momenta,
dva lica jednoga. One su istodobno i pokretačke snage i
izražajni oblici jedne nove polarizacije i stratifikacije
svjetskog stanovništva u globalizirane bogate i
lokalizirane siromašne.
„Globalizacija i lokalizacija možda jesu neodvojive strane
iste medalje, ali dva dijela svjetskog stanovništva žive na
različitim stranama i vide samo jednu stranu - baš kao što
ljudi na planetu Zemlji vide i uočavaju samo jednu stranu
Mjeseca. Nekima je globus dom, drugi su vezani uz svoje
mjesto... Glokalizacijaje prije svega nova podjela privilegija
i obespravljenosti, bogatstva i siromaštva, mogućnosti i
bezizlaznosti, moći i nemoći, slobode i neslobode. Moglo bi
se reći da je glokalizacija proces svjetske neostratifikacije,
u čijem tijeku se izgrađuju nove, svjetske, sociokulturne i
samoreproducirajuće hijerarhije. Kod razlike i kod
komunalnih identiteta, koje globalizacija tržišta i informacija
tjera naprijed i pretvara u „potrebu", ne radi se o
raznorodnim, ali istodobno ravnopravnim partnerima. Ono
što je za jedne slobodan izbor, za druge je nemilosrdna
sudbina. A budući da ovi drugi brojčano nezaustavljivo rastu
i sve dublje tonu u očaj koji počiva na besperspektivnoj
egzistenciji, u pravu je onaj tko glokalizaciju drži
koncentracijom kapitala, financija i svih mogućih resursa
koji omogućuju slobodan izbor i efikasno djelovanje - ali i,
a ovo je na prvom mjestu, koncentracijom slobode
djelovanja.... Sloboda (prije svega djelovanja i mobilnosti
kapitala) je staklenik u kojemu će bogatstvo rasti brže nego
ikada prije; a kad se bogatstvo prvo umnožilo, onda će
biti više za sve - kažu tješitelji. Siromašni svijeta, novi i
stari, oni naslijeđeni i oni proizvedeni kompjutorima, teško
bi svoje očajno stanje prepoznali u ovom folkloru. Stari
bogati trebaju siromašne da bi postali i ostali bogati. Sada
bogati više ne trebaju siromašne. ... Odvajkada je sukob
bogatih i siromašnih značio doživotno biti zatočen u
međusobnoj ovisnosti. To je sve manje slučaj. Teško si je
i predstaviti o čemu bi novi „globalizirani" bogati razgovarali
s novim „globaliziranim" siromašnima, zašto bi trebali osjetiti
potrebu ulaska u kompromise i na traženje kakvog
modusa coexsistendi bi bili spremni. ... Na dva pola
stvorene hijerarhije, svjetovi koji se talože na vrhu i na dnu
dramatično se razlikuju jedan od drugoga i sve su više
zaklonjeni jedan od drugoga kao prometnice koje koriste
mobilni i bogati stanovnici današnjih gradova, koje
ograničavaju i brižno zaobilaze „no go areas".
Ako je prostor za prvi svijet, svijet dobrostojećih i
posjedujućih, izgubio svoju ograničavajuću kvalitetu i lako
ga se može proći „realnim" kao i „virtualnim" putem, tako se
prema drugome svijetu - svijetu siromašnih, „strukturalno
suvišnih" - realni svijet sve brže zatvara.
Nametljiv način na koji mediji prikazuju osvajanja prostora
i „virtualnu dostupnost" razdaljina, nedokučivih u ne-
virtualnoj stvarnosti, ovo lišavanje čini još bolnijim. Prostor
koji se skuplja ukida protok vremena; stanovnici prvog
svijeta žive u jednoj vječnoj sadašnjosti, proživljavaju
niz epizoda koje su higijenski odijeljene i od njihove
budućnosti i od njihove prošlosti; ovi ljudi su konstantno
zaposleni i nikad „nemaju vremena", jer nijedan
vremenski trenutak ne može se raširiti - vrijeme se doživljava
kao „puno do ruba".
Ljudi koji su prepušteni drugom protusvijetu, prignuti su i
zgnječeni pod teretom preobilnog i suvišnog vremena, koje
ne mogu ispuniti. U njihovom vremenu „nikada se ništa ne
događa". Oni ne „kontroliraju" vrijeme - ali niti ono ne
kontrolira njih, kao što je kontroliralo njihove bezličnom
ritmu tvorničkog vremena i kontrolnoj uri podjarmljene
pretke. Oni vrijeme mogu jedino ubiti, kao što i ono polako
ubija njih.
Stanovnici prvog svijeta žive u vremenu, prostor im ništa
ne znači, budući da se svaka razdaljina odmah može
premostiti. To je iskustvo Jean Baudrillard sažeo u svojoj
slici „hiperrealnosti", u kojoj virtualno i realno više nisu
odvojivi, jer oboje u istoj mjeri i posjeduju i nedostaje im
„objektivnost", „eksternost" i „moć kažnjavanja", koje je
Emile Durkheim definirao kao karakteristike „realnosti".
Stanovnici drugog svijeta žive u prostoru - on je težak,
neuništiv, nedodirljiv i čvrsto veže vrijeme, oduzima ga
kontroli stanovnika. Njihovo je vrijeme prazno. Samo
virtualno, televizijsko vrijeme ima strukturu, „raspored sati".
Ono drugo vrijeme prolazi monotono, dolazi i odlazi, ne
postavlja zahtjeve i očito ne ostavlja tragove. Njegov
sediment iznenada se pojavljuje, nenajavljen i nepozvan.
Nematerijalno vrijeme nema moći nad ,,i previše realnim
prostorom" u koji su bačeni stanovnici drugog svijeta.
Bogati, slučajno akteri s najviše resursa i s najvećom moći
na političkoj pozornici, ne trebaju siromašne niti radi
spašavanja vlastitih duša (za koje vjeruju da ih nemaju i
koje ionako ne bi držali vrijednima skrbi), niti da bi ostali
bogati ili postali bogatiji (što bi po njihovom mišljenju bilo
jednostavnije da ne postoji zahtjev da dio svoga bogatstva
podijele sa siromašnima).
Siromašni nisu djeca božja, na kojima se prakticiraju
iskupljujuća dobra djela. Oni nisu rezervistička vojska, koja
se mora pripraviti za povratak u proizvodnju vrijednosti.
Oni nisu potrošači, koji se trebaju dovesti u iskušenje ili
uvjeriti da pri oporavku privrede preuzmu vodstvo. S kojeg
god se stajališta oni promatrali, od siromašnih nema
nikakve koristi; vagabundi nisu ništa više od ružne
karikature turista - a koga još veseli njegova izobličena
slika u ogledalu?"54
Ono novo u eri globalizacije jest da se gubi povezanost
između siromaštva i bogatstva i to, prema Baumanu, zbog
globalizacije. Jer, ona razdjeljuje svjetsko stanovništvo na
globalizirane bogate, koji svladavaju prostor i nemaju

54
Bauman, Z.: Schwache Staaten. Globalisierung und die Spaltung der
Weltgesellschaft, u: Beck, U. (ur.): Kinder der Freiheit, str. 323-331.
vremena i lokalizirane siromašne, koji su vezani uz prostor,
a svoje vrijeme, s kojim nemaju što činiti, moraju ubiti.
Između ovih pobjednika i gubitnika globalizacije, smatra
Bauman, ubuduće neće postojati niti jedinstvo niti
ovisnost. Najvažnija posljedica jest da se raspada
dijalektika gospodar-rob; štoviše, puca veza koja je
solidarnost činila ne samo potrebnom već i mogućom. Ova
veza ovisnosti ili barem samilosti, koja je u svim povijesnim
oblicima do sada bila u temeljima nejednakosti, otpada u
novoj nedođiji svjetskog društva. Utoliko je „glokalizacija"
i eufemizam, eufemizam koji skriva činjenicu da se stvaraju
uvjeti s one strane jedinstva i ovisnosti, kojima ne znamo
niti ime niti odgovor.

h. Kapitalizam bez rada

Dva stajališta oduzimaju ono fatalističko Baumanovom

važnom argumentu da glokalizacija dovodi do polarizacije
siromašnih i bogatih u svjetskim mjerilima. Na neki način,
on naime previđa samog sebe. Barem u svojoj perspektivi
promatrača, u svom pogledu, on povezuje ono što se,
ako se slijedi njegovo razlaganje, u transdržavnom
svjetskom društvu neopozivo raspada: okvir, minima
moralia, koji siromašne prikazuje kao naše siromašne, a
bogate kao naše bogate.
Ali, Bauman zamjenjuje i gubitak značenja nacionalno-
državnog okvira u kojemu se suprotnosti između
bezgranično siromašnih i bezgranično bogatih više ne mogu
amortizirati, s gubitkom svakog okvira.
Kao prvo, ne može se isključiti uspjeh u stvaranju jedne
„kozmopolitske solidarnosti" (J. Habermas), čak ako bi
ona i imala slabiji kapacitet povezivanja od solidarnosti
državljanstva, izrasle u Europi unutar jednog do dva
stoljeća. Osim toga, svjetska društva ne samo da
potkopavaju nacionalno-državno uređene i kontrolirane
zajednice, već stvaraju i jednu novu blizinu naizgled
odijeljenih svjetova - i to ne samo „tamo vani", već na licu
mjesta, u malom, u vlastitom životu. U jednom bitnom smislu
postaje čak upitno da li u Drugoj moderni - pozivajući se
na primjerice Appaduraija - kulturna produkcija „mogućih
života", koja doslovce uključuje i bogate kao i siromašne,
uopće dopušta isključivanje skupina.55
Prvi je svijet sadržan u Trećem i Četvrtom, baš kao što su
Treći i Četvrti sadržani u Prvom svijetu. Centar i periferija
ne dijele se na odvojene kontinente, već se nalaze i stoga
si konfliktno proturječe u raznorodnim odnosima
pomiješanosti ovdje kao i ondje. Ova nova nemogućnost
isključivanja siromašnih pokazuje se kad u Rio de Janeiru
s dolaskom noći beskućnici preuzimaju „vlasništvo" nad
luksuznim ulicama.

Ali, i pitanje, zašto i kako globalizacija uništava minimalnu

dodirnu točku između najsiromašnijih i bogatih, kod
Baumana ostaje nedovoljno rasvijetljeno. Zato preuzmimo
i postavimo ovdje pitanje: Ponestaje li radnom društvu

55
Usp. o lome kasnije u ovoj knjizi poglavlje o transnacionalnom građanskom
društvu, mogućnostima i potrebama transkulturne kritike, itd.. str. 154 i
dalje.
rada?56
Budućnost rada, kaže šef BMW-a, što se našeg poduzeća
tiče, izgleda ovako: počevši od 1970. godine, iscrtava se
silazna linija, koja oko 2000. godine završava na nuli. To
je, naravno, pretjerano, i tako to ne možemo predstaviti u
javnosti, dodaje on. Ali, produktivnost raste u razmjerima
da sa sve manje rada možemo proizvesti sve više
automobila. Dabi stanje zaposlenosti samo bilo održano,
tržišta moraju enormno ekspandirati Samo ako prodajemo
BMW-e u svim kutovima svijeta, uopće i postoji šansa da
se osiguraju postojeća radna mjesta.
Kapitalizam ukida rad. Nezaposlenost više nije marginalna
sudbina, ona potencijalno pogađa sve - i demokraciju kao
životnu formu.57 Ali, globalni kapitalizam, koji se oslobađa
odgovornosti za zapošljavanje i demokraciju, time

56
Ovo je pitanje j o š šezdesetih godina postavila Hannah Arendt u svojoj
knjizi Vita Activa: usp. j o š i Matthes, J.: Krise der A r b e l t s g e s e l l s c h a f t ? ,
F r a n k f u r t / M 1984. u k o j e m u su otisnuti prilozi Bamberškom kongresu
sociologa.
57
Usp. još i kapstein, E.B.: Arbeiter und die Weltwirtschaft, u: Beck. U. (ur.):
Politik der Globalisierung, Frankfurt/M 1997.
potkopava vlastitu legitimnost. Prije nego što neki novi
Marx prodrma Zapad, treba se ponovno prihvatiti nekih
odavno postojećih ideja i modela drugačijeg društvenog
ugovora. Budućnost demokracije s onu stranu radnog
društva mora dobiti nove temelje.
Primjerice u hvaljenoj zemlji zapošljavanja, Velikoj
Britaniji, tek je trećina radno sposobnog stanovništva
zaposlena u klasičnom smislu (u Njemačkoj je to ipak još
preko 60 posto). Još do prije 20 godina u obje zemlje to je
bilo preko 80 posto. Ono što se smatra lijekom - fleksibiliziranje
plaćenog rada - sakrilo je bolest nezaposlenosti i razvuklo je,
ali ne i izliječilo. Naprotiv, sve raste: nezaposlenost i nova
nepreglednost rada na skraćeno radno vrijeme, neosigurani
odnosi zapošljavanja i još tiha radna rezerva. Drugim riječima:
volumen plaćenog rada rapidno kopni. Idemo prema
kapitalizmu bez rada - i to u svim postindustrijskim zemljama
svijeta.
Tri mita zaklanjaju javnoj debati uvid u ovo stanje. Kao
prvo: sve je ionako prekomplicirano - mit o nepreglednosti;
drugo: predstojeći uzlet uslužnog društva spasit će radno
društvo - mit o uslužnim djelatnostima; treće: samo moramo
drastično smanjiti davanja na plaće, tada će se problem
nezaposlenosti rasplinuti u zraku - mit o troškovima.
Da sve ovisi jedno o drugome (čak i slabo) i stoga je
nepregledno, svakako vrijedi za razvoj tržišta rada pod
uvjetima globalizacije. Ipak, to ne isključuje izjave o
sekularnim trendovima, kao što pokazuju međunarodne
komparativne studije po uzdužnom rezu, koje je naručila
odnosno sastavila njemačka Komisija za pitanja
budućnosti.58 One pokazuju da je faktoru rada kroz
generacije stalno rasla vrijednost. Sredinom sedamdesetih
godina nastupa cezura. Od tada se svugdje može primijetiti
kopnjenje plaćenog rada ili direktno kroz nezaposlenost
(kao u Njemačkoj) ili prikriveno kroz eksponencijalno
rastuće „šarene oblike zapošljavanja" (kao u SAD-u i
Velikoj Britaniji). Potražnja za radom pada, ponuda rada
raste (i kroz globalizaciju). Ova dva indikatora rastućeg

58
Kommission für Zukunftsfragen. Entwicklung von Erwerbstätigkeit und
Arbeitslosigkeit in Deutschland und anderen frühindustrialisierten Ländern.
Teil I. Bonn, listopad 1996.
smanjenja plaćenog rada - nezaposlenost i neregulirani rad
- već su na stupnju uzbune.
Odavno se više ne radi o preraspodjeli posla već o
preraspodjeli nezaposlenosti - i u novim miješanim
oblicima nezaposlenosti i zaposlenosti, jer ove službeno
vrijede za „(punu) zaposlenost" (ugovori na ograničeno
vrijeme, sitni poslovi na skraćeno radno vrijeme, itd ). To
vrijedi upravo za takozvane rajeve zapošljavanja SAD i
Veliku Britaniju, gdje oni koji žive u sivoj zoni između rada
i nerada i često se moraju zadovoljiti bijednim nadnicama,
već odavno čine većinu.
Tako mnogi zatvaraju oči pred činjenicom da sa svakom
krizom juha radnog društva postaje sve rjeđa i da veliki,
rastući dijelovi stanovništva ionako imaju još samo
nesigurna „radna mjestašca", pri kojima se teško još i može
govoriti o (trajnom) osiguravanju egzistencije.
Političari, institucije, čak i mi sami razmišljamo u fiktivnom
pojmovnom svijetu punog zapošljavanja. Čak i stambene
štedionice i osiguranja potpisuju ugovore pod
pretpostavkom da ljudi koji su „zaposleni" imaju trajnu
zaradu. Rapidno šireća kategorija „ni jedno-ni drugo" -
niti nezaposlenost niti sigurna zarada - ne uklapa se u ove
stereotipe.
Majke se za svoju djecu odriču radnog mjesta. Ipak, model
tri faze, koji slijede, više ne vrijedi. Treća faza - ponovni
ulazak u profesiju, nakon što djeca napuste domaćinstvo
- pretpostavlja postojanje iluzije punog zaposlenja. Tužimo
se na „masovnu nezaposlenost" i pritom pretpostavljamo
da je stanje doživotnog cjelodnevnog rada do mirovinske
dobi prirodno stanje odraslog čovjeka. Upravo je bivša
Njemačka Demokratska Republika u ovom emfatičnom
smislu bila radno društvo. Sada se pak mora govoriti o
širokoj nezaposlenosti u saveznim pokrajinama u istočnom
dijelu Njemačke.
Mnogi vjeruju, nadaju se i mole, da će nas društvo uslužnih
djelatnosti spasiti od zlog zmaja nezaposlenosti. To je mit
o uslužnim djelatnostima. Računice i proturačunice tek
trebaju proći test budućnosti. Sigurno, nastat će nova radna
mjesta. Ipak, upravo suprotno - prvo će biti žrtvovana
baš srž tradicionalno sigurnog zapošljavanja u sektoru
uslužnih djelatnosti, u jednom upravo pokrenutom valu
automatizacije. Primjerice, telebanking će dovesti do
zatvaranja filijala u bankovnom sektoru; Telekom će
izgradnjom svoje ponude uštedjeti oko 60.000 radnih
mjesta; čitave profesionalne skupine, primjerice
daktilografkinje, mogu nestati.
Čak i kad nastanu nova radna mjesta, ona se u informacijskoj
eri lako mogu premjestiti bilo kamo. Mnoge tvrtke - najnoviji
je primjer American Express - naseljavaju čitave upravne
odjele u zemlje jeftinih plaća (u ovom slučaju u južnu Indiju).

Za razliku od proroka informacijskog društva koji

predviđaju obilje visoko plaćenih poslova čak i za ljude s
jednostavnim obrazovanjem - otrežnjujuća istina glasi da
će i brojna radna mjesta u obradi podataka biti loše
plaćene rutinske djelatnosti. Vojnici pješaci informacijske
privrede, piše ekonomist i bivši ministar rada Clintonove
adminsitracije, Robert Reich, su horde obrađivača
podataka koji u stražnjim sobicama diljem svijeta sjede za
terminalima kompjutora povezanih s bankama podataka.
Ključna iluzija trenutne debate je ipak mit o troškovima.
Sve više ljudi se zarazilo već često militantno izrečenim
uvjerenjem da samo radikalno smanjenje troškova rada i
zarada može izvesti iz doline suza nezaposlenosti. Ovdje
blista „američki put". Ali, ako se SAD usporede s
Njemačkom, pokazuje se da je „čudo zapošljavanja" u
SAD-u rascijepljeno. Radna mjesta za visoko kvalificirane,
koja su uz to još i sigurna i dobro plaćena, nastaju sa 2,6
posto u SAD-u jednako rijetko ili često kao i u zemlji
vrhunskih zarada Njemačkoj (statistika Organizacije za
ekonomsku suradnju i razvoj iz travnja 1996. godine).
Razlika leži u prirastu nekvalificiranih slabo plaćenih
poslova. Put malih usluga je taj koji označava američko
radno čudo. Ipak, on, između ostaloga, pretpostavlja
otvorenu useljeničku politiku. Nezaposleni maturant iz
Münchena možda će u budućnosti biti prisiljen na branje
šparoga u donjobavarskom Deggendorfu - na žalost
šparoga i njihovih uzgajivača. Jer, on ne posjeduje niti
vještinu niti motivaciju poljskog ratara, za kojega branje
šparoga znači pomak naprijed.
Mračne strane američkog radnog čuda su: od 1979. do
1989. godine prihodi radnika u donjoj desetini hijerarhije
još su jednom pali 16 posto. Čak su i realne zarade u
sredini pale 2 posto, samo zarade na vrhu su narasle 5
posto. Ovaj trend nizbrdo mogao se doduše za working
poor zaustaviti u razdoblju od 1989. do 1997. godine -
no, tko za svoj rad još jedva da i dobiva plaću, njemu se
plaća više ni ne može smanjivati. Ali, zarade većine
američkih radnika srednje klase dalje su erodirale, od
1989. godine još jednom 5 posto. Po prvi put imamo
posla s uzletom privrede, koji donosi i „puno
zapošljavanje" i pad realnih zarada u društvenoj sredini.59
„Sjajno", reći će netko, „Bill Clinton je stvorio milijune
novih radnih mjesta." „Da", odgovorit će drugi,, ja ih već
imam tri, a ne mogu prehraniti obitelj." U Njemačkoj se
još uvijek (!) smatra problemom to da ljudi koji preko
dana rade za - recimo - sedam maraka po satu, noću

59
Krüger. A.B.: It's Time for Americans to Worry about Stagnation of
Wages, u: International Herald Tribune, 1. kolovoza. 1997. str. 8.
spavaju u kutijama od kartona.
Ali, i usporedba radne produktivnosti oduzima čar
američkom „rješenju". Ona je u SAD-u u posljednjih 20
godina prosječno porasla samo 25 posto, a u Njemačkoj
100 posto. „Kako to Nijemcima samo uspijeva?", upitao
je nedavno jedan američki kolega. „Najmanje rade, a
najviše proizvode."
Upravo se u tome pokazuje novi zakon produktivnosti
globalnog kapitalizma u informacijskoj eri. Sve više dobro
obrazovanih, globalno razmjenjivih ljudi mogu proizvesti
sve više robe i usluga. Gospodarski rast dakle više ne
dovodi do razgradnje nezaposlenosti, već upravo suprotno,
razgradnje radnih mjesta - jobless growth.
Ipak, nitko se ne smije zavaravati: kapitalizam koji se sastoji
još samo od vlasnika, koji ne cilja ni na što osim na zaradu
i isključuje zaposlene, (socijalnu) državu i demokraciju,
ukida svoju vlastitu legitimnost. Dok rastu rasponi zarada
globalno aktivnih poduzeća, ona skupoj državi uskraćuju i
radna mjesta i porezna davanja, a druge opterećuju
troškovima nezaposlenosti i razvijene civilizacije. Dvoje
kronično siromašnih - javni budžet i privatni budžet još
uvijek zaposlenih - trebaju sami financirati ono u čemu
uživaju i bogati: „luksuz" Druge moderne - visoko razvijene
škole i sveučilišta, funkcionirajuće prometne sustave, zaštitu
krajolika, sigurne ulice, šarolikost urbanog života.
Kad globalni kapitalizam u visoko razvijenim zemljama
rastopi vrijednosnu srž radnog društva, raspada se
povijesni savez između kapitalizma, socijalne države i
demokracije. Demokracija je u Europi i SAD-u rođena
kao „demokracija rada" - u smislu da se demokracija
oslanjala na sudjelovanje u plaćenom radu. Građanin je
morao ovako ili onako zaraditi novac da bi unio život u
politička prava i slobodu. Plaćeni rad je uvijek podupirao
ne samo privatnu, već i političku egzistenciju. Dakle, ne
radi se uopće „samo" o milijunima nezaposlenih. Ne radi
se niti samo o socijalnoj državi. Ili o sprečavanju
siromaštva. Ili o omogućavanju pravednosti. Radi se o
svima nama. Radi se o političkoj slobodi i demokraciji u
Europi.
Zapadna veza kapitalizma s političkim, socijalnim i
ekonomskim osnovnim pravima nije nekakvo „socijalno
dobročinstvo", koje se, kad postane tijesno, može
prištedjeti. Socijalno osigurani kapitalizam je prije svega
izboren kao odgovor na iskustvo fašizma i izazov
komunizma. On je djelo primijenjenog prosvjetiteljstva.
Osniva se na uvidu da samo ljudi koji imaju stan i sigurno
radno mjesto i time materijalnu budućnost, jesu ili će postati
građani, koji demokraciju čine svojom i živućom.
Jednostavna istina glasi: bez materijalne sigurnosti nema
političke slobode. Nema demokracije, već prijetnje novih
i starih totalitarnih režima i ideologija.
No, kapitalizmu njegov legitimitet ne oduzima to što sa
sve manje rada proizvodi sve više, već to što blokira
inicijativu novog društvenog ugovora. Tko danas razmišlja
o nezaposlenosti, ne smije kao zatvorenik starih pojmova
lutati i gubiti se u svađi oko „drugog tržišta rada", „ofenzive
skraćenog radnog vremena", takozvanog „neosiguranog
rada" ili o nastavku isplate dohotka u slučaju bolesti, već
se mora upitati: kako će biti moguća demokracija s onu
stranu sigurnosti radnog društva? Ono što izgleda kao kraj
i raspad, mora se u vremenu prekovati za nove ideje i
modele, koji otvaraju državu, privredu i društvo 21.
stoljeću.60

V.
Transnacionalno civilno društvo: Kako nastaje kozmo-
politski pogled?

1. Međubilanca: „Metodološki nacionalizam" i njegovo

pobijanje

Zašto i u kojem smislu globalizacija tjera na razlikovanje

između Prve i Druge moderne? Shvaćanje društva Prve
moderne A. D. Smith je jezgrovito označio kao „metodološki
nacionalizam": društvo i država promišljaju se, organiziraju i
žive potpuno se preklapajući.
Pritom se pretpostavlja državno-političko fiksiranje i
vladavina prostorom. Teritorijalna država postaje

60
Usp. u ovoj knjizi poglavlje: „Odgovori na globalizaciju"; str. 299 i dalje.
kontejner društva. Drugačije rečeno: državno polaganje
prava na moć i kontrolu utemeljuje i kreira društvo. Ovaj
primat nacionalnog može se i mora promisliti i oslikati duž
različitih osnovnih prava, obrazovnih sustava, socijalne
politike, višestranačkog krajolika, poreza, jezika, povijesti,
književnosti, prometnih puteva, infrastrukturnih usluga,
kontrola pasoša i graničnih kontrola, itd., itd.
Nacionalno-državna društva stvaraju i konzerviraju na taj
način i kvazi-esencijalističke identitete u svakodnevnici, čije
je podrazumijevanje, čini se, opravdano tautološkim
formulacijama. Nijemci žive u Njemačkoj, Japanci u
Japanu, Afrikanci u Africi. Činjenicu da postoje „crni
Židovi" i „grčki Nijemci", da se samo spomene najmanji
jedanputjedan sasvim normalne svjetsko-društvene zbrke,
na ovom se horizontu smatra graničnim slučajem i
izuzetkom, dakle prijetnjom.61
Ova arhitektura razmišljanja, djelovanja i življenja u

61
Beck-Gernsheim, Elisabeth: Schwarze Juden und griechische Deutsche,
u: Beck. U. (ur.): Perspektiven der Weltgesellschaft, Frankfurt/M 1997.
državno-društvenim prostorima i identitetima raspada se
u tijeku ekonomske, političke, ekološke, kulturne,
biografske globalizacije. Svjetsko društvo podrazumijeva
da nastaju nove šanse moći, novi prostori djelovanja, života
i shvaćanja socijalnog, koji razbijaju i komešaju nacionalno-
državnu ortodoksiju politike i društva:
(1) Ovo je najuočljivije tamo gdje se transnacionalnim
poduzećima daje šansa da radna mjesta i poreze tako
raspodijele po šahovskoj ploči svjetskog društva, da
maksimiraju zaradu i tako (iako ne nužno namjerno)
oduzmu socijalnim državama šanse moći i oblikovanja.
Ovaj primjer je utoliko karakterističan, jer se na njemu
mogu iščitati sve karakteristike novih razlika u moći i
konflikta između nacionalno-državnih i svjetsko-društvenih
aktera. Nije odlučujuće i novo to da ova transnacionalna
poduzeća rastu po broju i raznolikosti, već to da u
globalizaciji dobivaju mogućnost okrenuti nacionalne
države jednu protiv druge.
Izvana gledano, sve je ostalo po starom. Koncerni
proizvode, racionaliziraju, otpuštaju, zapošljavaju, plaćaju
poreze, itd. Ipak, odlučujuće je to da to više ne rade po
nacionalno-državnom sistemu pravila igre, već tako da u
daljnjem igranju stare igre ukidaju i preinačuju pravila. Radi
se dakle samo naizgled o staroj igri rada i kapitala, države
i sindikata; nju naime sada istodobno jedan igrač i dalje
igra u nacionalno-državnom, a drugi već u svjetsko-
društvenom okviru.
Dakle, više se u odnosu između Prve i Druge moderne ne
radi o politici koja se vodi po pravilima, već o politici koja
mijenja pravila, dakle o jednoj - kao što sam na drugom
mjestu već rekao - politici politike (meta-politici).62
Ovo je karakterizirano time da se u kostimima i po
pravilima dobro poznate industrijsko-društvene raspodjele
borbe igra nova igra moći nacionalno-državnih protiv
transnacionalnih aktera. Takoreći istodobno zaposlenici,
sindikat i vlade još uvijek igraju „ i g r u mlina", dok
transnacionalni koncerni već igraju „šah". Na taj način,
figurica iz mlina naizgled može postati skakač u ruci

62
Beck. U.: Die Erfindung des Politischen, str. 204 i dalje.
koncerna, koji potpuno iznenađenom nacionalno-
državnom kralju napravi mat.

(2) I svjetovi simbola globalnih kulturnih industrija ukidaju

izjednačavanje države, društva i identiteta, kao što prije
svega pokazuje Appadurai: imaginaciju mogućih života više
ne treba shvaćati nacionalno ili etnički ili prema proturječjima
siromašnih i bogatih, već još samo svjetski-društveno. Ono
o čemu ljudi sanjaju, što žele, njihove svakodnevne utopije
o sreći više se ne drže geopolitičkog prostora i njegovih
kulturnih identiteta. Čak i ljudi koji žive od smeća, žive u i
od smeća svjetskog društva i ostaju uvučeni u simbolične
optoke globalne kulturne industrije.
U tom je smislu raspad Istočnog bloka bio i događaj
kulturne globalizacije. „Željezna zavjesa" i vojna
protuobavještajna služba u eri televizije gotovo su se
rasplinuli u ništavilo. Primjerice reklame, koje kulturna
kritika na Zapadu često prezire, u miljeu nestašice i
političke kontrole pretvorile su se u obećanje, u kojemu
se konzumiranje i politička sloboda stapaju jedno s
drugim.63

(3) Ovo postaje razumljivo tek kad se jasno utvrdi razlika

između dva kulturna pojma, koja se obično miješaju: „Jedan
kulturni pojam (kultura 1) veže kulturu za jedan određeni
teritorij : on polazi od premise da je kultura rezultat uglavnom
lokalnih procesa učenja. U tom smislu društvo ili jedna
socijalna grupa uvijek posjeduju ,vlastitu' kulturu, odvojenu
od drugih. Ova predstava ide unazad do romantike 19.
stoljeća a u našem ju je stoljeću dalje razvila antropologija,
prije svega kao kulturni relativizam, koji shvaća kulture
kao cjelovite, kao Gestalt ili konfiguraciju. ... Jedan
sveobuhvatniji pojam kulture (kultura 2) promatra kulturu
kao općeljudski ,software'. On je u osnovi teorija o
razvoju i širenju kulture i određuje se kao ključno

63
Slično kao što obrnuto, retradicionalizacija izraelskog društva i politike
n a k o n 1996. godine može biti shvaćena k a o re-akcija na „pacifističko-
r a z g r a đ u j u ć e zapadno potrošačko društvo"; vidi o tome Sznaider. Natan:
From „Citizen-Warrior" to „Citizen Shopper": Consumption and War in
Israel, The Academic College of Tel Aviv, kolovoz 1997.
translokalni proces učenja. "Kultura 2 podrazumijeva
obavezno kulture u pluralu. O njima se razmišlja kao o ne-
integriranoj, ne-ograničenoj raznolikosti bez jedinstva, umom
smislu kao o inkluzivnim razlikovanjima.
„Oba pojma mogu se pomiriti jedan s drugim. Kultura 2
artikulira se u kulturi 1, budući da su kulture prenositelji
kulture. Ipak oni naglašavaju različite aspekte u povijesnom
razvoju veza između kultura.... Kultura 2, dakle translokalne
kulture, nisu bezmjesne (bezmjesne kulture su nezamislive),
ali ona mjesto shvaća kao otvoreno prema van, dok je
ono za kulturu 1 zatvoreno u sebi. Kultura 2 posjeduje
,globalno shvaćanje mjesta' (D. Massey): prema tome
posebnost jednog mjesta rezultira iz činjenice da ono stoji u
središtu vlastite mješavine između transnacionalnih i lokalnih
društvenih veza. Kad se govori o kulturnom pluralizmu,
multikulturnom društvu, interkulturnim vezama, itd., uglavnom
ostaje nejasno misli li se pritom na jednu zatvorenu kulturu
(1) ili na otvorene kulture (2). Na isti način se mogu istražiti
veze između kultura na statičan način (pri čemu kulture u
kontaktu jedna s drugom zadržavaju svoju posebnost) ili
na tekući način (pri čemu kulture međusobno prodiru jedna
u drugu)."64 Drugim riječima: razlikovanje između kulture
I i kulture 2 može se shvatiti kao još jedan komadić mozaika
u diferencijaciji između Prve i Druge moderne.

(4) Bauman upozorava na jedan središnji posljedični

problem glokalizacije: siromašni i bogati više ne sjede za
zajedničkim (pregovaračkim) stolom nacionalno-državnog.
Zašto bi pobjednici globalizacije, u slučaju da ih uopće
muči savjest, istresli svoj socijalni rog obilja upravo u
bogatim zemljama Europe? Zašto ne potpomagati
demokratske organizacije i organizacije za samopomoć u
Africi i Južnoj Americi? Baš kao i siromaštvo, kao i zarade,
tako i milosrđe postaje globalno. Dok je citoyen još
uvijek uhvaćen u nacionalno-državnom okviru, bourgeois
djeluje kozmopolitski, što uključuje da, kad zakuca
njegovo demokratsko srce, njegovo djelovanje više ne

64
Pieterse, J.N.: Der Melange-Effekt, u: Beck, U.: Perspektiven der
Weltgesellschaft, Frankfurt/M 1997.
mora slijediti imperative nacionalne lojalnosti.

(5) Višeznačje globalizacija u pluralu uključuje da u nekoj

vrsti efekta samonadogradnje nastaju supernacionalni i
subnacionalni regionalizmi. Dobar primjer za to pruža
Europska unija. Nastala kao odgovor na svjetsko-tržišnu
konkurenciju SAD-a i Japana, rastuća institucionalna
struktura Europe predstavlja više od internog tržišta. S
uvođenjem eura otvara se ne samo zajednički valutni prostor,
već se tako stvara i političko-administrativna prisila da se
problemi usklađivanja i posljedični problemi politički riješe.
Na taj način su nacije i kulture koje su još uvijek uvelike
zatvorene jedna prema drugoj - Francuska, Njemačka,
Španjolska, itd. - istodobno razbijene iznutra i na silu
povezane, tako da postaje vidljivo ono što je do sada bilo
samo prikriveno: ne postoji jedna, već puno Europa, Europa
nacija, regija civilizacija, kršćanstava, itd.
„Dijalektika europskog procesa ujedinjenja podrazumijeva
na primjer da jedan sjevernoirski državljanin može podići
tužbu protiv odluka britanskih sudova pred Europskim
sudom za ljudska prava u Strasbourgu da Katalonija može
zaobići Madrid, Velika Britanija izmanevrirati Pariz, tako
što se obraćaju Bruxellesu ili stvaraju veze s drugim regijama
(na primjer između Katalonije i Rurske oblasti). I ovdje se
razaznaje stvaranje toka ili čak vodopada: globalizacija -
regionalizam - subregionalizam. „Globalizacija", piše R. W.
Cox, „unapređuje makro-regionalizam, koji pak unapređuje
mikro-regionalizam. Za siromašne regije mikro-regionalizam
ne stvara samo sredstvo afirmiranja kulturnog identiteta, već
dopušta i traženje sredstava od institucija na makro-
regionalnoj razini, kako bi se osigurala politička stabilnost i
lijepo ponašanje u ekonomiji. O takvim preraspodjelama
odlučuje se na makroregionalnoj, ne više na nacionalno-
državnoj razini, dok se upotreba preraspodijeljenog novca
utvrđuje decentralno." Globalizacija socijalne strukture dakle
znači: dodatne varijante organizacija koje nadilaze granice:
transnacionalnih, internacionalnih, makroregionalnih,
unutarnje-nacionalnih, mikro-regionalnih, gradskih,
lokalnih Ove administrativne ljestve obrastaju i presijecaju
funkcionalne mreže saveza, međunarodnih organizacija,
nevladinih organizacija, ali i stručnjaka kao i korisnika
Interneta."65
U sljedećemu će Prva nacionalno-državna moderna i
njezine osnovne premise biti konfrontirane s konceptom
globalnog civilnog društva - karakteristike, pitanja,
premise: Što podrazumijeva globalizacija odozdo? Kako
postaju moguće svjetske građanske inicijative? (1) Kakve
resurse djelovanja i šanse moći ima transnacionalno
civilno društvo? (2) Što podrazumijeva globalizacija
biografija? Kako nastaje kozmopolitski pogledi (3) Što
podrazumijevaju i kako postaju moguće transkulturna
tolerancija i kritika? (4)

2. Simbolično inscenirani masovni bojkot: svjetske

građanske inicijative i globalna subpolitika

U ljeto 1995. godine moderni je heroj za plemeniti cilj -

65
Cox. R.W.: Global Perestroika, u: Milibrand. R. i Panitods. J. (ur.): New
World Order?, Socialist Register. London 1992. str. 34 i dalje.
Greenpeace, ponajprije uspješno natjerao multinacionalni
naftni koncern Shell da ne potapa dotrajalu naftnu platformu
u Atlantik, već da je zbrine na kopnu; zatim je ova
multinacionalna akcijska organizacija francuskog
predsjednika Chiraca javno optužila za ciljano kršenje
pravila, kako bi time spriječila ponovni početak francuskih
nuklearnih testova (što joj nije uspjelo). Mnogi pitaju: ne
uništavaju li se temeljna pravila (vanjske) politike kad jedan
neautorizirani akter poput Greenpeacea vodi vlastitu
svjetsku unutarnju politiku bez obzira na nacionalni
suverenitet i diplomatske norme? Sutra će možda doći
Moonova sekta, a prekosutra neka treća privatna
organizacija, koja će na svoj način htjeti usrećiti narod.
Pritom se ne shvaća jedno - naftni koncern nije na koljena
natjerao Greenpeace, već masovni bojkot građana, uz
posredstvo inscenirane svjetske televizijske optužbe. Ne
uzdrmava Greenpeace politički sistem, već Greenpeace
čini vidljivim stvoreni vakuum legitimacije i moći političkog
sistema, u čemu donekle ima paralele s onim što se dogodilo
u Njemačkoj Demokratskoj Republici. Kasnije se
ispostavilo da je Greenpeace igrao krivim kartama: bojazni
o zagađenju Sjevernog mora bile su uvelike preuveličane ili
pretjerane To je dugoročno naškodilo vjerodostojnosti
ovog „viteza na bijelome konju", ali nije umanjilo vrijednost
ovog političkog scenarija kao buduće mogućnosti
djelovanja.
Bez iznimke se pri tome provlači koalicijski uzorak globalne
subpolitike ili direktne politike: nastaju savezi onih koji
„zapravo" nisu sposobni za savezništvo. Tako je njemački
kancelar Helmut Kohl akciju Greenpeacea protiv tadašnjeg
britanskog premijera Majora podržao. Odjednom se u
svakodnevnim radnjama otkrivaju i primjenjuju politički
postupci, primjerice - pri tankanju benzina: vozači automobila
stupaju u savez protiv naftne industrije (to je otprilike kao i
kad narkomani podižu ustanak protiv svojih dealera). Na
kraju državna vlast koalira s alegitimnom akcijom i njezinim
organizatorima.
Na taj je način upravo sredstvima državnog legitimiteta
opravdan lom njim samim, odnosno ciljanom,
izvanparlamentarnom povredom pravila, uključenom u
politiku direktne akcije, koja je pokušala izmaći upravo
uskom okviru pravnodržavnih instanci i pravila nekom
vrstom „uzimanja ekološke pravde u svoje ruke". Tako se
s koalicijom protiv Shella provela promjena scene između
politike Prve i Druge moderne: nacionalno-državne vlade
sjedile su na gledateljskoj klupi, dok su ne-autorizirani
akteri Druge moderne u vlastitoj režiji određivali tok
događaja.
Ono politički novo nije dakle to što je David pobijedio
Golijata, već da su David i Golijat, i to globalno, stupili u
savez, prvo protiv jednog svjetskog koncerna, drugi put
protiv jedne nacionalne vlade i njezine politike. Nov je
savez između izvanparlamentarnih i parlamentarnih snaga,
građana i vlada diljem globusa za jednu, u višem smislu,
legitimnu stvar: spašavanje okoliša.
Razumljivo je da je, na primjer, savez protiv Shella moralno
bio tanak i sumnjiv, budući da se neuvijeno temeljio na
licemjerju. Helmut Kohl primjerice mogao je ovim
simboličnim stavom, koji ga ništa nije stajao, zataškati
činjenicu da svojom nezakočenom politikom neograničene
brzine na njemačkim auto-cestama zasmrađuje zrak u
Europi
I njemačkozeleni nacionalizam i "soljenje pameti" ovdje
su se iz pozadine javili za riječ. Mnogi Nijemci žele neku
vrstu zelene velike Švicarske. Sanjaju o Njemačkoj kao
ekološkoj savjesti svijeta. Ipak, pouke politike su drugačije
od pouka morala. Upravo u ovom savezu međusobno
isključivih uvjerenja - od kancelara Kohla do aktivistice
Greenpeacea, od Porsche-fetišista do bacača Molotovljevih
koktela - pokazuje se nova kvaliteta političkog.
Djelovanje svjetskih koncerna i nacionalnih vlada pod
pritiskom je svjetske javnosti. Pritom je odlučujuća i važna
individualno-kolektivna participacija u globalnim
kontekstima djelovanja: građanin otkriva čin kupnje kao
direktni glasački listić, koji uvijek i svuda može politički
upotrijebiti. U bojkotu se na taj način aktivno povezuje
potrošačko društvo s direktnom demokracijom - i to u
cijelome svijetu.
To se - egzemplarno - pribiližava onome što je Kant prije
200 godina u Vječnom miru skicirao kao utopiju svjetskog
građanskog društva i suočio s reprezentativnom
demokracijom, koju je nazvao „despotskom": globalni
sklop odgovornosti, u kojemu pojedinci - a ne samo njihovi
organizacijski predstavnici - direktno mogu sudjelovati u
političkim odlukama. Jasno, to pretpostavlja kupovnu moć
i isključuje sve one koji je nemaju.
Ovdje leži jedna daljnja bitna granica: pojedinci uopće nisu
postali direktno aktivni. Njihov protest bio je simboličan i
masovno medijski prenesen. Čovjek je dijete izgubljeno u
„šumama simbola" (Baudelaire). Drugim riječima: on ovisi
o simbolskoj politici medija. Ovo naročito vrijedi za
apstraktnost i sveprisutnost uništenja, koje drži u pokretu
svjetsko rizično društvo. Pojednostavljeni simboli, koji se
ovdje mogu iskusiti, a kojima se kulturni živci dodiruju i
stavljaju u stanje uzbune, dobivaju ključno političko
značenje. Ovi simboli moraju biti stvoreni, i to iskovani u
otvorenoj vatri provokacije sukoba, pred napeto-
užasnutim televizijskim očima javnosti. Odlučujuće pitanje
glasi: Tko je ovdje gospodar simbola? Tko pronalazi ili
izmišlja simbole, koji s jedne strane otkrivaju i dokazuju
strukturni karakter problema, a s druge strane čine ljude
sposobnima za djelovanje? Ovo posljednje uspijeva tim
bolje, što je jednostavniji i pristupačniji inscenirani simbol,
što manje troškova protestno djelovanje mobilizirane
javnosti uzrokuje za pojedinca i što lakše na taj način
svatko može rasteretiti svoju savjest.
Jednostavnost podrazumijeva puno toga. Kao prvo
prenosivost. svi smo mi ekološki grešnici; baš kao što je
Shell htio utopiti platformu u moru, „sve nas" svrbe prsti
da bacimo limenku Coca-Cole iz automobila u vožnji.
Situacija običnog smrtnika je ta koja slučaj Shell (prema
socijalnoj konstrukciji) čini tako „razumljivim". Ipak, s
ključnom razlikom da, čini se, s veličinom grijeha postaje
primamljivija vjerojatnost službenog odrješenja. Kao
drugo, moralni krik: „oni gore" uz blagoslov vlade i
njezinih stručnjaka smiju u Atlantik potopiti platformu punu
naftnog taloga, dok „mi dolje" za spasavanje svijeta
moramo dijeliti svaku filter vrećicu na tri dijela i bacati papir,
konac i listiće čaja u odvojene kante. Kao treće, politička
oportunost. Kohl je stao na stranu akcije Greenpeacea
protiv Shella, ali ne i protiv francuskih testova s nuklearnim
oružjem Jer, tu se radilo o nacionalnom pokeru moći, a
ne o tržišnim interesima Shella. Kao četvrto, jednostavne
alternative djelovanja, da bi se pogodio Shell, morao se
i mogao kod konkurencije tankati „moralno dobar" benzin.
Kao peto, prodaja ekološkog oprosta. bojkot dobiva na
značenju s nečistom savješću industrijskog društva, jer kroz
njega mora biti dana neka vrsta ego te absolvo u vlastitoj
režiji, a bez troškova za pojedinca.
Globalne ekološke opasnosti stvaraju osjetilni horizont
izbjegavanja, odbijanja, pomaganja, a s veličinom spoznate
opasnosti pooštrava se moralna klima, u kojoj dramske
uloge heroja i nitkova moraju biti politički iznova
podijeljene. Spoznaja svijeta u koordinatama ekološko-
industrijskog samougrožavanja od morala, vjere,
fundamentalizma, bezizlaznosti, tragike i tragikomedije,
uvijek isprepletenima s vlastitom suprotnošću: spasom,
pomoći, oslobođenjem - stvaraju univerzalnu dramu.
Ekonomija je slobodna odlučiti hoće li u ovoj svjetskoj
tragikomediji preuzeti ulogu trovača ili onu heroja i
pomagača. Upravo je to pozadina na kojoj Greenpeaceu
uspijeva stupiti na scenu uza svu lukavost nemoći.
Greenpeace slijedi neku vrstu judo-politike, kojoj je cilj
mobilizirati nadmoć ekoloških grešnika protiv njih samih.
„U jednom trenutku cinične žovijalnosti Josip Staljin upitao
je koliko divizija ima Papa. Činjenica jest da se u očima
čestitog ljudskog mišljenja moralni problemi nikada ne
rješavaju prijetnjom silom. Dan kad bi Amnesty
International nabavio mašinku ili čak atomsku bombu, bio
bi dan kad bi ova organizacija izgubila uverljivost i utjecaj.
Institucije koje posjeduju sve veće i veće puške u praksi
sve manje mogu govoriti o moralnim pitanjima - tihim, ali
uvjerljivim glasom. Ovdje leži efekt Liliputa Jonathana
Swifta. Staljin nije vidio da vojna beznačajnost švicarske
garde Papi stvara više, a ne manje mogućnosti utjecaja;
upravo kao što je moralni autoritet Amnesty Internationala
velik zato što je to Liliput-institucija.
Do danas je naš život politički određen radnjama državne
moći; ali vladari današnjih država moralno su podložni
vanjskoj kritici, kakva od prije 1650. godine skoro da u
većoj mjeri i nije postojala. To više ni najmoćnije supersile
ne mogu ignorirati. Liliputanske organizacije ne mogu
natjerati nemoralne vladare da na koljenima mole za oprost,
kao što je to morao Henry II. umjesto toga nerazborite
vladare pred svijetom stavljaju u jedno za njih vrlo
škodljivo negativno svjetlo. Ako je politički simbol
moderne bio Levijatan, onda će moralni stav ,nacionalnih'
sila i supersila u budućnosti biti prikazan slikom Lemuela
Gullivera koji se budi iz sna bez misli, svezan bezbrojnom
sićušnom užadi."66

3. Mjesna poligamija: brak s više mjesta otvara vrata

globalizaciji u osobnom životu

Da bi se razmislilo o pitanju, što globalizacija znači kad se

izslovka u vlastitom životu, najpogodniji je jedan mali
primjer: Jedna 84-godišnjakinja, smije se dakle reći - starija

66
Toulmin. Stephen: Kosmopolis - Die unerkannten Aufgaben der Moderne.
Frankfurt/M 1994, str. 315 i dalje.
dama, živi u...? Tu počinje priča. Ako se vjeruje statistici
prijava mjesta boravka, ona već više od 30 godina bez
prekida živi u Tutzingu na Starnberškom jezeru. Tipičan
slučaj tzv. geografske imobilnosti. A zapravo, naša stara
dama najmanje tri puta godišnje leti na nekoliko tjedana ili
mjeseci u Keniju (uglavnom zimi dva mjeseca, za Uskrs tri
do četiri tjedna, zatim još jednom u jesen). Gdje je ona
„kod kuće"? U Tutzingu? U Keniji? Da i ne. U Keniji ima
više prijatelja nego u Tutzingu, živi u gustoj mreži
Afrikanaca i Nijemaca, od kojih neki „žive" u blizini
Hamburga, ali „potječu" iz Berlina. Ona se više zabavlja u
Keniji nego u Tutzingu, kojega se ipak ne želi odreći. U
Africi je mještani pozivaju k sebi i općenito je zbrinjavaju
i skrbe o njoj. Njezino blagostanje u starosti zasniva se na
tome da je ona u Keniji „netko", da ima „obitelj". U
Tutzingu, gdje je prijavljena, ona nije nitko. Živi, kaže,
„poput ptice pjevice".
I poznanici, s kojima se u Keniji sastaje i živi jednu posebnu
„zajednicu", porijeklom su iz Njemačke, a smjestili su se
između mjesta i kontinenata. Doris, koja je četrdeset godina
mlađa, udala se u Keniji za (muslimanskog) Indijca, ali
uvijek se iznova vraća u Njemačku, da bi ondje ili ovdje
(ovisno o tome odakle čovjek gleda) zaradila novac i
provjerila je li sve u redu s kućom i vrtom, što ih posjeduje
u Eifelskom gorju. Osjeća se dobro i ovdje i ondje, što ne
znači da joj već nije malo previše tog „simo-tamo". „Čežnja
za domom" za našu staru damu ima dva lica, dva glasa,
može značiti i čežnju za Tutzingom i za Kenijom. Kamo je
čežnja vuče, ovisi i o tome gdje se možda već predugo
nalazi.
Je li ovaj život, koji zahvaća mjesta na različitim kontinentima
i transnacionalno ih povezuje u jednom životu, nesreća,
manifestacija raspršenja? Ne, jer naša stara dama nije
prisiljena na taj transnacionalni život, čak niti indirektno kao
toliko drugih koji vode takav špaga-život, jer im to diktira
karijera. Stara dama je u sretnoj poziciji da se ne mora odlučiti
za Tutzing a protiv Kenije, niti za Keniju, a protiv Tutzinga.
Ona živi mjesno poligamno, voli ono što se naizgled
međusobno isključuje, Afriku i Tutzing. Transnacionalna
mjesna poligamija, brak s više mjesta, koja pripadaju
različitim svjetovima - to su ulazna vrata globaliteta u
osobnom životu, ona vode ka globalizaciji biografije.
Globalizacija biografije znači: kontrasti svijeta događaju se
ne samo tamo vani, već u središtu vlastitog života, u
multikulturnim brakovima i obiteljima, u poduzeću, u krugu
prijatelja, u školi, u kinu, u samoposluživanju, pri slušanju
glazbe, večeranju, vođenju ljubavi, itd. Makar to i ne znali i
ne željeli, sve je očiglednija činjenica da svi živimo glokalno.
Da bi se postalo svjesnim dometa ovih promjena, ima smisla
sjetiti se da je kulturna kritika čitavo stoljeće plakala nad
time da s napredovanjem modernizacije ljudi sve više bivaju
zatvoreni u kavez svojih visokospecijaliziranih mini-svjetova.
Odjednom se nalazimo u stanju koje upravo tjera na
suprotno od općenitog ponašanja: kontrasti i proturječja
kontinenata, kultura, vjera - Treći i Prvi svijet, ozonska rupa
i kravlje ludilo, mirovinska reforma i nezadovoljstvo političkim
strankama - događaju se u vlastitom životu, a njega je pred
tim postalo nemoguće zatvoriti. Ono globalno ne vreba i
ne prijeti izvana kao nešto veliko i sveobuhvatno - ono se
bučno ugnijezdilo u najosobnijem prostoru vlastitog života.
Štoviše: ono i čini dobar dio osobnosti, svojstvenosti
vlastitog života. Vlastiti život je mjesto glokalnog. Kako je
to moguće?
Osobni život više nije život povezan s nekim mjestom, nije
staložen, sjedilački život. To je život „na putovanju" (u
direktnom i prenesenom smislu), nomadski život, život u
automobilu, u avionu, u vlaku ili na telefonu, na Internetu,
masovno medijski poduprt i oblikovan, transnacionalni
život. Ove tehnologije su svakodnevni mediji premošćivanja
vremena i prostora. One poništavaju razdaljine, stvaraju
blizinu preko distanci i distance u blizini - odsutnost na
istom mjestu. Živjeti najednom mjestu više ne znači živjeti
zajedno, a živjeti zajedno više ne znači živjeti na istom
mjestu. Središnja figura osobnog života više nije ona
besposličara, već život s automatskom sekretaricom i
mailboxom: čovjek je tu i nije tu, ne odgovara, a ipak
automatski šalje i prima - vremenski i mjesno pomaknuto
- vijesti, koje tehnički prima i sprema s drugih mjesta na
svijetu.
Višemjesnost, transnacionalnost biografije, globalizacija
vlastitog života, pružaju još jedan razlog za potkopavanje
suvereniteta nacionalne države i za zastarijevanje
nacionalno-državne sociologije: povezanost mjesta i
zajednice, odnosno društva, raspada se. Promjena i izbor
mjesta su kumovi glokalizacije biografija.
Treba naglasiti da, s obzirom na šanse i konflikte svjetskog
društva, promjena i izbor mjesta ne slijede uvijek
subjektivne odluke. Jedan još uvijek relativno blag pritisak
k mijenjanju mjesta su profesionalne karijere. Brutalno
fizičko nasilje u ratnim sukobima tjera tisuće ljudi u druge
zemlje i na druge kontinente, u kojima zatim moraju dalje
lutati ili se nakon mjeseci ili desetljeća ponovo vraćaju ili
se moraju vratiti u „domovinu"; siromaštvo i nada u bolji
život vode k legalnoj ili ilegalnoj, stalnoj ili privremenoj
imigraciji.67
Dobrovoljno ili prisilno, ili i jedno i drugo - ljudi svoj život
rastežu preko odvojenih svjetova. Mjesno poligamni životni
oblici su prevedene biografije, biografije koje se za sebe i

67
Usp. Preis, Ludger (ur.): Internationale Migration - poseban svezak Soziale
Welt. Baden-Baden 1997.
druge stalno iznova moraju prevoditi, da bi mogli opstati
kao međuživoti. Prijelaz iz Prve u Drugu modernu jest i
prijelaz iz mjesne monogamije u mjesnu poligamiju životnih
oblika.
Mjesna poligamija može, kao što smo vidjeli, značiti mnogo
toga. Može se odigravati između samotnjačkog imanja i
bavarskog Oberammergaua ili između kultura (kao
primjerice kod njemačko-turske mladeži treće generacije)
ili između kontinenata (na primjer kao kod Vijetnamaca u
bivšoj NJDR, odnosno u današnjem Berlinu). Kontinenti
svijeta mogu se doživjeti i pretrpjeti i na jednom globalnom
mjestu (na primjer u Londonu). Razlikovanje je dakle
potrebno.
„Globalizacija biografije" ne treba značiti svaku višemjesnost,
već samo onu koja prelazi granice podijeljenih svjetova -
između nacija, vjera, kultura, boja kože, kontinenata, itd. - i
mora ili smije sadržavati njihove suprotnosti u osobnom
životu. Jer da mnogi životi u jednome moraju značiti očaj
i neispunive zahtjeve, legenda je kojom se mjesno
monogamni pokušavaju zaštititi od nametanja mjesno
poligamnih.
Tko želi shvatiti socijalnu figuru globalizacije vlastitog života,
mora se usredotočiti na suprotnosti različitih mjesta, između
kojih je razapet. To zahtijeva, između ostaloga novo shvaćanje
mobiliteta. Mobilitet kao pokret jedne socijalne životne ili
djelatne jedinice (obitelji, bračnog para, pojedinca) između
dva mjesta (točke) u socijalnoj hijerarhiji, razini, krajoliku -
gubi ili pomiče svoj smisao. U središte stupa unutarnja
mobilnost vlastitog života, za koju je dolazak i odlazak,
istodoban boravak preko granica tu i tamo postao normalan.
Prema statistikama prijava mjesta boravka moguće je biti
imobilan i ne-sjedilački tip, a istodobno živjeti na više mjesta
(od ovoga jasno treba razlikovati eksterni iznimni mobilitet,
primjerice selidbu, promjenu zanimanja, razvod, prisilni bijeg,
emigraciju). Unutarnji mobilitet više nije iznimka, već pravilo,
nije nešto strano, već nešto prisno, što se u različitim izražajnim
oblicima kontinuirano događa, a stalno posredovanje između
različitih mjesta i njihovih posebnih socijalnih zahtjeva je druga
priroda vlastitog života. Unutarnja mobilnost i višemjesnost -
transnacionalna, transkontinentalna, transreligiozna,
 transetnička, u biografskom i uzdužnom presjeku života - dvije
su strane istoga. Unutarnja - za razliku od vanjske - mobilnosti
podrazumijeva dakle dozu duhovne i fizičke pokretljivosti,
potrebnu ili poželjnu za svladavanje svakodnevnog života
između različitih svjetova. U tome se izražavaju i granice
unutarnje mobilnosti: one nastaju ne samo iz (financijskih)
teškoća socijalne koordinacije i svladavanja svakodnevnice,
nego i zbog starosti, bolesti, hendikepa, itd.
Ovi različiti svjetovi su potencijalno prisutni na jednom
mjestu (putem informacija, konzumacije, socijalne, kulturne
i vjerske suprotnosti), zavise o dostupnim izvorima
informacija, o raznolikosti interkulturnih veza, migraciji,
zakonima o strancima, itd. Drugim riječima - predstava da
se živi na jednom zatvorenom mjestu, odnosno mjestu koje
se uopće može zatvoriti svugdje postaje očito fiktivnom.68
Maarten Hajer govori (pozivajući se na U. Hannerza) o
„transnacionalizaciji mjesta". „Transnacionalizacija stvara
nove veze između kultura, ljudi i mjesta i time mijenja naše

68
Usp. Albrow. M.: Abschied von der Heimat, Frankfurt/M 1998.
dnevno okružje. Ona ne samo da donosi do sada
nepoznate proizvode u naše supermarkete (kao na primjer
kruh ciabatta ili lepinju pide) ili znakove i simbole u naše
gradove (kao na primjer kineske i japanske natpise ili
islamsku muziku), već se k tome još pojačano u gradovima
pojavljuju nove grupe i ljudi, koji trenutno za mnoge
građane oblikuju izgled velegrada, kao na primjer Afrikanci,
Bosanci, Hrvati, Poljaci i Rusi, ali i Japanci i Amerikanci.
Osim toga, u velegradovima se može primijetiti kako
transnacionalizacija utječe na novu kulturu Druge moderne,
primjerice u obliku islamske disko-muzike, kulinarskih
„miješanih jela" - poznatih i kao „cuisine sauvage" - novijih
priredbi svjetske muzike i euro-azijske, afro-europske ili
karipsko-afričke djece."69
Ipak, što znači višemjesnost, transnacionalnost vlastitog
života, kad je sam pojam mjesta višeznačan? Kad je vlastiti
život razapet preko više mjesta, to može značiti da se ta
biografija događa u općenitom prostoru, primjerice na

69
Hajer. M.: Die Gestaltung der Urbanität. u: Beck.U. (ur.): Perspektiven
der Weltgesellschaft. Frankfurt/M 1997.
aerodromima, u hotelima, restoranima, itd., koji su svugdje
isti ili slični, dakle - bezmjesni i na kraju krajeva čine
nemogućim odgovor na pitanje „gdje sam?". Ili
višemjesnost može značiti (u ekstremnoj suprotnosti) da
se čovjek uvijek iznova zaljubljuje u razlike mjesta, njihova
lica i priče i s njima se vjenčava. Tako mjesta postaju
obnovljene prilike da se otkriju i ispitaju posebne strane
sebe samoga. Do koje mjere je mjesto „moje mjesto", a
„moje mjesto" moj vlastiti život? Kako se različita mjesta
- prema imaginarnoj zemljopisnoj karti „moga svijeta" -
povezuju jedno s drugim, i u kojem smislu su ona „značajna
mjesta" u uzdužnom i poprečnom presjeku vlastitog
života?70
Višemjesnost dakle ne znači - u vezi s velikim sociološkim
pričama - niti emancipaciju niti ne-emancipaciju, niti
dezorijentiranost niti ne-dezorijentiranost, niti automatski
„kozmopolitski pogled" niti novi fundamentalizam, niti

70
Usp. Dürschmidt, Jörg: Individual Relevances in the Globalized World.
Diss. Universität Bielefeld. 1995: također i Eade. John (ur.): Living the
Global City. London 1996.
paušalizaciju niti alarmizam, niti difamiranje (npr. jer se islam,
fundamentalizam i nasilje stavljaju u isti koš), već ono znači:
nešto novo, prema čemu se može biti ili postati znatiželjan,
da bi se dešifrirao vlastiti ili tuđi pogled na svijet.
„Srećemo ljude s egzotičnim imenima, vanjštinom koja se
doima stranom, s drugom bojom kose i kože, koji u nama
bude sve naše asocijacije na strano i orijent; a onda
odjednom odgovore na bavarskom ili švapskom dijalektu;
ispada da su odrasli u berlinskoj četvrti Kreuzberg ili pak
u Duisburgu; ukratko, izvrću naša očekivanja, stavljaju u
pitanje naše slike o normalnom.
Kao što stoji u jednom Kureishijevom romanu: „Svatko
te gleda i misli: kakav zgodan indijski momak, kako je to
egzotično! Kako uzbudljivo! Kakve li ćemo samo priče o
teticama i slonovima čuti od njega!" Sve dok se ne ispostavi
da je indijski mladić iz Orpingtona, jednog predgrađa
Londona, a u Indiji nije bio ni u posjeti, ukratko: Svijet je
poludio. Ništa nije kako se čini. Tko je što, tko je tko?
A slične se priče mogu ispričati i iz Njemačke: „Tako dakle,
gospodine Kayanka, vi ste dakle privatni detektiv.
Zanimljivo ime, Kayanka." „Manje zanimljivo, a više
tursko." „Ah." Osmijeh postaje još slađi, a prorezi očiju
jedva da su širi od žileta. "Turčin. Turski privatni detektiv?
Čega li sve nema! A kako to da govorite tako dobro
njemački, ako mi dopuštate pitanje?" „Jer nisam naučio
nijedan drugi jezik. Moji su roditelji rano umrli, odrastao
sam u jednoj njemačkoj obitelji." „Ali ste Turčin - hoću
reći..." „Imam njemački pasoš, ako vas to umiruje." (J.
Arjouni, Ein Mann, ein Mord, Zürich 1991.)"71

4. Kako postaje moguća interkulturna kritika?

Jedna karikatura prikazuje španjolske osvajače kako s

blještavim oružjem kroče u Novi svijet. „Došli smo", stoji
u oblačiću, „s vama razgovarati o Bogu, civilizaciji i istini."
A grupa zbunjenih domorodaca odgovara: „Vrlo rado, što
želite znati?"
Kako je zatim došlo i još uvijek dolazi do pokolja, često

71
Beck-Gernsheim, E.: Was kommt nach der Familie?, München 1998.
je, ali bez efekta, objašnjavano. Ali, iz čega proizlazi komika
ove scene? Ono smiješno u ovoj slici rezultira iz
međusobnog ne shvaćanja „susreta": zapadni imperijalizam
nadut od oružja, skriva svoj misionarski zanos iza floskula
„interkulturnog dijaloga". Obratno pak, oni osvojeni svoju
situaciju naivno shvaćaju kao ponudu razgovora i žele se
povjeriti, premda zapravo trebaju biti utovljeni stranim
izvjesnostima i zatim zaklani.
Gorčina komike leži u tome da promatrač zna više nego
što situacija otkriva, a tim se znanjem igra karikaturist.
Promatrač poznaje realnu budućnost slike. On zna kakva
su se uništenja i pokolji dogodili na svijetu zbog sljepila
prema svemu stranome, ugrađenog u vlastite izvjesnosti.
A ova tragika donosi nesreću svjetskoj situaciji sve do
danas. Tragika i komika su dvije strane uvijek iznova
propalog interkulturnog „dijaloga".
U toj se situaciji trebamo zapitati je li nešto kao interkulturna
kritika uopće moguće? Još naivnije: kako ona postaje
moguća?
Kako bismo se uvjerili u ispravnost pitanja, prvo ćemo
upitati klasike tolerancije i nesporazuma - Nietzschea i
Lessinga - i kao drugo pokušati izgraditi mostove između
(neprijateljskih) tabora (postmodernih) kontekstualista i
(prosvjetiteljskih) univerzalista.

a. „Ta mudrost puna psina"

Jasno da postoji postmoderni Nietzsche, koji veselo razbija

izvjesnosti tako što otkriva ono egoistično u moralu, i koji
propovijeda amoralizam, neodgovornost, sebičnost. Ali,
postoji i ironični prosvjetitelj Nietzsche, možda čak i osnivač
takvog jednog prosvjetiteljstva kojega tek treba otkriti. I
znao je za mudrost smijeha koju naziva „ta mudrost puna
psina": „... radosna vrsta ozbiljnosti i ta mudrost puna
psina..."72
Su-osjećanje Nietzsche zamjenjuje su-smijanjem. Očito
je da uništenje vrijednosti kod njega nikada nije samo sebi

72
Nietzsche. F.: Werke in drei Bänden, München 1994. svezak 1, str. 915.
 svrha, već služi stvaranju prostora za su-radost, su-smijeh
drugih (istina) u interkulturnom dijalogu - o drugima, čija
maska se navuče, o maski, kakvom se sam postane i na
koju se gleda očima drugih, itd. Pritom ono globalno koje
je Nietzscheu pred očima, ne niče odjednom, već uključuje
stoljeća života jednih s drugima i jednih protiv drugih. Ali,
što bi bio moral „glokalnog" života u Nietzscheovom
ironičnom pogledu?
Lakše je reći što nije. on nije niti moralna tabula rasa
niti konvencionalni moral. On pretpostavlja razbijanje
apsolutističkih morala odvojenih svjetova. Ali ne da bi se
time stvorilo ništavilo, već da bi se otvorio prostor za
istodobno smanjivanje i povećavanje moralnih mjerila i
zahtjeva. „Dakle moral iskušenja, zadavanja cilja samom
sebi."73
„Ta mudrost puna psina" izražava se za Nietzschea -
pojednostavljeno rečeno, metodički primijenjeno - u
dvostrukom pokretu. S jedne strane, on zagovara

73
Ibid, svezak 3, str. 874.
individualizaciju ideala: pojedinac postaje zakonodavac,
ali samo zakonodavac samome sebi. Individualizacija
dakle u carstvu morala provodi najveće moguće smanjenje
mjerila. Ona vrijede za mene, samo za mene. Tako moral
postaje moguć kao samozakonodavstvo, odnosno jedino
samozakonodavstvo.
Ipak, on ne otvara vrata relativizmu, načelu „neka-svatko-
čini-što-želi". Nietzsche ima upravo suprotne namjere. On
u toleranciji, koja ostaje u okviru vlastite moralne
izvjesnosti, uvijek naslućuje prazne priče o toleranciji, onu
toleranciju iz oblačića osvajača: „... došli smo s vama
razgovarati o Bogu, civilizaciji i istini..." Tolerancija se mora
razmišljati i prakticirati radikalnije u istodobnosti dvaju
pokreta: sjedne strane smanjenja područja vlastite moralne
vlasti i, s druge strane, traženja transkulturnog razgovora s
drugim istinama, s istinama drugih.
Individualizacija morala ne proizlazi dakle iz nekog
egoističnog motiva. Ona prije svega otvara šansu za
globalni moral tolerancije. Tako postaje moguć ne samo
razgovor, već nešto „hibridno" poput interkulturne kritike:
samozakonodavstvo u dvostrukom značenju ograničavanja
i proširivanja čini sposobnim za kritiku, sposobnim za
konflikt.
Za Nietzschea samoograničavanje na jedino
samozakonodavstvo otvara pogled, oslobađa - možda -
cirkularnih slika stranoga, omogućava eksperimentalni
prostor iskustva i djelovanja u ophođenju s izvjesnostima
drugih.
Nietzscheovi odgovori na pitanje kako postaje moguća
interkulturna kritika mogu se - jako pojednostavljeno -
ovako sažeti: tek i samo samozakonodavstvo i samo-
preispitivanje uzeti zajedno, otvaraju i jačaju nas za izazove
međunacionalnog života.
Samozakonodavstvo bez samopreispitivanja vodi u
netoleranciju, etnocentrizam, egocentrizam; jedino
samopreispitivanje bez samozakonodavstva slabi, kapitulira
pred ograničenošću svijeta.
Ovo se proturječje, kao što je rečeno, rješava onim što
Nietzsche zove „moral iskušenja; zadavanje cilja samom
sebi". Individualizacija ideala smanjuje i povećava područje
morala, jer na taj način moralni zakoni drugih postaju
mogući, proživljeni, poželjni kao obogaćivanje vlastitog
života: „Mi ... želimo postati oni koji jesmo - novi,
jedinstveni, neusporedivi, vlastiti zakonodavci, stvoritelji
samih sebe!"74 Protupitanje se postavlja samo od sebe: Što
se događa kad si jedino-samozakonodavci međusobno
razbiju glave?
U određenom pogledu se kod Lessinga, koji se bavi
pitanjima međusobno isključujućih izvjesnosti, naročito u
svom kazališnom komadu Nathan Mudri, može naći sličan
odgovor. On već počinje s time da se „mudrost" Nathana
Mudrog prije svega sastoji u tome da ima dvojak odnos
prema svojoj navodnoj mudrosti, kao i prema svim
naduvenim idealizmima, koji ljude čine slijepima prema
svijetu. Na pitanje sultana Saladina: „Zoveš se Nathan
Mudri?", on odgovara: „Ne." Na odgovor sultana: „Dobro!
Ne zoveš se. Narod te zove", on odgovara: „Može biti -
narod!" Zatim slijedi rasprava o sumnjivoj hvali, o tome

74
Fröhliche W i s s e n s c h a f t . Nr. 3 3 5 , cit. prema O t t m a n n , Henning:
Philosophie und Politik bei Nietzsche. Berlin 1987, str. 213.
što znači biti etiketiran „mudrim" od strane naroda.
Danas bi se možda reklo: Nathan je rani „pragmatist" u
pitanjima vjere i istine. On želi vidjeti, osjetiti, dodirnuti
ono što nastaje iz i nakon izgovorene riječi koje često tako
ponosno prelaze preko usana. „Došli smo k vama, da
razgovaramo o Bogu, civilizaciji i istini." - „Vrlo rado, što
želite znati?" Ove moralno šuplje fraze Nathanu bi bile
mrske, za to je imao ironičan pogled.
Zato iza iznenadnog sultanovog pitanja: „Reci mi koja je
vjera, koji zakon tebi najuvjerljiviji?" prvo sumnja na zamku
i odgovara, kako bi dobio na vremenu, ne direktno, već
onom poznatom parabolom o prstenu, koja dakle nije
koncipirana kao odgovor, već kao bijeg.
Prsten u paraboli simbolizira izabranost. On uvijek prelazi
s oca na njemu najdražeg sina, sve dotle dok jedan otac,
kojemu su sva trojica sinova jednako vrijedni i dragi, ne
da napraviti još dva prstena jednake ljepote i jednake
vrijednosti, da ne mora razočarati nijednoga sina. Ali,
budući da si svaki utvara da je u posjedu jedinog prstena
i stoga izabran, dolazi do javne svađe. „Sudac reče: ako
mi brzo sad ne dovedete oca, udaljit ću vas od svoga stola.
Mislite da sam tu da bih rješavao zagonetke? ..."
Potreba da se odluči između međusobno isključivih
izvjesnosti kršćanske, židovske i muslimanske religije,
rješava se paradoksalno. S jedne strane uopće ne, s druge
strane dvostruko: sudac ne odlučuje; on poziva tražitelje
savjeta na individualno razmišljanje i djelovanje. Istodobno
onima koji se svađaju oko istine, daje jedan kriterij. Prema
njegovoj presudi, u plodovima njihova djelovanja leži
jedini mogući dokaz njihove „izabranosti". Dakle:
djelovanje, konflikt, svađa, dokazivanje - umnožavaju
znakove, ali samo one koji pokazuju prema istini. I ovdje
- slično kao kod Nietzschea - povlači se pravo na istinu,
kako bi se svijet contradictory certainties ublažio i kako
bi se otvorili prostori kreativnog oblikovanja.
Pojednostavljeno rečeno, Lessingov odgovor vodi k
razlikovanju koje se ne može napisati dovoljno velikim
slovima, naime, razlikovanju između izvjesnosti i istine.
Izvjesnost je - govoreći u paraboli - posjedovati jedini
očev prsten, istina je pak neizvjesnost o tome koji je od tri
prstena „pravi". Ova neizvjesnost istine ne može se ukinuti.
Od izvjesnosti se odbija svaka sumnja. U istini pak živi - ili
vlada? - sumnja.
Prsten daruje - tako kaže parabola - obljubljenost. Istina
mora zaraditi svoj atribut istinitosti. „Obljubljenost"
(priznavanje vlastitog djelovanja u očima stranaca) postaje
sredstvo da se sebi i drugima dokaže izvorna moć prstena.
Tako sumnja u istinu oslobađa aktivnost koja se mora
dokazati. Individualno mišljenje i individualno djelovanje,
a ne posjedovanje, otvaraju mogućnosti, stvaraju prostore.
Kod Lessinga se dakle, osim oproštaja od izvjesnosti, koji
on obavlja nježno, više tužno nego ironično, prije svega
pronalazi uputa da nedostatak izvjesnosti ljude otvara za
druge ljude i njihove istine. I Lessing spaja maksimu
samoograničavanja - prihvaćanja da postoji više istina, više
stvarnosti koje si proturječe - sa čvrstim držanjem prstena
kao dokaza višeznačne izabranosti. Drugačije rečeno:
univerzalistička i relativistička načela tako su protkana jedno
s drugim da borba za istinom postaje preduvjet socijalno
vrijednog djelovanja.
b. Kontekstualni univerzalizam

Nietzsche i Lessing razmišljaju različito i različito radikalno,

ali njihovi argumenti pokazuju u jednom pravcu: oni nisu
spremni - govoreći jezikom sadašnjice - odustati ni od
univerzalističkih ni od relativističkih načela. Univerzalizam
ima manu da svoje vlastito stajalište drugima nameće, ali
prednost da druge uključuje, uzima ozbiljno. Važno je
razlikovati između univerzalističkog i totalizirajućeg
stajališta (u ekstremnim slučajevima totalitarnog stajališta).
Univerzalističko stajalište se - kod Nietzschea - itekako
može pomiriti sa samozakonodavstvom. On zna, kao i
Lessing. razlikovati između istine i izvjesnosti. Ni jedno ni
drugo ne vrijedi za totalizirajuće tendencije; ovdje u svojim
povijesnim izvorima zatamnjena slika vlastitog morala
postaje mjerilo za sve.
S druge strane su neophodni relativizam i kontekstualno
razmišljanje, jer zaoštravaju poštovanje pred kulturnom
različitošću, a promjenu perspektive čine uzbudljivom i
potrebnom
Stavljeni pred odluku između univerzalizma i kontekstualizma
(relativizma), obojica - Nietzsche i Lessing - odbijaju ,,ili-ilï'
odgovor i traže - kako ja to zovem - inkluzivna razlikovanja.
Želim preuzeti borbu oko tog „i" - oko spoja univerzalizma
ikontekstualizma (relativizma) - i povesti je dalje tako što
ću razlikovanje primijeniti na njega samoga.
Na taj način stvara se ploča od četiri polja, naime
univerzalistički univerzalizam (UU), univerzalistički
kontekstualizam (relativizam) (UK), kontekstualni
univezalizam (KU) te kontekstualni kontekstualizam
(realtivizam) (KK); pri čemu je ova četvrta pozicija
sadržajno vrlo bliska trećoj, tako da ću nadalje osvijetliti
samo prve tri pozicije.
Prve dvije pozicije (UU i KU) posjeduju, u različitom
stupnju, totalizirajuće karakteristike. To vrijedi primjerice
za staro prosvjetiteljstvo, koje govori o ljudima, a
podrazumijeva muškarce, točnije: bijele muškarce više
obrazovne razine. I nastojanja znanstvenika da uz pomoć
svojih metoda izraze jednu jedinu prirodu, jednu jedinu
stvarnost, postala su smiješna.
Ali, na drugi način to vrijedi i za totalizirajući
kontekstualizam (relativizam). Ovdje se sasvim drugim
argumentima, ali sa sličnima rezultatima, odbija promjena
perspektive tako što ju se jednostavno proglašava
nemogućom. Ako je sve relativno, to znači (preneseno na
situaciju iz karikature) da osvajač ima svoje stajalište, a
osvojeni svoje; karikaturist koji promatra i njegova publika
imaju daljnja stajališta. Između svih njih zjape više ili manje
nepremostivi ponori. Rezultat je da su svi onakvi kakvi
jesu.
Nenamjerno ironično teza o nepremostivosti jest da ona
izuzetno sliči esencijalističkom pogledu na svijet. On vodi
(u napast) do postmodernog kvazi-esencijalizma, koji s
izvornim ima zajedničko to da se stvari jednostavno moraju
prihvatiti onakve kakve jesu.
Možda dakle može pomoći da se razmisli ne samo o
samoograničenju vlastitih moralnih načela, već i o
samoograničenju vlastitog relativizma. Apsolutizirani
kontekstualizam je konačno na sličan način slijep pred
istinama drugoga kao i apsolutizirani univerzalizam. Jednog
blokira slika stranoga ugrađena u vlastitu izvjesnost,
drugoga pretpostavljena nemogućnost da se ikada razumije
stajalište drugoga.
Univerzalistički kontekstualizam (relativizam) je ljepša riječ
za nemiješanje. Ovdje vlada vječni (ne-)mir vječnog
relativizma. Želi se imati svoj mir i druge pustiti na miru, a
to se opravdava time što se tvrdi da su jazovi između kultura
nepremostivi, a da razgovor uvijek odražava vlastite
izvjesnosti. To je sigurno polemička formulacija - što se
tiče motiva, možda je i kriva. Ali rezultat pretpostavke o
nepremostivosti je a priori pakt o nemiješanju između
kultura, podmetnuta nemogućnost razgovora kao i
nemogućnost promjene perspektive (u bilo kakvom
obliku). Važan je upravo ovaj aspekt: to je utvrđivanje
isključivih stajališta bez pokušaja i pogrešaka, principijelno,
bez pozivanja na iskustvo, takoreći antikontekstualističko.
Želim iskoristiti taj nedostatak iskustva da bih formulirao
protupoziciju, kontekstualni univerzalizam. On se naime
može shvatiti i razviti upravo zrcalno.
Kontekstualni univerzalizam polazi od protustajališta da je
ne miješanje ne moguće; jer podrazumijeva da živimo u eri
homogenosti, u globalnoj eri. Svi pokušaji držanja izvan
toga, bježanja u predstavu odvojenih svjetova, groteskni
su, nenamjerno komični. Svijet jest karikatura dijaloga (ili
nedijaloga) u kojemu sudionici koji govore jedan s drugim
zapravo neopozivo govore Jedan pored drugoga".
Uljepšavati to jednom dobronamjernom retorikom učenja
jednih od drugih od male je pomoći, ali nije ni potrebno,
ako se gradi na kreativnoj snazi nesporazuma.75

75
„Kulturno povijesno dobro je dokazana činjenica da između
stranih kultura nesporazum djeluje mnogo kreativnije od r a z u m i j e v a n j a .
kirk Vamedoe ... je u svojoj knjizi A fine disregard na divno kompliciranom
ping-pongu nesporazuma demonstrirao da je nesporazum na primjer doveo
do utjecaja japanskog drvoreza na van Gogha i Degasa: Japanci 16. stoljeća
krivo su shvatili načela središnje perspektive i izgradili su na tako nastaloj
jazz-verziji europskog načela svoje elaborirane umjetnosti drvoreza. Ona je
pak inspirirala van Gogha i Degasa da pokrenu europsku umjetničku revoluciju
20. stoljeća, koja je pak počela modernistički nonšalantnim t r e t m a n o m
središnje perspektive. Upravo neshvaćanje, čini se. polazna je točka i cilj
funkcionirajuće interkulturne zajednice u č e n j a . " (Wackwitz. S.: Alles hat
seine Grenzen - Vom fragwürdigen Nutzen kultureller Lerngemeinschaften,
u: Süddeutsche Zeitung. 26. studenoga 1996.)
Ovdje ne treba tražiti nekakve lažne alternative. Protuteža
pretpostavke o nepremostivosti ne glasi da se događa
dijalog. Protuteža je samo: ne postoje odvojeni svjetovi.
Postoji samo šarenilo jednog globalnog neartikuliranog
konteksta, u usporedbi s kojim povlačenje u ne-dijalog
izgleda idilično.
Na mjesto pakta o nemiješanju zbog nemogućnosti, stupa
premisa glokalnog života. Iz te perspektive lažna sreća
nepremostivosti izgleda kao iluzoran put bijega iz zamke
karikature interkulturnog nesporazuma, u koju se pretvorio
svijet. Shodno tome raspravi nije otvoreno pitanje „da li",
već pitanje „kako" dolazi do međusobnog miješanja,
uplitanja i sukoba.
Bez iluzija, a s prikrivenom skepsom koju s pravom
formulira teza o nepremostivosti, mogu se ovako
suprotstaviti dva načela: apsolutni kontekstualizam tvrdi -
pusti me na miru ! Ne zato što je ometanje mira zabranjeno,
već zato što je preko jazova neusporedivosti ionako
nemoguće. Što pak u rezultatu proizlazi na isto.
Za razliku od toga, načelo kontekstualnog univerzalizma
kaže - ne može se pobjeći nemiru međusobnog uplitanja
međusobno isključivih izvjesnosti. Koliko su ili nisu
promjena perspektive, razgovori, razgovor „jedan pored
drugoga", smijeh, konflikti mogući, potrebni, besmisleni,
apsurdni ili sve istovremeno? To znam tek nakon što sam
iskušao taj korak. Ključna razlika dakle nije da prvo načelo
niječe prijelaz, a drugo ga potvrđuje, već ta da se u prvom
taj korak takoreći isključuje bez testa, dok se u drugom
bori za neophodna iskustva pokušaja (oboje može
izgledati - ili postati - komično, bez obzira na stajalište).
Nepremostivost dakle u pogledu kontekstualnog
univerzalizma znači: predutvrđenu ignoranciju; na
apsolutiziranom relativizmu paradoksalno utemeljenu
nesamokritičnost; pretpostavljenu izvjesnost, to da je
razmjena perspektiva i argumenata besmislena, bez
eksperimenta, bez iskustva. Svoje vlastite svetinje ne
moram otvoriti drugima, sebe samoga prepustiti kritici.
Pitanje kontekstualnog univerzalizma pak glasi: Kako se
mogu naučiti smijati svojim svetinjama prolazeći
svetištima drugih?
Prvi pokušaj inkluzivnog razlikovanja dovodi do toga da
direktno integrira kontekstualno u pojam univerzalnog.
Time postaje bespredmetna alternativa: postoji ili jedan
ili nijedan univerzalizam. Ali, otvara se i mogućnost da
postoji moj univerzalizam i tvoj univerzalizam; postoji puno
univerzalizama - pluralni univerzalizam. Kad se dakle
razbije ono apsolutističko u univerzalizmu, postaje
prepoznatljivo da alternativa nije ta da svetinja nema, već
(slijedeći Nietzscheove misli) samoograničavanje na moje
svetinje, što pak otvara pitanje o stranim univerzalizmima.
Pojašnjeno na primjeru:
Ljudska prava ne treba pripisivati univerzalističkom
univerzalizmu u smislu da moraju u obliku izmišljenom na
Zapadu vrijediti na cijelom globusu i da samo Zapad
utvrđuje i brani za sve ljude nepovrediva prava. Ideje
ljudskih prava mogu se naći, kao što je poznato, i u drugim
kulturama, tradicijama i religijama s djelomično širim, a
djelomično užim značenjima nego na Zapadu. Različite
verzije ljudskih prava postoje već i u različitim kutovima
Europe. Tako se primjerice u skandinavskim zemljama
gospodarska prava ubrajaju u osnovna prava, dok u post-
komunističkim zemljama središnje i istočne Europe vlade
često ne cijene građanska i politička prava, koja pak
naročito cijeni stanovništvo Zahtjevi koji potječu iz drugih
regija svijeta ukazuju na jedno drugo shvaćanje prava.
Tako postoji Afrička povelja o ljudskim pravima i
pravima naroda. „Ona odražava jedan prije svega afrički
obilježen koncept ljudskih prava koji je razvijen iz normi
tradicionalnih afričkih društava i osniva se na dva načela -
s jedne strane na komunitarizmu, koji odbacuje zapadni
individualizam, i s druge strane na traženje odluka u
konsenzusu, koji političku konkurenciju pri izborima čini
suvišnom. Ova načela ... imaju veliko značenje i izvan
Afrike."76
Znatiželja prema drugim konceptima i tradicijama ljudskih
prava ne žrtvuje na primjer, kao što se pribojava
univerzalistički univerzalizam, ideju istih prava za sve ljude.
Njome „samo", ili bi se trebalo reći, tek tada, počinje

76
Bretherton. C.: Allgemeine Menschenrechte - Der ..menschliche Faktor",
u: Beck U. (ur.): Perspektiven der Weltgesellschaft. Frankfurt/M 1997.
konkurencija kultura, naroda, država i religija oko
najkorisnijeg koncepta ljudskih prava. A počinje i
nesrećom praćen „razgovor" o tome.
Ono što time završava jest velika šutnja različitih svećenika
univerzalizma na vrhovima njihove samouvjerenosti: Utvrditi
samo vlastiti univerzalizam, ne znači ostaviti druge
univerzalizme, takvi kakvi jesu, u međusobnoj
nedodirljivosti. Upravo suprotno - tek tako postaje
moguće, u borbi s drugim verzijama istaknuti, ne jednu
jedinu postojeću, već moju verziju ljudskih prava.
Kontekstualni univerzalizam ne obavezuje na to da se
povrede ljudskih prava u drugim kulturnim krugovima i
zemljama prihvate u nekakvom krivo shvaćenom
relativizmu. Ali, on niti ne opunomoćuje da se u vlastitoj
režiji nekamo umaršira da bi se primjerice manjine zaštitile
od progona. On postavlja pitanje - koja verzija ljudskih
prava, koje skupine za zaštitu ljudskih prava postoje u
zemljama u kojima se ljudska prava eklatantno povređuju?
Kako one sa svog horizonta, sa svojim znanjem o ljudskim
pravima, ocjenjuju to što se događa u njihovoj zemlji? I
kako se ta iščitavanja i interpretacije odnose prema našim
(mojim) hipotezama iščitavanja univerzalnih, dakle i ondje
važećih ljudskih prava? Da se time ne ukidaju paradoksi,
već da se otvaraju novi, razumije se samo po sebi.
Ali, povlačenje u kontekstualnu, dakle zapadnu, našu, moju
verziju univerzalnih ljudskih prava nipošto nije jednako
moralnoj i političkoj predaji, kapitulaciji pred bestijalnostima
ovog stoljeća, već je to preduvjet za uplitanje u konflikte
oko ljudskih prava i povreda ljudskih prava u drugim
kulturama i zemljama.
Kontekstualni univerzalizam znači otvoriti kritici drugih svoje
najsvetije. Mora se počiniti svetogrđe mnogoboštva radi
ostvarenja univerzalizma i to prvo na samome sebi. Mora
se - govoreći Lessingovim jezikom - svjesno učiniti korak
od izvjesnosti k istini u polju univerzalizama, i to filozofski,
moralno, politički. U svijetu predstava mnogih
univerzalizama možda će jednog dana biti moguće od srca
se smijati nerazumnoj ljudskoj oholosti univerzalne
izvjesnosti.
VI.
Konture svjetskog društva: konkurentne perspektive

Skupili smo, predstavili, usporedili i analizirali dovoljno

argumenata da bismo ponovno postavili središnje pitanje:
Kako se razlikuju globalitet, globalizacija i globalizam?77
Globalizacija naglašava procesni karakter transnacionalnog
u dimenzijama koje smo predstavili; pod time se misli na:
- intenziviranje transnacionalnih prostora, događaja,
problema, konflikata, biografija;
- pokret se - unatoč asocijacijama koje budi riječ
„globalno" - ne treba shvaćati niti pravolinijski niti u smislu
„totalnog", „sveobuhvatnog"; umjesto toga ovaj pokret
treba shvatiti kao kontingentan i dijalektički - glokalan;
ovo postaje jasnije kad se razvije koncept „inkluzivnog
razlikovanja" - uključujućeg suočavanja - kao načelo
biografije, identiteta i organizacije;
- shodno tome treba ispitati i istražiti stupanj, gustoću i

77
Ibid, str. 26 i dalje.
širinu globalizacije/lokalizacije u različitim dimenzijama.
Pojavni oblici glokalizacije mogu se i moraju dakle
empirijski istražiti.
Pojam globalitet cilja na jedno čvršće utvrđivanje realiteta.
On podrazumijeva - konačno - svjetsko društvo i kaže
da je ono:
- neopozivo; treba ga shvatiti kao
- multidimenzionalno,
- policentrično,
- kontingentno,
- političko.
U smislu cultural theory može se postaviti pitanje: u kojim
oblicima i forumima se doživljava, živi, socijalno spoznaje
i prakticira svjetsko društvo - i na taj način postaje
stvarno? R. Robertson je bio prvi koji je opseg nastajanja
i postojanja svijesti ljudi o tome da žive u svijetu kao
jednom globalnom mjestu, učinio empirijskim indikatorom
refleksivnog svjetskog društva. Slično definira A. Nassehi:
„0 svjetskom se društvu može govoriti kad se global
players promatraju u razlici svoje različite povezanosti s
jednim i istim svijetom i to postane refleksivno. Svjetsko
društvo bi bilo - po Tominom teoremu - svjetski horizont,
koji se otvara onda kad se u komunikaciji dokaže kao
realan. Tek se na ovoj pozadini i eksploatacija radne snage
u jednoj drugoj svjetskoj regiji kao i socijalno-romantični
etno-eklekticizam zapadnih obrazovanih slojeva sa svojim
potrebama misaonog i turističkog oporavka može
dekodirati kao svjetsko-društveni fenomen. I utoliko
otkriće Amerike, križarski pohodi i kolonijalna politika 19.
stoljeća nisu bili svjetsko-društveni događaji."78
Od pojmova globalizacije i globaliteta mora se razlikovati
(i kritizirati) globalizam - neoliberalna ideologija vladavine
svjetskog društva. Pokušaj njegove kritike bit će poduzet
u trećem dijelu - „Zablude globalizma". Ponajprije ipak
ovdje treba precizirati tezu o neopozivosti svjetskog društva
i to suočavanjem šest ukratko skiciranih, djelomično
konkurentnih, djelomično međusobno nadopunjujućih
svjetsko-društvenih perspektiva:

78
Nassehi. A.: Die „Welt"-Fremdheit der Globalisierungsdebatte, rukopis,
München 1997.
1) treće kulture ili globalno civilno društvo?
2) kozmopolitska demokracija
3) kapitalističko svjetsko društvo
4) svjetsko rizično društvo
5) političko svjetsko (prijelazno) društvo
6) perspektive: transnacionalna država.

1. Treće kulture ili globalno civilno društvo?

U svom tekstu Vječni mir, Kant je razvio argument da

demokracije nikada ne postaju moguće izolirane u
pojedinačno društvenom, nacionalno-državnom obliku, već
tek u svjetskom građanskom društvu. On je ne samo
povezao samo-vladavinu mnogih uz njihovo vlastito
razmišljanje i vlastito djelovanje, već ona pretpostavlja
okvir (a) samoiskustva globalnog civilnog društva i (b)
univerzalno važećih odnosa osnovnih prava.
Tko poveže „svjetsko društvo" sa samoiskustvom
svjetskog društva, mora si postaviti pitanje može li postojati
nešto poput globalnog sjećanja nastalog iz podijeljenih
iskustava i opasnosti. Konteksti transnacionalnog iskustva
postoje i nastaju povijesno npr. iz interkontinentalnih
trgovinskih veza, migracijskih pokreta, ropstva, osvajanja,
ratova, imperijalizma, kolonijalizma. Naročito je A.D.
Smith nijekao da kolonijalna povijest može postati sadržaj
globalne kulture i identiteta. „Globalna kultura načelno ne
raspolaže, za razliku od nacionalnih kultura, sjećanjem.
Jedna ,nacija' može se u svojoj izgradnji osloniti na latentna
iskustva i potrebe stanovništva i dati im izričaj, dok
,globalnoj kulturi' ne odgovaraju nikakve stvarne potrebe
ili neki identitet u razvoju. Ne postoji ,svjetsko sjećanje',
koje bi moglo biti od koristi ujedinjenju čovječanstva;
do dana današnjeg je većina globalnih iskustava -
kolonijalizam i dva svjetska rata - prikladna samo da bi
nas podsjetila na naše povijesne rascjepe."79
„Kad bi se jedina posljedica konflikta, osvajanja i
potlačivanja sastojala u tome da oni dijele ljude, tada bi

79
Smith, A.D.: Towards a Global Culture?, u: Featherstone. M. (ur.): Global
Culture. London 1990. str. 180.
nacije bile proizvodi umjetnih odluka, jer većina njih nastala
je kao reakcija na konflikte", odgovara na to J.N. Pieterse.
„Slično vrijedi i na općoj razini: pretpostavka da konflikti
samo dijele ljude, zaboravlja ono odlučujuće i stoga je
netočna. Konflikti i spajaju ljude, premda na bolan način,
i stvaraju jedno ambivalentno jedinstvo. U jedanputjedan
dijalektike spada to da se jedinstvo razvija iz međusobno
antagonističkih pozicija i iz konflikta. ... Važan faktor pri
izgradnji postkolonijalnih miješanih kultura stvaralo je
konfliktno jedinstvo bivše vladajuće države i osvojenih
zemalja, utemeljeno na zajedničkim političkim i kulturnim
iskustvima, uključujući i ono potlačivanja. Tako je primjerice
raniji britanski empire još uvijek u mnogim područjima
jedinstven prostor, u kojemu se govori zajednički jezik, u
kojemu se u pravosuđu i političkom sistemu pronalaze
zajednički elementi, u kojemu su zajednički infrastruktura
i prometna pravila, i u kojemu se može sresti isti
arhitektonski stil u Indiji jednako kao i u južnoj Africi, da
se ne govori o ostacima Commonwealtha."
Ako je iskustvo svjetskog društva ključna karakteristika
svjetskog društva, onda multikulturno društvo nije
apstraktna ideja, već globalna realnost. Ona se ne može
niti izabrati niti je se može odreći; ona ne vodi automatski
u toleranciju, već vodi i u zatvaranje i ksenofobiju. Kad
ambivalentnosti svjetskog društva na određenom mjestu
konfliktno prasnu, to nije znak poraza „multikulturnih
društvenih eksperimenata", već možda znak početka jedne
nove društvene epohe, u kojoj transnacionalni, transkulturni
životni oblici postaju normalnost. Stanovništvu koje ove
stvarnosti izbriše i nastavi razmišljati o sebi i drugima u
monolitskim (narodnim) kulturama, bit će teško uspjeti
baratati sasvim normalnom svjetsko-društvenom zbrkom.
„Kako ocijeniti kad marokanske djevojke u Amsterdamu
priređuju tajlandski boks, kad Azijati u Londonu rappaju,
kad se proizvode irski bagels, kineski tacos, kad Indijci u
New Yorku slave mardi gras, a meksičke učenice plešu u
grčkim togama imitirajući Isadoru Duncan? Kako
interpretirati kad Peter Brook na binu postavlja
Mahabharatu ili Ariane Mnouchkine inscenira jedan
Shakespeareov komad u kabuki stilu u pariškom Théâtre
Soleil? Kulturna iskustva, u prošlosti kao i u sadašnjosti,
ne ravnaju se prema tendenciji k ujednačavanju i
standardizaciji. To ne znači da je koncept globalnog
kulturnog izjednačavanja beznačajan - naprotiv. Ali, on je
temeljno nepotpun. On previda protutendencije - primjerice
utjecaj ne-zapadnih kultura na Zapadu. On ne obraća
pažnju na ambivalenciju procesa globalizacije i zaboravlja
ulogu lokalnog pri recepciji zapadne kulture - npr.
posvajanje i preoblikovanje zapadnih elemenata kroz
tamošnje kulture. On ne uzima u obzir međusobne utjecaje
ne-zapadnih kultura. Miješane kulture ne poznaje,
primjerice razvoj „trećih kultura" na međunarodnoj
glazbenoj sceni On prenaglašava homogenost zapadne
kulture i previda da se mnoga od Zapada i njegovih
kulturnih industrija raširena mjerila, kad se unatrag slijedi
njihovo porijeklo, ispostavljaju amalgamima različitih
kulturnih strujanja. Stoljećima duga kulturna osmoza
između Juga i Sjevera stvorila je interkontinentalnu miješanu
kulturu. Europska i ukupna zapadna kultura sastavni su
dio ove globalne mješavine. To postaje očito kad
osvijestimo to da je Europa do 14. stoljeća konstantno
bila izložena kulturnim utjecajima Orijenta. Zapadna
hegemonija je relativno kasnog datuma, ona počinje oko
1800. godine, točnije s industrijalizacijom."80
Možda nije slučajnost da se danas za ogromnu većinu ljudi
iskustvo „globalne sudbinske zajednice" kao prvo pojavljuje
kao iskustvo prijetnje - u debatama o „mobilnom
siromaštvu", o „eksploziji stanovništva", u događajima
poput katastrofe reaktora u Černobilu, vijestima o otrovima
u živežnim namirnicama, zraku i vodi ili u obliku najave
vlastitog poduzeća da će izgraditi nova radna mjesta u
drugim regijama svijeta. Ipak, i kroz to se konkretno
proživljava činjenica da se „svjetsko društvo" ne događa
„tamo vani", već da pogađa same osnove vlastitog života.
Drugim riječima: i u načinima odbijanja svjetsko-društvenog
iskustva dokazuje se njegova realnost i moć.
Martin Shaw ide jedan presudni korak dalje: „Iskustvo"

80

Pieterse, J.N.: Der Melange-Effekt, u: Beck, U. ur.): Perspektiven der

Weltgesellschaft, Frankfurt/M 1997.
globalnog civilnog društva za njega znači: kao prvo
(masovno medijsko) samoopažanje, kao drugo njegovu
moguću relevantnost za ponašanje. Stoga on empirijski
istražuje u kojoj se mjeri globalno civilno društvo u
međuvremenu zaista izgradilo snagom izvještavanja o
ratovima nakon kraja konflikta Istoka i Zapada i njegovim
značenjem za djelovanje udaljenih drugih (vojna intervencija
UN-a ili drugih država). Ranije, tvrdi Shaw, ratovi i sudionici
ratova bili su ograničeni na mjesto primjene nasilja,
epohalnih svjetskih ratova bilo je malo. Danas i u budućnosti
ratovi se svugdje na svijetu događaju pod potencijalnim ili
aktualnim masovno medijski stvorenim sudjelovanjem
sviju. Globalno civilno društvo postaje globalno gledateljsko
društvo. Ratovi na jedan određeni način gube svoje mjesto
i kroz svoju televizijsku (re-)prezentaciju postaju političke
krize u kojima se pitanja pravde i intervencije moraju javno
diskutirati, a o njima se odlučuje u dalekim centrima
globalnih civilnih društava. „Radi li se kod kriza nakon kraja
sukoba Istoka i Zapada o stvarnim globalnim političkim
krizama i, ako je to tako, zašto one postaju takvima?
Ključno u tome je koliko ih se shvaća kao krize koje imaju
globalne posljedice i jesu li se dogodile intervencije velikih
sila izvan regije konflikta ili intervencije Ujedinjenih naroda,
odnosno da li se o njima ozbiljno razmišlja. Time se krize
koje mogu važiti za istinski globalne jednoznačno razlikuju
od svjetskih ratova i konfrontacija između supersila u doba
hladnog rata. Barem neke od novih kriza ima smisla pomnije
promotriti pod tom perspektivom. Zašto se nekim
ratovima, primjerice onom u Bosni i Hercegovini i u Ruandi
pridavalo globalno značenje? Čini se da ništa ne govori u
prilog tome da oni pokazuju neku novu dimenziju
ratovanja, koja prelazi onu sukoba između Armenije i
Azerbejdžana ili građanskog rata u Angoli. Ovi potonji
ratovi također su stajali nevjerojatno mnogo ljudskih života
i donijeli „etničko čišćenje". Glavna se razlika sastoji, čini
se, u tome da je neke ratove mnogo ljudi vidjelo kao takve
u kojima je stanovništvo pretrpjelo enormne muke, a
ljudska su prava, čija načela priznaje „međunarodna
zajednica", bila povrijeđena, i da je to viđenje inicirano
opsežnim izvještavanjem medija u cijelome svijetu. I u
mnogo drugih slučajeva civilno je stanovništvo bilo
pogođeno u velikom opsegu, a ljudska su prava bila
povrijeđena. Opažanje toga ipak se raširilo kod mnogo
manje ljudi, što se jednoznačno objašnjava s relativno malo
pažnje koju su ovim konfliktima posvetili masovni mediji."
Prema tome, masovno medijsko stvaranje i konstrukcija
globalnog značenja jednog lokalnog ratnog sukoba jest ono
što aktivira i globalno civilno društvo i globalnu dimenziju
konflikta.
„Prema tome se mogu ustanoviti dva nova kriterija za
globalne političke krize. Za globalne krize mogu, kao u
Zaljevskog ratu, dostajati tradicionalni kriteriji, utoliko što
proizlaze iz sukoba interesa u koji su direktno ili indirektno
uključene države i područja međunarodnog sistema. Ali
čak i kad ovi kriteriji nisu ispunjeni, mogu izbiti sukobi,
time što postoji svjetsko opažanje masovnog ubijanja ljudi
i sistematskih kršenja globalno poštovanih načela, koje u
velikoj mjeri ovisi o tome izvještava li se o tome iscrpno u
medijima. Osim toga, jedna kriza postaje globalna kad se
radi njezinog zaustavljanja dogodi intervencija s
međunarodnim mandatom ili se ona ozbiljno zahtijeva.
Tradicionalni i moderni modeli globalnih političkih kriza ipak
u stvarnosti nisu alternativni, već označavaju dvije
ekstremne točke jednog spektra. U svakoj krizi povezuju
se, u različitoj mješavini, tradicionalni i novi aspekti. Premda
se Bosna i Hercegovina i Angola, na primjer, više ne
ubrajaju u područja geopolitičkih sigurnosnih interesa
moćnih država kao još u doba hladnog rata (što je, ironično,
jedan od razloga izbijanja novih sukoba), interes mnogih
država za stabilnom situacijom na Balkanu i u južnoj Africi
nije se smanjio. Obrnuto, Zaljevski je rat jedini rat nakon
kraja sukoba Istoka i Zapada kojega se može promatrati
kao čisto međudržavni sukob i odnio je ogromne žrtve
među civilnim stanovništvom, za mnoge ljude bio je
tragedija - a predstavljenost tih događaja u svjetskim
medijima sasvim je promijenila izvorni karakter i povijesno
značenje ovog rata. Iz ovoga se da zaključiti da su
ugrožavanje civilnog stanovništva i prikaz toga u medijima,
ne samo ključni aspekti samo kod jednog određenog tipa
sukoba, već vrijede za sve aktualne globalne krize.
Ova promijenjena definicija globalnih političkih kriza otvara
mogućnost šireg razumijevanja globalnih kriza, koje
uključuje i socijalnu i humanitarnu dimenziju, dakle glad,
siromaštvo, potlačenost, prirodne i ekološke katastrofe i
epidemije. Ona je stoga i prikladna, jer takve krize u pravilu
nastaju ili se pooštravaju kroz političke krize, prije svega
ratove. Tako se otvara mogućnost da se socijalne krize
shvate kao političke. Viđenje ljudske bijede primjerice već
se promijenilo: dok se sedamdesetih i osamdesetih godina
glad smatrala posljedicom suše, danas svjetsko
izvještavanje njezin uzrok otkriva u ratovima."81

2. Kozmopolitska demokracija

Osim na samoiskustvu civilnog društva, kozmopolitska

demokracija, rekli smo, temelji se na transnacionalno
važećim osnovnim pravima. Što se tiče valjanosti osnovnih

81
Shaw, M.: Globale Zivilgesellschaft. Massenmedien. Krieg und politische
Krisen, u: Beck. U. (ur.): Perspektiven der Weltgesellschaft Frankfurt/M 1997.
prava, prema Kantu se radi o stupnjevanom uvođenju
prava između državljana različitih nacionalnosti, konačno
dakle i o jamstvu jednog svjetskog građanskog prava za
sve. Ono uključuje sadržajno stupnjevanje različitih
(političkih i socijalnih) prava prema unutra. Civilizacija je
od barbarstva stoga zaštićena tek onda (i uvijek samo
privremeno), kad odnos osnovnih prava vrijedi globalno.82
Iz toga proizlazi paradoks koji do danas blokira sve
debate. Jamstvo osnovnih prava pretpostavlja, čini se,
nacionalnu državu. Kako se dakle može uvesti i osigurati
kozmopolitski pravni odnos između država i državljana
različitih nacionalnosti, koji relativira nacionalnu državu kao
svoga jamca, a da se pritom istodobno ne izgubi u lažnim
alternativama, ili se teži k svjetskoj državi ili da se osnovna
prava lociraju u bespravnom i bezdržavnom prostoru?
Ako nam je do zaštite ljudskih prava, različiti akteri
konkuriraju, kooperiraju, ulaze u konflikt jedan s drugim -
međudržavne organizacije poput povjerenstava Ujedinjenih

82
Usp. Beck. U. (ur.): Kinder der Freiheit Frankfurt/M 1997, str. 347-361.
naroda, pojedinačne države, i to same ili u suradnji s
drugim državama ili s nevladinim organizacijama ili u obliku
regionalnih saveza. Odnosi između ovih državnih i
nedržavnih aktera i pojedinaca, koji su nositelji ovih prava,
mogu se opisati uz pomoć tri modela: realno-političkog,
internacionalističkog ili kozmopolitskog modela.
„Realno-politički, na države koncentriran model naglašava
prednost i suverenitet država. Za realiste su prava
pojedinaca stoga prilika nacionalno-državne jurisdikcije,
a međudržavne organizacije i nevladine organizacije mogu
u najboljem slučaju preuzeti savjetodavne funkcije.
Međudržavni odnosi ostaju nerazvijeni, jer načelo
suvereniteta sprečava miješanje u unutarnje stvari drugih
država, dok bi vanjska politika trebala biti mnogo jače
definirana geopolitičkim interesima i interesima moći nego
moralnim razmatranjima. Shodno tome se o odlukama o
financijskim pomoćima ili čak dostavi instrumenata mučenja
treba suditi samo po mjerilu koristi za dostavljača.
Realnopolitički stav dalje se razvija u internacionalističkom
modelu. U ovom modelu države još uvijek imaju središnju
ulogu i zadržavaju primarnu odgovornost za individualna
prava. Ipak, njihovo djelovanje je pod utjecajem razvoja
transnacionalnog konsenzusa o normama ljudskih prava i
djelomično je promijenjeno. Međudržavne i nevladine
organizacije pokušavaju preuzeti važnu ulogu u zaštiti
ljudskih prava, a u nekim situacijama im to i uspijeva;
njihova sposobnost efikasnog djelovanja ipak ostaje ovisna
o suradnji država. Utjecaj UN-ove komisije za ljudska
prava je stoga u Kanadi znatno veći nego u Kini ili čak
Velikoj Britaniji.
Treći model može se nazvati kozmopolitskim. Ovdje u
središtu analize stoji pojedinac, a između pojedinaca,
međudržavnih organizacija i nevladinih organizacija
postulira se direktna veza. Prednost države da djeluje
svjetski tako se sve više odozdo i odozgo stavlja u pitanje,
i to u tolikoj mjeri da razvoj globalnog građanskog društva
postaje moguć i stvaran. Pristalice kozmopolitskog modela
naglašavaju razvoj institucija UN-a za ljudska prava od
kraja hladnog rata, kao i razantan porast broja i članstva
nevladinih organizacija, koji se koncentriraju na ljudska
prava i druga pitanja."83
Ne stvara transkulturni konsenzus o osnovnim pravima,
već proces i međuovisnosti kooperacije, ključ za
transnacionalna jamstva osnovnih prava. Djelomično
kodificirani, djelomično nekodificirani procesi, u kojima
se transnacionalne povezanosti - gusto višedimenzionalno
tkivo iz međusobne isprepletenosti i obaveza - iniciraju,
dogovaraju i izgrađuju, su ti koji nose ideju kozmopolitske
demokracije i koji bi trebali omogućiti njezino ostvarivanje.
David Held je ovu viziju budućnosti skicirao u sljedećim
koracima.84
Kao prvo. globalni poredak se konkretizira u mnogostrukim,
preklapajućim mrežama moći, koje uključuju ljude,
blagostanje, kulturu, doborovoljne organizacije, privredu,
međunacionalne ovisnosti i organizirano nasilje Prostor
mogućnosti kozmopolitske demokracije nastaje iz ovih

83
Bretherton. C.: Allgemeine Menschenrechte - Der „menschliche Faktor",
u: Beck, U. (ur.): Perspektiven der Weltgesellschaft, Frankfurt/M 1997.
84
Held. David: Democracy and the Global Order, Cambridge 1995. str.
271-283.
različitih mreža, iz višedimenzionalne ravnoteže moći između
nacija, organizacija i ljudi.
Kao drugo : sve skupine i organizacije zahtijevaju relativnu
autonomiju, koja se izražava u određenim pravima i
obavezama. Ovi uzorci dozvoljenog i zabranjenog moraju se
povezati u temeljna načela kozmopolitskog demokratskog
prava, koja se moraju eksplicitno navesti za pojedinačna
polja socijalnog, gospodarskog i političkog djelovanja.
Kao treće : ova načelna prava legitimiraju i garantiraju
transnacionalno i lokalno povezani parlamenti i sudovi
- prema uzoru Europskog parlamenta i Europskog suda -
koji bi se trebali osnovati i u transnacionalnim prostorima
južne Amerike, Azije i Afrike.
Kao četvrto, nacionalne države prepuštaju dijelove svoje
moći i suvereniteta transnacionalnim institucijama i
organizacijama i razvijaju novo shvaćanje samih sebe kao
sjecišta i koordinatora transnacionalnih međuovisnosti.
Kao peto. pojedinci mogu steći članstvo u različitim
nacionalnim i transnacionalnim prostorima moći i na ovaj
način iskoristiti pravo na suodlučivanje i samoodređivanje
- od lokalne do globalne razine.
Kao šesto: javni novac za sve - svejedno, sudjelovali
oni u plaćenom radu, kućanskom poslu ili javnom radu u
građanskom društvu; on jamči provođenje političke
slobode.
Što se tiče sociološkog realizma, sve ovo izgleda divno i
krasno, ali samo to. Koje će realne moći ili tendencije nositi
ili spriječiti takav razvoj, koja proturječja i paradoksi su
ugrađeni u ovu viziju iz slikovnica kozmopolitske
demokracije, za sada neka ostane po strani. Podsjećam
na to da je primjerice Auguste Comte još početkom 19.
stoljeća „pobio" militantni imperijalizam kao ekonomski
nerentabilan, takoreći po njegovim vlastitim mjerilima
racionalnosti - a onda su stigla kolektivno željena i
organizirana ludila imperijalizma, kolonijalizma, dva
svjetska rata, holokaust, staljinistički gulag. Čovjek se
može samo nadati da ovu normativnu verziju neće na sličan
način rastrgati i pregaziti njezina proturječja i protivnici.
Ali, nada je (za socijalnu znanost i politiku) premalo.
Dalekosežnija pitanja glase - koja proturječja su ugrađena
u ovu nadu? Koja političko-društvena klizanja tla i erozije
slamaju ovu nadu ili joj pogoduju? Posvetimo im se, opet
sažeto.

3. Kapitalističko svjetsko društvo

Mnogi neomarksisti držat će ideju kozmopolitske

demokracije dalekom od stvarnosti, a to će prije svega
argumentirati time da se ovdje miješaju etika i moć. Pitanje
o svjetsko društvenom horizontu ideja i vrijednosti previđa,
glasi kritika, transnacionalne ekonomske odnose moći, koji
se zaoštravaju kroz procese ekonomske globalizacije.
Otkad je završen hladni rat, a komunistički blok se integrira
u svjetsko tržište, pooštreno se pojavljuju osnovni aspekti
kapitalističke dinamike, koji su u zapadnom socijalnom
kapitalizmu „maskirani". Ovaj tijek misli može se razviti u
sljedećih sedam koraka i teorema.
Prvo: istodobnost transnacionalne integracije i nacionalne
dezintegracije. U pobjedonosnom pohodu svjetskog tržišta,
uklanja se ono malo „bijelih mrlja" koje su ostale na
svjetskoj karti; odnosno sve više regija i niša integrira se u
kapitalistički sistem, a time se ukidaju lokalni i nacionalni
prostori samoorganizacije i gospodarstva. Uključivanje u
svjetsko tržište i fragmentiranje, globalizacija i
teritorijalizacija su procesi koji se međusobno nadopunjuju;
ili točnije: dvije su strane istog procesa, i to svjetske
preraspodjele bogatstva, suvereniteta, moći i slobode
djelovanja.
Drugo: transnacionalnim koncernima su u interesu „slabe
države", odnosno - kao što to formulira Zygmunt Bauman
- države koje su slabe, ali svejedno ostaju države: namjerno
ili nenamjerno od aktera svjetskog tržišta proizlazi
koordinirani pritisak na sve države članice ili države ovisne
o njima, da se uklone sistemske prepreke koje bi mogle
smetati, usporiti ili spriječiti slobodu pokreta kapitala.
„Širom otvoriti vrata i odustati od svake pomisli na
autonomnu ekonomsku politiku, to je preduvjet kojemu
se treba bez pogovora pokoriti svatko tko želi da ga
Svjetska banka ili monetarni fondovi smatraju prikladnim
za dobivanje financijske podrške. Slabe države su upravo
ono što treba Novi svjetski poredak, koji se prečesto shvaća
kao svjetski nered, kako bi se održao i reproducirao."85 Iz
toga proizlazi i proturječje interesa između stvaranja
kooperirajućih transnacionalnih država - eksperiment
Europska unija je ovdje najznačajniji primjer - i
neoliberalnog kapitalizma. EU je jedan od najpotentnijih
gospodarskih prostora svijeta. Kao takva bi trebala biti u
stanju suodređivati pravila svjetske trgovine, pomagati i
provoditi uvođenje i poštivanje socijalnih i ekoloških
mjerila.
Treće: europske socijalne države ulaze u vir koji ih vuče
prema dnu: dok ekonomski akteri misle i djeluju
transnacionalno i na taj se način izmiču nacionalno-državnoj
kontroli i politici, posljedice transnacionalne ekonomije -
rastuća nezaposlenost i siromaštvo - moraju se nacionalno-
državno uhvatiti i svladati. S jedne strane, pod rastućim

85
Bauman. Z.: Schwache Staaten. Globalisierung und die Spaltung der
Weltgesellschaft, u: Beck, U. (ur.): Kinder der Freiheit, Frankfurt/M. 1997.
Za analizu zapadnih društava u svjetskom sistemu vidi Bornschier. V.: Westliche
Gesellschaften im Wandel, Frankfurt/New York 1988.
pritiskom svjetskog društva otkucava sat do trenutka kad
će socijalne mreže morati dokazati jesu li dovoljno čvrste i
može li ih se financirati; s druge strane istodobno otkucava i
sat istine, budući da eksplozija troškova koincidira sa
smanjenjem poreznih prihoda na plaćeni rad i globalizacijom
zarade transnacionalnih poduzeća.
Četvrto: zamjena rada znanjem i kapitalom: uz upotrebu
sve manje ljudske radne snage, globalni kapitalizam otvara
nova polja proizvodnje zarade. Time ljudska radna snaga i
masovne organizacije koje je predstavljaju - radničke stranke
i sindikati - svuda gube na sposobnosti djelovanja i
društvenom utjecaju. Istodobno raste broj onih koji su
isključeni iz tržišta rada i šansi za materijalnom i socijalnom
sigurnošću i integracijom, koje se ovdje dijele i o kojima se
pregovara. Posljedica je ta da ne samo da rastu nejednakosti,
već se dramatično mijenja i kvaliteta socijalnih nejednakosti,
time što sve veći krugovi stanovništva bivaju isključeni kao
načelno „ekonomski neaktivni".
Peto: dvostruka relativnost siromaštva. U ovom procesu
zaoštravajućih međudjelovanja uključivanja i isključivanja,
siromaštvo kvalitativno mijenja svoje lice - ono dramatično
raste i višestruko se fragmentira. Kao što dokazuje
Zygmunt Bauman, nit društvene komunikacijske između
bogatih, koji se globaliziraju, i siromašnih, koji se lokaliziraju,
prijeti pucanjem, jer između globalizacijskih pobjednika
na vrhu i globalizacijskih gubitnika na dnu više ne postoje
obvezujuće arene, u kojima bi se moglo boriti oko
izjednačavanja i pravde. Istodobno oni isključeni - za
razliku od proletarijata u 19. i početkom 20. stoljeća -
gube svaku moć, budući da više nisu potrebni. Ostaje im
samo gola sila da javno napadnu svoju situaciju
Konačno se različiti podstupnjevi siromaštva još jednom
razbijaju u „dvostruku relativnost". „Jednostavna
relativnost" siromaštva podrazumijeva relativnost mjerila;
ona kaže: ne postoje apsolutna, već samo relativna mjerila
siromaštva, koja vrijede za određene svjetsko-društvene
regije - npr. Afriku, Aziju i Europu. U slučaju „dvostruke
relativnosti" relativnost mjerila još jednom se razbija u
transkulturnim, transnacionalnim životnim prostorima.
„Transnacionalno siromaštvo" znači: čovjek živi svoj vlastiti
život u proturječju transnacionalnih mjerila siromaštva. Tko
se u Velikoj Britaniji ubraja među beskućnike, može po
mjerilima koja važe za obitelj u Indiji ili na Karibima, još
uvijek biti dobro situairan.86 I ove fragmentacije su ključan
uvjet pooštravanja siromaštva.
Šesto: proturječja oslobođenog, samoorganiziranog
globalnog života djeluju kao kriteriji isključivanja.
Često se naglašava (i sam autor to čini) da Druga moderna,
s one strane sigurnosti tradicije i shematike lijevog i desnog
političkog djelovanja nudi i nove šanse slobode i razvoja.
Pitanje je pak - kome? Jer, proturječja Druge moderne
moraju se interpretirati i kao pooštreni izazovi prema
društvenoj integraciji, na kojima pada sve više ljudi; naime,
oni koji već sada u viru pooštrene konkurencije važe za
„slabe", „ugrožene" ili „hendikepirane"; ljudi bez ili sa slabo
vrednovanim školskim obrazovanjem, bolesni ili pojedinci
čije se jače strane - npr. motoričke, umjetničke, praktične

86
Usp. Buffoni, Laura: Rethinking poverty in globalized Conditions, u:
Eade, J. (ur ): Living the Global City. London 1996. str. 110-126.
vještine - u uobičajenom sistemu postignuća slabo vrednuju.
Svima njima prijeti da će se naći na silaznoj putanji i skliznuti
u krug onih koji su zauvijek isključeni.
Sedmo: kapitalizmu bez rada odgovara marksizam bez
utopije. Neomarksistička slika kapitalističkog svjetskog
sistema izgubila je svaki utopijski zanos, svaku sistemsku
političku nadu i fantaziju. Jer, analizi ne odgovara, iz nje ne
proizlazi nikakav politički subjekt. Ne mora li se takav
kozmopolitski neomarksizam time konačno pridružiti
velikoj žalopojci neopozivog potonuća Titanica?

4. Svjetsko rizično društvo: otvaranje kaveza moderne

Svijest o globalnim ekološkim opasnostima mnoge tjera u

fatalizam. Kako se, suočeni s mašinerijom samouništenja
jednog globalnog industrijskog megasistema otvorenih
očiju, dakle, ne lažući sam sebi, može politički djelovati?
Kod ovog - pardon - naivno-realističkog krivog shvaćanja
„intrinzičnih" opasnosti previda se posebna draž teorije
svjetskog rizičnog društva.
Najvažnija karakteristika konflikata koji nastaju iz rizika
leži naime u tome, da se kroz svijest javnosti o rizicima
politiziraju ranije depolitizirana područja odlučivanja; ona
se, uglavnom namjerno i uz otpor moćnih institucija koje
ove odluke monopoliziraju - otvaraju javnim sumnjama i
debatama. Tako se u svjetskom rizičnom društvu preko
noći počelo javno govoriti o subjektima i temama o kojima
se ranije pregovaralo iza zatvorenih vrata, npr. o
ekonomskim investicijskim odlukama, kemijskim sastavima
proizvoda i lijekova, znanstvenim istraživačkim
programima, razvoju novih tehnologija. Odjednom za sve
ovo treba javno opravdanje, a i postaje moguće izraditi i
provesti pravni i institucionalni okvir, u kojemu bi se ovaj
važan dio dodatne demokracije legitimirao i učinio trajnim.
Ironično govoreći: o ne-namjernim, ne-viđenim „posljedičnim
problemima" u međuvremenu se diskutira već unaprijed,
čak i prije nego što se dotični proizvodi i tehnologije uopće
i izume. Odlučujuće je ipak da je ovo širenje i produbljivanje
demokracije u apolitična područja privrede, ekonomije,
znanosti (i djelomično i u privatnu sferu) do sada bilo
blokirano zastarjelim „definicijskim odnosima", putem kojih
teret dokazivanja ne pada na one koji od rizika profitiraju,
već na one koje oni pogađaju.
To znači da u svjetskom rizičnom društvu u sklopu javnog
primjećivanja rizika nastaje jedno samokritično, barem u
govorima na protudjelovanje i nove pravce razmišljanja
spremno društvo, u kojemu primjerice osiguravajući zavodi
proturječe pravovjernim tehnolozima. Tehnolozi tvrde da
je rizik nula; oni koji u najgorem slučaju moraju ekonomski
odgovarati za taj „nulti" rizik pak kažu: to ne možemo
osigurati; ekonomski rizik je u najgorem slučaju previsok
(na primjer atomska energija, ali i genetička tehnologija)."
Istodobno se stvaraju konture jedne utopije ekološke
demokracije, koja bi za mene u biti bila odgovorna
moderna. Što se zove odgovornim, uključuje, moglo bi se
objasniti posizanjem za debatom koja se pod natuknicom

87
Tako do danas nedostaje regulacija osiguranja za biotehnologiju i genetičku
tehnologiju. Nitko ne želi osigurati rizik biotehnike. Tako se. primjerice, ne
smije voziti neosigurani automobil, ali se smije voditi genetičko tehnički
pogon.
„technological citizenship" vodi u anglosaksonskoj
filozofiji i znanstvenom istraživanju. Ovdje se skicira slika
društva koje debatira o posljedicama tehničkog i
ekonomskog razvoja, prije nego što se donesu ključne
odluke. Teret dokaza za buduće rizike i opasnosti ležao bi
kod prouzročitelja, a ne više kod potencijalno ili aktualno
oštećenih ili ugroženih: ide se od načela- prouzročitelj plaća
do načela - prouzročitelj dokazuje kakve (moguće) štete
njegov pothvat može donijeti svijetu.
Izlaz iz samopokretačkog globalnog poriva prema
tehnološkim inovacijama mogao bi na primjer ležati u
pokušaju političke podrške tehničkom razvoju u njegovim
sumnjivijim zonama s ciljem razvoja alternativa. Tome
bi moralo odgovarati shvaćanje tehničkog razvoja od strane
znanosti, koje bi bilo okrenuto otkrivanju alternativa, a ne
proizvodnji materijalnih prisila. Tada bi se možda ublažio
neželjen razvoj tako što bi na naprednoj razini već bila
spremna alternativna inovacijska ponuda, koja bi
posjedovala prednosti odbačene tehničke opcije, ali ne i
njezine mane. Možda je dakle moguće globalnoj mreži dati
političku ponudu, koja bi se probila upravo zbog svoje
atraktivnosti za mreže u pitanju (na primjer solarna
energija). Ovdje tehnološka politika dakle postaje
avangardna politika, koja na političko-demokratski način
potiče alternative.
Konačno treba pronaći ili izmisliti novi sistem pravila koji
bi u znanosti i pravu iznova odredio i odgovorio na pitanja
o tome što je „dokaz", što „primjerenost", „istina",
„pravda" u smislu vjerojatnih opasnosti koje pogađaju sve.
Ono što bi bilo potrebno nije ništa drugo nego drugo
prosvjetiteljstvo, koje bi naše shvaćanje, naše oči i naše
institucije otvorilo pred samonanesenom nezrelošću prve
industrijske civilizacije i prijetnji što ih je ona donijela samoj
sebi.
Iz čega proizlazi ova politička mobilizacija, ova - ako sve
bude dobro prošlo - „nenamjerna demokratizacija" kroz
konflikte rizika? Rizično društvo znači: prošlost gubi svoju
determinacijsku moć za sadašnjost. Na njezino mjesto
stupa budućnost, dakle nešto nepostojeće, konstruirano,
fiktivno, kao uzrok sadašnjeg doživljavanja i djelovanja.
Kad govorimo o rizicima, svađamo se o nečemu, što nije
slučaj, ali bi se moglo dogoditi, ako se sada odmah ne
okrene kormilo. Rizici u koje se vjeruje su bič kojim se
sadašnjost može natjerati u kas. Što su više prijeteće sjene
koje padaju na sadašnjost time što iscrtavaju jednu užasnu
budućnost, to su dugotrajniji potresi koje danas može
proizvesti dramaturgija rizika.
Definicije rizika koje se probiju su dakle politički čarobni
štapić, kojim jedno sito društvo, koje se ugnijezdilo u status
quo, samo sebe može naučiti bojazni i tako se u svojim
središtima aktivirati i politizirati - nenamjerno i protiv vlastite
volje. Simbolično-slikovito inscenirana dramaturgija rizika
u ovom je smislu protuotrov protiv ograničenosti mentaliteta
„samo-tako-dalje". Društvo koje sebe vidi kao rizično
društvo u stanju je - u katoličkom smislu - grešnika koji
priznaje svoje grijehe, kako bi barem filozofirao o
mogućnosti i poželjnosti „boljeg" života, u skladu s
prirodom i svjetskom savješću. Jer, stvarno okretanje
kormila žele tek malobrojni. Većina želi i jedno i drugo - i
da se ništa ne dogodi, a i da se na to mogu žaliti. Tada je
naime moguće uživati i u lošem-dobrom životu i u
prijetnjama istome.
U ovom subverzivnom, neželjenom i nepredviđenom
samopreispitivanju političkih osnova („refleksivna
modernizacija"88) koja svuda započinje primjećivanjem
rizika, na kraju se događa nešto što sociolozi koji se
zaklinju u Maxa Webera, drže jedva mogućim: institucije
se počinju pokretati. Dijagnoza Maxa Webera glasi:
moderna se pretvara u željezni zatvor u kojemu se ljudi
kao felasi u starom Egiptu moraju žrtvovati na oltarima
racionalnosti. Teorija svjetskog rizičnog društva razvija
protunačelo: kavez moderne se otvara.
Tko pak dopusti da mu rizici odmah naivno-realistički
utjeraju strah u kosti, previđa da ono što tako razdražuje
nisu konkretne popratne pojave, (konkretni „otrov
tjedna"), već popratne pojave koje ove popratne pojave
uzrokuju u institucijama: nisu samo krave lude, lude su i
vladajuće stranke, nadležni uredi, mesnice, potrošači, itd.

88
Beck. U./Giddens, A./Lash, S.: Reflexive Modernisierung, Frankfurt/M
1996.
5. Svjetsko društvo kao demokratski nelegitimirana politika

„Vrijeme za malu politiku je prošlo", piše Friedrich

Nietzsche prije više od sto godina, „već sljedeće stoljeće
donijet će borbu za vladavinu nad zemljom - prisilu na
veliku politiku."89 Što znači „svjetsko društvo", ako se ono
shvati kao novi oblik političkog? Što podrazumijeva
svjetsko društvo kao „politika"? U ovom poglavlju treba
pojasniti pojam „bezdržavnog" svjetskog društva i pritom
precizirati procjenu: novostvorena riječ „svjetsko društvo"
skriva činjenicu da istina koja se time podrazumijeva u biti
nije ništa drugo nego - po mjerilima nacionalno-državnog
shvaćanja politike - subverzivni oblik političkog.
Tko razlikuje Prvu od Druge moderne, nacionalno od
svjetskog društva, poziva se ne samo na jednu drugu
društvenu epohu, već na jedno drugo shvaćanje društva.
Prije svega je upravo ne-identitet istog pojma „društvo"
taj koji blokira pogled za Drugu modernu.

89
Nietzsche. Friedrich: Werke in drei Bändern, svezak 2, München 1994.
str. 672.
Kao referentne točke za preformuliranje pojma društva
mogu se uzeti pojmovi države, mjesta i funkcionalne
diferencijacije.

Svjetsko društvo bez (svjetske) države

„Sociologija globalizacije", piše Martin Albrow, „znači

najnoviji pokušaj traženja odgovora na pitanja koja si
postavlja svaka generacija. Svaka generacija mora iznova
postaviti ta pitanja, jer samo tako može otkriti tko je. Kod
globalizacije se dakle ne radi samo o tehničkim niti samo o
ekonomskim stvarima. Ne radi se ni u kojem slučaju niti
samo o najvećem izazovu pred kojim stoje šefovi koncerna
i vlada. Ona je sve to, ali istodobno i nešto mnogo važnije.
Radi se o tome kako ti i ja vodimo vlastiti život."90
A Mark Poster pita: „Kad direktno ili preko e-maila
razgovaram s prijateljem u Parizu dok sjedim u Kaliforniji;

90
Albrow. M.: Auf dem Weg in eine globale Gesellschaft?, u: Beck. U. (ur.):
Perspetkiven der Weltgesellschaft, Frankfurt/M 1997.
kad slijedim političke i kulturne događaje na cijelom
globusu, a da ne izađem iz kuće; kad vlade i koncerni na
cijelom globusu koriste podatke koji sadrže moj osobni
profil, a da ja to ne znam ili ne mogu spriječiti, kad kod
kuće kupujem preko kompjutora: gdje sam onda? tko
sam?"

Neopozivi globalitet, rekli smo, znači to da već odavno

živimo u jednom svjetskom društvu, pri čemu se misli na
dva osnovna stanja stvari: s jedne strane na ukupnost ne-
nacionalno-državno politički organiziranih socijalnih veza i
veza moći i, s druge strane, na iskustvo života i djelovanja
preko granica. Jedinstvo države, društva i pojedinca koje
podrazumijeva Prva moderna, raspada se. Svjetsko
društvo ne podrazumijeva svjetsko državno društvo ili
svjetsko privredno društvo, već ne-državno društvo,
odnosno jedno agregatno stanje društva za koje
teritorijalno-državna jamstva poretka, ali i pravila javno
legitimirane politike, gube svoje obvezujuće osobine.
„Bezdržavnost" znači da postoji odnos konkurencije
između nacionalnih država i nacionalnih društava s jedne i
nemirne nepreglednosti svjetsko-društvenih povezanosti,
aktera i prostora djelovanja s druge strane. Dok u Prvoj
moderni poljem međunarodnih odnosa jedni uz druge ili
jedni protiv drugih vladaju nacionalne države i njihovi akteri,
to u Drugoj moderni više nije slučaj. Ako se, kao kod
Michaela Oakeshotta, država u zapadnoj tradiciji shvati
kao „civilna asocijacija" koja služi cilju omogućavanja i
povezivanja socijalnih, političkih i ekonomskih aktivnosti
svojih građana, tada globalizacija ne uključuje samo eroziju
državne strukture zadaća i institucija, već i fundamentalnu
transformaciju njezinih osnovnih premisa. U Drugoj moderni
uz svjetsko društvo nacionalnih država nastaje jedno
moćno, od do sada važećih oblika političke legitimacije
različito ne-državno svjetsko društvo, koje se sastoji od
sasvim različitih transnacionalnih aktera. Njihove su
karakteristike: (1) Oni djeluju na više mjesta, prelazeći
granice, dakle transnacionalno i utoliko ukidaju teritorijalni
princip nacionalne države. (2) Njihovo djelovanje u svakom
je smislu više inkluzivno, a manje ekskluzivno od onoga
državnih aktera (tako su transnacionalni koncerni i aktivisti
Greenpeacea aktivni u više država istovremeno, njihovi
članovi pripadaju različitim nacijama, itd.). (3) Oni često
djeluju efikasnije od nacionalno-državnih institucija i to po
mjerilima središnjih kriterija uspjeha državnog djelovanja
(npr. uklanjanje nezaposlenosti, osiguranje blagostanja, ali
i utjerivanje osnovnih prava); tako su transnacionalni
koncerni ti koji na jednom određenom mjestu stvaraju ili
ukidaju blagostanje i radna mjesta; i Amnesty International
javno efikasno ukazuje na povrede osnovnih prava, koje
države iz diplomatskih razloga prešućuju. (4) Ne-državni,
transnacionalni akteri stvaraju si svoj vlastiti, takoreći
„inkluzivni suverenitet", tako što ekskluzivne teritorijalne
države okreću jednu protiv druge.
Što se više ove različite komponente međusobno isprepleću
i jačaju, tim naglašenije se autoritet, legitimitet i politička
moć oblikovanja i kontrola država prema unutra i prema van
stavljaju u pitanje. Dakle, u svjetsko-državnom prostoru
djelovanja imamo posla s politizacijom putem depolitizacije
država. „Prelazi se kritični prag kad kumulativni efekti
globalizacije u strateškim područjima odlučivanja
potkopavaju kapacitet država da osiguraju opće dobro ili
civilnost društva."91 Kako izvještava Financial Times, u
međuvremenu 53 posto svih stvorenih gospodarskih
vrijednosti proizlazi iz transnacionalnih koncerna, a ne od
nacionalno aktivnih poduzeća. Time kopne mogućnosti
utjecaja nacionalne države i pojedinih vlada na stvaranje
radnih mjesta i osiguranje blagostanja građana.
Ovaj konkurentni odnos između državnih i transnacionalnih
aktera znači to da između nacionalnih i svjetskog društva
više ne postoji ili-ili odnos, već da između ova dva
društvena oblika postoji subverzivni odnos međusobnog
potiskivanja i stavljanja pod znak upitnika. Sjedne strane
(svjetsko) tržište prijeti da će razgraditi i zamijeniti politiku,
s druge strane politika se posvuda stavlja pred nove
herkulske zadaće o tome kako politički oblikovati svjetska
tržišta. „Ne nedostaje dijagnoza, ono što treba objasniti

91
Cerny, P.G.: Globalization and the Changing Logic of Collective Action,
u: International Organization. 49. 1995, svezak 4. str. 597.
jest oprez prema perspektivi koja pogled skreće na još
uvijek neprohodan put transnacionalne unutarnje politike.
Zašto je tako neobično istraživati institucije i procese
potrebne za konstrukciju zajedničkih interesa u „svjetsko-
građanskoj namjeri" i stvaranje „režima globalnog
blagostanja" ?"92
Svjetsko-državni akteri su - sa stajališta nacionalno-
državnih aktera gledano - na neki način „akteri otpora",
čiji su legitimitet i lojalnost upitni. Dok s druge strane
svjetsko-društveni akteri, već i zato što im se u odnosu s
nacionalno-državnim kontrolama i akterima otvaraju nove
šanse djelovanja i moći, visoko dižu nos. Oni su često
dobitnici globalizacije, pri čemu se „dobitnik" može shvatiti
i kao personificirani komparativ u užem smislu novca,
„dobitka".
Za globalnu eru vrijedi sljedeće: nacionalne države ne
postoje bez svjetskih društava, svjetska društva ne

92
Habermas, J.: Jenseits des Nationalstaals?, u: Beck. U (ur.): Politik der
Globalisierung, Frankfurt/M. 1997; vidi uz to u ovoj knjizi str. 176 i dalje te
213-223.
postoje bez nacionalnih država i nacionalnih društava.
Blokade koje iz toga proizlaze, raspadi i otvorena pitanja
su ono što daje politički naboj ovoj situaciji.
Ako se još jednom koncentriramo na svjetsko-društveni
aspekt, tada bezdržavnost svjetskog društva podrazumijeva
barem još dvije stvari: uz malo pretjerivanja - kao prvo,
(još uvijek) bez poretka, kao drugo, (još uvijek) bez
institucija. „Svijet" u svjetskom društvu znači „raznolikost
bez jedinstva" (Albrow). Za razliku od toga, „nacionalno"
društvo znači Jedinstvo s ograničenom raznolikošću".93

Višemjesno svjetsko društvo

Svjetsko društvo podrazumijeva teritorijalno ne fiksirano,

ne-integrirano, ne-ekskluzivno „društvo", što ne znači da
ova vrsta socijalne raznolikosti i kulturne različitosti uopće
nema i ne poznaje nikakvu povezanost s mjestom; način

93
Razlikovanje između kulture (1) i kulture (2) vidi u ovoj knjizi, str. 159 i
dalje.
ovog povezivanja s mjestom prije svega u nacionalno-
državnoj slici društva ukida pretpostavljeno izjednačavanje
prostorne i socijalne razdaljine, time što nastaju
„transnacionalni" životni svjetovi. Ovi transnacionalni
fenomeni ne smiju se izjednačavati s „među-državnim"
fenomenima. Transnacionalni zajednički život znači -
socijalnu blizinu unatoč geografskoj razdaljini, ili socijalnu
razdaljinu unatoč geografskoj blizini.

Što iz toga proizlazi za identitet ljudi? Sigurno ne, kao što

dokazuju empirijske studije, društvena rastrojenost, raspad,
raspuštanje socijalnog.94 U višemjesnim, transnacionalnim,
glokalnim biografijama šire se i umnožavaju točke dodira i
križanja ljudi. Možda su zato egzemplarni (virtualni) oblici
kontakta i komunikacije preko kompjutora. Predstava o
„globalnom selu" nije kriva samo zbog toga jer još jednom
stvara iluziju o povratku „zajednice". Ipak, tajna
elektronskih medija leži u njihovom principijelno

94
Usp. Eade. John (ur.): Living the Global City, London 1996.
mobilizirajućem i time potencijalno političkom momentu.
Elektronska komunikacija omogućava ono što je do sada
bilo isključeno: aktivno, istodobno i međusobno stupanje
u kontakt između pojedinačnih aktera preko svih granica
zemalja, religija i kontinenata.
Ne treba zazivati vrli novi medijski svijet, ali političke šanse
koje iz njega proizlaze ne smiju se zanemariti: jednostavnim
uključivanjem, svatko u njima može sudjelovati; one su
akcijski orijentirane i nisu kontemplativne, orijentirane
prema momentu, a ne prema tradiciji. Na taj način moglo
bi se prebroditi ono što mjesno monogamni oblici života i
razmišljanja predstavljaju kao protusliku i horror-sliku radi
vlastite samopotvrde: da se aktualno raspada ono socijalno.
Za razliku od zajednice vezane za mjesto, digitalno
prenošeni oblici razgovora ne počivaju na rodbinskim,
tradicionalnim ili socijalnim vezama ili na prostornom
susjedstvu, već jedino na zajedničkim interesima u i oko
mreže. „Jake strane ovih scenarija budućnosti", piše A.
Bühl, „leže u opisu proširenih mogućnosti razgovora i
djelovanja pojedinaca, njezine slabe strane u postulaciji
jedne vrste besklasnosti - fetišizam cyberspacea, koji više
nije svjestan jednostavne činjenice ograničenosti mreže na
jedva jedan posto svjetskog stanovništva."95

Nediferencirano svjetsko društvo

U sociologiji i u društvu vlada slika moderne, prema kojoj

se ona raspada u insitucionalna polja koja se osamostaljuju
ili, ovisno o terminologiji, funkcionalna područja ili životne
sfere. Ona se dijele jedno od drugoga i zatvaraju jedno
pred drugim, pri čemu svako polje slijedi vlastitu „razvojnu
logiku" (N. Luhmann govori o „komunikacijskim
kodovima"). Ova se funkcionalna raščlamba modernog
društva može opisati i ako se pogleda na pojedine stručne
skupine i profesije koje su izgradile svoje „kraljevstvo" na
specifično konstruiranom monopolu: pravo, medicina,

95
Bühl. A.: CyberSociety - Mythos und Realität der Information-
sgesellschaft, Köln 1996. O tome kritički usp. Sardar. Z. i Ravetz, J R.
(ur.): Cyberfutures. Culture and Politics on the Information Superhighway,
London 1996.
privreda, tehnika; neki čak vjeruju da su analogno tome
novinari monopolizirali masovno-medijsku javnost. Ova
teorija sfera funkcionalno diferenciranog društva često ide
zajedno s kritikom da su se pojedina područja odavno
osamostalila, da se vrte u i oko sebe samih, da je
nekadašnja „funkcionalna racionalnost" odavno izvrnuta u
„organiziranu iracionalnost".
Predloženo je više mogućih korektiva za osamostaljivanje
i imunizaciju djelomičnih područja jednog protiv drugoga.
Neki vjeruju da imunizacija uspijeva samo u mjeri u kojoj
pojedinci u svojim konkretnim interakcijama premošćuju
proturječja djelomičnih područja. Drugi pretpostavljaju da
bi neka vrsta predprogramirane sistemske koordinacije
stvorila stajališta potrebna za kooperaciju. Treći su pak
uvjereni u to da se mora stvoriti pogled na cjelinu, a središnja
zadaća djelomičnog sistema je obnova i širenje državne
politike, njezinih koordinacijskih i upravljačkih kapaciteta.96

96
Kritika na kontejner-sliku međusobno ograničenih pojedinačnih društava
svakako pogađa i sistemsku teoriju Talcotta Parsonsa. N. Luhman rano je
uveo pojam „svjetskog društva", usp. Luhman. N.: Weltgesellschaft, u:
Protiv svih ovih prijedloga iznesene su ozbiljne sumnje.
Ipak, odlučujuće je to da je cijela debata posljednjih godina
unutar suočavanja oko globalizacije dobila novi pravac.
Odjednom se više ne radi o tome kako se može usporiti i
staviti pod kontrolu samopokrećuća funkcionalna
diferencijacija i iz nje proizlazeći problemi, već upravo
suprotno, o tome - postaje li zbog globalizacije svijet
predstava o funkcionalno diferenciranim djelomičnim
područjima s vlastitom logikom - upitan.
Ovo će biti ukratko pojašnjeno na jednoj ekonomskoj
dimenziji globalizacije: počelo je s time da su se pokreti
globalnog kapitala otrgnuli ne samo poreznom dohvatu
države već, čini se, ne slijede više nikakav princip poretka
koji bi se s tim mogao usporediti. Odnosni okvir se
pomaknuo: u vidno polje ulazi globalna ekonomija kao

Luhman. N.: Soziologische Aufklärung 2. Opladen 1975, str. 51-71; za

n j e g a je s t v a r a n j e s v j e t s k o g društva u t e m e l j e n o u logici f u n k c i o n a l n e
diferencijacije, koja se ne zadržava na granicama. Što to empirijski znači,
ipak ostaje otvoreno - kao i vrijedi li to za transnacionalna svjetska društva.
Vidi i Stichweh. R.: Zur Theorie der Weltgesellschaft, u Soziale Systeme.
1995. str. 29-45.
cjelina - a budući da ona ne poznaje nikakvu regulacijsku
moć, u svjetskom društvu s nacionalnom državom upitna
postaje i ortodoksija funkcionalističkog sistema. Ne postaje
nejasno samo to što se u eri globalnog kapitala treba shvatiti
pod „nacionalnom ekonomijom", već i, još temeljnije, kako
se „ekonomija" i „ekonomsko djelovanje" uopće trebaju
shvatiti i ograničiti od „politike", itd.
Analogno vrijedi i za sva funkcionalno diferencirana
područja. Što znače politika, pravo, kultura, obitelj, civilno
društvo u transnacionalnom svjetskom društvu? Kao što
je gore prikazano, moraju se razlikovati dva pojma
svjetskog društva: svjetsko društvo kao suma nacionalnih
država i nacionalno-državnih društava i svjetska društva
transnacionalnih aktera i prostora - prva se mogu shvatiti
funkcionalno diferenciranima, druga ne. Iz toga proizlazi pitanje,
nije li jedinstvo države i društva, nacionalno-državno društvo,
bilo i jest prešutni povijesni preduvjet teorije funkcionalne
diferencijacije, tako da s gubitkom značaja nacionalne
države i njezina ideala društva pod vladavinom funkcionalne
diferencijacije također gubi na značenju i stvarnosti.
Istodobno se stvar okreće i na suprotnu stranu. Ako se u
paradigmi funkcionalno diferencirane Prve moderne
„društvo" pojavljuje kao rezidualna kategorija, takoreći
kao ostatak društva, koje svojim „brujanjem" više smeta
nego što omogućava racionalno i glatko odvijanje sistemskih
procesa, sada važi suprotno. „Svjetsko društvo", shvaćeno
kao horizont na kojemu se kapital, kultura, tehnologija,
politika kreću i miješaju izvan nacionalno-državne
regulacijske moći, tek se treba teoretski i empirijski otkriti
i istražiti.
„Globalizacija", smatra M. Albrow, „ razumijevanje i
organiziranje društva iznova stavlja na vrh agende javne
debate" i to snagom kakva nije bila viđena još od
marksizma i sukoba oko klasnog pitanja. Ipak, ne radi se
o „klasnoj krizi", radi se prije svega o „krizi" koja rezultira
iz novog nepoznavanja i kaosa svjetskog društva. Radi
se, tako glasi teza M. Albrowa, „o identitetu".97 Tko sam?
Gdje sam? Kamo, kome pripadam? - tako glase ključna

97
Albrow. M.: Auf dem Weg in eine globale Gesellschaft?, u: Beck. U. (ur.):
Perspetkiven der Weltgesellschaft. Frankfurt/M. 1997
pitanja Druge moderne.
Drugim riječima: svjetsko društvo upućuje na neku vrstu
novog svijeta, neku vrstu neistraženog kontinenta, koji
se otvara u međuprostoru između nacionalonih država i
nacionalnih društava. Posljedica je ta da se otvara određena
razlika u moći između nacionalno-državne politike i
svjetsko-društvenih mogućnosti djelovanja. Ona se ne
pokazuje samo u odnosu nacionalnih država prema
multinacionalnim koncernima gdje se ova razlika
najvidljivije istaknula.98 Ona primjerice određuje i
primjenu transnacionalnog prava, borbu protiv
transnacionalnog kriminala, mogućnosti provedbe
transnacionalne kulturne politike ili akcijske šanse
transnacionalnih socijalnih pokreta itd.

6. Perspektive: transnacionalna država

Mnogi autori upravo zato s nailazećom globalnom erom

98
Vidi o tome u ovoj knjizi, str. 11 i dalje.
vide i nadolazak kraja nacionalne države, a time i
demokracije. „Kraj nacije sa sobom donosi smrt politike"
- piše Jean-Marie Guéhenno. „Čim solidarnost i opći
interes više nemaju prirodno mjesto, raspada se skladan
poredak društva, u kojemu se različite vlasti piramidalno
slažu jedna u drugu. Više nema velikih odluka, iz kojih
mogu proizaći male odluke, nema zakona iz kojih se izvode
odredbe. Kao što ni zajednica više nije „sadržana" u regiji,
a regija više nije sadržana u nacionalnoj državi, više se
mala odluka ne može izvesti iz velike. Na razini odlučivanja,
kriza prostorno određenog pojma moći pretvara se u poraz.
Odluke se više ne donose u linearnom modusu, u kojemu
svaka jedinica ima oštro određenu kompetenciju; umjesto
toga one se raspadaju na fragmente, a tradicionalna
politička debata, sukob oko načela i osnovnih ideja, oko
ideologije, društvenog poretka, blijedi ili štoviše - raspada
se. Ona je time odraz cijepanja samog procesa odlučivanja
i odražava činjenicu da se on profesionalizira. U Sjedinjenim
Američkim Državama koje pripadaju avangardi
institucionalne nadgradnje moći, najbolje se može vidjeti
kako se iscrpljuje logika institucija, a sama politika se uvlači
u proces rastvaranja."99

Ali, ovaj francuski neospenglerizam globalne ere zasigurno

je i izraz jedne nepriznate misaone blokade: ne može se i
ne želi predstaviti alternativa nacionalno-državnoj
arhitekturi političkog i demokracije. Protiv ovog misaonog
virusa ništa nije tako važno od - tri puta dnevno ! - upornog
traženja alternativa. Ovdje želim barem natuknuti jednu
takvu alternativu u konceptu transnacionalne države kao
jednog mogućeg odgovora na globalizaciju. U njezinoj
osnovi leži ocjena da (nacionalna) država nije samo
zastarjela, već je i neophodna; i to ne samo utoliko što
jamči unutarnju politiku i geopolitiku, osnovna politička
prava itd.100, već i u tome da politički oblikuje proces
globalizacije i transnacionalno ga regulira. Transnacionalne
države su dakle jake države, čija politička moć oblikovanja

99
Guéhenno. Jean-Marie: Das Ende der Demokratie, Stuttgart 1995.
100
Mann. M.: Hat Globalisierung den Siegeszug des Nationalstaats beendet?.
u: Prokla, svezak 106. 1997, str. 113-141.
izrasta iz kooperativnih odgovora na globalizaciju. Pod
ovom premisom transnacionalne države mogu se shvatiti i
razviti kao „realističke utopije" (A. Giddens) jednog trećeg
puta. protiv misaonih blokada nacionalno državnog
političkog monopola i protiv horror predodžbe imperijalne
svjetske države, čijoj moći se ne bi moglo pobjeći, okreće
se ova reformulacija i reformacija internacionalnog
političkog prostora, koja omogućava kompleksnu
arhitekturu suvereniteta i identiteta. Njezino ostvarivanje
povezano je s jednim središnjim preduvjetom:
kooperirajuće nacionalne države moraju „unutarnje
politički vidljivo biti uvučene u obvezujuće kooperacijske
procese kozmopolitski obvezujuće državne zajednice.
Odlučujuće je pitanje stoga, može li u civilnim društvima i
političkoj javnosti u velikoj mjeri srastajućih režima nastati
svijest o neophodnosti kozmopolitskog solidariziranja.
Samo pod pritiskom unutarnje politički djelotvorne
promjene stanja svijesti građana moći će se promijeniti i
samoshvaćanje globalno djelujućih aktera u smislu da se
sve više shvaćaju kao članovi jedne zajednice čija je jedina
opcija suradnja i međusobno poštivanje interesa."101 Takva
promjena perspektive - od međunarodnih odnosa prema
transnacionalnoj unutarnjoj politici - ne može se očekivati
od vladajućih elita, osim ako se u pojedinačnim javnostima
pažnja ne artikulira preko nacionalnih ograda i osim ako
tome u prilog ne progovori ključni interes skupina
stanovništva. Drugim riječima: transnacionalne države
postaju moguće samo kroz svijest, kroz osvješćivanje
potrebe transnacionalnih država.
Model transnacionalne države je polutan, hibridni model,
u kojemu se osnovne karakteristike, koje se prema
uvriježenom mišljenju možda međusobno isključuju, ideo-
tipski iznova kombiniraju i pretapaju. Transnacionalne
države su, naime, kao prvo ne-nacionalne države, dakle
i ne-teritorijalne države (barem u jednom uskom pojmu).
Moraju se shvatiti kao potpuno pobijanje, kao protumodel
kontejner-teoriji države i društva.

101
Habermas, J.: Jenseits des Nationalstaats?, u: Beck. U. (ur.): Politik der
Globalisierung, Frankfurt/M 1997.
Kao drugo: model transnacionalne države niječe doduše
nacionalnu državu, ali potvrđuje državu (pojam države).
Shvaćanje države se oslobađa iz teritorijalne zamke teorije
nacionalne države i otvara za pojam države koji (a) priznaje
globalitet u njegovoj višedimenzionalnosti kao neopozivo
osnovno činjenično stanje i (b) određuje organizaciju
transnacionalnog i pretvara je u ključ za redefiniranje i
revitaliziranje političkog (ne samo u državnom, već i u
civilno-društvenom smislu).
Ali, transnacionalne države nisu inter-nacionalne države
ili supra-nacionalne države (dakle regionalne svjetske
države), jer takvi se modeli - internacionalne organizacije,
multilateralizma ili višerazinske politike unutar jednog
supranacionalnog sistema - još uvijek stvaraju oko
nacionalne države kao referentne točke: kao protuigrača
(internacionalna organizacija), kao polazne jedinice koju
treba prerasti općenitim normama ili specifičnim
reciprocitetom između država članica (multilateralizam), ili
kao samostojeća supranacionalna država (višerazinska
politika). I transnacionalne se države, kao što naglašavaju
multilateralizam i pokušaj višerazinske politike, trebaju
shvatiti kao međudržavni kooperacijski model; za njih
utoliko više važe mnoge „zamke političke isprepletenosti"
koje je otkrio Fritz W. Scharpf. Središnja razlika pak leži
u ovome: unutar teorije transnacionalnih država (množina
je potrebna) politički koordinacijski sustav više ne proizlazi
iz nacionalnog ograničavanja i suprotstavljanja, već teče
duž osovine globalizacija-lokalizacija.
Transnacionalne države su, kao treće, glokalne države
koje se po načelu inkluzivnog razlikovanja shvaćaju kao
provincija svjetskog društva i otuda stječu svoj položaj na
svjetskom tržištu, u policentričnoj svjetskoj politici.
Model transnacionalne države razlikuje se od drugih
međudržavnih kooperacijskih modela u tome - ovo treba
još jednom naglasiti - što se ovim konceptom globalitet
neopozivo pretvara u osnovu političkog razmišljanja i
djelovanja. S mojim pokusnim modelom transnacionalne
države politička teorija i politika otvaraju se globalnoj eri,
opraštaju se od prividnih potreba jedne političke epohe
koja je nacionalnu državu proglasila non plus ultra ili
neizbježnim zlom. Ovim prijedlogom treba se samo
napraviti početak koji sigurno više pitanja otvara nego što
daje odgovora On se osniva na dva načela.
Kao prvo: zatvoriti se ili čak mobilizirati protiv globalizacije,
dakle reagirati protekcionizmom, ne samo da je potpuno
bezizgledno, već znači biti i slijep i gluh za nove početke
koji postaju mogući s propastima. Ovu povijesnu šansu,
koja se vrlo lako može propustiti (ili uprskati) vidim u tome
da se u svjetsko-društvenom čvoru traume sile nacionalno-
državne moderne, ako ne prebroditi, a onda barem mogu
ublažiti i ograničiti. Stojimo na pragu na kojemu
kozmopolitsko društvo također postaje moguće - uz
katastrofe koje ta mogućnost također sadrži. Zbog fiksacije
na katastrofalno - previdjeti tu također-mogućnost znači
biti nerealističan. Izričito dodajem da je odlučna skepsa
prema prebrzom optimizmu pacifikacije svjetskog društva
potreban preduvjet za iskorištavanje te također-
mogućnosti.
Kako postaju mogući društveni oblici sa „svjetsko-
društvenim namjerama"? Drugo načelo glasi: nužna je
transnacionalna suradnja i međuovisnost u područjima
ekonomije, politike, vojske, prava, kulture, itd. U prvoj
nacionalno-državnoj moderni važilo je sljedeće: u svijetu
nacionalnih igrača postoje samo dva puta k stabilnosti -
ravnoteža (balans straha) ili hegemonija. U eri globalizacije
pak, alternativa glasi: gubitak nacionalnog suvereniteta ili
transnacionalna suradnja.
Ova dva aksioma se sada, sumirajući dosadašnju
argumentaciju za transnacionalne države, trebaju pojasniti
u nekoliko aspekata.
Priznavanje svjetskog društva i njegove dinamike. U
okviru paradigme nacionalne države, poglavlja ove knjige
koja pokazuju transnacionalnu dinamiku kapitala, rada,
kulture i društva predstavljaju jednu kvazi-objavu rata;
neprijatelja doduše nema, ali nacionalno-državnoj politici
se oduzimaju njezine osnove, što na neki način izgleda još
gore, zbog čega se globalizacija često shvaća kao kvazi-
objava rata („imperijalizam", „amerikanizacija") i na koju
se odgovara protekcionizmom. U transnacionalnom
shvaćanju politike, kao što je rečeno, globalizacija se
shvaća kao politizacija; odnosno stupanj provedenog
svjetsko-društvenog isprepletanja postaje osnova
reorijentacije i reorganizacije političkog prostora. Time se
ponajprije, negativno, žrtvuju dva načela nacionalno-
državne doktrine; izjednačavanje države s društvom,
isključivo teritorijalno povezivanje države i društva (npr.
omogućavanjem preklapajućih članstava).
Transnacionalna suradnja, ne postoji pojedinačno
državni odgovor na globalizaciju. Nacionalno-državna
single -politika postaje sve pogrešnija, odnosno troškovno
intenzivnija (pri čemu se „troškovi" ne shvaćaju samo
ekonomski). Državni individualizam uništava, a
transnacionalna suradnja oživljava državnu politiku.
Od nacionalno-nacionalnog ka globalno-lokalnom:
mijenja se okvir; bit političkog ne gradi suprotstavljanje
ekskluzivnih zahtjeva za suverenitetom i nacionalnih
identitetskih ograničavanja već lociranje u svjetsko-
društvenom čvorištu, u gospodarskom, ekološkom,
kulturnom, civilno-društvenom globalitetu i globalizaciji.
Shodno tome moraju se reformulirati ključni pojmovi
politike i društva.
Provincije svjetskog društva, isključivu oprečnost prema
uzorku nacije zamjenjuje uključiva oprečnost u smislu niša,
mjesta, „provincija" svjetskog društva. „Uključiva
oprečnost" podrazumijeva zajedničku referentnu točku
svjetskog društva (priznavanje istoga) i posebno lociranje
u njemu naglašavanjem, insceniranjem, oživljavanjem
regionalnih posebnosti. U vezi s dimenzijom rada to bi
moglo dovesti do toga da se do jačanja položaja na
svjetskom tržištu ne dovodi time da se radi i proizvodi isto
ono što i drugi rade i proizvode - npr. „tržišna čudotvorna
oružja" genetske tehnike i mikroelektronike, već da se
razmisli o regionalno-kulturnim posebnostima i snagama i
iz toga da se razvijaju vizije i za proizvode i oblike rada,
koji zatim nemaju konkurencije.
Utvrđena raznorodnost : transnacionalno znači i
transkulturno. Pod uvjetom da transnacionalne države
priznaju ne-identitet države i svjetskog društva - što to
znači za kulturno samoshvaćanje? Ako svjetsko društvo
podrazumijeva raznorodnost bez jedinstva, a nacionalno
društvo jedinstvo s ograničenom raznolikošću, onda
transnacionalna država znači utvrđenu raznorodnost. To
znači da se s one strane i globalizacije i lokalizacije varijante
glokalnih kultura mogu iskusiti i priznati u svjetsko-
društvenoj povezanosti. Na taj način se osovina globalno-
lokalno širi i u osovinu lokalno-lokalno.
Centralizacija i decentralizacija: o transnacionalnim se
državama mora razmišljati kao o istodobnoj centralizaciji i
decentralizaciji Ne samo da se priznaje raznorodnost
transnacionalnih aktera, oni se uključuju i u političku
odgovornost. Stoga gradnju transnacionalnih isprepletenosti
prati delegiranje moći i odgovornosti transnacionalnom
civilnom društvu na licu mjesta. Ovim oblicima decentralizacije
moći i odgovornosti suprotstavljaju se oblici centralizacije:
primjerice koncentracija moći za izdavanje okvirnih smjernica
socijalne i ekološke regulacije tržišta transnacionalno se
(primjerice na razini Europe) tek treba izgraditi, dobiti, osvojiti.
Protuigrači transnacionalnih koncerna: nacionalne države
pate od jedne smrtonosne bolesti - kopnjenja poreza.
Transnacionalne države moraju dakle pokrpati rupe za porezni
bijeg kako bi razvile političku i socijalno-političku moć i
kompetentnost. Jedna europska transnacionalna država
mogla bi primjerice nakon uvođenja eura dalekosežno
zaustaviti spekulativne devizne tokove putem minimalnog
poreza - takozvanog Tobinovog poreza. Polazne točke
ovoj ideji mogu se tražiti i upotrijebiti u činjenici da ne
samo nacionalne države, već i međunarodni koncerni
ulaze u proturječje. S jedne strane žele sa sebe skinuti
državne uzde, slijede dakle politiku minimalizacije države.
S druge strane, u kontekstu krizne dinamike svjetskog
tržišta, ovise o tome da im transnacionalni prostor kroz
koordinate ostane uračunljiv. Jer, bezgranično siromaštvo
ne ukida samo demokraciju, već na kraju i tržišta i profite.
Inkluzivni suverenitet: debata oko nacionalne države ili
multilateralizma, supranacionalne države itd., uvijek se svodi
na to da nacionalne države žrtvuju svoj suverenitet (kao
autonomno pravo na stvaranje zakona) i autonomiju (moć
odlučivanja o sredstvima prisile), kako bi više instance
mogle izgraditi odgovarajuću koncentraciju moći. Podjela
suvereniteta time se promišlja i vodi kao igra nulte sume.
gdje se jedan mora odreći nečega što daje moć
nadnacionalnoj instituciji. Ideja transnacionalne države se
pak treba shvatiti kao igra na zaradu. Kroz suradnju
nastaje više suvereniteta, što i jednom i drugom - i
transnacionalonoj koncentraciji moći i u njoj povezanim
lokalnim državama - ide u korist.
Nova srednjovjekovnost: u Drugoj moderni su se,
ironično, probile formacije političkog koje imaju
srednjovjekovne karakteristike. Transnacionalne države
moraju lojalnost svojih građana dijeliti s drugim regionalnim
i svjetsko-društvenim autoritetima s jedne, i subdržavnim,
subnacionalnim autoritetima s druge strane. „Nova
srednjovjekovnost" (H. Bull) znači: socijalne i političke
veze i identiteti moraju se promišljati preklapajući se u
pojmovima globalnih, regionalnih, nacionalnih i lokalnih
referentnih točaka i koncepata djelovanja."102
Globalna zagonetka dopušta dakle (najmanje) dva
iščitavanja. Jedno tvrdi da neoliberalni globalizam ukida

102
Daljnje prikaze o transnacionalnoj državi vidi u ovoj knjizi str. 306-317.
nacionalni institucionalni kostur Prve modeme. Drugi način
čitanja tvrdi: druga strana medalje neoliberalne
bezobzirnosti - „izdaje domovine" transnacionalnog
gospodarstva i (sub-)politike - je uvođenje transnacionalnih
oblika razmišljanja, trgovanja i življenja. Politika svjetskog
tržišta - protivno namjerama pojedinih njezinih aktera -
tjera na transnacionalne društvene tvorevine i veze - u
svakom slučaju onda i u onolikoj mjeri u kojoj državna
politika shvaća i uči koristiti globalizaciju kao kuru
pomlađivanja.
 Treći dio

Zablude globalizma

Značajna karakteristika koja razlikuje Prvu i Drugu modernu

je, kao što je rečeno, neopozivost nastalog globaliteta.
To znači: živimo u multidimenzionalnom, policentričnom,
kontingentnom, političkom svjetskom društvu, u kojemu
se transnacionalni i nacionalno-državni akteri igraju mačke
i miša. Globalitet i globalizacija dakle podrazumijevaju i:
ne -svjetsku državu. Točnije rečeno: svjetsko društvo bez
svjetske države i bez svjetske vlade. Nastaje globalno
dezorganizirani kapitalizam.103, jer nema hegemonijalne moći
niti internacionalnog režima - niti ekonomskog niti
političkog.

103
Lash. S. / Urry. J.: Globale Kulturindustrien, Frankfurt/M 1998.
Od ove kompleksnosti globaliteta jasno treba razlikovati
novu jednostavnost globalizma, shvaćenu kao vladavinu
svjetskog tržišta koja sve prožima, sve mijenja. Ne radi se
pritom o ocrnjivanju (svjetsko-) ekonomskog djelovanja.
Prije svega se u neoliberalnoj ideologiji globalizma mora
otkriti ono što zaista jest oglašeni primat i diktat svjetskog
tržišta za sve dimenzije društva: to je u divovske razmjere
projiciran, antikvirani ekonomizam, obnova povijesne
metafizike, glumljeno nepolitička društvena revolucija
odozgo. To je sjaj u očima neoliberalnih „svjetsko (tržišnih)
popravljača", koji može utjerati strah u kosti.104 Sada treba
nabrojati deset zabluda globalizma:
1. metafizika svjetskog tržišta;
2. takozvana slobodna svjetska trgovina;

104
Premalo se primjeućje da se u međuvremenu međunarodno artikulira
jedna oštrojezična management-kritika iznutra izražena u L'Horreur
économique (V. Forrester. Paris 1996) i Witch-doctors (Micklethwait, J. /
Woolridge. A., New York 1996) ili analiza „misaonog pravca kojem nedostaje
razmišljanje" (Sur. J.: Une alternative au management: La mise en
expression, Paris 1996) i kojemu sve postaje novac (Kuttner. R.: Everything
for Sale, New York 1997). Vidi o tome sažeto Nigsch. O.: Von der Soziologie
zum Management. Und wieder zurück?, u: Soziale Welt, svezak 4. 1997.
3. ekonomska (još uvijek) internacionalizacija, a ne
globalizacija;
4. dramaturgija rizika;
5. odsustvo politike kao revolucija;
6. mit linearnosti;
7. kritika katastrofičarskog razmišljanja;
8. crni protekcionizam;
9. zeleni protekcionizam;
10. crveni protekcionizam.
Ovih deset stupica globalizma u nastavku se suočava s
deset odgovora na globalizaciju.

1. Metafizika svjetskog tržišta

Globalizam reducira novu kompleksnost globaliteta i

globalizacije na jednu - ekonomsku dimenziju, o kojoj se
još k tome razmišlja linearno kao o stalnom širenju
ovisnosti o svjetskom tržištu. Sve druge dimenzije -
ekološka globalizacija, kulturna globalizacija, policentrična
politika, nastajanje transnacionalnih prostora i identiteta -
tematiziraju se samo, ako uopće, pod navodnom
dominacijom ekonomske globalizacije. Svjetsko društvo
okrnjuje se i krivotvori u svjetsko tržišno društvo. U ovom
smislu je neoliberalni globalizam pojavni oblik
jednodimenzionalnog razmišljanja i djelovanja, jedna
varijanta monokauzalnog pogleda na svijet, dakle
ekonomizma. Car i opasnost ove nipošto nove povijesne
metafizike svjetskog tržišta potječu iz istog izvora - iz
potrage, iz gladi za jednostavnošću, kako bi se olakšalo
snalaženje u svijetu koji je postao nepregledan.
Koliko ova metafizika svjetskog tržišta zasljepljuje, može
se ilustrirati na sukobima oko mirovinske reforme u
Njemačkoj. Ovdje su mirovine - što Britance i Amerikance
ostavlja u čudu - unatoč svoj birokraciji i kritici dio življene,
prakticirane solidarnosti. Kad sada u ekonomiji i politici
neoliberali obrazlažu da je to ekonomski iracionalno, jer
bi se isti novac mogao mnogo rentabilnije uložiti u privatno-
ekonomske mirovinske fondove, onda još jednom
dokazuju da o političko-kulturnom značenju razumiju koliko
i gluhi o glazbi. Jer, mirovine s jedne strane osiguravaju i
one koji ne uplaćuju, na primjer članove obitelji - supruge
i djecu - a u troškovima s druge strane, i tu se konkretno
pokazuje solidarnost, sudjeluju poslodavci.
Mirovina - to je komad antikapitalizma u socijaldemokratskim
srcima njemačkog kapitalizma, i to komad ne-tržišne logike
što ga je državno naredio Bismarck, komad koji je kapitalizam
uopće i omogućio - a demokraciju nakon Drugog svjetskog
rata postavio na stabilne temelje.
Ono perfidno u govoru o mirovinama kao „sistemu
kolektivne prisile" (Wolfgang Schäuble) jest da se u njemu
difamira i žrtvuje jedan komad socijalne solidarnosti i to
čine upravo oni čiji rupčići inače nisu dovoljno veliki da se
javno isplaču nad gubitkom zajedništva.

2. Takozvana slobodna svjetska trgovina

Globalizam pjeva hvalospjeve slobodnoj svjetskoj trgovini.

Tvrdi se da je globalizirana ekonomija najpogodnija da se
u cijelom svijetu podigne stupanj blagostanja i time
razgrade socijalne nepravde. I u zaštiti okoliša, kaže se,
kroz slobodnu trgovinu mogli bi se postići napretci, budući
da pritisak konkurencije pridonosi zaštiti resursa i potiče
na nježno postupanje s prirodom.
Ipak, pri tome se revno prelazi preko toga da živimo u
svijetu koji je daleko udaljen od modela slobode koji se
temelji na komparativnim troškovnim prednostima a la
David Ricardo. Visoka nezaposlenost u takozvanom
Trećem svijetu i u postkomunističkim zemljama Europe
tjera vlade ovih zemalja da vode ekonomsku politiku
orijentiranu prema izvozu - na uštrb socijalnih i ekoloških
standarda. S niskim plaćama, često bijednim radnim
uvjetima i „bezsindikalnim zonama" ove zemlje konkuriraju
jedna drugoj kao i bogatim zapadnim zemljama za strani
kapital.
Tvrdnja da svjetska trgovina pooštruje konkurenciju i vodi
k smanjenju troškova, od kojih na kraju krajeva svi
profitiraju, začudno je cinična. Taji se da postoje dva načina
da se smanje troškovi: povišena ekonomičnost (bolja
tehnologija, organizacija, itd.) ili pak povreda radnih i
proizvodnih standarda dostojnih čovjeka. I tim putem firma
može više zaraditi, ali samo tako da se vrati u jednu kasnu
varijantu transnacionalnog gusarstva.

3. Ekonomska (još uvijek) internacionalizacija, a ne

globalizacija

Globalizam miješa ne samo višedimenzionalnu glokalizaciju

s jednodimenzionalnom ekonomskom globalizacijom.
Istodobno se ekonomska globalizacija miješa s
internacionalizacijom ekonomije. Indikatori pokazuju da,
strogo uzevši, u regijama svjetskog tržišta (još?) ne može
biti govora o globalizaciji, već o internacionalizaciji. Može
se ustvrditi jačanje transnacionalnih trgovinskih i
proizvodnih veza unutar i između određenih svjetskih
regija - Amerike, Azije i Europe. Dokaz tome je da se
trgovina i strane investicije još uvijek najvećim dijelom
odvijaju između ova tri velika ekonomska bloka svijeta,
zbog čega se govori i o trijadizaciji svjetske ekonomije.
Za Njemačku to, između ostaloga znači da se - do danas!
- konkurencija niskih plaća iz država bivšeg Istočnog bloka
ili azijskih zemalja statistički još uvijek kreće u zanemarivim
razmjerima (oko 10 posto).
„Kroz globalizaciju tržišta i internacionalizaciju proizvodnje
u Njemačkoj su se prvenstveno radno-intenzivna
proizvodna područja i radna snaga niskih kvalifikacija našle
pod pritiskom svjetsko-ekonomske konkurencije. To
konkretno znači da je došlo do smanjenja potražnje u
području nisko kvalificirane radne snage putem
premještanja proizvodnje u inozemstvo, a to se događa u
obliku prilagođavanja plaća i direktnih investicija kao i
pojačanja uvoza. Unutarnjeekonomska sekularna
promjena, koja vodi k napredujućoj zamjeni rada
kapitalom i znanjem, jača u svjetsko-ekonomskom
razvoju Ipak, u budućnosti će se i konkurencijski pritisak
na proizvodna područja visokog kapitala i znanja, kao i
na višekvalificiranu radnu snagu intenzivirati, jer s rastućim
ekonomskim dostizanjem zemalja u razvoju i zemalja
srednje i istočne Europe, one će nastupiti kao dodatni
konkurenti pored rano industrijaliziranih zemalja u
određenim proizvodnim područjima. Trenutno je nejasno
kako će se tada, u kontekstu globalnih tržišta i međunarodne
proizvodnje, razviti potražnja za visokokvalificiranom radnom
snagom u Njemačkoj."105
Ipak je neobično da se njemačka vanjska trgovina još
uvijek najvećim dijelom odvija u okviru zapadnih
industrijskih zemalja. „Njemačka vodi svoju vanjsku
trgovinu pretežno sa zapadnim industrijskim zemljama.
Godine 1993. je 77,29 posto njezinog izvoza i 77,81 posto
uvoza potjecalo iz ove regije. Unutar skupine država većina
direktnih investicija se odvijala sa zemljama članicama
Europske unije. Može se ustanoviti jaki eurocentrizam
njemačke vanjske trgovine. Razlog tome s jedne strane
leži u geografskoj blizini ovih zemalja, a s druge odlučujuće
ovisi o efektu zajedničkog tržišta Europske unije, koja
diskriminira ponuđivače iz trećih zemalja. Najveći trgovinski
partner na području zapadnih industrijskih zemalja izvan
EU su SAD, iz kojih je 1993. godine došlo 7,01 posto

105
Kommission für Zukunftsfragen, Bericht II: Erwerbstätigkeit in
Deutschland: Entwicklung, Ursachen und Maßnahmen, Bonn 1997. str.
111.
uvoza i u koje je otišlo 7,27 posto izvoza.
S tipičnim zemljama niskih plaća u Africi, Americi i Aziji,
kao i s reformskim zemljama i državno-trgovinskim
zemljama Azije 1993. godine obavljeno je oko 20 posto
njemačke vanjske trgovine. Njemačka je iz ove skupine
zemalja te iste godine primila 22,14 posto svoga uvoza.
Zauzvrat je onamo otišlo 22,44 posto izvoza. Struktura
vanjske trgovine pokazuje da se njemačka ekonomija, koju
podupire efekt zajedničkog tržišta Europske unije, oslonila
upravo na jedno od tržišta koja imaju najmanje razvojnog
potencijala, dok su, pak, izvozi na tržišta jugoistočne Azije
i južne Amerike, s velikim razvojnim potencijalom,
skromni..
U budućnosti treba računati s tim da će se pojačati uvozni
pritisak i od strane proizvodnih dobara visokog kapitala i
znanja. Naročito će se zemlje u razvoju i zemlje srednje i
istočne Europe ovdje pojaviti kao konkurenti. To će
osobito vrjediti za „mobilne Schumpeterove industrije",
dakle one industrije kod kojih se istraživanje i proizvodnja
lako mogu odvojiti. Ovamo pripadaju kemijska industrija,
industrija gume, industrija uredskih strojeva, obrada
podataka i elektrotehnika. Dok se ovdje istraživanje odvija
u industrijskim zemljama, proizvodnja će se, naročito kad
se lako može standardizirati, obavljati u zemljama u
razvoju."'106

4. Dramaturgija rizika

U dimenziji ekonomske globalizacije - za razliku od svih

drugih dimenzija - i adut novosti mogao bi za povijesno
informirani pogled izgubiti svoju uvjerljivost.107 Tako
primjerice Max Weber još 1894. godine u svom tekstu o
argentinskim kolonijalnim gospodarstvima obrađuje pitanja
koja nas i danas uvijek iznova pokreću. „U svojoj krajnjoj
konzekvenci, svjetska ekonomija doktrine slobodne
trgovine, bez svjetske države i potpune jednakosti kulturne
razine čovječanstva je utopija; put onamo je dug. Sve dok

106
Ibid. str. 111 i dalje.
107
Vidi uz to Hirst. P. Thompson. G.: Globalisierung?, u: Beck. U. (ur.):
Politik der Globalisierung, Frankfurt/M 1997.
stojimo na počecima takvog razvoja, kao još sada,
djelujemo i u interesu daljnjeg razvoja, ako stara debla, iz
kojih će možda budući naraštaji istesati gradnju ekonomske
i kulturne zajednice čovječanstva - povijesno zadane
nacionalne ekonomske jedinice - ne srušimo prebrzo i ne
pokušamo ispiliti za buduću građevinu, već ako ih održimo
i potičemo u njihovom prirodom danom rastu. - Prednost
je za naciju kad jede jeftin kruh, ali ne ako se to događa
nauštrb budućih naraštaja."108 I protuzahtjev da se Kralj
Tržište postavi na prijestolje društvenih odnosa, sve je samo
ne nov. Čak i kritika toga ima dugu bradu. Ponavljanje
ponavljanja, kamo god se pogleda.109
Globalizam svoju moć dakle izvlači samo malim dijelom iz
onoga što je trenutno slučaj. Potencijal moći globalizma

108
Weber. M.: Argentinische K o l o n i s t e n w i r t s c h a f t e n , u: Weber, M.:
Landarbeiterfrage, Nationalstaat und Volkswirtschaftspolitik. Schriften und
Reden 1892-1899. (Max Weber Gesamtausgabe, 1. dio 4 1 ) , Tübingen
1993, str. 303.
109
Ovo je sažeo Giddens, A.: Jenseits von Links und Rechts, Frankfurt/M
1997. poglavlje 1, str. 47-83.
još više nastaje insceniranjem prijetnje, vladavinom onoga
„moglo bi", „moralo bi", „ako-onda".
Dakle, varijanta rizičnog društva je ono iz čega
transnacionalna poduzeća dobivaju svoju moć. Ne
„konkretna šteta provedene ekonomske globalizacije,
primjerice potpunog premještanja radnih mjesta u zemlje
niskih plaća, već prije svega prijetnja time, javni govor o
tome je ono što širi strahove, plaši i prisiljava političke i
sindikalne protuigrače da na kraju možda u vlastitoj režiji
provedu ono što zahtijeva „investicijska spremnost", kako
bi se spriječilo nešto još gore. Semantička hegemonija,
javno potpirivana ideologija globalizma izvor je moći iz
kojega poduzetnički sektor izvlači svoj strateški potencijal.

5. Odsustvo politike kao revolucija

Globalizam je misaoni virus koji je napao sve stranke, sve

redakcije, sve institucije. Njegovo osnovno uvjerenje nije
da je potrebno ekonomski djelovati, već da se svi i sve -
politika, znanost, kultura - moraju pokoriti primatu
ekonomskog. U tome neoliberalni globalizam sliči svom
smrtnom neprijatelju: marksizmu. Da, on je preporod
marksizma kao ideologije managementa. Takoreći
ekonomski New Age. Neka vrsta pokreta vjerske obnove,
čiji sljedbenici i proroci ne dijele knjižice na izlazima iz
podzemne željeznice, već navješćuju spas svijeta u duhu
tržišta.
Neoliberalni globalizam je u tom pogledu visoka politika,
koja se ipak pretvara da je potpuno nepolitična. Odsustvo
politike kao revolucija! Ideologija glasi da ljudi ne djeluju,
već provode zakone svjetskog tržišta, koji - nažalost -
tjeraju na minimiranje (socijalne) države i demokracije.
Ipak, tko vjeruje da globalizacija podrazumijeva izvršenje
zakona svjetskog tržišta, koji se moraju provesti tako i
nikako drugačije, vara se. Ekonomska globalizacija,
upravo baš ona, nije mehanizam, nije automatizam već
skroz naskroz politički projekt, i to transnacionalnih
aktera, institucija i koalicija diskursa - Svjetske banke,
Svjetske trgovinske organizacije, Organizacije za
ekonomsku suradnju i razvoj, multinacionalnih koncerna,
kao i drugih međunarodnih organizacija koje vode
neoliberalnu ekonomsku politiku.

Pitanje dakle glasi : Tko su akteri neoliberalnog globalizma?

I - koje su političke alternative? Tko oblikuje ili ne oblikuje
međunarodne ugovore i organizacije (npr. u okviru WTO-
a), poredak svjetske konkurencije? Ima li tu mjesta za
minimalne standarde socijalnog i ekološkog rada i
proizvodnje dostojnih čovjeka? Kao prazne fraze ili kao
stvarni poticaji? Koji utjecaj pritom ima politika, ona
nacionalna i na razini Europske unije? Koji kurs slijedi
vanjska ekonomska politika Europske unije? A koji
razvojna politika, poljoprivredna politika? Tko su gubitnici
globalizacije? Kako će izgledati budući modeli tržišta rada
unutar i između europskih zemalja? Kako treba regulirati
konkurenciju s graničnim zemljama Juga i Istoka kao i
između regija/zemalja Europe? Tko kamo investira? Kako
teku tokovi kapitala? Kakav utjecaj na sve ove procese
može, mogla bi, trebala bi imati ili razviti (trans-) nacionalna
politika? Kako se dakle bauk globalizma može zamijeniti
politikom? 110
Već se sada može razaznati da rastuća skupina gubitnika
globalizacije pada kroz očice mreže političke percepcije:
nijedna strankau SAD-u ili Europi nije shvatila koliko je
narasla primjerice privatna ekonomska nesigurnost u životu
zaposlenika - u sredini političkog spektra nastaje ogromna
rupa. Ovi aktualni ili potencijalni globalizacijski gubitnici
na srednjim ili višim katovima profesionalne hijerarhije više
se ne natječu oko boljih poslova i viših prihoda, jamstva
opstanka njihovog više ili manje skromnog standarda.
Sebe smatraju napuštenima i prevarenima, i od strane
„desne" politike, jer ona radi u korist globalizacije i njezinih
pobjednika, kao i od „lijevih" programa. Jer ljudi koji se
boje za svoju ekonomsku budućnost, ne trebaju, tvrdi
Edward Luttwak, političke stranke, „koje žele više
oporezovati nesigurna primanja, kako bi pomogle onima
koji ne rade".

110
O tome kasnije u poglavlju „Odgovori na globalizaciju".
6. Mit linearnosti

„Povratak u prošlost nudi mračne izglede retribalizacije

velikih dijelova čovječanstva kroz rat i prolijevanje krvi",
proriče Benjamin R. Barber, a kulturno pesimistički
ugođena zapadna inteligencija potvrdno klima glavom.
„Balkanizaciju nacionalnih država, u kojima kultura stoji
protiv kulture, narod protiv naroda, pleme protiv plemena,
neku vrstu Jihada protiv svake vrste međuovisnosti,
kooperacije i uzajamnosti: protiv tehnologije, protiv pop
kulture, protiv svjetskih tržišta. Pokret u budućnost oživljava
kroz ekonomske, tehnološke i ekološke sile koje tjeraju
naprijed i zahtijevaju integraciju i uniformnost, koje ljude
stavljaju pod svoju vlast brzom glazbom, brzim računalima
i brzim obrocima - MTV-jem, MacIntoshem i McDonald's-
om, a nacije guraju u jednu homogenu svjetsku kulturu, jedan
McWorld, koji se drži zajedno kroz komunikaciju,
informaciju, zabavu i trgovinu. Zarobljen između Disneylanda
i Babilona, planet se strmoglavo raspada i istodobno se
preko volje spaja." 111
Rijetko je neki stereotip tako temeljito pobijen kao ovaj
mit linearnosti.112 Globalizacija je svuda dovela i do novog
značenja lokalnog. Izraz „globalna kultura" ionako dovodi
u zabludu. Nastaju transnacionalne, translokalne kulture,
odnosno socijalni prostori i „krajolici":
- turistički boom;
- izgradnja malih transnacionalnih svjetova specijalista, koji
su jedva vezani uz određena mjesta;
- rastući broj međunarodnih institucija, agencija, grupa,
pokreta, koji se upliću u sva moguća i nemoguća pitanja;
- probijanje malog broja prihvaćenih jezika (engleski,
španjolski).
Tko u kontekstu ovih (gore navedenih) argumenata i
rezultata istraživanja još uvijek inzistira na mitu linearnosti
i zastupa tezu kulturne konvergencije kao neposredne

111
B a r b e r . B e n j a m i n R.: Dschihad versus McWorld - G l o b a l i s i e r u n g ,
Zivilgesellschaft und die Grenzen des Marktes, u: Lettre international, svezak
36/1997. str. 4.
112
Vidi uz to u ovoj knjizi, str. 103-114.
posljedice ekonomskog ujednačavanja, ignorant je.

7. Kritika katastrofičarskog razmišljanja

Većina ljudi vjeruje da kad - kao što je to Hannah Arendt

formulirala još šezdesetih godina - društvu koje se temelji
na stjecanju, ponestane plaćeni rad, to je onda „kriza" ili
čak „katastrofa". Ono što se domorocima radnog društva
takvim može činiti, ipak je - gledano iz povijesne ptičje
perspektive - i fantastična stvar. Mnogi naraštaji i epohe
sanjali su o tome da se konačno oslobode jarma rada ili
da ga olabave, time što sve manje ljudske radne snage
stvara sve više bogatstva. Sada smo stigli dotle, ali nitko
ne zna kako postupati s tom situacijom.
Metodički to znači: u prijelazu iz Prve u Drugu modernu
imamo posla s promjenom osnova, pomakom paradigme,
polaskom u nepoznati svijet globaliteta, ali ne s
„katastrofom" ili „krizom", ako pojam krize u biti
podrazumijeva da se možemo vratiti u status quo ante -
pod uvjetom da se poduzmu „prave" (čitaj: uobičajene)
mjere.
I upravo masovna nezaposlenost koja potresa Europu nije
„kriza", jer je povratak u puno zapošljavanje fiktivan. Ali,
to nije niti „katastrofa", jer bi zamjena rada kroz djelomično
ili potpuno automatiziranu proizvodnju - pravilno
primijenjena - mogla otvoriti epohalne šanse slobode. One
se pak protiv starog razmišljanja moraju otkriti i politički
dohvatiti, oblikovati. Za to je potreban javni
brainstorming, političko-institucionalna fantazija. Samo
tako se može postaviti i odgovoriti na pitanje: Kako
postaje moguća demokracija izvan fikcije potpuno
zaposlenog društva?113
Neoliberalni globalizam ne širi samo strah i trepet, već i
politički paralizira. Ako se ništa ne može učiniti, onda na
kraju ostaje samo jedna reakcija: zakloniti se, sklupčati
poput ježa i isturiti bodlje.
U svim strankama zaraženima misaonim virusom globalizma
raste utjecaj protekcionističkih re-akcijskih argumenata i

113
Vidi o lome kasnije „Savez za građanski rad", str. 327 i dalje.
ideologija. Naizgled protiv, ali zapravo u smislu globalizma
formira se ogromna crno-crveno-zelena koalicija
protekcionizma koja sa suprotnim ciljevima brani stari
(borbeni) poredak protiv jurišajuće stvarnosti i neprilika
Druge moderne.

8. Crni protekcionizam

Crni protekcionisti zapliću se u jedno posebno proturječje:

oni do neba uzdižu nacionalnu državu i istodobno je
demontiraju neoliberalnom križarskom vojnom slobodnog
svjetskog tržišta.
Ipak, crni protekcionizam nije samo proturječje konzervativnog
razmišljanja i djelovanja, uhvaćeno na djelu, koje jednom
rukom priziva vrijednosti nacije (obitelji, vjere, zajedništva,
zajednice, itd ), a drugom neoliberalnim misionarskim
zanosom otvara ekonomsku dinamiku koja potkopava i
uništava iste te konzervativne vrijednosti Tko sve više ukida
socijalnu državu, pomirio se s time da će temelji „socijalnih
građanskih prava" (T.M. Marshall) i s njima političke
slobode postati puni rupa.
Konačno, neoliberalna strategija globalizma je proturječna
sama u sebi. Ona zataji kad se univerzalizira (u mislima).
„Pokušaj da se kroz relativno poboljšanje vlastite
produktivnosti dobiju radna mjesta do određenog je
stupnja zasigurno legitiman. U zemlji poput Njemačke je
to zbog i dalje postojećeg viška izvozne industrijske robe
od jedne određene točke ipak izuzetno sumnjiv pothvat.
Puno zapošljavanje ovisilo bi po tome o spremnosti drugih
zemalja da pristanu na još veće trgovinske deficite s
Njemačkom. Ovoj strategiji su time postavljene političke
granice, budući da ionako daljnjom revaluacijom vlastite
valute određene viškom, što naročito teško pogađa upravo
problematične sektore, cilja u prazno. Potpuno
besmislenom stvar pak postaje onda kad se borba za višu
radnu produktivnost između najviše razvijenih industrijskih
zemalja primarno vodi u obliku smanjenja troškova
(doprinosa) za plaće. Ovo izbezumljeno natjecanje u
konačnici naime može dovesti do toga da se reducira
općenita potražnja na kupovno najjačim tržištima, a time
kolač koji treba podijeliti postaje sve manji, dok vlastiti
udio u kolaču ostaje isti."114
Crni protekcionizam je dakle proturječan u dvostrukom
smislu: on ukida zajedništvo u koje se zaklinje, i ekonomski
je kontraproduktivan.

9. Zeleni protekcionizam

Zeleni protekcionisti otkrivaju nacionalnu državu kao

politički biotop kojemu prijeti izumiranje, koji štiti ekološke
standarde pred grabljenjem svjetskog tržišta i stoga je i
sam, kao i priroda, u opasnosti, vrijedan zaštite.
„Eko-protekcionistička politika koja želi tržišta sa striktnim
ekološkim regulacijama otkopčati od tržišta s manje
striktinim ekološkim regulacijama, može vrijediti
kontraproduktivnom. Ona štiti industrije čiji su ekološki
standardi relativno nezavisniji od onih u manje razvijenim

114
Zürn. Michael: Schwarz-Rot-Grün-Braun: Reaktionsweisen auf
Denationalisierung, u: Beck. U. (ur.): Politik der Globalisierung, Frankfurt/
M 1997.
ekonomijama i sprečava širenje viših standarda u regijama
s manjkavom ekološkom sviješću, dakle tamo gdje su oni,
ekološki gledano, mnogostruko najhitniji. Osim toga,
ekonomski troškovi koji nastaju, kad bi se takva politika
otkopčavanja univerzalizirala katastrofalno su visoki. Oni
bi stvorili ekonomske krize u razmjerima koji bi svaku
ekološku politiku na dulje vrijeme učinili nemogućom.
Kako bi se spriječili nesporazumi, nije upitno to da su neki
od sadašnjih transnacionalnih produkcijskih lanaca, s
ekološkog stajališta gledano, katastrofalni. Rakovi iz
Sjevernog mora, koji se cestama prevoze u Maroko na
ljuštenje, a u Poljskoj se pakiraju, prije nego što u
Hamburgu opet izađu na tržište, izraz su ekološkog
pretjeranog iskorištavanja. Protiv toga se ipak ne može i
ne treba boriti protekcionističkim mjerama. U ovom je
slučaju potreban odgovarajući energetski porez, koji
odražava realne troškove transporta. Budući da su
najvažniji ekološki problemi zaista postali globalni, u
socijalno i politički potpuno fragmentiranom svijetu ne bi
postojala nada za svladavanje ovih problema. Situacija je
zasigurno i ovako dovoljno ozbiljna da je skepsa
primjerena. Bez svjetsko-ekonomskih i političkih
isprepletenosti, koje u konačnici šire i intenziviraju
ekološko-političku regulaciju, situacija bi ipak izgledala još
gore."115
Drugim riječima - zeleni protekcionizam proturječi, kao
prvo, globalitetu ekološke krize, a kao drugo, sam sebi
oduzima političku polugu lokalnog razmišljanja i globalnog
djelovanja.

Pritom su upravo Zeleni intelektualno-politički globalizacijski

pobjednici. O ekološkim se pitanjima mora misliti i na njih
se mora odgovarati kao na globalna pitanja. Ali, svojim
nepromišljenim anti-modernizmom, svojom ljubavlju prema
provincijalnom i svojim strahom da će s nacionalnom
državom izgubiti birokratsku polugu ekološke politike,
mnogi zeleni političari sami sebi skaču u usta.

115
Ibid.
10. Crveni protekcionizam

Crveni protekcionisti za svaki slučaj još jednom praše

kostime klasne borbe; za njih je „globalizacija" druga riječ
za „lijepo smo mi govorili". Marksistički Uskrs, koji slavi
„ponovno uskrsnuće". Ipak, radi se o utopijski zaslijepljenom
pravdaštvu.
Nema sumnje, politika socijalnog izravnavanja i socijalne
savjesti u eri globalizacije zapada u vrlo neugodan škripac:
bez razgradnje socijalnih troškova i troškova (doprinosa)
za plaće rastu brojke nezaposlenih; bez novih radnih mjesta
pak prijeti da će se srušiti cijeli sistem na plaćenom radu
izgrađene socijalne sigurnosti. Ako se sada volumen
plaćenog rada (mjeren u radnim satima po zaposlenome)
skuplja - ne (samo) zbog izvoznih mogućnosti radnih mjesta
u sada blizak, a nekada „daleki" Istok, u one već svojim
imenom prijeteće „tigar države", već prije svega zbog
skokova produktivnosti preostalog rada116 - onda bi

116
Liz to opširnije: Izvještaj Kommission für Zukunftsfragen, 1996, str. 5 i
dalje: također i u ovoj knjizi str. 140-154.
socijalna politika, koja igra na kartu plaćenog rada, blago
rečeno morala dobro razmisliti.
Neki stoga posižu za radikalnim protusredstvom,
odbacujući cijelu alternativu koja je stvorila ovaj nesretni
škripac: svjetska trgovina (čitaj: kapitalizam) plus socijalna
država. Ona se kao kroz globalizaciju uništeni kompromis,
baca na smetište povijesti.117
Blaža varijanta lijeve socijalno-državne nostalgije ne
razaznaje da kriza socijalnih sistema nije konjukturne
prirode. Jedna epoha se bliži kraju, stoljeće koje je počelo
Bismarckovim socijalnim zakonima i u čijoj zadnjoj trećini
je za jednu generaciju zaista izgledala ispunjenom velika
zadaća, da se na osnovi udjela u plaćenom radu većini
ljudi može osigurati život u slobodi i sigurnosti. Ovo rješenje
„socijalnog pitanja" sada i samo postaje socijalnim

117
Usp. primjerice Marglin. Stephen A. i Schor. Julien B. (ur.): The Golden
Age of Capitalism. Oxford 1990. ili Altvater. Elmar / Mahnkopf. Birgit:
Grenzen der Globalisierung: Münster 1997. Vidi o kritici i opširno Zürn.
Michael: Schwarz-Rot-Grün-Braun: Reaktionsweisen auf Denational-
isierung, u: Beck. U. (ur.): Politik der Globalisierung. Frankfurt/M 1997.
problemom. To ipak znači: tko god uopće nešto želi
promijeniti, mora biti „nepravedan", potkresati ili ukinuti
prava, poticati i osigurati vlastitu inicijativu, dakle uporno
promicati jednu drugu logiku, jedan drugi moral socijalne
politike.
Nužna je recimo reforma socijalne pomoći u Njemačkoj,
budući da dosadašnji oblik pokazuje da sve manje može
zaštititi od masovnih rizika dugoročne nezaposlenosti. Jedno
minimalno osiguranje orijentirano prema potrebi i osnovno
osiguranje za masovne rizike koje bi zajednički snosile
lokalne vlasti, pokrajine i država, bili bi točan i važan
reformski korak. Modeli postoje, čak i takvi koji pomažu
da se uštedi na troškovima, a da se istodobno ne poveća
siromaštvo. Takve strategije „refleksivne modernizacije"
socijalne pomoći ipak (do sada) propadaju - kao i mnogi
drugi - zbog strukturnog konzervativizma u svim
strankama, zbog nedostatka reformske volje u politici i
društvu.
 Četvrti dio

Odgovori na globalizaciju

Iz svega se ovoga jedino može izvući jedan zaključak, a to

je da konačno treba otvoriti debatu o političkom
oblikovanju globalizacije!
To kao prvo podrazumijeva odlučnu kritiku neoliberalne
ideologije globalizma (koja je ranije provedena), njezine
ekonomske jednodimenzionalnosti, njezinog linearnog
jednosmjernog razmišljanja, njezinog političkog svjetsko-
tržišnog autoritarizma koji se pravi da je nepolitičan, a
snažno politički djeluje. Tada postaje vidljivo da globalitet
i globalizacija nisu niti strateški napuhani prividni fenomeni
čijom se javnom dramaturgijom socijalno-državno
pripitomljeni kapitalizam želi osloboditi svojih okova; niti
su to pojmovi koji s dobrim razlozima mogu zahtijevati i
iznuditi pokornost sviju pod novim prirodnim zakonima
svjetskog tržišta. Ne može se dovoljno često ponavljati: s
erom globaliteta ne oglašava se kraj politike, već se otvara
njezin novi početak.
Globalizacijski šok koji označava prijelaz u Drugu modernu
djeluje - konačno - politizirajući, jer se svi akteri i
organizacije na svim razinama društva moraju suočiti s
paradoksima, kao i s izazovima dinamike globalizacije koja
sve iz temelja mijenja. Zanimljivo je da ovo „moranje" ruši
staru shematiku ljevice i desnice. Postoji jedna lijeva i jedna
desna nostalgija. Prva idealizira socijalnu, druga nacionalnu
državu. Obje se slažu u tome da brane nacionalno-državni
status quo ante protiv „invazije svjetskog tržišta".
Ali, koji se politički odgovori na globalitet naziru?
S ranije navedenih deset misaonih zamki globalizma sada
želim suočiti deset odgovora na globalitet i globalizaciju:
1. međunarodna suradnja;
2. transnacionalna država ili „inkluzivni suverenitet";
3. suvlasništvo nad kapitalom;
4. nova orijentacija obrazovne politike;
5. jesu li transnacionalni poduzetnici a-demokratski, anti-
demokratski?
6. savez za građanski rad;
7. što dolazi nakon Volkswagen-izvozne nacije? novi
kulturno-političko-ekonomski ciljevi;
8. eksperimentalne kulture, tržišne niše i društvena
samoobnova;
9. javni poduzetnici, samo-radnici;
10. društveni ugovor protiv isključivanja?

1. Međunarodna suradnja

Prvi - naročito favoriziran od strane socijaldemokratskih

modernizatora - politički odgovor na globalizaciju glasi:
politička suradnja između nacionalnih država mora se
izgraditi kako bi se ograničilo ili spriječilo „trgovanje" koje
mogu inscenirati globalna poduzeća, kako bi minimirala
porezna davanja, a maksimirala državne subvencije.
Ovdje se zadaća politike vidi u tome da se javnosti pojasni
da globalizacija ne može značiti da se sve prepusti tržišnim
silama. Upravo suprotno: s globalizacijom raste potreba
za obvezujućim međunarodnim regulativima,
međunarodnim konvencijama i institucijama za
prekogranične transakcije. Utoliko, globalizacija treba ići
ruku pod ruku s boljom koordinacijom politike između
suverenih nacionalnih država, boljim međunarodnim
nadgledanjem banaka i financijskih institucija, smanjenjem
međudržavnih poreznih dumpinga (npr. unutar Europske
unije) i bližom suradnjom u međunarodnim organizacijama
te njihovim jačanjem u smislu veće pokretljivosti i
efikasnosti.
„Baš kao i u nacionalnom okviru, i u međunarodnim
ekonomskim odnosima mora vrijediti kriterij da tržište
treba politički uveden okvirni poredak", piše predsjednik
SPD-a Oskar Lafontaine. „Socijalna i ekološka tržišna
ekonomija je politički sistem koordinata Europske unije.
Plediramo za to da se taj model tržišne ekonomije sa
socijalnom i ekološkom odgovornošću sada pretvori i u
poslovnu osnovu za novi svjetski ekonomski poredak. Time
se mogu stvoriti oba preduvjeta za konkurenciju rada i
ideja poduzeća i za fair trgovinu, koja je od koristi svima
uključenima.
Za to trebamo međunarodne sporazume u okviru
supranacionalnih institucija. Ove institucije postoje.
Navodim Europsku uniju, G-7, OECD, Međunarodni
monetarni fond i novu Svjetsku trgovinsku organizaciju
WTO. I ekonomski preduvjeti postoje. Jer, međunarodni
tokovi trgovine i investicija, koji čine bit globalizacije,
koncentriraju se prije svega unutar takozvane trijade: na
europske države i izvaneuropske industrijske države
skupine G-7 - dakle SAD, Kanadu i Japan. Takozvana
globalizacija ne leži izvan područja našeg političkog
utjecaja. Moramo iskoristiti političke mogućnosti djelovanja
za bolju međunarodnu suradnju. Tada su postojeći i
dogledni problemi globalizacije savladivi."118
Ovdje se dakle odgovor na globalitet ne traži u
supranacionalnoj veledržavi ili čak u svjetskoj državi, već u

118
Lafontaine. Oskar: Globalisierung und internationale Zusammenarbeit,
u: Beck. U. (ur.): Politik der Globalisierung, Frankfurt/M 1997.
„zbijanju redova" nacionalnih država. One bi se tako trebale
dogovoriti i umrežiti da: a) transnacionalnim poduzećima
postave granice, dakle da ih koncerni više ne mogu okretati
jednu protiv druge i b) da mogu obnoviti svoje državno-
političko polaganje prava na moć i oblikovanje. Nada
sadržana u tome jest da bi nacionalna era socijaldemokracije
u eri kozmopolitske socijaldemokracije istodobno mogla
biti modernizirana, oživljena i spašena.
„Zaoštreno formulirano, dakle, u neo-socijaldemokratskoj
slici svijeta, međunarodna suradnja trebala bi, kao
alternativa protekcionizmu, supranacionalnoj integraciji i
deregulaciji istodobno, osigurati nacionalnu intervencijsku
državu tako da se uključene države s jedne strane odreknu
„sistemske konkurencije", da bi se s druge strane
međusobno osposobile da vlastitoj domaćoj ekonomiji
putem nacionalne socijalne i industrijske politike stvore
međunarodne konkurencijske prednosti na visokoj
socijalnoj razini"119

119
Streeck. W.: Industrielle Beziehungen in einer internationalisierten
Wirtschaft, u: Beck, U. (ur.): Politik der Globalisierung, Frankfurt/M 1997.
Ipak, uspjeh ovih međudržavnih savezničkih strategija
reformuliranja i reformiranja socijaldemokratske ere nije
samo potreban, već je i upitan i to iz dva razloga: kao
prvo, jer se optimistički potcjenjuje razmjer promjene
samih osnova; na kraju krajeva, radi se o strategiji jednog
„samo tako dalje" na višoj razini.
Istodobno se, kao drugo, ne obraća pažnja na to da je -
barem trenutno - međunarodna politika uglavnom
deregulacijska politika. I kao treće, nejasno je kako se
konkurencija nacionalnih država oko investicija i radnih
mjesta, koja raste s masovnom nezaposlenošću, može
efikasno zaustaviti. Nacionalne države su karteli egoista,
koji stoje pred alternativom ili da se odreknu sami sebe,
jer djeluju egoistički i da time uberu manje poreza; ili pak
da se odreknu same sebe kako bi ubrale više poreza u
jednom drugom savezu država.
Konačno, kao četvrto, „politička spretnost" koju su
socijaldemokrati Prve moderne mogli lukavo uložiti -
stvaranje i osiguravanje socijalnog mira - u Drugoj moderni
više nema istu vrijednost. Jer i sami socijaldemokrati
upadaju u škripac. Cinično, ali realistički govoreći: tko zna,
možda socijalni mir u vlastitoj režiji mogu stvoriti upravo
transnacionalni koncerni pod uvjetima radikalizirane
konkurencije?

2. Transnacionalna država ili „inkluzivni suverenitet"

„Ekonomski govoreći, u prihvaćenim globalizacijskim

tezama mnogo toga nije novo, a ponešto je i krivo", piše
M. Jänicke. „Da ekološka politika upada u ,globalizacijsku
zamku', da je zaštita okoliša u kontekstu globalne
konkurencije jednostavno preskupa, moglo bi ipak biti
točno. Ova je predstava svakako popularna. Čak su i
zaštitari okoliša među onima koji je rezignirano slijede.
Ipak se isplati provjeriti kako zapravo države koje čine
relativno mnogo za zaštitu okoliša, pri tome postupaju
ekonomski. I gle: nacionalnim predvodnicima u globalnoj
ekološkoj politici ekonomija ide bolje nego drugima.
Inovatori su početkom sedamdesetih godina bili SAD i
Švedska. Zatim Japan. Nakon toga, do 1994. godine, čak
i Njemačka. Danas predvodničku ulogu igraju zemlje poput
Nizozemske, Danske i opet Švedske. Izvan Europe ovo
vrijedi između ostalih za Južnu Koreju. Interesantno je da
su ekološki predvodnici danas skoro uvijek manje zemlje,
koje su snažno integrirane u svjetsko tržište.
No, senzacionalno je pak to da one istodobno spadaju u
uspješnije zemlje i na tržištu rada. Trenutno je u
pojedinačnim slučajevima to naročito vidljivo: Nizozemska,
Danska, ali i ekološko-politički vrlo aktivan Novi Zeland
svoju su kvotu nezaposlenosti od recesije 1993. godine
smanjili za oko trećinu. I u Švedskoj pada nezaposlenost
- kao i uopće u skandinavskim zemljama. Nordijske zemlje
su osim drugih ekoloških nameta uvele i porez na C0 2 i u
međuvremenu ga još pooštrili. U Danskoj i Švedskoj se u
ekonomskoj krizi 1993. godine dogodila prava ekološka
porezna reforma. Zaštita okoliša dakle nije prepreka
opstanku u globalnoj konkurenciji, naprotiv, razumna
ekološka politika postaje ključni indikator za konkurentnost
neke zemlje - kaže i Michael Porter, prominentni inovacijski
teoretičar i harvardski ekonomist.
Nije upitno, pojedinačna nacionalna država nije postala
jača s razvojem svjetskog tržišta. Ipak, države danas često
djeluju u kolektivu. Globalne mreže zaposlenika
ministarstava oblikuju nacionalnu ekološku politiku u
međuvremenu baš kao i nacionalni ili internacionalizirani
ekološki savezi."120
Ipak, odlučujuće pitanje glasi - što znači kolektivno
djelovanje među državama? Modeli o kojima se raspravlja
u literaturi - recimo međunarodna organizacija,
multilateralizam ili višerazinska politika - za polaznu točku,
kao što je navedeno, uzimaju nacionalnu državu. Za razliku
od toga, ranije je skiciran model transnacionalne države
koja poprijeko ukida ove razlike. Pri tome se uzajamni
odnos međusobno isključivih nacionalnih država i
nacionalno-državnih društava zamjenjuje okvirom odnosa
u kojemu nastaju savezi država, lociranih u svjetskom
društvu i na taj način kao „glokalne" države obnavljaju
svoju posebnost i samostojnost.

120
Jänicke. M.: Umweltpolitik: Global am Ende oder am Ende global?, u:
Beck. U. (ur.): Politik der Globalisierung, Frankfurt/M 1997.
Model transnacionalne države proturječi dakle svim drugim
kooperacijskim modelima: transnacionalne države spajaju
se kao odgovor na globalizaciju i upravo tako razvijaju
svoj regionalni suverenitet i identitet izvan nacionalnog. One
su dakle kooperacijske i pojedinačne države, pojedinačne
države utemeljene na kooperacijskim državama. Drugim
riječima, međudržavno udruživanje otvara pojedinačnim
postnacionalnim državama nove prostore djelovanja.
Na primjer: samo europske inicijative dopuštaju da se
zaustavi porezni dumping i da se „virutalni porezni platiša"
ponovno pozove na blagajnu, kako bi se na taj način ne
samo stvorili preduvjeti za socijalnu i ekološku Europu,
već i da se ponovno zadobiju i pojedinačno-državna
sposobnost djelovanja i njezina moć oblikovanja. Na
pitanje, zašto se države trebaju udruživati, ovdje se dakle
odgovara državnim egoizmom: jer samo tako u strukturi
svjetskog društva i svjetskog tržišta mogu obnoviti svoj
suverenitet.
Ovaj argument ima smisla samo ako se predodžbeni svijet
ekskluzivnog suvereniteta zamijeni predodžbenim svijetom
inkluzivnog suvereniteta. Poznat je argument iz radnog
života i podjele rada da kooperacija ne sprečava, već
razvija i produktivnost i suverenitet pojedinca. Ako se
želi ponovno posegnuti za razlikovanjem Emilea
Durkheima, može se reći: u odnosu država, na mjesto
mehaničke anarhije različitosti stupa organski suverenitet
kooperacije. To znači: nacionalno-državni akteri dobivaju
političke prostore djelovanja u razmjerima u kojima im
kroz transnacionalnu kooperaciju uspijeva povećati
ekonomsko i javno bogatstvo. Transnacionalne države su
posljedično tome globalne trgujuće države koje su se
oprostile i od ekskluzivnog teritorijalnog principa i od
prioriteta geopolitičke računice.
Posljedica je ta da rat postaje takoreći luksuz koji si mogu
priuštiti još samo jedna protiv druge izolirane nacionalne
države, a i one samo ako nisu ušle u sferu utjecaja jednog
vojnog saveza i nisu u posjedu najmodernijih instrumenata
nasilja.121

121
Usp. Mandelsbaum, M.: The Dawn of Peace in Europe. New York 1996;
u: Weber. Robert J. (ur.): Eagle Drift, New York 1997.
Na pitanje kako se može izgraditi i postići politička
arhitektura transnacionalnih država može se odgovoriti
upućujući na dva cilja, dva stupa: kao prvo - načelo
pravnog pacifizma122 i kao drugo federalističko načelo
međudržavne kontrole.123
Prvo, načelo pacifizma koje počiva na međunarodnom
pravu - kaže: bez izgradnje i dogradnje međunarodnog
prava i pravosudnih instanci nemoguće je rješavanje
transnacionalnih sukoba mirnim sredstvima.124 Pravni
pacifizam treba se razlikovati od socijalnog pacifizma; ovaj

122
Usp. Archibugi, D.: From the United Nations to cosmopolitan Democracy,
u: Held. D. (ur.): Cosmopolitan Democracy, London 1995. str. 121-135.
123
Još jedno načelo, ono zajedničkog valutnog prostora, ovdje se ne razvija,
jer je u javnoj debati oko uvođenja eura u međuvremenu već raspravljeno.
U n a t o č l a m e n t a c i j a m a da f o r s i r a n j e e u r a ima pred očima i s k l j u č i v o
ekonomsku Europu, mnogo stvari govori u prilog tezi da upravo kroz to
ekonomsko - željeno ili neželjeno biva iznuđena politička Europa. Odjednom,
unutar zajedničkog valutnog prostora, moraju biti ujednačeni zahtjevi i interesi
na tržištu rada. pri pripusnicama (isprava o majstorskom ispitu), u priznavanju
diploma, kod minimalnih plaća. itd. Do sada nacionalno-državne solidarnosti
šire se u transnacionalne solidarnosti - i konflikte!
124
Ovo je inače i osnovna misao Kantova napisa Zum ewigen Frieden; usp.
Beck. U. (ur.): Kinder der Freiheit, Frankfurt/M 1997. str. 147 i dalje.
u središte stavlja društvene uzroke transnacionalnih
konflikata; on se ne smije miješati niti s religioznim
pacifizmom, koji cilja k dijalogu i jednakosti među
religijama. Pravni pacifizam ne smije se miješati niti s
nenasiljem. Ono što je odlučujuće jest da je u slučaju
upotrebe vojne sile obvezujuća transnacionalna pravna
odluka.
No, potporni stup pravnog pacifizma u transnacionalno-
državnom poretku može predstavljati uvijek samo
potreban, nikada pak dovoljan uvjet za mirno rješavanje
sukoba. Ovo vrijedi za rješavanje sukoba unutar kao i
između nacionalnih država. Povijest ovog stoljeća uči da
je politička sudbina međunarodnih mirovnih i kaznenih
sudova označena paradoksom (ne)uspjeha: sudovi su bili
uspješni uvijek onda kad ih se zapravo nije trebalo; a uvijek
su onda bili neuspješni, kad ih se istinski trebalo.
Logičkoj konstrukciji neophodnosti međunarodnog
pravnog sistema proturječi otrežnjavajuće iskustvo da se
države bore za svaki milimetar ostatka suvereniteta koji
još imaju i to tim zagriženije što se manje ima za braniti i
što se više kroz udruživanje može dobiti.
Shodno tome danas se svuda radi na međunarodnim
pravnim temeljima i nitko ozbiljno ne sumnja u to da je to
potrebno. Ipak, stvarni su uspjesi vrlo ograničeni. Sudovi
u Den Haagu i Arushi su doduše doveli do toga da se ratni
zločini balkanskog i ruandskog građanskog rata krivično
progone, ali čak i u slučaju Bosne i Hercegovine Daytonski
sporazum nije bio kadar važne osumnjičenike za ratne
zločine poput Mladića, Karadžića ili Kordića zaista i
dovesti pred sud i time omogućiti pomirbu kroz pravo i
novi politički početak.
Iz dosadašnjih neuspjeha međunarodnog prava ipak ne
treba zaključivati o njegovoj suvišnosti. Naprotiv, postoje
dobri razlozi za uvjerenje da transnacionalni pravni prostori
i institucije više nisu luksuz, već odavno potreba za sve
države u globalnoj eri, i to stoga što nacionalne države u
procesu globalizacije na sve više polja djelovanja ne gube
možda normativno pravnu moć odlučivanja, ali gube
kontrolu nad provođenjem zakonskih regulativa. Budući
da, pojedinačno, državne strategije djelovanja, primjerice
u Internetu, u naplati poreza ili u borbi protiv nezaposlenosti
i ekonomskog kriminala posižu u prazno, pojedinačne
države su prisiljene na transnacionalnu suradnju u svrhu
provođenja nacionalnog prava.
Ovdje se opet pokazuje paradoksalno načelo samoovlašćivanja
kroz samoukidanje moći : nacionalne države su prisiljene, kako
bi podigle svoje kontrolne šanse, delegirati vlastita sredstva moći
kooperativnim transnacionalnim instancama; samo tako, kao
postnacionalne pojedinačne države u suradnji s drugima mogu
obnoviti i proširiti svoje šanse utjecaja i oblikovanja. Kao
što je rečeno, vlastiti državni interes je taj koji tjera na
odricanje od i na predaju vlastitih nacionalno-državnih
interesa.

Obrnuto, čak postoji opasnost da proturječje između

nacionalno-državnih okvira djelovanja i transnacionalnih
problema dovede do toga da se donosi sve više nacionalno-
državnih kontrolnih zakona, što je unaprijed predodređeno
na neuspjeh, kako bi se demonstrirao politički aktivizam,
a koji problem k čijem rješenju ciljaju, potpuno promašuju;
istodobno pak ograničavaju i potkopavaju osnovne pravne
prostore djelovanja. „Nacionalne norme stvaraju konačno
sve manje sigurnosti pred svim vrstama kriminala,
organiziranog po međunarodnoj podjeli rada i uz korištenje
globalnih tehničkih mogućnosti: poziv za nacionalnim
zakonima koji bi nacionalno-državnoj borbi protiv kriminala
dali jednako oružje, neizbježno sve brže vodi u promašaj.
Zadiranjem u osnovna ljudska prava, poput planiranih
mjera za optičko i akustično nadgledanje privatne sfere,
što sa sobom donosi teško ugrožavanje pravne države i
građanske slobode, samo se obmanjuje građanstvo. Tom
glumom se demonstrira sposobnost djelovanja, ali je jasno
da se zapravo nisu u stanju efikasno boriti protiv kriminala
i tako se pobrinuti za sigurnost svojih građana. Samo je
pitanje vremena prije nego što će uništenje iluzije sigurnosti
dodatno potkopati povjerenje u demokratski legitimirani
poredak."125

125
Däubler-Gmelin, Herta: Globalisierung geht keineswegs Hand in Hand
mit globalem Recht, u: Frankfurter Rundschau. 18. travnja 1997. br. 90.
Federalizam, primijenjen na odnos između država, ima
odlučujuću prednost da se moć ne kontrolira ili se barem
ne drži u šahu, odozgo ili odozdo, već horizontalno.
Značajan problem naime leži u tome da instanca koja
kontrolira pojedinačne države ne smije biti naddržavna.
Naddržavna instanca bila bi ili nedjelotvorna ili bi je
monopolizirao najjači i na kraju bi dovela do jedne svjetske
države. To bi pak bila tiranska tvorevina od koje na kraju
nitko ne bi bio u stanju pobjeći. Osim toga, bila bi vrlo
krhka, jer bi različitost zamijenila uniformiranošću, a ne bi
poznavala institucije rješavanja konflikata.

Transnacionalni federalizam podrazumijeva politiku aktivne

samointegracije pojedinačnih država u međunarodne
kontekste djelovanja, kako bi se na taj način obnovile
kao pojedinačne glokalne države i ograničile moć
transnacionalnih središta. „Pretpostavlja se da je
demokratska država nesavršena politička jedinica, sve
dok ne raspolaže institucijama koje joj dopuštaju da svoje
državljane na direktan način poveže s građanima drugih
država."126
Sažmimo: inkluzivni suverenitet podrazumijeva da
odricanje od suverenitetskih prava ide ruku pod ruku s
dobivanjem političke moći oblikovanja na temelju
transnacionalne suradnje. Ipak, ovo može uspjeti samo
onda kad se globalizacija uspješno shvaća i oblikuje kao
politički projekt. Tek na taj način postaje moguće da
suglasnost, radna mjesta, porezi i političke slobode rastu i
lokalno i transnacionalno. Europa je u ovom smislu postala
laboratorijski pokus inkluzivnog suvereniteta.127

3. Suvlasništvo nad kapitalom

Ako je točno da znanje i kapital zamjenjuju rad, onda se

jedna nova socijalna politika može orijentirati prema cilju
da rad dobije udio u kapitalu. Načelo suvlasništva ovdje

126
Archibugi. D.: From the United Nations to cosmopolitan Democracy, u:
Held. D. (ur.): Cosmopolitan Democracy, London 1995, str. 156.
127
Usp. u ovoj knjizi: „Europa kao odgovor na globalizaciju", str. 3 6 3 i
dalje.
bi stupilo kao nadopuna (ili konkurencija?) načelu
suodlučivanja. Modeli o kojima se govori idu od zamjene
udjela plaća kroz vlasničke udjele (u kapitalu poduzeća, a
time u zaradama / gubicima) do vizije da npr. Mercedes i
Hoechst proizvode tamo gdje je najjeftinije, dok Nijemci,
kao „narod dioničara" komforno žive od globalno zarađenih
dividendi i dobitaka iz spekulacija s dionicama.
„Stranke i sindikati", piše Fritz W. Scharpf, „koji i dalje
žele slijediti cilj pravedne raspodjele, moraju svoje napore
preorijentirati od porezne politike i politike plaća na podjelu
kapitala." I on odmah primjećuje jedno ograničenje: „U
vremenima snažno rastućih realnih plaća takav bi cilj sigurno
bio lakše provediv nego danas; osvećuje se činjenica da
su takvi planovi socijalno-liberalne koalicije ranih
sedamdesetih godina propali zbog sindikalne polemike
protiv ,narodnog kapitalizma'."128
Granice ove politike vide se na prvi pogled: promjena cilja
od politike plaća prema politici zarada na kapitalu

128
Usp. Scharpf. F.W.: Demokratie in der transnationalen Politik, u: Beck,
U. (ur.): Politik der Globalisierung, Frankfurt/M 1997.
podržava ili osigurava samo one koji su integrirani u radni
proces; ali ne i nezaposlene, koji stoje pred zatvorenim
vratima tržišta rada.

4. Nova orijentacija obrazovne politike

Ako se rad zamjenjuje-znanjem i kapitalom, onda se - to

bi bio drugi politički zaključak - radu kroz znanje mora
dati nova vrijednost ili novi oblik. To pak znači: investirati
u obrazovanje i istraživanje! - upravo suprotno onome
što se danas događa u Njemačkoj.129
„Političari nisu shvatili", piše Robert B. Reich, „da stvarna
tehnološka aktiva jedne zemlje leži u sposobnosti njezinih
građana da rješavaju kompleksne probleme budućnosti ."
Njihovo znanje, njihove sposobnosti, njihov doprinos
svjetskoj ekonomiji (a ne kao do sada tehnologija i kapital)
određuju blagostanje jedne zemlje. „Novac i tvornice,

129
Nova britanska laburistička vlada pod Tonyjem Blairom očito počinje
primati k srcu ovo načelo.
informacije, strojevi i simboli poduzeća vezani su za mjesto,
vlasnici znanja i iskustva mnogo manje."130
Umjesto da subvencioniraju „njemačke" tvrtke, političari
bi novac trebali uložiti u znanje i obrazovanje, kako bi
građanima prenijeli sposobnosti i orijentacije koje bi ih
dovele u stanje da opstanu u transnacionalnim krajolicima
i proturječjima svjetskog društva.

Jedan od velikih političkih odgovora na globalizaciju stoga

glasi: izgradnja i nadogradnja društva znanja i
obrazovanja; produžiti, a ne skratiti obrazovanje; olabaviti
ili ukinuti fiksiranje obrazovanja za određena radna mjesta
i profesije, a obrazovne procese usmjeriti k široko
primjenjivim ključnim kvalifikacijama; pod tom natuknicom
u međuvremenu se ne podrazumijeva samo „fleksibilnost"
ili „doživotno učenje", već i socijalna kompetencija,
sposobnost za timski rad, sposobnost za svladavanje
konflikata, razumijevanje kulture, umreženo razmišljanje.

130
Reich. Robert B.: Die neue Weltwirtschaft, Berlin 1993. str. 181.
svadavanje nesigurnosti i paradoksa Druge moderne.131
„Učenje treba povezati s djelatnostima kojima ljudi svoj
život uzimaju u svoje ruke", piše Reinhard Kahl. „Učenje
se istodobno širi i oslobađa iz svoga geta. Naravno, to
lakše prolazi preko usana nego u praksi."132 Ipak, smisao
učenja mijenja se u transkulturnom čvoru. U uzbudljivu
dijalektiku globalizacije spada to da se naslijeđena
„podučavajuća društva" (W. Lepenies) zamijene
dijaloškom pažnjom (hrabrost k nesporazumu). Tu i tamo
počinje se pridavati pažnja potrebi nečega poput
transnacionalizacije (univerzitetskih) obrazovnih smjerova
i programa („global studies"). Oni bi trebali pridonijeti tome
da se teškoće transkulturne komunikacije i konflikta
studentima učine shvatljivima i savladivima. Također bi
trebali služiti cilju da studentima prenesu jednu kognitivnu
geografsku kartu, koja im dopušta da razumiju

131
Vidi Bollinger. H. / Nothdurf, W.: Schlüsselqualifikationen, rukopis.
Fulda 1997.
132
Kahl. R.: Globalisierung zwingt zu einer Reorientierung des Lernens, u:
t a z , 4. kolovoza 1997.
višedimenzionalnost i izbjegavaju zamke „glokalnog" života
i djelovanja.
U eri individualizacije konačno više nije dovoljno mlade
podržati u „fleksibilnom usvajanju zadatih normi"
(Kohlberg), već to ide mnogo dublje; potrebno je, piše
Michael Brater, „obrazovanje jednog vlastitog Ja kao
središta djelovanja i orijentacije. Svaka mlada osoba mora
danas naučiti sama od sebe, vlastitim sredstvima, voditi
svoj život, treba naučiti i isprobati, oblikovati jedan otvoreni
proces."133

5. Jesu li transnacionalni poduzetnici a-demokratski, anti-

demokratski?

Transnacionalni kapitalizam koji ne plaća poreze i ukida

plaćeni rad, gubi svoj legitimitet. On - kao što je to
Schumpeter predvidio - gubi funkciju, postaje parazitaran.

133
Brater. Michael: Schule und Ausbildung im Zeichen der Individual-
isierung. u: Beck. U. (ur.): Kinder der Freiheit, Frankfurt/M 1997. str. 153.
Mora se dakle - teorijski i politički - postaviti ključno
pitanje, kapitalno pitanje Druge moderne: jesu li
transnacionalni poduzetnici anti-demokrati? Ili - koliko im
vrijedi novo utemeljivanje demokracije?
Kako si „virtualni porezni platiše" zamišljaju budućnost
demokracije? Koji je njihov doprinos kozmopolitskom
širenju demokracije?
Kako dakle može izgledati društveni ugovor ne (samo) s
gledišta nacionalno-državne politike, već s gledišta
transnacionalnih poduzeća koji demokraciju Druge
moderne iznova temelji i omogućava?
Može biti da sam beznadni optimist; može biti da je to i
strateški optimizam. Ipak, bila bi prostija, ali mnogo teža,
možda suicidalna pogreška, izvaditi tržišnu ekonomiju iz
političkog konteksta njezina nastajanja u Europi i takoreći
je nastaviti provoditi u njezinom golom obliku. Projekt
tržišne ekonomije uvijek je bio politički projekt - blisko
povezan s demokracijom. Demokracija je pak skupa stvar.
I ništa neće voditi mimo toga da se pobjednike globalizacije
podsjeti na njihove obveze prema demokratskim
institucijama, a to znači: pozvati virtualne porezne platiše
na blagaju. 134
Nije to njemački ni samo europski problem, već svjetsko
društveni problem. On se može rješavati samo kroz
međunarodnu regulativu. Ipak, transnacionalni ekonomski
akteri su ovisni o tržištu i o imageu svojih poduzeća. Oni
su ranjivi, imaju svoju Ahilovu petu. Bezgranično
samoostvarivanje kapitala mora se naime vezati: kao prvo
za mjesta, kao drugo za proizvode. I kapital u prolazu
mora postati „nastanjen"; uključiti se u lokalne kulture i
njihove zakonsko-političke okvirne uvjete, što znači i
opravdati se u njima135; stvarati robu i usluge koje ljudi
trebaju kupovati, birati, dakle i moći odbiti.
Kako bi izgledao jedan Amnesty International, jedan
Greenpeace potrošačkog pokreta, koji svjetski aktivna
poduzeća preko politizacije konzuma ne bi samo

134
Vidi o teškoćama različitih poreznih reformi Streeck. W.: Industrielle
Beziehungen in einer internationalisierten Wirtschaft, u: Beck. II. (ur.): Politik
der Globalisierung, Frankfurt/M 1997. ali i u ovoj knjizi str. 256.
135
Vidi o ovome u ovoj knjizi str. 110 i dalje.
ohrabrivao na to da se pridržavaju demokratskih
standarda, već bi ih na to i prisiljavao prijetnjom bojkota?
Do koje mjere politički budan, organizirani potrošač, koji
vlada vještinom masovno-medijskog simboličko-političkog
insceniranja, može, kao korektiv protiv bezgraničnog
„samoostvarivanja kapitala", dopuniti, zamijeniti
organiziranog radnika?
Uvijek se iznova govori: u usporedbi s pokušajem da se u
gustišu svjetskog tržišta ustanove i točno imenuju
odgovorni, poznati pokušaj da se pronađe igla u plastu
sijena izgleda smiješno jednostavnim. No, to je pogrešno.
Pripisivanje odgovornosti nikada se ne događa samo od
sebe, već je uvijek pitanje uspostavljanja odgovornosti.
Postoji jedan jako jednostavan put da se potrošačkim
pokretima, koji na raspolaganju imaju minijaturne polugice,
priskrbi znatna politička snaga poluge:
kao prvo - obaveza jasno čitljive deklaracije proizvoda;
kao drugo - socijalne, demokratske i ekološke etikete,
koje obavještavaju o uvjetima proizvodnje proizvoda i -
dobrovoljnom - demokratskom angažmanu proizvodnih
poduzeća; i povezano s time - kao treće - jamstvo za
proizvod, tako da se nameću financijske kazne ako se
dokaže da podaci na proizvodu u prodaji nisu točni.

Protiv ove zapravo jednostavne politike „staklenog

proizvoda" i jamstva, koja ne stvara nikakav dodatni trošak
birokratske kontrole i odlično se može spojiti s
poduzetničkim samoobavezivanjem i samokontrolom,
predstavnici trgovine uvijek iznova prigovaraju: odakle
bismo mi trebali znati pod kojim uvjetima su proizvodi koje
prodajemo napravljeni? Upravo u tome i jest poanta:
jamstvo za proizvod tjera na to da se stvori jasnoća o
tome i da se ustanovi minima moralia socijalne, ekološki
orijentirane proizvodnje prema svojim poslovnim
partnerima, ako poduzeće ne želi ekonomski propasti.

Tko god vodi trgovinu u svjetskim razmjerima, mora biti

spreman sudjelovati u svjetskoj odgovornosti za socijalne
i političke uvjete te trgovine. Ovaj politički odgovor na
globalizaciju ujedinjava ono što izgleda nespojivim: kontrolu
na licu mjesta i poduzetničku samokontrolu.136
Ni socijalne ni ekološke klauzule ipak nisu svemogući lijek
za ukroćivanje svjetske ekonomije. Njihove granice vidljive
su na prvi pogled: one djeluju u prvom redu kod branši i
država orijentiranih prema izvozu. U općem razvoju
društava u pravcu socijalne pravde time - u najboljem
slučaju! - mogu doprinijeti samo indirektno. O
paradoksalnim popratnim pojavama moralo bi se tek
razmisliti.

6. Savez za građanski rad

Do koje je mjere moguće iskovati savez između

transnacionalnog kapitala i transnacionalne politike, kako
bi se izgradile i razvile tendencije prema istodobnom

136
O socijalnim i ekološkim standardima u svjetskoj trgovini vidi Braßel.
Frank i Windfuhr. Michael: Welthandel und Menschenrechte, Bonn 1995, i
Kreissl-Dörfler. Wolfgang (ur.): Mit gleichem Maß - Sozial- und
Umweltstandards im Welthandel, tekstovi zastupnika Zelenih u Europskom
parlamentu 1995.
decentralnom i transnacionalnom građanskom društvu?
Jedan novi društveni ugovor morao bi polaziti od
sljedećega: naš rad je postao tako produktivan da trebamo
sve manje rada za proizvodnju sve više roba i usluga.
Materijalno-socijalna integracija ljudi putem plaćenog rada
je zasigurno kao i prije značajan, ali više ne i jedini oblik.
Predlažem da se razmisli o tome, ne može li se onome što
se svugdje može primijetiti kao civilno društveni angažman
u socijalnim biotopima društva - sposobnosti
samoorganizacije, ali i interesu za političkim projektima,
koje institucije nedovoljno primjećuju - dati nova vrijednost
i pretvoriti to u jedan drugi centar aktivnosti i integracije
pored plaćenog rada: javni ili građanski rad. Što to znači?
Rad sa starim ljudima, hendikepiranima, beskućnicima,
oboljelima od AIDS-a, nepismenima, isključenima,
ekološki angažman i puno toga što je do sada bio
dobrovoljan rad, treba učiniti ekonomski vidljivim, dakle
plaćenim (npr. u obliku građanskog novca, čija visina
otprilike odgovara socijalnoj pomoći). Građanski rad
mogao bi gradove učiniti pogodnima za život, utrošenu
energiju efikasnijom, a demokraciju življom. Zašto ne
jednom umjesto o „savezu za rad" govoriti o savezu
građana i države za civilno društvo i za to dobiti kapital?
Građanski rad morao bi se odvijati u obliku koji nije samo
sabiralište za nezaposlene: on bi morao biti alternativa za
sve. Morao bi postati jedan drugi centar aktivnosti, koji
osigurava demokratsku supstancu društva. Ne radi se o
tome da se zamijeni plaćeni rad, već da se on dopuni.
Građanski rad na kraju bi možda postao jedna od tri noge,
pored plaćenog, koji služi osnovnom ekonomskom
osiguranju, i vlastitog rada, koji služi odgoju djece i/ili
samoostvarenju. Građanski rad inače se, upravo ne bi
morao držati nacionalno-državnog okvira, mogao bi
podržavati i obogaćivati transnacionalno civilno društvo,
njegove mreže i socijalne pokrete. Upravo su te aktivnosti
kao kod Greenpeacea ili Amnesty Internationala one koje
privlače mlade.

Prije svega dva načela - dobrovoljnost, odnosno

samoorganizacija te javno financiranje - mogla bi
građanski rad učiniti atraktivnom alternativom.137
Uz takav jedan prijedlog samo od sebe se postavlja pitanje:
Odakle bi dolazio novac? Socijalna pomoć i pomoć za
nezaposlene : prema predloženom modelu nezaposleni bi
ubuduće stajali pred izborom, ostati nezaposleni i
dugoročno ovisiti o socijalnoj pomoći ili postati aktivni u
dobrovoljnom sektoru javnog rada; shodno tome, mogli
bi se upotrijebiti različiti oblici zarade na prijenosu - a da
se ne govori o tome da bi i nezaposleni nestali iz statistike.
Porezne olakšice, kao i registrirane udruge, i građanski bi
rad trebalo osloboditi poreza (na prihod). Dobrotvorna
društva. Tko što ovdje kome dijeli? I kako bi ti resursi
mogli postati transparentniji i otvoreni za financiranje
dobrovoljnog građanskog rada? Nemonetarni izvori:
mreže razmjene, sistemi bonova. Socijalno sponzorstvo.
prije su transnacionalna poduzeća vodila pomaganje
kulture, što je koristilo njihovom imageu. Zatim su prešli

137
D e t a l j n o o tome vidi i z v j e š t a j II. Kommission f ü r Z u k u n f t s f r a g e n .
Maßnahmen, poglavlje „Građanski rad", studeni 1997.
na to da se bave ekološkim pitanjima. U međuvremenu u
velikim poduzećima postoji pravi pokret za socijalno
sponzorstvo. Koncerne bi dakle jedna budna javnost
mogla obvezati na pravila koja su zadali sami sebi. Polazim
od toga da manageri političku slobodu ove kulture cijene
kao važnu tekovinu i žele joj dati svoj doprinos.
Sve ovo pretpostavlja shvaćanje politike koje se oprašta
od monopola političkog sistema nad njom samom. Mora
se pronaći i uravnotežiti jedna nova podjela moći i rada,
na primjer između državne sistemske politike i
(trans)lokalnog građanskog društva. Ojačati građanska
društva preko granica ne znači opteretiti ih u obliku
komunitarističkog uljepšavanja svim neprevladanim
problemima koji proizlaze iz birokratskog praznog hoda.
Jačanje znači da vlastita odgovornost raste zajedno s
premještanjem moći iz središta u regije i gradove; istodobno
se građanske inicijative, vrednovane građanskim novcem,
materijalno stavljaju na vlastite noge i time osposobljavaju
za djelovanje.
Nitko se ne smije zavaravati time da se na ovaj način ne
stvaraju i novi problemi. Primjerice nastaje jedna trajna
konkurencija zastupničkoj politici stranaka i u vijećnicama;
ili građansko društvene samoorganizacije konkuriraju
(mnogo skupljem) profesionalnom radu eksperata i
plaćenom radu. Na taj način pale se mnogostruki,
permanentni sukobi oko razgraničavanja i nove točke
trenja.

7. Što dolazi nakon Volkswagen-izvozne nacije? Novi

kulturno-političko-ekonomski ciljevi

Svladavanje podjele Njemačke mnogo je više od

uključivanja NjDR u Saveznu Republiku Njemačku. Ono
je, budući da ide zajedno sa svladavanjem europske
podjele, kraj jedne epohe i početak jednog novog odlomka
razvoja europske povijesti.
Što to znači i podrazumijeva može se ilustrirati time kako
je poslijeratna Zapadna Njemačka shvaćala samu sebe i
razvoj. Tada su različite djelomične vizije zadirale jedna u
drugu: obnova, unutarnja demokratizacija, potiskivanje
razračunavanja s nacionalsocijalističkim terorom kao i
borba za ponovno ujedinjenje. Ovi povijesni djelomični
ciljevi nipošto ne grade jedno očito jedinstvo. Oni su prije
u sebi proturječni i dopuštaju, čak prisiljavaju na različite
akcente i prioritete. Ipak, oni su međusobno povezani i
drže se zajedno unutar projekta Njemačke kao izvozne
nacije:
Ciljevi proizvodnje određenih masovnih dobara -
Volkswagena, Mercedesa, Siemensa, itd. - koja su pod
zaštitnim znakom „njemačke kvalitete" osvojila tržišta
svijeta povezali su kulturne energije i stavili u pogon motor
bogatstva, to „gospodarsko čudo", koje je postavilo temelje
za unutarnju demokratizaciju, suočavanje s organiziranim
genocidom i prije svega, naravno, s obnovom u vanjskom
i u unutarnjem smislu.
Ovo povezivanje ciljeva proizvodnje, osvajanja svjetskog
tržišta i kulturno-političkih težnji, da bi se postiglo
pripojenje zapadnoj moderni, nosilo je bonsku republiku.
Pri tome je odlučujući izvor legitimiteta i konsenzusa bio
(prividno) vječno više svega: blagostanja, masovne
potrošnje, socijalne sigurnosti. Politička je sloboda tome
bila podređena.
Ono što pak sve više ljudi duboko uznemiruje, jest da
izvori blagostanja počinju presušivati ili izbijaju radikalno
nejednako. Drugi djelomični ciljevi - obnova, ali i spajanje
s NjDR - ostvareni su ili su postali suvišnima; svuda smo
konfrontirani s nepredviđenim posljedicama uspjeha. Drugi
pak djelomični ciljevi moraju se iznova imenovati za novu
svjetsku situaciju.
Samoshvaćanje izvozne nacije - druga strana medalje
DEM-nacionalizma - više nema težine: jedan od
najodlučnijih izazova leži u činjenici da zemlje Jugoistočne
Azije, a uskoro vjerojatno i Kina, u međuvremenu jednako
dobro, a jeftinije mogu proizvoditi ono što je do sada nosilo
njemački zaštitni znak: automobile, strojne pogone,
hladnjake. Masovna su dobra ta koja zemlje u razvoju
često mogu proizvoditi jeftinije. K tome, tržišta za masovna
dobra premjestila su se u međuvremenu u druge dijelove
svijeta (Južnu Ameriku, Istočnu Europu, Kinu, itd.) i tamo
se mogu jeftinije opslužiti; posljedica je ta da prestaje
uspjeh modela izvozne nacije. Ili je pak daljnji pobjednički
pohod masovnih dobara - egzemplaran je automobil -
postao upitan zbog osvješćivanja ekoloških posljedica.
Političari i poduzetnici kao javnu mantru zazivaju „inovacije"
i „hrabrost na rizik" kako bi se opstalo na svjetskom tržištu.
Ipak, o jednom duboko zastarjelom shvaćanju
„inovacije" govori to da se po starom običaju kao prvo
ulaže u proizvodnju masovnih dobara i kao drugo u model
izvozne nacije, da bi se zatim energijom hrome patke gegalo
za onim što drugi ionako već (bolje i jeftinije) rade. Trka
za nadoknađivanjem na takozvanim „tržištima budućnosti"
- informacijska tehnologija, genetička tehnologija, humana
genetika - o kojima se sada svuda trubi, izraz je vladajućih
(misaonih) blokada i nedostatka mašte. „Inovacija" je u
svjetskom društvu odnosni pojam. On podrazumijeva i
tjera da se izumljuje i radi ono što drugi ne rade i (još) ne
mogu raditi. Ne može se biti za nos naprijed, ako se čezne
za time da se izjednači s drugima. Utoliko je cijela, iz vojnog
žargona preuzeta, „debata o lokaciji" slijepa na inovaciju,
zapravo kontrainovativna.
Pitanje dakle glasi: što bi moglo - u vezi s kulturom,
politikom i ekonomijom - stupiti na mjesto Volkswagen-
izvozne nacije? Koje tržišne i kulturne inovacije nose u
Drugu modernu? Svjetsko tržište nagrađuje razliku. Treba
dakle, ono što se inače osuđuje (npr. regionalne
posebnosti), otkriti i razviti kao jačinu i šansu:

Kao prvo - ekološke proizvode. Ne treba previdjeti ili

podcijeniti prođu ekološke svijesti Nijemaca na svjetskom
tržištu. Još uvijek prevladavajuća industrijsko-društvena
ortodoksija (u poduzećima, ali i u birokracijama i velikim
političkim strankama) je naraslu ekološku senzibilnost
Nijemaca osudila kao „prepreku inovaciji", umjesto da je
pretvori u njemački džoker na svjetskom tržištu Druge
moderne. Predsjednik Njemačkog patentnog ureda rekao
je još prije nekoliko godina da se preko 85 posto svih
izuma ne ostvaruje, i to ne zato što nisu ekonomični, već
zato što se njihova ekonomičnost krivo procjenjuje ili se
uopće niti ne isprobava. Koncerni i političari razmišljaju
samo u kategorijama visoke, genetičke i informatičke
tehnologije i o uništavanju konkurencije u tim sektorima,
odnosno nastoje izgraditi inovacijske monopole, koje drugi
već odavno drže. O tome da se ponesu rizici za nove
proizvode i time osvoje nova tržišta, što je prije 20 do 30
godina još bilo uobičajeno, danas misli malo ljudi. Tako su
koalicijski dogovori za 12. legislaturni period njemačkog
Bundestaga (od 16. siječnja 1991. godine) na području
„Okoliš i promet" bile najavljene divne namjere da se
„porez na automobile pretvori u porez na štetne tvari i
komponente CO2,", kao i da se razviju „ekološka goriva uz
dodavanje etanola odnosno bioloških maziva". Ipak, ostalo
je na dobrim namjerama.138

Kao drugo - individualiziranje - često previđeno i često

se o tome žali, ali i ovdje leži šansa da se lokalni
individualizam Zapadne Europe pretvori u konkurentnu
prednost na svjetskom tržištu. Prevedeno u proizvodnju i
tržišta, to znači : razviti visoko individualizirane proizvode i

138
Ovu primjedbu zahvaljujem inženjerskom uredu Hans Knauth, Meersburg.
usluge, kao i s njima povezane radne i proizvodne oblike,
koji bi pak vjerojatno čak bili radno intenzivni, ili barem
značajno radno intenzivniji. Jer individualiziranje proizvoda
i proizvodnje je (u granicama) protunačelo automatizaciji
proizvodnje. Istodobno se radi o tome da se isprobaju i
izume kombinacije usluga i proizvoda. Na taj način nastaju
novi oblici ponude, npr. organizacijski leasing i softver, koji
rješavaju probleme za poduzeća i potrošače.139

Kao treće - rizična tržišta. Uvijek se iznova kaže da govor

o „rizičnom društvu" ima njemački neugodan okus
sigurnosti i blagostanja. Najkasnije od „kravljeg ludila"
(koje je očito politički zarazno, jer je dovelo i do
institucijskog i političkog ludila) ipak je postalo jasno:
nepoznavanje rizika osvećuje se ne samo politički, već i
gospodarski, i to najkasnije kod prodaje. Nastaju
nestalna tržišta, čiji se potrošači pri prvoj, uvijek mogućoj,
vijesti o riziku, daju u bijeg. Javni diskursi rizika, koji su

139
Koje ovi možda i nemaju.
sigurni kao amen u crkvi, smanjuju vrijednost kapitala,
tjeraju poduzeća u konačnici svuda na svijetu na to da
moguće primisli potrošača u budnim zemljama Zapada u
proizvodnji dobara i usluga ozbiljno uzmu u obzir. Protiv
toga ne pomaže nikakav izvoz radnih mjesta niti istraživački
odjeli u, naizgled na rizike slijepim, regijama svjetskog
društva. Ponajprije, to se može promijeniti brzinom munje.
Jedna nezgoda, jedna vijest o nezgodi je dovoljna. Nadalje,
proizvodi i usluge trebaju se prodavati onim navodno „pred
rizikom histeričnim" potrošačima u Zapadnoj Europi.
Jedno od odlučujućih pitanja Druge moderne stoga glasi -
kako stvoriti konsenzus o riskantnim proizvodima i uslugama
(npr. genetički manipuliranim živežnim namirnicama)? Tu
svoj doprinos trebaju dati socijalni znanstvenici. Jedan novi
njemački „zaštitni znak" mogao bi se dakle sastojati u tome
da se isprobavaju i izvoze „paketi prihvatljivih proizvoda",
te se time dakle odgovara na pitanje kako se kroz nove
oblike sudjelovanja i transparentnom proizvodnom
politikom proizvodi mogu tako koncipirati i oblikovati
(dakle ne samo tako zapakirati), da uz potrošačku
vrijednost, sadrže i vrijednost prihvatljivosti. Kad bi to
uspjelo, ti bi „prihvatljivi" proizvodi i proizvodni oblici
dugoročno bili nadmoćni svima drugima na svjetskom
tržištu 140

Kao četvrto - re-regionalizacija tržišta:141 globalizacija

pretpostavlja niske troškove transporta i energije.
Globalizacija se dakle koči, a omogućava jačanje
regionalnih tržišta proizvoda, usluga i rada, ako se ukinu
subvencije, koje su temelj niskih troškova transporta. Kad
bi se na taj način povećali stvarni troškovi energije i
transporta (npr. kroz poreze ili plaćanje infrastrukturnih
usluga), to bi pogodovalo politici regionalnih tržišta
kratkih puteva, time istodobno i ekološkim oblicima rada
i života.
Ova politička strategija može se povezati s politikom
proizvoda u kojoj takoreći biografije proizvoda postaju
integralnim sastojkom proizvoda.

140
Vidi uz to u ovoj knjizi str. 327 i dalje.
141
Ovu ideju zahvaljujem Barbari Adam.
Tada bi proizvod sadržavao tri komponente: potrošnu
vrijednost, cijenu i povijest porijekla i nastanka, dakle
obavijesti o ekološkim (zone bez kemikalija), socijalnim
(bez dječjeg rada, socijalno osigurani uvjeti rada) i političkim
(osnovna prava, sindikati) uvjetima proizvodnje, i to na
lako čitljivim etiketama. Tada mnogo hvaljeni odgovorni
građanin može odlučiti koliko mu vrijedi svakodnevni čin
kupovine pretvoriti u političko glasovanje o globalnim
oblicima rada i života. Budući da biografije proizvoda
pretpostavljaju radno intenzivnu proizvodnju, one bi mogle
proizvesti značajne efekte na tržištu rada i u zapošljavanju
(npr. u prehrambenoj industriji i poljoprivredi). Jedan
odgovor na globalizaciju mogao bi dakle ležati i u
kombinaciji dvije strategije, one podizanja stvarnih
transportnih troškova i uvođenja socijalno-ekoloških
biografija proizvoda. Uzeto zajedno to bi rezultiralo
politikom jačanja ili novoosnivanja regionalnih tržišta.

Kao peto - svladavanje blokade kulturne hegemonije,

koja „izvoznu naciju" čini smiješno neprimjerenom svjetskoj
društvenoj raznolikosti Druge moderne. Tako u
međuvremenu - da se navede jedan sasvim uobičajeni
primjer - u donjobavarskom gradiću Straubingu, djeca iz
24 različite zemlje porijekla idu u tamošnju školu, ali u
njemačkim glavama, strankama i upravama još uvijek vlada
fikcija da Njemačka ima otvorenu opciju da ne postane
multikulturno društvo. Dakle, čiste se savjesti može nastaviti
politika ins sanguinis.

„Državljanstvo nije bombon koji se djetetu daje kad je

bilo dobro. Državljanstvo nije slatka nagrada. Ono je
osnovna demokratska živežna namirnica Dakle, ne treba
se čuditi simptomima nedostatka kad se stranim građanima
u Njemačkoj uskraćuje kruh demokracije. Ne može ovisiti
o rasi, religiji, porijeklu i vjerovanju da netko u njemačkom
društvu ima građanska prava. Tko ovdje trajno živi, radi,
plaća poreze, on pripada, mora tu pripadati, jer inače
demokracija ne funkcionira. A kad obitelji pripadaju, onda
još i više pripadaju djeca koja su ovdje rođena i ovdje su
odrasla ... Ipak, kod mladih ljudi postoji razvoj (inače
prilično neovisno o nacionalnosti), koji bi mogao natjerati
na razmišljanje o boljoj integraciji, i kod njemačke mladeži.
Natuknicom „socijalno ograničavanje adolescentnih rubnih
skupina" problem je samo vrlo akademski opisan.
Stvarnost se sastoji od ravnodušnosti i agresivnosti u
školama, od probušenih automobilskih guma, od klime
opće nesigurnosti i gradskih uprava čije zadaće nadilaze
njihove snage. Zahtjev da se djeci stranaca rođenoj u
Njemačkoj ne dopusti da postanu Nijemci, kako bi ih se
kasnije lakše deportiralo, tužan je primjer jednog takvog
pretjeranog zahtjeva.
Koliko generacija takozvanih inozemaca bi zapravo ovdje
trebalo još biti rođeno, prije nego što ih se konačno označi
kao tuzemce i tretira kao Nijemce? Ne radi se o
milosrdnom činu, radi se o nečemu što bi u demokraciji
trebalo biti razumljivo samo po sebi."'142

142
Prantl. H.: Probleme kann man nicht abschieben, u: Süddeutsche Zeitung
od 20. svibnja 1997, str. 27.
8. Eksperimentalne kulture, tržišne niše i društvena
samoobnova

Individualizacija podrazumijeva mnogo toga, ali ne, kao

što se uvijek iznova proriče, raspadanje vrijednosti, već
znači da one postaju izdiferencirane, a osobna autonomija
razumljiva sama po sebi i neizbježna.143 I na posljetku,
individualizacija znači i to da su nastali kulturni izvori za
spremnost na rizik i kreativnost.144 Oni se mogu i žele, u
jednom promijenjenom smislu i oslobođeni krivih
birokratskih uzdi, okušati na tržištu. To se može proučavati
na jednom miljeu budućnosti koji se već danas može
primijetiti, na tek naizgled egoističnim „životnim
estetičarima".
„L'état, c'est moi. Svaki životni estetičar je aristokrat",

143
Vidi uz to Beck. U. / Beck-Gernsheim. E. (ur.): Riskante Freiheiten,
Frankfurt/M 1993. kao i Beck. U. (ur.): Kinder der Freiheit, Frankfurt/M
1997.
144
Usp. Wilkinson, H.: Kinder der Freiheit, u: Beck. U. (ur.): Kinder der
Freiheit, ibid.. str. 85-123, kao i novu Shellovu studiju Jugend '97.
opisuju Johannes Goebel i Christoph Clermont u svojoj
knjizi Die Tugend der Orientierungslosigkeit (Vrlina
dezorijentacije) generaciju '89. iz unutarnje perspektive.
„Nad svojom kneževinom, koju je sam stvorio, vlada
apsolutnim suverenitetom. Njegova egzistencija ne orijentira
se u prvoj liniji prema svjetovnim ciljevima, prema aktivnom
moralu građanstva, već prije svega služi oblikovanju
vlastitog područja vladavine. Njegovo djelovanje ne
proizlazi iz načela želje, već iz obaveze prema vlastitom
kodeksu časti. Njegov je cilj perfekcioniranje Bića,
dostojnog ukrašavanja sadašnjosti i insceniranja jedne
slavne povijesti. Životnom estetičaru rad nije sam sebi cilj,
slobodno vrijeme nije oaza samoostvarenja. Obaveza
prema samoizabranim oznakama vlastite časti mnogo je
više sveobuhvatna. Vitezovi neomoderne zapovijedaju nad
područjem vladavine koje ne obuhvaća više od jedne
osobe, ali sredstva koja služe oblikovanju njihove vladavine
ipak su potencijalno bezgranična. Njihov okrugli stol
globalno je umrežen, njihove palače mogu obuhvaćati
kontinente.
U Njemačkoj će do 2006. godine biti naslijeđena
bogatstva u visini od 2,6 bilijuna maraka. Za životnog
estetičara time se na zaista širokoj fronti otvara mogućnost
da se odrekne ekonomski aktivnog života i da svoju
(premda u većini slučajeva skromnu) egzistenciju posveti
provedbi životno estetskog imperativa, umjesto da u smisao
života pretvori ekonomske pritiske plaćenog rada. Osim
toga, uz rastuću podršku od strane roditelja, koji djelatnost
svojih potomaka s do sada neviđenim strpljenjem
subvencioniraju i u uznapredovaloj dobi, čak i neosigurani
„Mac-Job" koji, osim zarade novca, ne zahtijeva nikakvu
identifikaciju, čini životnog estetičara neovisnim od
ekonomije.
Aristokratsko postojanje je pred-ekonomsko. Sve dok
je egzistencija - na bilo koji način - osigurana, gospodarska
razmatranja su irelevantna. To naravno ne znači da su
ekonomski mehanizmi potpuno strani razmišljanju životnog
estetičara. Iza sebe je ostavio tek sferu doživotnog
zaposlenja. Ekonomija za njega nema nikakve veze sa
zarađivanjem novca, već se shvaća kao značajno
sveobuhvatniji model procesa odvagivanja i cjenjkanja,
koji postaje potreban uvijek kad dođe u kontakt s drugim
aristokratima. Ekonomija je vanjska trgovina kneževine
kojom se inače vlada prema iracionalnim principima
životno-estetske bogomdanosti.
Koliko god bio velik njegov suverenitet u unutrašnjosti,
životni estetičar ne želi i ne može zavladati sagrađenim
svijetom svojih sugrađana. I tako u svijetu životnog
estetičara potpuno nedostaje neizbježan pandan
gospodaru, dakle sluga. Jedini model ljudskog suživota je
onaj diplomacije između suverenih vladara.
Dok se pridržavalo normi viteštva, moral aristokrata je
bio utilitaristički. Romantična građanska čežnja za
cjelovitošću bila mu je potpuno strana. I kao što je
dekadentni plemić bio užas za građanstvo 18. stoljeća,
tako se i bez razumijevanja Novi moral životnog estetičara
danas prečesto miješa s raspadom vrijednosti i egoističkim
oportunizmom.

Životni estetičari su dakle mali despoti koji su izgradili svoju

vlastitu naciju koja utemeljuje identitet, naciju koja njeguje
svoju povijest (djetinjstvo, vlastitu biografiju), a svoje
specifične simbole, zastave, grbove, uniforme (stan, stil,
itd.) ponosno pokazuje. Sve dok granice ostanu
nedodirnute, on sa svojim susjedima živi u miroljubivoj
koegzistenciji, i nije im nužno previše prijateljski nastrojen.
Nisu naravno isključeni prisilni savezi, kako bi se postigao
ovaj ili onaj jasno definirani cilj Tek kad zaprijeti strana
vladavina ili okupacija (nametanje nečijih odluka,
institucionalne prisile), čak i miroljubive zajednice postaju
zaklete obrambene zajednice. Dnevne kontrole na
granicama upozoravaju vladara na prijeteće situacije koje
dovode u opasnost neometano provođenje njegove
vladavine. Goreći domovi za azilante, ekološke katastrofe,
ratovi i krize u cijelom svijetu provjeravaju se prema
potencijalu prijetnje neokrnjenosti životno-estetskog
projekta. U najgorem slučaju mali kabineti odlučuju o općoj
mobilizaciji, posižu za svijećom i drže straže upozorenja,
bojkotiraju ili demonstriraju Ove su misije plavih kaciga
suverenih životnih estetičara, naravno, akcije kratkog
životnog vijeka. Kad nestane prijetnja, odmah opada i
angažman. Ipak, na ovaj se mehanizam moguće osloniti!"145
Ovaj (kvantitativno uopće ne tako mali milje individualiziranih
životnih estetičara), koji za mladu generaciju možda čak gradi
stil, socijalni je kontekst u kojemu je civilizatorski laboratorij
postao svakodnevica. Umjetnici na i u vlastitom životu, oni
su i te kako inovativni u osiguravanju svojih posebnih
obilježja. Oni permanentno vježbaju ugađanje oprečnih,
pa ipak autonomnih životnih oblika te oblikuju i insceniraju
sami sebe i svoj život kao estetski produkt. Budući da se
ovdje živi, misli i stvara u direktnoj vezi između samo-rada
i rada za druge, tržišta koja pri tome nastaju doduše nisu
masovna, ali su tržišne niše ili mini-tržišta. Ipak, predrasuda
je da ova posebna tržišta uvijek i neophodno moraju ostati
minijaturna tržišta. Točno je upravo suprotno: u eri globalnih
lokalnosti ove su niše specifične tržišne kulture inovativni
biotopi iz kojih dizajneri svjetsko tržišnih proizvoda (npr.
na rai - sceni) kradu - ili otmjenije rečeno „crpe" - ideje.

l45
Goebel. J. / Clermont. C.: Die Tugend der Orientierungslosigkeit, r u k o p i s ,
Berlin 1997. str. 22.
Istodobno je poopćavanje nišnih tržišta, koja su
regionalno ukorijenjena i cvatu (dakle i moraju se osloboditi
tereta džungle propisa i ciljano politički poticati !), jedan
od središnjih odgovora na dva velika kraja Prve moderne:
kraj masovne proizvodnje i kraj punog zapošljavanja.
Osim toga - skraćeno rečeno - motiv samorazvoja djeluje
kao motiv samo eksploatacije. Čovjek je spreman učiniti
vrlo mnogo za vrlo malo novca; upravo jer se ekonomska
prednost individualistički lomi i suprotno vrednuje: visoka
identifikacijska vrijednost i vrijednost samoispunjenja neke
djelatnosti zamjenjuje, oplemenjuje nisku zaradu.
Kultura niša i nišna proizvodnja mogle bi razviti protumodel
vladajućoj velikokapitalističkoj maniji racionaliziranja. Tu
nastaju radno intenzivne djelatnosti (proizvodi, usluge) s
ograničenom, ali visokom vrijednošću što se tiče smisla i
budućnosti - uz malu produktivnost i malu zaradu, koje su
pak izjednačene mnogostrukošću dodatnih djelatnosti.
Nišna proizvodnja omogućuje tri stvari: prvo - kulturni
laboratorij budućnosti i inovativni način proizvodnje, a to
- kao drugo daje niske proizvodne troškove, proizvodnju
na vlastitu inicijativu, dakle bez birokratskih zakona o
poticanju oblikovanja budućnosti, što istodobno - kao treće
- pretpostavlja i jača regionalne posebnosti i transnacionalnu
civilno društvenu samoorganizaciju.
Obrnuto svi sveznalački pokušaji odraslih branitelja starog
poretka vrijednosti i svijeta da umjetničku generaciju
samoironičnih tražitelja svoga Ja - unuke gospodarskog
čuda! - poravnaju i obavezuju na funkcionalistički zupčanik
egzistencije u hijerarhijskim i birokratskim mašinerijama,
dovode do toga da sagore kulturno bogatstvo životne
kreativnosti, koju „mlaki mladi" predstavljaju i stvaraju.
Upravo tako bi hitno potreban miljeu društvene samoobnove
bio presušen i isključen.

9. Javni poduzetnici, samo-radnici

Na mjesto socijalne figure plaćenog radnika i zaposlenika

kao protuigrača kapitalistu i poslodavcu stupa slika samo-
radnika, na drugoj strani ona javnog poduzetnika. Samo-
radnik zna da više ne mora ili ne može samo izvoditi rad
koji su mu drugi zadali u ispunjenju njihove svete obveze i
dužnosti - a ako to ne učine, onda je to njihov propust,
ne njegov. On zna i djeluje tako da „svoj" rad uvijek mora
i pronaći, izmisliti i opravdati u smislu socijalno proširene
uporabne vrijednosti (pri čemu se razmišlja o sve tri
komponente - socijalnoj komponenti, koristi i vrijednosti).
To pretpostavlja i jaku identifikaciju s potrebama drugih,
kao i sa samim radom. Samo-rad podrazumijeva u ovom
smislu uvijek i rad na sebi i rad za druge.
To ipak ima i jedno kapitalističko značenje - poduzetnika
samog sebe koji „rukovodi" samim sobom i svojom
radnom sposobnošću. Ovo razlaže Andreas Zielcke:
„Masovna metamorfoza zaposlenika u poduzetnike već je
u punom jeku. A ona pokazuje da, koliko god surove bile
posljedice, nove voditeljske kompetencije tržišta nisu
povezane s povratkom u Divlji Zapad ranog kapitalizma.
Sadašnji kapitalizam primjenjuje jednu značajno lukaviju,
kompleksniju i ciničniju metodu iskorištavanja, nego što
su si to, u usporedbi s njim, oci kapitalizma ikada mogli
zamisliti.
Rani kapitalizam se temeljio na eksploataciji rada, a današnji
na eksploataciji odgovornosti. Prije su kolege morale
zajednički oblikovati predmet rada, sada rezultate pogona.
Prije su morali samo raditi, sada moraju i razmišljati i drhtati.
Prije su procesu izrade bili podređeni kao još jedan kotačić
u mašineriji, sada je proces izrade podređen njihovom
angažmanu. Eksploatacija drugih, koja je uvijek bila
nesigurna i izazivala je otpor, zamjenjuje se obiranjem
vrhnja s načelno bezgranične samoeksploatacije. Na
širokoj fronti velika poduzeća stoga trenutno raspliću
interne puteve instanci, kako bi se moć odlučivanja rastavila
na dijelove i preraspodijelila na postojeće glave. Ne samo
da se stvaraju decentralizirane jedinice profita, čak i
pojedinačni radni timovi više ne moraju opravdavati svoj
radni plan, već svoju ekonomsku performansu.
Bez obzira na to da li su odjeljivi radni koraci kroz
„outsourcing" premješteni na poduzetnike pod ugovorom
ili potpoduzetnike, ili obrnuto, da li se vanjski dobavljači
uključuju sve do vlastite pokretne trake, obje strane stoje
pod istim zahtjevom niveliranja odgovornosti. Nije
drugačije niti kod „franchisinga": svjetski koncern kao
McDonald's sastoji se samo od jedne male čvrste srži.
Prodajna mjesta njegove planetarne mreže vlasništvo su
bezbrojnih pojedinačnih poslovođa, kojima centrala
prodaje tek licencu imena, know-how i potrebne živežne
namirnice zauzvrat za udio u prihodu. Od poslodavca
nastaje davatelj licence, od zaposlenika primatelj licence.
Višu zaradu iz ove kombinacije jedinstva i atomizacije, kaže
nova kompanijska filozofija, imaju obje strane, davatelj i
primatelj, veliki i mali poduzetnik.
Svi ovi sinkroni procesi cijepanja jezgre unutar poduzeća
i unutarnje privatizacije već sada dopuštaju da se skupljaju
radikalna iskustva vlastite odgovornosti vezane za dobit u
sivoj zoni između ovisnosti i neovisnosti. Sve češće velika
poduzeća više ne proizvode samo mase roba, već i mase
virtualnih poduzetnika."146

146
Zielcke, A.: Der neue Doppelgänger, u: Frankfurter Allgemeine Zeitung,
20. srpnja 1996, br. 167.
10. Društveni ugovor protiv isključivanja?

No, nisu li sve to slike vedrog vremena jednog društva u

niši prosperiteta, koje uz nadolazeće nevrijeme - skoro
pet milijuna registriranih nezaposlenih u Njemačkoj u ljeto
1997. godine - izgledaju neobično zaprašene? Je li govor
o kreativnoj „nišnoj kulturi" i transnacionalnom
„građanskom društvu" možda vrijedio samo jučer, a danas
više ne vrijedi, suočen s rastućim siromaštvom i zapuštenim
gradovima? Ne pretpostavljaju li oni elementarnu sigurnost
da čovjek na sljedećem uglu neće biti pokraden ili uboden?
Ne leži li ovdje razlog za jedva još skrivene iracionalizme,
podložnost nasilju - ne samo na rubu društva, već i u
njegovoj sredini?
Ponajprije - otvaraju se škare zarade. U posljednjih 15
godina su zarade od rada realno porasle za dva posto
(praktično ništa), dok je zarada od kapitala u istom periodu
sa 59 posto takoreći dobila krila.147 Pritom to označava

l47
Usp. Kommission für Zukunftsfragen 1996/1997; kao i Eckardt, Thomas:
Arm in Deutschland, München 1996.
tek početak jedne faze u kojoj produktivnost kapitala raste
bez rada. U globalnoj eri važi: rada ima sve više i sve je
jeftiniji Kapitala ima sve manje i sve je skuplji. Shodno
tome, padajuće zarade od rada i rastuće zarade od kapitala
vode u sve oštriji raskol svijeta u svijet siromašnih i svijet
bogatih.
Drugo, sve više skupina - barem privremeno - pogođeno
je nezaposlenošću i siromaštvom. U industrijskim zemljama
Zapada nastaje novi „lumpenproletariat" (Marx), jedna sve
veća skupina isključenih Socijalno-znanstveni pojam za
ovu zamku siromaštva, koja se otvara u središtu modernog
društva jest ekskluzija: bez mjesta stanovanja nema
rada. Bez rada nema stana. Bez rada i stana - nema
demokracije.
U posljednja dva desetljeća svjetska je proizvodnja narasla
sa 4000 milijardi dolara na 23.000 milijardi dolara - broj
siromašnih je u isto vrijeme narastao preko 20 posto. Udio
najsiromašnije petine čovječanstva u svjetskoj zaradi je
između 1960. i 1990. godine pao sa četiri na jedan posto.
Za razliku od toga, 358 dolarskih milijardera danas
posjeduje više nego što zarađuje polovica čovječanstva.148
Čak iako ovo privlači malo pozornosti, svaki dan svuda
na svijetu umire više od 35.000 djece, ne u tajfunima i
poplavama ili u drugim prirodnim katastrofama, već od
civilizacijskih bolesti i to takvih koje bi se uz odgovarajuću
prevenciju i zbrinjavanje mogle lako spriječiti ili liječiti
(upala pluća, dijareja, male boginje, malarija, tetanus,
hripavac). U dva dana dakle umire više djece nego što je
palo Amerikanaca za vrijeme cijelog Vijetnamskog rata
(58.000).149
U Njemačkoj u međuvremenu više od sedam milijuna ljudi
živi u sjeni blagostanja - čak i naizgled sigurna sredina
društva pod prijetnjom je socijalnog pada. U SAD-u kao
i u europskim zemljama ovo otvaranje škara između bogatih
i siromašnih, unutar i između zemalja, koje se u svojoj
socijalnoj i političkoj dramatici ne može dovoljno naglasiti,

148
Svi podaci iz O E C D - o v o g i z v j e š t a j a za ljeto 1996. (cit. prema The
Independent. 4. travnja 1996).
149
Bradshow, Y.W. i Wallace, M.: Global Inequalities, London 1996, str.
16.
u višim etažama ekonomije i politike pokreće nagađanje o
pitanju: Koliko siromaštva podnosi demokracija?
Treće, siromaštvo i nezaposlenost sve manje slijede klasne
stereotipe i stoga se sve teže mogu identificirati i time kao
politička snaga organizirati. Ne samo nezaposlenost, već
npr. i razvod, iznenadna bolest, otkaz stana koji si čovjek
još može priuštiti ili zaustavljanje kredita, grade tipična
mimokretna vrata u siromaštvo, u beskućništvo.
Četvrto, u individualiziranim oblicima egzistencije ono što
su ljudi nekada zajednički svladavali kao klasnu sudbinu,
sada čovjek proživljava kao osobnu sudbinu, tj. individualni
poraz mora pripisati sam sebi i često sam s tim izaći na
kraj. „Čovjek više nije osoba. Gubitak obraza je neopisiv",
sažima jedan nezaposleni iz istočne Njemačke svoju
mizeriju U pokrajinama istočne Njemačke bauk
nezaposlenosti u međuvremenu direktno ili indirektno drži
većinu ljudi u svojim kandžama. Da gubitak posla znači i
„gubitak obraza", ondje vrijedi u jednom još dubljem
značenju: NjDR je i u emfatičnom smislu riječi bila „radno
društvo" - ondje su ljudi u gnijezdu rada - često još i nakon
odlaska, u mirovini - bili integrirani u zajednicu.
Važno je razlikovati između situacija biografskih
nesigurnosti, koje se ljudima još uvijek čine kao da ih je
moguće proračunati i kontrolirati i onih koje im više takvima
ne izgledaju. Ovu prvu nazivam rizičnom biografijom, ovu
drugu biografijom opasnosti.
Ograničiti takva stupnjevanja društveno stvorene nesigurnosti
egzistencije jedno od drugoga težak je poduhvat. Sive zone
su široke i nepregledne budući da sama granica nije ništa
drugo nego percepcija granice sa stajališta individue. Za to
se doduše mogu navesti objektivni indikatori, resursi i važeća
mjerila normalnosti; ali sve to ne može zavarati pred
činjenicom da granica između još uvijek proračunljive rizične
biografije i više ne proračunljive biografije opasnosti otvara
vrata subjektivnosti smatranja, pretpostavljanja, očekivanja,
nadanja i crnih slutnji.
Pa ipak će se morati reći: ako se rastući broj ljudi -
svejedno kada - vidi pregaženima od uvjeta koje vlastitim
sredstvima i sposobnostima ne mogu prozrijeti, ukrotiti ili
ignorirati, onda je ta činjenica za društvo (i društvenu
analizu) od velikog značenja. Prisila na samodjelovanje i
samoorganizaciju može se preokrenuti u očaj te tako
moguće i u nijemi, brutalni bijes. Spoznate biografije
opasnosti grade plodno tlo za nasilje i neonacionalizam te
revolucije.
Ali, što činiti, ako se ne želi iscrpiti u jadikovanju, i to možda
jadikovanju bez prave patnje?
U ovoj knjizi su već naznačene mnoge polazne točke i
strategije. I problem i njegova geneza su uvijek iznova
prikazani. To bi se moglo nazvati škripcem socijalne
politike u eri globali teta: gospodarski razvoj izmiče se
nacionalno-državnoj politici, dok se socijalni problemi koji
iz toga proizlaze skupljaju u zaštitnim mrežama nacionalne
države. Prognoza teških vremena nudi se sama od sebe:
raste i razina socijalnih konflikata vezanih uz raspodjelu i
prisiljenost na nepopularne političke odluke, koje se ipak
moraju svladati.
Na ključno pitanje Druge moderne - kako je moguća
socijalna pravda u globalnoj eri?, nitko nema odgovor.
I na sljedeće pitanje, postoji li nešto poput transnacionalnih.
socijalnih sistema osiguravanja, također je teško odgovoriti,
a o njemu će se sljedećih godina voditi vruće diskusije.150
Ne mora se argumentirati protiv svjetske države i svjetske
socijalne države, jer one stvarno nisu na vidiku.
Pragmatično će se mnogo više raditi o tome da se:
kao prvo - ugrade i izgrade osnovne sigurnosti (vidi gore),
kao drugo - ojačaju socijalne mreže samozbrinjavanja i
samoorganizacije,
kao treće - postave i održe budnima pitanja gospodarske
i socijalne pravde u svjetskim mjerilima u središtima
globalnog civilnog društva.
Pomoći u malom i velikom, na licu mjesta i na drugim
kontinentima često se smatra dijelom jednog konkurirajućeg
pluralizma bijede beskućništva, Alzheimerove bolesti,
ekoloških šteta itd. Pod naslovom Abschied vom
Jammertal (Oproštaj od doline suza), Veit Post,
glasnogovornik njemačke pomoći za gladne u svijetu
kontrira ovako: „To je žalosno i nepotrebno. Jer, rad većine

150
Vidi uz to priloge u Leibfried, S. / Pierson. P. (ur.): Standort Europa.
Europäische Sozialpolitik. Frankfurt/M 1997.
humanitarnih organizacija je bolji od reputacije razvojne
politike. Pomoć u razvoju - državna ili privatna - može se
pohvaliti mnogim uspjesima, pa i onima koji se mogu
dokazati brojkama ... Previše se defenzivno argumentira
da dokazivi uspjesi počivaju na važnim preduvjetima: na
kompetenciji, profesionalnosti i iznadprosječnoj motivaciji
radnika humanitarnih organizacija.
Devet od deset Nijemaca drže pomoću razvoju potrebnom;
stotine tisuća građana godišnje doniraju nekoliko stotina
milijuna maraka u tu svrhu; kod učenika raste interes za
životne uvjete ljudi u Trećem svijetu. Postoje li bolji preduvjeti
da se potakne želja za razvojnom politikom?
Ako humanitarne organizacije žele izvući tu temu iz doline
suza, moraju naučiti zabavljati umjesto docirati; nuditi bolja
rješenja, a ne samo imenovati probleme; osvojiti srca ljudi,
a ne „samo" njihov razum. Moraju pokazati više
mogućnosti djelovanja od objavljivanja novih studija: postati
spremniji na konflikt umjesto škiljiti prema državnim
davateljima novca; shvatiti sebe kao pružatelja usluge, a
manje kao posrednika morala.
Rezultat jedne privatne ankete među afričkim prijateljima
bio je da se pojam „doline suza" ne može adekvatno
prevesti na njihov jezik."151

VII
Europa kao odgovor na globalizaciju

Mnoge muči čudnovato esencijalističko pitanje - što je

Europa? Nerijetko odgovor zatim glasi: Europa je bila.
„Ne može biti povratka u Europu iz jednostavnog razloga,
jer Europa postoji još samo u retoričkom muzeju."152
Ipak, Europa nije geografski, već imaginarni prostor. Na
pitanje što čini identitet Europe, na primjer, Milan Kundera
odgovara: mudrost romana. „Sviđa mi se pomisao da je
umjetnost romana na svijet došla kao jeka božjeg smijeha.
... Jedna divna židovska poslovica kaže: Čovjek misli. Bog
se smije. Inspiriran ovom sentencijom, rado zamišljam

151
Post, V.: Abschied vom Jammertal, u: Die Zeil od 28. ožujka 1997.
152
Sieferle. Rolf Peter: Epochenwechsel - Die Deutschen an der Schwelle
zum 21. Jahrhundert. Berlin 1994. str. 78.
Françoisa Rabelaisa, kako je jednog dana začuo božji
smijeh i tako je rođena ideja prvog velikog europskog
romana."153 Europa za Kunderu znači: otkriti, vidjeti, živjeti
kao ambigvitet. Mudrost romana podrazumijeva mudrost
neizvjesnosti, mudrost ironije.
Zamislivo je beskrajno mnogo drugih oznaka, npr. europski
kozmopolitizam, koji su Montaigne, Goethe i Kant (da
nabrojimo samo trojicu) opisali i živjeli, i koji je nakon
katastrofe, koju je nacistička Njemačka značila i za
europske Židove, danas svugdje kod kuće, pa i u Izraelu.
Sve te definicije su za jedan europski identitet u eri
globalizacije egzistencijalno i politički neophodne i upućuju
u budućnost.
Ali, pitanje ostaje - nije li politička Europa ipak iluzija?
Tko si da truda da prostudira sveske jadikovki na raznim
konferencijama o tome da Europa ne postoji i da se tek
stvara, svladat će ga zijevanje. Najbolja lektira za
uspavljivanje! Visoko efikasna zamjena za pilule za spavanje

153
Kundera, Milan: Die Kunst des Romans, München 1987. str. 166.
(bez popratnih pojava)!
Ono što iritira jest činjenica da politička Europa ne samo
da ne postoji; njezino nepostojanje očito se uopće niti ne
shvaća kao nedostatak. Čak i angažirani intelektualci, koji
stoje s perom nagotovs, kako bi pozive za dobro, a protiv
zla ukrasili svojim potpisom, ne vide sebe u stanju umiješati
se preko postojećih javnih zidova između pojedinačnih
država u „europska pitanja".
Ne postoji na primjer stvarni europski dnevni list, nema
europskog televizijskog programa koji bi zaslužio to ime, time
što svoju europsku publiku tako veže da nacionalnim
televizijskim programima kvote gledanosti padnu u podrum. I
tržišna Europa čini se da je promaknula ono malograđansko,
provincijalno, a ne europsko. Ljudi se u ovim nemirnim
vremenima hvataju za komadiće starog i poznatog kako ih ne
bi otplavili divlji brzaci sveopćih promjena.
No, možda jadikovanje oko političkog debakla Europe
zapravo nastaje iz krive utopije o tome što bi „politička"
Europa trebala biti?
Tko se žali da do sada nije nastao europsko-politički
prostor, na kraju krajeva želi reći da ne postoje Sjedinjene
Europske Države, usporedive sa Sjedinjenim Američkim
Državama. Nema europskog parlamenta ili europske
javnosti koji bi zaslužili to ime, dakle nema nacionalno-
državno-političke Europe. I to golo Ništa prozirnim se
nadama može tek oskudno zamaskirati.
Pa ipak, je li moguće napraviti nacrt političke Europe
prema pojmovnoj shemi nacionalne javnosti - u jednom
povijesnom trenutku u kojemu se okvir nacionalnog upravo
slama, a u prvi plan stupaju lokalno-globalni identiteti? Čini
li europejstvo mogućim ili nemogućim identificirati se s
isključenim stanovnicima brazilskih favela? Mogu li seja
kao Europljanin osjećati povezanim s Greenpeaceom (i u
smislu zastupnika u sortiranju otpada na svjetskoj razini) ?
Potiskuje li „Europa" moju feminističku samosvijest? Ili
europski identitet jača feministički i ekološki identitet?
Protiv čega je ili za što zapravo čovjek, ako je dodatno ili
primarno za ili protiv Europe?
Sva ova pitanja čine jasnim: nitko ne čeka na Europu.
Europa dolazi dodatno. Mora se boriti za pozornost.
Europa ponajprije nije ništa drugo osim etiketa, naljepnica
na automobilu ili jedna birokratska odredba više.
Zašto Europa? Zašto ne Helga ili baka ili beskućnici iz
susjedstva ili s druge strane globusa? Na ovo pitanje u
budućnosti moraju odgovoriti Europljani. O čemu se radi,
kad se radi o Europi? O subvencijama na cijenu mlijeka,
itd ? O ekskluzivnoj Europi, dakle o gradnji utvrde
Europe? Ili se radi o inkluzivnoj Europi, koja sebe shvaća
kao političkog krotitelja ekonomske globalizacije i aktivno
je politički oblikuje. Središnji uvid, središnji ulaz glasi: Bez
Europe nema odgovora na globalizaciju. Što Europa
jest ili treba biti, ne mora se dakle iščarati iz prošlosti, već
razviti kao politički odgovor na pitanja budućnosti - na
svim tematskim poljima: tržište rada, ekologija, socijalna
država, međunarodna migracija, političke slobode,
osnovna prava. Samo u transnacionalnom prostoru
„Europa", pojedinačna državna politika od ugroženog
objekta može postati oblikujući subjekt globalizacije.
Tada pak pitanje glasi : Koje odgovore može jedna politička
Europa - i samo politička Europa - dati na izazove globalne
ere?
„Dijelim ogradu", kaže Joschka Fischer, „da se Europa
gradi oko banke. Pitanje je jedino - koje posljedice se iz
toga povlače? Ni ja si kao prvi korak ne bih poželio
Maastricht, već politički integracijski proces. Ali, hoćemo
li zbog toga prekinuti prvo stvarno predavanje suvereniteta
na europski nivo? To bih držao krivim." Jer, kao prvo,
nastavlja Fischer, rasprava oko uvođenja eura se „u svim
nacionalnim državama slično vodi. U tome leži jedna
prednost. Možda će se po prvi put uspjeti jednu europsku
debatu izvući iz unutarnje politike pojedinačnih nacionalnih
kultura. Kao drugo: europsko tržište rada kao neregulirano
tržište stvara sve više problema. Portugalski građevinci
zapošljavaju se ovdje, afrički građevinci u Portugalu,
njemački građevinci su bez posla. To sada po prvi put
vodi do debate treba li se vratiti istim putem i ponovno
zatvoriti granice ili otići korak naprijed i pozabaviti se
reguliranjem europskog tržišta rada. Kao treće: Chirac je
tijekom sukoba oko Mururoe 1995. godine morao
ustanoviti da je europska unutarnja integracija
definiciju osnovnih prava."154
Iz globalizacijske zamke nema nacionalnog izlaza. Ali ima
transnacionalnog. Transnacionalna državna struktura u
veličini Europske unije mogla bi ponovno stvoriti prednost
politike, društveno i ekonomski političke sposobnosti
djelovanja za kooperirajuće države, koje se mogu
demokratski kontrolirati. I zaista: jaka, demokratska
Europska unija mogla bi svoju težinu kao najveća trgovinska
sila svijeta upotrijebiti za stvarne reforme - prema unutra i
prema van. Svjetska trgovinska organizacija reformirala
bi se još jednom iz temelja. Moraju se hitno uvesti socijalni
i ekološki minimalni standardi. Ne iz protekcionističkih
namjera, već da bi se prebrodio europski dvostruki moral,
da za ljude u drugim zemljama ne vrijedi isključivo ono
što Europa definira i štiti kao ljudsko dostojanstvo. Politici
deregulacije transnacionalnih organizacija trebao bi se
suprotstaviti zahtjev regulacije, ponovnog uvođenja
socijalnih i ekoloških standarda. Trebamo ujednačeno

154
Fischer. J.: prilog u diskusiji „Heraus aus dem nationalen Biotop", u: taz,
13. lipnja 1997.
oporezivanje u Europskoj uniji, ne daljnju politiku malih
vrata za poreze. Treba doći do uravnotežene svjetske
trgovine, ne one u kojoj sve manje ljudi zarađuje sve više,
a svi drugi plaćaju račun. Moramo konačno otvoriti debatu
o europskoj ekološkoj poreznoj reformi koja nacionalnim
protuigračima oduzima argumente. Moramo drugim
zemljama pomoći u tome da proizvode za vlastito tržište,
da vlastito stanovništvo u tome ima udio. Globalizacija
znači, kao što je rečeno, re-regionalizaciju, sub- i
supranacionalno.
Političko pismo Djedu Mrazu. To se nekada nazivalo
„utopijski". „Društvo oslobođenog vremena, socijalni
sistem koji se pažljivo reorijentira na vlastitu djelatnost
građana, aktivna država, koja kroz ciljanu potražnju potiče
i usmjerava industrijsku inovaciju (koje tehničke sisteme
želimo u budućnosti? koje treba svijet?), Europa koja se
ne zatvara, već na svojim rubovima organizira razmjenu sa
susjednim regijama i svjetskim tržištem, svjetsko kroćenje
multinacionalnih koncerna - ima li još želja?" pita M.
Greffrath i odgovara: „Točno. Društvo oslobođenog
vremena i Europa koja iskorištava svoju „drugu šansu" (J.
Habermas) i stavlja u red mnogo od onoga čime je u
posljednjih četiristo godina obogatila i opteretila svijet - to
bi naravno pretpostavilo ništa manje od kulturne revolucije,
veledogađaj, ne manji od renesanse. Smiješno je pozivati
na to. Ali, nekako se čovjeku ipak čini, godišnje doba bi
moglo pomoći, kao da već leti nekoliko lastavica - kad
najbolji svjetski spekulant drži liberalni financijski
kapitalizam opasnijim od svojedobno komunizma, kad
luksuzni tvorničar Joop kaže da ga zapravo uopće ne
zanimaju drangulije koje proizvodi, kad je javno natuknuo
da zapravo prezire ljude koji se njima pirlitaju, onda u zraku
leži preokret vrijednosti, premda ovi blagi oblici disidencije
još nemaju Saharovljev format. I time mogućnost promjene
elite. Mali počeci. Kad su radnici Volkswagena u
Wolfsburgu zadovoljni s manje novca, a njihove žene su
jako zadovoljne. Kad vlasnik velike tvornice alatnih
strojeva (kao i mnogi njegovi kolege) sanja o skraćenju
radnog vremena - „samo bi to morali svi napraviti". Kad
Jürgen Schrempp pred njemačkim bankarima bjesni protiv
nepostojanja europskog projekta i traži da se prema
Moskvi izgrade visokobrzinske trase - kako bi se stvorila
radna mjesta, zarada i europski duh. Kad švapski
poduzetnici sanjaju o jednoj velikoj inicijativi kojom se
metropolama Jugoistočne Azije nude ekološki podnošljiva
prometna rješenja. Kad Paul Kennedy hladno očekuje da
„Europa" počisti Sredozemno more. „Zapravo", kaže
strojar, „upravo bismo to dobro znali." Kad se svijet
reorganizira, kad se veliki sistemi rastvaraju ili stagniraju,
ljudi traže nove puteve. Kao prvo individualne, krivudave,
polulegalne. I neko vrijeme je manje važno što rade stari
upravitelji, već koliko se pojedinaca iznova orijentira. Jer
za sada se čini da nema pravog mosta između zahtjeva
postavljenih u velikim analitičkim knjigama i svakodnevice
šegrta, povremenih radnika, studenata. Jedna druga politika
ce doći tek kad se neka vlada usudi na javno priznanje da
tržište više ne uređuje stvari. Tek tada će moći doći New
Deal: između generacija između nezaposlenih i zaposlenih,
između spolova, između države i društva."155

155
Greffrath, M: Die Frage nach dem New Deal, rukopis. Berlin 1997.
VIII
Perspektiva: Propast à la carte:
Brazilijanizacija Europe

Ako do tog New Deala ne dođe, ako fatalizam postmoderne

i neoliberalnog globalizma postane samoostvarivo
proročanstvo, to će biti zaista fatalno. Tada bi zaista mogle
postati stvarnost horror vizije koje sada skoro isključivo
zaokupljaju maštu javnosti. Pogledajmo na jednu od njih
kao na konvencionalni zaključak: brazilijanizaciju
Europe.156
Neoliberali su pobijedili. I protiv sebe samih. Nacionalna
država je maknuta s puta. Socijalna država je zgarište.
Ali, ne vlada ne-red. Na mjesto građevine moći i prava
nacionalno-državnih aktera stupili su mnogostruki, nesložni
vladajući savezi koji se zatvaraju jedan pred drugima i
međusobno se bore. Između njih postoje pravne i

156
Usp. Sieferle. R.P.: Epochenwechsel - Die Deutschen an der Schwelle
zum 21. Jahrhundert. Berlin 1994. str. 331 i dalje.
normativne zone ničije zemlje.
U ugroženim gradskim centrima žive i rade zaposlenici u
kravatama, u neboderima pod videonadzorom, usko
zbijenima jedan pored drugoga, prema sistemu starih utvrda
- tvrđava koje opremaju i kojima upravljaju transnacionalni
koncerni.
Kraj njih su parkovi i područja zaštićene prirode, koje su
zaposjeli i oružjem brane militantni Zeleni (takozvani
„teroristički virusi").
U određenim zonama droge se mogu slobodno kupovati i
konzumirati. U drugima je pak već pušenje cigareta
kažnjivo smrću. Naoružane trupe umirovljenika patroliraju
na granicama svojih dobro održavanih staračkih naselja.
Tu su brze ceste za superlimuzine, koje pak u vječnom
kružnom toku (što jureći automobili jedva i primjećuju)
moraju zadovoljiti čežnju za preticanjem na koje tjeraju
blendanjem.
Tako je i zato što granice s biciklističkim četvrtima, u kojima
je ne voziti bicikl zabranjeno uz najstrože kazne - sa svim
proturječjima koja svakodnevno oko toga nastaju. Jer -
tako glasi pitanje na koje ovdje svatko treba odgovoriti
na svoj način - kako mogu sići s bicikla a da - barem na
trenutak - ne počinim prekršaj zakona protiv pješaštva?
Shodno tome ovdje su stepenice i stubišta izgrađeni prema
potrebama biciklista, a pored bračnog kreveta, kao i pored
pisaćeg stola su montirani držači koji biciklistima
omogućavaju smještanje njihovih vozila kao i bezpješački
prijelaz u druge životne funkcije - kao npr. spavanje i rad;
nesavršeno, ali takav je život.
Sredstva javnog prijevoza se izbjegavaju. Ona podsjećaju
na dinosaurusa nacionalne države čija se znamenja inače
još mogu razgledati u dobro osiguranim muzejima.
Tko se uputi u još uvijek prometujuću podzemnu željeznicu,
signalizira da se dobrovoljno pretvara u žrtvu napada.
Ovdje biti napadnut u tom je slučaju jednako samooptužbi.
Pravilo kaže: napadnuti su sami krivi što su napadnuti.
Između ovih nejasno ograničenih područja vladavine
koncerna, saveza, kartela droge, armija spasa, militantnih
naturalista, biciklističkih društava i prilika da se dobrovoljno
dopusti biti opljačkan, iskustva koja terapeut drži
neophodnim za stvaranje ličnosti, postoji još samo daleko
sjećanje na onu ponosnu nacionalnu državu za koju su
se milijuni muškaraca međusobno klali ili bušili mecima,
podizali u zrak. Države predstavljaju partikularne interese
među partikularnim interesentima.
Uzmimo bilo koji transnacionalni koncern - bilo koji, npr.
„Deutsche Bank", koja bi se sada zvala „Svjetska banka"-,
onda bi se preokrenuo odnos moći. Državica se mora
staviti pod lupu ako se želi raspoznati. Dotle, koncerne
treba promatrati kroz naopako okrenut dalekozor da bi ih
se uopće moglo obuhvatiti pogledom.
Shodno tome, na mjesto Ujedinjenih naroda stupila je
struktura koja se zove Ujedinjena Coca Cola - ili nešto
slično.
Ostatak države ubire i poreze, ili bi trebalo reći: pravo na
ubiranje poreza? - koliko je to moguće. Ali, plaćanje poreza
je odavno, barem de facto, pretvoreno u dobrovoljni čin,
takoreći donaciju. Osim toga, porezi se trebaju ubirati u
konkurenciji s mnogim drugim reketima i davanjima koje
utjeruju osobni vladajući savezi uz pomoć svojih
naoružanih sigurnosnih snaga. Jer, državni monopol na
prisilu je, kao i svi drugi monopoli, ukinut. Ono što ostaje
jest pokus vanjske politike. Ali, rijetko je taj počasni naslov
„pokus", koji je inače pripadao književnosti, tako primjeren
kao ovdje.
 Preporučena daljnja literatura

Zbirke

Beck, Ulrich (ur.): Politik der Globalisierung, Edition

Zweite Moderne, Frankfurt, Suhrkamp, 1997.
Beck, Ulrich (ur.): Perspektiven der Weltgesellschaft,
Edition Zweite Moderne, Frankfurt, Suhrkamp, 1997.
Eade, John (ur.): Living the Global City, London,
Routledge, 1996.
Featherstone, Mike (ur): Global Culture: Nationalism,
Globalization, and Modernity, London, Sage, 1990.
Featherstone, Mike / Lash, Scott / Robertson, Roland (ur.):
Global Modernities, London, Sage, 1995.
Hall. Stuart / Held, David / McGrew, Tony (ur ): Modernity
and its Futures, Cambridge, Polity Press, 1992.
Held, David (ur.): Cosmopolitan Democracy, Cambridge,
Polity Press, 1995.
Kommission für Zukunftsfragen, Die Entwicklung des
Arbeitsmarktes, Bericht I, Bonn 1996.
Weidenfeld, Werner (ur.): Demokratie am Wendepunkt,
Berlin, Siedler, 1996.

Monografije

Albrow, Martin: Abschied von der Heimat. Gesellschaft

in der globalen Ära, Edition Zweite Moderne,
Frankfurt, Suhrkamp, 1998.
Axford, Barrie: The Global System: Economics, Politics
and Culture, Cambridge, Polity Press, 1995.
Beck, Ulrich: Das Zeitalter des eigenen Lebens: Die
Globalisierung der Biographien, Edition Zweite
Moderne, Frankfurt, Suhrkamp, 1998.
Bornschier, Volker: Westliche Gesellschaften im Wandel,
Frankfurt, New York 1988.
Deppe, Frank: Fin de Siècle - Am Ubergang ins 21.
Jahrhundert, Köln 1997.
Dror, Yehezkel: Ist die Erde noch regierbar? München,
Bertelsmann, 1994.
Featherstone, Mike: Undoing Culture, London, Sage,
 1996.
Giddens, Anthony: Die Konsequenzen der Moderne,
Frankfurt, Suhrkamp, 1995.
Giddens, Anthony: Jenseits von Links und Rechts. Die
Zukunft radikaler Demokratie, Edition Zweite
Moderne, Frankfurt, Suhrkamp, 1997.
Habermas, Jürgen: Die Einbeziehung des Anderen,
Frankfurt, Suhrkamp, 1996.
Hannerz, Ulf: Transdnational Connection, London,
Routledge, 1996.
Inglehart, Ronald: Modernization and Postmoderni-
zation, Princeton, Princeton University Press, 1997.
Kessler, Wolfgang: Wirtschaften im dritten Jahrtausend,
Oberursel, Publik-Forum-Verlagsgesellschaft, 1996.
Lash, Scott / Urry, John: Globale Kulturindustrien,
Frankfurt, Suhrkamp, 1998.
Luttwak, Edward: Weltwirtschaftskrieg - Export als
Waffe - Aus Partnern werden Gegner, Reinbek b.
Hamburg, Rowohlt, 1994.
Martin, Hans-Peter/Schumann, Harald: D i e Globalisier-
 ungsfalle, Reinbek b. Hamburg, Rowohlt 1996.
Matthes, Joachim (ur.): Zwischen den Kulturen?, poseban
broj 8, Sozialen Welt, Baden-Baden 1992.
Micklethwait, J./Wooldrige, A.: The Witch Doctors, New
York, Times Book, 1996.
Ohmae, Kenichi: Die neue Logik der Weltwirtschaft -
Zukunftsstrategien internationaler Konzerne,
Hamburg: Hoffmann & Campe, 1992.
Reich, Robert B.: Die neue Weltwirtschaft. Das Ende
der nationalen Ökonomie, Berlin, Ullstein, 1993.
Robertson, Roland: Globalization: Social Theory and
Global Culture, London, Sage, 1992.
Rosenau, James: Turbulence in World Politics, Brighton,
Harvester, 1990.
Sieferle, Rolf Peter: Epochenwechsel - Die Deutschen
an der Schwelle zum 21. Jahrhundert, Berlin,
Propyläen, 1994.
Wallerstein, Immanuel: One World, Many Worlds, New
York, Lynne Rienner, 1988.
 Sadržaj

Predgovor 3

Prvi dio
Uvod

I. Virtualni porezni platiše 5

II. Nacionalna država gubi suverenitet između

svjetske ekonomije i individualizacije: Što činiti? 21

III. Globalizacijski šok: zakasnjela diskusija 34

Drugi dio
Što podrazumijeva globalizacija?
Dimenzije, kontroverze, definicije

IV. Otvaranje svjetskog horizonta: o sociologiji

globalizacije 54
1. Sociologija kao intelektualna moć stvaranja reda:
kontejner-teorija društva 56
2. Transnacionalni socijalni prostori 65
3. Logike, dimenzije, posljedice globalizacije 74
a. Kapitalistički svjetski sistem: Wallerstein 77
b. Post-internacionalna politika: Rosenau Gilpin, Held 83
c. Svjetsko rizično društvo: ekološka globalizacija
kao prisilna politizacija 93
d. Zašto je teza o macdonaldizaciji društva kriva:
paradoksi kulturne globalizacije 103
e. Glokalizacija: Roland Robertson 115
f. Moć zamišljanja mogućih života: Arjun Appadurai. .. 128
g. Globalizirano bogatstvo, lokalizirano siromaštvo:
Zygmunt Bauman 132
h. Kapitalizam bez rada 140

V. Transnacionalno civilno društvo: Kako nastaje

kozmopolitski pogled? 154
1. Međubilanca: „Metodološki nacionalizam" i
njegovo pobijanje 154
2. Simbolično inscenirani masovni bojkot:
svjetske građanske inicijative i globalna subpolitika 164
3. Mjesna poligamija: brak s više mjesta otvara
vrata globalizaciji u osobnom životu 173
4. Kako postaje moguća interkulturna kritika? 185

VI. Konture svjetskog društva: konkurentne

perspektive 206

1. Treće kulture ili globalno civilno društvo? 209

2. Kozmopolitska demokracija 219
3. Kapitalističko svjetsko društvo 226
4. Svjetsko rizično društvo: otvaranje kaveza
moderne 232
5. Svjetsko društvo kao demokratski neligitimirana
politika 239
6. Perspektive: transnacionalna država 254
 Treći dio

Zablude globalizma 269

1. Metafizika svjetskog tržišta 271

2. Takozvana slobodna svjetska trgovina 273
3. Ekonomska (još uvijek) internacionalizacija, a ne
globalizacija 275
4. Dramaturgija rizika 279
5. Odsustvo politike kao revolucija 281
6. Mit linearnosti 285
7. Kritika katastrofičarskog razmišljanja 287
8. Crni protekcionizam 289
9. Zeleni protekcionizam 291
10. Crveni protekcionizam 294

Četvrti dio

Odgovori na globalizaciju 297

1. Međunarodna suradnja 299
2. Transnacionalna država ili „inkluzivni suverenitet" 304
3. Suvlasništvo nad kapitalom 315
4. Nova orijentacija obrazovne politike 317
5. Jesu li transnacionalni poduzetnici a-demokratski,
anti-demokratski? 320
6. Savez za građanski rad 325
7. Što dolazi nakon Volkswagen-izvozne nacije?
Novi kulturno-političko-ekonomski ciljevi 330
8. Eksperimentalne kulture, tržišne niše i društvena
samoobnova 342
9. Javni poduzetnici, samo-radnici 349
10. Društveni ugovor protiv isključivanja? 353

VII Europa kao odgovor na globalizaciju 361

VIII. Perspektiva: Propast à la carte: Brazilijanizacija

Europe 371

Preporučena daljnja literatura 377

 U L R I C H B E C K - DJELA

1. Reflexive Modernization: Politics, Tradition and Aesthetics in the

Modern Social Order by Beck. Ulrich, and Lash, Scott, and Giddens,
Anthony

2. What is Globalization? by Beck, Ulrich An engaging and challenging

introduction to the thorny paths of the globalization debate, focusing
on two main questions: What does globalization mean? And h o w can it
be molded politically? Beck examines the paradoxes of globality and
globalization with regard to society, economics, politics, ecology, and
culture. He offers a series of constructive..

3. Individualization: Institutional Individualism and Its Social and

Political Consequences by Beck, Ulrich, and Beck-Gernsheim. Elisabeth
Individualization argues that we are in the midst of a fundamental change
in the nature of society and politics. This change hinges around two
processes: globalization and individualization. The book demonstrates
that individualization is a structural characteristic of highly differentiated
societies, and does not imperil social cohesion, but...

4. Risk Society: Towards a N e w M o d e r n i t y by B e c k , Ulrich This

bestselling panoramic analysis of the condition of Western societies has
been hailed as a classic. Underpinning the analysis is the notion of the
"risk society'. The changing nature of society's relation to production
and distribution is related to the environmental impact as a totalizing,
globalizing economy based on scientific and technical...

5. Jan van Goyen, 1596-1656 : ein Oeuvreverzeichnis by Beck, Hans-

Ulrich, and Goyen, Jan van

6. Democracy Without Enemies by Beck. Ulrich (Translated by), and

Ritter. Mark (Translated by)
7. The Risk Society and Beyond: Critical Issues for Social Theory by
Adam. Barbara (Editor), and van Loon, Joost (Editor), and Beck, Ulrich
(Editor) Ulrich B e c k ' s best selling Risk Society established risk on the
sociological agenda. It brought together a wide range of issues centering
on environmental, health and personal risk, provided a rallying ground
for researchers and activists in a variety of social movements and acted
as a reference point for state and local policies in risk management...

8. La Invencion de Lo Politico: Para una Teoria de la Modernizacion

Reflexiva by Beck. Ulrich

9. T h e Brave N e w World of Work by Beck. Ulrich, and Camillier,

Patrick (Translated by)

10. Hijos de la Libertad by Beck, Ulrich (Compiled by), and Bermudez,

Mariana Rojas (Translated by)

11. Sociedad del Riesgo Global. La by Beck, Ulrich

12. D i e E r f i n d u n g des P o l i t i s c h e n : zu einer T h e o r i e r e f l e x i v e r

Modernisierung by Beck. Ulrich

13. Un Nuevo M u n d o Feliz by Beck, Ulrich

14. The Reinvention of Politics: Rethinking Modernity in the Global

Social Order by Beck. Ulrich, and Ritter, Mark (Translated by) Ulrich
B e c k ' s new book. The Reinvention of Politics, suggests we should
think again about forging a n e w model of politics for our times. Beck
provides a defense of modernity against postmodernism. He not only
criticizes postmodernism theoretically, but presents empirical material
and practical suggestions too. An active, devolved civil society can,...

15. The Normal Chaos of Love by Beck. Ulrich

16. Ecological Politics in an Age of Risk by Beck. Ulrich

17. Ernst Ferdinand O e h m e , 1797-1855 : ein Landschaftsmaler der

R o m a n t i k by O e h m e , Ernst Ferdinand, and B i s c h o f f , Ulrich, and
Neidhardt. Hans Joachim, and Gemäldegalerie N e u e Meister (Dresden.
Germany), and Museum f ü r Kunst und Kulturgeschichte der Hansestadt
Lübeck