UNIVERZITET U SARAJEVU

FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA HISTORIJU

Bečki rat
(1683.-1699.)
 Bečki rat predstavlja jedan od osnovnih činbenika koji je doveo do slabljenja Osmanskog
carstva. Događaji koji su se desili između 1683.i 1699. zaustavili su osmansku ekspanziju, te se
prvi put stvara tzv. Sveta liga, koja je i bila zaslužna za poraze koje su osmanlije pretrpile. Da se
desilo osvajanje Beča, ono bi se moglo poistovjetiti sa samim osvajanjem Carigrada 1453.
godine, te bi se Osmanskom carstvu vratila slava kakvu su imali za vrijeme Mehmeda Fatiha.
Ovaj grad i njegova teritorija ostali su izvan domašaja Osmanlija, sve od Sulejmana Kanunija, pa
do neuspjelih i može se reći katastrofalnih poraza njegovih nasljednika. Ovaj dugogodišnji Bečki
rat je naziv za veliki broj sukoba između Osmanskog carstva i Habsburške monarhije, koja je sa
tadašnjim velikim silama formirala Svetu ligu, te na više frontova izvoljevala pobjedu nad
Osmanlijama. Prilike u samom carstvu nisu bile najpovoljnije za Osmanlije, jer na vlast dolaze
sultani koji nisu imali vojnog, ali ni političkog iskustva, a smjena velikih vezira kao da je ušla u
tradiciju. Nakon smrti Koprulu Fazila Ahmeda 1676.1 godine na mjesto velikog vezira dolazi
Kara Mustafa-paša, ovaj ambiciozni paša želio je vratiti carstvo na vrhunac moći, te se
špekuliralo da bi nakon osvajanja Beča, osnovao svoj sultanat. Veliki vezir je svakako imao
opravdane razloge za rat sa Habzburgovcima.2 U tzv. kraljevskoj Ugarskoj zbog dugotrajnog
općeg nezadovoljstva sjeverni dio, Gornja Ugarska, odvojio se od Beča i pod Imrom
Thokolyjem3, osnovao posebnu kneževinu. Priznat je za osmanskog vazala i Porta ga 1682. g.
proglašava za ugarskog kralja. Zbog političke ekspanzije Louisa XIV4, koji je malo prije stekao
dobitke u Alzasu i Lotaringiji, bečki se dvor našao spremnim na popuštanje kraljevskoj
Ugarskoj, našto je stanovništvo Gornje Ugarske većinom otpalo od Thokolyja. Kako je to za
Portu značil gubitak nove vazalne države, otpočeo je rat protiv austrije. 5 Osmanlije su u augustu
1683.godine započele okupaciju Beča, te susmatrali da će grad brzo pasti u njihove ruke.
Habzburgovcima u pomoć stižu trupe poljskog kralja Jana Sobieskog, koji je ranije zaključio mir
sa Habsburgovcima. Uz njihovu pomoć, grad je uspjesno odbranjen, te su 12. septembra 1683.
godine nanijeli poraz osmanskoj vojsci na Kahlenbergu kraj Beča.6 Tadašnji sultan Murat IV tek
tada shvata da njegova vojska nema prijašnju snagu i disciplinu, sa druge strane i njihovi
protivnici vrlo brzo dolaze do istog saznanja, te će to biti dodatni povod za dalje borbe protiv
1
Očekivalo se da će na mjesto velikog vezira doći njegov brat, politički nadaren Koprulu Fazil Mustafa.
2
Josef Matuz, Osmansko carstvo, Zagreb, 1992., 116.
3
Mirko Thököly (Emerik Thököly, Imre Thököly) mađarski knez i vojskovođa, poslije turski vazal .
4 Luj XIV. (Louis-Dieudonné, nazivan i Bogomdani, Veliki i Kralj Sunce) (Saint-Germaine-en-Laye, 5. rujna 1638.

– Versailles, 1. rujna 1715.), francuski kralj od 1643. do 1715. godine.

5
Josef Matuz, Osmansko carstvo, Zagreb, 1992., 116.
6
Isto.
velike Osmanske imperije koje će se zaustaviti tek 1899. godine potpisivanjem mira u Sremskim
Karlovcima. Nakon poraza pod zidinama Beča, Kara Mustafa-paša doživljava neslavan kraj. Pod
vojskovođom Lotaringijem neprijatelji kreću dalje za osmanlijama, duž rijeke Dunava i najzad
do tvrđave Gran, koja pada u njihove ruke. Ovakva situacija tjera sultana Murata IV da bježi
ispred neprijatelja iz Beograda u Jedrene. Poraz osmanlija je imao širok odijek, te su se i njihovi
dodatašnji vazali brzo priključili pobjedniku, među prvima je to učinio moldavski knez Stefan
Petrajčik.7 U proljeće 1684. godine, na incijativu pape Inocentija XI, protiv Osmanskog carstva
oformljen je savez evropskih kršćanskih zemalja, poznat pod nazivom Sveta liga, čiji je cilj bio
da se Osmanlije protjeraju sa evropskog dijela carstva. U savez su ulazile Habsburška monarhija,
Mletačka republika i Poljska, te je svaka od njih trebala na različim frontovima napasti dio
teritorije Osmanskog carstva. Samim time oni dovode Osmanlije u nepovoljan položaj, jer su bili
prisiljeni da ratuju na tri fronta. Poljska je trebala napasti Podoliju, Moldaviju i na toj strani
stvoriti jedan front, Habsburška monarhija prostor nekadašnje Ugarske, Venecija je trebala da
napadne teritorije Osmanskog carstva na Balkanu. Ipak je Francuska koja je poznata po svojim
dobrim odnosima sa Portom, morala dati svoj doprinos ovome ratu i poslati svoje trupe u Beč.8
Iste 1684. godine kada je oformljena Sveta liga, Habsburška vojska pod komandom vojvode
Lotaringije krenula je ka tvrđavi Gran, najzapadnijoj evropskoj teritoriji koju su Osmanlije
držale pod svojom vlašću. Nakon što je Habsburška vojska uspjela osvojiti Gran, Višegrad se
sam predao, a dalji njihov cilj bio je Budim.9 Osmanska vojska je nastojala uz sve napore da
odbrani ovu strateški bitnu tvrđavu, no ipak nakon dugih i iscrpljujućih borbi, 2. Septembra
1686. godine, nakon skoro stoljeća i pol osmanske vladavine, Budim je ponovo došao u ruke
Habsburgovaca. U borbi za Budim život je izgubio i posljednji budimski beglerbeg
Abdurrahman.10 Sa porazom kod Budima Habsburška monarhija se nije zaustavila nego je već
naredne 1687. godine ponovo porazila neprijatelja kod Mohača. Osmanlije su izgubile i vazalnu
kneževinu Erdelj iste godine. Za sve neuspjehe optužen je sam sultan Murat IV, te je zbog toga
smjenjen, a na njegovo mjesto dolazi njegov brat Sulejman II. Pojačanje Svetoj ligi došlo je od
strane Rusije 1686. godine, a već naredne godine Rusija napada Krimski Hanat.11 Od svih
članica Svete lige najuspješnija je bila Habsburška monarhija koja 1688. godine osvojila

7
Josef von Hammer, Historija turskog/osmanskog carstva, 2., Zagreb, 1979., 1099., 1100.
8
J.Matuz, Osmansko carstvo, 117.
9
J. von Hammer, Historija turskog carstva, 1103.
10
J. Matuz, Osmansko carstvo, 117.
11
Isto.
Beograd, još jedno geostrateški važno područje. Gubitak Beograda naveo je sultana Sulejmana II
da stane na čelo vojske. Nakon toga, u carstvu se uvode razne mjere kako bi se popunili vojni
redovi, na ratnom vijeću je odlučeno da se i od stanovnika glavnog grada Istanbula regrutuju
vojnici, te da se od svake kuće od četiri muška člana uzima po jedan u vojsku. 12 Osmanlije prve
kreću sa mirovnim ponudama, zbog velikih gubitaka i iscrpljujućeg rata, te šalju svoje izaslanike
u Beč. Mirovni pregovori nisu slavno završili, jer su uslovi za kapitulaciju Osmanlija bili
preteški, te se tako rat nastavlja.13 Shvatajući ozbiljnost situacije, carski divan na funkciju
velikog vezira postavlja Koprulu Fazil Mustafu (1689-1691) sposobnog čovjeka, koji dobija
široka ovlaštenja. Novi vezir odmah vrši reformu poreznog sistema, kako bi umirio seljaštvo,
prije svega kršćane na Balkanu koji su morali snositi glavni teret rata protiv Habsburgovaca.
Zatim stupaju na snagu vojne reforme, za disciplinu janjičarskih trupa pribjegao je oštrim
mjerama, pa je smjenjivao timare koji su dobili posjede protupravno, te ih ponovo izdao
spahijama.14 Veliki vezir jer znao i jako dobro ocijeniti situaciju u kojoj se neprijatelj nalazio,
Francuski kralj Louis XIV je iskoristio ovaj rat te je 1688. provalio u Falačku, i natjerao
Habsburgovce da dio odreda koji su bili u akciji protiv Osmanlija prebaciti na zapadno ratište,
tako je Fazil Mustafa 1690. uspio ponovno zadobiti Srbiju i Erdelj. Osmanski uspon nije bio
dugog vijeka, nakon bitke kod Slankamena 1691. gdje je u borbi protiv vrhovnog zapovijednika
habsburških trupa markgrofa Ludwiga Wilhelma Badenskog15, život izgubio Fazli Mustafa, koji
je jedini doveo carstvo u bolji položaj.16 Nakon bitke dolazi do smjene sultana. Na prijestolje
dolazi Ahmed II (1691-1695.), koji se kao ni brat Sulejman II ne može proglasiti sposobnim i
važnim vladarom. Za njim je došao Mustafa II (1695-1703.) sin Mehmeda IV. Mustafa II ipak
pokazuje nešto kvalitetnije i ratobornije vladarske osobine. Te da bi spasio carstvo posvetio se
vođenju države energično i ratoborno. Koristi se težim položajem Habsburgovaca, koji je
izazvan ratovanjem na dvije fronte, te njihovom unutrašnjom krizom nakon smjene Ludwiga
Wilhelma Badenskog.17 Novi sultan nije mogao do kraja da iskoristi svoje vojne uspjehe, jer mu
prijeti sa jedne strane Rusija sa Petrom Velikim18, a sa druge strane habsburški princ Eugen

12
J. von Hammer, Historija turskog carstva, 1134.
13
Isto 1136, 1137.
14
J. Matuz, Osmansko carstvo, 118.
15
Ludwig Badenski (1655-1707) je bio austrijski feldmaršal koji je kasnije ušao u legend pod nazivom Turkenlouis.
16
J. Matuz, Osmansko carstvo, 118.
17
Isto.
18
Petar I Aleksejevič Romanov ili Petar Veliki bio je ruski car i imperator u periodu od 1682. do svoje smrti 1725.
godine.
Savojski.19 Rusija 1696. zauzima jaku i bitno osmansko trgovačko uporište Azov20, te time
zadanje predposljednji udarac Osmanlijama. Glavni i zadnji udarac dolazi od Eugena Savojskog,
novoga habsburškoga vrhovnoga zapovjednika.21 On je osmanskoj vojsci 1697. kraj Sente22
nanio težak poraz. Nakon toga u carstvu se osjeti nezadovoljstvo, te dolazi do pobuna. Na
Balkanu se potiv osmanske vlasti dižu nezadovoljni kršćani, a u južnom Iraku arapska plemena
traže nezavisnost.23 Posredovanjem Engleske i Nizozemske sklopljen je 1699. Karlovački mir24
između Habsburgovaca, zajedno sa zemljama koje su ulazile u sastav Svete lige, i Osmanlija na
čijoj je strani pregovore vodio predstavnik divanskih sekretara i kasniji veliki vezir Rami
Mehmed Efendi. Posljedice mira bili su gubitci znatnih posjeda u Ugarskoj sve do područja oko
Temišvara koje je pripalo Habsburškoj monarhiji. Venecija je zadržala Peloponez, Moreju te sve
one dijelove Dalmacije koje je osvojila u ratu. Treća članica Svete lige, Poljska ovim mirom je
dobila Podoliju i zapadni dio Ugarske, a Rusija je zadržala Azov.25
Karlovački mir se može smatrati prekidom osmanske ekspanzije, i početnim dijelom propadanja
carstva. Za neuspjeh u ovom ratu nisu krivi osmanski sultani i veziri, koji nisu bili sposobni za
ovako velike poduhvate, nego upravo sam osmanski neprijatelj. Habsburška monarhija je bila u
to vrijeme ravnopravna velikoj osmanskoj imperiji, i još je pored toga imala pomoć od članica
Svete lige. Ni samo udruženje zemalja protiv neprijatelja ne smijemo zanemariti, jer su
kvalitetno, politički i financijski pripremljene zemlje ušle u ovaj dugogodišnji rat. Na kraju može
se reći da je Bečki rat imao katastrofalne posljedice za Osmansko carstvo, te je Beč ostao
nedostižan, kako za velikog sultana Sulejmana Kanunija, tako i za njegove nasljednike koji nisu
pokazali onu veličinu i moć Osmanlija kakvu je Evropa pamtila.

19
Eugen Savojski (1663-1736) , princ, austrijski vojskovođa i državnik. Smatran je najvećim vojskovođom svog
vremena.
20
Nalazi se na ušću rijeke Don 8km od Azovskog mora, po kome je i dobilo ime.
21
J. Matuz, Osmansko carstvo, 119.
22
Nalazi se u srednjem dijelu toka rijeke Tise kroz Srbiju, na samoj obali.
23
J. Matuz, Osmansko carstvo, 119.
24
Karlovački mir je sklopljen u Sremskim Karlovcima 26. januara 1699.
25
J. von Hammer, Historija turskog carstva, 1178, 1179, 1180.
 Literatura:

-Josef Matuz, Osmansko carstvo, Zagreb, 1992.

-Josef von Hammer, Historija turskog/osmanskog carstva, 2, Zagreb, 1979.