UNIVERZITET U SARAJEVU

PRIRODNO- MATEMATIČKI FAKULTET

Lejla Ćurović, Aida Rizvo, Arnela Selimić, Ismir Smajić, Ana Šušić

TARTUFI

Seminarski rad

Sarajevo, 2014.
Sadržaj

1. UVOD ................................................................................................................................. 3
2. ŠTA SU TARTUFI? .......................................................................................................... 4
3. MORFOLOGIJA TARTUFA .......................................................................................... 4
4. TAKSONOMIJA .............................................................................................................. 6
5. ŽIVOTNI CIKLUS ........................................................................................................... 7
6. STANIŠTE I RASPROSTRANJENJE ......................................................................... 10
7. VRSTE TARTUFA ......................................................................................................... 11
7.1. Tuber magnatum Pico (Plemeniti bijeli tartuf) ...................................................................... 11
7.2. Tuber melanosporum Vitt. (Plemeniti crni tartuf) ................................................................ 12
7.3. Tuber aestivum Vitt. (Scorzone) ........................................................................................... 13
7.4. Tuber brumale Vitt. (Zimski) ................................................................................................ 14
7.5. Tuber albidum ....................................................................................................................... 14
7.6. Tuber borchii Vitt. ................................................................................................................. 15
7.7. Tuber maculatum ................................................................................................................... 16
7.8. Terfezia terfezioides .............................................................................................................. 16
7.9. Choiromyces meandriformis Vitt. ......................................................................................... 17
8. UZGOJ I UPOTREBA TARTUFA ............................................................................... 18
8.1. Historija uzgoja tartufa .......................................................................................................... 18
8.1.1. Zašto uzgajati tartufe? ................................................................................................... 19
8.2. Način uzgajanja tartufa .......................................................................................................... 19
8.3. Micorrizhal system uzgajanja tartufa .................................................................................... 20
8.4. Rizik koji se može pojaviti .................................................................................................... 20
9. UPOTREBA .................................................................................................................... 21
10. ZANIMLJIVOSTI .......................................................................................................... 23
10.1. Traženje tartufa pomoću pasa ............................................................................................ 23
10.2. Guinnessova knjiga rekorda i vrijednost najvećih tartufa ................................................. 24
10.3. Tartuf i turizam ................................................................................................................. 25
10.4. Popularnost tartufa: ........................................................................................................... 25
10.5. NOVOST- vakcina MYKOFLOR ..................................................................................... 26
11. ZAKLJUČAK ................................................................................................................. 27
12. LITERATURA ................................................................................................................ 28

2
 1. UVOD

Gljive (Fungi) su jedno od carstava u domeni eukariota. Pretpostavlja se da sadrže oko

milion i po vrsta, od kojih je naučno opisano tek oko 70 000. Gljive su organizmi bez
hlorofila. Njihovo tijelo može biti građeno od jedne ili više ćelija. Budući da nemaju
hloroplaste, gljive ubrajamo u heterotrofne organizme. Gljive su i saprofiti (hrane se
organskim tvarima uginulih bića).

Jedna podjela gljiva je na jestive i nejestive. U grupu nejestivih spadaju gljive koje ne
sadrže nikakve termolabilne otrove. One se mogu jesti bez posebne obrade, to jest poslije
čišćenja peku se, prže, mariniraju, suše, salamure, već zavisno od vrste. Neke se mogu jesti
čak i sirove.

Jedna od najzanimljivijih i privredno veoma važnih gljiva je tartuf. Tartufi ili

gomoljače (lat. Tuber) su rod gljiva iz porodice Tuberaceae. Tartufi se nalaze ispod zemlje na
dubini od 10 do 30 cm, zbog čega ih je teško pronaći u prirodi. U tu se svrhu koriste posebno
izdresirani psi i svinje koji njuhom otkrivaju mjesto gdje se mogu pronaći zrele gljive.

Dvije najznačajnije vrste tartufa su bijeli (Tuber magnatum) i crni (Tuber

melanosporum). Bijeli tartuf se ubraja među najkvalitetnije te postiže najveću tržišnu cijenu.
Tartuf ima specifičan jak, prodoran miris po bijeli bijelom luku i starom siru.

U Francuskoj i Italiji, najvećim potrošačima, ali i proizvođačima tartufa na svijetu,

moderni uzgoj tartufa prisutan je već nekih tridesetak godina. Prve italijanske plantaže
podignute su 1970. godine, i to na površini od 416 hektara. Francuzi imaju godišnju
produkciju od oko 30 tona, i to većinom crnog tartufa. U novije vrijeme ovim se uzgojem
pokušavaju baviti i druge države, kao što su Španija, Australija, Novi Zeland i SAD.

U ovom seminarskom radu će se govoriti o građi tartufa, njihovom razmnožavanju,

načinu uzgoja i upotrebe,vrstama roda Tuber, rasprostranjenju i zanimljivostima.

3
 2. ŠTA SU TARTUFI?

Tartufi su mikorizne gljive gomoljastog izgleda,čija se tijela razvijaju ispod zemlje. Rastu
u simbiozi -mikorizi sa raznim vrstama drveća. Bijeli tartuf uglavnom živi u simbiozi sa
topolom, hrastom ili grabom. Onaj jeftiniji, crni, može da opstane i sa korjenom nekog
četinara. Bijeli tartuf raste od oktobra do januara, dok crni tartuf raste od juna do oktobra
(ljetnji tartuf) i od oktobra do januara (zimski tartuf). Tartuf nema nadzemnog dijela, pa ga je
moguće pronaći tek uz pomoć posebno dresiranih pasa koji mogu da nanjuše specifične mirise
koje tartufi ispuštaju. Nanjuše ih i svinje, a u Rusiji ih traže uz pomoć medvjeda. Ova gljiva je
veoma rijetka, pa je to i jedan od razloga zbog kojeg se prodaje po nevjerovatnim cijenama.
Kilogram ove gljive košta od 1.000 do 5.000 eura! Bijeli tartuf je najskuplja gljiva na planeti.
Otkupna cijena mu je od 1.000 do 1.200 evra za kilogram, dok su crni tartufi jeftiniji. Po
ekskluzivnim prodavnicama na Zapadu birani primjerci dostižu cijenu i do 4.000 eura za
kilogram. Komadi tartufa teži od 200 grama se prodaju na aukcijama kao umjetnička djela.
Nedavno je jedan anonimni kupac iz Hongkonga platio tartuf od 1,2 kilograma čak 95.000
dolara. Skup je jer je rijedak u prirodi, ima naročitu aromu i sposobnost da tu aromu prenese u
jelo. Jela s tartufima su hit u ekskluzivnim restoranima u svijetu. Pored izuzetne hranljive
vrijednosti, ono što se cijeni kod tartufa je i miris, koji je sličan mošusu. Upravo zbog tog
mirisa su ove gljive tako cijenjene, a vjeruje se i da su sjajan afrodizijak. Možda su one baš
zbog toga i toliko dragocijene.

3. MORFOLOGIJA TARTUFA

U morfološkom pogledu plodno tijelo tartufa je izgrađeno iz dva dijela, a to su peridium i

gleba. Ono je nepravilno okruglo, ponekad spljošteno. Veličina plodnog tijela varira od 20 do
100 mm. Peridium je kora tartufa koja se sastoji od malih i uskih crnih piramidalnih
bradavica. Gleba je unutarnja masa, izbrazdana nizom tankih kremastih bijelih vena. U glebi
su pronađene spore. Peridium i gleba su prikazani na slici 3.1.

4
 SLIKA 3.1: SLIKOVNI PRIKAZ PERIDIUMA I GLEBE

Plodno tijelo je dosta tvrdo, crne do crno smeđe boje. Piramidalne bradavice na
peridium su veličine 3-12 mm koje imaju 4-6 strana. Bradavice su zatupljenog vrha sa sitnim
crticama kao da su ispucale. Boja peridiuma varira od svijetle do tamne. Gleba je kompaktna,
čvrsta, mesnata, mramorirana. Ona je na početku vegetacije bijela, kasnije svijetlo smeđa, a
pred kraj vegetacije je tamno smeđe obojena, koju kao mozak prožimaju bijele tanke vijugave
žilice (Lukić, Zunga, & Radovac, 2013). Te tanke vijugave žile su omeđene alveolama koje
sadrže asci- tijela koja nose spore.

Spore se nalaze u glebi. One su široko eliptične, zaobljene i okruglaste. Spore su

bezbojne kada je gljiva mlada, poslije žućkaste do smeđe. Površine im je prekrivena mrežom.
Alveole su nepravilne, višeugaone. Ascusi imaju vrećasti oblik te kratku peteljku, sadrže 1 –
5(6) spora, a najčešće imaju 2 -4 spore. Mikroskopski prikaz spora se nalazi na slici 3.2.

SLIKA 3.2: MIKROSKOPSKI PRIKAZ SPORA KOD VRSTE TUBER AESTIVUM

5
 Broj i boja spora su različite u različitim vrstama tartufa. Za primjer ćemo navesti
Tuber indicum i Tuber melanosporum. Obje vste imaju spore sličnog izgleda, krašene
spinalnim ornamentima i slične su veličine. Jedino je DNA analiza pravi način determinacije
vrsta (Mycorrhizal systems: Worldwide truffle plantation estabilishment, 2013). Razlika
između spora ove dvije vrste je prikazana na slici 3.3.

SLIKA 3.3: MIKROSKOPSKI PRIKAZ SPORA DVIJE VRSTE

Ukupna masa tartufa se sastoji iz 85% vode, 5% protein, 2% pepela, 2% masti, 2%

ugljikohidrata i 4 % topljivih vlakana. S obzirom na veliku prisutnost vode, tartuf ima
ograničenu nutritivnu vrijednost (Anatomy of a Truffle, 2011).

4. TAKSONOMIJA

Smatra se da postoji 70 000 do 100 000 vrsta gljiva te one čine jednu od najslabije
istraženih skupina organizama. Do danas ne postoji jedinstvena sistematika gljiva, jer se
sistematičari služe različitim početnim bazama i različitim načelima razdiobe gljiva.
Suvremene sistematike za razdiobu gljiva u prvom redu uzimaju njihova međusobna srodstva
u filogenetskom razvoju. Dijele se na niže i više vrste a među jestivima posebno mjesto
zauzima sigurno najskuplja podzemna gomoljika koja pripada rodu Tuber, a poznata je pod
imenom tartuf (Glavaš, 1996).

6
 Tartufi botanički spadaju u rod gljiva gomoljača (Tuber) čija se plodna tijela nalaze
ispod zemlje na dubini od 10 do 30 cm, zbog čega ih je teško pronaći u prirodi. Na svijetu
danas postoji više od 70 vrsta tartufa, a od te brojke 34 vrste uspjevaju u Europi (Tartufi
Bosne i Hercegovine: Tartufi, 2013). Detaljna klasifikacija roda tuber je prikazna u tabeli 4.1.

TABELA 4.1: KLASIFIKIACIJA RODA TUBER

Carstvo: Fungi
Koljeno: Ascomycota
Podkoljeno: Pezizomycotina
Razred: Pezizomycetes
Podrazred: Pezizomycetidae
Red: Pezizales
Porodica: Tuberaceae
Rod: Tuber

5. ŽIVOTNI CIKLUS

Za razliku od ostalih gljiva, tartuf raste pod zemljom gdje na dubini od dvadesetak do
tridesetak centimetara razvija svoje plodište. Tartufi su mikorizne gljive gomoljastog izgleda,
čija se tijela razvijaju ispod zemlje. Rastu u simbiozi (mikorizi) sa raznim vrstama drveća
(Požarić & Požarić, 2012).
Uspoređujući morfologiju i genetsko nasljedstvo tartufa i nadzemnih gljiva, dolazi se do
zaključka kako su se tartufi razvili iz nadzemnih gljiva. Iako su se tartufi javljali u raznim
bojama i oblicima, svaka vrsta je razvijala plodišta koja su mogla raspršiti spore direktno u
zrak. Ipak, tartufi su imali vrlo malo obrambenih mehanizama koji će ih štiti od vrućine,
isušivanja ili smrzavanja – vremenskih čimbenika koji mogu zaustaviti proizvodnju i
raspršivanje spora. Zbog tih opasnosti, tartufi su kroz svoju evoluciju plodišta počeli razvijati
pod zemljom. Kako se pod zemljom spore ne mogu širiti počeli su razvijati aromatske spojeve
koji će privlačiti životinje.

Svaka vrsta tartufa ima svoju aromu koja se intenzivira za vrijeme proizvodnje spora.
Tako npr. T. melanosporum sadrži andostrenol, feromon koji se nalazi u slini muških svinja.
Neki spojevi tog hormona se nalaze i u znojnim žlijezdama ljudi.

7
 Kada životinja pojede tartuf, plodno tijelo biva u cijelosti probavljeno, a spore prolaze
kroz probavni sustav neoštećene. Izmetom izlaze iz tijela životinje i dospijevaju na tlo gdje se
mogu razvijati ako su vanjski uvjeti zadovoljavajući.
Ne oslanjaju se sve podzemne gljive na aromatsku sposobnost privlačenja životinja. Na
Novom Zelandu, primjerice, pojedine vrste svoja plodna tijela razvijaju neposredno iznad
površine tla. Ona su često duginih boja imitirajući boje voća kojima se hrane ptice (Trappe &
Clardige, 2010).

Gljiva ima prilično velike, gomoljaste, mesnate peridije, koji nisu šuplji već su na
presjeku razdijeljeni u nepravilne masivne komore. Fine, tamno obojene žilice izlaze iz
peridija i predstavljaju ustvari stijenke na kojima se nalazi snažno razvijeni smeđasti himenij,
dok su bijele žilice u himenijalnom tkivu zrakom ispunjeni preplet uskih zaivojitih komora.
Cijela mesnata unutrašnjost gljive izgleda uslijed ovoih žilica mramorasto išairana. U
himenijalnom su tkivu raspoeđene sporangije s 1—8 redovno -4 nepravilno poredanih,
kuglasti ili jajolikih spora s bodljikavim ili mrežastim episporijeim. Spore ne mogu klijati niti
u svom izraštaju a niti uopće u zemlji već moraju biti prenošene bilo pomoću vjetra bilo
kojiim drugim putem na list simibionta (hrast, jasen, vrba, topola, lijeska, bor), gdje se
pipcima uhvate za rub lista. Kad se jednom spore nađu blizu lisnog centralnog nerva,
onda muška spora puštajući svoju nit ispod epiderme lista oplodi žensku sporu.
Kad je jednom oplođena razvija sjeme koje padne na tlo i u njemu razvije svoj micelij.
Ova je činjenica od vrlo velike koristi ne samo radi poznavanja tajnovitog
procesa umnožavanja ove gljive i njezinog života već i za njezino umjetno uzgajanje.

Da bi proizveo dragocjeno plodonosno tijelo, tartuf mora živjeti u simbiozi sa

biljkama, drvećem i grmljem; izmjena tvari između dva simbionta (tartufa i biljke) odvija se
na korijenu pomoću posebne mase poznate kao mikorize, koja se razlikuje od vrste do vrste.
Mikoriza je masa slična dršci, sastoji se od nekoliko slojeva svilenkastih niti pod nazivom
hifa; ona se omota oko vrhova korjenastog sustava biljke te se stapa u reticulum. Reticulum je
posebna mrežasta struktura zahvaljujući kojoj biljka opskrbljuje gljivu različitim tvarima, a za
uzvrat dobija pretežno vodu i mineralne soli. Mnoštvo hifa, čiji je skupni naziv micelij, šire se
iz reticuluma i granaju se u tlo u potrazi za hranjivim tvarima. Kada se stvore povoljni
klimatski uvjeti, jedan dio hifa se spaja i tvori plodište u čijoj glebi dolazi do diferencijacije
spora. Klice iz spora tvore zatim novi micelij koji će, spajajući se sa novim vrhovima
korijena, stvoriti nove mikorize. Za razliku od nadzemnih gljiva koje stvaraju plodište na
površini zemlje, podzemne gljive ne mogu iskoristiti zračne struje za rasprostranjenje spora pa

8
ih je stoga priroda obdarila jakim mirisom, zamjetljivim samo tijekom sazrijevanja spora. Taj
jak miris privlači insekte i sisavce koji, hraneći se tartufom, sudjeluju u rasprostranjenju
spora, dakle razmnožavanju (Istra Gourment: Biološki ciklus, 2013). Cijeli biološki ciklus
tartufa je prikazan na slici 5.1.

SLIKA 5.1: BIOLOŠKI CIKLUS TARTUFA (ISTRA GOURMENT: BIOLOŠKI CIKLUS, 2013)

Od oblika simbionata najbolje tartufu konvenira hrastova izdanača (Q. sessilifiora

i pubenscens) a poslije ove skupine lijeske (Corylus). Tartufi se razvijaju najbolje pod 20-god.
stablima, počinju svoj raz;voj pod stablima, starim 6—8 godina, a po nekim francuskim
izvorima prestaju s razvojem ispod stabala, starih 25—30 godina.

Simbiotske biljke sa kojima grade zajednice bijeli i crni tartuf su prikazani u tabeli

9
 TABELA 5.1: SIMBIOTSKE BILJKE BIJELOG I CRNOG TARTUFA.

Simbiotske biljke bijelog Simbiotske biljke crnog tartufa

tartufa
Hrast kitnjak Hrast medunac

Hrast lužnjak Hrast crnika

Hrast medunac Obična lijeska

Crna topola Crni grab

Bijela topola Bukva

Vrba iva Bor

Bijela vrba Maslina

6. STANIŠTE I RASPROSTRANJENJE

Gledajući atmosferske uvjete, tartufima najbolje odgovara vlažna mediteranska klima, s

većim brojem kišnih dana u jeseni i zimi te sa sušnim ljetom. Na područjima s više sunca, što
rezultira toplijim tlom, razvit će se plodna tijela jače arome.

Najpogodniji životni prostor za ove gljive nalazi se između 40° i 50° sjeverne geografske
širine. Što se tiče tla, tartufima odgovara propusno i rastresito tlo s većim udjelom šljunka i
pijeska, a manje gline. Odgovaraju im također tla bogata kalcijem koja nisu kisela, stoga im
kisele kiše predstavljaju opasnost jer ih uništavaju.

Tartufi ne podnose dobro tla bogata humusom. Svakako najpogodnije područje za život i
rast tartufa u Hrvatskoj je Motovunska šuma, koja se prostire na 986 hektara površine kroz
dolinu rijeke Mirne. Motovunska je šuma najzapadnija očuvana šuma hrasta kitnjaka u Europi
i najveće je zaokruženo stanište bijelog tartufa uopće.

Oni se pojavljuju na toplijim dijelovima s umjerenom klimom, sa središtem u Evropi, na

geografskoj širini 44 ° N, širi svoj asortiman u širinama 38 ° i 50 ° N, i dalje na sjever do 60 °

10
N, u južnoj Skandinaviji i Kanadi i jugu do 30 ° N, u Sjevernoj Africi, jugozapadnoj Kini i
sjevernom Meksiku (Delectations: Truffles of the World, 2014).

7. VRSTE TARTUFA

U svijetu je poznato 87 vrsta roda Tuber dok su 32 vrste zabilježene u Europi.

7.1. Tuber magnatum Pico (Plemeniti bijeli tartuf)

Kuglasta, često spljoštena i nepravilna oblika, blijedožute ili ponekad oker boje, prekriven
zagasitocrvenim mrljama, nikada siv, gladak ili lagano bradavičast, prikazana na slici 7.1.
Grumen je prekriven brojnim vrlo razgranatim, bijelim šarama te poprima nijanse od boje
mlijeka do jake ružičaste boje. Spore su mu alveolarne. Dostiže veličinu velike jabuke: svake
godine pronađu se rijetki primjerci koji prelaze težinu jednog kilograma. Moguće ga je
pronaći tek u kasno ljeto, jesen i početkom zime, u podnožju drva hrasta, vrba, topola, lipa, na
područjima značajne razine vlažnosti i u ljetnom periodu. Osim sjeverno-centralnih regija
Italije, nalazi se isključivo u Istri. Njegov specifičan okus i miris učinili su da postane kralj
kulinarstva i da bude cijenjen u cijelome svijetu. Konzumira se sirov. Definicija njegove
arome prema pojedinim autorima: "izrazito jakog mirisa, skoro kao po češnjaku" (Vittadini);
"ugodna mirisa, aromatičan, jači od bilo kojeg tartufa, blag, pomalo podsjeća na češnjak"
(Mannozzi); "odor fragrans, suballiaceus, casei corrupti" (Ceruti); "tipično jak miris metana i
fermentiranog sira (Montecchi); "jak miris, pomalo podsjeća na češnjak" (Pacioni);
"karakterističan miris, osobit, vrlo jak, lagano podsjeća na potpuno zreli češnjak. Izuzetno
ugodna okusa, posebnog, vrlo jakog" (Stecchi) (Istra Gourment: Biološki ciklus, 2013).

SLIKA 7.1: PRIKAZ VRSTE TUBER MAGNATUM.

11
 Bijeli se tartuf ubraja među najkvalitetnije te postiže najveću tržišnu cijenu. Tartuf ima
specifičan jak, prodoran miris po češnjaku i starom siru.

Najbogatija prirodna nalazišta ove gljive u Hrvatskoj nalaze se na području Istre, gdje je
prvi put otkrivena 1929. godine. Ta nalazišta smještena su na području slivova cijele tzv.
bijele Istre, tj. u dolini rijeke Mirne, najviše u Motovunskoj šumi, u dolini Raše, u slivu
Boljunčice, Dragonje i drugdje. U unutrašnjosti Hrvatske pronađeni su u srednjoj Posavini i
slivu Kupe.

7.2. Tuber melanosporum Vitt. (Plemeniti crni tartuf)

Kuglasta oblika, ponekad podijeljen na režnjeve, zagasitocrne boje, površina mu je

prekrivena spljoštenim bradavicama koje su na vrhu udubljene i uzdužno kanalaste, prikazana
na slici 7.2. Grumen je zagasitosiv ili crvenocrn, prekriven svijetlim, tankim i vrlo
razgranatim šarama. Spore su mu igličaste. Veličina dostiže, a može i prijeći onu jedne velike
jabuke.
Sakuplja se cijele zime, a posebno u prvim mjesecima godine, u podnožju drva hrasta,
lješnjaka i crnih grabova. Najčešće se nalazi u Italiji i Španjolskoj, ali se posebno sakuplja i
cijeni u Francuskoj. Njegov specifičan okus i njegov aromatičan miris čine to da je vrlo
cijenjen u kulinarstvu gdje je od Francuza smatran najboljim i stoga najcjenjenijim među
"crnima". Preporučljivo ga je konzumirati nakon kratkog kuhanja.
Opis njegove arome prema pojedinim autorima: "miris pomalo trule jagode". Među
zapažanjima: "u početku vrlo ukusan, sličan jagodi, nakon čega postaje gorak, težak, opor, ali
nikada neugodan (Vittadini); "ugodan, aromatičan miris" (Mannozzi); "odor aromaticus
specificus" (Ceruti); "tipičan i ugodan" (Montecchi); ''jak miris" (Pacioni) (Istra Gourment:
Biološki ciklus, 2013).

SLIKA 7.2: PRIKAZ VRSTE TUBER MELANOSPORUM.

12
 Crni tartufi rastu u brežuljkastim krajevima do 1000 m nadmorske visine, u podnožju
stabala gdje je šuma rjeđa i bez vegetacije niskog rasta. Ovisno o vrsti, tlo može biti
kamenitom lagano pjeskovito, vapnenasto, s humusom i vodopropusno na podlozi jure ili
krede. Poželjan je izvjestan postotak glineno-ilovastih čestica koje zadržavaju više vlage.
Dublji slojevi su prilično čvrsti, što pomaže korijenu da se razvije bliže površini zemlje. S
obzirom na to da im je potrebno dosta sunčeve svjetlosti, povoljno tlo za rast crnih tartufa
treba biti manje od 30% prekriveno stablima i slabo prekriveno grmljem. Potvrđena prirodna
staništa crnih tartufa nalaze se u cijeloj Hrvatskoj. Simbiotske biljke crnog tartufa jesu: hrast
medunac, hrast crnika, hrast oštrika, velelisna lipa, obična lijeska, crni grab, bukva, bor,
maslina. ,

7.3. Tuber aestivum Vitt. (Scorzone)

Obično kuglasta ili lagano okrugla oblika, crne površine poprečno prekrivene
piramidalnim, dobro vidljivim bradavicama, prikazane na slici 7.3. Grumen, koji je uvijek
svijetlih nijansi crvene boje, prekriven je brojnim venama bijele boje. Spore su mu alveolarne.
Najveći primjerci mogu dostići veličinu jabuke. Predstavlja jedan od najčešćih tartufa;
osim kratke proljetne pauze, moguće ga je pronaći tijekom cijele godine i to u velikim
količinama u podnožju drva hrasta, lješnjaka, topola, bukvi i borova. Sakuplja se u centralnom
južnom dijelu Europe i sjeverne Afrike. Njegova najcjenjeniji vrsta je uncinatum Fischer (=
Tuber uncinatum Chatin).
Lagana mirisa, pomalo po zemlji, gljivast, aromatičan i ugodan. Obzirom na njegovu
redovito obilnu količinu, cijena mu nikada ne dostiže onu cjenjenijeg Tuber melanosporuma.

SLIKA 7.3: PRIKAZ VRSTE TUBER AESTIVUM.

13
 7.4. Tuber brumale Vitt. (Zimski)

Obično kuglasta ili lagano okrugla oblika, crne i tamno željezite površine, prekriven vrlo
spljoštenim i dobro vidljivim bradavicama koje su na vrhu udubljene i uzdužno kanalaste,
prikazane na slici 7.4. Grumen je zagasitocrne ili sivocrne boje sa širokim bijelim
venama. Spore su igličaste. Njegova veličina obično prelazi onu jednog kokošjeg jaja. Može
ga se pronaći u jesen i početkom zime u podnožju drva hrasta i lješnjaka. Prostire se u cijelom
centralnom južnom dijelu Europe.
Miris i okus su mu više-manje jaki, ali ugodni (posebno njegova vrsta moschatum Ferry)
tako da se normalno konzumira, iako nije cijenjen kao što je to slučaj Tuber melanosporuma s
kojim ponekad biva pobrkan.

SLIKA 7.4: PRIKAZ VRSTE TUBER BRUMALE.

7.5. Tuber albidum

Vrsta sa glatkim svjetlosmeđim gomoljem koji naraste do veličine šake. Gomolj je

nepravilnog oblika, a po veličini i boji podsjeća na krompir. Miris mu je sličan kao kod crnog
tartufa ali mnogo je jači i za mnoge ljude nepodnošljiv. Za ovu vrstu nemamo podataka o
nalazištima u našim krajevima, mada postoje svi uvjeti.

14
 SLIKA 7.5: PRIKAZ VRSTE TUBER ALBIDUM.

Od manje poznatih vrtsa pominje se Tuber rufum, koji je zastupljen u Istri, kao i Tuber
borehii , takođe zastupljen u Istri naročito u prvim mjesecima godine (februar i mart) i dolazi
u okolici sela Lanišće.

Ostale vrste: Tuber mesentericum, Tuber indicum (Kina), Tuber himalayense (Kina),
Tuber sphaerospermum i Tuber oligospermum ( Sjeverna Afrika), Tuber gibbosum, Tuber
lyoni i Tuber oregonense (Sjeverna Amerika), Tuber rufum, Tuber nitidum, Tuber
excavatum,itd (Delectations: Truffles of the World, 2014).

7.6. Tuber borchii Vitt.

Martovski tartuf pripada tipu bijelih tartufa. Može biti u prečniku od 1 do 4 cm, a najčešće
je oblika jajeta, prikazan na slici 7.6. Pokožica je u poćetku prljavobijela, a poslije
svijetlosmeđa, glatka. U askusu ima do četiri spore. One su smeđe ili crvenkaste, mrežaste
površine, veličine 18-56 x 16-36 milimikrona. Pomalo miriše na bijeli luk.

15
 SLIKA 7.6: PRIKAZ VSTE TUBER BORCHIL.

Raste na lakim, pjeskovitim zemljištima, a živi u simbiozi sa hrastom, bukvom, topolom,

borom, arišom i to čak do nadmorske visine od 1 600 m (Delectations: Truffles of the World,
2014).

7.7. Tuber maculatum

Pjegavi tartuf pripada tipu bijelih tartufa. Plodonosno telo može biti okruglog, jajastog ili
spljoštenog oblika, od veličine oraha do veličine kokošjeg jajeta.. Meso je u početku bijelo,
kasnije dobija crvenkastu ili sivkastu boju sa velikim brojem „vena“. Askusi su eliptični i
dugački, sa 1 do 4 spore, smeđaste boje, mrežaste površine, veličine 27-50 x 20-34
milimikrona.
Živi najčešće u simbiozi sa hrastom, vrbom, brezom, smrekom i borom, na nižim
terenima, na aluvijalnim zemljištima, uz rječne vodotoke.

Stiže za berbu od sredine ljeta pa traje sve do kasno u jesen. (www.cudesnasuma.org)

7.8. Terfezia terfezioides

Pješčarski tartuf ima u početku bijelo plodonosno tijelo, a kasnije poprima žućkastu
pokožicu sa izraženim rasuklinama. To je polupodzemna gljiva, prikazana na slici 7.7. Ona je
većim dijelom iznad zemlje. Lako se otkriva – sakuplja. Formira osrednja plodonosna tela.

16
 SLIKA 7.7: PRIKAZ VRSTE TERFEZIA TERFEZIOIDES.

7.9. Choiromyces meandriformis Vitt.

Naziva se još i lažni bijeli tartuf. Po morfološkom izgledu slična je bijelom tartufu.
Međutim, po pravilu formira se u površinskom zemljišnom sloju. Lažni bijeli tartuf ima oštar
i pomalo neugodan miris. Sazrijeva od jula pa do oktobra. Sirov se ne može koristiti, jer
uzrokuje stomačne tegobe. Može se koristiti u kuvanom ili pečenom stanju.

SLIKA 7.8: PRIKAZ VRSTE CHOIROMYCES MEANDRIFORMIS.

U našim šumama može se naći na nadmorskim visinama od 100 do 1200 m .

17
 8. UZGOJ I UPOTREBA TARTUFA

8.1. Historija uzgoja tartufa

Rane 1808 bilo je moguće uzgajati tartufe. Ljudi su primjetili da oni rastu na korijenu
biljaka, i 1808, Joseph Talon, sa juga Francuske došao je na ideju presađivanja sadnica hrasta
(drvo poznato kao domaćin tartufima u svom korijenovom sistemu) koje su na sebi sadržale
tartufe.

Ovaj eksperiment je bio uspješan. Godinama poslije, tartufi su pronađeni na korijenu novo
izraslih stabala hrasta. Ubrzo zatim uzgoj tartufa je postala učestala praksa na jugu Francuske,
gdje je pogodno i suho tlo i toplo vrijeme potrebno za njihov uzgoj. Krajem 19. stoljeća
epidemija phylloxera uništila je mnoge plantaže tartufa na jugu Francuske. Zatim se desila još
jedna epidemija koja je bila pogodna za uzgoj tartufa, a to je epidemija koja je izazvala
sušenje duda, tako da su se oslobodile velike površine zemljišta za uzgoj tartufa. Hiljade
stabala, čije je korijenje pogodno za razvoj tartufa, zasađeno je i proizvodnja krajem 19.
vijeka je dostigla brojku od nekoliko stotina tona. U 1890. 75.000 hektara zemlje je bilo pod
plantažama biljaka čije korijenje je pogodno za rast i razvoj tartufa.

U 20. stoljeću, sa razvojem industrijalizacije, smanjila se proizvodnja tartufa. Prvi svjetski

rat je također zadao težak udarac proizvodnji tartufa, tako što je oko 20% muškaraca, koji su
obrađivali plantaže tartufa, ubijeni. A za vrijeme između dva svijetska rata smanjila se
produktivnost stabala (prosječan životni ciklus stabala koja su pogodna za rast i razvoj tartufa
je 30 godina). Prema tome, nakon 1945. godine proizvodnja tartuga je opala, a cijena je
drastično porasla. Danas tartufi su rijetka poslastica, obično dostupna bogatim ili se koriste
među širom populacijom u izuzetno posebnim prilikama.

Zadnjih 30 godina, javili su se novi pokušaji za masovnu proizvodnju tartufa. Međutim

lokalni privrednici se tome protive, zato što bi njihova cijana znatno opala. Najveće plantaže
za proizvodnju tartufa trenutno se nalaze u Velikoj Britaniji, SAD-u, Španiji, Novom
Zelandu, Australiji i Čileu.

18
 8.1.1. Zašto uzgajati tartufe?

Tartufi su jedna od najskupljih gljiva na planeti zemlji. Veleprodajna cijena crnih zimskih
tartufa (Tuber melanosporum) može doseći vrijednost od £1000 po kilogramu.

8.2. Način uzgajanja tartufa

Osnova postavka umjetnog uzgoja tartufa je stvaranje sadnica hrasta (ili drugih u ovu
svrhu pogodnih biljaka, kao što su npr. topola i lijeska) koje su 'obogaćene' micelijem te
gljive. Jedan od najjednostavnijih načina dobivanja takvih sadnica (tzv. Mannozzi-Torini
metoda) je sljedeći:

Odabere se zreli hrastov žir, potapa se u vodu i uzima samo onaj koji tone. Plivajući žir se
odbacuje jer je bolestan ili napadnut raznim parazitskim kukcima. Odabrani se žir radi
poboljšavanja klijavosti pohranjuje na hladno, vlažno i mračno mjesto. Nakon toga se ispere i
dezinficira (zbog odstranjivanja drugih vrsta gljivica) te ponovo ispere.

Tako se pripremljeni žir umače u vodeni rastvor od smrvljenih zrelih tartufa, a zatim se
sadi u posude ispunjene steriliziranom zemljom ohlađenom na 30°C. Biljke klijaju u
zaštićenom prostoru i godinu do dvije nakon toga dobili smo sadnice hrasta obogaćene
micelijem tartufa, pa se iste presađuju na otvoreno, tj. na površinu za uzgoj. Tlo mora biti
rastresito, pa ga prije sadnje treba preorati.

Nakon sadnje potrebno je redovito vlažiti tlo, plitko okopavati te uništavati korove.
Gnojidba nije potrebna jer je tartufi ne podnose. Ako su svi uvjeti zadovoljeni, prvi se tartufi
mogu početi vaditi nakon 10 godina i tako narednih 20 godina s prosječnim prinosom od 0,3
kg po stablu godišnje.

Berba traje od rujna do prosinca, a bere se obično jednom tjedno. Tartufe treba brati samo
pomoću dresiranih pasa i nijedan drugi način ne može biti uspješniji. Gnjile i trule gljive ne
treba brati jer se njihovim raspadanjem oslobađaju spore koje u pogodno vrijeme kliju te
'obogaćuju' korijen hrasta micelijem.

19
 8.3. Micorrizhal system uzgajanja tartufa

Ova tehnologija eliminiše mogućnost nastanka ‘lucky deep’ efekt. Prije sadnje sva stabla
trebaju biti vakcinisana. Ono što ova tehnika sadrži je i konstanti biološki monitoring i treba
dovesti do žetve tartufa u što kraćem vremenskom periodu, većeg broja i veće pouzdanosti.
Tako da plantaže kojima uspije ovaj način uzgoja tartufa mogu proizvesti i 20-90 kg /ha na
godišnjem nivou.

8.4. Rizik koji se može pojaviti

Svi projekti nose sa sobom rizik, tako da ni uzgoj tartufa nije izuzetak. Tartufi se uzgajaju
skoro 40 godina koristeći niz tehnologija tako da npr. u Francuskoj oko 90 % tartufa koji su
dostupni na tržišt dolaze iz komercijalnih plantaža. Plantaža tartufa je prikazana na slici 8.1.

Neuspjeh u uzgoju tartufa može proizaći zbog velike stope variranja karakteristika tla,
klime te parametara upravljanja. DNK testiranje je najpreciznije testiranje pristustva tartufa na
korijenu biljaka.

SLIKA 8.1: PRIKAZ PLANTAŽE TARTUFA.

20
 9. UPOTREBA

Imaju jedinstvenu aromatičnost, nisu baš rasprostranjeni i teško se pronalaze, a

međusobno se mogu drastično razlikovati po kvalitetu i veličini – zbog svega ovoga tartufi se
prodaju i na aukcijama, baš kao i dragulji ili dela velikih slikara. Oni najmarkantniji i najređi
prijmerci, završavaju u rukama ljudi koji su za njih spremni da izdvoje basnoslovan novac.

Nedavno je vlasnik sve uvaženije modne marke Samantha Thavasa, gospodin Kazu
Terada iz Japana izdvojio 220.000 evra da bi kupio jedan tartuf težine 750 grama. Ima i
ekstremnijih primjera: Stenli Ho, vlasnik kockarnica i milijarder iz Makaoa, dao je stotinu
hiljada eura više za tartuf koji je težio kilogram i po.

Ove cifre navode nas da se zapitamo zašto je tartuf toliko skup? Jedan od razloga jeste
činjenica da tartuf ima jedinstvenu aromu koja je, iako prilično teška, prosto neodoljiva i
veoma poželjna u mnogim jelima. A drugi, mnogo važniji razlog je taj što je tartuf veoma
rijedak, a globalne klimatske promjene djeluju tako da će ga u budućnosti biti sve manje. Sve
to utiče na cijenu, pa se danas za ovu gljivu plaća više nego za zlato.

Na cijenu tartufa utiču i kvaltet i veličina. Manje kvalitetni tartufi koštaju od 200 do 600
eura po kilogramu, dok je prosječna cijena najkvalitetnijeg crnog tartufa od 1.200 do 2.500
eura. Ubjedljivo najskuplji su vrhunski bijeli tartufi, čija cijena iznosi od 2.000 do 8.000 eura.
Vrtoglave sume, poput ovih koje su izdvojili gospoda Terada i Ho, dobijaju se za velike
primerke težine od pola kilograma pa naviše. Inače, najveći tartuf ikada pronađen poklonjen
je 1954. godine američkom predsedniku Dvajtu Ajzenhaueru, a bio je težak 2,5 kilograma.

U prodaji, tartufi se mogu naći sviježi (tada za njih važe pomenute cijene), smrznuti cijeli
ili u komadima, kao i cijeli pasterizovani. Ukoliko su sviježi, tartufi mogu da se čuvaju od
jedne do tri nedelje i to na temperaturi od 2 – 8 stepeni C. To je prilično komplikovano, jer
tartufi treba da se čuvaju u hermetički zatvorenim posudama i to umotani u salvete, a koje
treba da se mjenjaju svakog dana kako bi se što više sprječila i odstranila kondenzacija.
Najlakše se čuvaju zamrznuti i pasterizovani tartufi. Veoma je važno znati i to da se tartufi
brzo smrzavaju. Kada treba da se upotrebe ne smiju da se odmrzavaju, već treba da se
pripremaju smrznuti i to zbog toga što se odmrzavanjem mijenja njihova tekstura, pa postaju
gnjecavi i skoro neupotrebljivi.

21
 Često se koriste proizvodi kao što su tartufati (komadići tartufa pomiješani sa različitim
namirnicama – uglavnom pečurkama) i ulja aromatizovana tartufima, koji imaju veoma nisku
cijenu, ali su prilično upotrebljiva u kuhinji.

Zbog vrlo snažne arome tartufi se nikada ne koriste kao osnovna namirnica, već se
uglavnom rendaju na hranu u veoma malim količinama i to živi, kako bi jelu dali što više od
svoje arome.

Siguran sam da je najpoznatije jelo sa crnim tartufima beef wellington sa sosom perigord.
To je jelo kod kojeg se goveđi file urolan u sloj paštete od guščije džigerice sa pečurkama
ispeče u lisnatom tijestu u rerni i servira sa sosom koji je napravljen od moče, madere sercial,
supe, tartufa, soli i bibera.

Da bi se uživalo u tartufima, oni se moraju jesti sviježi, nekuhani nedugo nakon što su
ubrani. Snaga okusa tartufa naglo pada s vremenom. Da bi se izbjegao pad kvaliteta tartufa u
prodaji, oni se prodaju i prije nego su ubrani, tako kada se uberu bivaju dostavljeni ciljano i
odmah se upotrebljavaju. U restoranima je praksa da se prekriju rižom, jer je poznato da riža
upija vlagu, tako da oni zadržavaju svoj kvalitet.

Tartufi se koriste i u svrhu afrodiziaka, o čemu će više biti rečeno u poglavlju,

zanimljivosti.

22
 10. ZANIMLJIVOSTI

Tartuf je tajanstvena, čudna, pod zemljom sakrivena gomoljka, koja nema nadzemne
dijelove, a ta tajanstvenost se povećava time što ga je moguće pronaći tek uz pomoć posebno
dresiranih pasa. Njuše ih i svinje, a u Rusiji ih traže pomoću medvjeda.

Legenda kaže da su bogovi, umorni od pravljenja svijeta, stvorili tartuf da bi sebi ugodili,
počastili se i prikupili snagu. Bogovi, naravno, ne bi bili bogovi da za sebe i svoju dušu ovoj
čudnoj izraslini čudnog oblika i još čudnijeg rairisa nisu podarili i božanski ukus. Dobro
upućeni u moći tartufa tvrde da je Napoleon dobio sina tek kada je pojeo dvadeset pet
kilograma ove ružne gomoljike prilično neprijatnog mirisa, koja je ne samo kulinarska
poslastica već kažu, i afrodizijak. Ova hrana za bogove neobična je, gomoljasta izraslina koja
raste pod zemljom, neuglednog oblika poput sparušenog krompira i intenzivnog mirisa. Beli
tartuf ima miris plemenitog sira i belog luka, i to je najskuplja gljiva na planeti. Otkupna cena
mu je od 1.000 do 1.200 eura za kilogram, u Srbiji. Po ekskluzivnim prodavnicama na Zapadu
birani primjerci dostižu cijenu i do 4.000 eura za kilogram. Skup je jer je rijedak u prirodi,
ima naročitu aromu, a ima i sposobnost da tu aromu prenese u jelo. Potrebno je samo dvadeset
grama tartufa po porciji da hrana dobije taj osobeni miris. Jela s tartufima su hit u
ekskluzivnim restoranima u svijetu.

Za tartufe su već oko 1600. pre n. e. znali Egipćani, Rimljani i Grci. Ciceron ih je nazivao
„sinovima zemlje", a Plinije „čudom prirode". Tartuf je kao afrodizijak hvaljen i opevan kao
„zvezdani gastronomski užitak" i „kulinarska poslastica". Ali, bez obzira na opjevanu i
hvaljenu prošlost, tajna o njihovom rastu i načinu života održala se sve do 19. stoljeća, kada je
otkriveno da tartufi rastu isključivo u zajednici (simbiozi) s korijenjem određenih vrsta
drveća, od kojih se kao najbolji izdvajaju hrast kitnjak i lužnjak. To otkriće otvorilo je vrata
istraživanjima o mogućnosti umjetnog uzgoja tartufa. I potrebno je još napomenuti to da
nakon presađivanja sadnica hrasta obogaćenih micelijem tartufa, uz sve povoljne uslove čeka
se čitavih 10 godina da se uberu tartufi.

10.1. Traženje tartufa pomoću pasa

Bez čega se ne ide u lov na tartufe: Prvo bez psa, od kojih su najbolji i uvijek baštardi,
miješanci. Gotovo nikada se za lov na tartufe ne koriste čistokrvni psi. Dresura pasa traje
dugo. Najprije ih se hrani s malim ostacima tartufa. Najčešće se koriste ženke (kujice), jer su

23
mirnije i fokusiranije, a kada su skotne, tada najbolje love tartufe. Često se u šali kaže kako
tartuf mora “prdnut”, ili pustit miris da bi ga pas osjetio. I tada, kada ga pas nanjuši, adrenalin
se diže, počinje intenzivno kopanje. Vlasnik mora biti blizu, kako pas ne bi oštetio ili pojeo
gljivu, a kada pas dođe do tartufa, lovac ga pažljivo otkopava posebnom, malom lopatom koja
se naziva vanga ili otka. Kada se pronađe tartuf, nastupa euforija i za vlasnika i za psa. U
rukama je mali gomolj, nabijen s milijun mirisa, dio zemlje koji će put pronaći do najboljih
restorana, a sve to iz truda jednoga čovjeka i jednoga psa.

Primjer: Na području Općine Jajce na obroncima planine Ranče 28. listopada u 16h sa
psom pasmine Lagotto Romagnolo g. Tihomir Radovac pronašao je u na visini od 906 m
ispod niskog graba više komada crnoga (ljetnoga) tartufa Tuber aestivum, prikazano na slici
10.1. Po neslužbenim izvorima i na drugim lokacijama u Bosni i Hercegovini pronađen je
značajan broj primjeraka tartufa, ali oni nisu bili dostupni analizi.

SLIKA 10.1: TIHOMIR RADOVIĆ JE PRONAŠAO CRNI TARTUF UZ POMOĆ SVOGA PSA.

10.2. Guinnessova knjiga rekorda i vrijednost najvećih tartufa

Na tržištu bijeli tartuf je izuzetno tražen i vrijedan te se cijena za primjerke od 20 do 25

grama kreće od 2.000 do 4.000 Eura po kilogramu, dok se primjerci veći od 200 grama
najčešće prodaju na aukcijama. Najveći bijeli Tartuf u Istri je pronašao Giancarlo Zigante i
njegov pas Dona 1999. godine. Težio je 1,31 kg i bio je upisan u Guinnessovu knjigu rekorda
kao najveći tartuf na svijetu. Rekord za najveći bijeli tartuf u svijetu od 2007. godine drži

24
Luciano Savini koji je sa svojim psom Rocco u blizini toscanskog grada Pisa pronašao bijeli
tartuf težine 1,5 kg. Ovaj je tartuf u decembru 2007. godine ponuđen na dražbi koja se je
simultano odvijala u Macau, Hong Kong u i Firenci. Na dražbi je postignuta cijena od
330.000 američkih dolara (1.400.000 Kuna) a navedeni iznos platio je Stanley Ho vlasnik
hotela i casina u Macau.

10.3. Tartuf i turizam

Neki ljudi su došli na ideju da u okviru svog imanja ponude uslugu lova na tartufe u vidu
turističkih izleta, pa tako imamo primjer u Hrvatskoj gdje porodica Karlić na svome imanju u
mjestu Paladini već nekoliko godina pruža i uslugu turističkih izleta u lov na tartufe. Primaju
se individualci i grupe, a zainteresiranih ima iz cijeloga svijeta. Jednom pilikom u lovu na
tartufe bio je mladi par iz Australije koji su bili na proputovanju Europom, koji su na
preporuku prijatelja htjeli probati tartufe i bili oduševljeni lovom. Cijena za odlazak u lov
iznosi od 150 kuna na više, ovisno o tome što je uključeno u cijenu, a na kraju se probaju i
nezaobilazni proizvodi od tartufa. Tartufi se ribaju posebnim ribežom na jako tanke listiće
direktno pred gostima neposredno prije posluživanja.

10.4. Popularnost tartufa:

Za popularizaciju bijelog tartufa iz Albe najzaslužniji je Giacomo Morra, koji je došao na

ideju da tartuf bude nagrada na sajmu, koja poklanja slavnim osobama iz cijelog svijeta, pa je
tako od svjetski poznatih diva, glumica Sofija Loren dobila kao nagradu pobjednički tartuf.

Godine 1999. Buzet je proglašen Gradom tartufa u Zoni tartufa koja se proteže na tri
upravna područja: Grad Buzet, Općina Oprtalj, Općina Motovun. U središtu tih upravnih
područja nalazi se Motovunska šuma, stanište istarskog bijelog tartufa (tuber magnatum),
skupocjenog gomolja čija se vrijednost mjeri u gramima. Specifičnog je mirisa, pomalo
neuglednog izgleda, ali zato izvanrednog okusa. Osim bijelog tartufa ovo područje obiluje i
drugim vrstama crnog tartufa ( Tuber Aestivum Vitt, Tuber ubicatum, Tuber melanu sporum).

Svake godine, drugog vikenda u mjesecu septembru, uoči crkvenog praznika Sv. Marije
Male (Dana Grada Buzeta – tradicionalna Subotina) na Trgu Fontana priprema se divovska
fritada sa tartufima (preko 2000 jaja i 10 kg tartufa) u tavi teškoj oko 1000 kg, promjera 2,5
m, prikazana na slici 10.2. Time započinju i Dani tartufa na području Zone tartufa. Naime,

25
sezona bijelog tartufa traje od septembra do kraja novembra, a to je pravo vrijeme da prvi puta
vaše nepce osjeti okus bijelog tartufa. Od januara do septembra beru se crni tartufi.

SLIKA 10.2: DIVOVSKA FRITADA SA TARTUFIMA.

10.5. NOVOST- vakcina MYKOFLOR

Ektomikoriza –živi mikorizni micelij tartufa. U ponudi je vakcina sa živim micelijem

tartufa. Ovisno o narudžbi, vakcina može sadržavati hife tartufa: Tuber magnatum Pico, Tuber
melanosporum, Tuber aestivum, Tuber uncinatum i Tuber mesentericum. Garantiramo 100 PJ
živog micelija tartufa u 1 ml suspenzije. Od 2002. g. uz pomoć jedinstvene tehnologije i
aparata KWAZAR primjena ektomikoriznih vakcina vrši se i u postojećim nasadima. Godine
uspješnog rada na području izoliranja i proizvodnje ektomikoriznog micelija omogućile su
naučnicima iz laboratorija MYKOFLOR da razmnože žive mikorizne micelije tartufa. Iz
odabranih ekosistema se uzimaju uzorci najboljih plodišta tartufa te korijenja drveća i grmlja
iz kojih će se pripremati vakcine. Mikorizne gljive koje su nastanjene na tom materijalu, u
laboratorijskim uvjetima su izolirane, očišćene a zatim razmnožavane. Micelij tartufa nakon
razmnožavanja, testira ih se na živim biljkama kako bi se najbolje od njih uvrstilo u
komercijalnu proizvodnju i široku upotrebu. Sve vakcine laboratrijski su ispitana-da li je
dobiveni ektomikorizni micelij tartufa čist i odgovara li navedenim vrstama tartufa. Sve
ponuđene vakcine su "žive mikorizne gljive", što znači da se u njima nalaze živi mikorizni
miceliji tartufa spremni za trenutno nastanjenje korijena, koji se nalazi u njegovom dosegu.
26
 11. ZAKLJUČAK

Kao i zemlje u okruženju Bosna i Hercegovina je prava riznica biološke raznolikosti pa

tako i gljiva roda Tuber. Staništa sjevernog dijela Bosne i Hercegovine imaju karakteristike
najboljih staništa tartufa, a cijela Hercegovina po svojoj geološkoj strukturi ima karakteristike
vrlo slične geološkoj strukturi tla u Istri, međutim godinama nisu rađena značajnija
istraživanja i prikupljanje ovih gljiva. Bosna i Hercegovina je zemlja koja je vrlo bogata
različitim vrstama gljiva roda Tuber. U našim istraživanjima pronađeno je nekoliko vrsta
gljiva roda Tuber koje ćemo po analizi objaviti. Tartuf definitivno može postati značajna
komercijalna djelatnost i turistička atraktivnost, ali i dio gastronomske ponude.

27
 12. LITERATURA

Anatomy of a Truffle. (2011, May 13). Retrieved December 7, 2014, from Anatomy of a Truffle:
http://www.tastearts.com/anatomy-of-a-truffle/

Delectations: Truffles of the World. (2014). Retrieved December 4, 2014, from Truffles of the World:
www.delectations.org

Glavaš, M. (1996). Osnove šumarske fitopatologije. Zagreb: Šumarski fakultet sveučilišta u Zagrebu.

Istra Gourment: Biološki ciklus. (2013). Retrieved December 4, 2014, from Biološki ciklus:
http://www.istria-gourmet.com/hr/gurmanski-dozivljaji/istarski-tartufi/abc-tartufa/bioloski-
ciklus

Lukić, T., Zunga, M., & Radovac, T. (2013, December 18). Svijet gljiva: Web portal o gljivama.
Retrieved December 7, 2014, from Web portal o gljivama: http://www.svijet-
gljiva.com/gljivarije/109-ljetni-tartuf-tuber-aestivum-u-bosni-hercegovini

Mycorrhizal systems: Worldwide truffle plantation estabilishment. (2013). Retrieved December 7,

2014, from Worldwide truffle plantation estabilishment:
http://www.plantationsystems.com/helping-you-grow-truffles

Požarić, B., & Požarić, A. (2012). Njegovo veličanstvo: Tartuf. Retrieved December 4, 2014, from
Tartuf: http://www.karlictartufi.hr/docu/casopis_turizam_info_jesen_2012.pdf

Tartufi Bosne i Hercegovine: Tartufi. (2013). Retrieved December 4, 2014, from Tartufi:
http://tartufibih.com/portfolio/tartufi-2/

Trappe, J. M., & Clardige, A. W. (2010). The Hidden Life of Truffles . Scientific American.

28