NASLIJEĐE
Časopis za nepriznato književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini
Godina I – Broj 1 – Tuzla, mart/ožujak 2015. – Cijena 1 KM
RIJEČI UREDNIŠTVA
Kako se u ovo doba plitkosti suprotstaviti
navali barbara, nemilosrdnim razaračima
kulture i umjetnosti? Kako stati ukraj
njihovom rušenju i primiriti njihovu
pobjedonosnu desnicu, koja silno guši sve
ono što zaista zaslužuje naziv
u m j e t n o s t?
Šta su barbari za stare Helene? Oni su
poput djece, ne umiju govoriti i razborito
razmišljati, kukavični su, često nemuževni,
nemodni nad svojim strastima i požudama,
nevješti u politici i nesposobni da sobom
vladaju i upravljaju.
Šta su barbari za nas? Neosjetljive neznalice
što se utapaju u vlastitoj mudrosti,
umjetnici, koji su doista vrijedni te riječi, jer
je sve na njima u m j e t n o. „Miljenici
muza“ koji vlastite b a r u š t i n e
predstavljaju m o r i m a, podražavajudi
nerazumijevanje puka i iluziju o umjetnosti
kao neprobojnom i tmurnom oblaku u koji,
tobože, samo oni sami imaju uvida kroz
sudbom date proročanske modi i vizije.
Mi težimo protiv tih novijih i opasnijih
„divljaka i stranaca“, naši su barbari –
b a r b a r i d u h a! No, kakvim bi vas
drugim imenom ovjenčali, vas koji ste
neprijatelji tisudljedima umjetnosti? Vas koji
ste nadvladali i prevazišli svu starinu, koji
ste nezahvalno, skoro pa nepovratno,
zakopali sve izvore kontinuiteta ove
n a j v r e d n i j e baštine? A vas ostale ne
pozivam u boj, ali vam poručujem riječima
božanstvenog Homera:
„Nek svaki pogleda kola i na rat nek misli u
duši“.
Edi BOKUN
POZIV ZA SURADNJU
Pozivamo sve afirmisane i neafirmisane
pisce da nam se pridruže i pomognu u
realizaciji svakog narednog broja slanjem
svojih radova.
Kontakt:
Naslijede@gmail.com
POVODOM PRVOGA BROJA
„NASLIJEĐA“
Svjesni situacije u kojoj se umjetnost u
Bosni i Hercegovini nalazi pokredemo
ovaj dizajnom i pretenzijama skromni
časopis. Namjera nam nije poraziti niske
strasti u ljudima, namjera nam je očuvati
kontinuitet kvalitetne umjetnosti pa
taman na način da on ostane tinjajudi
ispod svega nagomilanog što se danas
predstavlja kao umjetnost. O kvaliteti de
suditi potomci kojima želimo prenijeti
zdravo naslijeđe.
Prvi broj tematski je vezan za tuzlanskog
profesora i pjesnika Špiru Matijevida,
žrtvu ne samo nesretnog rata ved i
mirnodopske zlobe i nehaja. Povodom
dvadeset i druge godišnjice njegove smrti
posvedujemo mu ovaj prvi broj.
Uredništvo
TEMA BROJA
PROGONSTVA DOBROG DUHA
(Kratka biografija Špire Matijevida)
Za nasloviti autobiografski roman
„Progonstva“ zasigurno treba imati
čvrste razloge koji de nekog
slučajnog istraživača, ako se odluči
pratiti tragove tih progonstava, uvudi
u svijet misterija.
Misterije de otvoriti mnoštvo pitanja
i zato ne treba da začudi što bi
rekonstrukciju tog puta pitanja
uglavnom i sačinjavala.
„Progonstva“ Špire Matijevida
započinju u Kolašcu, naselju
udaljenom oko 25 kilometara
zapadno od Knina u Republici
Hrvatskoj, koje danas broji oko
pedeset stanovnika. U doba pjesni-
Prof. dr. Špiro Matijevid
(24. II. 1943. – 29. III. 1993.)
kova rođenja, 24. februara 1943.
godine1, Kolašac je ipak imao više
stanovnika2 što je Matijevidu
omogudilo da prva dva razreda
osnovne škole završi u svom rodnom
mjestu. Godine 1953., u vrijeme
naseljavanja prostranih područja
Vojvodine i južnog Srema,
Matijevideva obitelj je bila naseljena
u Sremske Laze, koje se danas nalaze
1
Dvije različite Wikipedije donose dvije
različite informacije: hrvatska kaže da je
rođen 24. Februara
(http://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%A0piro_M
atijevi%C4%87 (Uvid ostvaren: 24. II. 2015.)) a
zanimljivo je da se taj podatak nalazi samo u
jednoj biografiji u knjizi i to onoj izdatoj nakon
Matijevideve smrti: Špiro Matijevid, Izabrana
dela, I, Sunce u procijepu, Novi Sad 2007., str.
171. (Dalje: MATIJEVIĆ 2007.). Ostale bilješke
o piscu u knjigama uopde ne spominju datum
rođenja. Srpska Wikipedija donosi informaciju
da je rođen 24. januara:
http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%A8%D0%BF
%D0%B8%D1%80%D0%BE_%D0%9C%D0%B0
%D1%82%D0%B8%D1%98%D0%B5%D0%B2%
D0%B8%D1%9B (Uvid ostvaren: 24. II. 2015.).
2
O broju stanovnika u Kolašcu vidjeti:
http://hr.wikipedia.org/wiki/Kola%C5%A1ac
(Uvid ostvaren: 3. IX. 2014.).
NASLIJEĐE Mart/Ožujak 2015.
u opdini Stari Jankovci, Republika
Hrvatska. U Sremskim Lazama Špiro
Matijevid je završio tredi i četvrti a u
obližnjem naselju Slakovci i ostale
razrede osnovne škole. Podatci o
završenoj srednjoj ekonomskoj školi
u Vinkovcima i Pedagoškoj akademiji
ovdje de biti samo grubo izneseni, no
ovaj period Matijevidevog života je
emotivno popraden u navedenom
autobiografskom romanu. Slijedi i niz
golih činjenica za čije detalje ipak
treba, i vremenom istraživanja i
prostorom za objavljivanje, obimnija
studija: Matijevid se zapošljava u
osnovnoj školi u Jankovcima,
diplomira na Filozofskom fakultetu u
Zadru, služi vojni rok, radi u selu
1
Nijemci kraj Vinkovaca.
Napreskok dolazimo do 1971.
godine, dvostruko važne u životu
Špire Matijevida: 1. uspješno brani
magistarsku tezu na Filozofskom
fakultetu u Sarajevu2 i 2. dobija
posao na Radničkom univerzitetu u
Lukavcu – Elektrotehničkom ŠC i
Gimnazijsko-ekonomskom ŠC.3 Ved
početkom godine lukavački Centar
za društveno političko obrazovanje i
kulturu iznio je prijedlog programa
kulturno-zabavnog života na
području lukavačke komune kojim je
bilo predviđeno izvođenje 18
predstava i 25 književnih večeri.4
Literarnu i dramsku sekciju vodio je
upravo profesor Matijevid i čak je bio
i reditelj i autor jedne drame koja se
trebala prikazati u obližnjim
kazalištima.5 Drama se zvala „Sunce
tone u rijeku“ i nije poznato da li je
sačuvan njen rukopis.
Matijevidev život ide ubrzanim
tempom. Oženio se i dobio sina.
Doktorira u Sarajevu 1986. god.6, a
ved idude godine počinje da radi na
Pedagoškoj akademiji Univerziteta u
1
MATIJEVIĆ 2007., str. 171
2
SenahidNezirovid, „Špiro Matijevid ili
nasludivanje smrti“, Afirmator, časopis za
umetnost i društvena pitanja, Broj 18,
septembar 2013., dostupno na:
http://afirmator.org/spiro-matijevic-ili-
naslucivanje-smrti/ (Uvid ostvaren: 4. IX.
2014.). (Dalje: NEZIROVIĆ 2013.)
3 11
MATIJEVIĆ 2007., str. 171. Uporedi:
NEZIROVIĆ 2013.
4
ATK, RUL, Opšta dokumentacija 1961 – 1987
god., Kutija 6, 1971. januar.
5
„Profesor-pisac“, Oslobođenje, 1. mart
1972., str. 14.
6
NEZIROVIĆ 2013.
7
Tuzli. Te iste, 1987. god. štampana
mu je i prva knjiga, „Sunce u
8
procijepu“. Idude godine izlazi mu
zbirka pjesama „Svjetlost i nada“9 a
1991. god. i autobiografski roman
„Progonstva“.10
Ubrzo, narodi bivše Jugoslavije biše
trgnuti iz uspavljujude bajke o
bratstvu i jedinstvu i bačeni u ralje
rata. Špiro je sa sinom Goranom
ostao u Tuzli obavljajudi svoje
11
dužnosti uredno i redovito.
U Tuzli je, početkom 1993. god.
ostalo oko 10.000 Srba. Pitanje
njihove želje za odlaskom ili
ostankom veoma je škakljivo. S
jedne strane, imamo cifru koju daje
UN general Heis koja kaže da veoma
mali broj Srba želi napustiti Tuzlu
(njih oko 550).12 S druge strane,
imamo neku vrstu pritiska na Srbe da
ostanu. Naime, ako bi se Srbi iselili iz
Tuzle validne bi bile teze koje je
Radovan Karadžid u to doba
postavljao o etničkom čišdenju Srba
plus bi se, na tako etničko čistu
Tuzlu, pojačalo srpsko granatiranje
jer u njoj više ne bi bilo Srba. Postoji
i izvjestan pritisak na tuzlanske Srbe
koji je najbolje vidljiv u pisanjima
lista „Zmaj od Bosne“ i to od više
autora: J. Malkid, V. Spahid, H.
Bašagid, koji agresivno osuđuju i
napadaju pasivnost tuzlanskih Srba,
zahtjevajudi da zauzmu strane.
„Preostali nam dragi sugrađani Srbi,
koje ne treba podsjedati na ono što
su im dobroga učinili Muslimani i
Hrvati Tuzle tijekom 2. svjetskog
rata, dakle, njih devet tisuda i manje
za broj onih koji su stali u stroj
obrane jedine svoje domovine bilo s
7
MATIJEVIĆ 2007., str. 171. Senahid Nezirovid,
koji je bio njegov učenik, navodi da je Špiro
Matijevid bio redovni profesor i prodekan za
nastavu. Sumnjam da je profesor Matijevid za
tako kratko vrijeme mogao biti biran u zvanje
redovnog profesora (Uporedi: NEZIROVIĆ
2013.) ali prodekan za nastavu je postao 9.
oktobra 1992. godine. „In memoriam: Dr
Špiro Matijevid“, Front slobode, L, 3300, 25.
maj 1993., str. 4.
8
Špiro Matijevid, Sunce u procijepu, Tuzla
1987.
9
Špiro Matijevid, Svjetlost i nada, Pljevlja
1988.
10
Špiro Matijevid, Progonstva, Tuzla 1991.
Tako je, recimo, bio član Organizacionog
odbora za memorijal povodom druge godine
smrti pjesnika Avde Mujkida. „Pjesniku u
spomen“, Front slobode, L, 3281, 19. mart
1993., str. 8.
12
„Koliko još Srba odlazi?“, Front slobode, L,
3289, 16. april 1993., str. 3.
str.2
puškom ili perom da stave potpis
pod tekst osude fašizma – čekaju!
Oni ... još ne odgovaraju. Da li ih je
stid komšija Muslimana koji u
tolikom broju izgubiše glavu na
najsvirepiji način samo zato što su
Muslimani? Da li kontaju: kasno je?
Ne, nije nikad kasno predi na pravu
stranu!“.13
U to vrijeme postojale su tri
„kategorije“ Srba koji su legalno
pokušavali napustiti Tuzlu: 1. Srbi
strani državljani koji su se slučajno
zatekli u Tuzli u vrijeme izbijanja
sukoba, 2. oni koji su imali ispravnu
medicinsku dokumentaciju da se
moraju liječiti izvan Tuzle i 3.
najbrojnija, oni koji su imali obitelj
izvan Tuzle.
Špiro Matijevid se u međuvremenu
razveo od svoje žene i ona je živjela
u Novom Sadu, i Špiro je pokušao
svog jedva punoljetnog sina Gorana
(19) poslati kod nje. Problem je bio
što treda kategorija nije mogla dobiti
dozvolu za odlazak. Ali, postojali su i
drugi načini bijega iz Tuzle, oni
ilegalni.
Izgleda da je u to doba bila dobro
poznata praksa da su vojna lica
prebacivala srpske civile preko linija
na teritorij koji su držali Srbi.14 I sada
slijedi pokušaj konceptualizacije
daljnjih događaja.
Po svemu sudedi, Goran se obratio
dvadesetdvogodišnjem poznaniku i
komšiji, izbjeglici iz Doboja,
pripadniku Armije BiH, da ga
prevede na drugu stranu. Ovaj ga je,
17. decembra 1992. god., odveo u
jednu napuštenu kudu u mjestu
Sarajac kod Simin Hana, ustirjelio ga,
uzeo mu novac koji je imao uz sebe
(oko 2500 DM), polio benzinom i
zapalio. Policija je pronašla tijelo 21.
decembra ali ga nisu uspjeli
identifikovati.15
Špiro nije prijavio nestanak svog
sina. Izgleda da je, umjesto toga,
vršio pritisak na ubojicu da mu kaže
gdje je odveo Gorana, pošto je
vjerojatno znao za akciju Goranovog
pokušaja bijega iz Tuzle. Dana 29.
marta, ubojica se pojavio na vratima
13
HamšaBašagid, „Molitva za Srbe“, Zmaj od
Bosne, Broj 31, 1. travanj/april 1993., str. 10.
14
„Prljav posao četvorice bojovnika“, Front
slobode, L, 3301, 28. maj 1993., str. 2.
15
„Otkriven dvostruki ubica“, Front slobode,
L, 3296, 11. maj 1993., str. 6.
NASLIJEĐE Mart/Ožujak 2015.
Špirinog stana, vjerovatno sa
izgovorom da ima neke novosti,
Špiro ga je pustio unutra a ovaj ga je
potom ubio nekim tupim
predmetom i od njega uzeo 1400
DM.1
Špirino tijelo pronađeno je 4. aprila,
nakon što su radnici Pedagoške
akademije prijavili policiji da
profesor Matijevid ne dolazi na
posao i da mu se gubi svaki trag.
„Pored ubijenog profesora nađena je
pisadom mašinom otkucana poruka
>>Smrt izdajnicima – Kralj Petar<<.
Takođe, inspektori su primjetili da je
ubijenom gorjela i svijeda na stolu!“.2
Ubojica je uhiden i osuđen, a prema
Nezirovidevim riječima, odslužio je
3
samo pola kazne. Zanimljivo bi bilo,
barem površno, propitati motive
ubistva. Iako Nezirovid zavjerenički
spominje nalogodavce, insinuira na
ubistvo iz mržnje4, autor ovoga
teksta smatra da je riječ ipak o
ubistvu iz koristoljublja, naravno,
uvažavajudi i okolnosti da je u toku
bio rat i da je Matijevid bio pripadnik
„drugog“, „protivničkog“, naroda.
Kako god bilo, Bosna i Hercegovina
je izgubila. Tuzla je izgubila.
Umjetnost je izgubila. Književnost je
izgubila. Izgubili su nadarenog
pjesnika, pisca, učitelja i pedagoga,
prevodioca sa slovenačkog,
njemačkog i ruskog jezika, člana
Udruženja književnika Bosne i
Hercegovine i Udruženja književnih
prevodilaca Bosne i Hercegovine.
Špiro Matijevid sahranjen je na
pravoslavnom groblju u Tuzli. Nakon
rata, 3. juna 1998. god., njegovi
posmrtni ostatci ekshumirani su i
prenešeni na Gradsko groblje u Novi
Sad gdje i danas počivaju.
Špirina sabrana djela u tri knjige
objavila je 2007. god. novosadska
izdavačka kuda Orpheus. Knjige su
bile dostupne i u elektronskoj formi
na stranici fondacije „Špiro
Matijevid“ koja je mistoeriozno
ukinuta prije nekog vremena.
Također ja sa youtubea misteriozno
1
Isto. Također i: „Ubistvo“, Front slobode, L,
3287, 8. april 1993., str. 10.
2 5
„Otkriven dvostruki ubica“, Front slobode, L,
3296, 11. maj 1993., str. 6.
3
NEZIROVIĆ 2013.
4
NEZIROVIĆ 2013.
nestala i epizoda (ne sjedam se koje
emisije ali voditelj je bio ona ubleha
Veselin Gatalo) posvedena Špiri
Matijevidu. Na facebooku postoji fan
page posveden Špiri Matijevidu koji
broji jadnih 26 fanova. Na njoj
možete pronadi veliki broj Špirinih
pjesama.5
Danas, progonstva Špire Matijevida
nisu prestala. Filozofski fakultet,
nasljednik Pedagoške akademije, nije
obilježio dvostruku obljetnicu (70
godina rođenja, 20 godina od smrti)
2013. godine. Špirine knjige se
bacaju (autor ovog teksta posjeduje
dva potpisana primjerka
„Progonstava“, jedno posvedeno
akademiku Enveru Halilovidu, drugo
posvedeno emeritusu Ahmetu
Kasumovidu), zato dragi čitaoče,
naletiš li na pijaci da se za marku
prodaje mala bijela knjižica, meki
uvez, sa crnom, nejasnom sličicom i
crvenim naslovom „PROGONSTVA“,
ne propusti sačuvati dio tuzlanskog
duha, ugrabi ga, uzdigni se, osjeti i
stopi se s njim. Budi čuvar naslijeđa,
nositelj kontinuiteta!
Marko MATOLIĆ
***
SJENAMA ŠPIRE MATIJEVIĆA
Bio sam oduvijek žedan neba...
Da li je mogude prodrijeti u misli, u
mikrokozmos drugoga bida, spoznati
u cjelini strana mora i u potpunosti
osjetiti okus tuđe zbilje? Zar pisci,
pjesnici i umjetnici nisu oduvijek bili
proroci ovoga poslanstva? Zar nisu
pokušavali ravnodušnom svijetu
nametnuti pečat vlastitih misli,
egzistencije i spoznaje svijeta, zar je
nisu pokušali, u neimaštini riječi,
vještim kistom ili skladom harmonije
prenijeti ostatku čovječanstva,
premostiti ravnodušna prostranstva
koja dijele dvije duše? Koliko je tek
nezahvalan zadatak nas koji se
uhvatimo ukoštac sa tuđim
svjetovima i onda pokušavamo
rekonstruisati mozaik njihova bida,
skupljajudi kamenčide koje su
namjerno rasijali pred nama? Ali, taj
zadatak je u svojoj nezahvalnosti
https://www.facebook.com/pages/%C5%A0p
iro-
Matijevi%C4%87/754045841308073?fref=ts
(Uvid ostvaren: 24. II. 2015.).
str. 3
ipak ovjenčan posebnim
zadovoljstvom, pogotovo kad se pod
zvijezdama dva životna puta, dva
misaona meridijana, toliko preklope
da tuđe riječi osjetimo na vlastitoj
koži.
Tragična sudbina Špire Matijevida,
pisca, prevodioca, pjesnika, supruga,
brata i oca je zbilja na koju vazda
nanovo treba skretati pažnju. Ipak,
danas valja primarno govoriti o
njegovoj pisanoj ostavštini, baštini
vrijedne spomena, iskri u
nevremenu, koja sija svjetlošću i
nadom. Špiro Matijevid je za života
izdao tri knjige, prva nazvana Sunce
u procijepu (1987., Univerzal Tuzla)
jeste zbirka pripovijetki. Druga knjiga
Svjetlost i Nada (1988., Mostovi
Pljevlja) je autorova prva zbirka
poezije, dok je treda i ujedno zadnja
knjiga koju je Matijevid izdao za
svoga živoga nazvana Progonstva
(1991., Univerzal Tuzla). Tu se radi o
prvom i, nažalost, zadnjem
autorovom romanu. Nakon tragične
smrti Špire Matijevida osnovana je
fondacija dr. Špiro Matijevid koja je
posthumno u tri toma izdala njegova
djela. Radi se o ved spomenutim
pripovijetkama Sunce u Procijepu,
romanu Progonstva, te sabranoj
poeziji pod naslovom Raspukline,
kojom du se uz Svjetlost i Nadu
koristiti kada budem govorio o
pjesničkom stvaranju Matijevida.
Zanimljivo je primijetiti da neke
pjesme koje se nalaze u navedenoj
prvoj autorovoj zbirci poezije
nedostaju u Raspuklinama. Razlog za
ovo mi je nepoznat te to uz
napomenu ostavljam po strani.
Ved u pripovijetkama autorovog
prvijenca osjetimo književnu
zaostavštinu koju Matijevid njeguje.
Kratke kafkijanske priče, koje
dijelom odzvanjaju bunilom i gorkom
neizvjesnošdu, povezuje sa
tradicijom klasične pripovjedačke
škole realizma, stvarajudi time
poveznicu između književnih
tradicija, ne isključujudi nijednu niti
se apsolutno oslanjajudi na jednu ili
pak drugu. Pripovijetke koje su
podijeljene na tri ciklusa unutar
same knjige bih u nedostatku
pojmova najradije opisao kao
košmare i stanja između sna i jave
koja se materijaliziraju u zbilji. Ipak
su Matijevideve pripovijetke vješto
NASLIJEĐE Mart/Ožujak 2015.
utkane u stvarnost i posebno bi
valjalo naglasiti da je dijalog nosedi
element mnogih od navedenih,
doprinosedi time suviše ljudskom
kojim odišu ove priče, koje se ipak u
svom transcendentalnom korijenu
vradaju u zbilju i time stvaraju
atmosferu bunila, konfuzije i
nelagode. Matijevid, osim
književničkog talenta, kojeg je
nemogude negirati, ved ovdje iznosi
pečat svoje sudbine, dijelom
nasludujudi smrt, dijelom opipavajudi
vlastitu introvertnost svojim riječima
na hartiji. Zastrašujudi moment kada
nepoznati neprijatelj nadire u mjesto
u priči Neznanci pitajudi junaka priče
zašto se nije spasio sa sugrađanima,
Matijevid ovjenčava mišlju: „Htjedoh
ponijeti knjige“. Zar se misao
tragičnog književnika ved ne oslikava
u ovim riječima? Neumjesno bi i
posve grešno bilo izdvajati jednu
pripovijetku iznad druge i izlagati ih
čitaocima kao kvalitetnije ili bolje -
ljepota Matijevidevih priča izloženih
ovdje jeste što u subjektivnosti svoje
egzistencije čovjek uvijek može
povudi paralelu sa likovima opisanim
na ovim stranama.
Kako sam se odlučio da poeziju
promatram posebno, valja prvo
obratiti pažnju na Matijevidevu
posljednju knjigu, njegov
autobiografski roman Progonstva.
Uzaludno bih se zamarao, a ne bih
dovoljno izrazio štovanje prema ovoj
knjizi kada bih se upustio u puste i
suhoparne književne analize onoga
što je u njoj zapisano. Dakle, uzimam
si za pravo da o tome govorim
sasvim subjektivno, jer kako bi
drugačije čovjek mogao promatrati
umjetničko djelo no kroz prizmu
vlastitog bida. Kako god bilo,
Progonstva, i to ne samo zbog logike
izdavanja i slijeda piščevih djela,
predstavljaju vrhunac proznog
stvaranja Matijevida. U riječima i
djelima, životu, čežnjama i nadama,
porazima i uzdanicama glavnog
junaka jasno prepoznajemo utkane
niti Matijevidevog života. U ovoj
knjizi stilizirano je izložen njegov
životni put, ali ne na stazama
suhoparnog iznošenja činjenica niti
na kruto realističnoj predstavi onoga
minulog, nego na jednostavnim
shvatanjima bida koje je preko duše,
uma i tijela prevalilo ova zbivanja,
koje je u krv zapečatilo ova
dešavanja te ih sad iznosi pred nas
na papir. To su viđenja jednog
djeteta, zalutalog mladida i sanjara i
iskusnog profesora koji se nalazi na
obroncima života, kušajudi svojim
iskustvom vasionu. I izrazita
umjetnička vrijednost, riznica u kojoj
se nalazi pozlata ovih strana jeste
Matijevideva iskustvena,
pripovjedačka i misaona osjetljivost
koja nam svaku ovu fazu predstavlja,
ne samo iz perspektive pripovjedača,
nego iz misaone i onovremene
perspektive, oživljavajudi prošlost u
javu, prelijevajudi sjedanja i zapostavljeno i zaboravljeno djelo
filtrirajudi minule emocije u koje de svakako nadi svoje vrijeme i
vaskrslom, za čitaoca, opipljivom
ruhu. Pažljivi čitalac de primijetiti
kurzivne dijelove romana, koji često
odišu retrospektivnom i posve
filozofskom mišlju koju je autor
vješto utkao u konstrukciju svoga
djela. Ovi dijelovi, od izuzetne stilske
i misaone vrijednosti, predstavljaju
prepredene niti, kopče i poluge koje
vezuju ostale pripovjedačke misli i
time stvaraju jednu cjelinu koja ne
nosi samo pripovjedački vijenac,
dakle, ne prenosi nam samo slijed
zbivanja ved izvlači esenciju jednoga
života i pretapa ga u iskustveno vino
koje se uzdiže nad jednom sudbinom
i prelazi u univerzalije. Matijevid svoj
roman počinje potresnim riječima
isposnika, riječima ispovijedi kada
piše: „Gdje su granice prostora i
vremena? Znam da mi niko nede dati
odgovor. I malo je tko voljan da
prekine moje nedoumice dok zurim u
ogledalo.“ te postavljajudi
bezvremena pitanja: „Gdje su
granice ljubavi i smrti? Ništa nije
otkriveno. Sve je tajna. Sve što me
obasja dođe mi glave.1Možda je
besmisao jedino čedo u kozmosu.
Nisu li sva pregnuda osuđena? Sve
nam je od rođenja na probi.“
Matijevid nam ne izlaže samo priču,
on nam ne oslikava samo prošlost
niti zaostaje u pokušaju da svoju
priču iznese na papir i da je time
zaklopi. Progonstva su proces,
misaona utrka protiv smrtnosti i
vremena, žudnja za istinom na
kušnji, filozofski spis utkan u životnu
priču, pokušaj da se među prste
zarobi smisao. „Iza pedesete
1
Pjesma Srž također počinje ovim riječima.
Česte su ovakve paralele između Progonstava
i određenih pjesama Matijevida, što je izrazito
zanimljivo i korisno kada pokušavamo
rekonstruirati misaonu podlogu
pasusa/pjesme, v. Špiro MATIJEVIĆ,
Raspukline 163, Novi Sad 2007.
str. 4
pokušavam da sve razotkrijem.
Ponešto sam iskamčio u vremenu.
Nastojao sam da izvijem most nad
provalijom. Nikada ne pređoh taj
most. Zauvijek ostadoh sa onu
stranu.“ Što nam ove riječi prenose
nego žudnju za istinom i za onim što
je bezvremeno? Nemogude bi bilo iz
skladne cjeline izdvajati pojedine
dijelove, jer bi se time samo narušila
harmonija, iako sam svjestan da sam
to ved nesvjesno i pokušao učiniti.
Progonstva su izrazito potcijenjeno,
čitaoce - bilo bi pogrešno u
današnjim izvještačenim
okolnostima tražiti pravdu za
Matijevida i njegovu genijalnost koja
se u prozi najbolje oslikava upravo u
ovoj knjizi. Ali, kako i knjige
posjeduju vlastitu sudbinu tako de i
ispisani kvalitet koji je nemogude
negirati u svakoj generaciji nadi
svoga čitaoca pa zašto bi se onda
biseri bacali zna se ved pred koga?
Matijevid ostaje vjeran svojoj
ostavštini, svojoj zvijezdi, a baštinu i
sudbinu najbolje opisuje vlastitim
riječima:
„Bio sam oduvijek žedan neba.“
Prosuh mnoštvo pjesama
iskri u nevremenu...
Još je Nietzsche u svom spisu o
Zarathustri propovijedao i u
umjetničkom imperativu zagovarao:
„Piši krvlju i spoznat deš da je krv
duh.“ te: „Ko piše u krvi i izrekama,
tog ne treba čitati ved napamet
učiti.“. Čini mi se da je Matijevid
jedan od rijetkih koji je ove dvije
umjetničke zapovijedi, isklesane u
mislima tolikih i prije no što ih je
Nietzsche materijalizirao u svom
djelu, spojio i primijenio, bilo to
svjesno ili nesvjesno. Koliko istinito
odzvanja Bodlerova misao da je
teško zamisliti ljepotu bez
melankolije kada je preslikamo na
poeziju Špire Matijevida: tragičnost
njegove misli pretočene u stihove,
bol duha i misli, čovjekove sudbine
kao sjenke neminovnosti i vječnosti,
vječita potraga za istinom i smislom,
utjehom kroz bure jave i snova,
između neminovne smrtnosti i života
kojeg valja živjeti, kako nam to i
Matijevid sam iznosi u svojoj poemi
Privid:
NASLIJEĐE Mart/Ožujak 2015.
Čovjekov život je
igra u sjenci
Nebo mu
ne oprašta
prolaznost
zvijezde mu
ne priređuju
gozbu
Nijedna egzistencija, ničiji život na
ovoj zemlji ne prolazi bez
neminovnosti i gorčine bola i poraza.
Matijevid je slikar vlastite agonije
koju ipak u nužnosti, u krajnjem
smislu svoje umjetnosti, pretvara u
svjetlost, u nadu, u jedan isposnički
spas pred nedohvatnim silama
vječnosti i nespoznajnog. Zanimljiva
je misao koju je Matijevid utisnuo
nad svojim djelom, koju je postavio
kao jedno od nepogrešivih pravila i
stožera umjetnosti, koju bih uvrstio
u svojoj tragičnoj istinitosti među
navedene misli Nietzschea i Bodlera,
a Matijevid je iznosi u svojoj pjesmi
Spoznaja:
Da bi u djelu
mogao savršeno
oblikovati
čovjekovu sudbinu
umjetnik
ne smije biti
njen miljenik
Zar se ovdje ne nazire još ona drevna
homerovska misao uklesana u
vječnost u monumentalnoj i
neprolaznoj Odiseji u svom opisu
pjevača:
Glasnik se pojavi tada i dragog
dovede pevača
Koga zavole Muza te dobrom ga
obdari i zlom;
Očni uze mu vid, al' slatku dade mu
pesmu.
Koliko li se ved nazire postojna istina
pjesništva i pjesme, koja uz dobrotu
veže neminovnu pjesničku sudbinu,
tragičnost i bol koju je Matijevid
upravo opisao kao nadahnude
pjesničkog, umjetničkog stvaranja.
Kao i kod svakog drugog pisca kojeg
veže misaona homogenost njegovog
bida, tako se pitanja i težnje
Matijevideve umjetnosti preslikavaju
i prelijevaju iz proze u poeziju i
obrnuto, tako da bi bilo posve
pogrešno i nemogude promatrati
jednu posve odvojenu od druge.
str. 5
Mnoga pitanja iz Progonstava nalaze
se i u pjesmama, kao što sam ved i
POEZIJA
napomenuo, pa bi valjalo računati s
tim da je misaona uniformnost
dokaz unitarnosti Matijevidevog
svijeta koji nam pokušava dočarati ELEMENTI
kroz svoju umjetnost.
Zemlja sam.
Pažljivi čitalac koji nije upoznat sa Svaka moja pora je na njenoj kori
Matijevidevom poezijom de iz dvije naslikana.
citirane pjesme primijetiti da se radi Svaki moj dah je sa njenim dahom
o dosta slobodnom stihu bez usklađen.
interpunkcije, koji je u svom Zemlja sam.
mističnom i dubokoumnom cilju
oslikavanja jedne univerzalne istine Vatra sam.
(pouke i misli vodilje pjesme) Nekad du tinjati, nekad snažno
donekle odbacio ljepote planuti,
tradicionalnih formi pjesništva, nekad du opedi.
poput rime i kitnjaste pjesničke Nekada du sve to sakriti u paklu, koji
ornamentacije. Ipak, bilo bi sasvim je u meni.
pogrešno smatrati Matijevida Vatra sam.
pjesnikom koji se potpuno odvojio
od te tradicije (kako bi i mogao, Voda sam.
poštujudi postulate i višemilenijski Nekad du sve preplaviti i uništiti,
kontinuitet umjetnosti same!), nekad du sve vatre pogasiti.
Matijevid nam to impresivno Nekad du samo hladiti,
dokazuje mnogim, izrazito jer voda sam.
umjetnički i misaono vrijednim, kao i
jezički dotjeranim sonetima koje je Vazduh sam.
mogude nadi u Raspuklinama, a u I kad prestanem biti zemlja.
tom smislu posebno bih izdvojio I kad prestanem biti vatra.
sonetni vijenac u navedenoj knjizi. I kad prestanem biti voda...
Impresivna je, ipak, Matijevida I tad, kao i sad,
sposobnost da sa tako malo kaže vazduh sam.
toliko mnogo, da svoj izraz,
ukliješten između riznice pjesničkog Čovjek sam.
izražaja i šturosti lakonske Tijelo mi propada,
simplifikacije, izmami iz bogatstva ja zaboravljam.
jezika. Čovjek sam.
U izvještačenom i ispraznom svijetu Azemina KREHIĆ
današnjeg pjesništva nazirem misao i
baštinu Matijevidevog pjesništva,
djela uopde, kao novog, značajnijeg i ***
iskrenijeg vala, kojeg je još Crnjanski
najavio u svom epilogu riječima:
JEDNE ZIME
Ne, tom je kraj!
Na Itaki de da se udari Nije ovo najgore što sam učinio,
u sasvim druge žice rekao je
Svejedno da li ja paledi ved drugu cigaretu
ili ko drugi. nervoznim prstima
i škiljedi ispod obrva
I što nam na kraju preostaje no da se otpuhivao sonete od dima
nadamo da je Matijevid dosegao niz mračnu ulicu predgrađa.
zvijezde koje je za života samo A meni je škripao snijeg pod
doticao snovima... nogama.
Ne budi blesava,
Edi BOKUN smijao se
pa nedeš sad valjda da plačeš,
pa nisi mala.
Neke ti drugarice
šetaju ved drugo dijete
NASLIJEĐE Mart/Ožujak 2015.
a tek su im dvadesetipete.
Vrijeđaš ih ovim, znaš?
A i mene.
Ne troši mi se ved potrošeno
vrijeme.
A meni je škripao snijeg pod
nogama.
Nemoj sad da šutiš,
ljutio se
mislim, to ništa ne mjenja,
ti i ja
metoda učenja na greškama.
Znaš...
Kosa mu je nespretno padala preko
čela
kao da se trudila
da ne primjetim
loš igrokaz zjenica u teatru apsurda:
ljubav za Ljubav nije dovoljna.
A meni je škripao snijeg pod
nogama.
I cigareta mu je dogorijela.
Ved je tražio ključeve po džepovima
tamnoplavog kaputa sa dvoredim
kopčanjem
kojeg sam mu ja birala,
još prošle zime.
Eto, pa sretno ti bilo,
spetljao se na kraju.
A meni je škripao snijeg pod
nogama.
I žuljale me pahulje u očima.
Ana MIŠKOVIĆ
***
TUŽALJKA
Toliko je uzaludnosti
u ljepoti, gorke zbilje
u svježini mladolikoj.
Zlo se krije u sjenama
njena sjaja.
Toliko je uzaludnosti,
robovanja prolaznom
u žeravici njena svjetla
obmani i laži smrtnika
zanesenih njome.
Toliko je uzaludnosti
u ovoj spoznaji i kršu,
bistrini nakon te misli
pogledu što prožima
crnilo i mrak.
Previše je uzaludnosti
u provaliji, osudi i javi
vremena i prolaznosti,
u žudnji za ljepotom u
sjenkama špilje.
Edi BOKUN
ПЕСМА КОЈА СЛУТИ
Хтедпх написати песму
У кпјпј ниси туђа
И ниси самп жеља,
И где су твпја пбличја јпш тпплија
И беља
У рукама мпјим;
Хтедпх написати песму
Такву, ал се бпјим –
Да је не запевају птице,
Да је ветрпви не зашуме,
Да никп не ппсумоа у ме
И мпје намере чисте...
Хтедпх написати песму
У кпјпј све су речи исте.
И сваки стих се римује
Са твпјим псмесима;
Ту песму кпја слути
Белину твпје пути,
И тежи
Да у твпјпј чежои
И мпјих усана има.
Милан НИКОЛИЋ
***
Saznade vrijeme u kojem demo
nedostajati
prazninu stiska što nam je snagu
saprala
i kad Ljubav neopredmedena bide
prožme
blagoslovom i jezom od
neučestvovanja.
Ne dotakne li nas tada smrt,
udisademo još samo prolaženje,
izdisati golemi zaborav.
Erna ĆOSIĆKIĆ
***
PILULA ZA BEZBOLNIJE
PROBAVLJANJE STVARNOSTI
Progutaj vječnost,
Tako veliki nedeš se udaviti.
Dijete u tebi grebe da izađe van.
Najvedi svjetovi, najduži vijekovi
Stanu u jedan dan.
Progutaj ružne riječi,
Uključi brisače za poglede zle.
str. 6
Tako je mnogo istoga u gradu
drugačijih, zar ne?
Osjedaš se kao vrabac među
neboderima.
Baci kosti psima.
Progutaj dim, i vino, i psovke.
Živjeti ne znači čeznuti za životom.
Naoštri bojice i olovke,
Okrajak kruha daj sirotom.
Progutaj mašinu što štanca ljubav,
Hodaj po žici, ne gledaj dolje.
Možda de biti rata il’ tuge,
No sigurno nede biti bolje.
Progutaj najzad i pjesme svoje,
Misli od kojih ti nutrina zebe.
Progutaj život, dobro ga sažvači,
Inače de on tebe.
Elma KARAHODŽIĆ
PRIPOVIJETKA
PAN-MEGAS
Slušam te, boginjo, što zboriš mi o
Thamu Egipdaninu kojemu je u usud
palo objaviti smrt velikog Pana
uplakanim obalama. Nitko ga na
brodu po imenu nije znao, a ipak ga
je tri puta zazvao glas i na njegov
odaziv prozborio žalosnu vijest, neka
ju mirnim morem pošalje umjesto
valova pa da sama obavi obol
njihove olujne brade. Kada je došao
do otoka Paxija, onog kojeg je
Posejdon sebi i Anfitriti odvojio od
lijepoobalnog Korfua, a vjetra nije
bilo da razbije savršeno ravnu
površinu mora, stao je na pramac i
viknuo: „Veliki je Pan mrtav!“ U isti
se mah, kada riječi bijahu dovršene,
s obale začu glasovi boli i žaljenja.
Veliki je Pan mrtav! Veliki je Pan…
---
Glava mu je pucala. Glupi Marsija,
pomislio je, a rekao mu je da ne svira
toliko glasno na kraju večeri pune
nepomiješanog vina, a tek da ga više
ne davi time kako svira bolje od
Apolona te da zato nema kože na
leđima i… No u tom je trenu otvorio
oči i ugledao ono Bijelo. Nije mu bilo
NASLIJEĐE Mart/Ožujak 2015.
čudno, ved ga je viđao, naravno, ipak
je on bog i bio je u nekoliko posjeta
Olimpu, no ovo je Bijelo bilo drukčije
nego ono koje mu je poznato.
„Pane!“ prozbori glas dolazedi
odasvuda odjednom.
Pan ogleda oko sebe no to je kao da
je pogledao u kružno postavljena
zrcala – vidio je sve sa svih strana
kroz sve.
„Deseta dimenzija,“ ponovno
prozbori isti sveprisutni glas. „Sviđa li
ti se?“
Kao odgovor, Pan je samo oprezno i
potvrdno klimnuo glavom.
„To je nova fora u transcedentalnom
jestvovanju. Puno je bolja od onih
vaših četiri, zar ne?“
Na to Pan pročisti grlo i reče:
„Ne znam tko si, no ako te baš
zanima, a vidim da ne jer se nisi
raspitao, i dok me ne udaviš šestom
dimenzijom kao Marsija svojim
1
natjecanjem redi du ti da smo ih mi
poznavali osam,“ ispruživši isto
toliko prstiju.
Mjestom (u najširem mogudem i
najrastegnutijem značenju toga
izraza) se prosu gromoglasam
smijeh, jak kao najljudi vihor, no
opet blag kao lahor, zatim se za njim
pokaza udar munje i bijelo svjetlo
(još bijelije od onoga Bijelog). Pred
Panom je stajao dostojanstveni sijedi
starac velike bijele brade i s onim
Bijelim u florescentnom tonu koje
mu je kao savršena elipsa svjetlilo
iznad glave.
„Ja Sam Onaj Koji Jesam“, pruživši
mu ruku s ciljem formalnog
upoznavanja reče starac.
„Ja Također,“ malo čudljivo odvrati
Pan stiskajudi njegovu ruku.
Na to Ja Sam Onaj Koji Jesam čudno
pogleda Ja Takođera i vrlo brzo (brže
od najbržeg koje je usput najbrže od
najbržeg od najbržeg; toliko brzo da
nije ni trajalo) napravi izraz lica koji
se pravi pri Aha-efektu.
„A da… pa i ti se… E… ovaj, a znaš,
malo Sam… Jahve, uglavnom,“
ponovno pružajudi ruku reče.
Pan prihvati i kaže svoje ime.
„Nadam se da ti je ovako lakše,
Pane. Znam da ste vi navikli na neki
tjelesni oblik te da vam je čista
1
Onim ved spomenutim, s Apolonom, koje ga
je stajalo kože zbog lošije vještine sviranja
nego dalekometni bog. Ili, ako je vjerovati
očevicima, pravi je razlog bio to što se njegova
numera zvala „Moja Leto, tebi sam ga meto“ i
svima se svidjela više od onoga što je Apolon
svirao.
transecedencija nepoznata pa Sam
Se odlučio za ovakvu pojavu Samog
Sebe. No, na nju Se ne planiram
naviknuti, ne - ne, ovo je samo dok si
ti ovdje, da se ne osjedaš kao ljudi
koji kad ih se pozove na večeru vide
previše pribora za jelo pored tanjura
pa se pitaju čemu služe druge tri
vilice.“ Tada mu se, pregledavši ga
na onaj način na koji prodavačice u
buticima gledaju svoju kupce,
nasmješio i nastavio: „Znam da se
pitaš zašto si ovdje odjednom i tko
Sam Ja.“
U tom trenu Jahve pokaže prstom i
kraj Pana se stvori fotelja koja
ispunjava i daje osjedaj ugode pri
samom pogledu na nju. Jahve
okredudi dlan pokaže na nju.
„Sjedni, opusti se i sve du ti ispričati.
Hodeš li što popiti? Mogu nam nekog
misnog vina otvoriti ako te zanima –
Toskana, Azurna obala, Baranja...
samo reci.“
Sjedajudi, Pan odmahne rukom i reče
neka bolje ne. Siringe mi, pomisli, ta
je fotelja udobnija nego što izgleda.
A bio je uvjeren da je to nemogude.
Jahve tada sležudi ramenima stvori
sebi pisadi stol i još udobniju fotelju
za njim te sjedne. Sad kad je stol bio
tamo, vrijeme je za posao. Pogleda
Pana u oči i reče:
„Ja Sam Jahve i Ja Sam Bog. Ja Sam
oduvijek i Ja Sam zauvijek, Nisam
neki novi klinac Koji nema pojma i
Nisam jedan od vas2. Nisam jedan ni
od koga ved Sam Jedan u Trojstvu i
Trojstvo u Jednom.“
Za to je vrijeme Pan klimao glavom u
stilu Naravno, shvaćam. Dobro za
tebe. i pitao se kakvi sve silni
problemi pogađaju ovog tipa.
Previše misnog vina, bit de.
„Zajedno sa Svojim Sinom, Logosom,
kako bi ga vi mogli zvati…“
Panu se tada ozari lice, prvi put od
dolaska na to za njega pomalo jezivo
mjesto i potpuno se prepusti
brbljanju:
„'Ej, Logos, da. Znam ja to, kako ne.
Ljudi su nas gotovo najviše veličali
zbog toga. Pogotovo oni koji su se
nazivali filosofima. Fini momci i cure
bijahu, jedan mi je od njih čak i
predivnu himnu ispjevao. Da si ju
samo mogao čuti. Ide neka…“
2
Ovo "vas" Panu je zvučalo kao veda množina
od množine i posebno zlobno upudeno svemu
što nije čista transcendecija i ima mogudnost
pravljenja nemogude udobnog namještaja.
str. 7
„Ne zanimaju Me pjesmuljci koji su
tebi ispjevavali neki kupusoglavci,
kozji zadahu,“ oštro ga prekine Jahve
lupedi dlanom o površinu voskom
ulaštenog stola. (Barem je izgledao
kao da je ulašten voskom.) Pan se
malo prene i ispravi u fotelji.
„Dakle, ne radi se o tom Logosu, radi
se o Mom Sinu, Isusu, a zatim i o
Duhu svetom Koji izlazi iz Naše
Ljubavi kao Oca i Sina i Koji Se s
Nama skupa časti i zajedno slavi te
Koji je govorio po prorocima. Mi Smo
Presveto Trojstvo i Mi Smo Bog Koji
Sam Ja i Koji su Oni, Svaki
pojedinačno u nedjeljivosti Trojstva -
ra-zu-mi-ješ li, ti, to? Klimni glavom
ako da, malo si me sad izbacio iz
takta svojim ubacivanjem i ne želim
čuti tvoj glas neko vrijeme.“
On klimne. Svaki dan novi klinci,
nova metafizička banda: jučer su bili
Nirvana s istoka koji nisu htjeli jesti
ništa što su iznijeli pred njih pa onda
neki predvođeni nekim Jupiterom
koji je tvrdio da je isti kao Zeus, a sad
ovi (ovaj?), mentalno udahne,
Presveto Trojstvo, žele svoj dio
duhovne ulice.
„Dobro.“ Nasloni se natrag na fotelju
ne bi li izgledao manje prijetede.
„Gdje sam stao?“
„Ja…“
"Da - Ja Sam Bog novoga svijeta,
svijeta u kojem nema mjesta za
likove poput Zeusa i njegovu
pompoznu djecu, svijeta u kojem
nema mjesta za Hada i Erinije niti
lezbe i pedere. U novom svijetu nede
biti bog za sve, bit de Bog svega. A to
smo Mi. Ja. Bit de to svijet ljudi
krštenih u vodi spasenja i odricanja
od dijela tjelesnog svijeta. Moja de
se Volja poštivati i svi de biti jednaki,
preda Mnom. Ja Ću Biti Sve. Shvadaš
li? Smiješ govoriti.
„Iskreno," reče Pan ravnim glasom,"
- i, uzgred, hvala ti na ovom
poučnom izlaganju - htio bih da mi
još malo pojasniš neke dijelove. Np.
gdje su Tvoj Sin i ovaj Duh, hode li
nam se uskoro pridružiti? I, je li Duh
Sveti ljubimac kojeg je Tvoj Sin htio?
Također, kako se ja uklapam u sve
ovo što si opisao? Ne zvuči kao nešto
što bi se meni svidjelo?“
Jahve se nasmije, no sada s više
vihora nego lahora. Smijeh je zvučao
kao pakt koji je Jahve potpisao sa
sobom da više nede biti isprovociran
i da nede ispasti iz takta. Tada
prozbori dubokim, gotovo
urotničkim glasom:
NASLIJEĐE Mart/Ožujak 2015.
„Ti si mrtav, Pane. Cijela je zemlja
čula za vijest o tvojoj smrti i cijela te
zemlja oplakivala, a i još se čuju
uzdasi kukuleleka za velikim Panom.
Sigurno si bio omiljen,“ reče
posprdnim tonom šibajudi Jahve. "A
što se tiče Mog Sina i Duha Svetog,
upravo ih gledaš. Ja Sam Mi."
Pan se nasmije. Ovakve osobe.
„Ja nisam mrtav, Jahve. Evo me pred
tobom ovdje, kopita su mi tu, moja
svirala i brada i vidim kako ostala
1
bida ovdje hvata lagana panika u
mome prisustvu. Uostalom, ja sam
bog i ne osjedam se mrtvim, čak i
kad bog ne bih bio.“
Ne može se ni opisati što se
događalo za to vrijeme iza stola koji
je odvao dojam ulaštenosti voskom
koji je Jahve stvorio za sebe da cijela
stvar izgleda korporativnije iako su
nekim pokušajima dali naziv
Otkrivenje. Jahve se na kraju sabrao i
rekao:
„Kako nisi mrtav? A što je onda bilo
ono Thamus Pan-megas Tethnece!?
Svi su čuli da si mrtav, sam Egipdanin
je to nadahnudem duha koji tebe
štuje obznanio svima," pa, da
naglasi, optuživački pokaže prstom u
njega. "Ti ne možeš ne biti mrtav.
Tvoje je ime Sve, ti si Sve, a kada Sve
umre, umire i ono što je bilo u
Svemu zajedno sa Svime. Jednom
riječju, kao što sam ved i rekao,
umire stari svijet mnogobožačkih
zabluda i stiže novi, svijet boga toliko
pravog naravi boštva da ga se može
jednostavno zvati Bog. Ja.
Malo se primirio i pogledao u Pana
koji je sjedio nepomičan s laktom na
naslonu i bradom na dlanu.
"Ti si mrtav. Jedini bog koji je morao
mrijeti i ostati mrtav. Ne znam kako,
no nije ni važno. Pokušao Sam
odstraniti Dioniza i uspio Sam. No to
njemu nije bilo ništa novo2, a i
njegova smrt nije bila ono što Sam
tražio. U redu, pogriješio Sam. Nisam
ponosan na to, al nije Mi prvi put.“
Panu je u tom trenutku prošla misao
kako je čuo nevjerojatne priče o
nekom hebrejskom ili
mesopotamskom bogu koji je imao
1
Pan pritom misli na anđele koji su se skrivali
u sferama i komentirali ga nečim za što su
sami mislili da je vrlo tihi šapat.
2
Naime, Dioniza su malo-malo ubijali Titani,
no on bi se u svoj svojoj modi, kao bog
plodnosti, uvijek vradao. Njegove zadnje riječi
Jahvi, prije nego ga je Jahve raskomadao, bile
su: "Udaraš slabije od bilo koje titanske
curice!"
neke probleme sa zoološkim vrtom,
uzgojem jabuka, ubijanjem svoje
žene, rušenjem tornjeva, mržnjom
slanine, etničkim čišdenjima...
Zapravo, malo toga je bilo što nije
bio njegov problem. Može li on biti
ovaj tip ovdje, nezaustavljiv u svojoj
besjedi?
“Zapravo Sam tražio tebe, ali ti si bio
lijepo skriven u onoj šumi, zar ne?
Tvoja bi smrt donijela željeno, ne
smrt boga-kupusoglavca. I najbolje
od svega, došla je sama, kao
naručena. Ali i ne mislim da se to
moglo nekako drukčije odviti. Ti si
ovdje. Mrtav. Ha.“
Pan, koji je cijelo vrijeme bio
oslonjen o svoju ruku lakta zabijenog
u rukohvat fotelje, učini onaj
kotrljavi H duboko u ždrijelu te se
uspravi, malo ustane i krene
privlačiti fotelju bliže Jahvinu stolu.
Fotelja nije proizvela ni zvuka dok ju
je vukao. Čovječe, koja dobra fotelja,
pomislio je. Ponovno je sjeo i
nalaktio se na stol pa prozborio svoj
logos:
„Čuj, Jahve, prije deš se ili kasnije
morati pomiriti s tim da ja nisam
mrtav, niti to mogu biti. Bolje bi
svakako bilo da to što prije
napraviš."
Uzme malo predah na nastavi:
„Ovako. Što se tiče onoga nesretnog
govora koje je Tham Egipdanin rekao
po nalogu glasa kojeg je čuo: ne
znam koliko si upoznat s time, o Onaj
Koji De Biti Bog novog svijeta tako
što de pokoriti stari - i da, mogli bi
sad udi u raspravu o ovoj podjeli na
stari i novi svijet? Otkud to? Ne sad?
Dobro. - nego, u ovo se vrijeme
godine održavaju svečanosti
Adonisa. Adonis je jedan lijepi
momčid, kažu da je čak najljepši
zapravo, u kojeg se Afrodita
zaljubila. On ima sličnu sposobnost
kao i moj brat Dioniz – umre, no
ponovno se rodi. I tako stalno. Prvi
put kad se to dogodilo, netko je
doletio kod nas u Arkadiju i vrisnuo
istu stvar. Svi smo se bili uplašili – ne
moram ti ni redi da sam se pogotovo
ja - jer sam shvatio poruku na onaj
način na koji ste ju Ti i Tham shvatili.
Poslije dugog vremena smirivanja i
nekoliko šumskih požara kasnije
samo smo stavili zarez na pravo
mjesto i dobili smo pravo značenje
poruke. Tad smo bili mladi i sve nam
je još to bilo dosta novo. Znaš, Tham,
ili kako ga kod kude zovu, Tammuz je
Egipdanin i ne zna koliko je važno
str. 8
kada ti se helensko božanstvo obrati
staviti zarez na pravo mjesto.“
„Ne razumijem,“ reče Jahve, lupajudi
se po bradi.
„Glas nije zvao Thama, glas je
mucajudi da uopde nešto izreče u
tuzi obznanio da je Adonis koji se
drugdje naziva Tham ili, kako ga još
zovu preko Egeja, Tammuz, a koji je
sve-veliki, mrtav. Dakle, ništa novo,
kao što smo se i sami uvjerili kada je
slijededi put stigla ista poruka.
„Dalje, ja nisam Sve. Svi smo mi Sve,
na čelu sa Zeusom. Nešto kao Vaša
priča, samo ne tako neuvjerljivo.
Moje ime ima značenje Svega, jer
sam po rođenju okupio sve bogove u
smijehu na račun svoje brade. No, ja
sam stočar, moje ime znači Pastir i,
ako mogu vjerovati onome što sam
zaključio od ovog razgovora i onog
što od prije znam, to je ono što Tebi
smeta. Čuo sam razne priče, a sad
sam siguran da se odnose na Tebe.
Znam da se Tvoj Sin - ili Ti, svejedno,
ne želim o tome razmišljati, zvučim
sam sebi kao da skredem - rodio kao
čovjek prije nekih tridesetak godina i
da je nedavno umro na križu baš
nekako u vrijeme Adonisovih
svečanosti pa se nije ponovno rodio,
ved uskrsnuo prekidajudi ciklus
prirodne plodnosti i smjene
godišnjih doba koja Adonis jest bio.
Tako Si Se Ti htio riješiti i nanovo
vradajude plodnosti, i Pastira, i
filosofa, a zatim i ostalih bogova
zajedno s njihovim „starim“
svijetom. Htio Si da Tvoj Sin bude
Pastir, a plodnost bude Tvoje
stvaranje iz tog nekog,“ namršti se i
nekako jedva protisne „Ničega Koje
Si odlučio uvesti te mudrost učiniti
ludošdu i nepropitivanjem."
Poče se smijati.
"Sad kad se sjetim kako sam napola
umirao od smijeha, a napola se
češao po bradi u čudu kad sam čuo
što pričaju o tebi. Trač o bogovima,
mislim da se Hermes ili netko šalio sa
mnom. Govorio sam im, ne, nema
šanse, a sad sam tu i razgovaram s
Tobom.
"Nisam ja mrtav, niti du ikada biti.
Niti de moj otac Hermes ikada
umrijeti niti najmodniji i najmudriji
Zeus i Hera. Mi ne možemo umrijeti.
Možeš nas samo smijeniti Ti, Koji Si,
ne modniji od nas, ved Koji Deš
presudom kocke vremena vladati i
po zakonu Nužnosti. Samo što je
Tvoj usud drukčiji. Ti želiš sve, cijeli
svijet, i sve ljude u ukupnosti
NASLIJEĐE Mart/Ožujak 2015.
ljudstva, a ni mi, niti naši sumerski
niti sjevernjački niti egipatski, skitski,
majanski ili bilo koji barbarski kolege
ih ne želimo i ne možemo imati sve.
"Kad živiš među ljudima kao što to
mi činimo, prirodno je da naučiš
mnogo o njima, ali još i više o sebi.
Ovo de te možda šokirati,
poznavajudi veličinu Tvog Ega za
kojeg Si morao još osoba izmisliti, ali
u neku ruku, nas bogova uopde
nema. Ne opstojimo čisto. Ljudi nas
stvaraju kad odluče kakav de živjeti
život. A u međuodnosu uma i
prirode, mi dobivamo imena, modi i
sposobnosti i pojavljujemo se. No,
naša su poveznica ljudi; ako oni ne
vjeruju u tebe i ne mogu te
dosegnuti svojim mišljenjem, ostaješ
spregnuta ideja. Još uvijek je to ideja
boga, naravno, ali daleka i blijeda, s
prigušenim nagovještajima njenih
mogudnosti. Na taj način um ulazi u
prirodu i mijenja ju, kao što priroda
vodi um tako što se povezuje s njim
da rade zajedno. Zato su ljudi toliko
sretni zbog logosa, zbog toga što
mogu pričati, jer mogu dotaknuti
razinu ideja i oblikovati svoju
stvarnost pomodu znanja kojeg
donesu odande. I usput, pomognu i
nas stvoriti. Zatim naprave grešku i
podare nam previše modi pa se
podčine nečemu što su sami stvorili.
Isti primjer imaš s novcem, naravno.
Razmisli, Ti Si bio mali plemenski bog
Kojeg je štovalo deset šatora, a onda
si se premetnuo u hebrejskog goda i
sve si činio da očuvaš narod koji Si
nazvao izabranim jer su oni to
smislili za tebe. To je Tvoja svrha.
Imao si neke lokalne okršaje s
Baalom, Raom i sličnima samo da bi
dokazao kako Hebreji zamišljaju
snažnog i pakosnog boga. Iako je
izgledalo kao da Ti vučeš konce, ipak
su to sve oni, oni koji su Ti dali
mogudnost da ih vučeš i još to
napravili ostavivši Ti upute. Oni su
sami birali svoje nagrade i kazne.
"Cijeli Si vijek hodao iznad pustinje, a
sad pričaš o vladanju cijelim
svijetom! Pričaš o Sinu i Duhu kraj
sebe. Znaš li uopde zašto? Zato što
žele oca, žele jednu obitelj i jedan
svijet. Ne samo Hebreji, ved svi. Žele
biti ujedinjeni i slobodni, ali to čine
krivo. Ako žele biti slobodni, ne bi
trebali izmišljati bogove.
"I tako, ideš okolo, eliminiraš druge i
vrbuješ sljedbenike za svoju stvar, na
bilo koji način. Ubiješ Svog Sina, tj.
ubiješ Sebe. Vratiš se. Svugdje si -
sveprisutan i svemodan, misliš da
vladaš. A sad, osobno, želiš pridobiti
one koji slave mene i meni slične
govoredi im da se mi ponašamo
smiješno i da umiremo. Mi nedemo
umrijeti. Bogovi ne umiru. Čak ni
Tvoj Sin nije umro, umrlo je jedino
ono ljudsko u njemu. Možemo se
samo povudi i ugnijezditi u ideju.
Tako demo se i povudi, kao što su se i
drugi prije nas i pred nama. Ili demo
samo ograničiti svoje djelovanje i
doseg pa Te pustiti da vladaš. Do
kad, to samo usud zna. No, zapamti,
sve dok nema Dioniza kako kroči s
Apolonom kraj njega, svjetska de nod
obaviti sve, nod koja očekuje
povratak bogova koji su jednom bili
zemlja po kojoj su hodali, a ne se
skrivali iz deset dimenzija Onoga Biti.
A tad, kad konačno budu slobodni,
tad de nas sve poslati natrag u
ideju."
Rekavši to, Pan pogleda u Jahvea koji
se svo to vrijeme ostao potpuno
nepomaknut i krene se ustajati (što
mu je malo teško palo zbog
udobnosti fotelje).
„Ja se povlačim, tako. No ne
odustajem, nadam se da lučiš te
dvije djelatnosti. Bit de još onih koji
de se sjedati Panovog imena i
razveseliti se pri pomisli na njega.
Sretno, Jahve! Pazi što radiš. Nemoj
krivo shvatiti, ovo je prijateljski
savjet, od jednog boga drugomu. Ili
Jedinomu, kako ved želiš.“
Kako se okrenuo i krenuo odlaziti na
isti način na koji je i došao, Jahve
vikne za njim da pričeka.
„Zvonili ste?“ upita Pan.
„Pane,“ reče Jahve menadžerski
slatko, „divno si govorio o vašoj
sudbini i sudbini staroga svijeta. A
sav ovaj govor o tome kako nas ljudi
stvaraju je inspirativan i u njemu ima
mnogo toga što se da promisliti.
No... baš Me briga." Vidjevši Panov
prazni pogled Jahve se naizgled
osnaži. "Ti još uvijek ne znaš zašto
Sam te pozvao ovdje uopde. Sigurno
nije da bih se naslađivao. Ovdje si jer
ti nudim posao, bududi da uskoro
postaješ tehnološki višak. Tako je -
posao, nemoj izgledati tako
namršteno začuđen. Ti imaš
reputaciju raskalašenog pijanca i -
doslovno - pohotnog jarca sklonog
prljavštini i tjelesnosti. To je ono što
tražim.“
Pjesnici, pomisli Pan, kako su mnogo
lagali o bogovima.
str. 9
„Takvog i tako te ljudi poznaju, znaju
što od tebe očekivati, koje obrasce
ponašanja deš pokazivati i kad. Ja
Sam nov u dominaciji svijeta,
svojevrsni pionir, kako si to i sam
pokazao i zato mi treba netko s kime
du, ne baš podijeliti mod, no tko de
stajati kao protuteža meni," reče
širedi ruke. "Shvadaš, kao što se ljudi
raduju suncu nakon kiše, tako de se
radovati meni nakon tvojih čina, tj.
radovat de se Mom opraštanju čina
koje su skrivili pod tvojim utjecajem.
Ti deš biti nešto što Sam nazvao zlo. I
bit deš apsolutno zlo, nešto
supstancijalno i tjelesno," namigne
mu, zbog čega se Pan osjeda prljavo.
"Bit deš Protivnik ako baš želiš da
tako kažem, Klevetnik, Zavodnik -
onaj koji se prividno ne podvrgava
mojim zakonima i koji de imati
prividno mod kao moju. Slušaj Me
dobro, prijatelju i nemoj ovo shvatiti
olako jer, dat du ti mod vedu nego
možeš zamisliti, ona koja može
učiniti Kronovida da izgleda jadnije
nego mađioničar s lošim kartaškim
trikovima na dječjim rođendanima."
Posprdno otpuhne pa završi: "I
daleko vedu od one koju bi ti imao s
tim svojim melodramatičnim
povlačenjem preda Mnom.“
„To li je, dakle, opis radnog posla. A
čemu sve to?“ upita Pan zatičudi
samog sebe na novom teritoriju s
konceptima koje nije mogao do kraja
shvatiti.
„Ne samo to, naravno," Jahve
odmahne živčano. "Bit deš onaj koji
radi suprotno nego Ja. Ne stvarno
stvarno, no glavno je da ljudi misle
tako. U opisu posla stoji da deš ti biti
izvor zla, onaj koji je pao s Neba u
Podzemlje, gorjevši u zraku kao znak
za sve da vide što se događa
prokletima. Stolovat deš u Paklu,
gdje si možeš složiti neki ovakav
ured ako želiš. Znam da ti se sviđa
stolica na kojoj sjediš; dat du ti mod
stvaranja sjajnog namještaja. Dakle,
Pakao je mjesto slično Nebu, samo s
malo drukčijim tapetama i drukčijim
zabavama za stanare. A sve to zato
da bi se bolje vidjela Moja dobrota i
veličina. Kako sam došao do ovoga?
Pa, Marduk i Stariji bogovi imaju
Pradavne kao svoje protivnike, tvoj
voljeni Zeus imao je Titane, Asgardi
divove, a Ja Ću imati Sotonu, kralja
tmine i zavodnika poštenih duša, koji
de ih učiti pohoti i pobuni“.
Mljacnuo je ustima, dok se Pan
zamarao s time da sastavi mentalnu
NASLIJEĐE Mart/Ožujak 2015.
sliku svog možebitnog šefa. Pokušao
se sjetiti koliko je puta spomenuo ili
aludirao na seks i slika mu je
postajala jasnijom. Tip je očito
zakinut. Kad je pomislio da je to to,
slijedile su nove stvari.
"Čak de biti i onih koji de te štovati,
htjeti biti u tvom prisustvu, zanijeti
tvoju djecu i tvojim djelima srušiti
Mene u sebi. No uvijek du to biti Ja,
kao što sam i uvijek bio, sve čemu
oni teže i oko čega se trude.“
Kao da nije čuo nije riječ koju mu je
bila rečena, Pan pomisli. Ego trip
pojačan na jedanaest.
„Vidiš li što ti nudim? Nudim ti
kraljevstvo nad pola duhovnog
svijeta. Mislim da baš i nije neka
odluka – kraljevati u Paklu ili smrditi
po ovčjim govnima dok tvoji
sljedbenici odumiru svakim danom
sve više i brže. Možeš čak i zadržati
svoj izgled, vrlo je efektan: ružan i
plaši ljude asocirajudi ih na
prljavštinu i razvrat. Ili ih privlači.“
Pan je kada je sve saslušao,
koraknuo par koraka tako se vrativši
do stolice i položivši ruke na
naslonjač rekao:
"Ako Ćeš sve to Biti Ti, zašto ne odeš
dublje u Svoj poremedaj i stvoriš još
osoba. Ved imaš dvije, nova ne bi
trebala biti problem, hm? Možeš
ju/Se nazvati Pan ako želiš; evo, nedu
ti zamjeriti."
Panov nastup nije godio Jahvi, što se
ogledalo u svjetlosti Onog Bijeloga.
Najednom je izgledalo tamno i
prijetede iako je ostalo bijelo. Ustao
se sa stolice i posegnuo je u sfere
odakle je izvukao munju te ju
odaslao prema Panu. Na sredu,
Panovo je krzno bilo elektrificirano i
kako je postavio ruke da zaštiti
glavu, ono je upilo munje. Jahve je
utonuo natrag u svoju stolicu.
"Ne mogu... Ne mogu to Sebi
napraviti. Tre-trebam nekoga. Da se
igra sa Mnom. Usamljen Sam. Tako
usamljem," reče i nastavi zuriti u
prazninu Onoga Bijeloga.
Pan proguta knedlu. Ovakav prikaz
otvorenosti i ranjivosti bio je puno
više nego je očekivao. Bio je to i onaj
ljudski dio koji je dan bogovima -
potreba da se bude s nekim, da se
bude u nekom odnosu čak iako nije
prijateljski. Ljudi žele dijeliti zamisli i
priče, natjecati se, biti bolji,
udruživati se i definirati sebe u
odnosu na druge. Zašto onda to i
bogovi koje stvaraju ne bi htjeli i
mogli? Mnogi to zovu
antropomorfijom bogova, pritom
misledi na bogove od drevnosti koji
su stvoreni po uzoru na ljude. Ono
što ovakav nazor propušta vidjeti
jest da su ljudi zapravo bogovi, oni
koji oblikuju stvarnost na način na
koji žele, mogu i znaju. Umjesto
antropomorfiziranja, princip koji sve
vodi je teomorfija - oblikovanje
svega po uzoru na boga. Koji je
čovjek. I koji je toliko nesavršen bog
da svoju mod prenosi na ono što
stvori pa to nazove bogom. Ako je
htio biti do kraja iskren, Pan pomisli,
bogovi bi trebali štovati ljude, a ne
obrnuto.
Što se tiče Jahvea, naravno da Pan
nije mogao prihvatiti, čak i da je htio.
On je oblikovan od strane drukčijih
ljudi u drukčije vrijeme. Bogovi su
pod čizmom Nužnosti i moraju se
pokoravati njenoj riječi.
„Ne. Ja sam arkadski bog, ne
sporedna kreatura shizofrenog Boga
Koji Nije siguran u Sebe i Svoju
vladavinu. A to namjeravam ostati i
podnijeti sudbinu onih koji se tako
nazivaju. Ovo je Tvoje vrijeme, a ja
ne želim i ne mogu biti Tvoj phos
phoros – ili, pardon, da to kažem na
sve popularnijem jeziku ovih rimskih
tipusa, lucifer. Što uopde želiš postidi
time? Jesi li uopde to promislio do
kraja? Kao nositelj svjetla bit de
popularniji od Tebe jer de ga vidjeti
kao prosvjetljenje u tiraniji Tvog puta
neprirodnog odricanja. Bit de im
bliži. Iako Ćeš to sve biti Ti, ipak si od
svega napravio labirint u kojem de se
rijetki snadi.
"Ja znam svoje mjesto, a na njemu i
namjeravam ostati. To je jedino
pravedno. Mi smo bogovi bliski
ljudima, bliski njihovom životu i bliski
prirodi koja rađa sve i uzima sve, a to
nam nede biti oduzeto. Znaš. Ja
nisam mrtav da me ucjenjuješ dajudi
mi posjede i položaje, niti imaš mod i
ovlast to napraviti. I nisi silniji od
mene, u što Si Se upravo uvjerio.
Traži si Đavla među svojima. Još
jednom – sretno!“
I rekavši to, nestane ga iz Onog
Bijelog. Jahve si je još malo slagao
sve ovo, djelid po djelid razgovora pa
odmahnuo rukama kao da sve želi
otjerati i pritisnuo gumb interfona. S
druge se strane začuo Metatron:
„Recite, šefe!“ rekao je glasom
indentičnim Jahvi.
„Pozovi mi Satanaela, neka se što
brže javi u moj ured!“
str. 10
---
Silnog mi Pana reci, boginjo, sretnog
što tumara šumama i lugovima, s
ljubljenom Siringom u ruci, slavedi
ono biti vječnom pjesmom, o
boginjo, koju se uvijek prvu i zadnju
pjeva. Reci da je živ i da mu se sva
zemlja veseli i da vječno gori vatra
što ju Zeusova munja vrde.
Marko ŠTROK
http://vikingpillowtalk.tumblr.com/
PRIJEVODI
PISMO FRIEDRICHA NIETZSCHEA
ERWINU ROHDEU
<Nica, 22. februar 1884>
Erwinu Rohdeu u Tübingenu
Stari i mili prijatelju,
ne znam šta me snađe: ali kada sam
čitao tvoje zadnje pismo i kada sam,
naime, vidio divnu sliku tvoga
djeteta, osjedao sam kao da mi
stišdeš ruku sumorna pogleda:
sumoran kao da želiš redi: „Kako je
mogude da imamo tako malo
zajedničkog i da živimo u različitim
svjetovima! A jednod - - „
I tako mi je, druže, sa svim ljudima
koje ljubim: sve je m i n u l o,
prošlost, dobronamjerna obmana;
još se viđamo, pričamo, kako ne
bismo šutjeli -, još si pišemo pisma,
kako ne bismo šutjeli. No, pogled
zbori istinu: i on mi poručuje (a ja to
dovoljno dobro čujem!) „Prijatelju
Nietzsche, ti si sada p o s v e s a m !“
Zaista sam došao dotle. -
U međuvremenu nastavljam svoju
šetnju, tačnije vožnju, plovidbu
preko mora – i nisam uzaludno
godinama živio u Kolumbovom
gradu. - -
Moj je „Zarathustra“ dovršen u svoja
tri akta: prvi posjeduješ, a nadam se
da du ti druga dva uspjeti poslati u
sljedede četiri do šest sedmica. Vrsta
je to provalije bududnosti, nešto je
grozno, posebno u njegovoj radosti.
Sve unutra je moje, bez uzora,
NASLIJEĐE Mart/Ožujak 2015. str. 11

poređenja, prethodnika; ko je pisac ili neko ko to barem pokušava

jednom u njemu ž i v i o, taj se sa
drugim licem vrada ka zemlji.
Ali, o tome ne treba govoriti. Za tebe
se, pak, kao homo litteratusa, ne
želim ustručavati priznanjem –
umišljam si da sam sa ovim
Z<arathustrom> doveo njemački
jezik ka jednom savršenstvu. Poslije
L u t e r a
G o e t h e a valjalo je načiniti još
jedan korak-; pogledaj, najmiliji
druže, da li se sila, mekoda i sklad
zvukova ikada nalazio t a k o jedan
pored drugog u našem jeziku. Čitaj
Goethea poslije jedne stranice moje
knjige – i osjetit deš kako ono
„talasavo“, što se pripisivalo
Goetheu kao crtaču, nije moglo
ostati strano jezikoslovcu. U
prednosti sam svojom muževnijom i
strožijom crtom, a da ipak ne
potpadnem u svjetinu sa Luterom.
Moj je stil p l e s; igra simetrija svih
vrsta i preskakanje i izrugivanje tih
istih simetrija. To ide čak do biranja
samoglasnika.
Oprosti! Čuvat du se toga da ovo
priznanje učinim drugima, ali t i si
jednod, čini mi se jedini, izrazio
kakvu ti radost donosi moj jezik.
U ostalom sam ostao pjesnik do
svake granice ovog pojma, iako sam
se ved revnosno t i r a n i z i r a o
suprotnošdu cijelog pjesništva. Ah,
prijatelji, kako divan, šutljiv život
vodim! Tako sam, samcat! Toliko bez
„djece“!
Ostani mi naklonjen, jer si mi doista
drag!
biti, neminovnost bescijenja u koje
de svijet bacati svaku napisanu riječ
ili svaki ma kako iskren i dotjeran
stih, još davno stvorih naviku da
kupujem knjige pjesnika bez obzira
da li ih poznam ili ne. Nemogude je
procijeniti i predvidjeti kako se dva
svijeta mogu poklopiti kroz stoljeda i
riječi, a ako izostane, priznat du,
i takva, u osnovi idealistička pojava,
onda se barem nečije riječi mogu
sačuvati od zaborava pred
neminovnošdu vremena. Oduševljen
životnom pričom koju naslutih iz
predgovora ovom izdanju, odlučih da
prevedem mali dio istog i jednu
poemu. Mislim da de se mnogi mladi
pisci pronadi u nekim redovima o
njemu, a naravno, i stihovima koje je
sam ispisao...
„Pjesnik ovih stihova, koje sagledah
u svečanim satima, prođe neznan
kroz život. Pjevao je sve punije i
vedrije. Jeka je izostala, nikakav ga
pohvalni uzvik ne obradova. Drugi bi
se možda odučio od pjevanja i
dovijeka šutio. Njega to nije
obeshrabrilo... Ovaj neshvadeni i
nepraktični čovjek... je sasvim tajno
u sebi nosio bogat izvor – slava
sjedanju na njega! – i u svoje vrijeme
nije umio špekulirati na burzama
literature i nije se umio „probiti“.
Pjevao je jer se pjesmom morao
iskupiti, poput vjernika u molitvi...
Nepoznat je kročio kroz život, i dok
su ga mrtvog nosili iz rova poče
postajati poznat. Svugdje odzvanja
njegova „Pjesma austrijske konjice“ i
sada kada je zauvijek umuknuo
postaje talent pun nade, kojeg se
pozvana kritika rado hvata...“
Dok Boga blagi oprost, milosrdni,
u tihoj nodi ne raskide lanac što mori,
a na meni rana, još burna i crvena, gori...
Poljubi me draga, čista od grijeha i srdnji.
PRIJEVOD I PREPJEV: Edi Bokun
***
DVIJE PJESME GOTTFRIEDA BENNA
MLADI HEBBEL
Vi rezbarite i oblikujete: zglobova klin
u jednoj nježnoj, mekoj ruci.
Čelom ja isklesah iz mermerne grude
na vidjelo formu.
Ruke moje za hljeb stvaraju.
Još sam si samom tako dalek.
Ali želim postati ja!
Nosim jednoga duboko u krvi
koji vapi za svojim samostvorenim
nebesima božijim i zemljama ljudskim.
Moja majka je tako sirota žena,
smijali bi se, kad bi je vidjeli.
Živimo u uskom zaljevu
skovanom na kraju sela.
Mladost mi je poput ožiljka:
pod njim rana vreba.
Krv ona svakodnevno lije.
Od nje sam tako unakažen.
Sna meni ne treba.
Hrane samo toliko, da ne crknem!
Nemilosrdna je borba
i svijet mrzne od sječiva.
Svaka gladuje za srcem mojim
Svaku ja, nenaoružani,
u krvi svojoj rastopiti moram.
PRIJEVOD: Edi BOKUN
***

Tvoj,
U JEDNOM GRADU
POSVETA
F.N. (Posvedeno tebi, koja mi pokloni krila)
U jednom gradu nekod, gdje – ja bezdomni -
često večerima na vodu jednu gledah
PRIJEVOD: Edi BOKUN na vodu ruža, u pauzi-ruža
Bijah grešnik, pun grijeha, jer ništa ne rekoh
gdje labudovi vršiše svoja bijela bezumlja,
i duša me moja, poput ubistva tušila
poput neizgovorene riječi što me gušila
i zvuci često, tek prilazedi, pak jasniji
koju nanovo nod svaku iz groba stekoh.
*** iz ništavila izviraše, ništavilu poslati -
nek tiho odzvone – samo, onome ko bliže
Bijah grešnik, pun grijeha jer ugledah
spozna, šta ja osjedah tamo
kako kročiš stazama zabačenim
PJESNIK HUGO ZUCKERMANN i ne pružih ruke, dodirom rastresenim
a ja te ka Golgoti predah. PRIJEVOD: Edi BOKUN
Na sajmu knjiga u Zagrebu, među Bijah grešnik, nerazumne krivnje
antikvarijatima ved starim dobro što mi ruke veza poput čeličnih okova
stoljede, za pet kuna pronađoh i - Jadan li je čovjek sužanj vlastitih tokova
mreže te, sopstvena strpljenja, sinje –
knjigu meni do sada nepoznatog
austrijskog pjesnika Huge
Zuckermanna. Imajudi u vidu, kao
NASLIJEĐE Mart/Ožujak 2015. str. 12

NOVE KNJIGE
Mehmed Đedović, „Legionar“,
''Planjax'' Tešanj, 2015.
Pojedini suvremeni bosansko-
hercegovački pisci, koji se serviraju
čitalačkoj publici, preopteredeni su
minulim ratom. Svoje frustracije,
patnje i sve loše proživljeno, uporno
pokušavaju prenijeti na mlađe
generacije. Imao sam jednu kratku
internet raspravu sa mladim
profesorom bosanskoga jezika, Husid
se prezivao, čini mi se, u kojoj je on
tvrdio da je to ispravno, da treba
pisati takve stvari jer, parafraziram,
ako književnost ne prenese ono što
se zbilo zaboraviti de se i ponoviti. Ja
sam mu uzalud pokušavao objasniti
da postoje nauke, tipa historija, koje
se bave tim, no on je odbijao to
ponavljajudi uobičajenu floskulu
kojoj su me šokirali mnogi
„intelektualci“ da je historija
subjektivna (eto, književnost nije).
Rasprava ja potrajala kratko stoga
što mu nisam uspio objasniti da se
historija u međuvremenu malo
odmakla od Herodotovih metoda
rekla-kazala, da ta nauka danas ima
svoje prihvatljive metode i da se
nalazi na putu egzaktnosti. Ali teško
je naučiti nečemu novome čovjeka
koji ved sve zna.
starosti jer ona de tek donijeti
njegova najbolja djela.
Njegova zadnja knjiga, „Legionar“, je
malo remek djelo kakvo je Tuzla
čekala još od „Sna o Zanzibaru“
Muhameda Jahida. Đedovid je
postao kompletan pisac, pisac koji s
mukom piše svoje riječi, prevrdudi ih,
vagajudi, pisac koji ulaže nadljudske
napore da shvati duh vremena i da
ga vjerno rekonstruira, pisac koji je
počeo da osjeda rašomonsku ulogu
historije, da sumiramo, pisac koji je
odlučio ne zatvarati se u svoju radnu
sobu, uzdati se u svoj veličanstvaeni
um i pisati, ved pisac koji de izadi van,
istraživati, biti pisac 24 sata dnevno.
Takvog pisca vole i muze i Sreda i
bogovi.
„Legionar“ je rastereden teškog,
naučnog jezika, ludovanja velikim
riječima kojima se dodatno
zastrašuje čitatelj, koji tako
preplašen ne smije da uzvikne: „Car
je gol!“. „Legionar“ je ispričan
jezikom kakvim bi vam pričali oni
stari seoski učitelji, dok su još bili
poštovan sloj društva. Dijalozi u
knjizi su vjerno rekonstruirani
suvremenim žargonom. Sudbine
likova su veličanstvene u svojoj
malenkosti. Čitav roman je
neoptereden ikakvom ideologijom,
ikakvim političkim porivom, iz njega
izvire samo čista želja za pisanjem,
za lijepom riječju koja de sačuvati
sudbinu malih ljudi. Okosnica
romana je Drugi svjetski rat, čiju
kompleksnost Đedovid potpuno
shvada, što mu je za svaku pohvalu.
M.M.
***
Elma Porobić, „Tamo gdje se čuje
smijeh“
''Vrijeme'' Zenica, 2014.
Knjiga „Tamo gdje se čuje smijeh“
ima čudan, mindblowing stil, ono
kad vam smisao treperi na dohvat
ruke, osjedate je, ali je ne možete
dotaknuti, ne možete proniknuti u
nju. To su vam knjige kojima se
poželite vratiti a to je valjda najvedi
uspjeh za knjigu – kada ne padne na
policu i tamo dočeka vlasnikovu
smrt, nikad više otvorena. Ima
čudnih dijelova u knjizi kada se
odjednom, tečno nastavljajudi
pripovijest, promijeni narator, i onda
iznebuha umjesto žene koja bijeg
od... (jebiga, bijeg od previše toga, ja
du svest na jednu riječ: realnost)...
realnosti traži u nedjeljnoj šetnji
pijacom, priču nakratko nastavlja
njezin muž a priča na koncu poprima
fantastične oblike. I ima još takvih
primjera. Priča o ženi koja čeka
razgovor za posao, priča o ženi koja
doji dijete na javnom mjestu, priče
naslovljene po dijelovima tijela:
Ruke, Vrat, Stopala, Koljena, Oči,
Kosa, Sise, Koža, Kosti, Usne, Uši.
Osamdeset tri stranice, jedanaest
pripovijetki, zanimljive slike istrgnute
iz svakodnevnice. Nedete se pokajati
ako knjigu kupite (ime je eno u
tuzlanskoj knjižari Centar, cijena je
10 KM) pa eto i pročitate na koncu,
barem jedanput... Elmu Porobid
smatram piscem kojeg treba
podržati.
M.M.
***

Mehmed Đedovid nije pisac kojeg

dete nadi reklamiranog i izvikivanog
kao stanovnika bh književnog
Parnasa (iako je član Društva pisaca
BiH) ali je Mehmed Đedovid pisac
kojega bih svrstao među 10 najboljih
tuzlasnkih pisaca svih vremena,
pazite, svih vremena. Ovo je pisac
kojeg karakteriše upornost da uči i
da se kao pisac razvija u pozitivnom
smjeru, pisac koji se ne treba plašiti