NOVE PREDROMANIČKE CRKVE U ZADRU

Zadar je grad u sjevernoj Dalmaciji. Od devetog stoljeća prije Krista naseljavaju ga

Liburni. U prvom stoljeću prije Krista postao je rimska kolonija Jader. U antičko vrijeme
okružen je zidinama. Nakon pada zapadnog rimskog carstva Zadar postaje sjedište Bizantskog
namjesnika. Za kratko vrijeme potpao je pod franačku vlast ali je vraćen Bizantu Aahenskim
mirom 812. g.1

Širom obalnih područja Hrvatske nalazimo mnoge spomenike iz ranog srednjeg vijeka,
od razdoblja kasne antike do romanike. Ovo razdoblje je vrlo bitan dio povijesti hrvatskog
graditeljstva i umjetnosti. Grade se mnoge građevine koje pripadaju predromaničkom periodu
povijesti umjetnosti, ali i koje sadrže posebne karakteristike, svojstvene upravo ovom
podneblju zbog kojih ovaj stil nazivamo starohrvatskim.

Crkva Stomorica ( S. Maria de Pusterla )

Jedan od tipova na koje nailazimo su centralne građevine. U ovom seminaru baviti

ćemo se crkvicom s. Maria de Pusterla koja pripada u tip šesterolisne centralne građevine.
Dok se o izgledu i obliku crkvice sv. Krševana zna samo iz kartografske građe i mekete Zadra
iz 16. st. u Pomorskom muzeju Venecije pošto je potpuno porušena te o njoj možemo reći
samo to da oblikom posve odgovara Stomorici2, o samo Stomorici postoji više podataka pa
ćemo o njoj i više govoriti. O sv. Krševanu još možemo reći da je današnja crkva podignuta na
mjestu one iz 10. stoljeća i posvećena 1175. godine.

Ostaci Stomorice otkriveni su četrdesetih goidina 19. stoljeća. Nalazi se odmah do

jugozapadnih gradskih zidina, a porušena je u 16. stojeću kada je vršeno ojačanje
fortifikacijskog pojasa na toj strani grada.3

Prva istraživanja vršena su od 1883. do 1884. Tada su Bianchi , zadarski kanonik i

Smirich, zadarski konzervator zajedno sa ruskim arhitektom Čalginjom istražili unutrašnjost
crkve, ostatke luka i sarkofag.

1
Treasures of Yugoslavia. 1980. str. 250
2
Vežić, P. 1991. str. 325
3
Petricioli, I. 1968. str. 247

I
 Danilo je sastavio opširan izvještaj o iskopavanju. Po njegovom izvještaju možemo
vidjeti da se Stomorica nalazila u blizini malih gradskih vrata, da je kružnog oblika sa pet
polukružnih apsida širkih 2,3 metra i dubokih 1,2 metra i sa šestom koja se produžuje u
pravokutni vestibul na koji se pod pravim kutom nadovezuje atrij. U središnjoj apsidi s lijeve
strane vidljiv je donji dio prozorčića, u apsidi lijevo od središnje uzidana je obla kamena
posuda sa odvodnim žlijebom, a u prvoj na lijevo od ulaza također se nalazio prozor. Debljina
vanjskog zida je 75 centimetara. U atrij se ulazilo po tri stepenice. Uza zid su pronađeni ostaci
zidanog luka i ispod njih kameni sarkofag dug 185, a širok 75 centimetara izduben u antičkom
kaneliranom polustupu sa poklopcem u obliku niskog krova sa uklesanim križem.4 U njemu je
pronađen netaknut kostur s nogama okrenutim prema istoku. Netko je, nažalost, razbio
poklopac i ispreturao kosti ubrzo nakon što je sarkofag otkriven.
Na spoju vestibula i atrija, po Danilu, se dizao zvonik te je luk nad sarkofagom imao funkciju
nosača stepenica za zvonik i zaštite sarkofaga. Danilo crkvu datira u 8. ili 9. stoljeće što je
vjerovatno i točno. Može se pretpostaviti da je prizemlje zvonika bilo presvođeno križnim
svodom, ali o izgledu zvonika može se samo nagađati.

Bianchi je također pisao o Stomorici te ju je usporedio sa šesteroapsidalnim

baptisterijem katedrale koji je nešto veći ali su po njemu obje građevine bizantijskog stila i on
ih datira u 9.stoljeće. Na Bianchievom nacrtu na spoji prve i druge apside, te četvrte i pete
vidimo male žlijebove u koje su bile usađene ploče oltarne pregrade.5

Danilo je izvještavao i o Smirichevim istraživanjima kada je izvan crkvice u nasipu

pronađen polomljeni stupić s kapitelom koji je mogao pripadati prozoru zvonika, te grubo
isklesana okrugla kamena školjka sa rupom na dnu. Otkriveno je i nekoliko nivoa pločnika te
je zaključeno da je u to doba ulaz crkvice bio 65 cm niži od današnje ulice, da je 20 cm ispod
današnje ulice stariji pločnik, a još 10 cm niže najstariji. U rovu prve apside s lijeva stršala su
dva kamena za koje je Danilo mislio da su dijelovi stubišta za zvonik. Na Smirichevom crtežu
točno su nacrtani pločnici ulice sa sjeverne strane ali je kontrafore, koji su također tada
otkriveni, nacrtao kao da se nastavljaju prema jugozapadu.6

Smirich je 1894. objavio izvještaj u kojem spominje nekoliko predmeta koji potječu iz
Stomorice koji do danas nisu sačuvani kao što su šiljati kamen koji je mogao biti akroterij i

4
ibid. Str. 250
5
ibid.
6
Ibid. Str. 252

II
pseća glava, te neke koji su sačuvani, a to su kamena školjka, sarkofag i kapitel oltarne
pregrade. Nakon ovih radova ostaci crkve su zatrpani i zaboravljeni do 1956.

Te su godine stari nacrti korigirani. Ulazni krak nije bio pravilan kao što su ga prije
crtali, a ni kontafori se ne nastavljaju kao što je to nacrtao Smirich. Nitko od prijašnjih
istraživača nije opazio ulazni prag sa žljebovima za uticanje vratnica koji se nalazi između
atrija i vestibula.7

Pri ovom istraživanju moglo se vidjeti da je cijev kanalizacije presjekla zidove u spoju
prve i druge apside desno. Temelji zida dvorišta široki preko 1 m presjekli su drugu apsidu
lijevo i prvu desno. Pronađena su ponovo dva klesana kamena za koje je Danilo mislio da su
stepenice prema zvoniku. Pronađeni su i ulomci kamene dekoracije crkve. Manji fragment
stupca ukrašen pleterom i jednostavan kapitel bifore s uklesanim križem. Otkrivena su i mala
gradska vrata Pusterla na onom mjestu gdje ih je označio Danilo. Također je i otkriven zidani
kanal iz 19. stoljeća između gradskog zida i crkvice, a u njega su uzidana dva oštećena stupića
i bogato ukrašen predromanički kapitel. 8

Nakon istraživanje počela je obnova gradskog zida pri čemu se nastojalo imitirati orginalnu
tehniku zidanja i to orginalnim materijalom kojeg je na licu mjesta bilo u velikim količinama.
Na isti način, što sličnije orginalu, obnovljeni su i zidovi crkvice, a gornje plohe zidova
obrađene su onako kako su zatečeni orginalni. Granica između orginalnih i obnovljenih
zidova ostavljena je jasno vidljiva. Unutrašnjost crkvice je popločena, a atrij je prekriven
starim pločama kao i vestibul. Istočna polovina crkvice bila je povišena što se vidjelo po žbuci
koja je u istočnom dijelu završavala na višem nivou nego na zapadnom dijelu međutim nije
sačuvan nikakav fragment stepenice koji bi dokazivao tu razliku u nivoima. Orginalnu žbuku
u unutrašnjosti crkve nije se dalo konzervirati ali je ustanovljeno da su postojala dva sloja, a u
drugoj apsidi s lijeva otkriveni su, na donjem sloju, grafiti dvaju brodova koji bi se mogli
datirati ne puno poslije gradnje crkve. 9

Tip šesterolista raširen je u predromaničkoj arhitekturi sjeverne i srednje Dalmacije što

možemo vidjeti i na primjerima sv.Trojice kod Splita, crkvici nepoznatog titulara na
Manastirinama kod Kašića, sv. Mihovila u Pridrazi kod Novigrada i sv. Juraja u Škabrnji. Sv.
Juraj i Stomorica od ostalih spomenutih crkvica razlikuju se po tome što im nije svih šest

7
ibid. Str. 260
8
ibid. Str. 261
9
ibid. Str. 263

III
apsida polukružno.10 Po tome, i po vjerovatnom postojanju zvonika Petricioli Stomoricu datira
u 11. stoljeće. Osim toga, Stomorica se nalazila izvan ranosrednjovjekovnih zidina i tek se u
kasnijim stoljećima srednjeg vijeka našla unutar njih.

Za kraj bi trebalo još samo obratiti pažnju na problem imena crkvice kojim se prvo
bavio Danilo koji je mislio da je ime crkve prvo bilo sv. Marija de Pusterla, a zatim Sanctus
Iohannes de Pusterla, gdje se u oba naziva Pusterla odnosi na mala gradska vrata. Bianchi pak
zaključuje da je ime crkve sv. Uršula no to, kao ni Danilo, ne prihvaća ni Benevenia koji
prihvaća naziv Stomorica izveden iz naziva Sancta Maria. Na kraju je dokazano da se naziv
Sanctus Iohannes odnosi na crkvicu sv. Nediljice koja se nalazila u blizini Stomorice.11

Crkva sv. Nediljice

Crkva sv. Nediljice potječe iz 11. stoljeća i bila je trobrodna bazilika malih dimenzija,
kvadratnog oblika i četvrtaste apside. Rekonstrukciju se može vidjeti u sklopu izložbe Zlato i
srebro Zadra. Poznata je po plutejima sa prikazima iz Kristova života. Sličan plutej potječe i
iz crkve sv. Lovre u Zadru. 12

Kompleks sv. Petar (sv. Petar Stari i sv. Andrija)

Po kompleksom sv. Petar podrazumjevamo jednobrodnu starokršćansku crkvu koju

nazivamo sv. Andrija i dvobrodni prostor koji nazivamo sv. Patar Stari. U drugom svjetskom
ratu obje su građevine jako oštećene u bombardiranju.

Na tom su kompleksu radili Bianchi i Benevenia, o arhitekturi su pisali Jackson i

Smirnich te na poslijetku Ivo Petricioli.

Povijest kompleksa prvi je, krajem 19. stoljeća, obradio Bianchi. On kaže da je ime sv.
Petar prvo nosila današnja crkva sv. Marcele koja se nalazi u neposrednoj blizini komleksa.
Tokom godina promijenila je nekoliko imena da bi, kada su ju preuzele redovnice samostana
sv. Marcele u Ninu, dobila ime te svetice. Za sv. Andriju Bianchi kaže da se u njoj nalazila
bratovština ribara i mornara čiji je zaštitnik bio sv. Andrija. Sv. Petra Stzarog on ne spominje.

10
ibid. Str. 265
11
ibid. Str. 255-259
12
Jalovina, D. 2002.

IV
 Prema Benevenii je sv. Petar Stari najstarija građevina ovog kompleksa nastala
vjerovatno u 8. stoljeću, a kao prvi spomen navodi oporuku priora Andrije iz 918. godine. On
kaže da je ime sv. Petar Stari iz 12. st., a da se od 15. st. naziva sv. Petar de Plateola po trgiću
koji se nalazio pored nje. Po njemu je bratovština drvodjelaca povećala u 15. st. crkvu sv.
Petra prema sjeverozapadu da bi se u tu zgradu u 17. st uselila bratovština sv. Andrije te je to
tada postala crkva. Jackson sv. Petra Starog datira u 9. st. i opisuje uzidane rimske spolije te
upozorava da je apsida crkve sv. Andrije sagrađena na mjestu fasade sv. Petra Starog.

Smirnich je 1886. vršio arheološka iskopavanja u unutrašnjosti sv. Petra Starog. Po

njemu je sv. Petar Stari najstarija crkva u Zadru i datira ju u 7/8 stoljeće jer je, kaže,
konstrukcija primitivna, a zidanje nepravilno.

Petriciolijeva analiza utvrdila je kronologiju gradnje. Utvrđene su tri faze. Najranija je

jednobrodna crkva s polukružnom apsidom, odnosno sv. Andrija iz starokršćanskog doba, po
Petricioliju iz 576. godine. Nakon toga izgrađena je lagano trapezoidna prostorija na istočnoj
strani sv. Andrije koji nazivamo sv. Petar Stari i koja je u trećoj fazi presvođena te dobiva dva
broda i dvije apside.

Oba prostora se do 17. st. nazivaju sv. Petra Stari, a tada mijenjaju ime u sv. Andrija jer
se useljava istoimena bratovština. Sv. Petra Stari tada je bio sakristija jednobrodnog prostora
sa zapadne strane. Možemo pretpostavljati da je sv. Petar Stari ustvari jedan dodatak glavnom
prostoru. Cijeli kompleks složena je građevina kojoj je prednji dio starokršćanski oratorij. To
je jednobrodna građevina s polukružnom apsidom i Petricioli ju datira u 5. ili 6. stoljeće. Iz
najstarije faze sačuvano je nekoliko elemenata kao što su naprimjer južni zid visok oko 5
metara, s time da je prvotna visina bila veća i istočna strana s apsidom. Zidovi i apsida
građeni su od sitnih blokova kamena u približno horizontalnim redovima. Svod je izrađen od
ploča škriljavca. I od poda je sačuvano nekoliko ploča. Pod apside za jednu je stepenicu viši
od naosa. Krov je bio na dvije vode. Unutrašnje dimenzije prostorije su 11 x 4 metra. Iza tog
prostora dorađen je četvrtasti aneks koji je u doba predromanike preuređen u dodatni crkveni
prostor sa dva križno presvođena broda i dvije pravokutne apside sa ugaonim trompama. Taj
dograđeni prostor na dva broda dijele dva stupa i jedan stup sazidan od antičkih spolija. Ti
stupovi nose šest križno-kupolastih svodova koji su prilično nepravilni. Sv. Petra Starog,
odnosno taj dvobrodni prostor, ne možemo nikako promatrati neovisno od zapadnog dijela
(sv. Andrije). Taj prostor nadograđuje se na istočnu stranu sv. Andrije dok se apsida sv.
Andrije interferira u prostor dvobroda sv. Petra Starog.

V
 Prva istraživanja počela su 1954. kada su otkiveni elementi dekoracije istočne fasade
sv. Petra Starog te tri zazidane niše. Oko dvije trećine fasede iste se godine srušilo ali su ostali
čitavi svodovi i apsida. Fasada je obnovljena i ponovo je sagrađen krov. Šest godina kasnije
ustanovljeno je da su dijelovi crkve sv. Andrije stariji od crkve sv. Petra Starog
te da je sv. Andrija prvotni objekt.

Svrhu dogradnje treba preispitati. Komunikacija između ta dva prostora odvija se kroz
apsidu sv. Andrije pa bi prema tome sv. Petar Stari služio kao sakristija. Aneks je u prvoj fazi
imao barem jedna vrata ali ta su zazidana kada su sagrađeni svodovi. Već je Smirich ustanovio
da su temelji apside sv. Andrije dublji od očekivanog i da se ispod praga vrata nalaze ostaci
starijih vrata na većoj dubini. Druga vrata nalazila su se u traveju pred svetištem u prostoru
omeđenom oltarnom pregradom. Da je oltarna pregrada postojala dokazuje komad baze
pregrade koji se nalazi uz južni pilastar i na sebi ima široki žlijeb u koji se mogla uvući
pregradna ploča. Visina pregrade bila je oko 3 metra. Pronađeno je i nekoliko ulomaka ploča
oltarne pregrade i stubaca sa pleternom predromaničkom plastikom. Po svemu tome može se
zaključiti da je oltarna pregrada starija od treće faze gradnje. Kao što vidimo jedini poznati
ulaz u presvođeni dvobrodni prostor vodi ravno u njegovo svetište i njime se nisu mogli
služiti laici. Položaj novih vrata koja su smještena unutar svetišta bitan je za funkcioniranje
sada presvođenog prostora jer da se funkcija nije mijenjala ne bi bilo potrebno zatvarati jedna
vrata i otvarati druga u neposrednoj blizini.

Krov sv. Petra Starog vjerovatno je bio na jednu vodu što se može zaključiti po tome
što je južni zid znatno viši od sjevernog. Zidovi u unutrašnjosti bili su ožbukani.

Prema svemu spomenutome sv. Petra Starog možemo opisati kao vanjsku kriptu.
Tipološki se takve kripte javljaju uglavnom u 11. stoljeću i najčešće su povezane sa
izdizanjem relikvija. Postoje, naravno, i raniji primjeri. Kod nas su poznate monumentalne
kripte zadarske i rapske katedrale te kripte sv. Stošije na Puntamiki i sv. Nediljice, obje u
Zadru. Sv. Petar Stari može se povezati i sa oratorijima, odnosno relikvijarima koji su derivati
kripti, a mjesto su čuvanja relikvija.

Kao što sam već spomenula precizna kronologija gradnje ne može se ustanoviti.
Moguće je da druga faza pripada kasnoantičkom dobu. U trećoj fazi korištene su antičke
spolije-stupovi, baze i kapiteli u gradnji krovnih konstrukcija na nosačima ali vrlo su jasni
znakovi kristijanizacije tih elemenata kao što je urezivanje križeva na stupove. Sjeverni

VI
pilastri prislonjeni su uz stariji ožbukani zid. Zapadni zid prislonjen je uz apsidu sv. Andrije i
uz južni zid starije faze. Pod naosa bio je od tankih ploča škriljavca nepravilnog oblika,a nivo
je ostao isti kao i u prethodnoj fazi. Krajem 15. ili početko 16. stoljeća sv. Petar stari je
obnovljen.

I crkva sv. Andrije je obnavljana i to u 17. stoljeću. Obnovljeni su sjeverni i zapadni

zid i postavljeni su barokni prozorski otvori. Pod je povišen za oko 80 centimetara. Iz tog
vremena potiču i grobovi te dvije niše u južnom zidu. Apsida je zatvorena zidom i pripojena
prostoru sv. Petra Starog.

Ovaj kompleks poznat je i po vrijednim kamenim ulomcima s predromaničkim

dekoracijama i ranosrednjovjekovnim natpisima. Pronađena su dva ulomka arhitrava oltarne
pregrade. Na prednjoj strani nalazi se reljefni ukras dvotračne pletenice troprute vrpce i kuka
nagnutih u desno, dok se na poleđini nalazi natpis DE DONIS DEI. Sa istog arhitrava potiče i
ulomak na kojem su kuke usmjerene u lijevo a na natpisu su vidljiva slova PB PECC IND što
bi se moglo rekonstrirati kao PRESBITER PECC INDIGNUS i ukazivati na donatora.
Pronađen je i ulomak dekoracije ciborija, tri ulomka zabata oltarne pregrade sa ornamentom
pletenice troprute vrpce te nizom palmeta i kuka, oštećen pilastar oltarne pregrade, ulomak s
ranosrednjovjekovnim natpisom koji počinje udubljenim križem i ne da se sa sigurnošću
pročitati te ulomak sa uklesanim križem.

U gradnji kompleksa korišteni su antički ulomci: korintski kapitel četvrtastog stupa

ugrađen na okrugli stup, okrugli stup sa citiranim natpisom cara Tacita, gornji dio are s
volutama upotrebljen kao kapitel pilona u sredini sv. Petra Starog, baza upotrebljena kao ka-
pitel, ulomak arhitrava upotrebljen kao baza oltarne pregrade, te ulomak nadgrobne stele
uzidan u južni bočni zid sa malom glavom meduze i motivima vinove loze.

Kao što je prije spomenuto zidovi su bili ožbukani. U sv. Andriji freske su sačuvane na
unutrašnjim plohama zida i svoda apside te na jugozapadnim zidovima apside. Postoje dva
sloja, a stariji je vrjedniji. Tehnologija je kvalitetna ali sačuvani su samo fragmenti. Mogu se
prepoznati likovi svetaca na plavoj pozadini. I u sv. Petru Starom mogu se ustanoviti dva sloja
žbuke. Na starijem su oslikane samo kalote apsida, a u drugom četiri svoda do apsida i lukovi
između njih. U svakom trokutastom segmentu bilo je prikazano jedno poprsje na tamno
zelenoj pozadini, a na bridovima svoda široke crvene i žute vrpce. Na prednjoj strani luka
nalazilo se ime lika. Na svodu ispred južne apside sačuvala se velika površina – lik u bijeloj

VII
svečenićkoj haljini sa crvenim plaštom i bijelim natpisom SIMEON na plavoj pozadini.
Freske se mogu definirati u četiri grupe između 12. i 13. stoljeća.

Izvan crkve sv. Petra Starog pronađena je zidana grobnica prekrivena sa pet
duguljastih ploča antičkog porijekla. Bila je ispunjena vodom ispod koje se nazirala lubanja, a
kosti su bile razbacane. Uz kosti su nađene: jedna naušnica od lijevane bronce sa grozdolikim
privjeskom oblika karakterističnog za bjelobrdsku kulturu 11. st. u Panonskoj Hrvatskoj,
jedan izlizani novčić i dvije brončane vitice od kojih je jedna imala tri prstenčića i takve
nalazimo u materijalu starohrvatskih grobova u Dalmaciji.

Što se tiče datacije sv. Petra mišljenja su različita pa datacija ostaje otvorena. Smirich
ju smješta u 7. ili 8. stoljeće, Bianchi i Benevenia u 8., Jackson u 9., a Gross u 11. stoljeće.
Petricioli obje faze gradnje istočnog dijela smatra predromaničkim i konstatira da je sv.
Andrija starokršćanska crkva, a da joj je aneks dodan kasnije što je i dokazano. Ove dvije
crkvice danas služe kao izložbeni prostor, a do njih se nalazi sačuvano renesansno pročelje
crkve sv. Marcele, djevice s početka 16.st.

VIII