Lena

2
janja | balkandownload
NJIHOVI ŽIVOTI BILI SU SAVRŠENI...
Ledi Hero Batten, prelijepa sestra vojvode od Wakefielda, ima sve što žena može poželjeti
uključujući i savršenog zaručnika. Doduše, markiz od Mandevillea pomalo je dosadan i nema
smisla za humor, ali Hero se time ne zamara. Sve dok ne upozna njegova ozloglašenog brata...
SVE DOK SE NISU UPOZNALI.
Lord Griffin Reading daleko je od savršenstva i živi po svom. Prava je nepoznanica kako
provodi svoje dane, ali cijeli London zna da se noću upušta u razuzdane zabave. Hero odmah
osjeti odbojnost prema njemu, a Griffin pak misli da je Hero sa svojim dobrotvornim radom
te besprijekornim manirama previše savršena za njegova brata. Ipak, njihovo neprestano
nadmudrivanje i bitka riječima ubrzo se rasplamsavaju u nezaustavljivu požudu koja prijeti
razrušiti njihove uređene svjetove kao kule od karata. Dok se Heroino vjenčanje bliži, a
Griffinovi neprijatelji smišljaju planove kako da im zauvijek okončaju snove, može li dvoje
nesavršenih ljudi pronaći savršenu pravu ljubav?
»Elizabeth Hoyt piše uzbudljivo, sofisticirano i duboko strastveno.«

JULIANNE MACLEAN
»Nevjerojatan zaplet, karizmatični likovi, pametni, vrckavi i britki dijalozi.«

Publishers Weekly
»Imamo novu vladaricu u žanru povijesne erotske romanse!«

HistoricalRomanceWriters.com
3
Za moju agenticu, Susannah Taylor,
koja razumije važnost finih rakovica.
4
»Možda ste me opet htjeli pozvati na red
zbog toga što se bavim džinom, hm?«
Nadvio se nad nju, ne mareći uznemiruje li je to ili možda čak straši.

»Ali, ne možete me prekoriti za zavođenje jer ste i sami postali žrtvom mojih nečasnih
osvajanja, nije li tako?«
Oči su joj se raširile.
Griffin se sagne i promrmlja joj na uho: »No možda to i jest ono o čemu ste zapravo došli
razgovarati — zavođenje. Možda su sve te priče o proizvodnji džina samo izgovor kojim ste se
poslužili da me dođete vidjeti.«
Izazivao ju je, tjerao je u kut, prepirao se s njom i pobudio u njoj osjećaje mnogo jače od
onoga što bi smjela osjećati.
Sva ustreptala uvukla je zrak. Trebala je otići.
Samo... samo što je svim srcem željela ostati.
Okrenula je glavu prema njemu. Njegovo je lice bilo udaljeno tek koji centimetar.
Pogled joj se spustio na njegove usne. Prizor je izazvao navalu topline u donjem dijelu njena
trbuha. »Griffine.«
Tada ju je zgrabio u svoje ruke, nimalo nježno, a njegova su se usta spustila na njezina,
divlje i gladno.
5
Prvo poglavlje
Jednom davno, u zemlji na drugom kraju svijeta,

živjela je kraljica mudra i prekrasna.
Njezino ime bijaše Ravenhair.
iz Kraljice Ravenhair
LONDON, ENGLESKA
LISTOPAD 1737.
ći jednog vojvode već za rana života nauči gotovo sva društvena pravila. U kojoj
K posudi poslužiti pečene ševe. Kada obzirno saslušati pomalo smionu groficu udovu, a
kada joj odmah pokazati gdje joj je mjesto. Što odjenuti za plovidbu Temzom i kako se
na pikniku potom obraniti od nasrtaja pomalo nacvrckana grofa veoma niskih primanja.
Zapravo sve, pomisli ironično ledi Hero Batten, osim kako se obratiti gospodinu koji žustro
opći s udanom gospođom, i to ne svojom.
»H-hm«, pokušala je pogleda prikovanog za gipsani odljev kruške na stropu. Činilo se da je
dvoje ljudi na sofi ne čuje. Doista, gospođa je ispustila niz životinjskih krikova iza skuta svoje
užasne tamnocrveno-smeđe prugaste haljine zabačene tako da joj prekrije lice.
Hero uzdahne. Nalazili su se u malom zamračenom dnevnom boravku biblioteke palače
Mandevilleovih, i požalila je što je upravo ovu sobu izabrala da u njoj popravi svoju čarapu.
Da je izabrala plavu Istočnu sobu, njezina čarapa bi sada bila namještena i već bi se vratila U
plesnu dvoranu — daleko od ove neugodne situacije. Oprezno je spustila pogled. Džentlmen,
s neuglednom bijelom vlasuljom, odložio je svoj vezeni satenski haljetak te se u košulji i
briljantno-smaragdnu prsluku naprezao iznad gospođe. Njegove hlače i donje rublje bili su
odriješeni kako hi mu olakšali napor, i svako malo vidio se odbljesak njegove mišićave
stražnjice.
Žalosno, ali prizor ju je opčinjavao. Tko god je bio taj džentlmen, njegove tjelesne odlike bile
su prilično... zadivljujuće.
Hero silom odvrati pogled i čeznutljivo ga usmjeri prema vratima. Zaista, malotko bi joj
zamjerio da se sada okrene i na vrhovima prstiju napusti sobu. Upravo bi to i učinila kada je
ušla u sobu da se nepune dvije minute prije toga nije u hodniku mimoišla s lordom
Pimbrokeom. Jer, sasvim slučajno, Hero je već ranije te večeri primijetila tamnocrveno-
smeđu prugastu haljinu — na ledi Pimbroke. Zaista se nerado dovodila u sramotan položaj,
međutim, što je u konačnici bilo važnije — njezini osjećaji ili opasnost da dvojica džentlmena
uđu u dvoboj i ne samo da poteče krv već da netko smrtno strada?
6
Kad je to zaključila, Hero pogne glavu, skine jednu dijamantnu naušnicu i baci je
džentlmenu na leđa. Uvijek se tiho ponosila svojim gađanjem — nije baš da se time koristila
svakodnevno — i bila je prilično zadovoljna začuvši muškarčev jauk.
Opsovao je i okrenuo se gledajući je preko svog ramena najljepšim svjetlozelenim očima
koje je ikada vidjela. Nije to bio najljepši muškarac — njegovo lice doimalo se nekako široko u
visini jagodica, nos mu je bio previše svinut, a usta pretanka i cinična za pojmove istinske
muške ljepote — ali, njegove oči privukle bi svaku ženu, mladu ili staru, i to s drugog kraja
sobe. I jednom kada bi ili tako privukle, pogled bi im ostao zarobljen u arogantnoj
muževnosti koju je nosio jednako prirodno kao što je disao.
Ili su to možda ipak bile samo, hm, okolnosti koje su mu pridavale takav izgled.
»Smeta li vam što, ljubavi?« otezao je. Bijes koji se ocrtavao na njegovu licu postupno se
mijenjao u tračak znatiželje kad ju je ugledao. Glas mu je djelovao krajnje strpljivo, kao da mu
se ne žuri. »Imam posla ovdje.«
Osjetila je kako joj lice oblijeva rumenilo — zaista, ovo je bila nemoguća situacija — no
pogledala ga je ravno u oči trudeći se da njene vlastite ne odlutaju nekamo niže. »Doista,
zamijetila sam, ali pomislila sam da biste trebali znati —«
»Osim ako niste od onih koje vole gledati?«
Sada je njezino lice već plamtjelo, no neće dopustiti tom... tom bijedniku da je nadvlada
riječima. Dopustila je pogledu da se brzo i podrugljivo spusti preko njegova izgužvanog
prsluka i košulje — srećom, krajevi košulje pokrivali su otvor na hlačama — a zatim ga
ponovno podignula. Slatko se nasmijala.
»Više volim zabave u kojima nema opasnosti da zaspim.«
Očekivala je da će ga uvreda razljutiti, no umjesto toga bitanga je samo zacoktala jezikom.
»Događa vam se često, zar ne, draga?« Glas mu je djelovao zabrinuto, ali pokraj širokih
usnica pojavila se mala rupica. »Da zaspite baš kada zabava počinje? Pa, ne morate se osjećati
krivom. Htio to džentlmen ili ne, krivnja je na njemu, ne na vama.«
Blagi Bože, još nikada nitko nije s njom tako razgovarao!
Polako, prijeteći, Hero podigne lijevu obrvu. Znala je da to radi sporo i prijeteći jer je taj
pokret satima uvježbavala pred ogledalom još negdje krajem svoje dvanaeste godine. Znalo je
to natjerati i iskusne starije gospođe da zadrhte na svojim potpeticama.
Vražji čovjek nije se ni pomaknuo.
»No čini se«, on mrsko prozbori, »da moje gospođe nemaju takvih problema. Ostanite i
gledajte — pokazat će se poučnim, jamčim vam. A ako mi ostane imalo snage nakon toga,
možda pokažem i —«
»Lord Pimbroke je u hodniku!« ispali ona prije nego što je uspio završiti svoju podlu misao.
Oblak tamnocrveno-smeđe prugaste haljine se zatresao.
»Eustace je ovdje?«
»Zamalo. I ide u ovom smjeru«, izvijestila je Hero ledi Pimbroke uz tračak zadovoljstva.
Džentlmen poskoči u akciju. Podignuo se i odmaknuo od gospođe te zbacio njezinu suknju
da joj pokrije blijeda meka bedra prije nego što je Hero uspjela trepnuti. Zgrabio je haljetak,
jednim strelovitim pogledom ispitao cijelu sobu i još uvijek ležernim glasom obratio se Hero.
»Ledi Pimbroke je potkrala vrpcu ili čipku ili nešto slično, a vi ste ljubazno pristali pomoći
joj.«
7
»Ali —«
Stavio je kažiprst na njezine usne — topao, dug i gotovo šokantno nepristojan. Istog se časa
iz hodnika začuo mušici glas.
»Bella!«
Ledi Pimbroke — ili Bella — zacvili od straha.
»Budite dobra djevojčica«, prošapće nevaljalac Hero.
Okrene se ledi Pimbroke, poljubi je u obraz i potiho reče: »Samo mirno, draga«, pa zatim
nestane ispod sofe.
Hero je tek na tren vidjela kako prilično nezanimljivo lice ledi Pimbroke blijedi, shvativši
napokon u kakvoj se opasnosti zapravo nalazi, a zatim su se vrata sobe naglo otvorila.
»Bella!« Lord Pimbroke bio je velik, rumen i očito potpuno pijan. Ratoborno se osvrnuo po
cijeloj sobi, ruke već položene na mač i, ugledavši Hero, preneraženo se ukočio. »Miledi, što —
?«
»Lorde Pimbroke«, Hero je nemarno zakoračila pred sofu, skrivajući tako veliku mušku
petu svojom širokom suknjom.
Upotrijebila je i svoju lijevu obrvu.
Lord Pimbroke je doista ustuknuo korak — baš zgodno nakon prijema na koji je njezina
obrva naišla kod bitange — i zamucao. »Ja... ja...«
Hero se okrenula ledi Pimbroke i lagano na laktu dotaknula grozne žute pletene ukrase
njezine haljine. »Ovo je popravljeno, čini mi se, što mislite?« Ledi Pimbroke se lecnula. »Oh!
Oh, da, hvala vam, miledi.«
»Nema na čemu«, promrmlja Hero.
»Pa, ako si završila, draga moja«, prozbori lord Pimbroke, »možda si spremna vratiti se na
bal?«
Ako to i jest bilo pitanje, ton njegova glasa to zasigurno nije bio.
Ledi Pimbroke mrzovoljno prihvati njegovu ruku. »Da, Eustace.« I uz površno »doviđenja«
to dvoje napusti sobu.
Gotovo odmah Hero je osjetila trzaj na svojoj suknji.
»Uh! Jedva dišem ovdje dolje.«
»Mogli bi se oni još vratiti«, spokojno je rekla.
»Mislim da vam mogu gledati ispod suknje.«
Hero se brzo izmaknula.
Bitanga se iskotrljala ispod sole, a zatim se uspravila nadvisujući je.
Bez obzira na tu činjenicu, ona mu se svisoka obrati: »Niste valjda —«
»No, no. Da jesam, zar zaista mislite da bih vam to rekao?«
Frknula je nosom, baš kao teta Bathilda u svojem najčangrizavijem raspoloženju. »Bez
sumnje biste se razmetali time.«
Cereći se, nagnuo se nad nju. »Uzbuđuje li vas takva pomisao? Uvlači li se u vas neki
nemir?«
»Je li vam perika postala tijesna?« upitala je pristojno.
»Molim?«
8
»Jer, pomislila bih da je vaša otečena glava čini prilično neudobnom.«
Njegov osmijeh se preobrazio u laganu namrštenost. »Moja glava nije jedino na meni izvan
proporcija, uvjeravam vas. Možda ste zato došli ovamo? Da krišom zavirite?«
Zakolutala je očima. »Vi nemate ama baš tračka srama, zar ne? Većina muškaraca
uhvaćena u nedjelu barem bi odglumila neugodu, ali vi — vi se šepirite kao kakav nehajni
pjetlić.«
Zastao je usred odijevanja haljetka, jedne ruke tek do polovice uvučene u rukav, i
razrogačio svoje predivne zelene oči prema njoj. »Ah, naravno. Moralizirate. Prirodno vam je
da se držite svisoka prema meni kad —«
»Zatekla sam vas u preljubu!«
»Zatekli ste me u činu ugodnog jebanja«, odvratio je sporo naglašavajući svaku riječ.
Lecnula se na tu nepristojnost, no nepokolebljivo je zadržala stav. Ta ona je kći jednog
vojvode i neće samo tako pobjeći pred ovakvim čovjekom. »Ledi Pimbroke je udana.«
»Ledi Pimbroke je imala brojne ljubavnike prije mene i imat će brojne ljubavnike nakon
mene.«
»Ali to ne opravdava vaš grijeh.«
Pogledao ju je i nasmijao se — uistinu nasmijao — polako i duboko. »A vi ste žena bez
grijeha — je li tako?«
O tome čak nije ni trebala razmišljati. »Naravno.«
Njegova su se usta podrugljivo iskrivila. »Koja sigurnost!«
Netremice ga je gledala, uvrijeđena. »Zar sumnjate?«
»O, ne. Daleko od toga. Potpuno vjerujem da pomisao na grijeh još nijedanput nije prošla
kroz vaš savršen mali um.«
Zadignula je bradu osjećajući kako u njoj raste neko novo uzbuđenje — nikada prije nije
raspravljala s džentlmenom, posebno ne s nekim strancem. »A ja se počinjem pitati je li
misao o pravednosti ikada prošla kroz vaš besramni mali um.«
Pogledao ju je na trenutak, a na čeljusti mu se trznuo mišić. Tada se naglo naklonio.
»Zahvaljujem što ste postupili suprotno svojim uvjerenjima i spasili me ud ubojstva lorda
Pimbrokea.«
Uštogljeno je kimnula.
»I doista se žarko nadam da nam se putovi nikada više neće križati, moja ledi Savršena.«
Neočekivano, Hero se osjetila pogođenom takvim odbacujućim riječima, no trudila se da ne
pokaže tu slabost. »A ja ću sigurno zapaliti svijeću za to da više nikada ne moram trpjeti vaše
društvo, moj lorde Besramni.«
»Onda smo postigli dogovor.«
»Sasvim.«
»Dobro.«
Na trenutak je zurila u njega, zažarenih obraza od osjećaja i ubrzanog disanja zbog kojeg su
joj se grudi borile s korzetom. U žestini prepirke potpuno su se približili jedno drugome tako
da su njegova prsa gotovo dodirivala čipku njezina korzeta.
Uzvraćao joj je pogled tim svojim tako zelenim očima na odbojnom licu.
Pogled mu se spustio na njezina usta.
9
Usnice su joj se razdvojile i u jednom času, koji se doimao kao cijela vječnost, zaboravila je
disati.
Okrenuo se, prišao vratima i nestao u zamračenu hodniku.
Hero je zatreptala drhteći, duboko udahnula i ošamućeno pogledala oko sebe. Na zidu je
visjelo zrcalo i ona prijeđe sobu da provjeri svoj odraz u njemu. Njezina crvena kosa još je
uvijek stajala u elegantnoj frizuri, a srebrnozelena haljina bila uredna. Obrazi su joj, doduše,
bili zarumenjeni, ali boja je bila sasvim dolična. Čudno, na njoj kao da se ništa nije
promijenilo.
U redu. To je bilo dobro.
Uspravila je ramena i izašla iz sobe, hitrim, no otmjenim korakom. Večeras je od svih noći
bilo najvažnije da se pokaže u najljepšem, najdostojanstvenijem i savršenom svjetlu. Jer danas
će se objaviti njezine zaruke s markizom od Mandevillea.
Hero ponosno uzdigne glavu na samo sjećanje na strančev podrugljiv smiješak dok je
izgovarao riječ savršena. Što je to on uopće mogao imati protiv savršenstva?
PROKLETE, SAMODOPADNE, savršene žene — a posebno ta crvenokosa djevojčura iz dnevnog boravka!

Lord Griffin je u lošem raspoloženju produžio prema plesnoj dvorani svoga brata. Dovraga
s tom balavicom! Stajala je tamo kao neka pametnjakovićka, puna neodobravanja i još se
usudila tim svojim nosićem njega gledati svisoka Vjerojatno još nikada nije iskreno osjetila
ljudski poriv u svom cijelom cjelcatom prezaštićenom životu. Jedini znak neugodnosti bile su
crvene mrlje koje su se penjale njenim vitkim blijedim vratom dok je zurila u njega.
Progunđao je. Od takvog kritičkog pogleda uvenuo bi ponos svakog muškarca.
Osim što je, koje li slučajnosti, u njemu to izazvalo sasvim suprotnu reakciju — i to nije
imalo nikakve veze s činjenicom da nije svršio s Bellum. Ne, ne, izgledi da ga otkrije bijesan
muž, nakon čega bi već u zoru uslijedio krvavi dvoboj, temeljito su stišali njegovu strast,
hvala lijepa. Do trenutka kada se iskotrljao ispod sofe, bio je već potpuno miran duhom i
tijelom. Sve dok nije razmijenio žestoke riječi s tom samodopadnom sveticom. Činilo se da
njegovo spolovilo na cijelu tu prepirku gleda kao na neki bizaran uvod u sport na krevetu, bez
obzira na očitost gospođina ugleda, njezin neprijateljski stav spram njega, i njegovu vlastitu
nenaklonost spram nje još od prvoga časa.
Griffin se zaustavio iza jednog zasjenjena ugla. Dok se pokušavao smiriti, prstima je
prelazio po dijamantnoj naušnici u svom džepu. Pronašao je stvarčicu ispod sofe i htio ju je
vratiti ledi Savršenoj prije nego što ga je njezin zajedljiv jezik natjerao da na tričariju potpuno
zaboravi. Pa dobro, ako je to način kako razgovara s gospodom, onda je i zaslužila da izgubi
lijepu naušnicu.
Slegnuo je ramenima. Pola sata prije, kada je ušao u plesnu dvoranu, nije ni stigao
pozdraviti svoju majku i sestre kad ga je presrela Bella sa svojim zločestim prijedlogom. Da je
znao da je i njezin muž na balu, nikada si ne bi dopustio da ga uvuče u tako opasnu
pustolovinu.
Griffin uzdahne. No, bilo je prekasno za samooptuživanja.
Bit će bolje da tu neugodnu epizodu jednostavno pospremi u ladicu Stvari koje je najbolje što
prije zaboraviti i krene dalje. Megs i Caroline vjerojatno ni na koji način nisu previše marile
što je bio nestao, ali majka je nesumnjivo svojim okom sokolovim brižno tragala za njim.
Nema smisla to više odlagati. Zadnji put je povukao kravatu oko vrata ne bi li se uvjerio da
stoji ravno te ušao u plesnu dvoranu.
10
Visoko gore blještala je svjetlost s kristalnih lustera osvjetljujući dolje pravu gužvu. Ovo je
trebao biti događaj sezone i nijedan član londonskog društva nije ga želio propustiti. Stao je
krčiti sebi put kroz mnoštvo šaroliko odjevenih ljudi, donekle usporen učestalom potrebom
da pozdravi stare prijatelje i znatiželjne znance.
»Kako ljubazno od tebe što si došao, dragi«, suzdržan glas začuo se u neposrednoj blizini.
Griffin je uspješnom kretnjom izbjegao dvije koketne mlade dame ispred sebe i sagnuo se
da poljubi majčin obraz. »Gospođo. Tako je lijepo vidjeti vas.«
Riječi su bile možda naizust izgovorene, no iznenadan osjećaj bio je iskren. Ta u Londonu
nije bio gotovo godinu dana, a prošlo je već više od osam mjeseci kako ga je majka posjetila na
obiteljskom imanju u Lancashireu. Nagnuo je glavu promatrajući je. Njezina lijepa kosa bila
je elegantno ispletena ispod čipkaste kape i dok se tu i tamo vidjela pokoja nova sijeda vlas,
njezino drago lice ostalo je nepromijenjeno. Njezine smeđe oči, okružene sitnim borama, bile
su duboko inteligentne, nježno zaobljena usta stisnuta da suspregnu osmijeh pun ljubavi, a
izražene obrve lagano izvinute kao da se neprestano zabavlja, tako nalik na njega.
»Potamnio si kao orah«, prozborila je uzdižući prst da mu dotakne obraz. »Pretpostavljam
da si jahao posjedom.«
»Pronicava kao i uvijek, moja draga majko«, odgovori on nudeći joj svoju ruku.
Uhvatila ga je pod ruku. »I kako je prošla žetva?«
Griffin je osjetio kako mu je od bola zapulsiralo čelo, no ipak je razdragano odgovorio:
»Dosta dobro.«
Osjetio je kako ga zabrinuto promatra. »Zaista?«
»Ljeto je bilo sušno pa je žetva slabija od očekivane.« Lijepo je ulaštio nešto za što bi se,
zapravo, moglo reći da je bila izrazito loša žetva. Prije svega, njihova zemlja baš i nije bila
osobito plodna — znala je to i njegova majka — no nije imalo smisla uzrujavati je. »Ne boj se,
bit će dovoljno žita.«
Namjerno je izbjegavao istinu što će točno raditi sa žitom. Bio je to teret koji je podnosio za
svoju majku i ostatak obitelji.
Njegov je odgovor, čini se, bio uvjerljiv. »Dobro. Lord Bollinger se zanima za našu Margaret
i trebat će joj nove haljine za ovu sezonu. Ne bih htjela razuzdano trošiti naš novac.«
»To nije problem«, odgovori on, iako je u glavi već vrtio računicu. Bit će na knap kao i
uvijek, ali trebao bi smoći taj novac — pod pretpostavkom da neće imati daljnjih gubitaka.
Bol u njegovu čelu se pojačao. »Kupi Meg sve drangulije koje želi. Obiteljska lisnica to može
podnijeti.«
Zabrinutost koja se ogledala na njezinim nabranim obrvama napokon je popustila. »Tu je,
dakako, i Thomas.«
Bio je spreman za temu o svom bratu, no nekako nije uspio izbjeći lagano grčenje mišića.
Naravno, majka je to osjetila. »Tako mi je drago što si došao Griffine. Sad je pravo vrijeme
da obojica zaboravite te svoje sitne razmirice.«
Griffin frkne nosom. Teško mu je bilo povjerovati da bi ovu situaciju njegov brat smatrao
»sitnom razmiricom«, Thomas se u svemu ponašao po strogim pravilima i ne bi samo tako
ulazio u raspravu s Griffinom oko nečeg trivijalnog. Da je bila riječ o nečemu takvome,
značilo bi to da je dopustio da ga ponesu osjećaji, a za nekog tako strogog poput Thomasa bilo
bi to prokletstvo. Na trenutak su mu pale na pamet velike sive oči ledi Savršene. Ona bi se
nesumnjivo odlično slagala s njegovim sitničavim pedantnim bratom.
11
Griffin se potrudio odglumiti zadovoljstvo što će imati priliku ponovno vidjeti Thomasa.
»Dakako. Bit će mi pravi užitak razgovarati s Thomasom.«
Majka se namrštila. Očito je još morao poraditi na tom svom zadovoljnom izrazu lica.
»Nedostaješ mu, znaš li to?«
S nevjericom ju je pogledao.
»Doista je tako«, nastojala je premda je mogao primijetiti kako joj obraze polako oblijeva
rumenilo — čak je i majka sumnjala u Thomasovo prihvaćanje Griffina. »Ovo otuđenje mora
prestati. To nije dobro za obitelj, nije dobro za vas obojicu, i nipošto nije dobro za mene. Uopće
mi nije jasno zašto se to već tako dugo povlači.«
Griffin je krajičkom oka uhvatio nešto mahovinasto zeleno i okrenuo se, a srce mu je
odjednom poskočilo. No, gospođa u dotičnoj haljini već je bila nestala u gomili.
»Griffine, molim te za malo pozornosti«, prosiktala je njegova majka.
On joj se nasmiješio. »Oprosti, mislio sam da sam vidio nekoga koga bih radije izbjegao.«
Uzdahnula je. »Sigurna sam da ovdje ima mnogo gospođa na zlu glasu koje bi rado
izbjegao.«
»Zapravo, ova je gotovo i prečestita«, s lakoćom je odgovorio. Njegova je ruka odlutala
prema džepu haljetka i prstom je dodirnuo malu dijamantnu naušnicu. Valjalo bi joj vratiti
naušnicu, pretpostavio je.
»Stvarno?« Na trenutak je pomislio da je majka odustala od svoje prodike. Tada je zakimala
glavom.
»Ne pokušavaj mijenjati temu. Prošle su već tri godine otkako ste ti i Thomas započeli tu
bijednu svađu i moji su živci strahovito na rubu. Mislim da više ne bih mogla podnijeti
nijedno vaše ogorčeno pismo ili večeru na kojoj moram paziti na svaku svoju riječ u strahu da
ne potaknem razgovor u krivom smjeru.«
»Mir, majko.« Griffin se osmjehnuo i sagnuo da poljubi njezino razljućeno lice. »Thomas i ja
ćemo si pružiti ruke, pomiriti se kao mali dobri dječaci i ti ćeš blagovati s obojicom zajedno
dokle god sam u Londonu.«
»Obećavaš?«
»Svojom čašću.« Ruku je položio na svoja prsa. »Bit ću toliko ljubazan i skroz naskroz
pristojan da se Thomas neće moći suzdržati od izljeva bratske ljubavi prema meni.«
»Hm«, uzvratila je ona. »Svakako se tome nadam.«
»Ništa me na ovome svijetu«, nastavi on bezbrižno, »ne može zaustaviti u tome.«
***
»SRETNA?«
Hero se okrenula prema duboku muškom glasu i ugledala svog dragog starijeg brata,
Maximusa Battena, vojvodu od Wakeneida. Pitanje ju je na trenutak posve zbunilo. Tijekom
dva mjeseca, koliko je trebalo da se dogovore njezine zaruke s markizom od Mandevillea,
Maximus ju je nekoliko puta upitao je li zadovoljna odabirom, ali ama baš nikada nije upitao
je li sretna.
»Hero?« Maximusove ravne tamne obrve su se namrštile ponad njegova pomalo arogantna
nosa.
12
Često bi pomislila kako Maximusova vanjština savršeno odgovara njegovu položaju. Kada
bi netko zatvorio oči i pokušao zamisliti savršenog vojvodu, pojavio bi se Maximus.
Bio je visok, širokih skladnih ramena, izdužena i mršava lica tek trunku prehladnokrvna
zapovjedna izraza da bi se moglo reći da je uistinu zgodan. Njegova kosa bila je tamnosmeđa
— premda kratko ošišana jer je obično nosio besprijekorne bijele perike — i njegove su oči
također bile smeđe. Smeđe oči često su se smatrale toplima, no jedan Maximusov nestrpljiv
pogled bio je dovoljan da svakog poštedi takve zablude. Toplina je bila posljednja osobina koju
bi netko povezivao s vojvodom od Wakefieida. Unatoč tome on je bio njezin brat.
Hero mu se nasmiješila. »Da, prilično sam sretna.«
Je li u tim neumoljivim očima vidjela olakšanje? Odjednom je u njoj sijevnuo neki bijes i
izdajnički zaprijetio da izađe na vidjelo. Ta Maximus prije ovog trenutka ničime nije dao
naslutiti da bi njezina sreća mogla biti uvjet za ovo vjenčanje. Udruživanje dobara i interesa,
jačanje njegova parlamentarnog savezništva s Mandevilleovima, to su bila važna pitanja.
Njezini osjećaji, dobro je to znala, nisu igrali nikakvu ulogu u pregovorima. I za nju je to bilo u
redu. Ona je bila kći jednog vojvode i znala je još od kolijevke gdje je njezino mjesto i koja joj je
uloga u životu.
Maximus je stisnuo usne promatrajući prepunu plesnu dvoranu. »Želio sam da znaš da još
uvijek ima vremena da se predomisliš.«
»Ima li?« Ogleda se po dvorani. Mandevilleova kuća bila je prekrasno urešena. Plave i
srebrne draperije — boje obitelji Batten — ispreplitale su se s grimiznom bojom i crnom
bojom obitelji Reading. Vaze s cvijećem stajale su na svakom stolu, a markiz je zaposlio i
opremio cijeli vod posluge. Hero se ponovno zagleda u brata. »Ugovori su sastavljeni i već
potpisani.«
Maximus se, baš kao pravi vojvoda, negodujući namršti. »Ako uistinu želiš pobjeći od ovih
zaruka, mogu ih prekinuti.«
»Zaista velikodušno od tebe.« Hero je bila dirnuta Maximusovim osornim riječima. »Ali, ja
sam prilično zadovoljna svojim zarukama.«
Kimnuo je. »Onda mislim da je vrijeme da se pridružimo tvojem odabraniku.«
»Dakako.« Glas joj je, doduše, bio miran, no prsti su joj lagano zadrhtali dok ih je polagala
na bratov tamnoplavi rukav.
Srećom, činilo se da Maximus to ne primjećuje, Krećući se polagano, ali s njemu
svojstvenom odlučnošću, poveo ju je na jednu stranu dvorane. Hero se katkad pitala je li
njezin brat uopće svjestan raskrčenih staza pred sobom i to samo zato što su mu se ljudi brzo
uklanjali s puta.
Pokraj plesnog podija stajao je muškarac okrenut im leđima. Nosio je na sebi tamno crno
odijelo i snježnobijelu periku. Okrenuo se dok su se primicali i za trenutak je Heroino srce
zastalo u nevjerici. Nešto u stavu njegovih ramena i profilu izbočenja njegove brade
podsjetilo ju je na prostaka s kojim je raspravljala tek nekoliko minuta prije. A onda ju je
pogledao u lice i ona se duboko naklonila markizu od Mandevillea, prekoravajući samu sebe i
svoju luckastu maštu. Teško je bilo zamisliti nekog manje sličnog lordu Besramnome kao što
je to bio njezin zaručnik. Mandeville je bio visok i poprilično zgodan. Da se više smijao, njegov
izgled opasno bi se približio lijepome. No čovjek bi mogao reći da je ljepota u jednog markiza
pomalo neumjesna, a neumjesno je posljednje čime bi netko mogao imenovati markiza od
Mandevillea.
13
»Vaša Milosti. Ledi Hero.« Mandeville je izveo elegantan naklon. »Večeras ste još ljupkiji
nego inače, miledi.«
»Hvala vam, milorde.« Hero mu je uputila osmijeh i sa zadovoljstvom primijetila kako
mekšaju njegove inače natmurene usne.
A tada se njegov pogled zaustavio na jednoj strani njezine glave. »Draga moja, nosite samo
jednu naušnicu.«
»Zar doista?« Hero spontano dotakne obje ušne resice, zajapurena lica, prisjetivši se što se
dogodilo s izgubljenom naušnicom. »Zaboga, izgleda da sam jednu izgubila.«
Užurbano je skinula preostalu dijamantnu naušnicu i predala je bratu da je stavi u svoj
džep.
»Tako je već bolje«, izustio je Mandeville kimajući s odobravanjem.
»Hoćemo li?« zapitao je Maximusa nešto što se, zapravo, ticalo nje.
Maximus potvrdno kimne.
Mandeville je dao znak svom batleru, međutim gosti su se već okretali prema njima, a
žamor se u prostoriji stišavao.
Hero je namjestila spokojan osmijeh na lice, stojeći uspravno i dostojanstveno kao što su je
odmalena učili. Dama njezina ranga nikada se neće vrpoljiti. Nije voljela biti u središtu
pažnje, no bilo je to neminovno ako ste bili kći jednog vojvode. Osvrnula se prema
Mandevilleu. Markiza će privlačiti još više pogleda.
Naravno.
Hero je suspregnula malen uzdah i počela ujednačeno disati, spora i nježno, zamišljajući da
se pretvorila u kip. Bio je to prastar trik kako preživjeti događaje poput ovih. Bila je šuplja,
savršena fasada vojvodske kćeri. Prava ona — žena iznutra — uopće nije trebala biti ovdje.
»Prijatelji moji«, zagrmio je Mandeville. Bio je poznat po svojim govorima u Parlamentu te
po snažnom i dubokom glasu. Hero bi prije pomislila da u tom glasu postoji i nijansa
teatralnosti, ali dakako da mu to nikada ne bi rekla u oči. »Svima vama želim večeras
dobrodošlicu na ovoj važnoj svečanosti: mojim zarukama s ledi Hero Batten.«
Okrenuo se zatim i prihvatio njezinu ruku te joj uz naklon veoma ljupko poljubio zglobove
prstiju. Hero je uzvratila osmijehom te se naklonila, a gosti zapljeskali. Oboje su se uspravili
te su ih odmah okružili gosti koji su navrli naprijed da im čestitaju.
Hero je upravo zahvaljivala postarijoj, pomalo nagluhoj grofici kada ju je Mandeville
pozvao. »Ah, Wakefield, ledi Hero, želio bih vas upoznati s nekim.«
Ona se okrenula i srela s opako živahnim svjetlozelenim očima.
Hero je samo mogla zuriti, nijema, dok je lord Besramni, klanjajući se, primao njezinu ruku
i svojim nježnim, toplim usnama prelazio po njezinoj koži.
Mandevillea, koji je stajao pokraj nje, čula je tek kao iz neke daljine. »Draga moja, ovo je moj
brat, lord Griffin Reading.«
14
Drugo poglavlje
Kraljica Ravenhair vladala je svojom kraljevinom pravedno i mirno još od smrti svoga supruga,
bivšeg kralja. No, nije lako ženi upravljati silama moći u svijetlu muškarca. Premda je imala
savjetnike, ministre i pismoznance, ni u koga nije imala mnogo povjerenja. Upravo je zato
kraljica Ravenhair svake noći stajala na svome balkonu držeći među sklopljenim dlanovima
smeđu ptičicu. Znala bi joj tako šaputati svoje tajne i brige, a zatim bi je, otvarajući svoje
dlanove, pustila da odleti u slobodu, visoko u noć, i da sa sobom ponese sve njezine brige...
ero je duboko udahnula pokušavajući se smiriti i razvukla lice u osmijeh kako se
H priliči u društvu — ni preširok, ni premalen. Bio je to veoma ravnodušan izraz lica

koji nipošto nije odavao šok od spoznaje da će lord Besramni uskoro postati njezin
šogor. »Izuzetno mi je drago što smo se upoznali, lorde Griffine.«
»Je li?« Još uvijek je bio malo nagnut iznad njezine ruke tako da je samo ona mogla čuti
njegov šapat.
»Naravno.«
»Lažljivice.«
Njezin umjeren osmijeh postao je nešto ukočeniji dok je tiho siktala: »Da se niste usudili
izazvati scenu!«
»Scenu? Zar ja?« Njegove oči su se suzile i tada je shvatila da je možda napravila taktičku
pogrešku.
Pokušala je izvući ruku iz njegove, no grozni čovjek samo je pojačao stisak lagano se
uspravljajući. »Kako dražesno, napokon susrećem svoju novu sestru. Nećete mi zamjerati ako
vas budem zvao ›sestrom‹, zar ne, miledi? Osjećam kao da se već poznajemo, a uskoro ćemo
se sudarati ramenima na svakom obiteljskom okupljanju — večerama, ručkovima, čajevima i
povremenim zakuskama. Već i sama pomisao na to ostavlja me bez daha, draga mala sestro.
Bit ćemo vesela obitelj!«
Nestašno joj se nasmijao.
Heroino cijelo biće pobunilo se protiv tog nitkova koji se okoristio tim tako intimnim
nazivom. Za nju, ničeg bratskog nije bilo u njemu. »Ne vjerujem da —«
»Tako mi je žao što to čujem«, prošaptao je.
Stisnula je zube i kriomice trznula rukom. Njegov stisak ostao je čvrst.
»Lorde Griffine, ja —«
15
»Ali molim vas, hoćete li zaplesati sa mnom, moja lijepa nova buduća sestro?« zapitao ju je
s nevjerojatnom nevinošću.
»Ja ne —«
Podignuo je obrve na njezine riječi, a u očima mu je zatitralo nešto veselo i lukavo.
»— vjerujem«, prozborila je kroza zube, »da bi to bilo dobro —«
»Dakako.« Naklonio se oborivši pogled. »Zašto bi tako pristojna dama željela plesati sa
zgubidanom poput mene? Zaista mi je žao što sam navaljivao na vas.«
Usnice su mu, zapravo, drhtale. Hero je osjetila kako joj lice gori.
Nekako mu je uspjelo nju pretvoriti u žlicu pakosnicu u ovoj priči.
»Pa...« Ugrizla se za usnicu.
»Pristojna je to ponuda, Hero. Što kažeš?« Ispalio je Maximus pokraj nje.
Lecnula se, samo na tren, no Reading ju je upozorio stiskom prstiju. O, dobri Gospode!
Umalo je zaboravila da se nalaze usred prepune plesne dvorane. Njoj se tako nešto još nikada
prije nije dogodilo. Bez obzira na to gdje bila, Hero je uvijek bila potpuno svjesna činjenice da
je vojvodina kći, potpuno svjesna kako se treba ponašati.
Pogledala je Readinga sva preneražena i zapazila da se više ne smije onako podrugljivo.
Zapravo, lice mu je bilo posve bezizražajno kada se obratio svome bratu. »Dakako, s tvojim
dopuštenjem, Thomase.«
Tek je tada, dok su braća stajala zajedno, zapazila sličnost između njih. Bili su iste visine, no
upadljiviji od toga bio je način na koji su obojica naginjali svoje četvrtaste brade, baš kao da
su spremni izazvati svakog muškarca u dvorani.
Promatrala ih je i pomislila kako se zbog svojeg držanja Reading doima starijim bratom,
iako je znala da je on nekoliko godina mladi. Oči lorda Readinga bile su dublje smještene,
izraženijih linija i mnogo ciničnije.
U usporedbi s Mandevilleom, izgledao je kao netko čija su iskustva bogatija za nekoliko
životnih vjekova.
Mandeville još nije odgovorio svojem bratu i to je čekanje postajalo neugodno. Markiza
udova stajala je između njih i sa strepnjom promatrala svog starijeg sina. Možda je između
njih postojalo neko tiho sporazumijevanje.
Mandeville je iznenada kimnuo bratu i nasmijao se, no pomaknule su mu se samo usne.
Reading se odmah okrenuo i poveo je prema plesnom podiju. Premda mu se korak činio
ležernim, Hero se u tren oka zatekla na drugoj strani dvorane.
»Što to smjerate?« protisnula je kroza zube.
»Menuet, rekao bih.«
Njen pogled govorio je što misli o toj djetinjastoj doskočici.
»No, no, sestro moja draga —«
»Prestanite me tako zvati!«
»Kako? Sestro?«
Sada su se već nalazili na plesnom podiju i, dok su drugi parovi oko njih već zauzimali svoja
mjesta, on ju je zavrtio prema sebi.
Hero suzi oči. »Da!«
16
»Pa uskoro ćete postati mojom sestrom«, izgovorio je polako i strpljivo baš kao da se obraća
ne tako bistrom djetešcu. »Supruzi svog starijeg brata, rangom iznad mene, ako ne i
godinama, uvijek se tako iskazuje poštovanje. Kako da vas drukčije zovem nego sestrom?«
Tako je prostodušno raširio oči da se umalo nasmijala.
Srećom, još se uvijek znala suzdržavan. Samo nebo zna što bi Mandeville — a kamoli njen
brat — pomislio da se usred svojeg zaručničkog bala počne hihotati kao neka šiparica.
»Zašto ste me uopće zamolili za ples?«
Pretvarao se da ga je povrijedila. »Zašto? Mislio sam proslaviti vaše veličanstvene zaruke za
mog brata, dakako.«
Podignula je lijevu obrvu, nažalost, opet neučinkovito.
Nagnuo se prema njoj i promuklo prišapnuo: »Ili biste možda o pojedinostima našeg
susreta radije raspravili pred našim obiteljima?«
Začula se glazba i Hero se nakloni. »Zašto bi meni to smetalo? Čini mi se da biste vi mogli
izgubiti mnogo više nego ja da okolnosti našeg susreta izađu na vidjelo.«
»Čovjek bi pomislio tako«, odgovorio je on dok su kružili jedno oko drugoga, »međutim ta
pretpostavka ne uzima u obzir da je moj brat čovjek nevjerojatno krutih nazora.«
Hero se namrštila. »Što mi pokušavate podmetnuti?«
»Ja samo iznosim činjenicu«, promrmlja Reading, »da je moj brat uskogrudni magarac koji
bi, da vas je otkrio u dnevnom boravku sa mnom i s Bellom, smjesta došao do nekoliko
nesretnih i pogrešnih zaključaka.«
Plesni pokreti na trenutak su ih razdvojili, a Hero se suočila s predodžbom muškarca tako
pomračena uma da o svome vlastitom bratu misli apsolutno najgore.
Kada su se ponovno sreli, nježno mu je rekla: »Zašto mi sve to govorite?«
Slegnuo je ramenima. »Samo govorim istinu.«
Zanijekala je glavom. »Ne vjerujem. Vjerujem da vam je namjera umanjiti moje osjećaje
prema vašem bratu i taj vam je pokušaj uistinu vrlo izopačen čin.«
Nasmijao se, no ispod desnog oka zatitrao mu je mišić.
»Ledi Savršena, susrećemo se ponovno.«
»Prestanite me tako zvati«, bijesno je izustila. »Ne mislim da je Mandeville zlonamjeran kao
što vi to, očito, vjerujete.«
»Ustručavam se proturječiti jednoj dami, dakako, ali vi nemate pojma o čemu govorite.«
Ona ga mrko pogleda. »Gospodine, vrijeđate i svog brata i mene. Ne mogu dokučiti što je to
vaš brat ikada učinio i zaslužio da ovako sramotno postupate.«
Nagnuo se nad nju tako blizu da je uhvatila miris limuna i sandalovine. »Ne možete, je li?«
Nije više mogla zaustaviti drhtaj shvativši kakvu opasnost donosi njegova blizina. Ona nije
bila niska žena — zapravo, bila je viša od mnogih svojih znanica — ali Reading je bio
muškarac i nadvisivao ju je barem za glavu. I koristio se tim fizičkim sredstvom da je
zastraši.
Pa dobro, nju se nije moglo tako Iako zastrašiti. Lagano udahne i pogleda ga u oči. »Ne. Ne
mogu zamisliti tako strašno do da biste preda mnom ovako ocrnili bratov karakter.«
»Onda je možda ograničena vaša sposobnost zamišljanja«, rekao je suzivši oči.
»Ili ste možda vi taj koji je ograničen.«
17
»U vašim očima vjerojatno jesam. Ja nisam istaknuti član Parlamenta, ja ne posjedujem
njegovu ljepotu i otmjenost. I...« — ponovno se približio naginjući se — »ja nemam njegovu
visoku titulu.«
Na trenutak je u potpunoj nevjerici zurila u njega, a zatim se nasmijala ispod glasa. »Zar mu
toliko zavidite da mislite da se udajem za vašeg brata samo zbog njegove titule?« Sa
zadovoljstvom je primijetila kako se lecnuo i namrgodio. »Ja nisam zavidan —«
»Ne?« slatko ga prekine. »Onda ste možda samo budala. Mandeville je častan čovjek. Dobar
čovjek. I da, čovjek kojeg poštuju i njemu ravni i svi koji imaju posla s njim, kojeg moj brat
cijeni i kao prijatelja i saveznika. Ponosna sam što sam njegova zaručnica.«
Ples ih je razdvojio, a kada su se opet spojili, on usiljeno kimne. »Možda ste u pravu. Možda
sam ja samo budala.«
Trepnula je, zatečena. Da je doista bio nevaljalac kakvim ga je smatrala, ne bi tako ljudski
bio spreman priznati svoj neuspjeh.
Zagledao se u nju, usnica uvijenih prema gore kao da joj čita misli. »Hoćete li reći Thomasu
o našem susretu?«
»Ne.« O tome nije morala ni razmišljati.
»To je mudro. Kao što sam rekao, moj brat ne bi imao ništa bolje mišljenje o vama da čuje
kako ste se umiješali.«
U njezin um uvukao se crv sumnje. Bez obzira na to što nije željela vjerovati u tako nešto,
ali mogućnost da njezin zaručnik donese pogrešan zaključak ipak je postojala.
Odbacila je tu pomisao i pogledala Readingu ravno u oči. »Nastojim obraniti vaš ugled kod
brata.«
Zabacio je glavu i nasmijao se glasom tako bogatim i muževnim da je na sebe svrnuo
poglede ostalih plesača.
»Zar niste znali? Ja nemam ugled koji treba sačuvati, moja ledi Savršena. Nema tog zmaja iz
čijih me kandži treba iščupati. Ama baš ništa što bi trebalo zaštititi.«
»Ništa?« upita ona, odjednom toliko obuzeta znatiželjom da nije ni promislila o tome što će
reći. Čula je neke nejasne glasine o tajanstvenu bratu svojeg zaručnika, no one su bile
iritantno nejasne. »Zar ste tako nepopravljivi?«
»Ja sam istinska hulja.« Kružio je oko nje, koračajući sporo u ritmu glazbe i šapćući tako da
ga samo ona može čuti. »Zavodnik, razvratnik, raskalašenik najgore vrste. Ozloglašen zbog
svojih užitaka — previše pijem, razuzdano bludničim, podrigujem u svakom društvu.
Nemam ni mjere, ni časti, ni želje za time. Ja sam, ukratko, vrag osobno, a za vas bi, moja
najdraža ledi Savršena, bilo najbolje da me pod svaku cijenu izbjegavate.«
PRASAK SMIJEHA natjerao je Thomasa Readinga, markiza od Mandevillea, da skrene pogled

prema plesnom podiju. Griffin je zabacio glavu unatrag i s razuzdanom se nedoličnošću
smijao nečemu što je rekla ledi Hero. Srećom, činilo se da se ledi manje zabavlja. Thomas ipak
nije uspio spriječiti instinktivno stezanje ramena.
Do vraga s tim Griffinom.
»Čini se da vaš brat uživa u plesu s mojom sestrom«, promrmljao je Wakefield.
Thomas je pogledao vojvodu i susreo hladne smeđe oči.
Oduvijek je bilo vraški teško otkriti što je Wakefieldu na pameti, no sada je zaista izgledao
kao da pozira za neki kip.
18
Thomas je nerazgovijetno progunđao i svrnuo pogled prema Griffinu i mladoj koja je bila
namijenjena njemu. »Da, zaista.«
Wakefield je prekrižio ruke na prsima. »Hero je bila zaštićena cijeli svoj život — kao što se
doliči nekome njezina statusa — ali njezin osobni moral je neupitno visok. Znam da neće
posrnuti čak ni ako je dovedu u iskušenje.«
Thomas je kimnuo osjećajući kako mu niz leđa gmiže val poniženja. Na tako lijepo
zapakiranu vojvodinu primjedbu poželio je olabaviti svoju kravatu. »Vjerujem vam, Vaša
Milosti. Ledi Hero ima moje puno povjerenje i moj odnos prema njoj nikada neće biti ništa
drugo doli poštovanje.«
»Dobro.« Wakefield je sklopio ruke iza leđa i na trenutak zašutio dok su obojica promatrala
plesače.
A onda je tiho rekao: »Klauzula nije djelotvorna.«
Thomas ga oštro pogleda. U pokušaju da se spriječi pošast opijanja džinom među
siromašnim Londoncima, prošlog je lipnja Parlament u svoju Uredbu o sladu uključio i
klauzulu o džinu. Ona je jamčila nagradu svim doušnicima koji bi prijavili nezakonite
prodavače džina.
»Svakim danom sve se više prodavača džina privodi pred sud«, reče Thomas oprezno.
»Kako je to onda nedjelotvorno?«
Wakefield slegne ramenima. Njegov glas bio je tih i suspregnut, ali ljutnja posve očita.
»Dovlače jadne žene koje na svojim kolicima prodaju to vražje piće. Bijednice koje zarađuju
tek peni dnevno. Ono što nam je doista potrebno jest da uhvatimo ljude koji destiliraju džin.
Moćnike koji se skrivaju u sjeni i čije bogatstvo raste na grbači tili jadnih žena.«
Thomas napući usne. Na plesnom podiju Hero se mrštila na Griffina i taj ga je prizor
nekako opustio. »Uhvatite dovoljno prodavača džina i to će također utjecati na proizvođače
— uvjeravam vas. Klauzula je na snazi tek nekoliko mjeseci. Prijatelju, moramo tome dati
vremena.«
»Nema vremena«, odgovori Wakefield. »Ta kuga uništava London. U našem velebnom
gradu više građana umire nego ih se rađa. Tijela leže na ulicama i potkrovljima East Enda.
Muževi uništeni pićem ostavljaju svoje žene, pijane majke ubijaju svoju dojenčad, djeca su
prepuštena smrti ili prostituciji. Kako Engleska može napredovati kada joj radnici propadaju
i tijelom i duhom? Mi ćemo uvenuti i propasti kao nacija ako džin ne iskorijenimo iz svoga
grada.«
Thomas je znao da se Wakefield zanima za problem džina, no da toliko duboko brine o toj
jednoj stvari? Takva strast nije pristajala muškarcu kojeg je poznavao.
Pokret s druge strane plesnog podija privukao mu je pozornost i raspršio misli. Neka žena
izdvojila se prema rubu skupine ljudi. Suknja vatreno narančaste boje pokrivala joj je
podsuknju boje jaglaca. Kosa joj je bila tamna, gotovo neprirodno crvena poput vina, usne i
lice umjetno zarumenjeni. Svaki muškarac s te strane podija gledao je kako svojom
skupljenom lepezom koketno udara po ruci svog muškog pratioca. Ovaj je nešto rekao, a ona
je izvila svoj bijeli vrat i nasmijala se tako da su joj zaplesale grudi.
»... samo ako je privedena osoba od ključnog značaja da položi račune za proizvodnju
džina«, rekao je Wakefield.
19
Thomas je trepnuo shvativši da je propustio veći dio onoga što je njegov prijatelj rekao.
Okrenuo se glavom prema vojvodi, no krajičkom oka još je uvijek mogao vidjeti ženu kako
prstima zaigrano crtka linije na padini svojih prsa. »Obijesna pohotnica.«
»Tko?«
Kvragu, to je glasno izgovorio i sada Wakefield očekuje odgovor.
Thomas se namršti. »Gospođa Tate.« Trzajem glave pokazao je na gospođu na drugom
kraju dvorane. »Svaki put kad je vidim, ima drugog muškarca, a svi mladi od nje. Ženu bi
trebalo kazniti za nepristojnost i odvući. Svatko vidi da ima već trideset i pet.«
»Trideset i osam«, promrmlja Wakefield.
Thomas ga s nevjericom pogleda. »Vi je poznajete?«
Wakefield izvije obrve. »Vjerujem da je poznaje veći dio londonskog društva.«
Thomas je pogledom ponovno potražio gospođu Tate. Je li Wakefield govorio o biblijskom
značenju riječi »poznavati«? Je li spavao s njom?
»Oštroumna je i jednostavna«, vedro nastavi Wakefield. »Osim toga, udala se za čovjeka
triput starijeg. Ne zavidim joj na malo radosti sada kada je ostala udovica.«
»Razmeće se«, procijedi Thomas kroza zube. Osjetio je da ga Wakefield promatra.
»Možda, ali samo s neoženjenom gospodom. Obzirna je i ne zabavlja se s muškarcima koji
su. u bilo kakvoj vezi.«
Kao da je čula riječ vezi, Lavinia Tate je odjednom podignula oči i pogledi su im se susreli
bez obzira na udaljenost koja ih je razdvajala. Znao je, iako ih sada nije mogao vidjeti izbliza,
da su joj oči bile smeđe boje. S užitkom pomisli da je to nešto što ne može promijeniti. Njezine
oči uvijek su bile i bit će sasvim obične smeđe bez obzira na to koliko šminke nanijela.
Zadržala je njegov pogled i zadignula bradu u izazovu koji bi privukao pozornost svakog
punokrvnog muškarca. Bio je to pogled star kao Eden, star kao Eva dok je iskušavala Adama s
komadićem prezrela voća.
Thomas namjerno odvrati pogled od njena ponosnog zurenja.
Kušao je to voće već jedanput i, premda je bilo teško, odvojio se od te opojne slasti. Žena je
bila koketa, čisto kao suza. A ako postoji nešto čega mu je bilo dosta za cijeli život, onda su to
bile kokete.
LICE LEDI HERObilo je mirno i ozbiljno, gotovo prelijepo — i nije djelovala nimalo
impresionirana Griffinovim dramatičnim izlaganjem njegovih grijeha.
»Već sam prije zaključila da ste razvratnik«, reče ona kada se opet zaustavio ispred nje i
spustio u graciozan naklon.
»No, budući da ćete biti moj šogor, lorde Readingu, mislim da će nekako biti teško u
potpunosti izbjegavati vaše društvo.«
Žena je zacijelo znala kako bocnuti muškarčeve iluzije o sebi samome. Još jedanput ga je
zapljusnula užasna ironija da je upravo ova žena od svih žena na balu nevjesta po Thomasovu
izboru. Žena koja je bez dlake na jeziku izrazila svoje nezadovoljstvo Griffinom. Žena koja ga
je vidjela u najgorem izdanju — i ni na koji način se nije trudila da zaboravi taj prizor. Žena
koja je bila ponosna na svoju snježnobijelu neokaljanu dušu.
Ledi Savršena — savršena dama za njegova savršena brata.
20
Nezadovoljno ju je odmjerio gledajući kako svija u luk tu prokletu lijevu obrvu očekujući od
njega neki odgovor. Nije bila baš takva ljepotica ta bratova zaručnica. Umjesto toga
posjedovala je onu vrstu elegancije koja se mogla pronaći u višim slojevima engleskog
društva — pastelno blijedu kožu, neznatno izduženije lice pravilnih čistih crta, i crvenu kosu
one fine nijanse tek da ne prijeđe u običnu neotmjenu narančastosmeđu.
Viđao je takve tipove sto puta prije, pa ipak... nešto na ledi Hero bilo je definitivno drukčije.
Ako ništa drugo, većina dama njezina ranga jednostavno bi ga prepustila sudbini u onoj
dnevnoj sobi. Ona je pak postupila suprotno svojim strogim svjetonazorima da spasi njega i
Bellu. Je li to učinila zbog suosjećanja s dvama potpunim strancima? Ili je samo bila riječ o
glupom kodeksu časti koji je nadvladao čak i njezino vlastito gnušanje nad onime što je
zatekla u dnevnom boravku?
Griffin se obazre. Glazba je stala, ples je završio i očekivalo se da je otprati do uštogljena
Thomasa. Što će, dakako, i učiniti — samo ne još sada.
Poklonio se i, hineći poniznost, ponudio joj svoju ruku. »Žalosno, zar ne?«
Pogledala je njegovu ruku iznenada dvojeći, ali ju je vlastita stroga uglađenost prisilila da je
prihvati. Griffin prikrije nagli osjećaj trijumfa.
»Što je?« upitala je oprezno.
»Oh, pa to da se žena ćudoredna poput vas mora nositi s društvom pokvarenjaka poput
mene samo zbog pravila pristojna ponašanja.«
»Hm.« Ponosno je digla glavu dok ju je polagano vodio kroz mnoštvo uzvanika. »Valjda
znam što se mora.«
»Živnite malo. To što trpite moju prisutnost u svojem životu zasigurno će vani donijeti
bodove na putu prema svetosti.«
Da je u tom trenutku nije pogledao, propustio bi lagano podrhtavanje njezinih mekih,
ružičastih usnica.
Da ne povjeruješ! Ledi Savršena imala je smisao za humor! Vidio je kako se smije, ali izraz
lica bio je namješten i ukočen.
Kako bi samo iskren osmijeh izgledao na njezinu licu? Što bi se dogodilo kada bi se uistinu
nasmijala?
Zaintrigiran, spustio je glavu prema njenoj udišući miris cvijeća. »Ako se ne udajete za mog
brata zbog njegove titule, zbog čega se onda udajete?«
Velike sive oči iznenađeno su uprle pogled ravno u njegove. Bila mu je toliko blizu da je
dostajalo da se sagne još samo prst ili dva i svojim bi usnama dotakao njezine. Mogao bi
saznati kakvog je okusa, bi li se predala njegovu jeziku i ovlažila nježna i slatka poput meda.
Blagi Bože! On odmakne glavu.
Srećom, činilo se da nije primijetila njegovu zbunjenost.
»Kako to mislite?«
Udahnuo je i svrnuo pogled dalje od nje. Sada su se već približili drugom kraju dvorane,
međutim kretali su se u suprotnom smjeru od mjesta na kojem je stajao Thomas i činilo se da
ona to ne primjećuje. Igrao se vatrom, no opasnosti su za njega oduvijek bile veoma
primamljive.
»Zašto se udajete za Thomasa?«
»On i moj brat su prijatelji. Maximus me potaknuo na to vjenčanje.«
21
»I to je sve?«
»Ne, naravno da nije. Moj brat ne bi uzeo u obzir Mandevillea da markiz nije na dobru glasu,
ljubazan i dobra imovinskog stanja.« Isklepetala je atribute njegova brata kao da nabraja
adute rasplodna ovna.
»Ne volite ga?« upita je s iskrenom znatiželjom.
Namrštila je obrve baš kao da je to izgovorio na švedskome. »Uopće ne sumnjam da ću
jednoga dana razviti osjećaje prema njemu, naravno.«
»Naravno«, promrmljao je on osjećajući ponovno taj idiotski trijumf. »Pomalo kao prema
omiljenu španijelu, možda?«
Stala je kao ukopana, i da je nije sprječavala njezina pristojnost, imao je osjećaj da bi ruke
stavila na bokove poput bijesne prodavačice ribe. »Mandeville nije španijel!«
»Njemačka doga onda?«
»Lorde Griffine...«
Povukao ju je naprijed prema samome kraju plesne dvorane. »Riječ je samo o tome da sam
oduvijek mislio kako bi bilo lijepo...«
»Što?«
»Biti zaljubljen u svoju ženu — ili u vašem slučaju, u svoga muža.«
Njezino se lice na tren smekšalo, sive oči malo zamaglile, a slatke usnice razdvojile. Taj tek
prolazan osjećaj pobudio je Griffinovo zanimanje. Je li to bio odsjaj istinske ledi Hero?
A onda se vratila ledi Savršena, uspravljenih leđa, čvrstih usana, očiju iz kojih se ništa nije
moglo iščitati. Promjena je bila prilično zapanjujuća. Što ju je natjeralo da postane takav
kameleon?
»Kako romantično«, otezala je glasom kao da se dosađuje, što ga je iznimno nerviralo,
»pomišljati da ljubav ima ikakve veze s brakom.«
»Zašto?«
»Zato što je brak u našem staležu ugovor između obitelji — kao što vi to dobro znate.«
»Ali, zar ne može biti više od toga?«
»Namjerno se pravite tupavim«, odgovori mu nestrpljivo. »Ne trebam vam objašnjavati
društvena pravila.«
»A vi ste namjerno tvrdoglavi. Moji roditelji su to imali.«
»Što?«
»Ljubav«, uzvratio je, susprežući razdraženost u glasu. »Voljeli su se. Znam da je to rijetko,
ali moguće, premda to možda nikada niste vidjeli —«
»Moji roditelji također.«
Sada je on bio zbunjen. »Što?«
Pognula je glavu tako da joj je mogao vidjeti samo usta, žalosno povijena. »Moji roditelji.
Sjećam se... sjećam se njihove duboke ljubavi.«
Odjednom se sjetio — strašno — da su joj roditelji bili ubijeni. Bio je to događaj koji je
izazvao veliko zanimanje javnosti prije petnaestak godina — vojvodu i vojvotkinju od
Wakefielda ubili su ispred kazališta obični uličari. »Žao mi je.«
Na časak je njezino lice postalo tako nepodnošljivo ranjivo te je uzdahnula i pogledala ga.
»Ne treba vam biti. Teško da mi ih netko uopće i spominje. Kao da nikada nisu ni postojali. Ja
22
sam bila u školi kada se to dogodilo, ali za njih me veže nekoliko dragih uspomena, prije...
prije nego što se to dogodilo.«
Kimnuo je osjećajući, kako se u njemu rađa neki nježan zaštitnički poriv prema toj
ponosnoj, zajedljivoj ženi. Kratko su se kretali u tišini, mnoštvo ljudi talasalo je oko njih, no
nisu ni s kim progovorili ni riječi. Kao da su se nekako izdvojili. Griffin je glavom pozdravio
nekolicinu ljudi izbjegavajući svaki daljnji razgovor.
»Možda imate pravo«, rekla je nakon nekog vremena. »Brak ispunjen ljubavlju između
dvoje ljudi sigurno je idealan.«
»Zašto se onda pomiriti s manjim od toga?«
»Ljubav između muškarca i žene može procvjetati i nakon vjenčanja.«
»Može i ne procvjetati.«
Slegnula je ramenima duboko u svojim mislima. »Sva su vjenčanja kocka na neki način.
Netko će barem pokušati osigurati ulog mudrim odabirom muškarca kojeg ljudi vole, koji
dolazi iz dobre obitelji i koji je ljubazan.«
»Readingovi se k tome mogu pohvaliti izostankom luđaka u obitelji, što je nekako
okrjepljujuće u aristokratskim lozama«, promrmlja on.
Namrštila se prema njemu. »Bi li vam bilo draže da se udam u obitelj s poviješću ludosti?«
»Ne, naravno da ne.« Sada se on namrštio u pokušaju da joj objasni zašto ga muči njezina
poprilično hladnokrvna odluka da se uda za njegova brata. Bog zna da nije bio zabrinut za
Thomasovo srce. »I sami ste rekli da je brak iz ljubavi idealan. Zašto onda ne pričekati?«
»Ja sam čekala. Izašla sam u društvo još prije šest godina.«
»I cijelo to vrijeme ste tražili pravu ljubav?«
»Možda.« Slegnula je ramenima, očito uzrujana. »Ili barem nešto slično ljubavi. Osim toga,
što mislite koliko dugo sam trebala čekati? Mjesece? Godine? Već su mi dvadeset i četiri.
Imam obvezu udati se, i to udati se dobro. Ne mogu vječno čekati.«
»Obveza«. Ta riječ imala je tako gorak okus u njegovim ustima premda mu misao o njoj nije
bila sasvim nova. Zar nisu sve dame njezina staleža imale »obavezu« stupiti u dobar brak?
Zatresla je glavom. »Što da sretnem svoju pravu ljubav tek u šezdesetoj? Što ako je nikada
ne nađem? Nema nikakve garancije da ću je naći. Zar bi vam bilo draže, da živeći u lažnoj
nadi, ostanem usidjelica?«
Znatiželjno ju je pogledao. »Vi vjerujete da za vas postoji jedna prava ljubav?«
»Možda ne jednu prava ljubav, ali taj netko, sigurno. Mislim... da, mislim da smo svi mi
sigurno sposobni zaljubiti se — čak duboko voljeti — i da tamo negdje postoji osoba koja nam
tu ljubav može uzvratiti.« Odjednom se ponovno namrštila i puna samouvjerenosti postavila
pitanje: »Vi nesumnjivo razgovor o pravoj ljubavi smatrate budalastim.«
»Uopće ne. Znam da je romantična ljubav stvarna. Uostalom, svjedočio sam tome.«
»A mislite li da bi se razuzdanik poput vas mogao duboko, ludo zaljubiti u jednu ženu?«
Namjeravala ga je zadirkivati, međutim ton njezina glasa ispao je ozbiljan.
Slegnuo je ramenima. »Možda, premda mi zvuči vraški neugodno naći se u takvu stanju.«
»Onda nikada niste bili zaljubljeni?«
»Nikada.«
Kimnula je. »Nisam ni ja.«
23
»Šteta«, nastavi on i napući usne. »Zanima me kakav bi to bio osjećaj. Biti ponesen
neobuzdanom strašću. Dati sve od sebe za tu jednu jedinu osobu na svijetu.«
Zajedljivo je iskrivila usta. »Kako idealistički za razuzdanika. Zaista, kvarite moje prijašnje
poimanje o značenju te riječi.«
»Ovo je moja maska pred društvom«, odgovori joj vedro. »Nemojte to pobrkati sa
životinjom ispod površine.«
Na trenutak ga je pozorno promotrila, a zatim kimnula kao da je već i sama to zaključila.
»Teško da ću to pobrkati uzimajući u obzir situaciju u kojoj sam vas prvi put zatekla.«
Nasmijao se prikrivajući lagano razočaranje.
»No, ako ste takav idealist, milorde«, nastavila je, »po pitanju bračnih odnosa, zašto već
niste sretno oženjeni, dobivši jednog potomka ili možda više njih?«
»Ja sam idealist po pitanju ljubavi, miledi, a ne braka. Da se vežem s jednom gospođom za
cijeli život i okružim malim, prljavim derištima?« Strese se od čista užasa.
»Ne, bračni status i sve pripadajuće dužnosti rado ću prepustiti svome bratu.«
»A što ako se jednog dana zaljubite?« upitala je nježno. »Što onda, milorde?«
»Pa, onda će sve biti izgubljeno, miledi. Raskalašen život upropašten, sjajan obrazac života
neženje sveden na najniže grane, sputan bračnim sponama i finom ženskom rukom. Ali«,
uvjerljivo podigne prst, »to je, kao što ste i sami naglasili, veoma, veoma nevjerojatno. Moja
jedina prava ljubav mogla bi biti gospođa koja živi u najudaljenijim krajevima Kine. Možda
neka smežurana baba od devedeset godina ili pak neko dvogodišnje dijete. Možda je nikada
ne sretnem u ovome životu i unaprijed Bogu zahvaljujem na tome.«
Uspio je izazvati smiješak na tim mekim usnama i srce mu poskoči od tog prizora. Osmijeh,
istinski osmijeh te žene bio je poput potpune obnaženosti neke druge žene. I kako je to samo
bila čudna pomisao.
»Zašto, milorde?«
»Zato što«, sagnuo se toliko blizu da je svojim dahom pomaknuo uvojak crvene kose pokraj
njezina uha, »dok sam ja u vašim očima možda daleko od savršenstva, uvjeravam vas da je
moj život savršen ovakav kakav jest. Uživam u svojoj razuzdanosti, svojoj slobodi, i svom,
hm, zabavljanju s toliko gospođa koliko me volja. Za mene, prava ljubav bila bi potpuna i
konačna katastrofa.«
u Readingove nestašne svjetlozelene oči. Upotrijebio je eufemizam umjesto

HERO SE ZAPILJILA
prostote koju je prije izgovorio u dnevnom boravku, no te riječi ni uz takvu zamjenu nisu bile
ništa manje šokantne.
Progutala je zamišljajući legiju gospođa opruženih na njegovu krevetu, njegovu lijepo
oblikovanu stražnjicu kako udara u tom očaravajućem ritmičkom pokretu. O Gospode,
trebala bi biti uvrijeđena već i na samo priviđenje, a umjesto toga poželjela si je dlanove
položiti na obraze da rashladi sve jaču vrućicu. Promatrala je kako se spuštaju Readingove
vjeđe i otvaraju usta da kaže nešto što bi je nesumnjivo sablaznilo još više.
Srećom, netko ih je prekinuo.
»Mogu li dobiti natrag svoju zaručnicu?« upita Mandeville glasom prečvrstim da bi zvučao
veselo.
Iz Readingovih očiju nestao je zadirkujući sjaj, odnoseći sa sobom i svaku blagost. Ono što
je ostalo bila je bezizražajna i pomalo zastrašujuća maska. Rez svog uobičajena humora,
24
Reading bi mogao biti ona vrsta muškarca kojeg su ostali slijedili u gotovo beznadne bitke:
vođa, državnik, vizionar.
Kakva čudna misao o jednom osvjedočenom razvratniku!
Hero je trepnula i shvatila da joj Mandeville nudi svoju ruku. »Draga?«
Osmjehnula se, naklonila Readingu, a zatim prihvatila ruku svojega zaručnika.
Reading se bacio u naklon toliko ekstravagantan da je graničio s ismijavanjem. »Thomase,
čestitam ti na zarukama. Ledi Hero.«
Njoj se naklonio mnogo pristojnije, a potom se okrenuo i nestao u gomili.
Hero ispusti dah za koji nije ni bila svjesna da ga je držala.
»Nadam se da nije bio prenaporan«, promrmljao je Mandeville vodeći je prema plesnom
podiju.
»Ne, ni najmanje«, odgovorila je kimajući glavom postarijoj dami. Premda ga nije mogla
vidjeti, osjetila je na sebi njegov oštar pogled. »Neke gospođe smatraju ga veoma privlačnim.«
Ton njegova glasa bio je u toj mjeri neutralan da ga se, zapravo, lako moglo zamijeniti za
uzvik upozorenja.
»Sigurna sam da je tako«, blago je uzvratila. »Ne sumnjam da mnoga ženska poprsja
zaigraju na zločest osmijeh i dašak opasnosti. Ali muškarca koji je svjestan svojih
odgovornosti i koji ne bježi od njih, oduvijek sam smatrala mnogo privlačnijim od onoga koji
svoj život troši igrajući se.«
Ruka pod njezinim dlanom donekle se opustila. »Hvala vam, draga moja.«
»Na čemu?«
»Što tako jasno uviđate ono što mnogi ne vide«, reče on.
»A sada, biste li zaplesali sa svojim zaručnikom?«
Nasmiješila mu se, sviđalo joj se kako su se naborale linije oko njegovih smeđih očiju dok joj
se obraćao. »Bilo bi mi iznimno drago.«
Otplesali su menuet pa narodni ples, a nakon toga je Hero izrazila želju za osvježenjem.
Mandeville ju je poveo prema nekoliko stolaca posloženih uza zid dvorane i pronašao joj
mjesto da sjedne, a zatim krenuo u potragu za punčem. Hero je promatrala kako se probija
kroz gužvu, diveći se njegovim širokim ramenima i čvrstu hodu. Kao i uvijek, zaustavljali su
ga na svakom koraku da mu čestitaju, a bilo je tu i onih koji su samo željeli biti viđeni u
društvu markiza od Mandevillea. Uzdahnula je, zadovoljna. Maximus je uistinu za nju
izabrao najboljeg mogućeg supruga.
»AH, TU SI!«
Bathilda Picklewood — ili, kako su je bolje poznavali u domaćinstvu Battenovih, teta
Bathilda — smjestila je svoj pozamašan lile u stolac pokraj Heroina. Teta Bathilda bila je u
daljnjem srodstvu s majčine strane i nakon smrti njezinih roditelja, podizala je nju i njezinu
mladu sestru Phoebe. Bijela kosa tete Bathilde bila je uvijena u sitne kovrče oko njezina čela i
pokrivena čipkastom trokutastom kapom. Nosila je svoju omiljenu boju šljive, a
veličanstveno joj je poprsje bilo uokvireno bijelom čipkom i crnim vrpcama. Ispod pregiba
njezine ruke virila je crna, smeđa i bijela njuškica. Mignon, majušna, postarija španijelka tete
Bathilde pratila ju je kuda god je išla.
»Draga moja, moram razgovarati s tobom!«
25
Kako je teta Bathilda gotovo uvijek govorila uskličnim rečenicama, Hero je tek jedva
podignula obrve. »Da?«
»Nikada više ne smiješ plesati s lordom Griffinom!« Teta Bathilda govorila je tako žurno
kao da iznosi državne tajne. Mignon je zalajala baš kao da naglašava riječi svoje gospodarice.
»Zašto ne?«
»Zato što se on i lord Mandeville mrze.«
»Hm«, Hero je promrmljala odsutno mazeći Mignon iza njezinih svilenkastih ušiju.
»Primijetila sam da između njih postoji izvjesna napetost, ali nisam sigurna da bih išla tako
daleko da to nazovem mržnjom. Možda samo običnom odbojnošću...«
»To je mnogo, mnogo više od odbojnosti, draga moja! Zar ne razumiješ?« Teta Bathilda je
spustila glas do šapata. »Lord Griffin je zaveo prvu Mandevilleovu ženu!«
26
Treće poglavlje
Daleko od balkona kraljice Ravenhair bile su smještene kraljevske staje. Onamo bi svake noći u
svoje gnijezdo dolazila smeđa ptičica nakon što bi se umorila od letenja. Rano svakog jutra
glavni konjušar bi osobno timario kraljičinu omiljenu kobilu. Dok bi tako češljao konjski
kestenjasti ogrtač, smeđa ptičica smjestila bi se iznad njega na krovnu gredu i pjevala. I
ponekad, kada bi konjušar pozorno slušao, učinilo bi mu se da ptičica pjeva ovu pjesmu:
»Visoko, visoko na zidinama palače
Slatka djeva sama noću plače.
Oh, zar nema nikog da je utješi?...«
pravo u ovakvim trenutcima bilo je gorko ponižavajuće biti neudana gospođica,
U pomislila je Hero kasnije te noći dok se s tetom Bathildom u kočiji vozila kući.
»Zašto mi nitko prije nije mogao reći za skandal u koji je bila uključena Mandevilleova
prva žena?« zahtijevala je odgovor.
»Zato što za jednu djevojku to nije pristojna tema za razgovor.«
Teta Bathilda je makinalno mahnula tukom gotovo odalamivši Mignoninu njuškicu koja je
virila iz njezina krila. »Zavođenja, afere i tome slično. Osim toga, kako sam mogla znati da ćeš
poći i plesati s čovjekom istog trenutka kad ga sretneš?«
»Pitao me pred Maximusom«, ponovila je Hero već treći ili možda četvrti put. »Mandeville
je dao svoj pristanak!«
»Zar je mogao drukčije odlučiti, je li?« odgovori teta Bathilda sa svojom iritantnom
logikom. »No, što je, tu je. Ubuduće ćeš morati biti malo opreznija.«
»A zašto?« prkosno zapita Hero. »Nije valjda da ozbiljno misliš da me može zavesti jedan
pokvarenjak, ili?«
»Dakako da ne!« Teta Bathilda je zazvučala preneraženo već na sam spomen takvog nečega.
»No svi će te pozorno promatrati kad god se taj čovjek pojavi u tvojoj blizini.«
»To uopće nije pošteno. Ja nisam učinila ništa pogrešno.« Hero prekriži ruke na prsima.
»Uostalom, otkud znamo da je lord Griffin doista zaveo Mandevilleovu ženu? Možda je to
samo prljavi trač.«
»Pa, ako i jest samo trač, Mandeville zasigurno vjeruje u to«, nastavila je teta Bathilda.
»Sjećaš li se prve ledi Mandeville?«
Hero se namršti. »Slabo. Preminula je prije četiri godine, zar ne?«
27
»Prije nešto više od tri godine. Ti se ionako ne bi kretala u njezinim krugovima. Bila je
prilično živahna za mladu gospođu, no ništa čudno, ona je bila jedna od Trentlockovih«,
tajanstveno reče teta Bathilda. »Uvijek nesmotrena čeljad ta Trentlockova obitelj, premda
dosta zgodna, to svakako. Mora da je to bio razlog zašto se Mandeville okrenuo za njom. Anne
Trentlock je bila ljepotica, bez pogovora, a obitelj vrlo stara i dobro situirana. Svi su mislili da
je to dobar spoj kada su objavili zaruke.«
Hero nije uspjela suspregnuti drhtaj. Svi su mislili da su njezine zaruke dobar spoj. »Što se
dogodilo?«
»Dogodio se lord Griffin.« Teta Bathilda je zavrtjela glavom. »Čovjek je divljak, još od očeve
smrti. Stari markiz je umro još dok je Reading bio na Cambridgeu. Ovaj je odmah napustio
fakultet i započeo raskalašen život u Londonu. Povezao se s najgorom vrstom nikogovića,
zavodio udane gospođe, i gotovo skončao u dvama dvobojima. I kroz sve te skandale,
Mandeville je ostao nepokolebljiva stijena. Nije želio slušati ništa protiv svojega brata čak ni
kada su ga ljudi izbrisali s liste uzvanika.«
»A onda?«
»Onda se Mandeville oženio s Anne Trentlock. Bilo je to vjenčanje godine i, naravno,
Reading je bio pozvan.« Teta Bathilda uzdahne. »Bilo je to godinu dana prije tvojeg prvog
nastupa u društvu, draga, no ja sam bila tamo. Anne nije mogla spustiti pogled s Readinga —
svi su to zamijetili. Govorkalo se da bi Anne sigurno bacila udicu na Readinga umjesto
Mandevillea da ovaj nije imao titulu.«
Hero se namrgodila. »Što je Reading učinio?«
»Nije se ponašao ništa drukčije nego inače, ali dakako da je morao primijetiti Anninu
zaluđenost.«
»A Mandeville?«
»Što je on mogao napraviti?« slegnula je ramenima teta Bathilda.
»Pretpostavljam da je pokušavao držati ih podalje jedno od drugoga, no Reading je njegov
brat. Bilo je neizbježno da Reading na kraju pronađe priliku da zavede suprugu svoga brata.«
»Neizbježno samo ako je čovjek totalni gad«, promrsi Hero.
Ta ju je priča strašno oneraspoložila. Znala je da je Reading razuzdan, ali učiniti tako nešto
vlastitom bratu jednostavno je bilo užasno.
»Dobro, da, ali do tada smo svi već znali tko je on zapravo.«
Mignon je zacviljela i lupnula šapom. Teta Bathilda ju je, utonuvši u misli, počešala ispod
brade. »Kada je Anne umrla rijekom poroda, braća nisu čak ni razgovarala. A bilo je i
naklapanja oko tog djeteta. Milost da nije poživjelo, doista.«
»Kako je grozno to što ste rekli«, prošaptala je Hero.
»Možda jest — tvoja samilost ti služi na čast.«
Teta Bathilda je napućila punašne usne. »No bojim se da moramo biti praktični. Da je dijete
ostalo živo i da se nije znalo sa sigurnošću tko mu je otac, bio bi to velik teret i za Mandevillea
i za samo to dijete.«
»Pretpostavljam da ste u pravu«, reče Hero. I namršti nos. Takvu vrstu praktičnog
razmišljanja, koja bi blagoslovila smrt jednog nedužna djeteta, ipak nije voljela.
Dok se kočija još uvijek ljuljala, teta Bathilda se nagnula naprijed i pogladila je po koljenu.
»Sve je to prošlost. Samo pazi da ostaneš podalje od Readinga i prošlost će otići u zaborav.«
28
Hero kimne. Razmaknula je zavjese na prozoru da pogleda van, ali noć je bila crna i jedino
što je uspjela vidjeti bio je njezin vlastiti odraz na Staklu, Umrijeti tijekom poroda bilo je
dovoljno strašno, ali koliko je strašnije moralo biti da umreš nakon što si prevarila vlastita
muža. Pustila je zavjesu da padne. Bila je to sudbina čije tragove nije imala namjeru slijediti.
Vožnja do kuće trajala je još kojih dvadesetak minuta i za to je vrijeme teta Bathilda lagano
zadrijemala, a mala Mignon hrkala u njezinu naručju.
»O Bože!« zijevnula je teta Bathilda dok su niza stube silazile s kočije.
»Kako krasan bal, no bojim se da sam sad spremna za krevet. Nisam ja kao vi mladi koji
možete ostati budni do sitnih sati!«
Uspinjale su se bijelim mramornim stubama lijepe kuće u nizu koju je Maximus još prije tri
godine kupio za Hero, njezinu mladu sestru Phoebe i tetu Bathildu. Dotada su, zajedno s njim,
živjele u palači Wakefield na jednom od najotmjenijih londonskih trgova, no Maximus je tada
rekao da nije u redu da tri dame švrljaju po rezidenciji neoženjena momka. Hero je
pretpostavljala da je to bio Maximusov način da osigura vlastitu privatnost, ali nije se žalila.
Jer, premda njihova nova kuća nije bila veličanstvena kao palača Wakefieldovih, bila je
prilično elegantna i udobna.
Panders, batler, otvorio je vrata klanjajući se preko mala okrugla trbuha. »Dobra večer, mi
ledi, madam.«
»Više bi bilo dobro jutro, Panderse«, uzvrati teta Bathilda predajući mu svoj ogrtač i
rukavice. »Neka netko od posluge izvede Mignon u šetnju prije spavanja, a zatim je dovedite u
moje odaje.«
»Da, madam.« Panders uzme u ruke malu španijelku te uspije zadržati ozbiljnost Čak i dok
mu je Mignon jezikom umivala lice.
»Hvala vam, Panderse.« Hero se nasmiješi batleru, ostavi mu svoj ogrtač i pridruži se na
višem katu starijoj gospođi.
»Neizmjerno sam ponosna na tebe što si ušla u ovu vezu«, reče teta Bathilda ispred svoje
sobe. Ponovno je zijevnula, nježno tapkajući dlanom svoja usta. »Oh, draga moja, gotova sam.
Laku noć.«
»Laku noć«, prošapta Hero i krene niz hodnik prema svojoj sobi. Dobrano je prošla ponoć,
ali začudo, njoj se uopće nije spavalo.
Otvorila je svoja vrata i nije se previše iznenadila ugledavši Phoebino gnijezdo kuštrave
kose kako iskače ispod pokrivača njezina kreveta.
»Pssst! Hero!«
Phoebe je bila najmlađa od Battenove djece i nije bila nimalo nalik na Hero ili na Maximusa.
Jer, dok su Hero i Maximus bili visoki, Phoebe je bila niska — tek koji prst iznad metar i pol —
i više nekako jedre konstitucije, na sveopće zgražanje tete Bathilde. Bogat oblak kovrčave
svijetlosmeđe kose, s pramenovima koji su već iskakali iz noćne pletenice, uokvirivao je
njezino lice, a oči boje lješnjaka skrivale su se iza malih, okruglih naočala. U bijeloj lanenoj
spavaćici izgledala je kao dvanaestogodišnjakinja iako je još prije pola godine napunila
sedamnaest.
»Zašto si još uvijek budna?« Hero zatvori vrata za sobom i skine natikače. Sjaj četiriju
svijećnjaka širio se sobom čineći je svijetlom i toplom. »I što si učinila s Wesley?«
29
Phoebe skoči s kreveta. »Otpustila sam je. Ja ću izigravati služavku, a ti mi možeš ispričati
sve o balu.« Phoebe još nije bila predstavljena u društvu i nije smjela prisustvovati
zaručničkom balu, na njezino veliko i bučno negodovanje.
»Hm. Pa dobro, nisam sigurna da imam mnogo toga reći«, započne Hero.
»Daj, ne izazivaj!« Phoebe je već radila na kopčama Heroina korzeta. »Je li gospođa Tate bila
tamo?«
»Da, i ne bi vjerovala kakvu je haljinu imala«, reče Hero popuštajući joj.
»Što? Kakvu?«
»Grimiznu. Gotovo jednake nijanse kao njezina kosa. A korzet joj je bio toliko dubok, gotovo
nepristojan. Kunem se, vidjela sam gospodina Grimshawa kako toliko uporno viri u njezina
prsa da mu se gotovo ukočio vrat.«
Phoebe se zahihotala. »Tko je još bio tamo?«
»Oh, svi.« Hero je pomogla da joj skine korzet, a zatim su se obje bacile na vezice kojima je
bila pričvršćena njezina suknja. Držala je pogled uperen u svoje prste i trudila se zvučati
opušteno. »Srela sam Mandevilleova brata.«
»Mislila sam da živi na sjeveru Engleske?«
»Došao je zbog bala.«
»Je li sličan markizu?«
»Samo malo. Obojica su visoki i tamni, ali osim toga su posve različiti. Lord Griffin Reading
ima tako svijetle zelene oči, zaista nevjerojatno. Lice mu je nekako izraženije od
Mandevilleova i uže. Čini se vedrijim, smije se i šali, ali mislim da nije sretan kao Mandeville.
A način na koji se kreće...«
Hero je podignula pogled i shvatila da je, unatoč pažljivo odabranom neutralnom tonu,
sigurno nešto odala.
Phoebe ju je zagonetno promatrala. »Da? Kako se kreće?«
Osjetila je kako joj se vrućina prikrada u obraze. Iskoračila je iz svoje suknje te je protresla
prije odlaganja na stolac tako da je Wesley ujutro očisti i odloži na mjesto. »Nekako čudno.
Izgleda kao da sve radi sporo, a opet, ako nešto želi, brži je od drugih muškaraca.«
»Kao mačka«, ispali Phoebe.
Hero se uspravila i pogledala je uzdignutih obrva.
»Sjećaš li se onog narančastog mačka koji se smucao oko Wakefleldovih konjušnica?«
nastavila je Phoebe produbljivati Heroinu tezu. »Uvijek je spavao i ljenčario okolo, ali kad bi
ugledao štakora — tras! — skočio bi poput munje i u sekundi bi mu štakor bio u ustima. Je li
lord Griffin takav?«
»Rekla bih da je«, odgovori Hero prisjećajući se kako se Reading brzo klecao neposredno
prije ulaska lorda Pimbrokea u dnevni boravak. »Kao velika mačka.«
»Čini se drag.«
»Ne!« Phoebe se prenula na njezin preglasan ton. »Oprosti mi, draga moja. Samo, teta
Bathilda je iskoristila cijelu vožnju kočijom do kuće da me upozori na Readingov ugled. Moraš
se držati podalje od njega.«
Phoebe se nadurila. »Ja nikada nemam priliku upoznati doista zanimljive ljude.«
30
Nažalost, Hero je taj Phoebin prigovor prihvatila s nešto previše suosjećanja. Ona, doduše,
jest već debitirala, no dopuštali su joj da se kreće samo u najboljem društvu — a ondje nije
bilo ni tračka nekom skandalu.
»Postoji mnoštvo savršeno čestitih ljudi koji su također zanimljivi«, više nego uvjerljivo
odgovori sestri dok, zapravo, ni sama u to nije vjerovala.
Phoebe ju sumnjičavo pogleda.
Hero se namršti i prizna poraz. »No dobro, možeš gledati skandalozne osobe dokle god
pričaš s časnim i plemenitim ljudima.«
»To mi ne zvuči tako zanimljivo kao sresti ih.«
»Ne, ali uvjeravam te da je promatran gospođu Tate kako prolazi kroz plesnu dvoranu
punu šašave gospode dovoljno čarobno.«
»Oh, da sam barem mogla biti ondje«, uzdahne Phoebe.
»Sljedeće godine ćeš navršiti osamnaest i napravit ćemo ti veličanstven debitantski bal«,
ohrabrila ju je Hero sjedajući za svoj toaletni stolić.
Phoebe joj je vadila ukosnice iz kose. »Ali ti ćeš već do tada biti udana i baviti se stvarima
kojima se bave udane gospođe. A ja ću imati samo tetu Bathildu da mi pravi društvo i, znaš da
je volim, stvarno je volim, ali ona je tako stara i — oh!« Hero u odrazu ogledala ugleda Phoebe
kako saginje glavu. »Dobijesa, ispala mi je ukosnica.«
»Ne brini se zbog toga, draga.«
»Ali to je jedna od tvojih smaragdnih.« Phoebin glas bio je prigušen.
Hero se obazre i ugleda sestru kako klečeći, tapkajući rukama traži ukosnicu na sagu.
Njezino se srce stegne. Smaragdna ukosnica nalazila se ravno ispred Phoebe, ne dalje od
tridesetak centimetara od njezina nosa.
Hero pročisti grlo osjećajući nagli pritisak.
»Evo je.« Sagnula se i podignula ukosnicu.
»Oh!« Phoebe ustane i pogurne naočale naviše. Toliko se namrgodila da se iskrivilo njezino
inače lijepo lice. »Baš sam bedasta. Ne znam zašto je nisam vidjela.«
»Nema veze.« Hero nježno položi ukosnicu u staklenu posudu na stoliću. »Dosta je mračno
ovdje ovako samo uza svjetlost svijeća.«
»Ma, da, istina«, uzvrati Phoebe, ali se njezino mrštenje još produbilo.
»Da ti ispričam kako je bila ukrašena dvorana za ples?« upitala je Hero.
»Da!«
I tako je Hero uz mnogo pojedinosti pripovijedala o ukrasima Mandevilleove palače, jelu i
piću, i svakome plesu u kojem je sudjelovala dok joj je Phoebe češljala kosu. Sestrino se lice
postupno razvedrilo, ali Heroino srce ostalo je teško dok je u ogledalu promatrala odraz
svijeća s četiriju svijećnjaka.
Osvjetljavali su sobu kao da je dan.
je bio prava pravcata paklena jama, posebice nakon seoske idile okruga Lancashire,
ST. GILES
zamislio se Griffin rano tog jutra — vrlo rano tog jutra. Poveo je Ramblera, svog riđana, još za
mraka preko smrdljiva kanala koji je protjecao sredinom puta. Nije mogao izabrati prečac do
svojeg cilja jer su na tom putu neki prolazi bili preuski da njima prođe jahač na konju. A neka
31
bude proklet ako Ramblera ostavi ovdje. Ukrali bi ga prije nego što bi mu gospodar izmaknuo
iz vida.
Griffin pogne glavu jašući ispod svjećareve viseće oglasne ploče. Pokraj vrata trgovine nije
bilo fenjera kao što bi bilo u nekom otmjenijem dijelu Londona. Zapravo, jedina svjetlost koja
mu je osvjetljavala put bila je blijeda mjesečina. Hvala Bogu da je barem noć bila vedra.
Nešto dalje, naglo su se otvorila niska vrata i napolje su isteturala dvojica grubijana. Griffin
je položio desnu ruku na napunjen pištolj zataknut o sedlo, no muškarci nisu na njega
obraćali pozornost. Zaustavili su se tek toliko da jedan od njih povrati u obližnji kanal, a
zatim produžili dalje. Griffin je odahnuo i povukao ruku s pištolja prema Ramblerovu vratu i
potapšao ga. »Sad više nije daleko, momče.«
Jahao je dalje stazom, a zatim skrenuo u nešto širu ulicu omeđenu nizom kuća od opeke i
žbuke te poneke s isturenijim višim katom. Neugledna vrata u visokom ciglenom zidu
skrivala su od pogleda dvorište. Griffin pred vratima zaustavi Ramblera. Uzme pištolj iz
futrole zataknute za sedlo te kundakom pokuca na drvena vrata.
Gotovo odmah začuo se grubi muški glas, »Ko je?«
»Reading. Pusti me unutra.«
»Po čem mogu bit siguran da ste to vi, milord?«
Griffin je zureći u vrata podignuo obrve. »Zato što sam ja jedina osoba koja zna o onoj noći
kod Šepavog Crnog Pijetla kad si ispio nekih dvanaestak krigli piva i —«
Vrata su se u trenu otvorila otkrivajući prepredene crne oči na najružnijoj obrazini koju je
Griffin ikada vidio, u Londonu ili bilo gdje drugdje.
Nos mu je gotovo potpuno bio spljošten pa su mu zbog toga usta, na kojima se nisu mogle
vidjeti usnice, bila stalno otvorena da čovjek može disati. Kratka brada prekrivala mu je
izbrazdane obraze i bradu kao neka uznapredovala plijesan, tu i tamo isprekidana starim
ožiljcima boginja. Čovjek je bio prosječne visine, no ramena i ruke bili su mu
neproporcionalno veliki i završavali dlanovima koji su postrance visjeli kao lopate. Većina
ljudi koja bi ga vidjela pomislila bi da je ili profesionalni boksač ili plaćeni ubojica.
Ne bi pogriješili ni u jednome.
»Baš mi je drago da vas vidim, milord«, reče Nick Barnes.
»Ja i dečki smo na straži oko cijelog mjesta, ali svakak bi nam dobro došla vaša pomoć.«
»Je li bilo još napada?« Griffin je sjahao s Ramblera, ali zadržao je pištolj u ruci ne spuštajući
pogled dok je kroz vrata vodio svojeg konja. Malo dvorište bilo je popločano sitnim
neobrađenim oblim kamenjem. Zgrade su se uzdizale s triju strana. Griffin ih je prošle godine
sve pokupovao naprosto iz predostrožnosti. Sada je bio zahvalan na toj promišljenosti.
»Neki su dečki probali upast pretprošlu noć, al smo ih dobro sprašili«, rekao je Nick
vraćajući čvrstu hrastovu prečku preko dvorišnih vrata.
Griffin povede svog Ramblera prema starom kamenom koritu da se napije vode. »Misliš li
da je odustao?«
»Vikar ne bude odustao dok ne crkne, i to je činjenica, milord«, odgovori Nick ozbiljno.
Griffin progunđa. Nije baš gajio velike nade da će Charlie Grady, poznatiji pod bogohulnim
nadimkom Vikar od Whitechapela, tako lako odustati. Vikar je imao svoje prljave prste u
gotovo svakoj ilegalnoj trgovini istočno od Bishopsgatea, no nedavno je počeo širiti svoje
carstvo zapadnije na Seven Dials, područje koje je pripadalo St. Gilesu.
32
A to se kosilo s Griffinovim interesima.
Griffin je još jedanput potapšao svoga konja i okrenuo se Nicku. »Onda je bolje da mi
pokažeš.«
Ovaj kimne i povede Griffina prema zgradi nasuprot dvorišnog zida.
Otvorio je teška drvena, željezom ojačana vrata i povikao: »Ej, Willise! Ti i Tim dođite
ovamo i čuvajte dvorište.«
Dva muškarca doklatila su se iz zgrade i dotičući svoje šešire, u hodu pozdravila Griffina.
Jedan je u ruci držao toljagu, a drugi dugi nož koji je sumnjivo podsjećao na sablju.
Nick je promatrao kako zauzimaju položaje pokraj dvorišnih vrata, a onda Griffinu dao
znak. »Ovim putem, milord.«
Donji kat zgrade bio je jedna velika prostorija nalik na pećinu, tu i tamo razlomljena
masivnim ciglenim stupovima koji su podupirali gornje katove. Vatre u četiri široke peći
tinjale su ispod golemih, pokrivenih, bakrenih kotlova velikih poput čovjeka. Mnoštvo
bakrenih cijevi izvirivalo je iz kodova i vodilo u mnogo manje bakrene posude koje su pak bile
povezane s bačvama od hrastovine. U vlažnu zraku osjećao se težak miris dima, fermentacije,
borovice i terpentina. Još dvanaestak muškaraca bilo je u skladišni, nekolicina je održavala
vatre ili se brinula o mješavini u kodovima, no većina je samo stajala unajmljena zbog svojih
mišića.
»Tu sam doselio sve radionice«, reče Nick pokazujući na bakrene kotlove. »Sve osim one u
Abbottovoj ulici koju su Vikarovi dečki digli u zrak.«
Griffin kimne u znak odobravanja. »Dobro si to napravio, Nick. Lakše je čuvati jedno
mjesto nego više njih.«
Nick pljune na kameni pod. »Je, tak je, al sigurno ćemo imat drugih problema kad će nakon
žetve stić novo žito.«
»Kakvih problema?«
Nick je pokazao glavom u smjeru dvorišta. »Vanjska vrata. Premda su da kroz njih prođu
kola puna žita. I onda ćemo morat bacat vreće žira prek zida i dok to radimo, i kola, i dečki, i
prokleto žito će morat sjedit ko pilići kad čekaju da ih očerupaš za nedjeljni ručak.«
Griffin se mrgodio i nije se zamarao da odgovori na tako preciznu analizu položaja u kojem
su se nalazili. Promatrao je muškarce kako lože vatru u pećima ispod golemih kotlova. Većina
njegova — njihova — kapitala bila je utučena u ovu radnju, a prokleti Vikar je očito naumio
uništiti sve to. Vikar je, naime, izjavio da će sravniti sa zemljom sve druge destilatore džina i
proglasiti sebe kraljem džina u Londonu.
No, baš zavraga, Griffin je bio najveći destilator džina u St. Gilesu.
SILENCE HOLLINGBROOK probudila se uz djetešce čiji su prstići tapkali po njezinim vjeđama.

Zijevnula je i otvorila kapke. Velike smeđe oči uokvirene čitavim bogatstvom trepavica srete
su se s njezinima. Mary Darling — vlasnica očiju, dotično dijete — sjela je i počela pljeskati
punašnim ručicama likujući od veselja što je probudila Silence.
»Mam-ma!«
Silence se osmjehnula svojoj maloj družici od kreveta — teško je bilo ne osmjehnuti se,
zaista. »Koliko puta ti moram reći da ne bodeš u mamine oči, ti mala vragolanko?«
33
Mary Darling se zvonko nasmijala. Tek je navršila godinu dana i rječnik joj se sastojao od
triju riječi: »mam-ma«, jedno izričito »ne!« i »Soo« za mačku zvanu Soot — mačku koja joj ni
blizu nije bila privržena kao što je Mary Darling bila privržena njoj.
Silence se zagledala u prozorčić njihove sobe u potkrovlju i sjela od užasa. Sunce je već
blještalo na nebu.
»O, ne! Trebala si me ranije ubosti u oko. Opet sam zaspala.«
Ubrzala je s jutarnjom higijenom sluteći da zaboravlja nešto dosta važno. Promijenila je
Marynu pelenu i odjenula i sebe i dijete — jedva na vrijeme. Odlučno kucanje začulo se na
sobnim vratima. Silence je bez daha otvorila vrata i ugledala umorno lice svog starijeg brata
Wintera.
»Dobro jutro, sestro«, progovori Winter ozbiljno. Rijetko se smijao, ali sada se, gledajući
djetešce u Silenceinu naručju, u njegovim očima pojavila iskra. »Vama također, gospođice
Mary Darling.« Dijete se glasno nasmije i posegne za Winterovim jednostavnim crnim
šeširom.
»Tako mi je žao«, odgovori Silence i dalje bez daha te pokuša nježno odvojiti Maryne prstiće
s ravnog oboda Winterova šešira. »Zaista sam imala namjeru spustiti se ranije, ali, eto,
zaspala sam.«
»Ah«, otpuhne Winter pomirljivo, i Silence se, baš nekako zbog odsutnosti bilo kakva
negodovanja, počela osjećati još gore. Još prije šest mjeseci počela je raditi u Domu za siročad i
nezbrinutu djecu, ali još uvijek je osjećala da nije sve naučila. Voditi sirotište, dom koji je
trenutačno zbrinjavao dvadeset i devetero dječice, nije bio mali zadatak, čak ni uz pomoć
Wintera i trojice slugu.
Njezinim vlastitim sumnjama još je više pridonosila činjenica da je prethodnica bila
njezina starija sestra Temperance. Silence je iskreno voljela Temperance, no neki put se
zbunjeno pitala je li Temperance baš morala biti tako uzorna. Svih tih godina tijekom kojih je
Temperance vodila sirotište, Silence je uvijek prigodom svojih posjeta mogla vidjeti kako je
ona bila marljiva, okretna, a ponekad i umorna gotovo preko svake granice, no Temperance
je uvijek sve imala pod nadzorom.
Silence se pak u posljednje vrijeme počela pitati hoće li ona sama ikada uistinu imati
nadzor nad bilo čime — nad ovim domom, svojim životom ili čemu drugom.
»Nell je povela djecu dolje na doručak«, reče Winter.
»Oh! O, da«, promrmlja Silence premještajući Mary Darling s jednog boka na drugi,
pokušavajući izvući vrpcu iz djetetovih usta. »Ne, najdraža moja, to zaista nije za jelo. Idem
joj pomoći, može?« uzvrati bratu.
»To nije loša ideja«, promrmlja Winter. »Vidimo se za ručak.«
Silence se ugrizla za usnicu prisjećajući se kako je jadan Winter jučer morao jesti hladan
kruh i sir zato što je ona zaboravila na vrijeme pristaviti juhu. »Danas ću sigurno dovršiti sve
na vrijeme, stvarno hoću.«
Winterove stroge usnice su poskočile. »Ne brini toliko — nisam te došao osuđivati. Osim
toga, ja volim sir.« Lagano ju je prstima dotaknuo po obrazu. »Sada idem dalje raditi. Ako ne
dođem u školu prije dječaka, sam Bog zna kakvu bi nepodopštinu mogli izvesti dok me
nema.«
Winter se okrenuo i sišao niza stube. Nije joj bilo jasno otkud mu tolika energija da je ne
samo pomagao voditi dom, već je i podučavao dječake u dnevnoj školi.
34
Silence je uzdahnula i sporijim, opreznijim korakom zaputila se klimavim stubama. Dom
za siročad i nezbrinutu djecu nekoć je bio smješten u staroj, ali čvrstoj zgradi, no bilo je to
prije nego što je izgorio početkom godine. Sada se gradio novi i ljepši zahvaljujući
velikodušnosti njezinih pokroviteljica, starije ledi Caire i ledi Hero. Imat će dovoljno soba,
veliku kuhinju i vrt da djeca mogu izaći na svježi zrak. Nažalost, dom još nije bio sagrađen.
U međuvremenu su Winter, Silence, trojica slugu i mačka Soot, kao i svi štićenici doma —
osim dvoje dojenčadi smještenih kod dojilja — živjeli u maloj, trošnoj kući u St. Gilesu. Silence
je mogla živjeti u prostorijama koje je dijelila sa svojim suprugom Williamom, ali William je
bio kapetan trgovačkog broda Finch i većinu vremena je bio na moru, odvojen od nje. Činilo
se luckastim živjeti posve sama u sobama u Wappingu i svaki dan prevaljivati put do
sirotišta u St. Gilesu. A ondje ju je čekala Mary Darling.
Dok je silazila stubama, Silence poljubi djevojčičine meke obraze. Mary Darling je još prije
sedam mjeseci bila ostavljena na pragu njezine kuće. Bilo je to teško vrijeme za Silence —
William je neprestano bio na moru, a njihov rastanak bio je više nego hladan. Mary Darling
bila je poput prvih sunčanih zraka na početku novog, svjetlijeg dana. Unijela je toplinu u
Silencein život i Silence se nipošto nije htjela razdvajati od nje, čak ni toliko kratko da prenoći
kod kuće. Još prije nego što se s Mary spustila stubama u prizemlje, Silence je začula dječje
glasove. Mračan, vijugav prolaz vodio je u stražnji dio doma, gdje se nalazila kuhinja — velika
prostorija s potamnjelim gredama na stropu. Dva stola postavljena na nogarima zauzimala
su središnji dio prostorije, jedan je bio za dječake, jedan za djevojčice. Mary Darling je,
ugledavši drugu djecu, počela poskakivati.
»Sve je u redu, slatkice.« Silence uzme zdjelicu sa zobenom kašom i žlicu te zauzme mjesto
za stolom za djevojčice i smjesti Mary Darling u krilo. »Dobro jutro svima.«
»Dobro jutro, gospođo Hollingbrook!« složno uzvrate djevojčice i poneki dječak. Čak je i
Soot pogledala u njihovu smjeru, njuškice mokre od jutarnjeg tanjurića mlijeka koji je dobila
pokraj ognjišta.
Mary Evening, djevojčica koja je sjedila pokraj njih, nagnula se bliže. »Dobro jutro, Mary
Darling.«
Mary Darling, usta punih kašice, zamahne žlicom u znak pozdrava umalo pogodivši nos
Mary Evening.
»Budi oprezna, Mary Evening«, reče Nell Jones pokrivajući ovećom krpom Silenceino krilo.
Nell je bila plavokosa žena dobrodušna lica i najstarija od posluge. Nekada je radila kao
glumica putujućeg kazališta. Premda je imala tek tridesetak godina, znala je upravljati
željeznom rukom i Silence se uistinu mogla osloniti na njezin zdrav razum otkad je preuzela
vođenje sirotišta.
»Hvala ti, Nell«, reče Silence. Tijekom posljednjih mjeseci, naime, imala je priliku saznati
koliko je doručak s malim djetetom u krilu prljava zadaća.
»Nema na čemu, gospođo. A ti«, Nell se sagne i naizgled mrka pogleda zagleda u
djevojčičine oči, »oprezno s tom velikom žlicom.«
Mary Darling se nasmije ravno u Nellino lice i kašicom joj poprska cijelu košulju sprijeda.
Silence uzdahne i obriše prolivenu hranu te i sama uzme žlicu kaše. Doručak je bio pri kraju i
ako se sada ne najede, neće imati priliku jesti sve do ručka. Na brzinu je jela gustu kašu i pila
topli čaj koji je Nell stavila pred nju. Između vlastitih zalogaja, žličicu po žličicu hrane
stavljala je Mary u usta držeći podalje od njezina dohvata i vrući čaj i tako joj zanimljivu
35
zdjelicu kašice. Mary Darling je bila, doduše, dovoljno velika da se sama hrani žlicom,
međutim rezultat je najčešće bio nevjerojatan nered.
Oko njih su djeca veselo jela, a pomagale su im Nell i druga sluškinja, Alice. Dom je
zapošljavao i jednog muškog slugu, Tommyja, koji je pomagao u težim zadatcima i obavljao
različite poslove.
Nell je odjednom zapljeskala rukama. »Vrijeme je da počistimo, djeco. Ispred nas je naporan
dan jer nam danas u goste dolazi važna gošća.«
Silence se umalo zagrcne posljednjim zalogajem kaše. O, Bože dragi! Posve je zaboravila.
Ledi Hero bi danas trebala obići dom, a ledi Hero ne samo da je njihova pokroviteljica već je
ujedno bila i vojvodina kći.
Silence odgurne svoju zdjelu osjećajući odjednom laganu uznemirenost. Hoće li se ikada
osjećati ugodno na svojem položaju ravnateljice doma?
TO POSLIJEPODNE Hero je oprezno iskoračila iz svoje kočije — oprezno jer je vrlo brzo naučila da
pazi gdje staje na ulicama St. Gilesa. S jedne strane ležao je čovjek u odvodnom kanalu. Hero
ga je zaobišla u široku luku, mršteći se na smrad džina koji je dopirao do nje. Bila je ovo samo
još jedna žrtva tog groznoga pića i bilo je žalosno da je ovo bio sasvim uobičajen prizor. Kakva
bi se zla riješio London kada bi se samo moglo iskorijeniti džin! Hero je prošla pokraj pijanca i
zaputila se niz usku stazu prema Domu za siročad i nezbrinutu djecu koji je privremeno bio
smješten u oronuloj kući. Tiho je uzdahnula. Kao pokroviteljica doma, uvijek bi osjećala
grižnju savjesti kad god bi ugledala jadno stanje kuće u kojoj su živjela djeca.
Gospođa Hollingbrook, ravnateljica doma, uznemireno se naklonila ugledavši je kako se
približava. »Dobar dan, ledi Hero.«
Ledi Hero kimne i nasmije se u nadi da joj osmijeh izgleda — ljubazno. Pokroviteljicom
doma postala je još u vrijeme kada je domom upravljala Temperance Dews, sada mlađa ledi
Caire. Hero se u trenutku sprijateljila s tadašnjom gospođicom Dews i prilično je uživala
surađivati s njom. Jednaku prisnost nije osjetila spram gospođe Hollingbrook — barem ne za
sada.
Gospođa Hollingbrook je bila mlađa i manje staložena od svoje starije sestre. Njezino lice
podsjećalo je Hero na neku srednjovjekovnu sveticu — ovalno blijedo utjelovljenje
dostojanstvenosti — i baš kao na slikama mučenika, činilo se da i sama u svome srcu
pokorno nosi neku tugu.
»Želite li ući i popiti šalicu čaja?« upitala je gospođa Hollingbrook formalno kao i uvijek.
Stajala je postrance i propustila Hero da je povede u kuću.
Hero je stupila preko praga trudeći se da ne zadrhti na pogled ispucale žbuke na zidovima
hodnika. Redovito je posjećivala sirotište i sada se već snalazila u njemu te je lako pronašla
put do skučene sobice u stražnjem dijelu kuće. U malom prostoru bili su nagurani oniži
stolić, pisaći stol i četiri stolca. Hero je sjela na jedan od njih i skinula šešir dok je gospođa
Hollingbrook sva uskomešana nadzirala pripremu čaja.
Druga je žena napokon odlučila poslužiti čaj. »Bez šećera, je li tako, miledi?«
Hero se osmjehne. »Da.«
»No, gdje li sam samo stavila žličice?« Gospođa Hollingbrook držala je u jednoj ruci punu
šalicu u kojoj je vruća tekućina opasno oplahnjivala njezin rub dok je na prepunom pladnju
tražila žlicu. »Ako ne želite uzeti šećer, možda vam žlica neće ni trebati?«
36
»Mislim da neće.« Hero uzme šalicu prije negoli se gospođa Hollingbrook opeče. »Hvala
vam.«
Gospođa Hollingbrook se nelagodno nasmije i otpije gutljaj čaja. Hero pogleda u svoju
šalicu. Bila je svjesna činjenice da se ljudi često u njezinoj blizini ponašaju čudno i
sramežljivo. Njezin društveni stalež u njima je pobuđivao strahopoštovanje i njezin je vječiti
problem bio kako da ih opusti.
Udahne i podigne pogled. »Doznala sam da dom ima nove stanovnike?«
»O, da!« Gospođa Hollingbrook se uspravi i oprezno na stol odloži svoju šalicu čaja. Sklopila
je dlanove u krilu kao da se priprema recitirati napamet naučenu pjesmicu. »Otkad smo vas
zadnji put vidjeli prošli mjesec, primili smo dva mala djeteta — djevojčicu i dječaka — i
jednog malog četverogodišnjeg dječačića. Dječak, Henry Putman je —«
Gospođa Hollingbrook se u tom trenutku zaustavi jer se Hero zakašljala. »Ispričavam se, ali
mislila sam da se svi dječaci u domu zovu Joseph?«
»Da, obično je tako. No, kako je Henry Putman već imao ime i, moram reći, bio prilično
nepopustljiv po tom pitanju, pomislili smo da je najbolje da mu dopustimo da ga zadrži.«
»Ah«, kimne Hero. »Molim vas, nastavite.«
Gospođa Hollingbrook se nagne naprijed. »Nikada mi nije bilo jasno zašto su Winter i
Temperance odlučili sve dječake nazvati Joseph, a sve djevojčice Mary. Ponekad je to
nevjerojatno zbunjujuće.«
»Mogu misliti«, ozbiljno odgovori Hero.
Gospođa Hollingbrook se iznenada nasmije i taj osmijeh nakratko ozari njezino blijedo lice,
čineći ga uistinu lijepim. »Hm. Posljednji mjesec smo također uputili dvije djevojčice na
naukovanje. Uz pomoć novca koji ste nam ostavile vi i starija ledi Caire, opremili smo
djevojčice novom odjećom, cipelama, pojasevima, debelim zimskim kaputima, češljevima i
molitvenicima.«
»Vrlo dobro.« Hero odobravajući kimne glavom. Barem je nešto od njezine pomoći bilo
uspješno. »Možda biste mi sada željeli pokazati dom?«
»Naravno, miledi.« Gospođa Hollingbrook poskoči.
»Ovim putem, ljubazno vas molim. Djeca su se cijeli tjedan pripremala za vaš dolazak.«
Gospođa Hollingbrook ju je povela kroz uski mračan hodnik, a zatim uz klimave stube.
Prošle su prvi kat, na kojem su bile smještene spavaonice za siročad, prisjetila se Hero iz
svojih prošlih posjeta. Na drugom katu nalazila se soba za dojenčad i malu djecu i još jedna
mala soba koja se upotrebljavala za učionicu. Gospođa Hollingbrook ju je povela upravo
prema toj sobi i razgaljeno otvorila vrata. Unutra ih je dočekalo dvanaestak starije djece,
umivenih lica i kose još mokre od pranja, postrojene u dva reda.
Na ulasku su je složno dočekali u jedan glas. »Dobar dan, ledi Hero!«
Dopustila si je jedan mali smiješak. »Dobar dan, djeco.«
Njezin pozdrav izmami prigušen hihot jednog dječaka. Oštar pogled Nell Jones utiša
smijeh.
Gospođa Hollingbrook neprimjetno da znak glavom i djeca prasnu u neskladnu pjesmu —
himna, nema sumnje, pomisli Hero premda nikako nije mogla povezati ni riječi ni glazbu.
Čvrsto je zadržala osmijeh na licu čak i kad je jedna prilično zanesena djevojčica otpjevala
37
krivo na niskoj noti, i kada je jedan dječak laktom zveknuo drugog u rebra tako da je ovaj
zacvilio.
Pjesmu su završili na prilično visokom parajućem tonu i Hero se morala suzdržati da se ne
trzne. Oduševljeno je zapljeskala, a mali dječak koji je netom napao svog susjeda uputio joj je
širok osmijeh otkrivajući nedostatak dvaju prednjih gornjih zuba.
»Sjajno, djeco«, reče Hero. »Hvala vam na pjesmi. Hvala također i vašim učiteljima.«
Gospođa Hollingbrook ljupko se crvenjela čak i dok je pratila Hero natrag niza stube.
»Hvala vam što ste nas posjetili, miledi«, rekla je kada su došle do ulaznih vrata. »Djeca se
unaprijed vesele vašem dolasku.«
Hero je bila svjesna da joj se gospođa Hollingbrook mora dodvoravati jer je ona
pokroviteljica doma, no kada je uzela njezinu ruku u pozdrav, činilo se da ravnateljica
iskreno stoji iza svojih riječi.
»I ja uživam u ovim posjetima«, odgovori Hero.
Voljela bi da može više toga reći, da može obećati da će djeca uskoro izaći iz ove privremene
olupine od doma. Da može reći gospođi Hollingbrook da će djeca imati nove krevete, novu
učionicu i velik vrt po kojem će trčkarati u proljeće. Umjesto toga, zadnji put se nasmiješila i
pozdravila na rastanku.
Teška srca zaputila se natrag ulicom. Slutila je da njezin sljedeći posjet toga dana neće biti
ni približno toliko ugodan.
»Molim vas, povezite me do Maiden Lanea«, zapovjedila je kočijašu prije ulaska u kočiju.
Sjedila je u kočiji i prazno se zagledala kroz prozor dok je kočijaš lagano pokretao konje.
Sirotište je ovisilo o njoj. Sada kad —
»Ej!« uzvikne muški glas — poznati muški glas — negdje u blizini. Kočija se naglo zaustavi.
Hero se nagne naprijed. Zasigurno to nije —
Vrata kočije se otvore i u nju stupi visok muški lik te se tako udobno smjesti na meke
crvene jastuke sučelice njoj kao da je vozilo njegovo.
Dok je Hero zurila u njega, kočija se pokrenula.
»Ponovno se susrećemo, ledi Savršena«, otežući svaki slog pozdravi je lord Griffin.
38
Četvrto poglavlje
Neizbježno, došlo je i to vrijeme kada se kraljica Ravenhair odlučila ponovno udati. Dobro je da
kraljica ima svoga kralja, a konačno, i kraljevstvo nasljednika. Stoga se kraljica posavjetovala
sa svojim savjetnicima, ministrima i pismoznancima kako bi donijela odluku o tome tko bi bio
savršen muškarac visoka roda da se njome oženi. No, pritom je naišla na dvojbu. Njezini
savjetnici su smatrali princa Westmoona savršenim izborom za kraljicu, dok su ga istodobno
njezini ministri prezirali i držali da je princ Eastsun prikladniji. No, da sve bude gore, njezini
pismoznanci mrzili su i Westmoona i Eastsuna te smatrali da je samo princ Northwind savršen
suprug za kraljicu...
riffin nije mogao povjerovati svojim očima kada je ugledao ledi Hero kako u najgorem
G dijelu St. Gilesa ulazi u kočiju. Zaustavio je vozilo, predstavio se kočijašu i brzo vezao
Ramblera straga za kočiju prije nego što se sam u nju uspeo.
Sada je promatrao kako se ledi Hero svojim lijepim, sivim očima mršti na njega. »Lorde
Griffine. Kakvo je zadovoljstvo vidjeti vas opet.«
Lagano je nakrivio glavu i smiješio joj se. »Nazirem li to trunčicu sarkazma u važim
riječima, miledi?«
Smjerno je spustila pogled. »Jedna ledi se ne odaje sarkazmu u razgovoru s džentlmenom.«
»Nikada?« Kočija se nakosila u zavoju i on se nagne prema njoj. »Čak ni onda kada je grubo
izaziva džentlmen koji nije veoma, hm, džentlmenski?«
»Osobito ne tada.« Napućila je usne. »Ledi uvijek ostaje pribrana, uvijek pažljivo bira svoje
riječi i uvijek razmišlja o tome da ih razborito upotrijebi. Nikada se ne bi rugala džentlmenu
bez obzira na to koliko bila izazvana.«
Recitirala je ta svoja pravila naizust i tako se ozbiljno držala da je gotovo propustio laganu
ironiju u njezinu glasu. Ali bila je tu. O, da, bila je tu. Uopće nije sumnjao u to da se tih pravila
pridržavala s Thomasom, ali ne i s njim.
A to je bilo zanimljivo.
I pomalo zabrinjavajuće.
»Možda bih se morao više potruditi da vas izazovem«, promrmljao je bez razmišljanja.
Na trenutak je podignula trepavice, a pogled joj se susreo izravno s njegovim. Oči su joj bile
toliko velike, i iz njih je zračilo takvo neskriveno zanimanje i takva iskrenost, da je, bila ona
toga svjesna ili ne, bila oličenje ženske privlačnosti za kojom bi se pomamio svaki muškarac.
Zaustavio je dah.
39
Tada joj se pogled ponovno spustio prema njezinu krilu. »Što radite u St. Gilesu, milorde?«
»Vozim se u vašoj kočiji.« Ispružio je noge u uskom prostoru između sjedala. »Ovo jest vaša
kočija, zar ne?«
Usnice su joj se suzile u tanku liniju. »Naravno.«
»Oh, dobru«, s lakoćom će on, »mrzio bih da moram Thomasa pozvati na red jer vam je
posudio svoju kočiju da se vucarate oko krojačica u St. Gilesu. Osim ako vam je —«, raširio je
oči hineći nenadanu pomisao, »Wakefield dao dopuštenje da dođete ovamo?«
Ponosno je zadignula bradu. »Ja nisam dijete, lorde Griffine. Teško da mi treba bratovo
dopuštenje da putujem kamo i kada poželim.«
»Onda se Wakefield neće iznenaditi kada mu kažem gdje sam vas sreo«, on joj umiljato
odgovori.
Pogled joj je odlutao nekamo potvrđujući tako njegovu sumnju.
Glas mu postane dubok, nešto nalik na režanje. »Ne bih baš rekao.«
U njemu se probudio bijes, strelovit i nekontroliran. Ostao je posve zatečen snagom tog
primitivnog osjećaja. Što je njemu značilo što se Thomasova uzorita savršena zaručnica
izlaže opasnosti trčkarajući po St. Gilesu? Zdrav razum govorio mu je da ga se to jedva tiče.
Nažalost, zdrav razum nije imao nikakva utjecaja na njegove osjećaje.
Ledi Hero na ovakvome mjestu bila je toliko grozno pogrešna okolnost da se morao
suzdržavan da je ne zgrabi i fizički ne odnese odavde i očita joj prodiku o tvrdoglavim
balavicama, nesmotrenoj nehajnoj braći, i bezbroj stravičnih sudbina koje bi u londonskim
slamovima mogle snaći jednu fino odgojenu damu.
Griffin duboko udahne i protrlja oči. Bože, zaista mu je bio potreban san. »St. Giles nije
poznat po gostoljubivosti, miledi«, pokušao je reći što ljubaznije. »Što god da vas je dovelo
ovamo, ne može —«
»Molim vas, nemojte mi dizati propovijedi.«
»U redu.« Čeljust mu se ukoči. Prokletstvo, nije navikao da mu bilo tko ovako nadmeno
odbrusi, a kamoli jedna žena. »Recite mi zašto ste ovdje.«
Ugrizla se za usnicu i svrnula pogled.
Griffin se usiljeno nasmije. »Ili ja ili Wakefield. Izaberite.«
»Kad ste već tako uporni.« Dlanovima je izgladila nabore suknje. »Krenula sam nadgledati
gradilište Doma za nezbrinutu djecu.«
Očekivao je svašta, samo ne to. »Zašto?«
Izraz nestrpljenja časkom je preletio preko njezina lica, tako brzo da ga je umalo propustio
primijetiti. »Zato što sam ja jedna od pokroviteljica doma.«
On uzdigne obrve. »Uistinu vrijedno pohvale. Zašto to tajite svome brani?«
»To nije tajna.« Uhvatila je njegov sumnjičav pogled i dodala: »Barem ne ovaj dio o mojoj
donatorskoj ulozi, to nije nikakva tajna. Maximus je itekako svjestan da sam čvrsto obećala
pomoći sirotištu. Problem je njegova lokacija. Ne želi da posjećujem St. Giles.«
»Pozdravljam njegovu inteligenciju«, suho će na to Griffin. »Zašto se onda iskradate?«
»Zato što sam ja pokroviteljica!« Hero se nadurila na njega kao kakva uvrijeđena kraljica,
prizor je tek donekle ublažila pokoja pjegica razasuta preko nosa. »Moja je dužnost provjeriti
da se novi dom ispravno gradi.«
40
»Posve sami?«
»Postoji i druga pokroviteljica — ledi Caire. No, ona je trenutačno izvan zemlje.« Ugrizla se
za usnicu. »Otišla bih njezinu sinu, lordu Caireu, ili njegovoj ženi, mladoj ledi Caire — ona je
sestra ravnateljice doma, i sama je prije vodila dom — ali oni su se tek nedavno vjenčali i
povukli su se na ladanje sljedećih nekoliko mjeseci.«
Promatrao ju je s nevjericom. »I tako sada posve sami nadzirete izgradnju sirotišta?«
»Da.« Njezina brada se, doduše, ponosno uzdignula, no lijepa su joj usta lagano
podrhtavala.
Podignuo je obrvu i čekao.
»Ne ide baš najbolje«, odgovorila je oklijevajući trenutak. »Zapravo, uopće ne ide. Čini se da
je arhitekt kojeg smo zaposlili nepouzdan. Zato i idem danas posjetiti gradilište — da vidim
što je uopće napravio protekli tjedan.«
»Ili što, zapravo, nije napravio?« Kako je to neobično, taj mali znak njezina povjerenja
razgalio je takvu toplinu u njegovim grudima.
Nakrivila je glavu. »To također.«
Griffin zakima. »Morate Wakefielda izvijestiti o svojem problemu. On ili njegov zastupnik
mogu to riješiti umjesto vas.«
Opet je ponosno isturila tu svoju prokletu bradu. »Ja sam pokroviteljica, a ne Maximus. To
je moja obveza. Osim toga«, nastavila je nešto manje samovoljno, »Maximus bi mi
najvjerojatnije zabranio ulogu pokroviteljice kad bih mu pričala o svojim teškoćama. Ionako
je bio pomalo nerazuman kada je prvi put čuo o namjeri da pomognem domu.«
»Možda mu se ne sviđa da netko drugi troši njegov novac.«
Ponovno se namrštila. »To je moj novac, uvjeravam vas, lorde Griffine. Naslijeđe moje
pratete koje nema nikakve veze s mojim mirazom. Radi se o mojoj imovini u koju se ne može
uplitati ni Maximus ni bilo tko drugi, kad smo već kod toga. Mogu s time činiti što me volja, a
volim pomagati djeci koja žive u domu.«
»Ispričavam se na pogrešnoj pretpostavci.« Griffin podigne ruke u znak predaje. »Zašto je
vašem bratu toliko mrska pomisao da pomažete siročadi?«
Lecnula se na te riječi. »Ne mrzi on siročad — već mjesto gdje žive. Naši roditelji su ubijeni
na ulicama St. Gilesa. Zaista duboko prezire ovo mjesto.«
»Ah.« Griffina je zaboljela glava i on se nasloni na naslon sjedala.
»Imala sam osam godina kada se to dogodilo«, blago je nastavila, premda to nije tražio.
»Došli su ovamo pogledati predstavu i poveli Maximusa kojemu je tada bilo tek četrnaest
godina. Phoebe i ja bile smo premalene da idemo na zabavu za odrasle tako da smo ostale kod
kuće.«
Lice mu se smračilo i, premda se borio protiv sebe sama, morao je priznati da ga to zanima.
»Što su radili u St. Gilesu? Ovdje nema kazališta.«
»Ne znam.« Lagano je zakimala glavom, »Maximus mi to nikada nije rekao — ako i sam to
uopće zna. Sjećam se da sam se sljedeći dan probudila na zvuk plača. Naša dadilja je zaista
voljela našu mamu. Sva posluga je bila vrlo uznemirena.«
»Kao i vi, bez sumnje«, pridoda Griffin nježno.
Slegnula je jednim ramenom tako neobično drukčije od svojih uobičajenih otmjenih gesta.
»Maximus se nije micao iz svojih odaja, danima nije progovorio i u kući nije bilo nikoga tko bi
41
preuzeo odgovornost. Sjećam se da sam to jutro jela hladnu kašu u dječjoj sobi gore na katu
dok su dolje odrasli razgovarali i naklapali o tome što se dogodilo. Na mene ama baš nitko
nije obraćao pozornost. Nakon nekog vremena došli su obiteljski odvjetnici, no ponašali su se
hladno i distancirano. Tek kada je dva tjedna nakon toga stigla teta Bathilda, osjećala sam se
opet sigurno. Kao da se opet pojavio netko tko će se brinuti o meni. Imala je na sebi grozan,
sladak parfem, a crna joj je suknja bila kruta i gruba, međutim to je bilo jedino što me
sprječavalo da se ne objesim za nju kao Phoebe.«
Nasmijala se gotovo kao da se želi ispričati.
Pomisao na nju kao malu djevojčicu, blijedu, dostojanstvenu, posutu pjegicama, zabrinutu
da na svijetu nema nikoga tko bi pazio na nju — brinuo se o njoj — bila je gotovo
nepodnošljiva.
Obazreo se kroz prozor i primijetio da je četvrt u kojoj su se nalazili postala još gora, ako je
to uopće bilo moguće.
»Doći ćete ponovno ovamo?«
»Da«, odgovorila je bez imalo oklijevanja.
»Naravno«, promrsio je i protrljao dlanovima lice. Neobrijana brada na licu grebala mu je
ruke. Vjerojatno je izgledao kao zvijer. Kriste, upravo prošli tjedan su u St. Gilesu napali ženu i
ostavili je da umre.
»Gledajte, moja savjest mi jednostavno ne dopušta da vas pustim da sami lunjate ulicama
St. Gilesa.«
Ona se ukočila i rastvorila usta nesumnjivo spremna na novu prepirku.
Nagnuo se prema njoj, ruku položenih na koljena, i izravno joj se zagledao ti oči. »Ne mogu,
i to je moja posljednja — bez obzira na vaše razloge i sve vaše argumente.«
Zatvorila je usta i prkosno odvratila pogled, zureći kroz prozor negdje u daljinu.
Nije si mogao pomoći, morao se nasmijati — bila je tako kraljevski uvrijeđena. »No, voljan
sam vam ponuditi nagodbu.«
Sumnjičavo je namrštila obrve. »Kakvu vrstu nagodbe?«
»Neću reći ni Wakefieldu ni Thomasu o vašim izletima u St. Giles ako mi dopustite da vas
pratim.«
Na trenutak je jednostavno zurila u njega. A zatim čvrsto odmahnula glavom. »Ne mogu to
prihvatiti.«
»Zašto ne?«
»Zato, lorde Griffine, jer me ne smiju vidjeti u vašem društvu«, reče ona dok su mu niz leđa
milili ledeni trnci. »Gledajte, ja znam da ste zaveli bratovu prvu ženu.«
READING ZABACI GLAVU UNATRAG na mekani naslon i prasne u smijeh tako da mu je zaigrala
jabučica na čvrstu tamnu vratu. Zvuk se isprva doimao veselo, no u tom smijehu nazirala se
gotovo neprimjetna natruha nečeg opasnog na što se Hero instinktivno ukočila. Odjednom je
postala svjesna da se voze u malu, zatvorenu prostoru i da Readinga ne poznaje baš dobro.
A ono što je znala o njemu, nije bilo dobro.
Oprezno ga je promatrala dok je jenjavao njegov smijeh. Duboko dišući, rukavom je obrisao
od smijeha oči pune suza.
42
Kada ju je ponovno pogledao, bijes koji mu je titrao u očima natjerao ju je da se još više
ukoči. »Slušate tračeve, ledi Savršena?«
Mirno je dočekala njegov divlji pogled i upitala: »Zar poričete optužbe?«
»Zašto da se zamaram?« Usta su mu se ružno iskrivila. »Vi i sve ostale glupe, brbljave,
kokodakave tračbabe već ste ionako odredile što je istina. Da sad branim svoju nepravedno
okaljanu nevinost, samo bih ispao budala.«
Hero se na te uvredljive riječi ugrizla za usnicu tupo zureći dolje u svoje ruke. Dlanovi su joj
bili položeni jedan preko drugoga te je lagano odahnula primijetivši da se na njima ne vidi
njezino unutarnje previranje. Zašto bi joj od ikakve važnosti bilo to što je ovaj čovjek smatra
»glupom« ili »kokodakavom«?
Kočija se naglo zaustavila. Rili su na ulazu u Maiden Lane. Pogledala je čovjeka preko puta
sebe kako je tim svojim svjetlozelenim očima, poluspuštenih vjeđa potišteno promatra.
»Ionako nema veze«, izjavio je.
»Što to?«
»Što imam reputaciju raskalašenika i zavodnika nevinih — nevine žene svojeg brata.«
Umorno odmahne rukom kao da je riječ o posve beznačajnoj stvari. »Još uvijek ne dopuštam
da riskirate taj svoj lijepi vrat u St. Gilesu. Ili ćete mi dopustiti da vas pratim ili ću otići
Wakefieldu i Thomasu. Izbor je vaš.«
Nakosio je svoj trorog preko očiju i preklopio ruke na prsima kao da se sprema na kratak
počinak.
S nevjericom se načas osvrnula prema njemu, no nije se ni pomaknuo. Očito je rekao sve
što je imao reći.
Vrata kočije su se otvorila i George, jedan od dvojice mišićavih lakeja koje je izabrala da je
prate, znatiželjno je pogledao unutra. »Miledi?«
»Da?« upitala je Hero odsutno. Ponovno se osvrnula prema Readingu i pročistila grlo.
»Sada ću razgledati gradilište.« Reading se nije ni pomaknuo.
No, dobro! Ako je naumio biti nepristojan, neka mu bude — ona nema namjeru čekati ovdje
da se udostoji odgovoriti. Ustala je i, uz Georgeovu pomoć, izašla iz kočije.
Podižući skute svoje suknje, zaputila se niz Maiden Lane do mjesta na kojem se ponovno
gradio Dom za siročad i nezbrinutu djecu. No, kako se približavala, njezine najgore slutnje su
se obistinjavale. Gradilište je izgledalo napušteno.
Spustila je suknju i namrštila se.
George se premještao s noge na nogu.
»Da pogledam ima li nekoga u blizini, miledi?«
»Da, molim«, zahvalno će Hero gledajući Georgea kako nestaje iza pročelja konstrukcije.
Uzdahnula je. Bit će to prekrasna građevina — ako je ikada dovrše. Bili su kupili kuće oko
spaljene ruševine prijašnjeg sirotišta i srušili ih. Sada su veći dio ove strane ulice zauzimali
temelji i pročelje nečega što bi trebala biti lijepa kuća od opeke. Hero se okrenula na prstima i
promotrila drugu stranu uske uličice. Na toj strani su zgrade bile tako tijesno sagrađene
jedna do druge da je izgledalo kao da se međusobno podupiru. Drvene strukture ispunjene
ciglom u raspadnu stanju, nakrivljeni gornji katovi nesigurno nadvišeni iznad ulice. Bilo je
pravo čudo što se cijeli taj kaos već nije srušio.
»Miledi.«
43
George joj se javi vrativši se u pratnji lika zloguka izgleda.
»Ovo je jedina osoba koju sam pronašao«, reče George pokazujući na čovjeka. »Kaže da je
stražar.«
Hero ga je preneraženo gledala. Imao je na sebi neuredan plavi haljetak nekoliko brojeva
prevelik, a u ruci je držao napola pojeden okrajak kruha.
Odmjerila ga je, a čovjek je s glave skinuo svoj dronjavi šešir i naklonio se opasno nisko
gotovo dotičući zemlju svojom sijedom poludugom kosom. »Miledi.«
»Kako se zovete?«
»Budalaš.« Odgovori on s nedužnim izrazom lica te k prsima pritisne šešir i komadić kruha.
»Ak vam ne bi smetalo.«
Hero duboko udahne. »Gdje su radnici, gospodine Budalasti?«
Stražar zakoluta očima kao da duboko razmišlja i pogleda uvis. »Ne bi točno znal, miledi.
Siguran sam da se budu skoro vratili.«
»A gospodin Thompson?«
»Nisam ga videl već neko vreme.« Budalaš slegne ramenima i zagrize u svoj kruh.
Hero stisne zube i odvrati pogled. Gospodin Thompson bio je arhitekt novog doma i
odgovoran za njegovu izgradnju. Bio je izvrstan u fazi planiranja crtajući prelijepe skice
novog doma sa svim potrebnim pojedinostima. Obje su, i ona i ledi Caire, njime bile
zadovoljne. No, kada je započela stvarna izgradnja, gospodin Thompson postao je manje
pouzdan.
Građevinskog materijala koji je, navodno, već bio naručen nije bilo na mjestu gradnje,
zatim je kasnila njegova isporuka pa su unajmljeni radnici dobili otkaz i potražili drugi posao.
Ledi Caire je odgodila svoje putovanje na kontinent dok se ne postave barem temelji. Činilo
se da su tada najgori problemi gradnje bili prevladani. Materijal je stigao, zaposlen je novi tim
radnika, a gospodin Thompson se rasipao isprikama i uvjeravanjima.
No, već mjesec dana nakon ledi Caireina odlaska, sve se nanovo pogoršalo. Izgradnja je
tekla sporo; izvješća o učinjenim troškovima koja je gospodin Thompson redovito slao Hero
nisu imala smisla; a kada bi uljudno upitala što se događa, on bi davao površne odgovore ili
potpuno izbjegavao bilo što reći.
A sada, usred bijela dana, na gradilištu nije bilo nikoga!
»Hvala vam, gospodine Budalasti«, rekla je Hero i okrenula se s namjerom da se vrati u
kočiju. »Je li on dovoljan da čuva ovako veliko gradilište?« tiho je zapitala Georgea.
George se lecne na to pitanje koje se podudaralo s njegovim vlastitim razmišljanjem.
Pogladio se po bradi i odgovorio. »Ne, miledi, mislim da nije.«
Hero kimne. George je samo potvrdio njezine vlastite bojazni. Ako ništa drugo, morat će
hitno zaposliti još čuvara.
Ne bi se iznenadila da ju je Reading ostavio, ali čim je ušla u kočiju, vidjela je da je ovaj još
uvijek udobno zavaljen na sjedalu u istom položaju kao i kada je izašla. Sjela je i promatrala ga
dok se kočija ljuljajući pokretala.
Nosio je pomalo otrcan smeđi haljetak s tamnozelenim prslukom i tamnosmeđe hlače i
čizme. Njegove duge noge zauzele su većinu prostora između sjedala tako da su mu pohabane
čizme umalo završile ispod njezina mjesta. Njegov crni šešir još mu je uvijek zaklanjao oči i
tek je sada, prvi put, primijetila da mu je čeljust prekrivena nekoliko dana starom bradom.
44
Zar je sve noći nakon bala provodio vani? Nije se pomaknuo ni kad je ušla u kočiju, ni kada su
krenuli, i s njegovih se razdvojenih usana moglo čuti lagano hrkanje. Njezin pogled se spustio
na te njegove usnice. Ovako u snu, donja usnica mu je bila punija, opuštena i senzualna, u
potpunoj suprotnosti s tamnom, muževnom sjenom kratke brade oko usana.
Hero hitro skrene pogled.
»Jeste li odlučili?« njegovo pitanje ju je gotovo uplašilo. Udahnula je. Zar je cijelo ovo
vrijeme glumio da spava?
Uspravi se lijeno se istežući, a zatim pogleda kroz prozor. »Idemo kući, zar ne?«
»Da.«
»Kako je bilo?«
»Gore nego što sam mislila.« Napućila je usne. »Čini se da je arhitekt pokupio svoje krpe.«
Kimnuo je, nimalo iznenađen. »A moja nagodba?«
»Mislite na vašu ucjenu?«
On slegne ramenima. »Nazovite to kako hoćete, ja se neću predomisliti. Idete sa mnom ili
nikako.«
Zagledala se u ruke u svome krilu. Prsti su joj se svinuli u šake. Uopće nije sumnjala da je
kadar odati je obojici, i njezinu bratu i zaručniku, ako ne pristane na njegovu »nagodbu«.
Mandeville bi negodovao, ali Maximus je taj koji bi joj zasigurno zabranio posjete sirotištu, a
možda čak i njezin pokroviteljski rad. Slušala je i pokoravala se svome bratu u svim
pitanjima, ali u ovome neće.
Ponovno se prisjetila preslatkih lica djece dok su se hrvala s himnom koju su uvježbala
samo za nju.
Podignula je pogled. Reading ju je promatrao kao da zna kakve joj misli prolaze glavom.
Uzdigne bradu. »Zašto?«
»Što zašto?«
»Zašto se odjednom toliko brinete o meni? Zašto vam je stalo do ove nagodbe?«
Očekivala je da će se još više naljutiti, međutim kutovi usta su mu se povili u lagani
osmijeh i on se, ako je to uopće bilo moguće, još udobnije zavalio na svome sjedalu. »Vi ste
sumnjiva žena, ledi Savršena. Možda me moje meko srce tjera da priskačem u pomoć
neobuzdanim djevama.«
»Hm.« Suzila je oči. »Ne vjerujem vam.«
»To je prilično mudro«, reče on podrugljivo šireći oči.
Okrenula se prema prozoru. Je li, zapravo, imala drugog izbora ako je željela nastaviti
posjećivati dom?
»No, dobro«, reče obraćajući mu se izravno u lice, »možete me pratiti sljedeći put kad
budem išla posjetiti St. Giles.«
»Dobro.« Zijevnuo je i ustao da pokuca na strop kočije. »Kada god poželite ići, možete
poslati pisamce u moju kuću. Golden Square, trideset i četiri.«
Ta novost joj je na trenutak skrenula pozornost. »Zar ne odsjedate u Mandevilleovoj kući?«
Njegove se usnice zgrče. »Ne.«
Kočija se drmusajući zaustavi, i on zastane da joj se još jednom obrati: »Doći ću po vas u
vašu kuću sutra ujutro u devet sati.«
45
Nagnula se. »Ali, nisam planirala tako brzo opet posjetiti dom!«
»Dobro, ali mislim da vam mogu pomoći u rješavanju vaših problema s arhitektom«,
staloženo i strpljivo joj odgovori. »Točno u devet. Dogovoreno?«
Zelene oči su se zapiljile u nju i jedino što joj je preostalo bilo je da bez ijedne riječi potvrdno
kimne glavom.
»Dobro«, ponovio je.
Iskočio je iz kočije i zalupio vratima. Već za nekoliko trenutaka kočija se ponovno uzdrmala
i krenula naprijed.
Hero je Ispustila dah i napokon se opustila te se prvi put zapitala: Što je to Reading radio u
St. Gilesu?
SLJEDEĆEG JUTRA Hero je uznemireno silazila prednjim stubama svoje kuće. Devet sati ujutro
bilo je doista vrlo rano za tetu Bathildu — ili bilo koju drugu pristojnu gospođu — da se nađe
izvan svoje kuće, i bio bi pravi peh da je zateknu u društvu s njezinim budućim zloglasnim
šogorom. No, kada je pogledala u oba smjera niz ulicu, nije vidjela nikoga.
Ama baš nikoga.
Časkom su joj se ramena spustila u nešto opasno nalik na razočaranje. Morat će natrag
poslati kočiju koja je već čekala ispred kuće. Pa on je, na kraju krajeva, bio razuzdanik. Što je,
zapravo, očekivala? Jutarnji izleti s pristojnim damama vjerojatno uopće nisu bili po njegovu
ukusu. Zapravo —
»Jesam li vam nedostajao?«
Muževan prigušeni glas dopro joj je s leđa iz takve blizine da je poskočila i ciknula. Hero se
osvrnula i zagledala u Readinga koji je izgledao potpuno neuredno i zgužvano.
»Zar ste opet cijelu noć proveli vani?« zapitala je bez premišljanja, a zatim ju je oblilo
crvenilo shvativši kakvu je pogrešku napravila.
Nasmijao joj se i pružio joj ruku da se uspne u kočiju koja ih je već čekala.
»Dakako. Mi raskalašenici nikada ne spavamo noću. Imamo mnogo, ah, zanimljivijih stvari
koje radimo u sitne noćne sate.«
»Hm.« Spustila se na jastuke.
Njegove riječi su je beskrajno iritirale, no zanimljivije je bilo to što je osjetila leptiriće u
trbuhu od uzbuđenja što se doista pojavio prema dogovoru.
»Vi pak s druge strane«, nastavio je Reading sjedajući joj nasuprot, »izgledate svježe i
odmoreno. Kao dražestan jutarnji ljiljan, zapravo.«
Sumnjičavo ga je promatrala. Ono što je, zapravo, trebao biti kompliment, iz njegovih je
usta zvučalo neobično nalik na uvredu.
Nevino se nasmiješio, a velika su mu se usta izvila u luk koji mu je zarezao duboke linije na
obrazima. Njegova tamna neobrijana brada bila je u suprotnosti s bjelinom njegove perike.
»Vi pak izgledate kao da pozirate za gravuru pod naslovom ›Neobuzdan‹«, slatko mu je
odvratila.
Zagrcnuo se u napadaju smijeha. »Čini se da moj ljiljan ima trnje.«
»Ljiljani nemaju trnje i, uostalom, ja nisam vaš ljiljan.«
»Ne, vi ste samo moja draga buduća sestra.«
46
Dvojila je u sebi da li da mu opet kaže da je ne zove svojom sestrom, ali zaključila je da bi ga
svako njezino protivljenje najvjerojatnije samo potaknulo na još iritantnije ponašanje pa je
uzdahnula odustajući od svakog pokušaja. »Kamo idemo?«
Ispružio je noge između njih dotičući čizmama njezinu svilenu jutarnju haljinu boje
jaglaca. »Želio bih vas upoznati s jednim svojim starim prijateljem.«
»Zašto?«
»On je arhitekt.«
»Stvarno?« Hero ga znatiželjno pogleda. »Gdje ste ga upoznali?«
Zajedljivo ju je promotrio. »Tu i tamo provodim vrijeme s uglednim ljudima.«
»Nisam —«
On odmahne rukom na njezinu zbunjenu ispriku. »Jonathana Templetona susreo sam na
Cambridgeu.«
»Čula sam da ste otišli nakon prve godine«, oprezno je rekla.
»Prozvali ste me nemarnim«, podsjetio ju je. »No nisu svi koje sam susreo na fakultetu bili
tako neodgovorni kao ja. Jonathanov otac bio je vikar vrlo niskih primanja. Jedini razlog zbog
kojeg je Jonathan dospio na Cambridge bio je taj što je obiteljski prijatelj preuzeo na sebe
obvezu plaćanja školarine. Uzvratio je dobročinstvu prijatelja učeći dan i noć.«
Nakrivila je glavu promatrajući ga. »A što ste vi studirali na Cambridgeu?«
On frkne nosom. »Osim provoda i opijanja, mislite?«
Ovaj put nije nasjela na mamac.
Zagledao se časkom dolje u svoje ruke s laganim osmijehom na licu. »Klasičnu povijest,
vjerovali ili ne.«
»Je li vam se to sviđalo?«
On uznemireno slegne ramenima. »Očito ne dovoljno da ostanem.«
»Čitala sam Herodota na grčkome«, izletjelo joj je.
Podignuo je pogled prema njoj. »Zar stvarno? Nisam ni znao da je ovih dana grčki u
nastavnom planu otmjenih debitantica.«
»Naravno da nije.« Zašto mu je uopće to rekla? »Nema veze.«
Zurila je u svoje ruke u krilu želeći da može bolje nadzirati svoje riječi u njegovoj
prisutnosti.
»Što mislite o njegovu opisu Egipta?« upita je.
Zapiljila se u njega da vidi ruga li joj se, no činio se ozbiljnim. Isprva je oklijevala, a zatim se
nagnula. »Njihovi pogrebni obredi čine mi se potpuno odvratni.«
Njegovo se lice opustilo, a u kutovima očiju pojavile su mu se tanašne bore smijalice. »Ali
fascinantno, zar ne? Sve to gnojenje smirnom i tamjanom.«
Bilo ju je lijepo vidjeti kako se sva naježila. »Mislite li da je njegovo izvješće istinito? Toliko
drugih stvari o kojima je pisao doimaju se nestvarnima.«
»Kao na primjer Arion, citraš koji je jahao na leđima delfina?«
»Ili krilate zmije koje su u Arabiji čuvale drveće tamjana.«
»Ili divovski mravi koji su lovili deve?«
»Mravi koji su lovili deve?« Nabrala je obrve. »Ne sjećam se tog dijela.«
47
»Teško da vam je to moglo promaknuti.« Smiješio joj se. »U Indiji?«
»Oh, da, dakako — mravi koji su iskapali zlato!« usklikne ona.
»Upravo ti mravi.« Zakimao je glavom. »Stari Herodot je sigurno volio dobru priču, ali i vi
znate da na svijetu postoje mnoge čudesne stvari. Tko uistinu može poreći da su Egipćani
smirnom punili svoje mrtve pradjedove? Ili reći da u Indiji ne postoje nikakvi divovski
dlakavi mravi koji straše deve?«
»No morate priznati da to zvuči pomalo nevjerojatno.«
»Ne priznajem takvo što, miledi.« Osmijeh mu je još uvijek poigravao na usnama. »Jeste li
čitali Tukidida?«
»Ne, nažalost, nisam.« Ponovno se zagledala u svoje ruke. »Učitelj koji me podučavao grčki
morao nas je napustiti zbog slaba zdravlja. Oni koji su ga naslijedili nisu sasvim odobravali
moje učenje grčkoga. Francuski je mnogo važniji za jednu ledi. Osim toga, uskoro sam bila
toliko zaokupljena satovima plesa, i satovima pjevanja, i satovima slikanja. Toliko je toga što
se mora svladati prije nastupa u društvu.«
»Ah«, promrmlja on. »Volite li slikati?«
Uzdahnula je i iskreno ga pogledala. »Mrzim slikanje.«
Kimnuo je. »Imam jedan primjerak Tukidida negdje. Želite li da vam ga posudim?«
»Ja ne...« Zastala je netremice ga promatrajući. Trebala bi odbiti tu ponudu. Bude li se još
više od ovoga sada upetljavala u odnos s Readingom, bila je na sigurnu putu u katastrofu. I,
kao da je pročitao njezine misli, lice mu se već uozbiljilo i bio je spreman na njezino odbijanje.
»Da. Molim vas«, izgovorila je prije nego što je dopustila mislima da zavladaju njenim
umom.
Širok osmijeh ozario mu je lice. »U redu.«
Kočija se zaustavila i Reading proviri kroz prozor.
»Stigli smo.«
Pomogao joj je da izađe i Hero je primijetila da se nalaze ispred uredne, ali ne baš bogate
kuće u nizu. Reading je pokucao na vrata.
»Užasno je rano da se dolazi nekome na vrata«, prigovorila je Hero.
»Ne brinite. Očekuje nas.«
I doista, vrata su se otvorila i ukazao se mladi čovjek s tamnom, smeđom vlasuljom i
okruglim naočalama.
»Milorde!« poviče sa zaraznim osmijehom. »Tako je dobro vidjeti te.«
»I tebe također, Jonathane.« Lord Griffin mu pruži ruku i reče: »Ledi Hero, ovo je moj
prijatelj gospodin Templeton. Jonathan, ledi Hero.«
»Dobri Bože!« usklikne gospodin Templeton i uozbilji se. »Nisam imao pojma da Griffin
namjerava dovesti ledi vašeg ranga, miledi. Hoću reći, ovaj, zadovoljstvo mi je upoznati vas,
miledi.«
Hero kimne gospodinu Templetonu svjesna da je njezin položaj u društvu još jedanput
postao kamen spoticanja za bilo kakvu spontanost. Tiho je uzdahnula.
Gospodin Templeton se pomalo izgubljeno osvrnuo, a zatim ih pozvao u kuću. »Želite li
ući?«
Ona mu se nasmiješi nastojeći razbiti ukočenost.
48
»Hvala vam.«
Uveo ih je u malen dnevni boravak koji je, premda je bio skromno namješten, bio iznimno
uredan.
»Zamolio sam da nam donesu čaj«, reče gospodin Templeton. »Nadam se da vam to
odgovara, miledi.«
»Zvuči odlično.« Izabrala je stolac ravna naslona dok je Reading odšetao na drugi kraj
prostorije da razgleda policu s knjigama.
Gospodin Templeton je s nelagodom pogledao svog prijatelja. »Lord Griffin mi je rekao da
se želite savjetovati sa mnom o jednom projektu?«
»Da.« Hero je sklopila dlanove u krilu i objasnila sve o Domu za siročad i nezbrinutu djecu,
o planovima za izgradnju novog sirotišta i o problemima na koje su naišli. Do trenutka kada
je završila s iznošenjem činjenica, stigao je čaj i Reading im se ponovno pridružio.
»Što ti misliš, Jonathane?« upitao je primajući od Hero šalicu čaja. »Taj arhitekt kojeg su
zaposlili čini se kao da je neki gadan tip.«
Gospodin Templeton podigne naočale na vrh čela i protrlja nos. »Koliko god nerado
ocrnjujem kolegu arhitekta, činjenica je da sam čuo nešto o toj osobi.« Sažalno je pogledao
Hero. »Priča se da je zbog svojih dugova pobjegao iz zemlje.«
Hero je zadržala dah. Ako je njihov arhitekt doista bio u bijegu, onda su ona i ledi Caire
izgubile sav novac koji su već platile za novi dom. Imala je ona još nasljedstva, no ono joj je
pristizalo u obliku godišnje apanaže i od toga je već povukla ovogodišnji iznos. Gdje da sada
pronađe još novaca?
»Možeš li išta učiniti za ledi Hero, Jonathane?« upita Reading.
»Da, da, svakako da mogu.« Gospodin Templeton odloži svoju šalicu čaja. »Mogu pregledati
planove koje je nacrtao vaš arhitekt i vidjeti što se još sve treba napraviti na zgradi. S vašim
odobrenjem bih, zapravo, mogao preuzeti projekt.«
»To bi bilo predivno, gospodine Templetone«, odgovori Hero. »Ali moram biti posve
iskrena. Dokle god je moja sudonatorica izvan zemlje, moja su sredstva ograničena. Mogu
vam platiti izvjestan iznos odmah, ali ostatak vaše zarade morat će pričekati dok ne
pronađem još novaca.«
Gospodin Templeton kimne glavom. »Hvala vam na iskrenosti miledi. Zaista to cijenim.
Hoćemo li se ovako dogovoriti — ja ću započeti s poslom, a kada za trebam još sredstava,
izvijestit ću vas o tome?«
»Da, to zvuči kao dobar plan.« To će joj zasigurno dati malo vremena da iznađe »još
sredstava«. Hero ustane. »Poslat ću vam na kućnu adresu planove koje imamo zajedno sa
smjernicama kako da dođete do gradilišta. Hvala vam, gospodine Templetone.«
Gospodin Templeton hitro poskoči na noge klanjajući se. »Zadovoljstvo je moje, miledi.«
Ispratio ih je oboje do vrata, gdje se lord Griffin pozdravio s gospodinom Templetonom, a
zatim pomogao Hero da uđe u kočiju.
»Kako ćete pronaći još novaca za svoje sirotište?« upita Reading.

»Još uvijek ne znam.«
»Biste li razmislili o maloj pozajmici?«
Ona iznenađeno upre pogled u njega. »Svjesni ste da ne mogu primiti vaš novac.«
49
»A zašto ne?« nježno je upita. »Nikome to ne bih rekao. Bila bi to mala razmjena samo
između vas i mene. Mogli biste mi vratiti kada uzmognete.«
Njezina su se usta neprimjetno otvorila. Držao bi je u šaci ako joj posudi novac... no, to nije
bilo jedino što je pobuđivalo njezinu znatiželju. »Zašto mi nudite sve ovo?«
Trepnuo je. »Imate li nekih prigovora na moj novac?«
»Ne poznajete me dovoljno dobro. Ja čak mislim da vam se i ne sviđam.« Rastvorila je
dlanove u krilu. »S kojom svrhom mi nudite sve ovo? Ne razumijem.«
Stao ju je pažljivo promatrati nagnuvši glavu unatrag. »Mislim da je stvar savršeno očita. Ja
imam novac, a vi ga trebate.«
»Dajete li takve ponude svakoj gospođi koja treba novac?« Istog trena kada su joj riječi
izletjele iz usta, oblilo ju je rumenilo jer je shvatila njihovo moguće dvostruko značenje, no
prkosno je zadržala pogled. Hoće li sada krenuti linijom manjeg otpora? I sve preokrenuti na
šalu?
Ali, nije. Činilo se da je uzrujan, no ipak je odgovorio. »Ne, dakako da ne.«
Samo ga je promatrala.
Iznenada se pomaknuo naprijed i podbočio laktove na koljena.
»Novac je upravo ono u čemu sam dobar. Po tom pitanju mi možete potpuno vjerovati. Ja
ne varam. Ja ne kradem. Kada su u pitanju financije, možete se pouzdati u mene.«
Izrekao je to gotovo poput ispovijedi, i to ju je nekako neobično dirnulo, kao da je s njom
podijelio nešto duboko osobno.
Samo, ovog je čovjeka poznavala tek nešto manje od četrdeset i osam sati. Sputavale su je
godine iskustva. »Zaista cijenim vašu ljubaznu ponudu«, obazrivo je nastavila, »ali, mislim
da je za sada moram odbiti.«
Prihvatio je to kao da je i očekivao takav odgovor i zavalio se natrag na sjedalu.
»Ako se predomislite, moja ponuda još uvijek stoji.«
Odjednom se osjećala bolje, lakše, premda je odbila njegov novac. Bio je na njezinoj strani.
Više nije radila sama. »Nisam vam ni zahvalila, zar ne?«
Odmahnuo je glavom uz osmijeh koji mu je titrao oko usta.
Udahnula je boreći se protiv svoga vlastita luckastog osmijeha. »Pa, zahvaljujem vam.
Gospodin Templeton se čini kompetentnim arhitektom i, što je mnogo važnije, poštenim.
Nikada ga ne bih pronašla da me niste upoznali s njim.«
On slegne ramenima. »Drago mi je što vam mogu biti na usluzi.«
»Ipak, imam jedno pitanje za vas.«
»Zar samo jedno?«
»Zašto ste jučer ujutro bili u St. Gilesu?«
Ako je očekivala neku zbunjenost ili poricanje nekakva nedjela, to definitivno nije bilo ono
što je uslijedilo. Reading se zacerekao i pokucao na strop kočije vozaču da stane.
»U St. Gilesu sam bio poslom«, odgovorio joj je u trenutku kada se kočija već zaustavljala.
Otvorio je vrata i pogledao je preko ramena. »Zločesta, zločesta posla.«
Iskočio je i u znak pozdrava dotaknuo šešir. »Lijep dan vam želim, moja ledi Savršena.«
Zalupio je vratima, a kočija se nanovo pokrenula.
50
Hero se naslonila na mekani naslon govoreći samoj sebi: »Lijep dan i vama, moj lorde
Besramni.«
51
Peto poglavlje
Dakle, možete zamisliti kakav je to sada bio problem! Kraljica Ravenhair je vjerovala svojim
savjetnicima, ministrima i pismoznancima, ali čijem se mišljenju prikloniti? Kako odredili koji
bi od tri princa bio savršen suprug? Nakon nekoliko dana promišljanja o tome, uzjahala je svoju
kobilu i pred okupljenom svitom podanika objavila što je odlučila. Pozvat će sva tri džentlmena
u svoj dvorac i staviti ih na kušnju kako bi otkrila koji bi od njih bio savršeni muž i čovjek za
kojega će se udati.
Sav dvor je klicao.
Samo je glavni konjušar, stojeći pokraj kobiline glave, šutio...
rvo što je Griffin uočio te večeri ulazeći u dom Mandevilleovih, bilo je mnoštvo svijeća.
P Upravo je to, zajedno s činjenicom da su čak dvojica slugu i batler pohitali da mu uzmu
šešir, ukazivalo da je majka odlučila jednostavnu obiteljsku večeru pretvoriti u
Događaj.
Uzdahnuo je.
Večera s obitelji bila je sama po sebi dovoljno zamorna, bez dodatnog prenemaganja.
»Miledi je već sjela za stol«, izjavi batler uspješno pridavajući tonu svoga glasa i ulizivačku i
osuđujuću notu istodobno.
»Dakako da jest«, promrsi Griffin. Kao da nije bilo dovoljno što će morati podnijeti
formalnu večeru s Thomasom i njegovom savršenom zaručnicom, već je morao i kasniti.
Prigušeno je zijevnuo slijedeći batlera uza stube do blagovaonice. Očigledno tih nekoliko
sati sna koje je uhvatio od trenutka kada se oprostio s ledi Hero u njezinoj kočiji do prekasna
buđenja da se odjene za večeru nije bilo ni približno dovoljno.
»Lord Griffin Reading«, najavi batler kao da ga svi prisutni u blagovaonici već nisu
poznavali.
»Kasniš«, reče Caroline, starija od njegove dvije sestre. Caro je oduvijek uživala utvrđivati
očigledno. Većina ju je smatrala ljepoticom, no Griffin je u sebi mislio da njezina mrzovolja
nadvladava svu draž njezinih sjajnih crnih kovrča i velikih smeđih očiju. »Gdje si bio?«
»U krevetu«, lakonski uzvrati Griffin dok je prilazio majci na drugom kraju prostorije.
Zastao je da pogladi obraz mladoj sestri Margaret. »Sve u redu, Megs?«
»Oh, Griffine!« reče ona. »Meni si nedostajao.«
52
Nasmiješila mu se rumenih obraza. Megs je sa svojih dvadeset i dvije godine bila najmlađi
član obitelji, i Griffinu ujedno najdraži.
Uzvratio joj je osmijeh i nastavio prema dnu stola.
Njih sedmero sjedilo je za stolom: na jednom kraju Thomas s ledi Hero njemu zdesna i Caro
slijeva; na suprotnom kraju sjedila je majka s Wakefieldom na jednoj strani te lordom
Huffom, Carolininim mužem, na drugoj. Megs je sjedila između Caro i Wakefielda. Time je
jedini prazan stolac ostao onaj između lorda Huffa i ledi Hero. Hero je večeras nosila haljinu
prigušene svjetlozelene boje čime se samo još više isticao sjaj njezine crvene kose koji se sada
rasplamsao poput svjetlosti svijeće.
Griffin se prigne i poljubi majčin obraz. »Dobra večer, majko.«
»Ne moraš se razmetao svojim razvratom«, Caro frkne nosom.
Griffin podigne obrve. »Razmetanje bi bilo jedino da kažem tko je sa mnom bio u krevetu.«
»Molim te, suzdrži se iz obzira prema svima nama«, odbrusi Caro.
Griffinov se pogled susreo s majčinim koji je djelomice bio zabavljen, djelomice ogorčen.
»Ne bi trebao zadirkivati sestru«, promrmlja.
»Ali, kad se sama nudi«, on šapatom odgovori prije nego što se uspravio i zauzeo svoje
mjesto za stolom.
»Propustio si ribu«, prozbori Huff.
Njegov šogor bio je krupan i niska rasta. Caro je naslijedila Mandevilleovu visinu i bila je za
nekoliko centimetara viša od svog supruga: bila je to činjenica koje se beskrajno grozila, no
činilo se da Huff to uopće ne primjećuje. Zapravo, izgledalo je da Huff ne primjećuje mnogo
toga što mu supruga čini. Usprkos tome, bio joj je sklon na neki svoj duhom odsutan način i
Caro je bila prilično zadovoljna svojim brakom. Huff je naime bio jedan od najbogatijih ljudi u
Engleskoj.
»Je li bila čemu?« upita ga Griffin pomalo nezainteresirano.
»Batoglavac«, odgovori Huff nekako ćudljivo.
»Ah.« Griffin otpije gutljaj crnoga vina koje su netom postavili pred njega. Uz dvosmisleno
ćaskanje sa šogorom, nije mu preostalo ništa drugo doli obratiti se ledi Hero. »Nadam se da
ste dobro, miledi?«
Prošlo je tek nekoliko sati Otkad ju je zadnji put vidio, međutim bistrina njezinih sivih očiju
ponovno je u njemu pobudila nešto nalik na ushit. Prisjetio se njezine tvrdoglave odlučnosti
da ona osobno bude ta koja će pomoći sirotištu bez obzira što njezin brat na to ne gleda s
odobravanjem. Zatim je uslijedio onaj trenutak, nakon posjeta Jonathanu, u kojem se činilo
da su napokon pronašli zajednički jezik. Njegova ponuda da joj posudi novac bila je potpuno
iskrena, nikada još u svom životu nije učinio takvo što.
I osjećao je da je to u redu. Želio joj je pomoći, podijeliti s njom taj teret. Nije ni trunčice
mario za sirotište, ali za nju...
Što to ona ima u sebi? Postao je svjestan tla zuri U te dijamantno bistre oči promatrajući
kako se u njihovu središtu šire tamne zjenice dok mu je uzvraćala pogled. Približio joj se kao
da nosnicama želi uhvatiti dah koji izdiše.
Oh, to nije dobro.
Iza nje, Thomas pročisti grlo.
Ledi Hero zatrepće. »Ja sam dosta dobro, hvala vam, milorde.«
53
Kimnuo je i skrenuo pogled prema bratu. »A ti, Thomase?«
»Dobro«, šturo odgovori Thomas. »Dosta dobro.«
»Čula sam jučer nešto strašno«, započne Caro izvještačeno pijuckajući vino. »Cijela obitelj
pronađena je mrtva od izgladnjelosti u jednoj od onih bijednih rupa u East Endu.«
»Kako užasno«, ganuto će na to Megs, »umrijeti od gladi maštajući samo o komadiću
kruha.«
Caro otpuhne. »Kruh im ne bi pomogao. Čini se da se cijela obitelj, uključujući i dojenče,
hranila džinom i ničim drugim sve dok nisu posve iskopnjeli.«
Griffin primijeti da je ledi Hero spustila vilicu na stol.
Vojvoda od Wakefielda se uskomešao. »Uopće nisam iznenađen — da barem jesam. Gotovo
svakodnevno slušamo o takvim tragedijama i bojim se da će se one nastaviti sve dok se džin,
jednom i zauvijek, ne iskorijeni u Londonu.«
»U to ime!« Thomas na čelu stola podigne čašu.
Griffinova se usta zgrče. »Kako mislite da se to može postići, Vaša Milosti, ako smijem
otvoreno upitati? Ako ljudi žele piti džin, siguran sam da bi svaki pokušaj da im se to zabrani
bio kao da ocean pokušavate isprazniti jušnom žlicom.«
Wakefieldove se oči suze. »Kada bismo uspjeli zaustaviti proizvođače toga gadnog pića, već
bismo napola dobili bitku. Rez mogućnosti opskrbe, siromašni bi uskoro pronašli nešto
zdravije za piće.«
»Ako rako kažete«, promrmlja Griffin lagano ispijajući vino iz svoje čaše. Je li se vojvoda
ikada morao brinuti o financijama svoje obitelji? Vjerojatno nikada.
Upravo su pred Griffina postavili tanjur kuhane junetine kada je Megs preko puta njega
izjavila: »Huff nam je maloprije govorio kako se priča da se u kavani u koju zalazi ukazuje
duh.«
»Besmisleno!« progunđa Caro.
Griffin upitno podigne obrvu prema svome inače staloženu šogoru. »Duh kažeš, Huff?«
Huff slegne ramenima, ustrajno zureći u junetinu na tanjuru ispred sebe. »Duh ili utvara.
Kažu da noću neprekidno udara u bubanj. U kavani Crackering. Načuo sam to iz pouzdana
izvora.«
»Unutar kavane?« primijeti ledi Hero. »Ima li nekoga unutra usred noći?«
»Mora biti«, odgovori Huff. »Kako bi ga inače tko čuo?«
Griffin uhvati pogled ledi Hero i mogao bi se okladiti da suspreže smijeh. Hitro svrne
pogled na svoj tanjur.
»Čula sam da u St. Gilesu postoji nekakav duh ili fantom«, reče Caro na sveopće
iznenađenje.
»Udara li u bubanj?« ozbiljno će Griffin.
Caro se namršti. »Ne, naravno da ne, ludo. Ubija ljude.«
Griffin se s nevjericom zagleda u Caro.
»Mačem«, pridoda Caro da pojasni stvar.
»Gdje si to čula?« upita majka.
»Oh, ne znam više.« Caro je na časak zurila u prazno, njezina se baršunasta koža na čelu
lagano naborala, a zatim je nestrpljivo odmahnula glavom. »Svi su čuli za njega.«
54
»Ja nisam«, reče Megs.
»Nisam ni ja«, pridoda Griffin. »Pitam se nije li to Caro izmislila.«
Caro duboko udahne, a lice joj poprimi prijeteću purpurnu boju.
Prije nego što je uspjela išta izustiti, umiješala se ledi Hero pročistivši grlo.
»Ja sam ga, zapravo, vidjela.«
Sve glave se okrenu prema njoj.
»Stvarno?« upita Megs sa zanimanjem. »Kako izgleda?«
»Nosi harlekinsko šareno odijelo — sve u crnim i crvenim trokutićima i rombovima — a na
glavi ima preveliki šešir s crvenim perom. Oh, i pola lica mu je prekriveno
pantomimičarskom maskom.« Ledi Hero se ogleda oko sebe i kimanjem glave potvrdi svoju
priču. »Zove se Duh St. Gilesa, ali ja uopće ne mislim da se radi o duhu. Činio mi se prilično
tjelesnim.«
Svi su zašutjeli i razmišljali o njezinim riječima.
Tada majka upita: »Ali, draga moja, što si radila u St. Gilesu?«
Griffin spusti čašu vina na stol pokušavajući se domisliti kako bi mogao opravdati ledi
Hero i njezino švrljanje po St. Gilesu.
No, dama očito nije dijelila njegove brige. »Bila sam u razgledavanju Doma za siročad i
nezbrinutu djecu zajedno s mnogim drugim članovima društva. Sjećaš li se, Maximuse, rano
prošlog proljeća. Dom je bio spaljen do temelja — tada sam vidjela Duha St. Gilesa. Morali smo
tada svu djecu preseliti u tvoju kuću. Ti si cijeli mjesec bio odsutan.«
Wakefield u se usta zajedljivo iskrive. »Ah, da. Došao sam kući i zatekao ih u svojoj plesnoj
dvorani kako se igraju s lopticom.«
Ledi Hero se zacrvenjela. »Da, pa, nakon toga smo ih brzo preselili.«
»Zacijelo ste se jako prestrašili«, obzirno će Megs. »Vatra i duh.«
»Bilo je jako uzbudljivo«, oprezno nastavi Hero, »ali iskreno mislim da nisam ni imala
vremena prestrašiti se. Ljudi su unezvijereno trčali oko mene pokušavajući ugasiti požar i
izbaviti djecu iz plamena. Duh je naprosto nestao u gomili. Nije mi baš izgledao kao ubojica —
zapravo nam je pomogao.«
»Možda ubija samo noću«, ovlaš doda Griffin.
»Ili kada nije okružen s previše ljudi«, nastavi Megs.
»Ponedjeljkom«, blebetne Huff.
Griffin ga pogleda. »Što s ponedjeljkom?«
»Možda ubija samo ponedjeljkom«, eksplodira Huffov dar govora. »Ostatak tjedna odlazi
na godišnji takoreći.«
»Huff, ti si genijalac.« Griffin stane s oduševljenjem zuriti u šogora. »Ubojica koji ubija
samo ponedjeljkom! Dakle, čovjek je potpuno siguran od utorka do nedjelje.«
Huff skromno slegne ramenima. »Osim od drugih ubojica.«
No, za Caro je ovo već prevršilo svaku mjeru. Frknula je nosom kao kakva pobješnjela
krava. »Glupost! Što bi duh radio lunjajući po St. Gilesu odjeven u harlekinsko odijelo ako ne
ubija ljude!«
Griffin svečano podigne svoju čašu. »Još jednom si nas argumentima potukla do nogu,
Caro. Padam ničice na bojnom polju elokvencije, raskrvavljen i poražen.«
55
Hero cikne pokraj njega kao da se teškom mukom bori da ne prasne u smijeh.
»Griffine«, upozori ga majka.
»U svakom slučaju, nadam se da će se duh ograničiti na St. Giles«, primijeti Megs. »Ne bih
baš rado naišla na njega sutra navečer.«
»Što je sutra navečer?« odsutno upita Griffin. Pred njega je bilo postavljeno novo jelo i
činilo mu se da je na tanjuru vrsta hladetine s plutajućim komadićima nečeg
neidentificiranog.
»Idemo do Harte’s Folly«, odgovori Megs. »Caro i Huff, ledi Hero i Thomas, lord Bollinger i
ja, i ledi Phoebe i Njegova Milost.«
Wakefield se uzvrpolji na drugom kraju stola. »Ispričavam se, ali sjetio sam se da imam
otprije dogovorenu obvezu sutra navečer. Bojim se da neću moći prisustvovati.«
»Oh, zar stvarno, Maximuse?« glas ledi Hero odavao je lagano razočaranje. »Tko će onda
pratiti Phoebe? Znaš s koliko veselja iščekuje taj izlazak.«
Vojvoda se namrštio, potpuno zatečen. Ne treba ni sumnjati u to da ga nisu baš često
kritizirali.
»Treba li ona pratnju?« upita Griffin. »Mislim, ako već svi vi idete?«
Ledi Hero i Wakefield su tako brzo razmijenili poglede da se Griffinu učinilo da si to samo
umišlja.
»No, dobro. Možda ne treba ići s nama«, promrmlja ledi Hero.
»Oh, pa Griffin je može pratiti«, klikne Megs. »Možeš li, Griffine?«
Griffin zatrepće. »Ja —«
»Dakako, ne bismo vas željeli uznemiravati.« Ledi Hero je netremice gledala u tanjur pred
sobom. Izraz lica joj je bio, doduše, miran, ali nekako je bio svjestan da joj se u pogledu skriva
zabrinutost.
Thomas ga je promatrao potpuno rezervirana držanja.
»Griffine«, opomene ga majka, i, života mu, nije znao je li njegovo ime izgovorila u znak
ohrabrenja ili upozorenja. U svakom slučaju, jedva da je i bilo važno. Još jednom nije mogao
odoljeti iskušenju. »Rado ću vam se pridružiti u Hartes Folly.«
LICE GA JE SVRBJELO.
Charlie Grady podbočio se laktom na stol za kojim je sjedio i pomalo se odsutno grebao po
licu, pod jagodicama prstiju osjećajući brazde i kvržice. Freddy, jedan od njegovih najboljih
ljudi, vrzmao se ispred njega. Freddy je bio velika mrga od čovjeka, ćelave glave, s gadnim
ožiljkom koji je sjekao donju usnicu. Samo je prošlog mjeseca ubio četvero ljudi, a opet nije
smogao snage da Charlieja pogleda ravno u oči. Umjesto toga, pogled mu je malo tonuo
nadolje, pa zatim klizio prema stropu, i upravo okrznuo Charliejevo lijevo uho. Da je Freddy
kojim slučajem bio muha, Charlie bi ga upravo spljoštio.
Možda to još i učini.
»Wakefieldovi doušnici su prošli tjedan uhitili dvije stanje žene«, progovori Freddy. »I
utjerali strah u kosti drugima.«
»Je li bilo koja od njih odustala od svojih kolica?« upita Charlie smireno.
Freddy slegne ramenima, pogleda uprtog negdje u visini iznad Charliejeva ramena.
56
»Još ne. Prodavat će džin dokle god im to bude donosilo novac, al s tolko doušnika uokolo,
morat će pazit na svaki svoj korak, češće mijenjat mjesto.«
»To nas košta novaca.«
Freddy ponovno slegne ramenima.
Charlie sa stola uzme par koštan ih kockica dokono ili prevrćući među prstima. »Onda
moramo vidjeti što ćemo s tim doušnicima, je l da?«
Freddy kimne, a pogled mu ponovno nekamo odluta.
»Što je s našim planovima za St. Giles?«
»MacKay je napustio London.« Freddy se uspravi, vedriji jer je napokon donosio dobre
vijesti. »Jutros sam još čuo da je Smith bio unutra u svojoj destileriji kad smo je dignuli u zrak.
Živ je još, al su opekline gadne. Vele da nema šanse da preživi, možda još samo dan, dva.«
»Dobro.« Charlie rastvori šaku i zagleda se u kockice na dlanu. »A moj lord Reading?«
»On je sav svoj biznis preselio u jednu zgradu.« Freddyjevo lice poprimilo je prijeteći izgled.
»Zgrada ima vanjski zid, a stražari unutra su mu naoružani. To bu bilo vraški teško za
napast.«
»Al, napast ćemo svejedno.« Charlie baci kocke na stol. Jedna šestica i jedan as — jedinica.
Sedmica je oduvijek bila sretan broj. Zadovoljno promrmlja. »Večeras, rekao bih.«
»GDJE JE LORD GRIFFIN?« zapita Phoebe dok joj je Mandeville pomagao da izađe iz kočije.
Hero se, čekajući Phoebe, već okrenula da baci pogled prema Temzi. Doista, gdje je lord
Griffin?
Ona je zajedno s Mandevilleom i Phoebe stigla do stuba koje su vodile prema Temzi. Harte’s
Folly bio je smješten južnije niz rijeku i do njega se moralo doći čamcem. Ledi Margaret, lord
Bollinger, ledi Caroline i lord Huff, koji su ranije došli zasebnom kočijom, već su se spustili
stubama i sada su najvjerojatnije već ulazili u čamce.
Svjetlost fenjera s kočija širila se u prstenima po mokrom pločniku. Ranije toga dana je
kišilo, ali nebo se do sada razvedrilo i nekoliko je zvijezda već svjetlucalo u tamnoj noći. Bilo je
neobično toplo za listopad — savršeno za posjet zabavnom parku.
Hero je nakrenula glavu da pogleda mjesec kako se igra skrivača s paperjastim oblačićem.
»Rekao je da ćemo se naći kod stuba. Vjerujem da će uskoro doći.«
»Moj brat često gleda samo na svoja posla«, ravnodušno izjavi Mandeville. »Molim vas, ledi
Phoebe, nemojte se razočarati ako nam se na kraju ne pridruži.«
»Oh«, promuca Phoebe spuštena pogleda bez obzira na to što je Mandevilleova primjedba
bila utješna.
Hero osjeti kako u njoj raste navala bijesa. Kako se samo Reading usuđuje razočarati
Phoebe? Nesumnjivo je sada u krevetu neke žene, pa čak i sada dok ga ovdje čekaju.
»Dođi, draga«, reče Hero odrješito. »Hajdemo dolje do rijeke. Trebat će nekoliko minuta da
se čamac pripremi, a za to vrijeme bi se Reading još mogao i pojaviti.«
»Razuman prijedlog.« Mandeville se nasmiješi u znak odobravanja. »Stube su skliske. Biste
li prihvatili moju ruku, ledi Hero?«
Ponudio joj je ruku, no ona je ustuknula korak namrštena lica. »Molim vas, povedite
Phoebe, ja ću vas slijediti.«
Pogleda je pitajući se što namjerava. »Kako želite.«
57
Ponudio je potom ruku Phoebe koja ju je prihvatila uputivši Hero osmijeh. Hero s
olakšanjem odahne. Mandeville je pokazao sluzi s fenjerom da krene prvi te su se zaputili niza
stube.
Hero zadigne suknju kako bi mogla pratiti svoje korake po stubama te se i sama počne
spuštati. Stube su bile prastare, uske, i s jedne strane sagrađene uz riječni zaštitni zid, a s
druge potpuno otvorene. Vjetar je pirio donoseći miris rijeke: istrunule ribe i vlažna mulja, a
u pozadini i miris drevnih voda koje beskonačno teku prema moru.
Večeras su ona i Phoebe nosile krinke okićene perjem i šarene haljine. Phoebe je izabrala
dražesnu ljubičastu boju poput orhideje i krem boju, dok se Hero odlučila za pomalo smionu
svijetlo crvenu boju u kombinaciji s podsuknjom i ukrasnim vrpcama boje tamna rubina. U
potpunom kontrastu bio je Mandeville koji je na sebi imao crni krabuljni ogrtač s kapuljačom
i crnu krinku.
Na pločniku iznad njih začuo se topot kopita.
Hero se obazre i proviri iznad ramena rukom se pridržavajući za skliski zid. Petom je
zakoračila na sam rub stube, stopalo joj se iskrenulo te se, odjednom gubeći ravnotežu,
zanjihala i počela padati. Srce joj se stisnulo od straha.
»Oprezno!« Snažne, muške ruke zgrabile su je za ramena povlačeći je natrag na čvrsta prsa.
»Dug je put do dolje.«
»Hvala vam.« Heroini otkucaji srca još su uvijek divljali.
»Dobro sam sada.«
»Sigurno?« Readingov glas bio je dubok i nekako intiman u utihlu noćnom zraku. Još uvijek
ju je čvrsto držao.
Ispod njih, Mandeville i Phoebe zastali su na malom odmorištu na mjestu gdje su stube
skretale u drugom smjeru.
Mandeville pogleda u njihovu smjeru. »Dolazite?«
Lice mu je bilo skriveno u mraku, no Hero je u njegovu glasu uspjela zamijetiti laganu
oštrinu.
Odgurne se i Reading joj oslobodi ruke iz svog stiska. »Da, uskoro dolazimo.«
Mandeville kimne, okrene se i nastavi silaziti niza stube.
»Kasnite«, prijekorno će Hero oprezno se spustivši za jednu stubu.
»Zašto mi to svi moraju govoriti?«
»Možda zato što neprestano kasnite?«
»Zar mislite da nisam svjestan vremena i svojeg kašnjenja?«
»Ne«, odgovori ona jasno i nastavi naglašavajući svaku riječ kao da govori djetetu koje
sporije shvaća, »jer da znate koliko je sati, ne biste neprestano kasnili.«
Reading se iza nje nasmijao. »Pogodak, moja ledi Savršena.«
»Nemojte me tako zvati.«
»Zašto ne?« Učinilo joj se da su joj od njegova daha zadrhtale sve dlačice na zatiljku. »Niste
li vi oličenje savršenosti?«
Suzbila je drhtaj. »Jesam li ili nisam, jedno je sigurno — ja nisam vaša.«
»Razočaravajuće«, reče on ispod glasa.
58
Bili su na mjestu gdje su stube zavijale u drugom smjeru i ona odjednom zastane. »Što ste
rekli?«
»Očaravajuće.« Nevino podigne obrve. »Vi i vaša sestra večeras doista izgledate
očaravajuće.«
Netremice je gledala u njega i, premda se trudila svim silama, nije znala što bi mislila.
Njegove svjetlozelene oči bile su zaklonjene sjenom crne krinke i kapuljače, i jedino što je
mogla nazrijeti bila je opuštenost njegova lica, međutim ruka uz tijelo bila mu je stisnuta u
šaku. Najednom je ostala bez daha i, osjećajući da ponire, zalelujala.
»Oprezno«, on nježno prošapće.
Oči joj se spuste na njegove usne, pune i senzualne, omeđene crnom krinkom koja je
zastirala gornji dio njegova lica, i suludo se zapita kakav bi bio njihov okus.
»Daj požuri, Griffine!« poviče ledi Caro s dna stuba.
Hero se naprasno okrene sretna što joj oni dolje nisu mogli vidjeti lice skriveno u tami.
Spustila se po preostalim stubama itekako svjesna sjene snažna muškarca koja ju je pratila.
»Drago mi je što si nam se mogao pridružiti, Griffine«, progunđa Mandeville kada su stigli
do dna stuba.
Ostatak društva okupio se na kamenu molu gdje su bila zavezana dva omanja čamca. Ledi
Caroline je na sebi imala safirnu haljinu i krinku koja se slagala s tamnoplavim krabuljnim
ogrtačem lorda Huffa. Ledi Margaret je odjenula žutu haljinu s ružičastom čipkom i vrpcama.
Njezin pratitelj, lord Bollinger, vitak mlađi muškarac, nosio je crni ogrtač.
»Phoebe, ovo je lord Griffin Reading«, reče Hero lagano se boreći da dođe do daha. »Lorde
Griffine, ovo je moja sestra ledi Phoebe.«
»Ispričavam se što ste me čekali«, izjavi Reading galantno joj se klanjajući. »Ljubazno
molim za oprost.«
»Ništa strašno.« Phoebe nervozno pogleda Hero. »Nema se što oprostiti. Došli ste točno na
vrijeme.«
»Pa onda krenimo«, reče Mandeville. »Huff, možeš li povesti moje sestre i lorda Bollingen! u
onome čamcu, a mi ćemo uzeti ovaj?«
Lord Huff kimne. »Dobar plan.«
»Draga moja?« Mandeville pruži ruku ledi Hero.
Ona je prihvati i oprezno uđe u barku.
S obje strane čamca bili su postavljeni visoki stupovi s ovješenim svjetiljkama, a duge su
klupe bile prekrivene mekim jastucima.
»Je li vam udobno?« upita je Mandeville.
»Da, hvala.« Hero mu se osmjehne. Zaista se brinuo da joj bude dobro.
»Pripazite kuda koračate«, reče Reading pomažući Phoebe da uđe u brod. »Ne bih želio da
morate plivati u rijeci.«
Phoebe se zahihota i sjedne do Hero. »Oh, ovo je predivno! Rijeka izgleda poput vilinskog
kraljevstva ovako noću.«
Hero se zagledala preko vode. Svako malo na njoj se odražavao sjaj lampiona s barki poput
njihove i rijeka je treperila svjetlošću. Vesla su zaškripala i pljusnula po vodi dok su dvojica
brodara radila na krmi, a visok i vedar zvuk smijeha iz daljine lebdio je nad vodom. Bez obzira
na težak miris rijeke, slika je jednostavno bila Čarobna.
59
»Mislite li da će ondje biti vatrometa?« upita Phoebe.
»Sigurno«, odgovori Reading.
On je zajedno s Mandevilleom sjedio preko puta njih. Dok su bili tako zajedno u mraku,
odjeveni u crne ogrtače, izgledali su gotovo jednako.
No, dok je Mandeville sjedio uspravno, s rukama na koljenima, Reading se opustio, raširio
noge i prekrižio ruke na prsima.
Hero je hitro svrnula pogled s njega iako, zapravo, nije bilo načina da ga se ignorira u tako
malom prostoru. Prisjetila se trenutka u kojem je umalo ostala bez daha, ondje na stubama,
kada su im se pogledi susreli. Zatim činjenice da joj je samo dan prije pomogao u vezi sa
sirotištem i razgovarao s njom o Herodotu, a prekjučer je pristala da je prati svaki put kada
bude išla u St. Giles. Osjećala se opasno nesigurno, kao da je još uvijek gore na stubama tik
pred pad, kao da ima drhtavu vrtoglavicu i zbog nekog zagonetnog iščekivanja i grižnje
savjesti.
»Danas smo vaša majka i ja poslije podne zajedno popile čaj«, rekla je Mandevilleu.
»Pokazala mi je jelovnik koji je osmislila za našu svadbenu gozbu.«
»Zaista?« Blago se osmjehnuo dok je Reading svrnuo pogled prema vodi. »Nadam se da vam
se svidio?«
»Ja...« Iz nekog razloga pogled joj odluta prema Readingu. Kao da je osjetio taj pogled, on se
okrene natrag prema njoj. Pogleda je kao da je zadirkuje. Hero je morala duboko udahnuti
nadajući se da će tama noći sakriti njezino crvenilo. »Da. Da, uistinu je isplanirala lijepu
svečanost za naše vjenčanje.«
Reading zakoluta očima.
»Dobro«, odgovori Mandeville. »Tako mi je drago što ste vas dvije postale prijateljice.«
»Bilo bi teško ne sprijateljiti se s njom.« Hero se srdačno nasmiješi. »Vaša majka je uistinu
draga.«
Na to su se Readingu usnice razdragano povile, a zatim je ponovno skrenuo pogled u
daljinu.
»Još malo pa smo stigli«, reče Phoebe. Cijelo je to vrijeme promatrala vodu. »To je
pristanište, zar ne?«
Zvjernula je prema Hero tražeći potvrdu. Hero je bila svjesna da su privukle Readingovu
pozornost. Promatrao ili je sa znatiželjom.
»Da, draga«, ona odgovori uzimajući Phoebinu ruku. »To izgleda kao pristanište.«
No »pristanište« je bio i više nego skroman naziv za mjesto iskrcaja koje se izdizalo iznad
rijeke i koje je prštalo od svjetlosti svjetiljaka ovješenih na stupovima. Približavajući se, Hero
je mogla razaznati sluge u prekrasnim kostimima kako pomažu ostatku njihova društva da
izađe iz čamca. Neki su bili odjeveni u grimizno-žute kostime, no svatko od njih imao je neki
poseban detalj drukčiji od ostalih: jedan je imao prugasto odijelo i čarape s kvadratićima,
drugi periku narančaste boje uz grimizni haljetak i žute vrpce. Zatim je tu bio još jedan sluga
u svijetložutom haljetku i grimiznom prsluku na točkice. Svi su bili u skladnim bojama, no
svaki je na sebi imao nešto nestašno, razigrano.
Njihova je barka pristala uz dok i odmah im je prišao momak s perikom koja je bila posuta
puderom boje lavande te joj pomogao da izađe.
»Dobrodošli u Harte’s Folly, miledi.«
60
»Hvala vam«, odgovori Hero čekajući da se i ostali iskrcaju.
Phoebe je prišla i stala uz nju. »Jesi li mu vidjela jaglac u perici?«
Hero se okrenula i vidjela slugu kako doista ima svijetli cvijet zataknut za uho.
»Nadam se da to sada neće prijeći u modu«, promrmlja Reading.
Pogledao je Phoebe. »Zaista bih izgledao šašavo s tulipanima na ušima.«
Phoebe rukom priguši hihot.
»Izgledao bi kao pravi magarac«, bio je način Huffova izražavanja.
»Hvala ti na mišljenju, Huff«, ozbiljno odgovori Reading.
Huff frkne nosom.
Mandeville pročisti grlo i, ponudivši ruku ledi Hero, upita: »Hoćemo li?«
Hero prihvati ponuđenu ruku te krenu stazom kroz šumarak. Drveće uokolo bilo je
ukrašeno lampicama kao u nekoj bajci. Hero se pobliže zagleda i primijeti da je svaka od njih
zapravo kuglica od puhana stakla, ne veća od njezina dlana, u kojoj je svjećica. Glazba je
dopirala kroz živicu i lijepo orezano drveće. Bila je sve glasnija kako su se približavali. Kada su
izašli iz šume, staza je odjednom završila na otvorenom i pred njima je iskrsnulo
veličanstveno kazalište.
Ispred njih se pružio popločan prostor koji se stapao s okolnom šumom. Podalje se nalazila
građevina namjerno uređena tako da izgleda poput stare ruševine. Između trošnih stupova
svirao je orkestar. Naokolo su se nalazile luksuzne lože, čak na četiri kata, neke su bile
otvorene, a neke diskretno zastrte zavjesama kako bi gostima osigurale privatnost.
Lijepa služavka s ljubičastim i svijetložutim trakama u kosi, povela ih je sagom
prekrivenim stubama do najviše lože točno ispred same pozornice.
»Ovo je genijalno, kažem vam«, izjavi lord Bollinger. Bio je on tih mladi momak koji se
doimao kao netko kome Mandevilleova titula ulijeva previše strahopoštovanja.
Ledi Margaret stisne ruku svom pratitelju. »Jednostavno je predivno, Thomase.«
Mandeville se nasmiješi odjednom poprimivši dječački izgled. »Drago mi je da ti se sviđa,
Megs.«
Hero mu se osmjehne dok joj je pridržavao stolac da sjedne. »Hvala vam što ste nam
omogućili ovu večer.«
»Zadovoljstvo je moje.« Naklonio se, no dok se pri dizao, oči mu odlutaju nekamo iza
Heroina ramena i činilo se kao da se ukočio.
Zavjese na njihovoj loži su se rastvorile i ušla je posluga unoseći večeru. Mandeville se
smjestio u stolac do Heroina dok su im posluživali tanko narezanu šunku, vino, sir i slasne
glazurom premazane kolačiće.
»U čast«, nazdravi Huff uzdižući čašu, »svim večeras prisutnim predivnim damama.«
»Oh, Huff«, reče ledi Caroline, no moglo se vidjeti kako se zarumenjela ispijajući vino.
Hero se nasmije i otpije gutljaj iz svoje čaše, no nije si mogla pomoći te se, dok su drugi
ćaskali i šalili se, ogledavala preko ramena. U loži prekoputa, sjedila je gospođa s upadljivo
tamnocrvenom kosom boje vina. Okružila su je tri mlada i lijepa muškarca, ali njezine su oči
ostale prikovane za njihovu ložu.
Hero je slijedila taj pogled. Gospođa Tate promatrala je Mandevillea.
61
ugledavši ledi Hero koja je očito zamijetila crvenokosu ženu prekoputa. Koga
GRIFFIN SE NAMRŠTI
vraga Thomas smjera? Zar je dogovorio sastanak s ljubavnicom i to u prisutnosti svoje
zaručnice?
Ledi Hero se neusiljeno okrene natrag prema stolu i okrzne ga pogledom. Nije se moglo
vidjeti, ali sa sigurnošću je mogao osjetiti: uznemirena je.
Prokleti Thomas!
Srećom, tog je trenutka započela predstava s veselo odjevenim djevojkama koje su uplesale
na pozornicu.
Griffin je zamišljeno promatrao priredbu milujući dijamantnu naušnicu u džepu svoga
prsluka. Što ga briga ako Thomas nije tako savršen kakvim ga zamišlja ledi Hero? Jedno je
sigurno — njihov dogovor ga se ne tiče.
Zašto je onda osjećao snažnu potrebu da odvuče brata u neki miran kut i da mu uz nekoliko
biranih riječi — možda i šaku, dvije — ukaže koliko je pogrešno takvo ponašanje?
»Tako su ljupke«, reče ledi Phoebe. Sjedila je za stolom do njega, nasuprot Thomasu i ledi
Hero.
»Doista jesu«, osmjehne joj se Griffin.
Ledi Phoebe se toliko razlikovala od svoje sestre da se činilo kao da ju je netko zamijenio pri
porodu. Dok je ledi Hero bila visoka za jednu ženu i elegantno vitka, ledi Phoebe je bila tek
prosječne visine i jedra stasa, mekih zaobljenih ramena i punašnih ruku. Ledi Hero je strogo
nadzirala svoje pokrete i osjećaje kao škrtica s punom šakom zlatnika. Ledi Phoebe se, sasvim
suprotno, na licu mogao iščitati svaki osjećaj, izražajne su joj se usnice otvarale u čudu i usta
širila u osmijeh od nenadana veselja na svaku nepodopštinu klauna na pozornici.
»Ma, gdje li je samo nestao?« mrmljala je samoj sebi u bradu. »Taj mali majmun?«
Griffin pogleda na pozornicu. Klaun se igrao s majmunom, no životinjica je sada sjedila
pokraj njegove noge, čekajući s već uvježbanom mirnoćom.
Pogledao je ledi Phoebe koja se žmirkajući naginjala naprijed. Odjednom se nasmijala i
kliknula: »Evo ga opet!«
Griffin se vrati predstavi. Klaun je poticao majmuna da izvede salto unatrag kroz obruč.
Prinio je ustima čašu s vinom i zamišljeno se mrštio.
Plesače i klauna zamijenio je igrokaz Ljubav za ljubav. Moralo se priznati da ga glumci
izvrsno izvode, no Griffin je to jedva primjećivao. Bio je previše zaokupljen krajičkom oka
promatrajući leti i Hero.
Kada su se glumci stali klanjati publici, Thomas je ustao i predložio: »Da prošetamo
vrtom?«
Prijedlog bio je tako očit premda Thomas nijedanput nije pogledao ložu nasuprot. Pa ipak,
Griffin nije bio nimalo iznenađen vidjevši crvenokosu ledi kako također ustaje. Namrgođen,
ponudio je ruku ledi Phoebe.
Zabavni park bio je lukavo osmišljen. Visoka živica oblikovana u razne fantastične zvijeri
protezala se uz šetnice, a bilo je tu i zakutaka i umjetno oblikovanih špilja koje su služile nešto
sofisticiranijoj zabavi.
Vodeći ledi Phoebe, Griffin se cinično pitao koliko je dama, koje su usput susreli, ovdje bilo
profesionalno.
62
»Oh, pogledajte!« povuče ga ledi Phoebe za rukav, ugledavši jednu od mnogih šahovskih
figura.
»Kako se to radi?« Ispred njih se s tla izdizala stijena iz koje se obrušavao vodopad. No u
ovome slučaju slapove su činila raznobojna svjetla.
»Baš lukavo«, prozbori Megs. »Ne znam kako to radi. Možda bi nas netko od gospode mogao
poučiti?«
»Nemam pojma«, iskreno je odmah priznao Bollinger dobro raspoložen.
Megs se stala hihotati. »Huff?«
»U pitanju je neka mehanika«, reče Huff.
»Pa, naravno da je mehanika«, nadoda Caro. »Ali, kako radi«
Thomas se zamislio. »Neka vrsta koloturna sustava, kladio bih se.«
Kratko su vrijeme svi piljili kao opčinjeni u taj snop svjetlosti koji se činio kao da se
prelijeva preko gola kamena.
Griffin se promeškolji. »Čini mi se da smo previdjeli najočiglednije objašnjenje.«
»A to je, milorde?« ledi Hero podigne lijevu obrvu.
»Vile«, odgovori on smrtno ozbiljan.
»Oh, za Boga miloga!« progunđa Caro i smjesta odvuče supruga unatoč njegovu
protivljenju.
»Vile«, ponovi ledi Hero. Usnice joj zatitraju.
»Vile.« Griffin stavi svoju slobodnu ruku između dva gumba na prsluku, visoko podigne
glavu, dostojanstveno skupi obrve i izbaci jednu nogu naprijed — zauzme stav kakva
učenjaka. »Prema mojem mišljenju — koje se, usput budi rečeno, smatra autoritetom po
pitanjima slapova duginih boja — svako pojedino svjetlo u ovome slapu je zapravo vila koja
brzo trči preko stijene.«
Megs se cerekala, ledi Phoebe hihotala, ali ledi Hero je samo zakimala glavom kao da je
takva besmislica savršeno moguća.
»Ali, ako su to vile, kao što kažete, zašto bi, zaboga, trčale nadolje, umjesto nagore?«
»Najdraža moja gospođice«, odgovori Griffin s tugom u glasu. »Zar ne znate da slapovi
padaju jedino prema dolje, a ne prema gore?«
Usta su joj se razvukla u osmijeh, njezine tako fine blijedoružičaste usnice veselo su
zatitrale, a njemu je srce propjevalo.
Samo tako. Bez prethodna upozorenja, bez razloga i bez cilja, bio je sretan. I dok je gledao te
bistre sive oči, znao je da je i ona sretna. Kako neobično da tako nešto, jedan trenutak, može
nabujati i uskovitlati se do gole istine — da to što je ona radosna, njega čini najsretnijim
čovjekom na svijetu.
Makar samo na jedan jedini tren.
Jer tada je Thomas, koji bi ponajprije trebao biti sumnjičav spram njihovih međusobnih
šala i dosjetki, pomalo ravnodušno rekao: »Hoćemo li pokušati ovim putem, draga?«
I odvukao ju je sa sobom.
»Idemo«, požurila je ledi Phoebe i oni su, zajedno s Megs i Bollingerom, pošli drugim
putem.
63
Griffin se vukao za njima, tek jednim uhom slušajući njihove šale i pošalice. Vjerojatno je i
sam dovoljno sudjelovao i zadržao staložen izraz lica jer ga nitko nije čudno promatrao niti ga
pozvao ustranu da ga priupita što mu je dovraga bilo, da misli kako može koketirati sa ženom
koja će mu uskoro postati šogoricom.
Ali, on sam — on sam je znao. O, da, znao je — počeo je gubiti glavu i to prilično brzo. Mogao
je on biti iživciran njezinom smirenom uvjerenošću u vlastito savršenstvo ili osuđivanjem
njegova ponašanja, a da prethodno nije utvrdila istinu, čak i činjenicom da joj je Thomas
drag, no ništa od toga nije moglo promijeniti porive njegova vlastita tijela. Gospođica ga je
privlačila i, što je još gore, on je i njoj bio privlačan. A upravo je to bilo ono na što se
zavjetovao da se nikada neće dogoditi. Ne smije dozvoliti da se to nastavi. Mora se čvrsto
zakleti da će se držati podalje od te žene.
A opet, ovdje, večeras, nije se mogao suzdržati da ne proviri u svaku spilju, svaki kutak i
puteljak tražeći odbljesak grimizne, kao rubin crvene haljine, crvene kose, ili pak otmjenog
okreta glavom. Kamo ju je Thomas odveo?
Prokletstvo! Jesu li se još uvijek grlili?
Napravili su gotovo cijeli krug oko parka kada je prvo pop! eksplodiralo iznad njihovih
glava.
»Vatromet!« Ledi Phoebe uperi prstom.
Svjetleća crvena zvijezda proparala je noćno nebo i prasnula iznad njih, odašiljući na
zemlju zelene i plave iskre poput kiše.
Zaustavili su se na maloj čistini i oko njih su se okupljali ostali gosti te se počela stvarati
gužva. Uskoro su im se pridružili Caro i Huff. Griffin se obazreo oko sebe, ali u gomili nije
mogao vidjeti ni ledi Hero ni Thomasa.
»Rekao bih da je ono kornjača?« upita Huff koji je stajao pokraj njega.
»Ne«, začuo se Caroin razdražen glas. »To je pauk.«
»Meni izgleda kao kornjača«, reče Huff, ni najmanje uznemiren upadicom svoje supruge.
Odsjaj nečega grimiznog privuče Griffinov pogled. Okrene se i primijeti ledi Hero kako
nestaje niza stazu. Milostivi Bože, zar je bila sama? Valjda je dovoljno pametna da noću ne
luta mračnim puteljcima posve sama?
Ispričao se svom malom društvu pobrinuvši se da ledi Phoebe ostane uz Megs i Caro te s
njihovom pratnjom, a zatim je brže-bolje pohitao u smjeru u kojem je vidio ledi Hero. Iznad
njega pucanje i prštanje se nastavilo i iznenada je put pred njim bio osvijetljen
svjetlonarančasto. Ondje na kraju staze stajala je ledi Hero i ogledavala se.
Približio joj se, a ona se okrene. »Thomase?«
Uzeo ju je za ruku, smiješno, ali previše ljutit da bi je ispravljao.
Gdje je dovraga bio njegov brat? Povukao ju je, no ona se ukopala na mjestu baš u trenutku
kada su na nebu eksplodirale plava i žuta svjetlost.
»Čemu žurba, milorde?« Izvinula je vrat i zagledala mu se u lice. Pod pernatom krinkom,
oči su joj bile pune nestašluka. »Ne čini li vam se ovo romantično?«
Odjednom su se eksplozije preselile u njegovu glavu. Griffin je stao zuriti u te nevino
zavodljive oči i jednostavno shvatio da to više ne može izdržati.
Poljubio ju je.
64
Šesto poglavlje
Kakav je to samo bio prizor kada su tri dostojanstvenika stigla u kraljevstvo! Princ Westmoon
dovezao se u kočiji od zlata i dijamanata koju je vuklo dvanaest snježnobijelih konja. Princ
Eastsun stigao je u nosiljci optočenoj rubinima i smaragdima i sa zavjesama od čiste svile. A
princ Northwind je doplovio u pozlaćenu jedrenjaku grimiznih i zlatnih jedara. Sva tri
muškarca bila su ponosna, odlučna i nevjerojatno lijepa. No, samo su smeđa ptičica i glavni
konjušar znali da je kraljica te noći otišla u postelju tužna srca.
ilo je to glupo i nerazumno, no Thomas je shvatio da tu nema pomoći i da mora
B potražiti Laviniju Tate. Nije ga mogla zaustaviti nikakva poteškoća, ni mrkla tama, ni
labirint hodnika i sporednih puteljaka. Tri muškarca? Zar je postala razvratnica? Žena
koja se povodi isključivo svojom tjelesnom požudom? Takve misli nisu mu nimalo
popravljale raspoloženje i, kada je napokon uhvatio Laviniju i njezina tri fićfirića, bio je
opasno na rubu živaca.
»Otpusti ih«, zarežao je na nju. Pogledom je prostrijelio muškarce. Dvojica su bila toliko
mlada, tek da su im počele rasti dlačice na bradama, no treći je bio krupan momak širokih
ramena.
Thomas stisne šake. U kakvu je raspoloženju bio, mogao bi krenuti na svu trojicu
odjednom.
»Milorde«, polako izgovori Lavinia. Opet je na sebi imala haljinu vatrene boje koja je trebala
jako odudarati od njezine neobično crvene kose, međutim nekako ipak nije. Upravo obrnuto,
svu pozornost izazivao je izrez na haljini koji je otkrivao njezina baršunasta prsa, a mogao je
opčiniti svakog muškarca.
Thomas je smrknuto pogleda. »Reci im da odu, Lavinia.«
Iznenadivši se načinu na koji je izgovorio njezino ime, podignula je obrvu i Thomas je na
trenutak pomislio da se doista nalazi pred jedinim izborom — povući se ili upotrijebiti šake.
A onda je nešto prišapnula velikom dečku i sva su se trojica, uz još jedan zlokoban pogled,
okrenula i otišla.
»Da čujem. Što je, Thomase?« Prekrižila je ruke na prsima kao da se priprema na neugodan
sukob s ubiračem dugova.
»Trojica, Lavinia?« Ruke je stisnuo uz tijelo.
»I sve sami dječaci.«
65
Zabacila je glavu i nasmijala se. »Dvojica tih dječaka su, milorde, slučajno moji nećaci. A što
se Samuela tiče, sumnjam da bi mu bilo drago da Čuje kako ga zoveš dječakom.«
Dakle, krupan čovjek jest njezin ljubavnik. Thomas poželi lupiti šakom u nešto, bilo što.
»Mlađi je od tebe.«
»Kao i ti«, nježno mu odgovori. »Pa ipak te to nije držalo podalje od mojeg kreveta.«
Na trenutak je samo gladno piljio u nju, prisjećajući se njezina kreveta i svega što su u
njemu radili.
A zatim je okrenula glavu ustranu. »Što želiš?«
»Što ja želim?« Krenuo je prema njoj zbunjen vlastitom potrebom da joj se približi. »Ti si ta
koja slijedi mene.«
»Slijedim tebe?« upitno je podignula obrve.
Nije znao kakvu bi reakciju njegova osuda trebala izazvati — možda negodovanje ili čak
suze — ali svakako ne ovo. Ovo je bilo sažaljenje.
»Thomase, ja te ne slijedim.«
»Onda mi objasni kako to da si baš večeras ovdje kada sam i ja tu sa svojom zaručnicom?«
Slegnula je ramenima — zaista slegnula! — na te ljutite riječi. »Slučajnost, pretpostavljam.«
»A tvoj Samuel?« Bio joj je sada toliko blizu da ju je mogao dodirnuti, ali nije se usudio.
»Poreci, ako želiš, da si ga dovela ovamo u patetičnom pokušaju da me učiniš ljubomornim.«
Podrugljivo je to istresao pred nju, no ona ga je samo promatrala i zatim upitala: »Jesi li
ljubomoran, Thomase? Iskreno, ne znam zašto s obzirom na to da si ti bio taj koji je prekinuo
našu vezu kada si odlučio oženiti ledi Hero.«
Svrnuo je pogled s njezina lica koje je previše zapažalo. »Nikada nisam rekao da moramo
prekinuti, već da samo pričekamo izvjesno vrijeme nakon vjenčanja. Najviše godinu. Mogao
sam ti kupiti veću kuću da si željela. Kočiju i poslugu.«
»Novac s time nikada nije imao nikakve veze.«
»Nego što onda?«
Uzdahnula je. »Kako se god to tebi činilo staromodnim, ja ne želim nastaviti vezu s
oženjenim muškarcem. To je nekako prljavo, ne misliš li tako? Osim toga, vidjela sam tvoju
ledi Hero i čini se da je ona uistinu draga djevojka. Ne bih je voljela povrijediti.«
Stisnuo je zube osjećajući kako ga počinje boljeti glava.
»Želiš li reći da ti je više stalo do moje zaručnice nego do mene?«
Uzvratila mu je pogled ponovno s tim jadnim sažaljenjem u očima. »Želiš li reći da tebi
nije?«
»Što želiš od mene?« zahtijevao je. »Ne mogu se oženiti tobom — znaš i sama, Lavinia. Čak i
kada bismo bili jedno za drugo, čak i da nije prošlo tvoje vrijeme da rađaš djecu, ja se
jednostavno ne mogu vjenčati s nekim poput tebe.«
»Kako galantno od tebe da mi ponovno naglašavaš moju odmaklu dob«, polako će ona.
»No, srećom, nema potrebe za takvom dramom. Svjesna sam da se ne možemo vjenčati, a
odbijam petljati se s tobom u bilo kakvoj vezi dokle god si obvezan nekoj drugoj. I tu se zaista
nema više što reći.«
Osjećao je da ga obuzima očaj. »Mislio sam da ti je stalo do mene.«
Iznad njih su započele eksplozije vatrometa.
66
»I jest. Još uvijek.« Duboko je uzdahnula i pogledala prema nebu promatrajući jarke
tragove. »No, moji osjećaji prema tebi nemaju nikakve veze s ovim razgovorom. Anne je
uništila tvoje povjerenje davno prije nego što sam ja ušla u tvoj život. Nisam sigurna da bi
ikada više mogao vjerovati nekoj ženi, kamoli nekoj s prošlošću poput moje. U tome si bio
izrazito jasan. Zaista, pravo je čudo što si bio spreman zaprositi čak i djevicu kao što je ledi
Hero.«
Neka jezovita, mrkla tmina prekrila mu je srce jer je bila u pravu, prokleta bila. Nikada se
ne bi mogao natjerati da joj istinski vjeruje.
»Kao što si sam zaključio, riječ je o bezizlaznoj situaciji.« Osvrnula se. »Čekat će me —
nevoljko su pristali ostaviti me samo za vrijeme vatrometa.«
Nijemo ju je promatrao, nesposoban pronaći riječi koje bi ovo izgladile. Riječi koje bi je
natjerale da ostane.
Osmjehnula se nekako umorno. »Zbogom, Thomase. Nadam se da ćeš imati sretan brak.«
Ostao je stajati nemoćno gledajući kako se udaljava od njega.
HERO SE PITALA kakav je okus Readingovih usana i sada je saznala — bio je i vino i muškarac i
požuda.
Čista, strastvena požuda koja je njezinim žilama tekla kao živa, vatrena stihija koja joj je
proždirala snagu, i od koje su joj se grčili mišići sve dok, doslovno, nije zadrhtala u njegovim
rukama. Nije ju poljubio kao vojvodsku kćer, smjerno i polako. Ne, ljubio ju je kao ženu. Usne
su mu bile čvrste, zahtijevale su nešto od nje ne čekajući da vide ima li dovoljno iskustva da
se nosi s tim. Jezik mu se gurao uz njezine usne uporno tražeći ulaz. Željno mu je otvorila
usta. Nasrnuo je na nju bez oklijevanja, uzimajući kao da na to ima posve pravo.
»Griffine«, zamucala je, rakama se podržavajući za njegov crni ogrtač, nesigurna što bi
trebala učiniti. Privio ju je bliže k sebi — rako blizu da je kroz suknju osjetila mišiće njegovih
nogu.
Prsti su mu bili u njezinoj kosi, klizili preko nježna vrata, lagano dodirivali vrhove njezinih
grudi.
Trebala ga je odgurnuti. Ono što je pak željela bilo je uzeti mu ruku i uvući te duge prste u
svoj korzet. Voditi ih dok ne počnu milovati nabrekle bradavice obnaženih dojki. Pomislila je
da bi se mogla istopiti od čista užitka ako ih samo dotakne.
Jedno glasno tres! prene je i ona prekine poljubac. Noćno se nebo časkom rasvijetlilo, sjajno
kao dan, bacajući svjetlost na njegovo maskirano lice i usta, vlažna i primamljiva.
Odmaknuo se od nje još uvijek je držeći za ramena, pogleda uperenog u nju kao da je
opčinjen. Bog samo zna kako je njezino vlastito lice moralo izgledati.
Iza njih čulo se klicanje gledatelja.
Hero pokuša nešto reći i shvati da joj usta nisu u stanju oblikovati riječi. »Moramo se
vratiti.«
Nije joj odgovorio, već ju je samo uhvatio za ruku i okrenuo se koračajući natrag stazom
kojom su došli. Spoticala se iza njega, posve neusklađenih pokreta i zbrkanih misli. Još je
jedna vatrena zvijezda eksplodirala iznad njihovih glava, zelene, plave, crvene i purpurne
pahuljice lebdjele su prema zemlji. Staza se pred njima širila; tek što nisu stigli na čistinu na
kojoj su se okupili gledatelji.
67
Reading je iznenada povuče u mračan kutak podalje od glavnog puta. Okrene je prema sebi
i snažno privuče u svoje naručje. Cijelo joj je biće zatitralo kad je, uz ružnu psovku, ponovno
osvojio njezina usta. Proždirao ju je kao da je najslađe jelo, a on izgladnjeli muškarac koji je
predugo bio bez kruha. Lizao joj je usnice, grickao uglove usta, stenjući negdje duboko u
svojim prsima. Ovaj put je spremno otvorila usta jer je znala što on — što ona — želi.
Ponovno se začulo kliktanje publike.
Odmaknuo je glavu od njezine, jedva izgovorivši: »Vaš poljubac ima okus ambrozije, a ja
sam skrenuo s pameti.«
Kratko vrijeme jednostavno su se gledali i njoj se učinilo da je i on jednako zbunjen kao i
ona.
Trepnuo je očima, opsovao i, uzevši je ponovno za ruku, poveo prema čistini.
Svatko iz okupljena mnoštva okrenuo je glavu prema nebu uživajući u prizoru koji se ondje
odvijao. Hero je bez razmišljanja slijedila Readinga prilično rastresena dok su se provlačili sad
kroz ovu, sad kroz onu grupicu ljudi sve dok napokon nisu pronašli svoje društvo.
»Evo vas«, usklikne Phoebe ugledavši Hero pokraj sebe. Pljeskala je i ciktala promatrajući
vatrene vrtuljke kako se okreću iznad njihovih glava. Nagnula se bliže Hero i doviknula: »A
što se dogodilo s lordom Mandevilleom?«
Hero se napokon pribere i glavom pokaže da ne zna, a zatim i sama zbog buke koja je
vladala oko njih, poviče: »Otišao je po piće i onda mi se izgubio iz vida.«
Čula je kako je Reading nešto promrmljao. Usne su mu se od bijesa stisnule i ona je hitro
svrnula pogled.
»Oh, pogledaj!« klikne Phoebe.
Bombice su prasnule i svjetlucajući na nebu pretvorile se u zeleno-zlatnu krilatu zmiju.
Vatreno se stvorenje izvijalo, a potom stopilo u bliješteću bijelu kišu iskrica.
»Ovo je fantastično«, oduševljeno će ledi Margaret.
Uistinu je bilo. Bila je to najveličanstvenija predstava vatrometa koju je ikada vidjela — a
opet, osjećala se neobično ravnodušno. Bila je svjesna jedino Readingove pojave uz Phoebe.
Između njih kao da se pojavila neka nevidljiva veza, neka nova stvarnost razapeta između
senzualnosti i smrtna grijeha.
Dragi Bože, što sam to učinila?
Dodirnula je svoja usta drhtavim prstima. Upravo je počinila djelo strašne izdaje. Znala je
to. Bila je svjesna posljedica i žaljenja koje one sa sobom donose. Ali i mogućnosti da se oda
mnogo većem grijehu i još većoj krivnji. I konačno, bila je svjesna činjenice da je sama njezina
duša u opasnosti.
I nije ju bilo briga.
Bila je kao u nekoj groznici i samo je žudjela ponovno okusiti njegova usta, osjetiti njegovo
čvrsto tijelo pokraj svojeg. Saznati isijava li njegova gola koža jednaku toplinu i onda kada je
razodjeven. Istraživati njegova obnažena prsa. Ležati s njim potpuno naga.
Ubrzano je disala, kao da ne može uhvatiti zraka. Nikada se nije smatrala bićem tjelesnih
želja. Nikada prije ni s jednim muškarcem nije iskusila ovakvu čežnju. Kao da je do sada bila
uspavani barut, a on vatra koja ju je rasplamsala u buktinju. I odjednom je sve postalo živo,
jasno i usijano. I samo se noćno nebo radovalo kao da slavi njezino buđenje.
68
Njezina se maska raspala na komadiće. Spoznala je šokantnu istinu da je i ona, kao i svi
drugi, samo smrtnica, sklona grijehu baš kao i većina posrnulih žena.
I da joj to nije važno. Da je samo maknuo prstom, ona bi se okrenula i slijedila ga natrag
prema skrivenim, mračnim stazama. Obavila bi se oko njega i ponudila mu svoje usne da ih
ponovno ljubi.
Zadrhtala je i obgrlila se rukama.
»Je li vam hladno?« Glas mu je bio dubok i previše blizu.
Odmahnula je glavom, malčice presilovito te ustuknula korak dalje od njega ostavljajući
pristojan razmak među njima.
Namrštio se i baš htio nešto reći…
»Ah, tu ste«, s druge strane dopre Mandevilleov glas.
Osvrnula se i nasmijala mu se s gotovo paničnim olakšanjem. Mandeville je bio zdrav
razum. Mandeville je bio unutarnji mir.
Sigurno se nešto od onoga što je osjećala odražavalo u njezinim očima.
Mandeville se nagne bliže tako da ga uz svu galamu može čuti. »Žao mi je što sam vas
izgubio. Nadam se da vam nisam priskrbio previše briga?«
Ona odmahne glavom još uvijek se smijući poput dvorske lude nesposobna prozboriti riječ.
»Što ti je bilo na pameti?« progunđa Reading u blizini, a njoj se isprva učinilo da nju
optužuje. Tada ga pogleda i primijeti ubojit pogled kojim je strijeljao Mandevillea.
»Ovdje za jednu damu nije sigurno da bude sama.«
Mandeville zabaci glavu: »Kako se usuđuješ?«
Readingovo se lice izobliči od gnušanja i on se okrene na peti i ode do ruba čistine.
Mandeville nesigurno promotri Hero. »Žao mi je...«
Dobri Bože, sada uistinu ne može tražiti da joj se ispriča. Potapša ga po rukavu. »Molim vas,
nemojte se brinuti.«
»Ali, trebao bih«, pokorno reče Mandeville. »Moj brat je u pravu — nisam vas smio izgubiti
u ovom labirintu staza. To nije bilo pametno od mene. Molim vas oprostite mi, Hero.«
Rijetko ju je oslovljavao osobnim imenom, a da pritom ne spomene njezinu titulu.
Hero je osjetila kako joj suze naviru na oči. Ovaj je čovjek tako dobar, tako pošten, a ona je
bila budala da dozvoli strastvenoj, žarkoj tjelesnoj žudnji da ugrozi sreću koja ju je s njim
čekala.
Stisne mu ruku. »Nije se dogodilo ništa strašno i to je sada iza nas. Molim vas, nemojmo
više o tome.«
Na trenutak se činilo kao da nešto traži na njezinu licu propuštajući purpurna i crvena
svjetalca koja su rominjala s neba.
»Onda dobro«, napokon je rekao. »Čini se da ću se oženiti doista mudrom ženom.«
Usnice su joj podrhtavale dok ga je promatrala, svjesna da ne zaslužuje njegovu pohvalu.
Bio je to muškarac za kojeg se odlučila udati. Odluka je donesena, ugovori sastavljeni i
potpisani. Bit će to dobar brak, pun međusobna poštovanja i ostvarenih zajedničkih ciljeva.
Pa ipak, nije si mogla pomoći a da se lagano ne okrene i baci pogled prema Readingu. Stajao
je postrance pogleda uprta u nebo, a jarka mu se svjetlost odražavala u očima.
69
***
»USTANITE, MILORD, bude nam zbrisala.«
Griffin progunđa, okrenuvši se s trbuha na leđa, i rukom zakloni oči. »Odlazi.«
»Ne mogu otić, milord«, veselim glasom odgovori Deedle, njegov osobni sluga — i — tajnik
— i — majstor za sve.
»Rekli ste mi da vas probudim ak izađe i da tak dugo budem uporan, bez obzira kaj budete
njurgali, dok se ne ustanete sami od sebe, i evo ga, budim vas.«
Griffin uzdahne i otvori jedno oko. Prizor koji se pojavio pred njim nije bio baš zgodan.
Deedle je netom navršio dvadeset i petu, po vlastitu računanju, ali je u tom vremenu već
uspio izgubiti dva prednja gornja zuba. No sudeći po široku osmijehu koji je krasio njegovo
lice, činilo se da ga to ne zabrinjava previše. Nosio je periku — jednu od onih koje je Griffin
odbacio — koju je bilo više nego potrebno nakovrčati i napudrati. Njegove mutne smeđe oči
bile su uske i preblizu, i škiljile su niz velik uglasti nos koji je pak zauzeo toliko mjesta na licu
da se činilo da su mu se njegova mala usta i još manja brada u potpunoj predaji spustile niz
vrat.
Deedle se na Griffinovo jedno otvoreno oko nasmijao i isplazio jezik kroz rupu između zuba
— bila je to njegova prilično nezgodna navika. »Hoćete malo kave, milord?«
»O Bože, da.« Griffin je žmirkajući pogledao prema prozoru. Činilo se da je sunce već
uistinu visoko na nebu, no prošle su večeri ostali vani dobrano iza ponoći. Sjetio se slatkog
poljupca koji su podijelili on i ledi Hero — i kako ga nakon toga više nije mogla pogledati u
oči. Trepnuo je. »Siguran si da kreće?«
»Dečko kojeg sam postavil na stražu dotrčal mi je da mi to veli, nema ni deset minuta«,
odgovori Deedle. »Izgleda da ledi voli rano jutro, ha?«
»Ali ne voli držati obećanja.« Uspravio se na krevetu, s golih prsa spale su mu plahte, i on se
počeška po bradi razmišljajući o kreposnoj ledi Hero. Pokušavala ga je izbjeći. Zar ju je
poljubac toliko prestrašio?
»Jesi li siguran da se zaputila prema St. Gilesu?«
»S njom je onaj krupni sluga i naručila je kočiju. Nekak je prerano za jutarnje društvene
obaveze.« Deedle suzi oči i slegne ramenima. »Ima razloga za vjerovat da je to mjesto kam je
krenula, jel’da?«
Griffin udahne. Da, bilo je razloga u to vjerovao.
Još umoran izvukao se iz kreveta i stao se umivati vodom iz lavora. »Ima li kakva glasa od
Nicka Barnesa?«
Deedle je pred njega postavio britvu, remen za oštrenje i ručnike. »Ne.«
»Kvragu.« Griffin se namrgodi. Nick se obično svako jutro prvo javljao porukom. Morat će
izvidjeti je li Nick zaspao ili je u pitanju nešto mnogo zloslutnije.
No, najprije se mora pozabaviti dražesnom ledi Hero — i svim posljedicama jučerašnjeg
nagona.
Petnaestak minuta kasnije, Griffin je sletio niza stube svoje unajmljene gradske kuće. Kuća
nije bila smještena u najmodernijem dijelu West Enda u Londonu, no odavno je bio odlučio
da je boravište podalje od Thomasova ključno za sklad u obitelji.
70
Rambler je već čekao u podnožju stuba, a za uzde ga je pridržavao mladi konjušar. Griffin
mu potapša sjajni vrat, a zatim se, bacivši dečku šiling, uspeo u sedlo.
Dan je bio sunčan i Rambler je odlično uhvatio ritam krivudajući lijevo-desno kroz
londonsku gužvu. Nepunih dvadesetak minuta kasnije, Griffin je pronašao kočiju ledi Hero
zaglavljenu iza krda svinja.
Kočijaš ledi Hero samo je odmahnuo vidjevši Griffina kako mu maše na ulasku u kočiju.
»Dobro jutro«, pozdravio ju je sjedajući.
»Odlazite«, odzdravila mu je.
Položio je ruku na srce. »Kakva okrutnost od tako lijepe dame.«
Nije ga čak ni pogledala. Nepomično je piljila kroz prozor ostavljajući ga da gleda u njen
povučen i suzdržan izraz lica. Tek su dvije nejasne ružičaste mrlje na njezinim jagodicama
odavale da je ta mirnoća lažna.
»Ne biste smjeli biti ovdje.«
»Hm, da.« Ispružio je noge i prekrižio ih boreći se odjednom sa sasvim nepoznatim
osjećajem krivnje.
Buka izvana postajala je sve nesnosnija. »Trebao bih biti u krevetu i još uvijek u carstvu
snova, no nije moja krivnja što ste vi odlučili ustati tako rano i iskrasti se bez mene u St.
Giles.«
Uznemireno je napućila usne. »Ovo nije pametno.«
Primijetio je tla uopće ne niječe mjesto na koje se zaputila. »Jeste li rekli svom bratu ili
Thomasu o izletima u St. Giles?«
»Ne, ali —«
»Onda idem s vama.«
Sklopila je oči kao da se bori s mučninom. »Znate da ne bismo smjeli ovo činiti.«
Zar ju je toliko povrijedio? Pročistio je grlo osjećajući se nekako, sebi nesvojstveno,
nesigurno, »Što se tiče prošle noći...«
Podignula je dlan da ga zaustavi, lica još uvijek okrenuta ustranu. »Nemojte.«
Otvorio je usta, no ona se ukočila poput kamena kipa. Činilo se da se povukla negdje
duboko u sebe.
Prokletstvo! Zatvorio je usta, okrenuo se prema prozoru i stao promatrati van dok se kočija
lagano kotrljala naprijed.
Ovo je zaista dobrano zabrljao. Da je imao prilike vratiti se unatrag i ponoviti jučerašnju
večer, on bi... što? Sasvim sigurno ne bi povukao onaj poljubac.
Griffin uzdahne i spusti glavu na mekani naslon.
Taj poljubac je bio prilično spektakularan. Sjetio se njezinih mekih i podatnih usana,
njezinih prsa stisnutih uz njegove grudi i kako mu je samo snažno tuklo srce. Bio je uzbuđen,
prirodno, no začudo, ono što ga se najviše dojmilo nije bila erotičnost njihova zagrljaja, već
milina.
Činilo se... ispravno — koliko god to pogrešno bilo.
I koliko god bilo budalasto što je poljubio bratovu zaručnicu, učinio bi to opet ispočetka
kada bi ledi Hero dala samo malen, i najmanji znak pristanka.
Griffin podigne jednu vjeđu i potiho otpuhne.
71
Dama o kojoj je riječ nije pokazivala takve znakove ovoga jutra. Sjedila je na svom mjestu
ukočena kao šipka — položaj je morao biti neudoban dok se kočija naginjala u zavojima — a
lice joj je još uvijek bilo okrenuto ustranu. Tako je davala naslutiti koliko ga prezire.
Pa dobro, tako je i najbolje, zar ne?
Griffin udahne. »Zašto ste odlučili tako brzo opet posjetiti St. Giles?«
»Gospodin Templeton je pristao naći se sa mnom na mjestu gradnje novoga doma«,
odgovorila je.
Podignuo je obrve očekujući dodatno objašnjenje, no očito nije imala takvu namjeru. Fino,
može se i on tako ponašati.
Nakrivio je šešir preko očiju i zavalio se u sjedalu ne bi li uhvatio još malo sna koji mu je
jutros bio uskraćen.
Nešto kasnije Griffin se probudio uz tresak kočije koja se zaustavljala. Nemarno je
promatrao kako ledi Hero ustaje i bez jedne jedine riječi napušta vozilo. Usne su mu se
trznule. To je zasigurno trebalo pokazati gdje mu je mjesto. Mogao je ostati u kočiji i čekati da
se vrati, ali znatiželja je pobijedila. Izašao je iz kočije i stao je slijediti osvrćući se oko sebe.
Nalazili su se u St. Gilesu, ne tako daleko od njegove destilerije, zapravo.
Kočija se zaustavila na početku nekog uskog puta, preširoka da prođe. Griffin ugleda ledi
Hero kako zajedno sa svojim slugom Georgeom odrješito hoda putem.
Potrčao je da ih sustigne. Dok je stigao do njih, ona se već upustila u razgovor s
Jonathanom. Arhitekt je bio sav u crnome, a ispod jedne ruke držao je pozamašan snop
papira. Okrenuo se da pozdravi Griffina, no ledi Hero je samo nastavila govoriti.
»... kao što vidite. Sada smo zabrinuti da će djeca morati ostati u svom bijednom
privremenom skloništu tijekom zime. Možete li nam dati ikakvu nadu, gospodine
Templetone?«
Zastala je na trenutak da udahne, a Griffin brže-bolje iskoristi stanku i svom prijatelju
pruži ruku. »Dobro jutro, Jonathane. Kako si danas?«
»Dosta dobro, milorde, dosta dobro«, vedro odgovori arhitekt. Osvrne se prema ledi Hero i
zatrepće od njezina prodorna pogleda. »Eh... sada, dakle, da se vratimo na to kako napreduje
gradnja doma, miledi. Kao što vidite, moj prethodnik teško da je uopće postavio temelje.
Imao sam priliku razgledati gradilište i bojim se da sam otkrio nekoliko poteškoća.«
Ledi Hero se namršti. »Da?«
Jonathan zakima glavom gurajući naočale na čelo. »Veći dio temelja je u dobru sranju, no
na nekim mjestima se već slegnuo i morat će se ponovno iskopati, poduprijeti i onda
ponovno izgraditi. Nadalje, papiri koje ste mi poslali upućuju da je kupljena posebna Vrsta
kamena, zatim drvo i ostali materijali koji se ovdje navodno čuvaju. Bojim se da ih ne mogu
pronaći.«
»Ukradeno?« upita Griffin.
»Da, milorde, ili ih možda nikada nisu ni kupili.« Jonathan je izgledao zabrinuto. »U
svakom slučaju, prije nastavka gradnje morat će se kupiti materijal.«
Griffin svrne pogled prema ledi Hero i primijeti kako se grize za usnicu. »Ja... ja ću se
morati pobrinuti da prikupim novac potreban za kupnju materijala. Prošli put je trajalo
tjednima da nam isporuče kamen.«
72
»Ah.« Gospodin Templeton se prenerazio. »Mislim da onda po tom pitanju imam dobre
vijesti. Znam dobavljača finoga granita koji već ima izvjesnu zalihu na svom skladištu, ovdje
u Londonu. Uopće ne sumnjam da ga ima dovoljno za naše potrebe. To nije talijanski mramor
kako stoji u izvornim planovima, no granit je dovoljno lijep. I jeftiniji. Siguran sam da ga
mogu uvjeriti da vam kamen da na kredit.«
Ledi Hero se doimala opuštenijom. »Predivno, gospodine Templetone! Pouzdajem se onda
u vas da ćete obaviti kupnju granita i srediti da ga se dopremi ovamo. Sada biste mi možda
mogli iznijeti probleme koje ste spomenuli.«
Griffin je sjedio na kamenom temelju ledi Heroina sirotišta i čekao da ona s Jonathanom
završi obilazak gradilišta. Zabacio je glavu uživajući u sunčanim zrakama na svome licu.
Morat će je nakon toga otpratiti kući i onda se opet vratiti u St. Giles da se posavjetuje s
Nickom o tome što napraviti s Vikarom.
Umorno je protrljao zatiljak. Ne može zauvijek ostati u Londonu i čuvati destileriju. Možda
bi se Vikara nekako moglo potkupiti. Samo, Griffin bi najradije izbjegao situaciju da tom
čovjeku daje novac. Jedino preostalo sredstvo da se onemogući kralja kriminala bilo je
ubojstvo.
Griffin se od gađenja na samu pomisao nasmije u sebi. Tako nisko još nije pao.
»Milorde!«
Osvrnuo se i primijetio slugu kako trči prema njemu. Uspravi se. »Što je?«
»Kod kočije je neki dečko koji pita za vas. Rekao je da vam kažem da ga je poslao Nick.«
Ledi Hero i Jonathan su se do tog trenutka već vratili. Prvi put toga dana zagledala se u
Griffina. »Što se dogodilo?«
»Nešto poslovno.« Obrati se Jonathanu: »Jeste li završili za danas?«
»Da, ali —«
»Hajdemo onda.« Zgrabi je za ruku i žurno krene prema kočiji. Bilo mu je mrsko što je mora
voditi sa sobom, ali nikako je nije mogao ostaviti tla sama lunja St. Gilesom.
»Prokletstvo.«
Upitno je podignula obrvu, no zadržala je korak s njegovim. Mladac koji je čekao pred
kočijom bio je jedan od članova Nickove družine. Već na sam pogled ledi Hero, oči su mu se
raširile i on skine šešir. Vjerojatno nikada u životu nije vidio plemkinju.
»Što je?« upita Griffin.
Dječak poskoči odvajajući pogled s ledi Hero. »Nick želi razgovarati s vama, milord. Dost
brzo, ak bi mogli.«
Griffin kimne. »Skoči straga na kočiju.«
Dao je naputak kočijašu kuda da vozi, a zatim pomogao ledi Hero da uđe i pokucao da se
krene.
Promatrala ga je kako se baca na mekane naslone.
»Kako vas je vaš glasnik pronašao?«
»Javio sam gdje ću biti«, odgovori usput.
Srećom, nije mu postavljala više pitanja. Kočija se već zaustavljala pred zidom destilerije.
»Ostanite ovdje«, naredi joj iskačući iz vozila.
Griffin prođe kroz vrata. Nick je bio u dvorištu.
73
»Ovamo.« Nick glavom pokaže prema destileriji i povede ga.
Unutra su vatre rasvjetljavale prostor nalik pećini, stvarajući nadnaravnu atmosferu
Hada. Mala skupina njegovih ljudi bila je okupljena nad nečime što je ležalo na podu
skladišta.
Kada se približio, shvatio je da se radi o čovjeku.
Ili, o onome što je ostalo od njega.
Tijelo je bilo izvijeno, udovi u zglobovima pod kutovima nimalo prirodnima. Griffin baci
pogled na lice i hitro ga svrne ustranu.
»Tommy Reese«, reče Nick i pljune u slamu.
»Otišao na kriglu piva jučer popodne, a sad su ga ovakvog hitili prek zida prije nema ni pol
sata.«
Griffin stisne šake. Sjećao se Tommyja, nije mu moglo biti više od dvadeset godina. »Je li
išta rekao?«
Nick odmahne glavom. »Bio je već mrtav.« Strogo je pogledao ljude koji su u tišini stajali
oko njih i pokazao Griffinu da se maknu ustranu.
»Mislim, milord, da su ga mučili.«
»U to nema sumnje«, namršti se Griffin. »Je li Reese bio na bilo koji način uključen u neku
posebnu tajnu našeg posla?«
»Ne, tek je počeo.«
»Onda je Vikar ovo izveo kao znak upozorenja.«
»I da prestraši ljude.« Nick spusti glas.
»Već su dva pobjegla. Nisam ih mogao zaustavit makar sam tim bedacima rekao da im je tu
puno sigurnije.«
»Sranje«, opsuje Griffin pa se obrati muškarcima. »Dakle, ovo je prvi udarac. Odsada
nadalje nitko ne izlazi noću, a danju idete u parovima. Jasno?«
Muškarci kimnu iako ga nitko nije mogao pogledati u oči.
Griffin se široko nasmije premda je imao mnogo veću potrebu urlati.
»A vaša se plaća upravo udvostručila, u redu? Svaki koji do sutra ostane ovdje, dobit će
šaku kovanica. Izađite večeras, i umjesto toga dobit ćete ovo.« Bradom pokaže na mrtvo
tijelo.
Zagledao se u svakog ponaosob dok ga svi nisu pogledali u oči i potvrdili.
Napokon, Griffin glavom pokaže prema pećima. »Nastavite s tim.«
Ljudi su se vratili na posao. Nitko se nije nasmijao ni izgledao pretjerano veselo, no barem
više nisu potiho međusobno rogoborili. Nick je povukao dvojicu ustranu i potiho im dao
upute.
Već sljedećeg trenutka ta su dvojica zajedno podignula Reeseovo unakaženo tijelo i odnijela
ga u dvorište.
Griffin se okrenuo zamišljeno promatrajući kako se ponovno lože destilerijske peći.
»O moj Bože«, začuo se ženski glas iza Griffina.
Osvrnuo se i susreo s optužujućim pogledom ledi Hero. »Vi se bavite proizvodnjom džina!«
74
Sedmo poglavlje
Rano sljedećeg jutra kraljica je dočekala svoje prosce u prijestolnoj dvorani.

Na sebi je imala haljinu od srebra i zlata, njena kosa crna poput noći bila je začešljana i
spletena, a na glavi je nosila zlatnu krunu. Svaki muškarac u dvorani bio je opčinjen njezinom
ljepotom i uznositošću.
Kraljica se zagledala u prosce i postavila im pitanje: »Što je temelj mojega kraljevstva? Imate
vremena danas do ponoći odgovoriti na to pitanje.«
Dakle, princ Eastsun pogledao je u princa Westmoona, a princ Westmoon princa Northwinda, a
zatim su sva trojica pohitala iz dvorane.
No, kada je glavni konjušar čuo pitanje, samo se u sebi nasmijao...
ero nije mogla vjerovati, no dokaz joj je bio ravno pred očima — i pred nosom. U
H veliku skladištu ispred nje stajale su goleme bakrene bačve smještene iznad žeravice,
a zrak je bio ispunjen mirisom alkohola i borovice. Ovo je bila destilerija džina — i to
najvjerojatnije jedna od onih ilegalnih.
A Reading se ni najmanje nije uznemirio time što je otkriven.
»Što se to događa? Je li ono što sam vidjela vani u dvorišni bio mrtav muškarac!« Netremice
ga je promatrala očekujući objašnjenje, no on joj je samo okrenuo leđa.
Zapravo, jedina osoba kojoj je očito bilo neugodno bio je krupan, mišićav muškarac pokraj
njega. »Milord, miledi —«
»Ledi može čekati«, izjavi Reading prilično jasno.
Hero je osjetila kako joj se žare obrazi. Još joj nitko nikada nije tako oholo odbrusio. A kad
samo pomisli da je još jučer tom nitkovu dozvolila da je poljubi!
Osvrnula se na drugu stranu spremna napustiti ovo grozno mjesto, no iznenada je stajao
kraj nje i svojim je snažnim rukama zgrabio za ramena.
»Pustite me«, prosiktala je kroza stisnute zube.
Na licu mu se nije moglo razabrati ni najmanje suosjećanja. »Ovdje imam još posla. Kada
završim, otpratit ću vas kući —«
Othrvala se i oslobodila ruke te krenula prema izlazu.
»Hero«, mirnije ju je pozvao, a zatim povisio ton da ga i ostali mogu čuti: »Pobrinite se da
njezina kočija ne ode bez mene.«
75
»Milord.« Dvojica muškaraca su poput strijela potrčala kraj nje i van kroz vrata,
nesumnjivo kako bi pomogli da je se zadrži u zatočeništvu dok Reading obavlja svoje prljave
poslove. Mirno je nastavila prema kočiji — neće dozvoliti da je vidi u naletu histerije.
Kada je izašla iz dvorišta i došla do kočije, ignorirala je Readingove stražare i popela se u
vozilo.
Nije morala dugo čekati, no bez obzira na to, kada se kočija uzdrmala i Reading popeo
unutra, njezino raspoloženje nije bilo nimalo bolje. Pokucao je na strop, a zatim sjeo i stao
gledati kroz prozor. Vozili su se nekoliko minuta sve dok Hero nije više mogla podnijeti tu
tišinu.
»Zar mi nećete reći o čemu se tu radi?«
»Nisam imao namjeru«, naglašavao je svaku riječ — izričito, i bila je sigurna da je to činio
ne bi li je razbjesnio.
»To što sam vidjela bila je destilerija.«
»Da, bila je.«
»Za proizvodnju džina.«
»Točno.«
Durila se na njega, osjećajući kako joj u prsima pulsira bijes. Bila je strahovito blizu toga da
izgubi tu svoju masku — opet. Hero se borila da preuzme nadzor nad vlastitim glasom, no
čak i nakon toga riječi su joj zvučale kao da stružu po grlu. »Možete li uopće pojmiti kakva je i
koliko duboka bijeda koju džin donosi ljudima koji žive ovdje u St. Gilesu?«
Šutio je.
Nagnula se naprijed i pljesnula ga po koljenu. »Znate li? Je li za vas to samo neka vrsta
zabave?«
Uzdahnuo je i napokon joj se okrenuo. Bila je šokirana ugledavši iscrpljenost koja mu se
ocrtavala na licu. »Ne, nije zabava.«
U kutovima očiju navirale su joj suze i sa zgražanjem je shvatio da joj glas podrhtava. »Zar
niste vidjeli dječicu kako gladuju dok im majke loču džin? Niste li nabasali na tijela slomljenih
muškaraca, koji su se od toga pića pretvorili u kosture? Moj Bože, niste li i sami plakali zbog
izopačenosti koju sije to piće?«
Zatvorio je oči.
»Jesam.«
Ugrizla se za usnicu boreći se s vlastitim osjećajima, trudeći se da ponovno ovlada sobom.
Reading nije bio glup. Morao je postojati razlog za tu ludost. »Objasnite mi. Zašto? Zašto biste
se miješali u tako prljav zanat?«
»Taj ›prljavi zanat‹ spasio je Mandevilleov imetak, moja ledi Savršena.«
Ona snažno odmahne glavom. »Ne razumijem. Nikada prije nisam čula da Mandevilleov
imetak treba spašavati.«
Griffin zajedljivo izvije usta. »Hvala vam. To samo znači da sam dobro obavio svoj posao.«
»Pojasnite.«
»Znate da je moj otac preminuo prije desetak godina?«
»Da.« Sjetila se razgovora koji je vodila s tetom Bathildom te noći kada se zaručila. »Odmah
ste napustili Cambridge kako biste bančili po gradu.«
76
Ovaj put se iskreno nasmijao. »Da, pa, tu priču bilo je lakše probaviti od istine.«
»A istina je?«
»Bili smo praznih džepova. Da —«, kimnuo je na njezin preneražen izraz lica, »moj otac
uspio je izgubiti obiteljsko bogatstvo zbog čitavog niza ulaganja, najblaže rečeno zbog toga
što su ga loše savjetovali. Ja osobno nisam imao pojma o financijama svoje obitelji. Budući da
sam bio drugi sin, otac i Thomas nisu smatrali da me se to tiče. Kada mi je, dakle, moja majka
na pogrebu rekla u kakvu smo škripcu, bio sam toliko rastresen da ste me i percem mogli
oboriti s nogu.«
»I zato ste napustili školovanje, da biste sredili obiteljske financije?« upita Hero
sumnjičavo.
Raširio je ruke i nagnuo glavu.
»Ali, zašto vi? Zar nije bio Thomasov zadatak da pronađe upravitelja dobara?«
»Prvo« — on ispravi jedan svoj dugi prst — »nismo si mogli priuštiti upravitelja dobara, a
drugo, Thomasov smisao za novac jednak je onome našeg dragog, pokojnog oca. Zadnje što
smo imali potrošio je već sljedećeg tjedna nakon očeve smrti.«
»A novac je pak nešto u čemu ste vi spretni«, polako izgovori Hero. »To ste mi rekli kada ste
mi ponudili zajam. Kada su u pitanju financijski poslovi, čovjek se može osloniti na vas.« Zar
je mislio da je to jedina stvar zbog koje se netko mogao pouzdati u njega da će je dobro
napraviti?
Griffin potvrdno kimne glavom. »Hvala Bogu, moja majka je shvatila što Thomas radi.
Imala je vlastito malo nasljedstvo koje je skrivala pred ocem. Cijelu smo prvu godinu, tako
nekako, živjeli od te sitnice od novca sve dok moja destilerija nije počela donositi zaradu.«
Na spomen riječi »destilerija«, pozornost joj se ponovno usmjerila na prvotno pitanje.
»Ali... destilacija džina? Zašto baš to od svih mogućih poslova?«
Nagnuo se naprijed laktovima se oslanjajući na koljena.
»Pokušajte me razumjeti. Došao sam kući sa sveučilišta i zatekao majku posve iznurenu od
žalosti i brige, pola obiteljskog namještaja i stvari već je bilo prodano da se vrate očevi dugovi,
da ne spominjem utjerivače dugova koji su nas salijetali u svako doba. A Thomas je
zanovijetao o tome kako bi bilo dobro da imamo novu kočiju s pozlaćenom drvenarijom. Bila
je jesen i sve što sam imao bio je truli urod žita, većinom upropašten od vlage. Mogao sam to
prodati preprodavaču koji bi to i sam dalje prodao proizvođaču džina, pa sam si mislio, čekaj
malo, zašto da izgubim veći dio profita? Kupio sam rabljenu destileriju i još dodatno platio
staroj bitangi od koje sam je kupio da mi pokaže kako radi.«
Naslonio se na svom sjedalu i slegnuo ramenima. »Dvije godine poslije mogli smo si
priuštiti bal da Caro kao debitanticu uvedemo u društvo.«
»A Mandeville?« ona potiho upita. »Zna li on čime uzdržavate obitelj?«
»Ne brinite se«, odgovorio je s krajnje podrugljivim prezirom.
»Ruke vašeg zaručnika potpuno su čiste. Thomas se brine o mnogo plemenitijim stvarima
nego što je to pitanje otkuda dolazi novac koji ga odijeva. Njegovi interesi vezani su uz
Parlament i kao takvi nemaju nikakve veze s ubiračima dugova.«
»Ali« — sva se namrštila pokušavajući shvatiti — »mora imati barem neku ideju otkuda sav
taj novac. Zar vas nikada nije pitao?«
77
»Ne.« Reading slegne ramenima. »Možda se i pita, ali ako je tako, nikada mi to nije dao do
znanja.«
»A vi o tome nikada niste pokušali razgovarati s njim?«
»Ne.«
Sada je zabrinuto zurila u svoje ruke. Ono što je Reading radio da zaradi novac bilo je za
svaku osudu, međutim što reći o muškarcu koji je uživao u tom bogatstvu, a da nijedanput
nije pitao otkuda dolazi? Nije li Mandeville na neki način zaslužio osudu jednako kao i
Reading? Možda čak i više — jer, uživao je u svim povlasticama, a da svoju dušu ni najmanje
nije izlagao razarajućim posljedicama proizvodnje džina. Postojalo je ime za takva čovjeka,
bila je svjesna toga.
Kukavica, javio se tanašan glasić negdje u dubini njezina srca.
Odgurnula je tu misao i pogledala Readinga. »Ako moj brat sazna što radite, nimalo neće
oklijevati da vas izvede pred sud. Kada je u pitanju džin, Maximusa se ne može urazumiti.«
»Čak i ako bi to podrazumijevalo rizik da svoju dragu mladu sestru uvuče u skandal?« Izvio
je obrvu. »Mislim da ne.«
Odmahnula je glavom, okrenula se i stala gledati kroz prozor.
Ostavili su iza sebe St. Giles i vozili se mnogo ljepšom četvrti. »Ne poznajete ga. Opsjednut
je džinom i posljedicama koje ostavlja na londonskoj sirotinji — takav je još od ubojstva naših
roditelja. Vjeruje da je džin kriv za njihovu smrt. Nisam baš sigurna da bi se previše ustezao
bez obzira na to što ćete uskoro postati moj šogor.«
Slegnuo je ramenima. »Morat ću iskušati svoju sreću.«
Napućila je usne. »O čemu ste raspravljali s onim čovjekom u destileriji?«
On uzdahne. »Imam suparnika — iako je ta riječ preblaga za ono što on istinski jest — koji
se namjerio na mene da me izbaci iz posla.«
Uznemireno ga pogleda. »Kakav je to suparnik?«
»Takav koji voli razbijati male pecare i ne libi se baciti preko dvorišnog zida smrskano tijelo
jednog mog čovjeka«, odgovori. »To je i bio razlog zbog kojeg sam došao u London — no, to i
vaše zamke s Thomasom.«
»O, Bože.« Zavrtjela je glavom. Kako se uopće mogao šaliti s tim što se spetljao s takvim
kriminalcima? »Onda je taj muškarac bio —«
»Njegovo ime je Reese, i jedini njegov grijeh, čini se, bio je taj što je jučer izašao na piće.«
Zadrhtala je. »Siroti čovjek.«
»Ne morate se brinuti«, reče on. »Kao što sam rekao, Thomas nema veze s tim.«
Preneraženo ga je promatrala. Zar ju je doista smatrao tako plitkom osobom?
»Mogu shvatiti da ste očajno pokušavali dovesti u red financije svoje obitelji«, polako je
započela. »No one više nisu u opasnosti, nije li tako? Moj brat bi već prije saznao da postoje
financijske poteškoće kada je dao sastaviti moj bračni ugovor.«
»Vaš brat je prepreden čovjek«, Reading se ubacio. »Uopće ne sumnjam da ste u pravu.
Mandevilleovo bogatstvo je sada sigurno. Nije pronašao ništa naopako.«
»Pa, ako je tome tako, zašto nastavljati s proizvodnjom džina?«
»Ne razumijete —«, počne joj objašnjavati.
»Opet mi se obraćate kao nekome tko ne razumije«, odbrusi ona.
78
Pogledao ju je svojim svjetlozelenim očima u kojima nije bilo popuštanja. »Ja imam obitelj o
kojoj moram voditi računa, moja ledi Savršena. Caro se dobro udala, no Megs je još uvijek
neudana. Ako se namjerava dobro udari, mora se prikazati u najboljem svjetlu — vjerujem da
to razumijete. Ne mogu odustati od destilerije sve dok joj ne osiguramo brak — i dok i sam ne
postanem financijski stabilan. Treba nam novac od proizvodnje kako bismo joj financirali
predstavljanje u društvu.«
Ona sklopi oči, a riječi joj poteku: »Prošli smo nesuglasice, moj lorde Besramni. Bilo je
trenutaka zadnjih nekoliko dana kada sam mislila da ste mi čak prilično mrski.« Frknuo je,
no ona nastavi. Morala je izreći svoju misao prije nego što izgubi hrabrost. »Ali mislim da
smo jednako tako nešto naučili jedno o drugome. Voljela bih vjerovati da smo na neki način
prijatelji.«
Tišina je postala tako sveobuhvatna da je na trenutak pomislila kako je zadržao dah.
Otvorila je oči i vidjela da je, laktovima naslonjen na koljena, promatra svojim mirnim
svjetlozelenim očima, no u njihovu se odsjaju krilo nešto od čega joj je zastajao dah. Sklopila
je ruke da povrati hrabrost.
»Da, prijatelji«, tiho je potvrdila, samoj sebi jednako kao i njemu. »I kao prijateljica,
preklinjem vas: molim vas prestanite na taj način zarađivati novac.«
»Megs —«
Ponovno je naglo zavrtjela glavom prekidajući ga. »Da, ledi Margaret treba haljine da upeca
muža, ali mora postojati drugi način da se zaradi novac. Svjedočila sam tome kako džin
uništava živote u siromašnijim četvrtima Londona. Možda vas sada to ne dira toliko, možda
sada vidite jedino potrebe svoje obitelji i ono što je vama potrebno, no jednog ćete dana
otvoriti oči i pogledati oko sebe. Kada taj dan dođe, spoznat ćete kakvu ste bijedu prouzročili
vi i vaš džin. A kada se to dogodi, džin će uništiti i vas, također.«
»Prijatelji.« Zavalio se na sjedalu ignorirajući njezino upozorenje.
»Je li to stvarno ono što sam ja vama? Prijatelj?«
Trepnula je. Nije očekivala to pitanje. »Da, zašto ne?«
Slegnuo je ramenima mrzovoljno je odmjeravajući. »Pa da, zašto ne. Prijatelj je tako jako...
nevina... riječ. Ljubite li se sa svim svojim prijateljima kao što ste se jučer sa mnom?«
Oči su joj se suzile — čekala je s koje strane će doletjeti udarac. Pa ipak, nije mogla
suspregnuti laganu drhtavicu.
Njegov je poljubac bio strastven. »Rekla sam vam da ne želim raspravljati o tome što je bilo
jučer. To je dio prošlosti.«
»I zaboravljeno?«
»Da.«
»Zanimljivo.« Pogladio se po bradi. »Meni se pak čini da ću teško to zaboraviti. Vaše su
usnice bile tako nježne, tako slatke kada se su rastvorile pod mojima.«
Na te se riječi val topline prelije njezinim tijelom. Nije si mogla pomoći, osjetila je tu
jednaku iskru želje. Tako ju je vraški lako u njoj mogao zapaliti.
»Prestanite«, tiho zamoli. »Zašto to radite?«
Sada je na njemu bio red da svrne pogled. »Iskreno, ne znam.«
»Udajem se za Thomasa«, reče ona. »Ostalo je još samo pet tjedana. Ako želimo imati
kakav-takav bratsko-sestrinski odnos, morate to zaboraviti.«
79
Usta su mu se iskrivila kao da je upravo izgovorila nešto sramotno.
»Možete li vi zaboraviti?«
Samo je zadignula bradu, i šutjela.
»I mislio sam da ne možete«, promrmlja on. »Krasno. Baš krasno.«
Zavukao je ruku u džep haljetka i izvukao knjigu. Bez riječi ju je bacio na njezino krilo i
nastavio mrzovoljno promatrati kroz prozor.
Hero spusti pogled. Bio je to svezak Tukididove Povijesti Peloponeskih ratova. Prstom je
prelazila po utisnutu naslovu na kožnatim koricama i odjednom su joj počele navirati suze.
»OH, GOSPOĐO HOLLINGBROOK, stiglo je pismo za vas, madam!«

Nell Jones ušla je u kuhinju njihova doma, mašući komadićem papira.
Silence je odvojila pogled s male, otužne hrpice tijesta za kolač koju je pokušavala razvući.
Zaista, to nije bio jedan od njezinih uspješnijih kulinarskih pothvata.
Nell je ugledala tijesto i protrljala nos.
»Evo, dajte meni da završim ovo, a vi sjednite i pročitajte svoje pismo.«
Silence se rado ostavila valjka za tijesto. Protrljala je ruke i oprala ih u lavoru, a potom
privukla stolac prema kuhinjskom stolu. Mary Darling se za to vrijeme igrala na podu
zdjelicom i velikom žlicom, no kada je ugledala Silence kako sjeda na stolac, dopuzala je do
nje i tražila da je se uzme.
Silence je podigne i poljubi u vrh glavice. Posljednjih sedam mjeseci kosa Mary Darling
narasla je u gust, kao noć crni grm pun uvojaka.
Posjela je dijete u krilo i pokazala joj pismo.
»Dakle, što misliš od koga je?« upita je oprezno otvarajući pečat.
»Je li možda od kapetana Hollingbrooka?« upita Nell. Iznad njih začuo se tup udarac, a
zatim nešto poput stampeda volova duž cijelog poda. Djeca su se trebala baviti svojom
poslijepodnevnom zadaćom pod nadzorom jedne od sluškinja, no nekako se ta svakidašnja
obveza često pretvarala u urnebes.
Silence uzdahne i svrne pogled natrag na pismo. »Da, Williamovo je.«
»Sigurno vam je drago, madam.«
»O, da«, Silence zamišljeno promrmlja.
Čitajući pismo, spretno ga je držala izvan domašaja znatiželjnih prstića Mary Darling.
William je pisao o Finchu i njegovu teretu, oluji koju su prebrodili, i o sukobu među nižim
časnicima.
»Uzmi komadić kolača«, reče Nell Mary Darling i doda joj nešto prhka tijesta.
Gnjurac kojeg su mornari pogodili, francuski brod na horizontu... Silence je pogledom
preletjela do dna stranice slijedeći uredan rukopis svoga supruga sve do njegova potpisa —
William H. Hollingbrook. Tupo je zurila u papir, a žarim krenula ispočetka čitajući sporije,
tražeći nešto. No, znala je već — nije bilo ni traga šalama koje su samo njih dvoje međusobno
razmjenjivali, ni nježnostima, nijednog izraza kojim bi joj dao do znanja da mu nedostaje ili
da želi doći kući. Pismo je, zapravo, moglo biti upućeno bilo kome.
»Je li dobro?« upita Nell.
»Dosta dobro.« Silence se osvrne i primijeti da Mary Darling brižno kida komad po komad
tijesta i stavlja ga u usta žvačući zamišljena izraza. »Ne, draga. To nije dobro sirovo.«
80
Nell se nasmiješi djetetu. »Ona očito ne misli tako.«
»Neće li joj biti loše od toga?« zabrinuto upita Silence.
Nell slegne ramenima. »To su uglavnom brašno i voda.«
»Ipak...«
Silence započne odvajati prstiće s ljepljiva tijesta. Dakako, Mary Darling se to nije svidjelo
pa je glasno izrazila svoje nezadovoljstvo.
Netko pokuca na prednja vrata.
»Da pogledam tko je?« nadglasala je Nell dječji plač.
»Ja ću«, odgovori Silence. Podigne dijete i okrene ga prema sebi. »Što misliš, tko je? Kralj ili
kraljica? Ili možda samo pekarev šegrt?«
Mary Darling se hihotala i posve zaboravila na izgubljeno tijesto. Silence stavi dijete na svoj
bok i pode prema vratima. Otvori ih i pogleda van. Na pragu se nalazio uredno presavijen
rupčić. Preko puta žena je prala stube, dvojica muškaraca, hodajući jedan pokraj drugoga,
gurala su tačke, a nekoliko se momaka prepiralo oko mala terijera. Nitko od njih nije obraćao
pozornost na nju.
Silence se sagne i podigne maramicu. Čvor je bio labav pa ga je bilo lako rastvoriti samo
jednom rukom. U rupčiću je bila šaka prekrasnih zrelih, svježih malina.
»Ga!« klikne Mary Darling i zgrabi dvije maline gurajući ih u usta.
Ispod malina sada se pojavio i komadić papira pa ga Silence izvuče. Na njemu je bila
napisana samo jedna riječ.
Darling.
Dok je Mary Darling dohvatila još tri maline, Silence se još jednom osvrne prema ulici. Kako
neobično — nitko nije gledao u njezinu smjeru, a opet, učinilo joj se da je netko promatra.
Zadrhtala je, dohvatila vrata i stala ih zatvarati.
U tom se trenutku cestom prolomio krik i iza ugla su dotrčala četvorica muškaraca.
Između sebe su držali odrpanu stariju ženu koja se pokušavala oteti njihovu stisku.
»Pustite me, hulje jedne!« vikala je. »Nisam ja to napravila, velim vam.«
»O, Bože«, tiho je izgovorila Nell iza Silenceinih leđa.
Silence pogleda sluškinju i zatim ponovno prema ulici. Ljudi su virili kroz prozore i vrata
da vide zbog čega sva ta pometnja.
»Odmaknite se!« poviče jedan muškarac. Mahao je velikom toljagom iznad glave.
S jednog prozora pljusnuo je mlaz prljave vođe umalo pogodivši grupicu. Muškarci nastave
brže.
»Doušnici«, prijekorno će Nell. »Jadna žena. Odvest će je pred sud zbog prodaje džina i za to
ubrati lijepu nagradu.«
»Što će se s njom dogoditi?« Silence je prezirala sve što se u St. Gilesu događalo ljudima koji
su se odavali tom piću, ali istodobno je bila svjesna da je većina to radila ne bi li jednostavno
zaradila dovoljno novaca da se prehrani i osigura smještaj.
»Zatvor. Možda nešto gore. Ovisno o tome ima li novaca platiti svjedoke ili ne.« Nell
odmahne glavom. »Uđite, madam.«
Silence još jednom baci pogled na doušnike koji su uzmicali, a zatim zatvori i zaključa
vrata.
81
»Što to imate?« upita Nell.
»Maline«, odgovori Silence pokazujući joj rupčić.
»U listopadu? Kako dragocjeno.« Nell se okrene i zaputi prema kuhinji.
Zaista dragocjeno. Silence uzme još jednu malinu i ubaci je Mary Darling u usta. Prošli
mjesec je na pragu pronašla pojas za dojenčad, a mjesec prije toga paketić bombona. Zapravo,
otkad je Silence pred svojim vratima našla Mary Darling, svaki mjesec bi se pojavljivao mali
anoniman poklon ostavljen za djevojčicu.
I svaki od njih imao je poruku s jednom jedinom napisanom riječi: Darling.
Poruka jednaka onoj s kojom je i sama Mary bila ostavljena.
Bio je to razlog zbog kojeg je Silence malenoj dala ime Mary Darling.
»Imaš obožavatelja?« šaptala je djevojčici na uho.
Mary Darling se samo nasmijala od malina umrljanim usnicama.
»MISLITE LI DA SE MUŠKARAC može promijeniti?« zapitala je Hero te večeri dok su blagovale.

Nabadala je po kuhanoj junetini na svom tanjuru. Teta Bathilda, Phoebe i ona bile su same i
teta Bathilda je ukazala kako ne bi bilo štedljivo da se za glavni obrok, koji je trebao biti samo
mirna večera kod kuće, postavlja glavni kuhar.
Pa opet, Hero doista nije voljela hladnu kuhanu junetinu.
»Ne«, jasno naglasi teta Bathilda. Rijetko kada nije imala vlastito mišljenje.
»Na kakvu vrstu promjene misliš?« upita Phoebe. Znatiželjno je nagnula glavu, a na
njezinim se naočalama odražavala svjetlost svijećnjaka. Večeras je nosila svijetložutu haljinu
koja je u maloj obiteljskoj blagovaonici dodatno pojačavala dojam da zrači nekom svjetlošću.
Stol je bio lijepe, prikladne veličine da omogući prisno druženje, a kamin, ukrašen bijelim i
plavim pločicama, dovoljno velik da sobu učini toplom i ugodnom.
»Oh, ne znam«, odgovori Hero nekako neodređeno, no dakako da jest znala. »Recimo, na
primjer, džentlmen ima očitu sklonost kartanju za novac. Mislite li da bi ga se ikada moglo
nagovoriti da prestane?«
»Ne«, uzvrati teta Bathilda. Podvukla je desnu ruku ispod stola pogleda čvrsto uperena
ravno pred sebe. Ispod stola se začulo lagano meškoljenje.
Ni Hero ni Phoebe nisu se odale da su primijetile tu malu kretnju.
»Mislim da bi to moglo ovisiti o džentlmenu«, zamišljeno će Phoebe. »A možda i o načinu
uvjeravanja.« Uzela je s tanjura komadić mesa i gurnula ruku ispod stola.
»Koješta«, reče teta Bathilda. »Zapamtite moje riječi: nijedna dama nikada nije bila
sposobna promijeniti džentlmena, uvjeravanjem ili bilo kako drukčije.«
»Dodaj mi ciklu«, Phoebe tiho zamoli Hero. »Kako znate, teta Bathilda?«
»To je opća ženska mudrost«, odgovori gospođa. »Uzmite za primjer ledi Pepperman.«
»Koga?« upita Hero. Stavila je na tanjur malo cikle, premda je i to bilo hladno, prije nego što
ju je proslijedila sestri.
»Bilo je to prije tvojih izlazaka«, nastavi teta Bathilda. »Slušajte sada. Lord Pepperman je bio
dobro poznati kockar, a k tome i prilično loše sreće. Jednom je prokockao svoju odjeću,
vjerovale ili ne, i morao je hodati do kuće samo u svojem donjem rublju i s perikom na glavi.«
Phoebe se nasmije i hitro prekrije usta ubrusom.
82
No teta Bathilda je sada bila u punom pogonu i nije to ni primijetila.
»Ledi Pepperman je bila na rubu živaca pa je odlučila svog muža naučiti da više ne kocka.«
»Stvarno?« upita Hero sa zanimanjem. Izabrala je komadić kuhana mesa i držala ga pod
stolom. Malen, topao, nježni nosić priljubio joj se uz ruku, a zatim je meso nestalo. »Kako je
uspjela u tome?«
Panders, batler, i dvojica slugu bili su previše iskusni da pokažu bilo što osim dosade na
licu, međutim sada su se sva trojica nagnula bliže teti Bathildi.
»Rekla mu je da može kockati koliko god želi, ali samo u donjem rublju!« odgovori teta
Bathilda.
Svi u sobi — uključujući i sluge — piljili su u tetu Bathildu otvorenih usta.
Tada Phoebe zatvori usta i sramežljivo upita: »Je li upalilo?«
»Naravno da ne!« reče teta Bathilda. »Zar nisi čula ništa od onoga što sam rekla? Lord
Pepperman je nastavio kockati samo što je sada bio odjeven samo u donje rublje. I tako je to
trajalo nekih godinu dana prije nego što je izgubio gotovo sve i pokušao si propucati mozak.«
Hero se zagrcne. »Pokušao?«
»Uspio si je samo propucati gornji dio uha«, pojasni teta Bathilda. »Čovjek je bio očajan
strijelac. Ne razumijem zašto se ledi Pepperman uopće udala za njega.«
»Hm«, promrmlja Hero razmišljajući o upozoravajućoj pouci ove priče. Zapravo, nije se
mogla domisliti kako da to usporedi s lordom Readingom.
Nastala je kratkotrajna tišina prekidana tek ponekim diskretnim struganjem srebrnine po
tanjurima.
»Vidjela sam danas ledi Beckinhall«, napokon progovori teta Bathilda, »na užasno lošem
čaju kod gospođe Headington. Sve što je ponudila za zakusku bili su nekakvi jako suhi mali
kolači. Uvjerena sam da su previše odstajati — najmanje dva dana! — i ledi Beckinhall se
složila sa mnom.«
Ledi Beckinhall teško da je mogla drukčije postupiti, zajedljivo je pomislila Hero.
»Izvijestila me da ledi Caire razmišlja da produži svoj boravak na kontinentu kroz zimu«,
nastavila je Bathilda.
Hero je pogleda. »Oh, ne. Stvarno?«
»Je li to neki problem?«
»Pa, mogao bi donekle biti«, reče Hero.
»Zašto?« upita Phoebe.
»Radi se o radovima na novom sirotištu.« Hero uzdahne. »Morala sam zaposliti drugog
arhitekta zato što je prvi pronevjerio sredstva koja sam mu dala.«
»Mila moja!« užasne se teta Bathilda.
»Da. Trebat ćemo još novaca — bojim se još poprilično više novaca«, reče Hero. »A još duža
odsutnost ledi Caire mi u tome baš ne pomaže.«
»A što je s njezinim sinom?« zapita Phoebe. »Neće li se lord Caire i njegova nova supruga
uskoro vratiti u grad?«
Bathilda frkne. »Ne bih se iznenadila da ostane podalje sve do proljeća. Oženio se
pivarevom kćeri, na kraju krajeva. Trebat će mu majčina pomoć da dobije koju pozivnicu.«
83
»Ja ne mislim da su Temperance ili lord Caire posebno zainteresirani za društvena
događanja«, započne Hero.
Bathilda naglo uvuče zrak.
»Ali, u pravu ste«, žurno nadoda Hero. »Sada bi čak i duže mogli ostati izvan grada.«
»Što ćeš napraviti?« upita Phoebe.
Hero odmahne glavom i na trenutak ostane u tišini dok je posluga uklanjala tanjure od
večere i donosila desert od pudinga.
Pričekala je dok ih nisu sve poslužili, a zatim svečano izjavi: »Nekako ću sama morati
prikupiti sredstva.«
»Možeš uzeti nešto od mog novca«, odmah je odgovorila Phoebe.
»Majka i otac su mi ostavili priličnu svotu, barem Maximus tako kaže.«
»Ali ne smiješ to dirati dok ne postaneš punoljetna«, blago joj reče Hero. »Ipak, hvala ti,
draga.«
Phoebe pogne glavu na trenutak. »Kladim se da postoje druge gospođe koje bi željele
pomoći sirotištu.«
»Stvarno?« Hero je prtljala po svom pudingu, a da ga uopće nije okusila.
»Da.« Phoebino uzbuđenje počelo je rasti. »Mogla bi osnovati jedno... jedno društvo.«
»Kao džentlmensko poslovno društvo?« namršti se teta Bathilda.
»Tako nekako«, odgovori Phoebe. »Samo što bi u njemu bile samo dame — jer ako dopustiš
džentlmenu da sudjeluje, htjet će upravljati — a tu se radi o davanju novca, ne o poslu. Mogla
bi to nazvati Damsko društvo za dobrobit Doma za siročad i nezbrinutu djecu.«
»To je predivna ideja, draga«, reče Hero smiješeći se.
Teško je bilo oduprijeti se Phoebinu entuzijazmu. »Ali, kojim damama da pristupim s
idejom da daju novac?«
»Mogla bi pokušati s ledi Beckinhall, za početak«, neočekivano se pridruži teta Bathilda.
»Znam sigurno da ju je pokojni suprug ostavio i više nego u dobru stanju.«
»Da, ali hoće li htjeti otpustiti samo tako nešto od tog bogatstva?«
Hero zavrti glavom. Nije baš tako dobro poznavala ledi Beckinhall, no uvijek joj je nekako
više upadala u oči njezina zainteresiranost za modu i posljednje tračeve nego za dobrotvorni
rad.
»Pomoći ću ti da sastaviš popis ›Potencijalne milostive dobrostojeće dame‹«, izjavi Phoebe.
»To će sigurno pomoći.« Hero se nasmije.
»Mmm.« Phoebe uzme malo pudinga očito zadovoljna. »Kažem ti. Zašto si prije pitala može
li se promijeniti džentlmena?«
»Oh, ne znam«, odgovori Hero.
»Meni se lord Mandeville čini savršenim takav kakav je«, primijeti njezina mlada sestra.
»Zar se kocka?«
»Nije mi poznato«, reče Hero.
»Pa, da se kocka, ne vjerujem da bi ti dopustio da ga natjeraš da kocka u donjem rublju kao
lord Pepperman«, izjavi Phoebe.
Mladi sluga se zagrcne zaradivši time Pandersov veoma ozbiljan pogled.
84
Odjednom se u Heroinoj glavi pojavi slika lorda Griffina u donjem rublju i val vrućine
razlije se cijelim njezinim tijelom. Otpije gutljaj vina osjećajući grižnju savjesti.
»Ne, zaista«, nastavi teta Bathilda, očigledno posve nesvjesna talasanja oko sebe. »Bojim se
da ćeš morati prihvatiti lorda Mandevillea takvog kakav jest, draga moja. Srećom po tebe,
gotovo da je savršen takav kakav je.«
Hero kimne, mislima daleko bliže lordu Readingu, zbog čega je gotovo poskočila na sljedeće
riječi tete Bathilde.
»E sad, lord Griffin«, nastavi starija gospođa, »sasvim je drukčiji par rukavica. Ne bi me
nimalo iznenadilo da on prekomjerno kocka.«
»Zašto?« upita Phoebe.
»Što zašto?«
»Zašto slutite da lord Griffin sudjeluje u takvim groznim stvarima? Prema meni je neku
večer bio prilično ljubazan.«
Teta Bathilda se nasmije i odmahne glavom na način koji se Hero, kada je ona bila u
Phoebinim godinama, činio krajnje izluđujući. »Te priče nisu za nevine uši poput tvojih, mila
moja.«
Phoebe zakoluta očima. »Pa dobro, što god da jesu ta njegova djela koja se ne smiju ni
spomenuti, meni se sviđa. Nasmijava me, i on se prema meni ne ponaša kao prema djetetu.«
Sasvim očekivano, ovo malo buntovništvo potaknulo je tetu Bathildu na prodiku o
pristojnosti i opasnostima procjenjivanja gospode isključivo prema njihovoj sposobnosti da
nekoga nasmiju.
Hero je spustila pogled prema svom hladnom pudingu. Suosjećala je s Phoebe — i njoj se,
također, sviđao Reading. On je u osnovi bio dobar čovjek bez obzira na to što je govorila teta
Bathilda. I baš zato što je bio dobar čovjek, morala mu je pokazati da je ono što radi pogrešno.
Ne samo za ljude koji se uništavaju ispijanjem džina, već i za njega samoga. Ako nastavi s
proizvodnjom džina, u nekom će trenutku prestati biti dobar čovjek.
A Hero je bila sigurna da tako nešto ne bi mogla podnijeti.
85
Osmo poglavlje
Te noći prosci su se okupili u prijestolnoj dvorani i pred kraljicom iznijeli odgovore. Prvi je
nastupio princ Westmoon. Naklonio se i pred kraljicu postavio samo jedan besprijekorni
dijamant. »Blagostanje je temelj vašega kraljevstva, Vaše Veličanstvo.«
Sljedeći je pred nju istupio princ Eastsun. Naklonio se kraljici te joj pred noge položio lijep,
malen zlatni bodež sav optočen draguljima.
»Vojska je temelj vašega kraljevstva, Vaše Veličanstvo.«
Naposljetku, princ Northwind izložio je baršunastu vreću s dvadeset i pet savršenih bisera i
izjavio: »Trgovina, Vaše Veličanstvo, je temelj vašeg kraljevstva...«
riffin je proklinjao Vikara od Whitechapela kada se narednog — jutra vozio kući. Proveo
G je besanu noć u destileriji u neprestanoj napetosti osluškujući hoće li se provalnici opet
pojaviti, no osim glavobolje, od toga nije bilo nikakve koristi. Vikaru ili njegovim
ljudima nije bilo ni traga ni glasa. Sve što je sada želio bio je zalogaj hrane i udobnost vlastitog
kreveta.
Zapravo, toliko se usredotočio na te dvije stvari da gotovo nije primijetio kočiju koja se
diskretno zaustavila na križanju ulica nešto dalje od njegove kuće. Tek kada se krajičkom oka
letimice ogledao, pozornost mu je izazvao poznati kočijaš.
Griffin promrsi psovku i zaustavi Ramblera.
Koga je vraga ledi Hero radila na ulici u tako neprimjereno doba, u deset sati ujutro?
Njegova kuća bila je udaljena samo nekoliko koraka, no Griffin uzdahne i usmjeri Ramblera
prema kočiji. Pokuca na prozor.
Tanki prsti odmah su razmaknuli zastore i ledi Hero mu nestrpljivo pokaže da uđe.
Prekrasno. Uputio je jednog od slugu da povede Ramblera u staju, a zatim se popeo u vozilo.
Imala je na sebi tamnozeleni ogrtač ponad nešto svjetlije zelene suknje, a crveni sjaj kose
gotovo da je plamtio u zamračenoj kočiji.
»Dobro jutro, ledi Hero.«
»Dobro jutro«, žustro je odgovorila. »Imam dogovor u St. Gilesu i, s obzirom na to da
ustrajete u tome da me pratite, pomislila sam kako bih vas mogla poštedjeti muke da tragate
za mojom kočijom.«
»Kako obzirno.« Strovali se na sjedalo.
Namrštila se. »Jeste li imalo spavali?«
86
»Ne, a nisam ni doručkovao.«
»Hm.« Izgledala je dražesno tako negodujući. »Spavajte, onda.«
Bio je toliko umoran da je čak nije ni pitao zbog čega ide u St. Giles prije nego što je položio
glavu na mekani naslon sjedala te izgubio svijest tako brzo da se činilo kao da ga je netko
udario po glavi.
Nakon nekog vremena otvorio je oči i ugledao ledi Hero kako ga promatra. Njezine bistre
sive oči gledale su ga nekako prisno.
»Bolje?« nježno ga upita.
Nije se pomicao, već je jednostavno uživao u tome da je gleda.
»Mnogo, hvala vam.«
Znatiželjno ga je gledala. »Za samoproglašenog razvratnika, radite mnogo teže od bilo kojeg
džentlmena kojeg poznajem.«
On nakrivi glavu. Da je to rekao bilo tko drugi, shvatio bi to kao prigovor — jer za plemića
to nije bio nikakav kompliment — no glas ledi Hero bio je zamišljen. Zar je, zapravo, moguće
da je barem na nešto u vezi s njim gledala s odobravanjem?
Podignuo je jedan kraj usta. »Nemojte to reći cehu razvratnika, nećete?«
Blago se nasmijala, a zatim rastvorila ubrus u svom krilu.
»Kupila sam vam pitu od mesa dok ste spavali.«
»Vi ste anđeo«, zahvalno reče Griffin. Uzeo je pitu, koja je još uvijek bila topla, i zagrizao
uživajući u umaku na nepcu.
»Niste dobri samo u stvaranju novca«, ona tiho prozbori.
Podignuo je obrve još uvijek žvačući.
Lagano crvenilo uspinjalo se njezinim elegantnim vratom. »Umijete nasmijati ljude.«
Progutao je zalogaj hrane. »To znaju i budale.«
Odmahnula je glavom lagano ga prekoravajući. »Vi se šalite, ali sposobnost da se nekoga
nasmije je nešto predivno. Phoebe se neku večer lijepo provela, uglavnom zahvaljujući
vama.«
»Nisam napravio ništa posebno.« On odmahne glavom i uzme još jedan zalogaj.
»Ali jeste.« Pozorno ga je promatrala. »Phoebe je... posebna i veoma prirasla mom srcu. Ne
mogu vam ni reći koliko sam vam zahvalna što ste je naveli na smijeh te večeri. Hvala vam.«
Oči su mu se namrštile kada se prisjetio kako je Phoebe izgubila malog majmuna na
pozornici iz vida. »Što je —«
Kočija se treskom zaustavi odvukavši mu pozornost prije nego što je uspio dovršiti misao.
»Jeste li odlučili ponovno provjeriti gradilište?«
»Ne.« Zagledala se u svoje rake u krilu. »Zaustavili smo se kod privremenog sirotišta. Htjela
sam vam nešto pokazati.«
»Zaista?« Nije ga željela pogledati u oči tako da je postojala velika vjerojatnost da mu se
neće svidjeti to što je imala na umu. Ipak, pojeo je zadnji komad pite i otresao ruke. »Poslije
vas.«
Možda je kroz smiješak previše iskesio zube jer se nekako nervozno osvrnula prema njemu
prije nego što je sišla s kočije.
Dan je bio tmuran i puhao je hladan vjetar.
87
Griffin joj ponudi ruku. »Hoćemo li?«
Položila je ruku na njegovu i, koliko god taj dodir bio lagan, bio ga je itekako svjestan. Bilo je
ugodno biti u mogućnosti pratiti je putem koji je vodio prema privremenom domu.
Ponašati se kao što se pravi džentlmen ponaša prema svojoj dami.
Zaustavili su se ispred ulaza u sirotište i on se primakne bliže i pokuca na vrata.
Iznutra se nije čuo nikakav zvuk.
Upitno podigne obrvu. »Očekuju li vas danas?«
Ona pročisti grlo, a jedva primjetnu crvenilo stane joj se penjati vratom. »Nisam im javila
da dolazim.«
Nije stigao odgovoriti na tu vijest jer su se u tom trenutku otvorila vrata. Pred njima je
stajala mlada djevojka s velikom pregačom zakačenom za košulju.
»Dobro jutro, Mary Whitsun«, reče Hero. »Je li gospođa Hollingbrook u blizini?«
Djevojka se nakloni. »Da, miledi. Uđite, molim vas.«
Griffin zakorači preko praga i odmah uoči gole pregradne daske hodnika — bile su
povinute. Djevojka ih povede u malen dnevni boravak.
»Idem u kuhinju po gospođu Hollingbrook«, reče Mary Whitsun i požuri iz sobe.
Ledi Hero nije sjela, a nije ni Griffin. Kružio je po maloj sobici prije nego što se zaustavio
ispred kamina. Pokucao je prstima po okviru kamina i promatrao kako komadići žbuke
padaju na pod.
Na hodniku su se začuli koraci, a zatim su se otvorila vrata. Mlada žena koja je stajala na
njima bila je izuzetno lijepa, ali sva usplahirena. Svjetlosmeđa kosa s ponekim crvenim i
plavim pramenom bila je neuredno svezana ispod kape, a uvojci su joj se prilijepili za
zažarene obraze. Brada joj je bila umrljana brašnom.
»Ledi Hero, nismo vas očekivali«, reče ona gotovo bez daha i nakloni se.
»Nije važno, gospođo Hollingbrook.« Hero se smireno nasmiješila što je, činilo se, ipak
umirilo ni uznemirenu ženu, »Dovela sam sa sobom prijatelja, lorda Griffina Readinga. Čuo je
kako pričam o sirotištu pa se prilično zainteresirao. Zanimalo me biste li mu mogli pokazati
neku od dječice?«
Lice gospođe Hollingbrook se razvedri. »Dobar dan, milorde.« Brzo se nespretno naklonila,
a onda poletno pridigla. »Bit će mi veoma drago da vam predstavim neke od naših štićenika.«
Griffin se osmjehne i nakloni. »Hvala vam.«
Pričekao je da se gospođa okrene leđima kako bi ih povela iz sobe prije nego što je ledi Hero
uputio sumnjičav pogled.
»Što to imate na umu, ledi Hero?« promrmlja joj na uho položivši joj ruku na donji dio leđa.
Nervozno ga je pogledavala dok ju je požurivao da izađu iz sobe. Slijedili su gospođu
Hollingbrook kroz kuću.
Kuhinja u koju su ušli izgledala je kao neka jazbina. Griffin je morao sagnuti glavu da ne
udari u vratnu gredu.
Oko dugačka drvena stola okupilo se šest malih djevojčica koje su upravo razvlačile neku
vrstu tjestenine. Sve su u isti mah podignule pogled i, ugledavši ga, ukipjele se baš kao što se i
na šumovitu proplanku mlada lanad ukoči od iznenađenja.
88
»Djeco«, započne gospođa Hollingbrook, »imamo posebnog gosta. Ovo je lord Griffin
Reading, prijatelj ledi Hero. Molim vas da se lijepo ophodite prema njegovu gospodstvu.«
»Lijepo ophodite« su očigledno bile ključne riječi. Svaka se od djevojaka nakloni, neka s
manje, neka s više gracioznosti.
Griffin kimne, sav ozbiljan, i prozbori: »Želim vam dobar dan.«
Mala crvenokosa djevojčica priguši hihot.
Gospođa Hollingbrook je odlučila prijeći preko takve povrede pristojna ponašanja. Stavila
je ruku na najstariju djevojku, »Ovo je Mary Whitsun koju ste, čini mi se, već susreli na
vratima.«
Mary Whitsun se hitro nakloni.
Ledi Hero pročisti grlo. »Koliko dugo Mary Whitsun živi u domu, gospođo Hollingbrook?«
»Skoro deset godina, miledi«, sama odgovori Mary Whitsun.
»A kako si došla u dom?«
Mary se hitro osvrnula prema gospođi Hollingbrook koja se na to pitanje uozbiljila i sama
ponudila odgovor. »Mary nam je donijela jedna« — bacila je pogled prema drugim
djevojčicama — »ovaj, osoba na lošem glasu. Tada je imala samo tri godine.«
»A što je s njezinom majkom?« nježno upita Hero.
»Ne znamo ništa o njezinim roditeljima«, oprezno odgovori gospođa Hollingbrook, »no,
sudeći prema osobi koja ju je ostavila ovdje, smatralo se da je majka bila sirota nesretnica koja
se potucala po ulicama.«
Majka joj je bila prostitutka. Griffin je gledao djevojčicu i pitao se kako li se morala osjećati
kada se pred njom tako otvoreno razgovaralo o intimnim pojedinostima njezine prošlosti.
Djevojka ga je gledala ravno u oči ne pokazujući nikakve osjećaje.
Griffin joj se nakloni i ljubazno reče: »Hvala ti, Mary Whitsun.«
Gospođa Hollingbrook se primaknula sljedećoj maloj djevojčici u nizu.
»Ovo je Mary Little. Ona je s nama ovdje još otkad je kao dojenče ostavljena na našem
pragu.«
Mary Little se nakloni. »Jeste li vi onaj koji će se oženiti ledi Hero?«
Ledi Hero tiho uvuče zrak pokraj njega. Griffin ju se nije usudio ni pogledati. »Ne, moj brat
je taj koji će se oženiti ledi Hero.«
»Oh«, reče dijete.
Gospođa Hollingbrook pročisti grlo. »A ovo je —«, položi ruku na treću djevojčicu u redu,
»Mary Compassion. Ona nam se pridružila od svoje druge godine zajedno sa svojim bratom
Josephom Compassionom. Roditelji su im umrli u razmaku od samo tjedan dana i to od
hladnoće i pothranjenosti.«
»I pića«, promrmlja ledi Hero.
Griffin bešćutno uperi pogled u nju. Ona pak podigne bradu i tvrdoglavo mu se zapilji u oči.
»Pa, da.« Gospođa Hollingbrook promatrala je čas njega, čas ledi Hero zbunjeno se mršteći.
»Većina smrtnih slučajeva u St. Gilesu — onih koji nemaju veze sa starošću, dakako — ima na
ovaj ili onaj način veze s pićem.«
»Koliko ljudi umire od starosti u St. Gilesu?« upita ledi Hero.
»Malo«, tiho odgovori gospođa Hollingbrook. »Vrlo, vrlo malo.«
89
Griffin stisne ruke u šake pokušavajući zadržati normalan glas.
»A ove ostale mlade dame?«
»Oh.« Gospođa Hollingbrook se zbunjeno obazrela prema svojim štićenicama. »Ovo je Mary
Evening. Ona je s nama još otkad je kao dojenče pronađena na stubama obližnje crkve. Pokraj
nje je Mary Redribbon koju nam je donio gostioničar iz susjedstva.« Gospođa Hollingbrook se
hitro osvrne prema ledi Hero. »Bojim se da je Mary Redribbon u gostionici ostavila njezina
majka koja se nakon toga više nije vratila.«
Griffin se usiljeno smiješio dok su se pred njima djevojčice klanjale. Kvragu. Želio je
povikati da nije njegova krivnja što su ljudi svojim izborom pili džin, da on nijednu ženu nije
natjerao da se prostituira ili ostavi svoje dijete u krčmi, i kada on ne bi proizvodio džin koji su
pili, već bi ga proizvodio netko drugi.
»I napokon, ovo je Mary Sweet.« Gospođa Hollingbrook pogladila je kovrče najmlađeg
djeteta kojemu nije moglo biti više od tri godine. »Njezina majka ima još petero djece i
pokušala je prodati Mary dok je još bila na prsima. Nagovorili smo majku da, umjesto toga,
dijete da nama.«
Griffin uzdahne. »Koje li sreće za Mary Sweet.«
Bacio je pogled prema malom djetetu koje se tog trena sakrilo iza skuta gospođe
Hollingbrook.
»I mi smo također bili sretnici što smo je dobili«, s puno ljubavi nastavi gospođa
Hollingbrook. »A sada, ako pođete sa mnom, mogla bih vas upoznati i s nekim od naših
dječaka.«
»Ah, kad smo već kod toga«, Griffin se stao ispričavati, »bojim se da je ledi Hero precijenila
vrijeme koje nam je na raspolaganju. Morat ćemo odgoditi ostatak našeg obilaska za neki
drugi dan.«
»Oh, naravno«, odgovorila je gospođa Hollingbrook. »Dobrodošli ste u svako doba,
milorde.«
Osmjehnuo se i čvrsto primio ruku ledi Hero, gurajući je prema vratima dok se ona još bez
daha pozdravljala. Trudio se na licu zadržati namješten osmijeh sve dok nisu izašli.
Hero je pokušavala izvući ruku iz njegova čvrstog stiska. »Milorde —«
»Ne ovdje«, progunđao je požurujući je putem. Dao je smjernice kočijašu, pomogao joj da se
uspne u kočiju i sjeo.
Zatim joj se oštro obratio: »Što vam to pada na pamet, što radite?«
READINGOVE SVJETLOZELENE OČIbile su stroge, od bijesa su mu podrhtavale nosnice, a usnice je

tako čvrsto spojio da su mu se sa svake strane urezale crte.
Izgledao je, zapravo, toliko zastrašujuće da je Hero prvo morala progutati knedlu kako bi
mogla odgovoriti. »Pokušavam vam pomoći da shvatite kako vaša proizvodnja džina utječe
na St. Giles i jadne ljude koji ovdje žive. Kao prijatelj —«
Oštro se nasmijao nadglasavajući njezine riječi. »Da? Kao prijatelj, što ste točno mislili da će
se dogoditi kada ste me poveli onamo? Da ću, gledajući u te sićušne djevojčice, odjednom
doživjeti otkrivenje? Da ću možda sva svoja zemaljska dobra predati siromašnima i zarediti
se?«
On se nagne naprijed. »Slušajte me, i slušajte me dobro, miledi — ja volim ono što jesam i
ono što radim. Ja sam nepokoran raskalašenik koji ilegalno proizvodi džin. Nemojte ni
90
pomišljati da me vi ili bilo tko drugi može promijeniti — čak i pod pretpostavkom da bih se
htio mijenjati.«
Napućila je usnice i nakrivila glavu tiho ga promatrajući. Bijes je rastao i u njoj.
Ukrstio je pogled s njom sve dok ga tišina, činilo se, nije počela uznemiravati. »Što je?«
»Vi, milorde, niste ni približno toliko bezobzirni — ili toliko loši — kao što biste željeli da
vjerujem.«
»Za ime Boga, o čemu vi sad to naklapate?«
»O vašem ugledu.« Odmahne rukom. »Vaša razuzdanost. Dopustili ste da cijeli London
misli da ste napustili Cambridge zbog nekakva šašavog hira dok ste, zapravo, otišli kako biste
pomogli svojoj obitelji. Navodite druge da vjeruju kako vodite slobodan život, bez brige i
muke, kada vi, zapravo, radite za dobro svoje obitelji.«
S nevjericom se smijao. »Za slučaj da ste zaboravili, podsjećam da sam, kada smo se prvi
put susreli, bio usred čina ševljenja udane žene.«
Odvratila je pogled jer ju je i samo sjećanje na taj prizor činilo nekako još gnjevnijom.
»Nikada nisam rekla da ste savršeni, već da jednostavno niste toliko odvratni kao što puštate
druge da misle.«
»Jeste li sigurni?«
Podignula je bradu i zagledala mu se u oči. »Da.«
Zlobno se podsmjehnuo. »A što je s pokojnom ženom mojeg dragog brata?«
Srce joj stane ubrzano lupati. Kočija je bila skučena, a njegovo razjareno raspoloženje
postalo je gotovo opipljivo, poput crvene, uzavrele maglice koju bi čovjek nožem mogao
rezati. »Što s njom?«
»Cijeli svijet zna da sam je zaveo i to pred nosom svoga jadnog brata i, da nije umrla pri
porodu, zajedno s djetetom, nesumnjivo bi se mene smatralo ocem njegova budućeg
nasljednika.«
»Jeste li?« blago ga upita.
»Jesam li što?«
»Jeste li učinili sve te stvari koje vaš brat i cijeli svijet misli da jeste?«
Na trenutak je zurio u nju, neobuzdan i nesretan, dok je ona zaustavila dah čekajući da joj
odgovori.
Tada lagano odmahne glavom. »Ne. O Bože, ne.«
Nagnula se naprijed. »Zašto dopuštate svima da vjeruju u tako strašnu laž? Čemu gluma da
ste gori od onoga što jeste?«
»Nisam —«, započne on, ali ona još nije bila završila s ispitivanjem.
»Zašto?«, žestoko je zahtijevala. »Zašto nastavljate s tom groznom proizvodnjom džina?
Reading, vi ste bolji od toga.«
»Koja viša sila vam daje za pravo da mi sudite?« upita je jezivo tiho. »Oh, pa zaboravio sam:
vi sebe smatrate daleko kreposnijom od nas ostalih običnih smrtnika. Vi ste ledi Savršena,
presuditeljica tuđih grijeha, neokaljana djeva hladnija od grobnoga granita u siječnju.«
Ona uvuče zrak, tog trenutka posve nesposobna izgovoriti ijednu riječ. Zar je u njegovim
očima zaista tako izgledala? Kao ledena, samodopadna djevica?
»Kako se usuđujete?« prošaptala je, ne mogavši zaustaviti suze koje su joj navirale u očima.
91
»Prokleti bili.«
Vid joj se zamaglio tako da nije mogla vidjeti kada se pokrenuo, no odjednom se našla
nasuprot svog sjedala, napola ispružena preko njegova krila.
»Usuđujem se«, promrmlja, »zato što sam sebičan, tašt, i zato što mi je srce okorjelo.
Usuđujem se zato što ste vi to što jeste, a ja sam to što jesam. Usuđujem se jer ne mogu
drukčije. Predugo sam živio bez kruha i vina, i očajnički puzao u samotnoj, neplodnoj pustoši,
a vi, draga moja ledi Savršena — vi ste mana koju mi je samo nebo poslalo.«
Njegove usnice spustile su se na njezine, nestrpljive i strastvene. O, Gospode, nije ni znala
koliko su joj nedostajali njegovi poljupci! Okus tog poljupca nosio je u sebi predugo sputanu
želju, i premda je očekivala da će možda biti grub prema njoj, zapravo je bio nježan.
Veoma nježan.
Usnice su mu se sljubile s njezinima, a jezikom joj je lickao kutove usta.
»Pustite me unutra«, molio ju je premda mu se već otvorila.
Nakrivio je glavu povlačeći je bliže k sebi, a onda jezikom kliznuo u njezina usta. Njegova
brada ju je grebla po nježnoj koži lica, međutim nije marila za to. Sisala mu je jezik, povlačeći
ga kao da je to najslađa stvar koju je ikada kušala.
»Pusti me«, šapnuo je opet, i ona na svojoj goloj koži neposredno ispod vrata osjeti njegov
veliki dlan.
Gladio ju je kao da mazi mače, nježno, iskusno, spuštajući se rukom sve niže. Sva svijest joj
se usmjerila prema toj ruci i prstima koji su se bližili vršcima njezinih dojki. Prsa su joj
postala napeta i teška od iščekivanja, i uzbuđeno je čekala da je dotakne. Odjednom je ugrize
za donju usnicu odvlačeći joj pozornost, a tada — o, nebesa! — prstima uroni ispod korzeta.
Uvukla je zrak, osjećajući kako toplom kožom prelazi po ukrućenoj bradavici. Raširio je
dlan i zarobio joj bradavicu između palca i kažiprsta. Kada ju je stisnuo, iznenada je između
bedara osjetila trzaj.
»«, šaputao joj je utišavajući je kada je zastenjala.
»Pusti me.«
Pogledala je i vidjela da joj je spustio košulju i da sada iznad korzeta viri jedna dojka.
Promrmljao je nešto, trudeći se oko vezica košulje, a potom su obje dojke bile izložene.
Na trenutak ju je samo promatrao, njezinu nježnu kožu koju je držao u svojim snažnim,
potamnjelim rukama, i prstima se posesivno igrao s bradavicama.
»Slatko, tako slatko«, mrmljao je. »Daj mi da ih kušam.«
Gledao ju je grozničavim pogledom, zelenim očima koje su sjajile kao u demona. Vjerojatno
je to bio razlog — moralo je biti to — što je pristala; zapravo, nije ni bila u stanju učiniti
drukčije već kimnuti glavom.
A tada je usta spustio onamo gdje je još nijedan muškarac prije toga nije dotaknuo. Vlažnim
i istodobno pomalo hrapavim jezikom prelazio je po goloj bradavici. Nije ni slutila koliko je
osjetljiva na tom mjestu. Uzeo je njezino meso u usta — nježno, obzirno — a ona je poskočila.
Snažno je povukao i u njoj izazvao osjećaj tako predivno sladak da je graničio s bolom.
Ošamućeno je spustila pogled i zagledala se u bijelu periku naslonjenu na njena prsa. Raditi
takvo što u kočiji činilo joj se previše intimno da bi se odvijalo u odjevenu stanju. I ona je
također željela otkriti djelić nečeg osobno njegova, makar samo malo. Skinula mu je periku s
92
glave i odbacila je ustranu na sjedalo. Nije prestao ljubiti joj grudi, već se samo preselio na
drugu dojku.
Sada, kada nije imao periku, vidjela je da mu je prirodna kosa gusta i tamna, kratko ošišana,
gotovo kao krzno. Rukama mu je prelazila preko glave, širila prste, osjećala mu kosu, toplu i
iznenađujuće meku.
Sklopila je oči od čistog blaženstva. Svojim palcem i prstom štipnuo joj je prvu bradavicu
dok je sisao drugu dojku. Negdje duboko u njoj buknuo je plamen, vruć i neobuzdan.
»Dodirni me«, šapne joj uz dojku.
»Jesam... jesam već«, odgovori.
Ona otvori oči i primijeti kako joj obrazom trlja poput trešnje crvenu bradavicu. Prizor je
bio toliko erotičan, a osjećaj neobrijana lica na njezinu osjetljivu tijelu talio slatko grub da je
morala progurati. Oči su mu bile sjajne i zelene dok ju je promatrao očekujući nešto.
»Ne tu«, reče i primi je za ruku povlačeći je prema dolje, nekamo između njih dvoje.
Međunožje mu je bilo skriveno pod njezinom suknjom pa joj je prste uvukao ispod nabora,
dok je istodobno s drugom rukom nešto petljao dok odjednom — zapanjujuće — nije
dotaknula golo tijelo.
Pogledi su im se susreli.
Osmijeh koji joj je poklonio bio je pomalo pokajnički i istodobno nekako napet. Zagledao joj
se u gole dojke, no ono što je ona držala, golo u svojoj ruci, bilo je sto puta intimnije.
»Osjećaš li me?« promuklo je upita.
Liznula je usnice netremice mu gledajući u lice. »Da.«
»Gladi me.« Zamoli napola spuštenih vjeđa. »Molim te.«
Ona svine prste i počne istraživati to neobično, toplo meso.
Bilo je tako tvrdo da se činilo da to jednostavno nije za čovjeka moguće. A opet, koža je bila
tako nježno glatka. Ovila je ruku oko njega, a zatim se na njezinu ruku spustio njegov dlan,
snažan i tako nepodnošljivo poznat.
Pokazao joj je kako da ga polagano gladi sve dok nije dotaknula širok, skliski glavić.
Pomazila ga je i pod prstima osjetila spužvasto meso na čijem je vrhu bila tanašna uvlaka.
Proizveo je zvuk, gotovo bolan, a zatim joj uhvatio ruku i povukao je ponovno niz debeli bat.
Bio je toliko duži — toliko puno veći — nego što je ikada sanjala.
»Molim te«, stenjao je, »molim te.«
Okrenuo je glavu i liznuo joj bradavicu, a zatim je njezin vrh nježno uhvatio zubima. Ona
duboko udahne i nasloni mu glavu na rame. Grickao joj je bradavicu, a zatim je ispustio kako
bi je nježno poljubio.
»Mazi me«, uzdahnuo je i oslobodio joj ruku.
Učinila je to povlačeći ruku prema gore, po tome tvrdome mesu, skrivenom ispod nabora
njezine haljine. Po tome dijelu njegova tijela koji ga je činio muškarcem.
»Ovako?« šapnula je, tiho i prisno u ljuljajućoj kočiji. Izvana, London je prolazio pokraj njih.
Unutra je u svojoj ruci držala muški ud.
»Da, o, da«, istisnuo je kroza zube prije nego što je jezikom posegnuo za drugom
bradavicom.
»Točno tako.«
93
Pogledala se i vidjela kako je izložena pred njim, kao da se sprema na bal za bludnike, kako
su joj bradavice crvene i otečene, tako osjetljive da je svaki njegov dodir tjera da zastenje.
Ruka joj se pomicala ispod nabora haljine i morala se začuditi vlastitoj hrabrosti. Možda je to
samo san, grešna fantazija oživljena usred bijela dana u njezinoj vlastitoj kočiji. Gladi muški
goli penis — Readingov goli penis — kako bi mu pružila tjelesni užitak. Promatrala mu je lice
sjajno od znoja, pogled koji je uperio u njezine bradavice i slušala uzdisaje od kojih su mu se
širila i skupljala široka prsa. Glavom joj proleti misao da možda više nikada ni s jednim
drugim ljudskim bićem neće podijeliti trenutak intiman poput ovoga.
Njegove velike ruke bile su joj na dojkama i on istodobno štipne obje bradavice. Bolni užitak
natjera je da se ugrize za usnicu, a niz obraz joj poteže suza. Ovo je stvarno. Ovo je nešto izvan
svakodnevnih pristojnih susreta i napamet naučenih fraza. Usta su mu bila na njezinima,
otvorena i divlja, a kukove je gurao pomičući ud u njezinoj ruci u životinjskom ritmu.
Ponovno joj je stiskao jadne ispupčene bradavice i istodobno ili povlačio. A ona je osjećala.
Osjećala se živom.
Savila se u luk, u ruke mu gurala svoje dojke, sisala mu jezik i po cijelome tijelu osjećala
nezaustavljivu navalu čistog, gorućeg užitka. U isto vrijeme, kao da suosjeća, muško se meso
u njezinu dlanu trznulo i među njezine prste izbacilo vruću tekućinu. Pulsirala je kao što je i
on pulsirao, drhtala je kao što je i on drhtao, i nije željela da to prestane.
Kada je napokon otvorila oči, bila je istodobno i zaprepaštena i iznenađena.
Zelene su oči opušteno i zadovoljeno, i veoma, veoma muževno promatrale njezino lice. Na
trenutak se svijet činio kao mirno mjesto.
A onda se sjetila. »O, Bože. Thomas i ja se trebamo naći kod mene na ručku.«
GRIFFINOVO TIJELOobuzela je ugodna tromost, stoga su riječi ledi Hero djelovale kao pravi ledeni
tuš. Uspravio se i bacio pogled kroz prozor. Njezina kuća već je bila na vidiku. Osvrnuo se
prema njoj i na trenutak se ponovno zapanjio. Ležala mu je u krilu, slasne bradavice iskakale
su joj iz korzeta, inače blijedi obrazi sada su bili zažareni, a kristalne oči ošamućene zbog
onoga što su upravo učinili.
O Bože, je li moguće?
Užurbano počne tražiti po džepovima svojeg haljetka i pronađe maramicu. Izvuče joj ruku
ispod haljine i s prstiju stane brisati svoju tekućinu.
Ona povuče ruku. »Ja... ja to mogu sama napraviti.«
Upitno je podignuo obrve, no pustio ju je da uzme maramicu.
Doveo je sebe ponovno u red, a zatim promatrao nju kako završava s trljanjem prstiju i
kako se mršti na maramicu.
»Ja ću to uzeti«, reče on.
Ona kimne i nastavi petljati po svojoj košulji. »Okrenite se, molim vas.«
Zaustio je da joj podrugljivo odgovori, no ipak se predomislio. Okrenuo se i uperio pogled u
spuštene zastore na prozoru. Odmaknula mu se s krila, no pokraj sebe je osjećao njezine
lagane pokrete dok je popravljala odjeću. Sramila se, jasno je to mogao vidjeti, i da ga ubiješ,
nije znao kako bi joj olakšao položaj u kojem su se nalazili.
Osjetio je kako ustaje i sjeda na svoje mjesto na suprotnoj strani kočije. Zagledao se u nju.
Popravljala je kosu izbjegavajući njegov pogled.
»Ja... ja se nadam da nikome nećete pričati o ovome?«
94
On gadno opsuje.
Lecnula se na tu psovku i stala ga promatrati očima koje su ga istodobno tjerale i da zaplače
i da zaurla.
Griffin prijeđe rukom preko čela. »Naravno da neću pričati.«
Ugrizla se za usnicu, a zatim grčevito kimnula glavom. »Morate si opet namjestiti periku.«
»Moram li?« Ogledao se po kočiji i napokon je našao bačenu u kut sjedala. Kočija se ljuljajući
zaustavila taman u trenutku kada je periku stavio na glavu. »Bolje?«
»Da.«
Sjedili su u tišini čekajući da netko od slugu postavi stube i otvori vrata. Griffin se pokušao
dosjetiti što da kaže. Ukrao joj je nevinost — mišlju svakako, ako ne i djelom. I tu više nije bilo
povrata.
Napokon, nakon čekanja koje je trajalo eonima, vrata se otvore i ona iskorači licem
okrenuta na drugu stranu. Nije bilo sumnje u to da se sada gnuša već i na sam pogled na
njega, smrknuto pomisli i krene za njom.
»Hero, draga, tu si!« zazove ledi Phoebe s vrha stuba njihove gradske kuće. »Teta Bathilda
već nervozno hoda gore-dolje po dnevnoj sobi, a kuharici je pregorjela juha.« Phoebine
svijetle oči odlutaju prema Griffinu i, bez obzira na naočale, ona lagano zaškilji. »A dovela si
na ručak i lorda Griffina. Kako lijepo od tebe.«
Griffin je osjetio kako se pokraj njega Hero ukočila. »Ne bih vam želio smetati za vrijeme
ručka, ledi Phoebe. Vaša mi je sestra ljubazno ponudila prijevoz svojom kočijom, ništa
drugo.«
»O, ne, morate ostati«, pobuni se ledi Phoebe. »Kuharica će popraviti juhu, kao i uvijek, a
ipak je ljepše kada džentlmen ima muško društvo pokraj sebe, a ne samo žene koje ga salijeću
sa svim i svačim. Hero, nagovori ga da ostane.«
Ledi Hero se osvrne prema njemu i, s tragičnim pogledom u očima i smiješkom na usnama
koje su podrhtavale, zamoli: »Molim vas.«
Trebao je otići, bio je svjestan toga. Znao je da ga ona, zapravo, ne želi ovdje. Ali u tom je
trenutku djelovala tako krhko da se nije mogao natjerati da ode.
Griffin se nakloni i ponudi joj ruku. »Kako želite, miledi.«
Položila je ruku na njegov lakat, a on se sa zaprepaštenjem prisjetio kako su mu ti isti prsti
prije nepunih pet minuta bili savijeni oko uda. Bože dragi, bratova zaručnica. Kakvu je samo
zbrku priredio.
Popeli su se stubama i bez riječi ušli u kuću, a cijelo je to vrijeme njezina sestra ćaskala i,
srećom, bila posve nesvjesna tišine koja ih je pratila. Ledi Hero je toliko odrvenila pokraj
njega da je izgledala poput hodajuće statue. Osjetio je poriv da pokrije prste na svom rukavu
ne bi li osjetio kola li u njima još uvijek životna toplina.
Mrzi li ga sada? Želi li da se barem nikada nije dogodilo ono što su učinili u kočiji? Znao je da
bi trebao žaliti nad tim trenutcima, ali jednostavno nije mogao. Njezine zamamne dojke bile
su preslatke, a zvuk koji je ispustila kada je ustima primio ukrućenu bradavicu, bio je
jednostavno predivan. Sive su joj se oči suzile od blaženstva dok je s njom vodio ljubav. I,
zaboga, ponijet će to sjećanje sa sobom u grob i biti zahvalan na tome, bez obzira na cijenu.
Sluga prihvati njezin ogrtač, a ona se osvrne prema Griffinu i potom opet brzo skrene
pogled. »Ja... se samo moram osvježiti. Phoebe će vam pokazati put do blagovaonice.«
95
Griffin se nakloni mrzovoljno promatrajući kako odmiče uza stube.
Okrene se ledi Phoebe nudeći joj svoj lakat. »U vašoj sam milosti.«
Ona mu se nasmiješi i prihvati ponuđenu ruku. »Na ručku ćemo biti samo mi — tj. ja, Hero,
vaš brat i teta Bathilda. Jeste li već upoznali tetu Bathildu?«
»Nisam imao tu čast.«
Ona kimne. »Nemojte da vas Mignon smeta. Reži na svakoga.«
S tim tajanstvenim riječima povela ga je uza stube prema svijetloj, ženstvenoj sobi, svoj u
žutoj i bijeloj boji, s namještajem koji mu se činio krajnje krhak. Thomas je stajao na drugom
kraju prostorije uz ponešto ojaču gospođu. Pogledao ih je kada su ušli ne doimajući se baš
najsretnijim što vidi svoga brata.
»Pogledajte koga je Hero dovela kući«, izjavi Phoebe čim su ušli u prostoriju.
»Griffine«, promrmlja Thomas u znak pozdrava.
»Thomase.« Griffin se okrene prema starijoj gospođi i primijeti malog crno-bijelo-smeđeg
španijela kojeg je držala u rukama. Režao je na njega, tiho i bez prestanka, poput bumbara.
»Ovo je lord Griffin Reading, teta Bathilda«, reče Phoebe. »Milorde, ovo je naša rođakinja,
gospođica Bathilda Picklewood.«
Gospođica Picklewood spusti se u dubok naklon te se i on njoj pristojno nakloni. »Trebali
bismo reći Pandersu da na ručku imamo jednu osobu više.«
»Trudit ću se da ne pojedem previše«, vedro reče Griffin. »Kako je lijep ovaj španijel.«
»Lijepa je, zar ne?« Gospođica Picklewood se lagano zarumenjela. Pogladila je španijelku po
glavi, te ona prestane režati kako bi joj polizala prste. »Želite li je pomaziti?«
»Ah.« Griffin oprezno odmjeri psa. Nije opet počela režati, no njezine izbočene oči nisu
djelovale osobito prijateljski.
Oči ledi Phoebe vrckavo su sjajile iza naočala i ona dobrohotno pridoda: »Nemojte se bojati.
Ako vas ugrize, poslat ćemo po doktora, U to možete biti sigurni.«
»Krvopijo mala«, promrmlja Griffin sebi u bradu, a zatim ispruži ruku prema psećoj
njuškici. Ako ga već treba ugristi, neka to učini što prije. »Mademoiselle Mignon.« Španijelka
otmjeno onjuši ruku, a zatim se iskezi u pseći smiješak dok joj je oprezno milovao uši.
»Ne razumijem«, reče gospođica Picklewood. »Inače uopće ne voli gospodu.«
Griffinov uvrijeđen pogled poleti prema Phoebe i ona prekrije usta da suspregne hihot.
Djevojka slegne ramenima. »Zapravo, nikada prije nije ugrizla džentlmena. Samo je
prijetila.«
»Mene skoro jest«, suho primijeti Thomas. »Zacijelo si prste natrljao šunkom, Griffine.«
»Ili možda samo ima dobar ukus«, odvrati on mazeći Mignoninu njuškicu.
»U svakom slučaju, čini se da ste joj dragi«, promrsi gospođica Picklewood. Primijetivši
batlerov znak, kimne mu glavom. »Mislim da je sve spremno da uđemo. Možda bi mogla
pogledati što je toliko zadržalo tvoju sestru, Phoebe?«
Ledi Phoebe nestane iz sobe, a Thomas nabaci nekakvu pristojnu primjedbu, no Griffin nije
obraćao pozornost.
Odsutno je gladio malu španijelku i pitao se je li on bio razlog tome što Hero nema volje sići
na objed.
Dovraga, dovraga, dovraga. Napravio je najveću pogrešku svog života.
96
»Evo je.«
Podignuo je pogled začuvši glas ledi Phoebe.
Hero je stajala pokraj nje, sabrana, no rumen je još uvijek bila visoko na njezinim obrazima.
Otišla je izravno k Thomasu i ispružila ruku.
»Milorde, drago mi je što vas vidim.«
Thomas se sagnuo iznad njezine ruke da je pristojno pozdravi, no gesta je bila toliko
uobičajena, izvještačena, da se nipošto ne bi mogla nazvati strastvenom, i bol poput
razarajuće vatre prože cijelo Griffinovo tijelo. U tom je trenutku poželio da makne brata
ustranu, podigne ledi Hero i odnese je odavde. Da je odvede na neko mjesto gdje bi joj s lica
mogao izbrisati taj izraz dosadna spokoja i zamijeniti ga s požudom. Požudom prema njemu.
Umjesto toga samo je uzdahnuo i ponudio ruku ledi Phoebe. »Mogu li vas otpratiti na
ručak, miledi?«
Osmjehnula mu se s veseljem na svom okruglu rumenu licu. »Bilo bi mi drago, milorde.«
Ručak je, baš poput sobe prije toga, ukazivao na to da ovdje žive samo žene. Bistra juha,
ništa više od obične čorbe, fini sitni kolačići od prhkoga tijesta, ljepši po izgledu nego
nadjevu, i raznoliki kruščići i sirevi. Pa ipak, vino je bilo dobro, i da su okolnosti bile drukčije,
Griffin bi vjerojatno uživao.
»Ako sam dobro shvatila, vi upravljate obiteljskim imanjem«, upita ga gospođica
Picklewood s neobičnim izrazom lica.
Sjedila je na čelu stola. Jedna ruka odšetala joj je nekamo ispod stola.
»Upravljanje je zasigurno malo prejaka riječ«, otezao je Thomas s drugog kraja stola. »Moj
brat je zaokupljen vlastitom zabavom, a osim toga imamo nekoliko upravitelja zemljišta.«
Griffin podigne nož. »Ono što moj brat pokušava reći jest da ja nadzirem Mandevilleovo
imanje kao i svoje vlastito.«
Thomas je hladno, neprijateljski zurio u njega i lagano ispijao vino.
S Thomasove desne strane, ledi Hero se uspravi, a ruka joj nestane ispod stola. »Imate li
zemlje i u Lancashireu, lorde Griffine?«
»Da.« Griffin se poigravao nožem. »Rezultat je to razboritih brakova mojih predaka.«
»Ali to je tako daleko od Londona«, izjavi ledi Phoebe. »U toj se provinciji sigurno osjećate
usamljeno.«
Ugrizla se za usnicu i uperila pogled ravno pred sebe dok je i njezina ruka, također,
odjednom odlutala ispod stola.
Thomas, koji sve to nije primjećivao, frkne nosom. »Moj brat pronalazi uzbuđenja bez
obzira na to gdje se nalazi. A osim toga može otputovati u London kad god mu se ukaže
potreba da se dobro provede.«
Griffinove su se oči suzile dok je netremice promatrao Thomasa, i on osjeti kako mu gnjev
zamagljuje vid. Nasmije se i ispusti nož. Sa zveketom se spustio na tanjur.
Dame su se trznule.
Thomas je samo lagano podignuo obrve.
Griffin usmjeri pogled prema ledi Phoebe koja je sjedila između njega i Thomasa. »Uživam
u jahanju i lovu, miledi, a nadziranje sjetve i žetve mi uzima dosta vremena tako da ne, nisam
usamljen, no ipak vam zahvaljujem na brizi.«
97
Nabrala je lice gledajući čas njega, čas njegova brata, ali se na te riječi nesigurno nasmijala.
»Pa dobro, trebali bismo se pobrinuti da se dobro zabavite dok ste u Londonu, hoćemo li,
Hero?«
Ledi Hero stisne usnice. »Phoebe...«
»Što?« Ledi Phoebe je izgledala zbunjeno.
Lice ledi Hero bilo je ukočeno. Čak je i lice gospođice Picklewood djelovalo dobrohotnije.
U tom je trenutku Griffin na svom koljenu osjetio male šape.
Tapšale su ga prilično zapovjednički.
»Sa zadovoljstvom bih išao kamo god vama padne na pamet, ledi Phoebe.« Osmjehnuo se i
otkinuo komadić kolača, a zatim njime ispod stola nahranio Mignon.
»Naše vrijeme je dosta zauzeto pripremama za vjenčanje«, izjavi Hero odbacujući tu
zamisao.
»Ali morate ići u kupovinu.« Ponovno je podignuo nož i stao ga dokono prevrtati prstima.
»I jesti, i ići na sajmove i slično.«
Ledi Phoebe se nervozno zahihotala.
Hero spusti pogled na tanjur. Obrazi su joj problijedjeli, a usta se pretvorila u ravnu liniju.
Lagano je slegnula ramenima, premda joj se srce zgrčilo.
»A možda i ne.«
Thomas se promeškolji na svom sjedalu. »Ne bih rekao da ćete za razbibrigu tražiti baš
sajmove.«
Ledi Phoebe živne. »Zašto to kažete?«
Griffin upitno podigne obrvu gledajući brata i odjednom mu jedna uspomena razvedri
raspoloženje.
»Zato što se Griffin, na zadnjem sajmu na kojem je bio, umalo doveo u položaj da ga ubije
grupa putujućih nomada«, tiho odgovori Thomas.
»Doista?« Phoebe se nagne naprijed.
»Doista. Baš je nešto pokušavao ukrasti —«
»Samo istražiti«, umiješa se Griffin.
»Ukrasti neku vrstu tričarije«, Thomas ga nadglasa svojim zapovjedničkim glasom kakvim
se koristio u Parlamentu.
»Perorez«, Griffin dometne Phoebe. »Na dršci je imao rubin.«
Thomas frkne nosom. »Patvorina, najvjerojatnije. U svakom slučaju, jedan ga je pripadnik
putujućeg naroda, čovjek visok gotovo dva metra, uhvatio za šiju, i da se nisam umiješao,
danas ne bih imao brata.«
Griffin se zajedljivo nasmije, spusti nož i otpije gutljaj vina. »Thomas je već onda bio
prilično poznat po svojem govornom umijeću.«
Thomas se nasmiješio, a Griffin sjetio tog davnog dana. Iznenadnog straha, potpunog
olakšanja i zahvalnosti kada mu je njegov veći, stariji brat priskočio u pomoć i spasio ga.
Gledao je dolje u svoj tanjur i vrškom prsta lagano gurkao nož. Činilo se da je to vrijeme
stoljećima iza njih.
»Koliko ste godina imali?« blago upita Hero.
98
Udahnuo je i podignuo pogled susrećući se s tim previše pronicljivim očima. »Skoro pa
dvanaest.«
Kimnula je, a razgovor je krenuo u smjeru nekih glasina koje je bila čula gospođica
Picklewood.
No Griffin je šutio i razmišljao o toj prošlosti kada su on i Thomas bili tako bliski.
I o sadašnjosti u kojoj su tako udaljeni.
99
Deveto poglavlje
Kraljica Ravenhair je promatrala darove svoja tri prosca i kimnula.

»Hvala vam«, rekla je i povela ih u blagovaonicu gdje je razgovor povela u drugom smjeru. No
te noći, kada je kraljica Ravenhair stajala na balkonu, na ogradu je doletjela smeđa ptičica.
Uzela je ptičicu u skupljene dlanove i vidjela da ptičica oko vrata ima uzicu na čijem je kraju bio
privezan malen željezni čavao. I tada se nasmijala. Jer, njezini su ljudi koristili čavle da
sagrade svoje kuće, i baš to — njezini ljudi i njihovi domovi — bili su temelj njezina
kraljevstva...
ljedećeg poslijepodneva, Hero se promatrala u ogledalu svoje sobe za odijevanje i pitala
S se kakva to žena dopušta bratu svoga zaručnika da s njom vodi ljubav. Žena koju vidi u
ogledalu izgleda jednako kao ona koje se sjeća — ima velike sive oči, uredno počešljanu
crvenu kosu, staložen, miran pogled — sve je, zapravo, na svome mjestu. No nekako je ipak
postala drukčija od osobe kojom se smatrala tek tjedan dana prije. Ona žena — ona Hero —
nikada ne bi posrnula, ona bi se narugala i na sam nagovještaj tako nečega.
Pa ipak jest.
Hero lagano dotakne uvojak na čelu.
»Baš je lijepa, mila moja.« Glas ledi Mandeville prekine joj misli.
Hero je pogledom prelazila haljinu na sebi. Metri svijetle, sjajne svilene tkanine boje
marelice obavijali su joj tijelo, a na prednjoj strani tkanina je bila razmaknuta i povučena
unatrag kako bi otkrila krem podsuknju opšivenu plavim, zelenim i rozim kiticama cvijeća.
Ukrasni vez nastavljao se duž šavova haljine i uokvirivao dubok, okrugao izrez oko vrata.
Bila je to zaista prekrasna haljina.
Zašto se onda osjećala kao da želi zaplakati?
»Sviđa vam se, zar ne?« zanimalo je ledi Mandeville.
»Možemo je prepraviti ili dati sašiti sasvim novu ako vam se ne sviđa. Ima još dosta
vremena do vjenčanja.«
»Ne, ne«, brzo odgovori Hero. »Haljina je lijepa. Krojačice su predivno obavile svoj posao.«
Ženica koja je klečala pred njom uputila joj je zahvalan osmijeh prije nego što se spustila
natrag do poruba.
100
Oduvijek je smatrala da poznaje samu sebe, da poznaje svoju osobnost, razmišljala je Hero.
Bila je žena čvrstih stavova. Žena koja, doduše, suosjeća i možda ima neke ideale, ali koja na
ramenima nosi razboritu glavu.
Oduvijek se ponosila zdravim razumom. Jučerašnji dan bio je veoma žalostan udarac
podjednako njezinu zdravu razumu i predodžbi koju je imala o sebi samoj. Bile su joj dvadeset
i četiri godine — bile su to zrele godine. Čovjek bi pomislio da je do sada već trebala imati
jasnu sliku o tome tko je ona.
Očito nije bilo tako.
»Evo«, reče glavna krojačka uspravivši se. Kritički je promotrila porub. »Ovo ćemo podići, a
zatim dodati malo čipke na rukave i korzet. Bit će vrlo otmjeno kada završimo, miledi, ne
brinite se.«
Hero se poslušno okrenula na prstima da pogleda haljinu sa strane.
Tako savršena haljina. Kada bi barem i žena u njoj bila tako savršena. »Sigurna sam da će
biti veoma lijepa.«
»Bit će potrebne još tri probe, čini mi se. Možemo li vas naručiti za sljedeći utorak ujutro,
miledi?« Krojačica i njezine pomagačice već su s nje skidale haljinu.
»To će biti u redu«, promrmlja Hero.
»I ja ću također doći na tu probu«, izjavi ledi Mandeville. »Možemo porazgovarati o
obiteljskom nakitu i o tome koje biste komade željeli nositi.«
»Svakako.«
Hero se zagledala u vlastite oči u ogledalu dok su krojačice radile oko nje. Bile su smirene i
sive. A počinila je grijeh. Nije bila sigurna da će ikada više moći oživjeti onu svoju savršenu
masku. Trebala bi biti shrvana od grižnje savjesti i očaja, pa opet... pa opet, ono što je jučer
učinila s lordom Readingom djelovalo je potpuno ispravno.
Duboko u duši ispravno.
Možda je upravo taj osjećaj bio to što ju je najviše uznemiravalo.
Trebalo je narednih pola sata da se ponovno odjene. Ledi Mandeville je neobavezno ćaskala
dok je Hero popravljala toaletu, i ako je starija gospođa primijetila išta neobično na svojoj
budućoj snahi, ničime to nije odavala. Krojačice su ih napustile nakon što su pažljivo
spremile Heroinu vjenčanicu, a tada je i ledi Mandeville ustala. Navukla je rukavice
promatrajući kako Wesley prelazi sobu da iz ormara dohvati Heroin ogrtač.
»Jeste li sigurni da vam se haljina sviđa, draga moja?« blago je upitala ledi Mandeville.
Hero je pogledala njezino ljubazno lice i odjednom osjetila nesigurnost.
Ne zaslužuje da joj ta predivna žena bude svekrva. »O, da.«
»Samo...« ledi Mandeville lagano prstom dotakne Heroino rame, »danas mi djelujete
nekako potišteno.«
Hero se osmjehne i na lice navuče popucale krhotine svoje maske. »Nervoza pred
vjenčanje, pretpostavljam.«
Ledi Mandeville nije djelovala uvjereno, no na kraju je kimnula. »Naravno. Ali ako o bilo
čemu poželite razgovarati sa mnom — bilo čemu — bit će mi drago, i nadam se da ćemo imati
takav odnos.«
101
»I ja se također nadam«, požuri Hero. Kako je samo žudjela da prizna svoje sumnje i brige!
No, ledi Mandeville ne bi je više tako ljubazno gledala kada bi saznala kako joj je obmanula
sina. »Hvala vam.«
Ledi Mandeville je posljednji put popravila svoje rukavice.
»Dobro, draga moja. Radujem se. A sada, nemojte da vas Thomas dugo čeka. Znam da vas
očekuje za poslijepodnevnu vožnju.« Rekavši to, gospođa je pozdravi i napusti.
Hero je uz Wesleynu pomoć odjenula lijep zeleni kaputić.
Wesley se odmaknula kako bi se divila onome što je napravila, a zatim zadovoljno kimne.
»Danas će naš lord Mandeville biti oduševljen vama, miledi.«
Hero se neprimjetno osmjehne. »Hvala ti, Wesley.«
Sišla je niza stube i vidjela da je Mandeville već čeka u dnevnom boravku.
»Draga moja«, rekao je čim je ušla, »vaša ljepota zasjenjuje sunce.«
Naklonila se. »Hvala vam, milorde.«
»I kako napreduju planovi za vjenčanje?« pitao je prateći je iz dnevnog boravka prema
vanjskim stubama. »Čujem da je haljina skoro gotova.«
»Da, još samo nekoliko proba.« Hero se znatiželjno osvrnula prema Mandevilleu. Ovo bi
moglo biti najprisnije zanimanje koje je ikada pokazao za nju. »Vaša majka vam je rekla prije
nego što je otišla?«
Kimnuo je i pomogao joj da se uspne u njegovu otvorenu kočiju. »Moja majka voli
vjenčanja. Trebali ste vidjeti u kakvoj strci je bila kada se Caroline udavala. Mislim da je sada
jedino smeta to što za sina nije potrebna djevojačka sprema.«
Hero je svrnula pogled na svoje ruke sklopljene u krilu i zatomila osmijeh zamišljajući
Mandevillea opremljenog novim čarapama i košuljama. »Vaša mi se majka veoma sviđa. Bila
mi je od velike pomoći u planiranju vjenčanja.«
»Drago mi je što to čujem.« Na trenutak je usmjerio pozornost na uzde i poveo svoje lijepo
usklađene dorate prema prometnim londonskim ulicama.
Hero je kriomice podignula pogled. Sunce se danas promolilo kao dobrodošao posljednji jek
jeseni. Promet u Londonu čas je opadao, čas bujao oko vozila poput divovskog potoka.
Teška mlinareva kola u jednakom su se ritmu vukla ispred njih, nosači nosiljaka spretno su
vijugali lijevo-desno pokraj sporijih pješaka, a njihovi putnici zajedno s njima poskakivali u
svojim sjedalima. Nekoliko vojnika na konjima kloparalo je pokraj njih zanemarujući glasne
psovke dvojice mesarevih šegrta koje su poprskala konjska kopita. Jedna je žena sva u
dronjcima glasno pjevala pokraj ceste, a uz noge je njezino dvoje djece čekalo ispruženih
ruku.
»Sviđate joj se, znate li to«, reče Mandeville.
»Vašoj majci?«
»Da.« Pljesnuo je uzdama kada je kočija napokon pretekla mlinareva kola a konji krenuli u
kas. »Ona posjeduje kuću u koju se kao udovica može povući, naravno, ali čini mi se da bi bilo
jednostavnije kada biste se vas dvije dobro slagale.«
»Naravno«, promrmlja Hero. Popravila je rub rukavice. »Je li voljela vašu prvu ženu?«
Mandeville je oprezno pogleda. »Mislite na Anne?«
Zar je to bilo tako čudno pitanje? »Da.«
102
Slegnuo je ramenima vrativši pogled na konje. »Majka se uspijeva slagati gotovo sa svima,
čini se. Nikada nije otvoreno pokazala bilo kakvu nesimpatiju ili neodobravanje.«
»A je li ikada pokazala odobravanje?«
»Ne.«
Promatrala ga je na trenutak kako s majstorskom lakoćom upravlja uzdama. Bio je
zatvoren čovjek, znala je to, međutim, za samo nekoliko tjedana njih dvoje postat će muž i
žena. »Jeste li je voljeli?«
Lecnuo se kao da je izgovorila nešto besramno. »Mila...«
»Znam da me se to ne tiče«, blago je nastavila. »Ali nikada mi ne govorite o njoj. Samo bili
htjela znati.«
»Vidim.« Zastao je načas, lagano nabravši obrve. »Onda ću se potruditi ublažiti vašu
znatiželju. Ja sam... Anne mi je bila draga i bio sam prilično žalostan kada je umrla, no ne
nosim u sebi gorčinu ljubavi zbog nje. U tom smislu se ne trebate brinuti.«
Kimnula je. »A Reading?«
»Što s njim?«
»Bojim se da sam čula glasine«, oprezno izgovori Hero.
Sjetila se Readingova vlastita odgovora na to pitanje kada ga je prisilila da joj odgovori je li
zaveo bratovu ženu. Ne, o Bože, ne. »Zar zaista vjerujete da vas je brat mogao tako izdati?«
»Ne trebam vjerovati«, on jetko odgovori. »Anne mi je sama to rekla.«
Thomas je promatrao svoju zaručnicu kako od iznenađenja lagano izvija obrve i osjetio
kako mu ispod kože gmiže osjećaj razdraženosti. Ta, što je ona mislila? Da je gajio neku
bolesnu sumnju bez ikakva dokaza?
I zašto ga je, pobogu, uopće ispitivala?
Zagledao se ispred sebe, tjerajući riđane da zaobiđu pastira uz stado ovaca koje su se
razmiljele posred ceste. Približavali su se Hyde Parku i žudio je za otvorenim prostorom.
Poželio je da može dopustiti riđanima da ih slobodno ponesu, pustiti ih da divlje potrče niz
put.
Teško da bi takav čin dolikovao jednom markizu.
»Žao mi je«, tiho reče Hero pokraj njega.
Dobro, čak su i najsavršenije žene ponekad postajale uznemirene. Nisu si mogle pomoći, s
obzirom na to kako su sazdane. Anne je bila hirovito stvorenje. Lavinia je bila strastvena, ali
je više vladala sobom. U usporedbi s njima, Hero je bila oličenje suzdržanosti, zaista.
On uzdahne. »U svakom slučaju, bilo je to davno. Nikada neću moći oprostiti Griffinu, ali
svakako mogu pokušati staviti to nastranu i nastaviti dalje. Kao što sam rekao, ne trebate
brinuti o tome što se dogodilo u mom braku s Anne. To je stvar prošlosti.«
Na trenutak se pokušao sjetiti kako je Anne izgledala te kobne noći. Bila je histerična,
plakala je u pokušaju da iz svoga tijela istisne to jadno, mrtvo čedo. U jednom je času pomislio
da će mu prizori i zvukovi te noći do kraja života ostati urezani u noćnim morama. No, sada je
sve čega se sjećao bilo tiho, sivo tjelešce djeteta, obličja čudesno izobličena, i misao da sva ta
krv i histerija ionako nisu bili važni. Dijete je bilo djevojčica.
Sićušna, mrtva djevojčica.
»Razumijem«, reče Hero pokraj njega.
103
Bogu hvala, vrata parka bila su na vidiku.
Mrzio je takve misli, beskorisne i obeshrabrujuće.
Takve misli koje su dovodile u pitanje njegovu autoritativnost i položaj u svemiru: jedan
markiz, ne bi trebao slušati ispovijed nevjere svoje umiruće supruge. Ne bi trebao vidjeti
mrtvo tijelo svoje male djevojčice.
»Nećemo više o tome razgovarati«, rekao je. »Sada kad sam odgovorio na vaša pitanja.«
Ništa nije rekla, no nije ni morala.
Dakako da će se povinovati njegovim željama. Palo mu je na pamet da bi Lavinia nastavila
raspravu. Čudna misao — i u ovome trenutku ni od kakve pomoći. Potrudio se otkloniti je iz
glave.
Park je danas bio prepun, lijepo vrijeme izmamilo je u šetnju sve društvene staleže. Poveo je
riđane prema nizu kočija i konja koji su se sporo pomicali i okretali na jednom kraju Hyde
Parka.
»Sreo sam jučer Wakefielda«, izjavio je.
»Jeste li?« Glas joj se činio nekako hladnim, no vjerojatno joj je pozornost privukla parada
pokraj njih.
»Uistinu. Rekao mi je da postoji vjerojatnost da će uskoro uhvatiti jednog proizvođača
džina, i to nekog iz plemićkih redova.«
Ukočila se. Mnoge su žene političke razgovore držale dosadnima, ali ona mu se učinila
snošljivijom od većine.
Konačno, ona je bila sestra jednog od najistaknutijih parlamentaraca današnjice. Dakako,
bila je svjesna i njegovih vlastitih političkih ambicija.
»Znate li koga?« upitala je umirujući njegovu iznenadnu zabrinutost.
»Nije mi to rekao. Najvjerojatnije je to želio zadržati za sebe dok ne bude siguran. Vaš brat je
kao tiha voda. Ali, evo Fergusa.« Thomas kimne lordu Fergusu koji je sjedio sa svojom
pomalo neprivlačnom ženom. Iza njih su sjedile njihove dvije kćeri, podjednako, hm,
neprivlačne. »On je u pomorskom odjelu«, promrmljao je ispod glasa povlačeći dorate
usporedo s Fergusovom kočijom.
A zatim je osjetio ponos jer je ledi Hero, nakon što su joj predstavljene dame, otmjeno
kimnula te pohvalila šešir gospođe Fergus i tako potaknula da se inače bljedunjav ten
gospođe Fergus pretvori u ružičasti. Dvije su se djevojke lagano nagnule naprijed i ubrzo su se
sve četiri našle uslijed živahna razgovora.
»Dobar izbor, Mandeville«, izleti Fergusu nakon što su raspreli posljednji skandal među
gospodom. »Ti si pravi sretnik.«
»Doista«, promrmlja Thomas.
Njegove nedavne smiješne sumnje su isparile. Ledi Hero bila je ponajprije staloženo i
suzdržano biće, nesklona takvim dramatičnim ispadima koje je izvodila Anne.
Fergus je čavrljao još narednih deset minuta — čovjek je bio sklon tome da soli pamet — a
tada su se pozdravili.
Thomas je ponovno primio uzde. »Nadam se da vam razgovor s ledi Fergus i njihovim
dvjema kćerkama nije bio dosadan.«
104
»Ni najmanje«, odgovori Hero. »Bile su prilično drage. Osim toga, svjesna sam koliko su
vam ovakvi mali susreti važni, koliko su važni za vašu karijeru, Mandeville. Željela bih učiniti
sve da vam pomognem.«
Nasmijao se. »Zaboravljam da je vaša uviđavnost ozbiljan takmac vašoj ljepoti, miledi. Ja
sam uistinu sretan čovjek.«
»Laskate mi.«
»Zar ne vole sve dame da im se laska?«
Nije odgovorila na to pa se osvrnuo prema njoj. Lice ledi Hero bilo je okrenuto profilom dok
je netremice promatrala nešto sa strane. Pratio je njezin pogled i odjednom osjetio kao da ga
je netko opalio šakom u trbuh.
Lavinia Tate bila je udaljena svega dvije kočije smijući se u lice onog momka Samuela koji
ju je pratio u Harte’s Folly. Imala je na sebi prošiven haljetak boje cvijeta maka, a sunčeva
svjetlost ljeskala joj se u prokleto svijetloj crvenoj kosi. Ako je do sada nije primijetio već ama
baš svaki muškarac u Hyde Parku, moralo je to biti zbog toga što je takav muškarac
vjerojatno bio mrtav.
Ili budala.
»Što vam ona znači?« tiho upita ledi Hero.
»Ništa«, procijedi Thomas kroza stisnute usnice.
»Pa ipak zurite u nju kao da je uistinu netko vama veoma važan.«
»Molim?« Odlijepio je pogled s Lavinie i zagledao se u svoju zaručnicu čije je lice bilo
previše blijedo, kosa tek ukusna, prirodna nijansa svijetla bakra. U usporedbi s Lavinijom,
koja je bila živopisno ulje na platnu, ona je bila akvarel. »Ona je... netko koga sam nekoć
poznavao.«
»Više je ne poznajete?« Ledi Hero nakrivi glavu ljubazno postavivši pitanje.
S jesenskim povjetarcem doleprša Lavinijin smijeh.
Thomas iznenada poželi povikati na ledi Hero, natjerati je da zbaci taj ljubazan izraz s lica,
tresti je dok ne prestane sa svojim pitanjima i pronicljivim pogledom, a potom poželi iskočiti
iz kočije i opaliti šamarčinu tom glupom mladom fićfiriću pokraj Lavinije.
No, ništa od toga nije učinio, naravno. Gospodin njegova položaja nikada se tako ne ponaša.
Umjesto toga, samo je požurio konje, čekajući cijelu vječnost da pretekne Lavinijinu kočiju.
»Ona je dio moje prošlosti«, hladno reče. »Sreo sam je kada sam bio u prilično jadnom
stanju, bojim se.«
Prisjetio se vremena kada je on bio taj muškarac kojem se smijala, i kako mu je od toga
cvjetalo srce. Sjetio se još i kako je izgledala okupana jutarnjom svjetlošću, tako tjelesna, tako
mudra. Mogao je zamisliti svaku pojedinu crtu njezina lica, lagano obješene grudi, i baš
čudno, nije mu to nimalo smetalo. Ona je najljepša žena koju je ikada vidio.
Koju će ikada vidjeti.
Pročistio je grlo. »To je sada dio prošlosti. Nećemo o tome razgovarati.«
Pokraj njega. Hero uzdahne, nekako tužno i usamljeno. »Možda ste u pravu. Najbolje je
staviti postrance ono što se događalo prije. Naša zajednička budućnost je ono na što se
trebamo usredotočiti.«
Položila je svoju finu, tanku ruku na njegovu.
»Bit ćemo izvrstan par, vi i ja, Thomase.«
105
Uspio je nekako pokloniti joj osmijeh. »Da. Da, hoćemo.«
A onda su napokon prošli pokraj Lavinije Tate.
JUTRO POSLIJE,
Wesley je upravo dotjerivala zadnje pojedinosti Heroine toalete kada je Phoebe
banula u sobu.
»Nikada nećeš pogoditi!«
Hero je zaustila ne bi li pitala što je to što nikada ne bi mogla pogoditi, no Phoebe hitro
nastava. »Lord Griffin i ledi Margaret došli su nas pitati bismo li htjele da nas povedu u
kupovinu!«
U jednom je trenu već i na samu pomisao na njega Heroino srce poskočilo. No onda je u njoj
prevladala razborita strana.
»Oh, draga moja.« Hero se lecnula na uzbuđenje koje se ocrtavalo na Phoebinu licu. Činilo
se da zrači cijelom svojom pojavom.
»Znaš da teta Bathilda ne želi da me vide s Readingom. A nakon toga što sam ga neki dan
dovela na ručak...«
Sjaj iščezne s Phoebina lica. »Ali ja ne mogu sama ići s njima.«
Ne, to zasigurno ne može, i Reading je itekako bio svjestan te činjenice, pomisli Hero
ljutico.
»Molim te, Hero?«
Hero zatvori oči.
No to nije uspjelo ušutkati Phoebe. »Moooolim te.«
Hero naglo otvori oči. »U redu. Ali samo na otprilike jedan sat, ne duže.«
Nije se ni trebala zamarati s postavljanjem ograničenja jer je Phoebe već skakala gore-dolje
od uzbuđenja.
Hero uzdahne svjesna da je to vrlo loša ideja. Pa opet, morala se boriti sama sa sobom da se
ne nasmije kada se iza Phoebe spuštala niza stube.
Reading ih je čekao dolje. Bio je odjeven u tamnoplavi haljetak i hlače i izgledao je otmjeno
kako se i pristoji. Nasmijao se Phoebe kada je doskočila do njega, no oči su mu bile uprte u
Hero.
Borila se da ne pocrveni.
»Drago mi je što ste nam se mogle pridružiti, ledi Hero«, reče i otprati ih kroz vrata.
Dobacila mu je oštar pogled i pokušala razaznati ruga li joj se, no činio se savršeno
ozbiljnim. »Gdje je vaša sestra?«
Oči su mu se širom otvorile kao da je zadirkuje zbog njezina nemira. »U kočiji.«
I doista, kada su ušle u kočiju, vidjele su da ih ledi Margaret već čeka.
»Oh, kako mi je drago što ste se odazvale u tako kratkom vremenu!« izjavila je ona kada su
se smjestile na sjedala. »Mislim da bismo se trebali međusobno bolje upoznati sada kada se
već udajete za moga brata.«
»Dakako«, prozborila je Hero. »Uskoro ćemo postati sestre, zar ne?«
Readingovo lice je problijedjelo i on se okrene prema prozoru.
106
»Nadam se«, reče ledi Margaret. »Čini mi se da vašeg brata, vojvodu, poznajem gotovo bolje
od vas. Thomas toliko priča o njemu, a k tome su još cijelo prošlo ljeto proveli zajedno
sastavljajući nacrt zakona o džinu. Wakefield je prilično žestok po tom pitanju, zar ne?«
»Smatra da je kriminal u St. Gilesu raširen zbog džina«, ozbiljno reče Phoebe. »I to u tolikoj
mjeri da džin krivi i za smrt naših roditelja.«
Hero pogleda sestru, pomalo iznenađena što je to uspjela zaključiti iz ono malo probranih
riječi koje je pred njom izgovorio Maximus.
Ledi Margaret kimne. »Onda pretpostavljam da ste i vi također osjetljive na tu temu.«
Reading se okrenuo i pogledao Hero, a ona je isturila svoju bradu i odgovorila: »Da.«
»Mi žene ne možemo donositi propise u Parlamentu«, reče Phoebe, »ali zato je Hero
nedavno postala zaštitnica jednog doma za nezbrinutu djecu u St. Gilesu.«
»Zaista?« upita ledi Margaret. »Uistinu vam se divim ledi Hero. Ja još nikada nisam učinila
nešto tako nesebično.«
»Ali mogli biste.« Phoebe se u svom zanosu nagnula naprijed.
»Hero je odlučila da će dozvoliti i drugim gospođama da pomognu sirotištu donacijom
novca.«
»Zar tako?« polako izgovori Reading. »A je li i gospodi dozvoljeno da također pomognu?
Možda ću ja donirati nešto.«
Hero nije imala hrabrosti pogledati mu u oči. Zadirkivao ju je, naravno, no već joj je jednom
bio ponudio pomoć...
No, prije nego što je uspjela išta reći, uskočila je Phoebe.
»Bojim se da je to samo za dame.«
»Kakva diskriminacija«, progunđa Reading.
»Gospoda uvijek žele svime upravljati«, uzvrati Hero.
Readingova se usta trznu od iznenađenja.
»To je uistinu tako«, reče ledi Margaret. »Mislim da je prilično mudro što ste ograničile
vaše, hm...«
»Društvo«, pomogne joj Phoebe. »Zvat će se Damsko društvo za dobrobit Doma za siročad i
nezbrinutu djecu.«
»Izvrsno!« oduševila se ledi Margaret. »Mislim da je društvo samo za dame zaista predivna
ideja. Mogu li se pridružiti?«
»Naravno«, odgovori Hero dok je Reading kolutao očima.
»Samo što...« Ledi Margaret odjednom je izgledala zbunjeno.
»Imam tek mrvicu novca za donaciju. Možda to neće biti dovoljno da se pridružim?«
»Nemamo donju granicu«, odlučno odgovori Hero, shvaćajući da će njezino društvo možda
morati biti veće od onoga kako je prvotno zamislila. »Dobrodošla je svaka dobrostojeća dama
koja je iskrena u svojoj želji da pomogne siročadi St. Gilesa.«
»Oh, lijepo.«
Reading se smješio, a potom kimnuo glavom. »Dame, došli smo u Bond ulicu. Hoćemo li
sada sići i krenuti u kupovinu?«
Phoebe i ledi Margaret su zdušno sišle s kočije, a Hero se nekim slučajem našla nasamo s
Readingom.
107
Nadvio se nad njom dok su njihove sestre već odmicale. »Dakle, posve sami ste pronašli
način kako da riješite nedoumice oko sredstava za dom.«
»Phoebe se toga dosjetila, ali da, mislim da je to dobro rješenje«, odgovorila je.
»Ja također«, neočekivano reče. »Brava.«
Priznanje tog čovjeka u njoj je izazvalo tako topao osjećaj, kao da je upravo usred hladnog
zimskog dana popila vrući čaj. Zašto bi joj uopće bilo stalo do toga što on misli o tome, nije
znala, no osjećaj je bio tu — stalo joj je.
»Jeste li već rekli Thomasu o vašem zalaganju za sirotište?« upitao je.
»Ne.« Oborila je pogled osjećajući krivnju. »Uskoro ću to učiniti, dakako.«
»Dakako«, promrmljao je. »Samo se nadam da je Thomas slobodouman poput vašeg brata.«
»Grozno je reći tako nešto.«
On slegne ramenima. »Pa ipak istinito. Sve što poduzimate odrazit će se i na Thomasa, a
njegov pogled na to što znači biti markiz od Mandevillea je prokleto sužen.«
Osjetila je trunku razdraženosti, iako je znala da Reading govori samo istinu. Mandeville se
morao brinuti o svom ugledu — bio je istaknuti član Parlamenta. I ona će, kao njegova
supruga, biti na meti javnosti. Ipak... »Ne mogu zamisliti da bi se pokroviteljstvo nad domom
za nezbrinutu djecu moglo smatrati tako riskantnim.«
»Ne, ali smucati se po St. Gilesu jest.« Poveo ju je oko skupine gospođa okupljenih oko
izloga. »Htjet će da prestanete s tim, jednom kada se vjenčate.«
»Ne možete to znati«, tvrdoglavo je inzistirala. »Osim toga, ne znam zašto bi se vas to
ticalo.«
»Ne znate?« On se okrene i odjednom se njegove zelene oči susretnu s njezinima. Ulica i
mnoštvo, sve oko njih činilo se da nestaje, a u ušima je mogla čuti samo odjek svoga srca.
Hero udahne, odlijepivši pogled s njegova. »Ne. Ne znam. Osim toga, prirodno je da
Mandeville želi zaštititi svoju ženu. Morate to shvatiti.«
»Moram li?« On odmahne glavom, iskrivivši usta u grimasu. »Jedino što razumijem jest da
više volim pjev ptice s livade umjesto one iz krletke.«
»Zar tako? Jeste li ikada razmišljali o ptici?« upita ona nekako prenaglašeno tiho. Odjednom
više nisu govorili o pticama. »Možda se ona osjeća sigurnije znajući da se u njezinoj krletci o
njoj netko brine. Možda se ona boji širokog, otvorenog prostora bez ikoga tko bi je čuvao.«
Zastao je na trenutak, a zatim tiho nastavio: »Kako ptica može znati mrzi li slobodu livade
ako je nikada nije osjetila?«
Zelene oči zarobile su joj pogled i više ga nije mogla svrnuti. Dah joj je zastao u grudima,
jednostavno je žudjela učiniti ono što je predlagao: slobodno letjeti... ali nije mogla,
jednostavno nije mogla.
»Evo nas!« zazvala je ispred njih ledi Margaret, pokazujući na lijep maleni dućan.
Pokazalo se da je dućan pripadao modistici gdje je Phoebe pronašla prekrasan komad
belgijske čipke. Potom im je svima Reading kupio pecivo i čaj, a nakon toga je inzistirao da
posjete knjižaru. Phoebe i ledi Margaret uputile su se prema izloženim prekrasno ilustriranim
knjigama iz botanike dok je Reading poveo Hero na stranu prema maloj polici s knjigama na
grčkom i latinskom.
»Ovdje imaju neke zanimljive knjige«, rekao je skidajući nekoliko tomova drama. »Jeste li
čitali Aristofana?«
108
»Ne bih trebala«, uzela mu je knjigu iz ruku ni ne završivši rečenicu. Prstima je dotaknula
kožnati hrbat.
»Zašto ne?« blago je upita. »To je samo knjiga drama, ponudo skandalozna u nekim
dijelovima, priznajem, ali ništa što bi vas navelo na grijeh.«
»Ali to je knjiga drama«, reče ona još uvijek držeći knjigu. »To nije povijest kao Tukidid ili
Herodot.«
»Pa?« Podignuo je obrve.
»Pa onda to nije ozbiljno.« Pažljivo je vratila knjigu na policu. »Moja je dužnost zaposliti um
važnijim pitanjima nego što su to komedije.«
»Dužnost prema kome?« započne prilično žustro, no tada se iznenada iza njih začuo jauk i
tup udarac.
Hero se osvrne i primijeti Phoebe sklupčanu na podu podno kratkog niza stuba. »Oh, dobri
Bože!«
Požurila je s Readingom do nje.
Phoebino lice bilo je blijedo kao kreda, a ni ledi Margaret, koja je stajala pokraj nje, nije
izgledala ništa bolje.
»Što se dogodilo?« otresao se Reading.
»Ne znam«, reče ledi Margaret. »Vjerojatno se spotaknula na stubama.«
»Nisam ih vidjela«, prevalila je Phoebe preko blijedih usana.
»Išla sam prema drugoj polici s knjigama, a stube su se samo stvorile ispred mene.«
Reading ju je oštro pogledao, a zatim se sagnuo i upitao: »Možete li ustati?«
»Mislim... mislim da mogu.«
»Reading, njezino čelo«, reče Hero. Tanak mlaz krvi curio je sa strane Phoebina lica.
»Vjerojatno je lupila čelom.« Reading nježno dotakne Phoebinu kosu.
»Au!« Phoebe pokuša podići desnu ruku, no naglo uvuče zrak, a lice joj pozeleni od boli.
»Oh!«
»Što je?« upita je Hero.
»Mislim da je slomila ruku«, reče Reading. »Ne, ne dirajte je. Pustite mene.« U jednom
gipkom pokretu, on uzme Phoebe u svoje ruke i ustane. »Odnijet ću je natrag do kočije, a kada
je dovedemo kući, pozvat ćemo liječnika.«
»U redu«, Hero izusti, međutim Reading je već bio na vratima dućana.
Hero i ledi Margaret potrčale su kako bi održale korak i uskoro su se našle kod kočije.
Vožnja do kuće bila je grozno putovanje, svako drmusanje Phoebe je uzrokovalo bol. Reading
je sjedio pokraj nje pokušavajući je pridržati kod najgorih poskakivanja, a usta su mu se
pretvorila u bijelu liniju. Čim su stigli do kuće, Bathilda je izašla i stala djelotvorno naređivati
slugama i služavkama. Phoebe su unijeli u kuću, i Hero je taman krenula za njom kada joj se
na ruku spustio dlan koji ju je zadržao.
Okrenula se i ugledala Readingovo ljutito lice.
»Zašto nema bolje naočale? Očito je da ne vidi s ovima koje ima — nije vidjela stube! Morate
se savjetovati sa stručnjakom.«
109
Hero zatvori oči i, uvjerena u to da su ispravno postupali s Phoebe, poželjela da je preplavi
val bijesa kako bi mu uzvratila jednakim tonom, no jedino što je osjećala bila je duboka,
očajnička tuga.
»Hero?« upitao ju je stišćući joj ruku.
»Posavjetovali smo se sa stručnjacima«, umorno odgovori Hero. »S nekima čak iz tako
dalekih krajeva kao što je Prusija. Sve otkad smo prošle godine primijetili da joj je vid slab,
ispitivali su je i pregledavali i na njoj iskušavali raznorazne lijekove.«
Namrštio se. »I?«
Trepnula je ne bi li zaustavila suze i pokušala se nasmijati, no bezuspješno.
»I nijedan od njih nije djelovao. Phoebe će oslijepiti.«
kada je te noći Griffin došao u St. Giles, i svi oni koji su bili lak plijen za
BILA JE VEĆ PROŠLA PONOĆ
razbojnike odavno su se već sakrili u svoje rupe. U noćima koje su uslijedile nakon što su
Reeseovo tijelo bacili preko zida, nije bilo ni traga ni glasa Vikarovim ljudima. Možda je
čovjeka jednostavno minulo zanimanje za ovaj dio Londona. Možda su govorkanja da će
Vikar ponovno napasti bile samo glasine. Možda je tip bio mrtav.
Možda, no Griffin nije računao s tim. Jahao je oprezno se ogledavajući, i ruku položio na
nabijen pištolj u sedlu. Vikar je bio poznat po tome da pokaže strpljenje kad ganja nešto što
želi. A Činilo se da Griffinovu destileriju želi više od svega.
Zdesna njemu pomaknula se sjena, skliznula preko jednih vrata, i Griffin iz sedla povuče
pištolj. Okrenuo se podižući pištolj, a zatim je zatreptao zbog onoga što je pred sobom
ugledao. Bio je to muškarac odjeven u neku vrstu odijela pripijenog uz tijelo, s kratkim
plaštem i ekstravagantnim šeširom okićenim perjem. Pojava se lagano naklonila i
zamahnula šeširom, a zatim skočila i uzverala se ravno uza zid kuće kako bi potom nestala na
krovu.
Dobri Bože. Griffin pogleda uvis, no Duha St. Gilesa nije se više moglo vidjeti — to je
zasigurno bio on. Prikaza je nosila na sebi crno-crveni kostim. Zar je duh, zapravo, drumski
razbojnik? Ali ako jest, kako to da čovjek nije napravio ni korak u pokušaju da ga opljačka?
Koja je točno bila svrha njegovih tumaranja? Griffin odmahne glavom i nogom potakne
konja nanovo u pokret. Baš šteta što o ovome ništa ne smije reći Megs — bila bi sva uzbuđena.
Bila je mrkla noć kada je Griffin stigao u destileriju.
Lupao je po vratima i činilo se nekako predugo čekao da mu netko odgovori. Niz leđa su mu
gmizali trnci jer je znao koliko je bio izložen opasnosti.
Kad je Nick Barnes napokon otvorio vrata, Griffinovi živci postali su već krajnje napeti.
Nickovo lice bilo je mrgodno.
»Što je?« upita Griffin sjahavši unutar zidina dvorišta. Uzeo je dva napunjena pištolja iz
sedla i zataknuo ih za širok kožnati remen koji je opasao preko ogrtača.
»Još jedan čovac baš ovo jutro«, zareži Nick. »Ne znam jel ga sredio Vikar il je samo
odmaglio.«
»Kvragu.« Griffin svuče ogrtač i uzme lopatu da raspiri vatru ispod jednog bakrenog kotla.
Dan je postajao sve gori i gori. Na pameti mu je još uvijek bila Phoebe i njezino lice zgrčeno od
bola, a saznanje da gubi vid tjeralo ga je da se osjeća bespomoćno. Dovraga, mlada djevojka
poput nje ne bi smjela oslijepiti. Bog to ne bi smio dopustiti.
110
Kada je Griffin ponovno podignuo pogled, ugledao je Nicka kako ga zamišljeno promatra.
»Poslovi idu loše.«
Griffin progunđa i u vatru ubaci lopatu ugljena.
»Ovak ne budemo dugo potrajali«, tiho prozbori Nick.
Griffin se ogledao, no nijedan od muškaraca nije bio dovoljno blizu da ih čuje. »Svjestan
sam toga. Sve što Vikar treba napraviti jest da nas skida jednog po jednog, sjedi i čeka sve dok
više ne budem mogao dovoljno plaćati ljude da ih zadržim ovdje.«
Nick se počeše po bradi. »Jel to sve vrijedno toga, pitam se? Stavili ste si nešto na stranu,
znam to. Možda je vrijeme da stanete. Odustanete od pecare i nađete si neki drugi način da si
zaradite lovu.«
Griffin se okrene i zapilji u njega.
Nick ravnodušno slegne ramenima. »Ako ne to, onda bi možda mogli postat malo
poduzetniji.«
»Isuse.« Griffin se sagne i zahvati još ugljena.
Znao je što Nick smjera: možda je vrijeme da sami krenu u napad. To što su započeli kao
jednostavan posao — nikada častan, dakako, ali posao unatoč tomu, pretvorilo se u rat. Kada
se to samo dogodilo? Možda je došlo vrijeme da odustane od takvog nezakonitog načina
zarađivanja novaca, ali što mu preostaje?
Zar možda zemlja koju su obrađivali njegovi poljodjelci kako bi od nje dobili tek bijedan
usjev?
Kako bi drukčije mogao svoje žito pretvoriti u novac?
Nick ga je kratko promatrao kako tiho lopatom ubacuje ugljen.
»Vidio sam gospođu koja je došla s vama neki dan«, započne Nick očito raspoložen za
ćaskanje.
Griffin se uspravi i podboči lakat na lopatu podignuvši lagano obrvu. Nick nije imao
naviku brbljati.
Nick napući usne — oku nimalo ugodan prizor. »Izgledala mi je ko da ju je osa upikla, baš je.
Možda ste joj nešto rekli, milord?«
»Ne odobrava proizvodnju džina«, reče Griffin ravnodušno.
»Aaaa.« Nick se začudio. »To baš i nije pristojno zanimanje za kicoša, sve si mislim?«
»Točno.« Griffin se lecne i protrlja potiljak. »Ne, to nije sasvim točno. Ona podupire jedno
sirotište u St. Gilesu, Smatra da je džin razlog što ima toliko siročadi. Da se nju pita, ispalo bi
da je džin korijen svakoga zla u Londonu.«
»Dom za siročad i nezbrinutu djecu?«
Griffin ga iznenađeno pogleda. »Znaš za to?«
»Kak ne bi znao, pa živim ovdje.« Nick nakrivi glavu i zagleda se u sjenovit strop skladišta.
»Dobro mjesto, čuo sam. Nisu ko oni kaj malce prodaju u loše službe. Šteta kaj je kuća
izgorila prošlu zimu.«
Griffin progunđa. »Ona je dala izgraditi novu. Veću i ljepšu.«
»Zvuči ko da je pravi anđeo, stvarno.«
Griffin je zurio u njega i posumnjao da mu se ruga.
Nick je izgledao nevino. »Čovjek se pita kaj je radila s vama, kaj ne, milord?«
111
»Ona je zaručena za mog brata.« Griffin ubaci još ugljena, premda je vatra sada već bila
dovoljno naložena.
»Pa onda je samo sestrinski zainteresirana za vas.«
»Nick«. Griffin prijeteći zareži.
No Nick nije bio tip kojeg se tako lako moglo zastrašiti.
»Ja mislim da su svetice te s kojima treba bit na oprezu«, naglas je razmišljao. »E sad, kurve,
s njima je lako — pojebeš ih i platiš. Nikakvih problema, sve lijepo i uredno i bez brige nakon
toga. Al s pristojnom gospođom, e tu ima razgovora i osjećaja i tome slično. Nevolja, puno
nevolja. Nemojte mi zamjeriti, ne da se to ne isplati na kraju, samo kaj s tim dođe i malo brige.
Bolje čovjeka upozorit.«
»Nick«, sporo će Griffin, »je li ti to meni dijeliš ljubavne savjete?«
Nick odgurne šešir unatrag prema potiljku kako bi se mogao počešati po tjemenu. »Ni u
snu, milord.«
Griffin zahropće. »Kako god, ona će mi uskoro postati šogorica.«
»Naravno, naravno«, promrmlja Nick.
Izgledao je kao da ga ta izjava nimalo nije uvjerila.
Griffin ni sam nije bio uvjeren u to. On uzdahne i odbaci lopatu ustranu. »Sjećaš li se kada
smo sve ovo započeli godinama prije?«
Nick se zahihoće. »One male pecare na Tipping Laneni Bili ste još zeleni, milord. I
sumnjičav.«
»Nisam bio siguran da ti mogu vjerovati.«
Nick se cerio. »Ni ja vama. Bili ste jedan od onih kicoša ravno iz šminkerske škole, sav u
čipkici i drangulijama. Nisam bio siguran ni da budete tjedan dana izdržali.«
Griffin se nasmijao. Sreo je Nicka u prljavoj krčmi Seven Dials — nije to baš bilo mjesto gdje
bi čovjek uobičajeno nalazio poslovne partnere. No nešto na tome sjajnome bivšem boksaču
dojmilo ga se kao suštinski iskreno. Nick je bio taj koji ga je upoznao s čovjekom od kojeg je
kupio svoju prvu pecaru.
Stvarčica koju je kupio bila je krajnje klimava.
»Sjećaš li se kada smo mislili da će pecara eksplodirati?« upita ga.
Nick pljune u slamu. »Kad točno? Sjećam se da smo to mislili više neg jednom.«
Griffin se smijao i ogledao po skladištu. Ovo je bila sasvim druga slika od one male pecare
na Tipping Laneu. Trebale su godine da se posao razvije do ove razine, da dođe do toga da ne
mora noćima ležati budan razmišljajući o novcu i žetvi. Do toga da svojoj majci može reći da
slobodno planira sljedeću sezonu za Megs i da bude gotovo siguran da će si to moći priuštiti.
Trebalo mu je samo još malo vremena da se potpuno financijski učvrsti.
»Teško smo radili da steknemo ovo, nismo li?« rekao je.
»Jesmo, istina.«
»Proklet bio ako dopustim Vikaru da mi to sada uzme.«
»Amen na ovo.« Nick je iz svog prsluka iskopao malu lulu. Zastao je da ju zapali slamkom
koja je stršila iz vatre. A onda reče: »Jeste kad razmišljali da radite nešto drugo?«
Griffin ga iznenađeno pogleda. »Ne. Pretpostavljam da nikada nisam imao vremena
razmišljati o tome da pronađem drugi posao. A ti?«
112
»Ne.« Nick se počeše po zatiljku. »Dobro, ne o pravom. Moj stari je bio tkalac, al ja nikad
nisam naučio zanat. Dok sam bio mlad, ta mi se obaveza činila dosadnom, a sad sam prestari
konj da se učim novim trikovima.«
»Tkanje.« Griffin je razmišljao o Mandevilleovim zemljama u Lancashireu. Oduvijek su bile
previše stjenovite da bi na njima uspijevalo žito. Mnogi njihovi susjedi uzgajali su ovce za
vunu i meso.
»Mama i sestre su prele niti za tatu«, reče Nick. »I ja isto, dok sam još bio dečko.«
Griffin se nasmijao zamišljajući Nicka kako prede niti svojim velikim lopatastim rukama.
Iza njih se začuo povik. Griffin se brzo okrene hvatajući se za pištolj zakačen o remen. Dim
je izlazio iz jednog od velikih dimnjaka koji se izdizao na vanjskom zidu. Muškarci su vrvjeli
uokolo, kašljajući od uskovitlanog crnog dima.
Nick gadno opsuje. »Zaštopali su dimnjak izvana!«
»Ugasite vatru!« Griffin poviče. »Ja ću čuvati zidine.«
Pokazivao je ljudima kamo da krenu, tapšao one koji su mu bili okrenuti leđima i trčao
prema ulazu u skladište. Prilijepio se uza zid pokraj vrata i snažno ih udario nogom.
S vanjske strane zida, stražari su se hrvali s napadačima. Već su se tri čovjeka probila
pokraj njih i ušla u dvorište.
»Ulaze«, poviče svojim ljudima. »Dovraga, učinite sve da ne dođu do skladišta!«
Rekavši to, nogom potpuno razvali vrata, izvuče i drugi pištolj, te stane objema rukama
pucati na sve pred sobom. Jedan napadač padne i tresne na pločnik. Začuli su se pucnjevi iz
pištolja drugih ljudi, te padne još jedan čovjek. No jedan je muškarac i dalje hitao prema ulazu
u skladište dok su ostali pokušavali svladati dvorišnu stražu. U jednom kutu dvorišta,
Rambler se rzao i propinjao od užasa.
»Zgrabite ih!« Griffin poviče, no buka je bila toliko zaglušujuća da ni sam sebe nije mogao
čuti.
Dok su pokraj njega njegovi zaposlenici trčali prema zidinama kao pojačanje stražarima
onamo, Griffin odbaci jedan pištolj na pod i povuče mač kako bi se suprotstavio novom
napadaču.
Bio je to čovjek nižeg rasta, ali krupan, i u svojoj je ruci držao golemu sablju. Napadač je
zamahnuo, a Griffin se izmaknuo jer se bojao da bi njegov tanji mač mogao puknuti pod
sabljom.
Primaknuo mu se bliže tek kad se tip, uslijed sile vlastita udarca, zanio ustranu i ubo ga
ispod ruke u pazuho. Čovjek nije ni trepnuo. Napao je Griffina drugom rukom, i to udarcem
koji je Griffin jedva izbjegao tako što je čučnuo, pa ga samo okrznuo po ramenu umjesto po
licu. Cijelo to vrijeme Griffin je držao ruku na maču zabodenom u tijelo napadača.
Čovjek ponovno podigne sablju, no tada zatetura. Odjednom se sruši poput marionete kojoj
je netko prerezao sve niti.
Griffin upre nogom o napadačeva prsa i iz tijela izvuče mač. Osvrne se prema zidu, držeći
spremno mač u ruci, no za to nije bilo potrebe. Četiri su tijela ležala na pločniku, a jedan
muškarac — jedan od njegovih zaposlenika — sjedio je leđima naslonjen na zid i jaukao. Svi
su se ostali napadači povukli.
Okršaj je završio — barem za sada.
»Odnesite ga unutra.« Griffin pokaže na ozlijeđenog muškarca.
113
»Vi ostali ostanite ovdje i čuvajte dvorište od novih napada.«
Ostavio je osmoricu da čuvaju zidine, a zatim se okrenuo prema skladištu. Rambler je još
uvijek frktao i tresao se u kutu gdje je bio svezan.
Griffin mu priđe i položi ruku na znojan vrat. »Sve je u redu, dečko. Sada je sve u redu.«
Konj zakoluta očima.
Griffin mu je tiho govorio još nekoliko minuta, a zatim je sa sedla uzeo zobnicu i napunio je
šakom zobi. Ostavio je Ramblera da zadovoljno mljacka te se vratio u skladište. Dim je još
uvijek klizio kroz vrata i vijorio u noć, no sada je bio tanji. Pokupio je pištolj koji je prije bio
odbacio i ušao.
Bilo je mračno, a dim se kovitlao po stropu. Griffina su oči toliko pekle od dima da je morao
zaškiljiti.
Nick se promolio kroz tminu tako crnog lica od čađe da se činilo kao da se pojavio Sotona
osobno. »Izvukli smo se, gotovo sigurno, al sad na ovoj peći ne možemo pokrenut pecaru.«
Griffin kimne. »Trebamo stražu na krovu.«
Nick izvije obrvu i upita: »A kak ćemo natjerat ljude na tu dužnost?«
»Platit ih trostruko«, ljutito odgovori Griffin.
»U nekom ćete trenutku plaćat više neg zarađujete«, upozori Nick.
»Itekako sam svjestan te činjenice.«
Nick kimne i okrene sa da ponovno razgleda ruševni zaštopani dimnjak. »Moglo je bit
gore.«
»Kako?«
»Probali su blokirat još jedan od dimnjaka, al im je čep opao. Napravio je samo puno dima
na vatri.« Ponovno se osvrne prema Griffinu. »Dosta dobro smo prošli.«
Griffin umorno sjedne na bačvu, uzme vrećicu s barutom i kuglicama i stane puniti
pištolje. »Ovaj put.«
»Da«, progunđa Nick i okrene se prema dimnjacima s riječima: »Sam se molite da nas sreća
ne izda.«
114
Deseto poglavlje
Sljedećega dana kraljica je zatražila da joj dovedu njezina konja te sazvala prinčeve kako bi
mogli krenuti u lov sa sokolima. Kada su uzjahali konje u dvorištu konjušnice, kraljica se
okrenula proscima i upitala: »Koja je stvar najjača u mojem kraljevstvu?« Tada je izjahala iz
dvorišta ni ne osvrnuvši se za sobom. Dakle, prinčevi su krenuli za kraljicom u lov, ali izgledali
su zaprepašteno, zato je glavni konjušar samo kimnuo glavom i stao razmišljati...
utro je već davno svanulo kada se Griffin vratio kući iz St. Gilesa. Umorno je sjahao s
J Ramblera ispred svoje kuće i predao uzde momku koji se brinuo o konju.
»Gledaj da ga se dobro istimari i da mu se da zobi«, dao je smjernice mladiću.
Zadnji put je potapšao Ramblera, a zatim se uspeo prednjim stubama kuće i ušao. Držao je
samo mali broj osoblja u svojoj londonskoj rezidenciji jer ovdje nije održavao nikakve zabave.
Kuhar, nekoliko sluškinja, čistač cipela i Deedle, bili su sasvim dovoljni da zadovolje njegove
potrebe. Cijena takve nemarnosti bila je pak ta što ga često na vlastitim vratima nije imao tko
dočekati.
Zbacio je šešir na stol u hodniku i nije baš mario podignuti ga kada je ovaj pao na pod. Stao
se uspinjati stubama. Bože, sve ga je boljelo kao nekakva starca. Nakon borbe proveo je još
jednu neprospavanu noć, a k tome je još jahao do St. Gilesa i natrag. Sve što je sada želio bili
su topla kupka i krevet. Ne nužno tim redom.
No, Deedle je dobro znao što njegov gospodar želi.
Sluga je provirio kroz vrata Griffinove sobe čim mu je začuo korake na gornjem hodniku.
»Voda već kipi, milorde. Kupka će biti spremna za tili čas.«
»Bog te blagoslovio, čovječe«, Griffin reče. Sjeo je na krevet i počeo skidati čizme dok su
sluškinje užurbano unosile kotliće iz kojih se dizala para.
Dvadesetak minuta kasnije, Griffin se prenuo iz drijemeža, a zatim se opušteno spustio u
kadu punu tople vode.
Deedle se još kratko vrzmao oko njega dok je odlagao odjeću, a onda je podignuo Griffinove
blatnjave čizme. »Odnijet ću ovo dolje do dečka da ih počisti, može?«
Griffin mahne rukom ni ne pogledavši ga.
Vrata se za sobarom zatvore.
Sprao je sa sebe miris dima, ali para koja se dizala bila je predivna. Griffin je ležao u kupki i
dopustio da mu um odluta. Nicku je dao naređenja da pronađe još ljudi — ako ih je uopće još
115
preostalo — i to pod bilo koju cijenu. Vikar nije samo ciljao na Griffinovu destileriju. Tijekom
noći stigao je glas da je vatra na još dva različita mjesta uništila proizvođače džina. Najmanje
je jedan čovjek poginuo u požaru. Može li u takvim uvjetima održati posao?
Griffin tiho otpuhne. Ledi Hero bi jamačno bila sretna da mu posao propadne. Jedan
proizvođač džina manje među stotinama — ako ne i tisućama — u St. Gilesu. Pa opet, možda
je bila u pravu što mu ne odobrava posao kojim se bavi.
Već i sama pomisao na njezino neodobravanje dovela ga je u stanje u kojem su mu misli
postale posve zaokupljene njome. Sjetio se tanke linije koja joj se ocrtavala između lijepo
izvijenih obrva kada bi mu držala predavanje. Načina na koji bi njezine blijedoružičaste
usnice omekšale kada bi ga slušala kako joj odgovara. I kako su joj se sklapale trepavice kada
joj je ljubio vrat.
Griffin zastenje, a ruka mu sklizne duž bedra prema već napola nabreklom udu. Prizvao je
slike tih slatkih malih sisa, i velikih crvenih bradavica koje su neodoljivo erotično bile u
potpunom kontrastu s bjelinom kože. Bile su čvrste i ukrućene, i maštao je kako ih nježno
gricka. Gotovo da je mogao čuti jecaj koji bi ispustila kada bi je dodirnuo.
Sklopio je dlan oko spolovila i počeo se milovati, povukao je ruku cijelom dužinom i osjetio
kako mu se ud ukrutio i kako je posebno osjetljiv pri vrhu.
Zamišljati je kako bi joj povukao vezice korzeta, potpuno je obnažio da se naslađuje njome.
A ispod njezine suknje, ondje je ležalo to slatko, toplo, vlažno —
U prizemlju netko stane snažno lupati na ulazna vrata.
Griffin zastenje. Sigurno je bilo nekoga da ih otvori. Nije imao mnogo slugu, no imao ih je
dovoljno da netko otvori ta prokleta vrata. Ili će možda gost odustati.
No, kucanje se nastavilo.
»Dovraga«, ispalio je ispuštajući svoj sada već potpuno nabrekli penis. Posjetitelj je mogao
biti Nick Barnes s novim vijestima.
Griffin izađe iz kade, poprskavši vodom tepih, zatim ručnikom brzo prijeđe preko tijela i
navuče hlače i košulju. Bosonog je otrčao niza stube, projurio preko predvorja i bacio se da
otvori vrata.
»Molim?«
Stao je zuriti u iznenađene sive oči ledi Hero. Odmjerila ga je cijelom dužinom, natjeravši
ga da postane svjestan svoje vlažne košulje zalijepljene za prsa, i hlača koje su mu pokrivale
uzbuđenost.
Ponovno ga je pogledala u oči. »Oh!«
»Što radite ovdje?«
»Oh, hvala Bogu!« tiho reče. »Čula sam jutros vijesti da je izgorjela destilerija u St. Gilesu.
Priča se da je netko umro.«
»Pa, to nisam bio ja«, uzvrati on ne baš otmjeno.
»Vidim to i sama.« Pročistila je grlo. »Mogu li ući?«
Pogledao je u oba smjera ulice. Činilo se da nitko ne obraća pozornost na njih. Posegnuo je
za njom, uhvatio je za ruku i uvukao u kuću.
Ledi Hero umalo posrne ciknuvši. »Što to radite?«
»Pokušavam spasiti vaš ugled«, promrsi Griffin.
116
Okrenuo se i odmarširao u knjižnicu ne mareći hoće li ga slijediti ili ne. »Što vi to radite u
posjetu jednom neoženjenu muškarcu usred bijela dana, i to bez pratnje?«
»Htjela sam se uvjeriti da ste dobro«, odgovorila mu je prateći ga. »I moram razgovarati s
vama.«
Griffin progunđa. Prokleta žena je bez sumnje željela nastaviti sa svojom prodikom o
pecari. Uzeo je bokal s brendijem i usuo malo pića u čašu. Okrenuo se s čašom u ruci i zatekao
je kako promatra hrpu papira na njegovu stolu i mršti se. Najvjerojatnije nije odobravala
nered.
Nagnuo je čašu i otpio gutljaj brendija. »O čemu?«
Okrenula se još uvijek mršteći se. »Oprostite?«
Pokazao je rukom prolivši malo brendija na pod. »O čemu želite razgovarati?«
Napućila je usnice u prgav mali kapric što je samo pomoglo da pozornost sada usmjeri na
njezina usta. Odjednom mu se u glavi pojavila slika tih usta, skupljenih i ispunjenih. Njegov
ud, uvijek spreman, digao se u stanje potpune, mahnite uzbuđenosti.
Griffin ispije ostatak brendija.
Otvorila je svoja sočna usta. »Ja —«
»Možda ste htjeli čavrljati o vremenu?« Griffin započne uglađeno. Ponovno napuni čašu.
»Za prijepodnevni posjet mogla bi to biti jedna prikladna tema za razgovor.«
Trepnula je. »Ja —«
On podigne prst da je zaustavi i ispije još jedan gutljaj brendija. Peklo ga je niz grlo, no zato
mu se rame, koje ga je boljelo još od jutrošnje borbe, počelo opuštati.
»Je li dobro da pijete toliko prije podneva?« upita s neodobravanjem.
»Da.« Zurio je u nju i otpio još jedan gutljaj kako bi joj pokazao da se čvrsto drži svojih
stavova. »Uvijek pijem kada sam napola odjeven i kad se zabavljam s damama.«
Dolično je porumenjela. »Možda bih trebala doći u neko drugo doba.«
»O, ne.« Glasno ispusti čašu i prijeteći krene prema njoj. »Prekinuli ste mi kupanje,
prekinuli moje prilično prijatne aktivnosti, zapravo. Mogli biste mi također lijepo reći to što
mi želite reći.«
Zurila je u njega, posve nijema.
»Možda ste me opet htjeli pozvati na red zbog toga što se bavim džinom, hm?« Nadvio se
nad nju, ne mareći uznemiruje li je to ili možda čak straši. »Ili me ukoriti što se previše
jebem.«
Lecnula se na tu riječ, ali je ipak ostala hrabro stajati.
On zlobno suzi oči. Kako se usuđuje stajati ovdje poput neke mučenice kada on boluje —
doslovno boluje — za njom? Zapucketa prstima kao da se još nečega sjetio.
»Ali, ne možete me prekoriti za zavođenje jer ste i sami postali žrtvom mojih nečasnih
osvajanja, nije li tako? Niste više takva svetica, zar ne?«
Oči su joj se raširile, i ako je bilo suditi po tome kako su odjednom zasjajile, bila je na rubu
suza. No nije se imao namjeru sada predati. Ne sada kada bi je napokon mogao otjerati iz
svoje kuće, iz svoga života i otarasiti se onoga što mu se uvuklo pod kožu.
117
Griffin se sagne i promrmlja joj na uho: »No možda to i jest ono o čemu ste zapravo došli
razgovarati — zavođenje. Možda su sve te priče o proizvodnji džina samo izgovor kojim ste se
poslužili da me dođete vidjeti. Možda ovoga puta želite da ljubim više od vaših slatkih sisica.«
Izazivao ju je, tjerao u kut, prepirao se s njom i pobudio u njoj osjećaje mnogo jače od onoga
što bi smjela osjećati. A sada se nadvio nad nju i jasno je pokušavao zastrašiti i otjerati.
Ali nije se prestrašila.
Topli dah lorda Readinga, još uvijek mirisan od brendija, preplavio joj je goli vrat, a opake
riječi zapalile nešto duboko u njoj. Mogao bi to biti — definitivno bi trebao biti — sram, no
doista se bojala da se radilo o nečemu potpuno drukčijem.
»Je li to ono što želite?« preo je. »Da vam ruku stavim na trbuh? Da vas mazim nadolje dok
mi se prsti ne zapletu u vašim dlačicama? Dao bih se kladiti da su mekane poput krzna male
mačkice, vaše dlačice ondje dolje.«
Sva ustreptala uvukla je zrak, jednom rukom pritišćući trbuh. Nije trebao govoriti takve
stvari. Trebala ga je zaustaviti. Trebala je otići. Samo... samo što je svim srcem željela ostati.
Biti ravnopravna s njim — samo ovaj put.
Biti žena ovome muškarcu.
Nije ju dotaknuo, jednostavno je stajao preblizu nad njom i šaputao te besramne, šokantne,
zavodljive riječi.
»No ono što je ispod toga još je nježnije, zar ne? Vaše slatke latice, posve vlažne i
svilenkaste, rascvjetane samo za mene. Među njima bih pronašao vaš skriven tajni pupoljak, i
kružio bih po njemu upravo ovako. Nijednom prejako da vas zaboli — o, ne, ne bih vam nanio
bol — ali ni tako nježno da ga ne možete osjetiti. Jer želim da ga osjetite, Hero. Želim da
osjetite mene.«
Zastenjala je i nije si mogla pomoći — to više nije ni htjela. Ona okrene glavu prema njemu.
Lice mu je bilo udaljeno tek koji centimetar. Oči su mu bile svijetle, neumoljive zelene,
arogantne i poročne. Da je to bilo sve što je mogla vidjeti u njima, otišla bi iz sobe.
Ono što ju je natjeralo da ostane, bio je tračak ranjivosti.
Pogled joj se spustio na njegove usne. Bile su izvijene u podsmijeh, no donja je usnica još
uvijek bila vlažna od brendija. Prizor je izazvao navalu topline u donjem dijelu njena trbuha.
»Griffine.«
Zastenjao je i tiho promrsio neku psovku. A tada ju je zgrabio u svoje ruke, nimalo nježno, a
njegova su se usta spustila na njezina, divlje i gladno.
»Hero«, mrmorio je dok su mu se usta naslađivala njezinima.
»Hero.«
Činilo se da je potpuno izgubio i ono malo osnovne samokontrole. Pokreti su mu postali
grčeviti i nespretni, krajnje primitivni u svojoj namjeri. Bacio joj je šešir na pod. Ustima ju je
grickao duž čeljusti i niz vrat hrvajući se s ogrtačem dok joj ga nije strgnuo s ruku. Opsovao je
i uspravio glavu, skinuo joj gornji dio haljine netremice promatrajući njezino tijelo, a zatim
joj žurno počeo odvezivati korzet.
Trebala je biti užasnuta, prestrašena i zgrožena, no umjesto toga Činilo se da njegovo
divljaštvo hrani neku potrebu duboko u njoj samoj. Njezine su ruke pomagale njegovima;
skidala je odjeću sa svojih udova jednakom brzinom kao i on. U sobi je postalo vruće, dah joj je
bio isprekidao, a miris brendija i požude ispunjavao joj je nosnice i ona pomisli da će se
onesvijestiti.
118
Suknja joj se odjednom našla na podu, a tada je stajala samo u svojoj košulji. Čarapama i
cipelama.
Zatreptao je od prizora i prestao se pomicati. U tom se trenutku prestrašila da bi mogao
povratiti zdrav razum i stati.
Umjesto toga, polagano je primaknuo ruku prema rubu košulje na njezinu ramenu. Nježno
je prstima primio finu tkaninu, netremice je gledajući ravno u oči. A tada je, ne dopuštajući
da svrne pogled, savio prste oko tkanine i naglo povukao nadolje. Pukla je nit, nešto je
popustilo i fino tkanje bilo je strgnuto s njezina tijela.
Naglo je uvukla zrak, zaprepaštena, dok je tako obnažena stajala pred njim.
Nikada se prije nije tako otkrila nekom muškarcu. Bila je svjesna svojih bradavica,
ukrućenih i crvenih u hladnoj prostoriji, i slabosti u koljenima. Jedino — o Gospode! — nije
gledao u koljena. Prsa su joj se uzdizala i spuštala i pogled mu se podigne do njezinih dojki.
Usta mu se izviju u osmijeh. Prije nego što je uspjela sabrati misli, rukama joj je munjevito
prikovao zapešća.
»Ne.« Lagano odmahne glavom, ne skidajući pogled s njezina tijela. »Daj mi da gledam. Daj
mi da uživam.«
Zadrhtala je. Cijelo joj je tijelo bilo u ognju, i peckalo ju je od uzbuđenja, kao da je te oči
fizički dodiruju. Ovo je bilo ravno mučenju, stajati tako gola pred njim, dopustiti mu da je
promatra bez mogućnosti da barem rukama sakrije nagost.
Nasmijao se, tiho i duboko, a tada se, još uvijek držeći je za zapešća, nagnuo dolje i usta
spustio na dojku.
Poskočila je i bespomoćno zabacila glavu. Usta su mu bila vruća dok su snažno sisala
njezino meso. Željela je osjetiti više, trebala je više, i kukovi joj se samovoljno trznu prema
njemu.
»O, ne, još ne«, šaputao je nad njenom vlažnom, osjetljivom bradavicom. »Još ni blizu.
Razmišljao sam o ovome već dugo vremena.«
O čemu? Pitala se mahnito. O čemu je to uopće mogao razmišljati?
On klekne na koljena, a ona uspravi svoju ošamućenu glavu i, trepćući očima, znatiželjno
ga stane promatrati. Što to sada...?
Oslobodio joj je zglobove kako bi stavio ruke na njezina bedra i prisilio je da razdvoji noge.
Njen zamagljen um vratio se natrag u život. Bio je preblizu same njezine srži. Mogao je vidjeti
i, što je važnije, onjušiti sve.
Podignuo joj je jednu nogu — nogu na koju je još uvijek bila nataknuta elegantna cipela s
potpeticom — i prebacio je sebi preko ramena što ga je dovelo u položaj izravno pod njom.
»Ne«, reče mahnito. »Ja ne —«
Pogledao ju je, i učinilo joj se da u svijetlim zelenim očima vidi sjaj. »Da. Drži se za naslon
sofe i što god da radiš, ne ispuštaj.«
A zatim, prije nego što se uspjela pokrenuti ili uopće dozvati neku misao, on spusti glavu i
lizne joj usne.
Udahnula je i divlje zgrabila sofu iza sebe. Čula je kako žamore o tome, ali nipošto nije bila
spremna na ovo. Ljubio ju je — ne, gore, lizao — njeno intimno meso. Bila je to
najizvanrednija stvar koju je ikada iskusila u cijelom svom životu. Jezik mu je bio vruć i
119
pomalo hrapav, i čvrsto ju je gladio opet i opet, zarivajući se sve dublje, sve dok napokon
doista nije pronašao ono što je nazvao pupoljkom.
Ispustila je zrak i ugrizla se za usnicu. Čvrsto je stisnula oči.
Ne smije vikati, ne smije proizvesti nijedan zvuk, ali, o Gospode, bilo je to teško. Lizao ju je
tako nježno i neopisivo lijepo, ponovno i ponovno. Osjetila je kako joj je palčevima rastvorio
latice, a zatim je usta položio ravno na njezinu ženskost.
I sisao.
Ona uvuče zrak i zastenje. Bilo je gotovo bolno koliko je bilo slatko. Osjetila je kako joj
žmarci prelaze nogama, i nije bilo načina da si pomogne.
Provirila je.
Njegova kratka, ošišana kosa bila je među njezinim bedrima, njegove guste trepavice
zastirale su mu oči dok ju je zadovoljavao. Jedan preplanuli dlan raširio je na njezinu blijedom
boku — u kakvom su nevjerojatnom kontrastu bile boje njihove kože. Bio je tako snažan, tako
muževan i udovoljavao joj je. To je moralo biti pogrešno, sigurno je morao biti grijeh, jer je
bilo veličanstveno.
On naglo otvori oči i pogleda je tim zelenim, upornim očima ljubeći je između bedara,
ljubeći to mjesto koje još nitko nikada nije dodirnuo.
Prizor je jednostavno bio nepodnošljiv. Negdje duboko u njoj, u samoj njezinoj srži,
prolomilo se nešto i zatalasalo njenim cijelom poput zapjenušalih valova. Ugrizla se za usnicu
i zatvorila oči, nemoćna da ga i dalje gleda u oči dok proživljava taj konačan, intimni užitak.
Bilo je besramno. Bilo je predivno.
Tresla se i drhtala pod tom lomljavom otpuštanja, i sve je to radila pred njim. Pomislila je
da će uzmaknuti, no nastavio je s malim, intimnim poljupcima uzrokujući podrhtavanje za
podrhtavanjem dok joj se nisu zatresle noge, a ona se pobojala da će pasti.
Tada se pridignuo, uhvatio je za struk te posjeo na sofu. Uzeo je njezinu odjeću, prebacio je
preko nje i, prije nego što je stigla pitati se što smjera, podignuo je visoko na svoja prsa.
Uhvatila mu se za ramena dok je koračao prema vratima knjižnice i onda shvatila što želi
učiniti. »Ne možeš!«
»Gledaj me«, odgovorio joj je.
Strepila je da će ih sluge vidjeti, no nikoga nije bilo u blizini dok je trčao preko kratkog
hodnika pa uza stube. Na gornjem kam je krenuo niz hodnik i na samom njegovu kraju
ramenom odgurnuo vrata.
Imala je tek toliko vremena da primijeti napunjenu kadu, nekoliko izgužvanih ručnika, i
golem krevet s groznim plameno-narančastim baldahinom, a onda ju je odbacio na krevet.
Prilično nemarno je bacio njezinu odjeću na pod, skinuo joj cipele, a zatim je stao
promatrati.
Zaustavila je dah, pitajući se što to očekuje od nje. Nikada prije nije to radila, nije planirala, i
ni na koji način nije bila spremna. Krenula se podbočiti na lakat, no on lagano odmahne
glavom.
»Ostani tu.« Podigne ruke iznad ramena i uhvati stražnji dio svoje košulje. »Ostani mirna.«
Prevuče košulju preko glave i skine hlače.
Viđala je prije gola muška tijela. Statue, blijede i posve lišene dlaka. I ponekog živog dječaka
ili čak mladog muškarca koji bi skinuo košulju dok radi.
120
Ipak, ovog muškarca nikada nije vidjela golog. Bio je tamnoput po cijelom tijelu. Ono što je
držala preplanulim tenom od sunca bila je zapravo prirodna maslinasta put. Ramena su mu
bila široka i uzdignuta, i za razliku od onih neživih kipova, na njegovu je tijelu bilo dlačica.
Bile su tamne i kovrčave, raspršene od jedne smeđe bradavice do druge, s golim plohama
između prsa i trbuha, a zatim su se postepeno pretvarale u sve širu liniju tamnih dlaka od
pupka do grma oko genitalija. Dlaka je ondje bila gusta i crna, a njegov je penis stajao rumen i
tamniji od ostatka kože. O kako je samo bila neobična, nepoznata, ta muška stvar!
Gledala je i gledala i osjetila kako se iznutra sva grči od čuđenja što može slobodno
razgledavati njegovo nago tijelo. Bila je već držala taj dio njega u svojim rukama, ali ga nikada
nije vidjela. Rastao je gotovo okomito prema trbuhu, ali je ipak bio odmaknut od tijela. Debele
vene obavijale su ga cijelom njegovom dužinom do mesnate kapice, koja je nabubrena stršala
iz kožice.
Blago je blistala na svjetlosti svijeća, crvenkasto purpurna i spremna. Bila je to
najveličanstvenija stvar koju je u životu ikada vidjela — i najviše zastrašujuća.
»Sviđa li ti se?« upita je uzimajući ga u ruku.
Gledala je, očarana, dok je povlačio kožu niz bat, pa onda opet gore, i na kraju dlanom
obuhvatio glavić.
Pogledala ga je u oči i jednostavno nije mogla lagati.
»Da.«
Lagano je izvio usnice u osmijeh, pa ipak se činilo da mu sve to nimalo nije smiješno.
»Dobro. Čuo sam da djevice znaju bježati kad ga vide.«
Ugrizla se za usnicu na spomen riječi djevica.
»Ti jesi djevica, jesi li?« upitao je glasom koji bi kod svakog drugog muškarca smatrala
ljubaznim. »Djevica?«
Ona zakima. Djevica. Upravo će izgubiti nevinost.
To je pogrešno. To je grijeh. To je —
»Ne razmišljaj«, zapovjedi joj. Zakorači naprijed i spusti koljeno na krevet koji se pod
njegovom težinom povije.
»Ne misli, ne postavljaj si pitanja, ne brini se. Samo osjećaj.« Spustio se i stavio joj ruke sa
svake strane glave. Odjednom je osjetila toplinu njegova tijela. »Osjeti mene.«
I jest. Pritisnuo je svoje noge između njezinih šireći joj bedra sve dok nije bilo dovoljno
mjesta za njegove kukove i dok se nije smjestio na nju. Mogla je osjetiti grebuckanje grubih
dlačica njegovih nogu, čvrste pločice njegova trbuha, i najviše od svega, vrući žarač koji je
ležao na njenom brežuljku.
Pogledala ga je dok je spuštao glavu prema njezinoj šapućući joj: »Osjeti me.«
Usnice su mu bile nježne, ali ne i premekane. Gurnuo joj je jezik u usta, a ona je sada znala
kako da ga siše, i kako da namjesti glavu ne bi li im se usta savršeno spojila. Njegove su joj
ruke mrsile kosu, izvlačile ukosnice, a zatim se žarile ispod njezinih uvojaka. Odjednom je
shvatila da i ona može istraživati.
Povukla je svoje ruke duž njegovih bokova, mazila ga, dodirivala mu toplu kožu. Leđa su
mu bila glatka, pomalo vlažna od kupanja ili možda od topline koju su stvarala njihova
spojena tijela. Krenula je dalje i pod dlanovima osjetila kako mu se na ramenima pomiču
121
mišići. Kako je to bilo prisno, tako tiho, a tako posebno: dodirivati muškarčeva gola leđa,
osjetiti ga dok vodi ljubav s njom.
Promrmljao je nešto što nije razumjela i lagano se odmaknuo prekidajući poljubac.
Pomaknuo se ustranu i uvukao ruku između njih. Osjetila je kako joj prstima prelazi kroz
dlačice. Stao je gurati penis kroz njezine nabore i glavićem spolovila probijati ovlaženu
ženskost. Promatrala je kako mu je lice postalo ozbiljno i kako mu se između obrva pojavila
tanka bora. Na čelu mu se pojavilo nekoliko kapljica znoja i tada je shvatila da, premda je to
nesumnjivo učinio bezbroj puta prije, ovaj put tome pristupa ozbiljno.
I to ju je utješilo.
Tada se pomaknuo i uperio pogled u njezine oči. Istodobno je osjetila vrh njegova spolovila
na ulazu u svoje tijelo.
Iznenada se pokolebala i čvrsto ga primila za ramena.
Sagnuo je glavu i tražio da ga pogleda u oči. »Ne razmišljaj. Samo osjećaj.«
A onda je svinuo svoje kukove.
Očekivala je bol, no jedino što se dogodilo bilo je nešto poput štipanja. Disala je isprekidano
želeći više — boli ili užitka, nije bila sigurna.
Malo je iskliznuo van i onda ponovno unutra, nešto dalje nego prvi put.
Razdvojila je usnice shvativši da je još nije cijelu ispunio.
»Opusti se«, šapne ljubeći joj uglove usnica.
Povukao se ponovno i ugurao opet, ovaj put još malo dublje. Peckanje je popustilo, no
istezanje, pritisak još uvijek su bili tu — nije bilo sasvim bolno, no nije bilo ni sasvim ugodno.
Pomaknuo se i podignuo joj noge da mu ih savije oko struka. Odjednom se učinilo da u njoj
ima još prostora. Ponovno je iskliznuo prema van trljajući je svojim penisom, a zatim se
snažno zabio u nju.
Pogledala ga je sva ispunjena njegovim mesom. Zar je to bilo sve?
Činilo se kao da razumije što ga to njezine oči pitaju. Ležao je iznad nje ispruženim rukama
podupirući gornji dio tijela. Ponovno se osmjehnuo i promuklim glasom rekao: »Osjećaj.«
Ponovno je klizio kroz nju, lagano pumpajući van i unutra. Dahnula je. Ponavljao je to
promatrajući je, zamahivao bokovima i svom se težinom zabadao u nju.
»Oh!« Tako uzdignutih bokova, njegovo je tijelo pogađalo točno onu osjetljivu točku, a
svako povlačenje njegova spolovila pridodavalo je tom fantastičnom osjećaju.
»Osjećaj, srce moje«, šaptao je i ona primijeti da mu oči svjetlucaju. Prije nego što je uspjela
progovoriti, on spusti glavu i jezikom uhvati bradavicu.
Bespomoćno se izvijala pod njim. Njegovo snažno tijelo ju je vodilo i pružalo joj užitak,
kukovi su se neumoljivo pomicali ritmički udarajući u tu jednu određenu točku. I opet se
između njezinih nogu pojavila iskra vatre koja je rasla i razlijegala se njezinim tijelom sve dok
nije zadrhtala i primila se za njegova ramena.
Bilo je ovdje prisutno još nešto. I neizmjerna tuga, i neiscrpno vrelo radosti, baš kao da se
svaki osjećaj koji je do sada obuzdavala ili držala duboko u sebi odjednom oteo nadzoru i
pomolio na površinu.
Više nije mogla glumiti, više nije mogla kontrolirati svoje tijelo. Raspala se u komadiće koje
nikada više neće biti u stanju sastaviti zajedno.
122
Griffin je vodio ljubav s njom i tog je trenutka postala potpuno svjesna da se to događa
samo jednom u životu.
Samo sada i samo ovdje biti će istinski slobodna. Držala ga je blizu sebe prestrašena da bi
mogao stati i ostaviti je.
Ali nije. Nježno joj je ugrizao bradavicu i ubadao sve brže i brže, sve dok mu se nisu orosili
vrat i prsa, sve dok se nije počela tresti pod njim.
Otvorila je usta u nijemom kriku, no on ih je prekrio usnama i nastavio svoje jahanje sve
dok je iznenada nije napustio.
Osjetila je kako joj se trbuhom razlila topla tekućina i tada je otvorila oči. Još je uvijek bio
nad njom i u ruci držao ud, a lice mu se lagano opuštalo od seksualne napetosti prije toga.
Više nije bila djevica. igri.
CHARLIE JE PROMATRAO kako mu kockice ispadaju iz ruku.

Dvica i trica. Petica je mogla biti i sretna i nesretna; sve je ovisilo o igri.
»Napad je onda bio neuspješan.« Nije ni morao pogledati Freddyja da bi znao kako se ovaj
premješta s noge na nogu.
»Tak je. Trojica su na mjestu bila mrtva, a dvojica su ozlijeđena i leže u krevetu.«
Charlie progunđa i pokupi kockice. Premetao ih je po prstima, slušajući ili kako se sudaraju.
»I još se uvijek moramo nositi s vojvodinim jebenim špijunima.«
Freddy na to nije odgovorio, vjerojatno zato što za to nije bilo potrebe.
»No, kažeš da je Reading viđen s vojvodinom sestrom?« upita Charlie sav zamišljen.
»Dvaput u St. Gilesu«, odgovori Freddy.
Charlie kimne osjećajući kako ga koža zateže na licu kada se smije. »Vojvoda, vojvoda...
Uvijek se vraćamo na vojvodu, je l’ da? Na vojvodu i Readinga, našeg dragog prijatelja.«
Freddy nervozno obliže usnice.
Odozgo se začuje tup udarac i grozničavo buncanje.
Charlie pogleda gore kao da će moći vidjeti ženu koja ondje leži. »Kako je danas?«
Freddy slegne ramenima. »Njegovateljica je rekla da je jutros pojela malo juhe.«
Charlie spusti pogled ne progovorivši ni riječi te baci kockice. Otkotrljale su se do ruba
stola, opet trica i četvorka. Sretna sedmica. »Možda je došlo vrijeme da iskoristimo vojvodine
doušnike u svoju korist. Možda je pravo vrijeme da Njegova Milost sazna što Reading stvarno
radi u St. Gilesu.«
123
Jedanaesto poglavlje
Te noći kraljica Ravenhair ponovno je sazvala prosce u prijestolnu dvoranu i tražila ih da

odgovore na pitanje. Princ Westmoon je zapucketao prstima. Istoga časa konjušar je u dvoranu
uveo ponosna crnog pastuha. Westmoon se duboko naklonio. »Ovaj konj je najjača stvar u
vašem kraljevstvu, Vaše Veličanstvo.«
Princ Eastsun je zamahnuo rukom, a u dvoranu je umarširao golem ratnik. Prsa su mu bila
pokrivena srebrnim oklopom, a mač mu je bio zataknut u zlatne korice. »Ovaj čovjek je najjača
stvar u vašem kraljevstvu, Vaše Veličanstvo.« Napokon, Princ Northwind je predstavio
snježnobijela vola s pozlaćenim rogovima. » Ovaj vol je najjača stvar u vašem kraljevstvu, Vaše
Veličanstvo.«
riffin se zadovoljena cijela zavalio na plahte. Ležao je na leđima, ruke prebacio preko
G očiju, um mu je bio posve rasterećen, a mišići u stanju potpune opuštenosti. Moglo se
reći da je izgledao kao da ga je nešto pokosilo.
To se očito nije moglo reći za Hero.
Kada se krevet zatresao, shvatio je da mu ljubavnica možda nije u sličnom stanju
posvemašnje otupljenosti.
Griffin podigne kapak i smeteno stane promatrati kako Hero silazi s kreveta i prigiba se sa
strane. Trenutak kasnije se pridignula pokušavajući se uvući u ostatke onoga što je ostalo od
košulje.
Zijevnuo je. »Znam da ti je sve ovo novo, draga, ali uobičajeno je još nakratko ostati ležati,
možda čak ponoviti cijelu stvar još jednom, moj mali je spreman. Ne moraš odmah zbrisati.«
Istoga časa kada je to izgovorio, mozak mu se napokon, sa zakašnjenjem, probudio i on
shvati da je to bilo apsolutno, fatalno i najgore što je mogao reći.
Odustala je od namještanja košulje i posegnula za korzetom. Lice joj je bilo napola okrenuto
od njegova, no mogao je vidjeti kako su joj se usta pretvorila u tanku liniju. »Moram ići.«
Mozak mu nije dobro radio — ovdje se dogodilo nešto više od običnog seksa, nije baš točno
znao što, no znao je da ne želi da ode. Griffin se počeše rukom po glavi pokušavajući se
razbuditi. »Hero —«
Ponovno se sagnula.
Podbočio se i provirio preko ruba kreveta. Klečala je prebirući po hrpi odjeće na podu.
Nije izgledala raspoloženo čak ni tako spuštene glave kada nije mogao vidjeti izraz njezina
lica.
124
Uzdahnuo je. »Ostani još malo, pozvat ću da nam donesu čaj.«
Ponovno je ustala navlačeći podsuknju. »Ne smijem dopustiti da me vide ovdje.«
Bio je u iskušenju da je pita zašto je onda uopće došla, no razboritost ga je, a to mu inače nije
bila jača strana, uspjela na vrijeme ušutkati. Znao je da bi trebao razgovarati s njom, ali se nije
mogao sjetiti što bi točno bilo pametno reći kako bi je nagovorio da ostane. Glava mu je
pucala od neprospavane noći koju je proveo u skladištu i još je uvijek osjećao miris prljavog
pepela i dima.
Kvragu, nije se pripremio za ovo.
Stavila je korzet na sebe i nespretno vezivala vezice. Vidjelo se da joj u tome pomaže
sobarica. Osjetio je neku neobičnu raznježenost gledajući je ovako.
Pokrenuo se i raširenih nogu sjeo na rub kreveta povlačeći plahtu da njome prekrije svoje
krilo. »Daj da ti pomognem.«
Ustuknula je i okrenula se ustranu. »Ja... mogu sama.«
»Zar plačeš?« užasnuto je upitao.
»Ne!«
Ali jest. O Bože. Plakala je.
Nije znao što da radi, kako da ovo ispravi.
»Udaj se za mene.«
Zastala je i okrenula se očiju punih suza.
»Molim?«
Zar je upravo to rekao? No gledao ju je ravno u oči i ponovio svoje riječi. »Udaj se za mene.«
Kao da je nešto upravo sjelo na svoje mjesto — neki djelić njega za koji nije ni bio svjestan
da mu nedostaje — i odjednom je bio potpuno siguran da je vjenčanje s Hero ispravna stvar.
Nije želio da je itko ikada povrijedi. Htio joj je pružiti zaštitu. Po prvi put otkada je došao u
London, osjećao je da je spoznao da ima neku svrhu. Osjećao je da je ovo ispravno.
Nažalost, izgleda da ona nije dijelila njegove osjećaje.
Odmahnula je glavom prigušujući jecaj, i sagnula se da pokupi haljinu.
Ponos mu je bio povrijeđen. Ustao je, a plahta mu sklizne s tijela.
»Što kažeš na to?«
»Nemoj biti glup«, promrmljala je mučeći se da navuče haljinu.
Trznuo je glavom kao da mu je opalila šamar. »Dakle, moja bračna ponuda ti se čini
glupom?«
»Da.« Prebacila je haljinu preko glave i stala vezati vezice. »Pitaš samo zato što si spavao sa
mnom.«
Osjetio je navalu bijesa i stavio ruke na bokove. U glavi mu je bubnjalo, već danima nije
dovoljno spavao, i zaista se morao truditi da zadrži normalan glas. »Oduzeo sam ti
djevičanstvo, miledi. Oprosti mi što mislim da to jest dobar razlog da te uzmem za ženu.«
»O, Bože.« Ona se okrene i suoči s njim. Pogledom je prelazila preko njegova naga tijela, a
zatim se zaustavila na njegovim prsima. »Zar nisi čuo nijednu riječ koju sam izgovorila
posljednjih nekoliko dana? Brak je ugovor, dogovor između obitelji. Savez za budućnost, i to
brižno promišljen i u koji se iskreno ulazi. To nije nešto u što se uskače iz čistog hira.«
On odmahne glavom. »Ovo nije samo hir.«
125
»Zašto me onda nisi pitao prije nego što si spavao sa mnom?«
Zurio je u nju u iskušenju da joj odgovori da je, prije nego što je spavao s njom, razmišljao
manjom od svoje dvije glave, hvala na pitanju.
No, ona je već bila nastavila ubojito blagim tonom glasa. »Ti i ja nemamo iste ciljeve ili
namjere. Nema ni dva tjedna tome da si mi rekao da uopće nemaš namjeru ikada se ženiti.
Nudiš mi brak iz čiste grižnje savjesti ili neumjesne uljudnosti, a nijedno od toga nije čvrst
temelj za brak. Napravila sam strahovitu pogrešku«, glas joj je podrhtavao na što se njegovo
srce stegnulo, »no otkazivanje vjenčanja s Mandevilleom bilo bi još samo stavljanje točke na
›i‹.«
Zurio je u nju otvorenih usta. Ta, kad je sve to smislila?
Mogao je opovrgnuti sve njezine argumente, kad bi se barem pošteno naspavao, no jedna se
stvar nametala sama po sebi. »Nećeš se udati za Thomasa.«
Podignula je obrve. »Zar si zato spavao sa mnom?«
»Ne!« zagrmio je.
»Dobro«, reče ona savršeno razborito, savršeno besprijekorno.
»Moj dogovor s Thomasom je nešto što se tiče njega i mene. To nema nikakve veze s
tobom.«
»Ulažem prigovor«, rekao je riječima koje su mu i samome zvučale glupo i pompozno dok je
tako gol stajao i raspravljao se sa ženom koju je upravo nečasno razdjevičio. »Ja sam
Thomasov brat i čovjek s kojim si se upravo poševila.«
Lecnula se. »Mrzim tu riječ. Molim te nemoj je više upotrebljavati u mojoj blizini.«
»Kvragu, Hero!«
»Moram sada otići«, pristojno je izjavila i učinila upravo to.
Na trenutak je zapanjeno, potpuno preneraženo zurio u zatvorena vrata. Što se dogodilo?
Što je to učinio?
Pogled mu je pao na bijele plahte na krevetu i ondje je ugledao malu krvavu mrlju. Od
prizora mu se kidalo srce. Opsovao je i udario šakom u drveni stub kreveta, ranivši si prste.
Deedle upadne u sobu vedro se osvrćući. »Prošao sam pokraj gospođe u hodniku, milord,
žurila se. Baš je zgodna. Nisam mislio da ste za tak nešto nakon prošle noći, ak znate na što
mislim.«
Griffin je samo progunđao i pao natrag na krevet držeći se za glavu koja je sada bubnjala.
»Daj zašuti, Deedle.«
DAN JE BIO VEDAR I SUNČAN,čak i ovdje u St. Gilesu, te se Silence Hollingbrook nasmiješeno
probijala kroz jutarnju gomilu na tržnici.
»Mam-ma!« povikala je Mary Darling iz sjedaljke na Silenceinu boku i ispružila svoje
punašne ručice prema hrpi krasnih crvenili jabuka.
Silence se nasmije i zaustavi. »Koliko koštaju?« upita prodavačicu jabuka. Nekoć je William
hvalio njezinu pitu od jabuka — bilo je to davno, kada su se tek vjenčali.
Žena je namignula, a preplanulo lice lagano joj se naboralo. »Za vas i ovako lijepu curicu
šest komada za samo tri penija.«
Silence bi se u svakoj drugoj situaciji cjenkala da snizi cijenu, no jabuke su zaista izgledale
dobro, a cijena je bila poštena. »Uzet ću dvanaest komada.«
126
Dala je prodavačici novac i pozvala Mary Evening, koja je držala košaru, da dođe do nje.
Promatrala je kako prodavačica brižno odabire jabuke i umjesto nje ih stavlja u košaru.
Jabuke će dobro doći da se za djecu ispeče pita, možda čak dvije.
Produžila je dalje pokraj tezgi. Uz Mary Evening, s njom su još bile Mary Compassion i Mary
Redribbon da joj pomognu nositi stvari i djevojčice su je vjerno slijedile kao pačići. Bile su već
kupile luk, repu i lijep komad svježeg maslaca pa se Silence zaputila prema tezgi na kojoj je
bila lijepo izložena cikla, kada je netko zdesna povikao i ona se osvrnula da vidi što se to
događa.
Bila je to mala skupina dječaka — sasvim uobičajen prizor u St. Gilesu i, zapravo, u cijelom
Londonu. Dječaci su bili udubljeni u neku vrstu igre s kockicama na tlu, i jedan je dječak očito
ili pobijedio, ili izgubio. Skakao je gore-dolje i u tili čas ga udari drugi dječak. Odjednom su se
obojica kotrljala u prašini i na njih nitko više nije obraćao pozornost, već su svi zaobilazili taj
metež. I dok je tako usput promatrala, primijetila je nešto — nekog — iza dječaka. Otmjen
muški lik, zagasito crnih kovrča koje su se spuštale sve do širokih ramena, i obrise punih,
ciničnih usta.
To ne može biti.
Krenula je ustranu ne bi li bolje vidjela. No on se okrenuo, a pogled su joj zaklanjali i drugi
ljudi, kao i tezge koje su ih dijelile. Nije mogla sa sigurnošću reći, ali kada bi barem mogla
bolje pogledao...
»Kamo idemo, gospođo?« zadihano je upitala Mary Evening.
Silence se osvrnula i shvatila da su djevojke trčale za njom ne bi li uhvatile njen brzi korak.
Okrenula se tražeći mjesto na kojem je posljednji put vidjela to itekako poznato lice.
No on je nestao.
Možda je sve to samo umislila, možda je nekog drugog muškarca duge, do ramena
raspuštene kose zamijenila s njim. Mary Darling je postala uznemirena i posegnula za
jabukom iz košare Mary Evening. Silence je drhtavim prstima uzela jednu i dala je djevojčici.
Nije ga vidjela još od one užasne noći; zasigurno se prevarila.
Ali, znala je istinu. Upravo je na časak ugledala Šarmantnog Mickeyja O’Connora,
najozloglašenijeg riječnog gusara u Londonu.
»Vrijeme je da krenemo kući«, reče ona djeci.
Okrenula se žurno napuštajući tržnicu. Možda je to bila samo slučajnost, splet okolnosti, da
Šarmantni Mickey dođe na tržnicu baš kad i ona. Živio je u St. Gilesu i ona je to itekako dobro
znala. Samo, Šarmantnog Mickeyja nije vidjela da i sam obavlja kupovinu. Ubrzala je korak
sve dok gotovo nije potrčala. Srce joj je snažno lupalo, triput brže od normalnog, toliko brzo
da joj se učinilo da će se onesvijestiti.
Ne smije pokazati strah pred vukom.
Pokušala se nasmijati, ali zvuk je više sličio jecaju. Mickey nimalo nije bio poput divljeg,
svirepog vuka — barem ne izvana. Taj jedini put kada ga je vidjela, bio je sav odjeven u
baršun i čipku, a svaki mu je prst bio urešen prstenjem i dragim kamenjem. Rio je elegantan i
uglađen. No ispod toga, blagi Rože, iznutra je bio poput proždrljiva vuka.
Kada su stigle kući, Silence je već gubila dah. Nespretno je okretala ključeve i umalo su joj
dvaput pali prije nego što ih je uspjela ugurati u bravu. Još jedanput se osvrnula preko
ramena, pogurala djevojke u unutrašnjost doma, a zatim za sobom zalupila vratima. Hitro je
spustila zasun.
127
»Gospođo, jeste li dobro?« zabrinuto je upita Mary Evening.
»Jesam.« Silence je stavila ruku na prsa pokušavajući doći do daha i umiriti se. Mary
Darling je bezbrižno mljackala jabuku. Nasreću, barem dijete nije uznemirila. Nasmiješila se.
»Prilično sam dobro, ali umirem za šalicom čaja, a vi?«
»Da, gospođo!« složno su odgovorile.
Krenula je u stražnji dio prema kuhinji zajedno sa svojim štićenicama donekle se osjećajući
bolje.
No, taj osjećaj nije dugo potrajao kada je u kuhinji ugledala Wintera čije je lice bilo
smrknuto. Winter nikada nije dolazio kući prije ručka u jedan sat.
Namrštila se. »Što radiš kod kuće u ovo doba?«
Winter pogleda najstariju djevojku, »Mary Evening, molim te ostavi kupljenu robu na stolu
i povedi ostale djevojke gore sa sobom. Mislim da je ondje Nell upravo priredila čaj za djecu.«
Djevojke su poslušno napustile kuhinju.
Silenceino se srce stegnulo promatrajući Wintera.
»Wintere?«
Nemirno je bacio pogled prema Mary Darling koju je Silence još uvijek držala u naručju.
»Možda bismo i djevojčicu trebali poslati gore.«
»Ne.« Silence proguta i položi obraz na Maryne nježne crne uvojke. »Pusti je da ostane sa
mnom.«
Winter kimne. »Hoćeš li sjesti?«
Spustila se na jednu od kuhinjskih klupa.
»Što je? Reci mi.«
»Primili smo vijesti od vlasnika Williamova broda«, započne blago.
Počelo joj se vrtjeti u glavi, a Winterove riječi postale su nerazgovjetne.
Ipak, čula ga je kada je nastavio. »Williamov brod je nestao na moru. Nema preživjelih.
Bojim se da je William mrtav.«
»ČINIŠ MI SE UMORNOM, draga moja«, zapazila je teta Bathilda kada su se te večeri ona i Hero
zajedno vozile u kočiji. »Možda nisi trebala cijelo poslijepodne sjediti uz Phoebe.«
Bile su na putu prema balu. Hero se načas namrštila razmišljajući. O, da. Widdecombeov
bal. Večeras bi mogla pronaći još poneku damu zainteresiranu da pomogne sirotištu kada bi
se samo mogla usredotočiti. Čudno, danas se cijeli dan nije mogla sabrati.
»Draga?« podsjeti je teta Bathilda na svoje pitanje.
»Phoebe me nije umorila.« Hero spusti obrve. »Imam laganu glavobolju.«
»Da kažem kočijašu da se okrene?«
»Ne«, Hero odgovori preoštro, a zatim uzdahne. »Ne, teta, sve je u redu.«
»Pa, ne bih rekla da je sve u redu kad koristiš takav ton glasa«, reče teta Bathilda sva
narogušena.
Hero se morala truditi kako se ne bi čulo njezino duboko disanje, a zatim se smireno
nasmiješi.
»Zaista mi je žao što sam bila tako osorna prema tebi.«
128
»Onda u redu«, odgovorila je gospođa. »Ionako je već prekasno da se sada okrenemo, samo
što nismo stigli. Iako mi nije drago što smo Phoebe ostavili kod kuće u krevetu. Je li Maximus
s tobom već razgovarao o njoj?«
»Ne, ne još.«
»Mislim da će vrlo brzo morati donijeti odluku.« Lice tete Bathilde se naboralo od brige.
»Hvala Gospodu što je liječnik rekao da će joj ruka zacijeliti. Bilo bi strašno da još ostane i
bogalj kada je već gotovo...« Bathildin glas je zamro i činilo se da se ne može natjerati da
izgovori tu riječ.
Hero uzdahne i okrene se kako bi gledala kroz prozor premda se u mraku ništa nije moglo
vidjeti. Kako se neobično osjeća!
Kao da se na neki način posve isključila iz vlastita tijela i svih događaja oko nje. U ovom
trenutku bi trebala duboko razmisliti, donijeti zaključke i nekako sve popraviti. Umjesto
toga, činilo joj se da se uopće ni na što ne može usredotočiti. Ni na što osim na Griffina i na to
kako se ovoga jutra osjećala kada ga je prihvatila u svoje tijelo. Gotovo da mu je mogla
omirisati kožu, toplu i slankastu, osjetiti mu dlačice na prsima kako joj stružu gole bradavice,
vidjeti kako je te njegove oči uvijek gledaju...
»Nadam se da lord Griffin večeras neće biti na balu«, izjavila je teta Bathilda i umalo je
prestrašila.
Srećom, činilo se da teta Bathilda ne primjećuje njezin izbezumljen pogled.
»Već je dovoljno loše što je, čini se, Phoebe potpuno očarana njime«, zlovoljno nastavi teta
Bathilda. »Naprosto ne vjerujem da si tog čovjeka pozvala na ručak!«
»Phoebe ne zna pojedinosti vezane uz njegov ugled«, odgovori Hero, pokušavajući se
othrvati tom razgovoru.
»Naravno da ne!« Bathilda se šokirala i na samu pomisao. »Draga, nevina djevojka poput
nje da sazna dokle seže skandalozno ponašanje lorda Griffina — ma, ne želim ni misliti o
tome.«
»Ima on i svojih dobrih strana«, izustila je Hero ne mogavši se suzdržati. »Zabavan je,
zanimljiv sugovornik, i može biti veoma ljubazan.«
»Zabavan i ljubazan ne opravdava čovjekovu raspuštenost.«
»On će uskoro postati dio obitelji«, odgovorila je Hero osjećajući da bi mogla zaplakati.
»Hm!« bilo je jedino što je na to teta Bathilda imala za reći. Njezina ogorčenost natjerala je
Hero da se lagano nasmije.
»Mignon ga voli, sjećate se?«
Mali psić je uzdignuo glavu na spomen svog imena. Bila je sklupčana na sjedalu kočije
pokraj tete Bathilde.
Teta Bathilda je strogo promatrala svog ljubimca. »Moram reći da inače ima bolji ukus.«
Mignon je zaključila da je razgovor očito prilično dosadan jer tema, naprosto, ne uključuje
pseće slastice pa je zijevnula i ponovno spustila glavicu.
»Ah, evo nas«, izjavila je teta Bathilda kada se kočija zaustavila. Uzela je Mignon u ruke i
ispred Hero krenula niza stube.
Widdecombeova kuća izvana je bila osvijetljena bakljama. Sluge u livrejama naklonile su
im se i otpratile ih uza stube i uvele u kuću.
129
»Vidim da se Helena ove godine posebno potrudila«, teta Bathilda malo preglasno šapne na
Heroino uho. »Bio je i red nakon prošlogodišnjeg debakla.«
Hero se još uvijek pokušavala prisjetiti spomenutog debakla kada su stale u red za prijem.
»Bathilda.« Jedna veoma mršava gospođa srebrnkasto sijede kose nagnula se naprijed i
obrazima gotovo okrznula lice tete Bathilde. »Kako krasno što vas opet vidim. Povela si svog
slatkog psića«, promatrala je napućenih usnica dok je Mignon režala na nju.
»Helena.« Teta Bathilda pokušala je umiriti Mignon gladeći je po glavi. »Sjećaš li se moje
drage rođakinje Ledi Hero Batten?«
»Miledi.« Hero se duboko naklonila.
»Zaručnica markiza od Mandevillea, zar ne?« Ledi Widdecombe promatrala je Hero s tek
neznatnim odobravanjem. »Odlična partija, draga moja. Čestitam.«
»Hvala vam, miledi«, tiho odgovori Hero. Osjećala je da ju je nešto počelo gušiti kao da joj je
netko na srce stavio golem kamen.
Kako bi se samo svi ovi ljudi sablaznili kada bi samo otkrili pravu istinu iza njezine maske.
Izgubila je svoje savršenstvo. Potpuno se izgubila. U jednom je mahnitom trenutku čak imala
snažan poriv da se jednostavno okrene i pobjegne iz plesne dvorane.
»Evo i Mandevillea«, izjavila je teta Bathilda.
Hero je podignula pogled i ugledala svoga zaručnika koji je izgledao kao i uvijek. Večeras je
bio prilično elegantan u tamnosmeđem baršunastu odijelu sa zlatnim i crvenim uresima.
Krenuo je prema njima čim ju je ugledao. »Gospođice Picklewood, ledi Hero. Tako mi svega,
vi ste večeras najljepša djevojka ovdje.«
»Milorde.« Zapitala se što bi odgovorio kada bi ga pitala koja mu se to njezina osobina čini
tako posebno divnom. Jesu li to bile njezine oči? Ili vrat? Njezine grudi? No, on nikada nije
vidio njezine grudi. Samo ih je jedan muškarac vidio, a taj muškarac nije bio njen zaručnik.
Osjetila je takvu navalu grižnje savjesti da se ugrizla za usnicu i svrnula pogled.
»Nadam se da vam je sestra bolje?« upita Mandeville ozbiljno.
»Onoliko koliko se može očekivati, milorde«, ubaci se teta Bathilda. »Liječnik je preporučio
strogo mirovanje, no smatra da će ruka zacijeliti.«
»Tako mi je drago.«
»Vidim ondje svoju dobru prijateljicu gospođicu Hughes«, reče teta Bathilda. »Biste li me vi
mladi ljudi ispričali?«
»Dakako«, promrmlja Mandeville. Ispružio je ruku Hero, a da je zapravo nije ni pogledao.
»Hoćemo li prošetati?«
»Da, molim«, smireno je odgovorila pokušavajući umiriti histerične glasove u svojoj glavi.
Stavila je ruku na njegovu, a on ju je poveo među mnoštvo uzvanika. U prostoriji je bilo
prevruće, činilo se. Ledi Helena je odlučila ukrasiti plesnu dvoranu stotinama ruža i miris
povenulih cvjetova bio je gotovo nepodnošljiv.
Kimala je glavom, promrsila koju ispraznu frazu ljudima u prolazu, a tada joj se učinilo da
bi najradije vrištala. Potpuno je izgubila ravnotežu i tlo pod nogama, i nije znala kako da to
više ispravi.
A tada se pred njima iznenada stvorio Griffin elegantno odjeven u plavo i zlatno i sa
snježnobijelom perikom na glavi.
130
Svinuo je ruku i nehajno prevrtao nešto na svom dlanu. Pogledom je prešao preko Heroina
lica sve do ruke koju je bila položila na Mandevilleov lakat, a zatim je oči uperio u bratovo lice.
Hero je pokušala progutati, ali joj je grlo ostalo suho. Sigurno ne bi rekao, ili učinio nešto,
ovdje?
Griffin se uštogljeno nakloni. »Dobra večer, Thomase, ledi Hero.«
Kimnula je nesposobna prozboriti riječ.
»Griffine«, čula je Mandevillea pokraj sebe. »Nisam znao da si pozvan večeras.«
»Nevjerojatno je gdje sam sve dobrodošao.«
Podignula je pogled na taj zajedljiv ton. A zatim ju je potpuno mrgodna lica pogledao tim
svojim zelenim očima.
Zastao joj je dah.
»Što to imaš?« upita Mandeville.
Podignuo je obrve i otvorio dlan. Hero potiho uvuče zrak. Na dlanu je ležala njezina
dijamantna naušnica — naušnica koju je tijekom zgode u dnevnom boravku na svom
zaručničkom balu bacila na njega.
Lagano se nasmijao. »Tričarija koju sam našao na podu. Misliš li da mi pristaje?«
Držao je naušnicu pokraj svog uha dok je Hero prijeteći širila svoje oči. Mandeville će
sigurno prepoznati da je to njezino!
»Ili bi možda više pristajala jednoj dami«, otezao je promuklim glasom.
On ispruži ruku i zanjiše naušnicom pokraj Heroina uha.
Mandeville se, potpuno zbunjen, namršti. »Ni glumi budalu.«
»Ne?« Griffinov osmijeh posve zamre i on, netremice promatrajući Hero, nastavi: »Pa,
možda je zadržim za uspomenu.«
I gurne naušnicu u džep prsluka.
Hero je zurila u njega, zgrčenog srca kao da plače. Izgubila ga je, shvatila je odjednom. Sada
više nikada neće moći biti prijatelji.
Griffin se ponovno obrati Mandevilleu. »S tvojim bih dopuštenjem tvojoj zaručnici
ponudio ples.«
»Svakako«, odgovori Mandeville.
I samo tako, iz ruke jednog muškarca prešla je u ruke drugog kao da je riječ o nagradnom
poniju na nekom seoskom vašaru.
Pričekala je da se udalje od Mandevillea, a zatim rekla: »Ne želim razgovarati s tobom.«
»Znam«, tiho odgovori Griffin. »Čini se da sa mnom jedino želiš raditi, hm, druge stvari.«
»Pssst!« očajnički je prosiktala.
Da ju je neki drugi muškarac pogledao kao što ju je on sada pogledao, prevarila bi se i rekla
da je povrijeđen. »Ne moraš se bojati, neću te osramotiti ovdje pred svima.«
Nije znala kako da mu na to odgovori i dok je ona još razmišljala o tome, on ju je spretno
kroz francuska vrata izveo van.
Ogledala se i primijetila dražesno popločan balkon čije su široke stube vodile prema
zamračenu vrtu, a onda mu se okrenula i optužila ga: »Rekao si Mandevilleu da idemo
plesati.«
131
On bezbrižno slegne ramenima. »Reći ćemo mu da ti je bilo prevruće. Izgledaš kao da ti je
prevruće.«
Podignula je ruku do svojih užarenih obraza. »Baš i nije džentlmenski reći tako nešto.«
Kratko se nasmijao, no u tom smijehu nije bilo iskrenosti. »Nikada ti se ništa ne sviđa što
kažem, moja ledi Savršena. Jesi li primijetila? Sviđaju ti se samo stvari koje ti radim.«
Svrnula je pogled, no on joj palcem primi bradu i glavu joj okrene natrag prema sebi tako da
nije imala drugog izbora nego gledati ga ravno u oči. »Sviđalo ti se ovo jutro, zar ne?«
Poželjela je lagati, no na kraju nije mogla pa je jednostavno ostala nijema.
Napravio je grimasu i s gnušanjem pustio da mu ruka padne. »Ne želiš to priznati, ali znam
da ti se svidjelo. Osjetio sam kada si svršila u mojim rukama, kada se tvoja slatka mačkica
grčila oko moje batine.«
Zadrhtala je, i sama se prisjećajući kako je i ona njega osjećala.
»Molim te.«
Uporno ju je promatrao, a zatim povukao niza stube u tamu vrta. Povlačio ju je cijelo
vrijeme sve dok se nisu maknuli izvan dosega glasova s balkonskih vrata.
Okrenuo se i primio je za ruke ispod ramena. »Moramo o tome razgovarati, iako to želiš
zaboraviti za sva vremena.«
»U tome i jest stvar«, šaptala je ohrabrena mrakom oko sebe. »Ne želim to zaboraviti.«
»Hero«, tako tiho je izgovorio njezino ime da je ono na njegovim usnicama zvučalo poput
molitve.
Stajali su u mračnom vrtu, a on se nadvio nad nju i okrznuo je usnicama poput lahora. Bile
su nježne poput šapata, poput poljupca koji vitez poklanja djevi koju poštuje. Smatra li je on
svojom djevom, čak i sada kada se pokazala nečasnom? Odmaknula se i pokušala razaznati
što se krije na njegovu licu. No ono je bilo u mraku. Mogao je to biti samo neki stranac. Htjela
je ustuknuti korak, no uhvatio ju je za ruku i privinuo uza se. »Hoćeš li se udati za mene?«
Odmahnula je glavom, i zadignula lice da pogleda zvijezde, zvijezde koje su se doimale tako
nijeme, prazne i tako, tako daleke. »Kako bih mogla?«
»Kako ne bi mogla?« uzvrati promuklim glasom. »Oduzeo sam ti nevinost.«
Ona sklopi oči.
»Hero.« Podignuo je ruke i čvrsto je uhvatio za ramena.
»Moraš se udati za mene.«
»Voliš li me?« upita ga.
Trznuo je glavom. »Što?«
»Da li me voliš, lorde Griffine?«
»Ja... gajim osjećaje prema tebi.«
Osjetila je kako joj se srce para. »Osjećaji nisu isto što i ljubav.«
»Ti ne voliš Thomasa.«
Ona odmahne glavom. »Ne, to nije bio naš dogovor.«
»Onda, za ime Boga, zašto to tražiš od mene?« tiho i nestrpljivo promrsi. »Ako sam dobar za
krevet, sigurno sam dovoljno dobar i za brak.«
132
Samo je ponovno odmahnula glavom. Osjetila je u grudima navalu panike, osjećaj gušenja
zbog spoznaje da više nikada neće moći ispraviti ono što je pogriješila, da više nikada neće
naći svoje mjesto koje je oduvijek imala u društvu i svojoj obitelji.
»Voliš li ti mene?« zahtijevao je.
»Ne!« Poricanje joj izleti s usana jer na to pitanje nije bila ni spremna niti je o tome
promislila. Sama pomisao da bi se mogla zaljubiti u ovog muškarca natjerala ju je u strah.
»Zašto si onda došla k meni? Zašto si dopustila da vodim ljubav s tobom?«
»Ne znam.« Udahnula je kako bi primirila glas. »Ja... Ujutro sam došla provjeriti jesi li
dobro, porazgovarati s tobom o sirotištu, o tvojoj proizvodnji džina. Ni u primisli mi nije bilo
ono što smo napravili.«
No, je li to bila istina? negdje duboko u njoj javio se glasić. Srce joj je snažno lupalo kada mu
je pokucala na vrata. Bila je uzbuđena, a ruke su joj drhtale od iščekivanja. Možda ni sama
toga nije bila svjesna, ali možda jest otišla k njemu da mu se preda. Da sazna, jednom i za
svagda, postoji li u njoj nešto više od savršene slike jedne vojvodske kćeri.
Odmahnuo je glavom vidno zbunjen, »Odgovori mi barem na pitanje: Zašto se ne želiš
udati za mene?«
Mahnito je odmahivala glavom. »Ne... ne mogu misliti. Ne razumiješ kolika je
dalekosežnost te odluke. Ako se udam za tebe, moj život više nikada neće biti isti. Maximus će
me mrziti. Mogao bi me odbaciti, izopćiti iz obitelji.«
»Za Boga miloga.« Na trenutak je bila sigurna da se bori sam sa sobom da ne povisi ton.
Tada je nestrpljivo nastavio. »Možda jesam pokvarenjak, ali moj ugled nije baš tako nečastan.
Sumnjam da bi tvoj brat bio sretan s našom vezom, ali da te izopći —«
»On mrzi proizvodnju džina«, žustro mu odgovori. »A ti jesi proizvođač džina. Koliko će još
potrajati da to otkrije? Nemaš pojma koliko je duboka njegova mržnja spram džina i svih koji
ga proizvode. A nemaš pojma ni o tome što je u stanju napraviti tebi, ili meni, kad samo
sazna.«
Iznenada je odgurne kao da ne može vjerovati reakciji svoga tijela kada je dodiruje. »Jesi li
uopće razmislila o posljedicama svog izbora? Ako se stvarno odlučiš vjenčati s Thomasom,
cijeli život ćemo ostati zarobljeni s ovime između nas.«
»Znam«, zajecala je. »Blagi Bože, zar ti nije palo na pamet da sam svjesna toga još od časa
kad sam jutros ustala iz tvog kreveta?«
Ustuknuo je od žestine njezinih riječi, zapanjen, a ona je tog trena učinila nešto što još
nikada u svom životu nije napravila.
Okrenula se i pobjegla.
133
Dvanaesto poglavlje
Kraljica Ravenhair je neko vrijeme odmjeravala konja, ratnika i vola, ali na kraju je samo
kimnula i proscima zahvalila na odgovoru. S prinčevima je potom održala svečanu večeru i,
premda su imali o mnogo čemu razgovarati, i prepirati se, kraljica je gotovo cijelu večer šutjela.
Odahnula je kada se napokon mogla povući u svoje odaje. Kada je došla u sobu, kraljica
Ravenhair je odmah požurila na balkon.
Ondje ju je već čekala smeđa ptičica.
A na njezinu je vratu s uzice visio žir...
riffin je banuo natrag u plesnu dvoranu trudeći se zadržati spokojan izraz lica, kao da
G trenutačno ne progoni Hero. Što je, dakako, bila laž jer ju je definitivno lovio.
Zastao je kod francuskih vrata na ulazu u dvoranu, pogledavajući usput oko sebe, i
zdesna uhvatio odraz crvenih uvojaka.
U prolazu se jedva primjetno osmjehnuo udanoj gospođi, koja je to, čini se, pogrešno
shvatila i odmah krenula u njegovu smjeru.
Oduvijek je volio žene. Još od one prve, slatke krčmareve kćeri — Belle, ili Betty, ili možda
Bessie.
Imala je velike plave oči i cice s pjegicama, i otkrila mu je to neopisivo zadovoljstvo, nije još
bio napunio ni šesnaest godina. Nikada nije imao ozbiljnijih problema privući žene, bile one
niskog ili visokog roda. Činilo se da ih privlači njegov osmijeh i opuštenost. Jedna od
ljubavnica nazvala ga je šarmantnim, no možda to i jest bio. Sve čega je bio svjestan bilo je da
se o njima brinuo tek ono kratko vrijeme dok se provodio s njima, a kada su morale otići, bilo
s osmijehom na licu ili prikrivenom suzom, nasmiješio bi se, poljubio ih i otpratio da odu
svojim putem. Nije cmoljio nad njima, nije noćima ležao budan i razmišljao o njima, i nije
nikada, ama baš nikada trčao za njima kao nekakav jadan gubitnik.
A evo ga sada, progoni nekoga usred dvorane pune ljudi i to u prisutnosti svoga brata i
njezine rođakinje. Pa, dobro. To je samo lov činilo zanimljivijim, zar ne?
Bježala je zaobilazeći gomilu ljudi. Osvrnula se preko ramena, a on se namjerno zaustavi,
napola okrenut od nje, da pozdravi postarijeg gospodina kojega nikada prije nije susreo.
Stariji je gospodin podigao obrve, zbunjen doduše, ali radostan, i Griffin se prigne bliže ne
bi li čuo odgovor.
134
Nasjela je na smicalicu, to ludo, naivno stvorenje i sada joj je bio za petama. Požurila je niz
jedan hodnik, a on se uspravio i, okrenuvši se od starijeg gospodina, krenuo u točno
određenom smjeru. Bacio je pogled prema Thomasu koji je s druge strane prostorije
razgovarao s džentlmenom za kojeg se maglovito prisjećao da pripada gornjem domu
Parlamenta. Osvjedočio se da nitko ne obraća posebnu pozornost na njega, a zatim i sam
sklizne niz hodnik.
Hodnik je bio osvijetljen, međutim svijećnjaka je bilo malo i bili su poredani u velikim
razmacima. To nije bio jedan od glavnih prolaza kojima su dame prolazile kako bi popravile
toaletu. Pih! S obzirom na to što smjera, nije mogla izabrati bolje mjesto čak ni da ga je pitala.
Kipovi su se nizali jedan za drugim i na svjetlosti svijeća djelovali poput jezovitih bića koja
se bude u život.
Prva soba nalazila se slijeva, a vrata su bila odškrinuta. Provirio je unutra i u mraku sobe
zapazio dvije sjene kako se miču.
Cinično se nasmijao. Ovdje se nije sakrila. Sljedeća soba bila je prazna. Pažljivo je pretražio
sobu, cijelo vrijeme držeći vrata na oku kako mu ne bi umakla.
No, kada je ušao u treću sobu, istog je časa znao. Mogao je to biti profinjen ženski miris ili je
možda začuo uzdah. Ili je možda jednostavno bio svjestan, na nekoj razini mnogo dubljoj od
same svjesnosti, na razini toliko dubokoj kao što je bila njegova duša: bila je ovdje. Zatvorio je
vrata za sobom i oboje ih zaogrnuo tamom. Tek je jedna svijeća podrhtavala na obližnjem
stoliću, sama.
Griffin se osvrne po sobi. Činila se kao mala knjižnica ili soba za odmor. Tri fotelje bile su
smještene uz kamin na drugom kraju sobe. Bliže njemu nalazile su se dvije sofe položene pod
pravim kutom, a u središtu sobe nalazio se nizak stol. Jedna mu je sofa bila okrenuta
naslonom, no tri fotelje bile su očigledniji izbor. Lagano se osmjehnuo osjećajući kako mu
srce snažnije lupa, a zatim polagano krene prema kaminu.
Nepomično je čekala sve dok se nije nagnuo nad najbližom foteljom.
Začuo je meškoljenje, primijetio iznenadan pokret, no bio je na oprezu.
Hitro se okrenuo i prije nje stigao do vrata.
Hero se, ubrzano dišući, zaustavila tek nekoliko centimetara od njegovih prsiju.
Nakrivio je glavu i nimalo ljubazno se nasmiješio. »Pošla si nekamo, moja ledi Savršena?«
»Pusti me van«, zapovjedi mu. Svaka druga žena bi preklinjala.
On zakorači prema njoj i prisili je da uzmakne korak, ili jednostavno dopusti da se zaleti u
nju. »Neću.«
Visoko je uzdignula glavu poput kakve kraljice, prekrasne kraljice.
U crvenoj su joj kosi svjetlucali dijamanti. »Rekla sam ti da se neću udati za tebe.«
»Rekla si«, umilno se složio. »No, u ovom trenutku ne tražim brak.«
Usnice su joj se razmaknule i on uoči kako joj je na vratu zadrhtala nježna koža i razotkrila
bilo. Tek je to jutro spavao s njom. Bila je nevina; vjerojatno je još uvijek bila bolna.
Za ime Boga, nalazili su se na javnom mjestu.
Ništa od toga nije bilo važno.
Bio je neobuzdano napaljen na nju.
»Dođi ovamo«, šapnuo je.
135
»Griffine.«
Spustio je vjeđe slušajući lahor njezina glasa. »Izgovaraš mi ime poput ljubavnice, tako
nježno, tako slatko. Želim ti s usnica polizati tu riječ, s tvojih usta ispiti dah koji izdišeš. Želim
te potpuno posjedovati. Upravo sada. Upravo ovdje.«
Tada je pojurila kao jelen istjeran iz skloništa i pokušala ga zaobići. On je zgrabi oko struka i
gurne na zatvorena vrata.
A zatim sagne glavu i zagleda se u te sjajne dijamantno sive oči. »Što će biti ovaj put,
madam?«
Hero pogleda te demonsko zelene oči i krajnje očajnički, i oslobođeno u isti mah, shvati što
je odgovor na to pitanje: ne može mu odoljeti. Ni sama ne zna zašto. Da je ovdje stajao neki
drugi muškarac, otišla bi od njega. Ali ne i od Griffina.
Nikada od Griffina.
Dopustila je svojim najgorim porivima da se oslobode. Podignula je ruke, obujmila mu uske
obraze i povukla ga prema sebi.
O, da, trebala je to. Trebala je njega.
Usta su mu bila topla i slasna, i naslađivala se njime poput izgladnjela djeteta. Nije čak ni
bila svjesna koliko joj je nedostajao okus njegovih usta. Okus slobode.
Zastenjao je i stao se probijati kroz nabore na suknji, zadižući tkaninu prema gore. Osjetila
je kako joj je dašak hladna zraka okrenuo gola bedra, a zatim su joj se na stražnjicu spustili
veliki topli dlanovi.
Stiskao ju je i milovao, i cijelo je vrijeme strastveno ljubio. Duboko joj je gurnuo jezik u usta,
a zatim joj svoje prste uronio u brazdu između guzova i njima klizio nadolje dok, ovako
straga, nije pronašao njezinu vlažnost.
Odvojio je usta od njezinih i promuklim glasom rekao: »Stavi mi svoje ruke oko ramena.«
Pokorila mu se premda nije imala ni najmanju ideju što mu je na pameti. Tada joj je stao
podizati tijelo podupirući cijelu težinu samo svojim tukama. Nezgrapno je visjela trenutak
dok mu instinktivno nije obujmila noge oko struka.
»Dobra cura«, mrmorio je.
Ruku je spustio između njih nespretno napipavajući i morala se ugristi za usnicu da
zaustavi posve neprikladnu navalu hihota. Bili su potpuno odjeveni. On je čak još uvijek
nosio bijelu periku. Kako je uopće mogao pomisliti —
A tada je osjetila golu toplinu njegova spolovila.
Uvukla je zrak pogleda uperenog u njegove oči koje su bile tek nekoliko centimetara
udaljene od njenih.
»«, tiho je upozori. »Ne smiješ pustiti ni glasa.«
Učinio je lagan pokret i široki glavić sklizne kroz njezine vlažne nabore.
Ugrizla se za usnicu.
Oslonio se jednom rukom o vrata i spustio glavu šapćući joj na usta. »Sada.«
Njegov penis stane prodirati u nju.
Osjetila je lagano štipanje i kako se rasteže pod navalom njegova tijela. Promatrala ga je i
vidjela kako guta, kako mu se na vratu pokreću mišići, njegova lagano izvijena usta i svijetle
136
linije koje su se pojavile u uglovima usnica. Gurnuo je ponovno. Otvorila je usta u nijemom
kriku dok ju je osvajao još nekoliko centimetara.
A tada su je u leđa udarila vrata.
Hero uznemireno cikne. Griffin joj brzo dlanom prekrije usta i još jače pritisne na vrata.
Promatrala ga je širom otvorenih očiju. On odmahne glavom.
»Rekao sam ti da se vrata ne mogu otvoriti«, začuo se izvana nerazgovijetan muški glas.
Odgovor na to bio je ženski hihot.
Vrata su ponovno udarila što je samo imalo za posljedicu to da su se Heroina bedra čvrsto
nabila na Griffina. Njegov je penis predivno klizio u nju i potpuno se smjestio tako da su im se
sada zdjelice dodirivale.
»Da ponovno pokušam?« upita muški glas.
Griffin se svom svojom težinom naslonio na nju i na vrata. Stajao je raširenih nogu, glavu
spustio pokraj njezine, a čelom dodirivao vrata. Bila je potpuno raširena, bespomoćno
rastvorena i nabijena na njegovo snažno meso iščekujući hoće li ih razotkriti.
Vrata su se zatresla još jednom i tek prst otvorila. Griffin se snažno zabije u nju i zalupi
vrata. Hero sklopi oči. Bila je na samom rubu do ekstaze.
»Da ne povjeruješ, naći ćemo drugu sobu, može?« reče muškarac izvana.
Koraci su se udaljili.
Griffin se nije micao, samo ju je čvrsto držao na sebi, sjedinjenu s njegovim tijelom. Disali
su u istom ritmu, prsa su im se pomicala kao jedno. Polagano, veoma polagano, on odmakne
ruku s vrata. Okrzne joj dojke, lagano, gotovo usputno.
Svoj je dlan stavila na njegov vrat i osjećala kako iz njega izbija vrućina, i čekala. Zario je
ruku ispod njezine suknje i lagano slijedio liniju njezinih bedara prema tome mjestu gdje su
im tijela bila spojena. Ona okrene glavu i zubima mu uhvati ušnu resicu. Kružio je nježno,
gotovo prelagano, prstima prelazeći preko rascvjetalih nabora. Dosegnuo je vrh vagine i
raširio dlan izravno joj pritišćući klitoris.
Trznula se, žestoko i silovito. Osjećala je kao da se s velike visine strovaljuje u bezdan dok
joj vjetar fijuče kraj ušiju. Kako li je veličanstveno to poniranje.
Odmaknuo se od nje i djelomice izvukao penis, a zatim ponovno prodro u nju, grubo, brzo i
nemilosrdno. Zabadao se kratkim, trzajnim, kontroliranim pokretima, nijedanput prejako da
se ne zatresti vrata, nijedanput preslabo da je ne spusti s ruba ekstaze.
Željela je vrištati, željela je glasno klicati od veselja.
Ta bujica energije bila je u isti mah i nepodnošljiva, i nedostatna. Željela je da se nastavi u
vječnost. Ugrize ga za uho nježno, precizno i u tom se trenutku prelomi njegovo ritmičko
kretanje. Trznuo se, izvinuo, ponovno trznuo, a zatim posljednji put zabio držeći ga duboko u
njoj.
Osjećala je kako joj toplina njegova sjemena preplavljuje nutrinu.
Slušala je kako glasno diše i uživala ližući mu uho. Tada joj je noge, koje mu je bila obavila
oko struka, primio i lagano ih spustio na pod.
Naslonila se na vrata pokušavajući doći do daha. Poluspuštenih vjeđa promatrala ga je
kalio vadi maramicu i briše se. Kako je u samo jednom danu postala tako razuzdana?
Pogledao ju je i primijetio da ga promatra. Obazrivo joj ponudi maramicu. »Miledi?«
137
Trebala bi se sramiti ili osjećati poniženje, a umjesto toga ta joj se gesta učinila zanimljivo
intimnom. Uzela je maramicu, posegnula ispod suknje i s bedara stala brisati sjeme. Tada
ispusti suknju i zbunjeno se zagleda u prljavu krpicu koju je držala u ruci ne znajući što bi s
njom.
Griffin, koji je upravo zakopčao hlače, uzme maramicu, presavine je i gurne u džep
haljetka. Popravio joj je zatim suknju, pažljivo joj poravnavao nabore dok je ona stajala pred
njim poslušna poput djeteta. Uhvatio je njen pogled, a zatim sasvim prisebno posegnuo za
uvojkom njezine kose i uredno ga smjestio iza uha.
»Evo«, reče tiho, gotovo žalosno. »Tvoja toaleta je na mjesni, moja ledi Savršena. Nitko
nikada neće saznati kako sam te obeščastio. Lijepa si kao i uvijek.«
Progutala je knedlu i naslonila glavu na vrata iza sebe. »Nikada mi prije nisi rekao da sam
lijepa.«
»Nisam li?« mirno je upita. Okrenuo se ogledavajući se po sobi, najvjerojatnije kako bi se
uvjerio da iza njih neće ostati nikakvi tragovi. A zatim je pogled ponovno uperio u nju blago
se nasmijavši. »Možda mi se učinilo da, pokraj Thomasa koji stalno hvali tvoju ljepotu, za to
nema potrebe.«
»On to govori iz pristojnosti, bez razmišljanja«, uzvrati mu. »A ti?«
»Ne«, on odgovori gladeći je po kosi. »S tobom nikada ništa ne činim iz pristojnosti.«
Srce joj naglo poskoči. Što joj to govori? Duboko je udahnula da kaže nešto — nije baš bila
sigurna što točno — no, tada je spustio ruku, odmaknuo se korak i duboko naklonio.
S lica mu je nestalo spontanosti i, uz manire kako se pristoji, reče: »U ovakvim je
situacijama uobičajeno da dama krene prva. Ja ću pričekati još neko vrijeme prije nego što
krenem za tobom tako da nas ne vide zajedno.«
»Oh«, odgovorila je osjećajući se odjednom pomalo naivnom, »naravno.«
Posljednji je put popravila suknju i zatim provirila kroz vrata. Zamračeni hodnik bio je
prazan. Osvrnula se preko ramena prema Griffinu, osjećajući da bi još nešto trebala reći, kao
da želi još nešto reći.
Upitno je podignuo obrvu kao da ga njezino neiskustvo zabavlja.
Pa dobro, nije ni ona bila od jučer. Duboko udahne i, krećući se bez imalo žurbe, odjedri niz
hodnik. Ovakve opasne igre za nju su bile novost, međutim činilo joj se razumnim da se u
dvorani pojavi doimajući se posve smirenom. Došla je do kraja hodnika, još jednom udahnula
i skliznula u plesnu dvoranu.
Taman kad si je čestitala na uspjehu što će neopaženo ući, začuje pokraj sebe bratov glas:
»Ah, tu si, Hero.«
Umalo je poskočila i najvjerojatnije ciknula prije nego što se okrenula i suočila s
Maximusom.
Naborao je svoje guste tamne obrve: »Što ti je?«
»Ništa.« Silom je rastvorila zgrčene prste i duboko disala, a zatim se vedro nasmijala.
»Ništa, naravno. Nisam znala da ćeš i ti večeras doći.«
Usnice su mu se zgrčile u nešto gotovo nalik na grimasu dok je pogledom prelazio po
prostoriji. »Hitno moram prodiskutirati nešto važno s Mandevilleom. Jesi li ga vidjela?«
Kimnula je. »Prije sam s njim razgovarala.«
»Kako je Phoebe?«
138
Zatreptala je i ponovno pogledala brata. Odjednom je svoj oštar pogled usmjerio prema
njoj. »Bolje. Hoćeš li doći da je ponovno vidiš? Pita za tebe.«
»Da. Sutra poslije podne, vjerujem. Morat ću joj reći kad je vidim.«
Hero opet udahne i sklopi oči, »Znači li to da si donio odluku?«
»Jesam. Ne možemo je uvesti u društvo.«
»Sanja o tome — znaš to jako dobro.« Srce joj se stezalo od boli.
»Želiš li da se spotakne i padne usred plesa?« upita je nježno. »Možeš li zamisliti kakvo bi to
za nju bilo poniženje? Neću dopustiti da dovede u opasnost bilo svoj ponos bilo sebe samu.
Čuvat ćemo je na sigurnom, uz obitelj.«
»Kako će pronaći muža?« Hero se ugrize za usnicu. »Sigurno ne želiš da cijeloga života
ostane usidjelica?«
Maximus nestrpljivo slegne ramenima. »Tek joj je sedamnaest. Kada dođe vrijeme za to,
mogu je upoznati s određenim brojem izabrane gospode. Ne boj se, pobrinut ću se za nju.«
Hero kimne. Naravno da hoće. Maximus se uvijek pobrinuo za svakoga oko sebe. A možda
je i bio u pravu — za Phoebe, čiji je vid postajao sve slabiji, društvena sezona bi se doista
mogla pokazati previše stresnom.
Ipak, bit će to za nju težak udarac. Bila je toliko uzbuđena iščekujući svoj prvi izlazak u
društvo.
»Ispravno si odlučio«, promrmlja Hero zagledana u svoje dlanove.
Maximus ponovno svoje oči sokolove usmjeri prema njoj.
»Jesi li sigurna da si dobro?«
»Dakako.« Osmjehnula mu se nekako sjetno.
Kako bi bilo lijepo da o svojim brigama može s njim razgovarati. o Griffinu, i o čudnom,
zamršenom odnosu koji su imali, o sumnjama u predstojeće vjenčanje s Mandevilleom i o
tome hoće li se ono uopće održati. Bilo je toliko toga što je željela podijeliti s njim, sa svojim
starijim bratom.
Bila je premlada kada je izgubila oca i majku da bi joj oni sada uistinu nedostajali, ali u
vremenima poput ovoga, čeznula je za njima. Da ima nekoga kome je istinski stalo do nje.
No takvu prisnost nikada nije razvila s Maximusom.
Možda je razlog tome bila njezina vlastita suzdržana osobnost, ili možda zbog toga što je bio
toliko stariji od nje i na plećima nosio teret tolikih obaveza vojvode od Wakefielda. A možda
im to jednostavno nikada nije bilo suđeno. Što god da bio razlog, sada je shvatila da svog
brata zapravo ne poznaje dobro. Barem ne u onom pravom, dubljem smislu. Nije znala čega
se boji — ako se uopće ičega bojao. Je li ikada volio ili ikada plakao, i je li ikada, ležeći budan do
kasno u noć, počeo sumnjati u samoga sebe.
Naravno, ni on nju, zapravo, nije poznavao, zar ne?
Maximus ju je iznenadio primivši je za ruku. »Brinem o tebi i tvome blagostanju — svjesna
si toga, zar ne?«
Šutke je kimnula, osjećajući istodobno laganu iznerviranost i grižnju savjesti.
»Ako me ikada zatrebaš, Hero, samo trebaš pitati«, rekao je.
Stisnuo joj je prste i položio ih u pregib svoga lakta. »Dođi. Vidim Mandevillea ondje u
drugom kutu dvorane. Siguran sam da će se obradovati kada vidi svoju zaručnicu.«
139
Složila se jer teško da je mogla postupiti drukčije, no na putu do Mandevillea, pogledom je
pretraživala dvoranu.
Nije mogla pronaći Griffina. Možda je već otišao na večeru.
»Kakva je to važna stvar o kojoj želiš razgovarati s Mandevilleom?« nehajno je upitala.
»O njegovu bratu.«
Hero zastane, natjeravši Maximusa da i sam zastane. »Što je s Readingom?«
Maximus, mršteći se, spusti pogled na nju. »Bavi se proizvodnjom džina u St. Gilesu. Morat
ću naredio da ga uhapse.«
Udarac je bio tako iznenadan, toliko oštar da u prvi mah ništa nije osjećala. »Ne!«
»Žao mi je, draga moja«, započne Maximus. »Znam da je on Mandevilleov brat —«
Zgrabila ga je za ruku drhtavim prstima. »Ne možeš uhapsiti Griffina. Jednostavno ne
smiješ.«
Maximusove oči opasno su se suzile. »Griffin?«
I to je bilo to. Odala se. Izgubit će Maximusa, izgubit će obitelj i prijatelje.
Pazeći da ne izazove eksces u dvorani punoj ljudi, Hero oprezno makne rake s bratova
rukava i pristojno ih sklopi ispred sebe.
»Meni za ljubav, Maximuse«, tiho prozbori jedva pomičući usnice. »Obećaj mi da ga nećeš
dirati.«
Uokolo su ljudi razgovarali, smijali se, čak i vikali, no Maximus je bio miran i tih poput
kipa.
Hero sklopi oči i stane moliti u sebi.
On napokon progovori: »Ne znam u kakvom si odnosu s Readingom, ali što god da jest,
mota odmah prestati.«
Otvorila je oči. Lice mu je bilo blijedo i ukočeno, a usnice izgledale kao da u njima nema više
ni kapi krvi. Zaustila je, no zaustavio ju je, oštro i zapovjedno podignuvši ruku koju je sada
držao između njih.
»Stani. Tebi za ljubav neću ništa poduzimati, ali zauzvrat ćeš mi obećati da ćeš prekinuti s
njim. Hero, on proizvodi džin.« Posljednju je riječ doslovno ispljunuo iz usta.
Pognula je glavu dok joj je srce luđački kucalo od olakšanja.
»Daj mi svoju riječ, sestro.«
Ostala je nijema, no kimnula je.
Maximus duboko udahne i ona odjednom shvati koliko je morao biti napet jer mu se cijelo
tijelo treslo kao u konja kojeg su silom držali iza startnih vrata.
»O ovome više nećemo razgovarati«, promrsio je, a zatim joj prihvatio ruku.
Nastojali su izgledati pribrano dok su se dvoranom kretali prema Mandevilleu, no Hero se
morala boriti da dođe do daha.
Nisu joj pomogle ni prve Mandevilleove riječi.
»Dragi moj Wakefielde.« Markiz im se oboma naklonio, a zatim namrštio. »Morat ću svog
brata pozvati na red, miledi. Izgleda da vas je prepustio samoj sebi.«
»Nema veze«, odgovorila je. »Sigurna sam da je pronašao nekog s kim je htio
porazgovarati.«
140
Obojica džentlmena prihvatila su objašnjenje bez puno drame, a zatim je Maximus uvukao
Mandevillea u diskusiju o prijedlogu zakona za kojeg je htio da prođe u Parlamentu.
Hero je slušala dovoljno dugo kako bi se uvjerila da taj prijedlog nema nikakve veze s
džinom, a zatim namjestila izraz lica osobe kojoj je ugodno i vrlo zanimljivo, no svome je umu
dopustila da odluta.
Rastvorila je lepezu i povrh oslikana prizora pogledom prelazila po dvorani. Griffin je
večeras nosio odijelo plave i zlatne boje i na trenutak je pomislila da je ugledala njegova
široka ramena na muškarcu koji je plesao menuet s jednom damom. No tada se muškarac
okrenuo i ona shvati da to nije on. Mora ga nekako upozoriti, no ne smiju je vidjeti s njim u
društvu. Možda bi mu ujutro mogla poslati pismo.
Maximus se naklonio i pozdravio na odlasku, ali ona je toga jedva bila svjesna koliko je bila
zaokupljena time da pronađe Griffina.
»Moram zamoliti za vaš oprost, i u svoje, i u ime svoga brata«, izjavi Mandeville.
»Hm?« Pogledala ga je i primijetila kako je pozorno promatra.
»Ja snosim jednaku krivnju kao i moj brat jer sam vas zanemario«, nastavi Mandeville.
»Bojim se da nisam baš dobro ispunio ulogu pažljivog zaručnika ovih zadnjih dana.«
»Oh, milorde«, rekla je sa žaokom u srcu. »Ja sam savršeno sretna s vašom pažnjom.«
Namrštio se. »Ljubazni ste kao i uvijek, miledi, ali ja sam bio nemaran.« Oklijevao je
trenutak, a zatim rekao: »Izuzetno cijenim vojvodu. Smatram da je on jedan od velikih voda
našeg naroda. Vjerojatno se čini da s vremena na vrijeme zaboravljam da sam se zavjetovao
oženiti vama, a ne njime.«
Osjetila je kako joj usnice podrhtavaju od smijeha na samu pomisao kako Mandeville i
njezin brat zajedno stoje za oltarom, no suspregnula je smijeh. Znala je da bi povrijedila
Mandevilleove osjećaje kada bi saznao kako su joj njegove riječi smiješne jer to što je rekao,
doista je iskreno mislio.
Ona mu položi dlan na ruku. »I on se vama divi, milorde. I vjerujte mi, nisam ljubomorna
na vrijeme koje provodite s njim. Znam da obojica morate odlučivati o ozbiljnim pitanjima
važnima za narod. Zaista mi je drago što nam je vlada u tako sposobnim rukama.«
Mandeville joj uputi jedan od svojih rijetkih spontanih osmijeha, a lice mu postane dječački
lijepo podsjetivši je zašto se uopće odlučila udati za njega.
Naklonio se. »Dođite, draga moja. Hajdemo otkriti što nas čeka u blagovaonici.«
Krenula je u pratnji svog zaručnika srca zbunjenijeg no ikada.
dovoljno nauživao intimnih susreta na balovima i raznoraznim društvenim

GRIFFIN SE SASVIM
događanjima. Bilo je tu dama koje je hazardersko ponašanje uzbuđivalo i koje su plesale na
rubu toga da ih se razotkrije, a bilo je i onih kojima je bilo jednostavnije dogovoriti susret na
balu, nego izlagati se opasnosti da im se noću uvlači kroz prozor.
I dok bi na početku zavođenja osjetio kako raste slatko iščekivanje i razbuktava se strast,
nakon svakog delikatnog susreta te bi osjećaje brzo zaboravljao. Različita vrzmanja po
nepoznatim zamračenim sobama, nakon čitave parade sličnih susreta, postala su samo
obična rutina. Jednom kada bi Griffin napustio mračnu sobu koju je te večeri izabrao, rijetko
bi razmišljao o dami s kojom je proveo vrijeme.
No kao što je već i prije u mnogobrojnim situacijama dokazala, Hero je bila drukčija.
141
Istoga časa kada se vratio u plesnu dvoranu, svu pozornost usmjerio je na nju. Je li požalila
zbog svega?
Možda je upravo ovog trenutka shvatila koliko je randevu usred ovako posjećenog
društvenog događaja, zapravo, gnjusan, Kvragu, nije si smio dopustiti slijediti je niz hodnik.
Hero nije nimalo bila nalik sebičnim, proračunatim gospođama koje je obično zavodio. Ona je
bila idealist, ponosna, sigurna u vlastitu nepogrešivost. On je bio taj koji joj je dokazao koliko
je i ona samo čovjek.
I nije zbog toga bio nimalo ponosan na sebe.
Još gore, njezina djevičanska usplahirenost bila je dovoljna da razbludnika u njemu natjera
da dobro promisli o svojem ponašanju. Frknuo je nosom i prestrašio bucmastu damu u
blizini. Možda je došlo vrijeme da se malo smiri i da večeri provodi uz šalicu toploga mlijeka
pokraj kamina.
Još uvijek je bio loše raspoložen kada mu je pogled pao na Megs. Večeras je bila dražesna u
žutoj haljini s crnim i crvenim vezom, ali po izrazu lica prije bi se moglo reći da je izgledala
kao uveli ljutić.
»Oh, Griffine«, uzdahnula je ugledavši ga.
On podigne obrve: »Oh, Megs.«
Bezvoljno je prebirala po suknji. »Misliš li da ja jesam tip žene koju bi muškarac poželio
poljubiti?«
»Ne ako sam ja u blizini, nadam se«, prijeteći odgovori Griffin.
Ona zakoluta očima. »Ne mogu zauvijek ostati djevica, Griffine. Voljela bih se nadati da ću
jednog dana imati djecu a da za to ne bude potrebno božansko čudo. Hoću reći...«
raspoloženje joj se načas popravi, no vrlo brzo splasne, » ako ijedan muškarac ikada pokaže
dovoljno strasti da me uzme za ženu.«
Griffin se uspravi, a oči mu se suze. »Što je onaj prasac od Bollingera učinio?«
»Više je stvar u tome što nije učinio«, jadikovala je Megs. »Odbio je povesti me u vrt.«
»Pametno«, odgovori Griffin uz otvoreno negodovanje.
O Bože, svašta se moglo dogoditi u vrtu za vrijeme bala — znao je to i sam.
»Ne, stvarno, Griffine«, nastavila je Megs razborito. »Znam da se sada boriš s tim svojim
zaštitničkim osjećajima velikoga brata, ali daj barem na trenutak pokušaj shvatiti. Kako da
uopće promislim o udaji za čovjeka koji se doima užasnuto već i na samu pomisao da me
poljubi?«
»Kako znaš da mu je ljubljenje s tobom uopće bilo na pameti?« pokušao je ukazati Griffin.
»Možda je bio zabrinut zbog toga što je vani hladno, ili za Boga miloga, Megs, možda je brinuo
o tvom ugledu. Možda —«
»Zato što sam ga pitala«, prekine ga Megs.
»Što...?«
»Da me poljubi«, potvrdila mu je. »A on je izgledao kao da sam ga zamolila da poliže
hobotnicu. I to živu hobotnicu.«
Griffin se pitao može li udariti čovjeka zbog toga što nije poljubio njegovu sestru.
»Oh«, rekao je, što je, dakako, bio posve neprikladan odgovor.
142
Začudo, činilo se da je Megs zadovoljna odgovorom. »Da. Vidiš u čemu je problem? Ako čak
nije ni došao u iskušenje, ako se čak gnuša na samu pomisao, pa kakve onda može biti nade za
zadovoljavajući brak?«
»Ne znam.« Griffin zavrti glavom pokušavajući se domisliti boljih riječi. »Znaš da se ljudi
našeg staleža ne žene iz ljubavi, Meggie. To je naprosto tako.«
Ta ga je pomisao neopisivo obeshrabrila.
»Zar misliš da to ne znam?« reče Megs. »Itekako sam svjesna da se od mene očekuje da
uđem u dobar brak, i budem li te sreće, muž mi neće imati pet, šest ljubavnica i prenijeti mi
sifilis.«
»Megs«, negodovao je Griffin istinski šokiran. Kada je njegova sestrica postala premazana
svim mastima?
Odmahnula je rukom na to njegovo durenje. »No možda bih barem mogla pronaći neku
vrstu... prijateljstva, slažeš li se? Međusobno razumijevanje, želju da u bračnom krevetu
radimo nešto više od toga da samo osiguramo nasljednika?«
»Naravno«, tješio ju je. Znao je da bi joj trebao održati lekciju zbog sablažnjiva jezika koji je
koristila, ali u ovom trenutku jednostavno nije imao snage za takvo licemjerje. »Naći ćemo ti
dobrog muža, Megs.«
Uzdahnula je. »Moguće je, zar ne? Caro se dosta dobro nosi s Huffom. A i Thomas je, čini se,
zadovoljan s ledi Hero.«
Griffin se ukoči na spomen Heroina imena, no činilo se da Megs to ne primjećuje.
Namrštila je nos. »Nije da joj to baš pokazuje, ali ona je baš nekako draga. Sviđa mi se,
zaista, i ima razumijevanja za njegovu povremenu pompoznost.«
Griffinu se nehotice oteo smijeh.
»Samo...« Megs nakrivi glavu promatrajući na trenutak svjetlucave lustere iznad sebe.
»Dakle, kada bi ledi Hero iznenada preminula — tragično, znaš, na primjer u nekoj strašnoj
nesreći, dok jaše na konju, ili da je udari grom — mislim da bi Thomas bio tužan, ali da ne bi
bio potpuno shrvan.« Pogledala ga je pomalo sjetno. »On sam ne bi zbog toga poželio
umrijeti. A ja si nekako mislim da bi bilo lijepo udati se za čovjeka koji bi istinski oplakivao
moju smrt. Ima li to smisla?«
»Ima«, rekao je ugledavši Hero na suprotnoj strani dvorane. Izgledala je kao netko tko nije s
ovoga svijeta, tako lijepa i njemu tako nedostupna. Kada bi ona umrla, odjednom je postao
svjestan, više ga ne bi bilo briga hoće li živjeti ili umrijeti. »Da, u tome je sav smisao.«
143
Trinaesto poglavlje
Kraljica se radosno nasmijala kada je ugledala žir ovješen o vrat smeđe ptičice. Žir izrasta u
hrast, najjače drvo u šumi, a šume u njezinu kraljevstvu bile su pune moćnih hrastova. Onda je,
uistinu, u njezinu kraljevstvu žir bio najjača stvar.
Kraljica Ravenhair je pažljivo skinula žir s vrata male ptice. Uzela je pticu na dlanove i, prije
nego što ju je pustila da odleti, tiho joj povjerila svoje tajne. Tada se nagnula preko balkona i
pažljivo promotrila područje oko dvorca, no sve je bilo tiho i mračno.
Samo je u konjušnici treperila jedna svijeća...
zgubili smo još jednog ...« izjavio je Nick kada je Griffin rano tog jutra ušao u skladište.
I
tiha.
Griffin uzdahne, raspakira pištolje koje je donio sa sobom i posloži ili na drvene bačve.
Ljudi su radili, ali nije se čuo uobičajen smijeh ni glasan govor. Destilerija je bila jezivo
»Pobjegao je ili su ga ugrabili Vikarovi ljudi?« upitao je.

Nick slegne ramenima. »Nemam pojma. Samo je nešto.«
Griffin kimne, a zatim sjedne da napuni svoje pištolje. Kupio je rabljene, ali se brinuo da
dobro rade.
»Priča se da su doušnici danas ščepali još tri prodavača džina«, nastavi Nick.
Griffin ga pogleda. »Pa ti si izvor samo dobrih vijesti.«
Nick se gadno naceri. »Između Vikara i doušnika, osjećam se skoro ko fufica s dve
mušterije — s jednom koja ju prca odostraga i s drugom od napred.«
Griffin se zgrozio nad usporedbom. »Baš ti hvala na tome.«
»Ja to tak vidim, milord«, reče Nick vedro.
»E sad, kad bi natjerali doušnike i Vikara da nam plate za uslugu, valjali bi se u zlatu.«
Griffin se morao nasmijati. »Nije baš vjerojatno da će se tako nešto dogoditi u skorije
vrijeme.«
»Ne, ne baš.« Nick se kratko zamišljeno češkao po bradi. »Kak je ona dama koju ste neki dan
doveli tu?«
»Zaprosio sam je.«
»Oooo, čestitam, milord!«
»A ona me odbila.«
144
Nick slegne ramenima. »Ženama treba malo vremena da razmisle o takvim stvarima.«
Griffin se namršti i spusti pištolje koje je netom napunio. »Nije tu samo problem u tome da
joj treba vremena da razmisli. Ja joj se ne činim kao netko tko bi bio prikladan muž. K tome
još uvijek postoji ta mala sitnica, a to je da je još uvijek zaručena za mog brata.«
»Svaka žena koja bi umjesto vas rađe izabrala vašeg brata je malo ćaknuta, nemojte mi
zamjeriti kaj to velim, milord.«
Griffin se zajedljivo nasmijao.
»Jeste još malo razmišljali o tome kaj bi mogli raditi ak izgubimo pecaru?« upita Nick.
Griffin slegne ramenima zureći u pištolje.
»Moj deda je bio pastir«, reče Nick pogleda uperenog u pocrnjele grede skladišta. »Odrastao
sam među ovcama. Najbedastija stvorenja na svijetu, al treba uzet u obzir, bar je tak govorio
moj stari, da ih je lako uzgajat i da se može dobro živjet od toga.«
Griffin je nakratko razmišljao o toj neobičnoj izjavi i mogućem razlogu zašto mu je uopće
tako nešto spomenuo. »Želiš se baviti uzgojem ovaca?«
»Neee.« Nick je zvučao uvrijeđeno. »Al vuna, e, tu već leži lova za zaradit.«
»Kako?«
»Nabavite si koju ovcu tam na sjeveru, kužite? Rekli ste prije da je zemlja loša za usjeve. Al
to kaj nije dobro za usjeve, često je dosta dobro za životinje da pasu.«
»Istina je«, polako odgovori Griffin. Iznenadio se što je Nick očito bio odvojio malo
vremena da promisli o tome.
Nick revno nastavi hrapavim glasom. »Pošaljete vunu u London, i tam je ispredu i istkaju.
Još uvijek poznam neke tkalce, neke prijatelje mog starog. Mogli bi pokrenut dućan. Ja bi
mogo nadgledat proizvodnju ovdje.«
»Želiš postati tkalac?«
»Pa to je pošten posao«, reče Nick dostojanstveno uz tračak povrijeđenosti. »I to takav da bi
na tome obojica mogli zaradit.«
Griffin se namršti. »Tko bi preo vunu?«
Nick slegne širokim ramenima. »Il djeca, il žene, oni bi mogli prest vunu.«
»Hm.« Potražnja za vunenom odjećom rasla je u Londonu i to podjednako za potrebe
stanovništva kao i za izvoz. A što se tiče djece koja bi prela vunu, u blizini je postojalo mjesto
koje bi moglo biti spremno za tako nešto.
Nick se potapšao po koljenu. »Zaboravil sam vam reći — svjećarev dućan na uglu radi finu
hladetinu od jegulja. Probal sam malo jučer. Baš su ukusne. Mogu vam donijet zdjelicu prije
neg trepnete.«
»Uh —«
Nick se okrene i izađe iz skladišta prije nego što je Griffin uspio odbiti ponudu. On uzdahne.
Nick je zaista volio jegulje u hladetini, ali u tome se Griffinov ukus potpuno razlikovao.
No, kad bolje razmisli, između problema s Vikarom i Hero, zdjelica puna hladetine od
jegulja činila mu se najmanjim problemom.
Griffin se uputi izvan skladišta da ondje pričeka svoj gnjusan doručak. Nebo iznad zidina
dvorišta postajalo je biserno sivo sada kada je sunce granulo. Nick je već unaprijed razmislio
čime bi se mogli baviti umjesto proizvodnjom džina, i ako je postojalo išta u što je Griffin
145
uvijek vjerovao, bio je to Nickov smisao za posao. Ako je, dakle, Nick smatrao da mogu
zaraditi na tom poslu s ovcama, onda —
Pucanj propara miran jutarnji zrak.
Griffin potrči prema vratima i, tek kad ih je otvorio, shvati da je nenaoružan. Ako je to bila
zamka da ga se izvuče van... Ali, ne, uska uličica ispred ulaza u skladište bila je potpuno
napuštena.
Griffin se namršti. »Nick! Gdje si, Nick?«
Umalo se odlučio vratiti kada je začuo stenjanje.
Pronašao je Nicka kako sklupčan leži uz vrata nedaleko ulaza u skladište.
On opsuje i sagne se nad prijateljem. Kaldrma oko njega bila je poprskana krvlju i
jeguljama. Nick je pokušao ustati, ali noge ovoga čovječine. otkazale su poslušnost.
»Prosul sam svoje jegulje«, čulo se krkljanje iz Nickovih usta. »Seronje su prosule moje
jegulje.«
»Pusti sad te proklete jegulje«, progunđa Griffin.
»Gdje si pogođen?«
Nick podigne pogled i odjednom se sunce uzdigne visoko na nebu i osvijetli svaku ružnu
brazdu na njegovu licu. Oči su mu klizile ustranu, a usta olabavila. Griffin je osjetio kako mu
ponestaje daha.
»Najbolje jegulje u St. Gilesu«, mrmorio je Nick.
»Dovraga, Nick Barnes«, siktao je Griffin. »Da se nisi usudio umrijeti.«
Zgrabio je Nickovu ruku i prignuo se kako bi ga prevalio preko ramena, a zatim ga
teturajući podignuo. Nick je bio snažan, mišićav čovjek i težak kao konj. Ipak, Griffin ga je
uspio dovući do skladišta i zakračunati vrata prije nego što ga je položio na hladan, vlažan
pločnik dvorišta.
»Donesite povoje!« zagrmio je stražarima. Krv je bila posvuda, natopila je Nickove hlače,
poprskala Griffinow haljetak. Griffin se ponovno obrati Nicku držeći mu glavu u rukama.
»Nick!«
Nick otvori oči i slatko mu se nasmije. »Čekali su me. Vikarovi ljudi. Jebene jegulje.«
Tada su se njegove oči sklopile i, bez obzira na to koliko je Griffin psovao na njega, nisu se
više otvorile.
HERO JE PO DRUGI PUT tog poslijepodneva zakucala na vrata Doma za siročad i nezbrinutu djecu.
Odmaknula se od vrata i zagledala u prozore na gornjim katovima, sasvim zbunjena. Svi
prozori bili su zatvoreni.
»Možda nikoga nema kod kuće, miledi«, primijetio je George, njezin sluga.
Hero se namršti. »Uvijek je netko kod kuće — pa to je sirotište, na kraju krajeva.«
Uzdahnula je i nervozno bacila pogled prema ulici. Još uvijek je nekako očekivala da će
Griffin otkriti da se bez njegove pratnje zaputila u St. Giles. Činilo se da on ima nadnaravnu
sposobnost da sazna kada namjerava ići u St. Giles. Ipak, danas mu nije bilo ni traga.
Vrata su se otvorila i Hero se s olakšanjem okrene prema njima, no osmijeh joj brzo iščezne
ugledavši tužno lice na kućnom pragu. »Mary Evening, što se dogodilo?«
Dijete je snuždeno pognulo glavu, širom rastvarajući vrata kalio bi mogla ući. Hero je
naredila Georgeu da pričeka ispred vrata. Prešla je preko praga i odmah ostala zatečena
146
tišinom koja ju je dočekala. Umjesto da je povede u dnevni boravak, Mary Evening ju je povela
u stražnji dio prema kuhinji. Djevojčica je hitro napustila prostoriju ostavivši je samu.
Hero se ogledala po kuhinji. Iz kotlića na peći ključala je voda, a čisto posuđe bilo posloženo
na dasku da se ocijedi i posuši. Očito je prošlo vrijeme doručka. Odšetala je do ormara i
znatiželjno provirila unutra. U ormariću je pronašla čaj, brašno, šećer i sol.
Na hodniku su se začuli koraci. U kuhinju je ušla Silence Hollingbrook. Na trenutak Hero
nije mogla sa sigurnošću reći što je bilo drukčije na toj ženi. Tada je shvatila da umjesto
uobičajenog smeđeg ili sivog odijela, gospođa Hollingbrook nosi crninu.
Za to je mogao postojati samo jedan razlog.
»Zaista se ispričavam što ste me čekali«, nekako odsutno izgovori gospođa Hollingbrook.
»Ne znam zašto vas je Mary Evening smjestila u kuhinju.«
»Vi ste u žalosti«, izjavi Hero.
»Da.« Gospođa Hollingbrook prešla je dlanom preko svoje crne suknje. »Gospodin
Hollingbrook... hoću reći, moj muž.«
Glas joj je pucao i morala je duboko udahnuti.
»Sjednite.« Hero požuri i izvuče jednu od kuhinjskih klupa.
»Ne, oprostite, ja sam samo... ja...«
»Sjednite«, ponovila je Hero nježno primivši Silence za ramena i gurajući je da sjedne.
»Molim vas.«
Gospođa Hollingbrook se spustila na klupu sva ošamućena.
»Kada ste saznali?« Hero se vratila do kuhinjskog ormarića i uzela limenku sa suhim
listićima čaja. Smeđi keramički čajnik sušio se s ostalim posuđem. Uzela ga je i počela u njega
žlicom sipati listiće čaja.
»Jučer. Ja... Da, jučer je to bilo«, gospođa Hollingbrook je govorila zamišljeno. »Oni se da je
već prošlo toliko vremena.«
Hero je otišla do peći, dohvatila krpu, uzela kotlić s vodom i usula kipuću vodu u čajnik.
Mirisna para uzdizala se iz čajnika, a zatim je na njega stavila poklopac. Došla je gospođu
Hollingbrook izvijestiti o novom arhitektu i daljnjem kašnjenju radova na novoj zgradi
sirotišta, no ta će vijest očito morati pričekati. Ovo sada bilo je mnogo važnije.
Donijela je na stol pun čajnik. »Nestao je na moru?«
»Da.« Gospođa Hollingbrook prstima je petljala po svojoj suknji. »Njegov brod je potonuo.
Na brodu je bio pedeset i jedan mornar, i svi su potonuli.«
»Tako mi je žao.« Hero je otišla do mjesta gdje je bilo posloženo posuđe i uzela dvije šalice.
»Tužno je to, zar ne?« reče druga žena. »Na moru. Pamtim još one stihove iz
Shakespeareove Oluje: ›Otac je tvoj pet hvati duboko, kosti mu sada postaju koralji, onaj biser
tamo njegovo je oko...‹« Glas joj je odlutao nekamo dok je netremice zurila u stol.
Hero uspe čaj u šalicu, zatim doda vrhom punu žličicu šećera i postavi šalicu na stol ispred
gospođe Hollingbrook.
»Koliko to dugo traje, što mislite?« prozbori gospođa Hollingbrook.
»Što?« upita Hero.
Druga ju je žena promatrala očiju punili tuge.
147
»Da se leš na dnu mora pretvori u nešto drugo? Uvijek mi se činilo nekako utješno što se na
kraju svi mi pretvaramo u prah — barem onda kada nas pokopaju u zemlju. Prah može biti i
dosta dobra stvar, na kraju krajeva. Hrani cvijeće, tjera travu da taste, a od toga se onda hrane
ovce i stoka. Mislim da groblje može biti mjesto spokoja. Ali more... More je tako jako hladno i
samotno. Tako samotno.«
Hero je progutala knedlu gledajući u svoj čaj. »Je li kapetan Hollingbrook volio ploviti?«
»O, da«, gospođa Hollingbrook se doimala iznenađeno. »Govorio je o moru čak i kada je bio
kod kuće, na kopnu. Oduvijek je želio postati mornar, još od vremena kada je bio malen
dječak.«
»Onda možda na more nikada nije gledao kao što gledamo vi ili ja«, tješila ju je Hero. »Hoću
reći, ne uobražavam si da znam o čemu je i kako razmišljao, ali zar ne bi imalo smisla da je o
moru možda imao drukčije mišljenje? Da ga je možda, zapravo, volio?«
Gospođa Hollingbrook trepne. »Možda. Možda je tako.«
Posegnula je za šalicom i s obje ruke uzela vrući čaj. Podignula je šalicu i oprezno otpila
gutljaj tekućine.
Hero joj se pridružila uzevši vlastitu šalicu. Premda čaj nije bio toliko fin kao onaj na koji je
naviknula, bio je dovoljno jak i vruć kakav je i odgovarao u takvom trenutku.
»Oprostite«, nesigurno je rekla gospođa Hollingbrook. »Trebala sam... Kako to da ste došli
danas?«
Hero je razmislila o vijestima koje je htjela podijeliti sa Silence, o novom arhitektu. »Ništa
tako važno.«
»Oh.« Gospođa Hollingbrook nabora obrve kao da duboko razmišlja. »Samo...«
»Što?« blago upita Hero.
»Ne bih vam smjela govoriti takve stvari«, nekako odsutno nastavi gospođa Hollingbrook.
»To nije vaša briga.«
»Mislim«, ohrabrila ju je Hero, »da bih željela da to bude moja briga. Ako biste se vi s time
složili.«
»Da«, odgovorila je gospođa Hollingbrook. »To bi bilo u redu.« Uzela je zraka, a zatim je iz
nje potekla bujica riječi: »Riječ je o tome da, kada je odlazio — kad je William naposljetku
otplovio — nismo baš bili u dobrim odnosima u kakvima smo inače bili.«
Hero je spustila pogled prema čaju prisjećajući se glasina koje su o toj ženi kolale prošle
zime. Bilo je ljudi koji su gotovo nestrpljivo čekali da joj kažu kako je itekako poznato da je
gospođa Hollingbrook prodala svoju čast čovjeku po imenu Mickey O’Connor. Odlučila je
tada da se neće obazirati na govorkanja drugih. Imala je povjerenja i u Temperance i u
Wintera Makepeacea, i ako su oni vjerovali da je njihova sestra podobna voditi sirotište, onda
je to mišljenje bilo i njoj prihvatljivo.
Hero je cijelo ljeto i jesen izravno radila s gospođom Hollingbrook i za to vrijeme nije
pronašla nijedan razlog da posumnja u nju. Nije znala što se točno krije iza glasina, jesu li one
bile neosnovane, ili se gospođa Hollingbrook na neki način kompromitirala. No, ona sama
više nije imala moralnog autoriteta da sudi druge žene u trenutcima njihova pada, nije li
tako? Taman da je i imala, Hero bi negdje duboko u sebi i dalje mislila da je gospođa
Hollingbrook dobra žena. Žena koja s pravom nosi epitet »časna«.
No, u ovom trenutku doista nije bilo važno jesu li glasine bile istinite. Naklapanje o istini,
za povjerenje je bilo podjednako pogubno kao i istinska laž.
148
»Žao mi je«, rekla je jednostavno zato što nije znala što bi drugo rekla.
Gospođi Hollingbrook očito nije bio potreban rječit poticaj. »Voljela bih da sam mogla
barem još jednom razgovarati s njim. Reći mu...« Glas joj je zamro i odmahnula je glavom
drhtavo uvlačeći zrak. »Da se barem nismo rastali tako otuđeni.«
Hero oklijevajući ispruži ruku prema toj ženi. Nije ju najbolje poznavala — potjecale su iz
različitih društvenih slojeva — ali tuga jednako pogađa sve ljude.
Gospođa Hollingbrook joj grčevito stisne ruku.
»Sebično je, znam, ali ne prestajem misliti da je sada sve gotovo.«
»Što je gotovo?« blago upita Hero.
Gospođa Hollingbrook ponovno odmahne glavom, a niz obraze joj iznenada poteku suze.
»Moj život, sve što sam... mislila da ću imati. Bila je to moja ljubav; bio je to moj brali. William
i ja smo nekoć bili sretni. Nisam to baš najbolje objasnila.« Sklopila je oči. »Ljubav — sreća —
ne događaju se baš tako često, zaista. Neki ljudi to ne uspiju pronaći cijeloga svog života. Ja
sam to imala. A sada je nestalo.« Otvorila je oči, beznadno zureći u prazno. »Mislim da se
takva ljubav ne događa dvaput u životu. Gotovo je. Moram nastaviti dalje bez nje.«
Heroine oči također su se ovlažile i ona spusti pogled.
Ljubav se ne događa baš tako često.
Znala je to na nekoj misaonoj razini, ali evo, pred njom je bio netko tko ju je imao, a zatim
izgubio. Odjednom se u njoj pojavila gotovo panična potreba da vidi Griffina. Morala ga je
upozoriti da Maximus zna za njegov posao s džinom. Morala mu je dotaknuti ruku, uvjeriti se
da je živ i zdrav. Morala ga je čuti kako diše. Je li ova čežnja bila ljubav? Ili samo varljiv privid?
»Oprostite mi«, reče gospođa Hollingbrook otirući suze. »Inače nisam baš tako cmizdrava.«
»Ma, ne ispričavajte se«, reče Hero odlučno. »Pretrpjeli ste velik šok. Bilo bi čudno da niste
tužni.«
Gospođa Hollingbrook umorno kimne glavom.
Hero je ostala još nekoliko minuta, ispijajući čaj u tihom društvu. No potreba da vidi
Griffina — da se sama uvjeri da je živ i zdrav — još uvijek je bila snažna. Ubrzo potom se
ispričala i požurila prema vratima.
U nelagodnoj vožnji kočijom prema boljim dijelovima West Enda, nije mogla zaustaviti
prebiranje po turobnim, najgrotesknijim mislima: kako Griffina odvlače pred sud, osuđuju i
ponižavaju, i najgore od svega — kako mu stavljaju omču oko vrata i obješeno tijelo kako
mlitavo visi.
Do vremena kada se stala uspinjao stubama njegove kuće, vlastite su je morbidne misli
dovele do gotovo histerična stanja.
Vrata je otvorio Griffin osobno. Činilo se da ne zapošljava previše slugu. Mrko ju je
pogledao, brada mu je bila neobrijana, košulja raskopčana, a kosa razbarušena. Oko očiju su
mu se nastanile duboke sjene.
»Što radiš ovdje?« grubo joj se obrati.
Olakšanje što ga vidi zdravog i čitavog, makar i tako osornog, ustupilo je mjesta novoj
razdraženosti u njezinu srcu. »Hoćeš li me pustiti unutra?«
On slegne ramenima i nevoljko odstupi korak. Premda je izgledao gotovo neljubazno, kada
joj je okrenuo leđa, ušla je i krenula za njim prema biblioteci. Iskoristila je trenutak da se
149
osvrne oko sebe i ovaj put malo bolje promotri kuću. Prošli put kad je došla ovamo, njihova je
rasprava toliko brzo i snažno eksplodirala da nije ni stigla vidjeti bilo što oko sebe.
Tek je sada primijetila da je biblioteka bogato, iako pomalo nehajno, uređena. Jedan
skupocjen obojani globus svijeta bio je djelomice zaklonjen prebačenim prslukom. Na
zidovima je visjelo nekoliko manjih slika svetaca koje su sve redom djelovale vrhunski
izrađene, lijepe i veoma stare, no dvije su nakrivljeno visjele i sve su bile prašnjave. Police su
bile prepune knjiga naguranih jedne do drugih, na bilo koji način na koji ih se moglo ugurati
na policu. Preletjevši samo jednim pogledom preko polica, uspjela je primijetiti veliku knjigu
zemljovida, povijest Rima, znanstveni rad o prirodoslovlju, grčku poeziju i posljednje izdanje
Guliverovih putovanja.
»Jesi li došla kritizirati moj čitalački ukus, miledi?« Griffin utoči brendi.
»Znaš da nisam.« Okrenula se prema njemu i pogledala ga.
»Počela sam čitati Tukidida, premda se bojim da mi ide presporo. Moj grčki je pun rupa.«
»Sviđa li ti se?«
»Da«, jednostavno je odgovorila jer je to bila istina. Rad koji je bilo potrebno uložiti kako bi
se razumjelo grčko pismo, izazivao je u njoj dobar osjećaj da je nešto postigla, posebice nakon
što je uspjela završiti prvo poglavlje.
Čekala je da joj odgovori.
No samo je slegnuo ramenima i sasuo u sebe brendi. »Zašto si došla?«
»Da te upozorim na svog brata.« Sklonila je hrpu knjiga s jednog kraja sofe i sjela budući da
joj on sam to nije ponudio. »On zna da destiliraš džin u St. Gilesu.«
Zurio je u nju. »I to je sve?«
Namrštila se, a razdraženost u njoj je rasla. Zar ga nije bilo briga za vlastitu sigurnost?
»Zar to nije dovoljno? Moraš odmah odustati od te svoje pecare, prije nego što Maximus
pošalje svoje vojnike da te uhapse.«
Proučavao je jantarnu tekućinu u svojoj čaši. »Ne.«
Osjetila je kako joj u grudima raste neobuzdana frustracija. Maximus, doduše, jest dao riječ
da neće ništa poduzimati protiv Griffina, ali sve dok je imao pecaru, bio je u opasnosti.
»A zašto ne? Ti si više od čovjeka koji je samo dobar u stvaranju novca, Griffine. Toliko
puno više. Ti si brižan, i zabavan, i plemenit. Zar ne vidiš —«
On podigne pogled i prekine je usred riječi ostavljajući je bez daha. Zelene oči sjajile su kao
da se kupaju u suzama.
»Što je?« prošapće ona.
»Nick je mrtav«, reče. »Nick Barnes. S njim sam započeo posao. Možda ga se ne sjećaš — bio
je sa mnom kad si ugledala pecaru. Krupan čovjek s ožiljcima na licu.«
»Sjećam se.« Prisjetila se da su izgledali poput prijatelja iako ih je razdvajao društveni
položaj. Pogledala ga je. »Što se dogodilo?«
»Nick je jutros izašao da donese jegulje u hladetini.« Griffin je napravio pomalo čudnu
grimasu, napola gnušajući se, napola smijući se.
»Obožavao je jegulje u hladetini. Vikarovi ljudi su ga upucali, a ja sam ga našao...«
Glas mu nekamo odluta i samo odmahne glavom.
150
Ustala je i prišla mu nesposobna ostati tako daleko od njega sada kada je u boli. »Žao mi je.«
Dlanovima mu je primila lice. »Tako mi je žao.«
»Ne mogu sada odustati«, nastavio je promuklim glasom dok mu je iz svjetlozelenih očiju
frcala neka nova snaga. »Zar ne razumiješ? Ubili su Nicka. Ne mogu dopustiti da mi umaknu
samo tako.«
Hero se ugrizla za usnicu. »Ali tvoj život je u opasnosti.«
»A što to tebi znači?«
Usta su joj se rastvorila. »Molim?«
Pustio je da mu čaša ispadne iz ruku na pod gdje se otkotrljala ispod sole. Rukama ju je
zgrabio za ramena. »Što te briga ako je moj život u opasnosti? Jesam li ti ja prijatelj s kojim
dijeliš krevet? Šogor kojeg ćeš pozvati na vjenčanje? Što, Hero? Što sam ja tebi?«
Netremice je zurila u njega pokušavajući pronaći prave riječi. Stalo joj je do njega, bila je to
istina, no je li se iza toga krilo još nešto, nije mogla reći. Nije znala riječi kojima bi opisala
svoje osjećaje.
Jednostavno nije znala.
Činilo se da razumije njezinu nedoumicu. U pogledu mu se vidjelo trvenje između bijesa i
očaja istodobno.
»Prokleta bila«, prosiktao je i poljubio je.
Usnice su joj bile meke i podatne, no to nije ublažilo Griffinov bijes. Želio je ostaviti svoj
pečat na njoj. Natjerati je da prizna da joj je bio više od običnog prijatelja ili mogućeg šogora.
Pobrinuti se da ga nikada ne zaboravi.
Želio joj se urezati u kosti.
Činilo se da se njegova tuga i ljutnja zbog Nickove smrti mijenja i preobražava sve dok
jedino što je preostalo od njegovih osjećaja nije postalo čista, sirova bol za Hero.
Upravo ovdje. Upravo sada.
Nemilosrdno se naslađivao njezinim ustima i sve više je naginjao preko svoje ruke sve dok
je gotovo okrutno nije doveo u položaj u kojem je umalo izgubila ravnotežu. Osjetio je kako ga
je prstima čvrsto zgrabila za leđa, ali se nije odupirala. Nije učinila ni najmanji pokušaj da
umakne divljačkom haračenju njegovih usta.
To je donekle ukrotilo zvijer u njemu. Odmaknuo se od nje i zagledao u dijamantne oči. U
njima se ogledala takva čulnost, takva putenost da su bile posve zamagljene i ošamućene
strašću. Podignuo ju je zanemarujući njezin uzvik i iznesao je iz biblioteke poput nekog
gramzivog vikinškog pljačkaša.
U tom trenutku u hodnik je ušao Deedle. Batlerova usta se u čudu rašire ugledavši
gospodara kako prolazi pokraj njega.
Griffin mu dobaci prijeteći pogled jasno dajući do znanja da nakon ovoga ne želi čuti
nijednu neželjenu primjedbu. Tada se s Hero u naručju stao uspinjati stubama.
Sakrila je lice naslonivši mu se na prsa. »O, Gospode! Vidio nas je.«
»I neće progovoriti ni riječi ukoliko želi zadržati posao«, promrsi Griffin.
Kada se popeo na drugi kat, krenuo je niz hodnik, unio ju je u svoju ložnicu i nogom zalupio
vratima. Bacio ju je na krevet i odmah se uzverao preko njezina polegnutog tijela.
Promatrala ga je zavodljivim erotičnim pogledom i prošaptala: »Ali on će znati što to ovdje
radimo.«
151
»Dobro.« Uzjahao ju je zarobivši je svojim tijelom.
»Da se mene pita, cijeli bi London znao što to radimo ovdje.«
Oči su joj se na te riječi toliko raširile da je očekivao da će negodovati.
Umjesto toga posegnula je rukama prema njegovoj glavi i stala je gladiti dlanovima.
»Griffine«, rekla je tiho i pomalo sjetno. »O, Griffine.«
Kako ga je samo njezina tuga boljela u srcu, ali ne bi se dao smesti čak ni da negoduje. Ne
sada. Ne ovoga puta. U njemu je rasla nasušna potreba, želja tla dovrši započeto prije nego što
postane prekasno. Kidao joj je čipku s korzeta poput pohlepne zvijeri.
Nije ga pokušavala zaustaviti već je jednostavno ležala ispod njega i rukama mazila kratku
kosu kao da ga želi utješiti. Uspio je rastvoriti korzet, a zatim ga je nestrpljivo skinuo i bacio
ustranu.
Njezin steznik, s druge strane, kao da mu se svjesno odupirao, i to njemu koji nikada nije
imao problema skinuti odjeću s bilo koje žene.
»Pusti mene«, mrmorila je blago razmičući njegove drhtave ruke ustranu.
Odvezala je vezice na stezniku, a on je istoga časa ispunio svoje ruke njezinim toplim
mesom. Primirio se, milujući je toliko nježno koliko je za to uopće bio sposoban u stanju u
kojem je bio.
»Sve do kraja«, naredio joj je. »Skini sve.«
Upitno je podignula obrve, no povinovala se njegovoj želji polako odrješujući vezicu po
vezicu skupocjene odjeće dok ju je on nijemo i izbezumljeno promatrao. Kada je napokon
odbacila sa sebe cipele i posegnula za mašnom na podvezici, naglo se uzdignuo.
»Ostavi ih.«
Proučavao ju je, kao što vrsni poznavatelj proučava neki nadasve lijep umjetnički izložak.
Tijelo joj je bilo vitko, dojke čvrste i lijepe, bokovi uski, a u prigušenoj svjetlosti njegove
ložnice, činilo se da joj koža zrači mjesečevom svjetlošću. Dlakavi trokutasti grmić između
njezinih bedara izgledao je poput plamteće crvene buktinje.
Ud mu je bio krut i pulsirao je, no ono što je osjećao prema njoj, promatrajući je kako naga i
tako ranjiva leži ispod njega, nije bila požuda. Bila je to čudna vrsta posesivnosti, potreba da
je zadrži blizu sebe, da je brani i poštuje. Tu ponosnu ženu moglo se raniti na toliko načina, a
već je i sama pomisao na tako nešto bila kao da mu je nož zaboden u srce, kao da mu i sama
duša pliva u krvi.
Zar nije vidjela kako krvari? Zar ga zauzvrat nije mogla čuvati od ranjavanja?
Gledao ju je, želeći je, mrzeći je, žudeći za njom. Na lijevom ramenu imala je tri svijetle
pjegice i on se sagne da ih poljubi.
Svojim mu je dlanovima nježno držala glavu. »Griffine.«
»Hero«, mrmorio je zadirkujući je. Nježno joj je ugrizao pregib između ramena i vrata.
»Sviđa li ti se ovo?«
»Ja... ovaj, da«, jedva čujno je odgovorila, a njega je odjednom obuzela neka sjetna čežnja.
»Što još voliš?« upita je.
»Želim te dirati.«
Povukao se i pogledao je. Mirno je ležala i promatrala ga tim ozbiljnim dijamantnim očima.
Naviknuo se biti u ulozi zavodnika. On je bio taj koji je vodio, svašta činio svojim
152
ljubavnicama; rijetko su uzvraćale. Moguće je da je bila riječ o potrebi da preuzme nadzor, a
možda se jednostavno muška dominantna zvijer u njemu željela pokazati. U svakom slučaju,
nije naviknuo nekome drugome predati uzde vođenja ljubavi.
»Molim te«, rekla je.
Nevoljko se pomaknuo ustranu, spreman uhvatiti je ako iskoči ili samo pomisli na bijeg.
No ona se podignula i kleknula pokraj njega znatiželjno ga promatrajući. Još uvijek je na sebi
imao košulju i hlače.
Prstom mu je dotaknula grlo, a onda se prst počeo spuštati sve niže do mjesta gdje mu se na
prsima rastvarala košulja. »Molim te, skini to.«
Pomaknuo se tek toliko da skine košulju preko glave.
»A sada hlače.«
Šutnuo je i hlače i donje rublje, i sada je posve nag ležao na leđima.
Još je kratko vrijeme ostala na koljenima, znatiželjno nakrivila glavu i jednostavno
promatrala njegovo tijelo. Bio je sav na iglama, želio se pomaknuti.
Zgrabiti je i prevaliti se na nju. No duboko je udahnuo i dozvolio joj da uživa u trenutku
tihog istraživanja.
Tada mu je obje svoje ruke položila na prsa i lagano stiskala prstima, pipajući mišiće poviše
bradavica.
Vjeđe je spustila napola.
»Nisam znala da muškarci imaju toliko dlaka po tijelu«, tiho je rekla. »Nikada ih nema na
kipovima — osim oko spolovila gdje više izgledaju kao uredne kovrče. Ali ti imaš više od toga,
zar ne?«
Mazila ga je dlanovima, provlačila prste kroz dlačice na prsima od čega bi se nakratko
poravnale, a zatim se vraćale na svoje mjesto. Škakljalo ga je to, a onda ih je povukla malo
jače. Nemirno je pomaknuo nogama. Nikada nije previše razmišljao o svojem tijelu, osim
činjenice da je moglo zadovoljiti ili njega ili ljubavnicu.
»Gade ti se?« upita je.
»Ne«, odgovori ona promišljajući. »Samo što je to tako... neobično.«
Prsti su joj sada istraživali njegov trbuh iscrtavajući kružnice oko pupka. Pogledala ga je u
oči. »Škaklja li te to?«
Obrve su mu se izvile u luk i odjednom se oraspoložio. »Ne. Ponekad mi dlačice zaglave u
odjeći što može zaboljeti, ali to se ne događa često.«
Kimnula je očito zadovoljna tim odgovorom. Prsti su joj se sada provlačili kroz njegove
stidne dlačice, blizu, ali ne preblizu da mu dotaknu ud.
»I ti ih imaš«, šapnuo je. Podignuo je ruku i ispružio prste po njezinim lijepim crvenim
kovrčicama. Noge su joj bile čvrsto stisnute tako da nije mogao učiniti ništa više od tog
milovanja.
Spustila je pogled prema njegovoj ruci u svojim stidnim dlačicama posve opčinjena
prizorom. »Čudno, je l’ da? Nosimo toliko odjeće, vezica, čipki, kopči, skroz smo zategnuti, a
opet, ispod svega toga izgledamo...« — raširila je prste te palcem i kažiprstom primila korijen
njegova spolovila — »ovako.«
Podignula je pogled mirno se susrećući s njegovim očima.
153
»Razmišljaju li svi ljubavnici tako? Da postoji neka tajna koju dijele samo njih dvoje? Je li
tako bilo sa svim drugim tvojim ženama?«
Nešto u načinu na koji je sebe smjestila u isti red s drugim bezličnim ženama s kojima je
spavao, duboko ga je uznemirilo. One su bile prolazne. Samo utvare koje su ulazile i izlazile iz
njegova života.
Za njega je ona bila mnogo više od toga.
Savio je svoje ruke oko njezina tanašna struka, podignuo je i smjestio je preko sebe tako da
joj je svaka noga bila s jedne strane njegovih bedara.
»Koje druge žene? Ne mogu se sjetiti nijedne druge žene prije tebe.«
Povukao ju je, želio ju je približiti sebi kako bi je mogao poljubiti, no ona ga je preduhitrila
stavivši mu ruku na prsa. »Vaše su riječi slatke, milorde, ali ostaje nepobitna činjenica. U
prošlosti jest bilo drugih žena, a drugih će žena biti i u budućnosti.«
»Ne.« Porekao je iste sekunde, odlučno i bez razmišljanja. Time što je govorila o budućnosti
u kojoj će on imati druge ljubavnice — o budućnosti u kojoj će njih dvoje biti razdvojeni —
samo je podrazumijevalo da će i ona jednoga dana imati drugog ljubavnika. Nijedna od tih
mogućnosti nije bila prihvatljiva.
Čvrsto ju je privinuo k sebi i prevalio se preko nje legavši na nju svom svojom težinom.
Mogao ju je zdrobiti, ali ga nije bilo briga.
Morala je shvatiti.
»Nema drugih, ni za tebe, ni za mene«, rekao je dodirujući joj nos vrhom svog nosa. »Ne
postoji nitko drugi, ni ovdje, ni izvan ove sobe. Postojimo samo ti i ja, i ovo.«
Penetrirao je u nju. Bila je sva uska i ne posve spremna, ali on je neumoljivo nastavio gurati.
Nitko ga neće u tome spriječiti; neće se povući.
»Griffine«, snažno je uvukla zrak. Izvinula se pod njim i još više raširila noge.
To mu je dalo još malo prostora. Iskoristio je prednost trenutka i još se jače zario naprijed u
njezinu sočnu toplinu.
»Ti i ja«, dahtao je, »smo posebni. Ovo nije isto što i drugi rade. Ovo nije slično ničemu što
sam prije imao. Nas dvoje zajedno smo jedinstveni.«
»Ali to ne može biti«, tvrdoglavo se suprotstavila, no upravo ga je tog trenutka svojim
tankim prstima uhvatila za stražnjicu.
»Jest«, govorio joj je na usta. Zašto mu ne vjeruje? Zašto poriče nešto gotovo mistično?
»Slušaj me. Više nikada neću imati ljubavnicu kao što si ti. Ti više nikada nećeš imati
ljubavnika kao što sam ja. Ovo što se događa između nas dvoje treba brižno čuvati i
njegovati.«
Gurnuo je još jedanput, zadnji put, i napokon se u potpunosti smjestio u nju.
Sada se već ovlažila i stiskala mu penis malim erotskim stezanjima mišića od kojih su mu
se jaja povukla u čvrste kuglice, a mozak pomutio.
»Ali ja mislim —« započne ona opet...
Koje ludo, ludo stvorenje.
S obzirom na to da više nije mogao u glavi složiti logički argument kojim bi se suprotstavio,
učinio je sljedeću najbolju stvar. Svojim ustima pokrio je njena i stao zabijati jezik u njezinu
kao med slasnu nutrinu te se istodobno u spontanom ritmu pomicao bokovima. Bože! Bio je
to raj, iako će zbog te bogohulne pomisli najvjerojatnije biti proklet. Bila je tako mekana i
154
podatna pod njim i u usta mu ispuštala male životinjske zvukove. Ljuljao se između njezinih
kukova kao u kolijevci, a njezina je slatka breskvica cijelo to vrijeme davala, i davala, i davala.
Izgubio je svaku sposobnost da se profinjeno i kontrolirano pomiče. Godine stjecanja
iskustva u seksualnim vještinama jednostavno su odletjele u zrak i doista nije lagao kada je
rekao da tako nešto još nikada prije nije iskusio. Dok je prije za njega to bio čisti fizički čin,
sada je radio nešto što je uključivalo i dušu i tijelo.
S Hero su ove kretnje znane od davnina bile vođenje ljubavi.
Zabacio je glavu i uživao na krilima čulnosti, tjelesne i duševne. S njom se osjećao kao da
leti.
Spustio je pogled na njezino lice koje je zračilo napetošću.
Vjeđe je spustila, iznad obrva joj se pojavila mala bora, a usnice lagano razmaknute. Dok ju
je promatrao, ugrizla se za donju usnicu i tada je znao da je blizu vrhunca.
Veoma blizu, a on da je taj koji je može dovesti do ekstaze.
Propeo se na ruke i svakim joj udarcem pritiskao međunožje trljajući joj malen pupoljak.
Progutala je, vidjelo se to na njezinu nježnom vratu.
Stisnuo je zube i pokušao izdržati. I sam je bio blizu vrhunca, ali neće svršiti dok prvo ona
ne doživi ekstazu. On spusti glavu i šapne joj na uho. »Svrši za mene, srce.«
Ona tvrdoglavo odmahne glavom.
»Da«, mrmorio joj je uz vrat. Mogao je okusiti sol i ženu na njezinoj koži, dok mu je ud
poskakivao u njoj. Zastenjala je.
»Daj da okusim med iz tebe.« Lizne joj dojke. »Svrši za mene.«
Ponovno se svinula pod njim nemirno pomičući nogama.
»Svrši, ljubavi moja«, zamorio joj je uz bradavicu, a zatim taj nježan komadić mesa uzeo u
usta i stao ga sisati. Povukao ju je između zuba i lagano, oprezno je ugrizao.
U tom trenutku eksplodirala mu je u rukama, a školjkica joj se tako neopisivo lijepo stala
grčiti oko penisa da je morao ispustiti bradavicu iz usta i izviri leđa. Zajecao je u vlastitom
vrhuncu i držao ga duboko zarivenog u njoj dok se od gotovo bolnog blaženstva tresao i
tresao, ponovno i ponovno.
Ona je pripadala njemu, i on je pripadao njoj — u tom trenutku vremena, njihov je svijet bio
potpun.
iznad Griffinova kreveta i prstima radila krugove po njegovim

HERO SE ZAGLEDALA U BALDAHIN
širokim leđima. Nakon vođenja ljubavi srušio se na nju ne pokazujući nikakve znakove da će
se pomaknuti.
Ležala je pod njim raširenih nogu, a njegov penis još je uvijek bio zaboden u njoj. Nije to bila
baš otmjena poza, no trenutačno nije marila za to.
Nježno ga je držala u svom naručju, tog velikog, snažnog čovjeka.
Tog čovjeka koji je vikao na nju, nosio je na svojim rukama — dvaput već! — u spavaću
sobu da tamo sprovede u djelo svoj poročni naum.
Bio je tvrdoglav i nepristojan i zarađivao za život proizvodeći džin. Zapravo, bio je
utjelovljenje svega što ne odobrava, a opet, da se samo pomaknuo, pokazao najmanji znak da
opet želi voditi ljubav, pristala bi.
Štovaše, uopće nije sumnjala u to da bi uživala.
155
Je li to ljubav? Glupo pitanje. Bila je dovoljno zrela osoba da tjelesnu požudu ne zamijeni s
ljubavlju, pa opet... neki glasić u njezinu umu nije joj davao mira. Da baš ništa ne osjeća
prema njemu, sigurno ne bi osjećala gotovo uvijek prisutnu čežnju da bude s njim? Sigurno
ne bi već sada oplakivala njihov skorašnji rastanak?
On uzdahne i podigne se, a penis mu sklizne iz nje. Osjećala se napuštenom.
»Oprosti«, reče pomalo nerazgovijetno. »Nisam te imao namjeru zdrobiti.«
»Nisi«, odgovori ona pristojno, kao što bi mu se ispričala da joj za vrijeme plesa stane na
nogu.
Nešto je promrmljao i rukom joj obuhvatio ramena, a zatim je privukao k sebi. Ležala je uz
njega promatrajući kako mu se prsa ravnomjerno uzdižu i spuštaju, kako mu trepere
trepavice dok lagano tone u san.
Ona duboko udahne i osjeti mu miris — muževan i seksualan.
Razmišljala je o tome kako se osjeća dok je s njim, o tome kako je ponekad promatra kao da
se radi o kakvoj nepoznatoj, veoma dragocjenoj ptici čiju pjesmu ne može sasvim dokučiti.
Razmišljala je o Mandevilleu i njegovu savršenstvu, pa o Maximusu i njegovu ponosu i
mržnji.
Razmišljala je i o sebi i o tome što je sve naučila od one sudbonosne vožnje kočijom kada je
ruku stavila na goli muški ud. Griffinov goli ud.
Dok su se sjene stale sve više izdužavati po zidu, Hero donese odluku.
Znala je što mora učiniti.
156
Četrnaesto poglavlje
Sljedećeg jutra tri su se princa — pomalo mrgodna lica — okupila u dvorištu ispred staje jer je
kraljica poželjela jahati. Kada su svi uzjahati, kraljica Ravenhair se obratila proscima i
upitala:
»Što je srce moje kraljevine?«
Bacila je pogled prema glavnom konjušaru, tako hitro da to nitko nije mogao primijetiti. No
glavni konjušar je vrhom prsta dotaknuo svoju kapu i lagano svinuo uglove usana.
A tada je, u pratnji prinčeva, kraljica izjahala iz dvorišta...
ije mi jasno zašto gospođa Vaughan svake godine inzistira na koncertu«, izjavila je
N teta Bathilda narednog jutra za doručkom. Bijesno je mahala po zraku pozivnicom

izazivajući Mignon, koja joj je sjedila u krilu, da je pokuša ščepati.
Hero je kriomice odmaknula Bathildinu šalicu čaja koja je opasno stajala na rubu stola.
»Nikada ne izdvoji dovoljno novca da može pozvati darovitije glazbenike«, nastavila je teta
Bathilda, »i tako smo svi primorani slušati nekakve drugorazredne violiniste i kreštave
sopranistice, da ne govorim o razmrvljenim kolačima i razvodnjenu vinu.«
»Ako su druženja kod nje tako grozna, zašto bismo uopće išli?« upitala je Phoebe razumno.
Bilo je ovo prvo jutro da se dovoljno dobro osjećala sići na doručak. Desna joj je ruka bila
čvrsto povezana uz prsa, dok je lijevu pomalo nezgrapno koristila kako bi se njome hranila.
»Mila moja«, žustro je stala objašnjavati teta Bathilda, »gospođa Vaughan je sestra
vojvotkinje od Chadswortha, koja je pak majka budućeg vojvode od Chadswortha, a on je
zaista dobra prilika. Ne bi bilo dobro da je uvrijedimo.«
Phoebe namršti nos. »Dobro, Hero je već zaručena, a ja mislim da je budući vojvoda od
Chadswortha mentalno zaostao. I još nešto, on nema bradu.« Ubacila je komadić peciva u
usta.
»Hero, objasni svojoj sestri zašto je važno ostati u milosti vojvotkinja bez obzira na to imaju
li njihovi sinovi bradu ili ne«, naredi teta Bathilda.
Hero zausti da kaže nešto reda radi. Njezin um se nije mogao sasvim uključiti u razgovor.
Jedino o čemu je bila sposobna razmišljati bila je posjeta koju je namjeravala obaviti odmah
nakon doručka.
157
Srećom, teta Bathilda zapravo i nije željela da netko drugi odgovori umjesto nje same. »Bez
obzira na društveni stalež, nitko ne bi smio ljutiti sestru jedne vojvotkinje. To jednostavno ne
priliči.«
»Ja mislim da ne priliči da organizira dosadne koncerte«, uzvrati drsko Phoebe.
»Ma, ti si još samo dijete«, izjavi teta Bathilda.
»Više ćeš razumjeti kad odrasteš, nije li tako, Hero?«
»Hm...« Hero je na trenutak pomalo tupo gledala stariju gospođu dok je pokušavala
povezati končiće netom održanog razgovora. »Pretpostavljam da je tako.«
Komadićem šunke teta Bathilda je hranila Mignon i za to vrijeme nije obraćala previše
pozornosti na nju, međutim Phoebe ju je znatiželjno pogledala škiljeći pomalo kroz svoje
naočale. »Osjećaš li se dobro?«
»O, da.« Hero je ispila gutljaj čaja i primijetila da se već ohladio. »Zašto pitaš?«
Phoebe slegne ramenima. »Izgledaš nekako odsutno.«
»Živci pred vjenčanje«, ubacila se teta Bathilda. »Viđala sam to i prije. Što je bliže dan
vjenčanja, djevojka postane skroz naskroz smotana. Na kraju više neće imati ni zrnca
razuma.«
»Iz tvojih usta vjenčanje zvuči poput neke degenerirajuće bolesti«, Phoebe se nasmijala.
»Pa, za neke je tako«, ozbiljno odgovori teta Bathilda. »A sada, završi s doručkom. Maximus
je rekao da će te doći posjetiti danas ujutro.«
Bathilda je dobacila Hero znakovit pogled i Hero shvati da Maximus vjerojatno dolazi
priopćiti Phoebe loše vijesti o njenom debitantskom nastupu u društvu, zapravo, da ga uopće
neće ni biti.
Na taj zloslutan znak Hero se ispričala i pozvala da joj dovezu kočiju. Nije više mogla
podnijeti sjediti za stolom i slušati tetu Bathildu kako priča o njezinu vjenčanju, a osim toga
bila je zabrinuta za Phoebe.
Sirota teta Bathilda će se toliko uzrujati kada čuje što Hero namjerava napraviti.
Pomisao na to nije bila nimalo ugodna i postalo joj je jasno koliko će samo drugih ljudi biti
razočarano zbog njezine odluke.
Bože dragi, obitelj joj možda nikada neće oprostiti. No, iako joj to ovoga trenutka nije bilo
nimalo lako, to što je naumila bila je jedina ispravna stvar. Uspravila je stoga visoko glavu
iskoračivši iz kočije ispred Mandevilleove kuće.
Nije bilo prikladno doba za posjet, bilo je gotovo skandalozno prerano, i k tome uza sebe
nije imala pratnju. Batler je lagano podignuo obrvu kada je zapitala može li vidjeti
Mandevillea, no ipak ju je spremno uveo u dnevni boravak.
Hero je odšetala do kamina i bez velikog zanimanja zagledala se u portret jednog
Mandevilleova pretka. Ono što namjerava učiniti, razbjesnit će Maximusa, poništiti već
sklopljene dogovore i dovesti Griffina u opasnost. Nakon što završi razgovor s Thomasom,
morat će otići do Maximusa i predati mu se na milost ili nemilost.
Možda ako mu obeća —
Thomas otvori vrata.
Odmah joj je pristupio, njegovo lijepo lice bilo je zabrinuto. »Draga moja, što je? Zar se nešto
dogodilo?«
158
Sada kada je stajao pred njom, visok i impozantan, Hero je shvatila da nije sasvim u stanju
sastaviti rečenicu. »Ja...«
Pročistila je grlo i ogledala se po prostoriji. U jednom su se kutu nalazile fotelje. »Moram
razgovarati s vama. Hoćete li sjesti?«
Trepnuo je, a ona se morala suzdržati da se nervozno ne nasmije. Nema sumnje da mu se u
vlastitoj kući rijetko kada, ako uopće ikada, reklo da sjedne. Zapravo, tako nešto se od njega
nigdje ne traži. On je markiz.
Ono što je sada trebalo uslijediti odjednom ju je obeshrabrilo.
Prije nego što se stigla predomisliti, požurila je prema foteljama i sjela. Mandeville je nešto
sporije krenuo za njom, sada već mršteći se.
Pričekala je da sjedne sučelice njoj, a zatim napokon izgovorila. »Ne mogu se udati za vas.«
Odmahnuo je glavom i izgledao kao da mu je postalo potpuno jasno. »Mila moja, pa sasvim
je normalno da pred vjenčanje postanete malo nervozni, čak i za vas koji ste tako razumni.
Nemojte se brinuti da —«
»Ne«, reče ona natjeravši ga da naglo zatvori usta. »Ne, nisam nervozna, ne muče me
živci... ni bilo kakva ženska histerija. Jednostavno se ne mogu udari za vas.«
Ugrizla se za usnicu dok je on netremice zurio u nju.
»Žao mi je«, sa zakašnjenjem je dodala, svjesna da od svega toga radi zbrku.
Ukočio se na njezinu ispriku vjerojatno po prvi put shvativši da misli ozbiljno. »Možda bih
mogao pomoći kada biste mi objasnili o čemu je riječ.«
O, Bože, kada samo ne bi bio tako razuman!
Spustila je pogled prema svojim rukama. »Jednostavno sam shvatila da... ne bismo bili
dobar par.«
»Jesam li nešto učinio? Je li u tome problem?«
»Ne!« Hitro se nagnula naprijed iskreno ga pogledavši.
»Vi imate sve što jedna dama može poželjeti kod muža i to s vama nema nikakve veze.
Bojim se da je problem u meni. Naprosto se ne mogu udati za vas.«
On odmahne glavom. »Bračni ugovori su potpisani i naše zaruke već objavljene. Prekasno
je da promijenite mišljenje, draga moja. Tvrdite da je drukčije, ali ja doista vjerujem da se
jednostavno radi o nervozi pred vjenčanje. Možda kada biste otišli kući i odmorili se, proveli
dan u krevetu uz malo čaja, mislim da bi se —«
»Thomase, ja više nisam djevica.«
Trznuo je glavom kao da ga je upravo ošamarila. »Mila moja...«
»Savjest mi nalaže da se ne mogu udati za vas«, blago reče. »Ne bi bilo pošteno prema
vama.«
Na trenutak je samo zurio u nju pa je već pomislila da je napokon shvatio da je ovo kraj.
A zatim je progovorio.
»Ne mogu se pretvarati da sam ravnodušan na takvu vijest«, započeo je tonom kao da na
leđima nosi velik teret. »No, neće od toga propasti svijet. Ja ću, svakako, pričekati dovoljno
dugo da budem siguran da su potomci moji, idi —«
O Bože, željela je vrisnuti! »Thomase, legla sam s vašim bratom.«
Zurio je u nju, a lice mu se stane crvenjeti.
159
Ustala je. »Kompromitirala sam se i izgubila podjednako svoju čast i ono što je možda
važnije, samopoštovanje. Žao mi je Thomase. Ne zaslužujete tako nešto. Kada bih —«
U jednom je trenutku pokušavala nešto reći, a on je samo skamenjeno zurio u nju. No, već
je u sljedećem času ustao nadvisujući je, dok mu se lice crvenjelo od bijesa, i strijeljao je
prijetećim pogledom. Nije se dospjela ni prestrašiti.
A tada je posred lica udari.
Mandevilleove palače i osjećao kako mu se um posve pomutio. Je li

GRIFFIN SE USPINJAO STUBAMA
to, zapravo, tuga — kada ti se mozak toliko umori da osjećaš samo prazninu i tupost? Tako
mu se činilo. Noć je proveo isprativši Nicka na vječni počinak. Platio je za kovčeg i odoru za
ukop, grobno mjesto i nadgrobnu ploču, i potpuno sam promatrao dok su ga spuštali u onaj
hladan grob. Zatim se vratio u pecaru i počeo kovati planove kalio da uništi Vikara. Još samo
nekoliko dana i sve će se taman posložiti da uništi Vikara i osveti Nicka. Još samo nekoliko
dana, a tada će se moći odmoriti.
No u međuvremenu su ga čekale druge obveze koje mora obaviti.
Ovoga jutra trebao je otpratiti majku u kupovinu da odabere sofu ili vitrinu, ili neku drugu
dranguliju. Zašto je baš tako prokleto rano morala ići u kupovinu, nije mu bilo jasno, ali bila
je prilično uporna da to bude baš u ovo doba.
Kimnuo je batleru na ulazu u kuću. »Gdje je moj brat?«
»Markiz je u grimiznom dnevnom boravku«, naglasio je batler.
Griffin se zaputio u tom smjeru ne čekajući batlera. »Ne trebate me najavljivati.«
»Milorde, markiz ima gosta.«
Griffin se okrene i nastavi natraške put prema dnevnom boravku.
»Koga?«
»Ledi Hero.«
Griffin se zaustavi. Otkad ga je jučer napustila, nije bilo čuti glasa od nje. Nadao se da
njezina šutnja znači da se ipak predomišlja u vezi vjenčanja s njim, no valjda ne bi sve rekla
Thomasu, a da se ne —
Iz dnevnog boravka začuo se vrisak.
Griffin se naglo okrene na peti i potrči prema zvuku. Čuo se udarac, a zatim ponovno
vikanje.
Zamahnuo je vratima upravo u trenutku kada se vrisak preobličio u jednu jedinu riječ.
»Kurvo!«
Thomas je pognutih ramena, sav crven u licu, stajao nad nečim što je ležalo na podu.
Mjesto u koje se zapiljio bilo je skriveno iza sole. Griffin je u sekundi, koja mu je bila potrebna
da prijeđe sobu i pogleda iza sofe, osjetio kako mu se krv u žilama pretvara u britke, razdiruće
komadiće leda.
Živa je. Toliko je uspio vidjeti i shvatiti.
Ležala je u naborima svoje smaragdno zelene haljine, no bila je živa.
Tada mu pozornost privuče crvena mrlja na njezinu predivnu licu, mrlja koja je imala oblik
muškog dlana.
U glavi mu je zatutnjalo, poput munje i groma, zatomljujući svaki drugi glas, vid i razum.
Napao je Thomasa ramenom ga udarivši u trbuh. Thomas je zateturao udarivši fotelju iza
160
sebe, a zatim su se obojica prevrnula preko nje. Thomas je zamahnuo šakom i udario Griffina
u rame, no on taj udarac nije ni osjetio.
Nije osjetio ništa osim ubojita bijesa.
Sagnuo je glavu i udarao svinutih šaka, stisnutih zuba dok mu je u ušima još uvijek
gromko, nezaustavljivo grmjelo. Pred sobom je vidio jedino zakrvavljeno Thomasovo lice,
njegova usta koja su se pomicala u pokušaju da nešto kažu, možda kako preklinju, a
Griffinovo se srce samo nadimalo od divljega bijesa.
Dotaknuo ju je! Zadao joj je bol. I zbog toga je zaslužio da hoda na osakaćenim nogama.
Netko ga je potapšao po leđima, no nije obraćao pozornost sve dok mu Hero nije povikala
na uho: »Griffine, prestani!«
Činilo se da je polako postajao svjestan osoba u prostoriji. Svjestan bola u ramenu i,
neobično, u čeljusti.
On podigne pogled i primijeti majku.
Plakala je.
Spustio je ruke i sav se zadihan zagledao u nju.
»O, Griffine«, progovorila je, a on je i sam poželio zaplakati.
Zaurlati od tuge i srama.
Spustio je pogled i vidio kako Thomas leži između njegovih koljena pokušavajući jednom
rukom otrti krv koja mu je liptala iz nosa. Iznad ruke, plave oči njegova brata iskrile su od
ljutnje, ali i od neskrivena stida.«
»Griffine«, reče Hero položivši mu na rame svoj kao ptica lagan dlan i on se napokon
okrene prema njoj.
U očima su joj iskrile suze, a jedna joj je strana lica bila crvena i počela je naricati. Prizor ga
je opet ispočetka razjario, no ovoga se puta nije ni osvrnuo prema bratu. Umjesto toga svojim
je krvavim i drhtavim rukama posegnuo za njezinim licem.
Nježno ju je primio ozlijeđenim dlanovima, »Jesi li dobro?«
»Ne«, odgovorila je. »Ne.«
»Žao mi je«, rekao je. »Tako mi je žao.«
Ustao je i pokušao je privinuti k sebi, nekako ispraviti i dovesti u red ovaj prokleti, užasan
nered.
No ona odmahne glavom ustuknuvši korak. »Nemoj.«
»Hero«, preklinjao je, a vid mu se zamaglio. »Molim te.«
»Ne.« Ona podigne svoju nježnu, blijedu ruku kako bi ga zaustavila.
»Ne, ne mogu... molim te, nemoj.«
Zatim se okrenula i pobjegla iz sobe.
Griffin se osvrnuo oko sebe. Batler, sluga i još nekoliko sluškinja blejeći je stajalo nešto
podalje dok su se majčina krhka ramena tresla.
»Izlazite, svi redom«, zagrmio je na sluge. Nestali su bez riječi.
Primio je majku u naručje, osjećajući pod prstima njezine krhke lopatice. »Tako mi je žao. Ja
sam zvijer.«
»Ne razumijem«, reče ona. »Što se dogodilo?«
161
»Griffin je zaveo moju zaručnicu«, promrsi Thomas nerazgovijetno kroz otečene usnice. Još
uvijek je ležao na podu. »Nije mogao držati ruke podalje od nje ništa bolje od toga kako je
držao ruke podalje od sirote Anne.«
»Griffine?« Majka ga pogleda zaprepaštenih očiju i to mu umalo slomi srce.
»Začepi, Thomase«, zarežao je.
»Kako se usuđuješ —«
Griffin polako okrene glavu i tiho uperi pogled u brata dok mu se gornja usnica tako
opasno prijeteći podignula da je čak i Thomas shvatio. »O ovome nećeš ni govoriti, ni
klevetati. Nećeš čak ni progovoriti njezino ime — je li ti to jasno?«
»Ja —« Thomas naglo zatvori usta.
»Ni riječi, ili ću dovršiti ono što sam započeo.«
Majka mu, upozoravajući ga, spusti ruku na rame, no ovo je bilo prevažno pa makar se još
više uzrujala. Griffin je nepokolebljivo gledao Thomasa u oči sve dok ovaj nije zakimao i
svrnuo pogled.
»Dobro«, reče Griffin. »Dođite, majko. Hajdemo popiti čaj i pokušat ću vam objasniti.«
Poveo ju je iz sobe ostavivši za sobom Thomasa stražnjice prilijepljene za pod.
»NE MOGU SE PRETVARATI i reći da me veseli to što si napravila«, reče teta Bathilda Hero sat
vremena poslije. »No mislim da si sasvim dovoljno kažnjena za kakav god prijestup da si
počinila.«
Nježno je zamijenila vlažan oblog na Heroinu natečenu licu. Hero je sklopila oči ne bi li
izbjegla zabrinut pogled u očima tete Bathilde. Ležala je u svome krevetu skrivajući se od
bure koja se događala izvan zidova sobe. Cijela strana lica koju je Thomas udario pulsirala je
od boli. Pokraj nje se nalazila Mignon koja joj je njuškicu položila na zdravu stranu lica kao da
je želi utješiti.
Odjednom su joj suze preplavile oči. »Ne zaslužujem da se brinete o meni.«
»Glupost«, reče teta Bathilda sada već s pomalo svoje uobičajene žustrine. »Markiz nije
imao ni najmanje pravo udariti te. Kako mu je uopće palo na pamet udariti jednu ledi!? Sva
sreća da ti nije slomio jagodičnu kost. Zaista je najbolje da se na kraju ne udaš za čovjeka ako
je toliko nagao i nasilan.«
»Bio je isprovociran«, šturo odgovori Hero.
Sjećanje na Thomasovo pobjesnjelo lice dok je stajao nad njom natjeralo ju je da zadrhti.
Zatim je uslijedio trenutak u kojem je Griffin s takvom žestinom ušao u sobu... Pa prizor kako
se braća hvataju u koštac kao da se bore na život i smrt... Sve se to činilo kao jezovita noćna
mota. Zapravo, zabrinula se da se Griffin neće moći zaustaviti dok ne prebije brata na smrt.
Kako je došlo do toga?
»Morat ćemo organizirati malo vjenčanje, naravno«, prekine joj misli teta Bathilda.
Hero trepne. »Ali ja se neću udati za Mandevillea.«
Teta Bathilda je potapša po ramenu. »Ne, draga, za Readinga. I to što je prije moguće, prije
nego što krenu ogovaranja.«
Hero umorno sklopi oči. Želi li se udati za Readinga? Hoće li joj Maximus to uopće
dopustiti? No, prisjetivši se brata, shvatila je još nešto.
162
»O, Gospode Bože, zaboravila sam Maximusa!« Hero se uspravi na krevetu, a vlažni oblog
sklizne joj s lica. Panično pogleda tetu Bathildu. »Zna li on već?«
Teta Bathilda trepne očima, očigledno zapanjena. »Ja mu to sigurno nisam rekla, ali znaš
već kakav je on.«
»Da, znam«, reče Hero ustajući iz kreveta.
»Što to radiš?«
»Do sada je već sigurno saznao — znaš da je«, mrmljala je Hero tražeći cipele. »Ne znam
pomažu li mu u tome doušnici, ili tračevi, ili čista alkemija, ali on jednostavno prije ili kasnije
sazna sve, a kad se uzme u obzir koliko je ova vijest skandalozna...« Riječi su joj nekamo
odlutale dok se naginjala da pogleda ispod kreveta. Ah, cipele su tu!
»Mila moja, daleko od toga da te želim spriječiti da potražiš utjehu svoga brata, ali zar ne bi
bilo bolje pričekati malo i dati mu malo vremena da pošteno, hm, probavi novosti?«
»I što mislite da će tada učiniti?« upita Hero usput gurajući stopala u cipele. Kosa joj je
vjerojatno izgledala neuredno! Požurila je prema ogledalu da se pogleda.
»Zar? Zar misliš...?« Teta Bathilda je hvatala zrak.
Hero se okrenula i po njezinu problijedjelu izrazu lica primijetila da je gospođa napokon
shvatila svu opasnost.
Ako se ne uda za Thomasa i time ga zaustavi, Maximus bi mogao napasti Griffina — ili još
gore.
Potvrdno joj je kimnula i rastrojeno popravila frizuru. Morat će izaći ovakva — jednostavno
nije imala vremena čekati da je se ponovno dotjera. »Poželjet će učiniti nešto, možda čak
nešto nasilno. A da budem iskrena, za danas mi je dosta muške nasilnosti.«
Izletjela je iz sobe i niza stube, a zatim morala zastati u predvorju dok je čekala da joj dovezu
kočiju.
»Čekaj me, draga«, zadihano reče teta Bathilda slijedeći je. U svom je naručju čuvala
Mignon baš kao da pred sobom drži štit.
»Sigurno je loše raspoložen«, odgovori Hero. »Ne trebate ići sa mnom.«
Teta Bathilda uzdigne bradu. »Brinula sam se za sve vas još od smrti vaših roditelja. Neću
te ostaviti da se sama, bez mene, suočiš s njim. Osim toga«, dodala je nešto prozaičnije,
»mogle bi zatrebati dvije žene da ga primire.«
Takva pomisao nimalo nije razvedrila Hero, no odlučno je ušla u kočiju.
Pola sata kasnije pokucale su na vrata palače Wakefield, impozantne građevine koju je dao
sagraditi njezin otac. Očekivao je da će ondje podizati svoju obitelj, no sada je u tom
velebnom zdanju obitavao samo Maximus.
Vrata je otvorio usplahiren batler koji je uspravio leđa čim ih je ugledao. »Miledi, mislim da
ne...«
Prošla je kraj njega i osvrnula se. »Gdje je moj brat?«
»Njegova Milost je u svojim privatnim odajama, ali —«
Hero je brzo kimnula i uspela se stubama. Da je situacija bila normalna, nikada ne bi ušla u
Maximusovu ložnicu, no okolnosti su bile izvanredne.
Ispostavilo se da su vrata otvorena jer je tog trenutka iz sobe izletio tajnik nalik psu kojeg je
upravo netko izbatinao.
163
Hero duboko udahne i uđe u sobu.
Maximus je bio u košulji, nagnut nad stolom, i pisao nešto. U sobi su bila još trojica
muškaraca uključujući i Cravena, Maximusova dugogodišnjeg osobnog slugu. Craven je bio
visok i mršav, i ovako odjeven sav u crno, više je nalikovao na izrađivača mrtvačkih sanduka
nego na slugu.
Ugledavši nju i tetu Bathildu, obratio se Maximusu.
»Vaša Milosti.«
Maximus podigne pogled i susretne se s njezinim očima. »Ostavite nas«, naredi slugama.
Craven je požurio ljude da napuste sobu, a zatim za sobom zatvorio vrata.
Maximus ustane, priđe joj i zagleda se niže u njezino lice dok je njegovo vlastito djelovalo
neobično bezizražajno.
Tada podigne prst i dotakne joj bolno mjesto na obrazu. »Umrijet će zbog ovoga.«
Nije bila sigurna na kojeg »njega« se to odnosilo, no nije ni bilo važno. »Ne, neće.«
Namrštio se i ponovno okrenuo prema radnom stolu.
»Već sam poslao svoje sekundante Readingu. Stvar je riješena.«
Teta Bathilda naglo uvuče zrak i blago zajeca.
Hero je uhvati za ruku. »Onda ih opozovi.«
Podignuo je obrve. Na kraju krajeva, Maximus je bio vojvoda.
Nitko s njim ne razgovara na takav način, čak ni ona sama.
No bilo je to pitanje života ili smrti.
»Ne želim dvoboj«, rekla mu je čvrsto uperivši pogled u njegove oči. »Ne želim još više
nasilja, a sasvim sigurno ne želim smrt.«
»To se tebe ne tiče.«
»Tiče me se itekako!« odgovori ona. »Ja sam ta koja je odgovorna za Mandevilleov bijes. Ja
sam ta koja je odlučila potratiti čast i stvoriti ovakav problem.«
On odmahne glavom. »Hero —«
»Ne, slušaj me«, nastavila je tihim glasom. »Stidim se onoga što sam učinila, ali neću
dopustiti da se zbog srama ne suočim s posljedicama. Opozovi svoje sekundante, Maximuse.
Nemoj ulaziti u dvoboj u kojem ćeš zbog mene nastradati. Nisam sigurna da bih mogla živjeti
s time na duši.«
Tiho ju je promatrao neko vrijeme, a zatim prišao vratima i otvorio ih. Craven je vjerojatno
još uvijek čekao vani jer je Maximus s nekim potiho razgovarao, a zatim ponovno zatvorio
vrata i došao natrag do nje.
»Ovo radim zbog tebe«, rekao je. »Samo zbog tebe, i ne obećavam da jednom kasnije neću
tražiti dvoboj ako ću smatrati da stvar nije primjereno riješena.«
Hero proguta knedlu. Rilo je to veliko obećanje makar u ovom času izgledalo samo
djelomično. »Hvala ti.«
»Bogu hvala!« izjavi teta Bathilda i strovali se u fotelju.
Maximus kimne i uputi se prema stolu. »A sada se moramo dogovoriti koliko se brzo možeš
udati za Mandevillea. Uopće ne sumnjam da je posluga već počela govorkati o jutrošnjoj
aferi.«
164
Jeza stane gmizati duž Heroina leđa — »Maximuse —«
Mrštio se nad papirima na stolu. »Ne sumnjam da je uzrujan zbog veze koju si imala s
njegovim bratom, ali vjerujem da će doći k sebi kada malo promisli. Bračni ugovor mu je
itekako bio po volji, na kraju krajeva.«
»Maximuse!« ponovila je pomalo očajno.
Brat ju je napokon pogledao još uvijek mršteći se.
Hero isturi bradu. »Neću se udati za Mandevillea.«
»Hoćeš li da uhitim lorda Readinga?«
Opet je progurala knedlu. »Ne.«
Načas ju je pogledao, a zatim ponovno spustio pogled na svoje papire kao da ga se njeni
osjećaji nimalo ne tiču.
»Onda ćeš se udati za markiza od Mandevillea.«
Sledila se od takva ravnodušna tona. Poznavala je taj ton glasa: bio je to glas vojvode od
Wakefielda.
A vojvoda od Wakefielda, jednom kada bi čvrsto odlučio, više nije mijenjao svoj stav.
165
Petnaesto poglavlje
Te večeri kraljica je sazvala prosce u prijestolnu dvoranu da čuje kakvi bi mogli biti njihovi
odgovori. Prvi je istupio princ Westmoon i pred nogama joj rastvorio veličanstvenu zastavu. Na
zastavi je bio grb njezina kraljevstva zajedno s izvezenom slikom dvorca. » Ovaj je dvorac«, reče
on, »srce vašeg kraljevstva, Vaše Veličanstvo.« Sljedeći je bio princ Northwind koji je otkrio
srebrni kompas, s brižno umetnutim sedefom i koraljem. »Luka, Vaše Veličanstvo. To je srce
vašeg kraljevstva.« Napokon je i princ Eastsun pred nju položio svjetlucav kristalni globus u
čijem se središtu nalazio minijaturan grad. » Grad je srce vašeg kraljevstva, Više
Veličanstvo...«
ojvoda od Wakefielda nije bio čovjek kod kojeg se tako lako moglo zatražiti audijenciju.
V Griffin je, čekajući da mu se smiluje, proveo pola poslijepodneva prvo u jednom, a

zatim u drugom dnevnom boravku palače Wakefield, Po svoj se prilici približavao
velikoj ličnosti, ali ako nastavi tom brzinom, moglo bi biti dobrano nakon Božića kada će
napokon stići do njega.
Upravo iz tog razloga Griffin je sada klizio niz dugačak i izvanredno elegantan hodnik
tražeći ured Njegove Milosti. Uopće nije sumnjao u to da se čovjek ne želi susresti sa
zavodnikom svoje sestre — k tome i proizvođačem džina — ali to je njegov problem. Njegova i
Heroina sudbina ovisile su o ishodu ovog susreta.
Prošao je pokraj male biblioteke, pa još jednog dnevnog boravka — koliko ih je čovjek
trebao? — prije nego što je stigao do zatvorenih vrata sebi zdesna.
Griffin ih otvori ne pokucavši.
Kada se uzme u obzir koliko prostranu palaču s nebrojenim sobama ima, vojvoda od
Wakefielda si je za ured odabrao relativno malenu prostoriju. Soba se nalazila gotovo u
stražnjem dijelu palače što je za jednog gospodara bilo neobično. Zidovi i strop radne sobe bili
su obloženi tamnim drvom, tako fino rezbarenim da se doimalo da pripadaju
srednjovjekovnom samostanu. Pod nogama mu se prostirao sag bogato izvezen u bojama
jantara, rubina i smaragda. Na jednom kraju sobe, zauzimajući gotovo cijelu širinu prostorije,
nalazio se golem, pomalo ružan stol, također izrađen od tamnog drveta. Za stolom je sjedio
vojvoda i mrko ga promatrao.
Griffin istupi pred njega. »Vaša Milosti, nadam se da vas ne uznemiravam.«
Jedna se vojvodina obrva lagano podignula na tu očiglednu, besramnu laž. »Što želite,
Reading?«
»Vašu sestru.«
166
Wakefieldove su se oči opasno suzile. »Sudeći po onome što ona kaže, već ste je dobili.«
»Jesam.« Nije imalo smisla glumiti nevinost. »I upravo stoga želim sada zatražiti njezinu
ruku.«
Wakefield se nasloni na naslon svog stolca. »Ako mislite da ću dopustiti sestri da ju jedan
lovac na bogatstvo namami u pažljivo isplaniran brak —«
»Ja nisam lovac na bogatstvo.« Griffin ispruži šaku još uvijek bolnu od sudara s bratovom
čeljusti. Ne bi pomoglo njegovu cilju da sada izgubi strpljenje. »Imam dosta vlastita novca.«
Vojvodina se gornja usnica tek neznatno iskrivila. »Zar mislite da se nisam raspitao o vama
i vašem biznisu?«
Griffin se ukočio.
»Vi ste razuzdani pokvarenjak«, reče Wakefield. »Brojne dame gaje osjećaje prema vama —
od toga je većina njih udana. Vi osobno posjedujete samo malo nasljedstvo, no vaš brat iz
nekog razloga drži prikladnim da upravljate i svojim i Mandevilleovim posjedima. Ako se
tome pridoda da ilegalno destilirate džin u St. Gilesu, ne dobije se baš lijepa slika, je l’ da?«
Griffin se zagledao ravno u oči ovoga muškarca. »Ne kockam i nisam neumjeren u piću.
Ono što vi držite malim nasljedstvom, ja sam povećao četverostruko otkad sam to
nasljedstvo stekao i sasvim sigurno imam namjeru dalje graditi. Možda i jesam poznat po
svojim ljubavnim izletima, no planiram u potpunosti biti vjeran vašoj sestri kada se uda za
mene.«
Wakefield se cinično nasmijao. »Malo je muškaraca iz našeg staleža koji se suzdržavaju
imati ljubavnicu jednom kada se ožene, a vi od mene očekujete da držim do vaše riječi, i samo
do vaše riječi, da nećete imati ljubavnice?«
»Da.«
»A što je s vašom pecarom? Hoćete li odustati od nje zbog moje sestre?«
Griffin se prisjetio Nicka oblivena krvlju i jeguljama. »Ne, barem ne zasada.«
Vojvoda ga je tiho promatrao, činilo se gotovo cijelu minutu. Griffin je mogao osjetiti kako
mu niz leđa klizi kapljica znoja. Potreba da kaže nešto bila je gotovo nesavladiva, ali bio je
svjestan da je pred ovoga čovjeka svoj slučaj izložio najbolje što je mogao. Govoriti ravno u
lice koje te tako obeshrabrujuće gleda bilo bi samo pokazivanje slabosti.
Wakefield napokon progovori. »Ionako nema veze. Cijela ova diskusija je bespredmetna.
Već sam izvijestio Hero da će se udati za vašega brata ove nedjelje. I ako do tada ne
odustanete od svoje destilerije, ubrzo nakon toga ću vas posjetiti zajedno sa svojim
vojnicima.«
Podignuo je list papira sa stola. Razgovor je očigledno završio.
Danas je bila srijeda. Do nedjelje su preostala još samo četiri dana. Griffin zakorači prema
velikom stolu i rukom prijeđe preko cijele površine. Pera, papiri, knjige, mala mramorna
bista, kao i zlatna mastionica, sve je završilo na podu.
Nadvije se preko stola oslanjajući se rukama na sada čistu površinu i zagleda se u
Wakefieldove razjarene oči.
»Čini se da se ne razumijemo dobro. Nisam došao ovamo da zatražim ruku vaše sestre.
Došao sam vam reći da ću se oženiti Hero, sa ili bez vašeg dopuštenja, Vaša Milosti. Podala mi
se više nego jedanput. Možda već nosi moje dijete. I ako mislite da ću se odreći bilo nje, bilo
svoga djeteta, niste ni približno dobro istražili moju osobnost, niti moju prošlost.«
167
Griffin se odgurne od stola prije nego što je drugi muškarac uspio prozboriti riječ i izađe
kroz vrata.
kada je Thomas, jednom rukom oslanjajući se na dovratak, pokucao na

BILA JE VEĆ KASNA NOĆ
vrata. Već je drugi put pokucao, a onda se, žmirkajući, odmaknuo da još jednom baci pogled
na kuću. No dobro, ovo jest prava kuća, malo je vjerojatno da bi je ikada mogao zaboraviti. Što
je samo moglo značiti da mu se razuzdanica ne želi javiti ili, još gore, da je u posjetu nekom od
svojih mnogobrojnih ljubavnika. Ako je tako, on će —
Vrata se naglo otvore i pred njim se pojavi krupan sluga, muškarac opasnog izgleda, kojeg
još nije susreo.
Thomas se namrgodi. »Gdje je?«
Sluga stane zatvarati vrata.
Thomas se ramenom naslonio na vrata i snažno ih gurnuo.
No ravnoteža na njegovim nogama nije bila tako čvrsta kao što je mislio. Odjednom se
našao na stražnjici — već drugi put toga dana — i potpuno pobjesnio. Ta on je markiz od
Mandevillea, prokletstvo! Njegov život ne bi trebao tako izgledati.
Na vratima se začulo neko meškoljenje, a zatim se nad njega prignula Lavinia u purpurnu
ogrtaču, a njezina joj se nevjerojatno crvena kosa rasula po ramenima. Ovako, u kućnoj
haljini, bez nanesenih umjetnih boja na licu, izgledala je u skladu sa svojim godinama. A opet,
kad se zagledao u nju, pomislio je kako je ona najljepša žena na svijetu.
»Što ti se dogodilo?« zajecala je.
»Volim te«, rekao je promuklo.
Zakolutala je očima. »Pijan si. Hutchinsone, pomozite mi da ga unesemo.«
Thomas se stao opirati pomoći sluge, no kako su mu noge doista djelovale pomalo klimavo,
nije imalo smisla boriti se protiv toga. Nakon nekoliko minuta udobno se smjestio u dnevnoj
sobi na žutoj sofi.
»Oduvijek sam volio ovu sofu«, rekao je, tapšajući jastuk pokraj sebe. Zavodljivo ju je
pogledao. »Neka od mojih najboljih sjećanja potječu s ovoga mjesta.«
Uzdahnula je, što baš i nije odgovaralo sjećanjima na to kako je u prošlosti uzvraćala
njegovim zavodljivim pogledima. »Thomase, zašto nisi u kući svoje zaručnice?«
»Nije više moja zaručnica«, odgovorio je zvučeći mrzovoljno čak i vlastitim ušima.
Na te riječi ona ga upitno pogleda podignuvši obrve. »Mislila sam da si potpisao papire za
vjenčanje?«
»Ševila se s Griffinom.«
Lavinia ga je samo promatrala ruku prekriženih ispod svojih veličanstvenih dojki.
Razdraženo je kimao glavom ogledavajući se po sobi. »Jebala se s njim meni pred nosom.
Kao i Anne. Kurve, sve redom.«
Lagano se premda na već drugu uporabu proste riječi.
»Znaš da ne volim takav rječnik, Thomase.«
»Oprosti.« Oslonio je glavu na ruke jer mu se počelo lagano vrtjeti.
»Što ti se dogodilo s licem?« blago je upitala.
168
»Griffin.« Smijao se dodirujući si nos. Bio je otečen i iskrivljen, očito slomljen, no u tom ga
je trenutku jedva osjećao. »Napao me, vjerovala ili ne. Nakon što mi je zaveo zaručnicu,
udario me. Trebao bih ga izazvati na dvoboj.«
»Jesi li to zaslužio?«
Slegnuo je ramenima svjestan pogreške. »Udario sam je. Ledi Hero. Nikada prije u svom
životu nisam udario ženu.«
»Onda mi zvuči kao da si to zaslužio«, britko mu odgovori Lavinia. Sagnula se da ga
pregleda. »Zaslužio jesi, ali nos ti doista izgleda prilično bolno.«
Vragolasto ju je pogledao. »Uvijek si se brinula za mene, Lavinia.«
»Ne više.«
Namrgodio se. Mogla bi barem odglumiti da joj je stalo. »Lavinia...«
Uzdahnula je. »Treba ti hladna voda za taj nos.«
Primaknula se vratima dnevne sobe, a on je čeznutljivo gledao za njom dok je dozivala
krupnog batlera i izdavala naredbu da se donesu hladna voda i komad platna. Njezin ogrtač
bio je tamno ljubičaste boje poput ametista i prianjao joj uz slatku guzu. No, primijetio je da
su joj natikače iznošene i da je vez na njima pohaban. Trebala bi imati nove natikače, možda s
potpeticama ukrašenima draguljima. Poklonio bi joj natikače s draguljima i mnogo, mnogo
više kada bi mu se samo vratila. Na trenutak je sklopio oči.
Kada ih je u sljedećem času otvorio, Lavinia je bila pokraj njega sa zdjelicom vode. Na nos
mu je stavljala hladan oblog.
»Au«, trgne se Thomas.
»Budi miran«, reče mu.
Promatrao ju je kako se namrštenih obrva saginje nad njim.
»Zašto si me ostavila?« upitao ju je.
»Znaš zašto.«
»Ne, mislim stvarno«, rekao je nekako odsutno. Odgovor na to pitanje trebao mu je upravo
tog trenutka.
»Zašto?«
»Zato«, odgovorila je podižući oblog kako bi ga ponovno namočila u hladnoj vodi, »jer si
odlučio da je vrijeme da se oženiš. Zaprosio si ledi Hero da ti bude žena.«
»Ali zašto si me ostavila?« tvrdoglavo je pitao. »Znaš da sam ti mogao omogućiti luksuz do
kraja života.«
»Do kraja života?« Njezine smeđe oči susrele su se s njegovima, no nije mogao razaznati
osjećaje koji su se u njima skrivali.
»Da«, reče on iznenada se otrijeznivši. »Zauvijek. Ne bih nikada imao drugu ljubavnicu. Bio
bih odan samo tebi.«
»I svojoj ženi, misliš reći.« Neobična čarolija, koja se nakratko pojavila, ponovno je nestala.
Odmahnula je glavom. »Bojim se, Thomase, da ne bih tako olako primila da me se drži za
ljubavnicu.«
»Ne mogu se oženiti tobom, prokleta bila«, zarežao je.
Bio je svjestan da je nestalo njegova šarma. Da nije ostalo ničega do ružnoće, no više se nije
mogao izvrdavan. Bujica osjećaja iznutra bila je prejaka.
169
»Znam da se ne možeš oženiti mnome«, rekla je kao da se sada već dosađuje. »No to ne
znači da se ne mogu udati za nekog drugog gospodina.«
Lecnuo se i zabacio glavu kao da je ta izjava bila bolnija od šake njegova brata. »Nećeš!«
Upitno je podignula obrve. »A zašto ne? Ne polažeš ti nikakva prava na mene.«
»Prokleta«, siktao je. Odbacio je glupu krpetinu ustranu i zgrabio je bliže k sebi. »Prokleta
bila!«
A zatim ju je očajnički poljubio poput muškarca kojemu se srce kida i krvari.
Otkinula je usta od njegovih bez obzira na to što je on i dalje istraživao ispod njezina svilena
ametistnog ogrtača. »Ovo ništa neće riješiti, Thomase.«
»Možda neće«, mrmljao je ližući joj vrat. »Ali će me sigurno oraspoložiti.«
»O, Thomase«, uzdahne, a on, s obzirom da to ni na koji način nije zvučalo kao odbijanje,
nastavi i učini ono što je već mjesecima priželjkivao.
Voditi ljubav s Laviniom.
GRIFFIN JE DRIJEMAOu jednom od stolaca svoga brata kada su se prednja vrata Mandevilleove
kuće otvorila, i potom zatvorila.
Naglo se probudio, mamurno trljajući lice.
Jučer navečer, nakon što je posjetio vojvodu od Wakefielda, pokušao se naći s Thomasom
ovdje, u njegovoj kući, no Thomasa nije bilo.
Kada je postalo jasno da mu se brat neće tako brzo vratiti kući, otputio se u St. Giles.
Ovoga jutra uputio se izravno Thomasovoj kući da ga uhvati prije nego što on ode van zbog
dnevnih obaveza. Samo što je Thomas, taj tako ozbiljan neoženjeni muškarac, čini se, cijelu
noć proveo negdje vani.
Zanimljivo.
Griffin proviri u hodnik.
Ondje je stajao Thomas koji je izgledao prokleto zlovoljno s nosom veličine repe i oštro se
obraćao svome batleru. »Ne zanima me tko me želi vidjeti. Nisam kod kuće.«
»Čak ni kad je u pitanju netko tko ti je u krvnom srodstvu?« promrsi Griffin.
Thomas se svom žestinom okrenuo u njegovu smjeru, a zatim se trznuo i rukom uhvatio za
glavu kao da ga je zaboljela. »Posebno ne za nekog tko mi je u prokletom krvnom srodstvu.«
Okrenuo se prema stubama i dao do znanja da je razgovor završen.
Griffin mu se približio u nekoliko koraka. »To je naprosto jebeno loše, brate moj. Ti i ja smo
već zakasnili razgovarati iskreno oči u oči.«
»Proklet da si«, započne Thomas.
»Ne.« Griffin se bratu unio u lice. »Nećeš, osim ako želiš da ovdje i sada iznesem sve tvoje
prljavo rublje tako da me čuju i tvoje sluge.«
Thomas ga je načas kiselo pogledao, a zatim se ponovno okrenuo prema stubama i bez
ijedne riječi stao se uspinjati.
Kako je to bio puno bolji prijem od onoga čemu se nadao, Griffin ga je slijedio.
Završili su u jednoj od radnih soba na gornjem katu.
Griffin je hodao po sobi dok je Thomas otišao do kristalna bokala i usuo u čašu jantarnu
tekućinu.
170
Griffin podigne obrve. »Malo je prerano, zar ne?«
»Za mene nije«, odgovori Thomas mrzovoljno.
Griffin progunđa nešto sebi u bradu promatrajući srednjovjekovni bakropis na zidu. »Ovo
je bila očeva radna soba, zar ne?«
Thomas ga pomalo iznenađeno pogleda. »Da. Zar je ne prepoznaješ?«
Griffin slegne ramenima. »Nisam često dolazio ovamo.«
»Otac je imao običaj pozvati me ovdje svake nedjelje uvečer«, prisjećao se Thomas. »Prije
nego što sam otišao na školovanje. A kad bih se vratio kući, povukli bismo se ovamo nakon
večere.«
»Što ste radili?« upitao je Griffin.
»Razgovarali.« Thomas slegne ramenima. »Pitao bi me o mojem školovanju. Tražio da mu
recitiram lekciju iz latinskog kad sam bio mladi. Kasnije, kada sam bio nešto stariji,
diskutirali bismo o politici.«
Griffin kimne. »Pripremao te je za ulogu markiza.«
»Pretpostavljam da je.« Thomas ponovno svrne pogled prema bratu. »Zar to isto nije radio
s tobom?«
»Ne. Nisam bio pozvan«, odgovori Griffin bez velikih osjećaja.
Thomas je na trenutak zurio u njega kao da ga to zbunjuje, a zatim spustio pogled na svoju
čašu. »Što hoćeš od mene, Griffine?«
»Želim da odbiješ vjenčati se s Hero.«
»Ona je već odbila mene.«
Griffin ga pogleda. Očito još nije razgovarao s Wakefieldom. »Njezin brat želi da se vjenča s
tobom još ove nedjelje.«
Thomas suzi pogled. »Zaista to želi?«
»Da.« Griffin stisne zube. »Želim da odbiješ vjenčati se s njom.«
Thomas ljutito frkne nosom. »Naravno da to želiš. Pretpostavljam da je želiš za sebe, baš
kao što si i moju prvu ženu želio za sebe.«
»Ovo nema nikakve veze s Anne«, reče Griffin što je mirnije mogao.
»Ma, nemoj?« podrugljivo se nasmije Thomas. »Sirota, sirota Anne! Što bi samo napravila
da zna da ju je njezin ljubavnik tako lako zaboravio? No, ti ionako prilično brzo mijenjaš žene.
Pretpostavljam da nema smisla ni zapamtiti im imena, a kamoli pamtiti ih nakon smrti. Jesi
li rekao Hero za Anne?«
»Da.«
Odgovor je Thomasa nakratko ostavio bez riječi. Trepnuo je prije nego što je nastavio. »Što
si joj rekao? Da ti je običaj zavoditi žene vlastitoga brata?«
»Ne. Rekao sam joj da Anne nikada nisam ni pipnuo.« Griffin je smrknuto pogledao ravno u
pomalo zakrvavljene bratove oči.
Thomas prasne u smijeh. »Lažeš.«
»Ne, ne lažem.« Griffin nije mogao suspregnuti žestinu u svome glasu. Bože! Godinama je
živio s tom klevetom. »Nikada s Anne nisam vodio ljubav, nikada je nisam zavodio, nikada je
nisam ni namjeravao zavesti. Ako ti je ona drukčije rekla, lagala je.«
»Anne mi je na samrtnoj postelji rekla da si joj bio ljubavnik.«
171
Thomas s praskom spusti čašu na stolić sa strane. »Rekla mi je da je dijete bilo tvoje. Rekla
mi je da ste mjesecima ljubovali, da si je počeo zavoditi prije nego što smo se uopće vjenčali.«
»A ja sam ti na njenom pogrebu rekao da je lagala!«
»Zar stvarno očekuješ od mene da vjerujem jednom općepoznatom raskalašeniku više nego
svojoj pokojnoj ženi?«
»Očekujem da vjeruješ svome bratu!« Griffinova dernjava odjekivala je u sobi. Nagnuo se
naprijed oslanjajući se na naslon stolca u pokušaju da se sabere. »Isuse, Thomase. Kako si
mogao? Kako si mogao povjerovati u to da bih ti zaveo ženu? Ja sam ti brat. Nisi se čak ni
potrudio uzeti u obzir moje riječi. Jednostavno si više nego meni vjerovao histeričnoj ženi
koja je umirala tijekom poroda. Kao da si to cijelo vrijeme očekivao, a njezine su ti riječi samo
potvrdile sumnje.«
»Očekivao sam to.« Thomas podigne čašu i pošteno potegne. »Koketirao si s Anne, priznaj.«
»Da! Dobro! Koketirao sam s njom. Koketirao sam s njom kao što koketira svaki drugi
džentlmen sa svakom drugom damom u plesnoj dvorani.« Griffin podigne ruke u znak
predaje. »No to je bilo sve što se ikada dogodilo. Nikada nije prešlo granicu samo šašavih,
javno izrečenih riječi. Nikada mi nije palo na pamet da se razvije u nešto više.«
»Voljela te je.«
Griffin duboko udahne. »Ako me je voljela, to nije bilo zato što sam je ohrabrivao. Znaš i
sam to, Thomase. Jednom kada ste se vjenčali, kada sam shvatio da preozbiljno prima k srcu
naš flert, odmaglio sam na sjever.«
No Thomas je odmahivao glavom. »Znao si da gaji osjećaje prema tebi i iskoristio si to.«
»Zašto bih, pobogu, učinio takvo što?« beznadno upita Griffin.
»Ljubomora.« Thomas je gestikulirao svojom čašom. »I sam si rekao: otac te nikada nije
pozvao u svoj ured. Ti nisi bio nasljednik.«
Griffin se u nevjerici nasmijao. »Zar me stvarno držiš za tako patetičnog čovjeka da misliš
da bih zaveo ženu svoga brata iz čiste ljubomore?«
»Da.« Thomas je u jednom gutljaju ispio ostatak pića iz čaše.
Griffin sklopi oči. Da ovo ovdje nije Thomas, već neki drugi muškarac, izazvao bi ga na
dvoboj. Takva uvreda njegovoj časti, njegovu integritetu, njegovoj osobnosti, bila je
nepodnošljiva.
No, ovo jest bio Thomas.
Njegov brat.
I još uvijek je nešto trebao od njega.
Griffin polako uvuče zrak. »Mislim da si svjestan, tamo negdje duboko u tom svom
uštogljenom, tvrdoglavom oklopu da sam nevin od te gnjusne optužbe.«
Thomas je zaustio da nešto kaže, no Griffin ga zaustavi podignuvši ruku.
»Pusti me da završim.«
Thomas je nakratko zastao, a zatim ukočeno kimnuo glavom.
»Hvala ti.« Griffin ga je netremice gledao. »Ne voliš Hero. Priznala je da je moja ljubavnica.
Mislim da se ne želiš oženiti njome. Prepusti je meni, Thomase.«
»Ne.«
172
Očaj mu je razdirao grudi, no Griffin nije želio pokazati ni najmanji znak slabosti. »Ne želiš
je. Ja je želim. Daj nemoj biti takav farizej.«
Thomas se nasmije. »Karte su se malo promijenile, nisu li? Ne pravimo se više tako važni, je
l’ da?«
»Nemoj. Nemoj, Thomase.« Griffin zatvori oči.
»Ako je Wakefield odlučio da ćemo se vjenčati ovu nedjelju, potpuno se namjeravam
povinovati tome.«
»Volim je.«
Na te nedvosmislene, jasne riječi otvore se Griffinove oči. Shvatio je da je to, zapravo, prava
istina. Konačno razumijevanje vlastitih osjećaja možda mu je trebalo doći kao izvjestan šok.
Međutim, osjećao je da je sada sve sjelo na svoje mjesto.
Promatrao je brata bez ikakve nade, ali i bez ikakvog straha.
Thomas je na trenutak djelovao zatečen situacijom; a zatim je nelagodno svrnuo pogled.
»Tim veća budala.« A zatim napustio sobu.
HERO JE TU NOĆkošmarnih i nepovezanih misli ležala u svom krevetu nesposobna prizvati san
na oči, kada je na prozoru začula neki zvuk. Bilo je to nešto nejasno, poput grebanja, i da
kojim slučajem nije bila zabrinuta i potpuno budna, ne bi to uopće čula. Je li se to mačka
mogla uzverati do njezina balkona? Pridignula se na ruke i uperila pogled prema velikim
prozorima. Soba je bila mračna, no slabašna, prigušena mjesečina obasjavala je prozore.
Suzila je pogled ne bi li jasnije vidjela. Nije valjda —
Odjednom iz mraka izroni velika sjena, i ispred prozora se pojavi crna silueta.
Hero snažno uvuče zrak i zagrcne se, boreći se da ne poviče.
Sjena se pomaknula, prozor otvorio, i u sobu je mirno ušao Griffin.
Hero je uspjela povratiti glas makar joj je srce divljački tuklo od radosti što ga vidi. »Što to
radiš?«
»Pssst!« rekao je zvučeći više poput strogog školskog ravnatelja umjesto noćnog
razbojnika. »Želiš probuditi cijelu kuću?«
»Definitivno razmišljam o tome«, odgovorila je, premda je nesumnjivo znao jednako dobro
kao i ona da laže. Sjela je u krevetu i uredno si ispod ruku podvukla plahte. Imala je na sebi
spavaćicu, no nije željela da stekne dojam da se ponaša kao bludnica.
No dobro, kao još veća bludnica od onoga što je već pokazala.
Nije joj odgovorio, već se primaknuo bliže. Soba je bila mračna i dok se pomicao, nakratko
joj je iz vida nestala njegova sjena iza zavjesa baldahina. U jednom je trenutku osjetila užasnu
navalu panike jer je pomislila da ga više nikada neće vidjeti.
Posegnula je rukom da razmakne zastore, a zatim ga ugledala kako stoji pokraj toaletnog
stolića. Činilo se da proučava predmete koji su stajali na njemu. Zar je mogao vidjeti u mraku?
»Razgovarao sam s tvojim bratom.«
Ukočila se. »Da?«
»Rekao mi je da ćeš se udati za Thomasa ove nedjelje«, odgovorio je. »Naš... razgovor nije
baš dobro završio, bojim se.«
Zašutjela je.
»Dakle? Hoćeš li se udati za Thomasa?«
173
Zaškiljila je, no još mu uvijek nije mogla razabrati izraz lica.
»To je ono što Maximus želi od mene.«
Naglo se okrene prema njoj. »Što ti želiš?«
Željela je Griffina, no to nije bilo tako jednostavno. Ako odbije udati se za Thomasa, ništa
neće moći spriječiti Maximusa da krene za Griffinom. Ništa ga neće zaustaviti da uhapsi
Griffina, i osudi ga na smrt vješanjem. Čak da se to i ne dogodi, bi li se mogla udati za Griffina
znajući da će se morati odreći svoje obitelji? Možda više nikada neće vidjeti Phoebe ili tetu
Bathildu, ili Maximusa? Već i sama pomisao na tako nešto natjerala ju je da se počne gušiti od
panike.
»Jesi li donio odluku da ćeš prestari s destilerijom?« upitala je nježno, ali očajnički.
»Ne mogu.« Glas mu je bio čvrst. »Nick je poginuo braneći je. Ne mogu ga samo tako
zaboraviti.«
»Onda ću se morati udati za Thomasa«, rekla je osjećajući se bespomoćno. Ispustila je
zastor iz ruke, namjerno se odijelivši od njega.
»Možda je tako najbolje.«
»Ne misliš to.« Glas mu je bio tih i odlučan, i dopirao je iz neposredne blizine.
»Zašto ne bili mogla?« upitala je utučeno. Srce ju je već danima boljelo, već tako dugo da
gotovo da ga više nije ni osjećala.
Žalac tuge jednostavno se nastanio u njoj. »Ne mogu se udati za tebe. Uopće nismo slični.«
»Točno«, prošaptao je, a sada joj se učinilo kao da glas dolazi iz neposredne blizine, kao da je
od daha na kojem je donesena ta riječ odvaja jedino fina tkanina njezina baldahina. »Ti i ja,
mi uopće nismo slični. Ti si više nalik Thomasu — staložena, oprezno odlučuješ, promišljeno
postupaš.«
»Iz tvojih usta to zvuči kao da sam strašno dosadna.«
Nasmijao se, a smijeh mu je u toj tami bio poput nježna dodira. »Rekao sam da si slična
Thomasu, a ne jednaka. Nikada mi nisi bila dosadna.«
»Kako ljubazno od tebe.« Vrškom prsta dodirnula je zavjesu lagano pritišćući sve dok kroz
tanku tkaninu nije osjetila njegov obraz.
»Mislim da su upravo naše razlike te koje nas čine savršenim parom«, nastavi on pomičući
čeljust ispod njezinih prstiju. »S Thomasom bi za godinu dana umrla od dosade. Kada bih ja
pronašao damu temperamenta sličnog mojem, u roku od nekoliko mjeseci uništili bismo
jedno drugo. Ti i ja, pak, smo kao kruh i maslac.«
Frknula je. »Baš romantično.«
»«, promrmljao je, a glas mu je podrhtavao od smijeha, no U njemu se nazirala i natruha
nečeg vrlo ozbiljnog. Položila mu je dlan na vilicu dok je govorio: »Kruh i maslac. Kruh
maslacu omogućuje stabilnost, a maslac kruhu daje okus. Zajedno su savršeni.«
Ona nabora obrve. »Ja sam kruh, je l’ da?«
»Ponekad.« Kroz platno je osjetila kako mu sipi glas, dubok i rezonantan, i koban. Osjetila je
kako joj se preko dlana prevaljuju njegove riječi. »A ponekad sam ja kruh, a ti maslac. No nas
dvoje pristajemo zajedno — shvaćaš li to?«
»Ja...« Željela je odgovoriti »da«. Željela je pristati udati se za njega i oglušiti se na sve glasiće
u svojoj glavi koji su vrištali protiv. »Ne znam.«
174
»Hero«, mrmorio je, a ona je kroz zavjesu pratila kretnju njegovih usana dok je govorio.
»Nikada nisam ovako nešto osjećao ni prema jednoj ženi. Mislim da nikada više ni neću. Zar
ne vidiš? Ovo je nešto što se događa samo jednom u životu. Ako dopustiš da iscuri kroz prste,
oboje ćemo biti izgubljeni. Zauvijek.«
Njegove su je riječi natjerale da zadrhti. Zauvijek izgubljeni. Nije mogla podnijeti pomisao
na to da će ga izgubiti. Naglo se nagnula naprijed i kroz zastor položila usne na njegove,
osjećajući njegovu toplinu, osjećajući njegovu prisutnost.
No on odmakne glavu. »Shvaćaš li ti koliko mi značiš? Što smo nas dvoje zajedno?«
Odmahnula je glavom. »Zar ne vidiš što tražiš od mene? Da samo na tvoje puke riječi
skočim u bezdan. Ne vidim kako —«
»Onda mi dopusti da ti pokažem.«
Zavjese baldahina odjednom su se razmaknule, a on se našao na krevetu pokraj nje.
Navukao je natrag zavjese i odjednom je krevet postao malen, intiman i mračan. Bili su
zatočeni u svom vlastitu malenom svijetu, samo njih dvoje, izvan granica vremena i
prostora.
Povukao je pokrivač iz njezina stiska, a ona mu je dopustila bez i najmanjeg znaka
negodovanja. Tkanina joj je skliznula niz noge proizvevši prigušen zvuk. Progutala je, a cijelo
joj je tijelo počelo pulsirati od želje za njim. Sada ga je već poznavala — znala je što joj može
učiniti. Kakve osjećaje u njoj može izazvati.
Rukama joj je dodirnuo gležnjeve, obujmivši ili u svoj topao i čvrst stisak. »Hero.« Glas mu
je bio hrapav, dubok i prožet snažnim osjećajima.
Osjetila je kako joj dlanovima klizi uz listove, dodirom gotovo prenježnim u ovoj tami.
Vidjela mu je samo sjenu, stoga je sklopila oči i usredotočila se na vrhove prstiju kojima je
pratio liniju njezinih bedara, pokušavajući zaboraviti na činjenicu da će to zasigurno biti
njihov posljednji takav susret. Kružio je prstima po njenoj koži, a kada je uvukla dali, i njoj
samoj se to učinilo glasno. Dosegnuo joj je vrh bedara i noge su joj se nemirno pomaknule, a
zatim je prekinuo dodir posegnuvši za spavaćicom da joj je prevuče preko glave. Ležala je
naga, a hladan noćni zrak peckao joj je kožu.
Tada su mu prsti ponovno skliznuli naniže, lagano, gotovo golicavo, iscrtavajući krugove
po njezinim bokovima. Činilo se da joj koža odgovara na svaki njegov pokret i budi se pršteći
od trnaca.
Nestrpljivo je posegnula za njim. »Griffine...«
»«, mrmorio je. »Samo me pusti da ti pokažem.«
Klizio je prstima preko bokova prema njezinu trbuhu i spojio ih iznad pupka. Duboko je
uvukla dali, nemoćna da pod njegovim dodirom ostane sasvim mirna. Nasmiješio se i
nastavio je nježno mučiti grebući noktima sve do dojki. Bradavice su joj se već čvrsto
ukrutile, brideći od slatkog iščekivanja. Prstima je pratio blagu oblinu dojki, golicao je, lagano
je grebao, i morala je stisnuti bedra da obuzda vlastito uzbuđenje.
Kada su mu se usta, topla i širom otvorena, spustila na jednu ustreptalu bradavicu,
poskočila je. Zgrabila ga je za kosu dok je vlažnim jezikom kružio oko bradavice, a onda je stao
snažno sisati. Ustima je prekrio jednu dojku i erotično požudno proždirao njezino meso dok je
istodobno, gotovo bolno, štipao drugu bradavicu.
»Griffine«, zajecala je.
175
Kaznio ju je gricnuvši je. Uvukla je zrak i podignula noge, zapanjena što s unutarnje strane
svojih bedara može osjetiti njegove hlače. Još uvijek je bio odjeven, no u tom trenutku više
nije marila. Podignula je kukove i očajnički se trljala o njega. Pronašla ga je, čvrstog i velikog,
skrivenog iza tkanine hlača, i još više raširila noge kako bi svoje bolno meso pritisnula o
njega.
No on se svom težinom spustio na nju i tako je otvorenu i ranjivu prikliještio.
»Ne još«, šapnuo je i pomaknuo usta na drugu bradavicu.
Pokušala je pomaknuti kukove, nekako se otrljati o njega, no taj je muškarac, golem i
neumoljiv, ležao na njoj. Svoj gornji dio tijela pridržavao je na rukama dok se ležerno
naslađivao njezinim dojkama, no svojim ju je kukovima potpuno prikovao za krevet.
Grabila mu je kosu ne bi li mu uspjela podignuti glavu. No kovrče su mu bile prekratko
ošišane i samo se nasmijao uz jednu njezinu bradavicu.
Snažno je uvlačio preosjetljive bradavice, i doveo je tako blizu — tako blizu! Kad bi joj samo
dopustio —
»Griffine!« razdraženo je protisnula kroza zube.
Osjetila je kako joj se tijelom razliježe val topline, kako joj je cijela površina kože napeta i
spremna za njega. Osjetila ga je, čvrstog i dugačkog, položenog na klitoris, no nije se želio
pomaknuti.
».« Podignuo je glavu i nehajno joj polizao bradavicu, dahom milujući vlažnu kožu,
šapatom je izlažući samo još jednom mučenju.
»Polako, draga.«
Govorio joj je kao da je kobila u potrebi za parenjem, i u svakoj bi mu drugoj situaciji, jasno
dala do znanja da je vrijeđa. No u tome je trenutku bila posve prepuštena njemu na milost.
»Griffine, molim te«, prošaptala je.
»Želiš li me?« upitao je.
»Da!« Nemirno je zabacila glavu. Eksplodirat će ako joj ne pomogne da uskoro svrši.
»Trebaš li me?« Prenježno je poljubio bradavicu.
»Molim te, molim te, molim te.«
»Voliš li me?«
I nekako, unatoč svojoj agoniji, primijetila je zamku u koju bi mogla upasti. Uperila je
pogled u njega premda je u mraku bila slijepa. Nije mu mogla nazrijeti lice, ni njegov izraz.
»Griffine«, beznadno je uzdahnula.
»Ne možeš to izreći, zar ne?« šapnuo je. »Ne možeš ni priznati.«
Protrljao je svoje lice o njezine grudi, a njoj se učinilo da su mu obrazi vlažni.
»Griffine, ja —«
Podignuo je glavu i ustranu pomaknuo svoje tijelo.
»Nema veze.«
Na trenutak je pomislila da će je napustiti i srce joj se od panike spustilo u pete. Očajnički
ga je zgrabila za ruke.
No pod prstima je osjetila kako mu se pokreću mišići dok je ruku zavlačio u prostor između
njihovih tijela.
176
», sve je u redu«, mrmorio je ponovno se namještajući između njezinih bedara. Penis mu je
bio gol i velik.
»Imam ono što želiš i trebaš, ako to već nije ljubav.« Odmahnula je glavom, sada već
nesigurna, nesposobna razlučiti pravu istinu od seksualnog uzbuđenja. »Ja ne —«
».« Glavić njegova spolovila gurkao je ulaz u njezinu ženskost i osjetila je ugodno istezanje.
»Ovo je dobro, zar ne?«
U glasu mu se sada pojavila nijansa nečega grubog. Ulazio je u nju, sporo, centimetar po
centimetar, što je bilo pravo mučenje. Pokušala se uzdignuti pod njim, ne bi li se cijelom
dužinom odmah ukopao u nju, no on pomakne ruku i čvrsto joj pridrži kukove.
»Uzmi«, režao je. »Dopusti mi da ti barem ovo dam.«
Izvukao se malo, a ona je zacviljela u znak negodovanja; a zatim je ponovno navalio u nju
tom svojom beskonačnom i kao stijena čvrstom dužinom. Zabijao se i zabijao, opet i opet,
osjetila je kako mu se pubična kost sudara s njezinim brežuljkom.
Zastao je načas, mogla je čuti kako isprekidano diše, no kada je progovorio, glas mu je bio
staložen i gladak. »Eto. Tako je bolje, zar ne? To je ono što želiš — dobar, tvrdi kurac.«
Izgovarajući posljednju riječ, uzdignuo se i izvukao svu svoju dužinu do samoga njezina
vrha, a zatim svoje vruće meso silovito natrag zabio u nju.
I bio je u pravu: to jest bilo ono što je željela. Zapravo, bilo je savršeno. On koji se kretao
poput rasplodna konja, sav mišićav i znojan, usredotočen na zajednički užitak.
Zgrabio ju je za koljena i, pridižući se iznad nje, podignuo ih još više, rastvarajući je još šire
sebi za užitak. Zabadao se u nju u čvrstom, upornom ritmu.
Sa svakim ju je svojim udarcem gurao uz krevet sve dok joj se glava nije ukopala u jastuk, a
jastuk zgnječio uz uzglavlje kreveta. Bespomoćno je dahtala, likujući nad njegovom
surovosti. Voljela je ovo, željela je da traje zauvijek, željela je da je tako ševi sve dok ne
zaboravi tko je on.
Tko je ona.
Sve dok se i samo vrijeme ne zaustavi.
No nijedno od njih nije moglo tako nastaviti u beskraj. Udarci su mu postali trzavi i teški, i
sama je osjetila kako se bliži vrhuncu. Izvijala se pod njim, dlanovima grebući po njegovim
ramenima. Svojim je ustima prekrio njezina u trenutku kada ih je otvorila da zavrišti. Iza
vjeđa su joj eksplodirale žarke iskrice svjetlosti. Njegov je ud trljao, i trljao, i trljao po toj
jednoj, tako osjetljivoj točki da se činilo da će umrijeti od beskonačnog užitka.
Gurnuo joj je jezik u usta, i ona ga je nemoćno stala sisati. Ukopao je kukove u nju i
zadrhtao.
Osjetila je kako drhtaj svladava njegova snažna ramena. Razdvojio je usta od njenih i
duboko i dugo zastenjao dok mu je tijelo podrhtavalo slijevajući život u nju.
Pao je kao kamen na nju i na trenutak ležao nepokretan dok je ona pokušavala doći do
daha.
Napokon je okrenuo svoje lice prema njenome i poljupcem joj okrznuo obraze. »Volim te i
svim svojim srcem vjerujem da i ti mene jednako tako voliš. Zašto to ne možeš izgovoriti,
Hero?«
177
Šesnaesto poglavlje
Kraljica Ravenhair se zagledala u ono što su bili odgovori na pitanje i prihvatila ih kimnuvši.
»Gospodo, vidjet ćemo se sutra.«
No kada je ustala da napusti prijestolnu dvoranu, princ Eastsun prozbori: »Što ste odlučili,
Vaše Veličanstvo?«
Osvrnula se i primijetila da su sva tri princa uprla prilično ozbiljan pogled u nju.
»Zaista, kojeg ste od nas izabrali?« zahtijevao je odgovor princ Northwind. » Odgovorili smo na
svako vaše pitanje, pa ipak, vi ništa niste rekli.«
»Morate odlučiti«, reče princ Westmoon. »Morate donijeti odluku i sutra nam reći za kojeg od
nas ćete se udati...«
riffin je ustao iz kreveta i upalio svijeću na hrpi zgrnute žeravice u kaminu. Vratio se
G natrag do kreveta, arogantno nag dok mu se svjetlost svijeće presijavala na glatkom
trbuhu. Postavio je tu jednu svijeću uz krevet i ponovno se uvukao pokraj nje, golem,
muževan i zahtjevan.
»No? Zašto to nisi u stanju reći?«
Hero ga pogleda osjećajući kako joj se srce raspada.
»Zar je to toliko važno, te tri male riječi?«
»Znaš da je.«
No samo je odmahnula glavom. »Ne mogu. Želiš da se odreknem svoje obitelji, svega što mi
je blisko, a ti se čak ne želiš odreći ni svoje užasne pecare. Zar ne uviđaš koliko je nemoguće to
što tražiš?«
Očekivala je grube riječi i bijes. Međutim, on je samo sklopio oči kao da je previše iznuren
da bi ih držao otvorenima.
»Trebam samo još malo vremena s pecarom. Čim skinem Vikara. Čim —«
»Koliko dugo, Griffine?« Glas joj je zapeo u grlu.
»Nekoliko dana? Tjedana? Godina? Ne mogu toliko dugo čekati. Maximus i tvoj brat mi to
neće dopustiti.«
Otvorio je oči, a pogled mu je postao krut »Dakle, sve se svodi na ovo: prije ćeš izabrati
udaju za mog brata, nego udaju za mene?«
»Da.«
178
»Kako mi to možeš učiniti? Kako to nama možeš učiniti?«
Ugrizla se za usnicu pokušavajući odabrati prave riječi. »Cijeli svoj život provela sam
povinujući se pravilima koja su mi postavljali društvo i moj brat. Maximus je odlučio da je
Thomas bolji muškarac za mene.«
»Optužuješ me da se zbog tebe ne odričem pecare«, tiho će Griffin. »Ali ja mislim da si ti
veća kukavica. Ti se zbog mene ne odričeš volje svoga brata.«
»Možda si u pravu«, odgovorila je. »Ne mogu se sada suprotstaviti Maximusu. Ne mogu. On
ima moć izopćiti me iz obitelji. Osim toga, donio je pravu odluku. Thomas je pouzdan. On je
sigurnost.«
»A ja nisam?«
»Ne.« Riječ se nadvila nad njima kao olovni teret. Hero je osjetila kako joj suze preplavljuju
oči, premda nije bila sigurna zbog čega žaluje.
Krevet se zatresao i odjednom se Griffin našao iznad nje, svom je svojom težinom pritišćući
uz madrac, milujući joj obraze svojim vrućim i razjarenim dahom. »Možda i jest pouzdan, ali
voliš li ga, Hero?«
»Ne«, zajecala je.
»Može li te on natjerati da se zacrveniš prvo od bijesa, a zatim od požude?« Rastvorio joj je
noge i sav se gorući, težak kakav je bio, smjestio između njih. »Zna li on koliko su ti bradavice
osjetljive? Da možeš svršiti samo od toga što ih sišem?«
»O Bože, ne,«
»Promatra li te on kao što te ja gledam? Zna li on da ti se oči pretvore u dijamante kada si
uzbuđena?« Grickao ju je duž vrata, odlučno je i uporno ljubeći. »Zna li on da voliš čitati na
grčkom, ali da prezireš slikanje? Iščekuje li gotovo bez daha da onako izvještačeno izviješ tu
svoju lijevu obrvu — i da mu se onda od toga digne?«
Palčevima je kružio istodobno oko obje bradavice, tjerajući valove usijanja među njezina
bedra. »Reci mi, Hero, dovraga i bestraga, reci mi: pobuđuje li on u tebi osjećaje kao ja?«
»Ne!« Njezin odgovor bio je jauk očajnika.
Njegovi su se palčevi našli između njih, šireći joj latice kao da na to ima sve pravo, kao da
ona pripada samo njemu, sada i zauvijek, do kraja vremena, amen. A tada je ušao u nju.
Nabrekao i vruć, krećući se s takvom umješnošću da je zaplakala.
Čvrsto mu je nogama obujmila uske bokove, rukama obgrlila ramena i cijelim se tijelom
pridržavala za njega dok ju je jahao.
Njegov je veliki penis klizio van i unutra između njezinih glatkih nabora. Bila je već
nadražena od prethodnog vođenja ljubavi. Isprekidano je disala i jedva pratila njegov ritam
koji je bio brz i nemilosrdan. Sve je ovo bilo previše; više nije mogla očuvati zajedno dijelove
svoga bića. Željela ga je odgurnuti. Pobjeći iz ove sobe, od njega i njegova silovitog vođenja
ljubavi. Nije joj davao vremena da mu se povinuje, da otkloni njegovu razjarenu potrebu ili se
tome prilagodi. Jednostavno ju je silio da doživi ono što su dijelili — što su stvorili — sada i
ovdje.
Sagnuo se i uhvatio joj usta, posesivno je ljubeći dok je svoju batinu i dalje ubadao unutra i
van. Stenjala je, otvarajući usta, prihvaćajući nasrtaje njegova jezika i okus vlastitih suza na
njegovim usnicama.
»Hero«, mrmorio je. »Hero. Hero. Hero.«
179
Izgovarao je njezino ime točno u skladu sa žestokim udarima svojih kukova kao da je želi
žigosati svojom. Znoj mu je kapao s tijela, isprekidano je disao, a krevet je podrhtavao.
Odmahivala je glavom na jastuku — da mu se odupre, da se odupre ili tom vođenju ljubavi
ili vlastitoj potrebi, nije bila više sigurna čemu točno. No pratio ju je tako što joj je dlanovima
primio glavu, držao je i tjerao da otvorenih očiju promatra dok joj se zariva u tijelo.
»Voliš li me, Hero?« Svijetle zelene oči bile su ispunjene patnjom. »Voliš li me kao što ja tebe
volim?«
Na te se riječi slomila, a rijeka užarene lave potekla je iz središta njezina bića. Podrhtavala je
pod njim pokušavajući svrnuti pogled s njegova dok je vulkan u njoj erumpirao, dok se bujica
slatkog zadovoljstva širila njenim bedrima i nutrinom, kada se njezino srce rasprsnulo i
zatim ponovno sastavljalo.
No nije joj dopustio da skrene pogled. Zarobio ga je svojim očima dok su mu istodobno
vjeđe napola zastirale pogled, a mišići lica, vrata i prsiju se zatezali. Bespomoćno je
promatrala kako se grči nad njom, kako njegova krupna, snažna ramena sjaje od znoja.
Zario se u nju još jedanput, dvaput, triput i zadržao se ondje čvrsto stisnut uz nju, tijela
prikovana uz njezino dok je svršavao. Njegove su je oči nijemo preklinjale, prkosno i ponosno.
Vid joj se zamaglio.
Svalio se na nju duboko dišući.
Sklopila je oči i dlanovima prelazila preko njegovih glatkih ramena. Željela je utisnuti u
pamćenje ovu uspomenu: mošus njihova vođenja ljubavi, njegovu težinu na svome tijelu,
zvuk njegova hrapava disanja na svome uhu. Jednog će se dana, možda već uskoro, željeti
prisjetiti ove uspomene da je čuva i gaji u svome srcu.
Iznenada se otkotrljao s nje, a ruke joj posegnu za njim, no nije napustio krevet. Barem ne
još.
Privio ju je bliže k sebi, ugnijezdio joj guzu na svoje prepone i obujmio leđa svojim širokim
ramenima. Sklonio joj je kosu s vrata i na to mjesto spustio cjelov.
»Spavaj«, rekao je.
Tako je i učinila.
DAN JE BIO TMURAN,

no sada se svaki dan činio tmurnim, pomislila je Silence promatrajući van
kroz prljav kuhinjski prozor.
»Mam-ma!« zaplakala je Mary Darling uznemireno grabeći prednji dio Silenceine haljine
zamrljanim ručicama.
»Mam-ma!«
»O, Mary Darling«, uzdahne Silence.
Zaboravila je privezati pregaču prije nego što je s djetetom sjela za već kasni doručak.
Posljedica roga bile su dvije masne mrlje na njezinoj crnoj košulji. Promotrila je samu sebe
osjećajući se bespomoćno i prazno. Morala bi ustati i oprati se — ili barem pronaći pregaču —
no činilo se da joj nedostaje snage.
»Daj mi to dijete, sestro.« Winter je, ušavši u kuhinju, objesio svoj okrugli crni šešir pokraj
vrata, a zatim na stol položio jednu običnu drvenu kutiju. Uzeo joj je Mary Darling iz ruku i
bacio dijete u zrak lako je uhvativši dok se ona smijala i cičala.
180
Zašto muškarci moraju bacati djecu u zrak? Čak i Winter, najstaloženiji od njene braće,
očito nije bio imun na tu bolest. »Uvijek se bojim da će ti ispasti kada to radiš.«
»Ali mi nikada ne ispadne«, odgovorio je.
»Što radiš kod kuće usred prijepodneva?«
»Polovica dječaka je odsutna, boluju od neke vrste vrućice, a druga se polovica nije mogla
usredotočiti.« Winter slegne ramenima. »Preostale sam dječake poslao kući. Gdje su svi?«
»Djeca su se već najela. Nell ih je povela u jutarnju šetnju.«
Winter se osvrnuo preko djetetova ramena uzdignutih obrva. »Svu djecu?«
»U svakom slučaju onu djecu koja su dovoljno velika da hodaju«, reče Silence osjećajući
grižnju savjesti. »Trebala sam poći s njom.«
»Ne, ne«, brzo reče Winter. Smjestio je dijete na bok i s kredenca dohvatio tanjur.
»Svi moramo povremeno predahnuti od posla.«
»Ti to ne radiš.«
»Ja nisam onaj koji je tek nedavno izgubio nekog posebno dragog«, nježno je odgovorio.
Na trenutak je stisnula usnice, a zatim ustala i od brata uzela tanjur. Prišla je peći i iz lonca
koji je na njoj stajao napunila tanjur zobenom kašom. Donijela je tanjur natrag do stola i
postavila ga pred njega.
»Daj mi da uzmem Mary. Zaprljat će ti kašom haljetak za tili čas.«
»Hvala«, reče Winter. Zagrabio je žlicom zalogaj guste kaše i zadovoljno mrmljao jedući.
»Ovo je jako dobro.«
»Nell ju je pripremila«, suho odgovori Silence. Njezino vlastito kuhanje nije bilo bogzna što.
»Ah.« Winter proguta zalogaj hrane i pokaže na drvenu kutiju. »Pronašao sam to na
ulaznim stubama.«
»Jesi li?« Silence je osjetila iskru znatiželje i pogledala prema kutiji s više živahnosti nego
što je pokazivala danima prije toga.
»Misliš li da je to od Marynog obožavatelja?«
Winter se blago nasmiješi. »Mogao bih pogađati, ali čini mi se logičnijim jednostavno
otvoriti kutiju i otkriti o čemu se radi.«
Silence bratu isplazi jezik. Prstima je okrenula kutiju koja nije bila veća od njezina dlana.
Promatrajući kutiju, uvidjela je da je, premda je bila vrlo jednostavna, bez boje i obilježja,
kutija fino izrađena. Sjajila se od voska. Nelagodno se namrštila. Kutija je bila daleko
dragocjenija od ostalih Marynih poklona.
Mary Darling posegnula je za kutijom koja je tako izazovno stajala pred njom.
»Ne još, slatkice«, reče Silence. »Prvo moramo vidjeti što se nalazi unutra.«
Položila je kutiju na stol, otvorila poklopac i uvukla zrak.
»Što je?« Winter se napola pridignuo da zaviri.
Silence okrene kutiju kako bi unutra mogao vidjeti nisku bisera savijenih u klupko.
Na trenutak je ušutio; a zatim svojim dugim, elegantnim prstima izvukao ogrlicu. Držao je
bisere u zraku promatrajući ih kako svjetlucaju na svjetlu. »Ovo je veoma skup poklon za
dijete.«
181
»Nije namijenjen Mary Darling«, promrmlja Silence. Podignula je komadić papira koji je
ležao ispod biserja.
Na njemu su bile ispisane dvije riječi.
Silence Hollingbrook.
KADA SE PROBUDILA,
Hero je, i prije nego što je otvorila oči, postala svjesna da Griffin više nije
pokraj nje. Nepomično je ležala, sklopljenih očiju, kao da tu neizbježnu spoznaju da ga više
nema želi odgoditi. Krevet je bio hladan. Otišao je već davno prije.
Savila je prste u šake i iznenadila se osjetivši nešto u desnoj ruci. Otvorila je oči da vidi o
čemu je riječ i primaknula desnu ruku bliže licu. Bilo je kasno jutro, i svjetlost koja se
prosijavala kroz prozore bila je sjajna i jaka.
Stvarčica koju je držala u ruci bila je njezina dijamantna naušnica. Hero je vrškom prsta
gladila bobicu. Bila je to dijamantna naušnica koju je Griffin još davno prije pokupio nakon
što ju je ona bacila na njega. Zagledala se u nju, a suze su joj preplavile oči dok je polako
dolazila k svijesti što je to trebalo značiti.
Neće joj se više vratiti.
JUTRO JE VEĆ ODMAKLO kada se Griffin stao uspinjati stubama svoje gradske kuće. Noge su mu
bile poput olova, a grudi stegnute, u grču.
»Gdje si bio?«
Podignuo je glavu začuvši poznat glas. Na stubama je stajala majka zaogrnuta baršunastim
ogrtačem.
Zastao je i nespretno upitao: »Što radite ovdje? Zar se nešto dogodilo?«
»Zar se nešto dogodilo?« ponovila je s nevjericom u glasu.
»Da, nešto se dogodilo — prebio si Thomasa, recimo da si mu zaveo zaručnicu, a zatim ste
obojica doslovno nestala s lica zemlje! Želim znati što se događa i kako ćete vas dvojica
prevladati ovu užasnu zbrku između sebe. Ovo sada je još gore nego što je bilo prije tvog
povratka u London. Što se to dogodilo našoj obitelji?«
Uperio je pogled u nju, u tu malu snažnu ženu, i vidio kako je slegnula ramenima. Izdržala
je očevu smrt, podnijela vremena kada su bili u dugovima, kada su se našli usred skandala, a
sada se zbog njega nalazila pred porazom. Okus u ustima pretvorio mu se u pepeo.
Da ne govorimo o tome da se osvijestila po pitanju njegove grešnosti.
Osvrnuo se oko sebe i uvidio da se nalaze na javnom mjestu. Jedna od njegovih susjeda,
skrivajući se iza zavjesa, već se znatiželjno zapiljila u njih.
Griffin prihvati majčinu ruku. »Uđimo, draga majko.«
Nesigurno ga je pogledala, a na jutarnjoj sunčevoj svjetlosti, linije oko njezinih očiju postale
su jasne. »Griffine?«
»Uđimo«, ponovio je.
Poveo ju je u biblioteku i odmah uvidio vlastitu pogrešku zapazivši mjesto pokraj sofe gdje
je vodio ljubav s Hero. Opsovao je ispod glasa, ali kamo da je smjesti ako ne ovamo? Pola soba
bilo je prepuno plahti koje su prekrivale namještaj jer se nije trudio koristiti ih.
»Što je?« zapitala je, zabrinuto mu dodirnuvši ruku.
182
»Nije ništa«, reče on i krene prema vratima da glasno dozove sluge. Prošla je čitava minuta
dok se napokon na vidiku nije pojavila traljava sluškinja. »Donesite nam toploga čaja i
kolačića —«
Naklonila se. »Nemam kolačića, gospon.« Griffin se namršti. »Kruha, onda, ili bilo što
drugo što kuhar nađe.«
Zatvorio je vrata i okrenuo se natrag u sobu, dlanovima prelazeći preko glave. Nije nosio
periku, danima se nije obrijao, a kuća mu je, kao i sluge, izgledala bijedno.
No dobro, to posljednje teško da je uopće više bilo važno. Jednom kad izmiri račune s
Vikarom, pustit će da mu istekne najam i maknuti se s Deedleom na sjever. Deedle je mrzio
sjever, ali neka bude proklet ako ostane u istom gradu u kojem su i Thomas i Hero.
»Griffine?« zapitala je blago majka.
Prokletstvo. Majci nikada nije bilo stalo do života na selu. I nju će također ostaviti za
sobom. Osim ako se odluči živjeti u gradu blizu Mandevilleova posjeda. No, to još uvijek ne bi
bio London.
Ništa nije bilo poput Londona.
»Griffine!« Majka je prešla sobu i primila mu ruke. »Moraš mi reći što ti je na pameti.«
Umorno se nasmijao. »Nije baš tako dramatično kao što se čini, majko. Planiram napustiti
London.«
»Ali zašto?«
Sklopio je oči. »Ne mogu ovdje živjeti s Thomasom i s njom.«
»Misliš, ledi Hero.« Gotovo se nasmijala i on otvori oči primijetivši kako ogorčeno zuri u
njega.
»Zar joj više nećemo spominjati ime?«
»Thomasu bi to bilo prilično teško«, rekao je zajedljivo.
Zatreptala je očima. »Pa neće se...«
Kimnuo je glavom. »Vjenčat će se u nedjelju.«
Ispustio joj je ruke i otišao utočiti si do vrha punu čašu brendija.
»Ali mislila sam...«
»Da ću se ja oženiti njome?« upitao je, još uvijek okrenut joj leđima. »Očito da ne.«
»Zašto ne?«
Slegnuo je ramenima. »Je li to važno? U svakom slučaju, Thomas će dobiti svoju
zadovoljštinu zbog toga što sam zaveo Anne.«
»Ne budi glup.« Rekla je odrješito. »Nisam nikada povjerovala u to da si zaveo Anne.«
Okrenuo se donekle iznenađen — i uistinu zahvalan.
»Niste? Svi ostali jesu?
»Ja sam ti majka, Griffine.« Položila je dlanove na bokove i ogorčeno ga gledala. »Daj mi
odaj malo priznanja.«
»O, majko, tako vas volim.« Umorno se nasmiješio i otpio nešto brendija, lagano se lecnuvši
od žarenja u grlu.
»Nitko više ne vjeruje u te tračeve.«
»Thomas vjeruje.«
183
Zurila je u njega. »Molim?«
Kimnuo je i otpio još malo brendija. Drugi je gutljaj tekao glatko. Možda se pretvorio u
pijanicu.
»Pa to ne može biti istina!«
»Sam je tako rekao«, uvjeravao ju je. »Saznao je iz Anneinih vlastitih usta dok je umirala.«
»Ta je cura uvijek bila budalasta, Bog joj dao pokoj duši«, promrsila je majka. »Jesi li mu
jasno dao do znanja da nisi to napravio?«
»Jesam, a on mi i više nego očito nije povjerovao, možda zbog mojih nedavnih postupaka s
ledi Hero.«
»To je već sasvim druga stvar«, reče majka.
»Je li?« upitao je. »Sumnjam da je to Thomasu nešto drukčije.«
»Anne mu je bila žena. Ledi Hero je samo zaručena za njega. Osim toga...« Odlutala je
nekamo ugrizavši se za usnicu.
Griffin je sumnjičavo suzio pogled. »Osim što?«
Nervozno je odmahnula rukom. »Nije na meni da otkrivam tajne.«
»Majko.«
»Ne reži na mene.« Na trenutak su joj oči ostale prikovane uz njegove, a zatim je svrnula
pogled. »On stvarno zna biti luckast katkada.«
»Recite mi.«
»Ne tiče te se, Griffine.«
»Ako ima neke veze s Hero, tiče me se. Ja je volim.«
Lice joj se u trenu smekšalo. »Oh, zar je tako?«
»Nažalost, da«, reče on. »A sada mi recite.«
»Ma, radi se samo o tome da se Thomas još prošle sezone sprijateljio s pomalo nedoličnom
damom, gospođom Tate. Pokušao je to sakriti preda mnom, ali ipak sam to primijetila. Nije
mogao skinuti oči s nje kada bi je ugledao na nekom balu ili na nekom sličnom mjestu.«
»Thomas ima ljubavnicu? Kvragu, znao sam! Slijedio ju je u Harte’s Folly.«
»Rekla bih da je to nešto više od ljubavnice, iako on sam najvjerojatnije toga nije svjestan«,
rekla je nekako nejasno.
U Griffinu je rastao bijes. Kako se Thomas usuđivao vjenčati s Hero kada si je već natovario
ljubavnicu? »Je li raskinuo tu vezu?«
»O tome i govorim«, odgovori majka. »Mislila sam da jest kada je zaprosio ledi Hero, ali
sada mi se čini da se ponovno vida s gospođom Tate.«
»Da kazni Hero«, zarežao je Griffin.
»Ne, ne bih rekla. Prije bili rekla da gaji neke osjećaje prema toj ženi.« Majka žalosno zakima
glavom. »Zaista volim Thomasa — on je moj prvorođeni sin — ali on zaista zna biti tako
tvrdoglav. Trebao bi pustiti ledi Hero.«
»Ah.« Griffin iskapi ostatak svog brendija. »No bojim se da to ionako ništa ne znači u mom
slučaju.«
»Na što točno misliš?«
»Ne voli me.« Pokušao se nasmijati, no nije mu uspjelo.
184
»Ne želi se udati za mene.«
»Hm.« Majka se žestoko namrštila. »Može ona reći da se ne želi udati za tebe, ali ni trenutka
ne vjerujem da te ne voli. Žena kao ledi Hero neće dopustiti muškarcu da joj uđe u krevet, i to
izvan bračnih zavjeta, osim ako se nije preko ušiju zaljubila u njega.«
Spustio je pogled na čašu, nesposoban susresti njezin pogled.
Odjednom mu je postalo teško govoriti. »Ako me voli, dosta uspješno to skriva.«
»Da barem imamo više vremena«, ispalila je majka. »Sigurna sam da bi došla k pameti kada
bi Thomas samo pričekao s tim vjenčanjem.«
»Wakefield je taj koji požuruje vjenčanje.« Griffin kimne glavom. »No u svakom slučaju,
stvarno ne vjerujem da će promijeniti mišljenje. Ovdje imam još nekog posla za završiti, a
onda ću otići u Lancashire.«
»Ali ne možeš otići!« zajecala je majka. »Zar ne vidiš? Kada bi joj dao samo malo vremena —
«
»Ne mogu ostati i gledati kako se udaje za Thomasa!« prosiktao je, svjestan boli koja se
promaljala premda se svim silama trudio zadržati je ispod površine.
Pogledao ju je i odmah skrenuo pogled ugledavši sažaljenje u njenim očima. »Jednostavno
ne mogu.«
»Griffine —«
»Ne.« Prerezao ju je upola riječi mahnuvši dlanom po zraku. »Poslušajte me samo. Dovršit
ću svoj posao, a tada ću se trajno povući na sjever. Ili ću nekako preseliti posao sjevernije, ili
ću imati posrednike koji će me zastupati u Londonu. Ne vraćam se ovamo.«
Tiho ga je promatrala, no suze su joj preplavile oči.
Jasno ih je mogao vidjeti.
Bilo je to više od onoga što je mogao podnijeti.
»Ne voli me. Moram se suočiti s tom činjenicom i nastaviti dalje « Uzeo je bokal s pićem i
čašu te se primaknuo vratima. Zastao je leđima okrenut majci.
»Žao mi je«, reče.
A tada je pobjegao u svoje odaje. Bude li malo sreće, za jedan sat bit će pijan do besvijesti.
185
Sedamnaesto poglavlje
Kraljica se te noći s kamenom na srcu vratila u svoje odaje. Njezini prosci bili su u pravu: mora
donijeti odluku i odabrati savršena muža za kojeg će se udati, no i sama ju je pomisao na tako
nešto žalostila. Prišla je balkonu i vidjela da je smeđa ptičica već sletjela.
Kraljica Ravenhair uzme pticu i oko njezina vrata pronađe uzicu na čijem je kraju bilo
privezano ogledalce. Odvezala je ogledalce i podignula ga — i, dakako, na njegovoj površini
ugledala svoj odraz.
Tada je shvatila poruku: ona je srce svojega kraljevstva...
asno toga poslijepodneva Hero je odsutno prstima prevrtala dijamantnu naušnicu.
K Povukla se u dnevni boravak sa šalicom toploga čaja koji se sada hladio na stoliću
pred njom. Soba je mirisala po ružama jer se na kutnom stolu nalazila divovska vaza
puna cvijeća. Bile su to blijedoružičaste ruže — njoj najdraže — no sada je svrnula pogled s
njih.
Teta Bathilda je histerizirala zbog Maximusova zahtjeva da se Hero uda nadolazeću
nedjelju. Otišla je k njemu da ga pokuša urazumiti, no Hero nije gajila velike nade da bi čak i
teta Bathilda uspjela uvjeriti Maximusa da odgodi vjenčanje. Jednom kada bi Maximus nešto
odlučio, ponašao se kao granitna stijena: težak i nepokretan.
Nije ni bilo važno, zaista.
Ako se već mora udati za Thomasa, ovu nedjelju ili u nedjelju za mjesec dana, onda joj je
bilo svejedno. Čak ju nije bilo briga što je skandal bio neizbježan. A znala je da bi je trebalo biti
briga.
Tanašni djelić njezina mozga zapomagao je da bi se trebala uspaničiti, da bi se i sama
trebala ushodati i bacati od histerije.
Pa opet, nije se mogla natjerati u stanje u kojem bi joj bilo stalo.
Čini veliku pogrešku.
Hero uzdahne i baci naušnicu pokraj šalice čaja.
Nije se mogla oteti dojmu da upravo radi strašnu, nepopravljivu pogrešku.
»Tu si«, zazvala je Phoebe s vrata ulazeći u sobu. »Tko zna kamo otišla je teta Bathilda? Ne
mogu je pronaći.«
»Žao mi je, draga«, reče Hero, osjećajući krivnju. »Sva razjarena otišla je razgovarati s
Maximusom.«
186
»Oh«, reče Phoebe sjedajući na fotelju pokraj Hero.
Phoebeina malena ramena su se povinula i Hero se ugrize za usnicu.
»Je li Maximus razgovarao s tobom?«
Phoebe potvrdno kimne glavom i spusti pogled.
»Tako mi je žao.«
»Sve je u redu.« Phoebe se malo uspravila. »Svi ti balovi i tome slično. Bilo bi zamorno,
pretpostavljam, zar ne?«
»Da, prilično je naporno«, blago uzvrati Hero.
»Samo što...« Phoebe je naborala nos. »Bilo bi mi drago da sam mogla plesati s nekim
džentlmenom koji nije sa mnom u rodu. Barem jedanput.«
Hero je osjetila kako je oči peku od suza.
»Tako je najbolje. Razumijem to.« Phoebe udahne i pogleda je. »Je li teta Bathilda otišla
razgovarati S Maximusom o tvojem vjenčanju?«
Glas joj je bio nesiguran i Hero se zbog toga osjećala još gore. Phoebe nisu o svemu
izvijestili, no morala je biti svjesna gungule koja se događala u kući posljednjih par dana.
»Znaš da je Maximus izjavio da se moram udati ove nedjelje?« upita Hero.
»Jedan je sluga nešto načuo i rekao mi.« Phoebeine su se oči spustile. »Mislila sam da ti se
više ne sviđa?«
»Prilično je komplicirano.«
»Ali on te udario, zar nije?« Phoebe ju je zabrinuto promatrala.
»Od toga si imala ovu ozljedu na licu, je li?«
»Da.« Hero se prenula dodirnuvši si lice. Pretvaralo se u pomalo živopisnu purpurnu boju.
»Ali se ispričao.«
Pokazala je rukom na vazu punu ruža.
Phoebe ih je stala proučavati. »Dakle, on je taj koji ih je poslao?«
»Da.«
»Prilično su ekstravagantne. Sigurno se osjeća krivim. No, i morao bi se osjećati krivim. Ne
mislim da se moraš udati za njega«, iskreno reče Phoebe. »Ne ako te je povrijedio. Što o tome
misli Maximus?«
»Nije baš tako jednostavno.« Hero uzdahne i podigne dijamantnu naušnicu i stane je
stiskati između prstiju.
»Maximus radi ono za što misli da je najbolje za mene.«
»Ne vidim kako bi to moglo biti najbolje.«
»Mandeville je bio ljut — učinila sam nešto što je u njemu izazvalo strahovit bijes. Inače je
on doista čovjek kojem se može vjerovati. Maximus to zna, i također zna da će mi on biti
odgovoran, pouzdan suprug.«
Phoebe se namršti. »Odgovoran. Pouzdan.«
Ponovljeni tako ravnodušno, Thomasovi atributi činili su se manje uvjerljivi. Pa ipak, Hero
je zakimala. »Da.«
»Čini mi se da su to baš nekako dosadni razlozi da se udaš za nekoga.«
Hero se ugrize za usnicu. »Od braka se i očekuje da bude dosadan.«
187
»Zašto?« upita Phoebe. »Zašto ne bi mogao biti uzbudljiv i... i jedna pustolovina? Sigurna
sam, kada bi malo više tražila, da bi mogla pronaći muškarca od kojega bi ti srce poskočilo
kad ga vidiš.«
Od kojega bi joj srce poskočilo. Upravo se tako osjećala kada bi ugledala Griffina. Ali on je bio
posve neprikladan, zar ne? Phoebe je jednostavno bila premlada da to razumije.
Hero odmahne glavom zureći u naušnicu u svojoj ruci.
Phoebe se nagnula naprijed da proviri što joj je to na dlanu. »Nije li to naušnica koju si
izgubila na svom zaručničkom balu?«
»Jest.« Hero zaštitnički ovije prste oko malena komada nakita.
»Pa to je sjajno, opet si je pronašla!« reče Phoebe. »Pa, kad nađeš izgubljenu naušnicu, to je
gotovo kao da si dobila potpuno novi set.«
Hero podigne obrve lagano se razvedrivši. »Koliko često gubiš naušnice?«
»Bojim se, dosta često«, reče Phoebe. »Čini se da jednostavno —«
»Tvoj je brat tvrdoglav poput magarca!« poviče teta Bathilda čim je ušla u dnevni boravak.
Mignon je zalajala kao da želi dodatno staviti naglasak na tu izjavu.
»Nije želio pomaknuti datum?« upita Hero.
»Ne samo da nije htio pomaknuti datum, već o tome uopće nije želio raspravljati.« Teta
Bathilda se stropoštala na sofu pokraj Hero natjeravši Mignon da tiho zareži. »A tada je imao
dovoljno drskosti da mi kaže da ima nekog posla za obaviti i da je naš razgovor završen!
Možeš li ti to zamisliti? Kada je taj čovjek postao tako nepristojan, nemam blage veze. Vaša je
majka bila uzor civiliziranosti, mile moje, prava ledi, čak i bez titule, a ja ga sigurno nikada
nisam učila da je takvo ponašanje prema starijima normalno.«
Teta Bathilda se u svojoj nervozi posvetila prtljanju po suknji, a ta je neprestana kretnja
očito bila previše za Mignon. Mala je španijelka ustala s njezina krila i oprezno zakoračila u
Heroino krilo, gdje se smjestila uz jedan poduži, patnički uzdah.
Hero pogladi Mignonine svilenkaste uši. »Biste li željeli malo čaja, tetko?«
»Čaj bi mi dobro došao«, reče teta Bathilda.
»No ovaj se čajnik sigurno već ohladio. Phoebe, hoćeš li biti tako dobra i zazvati da nam
donesu novi?«
»Da, teta Bathilda.« Phoebe poslušno ustane.
Bathilda baci pogled prema djevojci dok je ova prilazila vratima. »Što misliš, koliko ona zna
o cijeloj ovoj stvari?«
»Vjerojatno sve«, umorno odgovori Hero. »Posluga si tu ne može pomoći da ne čuje, a oni
međusobno o tome pričaju, znaš već.«
»Bijedno ogovaranje!« Teti Bathildi izletjelo je jedno »pih«. Phoebe se vratila, a Bathilda
namjestila nešto uglađenije lice. »Hvala ti, mila moja. Drago mi je vidjeti da sam barem u vas
djevojke usadila nešto manira.«
»Mislim da ne postoji ta osoba koja bi Maximusa mogla natjerati da učini nešto što ne želi,
bilo to pitanje manira ili ne«, vedro izjavi Phoebe. »Ta on je vojvoda, na kraju krajeva.
Ponekad ga je teško zamisliti kao nešto drugo, ali i on je jednom morao biti samo bebica s
mrljom na licu.« Nesigurno se namrštila. »Bio je, zar ne?«
188
»Dakako da jest!« reče Bathilda. »Bio je tako dražesna beba, premda uvijek veoma ozbiljan,
još dok je bio u remenčićima za hodanje. Vaša majka znala se nasmijati na tu tako
dostojanstvenu facu.«
»Zaista?« Phoebe se nagnula naprijed. Razgovori o njihovim roditeljima su joj uvijek bili
zanimljivi. S obzirom na to da je bila samo malo djetešce kada su umrli, nije ih se sjećala.
»O, da«, reče teta Bathilda, »mada ju je tvoj otac uvijek korio zbog toga. Znao je govoriti da
će takva otmjenost u dječaka činiti dobrog vojvodu u muškarcu. I bio je u pravu — Maximus
je dostojan vojvoda, premda je tvrdoglav kao mazga.«
Sluškinje su ušle noseći novi servis za čaj i na trenutak je nastala tišina dok su kupile stari
čaj i posuđe te postavljale novi. Hero im je zahvalila, a one su se naklonile i u tišini napustile
prostoriju.
»Ovo izgleda prijatno i vruće«, reče teta Bathilda dok se pomicala naprijed na sjedalu da
nalije čaj. »Phoebe, želiš li šalicu? Hero?«
Hero je odmahnula glavom, a teta Bathilda utočila šalicu čaja za Phoebe, a zatim jednu za
sebe.
Teta Bathilda je sjela natrag sa svojom šalicom udišući paru. »Ah, ovo je iscjeljujuće. Ne
razumijem zašto me vaš brat mora toliko mučiti, drage moje.«
»Možda je taj posao bio jako važan«, ponudi Phoebe otpivši gutljaj čaja.
Teta Bathilda pristojno frkne nosom. »Rekao je to, a možda i jest tako mislio, ali ja zaista ne
vidim kako bi uhićenje nekakva neovlaštenog proizvođača džina, u najgorem dijelu St. Gilesa,
moglo biti tako važno bez obzira na to što on kaže ili misli.«
Na tu vijest Hero nesvjesno uštipne Mignon za uho i mala španijelka zaskviči. Maximus
namjerava uhititi proizvođača džina u St. Gilesu — danas!
Griffin je još jučer govorio da se bio posvađao s Maximusom.
Ako Maximus Griffina doživljava kao prijetnju njezinu braku s Thomasom, mogao bi
smatrati da će učiniti dobro djelo ako ga skloni s puta.
Hero je zadrhtala od jeze koja joj se uvukla u srce. Njezin brat znao je biti nemilosrdan, ali
zasigurno — zasigurno! — ne bi krenuo protiv Griffina sada kad se trebala udati za Thomasa.
Zar joj nije to obećao? Ali ne, zapravo, nije uključio riječ »obećanje« — jednostavno ju je upitao
želi li da uhiti Griffina. Aluzija je bila da će dati uhititi Griffina ako se ona ne uda za Thomasa.
No nakon toga se Griffin posvađao s Maximusom. Je li Maximus odlučio ukloniti opasnost
koju je Griffin predstavljao njezinu vjenčanju s Thomasom?
Teta Bathilda je pogleda. »Nešto nije u redu, mila moja?«
»Ja... samo sam se pitala kada Maximus planira uhititi tog proizvođača džina.« Hero zarije
prste u Mignoninu finu dlaku, a Mignon joj lizne dlan.
»Upravo sada«, odgovori teta Bathilda, umalo izazvavši Heroinu srce da prestane kucati.
»No dobro, u svakom slučaju uskoro. Dok me pratio prema vratima, mrmljao je nešto o tome
da će povesti vojnike i potražiti svoje doušnike.«
Hero se žurno nagnula naprijed. »Onda to još nije napravio? Još uvijek ima vremena?«
Teta Bathilda se doimala iznenađeno i stala polako spuštati svoju šalicu. »Pa, da,
pretpostavljam da je rako, mila. Zašto pobogu to pitaš?«
»Ja, ovaj, sjetila sam se jednog sastanka«, reče Hero te ustane sa sofe, odbacivši Mignon na
pod bez previše obaziranja.
189
Mali pas je zaskvičao i povukao se ispod sofe.
»Je li kočija još uvijek ispred kuće?«
»Ne znam«, dobaci teta Bathilda iza Hero dok je ova žurila prema vratima, »Hero, što se to
događa?«
No Hero je već bila u vanjskom hodniku i hitala prema stubama. Nije imala vremena za
objašnjavanje ni teti Bathildi ni Phoebe.
Nije imala vremena da potraži pomoć. Mora otići u St. Giles i upozoriti Griffina prije nego
što ga njezin brat baci u tamnicu...
Uz optužbu koja vodi na vješala.
KASNIJE TOGA POSLIJEPODNEVAThomas se, silazeći sa svojih kola, iznenadio ugledavši kočiju
ispred Lavinijine kuće. Namrštio se, a lagana mu je zabrinutost stala kljucati negdje u dubini
njegova uma dok je kucao na vrata.
Vrata je otvorio impozantan batler mrko ga odmjerivši svisoka, Thomas se nije zamarao
pristojnošću. Prošao je pokraj čovjeka i zamijetio kovčege i košare posložene uza zidove
hodnika.
»Gdje je?«
»Gospođa Tate je u svojim odajama«, kiselo prozbori tip — i ispusti riječ »milord«,
primijetio je Thomas.
Thomas potrči uza stube bez ijedne riječi. Kvragu i s tipom; taj je bio samo običan sluga.
Thomas je bio odlučan porazgovarati s Lavinijom o njezinoj posluzi, no umjesto toga, kada je
stigao do njezine sobe, samo se ukipio. U radnoj sobi svaka je ladica bila otvorena, a ormar
širom raskriljen. Haljine, suknje, čarape, cipele, košulje, i sve ostale ženske krpice i stvarčice
bile su posvuda pobacane. A u samom središtu toga nereda, Lavinia je davala smjernice
dvjema sluškinjama koje su pakirale odjeću u kutije.
»Što smjeraš?« oštro upita.
Začuvši njegov glas, podignula je pogled, a lice joj je potpuno problijedjelo.
Nešto u samoj blizini njegova srca se zgrčilo.
»Lavinia?«
»Martha, Maisie, pomozite lakajima u sobama u prizemlju«, naredi Lavinia.
Sluškinje su se spustile u naklon i napustile sobu, znatiželjno dobacujući pogled prema
Thomasu.
Nije ga bilo briga što se vrzma po njihovim kao grašak malim mozgovima.
»Što to radiš?«
Zadignula je bradu. »Pakiram stvari da mogu otići, dakako.«
Danas je nosila jednostavnu sivu haljinu — ni najmanje nalik njezinu uobičajenom stilu —
koja joj je, uz jarkocrvenu kosu boje vina, pridavala ozbiljan izgled.
Imao je divljački poriv da joj je strgne s tijela.
»Mislio sam...« Morao je zastati i progutati knedlu koja mu je odjednom zapela u grlu. Imao
je bolan, užasavajući dojam da bi mogao zaplakati. »Mislio sam da ćeš ostati sa mnom.«
»Zato što sam ti dopustila da spavaš sa mnom?«
»Da, prokletnice jedna!«
190
Uzdahnula je. »Ali već sam ti rekla da ti neću biti ljubavnica dokle god si oženjen za drugu
ženu, Thomase. Nikada se nisam u tom smislu predomislila.«
Okrenula se natrag prema krevetu, no on ju je grubo zgrabio za ruku. »Voliš me.«
»Da, volim.« Podignula je obrve i s tugom u očima zagledala u njega. »Ali znaš da ljubav
nema mnogo veze s tim.«
»Prokleta bila«, tiho je rekao i, možda zbog toga što je bio očajan, zarobio joj usta.
Dopustila mu je. Stajala je mirno i spokojno, ni najmanje se ne opirući dok je on svojim
usnicama osvajao njezine. Imala je okus po menti i čaju, i on proštenje osjećajući kako mu se
diže.
Uvijek bi mu to učinila, još od prvoga časa kada ju je ugledao kako se smije nekom drugom
muškarcu u plesnoj dvorani.
Uspijevala je u njemu probuditi onu njegovu životinjsku stranu, natjerati ga da zaboravi na
svoj stalež, na činjenicu da je istaknuti član Parlamenta i džentlmen koji posjeduje ogromne
površine zemlje.
Znala ga je pretvoriti u muškarca, i to na način na koji bi na kraju od njega ostao jedino
muškarac. U prošlosti ju je mrzio zbog toga, zbog toga što ga je podsjećala da se ispod
hermelina u njemu skriva samo čovjek od krvi i mesa, baš kao i u svakom bijedniku u
Londonu koji se bori za život. No ovdje, sada, više nije mario. Izgubit će je, jednom zauvijek.
Jednostavno će odšetati, i ona, i crvena kosa boje vina, i smijeh koji ti zavrti glavom, i te
obične smeđe oči koje su vidjele sve njegove besramne tajne i voljele ga unatoč tome.
I na kraju, kada je napokon odmaknuo svoja usta od njezinih, jednostavno ga je pogledala, a
zatim se okrenula. Podignula je čarapu i stala je pažljivo namatati. »Zbogom, Thomase.«
Pao je na koljena, ondje u njezinoj sobi, na sag koji je na mjestima bio pohaban, i izrekao
prvu stvar koja mu je pala na pamet. »Molim te Lavinia, udaj se za mene«
»IZGLEDATE KO DA STE UMRLI, a onda su vas otkopali nakon što ste bili zakopani puna tri dana«,
srdačno je Griffina pozdravio Deedle te večeri u St. Gilesu. Deedle nagne glavu i pobliže se
zagleda. »A k tome ste još u međuvremenu bili i u paklu.«
»Hvala ti, i jesam«, progunđa Griffin puneći zobnicu za Ramblera.
Nije imao dovoljno povjerenja ni u jednoga muškarca u pecari da mu prepusti nadzor pa je
bio prisiljen gurnuti Deedlea na dužnost. Njegov je sobar stajao naoružan do zuba poput
gusara, o remen je zakačio dva pištolja i jedan mač. Griffin pogleda prema nebu. Dan je brzo
odmicao, a noć stala bacati duge sjene u St. Gilesu.
Deedle gurne jezik kroz rupu na prednjim zubima. »Kaj vam se dogodilo, milord?«
Griffin odmahne glavom, a zatim zastane jer mu je u glavi zabubnjalo. »Ništa o čemu bi
trebao brinuti.«
Deedle frkne nosom. »Ak vi tak velite.«
»Uzmi ili ostavi, fućka mi se.« Griffin uđe u prigušenu unutrašnjost skladišta pecare.
Večeras nije imao dovoljno strpljenja raspravljati se s Deedleom.
»Ostavljam onda«, reče Deedle poskakujući ne bi li održao korak s njim.
»Što se dogodilo otkad sam zadnji put bio ovdje?« upita Griffin.
Deedle uzdahne. »Tijekom noći smo izgubili još dva čovjeka. To nas svodi na petoricu, ak
ne brojim nas dvojicu.«
191
»Jesi li im ponovno udvostručio plaću?«
Deedle potvrdno kimne. »Baš kao što ste rekli. Al to nije baš zadržalo onu dvojicu da ne
odmagle.«
»Pretpostavljam da ionako više nije važno«, nastavi Griffin. Ravnodušno je promatrao
preostale ljude kako džinom pune drvene bačve. »Cijela će ova stvar završiti do sutra.«
Deedle požuri pokraj njega kako bi ga pogledao u lice. »Dakle, večeras?«
»Da.« Griffin je pogledom prelazio preko bakrenih kodova, bačava već punih džina, vatre, i
golemog skladišta. Preko svega za što su se on i Nick toliko teško trudili da sagrade. »Da,
večeras.«
»Isuse«, Deedle uvuče zrak. »Jeste sigurni? Imamo manje od tuceta ljudi, da ne govorim da
se nismo opskrbili ni približno kolko ste htjeli. Milord, to je skoro ravno samoubojstvu.«
Griffin se opet zagledao u Deedlea ravnodušna pogleda, u glavi mu je bubnjalo, a u ustima
je nosio gorak okus krvi i žuči. Izgubio je Hero, izgubit će majku koja ostaje u Londonu,
nikada nije ni zadobio mogućnost da se pomiri s Thomasom, a Nick, njegov dragi prijatelj, bio
je mrtav i sahranjen. Prokleta pecara bila je sve što mu je ostalo u Londonu.
»Sad ili nikad. Neću više duže čekati. Želim već jednom svršiti s ovim.« Okrenuo se i
pokupio jedan od onih zlogukih mačeva kojim su se koristili njegovi ljudi, a zatim ponovno
uperio pogled u Deedlea. »Jesi li uz mene ili ne?«
Deedle proguta knedlu i primi se za pištolj. »Jesam, milord, jesam.«
192
Osamnaesto poglavlje
Suze ispuniše oči kraljice Ravenhair na jednostavnost i ljepotu poruke ogledalca. Držala je
ptičicu u udubljenju svojih dlanova. »Što da radim?« šaputala je nježnom paperju.
»Koga bih trebala uzeti za muža?«
Pustila je ptičicu i ona je odletjela. No umjesto da nestane u noći kao inače, nakon nekoliko
minuta se vratila.
Sletjela je, otvorila kljun i zapjevala.
Pusti srce neka odluči...
kružen je«, reče Freddy zadovoljno te večeri. »Iz toga se Reading ne bude izvuko živ,
O reko bih. Izgubil je Nicka Barnesa, a većina ga je njegovih ljudi već napustila.«
Charlie kimne, jednim uhom slušajući sudaranje kockica u svojim prstima, a drugim
uhom osluškujući zvukove koji su dolazili odozgo. »Naš je doušnik rekao Wakefieldu gdje se
nalazi Readingova pecara?«
»Reko mu je i baš sad dok mi tu pričamo, vodi ga u Readingovu pecaru«, kaže Freddy.
Toliko je zračio od veselja da je umalo pogledao Charlieja ravno u facu.
Umalo, ali ne sasvim.
Charlie baci kockice na stol. Dvije jedinice. Zmijske oči.
Na trenutak je zurio, očaran lošim znamenom.
Dvojka je mogla predskazivati smrt, ali čiju — njegova neprijatelja ili njegovu vlastitu... ili
možda žene koja je ležala iznad njih?
»Izvući ćemo ga van«, promrmljao je Charlie, još uvijek opčinjen nesretnim bacanjem.
»Izvući ga, ubiti, i zapaliti pecaru.«
NEBO JE POSTAJALO SIVO kada je Hero sišla s kočije na rubnom dijelu St. Gilesa.
»Ne sviđa mi se ovo, miledi«, reče njezin sluga George.
Podignuo je fenjer i istodobno posegnuo za pištoljem koji mu je dala.
Začuo se povik s mjesta gdje se skupina ljudi svađala iznad prevrnutih kola podalje na cesti.
Njezina kočija zapela je iza te nesreće i to na ulici koja je bila preuska da bi se vozilo moglo
okrenuti.
»Razumijem tvoj prigovor«, progovori Hero. »Ali ja ne mogu čekati da raščiste cestu. Moglo
bi potrajati satima.«
193
»Ispričavam se, miledi, ali zar ne bismo mogli poslati poruku kući da nam se pridruži još
jedan ili dvojica slugu?«
»Rekla sam ti. Nemam vremena.« Hero zadigne suknju i stane se odrješito odmicati od
kočije i mjesta na kojemu se dogodila nesreća.
»Ali kad se spusti mrak«, George se i dalje osjećao nelagodno. »Što ako nas napadnu,
miledi?«
»Imaš pištolje«, umirujuće reče Hero.
George nije izgledao uvjeren takvim jamstvom, no nije se više protivio. Umjesto toga stao je
pozorno promatrati okruženje ti kojem su se nalazili.
Hero se ugrizla za usnicu omatajući se ogrtačem.
Nije mogla kriviti Georgea. Ovaj pothvat jest bio opasan — veoma opasan. U svakoj drugoj
situaciji uopće ne bi ni razmišljala da se zaputi u St. Giles nakon što se spusti mrak, a sasvim
sigurno ne pješice i to sa samo jednim tjelesnim čuvarom. Bila je prilično svjesna opasnosti
koje su vrebale u St. Gilesu.
No kakav je drugi izbor imala? Morala je stići do Griffinove pecare što je prije moguće. Nije
željela riskirati i pobuditi sumnje kod tete Bathilde vodeći sa sobom još jednog slugu.
Hero se osvrnula oko sebe. Ulica u kojoj su se nalazili tonula je u mrak i bivala napuštena
dok ju je tako promatrala. Činilo se da se svi žele zavući negdje u zatvoren prostor prije nego
što sve obuzme potpuna tama. Zadrhtala je. Gospode dragi, što ako je zakasnila i ako je
Maximus već izvršio prepad na destileriju? Sama pomisao na Griffina vezanog lancima,
pomisao na to kako su ga bacili u neku bijednu tamnicu, bila je gotovo nepodnošljiva. Bio je
tako ponosan! Ili još gore, što ako se odupirao uhićenju? Što ako su ga već upucali?
Umalo je zaplakala na tu pomisao. Ovo je bilo bezumno.
Još prošle noći tako ga je jasno odbila kao da mu je to iscrtala na papiru. Sada je hitala
ulicama St. Gilesa u strahu za njegov život.
Zar je poludjela? Ili je jednostavno učinila strahovitu pogrešku?
Zašto ga je uopće odgurnula od sebe? Ti svi tako dobro promišljeni razlozi koje mu je
navela, uvjerljivo obrazložena bit problema, ništa više nije imalo smisla. Sve što je znala bilo
je ono što je osjećala duboko u svome srcu: željela je Griffina. Unatoč njegovoj neobuzdanosti,
unatoč ne baš tako čistoj prošlosti, usprkos činjenici da se njezin brat spremao uhititi ga zbog
proizvodnje džina.
Željela je Griffina. Umrla bi da mu se bilo što dogodi, i uistinu se bojala da bi joj život bez
njega postao jedan dugačak, turoban, dosadan test izdržljivosti. Željela ga je, trebala ga je, i
da, voljela ga je — priznala si je tek sada kada bi moglo biti prekasno. Voli ga.
I to je bilo sve što je bilo važno.
»OVO JE ŠAŠAVO«, promrsi Deedle jedva čujno.

Griffin se preko ramena osvrne prema njemu. Noć je bila pala, a uličicu iza skladišta pecare
progutala je tama. Tmina je bila prava blagodat za grabežljivce noći i skrivala je podjednako
ubojice koje su vrebale i napadače koji su se prikradali.
Dakako, sjene su skrivale i one koji su vrebali grabežljivce. Večeras su to bili Griffin i Deedle.
Griffin je prstima provjerio da li mu je pištolj napet. »Možda i jest šašavo, ali to nam je
jedina šansa.«
194
Deedle progunđa. »Vikar i njegova banda nas neće očekivat — to je sigurno, barem ne da
sjedimo tu u mraku.«
Nešto je zastrugalo i Griffin okrene glavu prema zvuku, tiho i oprezno. Na uličicu je
izletjela tamna figura.
»Mačka«, prošapće Deedle. »Mislite da će Vikar večeras napast?«
»Čekao je još od trenutka kad su smaknuli Nicka«, promrmlja Griffin.
»Nada se da je većina mojih ljudi odbjegla — što i jesu, kvragu i to — i želi me naći
obezglavljenog i očajnog. Rekao bih da je sva prilika da to bude baš ovu noć.«
Deedle je uhvatio Griffina za rame upravo u trenutku kada je Griffin ugledao kako se
pomiču sjene. Tri muškarca šuljala su se ulicom.
Jedan je skočio naprijed i šakama se primio za zid skladišta. Ako je Griffin ispravno slutio,
činilo se da su namjeravali ponovno zaštopati dimnjake i pripremiti teren za ostale koji stižu
u napad.
Griffin tiho krene u napad, brzo i bez glasa. Prvog je čovjeka uhvatio za kosu i kundakom ga
opalio po glavi. Čovjek se stropoštao poput oborena debla. Drugi je muškarac povikao, no
Deedle ga je ustrijelio. Griffin se okrenuo i naciljao čovjeka koji se verao uza zid. Povukao je
okidač i osjetio kako mu se prsa šire od divljačkog veselja što je i tog tipa oborio.
Tada ga je netko udario postrance. Pištolj mu je izletio iz ruke. a zatim ga je netko silovito
odbacio prema zidu.
Njegov napadač bio je pravi gorostas sa šakama dostojnima jednoga diva koje su ga udarale
posred lica i trbuha. Griffin je nastojao doći do zraka, lelujao je, svijet se okretao oko njega.
Povukao je pištolj i pucao ravno u lice drugoga čovjeka.
Na jednoj je strani svoga lica osjetio kako ga pecka barut i kako ga je poprskalo nešto vlažno
i ljepljivo. Odgurnuo je tijelo ustranu i podignuo pogled dok su mu uši bile neobično nagluhe.
Ljudi su nahrupljivali na drugom kraju uličice trčeći prema njemu i Deedleu, najmanje
dvadesetorica njih, a možda i više.
Bila je to zamka, pomislio je, čudno namještena. Vikar ih je čekao da se pojave kod zida
skladišta pecare. Tako su i učinili.
Griffin pođe prema središtu uličice i okrene se izvlačeći mač kako bi se suočio s
nadolazećim pokoljem.
»Milord«, krkljao je Deedle pokraj njega. »Koji je to sad vrag?«
Griffin se osvrnuo preko ramena i shvatio da druga skupina ljudi blokira drugi kraj ulice,
marširajući u ravnoj liniji ravno prema njima. Iza njih su se kretali ljudi na konjima.
»Vojnici.« Ispljunuo je krvavu pljuvačku na prašnjavi pod ispred svojih stopala.
»Ako se ne varam, vojvoda od Wakefielda je došao uhapsiti me.«
»Dobri Bože na nebesima«, promrsi Deedle. »Mrtvi smo, milord, mrtvi!«
A Griffin zabaci glavu i stane se smijati. Zvuk je odjekivao s prljavih opeka zida koji je
omeđivao uličicu u kojoj će izgubiti život.
SILENCE JE POŽURILA KUĆI kroz zamračene ulice St. Gilesa.

Namjeravala je samo nakratko posjetiti jednu od dojilja sirotišta i djetešce koje joj je
predano na brigu. No tog trenutka kada je ušla u ženin stan, osjetila je jedak miris džina.
Uslijedile su rasprava, prosvjedi i jedna prilično neugodna scena nakon koje je na kraju
195
napustila stan zajedno sa siročetom. Rez obzira na to koliko je suosjećanja imala prema dojilji
— udovici koja je i sama imala dijete — Silence nije mogla dovoditi u pitanje dobrobit tako
malena djeteta. Dojenče je bilo tek oko mjesec dana staro — bila je to krhka dob za dijete.
Poznavala je i drugu ženu koja bi mogla dojiti dijete, no ona je živjela gotovo milju udaljena
od prve i u posve suprotnom smjeru od sirotišta. Požurila je k njoj brzo koliko je god mogla s
djetetom u naručju. Na kraju je Silence bila zadovoljna zamjenom. Polly, novu dojilju, dom je
već prije uzimao u službu i njezine su usluge uvijek bile zadovoljavajuće. Premda su njezina
vlastita djeca sada već bila odbijena od prsa, Polly je uvjerila Silence da ima dovoljno mlijeka i
za siroto dijete.
Bila je zadovoljna onime što je uspjela obaviti toga dana, no bilo je iscrpljujuće i ujedno
razlog zbog kojega se sada zatekla vani nakon što se već spustio mrak.
Silence je čvršće stegnula lagani vuneni ogrtač oko ramena i bacila pogled prema tamnim
vratima pokraj kojih je prolazila. Silno se trudila ne razmišljati o nekoj od onih jezovitih priča
koje je čula od Nell — te okorjele pripovjedačice horor priča. O ženi koju je udavio ljubavnik. O
ženi koju su tri pijanca odvukla u jednu od uličica i divljački silovala. O ženi koja je izašla da
kupi mesnu pitu za svoje četvero djece, a zatim jednostavno nestala da bi naredni dan, u
jednoj od ulica, bila pronađena samo njezina cipela.
Silence je zadrhtala. Sve Nelline priče imale su dva zajednička obilježja: sve su govorile o
ženama koje su same bile vani.
I sve su se dogodile nakon što se smračilo.
Odnekud odozgo začuo se jauk i Silence se spotaknula.
Nalazila se u širokoj ulici, no u blizini nije bilo nijedne ulice koja bi je presijecala. Tek je
jedna treperava svjetiljka visjela ponad obućarske radionice. Začuli su se glasovi i u daljini je
ugledala svjetlost koja je sve više jačala kako joj se približavala.
Silence se očajnički ogledavala. Jedan je čovjek bijesno opsovao. Tada se ispred nje, iza ugla
ulice pojavila skupina ljudi. Među njima je bilo muškaraca koji su nosili baklje, no bilo je tu i
žena. Naguravali su se i vikali, a u središtu grupe nalazilo se neko bijedno stvorenje koje su
vukli za okovratnik.
Netko je razbio prozor i Silence se trgne. Već se stala povlačiti, okrećući se ne bi li pohitala
natrag u smjeru iz kojeg je došla. No taj je smjer bio dalje od doma. Pogledala je preko ramena
baš kada su dvojica muškaraca povukla jadnika kojeg su bili uhvatili prema sredini ceste i
stala ga batinati.
»Imajte milosti!« začula je žrtvu kako zapomaže.
Uslijedio je niz psovki, a usred jednog promukla povika razaznala je riječ: »Cinkaroš!«
O Bože, linčovali su jednoga od onih dojavljivača o džinu.
Nešto dalje otvorila su se vrata, no kada je puna nade pogled usmjerila tamo, ugledala je
kako kroz njih izlazi još više ljudi i kako trče prema groznom prizoru koji se odvijao iza nje.
Ulica je odjednom bila preplavljena podivljalim mnoštvom. Netko ju je odgurnuo i Silence je
posrnula. Udarila je o zid kuće, a zatim pokušala povratiti ravnotežu.
Odjednom se pred njom stvorio pijan muškarac. Razvukao je svoja ružna usta u podrugljiv
osmijeh, a dlanove stegnuo u šake. Bez ijedne riječi joj je ščepao kapuljaču, skinuo je s glave i
tako povukao njezinu kosu izazvavši joj bol. Iza njega, baklje su poletjele u zrak okružujući
njegovo mračno lice paklenom narančastom aureolom. Što su za ime Božje radili tom
sirotom doušniku?
196
No sada nije mogla razmišljati o tome jer se ono gore nalazilo ravno pred njom.
Ružan se čovjek zlokobno nadvio nad nju.
Silence se bacila udesno i na časak osjetila ogromno olakšanje jer je bila pomislila da se
oslobodila.
No tada ju je za kosu ugrabila snažna šaka i ona je postala svjesna da će se ova noć
pretvoriti u noćnu moru.
197
Devetnaesto poglavlje
Te noći kraljica se nemirno okretala na svom kraljevskom krevetu, no ujutro je donijela odluku.
Odjenula se pažljivo odabravši svoju najljepšu haljinu boje zlata i krunu od dijamanata i
rubina. Potom se zaputila prema prijestolnoj dvorani kako bi se suočila s proscima. Prinčevi su
također odjenuli svoje najbolje ruho. Princ Eastsun je sjajio u odijelu od zlata i srebra, princ
Westmoon je nosio prsluk opšiven smaragdima, a princ Northwind je bio sav u biserju. Sva
trojica muškaraca stajala su gorda i lijepa, savršena u svom svojem blještavilu.
»Jeste li donijeli odluku?« Upitao je princ Eastsun.
Kraljica Ravenhair je nakrivila bradu. »Da...«
rvi val napadača navalio je poput udarnog ovna. Činilo se da nemaju pištolje, no bili su
P naoružani toljagama, a nekolicina je imala mačeve. Griffin je opalio posljednji hitac iz

pištolja koji mu je preostao i oborio čovjeka koji je predvodio napad.
Izvukao je mač. »Za Nicka Barnesa!«
Iza njega se začuo pucanj, a zatim su ih Vikarovi ljudi s jedne, a vojnici s druge strane stali
okruživati tako da su se on i Deedle našli u središtu meteža.
Griffin zamahne mačem i gotovo otkine ruku nekom tipu. Čovjek je zaurlao, pao na pod i
završio pod konjskim kopitima.
Na časak je, kroz gomilu uskomešanih ljudi, Griffin ugledao lice — ili nešto slično licu iz
noćnih mora.
Koža toga čovjeka izgledala je kao da se pretvorila u vosak i klizila je niz lubanju da bi se na
kraju stvrdnula u grotesknu parodiju onoga što se zove licem. Griffin trepne, a snoviđenje
nestane.
Griffin je udario još jednog čovjeka i sam primio težak udarac natrag. Netko je prema
njemu zamahnuo toljagom i opalio ga po lijevom ramenu od čega mu je utrnula cijela ruka.
Zavrtio je glavom, pokušavajući s očiju otresti tanak mlaz krvi. Nije se čak ni mogao sjetiti iz
koje je rane curila krv. Očekivao je da će svakog trenutka biti pogođen ili proboden s leđa i
nije više ni mario ogledati se.
Smrt će ga vrlo brzo sustići.
Pokraj njega Deedle je opsovao. Griffin se okrene i ugleda ga kako tetura ispred tri
muškarca. Ruka mu je plivala u krvi.
198
Griffin poviče i nasrne na Deedleove napadače. Osjetio je kako mu se lice razvuklo u
osmijeh kada je uspio prvog tipa baciti ustranu. Druga su dvojica podvila rep i pobjegla. Tada
je, sasvim iznenada, nastala stanka, a on se zatekne licem u lice s ulaštenom crnom čizmom
urešenom zlatnom mamuzom. Podigne pogled i primijeti kako ga Wakefield smrknuto
promatra sa svog golemog crnog konja.
»Reading!« poviče Wakefield. »Je li ovo vaša pecara?«
»Jebi se«, odgovori Griffin i laktom zada jak udarac ravno u facu nekog niskog šepavca.
Wakefield izvuče pištolj, nacilja iznad Griffinove glave, povuče okidač i opali umalo
oglušivši Griffina. Ponovno se zagledao u Griffina, i mršteći stao pomicati usnice, no Griffin
ga nije mogao čuti.
Netko ga je gurnuo s leđa i Griffin se okrene. Deedle se poslužio pištoljem da po glavi
izudara jednog čovjeka.
Griffin je osjetio kako ga netko dodiruje po ramenu pa izvuče mač.
Wakefield se trzne, a zatim dlanovima okruži usta i poviče: »Jesu li ovo vaši ljudi?«
»Zar bili se borio protiv vlastitih ljudi?« ogorčeno upita Griffin.
Izmaknuo se ustranu kada je prema njemu zateturao novi lik, a zatim tipu podmetnuo
nogu i na kraju ga zlobno nogom šutnuo ti glavu. Osvrnuo se oko sebe.
Većina Vikarovih ljudi je kaotično bježala pred mnogo iskusnijim vojnicima.
»Čini se da onda imaš poslovnog rivala«, primijeti Wakefield.
Izvukao je svoj mač i sagnuo se da oštricom po licu opali nasilnika koji je prodro do njih.
Čovjek se uslijed brzine vlastita naleta i siline zadobivena udarca zavrtio oko sebe, a zatim ga
je Griffin dokrajčio udarivši ga u potiljak drškom mača. Griffin je gledao kako se tip
stropoštao na pod, a tada se sa sarkastičnim odgovorom na usnicama okrenuo prema
Wakefieldu.
No iza Wakefieldova golema konja ugledao je izvjesnu kretnju, i umjesto da odgovori,
ramena mu se ukoče od užasa.
Ondje, na početku ulice, Hero je korak po korak napredovala prema mjestu borbe u pratnji
sluge naoružanog samo jednim fenjerom i pištoljem koji mu je podrhtavao u rukama.
»Kriste«, reče Griffin ispustivši dah.
Wakefield se ogledao preko ramena. »Koga vraga moja sestra radi ovdje, Reading?«
ni pred kim nije klečao. Kad je pogledao Laviniju, postao je svjestan koliko je
THOMAS JOŠ NIKADA
ponizno morao izgledati taj položaj, no upravo je to i bio cilj — prosio je njezinu ruku.
Doista, bio je očajan za tom rukom. Ako ga Lavinia ostavi, ništa mu više ne preostaje. Kada
bi to tražila, puzao bi do nje na rukama i koljenima.
Je li ona uopće ima pojma u kakvom bi ga škripcu ostavila?
No njezine smeđe oči ispunile su se suzama i sada su svjetlucale. »Znaš da se ne možeš
oženiti mnome, Thomase. Već si mi to toliko puta tekao.«
Stala se okretati od njega, no on se u tili čas podignuo s tepiha i primio je za dlan držeći ga u
svojim rukama. »Rekao sam to, ali sam lagao, Lavinia. I samome sebi i tebi. Mogu se oženiti
tobom.«
»A što je s Anne? Što je s tvojim strahovima od nevjere?«
Osjetio je kako mu u grad ima raste ona sramotna panika. »Ti strahovi nisu više važni.«
199
»Jesu.« Duboko udahne. »Jesu, itekako. Anne te užasno povrijedila i još od toga vremena ne
vjeruješ nijednoj ženi. Ne mogu živjeti u neprestanom strahu da ću učiniti nešto što ćeš ti
pogrešno protumačiti.«
»Ne!« On zatvori oči pokušavajući se kontrolirati kako bi mogao izreći tu tako važnu
molbu, »Priznajem, bio sam pravi gad što sam ikada posumnjao u tebe. Nikada me nisi
iznevjerila cijelo to vrijeme dok smo bili zajedno. Nisi ti bila ta koja je pronašla nekog dragog.
Bio sam to ja.«
»Ali —«
»Ne, pusti me da dovršim.« Stisnuo joj je ruku. »Znam da je problem u meni. Griffin mi je
rekao da nikada nije zaveo Anne, a ja sam ipak odbio dati mu to zadovoljstvo i priznati da mu
vjerujem. Molim te, molim te, Lavinia, vjeruj mi. Daj mi da ti dokažem da se mogu
promijeniti.«
Odmahivala je glavom bezuspješno pokušavajući otresti suze. »A što je s Parlamentom? ili
naslijeđem markizata?«
»Zar ne vidiš?« Zavrtio je glavom tražeći prave riječi, i to on koji je bio poznat po svojoj
rječitosti na podiju Doma lordova. »Ništa od toga nije važno. Bez tebe, ja sam samo sjena od
čovjeka, tek natruha. Parlament, čak i markizat, mogu preživjeti bez mene, ali ja ne mogu
preživjeti bez tebe.«
Moglo se čuti samo kako je udahnula.
»Volim te, Lavinia.« Rekao je sada već očajan. »Mislim da se to nikada neće promijeniti, jer
sam već pokušao to zaustaviti i nisam uspio. Volim te i želim se oženiti tobom. Hoćeš li se
udati za mene?«
»O, Thomase!« Napola se smijala, napola plakala.
Oči su joj bile crvene, obrazi zamrljani, a opet, bila je to najljepša žena koju je ikada vidio.
»Da, udat ću se za tebe.«
kako stoji pokraj Maximusa, Hero je potrčala. Svuda uokolo njih vodila
ČIM JE UGLEDALA GRIFFINA
se beznadna bitka i ljude su osvjetljavale treperave baklje, no ona je imala oči samo za tu
dvojicu muškaraca. Dobri Bože, zar se njezin brat spremao ubiti njezina ljubavnika?
»Miledi!« povikao je George i zaustavio udarac jednoga od muškaraca s dugačkom palicom.
»Miledi, molim vas!«
Griffin se sagnuo i zaobišao Maximusova konja. Odgurnuo je ustranu tipa koji mu se našao
na putu, ubo mačem drugoga, a trećega opalio prvo šakom zatim nogom. Cijelo to vrijeme
nije skidao pogleda s Hero. Čak i tako, u zamračenoj ulici, činilo se da mu svijetle zelene oči
sjaje divljačkim sjajem.
Dostigao ju je upravo u trenutku kada je George povikao i opalio pištoljem.
Hero se trgnula i, okrenuvši se, ugledala čovjeka kako sav zakrvavljen pada Georgeu pred
noge.
A tada ju je netko zgrabio za ramena i zavrtio. Griffin ju je ljutito strijeljao pogledom.
Izgubio je periku i krvario iz ozljede na čelu. Krv, koja mu se bila osušila s desne strane lica,
sada je već postala crna, a desno oko je usred zgrušane krvi izgledalo kao u demona.
Umalo se onesvijestila od olakšanja što ga vidi živog i zdravog. Hvala Bogu što je stigla na
vrijeme. Hvala Bogu što ostatak svoga života neće morati provesti oplakujući ga.
Hvala Bogu —
200
Griffin otvori usta. »Koga vraga radiš ovdje, ti jedna blesava ženo?«
Zatreptala je i protrnula. »Upravo sam provela sat vremena putujući kroz cijeli London ne
bih li došla do tebe!«
»Rekao sam ti da nikada ne ideš sama u St. Giles!« Protresao ju je.
»George je bio —«
Frknuo je nosom. »George! Jedan čovjek! I to po noći! Zar si potpuno izgubila zdrav razum?«
Zabacila je ponosno bradu. »Došla sam spasiti tebe, tebe... ti gade!«
Suze poniženja i boli preplavile su joj oči.
Odgurnula se od njega i okrenula u bijeg.
Promrsio je sasvim neprikladnu psovku i zgrabio je straga. Okrenuo ju je prema sebi, a
zatim usta spustio na njezina, strastveno i ljutito i, oh, tako živo.
Bila je sretna, toliko sretna što je on dobro, premda je maločas bio tako užasan prema njoj,
da mu je spremno podala svoja usta i čvrsto ga, koliko je god mogla, rukama obujmila oko
vrata. Slika, glasovi, mjesto, sve je to nestajalo sve dok nije ostalo samo njih dvoje, sami u
svome svijetu.
Mogla je čuti vlastito srce kako glasno kuca. Mogla je onjušiti miris baruta i znoja na njemu,
i ti oštri, jetki mirisi činili su ga stvarnijim. Življim. Mogla je okusiti vlastite suze na njegovim
usnama — bile su to suze sreće.
»Hero«, promuklo je rekao.
»Griffine«, uzdahnula je.
»Isuse«, s gnušanjem promrsi netko u blizini.
Griffin podigne glavu ne skidajući svoj smaragdnu zeleni pogled s njezina. »Odlazi,
Wakefielde.«
Heroine oči raširile su se od straha i ona se stala mahnito ogledavati sve dok nije ugledala
brata koji je još uvijek jahao svoga crnog konja i s neodobravanjem ili promatrao s visine.
»Ne možeš ga odvesti!« zajecala je i objesila se na Griffinova široka ramena. Maximus će
teško uhititi Griffina ako ga bude zaštitila svojim tijelom.
»Neće me uhititi«, reče Griffin arogantno kao i uvijek. »Ne ako se udaš za mene.«
»Ucjenjujete li vi to moju sestru?« zarežao je Maximus.
»Ako baš moram.« Griffinov se pogled ponovno spustio na njezine oči i ono što je u njima
ugledala natjeralo je njezino srce da se slobodne vine. »Učinit ću ama baš sve što moram da se
oženim tobom, Hero.«
Nemirnim prstima gladila mu je čeljust, jedini dio lica koji mu nije bio prekriven krvlju.
»Ne moraš me ucjenjivati da se udam za tebe. Volim te.«
Sjaj u očima mu se rasplamsao i snažno ju je opet privinuo k sebi. »Stvarno to misliš? Hoćeš
li se udati za mene?«
»Rado«, uzdahnula je.
Sagnuo je glavu i poljubio je, no upravo kada je stala otvarati usta, on se ponovno prenuo.
»Milorde!« Vojnik dotrči do Maximusa.
»Nekakvi su neredi zapadno odavde. Da pošaljemo po pojačanje?«
Hero s užasom pogleda Griffina. »To je na mjestu gdje se nalazi sirotište!«
201
On kimne glavom. »Točno.« Osvrne se i zaurla: »Deedle!«
U tom trenutku pojavio se Griffinov sluga, kosa mu je bila nakostriješena, jedna ruka sva u
krvi, no još se uvijek držao uspravno. »Da, milord?«
»Jesu li Vikarovi ljudi zagrizli mamac?« zagonetno upita Griffin.
Maximus se namršti. »Što je sad to?«
Deedle se nasmije od uha do uha. »Njegovi su ljudi unutra, a naši vani, milord.«
»Onda učini to.«
Deedle kimne. Stavio je dva prsta među usnice i ispustio piskutav, prodoran zvižduk.
Griffin se obrati Maximusu: »Predlažem da pozoveš svoje ljude k sebi.«
Maximus sumnjičavo podigne obrve, no ipak poviče: »Svi ovamo!«
Istoga časa su se svi preostali vojnici uputili prema njemu.
»Nekak predugo traje, jelda?« zabrinuto reče Deedle.
BUM!
Od snažnog potresa zadrhtalo je do. S obližnjih kuća otpale su cigle, a istodobno je žarka
svjetlost osvijetlila noć. Smrad dima ispunio je zrak.
Hero se uhvatila za Griffina. »Što je to bilo?«
»Ovo će Vikara spustiti na zemlju.« Griffin se glasno nasmijao. »Nicku bi se svidjela zgodna
stupica koju smo postavili Vikaru i njegovim ljudima.«
Maximus, koji je promatrao eksploziju, okrenuo se i pogledao prema Griffinu. »Ti si pecaru
digao u zrak, je li?«
Griffin se zacerekao. »Nemam blage veze o čemu govoriš. No čak i da jesam, moglo bi to biti
zbog jedne vrlo uporne dame koja mi je nedavno ukazala na sve zlo koje nastaje zbog džina i
njegove proizvodnje.«
Heroino srce se rascvjetalo, a suze zapekle oči. »Oh, Griffine!«
Maximus progunđa. »Stvarno si pravi dosadnjaković, ali pretpostavljam da te moram
prihvatiti u obitelj.«
Zagledao se u Hero.
Ona ponosno digne bradu. »Osim ako ne želiš da pobjegnem i potajno se vjenčam.«
Maximus se naježi. »Da takvo nešto učiniš, teta Bathilda mi ne bi prestala predbacivati.«
Sagnuo se i pružio Griffinu ruku. »Primirje?«
Griffin prihvati ponuđenu ruku. »Primirje.«
»A sada«, Maximus se uspravi u sedlu, »gdje je to sirotište?«
SILENCE JE POGLEDALA pijanu mrgu koja joj se primicala i pitala se hoće li htjeti živjeti nakon što
ovaj svrši s njom.
Iza muškarca se začuo povik. S obzirom da je to bio samo jedan od mnogih grubih glasova
koji se čuo te noći, njezin ga je napadač ignorirao. Ali nije mogao ignorirati ruku koja mu je
tresnula rame. Pijani nasilnik se počeo okretati, no odjednom se zavrtio neobično otmjenim
pokretom koji je završio tako da se našao na podu licem prema zemlji.
Silence je zatreptala i pogledala svog spasitelja.
A tada je mogla samo zuriti. Čovjek pred njom izgledao je nešto nalik pantomimičaru.
Nosio je hlače i tuniku s uzorkom harlekinovih crvenili i crnih rombova. Na nogama je imao
202
visoke crne čizme, a crne rukavice s manšetama prekrivale su mu ruke. Groteskna
polumaska s golemim kukastim nosom zaklanjala mu je lice i ostavljala otkrivene samo usta
i bradu. Kada ga je pogledala, skinuo je velik crn šešir široka oboda i, zamahnuvši njime,
uljudno joj se naklonio.
»Vi ste Duh St. Gilesa!« izvalila je.
Usne su mu se lagano izvile u osmijeh, no nije ispustio glasa već je jednostavno šeširom
pred sobom gestikulirao kao da joj želi pokazati kojim putem tla pode.
»Ja živim tamo«, reče ona osjećajući se pomalo budalasto što razgovara s nijemim
komedijašem.
Usne su mu se stisnule, ponovno se naklonio i sasvim jasno i odlučno joj pokazao da krene
u suprotnom smjeru od doma.
»Pretpostavljam da ti mogu vjerovati?« reče ona.
Cerekao se, što je ni najmanje nije umirilo. A s druge pak strane, on ju je spasio i uz takvu
ozloglašenu pratnju, nije se trebala bojati da će je opet netko napastovati.
»No dobro.« Zadignula je suknju, a tada stala kao ukopana na mjestu ugledavši osobu koja
se pojavila iza njega.
Ondje, na drugoj strani ulice, nalazio se Mickey O’Connor. Stajao je okrenut joj licem, ruke
je stavio na bokove, njegove prekrasne obrve bile su lagano naborane i nije činio ni najmanji
pokušaj da se zakloni pred njom.
No zašto bi on imao bilo kakva razloga skrivati se od nje?
Kimnuo je glavom dajući joj do znanja da je svjestan da ga je primijetila, a ona je svrnula
pogled nemoćna zaustaviti luđačko kucanje srca.
Primijetila je da Duh steže šaku oko drške svoga mača.
»Ne, nemojte«, reče ona i na ruku mu položi svoj dlan.
Pogledao ju je i lagano nakrivio glavu kao da želi provjeriti je li sigurna.
Silence nije mogla reći je li više zabrinuta za njega ili gospodina O’Connora. Znala je jedino
to da je za večeras vidjela dovoljno krvoprolića. »Molim vas.«
Prihvatio je kimnuvši glavom i sklonio ruku s drške mača.
Silence si nije mogla pomoći i ponovno je pogledala preko ulice.
Crne oči gospodina O’Connora urezivale su se u nju. Nije se doimao nimalo sretan.
Namjerno se okrenula. »Ovim putem, rekli ste?«
Duh kimne i oni podu. Prvih nekoliko minuta, dok je Silence grabila preko pločnika,
osjećala je O’Connorov pogled na sebi. Odbijala je osvrtati se, na bilo koji način priznati da on
za nju postoji, te je nakon nekog vremena prestao osjećaj da je prati.
Počela je normalno disati i usredotočila se na stvari oko sebe.
Duh je hodao gotovo nečujno, lagano poput atleta, uzdignute glave i činilo se kao da njuši
vjetar. Dvaput je zastao i krenuo niz drugu ulicu kao da želi izbjeći svjetinu. Jednom ju je
uhvatio za ruku i požurivao je da potrči i to upravo u trenutku kada je začula povike iza njih.
Čudno, premda joj se nije obratio nijednom riječju i premda mu veći dio lica nije mogla
vidjeti, nijednom ju nije bilo strah pokraj njega.
203
Kada se napokon pred njima pojavilo privremeno sirotište, Silence je zastala. Ispred ulaza u
dom okupilo se mnoštvo ljudi, no zahvaljujući svjetlosti fenjera koje su držali, uvidjela je da
su to vojnici.
»Što vojnici rade ovdje?« upitala je.
Dakako da nije očekivala odgovor na to pitanje, no kada se okrenula, iznenadila se što se
odjednom našla sama. Hitro je bacila pogled niz ulicu, no ni ondje Duhu nije bilo ni traga ni
glasa.
Duh je nestao naglo kao što se bio i pojavio.
»Muškarci su tako naporni«, promrmljala je Silence sebi u bradu i krenula prema domu.
»Gospođo Hollingbrook!« Nell se pojavila na vratima doma i pohitala prema njoj. »Oh,
gospođo! Tako smo se zabrinuli za vas. Tri su doušnika ubijena noćas — talio barem kažu.
Divljalo se po ulicama i gospodin Makepeace je bio izvan sebe od brige. Nikada prije ga još
nisam vidjela u takvom stanju.«
»Gdje je Winter?« odsutno upita Silence. »Nije li ono ledi Hero?«
»Je, gospođo«, reče Nell. »I vojvoda od Wakefielda, glavom i bradom! Ne možete ni pojmiti
koliko je ovdje bilo uzbuđenja.«
Silence je zaškiljila. Izgledalo je kao da... »Zar to ledi Hero ljubi lorda Griffina?«
Nell kimne. »Zaručila se za njega.«
»Ali ja sam mislila da je zaručena za njegova brata, markiza od Mandevillea«, reče Silence
potpuno zbunjena.
Nell slegne ramenima. »Kako se sada čini, nije.«
I doista je izgledalo da ledi Hero gaji nježne osjećaje prema lordu Griffinu. Silence se još
uvijek trudila odgonetnuti ni zagonetku kada se odjednom pokraj nje pojavi Winter koji je
ubrzano disao i izgubio šešir.
»Bogu hvala!« Snažno ju je zagrlio. Bilo je to za Wintera neobično javno iskazivanje ljubavi.
»Bojali smo se najgorega.«
»Žao mi je«. Silence se borila da dođe do zraka. »Morala sam djetešce preseliti k novoj dojilji,
i do vremena kada sam to uspjela obaviti, bio je pao mrak.«
Winter se odmakne korak i zatvori oči. »Dakle, nikada više. Nisam siguran da bih mogao
proživjeti još jednu noć poput ove. Odsada nadalje, izlazimo samo u paru.«
Silence kimne. »U pravu si. Da nije bilo Duha St. Gilesa —«
Iznenada se okrenuo i prodorno je promatrao.
»Što?«
Trepnula je osupnuta. »Duh St. Gilesa. Vidjela sam ga. On je bio taj koji me sigurno dopratio
kući.«
Nije bilo potrebno ići u pojedinosti u kakvoj ju je situaciji zatekao. Winter je već bio
dovoljno zabrinut oko toga da joj bude dobro i bez toga da kaže koliko je samo bila blizu
silovanja — ili nečeg goreg.
»Bio je ovdje?«
»Da«, polako će Silence. »Doveo me dovde i zatim nestao. Zašto pitaš?«
Winter slegne ramenima. »Izgleda da se Duh uvijek pojavi ovdje baš onda kada ja nisam
blizu. Volio bih jednoga dana bar nakratko ugledati tu fantomsku utvaru.«
204
»Nije on nikakav fantom, u to možeš biti siguran«, reče Silence. »Bio je stvaran poput tebe i
mene.«
Winter frkne nosom. »Pa dobro, u svakom slučaju, sada nemamo vremena nagađati tko je
taj Duh. Naši uvaženi gosti zahtijevaju našu pozornost.«
»Ledi Hero je rekla da mora o nečemu razgovarati s vama«, reče Nell. »Sad sam se sjetila.«
»O čemu?« upita je Silence.
Nell skupi obrve. »Nešto o predenju vune. Ne znam baš točno, ali činila mi se ustrajnom.«
»Predenju vune?« Silence se nije mogla domisliti na koji bi to način bilo važno ledi Hero, no
aristokracija je pokatkad znala biti neka druga vrsta. »Najbolje je da pođemo i vidimo o čemu
je riječ.«
205
Dvadeseto poglavlje
»Imam još jedno, zadnje pitanje za vas«, najavila je kraljica namrgođenim prascima. »Što se
krije u mome srcu?« Dakle, tako nešto! Tri princa nimalo nisu bila sretna postavljenim
pitanjem. Princ Eastsun se mrštio i isprva samo otvorio, pa opet zatvorio svoja lijepa usta prije
nego što je priznao poraz i, naklonivši se, napustio prostoriju. Princ Westmoon se namrgodio i
ljutilo izašao mrmljajući nešto nerazgovijetno o hirovitosti kraljica i žena općenito. Princ
Northwind je odmahnuo glavom i rekao: »Tko bi mogao razumjeti žensko srce?« A zatim je i on
otišao. Savjetnici, ministri i pismoznanci stali su se prepirati, ali kraljica Ravenhair je potiho
napustila prijestolnu dvoranu i zaputila se prema konjušnici...
est tjedana kasnije...

»On je jedan nadmen magarac i ne vidim nijedan razlog zašto bih se uopće trudio
Š odgovoriti.« Griffin odbaci Thomasovo pismo na stol u sobi za doručak.
Nasuprot njemu njegova supruga, kojom se oženio prije samo tjedan dana, smireno je
nastavila ulijevati čaj. »Ne samo da mu moraš odgovoriti, već moraš pristati naći se s njim na
večeri jer ti je on brat.«
»Hm.« Griffin je prekrižio ruke na prsima i nastojao usmjeriti pogled u Hero, no nekako mu
je pozornost odvlačio njezin dekolte. »Je li to nova haljina?«
»Da, i ne mijenjaj temu«, odgovorila je s neodoljivom ozbiljnošću. Uvijek ga je nekako
uzbuđivalo kada je pokušavala biti stroga s njim.
Dakako, njegova ga je žena mogla uzbuditi već i samim recitiranjem slova abecede.
»Što namjeravaš raditi danas?« upitao je zanemarujući njezinu naredbu.
»Provjerit ću kako napreduju radovi gospodina Templetona na novom sirotištu. On,
zapravo, misli da bi mogli biti gotovi prije proljeća. Nakon toga ću navratiti u dom i vidjeti
kako im idu satovi predenja.«
»Sjajno!« Griffin je već kupio prvoklasna ovna i ovce za rasplod. Do proljeća će djeca imati
novu vunu za predenje.
Osmjehnula se. »A tada ću se uputiti ledi Beckinhall na čaj i nadam se da ću je uspjeti
uvjeriti da se pridruži mojem Damskom društvu za dobrobit Doma za siročad i nezbrinutu
djecu.«
Odglumio je da drhti. »Već mi samo to ime ulijeva strah u kosti.«
»Zašto?«
206
»Damsko društvo koje uključuje i nečiju suprugu i nečiju sestru«, on mračno odgovori,
»natjeralo bi strah u kosti svakome muškarcu.«
»Ludo jedna«, razdragano mu uzvrati. »Margaret će se smijati kada joj kažem to što si
rekao.«
»I dokazati da sam u pravu.«
Znakovito ga je pogledala, a zatim spustila šalicu čaja. »A sada, što se tvoga brata tiče —«
»Reci mi jedan dobar razlog zašto bih se trebao naći s njim«, Griffin podigne prst čim je
zaustila da nešto kaže, »osim činjenice da smo, nažalost, u srodstvu.«
Počela se slatko smijati što je, počeo je to shvaćati protekli tjedan, bio znak upozorenja.
»Udovoljio bi svojoj majci.«
»Hm«, bio je njegov ponižavajući odgovor. Istina je bila da bi učinio sve da majku učini
sretnom i Hero je to dobro znala.
»I«, nastavila je podižući komad prepečenca, »udovoljio bi meni također.«
Griffin se od uvrijeđenosti uspravio na stolcu. »On te udario!«
»I ja sam mu oprostila«, odgovorila je. »U znak oprosta dao mi je onu nevjerojatno
skupocjenu smaragdnu ogrlicu.«
»Lavinia ga je nagovorila da to napravi«, istaknuo je.
»Pa ipak je to bila lijepa gesta.« Zagledala se u njega dok je krčkala svoj prepečenac. »I to
nakon što mi je tri tjedna zaredom svaki dan slao ruže. Ne znam zašto si ga zaustavio.«
»Cijela je prokleta kuća smrdila po uvenulim ružama«, promrsi Griffin. »Užasno iritantno.«
Njegova ga je žena pogledala tim svojim dijamantnim očima. »Zar ne misliš da, ako mu ja
mogu oprostiti, da bi mu i ti također trebao oprostiti?«
»Hm.« Otkad se oženio Hero, »hm« mu je postala uobičajena riječ.
Pomalo ponižavajuće za nečije samopouzdanje. Iznenada mu je na um pala vragolasta
misao. Griffinove se oči rašire. »Ako uspijem podnijeti nešto što će se zasigurno pretvoriti u
grozomornu večeru s Thomasom, hoćeš li me poljubiti?«
Suzila je pogled. Dražesna je bila ta njegova žena, ali ne i naivna. »Uvijek te ljubim.«
»Ne«, nastavi on baršunastim glasom, »taj način ljubljenja.«
Promatrao je kako joj se rumenilo razlijeva po obrazima. Bili su u braku već tjedan dana i
još uvijek je bio u stanju natjerati svoju suprugu da se zacrveni, za ime Boga! Treba uzeti ono
što se nudi.
»Zar me pokušavaš ucijeniti?« s nevjericom prosikće.
»To je prilično nisko, čak i za tebe.«
Popravio je manšete na svojem haljetku. »Radije bih o tome razmišljao kao o poticaju.«
Damski je frknula nosom.
»Samo jedan poljubac.« Vjeđe su mu se lijeno spustile već na samu pomisao kako ga ondje
ljubi. »Jedan mali, majušni poljubac.«
Bio je pravi užitak promatrati njezine plameno rumene obraze.
»Lupež.«
Nehajno se nasmijao. »Šaljivčina.«
»Hoćeš li ići?«
207
»Hoćeš li me poljubiti?«
Ugrizla se za usnicu, a njegov se ud uspravio u stav pripravnosti.
»Možda.«
Upravo se zbog toga nekoliko sati kasnije Griffin počeo uspinjao stubama Mandevilleove
palače. Raspoloženje mu se nije popravilo čak ni prisjećajući se Heroinih oči kada je promuklo
izgovarala ono »možda«. Pokucao je, napola u nadi da se brat neće odazvati i da će
jednostavno moći otići svojoj ženi.
No vrata su se otvorila te su ga pustili u kuću i otpratili u blagovaonicu. Griffin se osvrnuo
oko sebe. Na jednom kraju dugačka stola od mahagonija sjedio je njegov brat. Još je jedno
mjesto za stolom bilo pripravljeno, i to s Thomasove desne strane. Osim toga je stol bio
prazan.
Thomasa nije vidio još od onoga dana kada su se bili posvađali.
U tjednima koji su uslijedili, obojica su se oženila i Thomas je — u zanimljivoj zamjeni uloga
— istrpio nešto poput minijaturnog skandala oženivši se kontroverznom gospođom Tate.
Griffin krene prema Thomasu. »Gdje je Lavinia?«
Thomas, koji je ustao kada je ovaj ušao u blagovaonicu, podigne čašu vina i dobrano iz nje
potegne odmjeravajući mrzovoljno Griffina preko ruba čaše. »Rekla je da bi bilo najbolje da
večeramo sami.«
Griffin se spusti u svoj stolac. »Ni Hero nije htjela doći.«
Thomas spusti pogled. »Stvarno mi je žao što sam je povrijedio.«
»Treba ti i biti«, progunđa Griffin. Pogled mu je odlutao ustranu. »Kaže da ti je oprostila.«
Thomas uzdahne. »Drago mi je.«
Kratko je vrijeme Griffin samo zurio u svoju čašu. Ako je ispije do kraja, mogao bi nastaviti
piti, ali kad malo bolje razmisli, radije bi bio trijezan kada se vrati kući Hero i njezinu
poljupcu.
Thomas pročisti grlo. »Lavinia kaže da ti moram reći da ti vjerujem.«
Griffinu je trebalo nekoliko trenutaka da shvati značenje tog zamršena komplimenta; a
tada se uspravi na stolcu. »Stvarno?«
Thomas kimne ispijajući vino.
Griffin udari dlanom o stol. Sve je posuđe poskočilo, a vilica je pala preko ruba. »Zašto onda
pobogu nisi to prije rekao?«
Thomas ga mrko pogleda. »Uvijek je tebe voljela.«
»Anne?« upita Griffin s nevjericom.
Thomas kimne.
»I? Pa ti si bio taj za kojeg se udala.«
»Da, ali da nisam ja bio taj koji je imao titulu —«
»Ali ti jesi imao titulu«, Griffin je gotovo rikao. Od svih glupih, maloumnih —
Thomas lupi šakom o stol. Čaša tresne na pod. »Ne razumiješ! Nikada nisi razumio. Ja
možda imam titulu i možda sam imao očevu privrženost, ali ti, ti si imao majčinu kao i svih
drugih!«
Griffin trepne očima. »Ti si bio... ljubomoran? Na mene?«
208
Thomas skrene pogled ustranu, a vilica mu je podrhtavala.
Odjednom je sve to postalo previše za Griffina. Vrištao je od smijeha držeći se za trbuh tako
da se nagnuo nad stol.
»Pa nije baš tako smiješno«, reče Thomas kada je Griffin zastao da dođe do daha.
»Nego što je ako nije smiješno«, uvjeravao ga je Griffin. »Jedva da si razgovarao sa mnom
posljednje tri godine i to sve zato što si bio ljubomoran. Isuse, Thomase! Ti si bogatiji, stariji i
deset puta ljepši od mene. Što još više od toga želiš?«
Thomas slegne ramenima. »Oduvijek te više voljela.«
Griffin se uozbiljio. »Tko? Anne ili mama?«
»Obje.« Thomas se ogorčeno zapiljio u svoju čašu. »Kada je tata umro, mislio sam da ću ja
preuzeti vodeću ulogu. Ja sam bio markiz, na kraju krajeva. No onda smo saznali koliki su
očevi dugovi, i ona je tebe pozvala da se vratiš kući s Cambridgea.«
»Ja sam sposobniji za vođenje poslova.«
Thomas uštogljeno kimne. »Jesi. Bio si. Premda si imao tek dvadeset godina — dvije godine
manje od mene — odmah si se primio toga da popraviš naše financije.«
»Zar bi ti bilo draže da sam dopustio da nas strpaju u dužnički zatvor?« upita zajedljivo
Griffin.
»Ne.« Thomas podigne glavu i otvoreno ga pogleda u oči. »Bilo bi mi draže da sam ja bio taj
koji je mogao spasiti mamu iz financijske propasti.«
Griffin je jedan trenutak zurio u njega i razmišljao o tome koliko je Thomasa moralo koštati
priznanje da u nečemu nije dobar.
Nagnuo se naprijed i natočio bratu još malo vina. »Svaki put kada bi držao govor u
Parlamentu, majka bi mi pisala o tome — stranice i stranice pojedinosti, iznešenih
argumenata i reakcija lordova.«
Thomasova su se usta u čudu otvorila. »Stvarno?«
Griffin kimne. »Stvarno. Jesi li je ikada primijetio na galeriji gdje sjede dame?«
»Ne.« Thomas odmahne glavom izgledajući pomalo ošamućeno.
»Nisam imao pojma.«
»E, pa sada znaš.« Griffin spusti bocu na stol i nasloni se na stolcu.
»Osim toga, kakvo bi dobro moglo biti od dvojice financijskih genija u obitelji?«
OTVARANJE VRATA LOŽNICE probudilo je Hero te noći.

Zijevnula je i lijeno se protezala dok je Griffin spuštao svijeću koju je nosio sa sobom te
skidao vlasulju.
Bilo je to žalosno priprosto, no odlučili su da im je noću draže dijeliti ložnicu — i krevet.
Tako se Hero, nakon što je stupila u brak, preselila u njegovu spavaću sobu, a dnevni
boravak, povezan s ložnicom, započela preuređivati u svoju garderobu.
»Do kasna si bio vani«, promrmljala je promuklim, snenim glasom.
Griffin, koji je lice poprskao vodom iz zdjele na komodi, okrenuo se prema njoj s ručnikom
u ruci.
»Thomas je želio razgovarati o svojim posjedima.«
209
Glas mu je bio opušten — sasvim drukčija slika od one napetosti u njegovu tijelu kada je te
večeri odlazio domu svoga brata. »Onda je dobro prošlo?«
»Dovoljno dobro. Vrlo je zainteresiran za novi tkalački pothvat.« Bacio je ručnik na komodu
i ušuljao se k njoj pogledom prelazeći preko svilena prekrivača koji je držala na grudima.
»Nosiš li išta ispod ovoga?«
Smjerno je spustila pogled. »Ne... Ovaj, da.«
Upitno je podignuo obrvu skidajući sa sebe haljetak.
»Što?«
Nakrivila je glavu.
Pogled mu se zaustavio na njezinu lijevom uhu. »Ah. Tvoja dijamantna naušnica.« Povukao
je kravatu s vrata. »Gdje je druga?«
Izvukla je nagu ruku ispod pokrivača i nijemo pokazala na stol pokraj kreveta.
Ispustio je kravatu i prsluk na stolac, a zatim se primaknuo kako bi bolje pogledao.
Podignuo je drugu naušnicu.
»Je li to ona koju si bacila na mene?«
»Da.« Zavalila se na meke, paperjaste jastuke.
»Vidim.« Skinuo je cipele i preko cijela kreveta doplazio do nje, madrac je potonuo pod
njegovom težinom. »Smijem li?«
Liznula je usnice osjećajući kako joj se ubrzava bilo. »Da, molim.«
Opkoračio ju je i kleknuo na prekrivač zarobivši je ispod sebe, a rada se nagnuo. Nježno joj
je svojim toplim prstima primio ušnu resicu i ona je osjetila kako joj kroz resicu provlači
tanku zlatnu žicu.
Zadrhtala je.
Nakrivio je glavu i promatrao svoje djelo. »Prekrasno.«
»Te su mi najdraže«, rekla je.
Njegov se pogled susreo s njezinim, veseo, uzbuđen i opasno posesivan. »Nisam mislio na
naušnicu.«
Nevino je podignula obrvu. »Nisi?«
»Ne.« Sagnuo se i liznuo je po vratu.
Prošli su je trnci, a bradavice su joj se od uzbuđenja gotovo bolno ukrutile.
»Mislim da sam se u tebe prvi put zaljubio kad si na mene bacila tu naušnicu«, mrmorio je
priljubljen uz njezinu kožu.
»Kako si mogao?« hvatala je zrak. Htjela je izvući ruke ispod pokrivača, no njegova težina
na plahtama ju je sprječavala u tome. »Vodio si ljubav s drugom ženom.«
»Nije to bilo vođenje ljubavi«, suprotstavio se njezinu odabiru riječi. »Nisam nikada vodio
ljubav sve dok nisam upoznao tebe. Osim toga, to sada više nije važno. Zaboravio sam je
onoga časa kad sam ugledao tebe.«
Nasmijala se iako su joj usnice podrhtavale. »Zar zaista očekuješ da povjerujem u takvu
besmislicu?«
»O, da«, zamorio je povlačeći plahtu niže preko njezinih prsa. »Vjeruj mi i uzvrati mi
ljubav.«
210
Podignuo je glavu i ona ga je, odjednom ozbiljna, pogledala u oči. »Volim te. Zaista te
volim.«
Ugao usana mu zatitra. »Kada si to shvatila?«
Ugrizla se za usnicu, željela je da je ponovno počne ljubiti, ali istodobno da i ovaj trenutak
potraje zauvijek.
»Pokušavaš izmamiti koji kompliment.«
»Što ako je tako?« Zubima uhvati pokrivač i povuče ga preko dojke. Zadržao se iznad
bradavice dovoljno blizu da je mogla osjetiti njegov topao dah, idi ju nije doticao.
»Mislim da je to bilo kada si me poljubio u Harte’s Follyju«, ona tiho odgovori.
Frknuo je nosom. »Mislila si da sam Thomas.«
Nasmijala se. »Nisam! Samo sam te zadirkivala pretvarajući se da mislim da si on — tako si
mi išao na živce. Nikada te ne bih zamijenila za — oh!«
Sagnuo se i nježno zubima uhvatio bradavicu. Osjetila je kako jezikom tapka osjetljiv vršak,
a zatim ga je snažno počeo sisati.
Zastenjala je, duboko i gotovo životinjski.
Pustio je bradavicu. »Nešto si tekla?«
»Nikada te ne bih zamijenila za nekog drugog«, prošaptala je promatrajući ga ispod napola
spuštenih vjeđa. »Te prve noći smo razgovarali o pravoj ljubavi. Sjećaš li se?«
»Kako bih mogao zaboraviti?« Još je nekoliko centimetara spustio prekrivao i otkrio i
drugu dojku. Lijeno se poigravao njenim bradavicama. »Već sam tada imao neki čudan
predosjećaj da si ti ona prava za mene.«
Progutala je knedlu nesposobna oblikovati riječi dok je tako umiješno rukama prelazio
preko njezina tijela. »Ti si moja prava ljubav, Griffine, sada i zauvijek. Ponekad, kada samo
pomislim koliko sam bila blizu toga da ti okrenem leđa, i to iz čistog kukavičluka, poželim
zaplakati.«
»«, promrmljao je cjelovima obasipajući njene usnice, istodobno štipkajući i milujući joj
bradavice. »Ali nisi. Zajedno smo — i ostat ćemo zajedno. Zauvijek.«
»Obećavaš?« šaptala je pod njegovim usnama.
»Obećavam«, rekao je, a onda je duboko poljubio.
Kada je ponovno podignuo glavu, gorjela je od žudnje i uzbuđenja, no još uvijek ju je držao
pritiješnjenom ispod pokrivača.
»Hoćeš li me ikada pustiti?« upitala je.
»Ne«, odgovorio je zadovoljna izgleda. »Zapravo mi se sviđaš u ovoj pozi, kada se ne možeš
ni pomaknuti, ni prigovarati bilo čemu što ti poželim raditi.«
Malčice se promeškoljila osjećajući kako joj svilena tkanina pokrivača gladi nagu kožu.
»Sviđa se i meni, ali ima jedan nedostatak.«
»A to bi bilo?« on nehajno upita kružeći jezikom po dojkama.
»Moglo bi mi biti teško poljubiti te.«
»Kako to misliš? Dovoljno je lagano da...« Utihnuo je očito pažljivije promislivši o tome što
je upravo izrekla.
»Ne tu«, prela je poput mačke. Dakle, nije imala pojma da može proizvesti takav zvuk.
Poletno ju je pogledao odjednom se osjećajući poput balavca punog nade.
211
U trenu je ustao s kreveta i stao gorljivo trgati odjeću sa sebe.
Hero je iskoristila priliku da odmakne pokrivač sa sebe. Ležala je poput bludnice, glavu je
naslonila na ruku promatrajući supruga, obnaženog i veličanstveno uzbuđenog, okrenutog
prema njoj.
Pogledom joj je prelazio preko golog tijela i zaustavio se na onome za što je znala da je
morala biti rumen na njezinu licu. »Volim te.«
»I ja tebe volim.« Duboko je udahnula, a zatim uz prilično sablažnjiv osjećaj pokazala
prstom. »Dođi ovamo i dobit ćeš poljubac koji nikada nećeš zaboraviti.«
Tako je i bilo.
212
Epilog
Kraljica Ravenhair ušetala je u staje i ondje u pozadini pronašla svog glavnog konjušara kako
timari najdražu joj kobilu. »Svi moji prosci su pobjegli, Iane«, reče mu.
Glavni je konjušar izgledao pomalo iznenađeno.
»Vi znate moje ime, Vaše Veličanstvo?«
»O, da«, rekla je primičući se. »Pitam se bi li mi mogao odgovoriti na jedno pitanje?«
»Potrudit ću se najbolje što mogu«, odgovori on.
»Što je u mome srcu?« Upravitelj staje odbaci četku za timarenje i okrene se licem u lice kraljici.
Ozbiljno ju je gledao svojim toplim smeđim očima. »Ljubav, Vaše Veličanstvo. Vaše je srce
ispunjeno ljubavlju.«
Ponosno je podignula obrvu. »Zaista? A hoćeš li mi reći što je u tvome srcu, Iane?«
Primaknuo se i uzeo njezine nježne, bijele ruke u svoje velike, žuljevite.
»Ljubav, Vaše Veličanstvo. Ljubav prema vama.«
»Onda mislim da bi me trebao zvati Ravenhair, ne bi li?« tiho je rekla i poljubila ga.
Zabacio je glavu i nasmijao se. »Ja sam daleko od savršenstva, moja draga Ravenhair, ali bio
bih najsretniji čovjek na svijetu kada bi mene odabrala za muža.«
»A ja ću biti najsretnija žena na svijetli kao tvoja supruga.« Uzvratila mu je osmijeh, srca
preplavljena srećom, a zatim se popela na vrhove prstiju i šapnula mu na uho: »Zapravo nisam
baš sigurna da uopće želim savršenstvo.«
by janja
213
Elizabeth Hoyt američka je spisateljica koju su New York Times, USA Today i Publishers
Weekly proglasili najprodavanijom autoricom povijesnih romansi. Po struci diplomirana
antropologinja i velika zaljubljenica u putovanja danas se bavi isključivo pisanjem.
Svjetski uspjeh postigla je romanom The Raven Prince i otada je napisala mnoge
uspješnice. U izdanju Znanja objavljene su Opasne namjere, a roman Zabranjeni užici
drugi je u nizu Maiden Lane serijala.
214

Lena

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Lena

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

2

SVE DOK SE NISU UPOZNALI.

»Elizabeth Hoyt piše uzbudljivo, sofisticirano i duboko strastveno.«

»Nevjerojatan zaplet, karizmatični likovi, pametni, vrckavi i britki dijalozi.«

»Imamo novu vladaricu u žanru povijesne erotske romanse!«

Nadvio se nad nju, ne mareći uznemiruje li je to ili možda čak straši.

Jednom davno, u zemlji na drugom kraju svijeta,

PROKLETE, SAMODOPADNE, savršene žene — a posebno ta crvenokosa djevojčura iz dnevnog boravka!

ero je duboko udahnula pokušavajući se smiriti i razvukla lice u osmijeh kako se

H priliči u društvu — ni preširok, ni premalen. Bio je to veoma ravnodušan izraz lica

PRASAK SMIJEHA natjerao je Thomasa Readinga, markiza od Mandevillea, da skrene pogled

u Readingove nestašne svjetlozelene oči. Upotrijebio je eufemizam umjesto

pravo u ovakvim trenutcima bilo je gorko ponižavajuće biti neudana gospođica,

SILENCE HOLLINGBROOK probudila se uz djetešce čiji su prstići tapkali po njezinim vjeđama.

»Kako ćete pronaći još novaca za svoje sirotište?« upita Reading.

ilo je to glupo i nerazumno, no Thomas je shvatio da tu nema pomoći i da mora

Rano sljedećeg jutra kraljica je dočekala svoje prosce u prijestolnoj dvorani.

»OH, GOSPOĐO HOLLINGBROOK, stiglo je pismo za vas, madam!«

»MISLITE LI DA SE MUŠKARAC može promijeniti?« zapitala je Hero te večeri dok su blagovale.

READINGOVE SVJETLOZELENE OČIbile su stroge, od bijesa su mu podrhtavale nosnice, a usnice je

Kraljica Ravenhair je promatrala darove svoja tri prosca i kimnula.

ljedećeg poslijepodneva, Hero se promatrala u ogledalu svoje sobe za odijevanje i pitala

CHARLIE JE PROMATRAO kako mu kockice ispadaju iz ruku.

Te noći kraljica Ravenhair ponovno je sazvala prosce u prijestolnu dvoranu i tražila ih da

dovoljno nauživao intimnih susreta na balovima i raznoraznim društvenim

»Pobjegao je ili su ga ugrabili Vikarovi ljudi?« upitao je.

iznad Griffinova kreveta i prstima radila krugove po njegovim

N teta Bathilda narednog jutra za doručkom. Bijesno je mahala po zraku pozivnicom

Mandevilleove palače i osjećao kako mu se um posve pomutio. Je li

V Griffin je, čekajući da mu se smiluje, proveo pola poslijepodneva prvo u jednom, a

kada je Thomas, jednom rukom oslanjajući se na dovratak, pokucao na

DAN JE BIO TMURAN,

asno toga poslijepodneva Hero je odsutno prstima prevrtala dijamantnu naušnicu.

»OVO JE ŠAŠAVO«, promrsi Deedle jedva čujno.

SILENCE JE POŽURILA KUĆI kroz zamračene ulice St. Gilesa.

P naoružani toljagama, a nekolicina je imala mačeve. Griffin je opalio posljednji hitac iz

est tjedana kasnije...

OTVARANJE VRATA LOŽNICE probudilo je Hero te noći.

You might also like