UNIVERZITET U SARAJEVU

PRIRODNO-MATEMATIČKI FAKULTET
ODSJEK ZA BIOLOGIJU
SISTEMATIKA HORDATA

SEMINARSKI RAD

Opće karakteristike i sistematika reda Squamata

STUDENTICA: Nejra Suljević MENTOR: prof. dr. Suvad Lelo

Sarajevo, juli 2019.

1
Sadržaj

Sadržaj.........................................................................................................................................................2
Porijeklo i evolutivni razvoj gmizavaca......................................................................................................3
Embrionalni razvoj gmizavaca....................................................................................................................4
Sistematika gmizavaca (reptila)...................................................................................................................5
Gušteri (Lacertilia, Sauria)..........................................................................................................................6
Klasifikacija guštera................................................................................................................................8
Zmije (Serpentes).........................................................................................................................................9
Klasifikacija zmija.................................................................................................................................13
Zmije u Bosni i Hercegovini..................................................................................................................13
Prstenaši (Amphisbaenia)..........................................................................................................................16
Klasifikacija prstenaša...........................................................................................................................17
Izvori..........................................................................................................................................................18

2
Porijeklo i evolutivni razvoj gmizavaca
Pojava kopnenih kičmenjaka predstavlja jedan od najvažnijih evolucionih događaja uopće, a smatra se
da se odigrao prije oko 400 miliona godina (preciznije rečeno, u gornjem devonu, paleozoik, u periodu
prije 408-360 miliona godina) i na kopnenoj masi koja se označava kao Pangea. Osnovnu evolutivnu
prednost vrsta koje su se preobrazile u gmizavce dala je pojava amniona, odnosno ekstraembrionalnih
ovojnica (amnion, horion, seroza) koje su omogućile prvi kompletan razvoj embrija kičmenjaka izvan
vodene sredine. Najstarija kleidoiska jaja (''zatvorena kutija'') pronađena su u permskim naslagama, a
njihov razvoj implicira na terestrični način života roditelja, unutrašnju oplodnju, skraćivanje i gubljenje
larvenog stadija i polaganje jaja na kopnu. Gmizavci su nastali iz neke od skupina primitivnih
vodozemaca Batrachosauria. Najstariji ostaci nekog gmizavca potiču iz ranog karbona (prije oko 350
miliona godina). Između gmizavaca i vodozemaca i njihovog života u vodi postoji razlika. Primitivni
vodozemci moraju početak životnog ciklusa provesti u vodi kao ribolika larva. Ženke najstarijih
vodozemaca su polagale jaja u vodu, pa su ih tu oplođivali mužjaci. Kod gmizavaca jaje mora biti
oplođeno u tijelu ženke, a ne izvan njega. Nakon što se jaje dovoljno razvilo, izbacuje se zajedno sa
žumancetom i zaštićeno ljuskom . Negdje u toku karbona se odigrala ta bitna promjena u načinu
razmnožavanja. Najprimitivnija vrsta gmizavaca se zvala Cotylosauria i oni su veoma ličili na svoje
pretke vodozemce.

Slika 1 Cotylosauria

Od 12 grupa u koje su podijelili gmizavci, samo četiri žive i danas: zmije i gušteri ; kornjače; krokodili i
haterija. Ali od dviju grupa najstarijih gmizavaca potiču i ptice i sisari. Trijas je nazvan “erom
gmizavaca”. Pošto su se prilagodili životu na suhom, gmizavci su se množili i granali u raznim
pravcima. Najveću grupu su činili dinosauri i pripadali su grupi reptila zvanih Archosauria (''vladajući
gmizavci''), u koju spadaju krokodili i gušteri krilaši. U juri dinosauri su naselili čitavu planetu, neki su

3
hodali po kopnu, letjeli, a neki živjeli u vodi. U mora i jezera su se vratile tri glavne grupe gmizavaca:
pleziosauri, dugi i vitki ihtiosauri i mosasauri. Također, u juri se prvi put pojavila i jedna od
najpoznatijih ptica- arheopteriks, koja imala osobine i gmizavaca i ptica. U kredi je počelo izumiranje
gmizavaca koje ni danas nije do kraja shvaćeno, ali se smatra da je razlog njihovog izumiranja bila
promjena u biljnom svijetu koja je pogodila kopnene biljojede, dinosaure.

Embrionalni razvoj gmizavaca

Svi gmizavci se razvijaju iz jaja koja su uglavnom slična ptičjim, ali imaju veći sadržaj žumanceta. Jaja
se počinju razvijati već u majčinom jajovodu, prije nego što ih ona snese. Kod pojedinih vrsta zametak
se već tu potpuno razvije. Mladunče uz pomoć jajnog zubića, koji kasnije nestaje , probija ljusku jajeta
još u jajovodu, pa se rađa živo. Kod gmizavaca se javlja i amnion, a obrazovanje amniona vrši sam
začetak na čijoj se koži javljaju dva nabora koji ga obrastaju i spajaju se. Na mjestu pupka ovaj zavoj
ostaje otvoren. Kroz njega prolazi treća opna, alantois. Ona je produžetak na završnom crijevu i prolazi
kroz pupčanik, pa se proširuje na površini spoljašnje opne. U njoj se obrazuje mnoštvo krvnih sudova,
tako da preuzima ulogu disanja mladog začetka, te alantois nadoknađuje odsustvo škrga. Nakon rađanja,
sudovi mokraćne vrećice se degenerišu i pluća preuzimaju disanje. Osnovne elemente više evolucije
nalazimo već kod gmizavaca.

Slika 2 jaje gmizavaca

4
Sistematika gmizavaca (reptila)
Squamata ili ljuskaši su jedna od četiri velike grupe reptila. Reptili su četvoronožne životinje (tetrapodi)
i danas postoje četiri živuća reda:
 Crocodilia (krokodili i aligatori): 23 vrste
 Rhynchocephalia (tuatare sa Novog Zelanda): 2 vrste
 Squamata (gušteri, zmije i crvoliki gušteri): otprilike 7,600 vrsta
 Testudines (kornjače): otprilike 300 vrsta

Ljuskaši (Oppel, 1811) se dijele u tri podreda: guštere (Sauria, Macartney, 1802),
zmije (Serpentes, Linnaeus, 1758) i prstenaše (Amphisbaenia, Gray, 1844).
Kako su druga dva podreda proizašla od guštera, gušteri su "prethodni" takson te posljednje dvije grupe,
u nju se svrstavaju svi ljuskaši koji se ne mogu uvrstiti u te dvije grupe. Prstenaši i zmije se smatraju
monofilijskim skupinama životinjama.
Unatoč znatnim morfološkim razlikama, zajedničko im je: izduženo tijelo pokriveno sitnim rožnatim
ljuskama i malim štitovima; među kostima lobanje karakteristična im je pomična kvadratna kost; imaju
parni kopulacioni organ i poprečno položenu kloaku. Na svodu usne šupljine imaju dvije vrećice -
osjetilo za miris, tzv. Jacobsonov organ, do kojega rašljastim jezikom prenose mirisne čestice.Ljuskaši
nemaju koštani oklop. Njihove ljuske su rožnata koža. Kako se ne prilagođava rastu organizma, moraju
se tokom života više puta presvlačiti. Imaju rep, kožu s rožnatim ljuskama i uglavnom četiri noge sa pet
prstiju na svakoj. Zmije nemaju, reducirane su im. Razmnožavaju se jajima ili kote žive mlade,
tj.ovoviviparni su i viviparni. Stanovnici su toplih umjerenih područja; neke vrste žive u moru, neke u
slatkoj vodi, neke na kopnu. Pošto pripadnici reda Squamata pripadaju gmizavcima, poikilotermne su
životinje (imaju promjenljivu temperaturu tijela), pa se moraju izlagati sunčevu i toplinskom zračenju.
Squamata su najčešće usko povezane sa tuatarama (reptili endemični za područje Novog Zelanda) koji
površno nalikuju na guštere.

5
Slika 3 Ordo Squamata

Gušteri (Lacertilia, Sauria)

Gušteri su najstariji i najprimitivniji ljuskaši. Odlikuju ih rožnate ljuskice koje pokrivaju kožu, gipka
lobanja (imaju kvadratnu kost koja omogućava gutanje većeg plijena) i izduženo tijelo sa razvijenim
nogama i dugim repom. Većina ima tjemeno oko i pokretne očne kapke. Mnoge vrste su sposobne da
odbace rep (autotomija ili samoosakaćivanje) kako bi izmakle napadaču. U opasnosti boju tijela brzo
prilagode okolišu. Poslije nekoliko sedmica, rep ponovo naraste, ali nije iste dužine kao prvobitni. Udovi
imaju po pet prstiju sa kandžama. Kod nekih su udovi u različitom stepenu redukovani i postoje ostaci
ramenskog i karličnog pojasa (po tome se razlikuju od zmija). Na prednjem dijelu tijela guštera je
pljosnata šiljasta glava koja je širokim vratom odijeljena od trupa. Između trupa i repa nalazi se
poprečno postavljen otvor kloake. Koža guštera je suha, bez žlijezda, pokrivena rožnatim ljuskama koje
sprečavaju gubitak vode iz tijela. Ovaj pokrov guštera ograničava rast pa se moraju presvlačiti.
Kosmopoliti su sa velikom adaptivnom radijacijom, nema ih samo na Antarktiku i na krajnjem sjeveru
Amerike i Evroazije. Najbrojniji su u tropskim i subtropskim predjelima.

6
Slika 4 Iguana iguana

Kretanje gušteru omogućuje snažan kostur i dobro razvijeni mišići. Gmizavci imaju jednake dijelove
kostura kao i vodozemci. Napredak uočavamo s obzirom na građu kralježnice koja je sastavljena od
mnogo pršljenova (do 140). Zglobno je povezana s kostima glave. Važniji organi su: mozak, dušnik,
pluća, srce, bubreg, sjemenik, mokraćni mjehur, nečisnica, debelo crijevo, želudac, jetra, jednjak,
ždrijelo, jezik i dišni otvor. Disanje kod guštera se vrši tako što zrak ulazi kroz dišne putove u grkljan,
zatim u dušnik koji se grana u dvije dušnice. One dovode zrak u pluća koja imaju veću površinu od
žabljih, a i bolje su prokrvljena. Što se tiče izlučivanja, na leđnoj strani tijela se nalazi pravi bubreg koji
ima mjehur, i parni mokraćovod koji se ulijeva u nečisnicu. Srce gmizavaca je trodijelno. Građeno je od
2 pretkomore i 1 komore koja je djelomično pregrađena. U komori se zbog toga djelomično miješaju
arterijska i venska krv. Temperatura je promjenjiva. U njene ćelije dolazi mala količina kisika. Tome je
uzrok relativno mala površina pluća, mali broj crvenih krvnih ćelija, te malo srce obzirom na veličinu
tijela i njegovi spori otkucaji. Hrana (kukci, pauci, gujavice, puţevi) ulazi kroz usta u probavni sistem. U
ustima se nalaze zubi koje mogu mijenjati tokom cijelog života. Tu je mnogo žlijezda, te tanak, dugačak,
rašljasti jezik pomoću kojeg osjećaju miris. U probavi također pomažu probavne žlijezde, jetra s žučnim
mjehurom i gušterača.

Sezona parenja određena je temperaturom i periodom izmjene dana i noći, te ako je omogućena pravilna
klima i prehrana, do parenja dolazi u proljeće. Ženke zahtijevaju pojačanu prehranu posebno rastu
zahtjevi za kalcijem i fosforom, pa se standardna doza vitamina i minerala udvostručuje. Postoje dvije
osnovne grupe dnevnih gekona: ili su oni s mekanom ljuskom jaja, ili su s tvrdom ljuskom jaja. Oni s
mekanom ljuskom jaja svoja jaja polažu na biljku (ne preporčuje se da se diraju) dok se kod onih s
tvrdom ljuskom preporučuje da se odnesu u inkubator. Većina jaja se inkubira na temperaturi od 28 °C
sa malim varijacijama. Sama inkubacija traje od 38-90 dana ovisno o vrsti.

7
Klasifikacija guštera
Podred Lacertilia obuhvata oko 3700 vrsta svrstanih u infraredove:

 izumrla familija † Bavarisauridae

 izumrla familija † Eichstaettisauridae
 Infrared Iguania
 izumrla familija † Arretosauridae
 izumrla familija † Euposauridae
 familija Corytophanidae
 familija Iguanidae (iguane)
 familija Phrynosomatidae
 familija Polychrotidae
 familija Leiosauridae (vidi Polychrotinae)
 familija Tropiduridae
 familija Liolaemidae (vidi Tropidurinae)
 familija Leiocephalidae (vidi Tropidurinae)
 familija Crotaphytidae
 familija Opluridae (madagaskarske iguane)
 familija Hoplocercidae
 izumrla familija † Priscagamidae
 izumrla familija † Isodontosauridae
 familija Agamidae (agame)
 familija Chamaeleonidae (kameleoni )
 Infrared Gekkota
 familija Gekkonidae (gekoni)
 familija Pygopodidae
 familija Dibamidae (slepi gušteri)
 infrared Scincomorpha
 izumrla familija † Paramacellodidae
 izumrla familija † Slavoiidae

8
  familija Scincidae (peščane ribe)
 familijaCordylidae (prstenastorepi gušteri
 familijaGerrhosauridae (pozlaćeni gušteri)
 familija Xantusiidae (noćni gušteri)
 familija Lacertidae (pravi gušteri)
 izumrla familija † Mongolochamopidae
 izumrla familija † Adamisauridae
 familija Teiidae
 familija Gymnophthalmidae
 infrared Diploglossa
 familija Puzaši
 familija Anniellidae
 familija Xenosauridae
 infrared Platynota (Varanoidea)
 familija Varanidae (varani)
 familija Lanthanotidae
 familija Helodermatidae (otrovni gušteri)
 izumrla familija † Mozasauri

Zmije (Serpentes)
Zmije (grč. Ophidia), (lat. Serpentes) su red unutar klase gmizavaca. Vode porijeklo od četvoronožnih
gušterolikih gmizavaca sa krljuštima od kojih su se u toku razvitka odvojile i nastavile razviće u jednom
pravcu. Spoljašnji znak ovog razvitka je nestanak nogu. Umjesto zadnjih nogu kod izvjesnih đinovskih
zmija, nalaze se još i danas ostaci karlice i nožni patrljci koji svjedoče da su noge nekad postojale, ali su
umjesto nogu stekle nevjerovatno pokretljivu kičmu. Danas je u svijetu poznato oko 2700 zmijskih
vrsta. Na glavi zmija ne postoji bubna opna. Gornji kapak je zakržljao, a donji je srastao sa gornjim,
sačinjavajući providnu opnu ispred oka. Jezik je dugačak, jako pokretljiv, na vrhu duboko rascijepljen.
Vilice su neobično pokretljive zahvaljujući elastičnim vezama između kostiju vilica, što omogućuje
ovim životinjama da progutaju plijen mnogo većeg prečnika nego što je prečnik usta zmije. Zubi zmija
su zašiljeni i kukasto povijeni unazad. Nisu određeni za kidanje i žvakanje hrane pa zbog toga zmije

9
gutaju cijeli plijen počinjući najčešće od glave. One zariju zube u plijen i drže ga čvrsto jednom
polovinom vilice, drugom polovinom popuštaju, da bi ga zatim još dublje uhvatile. Najrazvijenije čulo
im je čulo dodira koje se nalazi u njihovom račvastom jeziku. Čula vida i sluha nisu naročito razvijeni.
Zmije su izuzetak među kičmenjacima po tome što kod nekih rodova postoje žlijezde koje stvaraju otrov
koji se u tijelo žrtve unosi posebno građenim zubima koji se nalaze na gornjoj vilici. Česta pojava je i
mimikrija. Veoma karakteristično za zmije je i presvlačenje. Tijelo zmija je prekriveno rožnatim slojem
koji se periodično odbacuje u cjelini u vidu takozvane „zmijske košuljice“. Zmije skidaju kožu zato što
se istrošila od puzanja ili im je postala pretijesna. Na ovaj način zmija se oslobađa i spoljašnjih parazita.
Prije "presvlačenja" prestaju da jedu, oči im postaju mutne, a koža mijenja boju. Na nekom tvrdom
objektu, na primjer kamenu, pri nosu napravi poderotinu i trlja se o njega dok cijela košuljica ne spadne.
Nauka koja izučava zmije naziva se herpetologija.

Slika 5 Naja naja

Mozak zmija je vrlo sličan ptičijem mozgu, ali imaju manjak cerebralne hemisfere za razliku od ptica i
sisara. Čula kod zmija se baziraju na principu mirisa, dodira i senzora na glavi pomoću kojih otkriva
plijen. Nemaju pokretljiv očni kapak, ali posjeduju tzv. prozirnu opnu koja štiti oko. Upravo zbog toga
pokretljivost očiju je kod zmija ograničena. Osim navedenog, nemaju spoljašnje ni srednje uho niti
bubnu opnu. Imaju tzv. malu "ušnu školjku", pomoću koje detektuju vibracije iz okoline i to preko
zemlje. Zmije imaju dvije nozdrve, ali za razliku od sisara ih ne koriste kao čulo mirisa. Umjesto toga
koriste nagle pokrete jezika kao čulni aparat mirisa. Posjeduju mali organ u gornjoj strani usta koji se
naziva Jacobsonov organ, koji preko jezika prima sitne čestice iz okoline i na taj način osjeti miris

10
plijena ili predatora. Za razliku od sisara jezik im ne služi kao čulo ukusa nego isključivo kao čulo
mirisa. Kod zmija se javlja i tzv. ”šesto čulo” - detektor toplote. Toplotni detektori se nalaze između
nosnih otvora i očiju. Pomoću tih senzora zmije vide toplokrvne životinje, odnosno plijen, kao
infracrveno zračenje. Ti toplotni senzori imaju dvije komore, spoljašnju i unutrašnju. Unutrašnja
detektuje toplotu tijela same zmije, a spoljašnja služi za očitavanje plijena, odnosno detektuje toplotu
različitu od one koju je detektovala unutrašnja komora. Ovi senzori su najosjetljiviji kod zmija iz
porodice Viperidae, te čak detektuju toplotnu razliku od 0,002ºC. Mišići kod zmija su specifični, ne
samo da služe za kretanje čitavog tijela, već omogućuju i da zmija proguta čitav plen. Skelet kod zmija
nije kompleksno građen, upravo zbog činjenice da zmije nemaju ekstremitete. Zmija je prepuna kostiju,
iako se prema njenim pokretima ne vidi da ih ona sadrži. Ima kičmu sastavljenu od nezavisnih
pršljenova vezanih naročitim pokretnim zglobovima, a za svaki tako odvojeni kičmeni pršljen vezan je
po par rebara. Neke zmije imaju čak i po 150 pari rebara vezanih za izuzetno pokretljivu kičmu.
Kuglasta udubljenja sa zadnje strane, a sprijeda čašica vezuju svaki pršljen sa susjednim pršljenom i
svaki par rebara za određeni pršljen na kičmenom stubu. Vrhovi svakog para rebara povezani su
mišićima sa trbušnim štitovima, na stomaku zmije. Respiratorni sistem čine: dušnik, bronhije, vazdušni
tobolac i pluća. Vazdušni tobolac se nastavlja sve do repne regije, a kao hidrostatski organ ima funkciju
regulacije pritiska u tjelesnim šupljinama. Pošto zmije nemaju dijafragmu, udisaj i izdisaj se odvija
pomoću mišića na tijelu. Sistem za varenje čine: jednjak, želudac, tanko crijevo, colon (dio debelog
crijeva) i žlijezde. Kod zmija su jednjački mišići slabo razvijeni, pa se hrana pokreće želudačnim
mišićima tijela, te na taj način hrana odlazi u želudac. Spoj između želuca i jednjaka nije naglašen. U
tankom crijevu se odvija apsorpcija hranjivih supstanci i transport hrane u colon. U colonu se formira
feces koji se kloakom izbacuje napolje. Kloaka je ustvari ono što je sisarima anus, ali kod zmija preko
kloake ne izlazi samo feces, već i produkti urinarnog i reproduktivnog sastava. Jetru čine: mjehur i
gušterača koji su povezani sa sistemom za varenje. Jetra je najveći organ kod zmija, smješten između
srca i želuca. Jedna od najvažnijih funkcija jetre je proizvodnja žuči i probavnih enzima. Žučni mjehur i
slezena su smješteni na zadnjem dijelu jetre. Gušterača također proizvodi probavne enzime koji se
transportuju u tanko crijevo, te luči i hormone koji regulišu glukozu u krvi. Srce kod zmija se razlikuje
od sisara po tome što je podeljeno na dve predkomore i jednu komoru. Vrlo je zanimljiva činjenica da je
srce kod zmija pokretno, te se na taj način štite od oštećenja u trenutku kada plijen prolazi kroz jednjak.
Zmije imaju iste endokrine žlijezde kao i sisari, štitnu (odgovorna za normalan rast i razvoj, kao i
presvlačenje kože) i nadbubrežnu žlijezdu (smještene u repnoj regiji). Bubrezi kod zmija su asimetrično

11
smješteni. Desni bubreg se nalazi bliže glavi od lijevoga. Za razliku od sisara zmije nemaju mokraćni
mjehur, već se urin izlučuje direktno u kloaku. Polne žlijezde i kod mužjaka i kod ženki su parne. Kao i
desni bubreg, desni ovarij (jajnik - kod ženki) i desni testis (kod mužjaka) su smješteni bliže glavi od
lijevog jajnika i testisa. Neke zmije su oviparne, a neke vrste su viviparne (rađaju žive mlade). Kod
sisara mužjaci imaju dva kanala – epididymis i ductus deferens, povezani sa svakim testisom, dok se kod
zmija sperma transportuje kroz ductus deferens izravno u kloaku. Mužjaci imaju parni organ hemipenis,
koji je smešten na zadnjem dijelu kloake. To su kopulatorni organi koji su funkcionalni, no, samo jedan
za vrijeme kopulacije transportuje spermu u ženku. Sve zmije su mesožderi. Zmije su dobro prilagođene
za konzumiranje različite vrste hrane. Svaka vrsta ima sklonost prema određenoj lovini. Neke svoj plijen
ubijaju otrovom, druge ga udave, a neke ga živog jedu. U njihovom želucu se nalazi visok nivo
koncentracije solne kiseline koja razgrađuje progutani plijen. Varenje progutanog plijena od zmije
zahtijeva smanjenje tjelesne aktivnosti i povećanje aktivosti digestivnog trakta. Ukoliko se zmija nađe u
neposrednoj opasnosti tokom perioda varenja, ona će povratiti svoj plijen napolje i pobjeći. Sitnije vrste
se hrane glistama, insektima i drugim zglavkarima, a krupnije skoro isključivo kičmenjacima. Neke
zmije se hrane drugim zmijama i one su otporne na otrov. Ubijeni plijen zmija ispita jezikom i kada je
sigurna da je mrtav, počne ga gutati od glave. Disanje zmiji omogućavaju nepotpuni trahealni prstenovi i
dušnik ispod jezika. Vrlo aktivne zmije moraju jesti gotovo svakodnevno, dok manje aktivne svakih
nekoliko dana. Manje zmije imaju drugačije prehrambene navike od starijih zmija.

Različite vrste zmija se različito razmnožavaju. Većina zmija polaže jaja, dok neke zmije rađaju žive
mlade. Zmije su sposobne za razmnožavanje u starosti od 2 do 3 godine. Kad je ženka spremna za
parenje, ona ispušta miris i ostavlja mirisne tragove. Mužjak koji ga pronađe, trzajući jezikom slijedi
trag dok ne pronađe ženku. Razni su načini kako će mužjak stimulisati ženku da izloži svoju kloaku, što
zavisi od vrste zmija. Kod kopulacije (spajanja) se koristi samo jedan hemipenis, a jajovodi prihvataju
spermu. Parenje traje od dvadesetak minuta do nekoliko sati, a hemipenis je takve građe da njegovi
šiljci, bodlje i žljebovi pristaju u receptore ženkine kloake i osiguravaju uspješnu oplodnju. Kod nekih
vrsta, ženke mogu skladištiti spermu i na više od godine dana nakon oplođenja, a potomci se razviju
kada nastupe povoljni klimatski uslovi. Vipere i boe rađaju žive mlade. Nazivamo ih viviparne. Ženka
izlegne mlade u viskoznoj vrećici, a neke zmije napuštaju vrećicu prije poroda. Ljuska zmijskih jaja je
prilično čvrsta i kožasta. Broj jaja koja jedna zmija može da položi je različit. Smatra se da je piton
zmija koja polaže najveći broj jaja (oko 100 jaja). Iz jaja se izlegu mladi pod dejstvom sunčeve toplote
ili toplote koja se stvara raspadanjem biljnih materija. Skoro cijela Evropa je naseljena zmijama, u

12
rijetka mjesta gdje ne žive spada Irska. Zanimljivo je da na svakom kontinentu broj vrsta zmija
neotrovnica premašuje broj vrsta otrovnica. Izuzetak je Australija gde je broj vrsta otrovnica daleko veći
nego neotrovnica. Zmije su veoma privržene kraju u kojem su se izlegle, pa će se iz njega iseliti jedino
onda ako više ne mogu zadovoljiti svoje životne potrebe. Pošto kod zmija tjelesna temperatura zavisi od
spoljašnje, one naseljavaju uglavnom tople krajeve. Topla vremena provode na otvorenom, kako bi se
što više izlagale suncu, i radi lova. Izjutra su ljenje, spore, trome, ali u podne čim su se "ugrijale",
postaju izvanredno pokretne i aktivne. Početkom jeseni povlače se u svoja skloništa gde padaju u zimski
san. Starije zmije se povlače prije mladih, a mužjaci prije ženki. Za vrijeme zimskog sna su nepomične,
ukočene, kao mrtve, zatvorenih očiju i otvorenih usta.

Klasifikacija zmija
Danas su poznate tri natporodice zmija:
 Natporodica Typhlopoidea ili Scolecophida su familija zmija koje žive u rupama pod
zemljom; oči su im zakržljale, glava im se skoro ne razlikuje od repa. Žive u tropskim
predjelima Afrike, Azije i Amerike. Većina vrsta je oviparna.
 Natporodica Boidea ili Henophidia imaju male oči, elipsaste i vertikalne zjenice, i male
nozdrve. Ispod nozdrva se nalaze osjetljive jamice koje služe za “očitavanje” temperature
okoline. To omogućava zmiji da otkrije i hvata toplokrvne životinje.
 Natporodica Colubroidea, Caenophidia obuhvata većinu zmija uključujući i najpoznatije:
kobre, morske zmije i većinu drugih vrsta zmija. Gotovo sve otrovne zmije pripadaju ovoj
natporodici i većina se razlikuje od ostalih vrsta.

Zmije u Bosni i Hercegovini

U BiH živi 14 vrsta zmija među kojima su 3 prave zmije otrovnice iz porodice „Viperidae“ i
to poskok (Vipera ammodytes), bosanska šarka (Vipera berus) i balkanski šargan (Vipera
ursinii macrops). Postoje i dvije „poluotrovnice“, a to su: zmija mačka (Telescopus fallax) i
zmajur (Malpolon insignitus). Zovemo ih tako jer su im otrovni zubi smješteni na zadnjem
dijelu gornje čeljusti, iza redova „običnih“ zuba, a njihov otrov je vrlo slab i najčešće stvara
manju oteklinu. Nalazimo ih samo u mediteranskom dijelu BiH. Poskok, kao najotrovnija i najveća
zmija otrovnica u Evropi, naraste u prosjeku oko 65 cm i vrlo rijetko prelazi dužinu od 90 cm.
Najmarkantnija morfološka karakteristika poskoka je roščić koji se nalazi na vrhu njuške. Mužjaci su

13
najčešće sive boje sa crnom cik-cak šarom, dok su ženke najčešće smeđkaste ili crvenkaste, sa ne tako
upadljivom cik-cak šarom. Poskok je viviparna vrsta, te na jesen ženka okoti od 5 do 20 mladih dugih do
24 cm koji su već opremljeni otrovom. Poskok naseljava širok spektar staništa, ali u pravilu preferira
osunčana područja, kamene, travnate padine i svijetle šume, te se često može naći u blizini ljudskih
naselja. Na proljeće se ženke poskoka (ali i drugih pomenutih otrovnica) često mogu naći i pored
ostataka snijega – zbog instinktivne potrebe koja će omogućiti potpuno sazrijevanje jajnih ćelija.
Naseljava gotovo čitavu BiH, od nivoa mora do visokih planinskih ekosistema. Odrasle jedinke se hrane
uglavnom sitnim sisarima i pticama, većim gušterima i drugim zmijama. Vrlo često se poskoci, osobito
krajem ljeta i utoku jeseni, penju na drveće, grmovito rastinje i visoke stijene (zbog ishrane i
termoregulacije). Otrov poskoka je snažan, te je jedina po život opasna vrsta zmije u BiH. Međutim,
pretpostavlja se da su smrtni slučajevi ujeda poskoka u BiH oko 2%, a potpuno zdrava i odrasla osoba se
vrlo brzo oporavi bez ikakvih posljedica.

Slika 6 Vipera ammodytes

Odrasle jedinke bosanske šarke gotovo da jedva dostižu 60 cm. Mužjak je sive ili smeđe boje sa crnom
(u pravilu isprekidanom) šarom, dok su ženke smeđe ili crvenakste sa manje izraženom smeđom šarom.
Šarka je također viviparna vrsta, a njeno rasprostranjenje u BiH je vrlo neobično. Nizijske populacije
naseljavaju šumske predjele i rubove starih očuvanih šuma Posavine. Trenutno je poznata samo jedna
takva populacija u zapadnoj Posavini. S druge strane, visokoplaninske populacije naseljavaju uglavnom
alpske livade (iznad granice šume). Još uvijek nije poznato da li se na svim bosanskohercegovačkim

14
planinama nalaze populacije šarki, ali su poznate sa Cincara, Dinare, Čvrsnice, Zelengore, Lelije,
Maglića, Bjelašnice, Igmana, Treskavica, Vrana, Vlašića, Vranice. Šarka ne naseljava mediteranski dio
Hercegovine. Ujed šarke je bolan, ali smrtni slučajevi su ekstremno rijetki (na primjer u slučaju povrede
glavnog krvnog suda).

Slika 7 Vipera berus

Balkanski šargan je najmanja zmija otrovnica u Evropi. Odrasle jedinke narastu do 50 cm. Mužjaci su
svijetlo smeđi ili sivi, dok su ženke žućkaste. Na sredini leđa nalazi se gotovo uvijek jasna smeđa ili
tamno siva cik-cak šara. U BiH šargan naseljava alpske livade iznad granice šume, uglavnom
submediteranskih planina (Čvrsnica, Veleţ, Čabulja, Dinara, Šator, Zelengora, Maglić, Bjelašnica).
Otrov šargana je vrlo slab te se često poredi sa ubodom pčela. U BiH, ali i globalno, šargan je vrlo
rijetka i ugrožena vrsta.

15
Slika 8 Vipera ursinii macrops

Prstenaši (Amphisbaenia)
Prstenaši (Amphisbaenia, Gray, 1844) ili gušteroliki crvi su grupa obično beznogih Squamata koja
obuhvata više od 180 postojećih vrsta. Prstenaše odlikuju dugo tijelo, smanjenje ili gubitak udova i
rudimentirane oči. Pošto mnoge vrste imaju ružičasto tijelo i ljuske poredane u prstenove, oni imaju
površnu sličnost sa crvima. Dok rod Bipes zadržava prednje krajeve, svi drugi rodovi su bez udova. Iako
površno slični zmijama i Dibamidae, najnovije filogenetske studije sugerišu da su oni najbliže povezani
sa Lacertidae. Amfisbenije su široko rasprostranjene: u Sjevernoj Americi, Evropi, Africi, Južnoj
Americi i Karibima. Većina vrsta je manje od 150 mm duga. Uprkos površnoj sličnosti s nekim
primitivnim zmijama, amfisbenije imaju mnoštvo jedinstvenih osobina koje ih razlikuju od drugih
gmizavaca. Interno, njihova desna pluća su smanjena da bi se veličinom uklopila u uskom tijelu.
Njihova skeletna struktura i koža su također različiti od drugih skvamata. I genetski i nedavni fosilni
dokazi ukazuju da su prstenaši izgubili noge nezavisno od zmija. Glava je snažna, nije odskočena iz
vrata, obično zaobljena, nagnuta ili nagnuta sa grebenom prema sredini. Lobanja je čvrsta kost sa
prepoznatljivim srednjim zubom u gornjoj vilici. Ona nema nikakve spoljašnje uši, a oči su duboko
udubljene i prekrivene kožom i ljuskama. Ove glavne oči imaju rožninu, sočivo i složeno ciliarno tijelo,
što im omogućava da detektuju svjetlost, ali su smanjene veličine i nemaju prednju komoru. Tijelo je
izduženo, a rep je sličan prednjem dijelu, tj. podsjeća na glavu. Njihovo ime proizilazi iz Amphisbaena,
mitske zmije sa glavom na svakom kraju, referencirajući tako i njihovu sposobnost da se kreće isto tako
u suprotnom smjeru. Četiri vrste Bipes su neuobičajene u tome što imaju par prednjih ekstremiteta, ali
sve vrste bez ikakvih udova imaju neke ostatke karličnog i prsnog pojasa ugrađenog unutar muskulature
tijela. Koža amfisbena samo je slabo pričvršćena za tijelo, a kreću se pomoću pokreta sličnog na

16
harmoniku, u kojem se koža pomjera i tijelo naizgled samo povlači iza nje. Jedinstveno, oni su također
sposobni da izvrše ovaj pokret i suprotnom smjeru. Amfisbenije su mesožderi, sposobni su da razbiju
komade iz većeg plijena svojim snažnim zglobnim zubima. Kao i gušteri, neke vrste su u mogućnosti da
odbace svoje repove (autotomija). Većina vrsta liježe jaja, iako su bar neki poznati kao viviparni.
Amphisbaena alba se često nalazi u saradnji sa mravima koji jedu lišće. Prisustvo ovih gmizavaca lahko
se objašnjava činjenicom da oni vrebaju na larve velikih buba koje također žive u galerijama
mravinjaka.

Slika 9 Amphisbaena alba

Klasifikacija prstenaša
Trenutno je priznato šest porodica Amphisbaenia:

 Amphisbaenidae (Gray, 1865) – tropski gušteri Južne Amerike, neki Karipski otoci i
podsaharska Afrika (17 rodova)
 Bipedidae (Taylor, 1951) – Samo u Meksiku i obično se zovu ajoloti, ali se ne smiju miješati sa
aksolotima (1 rod)
 Blanidae (Kearney & Stuart, 2004) – Anatolski, iberijski i marokanski gušteroliki crvi (1 rod)
 Cadeidae (Vidal & Hedges, 2008) – kubanski kobilica-glava prstenaši (1 rod)
 Rhineuridae (Vanzolini, 1951) – Sjevernoamerički crvi gušteri (1 rod)
 Trogonophidae (Gray, 1865) – palearktički prstenaši (4 roda)

17
Izvori

 Prof. dr. Lelo, S., Zoologija: za studente zootehnike Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta.

Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo 2011., pp. 1-199.
 Prof. dr. Lelo, S., Praktikum za upoznavanje osnovnih taksa tetrapodnih kičmenjaka. Prirodno-
matematički fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2015.
 http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=50840
 http://reptile-database.reptarium.cz/
 https://issuu.com/mladtad/docs/gmazovi1/5
 http://www.hhdhyla.hr/vrste/gmazovi

18