UNIVERZITET U SARAJEVU

FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA HISTORIJU

Uzroci rasta moći Bosanskog plemstva

(esej)

Mentor: Emir O. Filipović Student: Emina Hasanović

Sarajevo, 2018.
 Iako se srednjovjekovna bosanska država počela formirati relativno kasno u odnosu na
susjedne i evropske zemlje, to je nije spriječilo da se u jednom trenutku na historijskoj sceni
pojavi kao jaka državna tvorevina koja proširuje svoj teritorij na račun Velikog srpskog carstva
i Ugarske kraljevine. U periodu kada Bosna doživljava svoj najveći uspon na rang kraljevine,
dolazi do političkih previranja u Ugarskoj i Srbiji, te se može reći da se to odrazilo na formiranje
specifične i jedinstvene centralne vlasti. Pojmanje „države“ se postepeno uspostavilo po
ugarskom primjeru1, nakon što je očigledno propala zamisao kralja Tvrtka I2 o obnovi srpske
monarhije. Teritorijalnim širenjem i jačanjem bosanske države javlja se bosanska vlastela, koja
je na vrhuncu svoje moći zamijenjivala i ulogu kralja u svojim oblastima, a svojim raskošnim
dvorcima i imanjima mogla je parirati velikim evropskim feudalcima tog perioda. Naglasak u
ovom radu bit će stavljen na uzroke koji su doveli do formiranja jakih bosanskih feudalaca, na
međusobne odnose krupnih i sitnih bosanskih plemića, na njihove stavove prema kralju, kruni,
podanicima, Crkvi bosanskoj ali i unutrašnjoj i vanjskoj politici.

„Bosanski“ feudalizam, kako ga Babić naziva, kroz čitav srednji vijek imao je određenu
crtu konzervativnosti, jer su plemići okruženi svojim rodovima nastupali kao cjelina i nisu
dopustili da se razvije jedinstvena država sa jakim vladarom na čelu.3 U odsustvu državnog
aparata i državnih institucija javljaju se veze lične zavisti koje su spajale podanika i vladaoca
preko „vjerne službe“ i „vjere gospodske.“ Vjerna služba ne predstavljala određenu dužnost
vlastelina, nego cjelinu svih obaveza koje vlastelin duguje vladaocu, nekada sa određenom
sadržinom, a nekad prosto kao vjera bez bližeg određenja. Kralj ili ban je nagrađivao vjeru tako
što je poveljama i darovnicama osiguravao ličnu bezbjednost vlastelina, kojom se garantuje da
neće biti ubijen, zatvoren ili uzet za taoca (to je „vjera gospodska“).4 Nagrađivana vjerna služba
mogla je biti vojnog i diplomatskog karaktera, što je jedini oblik feudalne svojine na kojoj je
izrasla politička moć bosanskih velikaša. Baština koju je plemić naslijedio od praotaca, dobio
za zasluge učinjene kruni ili kupio, te ju je odobrio ban ili kralj nazivala se obično „plemenita

1
„Upravo je doba unutrašnjih kriza u Ugarskoj, posle smrti kralja Lajoša, aktualizovalo u najvećoj meri pitanja o
pravu nasleđa, ulozi sabora, pravu plemstva kao staleža, ulozi i značaju državnih insignija, itd. Učestvujući živo i
s velikim angažovanjem u borbama oko ugarskog prestola, Bosanci nisu mogli da ne čuju argumente koje je
potezala kako jedna tako druga strana. Otuda je došlo do malo ne obične pojave da je prelom u bosanskom
državnom razvitku obeležen Tvrtkovim krunisanjem dobio za kratko vreme sasvim novi smisao.“ Sima Ćirković,
Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd, 1964, 223.
2
Tvrtko I Kotromanić se na Mitrovdan 26.oktobra.1377 u manastiru Mileševo krunisao kao „blagovjerni i Bogom
postavljeni Stefan kralj Sríbíljem, i Bosni i Pomorju i Zapadnim stranam“. Dubravko Lovrenović, „Proglašenje
Bosne kraljevstvom 1377. (Pokušaj revalorizacije), Forum bosnae 3-4, (1999), 233.
3
Anto Babić, Iz istorije srednjovjekovne Bosne, Sarajevo, 1972, 10.
4
Sima Ćirković, „'Verna služba' i 'vera gospodska', Zbornik filozofskof fakulteta u Beogradu VI-2,1962, 318-335.
baština“.5 Ona se od prvobitnog porodičnog posijeda, darovnicama i drugim feudalnim
sredstvima formirala u jaku, nezavisnu i prostranu „državu“ bosanskih velmoža.6 I ako je bila
svojina čitave porodice, njome je upravljao starješina kao glava kuće i to je prelazilo na
njegovog najstarijeg sina ili direktnog potomka u muškoj lozi.7 Ovakve karakteristike8
feudalnog sistema srednjovjekovne bosanske države predstavljaju osnovu na kojoj se izgradila
ekonomska, materijalna i društvena moć bosanskog plemstva. Udruživanje članova jednog roda
u porodične zadruge bila je osnova na kojoj je nikla državna organizacija srednjovjekovne
Bosne. Kako je broj članova rastao, tako su se formirala bratstva, a više bratstava sačinjavaju
plemena (gentes ili generationes).9 Plemstvo10 i plemenita baština predstavljaju temeljne
elemente državne zajednice na osnovu kojih se formiraju feudalni gospodari Bosne. Feudalni
gospodari koji su bili na vrhu bosanske društvene hijerarhije u izvorima se nazivaju različitim
terminima: signore, baroni, nobiles,11 vlastela, velmože.12 Najvažniji termin kojim se
obilježavaju najistaknutiji bosanski plemići bio bi „gospoda rusaška“, kako se nazivaju Stefan
Vukčić Kosača, Ivaniš Pavlović, Radoslav Palvović i sinovi mu Petar i Nikola. Rusag13 se u
srednjovjekovnoj Bosni upotrebljava u više navrata, „sav rusag bosanski“ je jedno od imena
državnog sabora Bosne, „rusag bosanski“ je bosanska kraljevina u cjelini, te imamo i primjere
kada velikaši oblast kojom gospodare nazivaju rusagom (državom). U XV vijeku se termin
„gospodin“, rezervisan nekada samo za banove i kraljeve, počinje upotrebljavati i za bosansko
plemstvo. Oni su gospoda rusaška kao najmomoćniji velikaši rusaga bosanskog, a gospoda

5
Ćiro Truhelka, „Državno i službeno ustrojstvo Bosne u srednjem vijeku“ u Poviest hrvatskih zemalja Bosne i
Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463, Sarajevo, 1942 595.
6
Babić, Iz istorije srednjovjekovne Bosne, 26.
7
Ako starješina porodice nema muških potomaka, „plemenita baština“ mogla je da pređe na ženu. Truhelka,
„Državno i službeno ustrojstvo“, 596.
8
Bosanski vazalni sistem bio bi sličniji zapadnoevropskom sistemu, nego Bizantsko-Srpskom sistemu „pronije“
ili Ugarsko-Hrvatskom „donacionalnom feudalizmu“, jer nisu poznavali vazalsku vjernost kakvu imamo u
Francuskom sistemu, prije nego što su uveli „klasični“ vazalitet. Sima Ćirković, „'Verna služba' i 'vera gospodska',
323.
9
Truhelka, „Državno i službeno ustrojstvo“, 593.
10
„Plemstvo predstavljaju pripadnici pojedinih plemena koji posjeduju plemenitu baštinu.“ Truhelka, „Državno i
službeno ustrojstvo“, 595.
11
Terminologija koju susrećemo kroz duborvačke arhivske dokumente: „signore“ se upotrebljava prilikom
oslovljavanja plemenitih ljudi, a i u specificnom značenju za obilježavanje vladara. Vlastela koja sudjeluje na
državnom saboru Bosne obilježavana je terminom „baroni“ koji je obuhvatao sve kategorije od utjecajnih velmoža
do malih plemića (sitno plemstvo se naziva „nobiles“ ili „zantiluomini“.) Sima Ćirković, „Rusaška gospoda“,
Istorijski časopis 21, Beograd, 1974, 5-6.
12
Slovenska terminologija bosanskih i dubrovačkih dokumenata redovno spominje „vlastele“ i „velmože“. To su
najugledniji dostojanstvenici poimenično upisani kao svjedoci u ispravama vladara. Ćirković „Rusaška gospoda“,
6-7.
13
Termin rusag (mađarski orszag) se prvi put spominje kada kraljica Jelena u jednoj povelji kaže da je odluku
donela ''savetom sa bogodarovanim velmožama vlastele kraljevstva mi rusaga bosanskog s vojvodom Hrvojem, i
sa knezom Pavlom i s vojvodom Sandaljem i s tepčijom Batalom i s drugom mnogom vlastelom i vlasteličićima
našega kraljevstva.'' Čirković, Istorija srednjovjekovne bosanske države, 177.
rusagu po tome što imaju svoj rusag, odana ideji o bosanskoj državi kao nedjeljivoj cjelini.14
Jedinstvo bosanske države našlo je svoj odraz u ''Kruni i Bosni“ (''Corona e Bosna'') koju bi
činili ''kralj, gospoda i vlastela'' (''re, signori e baroni''). „Kruna“ je bila transperonalni simbol
države, koji se posmatra odvojeno u odnosu na ličnost kralja i zajedno sa vlastelom koja
predstavlja „svu Bosnu“ održavaju dostojanstvo kralja i jedinstvo države.15 Vezivno tkivo
elemenata jedinstvenosti bio je državni sabor „stanak“16 u kojem bosansko plemstvo u početku
ima potčinjenu ili ravnopravnu ulogu, a početkom XV stoljeća preuzima glavnu riječ i njihova
uloga u punoj mjeri dolazi do izražaja. Takva uloga u političkim zbivanjima srednjovjekovne
Bosne bila je vrlo aktivna i značajnija nego u bilo kojoj drugoj državi Jugoistočne Evrope.17
Stanak ne samo da je birao kraljeve, već ih je i zbacivao, što možemo vidjeti na primjeru Ostoje
i Tvrtka II.18 U godinama najvećeg uticaja stanak se okupljao često sam bez poziva i učešća
kralja, te neposredno delovao na spoljnu politiku, odlučivao o sudbini pojedine vlastele,
raspravljao o teritorijalnim pitanjima.19 Među bitne povlastice bosanskog plemstva spadala je i
ta da su im moglu suditi samo njima ravni, npr. vlastela vlasteli, velmoža velmoži, a ako je u
pitanju teži prijestup onda je ulogu sudije preuzimala Crkva bosanska.20

Teritorijalno širenje bosanskog plemstva možemo pratiti uporedo sa širenjem bosanske

države, tačnije sa kraljevskim obručem koji se formirao za vrijeme Tvrtka I Kotromanića. Kao
najvjerniji vazali i suradnici bosanskog vladara, koji se od Neretve do Drine i mora, pojavljuju
kao nasljednici i baštinici ekspanzivne teritorijalne politike iz XIV st. bili su Sankovići,
Pavlovići i Kosače.21 Oni su ucrtali početne konture formiranja oblasti feudalne gospode, koje
će se završiti, iako ne u potpunosti, početkom XV st. kada su njihovi nasljednici u potpunosti

14
Ćirković, „Rusaška gospoda“, 6-7.
15
Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, 224.
16
„Za državne sabore u bosni upotrebljavan je obično naziv stanak,prepoznat u ovom značenju i u srednjovjekovnoj
Srbiji. Prvi put reč stanak u ovom značenju u povelji Tvrtka I od 1354 godine.“ Mihailo Dinić, Državni sabor
srednjovjekovne Bosne, Beograd, 1955, 3.
17
Pavao Anđelić, „Barones regni i državno vijeće srednjovjekovne Bosne“, Prilozi 11-12, Sarajevo, 1975-1976,
30.
18
„Izbor Stjepana Ostoje obavljen je između 20. svibnja i 10. lipnja 1398. Glavnu riječ pri izboru imao je vojvoda
Hrvoje Vukčić, kome je novi kralj postao pokoran i poslušan.“ Marko Perojević „Stjepan Ostoja“ u Poviest
hrvataskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do 1463, Sarajevo, 1942, 374. „Zahvaljujući
hercegu Hrvoju zasidio je na očevo prijestolje Stjepan Tvrtko II Tvrtković.“ Marko Perojević „Stjepan Tvrtko II
Tvrtković“ u Poviest hrvataskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do 1463, Sarajevo, 1942,
413. „Složivši se dalke ova gospoda podigoše opet na bosansko prijestolje Stjepana Ostoju. Bilo je to u listopadu
1408.“ Marko Perojević “Stjepan Ostoja (opet)“ u Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih
vremena do godine 1463, Sarajevo, 1942, 428.
19
Dinić, Državni sabor srednjovjekovne Bosne ,65.
20
Truhelka, „Državno i službeno ustrojstvo“, 613.
21
Esad Kurtović, Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, Sarajevo, 2009, 40.
kontrolisali unutrašnju i vanjsku politiku srednjovjekovne Bosne.22 Već nakon smrti kralja
Tvrtka 1391. godine, počelo se sve više osjećati popuštanje vjernosti, odanosti i vjerne službe,
tačnije svega onoga što je činilo bosansku kraljevinu i jaku centralnu vlast. Bosanska država
bila je na udaru vanjskih savremenika, ali se borila i sa unutrašnjom krizom, te pod takvim
(nepoznatim i sumnjivim okolnostima) na vlast dolazi kralj Dabiša.23 Bez obzira što je novi
kralj je upio da u opštoj političkoj konstelaciji sačuva raniju ulogu bosanske države, u njenoj
unutrašnjosti počinje samostalo istupanje vlastele, koje se najranije zapaža kod porodice
Sankovića.24 Već 15. aprila Radič i Beljak Sanković su izdali povelju kojom su ustupili čitavo
Konavle sa tvrđavom Sokolom Dubrovniku, kojem je, kako se u povelji kaže, ta župa nekada
davno pripadala. U tom trenutku za to je bila potrebna saglasnost kralja i bosanskog državnog
sabora, oni su djelovali dosta sporo, ali vrlo odlučno. Dubrovčani nisu dobili područje Konavla,
a Sankoviće je ovaj potez eliminisao iz političkog života. I ako se ova priča odigrala neslavno,
u njoj vidimo težnju za samostalnošću koja se nije mogla dogoditi u tom trenutku, ali se razvila
u kasnijem periodu. Samostalnije delovanje velikaša se opaža i na drugim stranama, kada ban
Hrvatske i Dalmacije Vuk Vukčić i brat mu Hrvoje zahtjevaju u ime Bosne da im se predaju
gradovi Ivaniša Paližne.25 Slabljenje i opadanje kraljevske moći vidni su u ljeto 1393. godine
kada se gotovo čitava država približila Ugarskoj i u tom trenutku dolazi do rata između
ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog i bosanske države. Kralj Dabiša se nakon poraza
kod porušenog Dobora predao ugarskom kralju, odrekao se vlasti nad Hrvatskom i Dalmacijom,
te je sa malobrojnom bosanskom vlastelom suglasio da Žigmund poslije Dabišine smrti postane
kralj.26 Ovo je bio sudbonosni potez koji je doveo do opadanja kraljevskog dostojanstva i
jačanja feudalnih gospodara. Nakon Dabišine smrti, započinje interregnum kraljice Jelene,
Dabišine udovice kao neka vrsta kompromisa između Ugarskog kralja i bosanske vlastele.
Bosanska vlastela se neko vrijeme mirila s privremenim Jeleninim režimom koji je otklonio

22
„Vlatko Vuković je vladao Podrinjem i Polimljem, koje se vezalo sa posjedom Sankovića u Humu i Pavlovića
na području Trebinja i Plive, istočnim dijelom Zete, a na jugoistok Dračevicom (s Novim), koja je bila povezana
sa posjedom u Konavlima.“ Kurtović, Veliki vojvoda bosanski, 41.
23
„Kao i njegov predhodnik pripadao je rodu Kotromanića. Prave razloge ovakvog rješenja, da na čelo države
nakon jedne moćne i snažne ličnosti kakva je bio Tvrtko I, dođe stari i iznemogli član dinastije Kotromanića, treba
tražiti, u prvom redu, u nastojanju vlastele, da kroz ličnost jednog slabog kralja stvori uvjete za slobodniju politiku
radi jačanja svoje samostalnosti.“ Pavao Živković, Tvrtko II Tvrtković, Bosna u prvoj polovini XV stoljeća,
Sarajevo, 1981, 13.
24
„Sankovići, velikaška obitelj u Humu u XIV–XV. st. Osnivač obitelji bio je Sanko, sin humskoga
župana Miltjena Draživojevića, gospodara Popova, Bosanskoga primorja i Slanoga u prvoj pol. XIV. st. Sanko je
bio župan i kazanac na dvoru bana Tvrtka I. Kotromanića. Posjede obitelji naslijedio je njegov sin Beljak, koji se
kao župan Popova spominje 1370. Susjednim krajevima Huma i dijelom sjeverne Hercegovine gospodario je
njegov brat Radič.“ Sanković,Leksikografski zavod Miroslav Krleža,
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=54444, (31.3.2018.).
25
Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države,171-173.
26
Živković, Tvrtko II Tvrtković, 14.
najveće opasnosti spolja, a u isto vreme u samoj zemlji ostavljao dovoljno prostora za
samostalno delovanje ojačalog plemstva.27 U to vrijeme na historijsku scenu, više nego ikad,
stupaju najjača imena bosanskog plemstva. Vojvoda Hrvoje Vukčić je nesumnjivo bio prva
ličnost u Bosni za vrijeme Jelene,28zatim Pavle Radenović koji 1397. garantuje slobodnu
trgovinu Dubrovniku, predstavlja primjer da sada velikaši svojim aktom daju ono što su ranije
davali isključivo kraljevi. Sandalj Hranić Kosača, vodi samostalnu politiku prema Zeti, od
Dubrovčana traži da se njemu isplaćuje svetodimitarski dohodak, obnavlja solane i u punom
smislu nastupa kao „kralj“ u svojim oblastima.29 Proces osamostaljivanja vlastele pod
provizornim režimom Jelene i okolnost što nije bilo kralja koji bi se založio da odbrani autoritet
centralne vlasti, pružali su šanse i ostaloj brojnoj vlasteli da se osamostali. Tako se u izvorima
spominju Radivojevići, Nikolići,30 Zlatonosovići31 i Dinjičići,32 koje su u borbi za vlast
potisnuli veći i jači feudalni gospodari i na njihov račun povećali i proširili svoje teritorije,
uticaj i prihode. Ako bi pokušali označiti granice oblasnih gospodara i same krune one bi u
najgrubiljim crtama izgledale ovako, Hrvoje je gospodario teritorijom koja se pružala od Sane
pa sve do Neretve, obuhvatajući Donje Krajeve, Završje i Krajinu, Sandalj Hranić držao je
prostor Konjica, Nevesinja, Dabra i Popovog polja, a nakon XV stoljeća širi se na račun
Pavlovića koji su držali teritorije od Drine i Lima do Neretve i morske obale, polovinu
Konavala, Trebinje, Vrm, Bileću, Fatnicu, Dobrun na istoku do Vrhbosne na zapadu s glavnim
centrima u gradovima Borač i Olovo. Teritorija kojom je neposredno vladao kralj, ostala je u

27
Ćirković, Istorija srednjovjekovne bosanske države, 175.
28
„Hrvatinići su imali prve posjede u Donjim Krajevima, to jest u području gornjeg i srednjeg Vrbasa i Sane.
Hrvoje je dobio veliko vojvodstvo od kralja Tvrtka I, ispravom od 12. ožujka.1380. godine.“ Milko Brković,
Hrvoje Vukčić Hrvatinić (1380-1416), Sarajevo, 2008, 7.
29
„Za kneza Pavla se izričito kaže da je kao dete živeo na dvoru kralja Tvrtka I. Kao svedok na poveljama javlja
se već od 1380, ali se njegova veća aktivnost oseća tek u doba kraljice Jelene. Pošto je zajedno s Vlatkom
Vukovićem 1391. zauzeo Konavle i dobio svoj deo, uticaj mu se rasprostro sve do morske obale, pa je došao i u
bliži dodir s Dubrovčanima.“ Ćirković, Istorija srednjovjekovne bosanske države, 178.
30
„Oko donje Neretve su važnu ulogu igrali Radivojevići,217 u ovo doba verni kraljici. Oni su kontrolisali zemlje
oko trga Drijeva i održavali veze s Dubrovčanima, koji su im stavljali u izgled utočište u slučaju opasnosti. Stara
vlasteoska porodica Nikolića u Popovu Polju je daleko više delovala na svoju ruku. Miliša i Petar, braća Vukoslava
Nikolića, samovlasno su postavila neke carine, među kojima je ona na Maslini pred Stonom naročito ozlojeđivala
Dubrovčane. Oni su čak i isplatu tributa kraljici vezivali za pitanje nezakonitih carina i uspeli da navedu kraljicu
da ih u proleće 1397. jednom poveljom izričito zabrani.“ Ćirković, Istorija srednjovjekovne bosanske države, 180.
31
„Zlatonosovići, bosanska velikaška obitelj. U drugoj polovici XIV. i prvoj polovici XV. st. držali su prostrane
posjede u istočnom dijelu Usore, između donjih tokova rijeka Bosne i Drine, sa središtem u utvrdi Srebrenik.
Smatra se da potječu od usorske velikaške obitelji Tihoradića, odnosno njezina ogranka Tihčinovića, a sam naziv
Zlatonosovići možda je nastao od nadimka jednog od članova obitelji.“ Zlatonosovići, Leksikografski zavod
Miroslav Krleža, http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=67308 (31.3.2018.)
32
„Dinjičići (poslije nazvani Kovačevići), bosanska plemićka obitelj. Ogranak su roda Trebotića iz Usore. Njihov
uspon počinje od vladavine kralja Tvrtka I. u drugoj polovici XIV. st., a u prvoj polovici XV. st. razvili su se u
oblasne gospodare s posjedima u sr. Podrinju. Prvi poznati član obitelji je župan Dinjica, koji se spominje među
svjedocima u povelji kralja Tvrtka I. iz 1378. zajedno sa svojom poimence nepoznatom braćom.“ Dinjčići,
Leksikografski zavod Miroslav Krleža, http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=15257 (31.3.2018.)
središtu Bosne, a po završetku bosanskougarskih ratova sastojala se od nekoliko župa između
gornjih tokova Bosne i Vrbasa.33 Kada se završila teritorijalna podjela bosanske države na
teritorije kralja i teritorije rusaške gospode, Crkva bosanska koja je morala stati u zaštitu svojih
sljedbenika, pojavljuje se u službi bosanskih velikaša.34 Ni pravoslavna, a ni katolička crkva se
ne spominju upravo zato što su one već tada bile izgrađene kao krupni feudalci i mogle su da
stanu na putu širenju bosanskog plemstva. Crkva bosanska je pojačavala položaj vlastele prema
vladaru i pored vlasteoskog sabora bila garant njihovih izuzetno velikih prava. Povezanost
vlastele i Crkve bosanske djelovala je kao faktor jačanja položaja i pomogla u procesu
osamostaljivanja feudalne gospode.35

Kada pratimo razvoj srednjovjekovne bosanske države upredo sa obrazovanjem i

jačanjem bosanskog plemstva sasvim je jasno da je slabljenje centralne vlasti i odsustvo
kraljeva u jednom trenutku igralo presudnu ulogu. Plemenite baštine su bile osnova na kojoj su
feudalni gospodari širili svoju teritoriju, a kada dolazi do dekadencije u bosanskom kraljevstvu,
oni započinju međusobni rat u borbi za prevlast, što je dodatno oslabilo bosansku državu i
kraljevsku vlast. Krajem XIV i početkom XV stoljeća ovaj proces se završava i bosanska
vlastela u svojim oblastima apsolutno zamjenjuje ulogu kralja. Oni sada podižu i smanjuju
carine i namete, vode računa o svojim podanicima, grade dvorove i palače po uzoru na
evropske. U svojim rukama imaju oblasti koje donose najviše prihoda u bosanskoj državi,
rudnike, trgovi soli, plodna zemljišta. Poznato nam je da su velike velmože kakav je bio Sandalj
Hranić u sklopu svojih dvorova imale funkcionalne kancelarije, koje su se bavile diplomatskim
i ekonomskim pitanjima. Kancelarije su se formirale po uzoru na kraljevske i u svojoj službi su
zapošljavale više lica. Na osnovu povelja i izvora vidimo da su veliki bosanski plemići aktivno
učestvovali u spoljnoj politici kako bosanske države tako i svog privatnog posjeda. Oni su,
zajedno sa braćom ili nekad čitavim rodom, dobijali mletačka i dubrovačka građanska prava i
privilegije kakva su nekad mogli imati samo bosanski kraljevi. Sve su to uzroci koje možemo
navesti za rast moći bosanskog plemstva. U historijografiji se učestilo mišljenje da se raspad
bosanske države desio odmah nakon smrti Tvrtka I, po uzoru na raspad Srpskog carstva nakon
smrti cara Dušana, međutim bosanski plemići su sačuvali jedinstvo bosanske države i ni po
koju cijenu se nisu odvajali od krune bosanskog kralja. Čak ni pad bosanskog kraljevstva 1463.
godine nije automatski značio pad njenog plemstva, jer se u osmanskim defterima i dalje
javljaju pojedini bosanski velikaši koji su uspjeli da zadrže svoje posjede.

33
Ćirković, Istorija srednjovjekovne bosanske države, 215.
34
Pejo Ćošković, Crkva bosanska u XV stoljeću, Sarajevo, 2005,137
35
Babić, Iz istorije srednjovjekovne Bosne, 12
 Literatura:

1. Ćirković, Sima: Istorija srednjovekovne bosanske države, Srpska

književna zadruga, Beograd, 1964.
2. Ćošković,Pejo: Crkva bosanska u XV stoljeću, Institut za istoriju,
Sarajevo, 2005.
3. Babić, Anto: Iz istorije srednjovjekovne Bosne, Svjetlost, Sarajevo, 1972.
4. Dinić, Mihailo: Državni sabor srednjovjekovne Bosne, Izdavačko
preduzeće, Beograd, 1955.
5. Kurtović, Esad: Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, Institut
za istoriju, Sarajevo, 2009.
6. Živković, Pavao: Tvrtko II Tvrtković, Bosna u prvoj polovini XV stoljeća,
Institut za istoriju, Sarajevo, 1981.
7. Brković, Milko: Hrvoje Vukčić Hrvatinić (1380-1416), Matica hrvatska,
Sarajevo, 2008
8. Lovrenović, Dubravko: „Proglašenje Bosne kraljevstvom 1377. (Pokušaj
revalorizacije)“, Forum bosnae 3-4, 1999.
9. Ćirković, Sima: „'Verna služba' i 'vera gospodska', Zbornik filozofskof
fakulteta u Beogradu VI-2, Beograd, 1962.
10.Truhelka, Ćiro; „Državno i službeno ustrojstvo Bosne u srednjem vijeku“
u Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena
do godine 1463, Napredak, Sarajevo, 1942.
11.Ćirković, Sima: „Rusaška gospoda“, Istorijski časopis 21, Istorijski
institut, Beograd, 1974.
12.Anđelić, Pavao: „Barones regni i državno vijeće srednjovjekovne Bosne“,
Prilozi 11-12, Institut za istoriju, Sarajevo, 1975-1976.
13.Perojević, Marko: „Stjepan Ostoja“ u Poviest hrvataskih zemalja Bosne i
Hercegovine od najstarijih vremena do 1463, Napredak, Sarajevo, 1942.
14.Perojević, Marko: „Stjepan Tvrtko II Tvrtković“ u Poviest hrvataskih
zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do 1463 ,Napredak,
Sarajevo, 1942.
15. Perojević, Marko: “Stjepan Ostoja (opet)“ u Poviest hrvatskih zemalja
Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463, Napredak,
Sarajevo, 1942.
16.http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=54444 (31.3.2018.)
Sanković, Leksikografski zavod Miroslav Krleža
17.http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=67308 (31.3.2018.)
Zlatonosovići, Leksikografski zavod Miroslav Krleža
18. http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=15257 (31.3.2018.)
Dinjčići, Leksikografski zavod Miroslav Krleža