OTKRIVANJE NARODA: POBJEDA KAMERALIZMA I PROSVEĆENOG

APSOLUTIZMA (1765-1792)
Druga terezijanska reforma
*Administracija finansije*
Kao i njeni prethodnici carica Tereza je počela vladavinu preduzimajući novi krug
reformi. Državni kancelar Kaunic je bio vodeća ličnost u reformskom pokretu. Pozvao
je na stvaranje ujedinjene Ujedninjene kancelarije, koja bi obuhvatala sve tri
središnje zemlje Monarhije i koja bi zajedno sa Državnim savetom djelovala u svim
habzburškim zemljama. Tražio je podjelu finansija na tri tijela: osnaženu Dvorsku
komoru, Kreditnu deputaciju i Računovodstveni ured. Carica je primjenila ovaj model
tokom 1761. Ukinuti su Direktorijum i Unutrašnja konferencija, a od Haugvicovih
rješenja opstao je samo Vrohvni sud, ojačan i nezavisan.
Stvarni prvi ministar Monarhije postao je Kaunic. On je skoro potpuno kontrolisao
državne poslove, kao Državni kancelar ostao je zadužen za spoljne poslove, a
upravljao je domaćom politikom u svojstvu predsjednika novoformiranog Državnog
savjeta.
Jedan od ciljeva drugog reformskog razdoblja bilo je formiranje Lombardije i Belgije
da podnesu veći udio u poreskom teretu Monarhije, to je on i uspio postići surađujući
blisko sa njihovim vladama. Ilirska komisija je nastavila služiti kao sredstvo kontorle
populacije Srba širom Ugarske. Početkom 1769. promovisano je redovno okupljanje
Ilirskog crkvenog sabora, ali tek poslije određivanja lojalnih delegata. Carica je
obavezala prvo zasjedanje da potvrde novi dekret 1770. koji je značajno ograničio
svjetovne povlastice koje je Leopold I dodijelio pravoslavnom partijarhu 1690.
Drugi reformski period ja najmanje uticao na uže područje Ugarske. Kada se 1764.
godine okupila dieta je odbacila nadležnost Državnog savjeta ili Ujedinjene
kancelarije, carica je prihvatila da zadrži posebnu Ugarsku kancelariju sa
preimenovanjem u Ujedinjenu austrijsku i češku kancelariju. Ugarska komora ostala
je potčinjena Dvorskoj komori. Kaunicov sistem se pokazao trajniji nego prijašnji,
pomogao je da se održi stalni rast državnih prihoda.
Vlada i narod
Najdramatičniji revolucionarni preobražaj ticao se temeljne redefinicije odnosa vlade
i ljudi kojima su vladali. Vlada se okrenula potrebama seljaštva, buržoazije, i
nekatolika. Gubitak Šlezije uvjerio je caricu da je društveni preobražaj neophodan
ukoliko Monarhija želi da preživi i takmiči se s velikim silama. Na polovini vladavine
Marija se zainteresirala i potpuno posvetila seljaštvu kao proizvodnom segmentu
države, pred kraj vladavine se manje interesovala za inostrane poslove, a bila je više
posvećena služenju svom narodu. Iznenada je preminuo i Franc Štefan 1765., a ona je
bila jako pogođena gubitkom.
Nakon smrti Haugvica, Dauna i Brtenštajna, ostala su otvorena vrata grupi mlađih i
liberalnijih savjetnika predvođenih Kaunicom. Njeni savjetnici su bili vezani za ideje
prosvjetiteljstva. Nakon smrti Franca Štefana, ulazi caričin sin i nasljednik,
novoizabrani car Jozef II /1765-90/. On nije bio samo predani kameralista, nego i
pod uticajem ideja Prosvjetiteljstva.
Jozef II je bio potpuna suprotnost svome ocu, bio je odlučan, inteligentan, u stanju da
odmah uoči središte problema i pristupi njegovom rješavanju. Nije želio da čeka svoj
red na vlast, a s majkom je bio u veoma lošim odnosima. Njegova prva supruga
Izabela od Burbona i Parme, umrla je nakon tri godine braka od velikih boginja,
nijedno od njihove djece nije preživjelo djetinstvo. Bavarska princeza, njegova druga
žena, umrla je također od velikih boginja, i on se nije više ženio. Obnavljanje dinastije
prepustio je svome bratu Petru Leopoldu od Tosakane, imao je šesnaestero djece, od
kojih je 12 nosilo titulu nadvojvode.
Nakon suprugove smrti carica je objavila da će ona i sin vladati zajednički kao
koregenti, ali u stvarnosti ona je zadržala posljednju riječ u svim oblastima. S
izuzetkom da je kao car SRC Jozef II upravljao u Njemačkoj, a imao je dozvolu od
carice da se bavi vojnim pitanjima. Godine 1772. on i fedmarša Lasi su primjenili
Daunovu zamisao, kantonalni sistem regurutacije po ugledu na Prusku, koji je
omogućavao da armiji da preuzme direktnu kontrolu regrutacije iz ruku staleža.
Reformu je sprovodilo činovništvo koje je bilo mnogobrojnije i snažnije nego na
početku vladavine.
Agrarna reforma
Prvi značajniji pokušaj društvenih reformi desio se početkom 1767. kao odgovor na
dvije godine rastućeg nezadovoljstva seljaka na prostorima Ugarske. Izvor problema
bilo je široko rasprostranjeno nepoštovanje postojećih zakona, posebno duž gušće
naseljene zapadne granice Kraljevstva. Najgore nezakonistosti odnosile su se na
kuluk, od početka vladavine Hazburga zemljoposjednici su nametali prevelike radne
obaveze svim svojim kmetovima. Poslije imenovanja komisije da istraži zloupotrebe,
carica je proglasila novu povelju o obaveznom radu za Ugarsku u januaru 1767 Urbar.
Zabranjivao je gospodarima zemljoposjednicima da proširuju svoje posjede na račun
seljaka, ograničavajući pritome obaaveze seljaka. Vlada je 1771. proglasila novu
Povelju o obaveznom radu za austrijsku Šleziju, gdje je potvrđeno da su zloupotrebe
gore nego u Ugarskoj nakon opsežne istrage. Slobodno zemljište je bilo podjeljeno
seljacima, koji su mogli da ga obrađuju kao slobodni radnici u zamjenu za novčane
naknade koje su bile u skladu sa veličinom zemljišta koje su obrađivali. Dobijali su
dugotrajni ili nasljednji zakup na zemljištu na kome su radili. 1777. Rabov sistem
proširen je na sve zemlje krune. Carica je pored toga nudila različite bračne
pogodnosti, izuzev za nezaposlene lutalice, kojima je dekretom iz marta 1766.
zabranila ženidbu, a ograničena je moć i uticaj katoličke crkve.
Javno obrazovanje
Marija Terezija predano je radila da podigne životni standard običnih stanovnika
Monarhije. Osnovala je Komisiju za obrazovanje za nasljedne zemlje 1760., ali tokom
njene prve decenije posvećivala joj je malu pažnju. U međuvremenu povjerila je
školski sistem u Ugarskoj ostarjelom nadbiskupu Estergoma, kome je preoblikovanje
obrazovanja značilo nešto malo više od zatvaranja nekoliko protestantskih škola.
Komisija za obrazovanje počela je djelovati 1769., kada je biskup Pasaua izvjestio da
su njegovi austrijski vjernici, ne samo neznalice, već da je među njima i veći broj
prepušenih protestanata. Komisija je dala sebi ime ''partija Prosvjetiteljstva'', a od
neprijatelja ''ljudi iz mraka''. U avgustu 1779., Pergen, rukovvodilac Orijentalne
akademije, posalo je carici opsežan memorandum koji je pozivao na suštinsku
reformu obrazovnog sistema. Najradikalniji je bio njegov prijedlog da svjetovni
učitelji zamjene sve jezuite i ostala sveštena lica da bi se umanjila šteta za kulturu
budućih pokoljenja. Carica je ovaj prijedlog na kraju odbacila, a tri godine kasnije
papa Klement XIV nametnuo je isti zadatak Monarhiji, raspustivši jezuite. U svakom
slučaju raspuštanje je ostavilo gimnazije i druge škole bez nastvanika i upravnika.
Izdate su dvije Opšte školske uredbe, 1774. za nasljedne zemlje, 1777. za Ugarsku,
autor im je bio šleski biskup Ignac Felbiger. Uredba je ustanovila trostepeni sistem.
Obavezna osnovna škola ili trivijalna škola, svakome je pružala osnovna znanja. Na
selu je naglasak bio stavljen na vjeru, moral i praktične vještine, a u gradu na čitanje,
pisanje i religiju. Poslije toga srednja škola u svim okružnim centrima moći da ponudi
gradskoj djeci izbor između obuke za zanimanje i naprednu akademsku pripremu za
gimnaziju. Na vrhu ovog sistema stoji gimnazija, koja ostaje kao elitna pripremna
škola za univerzitet. Od svih predavača se zahtjevalo da se obuče i steknu potvrdu u
posebno usmjerenoj školi – Normi, koja je uspostavljena u glavnom gradu svake
pokrajine Habzburške monarhije. Svaka Norma je pripremala učitelje da koriste
propisane sadržaje pojedinih školskih predmeta, metode u nastavi i udžbenike koji su
štampani u njoj. Opšte školeske uredbe izazvale su znatan otpor van vladajućih elita.
Roditelji seljaci protivili su se slanju djece u škole umjesto da rade na njivi, a
svećenstvo je smatralo da će obrazovanje od ljudi stvoriti nevjernike. Uprkos svemu
ovome, terezijanska reforma u školstvu pokazala je neviđeni uspjeh.
Izvori sukoba: religija i zakon
Carica je 1777. otkrila veliku protestantsku zajednicu u Moravskoj, uz sinovljevu
prijetnju da će abdicirati ukoliko im ne omogući potpunu toleranciju, konačno je
prihvatila Kaunicov poziv za kompromis, u tišini im omogućivši vjeroispovijedanje u
krugu porodice. Prvi protestant je 1778. stekao akademsko zvanje na univerzitetu u
Beču. Osim ovih sitnih ustupaka, ona je bila odlučna u svom zaziranju od vjerske
podnošljivosti. Dozvoljavala je da male i manje važne protestantske zajednice u
nasljednim zemljama budu grubo tretirane kao i u prethodnom periodu njene
vladavine. Pa su tako unutar tih zemalja, odrasli muškarci heretici, tjerani na prisilan
rad, u vojsku ili protjerivani u Erdelj. Uz to je protjerivala i Jevreje, onemogičila im je
poslove na prostoru Monarhije, naredila da bečki Jevreji budu stavljeni u geto, kao i
njihovi sunarodnici u drugim gradovima Monarhije. Ona i njeni ministri nisu se
mogli usaglasiti oko reforme zakonodavstva. Stvorena je komisija 1766. sa zadatkom
da zakone pretoči u masu uredbi i uputstava koje su činile pravni sistem u Monarhiji.
Ona je bila zainteresovana za preuređenje postojećih zakona, ali ne i stvaranje
čovječnijih i modernijih normi. Npr. odbila je da eliminiše mučenje. Nakon opsežne
kampanje protiv torture koju su vodili njen sin i Kaunic, ona je pristala da ukine ovaj
zakon 1776., iako kazeneni zakonik u trenutku njene smrti još uvijek nije bio dovršen.
Međunarodni poslovi tokom koregenstva
Državni kancelar je težio ka teritorijalnim proširenjima, posebno ako su se mogla
ostvariti diplomatskim sredstvima. Jozef II je kao i njegova majka strahovao od
Fridriha II, pa su on i Kaunic provodili agresivniju spoljnu politiku. Druga
terezijanska reforma je oslobodila Monarhiju od stalnog oslanjanja na saveznike.
Spoljna politika za vrijeme koregentstva usredsredila se na održavanje ili
unapređivanje ravnoteže snaga na sjeveru, sa neprijatljskom Pruskom i nekadašnjim
saveznikom Rusijom. Beč je Katarininu Rusiju sada doživljavao kao krajnje
nepredividivu silu koja bi mogla uništiti hazburške zaštitine tampon zone u Poljskoj i
na Balkanu. Jozef i Kaunic su se bavili mišlju da formiraju austro – prusko – turski
savez bez presedana protiv Katarine. Marija Terezija je zaključila sporazum sa
Turcima 1771., u kojem je prihvatila da ograniči teritorijalne dobitke Rusije u zamjenu
za povratak Male Vlaške pod vlast Hazburga. Da bi zadovoljila potražnje Fridriha II,
prihvatila je da Austrija dobije od Rusije barem djelimično teritorijalna očekivanja na
račun Poljske/i Pruska je trebala imati udio u Poljskoj/. Podjela je pomogla da se
ograniči ruski prodor na Balkanu, a Monarhija je dobila poljsku Galiciju 1772 /prva
podjela Poljske/. Nakon tursko – ruskog mira u Kučuk – Kainardžiju 1774. Monarhija
je uzela Bukovinu. Jozef i Kaunic su nastojali da ojačaju stajalište Monarhije prema
Pruskoj u samoj Njemačkoj. Prilika se ukazala smrću bavarskog izbornika
Maksimilijana III Jozefa 30. decembra 1777. koji nije imao djece. Naslijedio ga je
rođak Karl Teodor, ponudio je da razmjeni svoje buduće nasljedstvo za Austrijsku
Nizozemsku, koja mu je bila bliža, a nije bio voljan da seli svoj dovor iz Manhajma u
Minhen. Tako je kancelar sklopio sporazum sa Teodorom, 16. jaunuara su prve
austrijske jedinice stupile na tlo elektorske zemlje. U junu 1778. Fridrih je odlučio da
se umješa u sve ovo, kao naovdni zaštitnik narednog nasljednika Vitelsbaha, vojvode
Karla od Cvajbrikena. Pruska vosjka je ušla u Češku, a Marija Terezija ga je spremno
dočekala. Nije uspio učiniti prodor protiv austrijske armije, nije prodro u ravnicu
Češke i morao je prezimiti s vojskom u Sudetskim planinama. Bilo je teškoća u
snadbjevanju pa su se obje strane počele boriti oko komadića smrznutog krompira.
Marija Terezija je bila voljna da prekine tzv. Rat krompira. Prihvatila je rusko –
francusku ponudu za posredovanje i zaključila je mir, a da nije konsultovala sina. U
sporazumu iz Tešina 13. maja 1779. odrekla se cijele Bavarske, osim desne obale u
dolini rijeke In. Priznala je i moguće Fridrihovo nasljeđivanje u Ansbahu i Bajrojtu.
Jozef II i prosvećeni apsolutizam /1780-90./
Nakon smrti Marije Terezije, Jozef II ostao je jedini vladar Monarhije. Njegove
reforme su se bavile zaostalim problemima sa kojima se carica nije htjela suočiti, a
mnoge su bile plod njegove želje da približi ideje Prosvjetiteljstva. Prigrlio je načelo
utilitarizma, po kome je glavni cilj vlade da obezbjedi dobrobit i sreću najvećem broju
stanovnika. Često je konsultovao svoje ministre i provincijske zvaničnike prije
otpočinjanja glavnih reformi. Značajno je i njegovo zaključivanje savezništva sa
Katarinom II u maju 1781., zatim posjetio je Luja XVI u Parizu da popravi štetu
uzrokovanu sukobom oko Bavarske.
Prve reforme
U februaru je smanjio književnu cenzuru, publikacije su još uvijek mogle biti
zabranjene ako vrijeđaju katoličku crkvu, ruše vladu, podržavaju praznovjerje i sl. Na
njegovo insistiranje, dozvoljeno je vrijeđanje samog cara, što se odnosilo i na jedan
napad nazvan ''Majmun od 42 godine''. On je dozvolio njegovo štampanje. Bio je
spreman proširiti toleranciju za religijske manjine u Monarhiji. Proširio je obrazovne
i profesionalne mogućnosti za Jevreje. Ukinuo je čitav niz ponižavajućih odredbi
kojima su jevreji prije bili podvrgnuti. U oktobru je proglasio Edikt o toleranciji za
protestantske i pravoslavne podanike. Upražnjavanje vjere u porodičnom okruženju
dozvoljeno im je na prostoru cijele Monarhije, kao i dozvola da brane crkve i
parohijske škole, dozvoljeno im je i da pohađaju univerzitete, pristupaju zanatskim
gildama, trguju i dr. Edikt o toleranciji bio je osuđivan od strane katolika, a Jozef je
prozvan ''carem Jevreja''.
Početkom 1782. susreo se sa papom Pijem VI u Beču. Car je radio na poboljšanju
vjerske nastve, i da umanji privlačnost protestantizma. S početkom 1781. od svih
biskupa bila je traženo da polože zakletvu kruni, čak je i papi bilo zabranjeno da daje
bilo kakve ukaze bez da prije dobije dozvolu od vlade. Dobijali su i bolje obrazovanje,
jer je car naredio da svi novoprimljeni moraju pohađati šestomjesečnu nastavu.
Pored svećenstva, on se bavio i pravosuđem. Dekretom iz septembra 1781. naredio je
sudijama i pravnicima da moraju pohađati obiman pravni program i položiti stroge
kvalifikacione ispite. Izdao je tzv. Opšti zakonik, kojim je na plemstvo stavljena veća
odgovornost, jer oni zbog obrazovanja i imovinskih mogućnosti ne bi trebali činiti
greške kao niži slojevi, pa su prema tome i teže kažnjavani. Novi zakonik je uklonio i
praksu mučenja. Bičevanje i žigosanje su zadržani, ali su okrivljeni uglavnom
kažnjavani zatvorom, a bila je zastupljena još uvijek i smrtna kazna. Seljaci su po
novom zakonu imali pravo na besplatnu pravnu pomoć.
Direktivnom regulacijom iz marta 1783. seljaci u Monarhiji su dobili mogućnost
zaamjene obaveznog rada na poljima plaćanjem određenog iznosa gospodaru u
gotovini ili usjevima. Zemljopsjednici, koji su izgubili radnu snagu, bili su prinuđeni
da podjele zemlju seljacima, koji su je mogli obrađivati u zamjenu za slobodno
određenu nadnicu. U Erdelju su se 1784. pobunili seljaci. Tražili su ukidanje
kmetstva, smanjenje nameta na imanjima gospodara i podjelu zemlje plemića
seljacima. Seljaci nisu ustali protiv krune. 22. avgusta 1785. novi Urbarijum je uslišio
njihove potrebe, ukinuvši kemtstvo širom krunskih zemalja Ugarske.
Propast politike saglasja
Jozef je pripojio Erdelj Ugarskoj, a prijestolnicu je premjestio iz Požuna u Budim
1784, ovo je učinio radi efikasnijeg upravljanja. Iste godine objavio je da će njemački
biti službeni jezik za sve vladine poslove unutar centralnih zemalja Monarhije.
Službenici su dobili rok od 3 godine da nauče jezik ili da izgube posao. Njemački je
postao glavni nastavni jezik u školama i univerzitetima. Reformisao je
administrativnu i teritorijalnu podjelu u Erdelju, gdje je ukinuo tri povlaštene nacije,
u Italiji i Hrvatskoj. Naredio je da se izradi novi katastar cjelokupne obradive zemlje u
Monarhiji, s namjerom da stvori osnovu za novo, buduće oporezivanje. Objavio je
Poresku i agrarnu regulaciju 10. februara 1789., kojom je propisano da primjenom
novog katastra seljaci koji obrađuju svoju zemlju plaćaju ne više od 30 postotaka
prihoda kao porez. Sve ove reforme nisu odgovarale sveštenstvu, plemstvu i
građanima. U Austrijskoj Nizozemskoj je savez ova tri staleža 1787. pokrenuo
masovno izražavanje građanske neposlušnosti. Demonstrirali su protiv uvođenja
općeg seminara vođenog od strane države za semeništa, staleži Barbanta su odbijali
da plaćaju porez, pisci pamfleta poredili su Jozefa sa savremenim tiranima. Mnoge
vođe otpora izbjegle su u obližnju biskupiju Lijež, gdje su počeli organizovati oružani
ustanak. Stanje u Ugarskoj je bilo također ekspolozivno zbog pitanja poreske reforme
i političke autonomije.
Njegov maršal Laudon tokom 1789. osvojio je Bosnu i Srbiju uključujući i Beograd,
dok su izdvojene snage zauzele glavninu Moldavije, ali i saveznici su napredovali, pa
je Kaunic pritiskao Jozefa da razmotri podjelu Balkana sa Rusijom. Do kraja iste
godine Hazburgovci su izgubili belgijske zemlje. Ustanak koji je buknuo u Belgiji
1787. godine prije njenog odvajanja, ponukao je cara da ponovno uspostavi cenzuru u
cjeloj Monarhiji, nametnute su i takse na sve časopise, spaljivane knjige. Krajem
januara povukao je svoje reforme administracije, Monarhija nije pretvorena u visoko
centralizovanu činovničku državu, kao što je to car želio.
Leopold II /1790-92/
Car revolucionar ostavio je svome nasljedniku veliki teret, Belgija je prekinula sve
veze sa Monarhijom, a Ugarska je prijetila da pođe istim putem. Osjećala se
nestabilnost u nasljednim zemljama, prije svega zbog visokih poreza i cijena
prouzrokovanim stalnim sukobima. Leopold je odmah morao djelovati, pa je ukinuo
Dvorsku komisiju za regulaciju poreza, uklonivši tako granicu od 30 postotaka na
poreze seljaka prije nego što je mogla da bude primjenjena. Također je staležima
vratio odgovornost za povećanje i prikupljanje poreza. Povukao je ukaz o vojnoj
regrutaciji u Tirolu, obnovio manastire i ukinuo opšta semeništa. Dao je
zemljoposjednicima pravo da odbiju pretvaranje obaveznog rada u materijalnu
naknadu; njima i seljacima ostavljeno je da dogovaraju ugovore na osnovu
zajedničkog pristanka, a bez učešća vladinih zvaničnika.
Pregovarao je sa pruskim kraljem Fridrihom Vilhemom II tokom mjeseca marta,
obavjestio je kralja o njegovoj spremnosti da se odrekne teritorijalnih dobitaka na
Balkanu. U julu su njegove diplomate dobile obećanje da Pruska neće napasti
Monarhiju. Sporazum je olakšao Leopoldov izbor za cara SRC dva mjeseca kasnije.
Leopold se obavezao da će sa Turcima zaključiti sporazum na status quo ante bellum.
Mirovni sporazum iz Svištova 1791. poništio je sva osvajanja, osim grada Oršave i
okoline. Radio je na približavanju sa Ugarskom i Belgijom, a pridobio je staleže u
Hrvatskoj koji su pomagali spajanje da dietom Ugarske.
Uklonio je većinu Jozefovih ograničenja sloboda govora, Leopold II je očuvao veći dio
Jozefove zaostavštine, istovremeno izbjegavajući unutrašnje pobune i strane
intervencije. Privreda je značajno napredovala zahvaljujući politici vlade. Poboljšana
je trgovina zahvaljujući trgovinskoj mjeri.