09 Zlata Derossi

Z.
Derossi: Marijan Mikac
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
ZLATA DEROSSI
MARIJAN MIKAC (Senj, 29. 1. 1903. - Atlantik kod Cape Towna, 16. 3. 1972.)
Zlata Derossi Ante Starevia 8/ HR 23000 Zadar
UDK:886.2.09 MIKAC, M. Izvorni znanstveni lanak Ur.: 1997-11-22
U lanku je opisan ivot i rad malo poznatoga, a vrlo plodnoga hrvatskog emigrantskog pisca Marijana Mikca. Analiziran je njegov literarni rad, rad na podruju knjievne kritike, publicistike, filmske umjetnosti. Osvijetljen je i njegov odnos prema hrvatskom jeziku, a osobito prema problemima koji su se javljali u hrvatskim emigrantskim krugovima. Istaknuto je da je proao dugaak put: Isprva je bio pripadnik zenitizma, pokreta to je niknuo u krilu europske avangardne knjievnosti s poetka 20. stoljea, a kasnije je prihvatio tradicionalne oblike knjievnosti i posvetio se nacionalnoj problematici. Autorica nakon iscrpne analize njegova sveukupnog djela zakljuuje da su njegova djela iz podruja kritike, publicistike i filmske problematike mnogo bolja nego literarna, odnosno beletristina. Njegova je uloga u kulturnom ivotu emigracije bila velika i ispunjena samoprijegornom i dosljednom djelatnou, koja je u prvom redu bila obiljeena tenjama za potpunom samostalnou i neovisnou hrvatske drave.
Uvod Piui o Marijanu Mikcu u asopisu Kolo Matice hrvatske,1 Branimir Donat naslovio je svoj lanak "Nepoznati i zaboravljeni Marijan Mikac", oznaivi u toj sintagmi ujedno i svojevrsnu tragediju Marijana Mikca kao ovjeka i knjievnika. Svoju je knjievnu karijeru Mikac zapoeo dvadesetih godina naega stoljea u asopisu Zenit kao pristaa pokreta koji je umjetnost stavio u slubu
B. DONAT, 1993, 9, 711-737.
169
Z. Derossi: Marijan Mikac
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
ideje o Srbinu i Balkancu, nesputanom, neiskvarenom i genijalnom uzoru jednoga novog pokreta i novoga doba, a zavrio u emigraciji, daleko od domovine, bjeei od komunizma i srpske dominacije na naim prostorima, spaavajui se dakle na neki nain od ideologije kojoj je sluio u svome mladenakom zanosu i mladenakoj naivnosti. Tako je itavim svojim ivotnim putem bio i ostao dio tragine hrvatske stvarnosti, i onda kad je zanosno klicao u svojoj mladenakoj naivnosti "Mi Balkanci... Imamo neprodirne oklope /Patent elektropuke"2 ..., i onda kad je doao do uvjerenja da se treba ginuti za hrvatsku slobodu, da Hrvatska treba biti samostalna, slobodna i demokratska zemlja i da se za takvu viziju treba boriti "svim sredstvima", jer "budunost pripada vojnicima i borcima orujem i perom, pravim rodoljubima".3 Veliki je kri ponio Mikac na svojim leima ostavivi iza sebe, sreom vrlo brzo, "neprodirne balkanske oklope" i prigrlivi NDH kao svoju jedinu domovinu i ideologiju, a onda traei u zapadnom svijetu, u borbi perom, pravo Hrvata na svoju samostalnu dravu. ivot Marijana Mikca Taj "nepoznati i zaboravljeni" knjievnik rodio se 29. sijenja godine 1903. u Senju, gdje je zapoeo i svoje kolovanje, koje je nastavio na pomorskoj koli u Bakru (tzv. "Nautika"), a prema navodima na ovoju njegove knjige izdane u Argentini "Las Aventuras de Moritz Schwarz" studirao je filozofiju i teologiju, ali ne pie da je taj studij i zavrio. U svom se ivotu, nakon kratkotrajnog bavljenja pomorskim zvanjem opredijelio za film, knjievnost i novinarstvo. Filmski je zanat "ispekao" u Sjedinjenim Amerikim Dravama, gdje je dvije godine proveo kod "20 Century Fox Filma", a deset kod "Paramounth Pictures". U domovini je radio kao dramaturg tih filmskih kua i zastupnik amerikih stripova. Pred rat radio je u novinskoj agenciji Avala kao novinar, od rane mladosti putovao je po inozemstvu i vie boravio u drugim zemljama nego u domovini. Nije nikada pripadao ni jednoj politikoj stranci. Za vrijeme Nezavisne Drave Hrvatske, kao jedan od najboljih poznavalaca filmske umjetnosti na tlu Hrvatske, bio je ravnatelj Hrvatskoga slikopisnog zavoda "Croatia Film". Rezultat je toga njegova rada preko dvije stotinefilmskihtjednika, desetak kratkih kulturnih filmova i jedan dugometrani film ("Lisinski"). Za kratkometrani film "Straa na Drini" dobio je nagradu na bijenalu u Veneciji 1942., gdje je sudjelovao s jo jednim svojim
2 3
M. MIKAC, 1923, 23, 5. M. MIKAC, 1966,47-48, 13.
170
Senj, zb. 24,169-226 (1997)
kratkometranim filmom "Barok u Hrvatskoj". 1945. bio je neko vrijeme u komunistikom zatvoru, 1947. je pobjegao u Italiju, gdje je nakon boravka u logoru uspio otii u Argentinu. Tamo je proveo 17 godina, a onda se preselio u Australiju. Nakon Luburieve smrti bio je pozvan u Carcagente u panjolskoj da ureuje publikacije hrvatske tiskare Drina, ali se meu luburievcima nije ba dobro snaao. Bolest gaje pritiskala i odluio se vratiti u Australiju. Umro je od srca, 16. oujka 1972., na putu kuci, na brodu, u vodama June Afrike, okruen atmosferom svoga nesuenog ivotnog poziva, a kremiran je i pokopan u Sydneyu 4. travnja 1972. Bio je oenjen Rumunjkom Catalinom (Katarinom),4 s kojom je imao tri kerke i sina. Na osmrtnici u Danici 26. travnja 1972. stoji ime njegove ene Katarine, sina Ljubomira i kerke Marijane, zeta Pere Paradika te unuadi Jadranke, Mirne i Vesne. Nije nam poznato zato nisu potpisane i druge dvije njegove kerke. Njegovu smrt popratio je emigrantski tisak toplim rijeima, hvalei njegov doprinos borbi za hrvatske ideale, a u domovini o njegovu je knjievnom radu progovorio u Kolu Matice hrvatske
4 Mikac joj je posvetio svoju knjigu Vidas sin valor, "Dedicado a mi esposa Catalina Moor de Mikats, companera abnegada en los anos de sufrimientos." (str. 9).
171
Senj, zb. 24,169-226(1997)
1993., napisavi izvanredan esej, ve spomenuti Branimir Donat. Koliko nam je poznato, to je i jedini vei prikaz Mikeva knjievnog rada i njegova mjesta u hrvatskoj knjievnosti, koji je objavljen u naem domaem tisku. U knjizi "Tko je tko u NDH" i u "Hrvatskom leksikonu", sv. 2, Marijan Mikac ima "svoju" jedinicu, u kojoj su navedeni osnovni podatci o njegovu ivotu i radu i naglaena njegova uloga na podruju filmskog djelovanja,5 a u "Filmskoj enciklopediji" uope nije spomenut. U emigraciji je objavio tri knjige na panjolskom jeziku, "Vidas sin valor", "Las Aventuras de Moritz Schwarz" i "Los marineros, las mujeres los muertos", (nadopunjena knjiga "Mornari, ene, leevi", objavljena na hrvatskom jeziku 1942. u Zagrebu), od kojih su dvije posljednje dobile nagradu na meunarodnom knjievnom natjeaju nakladnog zavoda Losada (1958.), u kojemu su sudjelovali pisci iz panjolske i Latinske Amerike. Pisao je po raznim hrvatskim emigrantskim asopisima kritike prikaze, tiskao novele i odlomke romana, raspravljao o raznim problemima hrvatske opstojnosti i emigrantske stvarnosti i polemizirao s protivnicima.6 Marijan Mikac kao knjievnik Knjievni i publicistiki rad Marijana Mikca, kao i njegov rad na podruju filmske umjetnosti, vrlo je plodan. Prvi mu poetci seu u dvadesete godine naega stoljea, a vezani su uz asopis Zenit i njegova izdanja. To je asopis koji je izlazio u Zagrebu, na irilici, u ozraju srpstva i balkanstva i njegova literarnog promicatelja - zenitizma. Kako pie u "Povijesti svjetske knjievnosti",7 u umjetnikom je pogledu taj pokret nastao kao dio avangardne europske knjievnosti i umjetnosti, koja se nastojala "izdii" iznad postojeih estetskih normi, "izjednaiti u vrijednosti sve knjievne i umjetnike oblike, ukljuujui primijenjenu umjetnost... ukinuti podjelu na estetsko i neestetsko". Razgraujui ustaljenu strukturu knjievnih djela, oni su stvorili neku vrst nazovipjesama, nazoviromana, nazovipripovijedaka u kojima vie nema ni poetskih ni pripovjedakih elemenata, a misli se i osjeaji niu po nekoj
1997, 270-271.1997,103. Podatke o Mikevu ivotu iznijeli smo na temelju sljedeih djela i lanaka: Marijan Mikac, Film u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj, Madrid, 1971; Biljeka o piscu u istom djelu, koju je potpisao Radni skup"Drine"; Vinko Grubii, Hrvatska knjievnost u egzilu, Miinchen-Barcelona, 1990, 116-117, eljko Bebek, Predgovor knjizi Majin hljeb, Madrid, 1968; Biljeka o piscu u istom djelu; imun Sito ori", 45 hrvatskih emigrantskih pisaca, Zagreb, 1991, 68-69; Stjepan Brbi, U spomen Marijanu Mikcu, Obrana, 164, rujan 1972; M. Maglica, Smrt knjievnika Marijana Mikca, Hrv. revija, 1972, 2-3,390-391. 7 1975, 358.
6 5
172
Senj, zb. 24, 169-226 (1997)
zenitistikoj logici asocijacija, najee bez ikakve unutranje povezanosti, u nekoj gruboj maniri lienoj osjeaja, smisla i ljepote, obiljeenoj depoetizacijom tema i oblika. Glavni je "ideolog" zenitizma bio Ljubomir Mici, koji je dao peat svoje osobnosti i svojih ideja svim brojevima toga asopisa svojom anarhinom revolucionarnou i pokliima hvalospjeva balkanstvu i srpstvu, a u tome mu je, izmeu ostalih nadobudnih zenitista, svesrdno pomagao i Marijan Mikac: "Gde je jo ono vreme Kada e ene kapitalista prati rublje A pralje u kafani zobati cvebe Suvie smo daleko da se nazovemo drugom Ili e novi Tesla doi s novim patentom A vae bele ruke bie crne od pisaeg mastila Da e se nasmejati vetar Zevati barovi i kafeantani Pozdravljamo kolektivne kuhinje Ima li u oveka pravde vie Ili treberstva ena mlaka ne vole luaka Propast vena Vama cveba - gospodine. (Kontracveba gospodina8) Isplesnevilo je brano za Ameriku ta e nama evropsko brano Nismo mi krivi to je more probilo Mi smo Balkanci. (Zenit-spektar9) ako sam ikad bio cucak sigurno nisam voleo intera makar je inter kulturan faktor... (Pesma dvadesetom cucku, Efekt na defektu10) U takvu, dakle, stilu, poput Micia, pjeva i zenitist Marijan Mikac. U isto vrijeme njegov uzor Ljubomir Mici u zanosu interpretira bit zenitizma i oznauje ga kao balkanski totalizator novoga ivota i nove umjetnosti, koji kao vitalna energetika eli sluiti ovjeku da voli ivot i rad. On se bori za balkanizaciju Europe i stvaranje jednoga novog tipa kulture i ovjeka s
M. MIKAC, 1923, 22, 6. M. MIKAC, 1923, 22, 5. 10 M. MIKAC, 1923,nepag.
9 8
173
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
SI. 2. Pogled na Senj oko godine 1905.
balkanskim obiljejima etike i ljudskosti. Nosilac i sljedbenik te ideologije je barbarogenije, koji nesentimentalnu divlju vitalnost svoje neiskvarene due i otvorena divljeg srca unosi meu ljude. To su Srbi i Rusi sa svojom sveljudskom ljubavlju.11 A na posljednjoj stranici Mikeve knjige "Efekt na defektu" urednitvo Zenita istie da "zenitiste produuju novoumetniku akciju meunarodnog pokreta koji je zaet 1921. godine u naoj zemlji". Oni nastoje u "nau mlaku knjievnost" unijeti "novinu kao svee i originalne elemente nae mlade, buntovne i neizraene rase". "Oni se bore za NOVU BALKANSKU KULTURU I CIVILIZACIJU (istaklo urednitvo), u kojoj odsada Srbi, odnosno Juni Sloveni pod njihovim kulturnim vodstvom ne smeju biti podreeni ni kulturno ovisni od Evrope, koja je u degeneraciji. Naprotiv: ZENITISTI BORE SE ZA BALKANIZACIJU EVROPE."
11
Interpretirano prema mislima na njemakom jeziku iznesenim u Zenitu 1923, 22, 1.
174
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
SI. 3. Senjska luka u zimsko doba oko godine 1905.
U zenitistikoj maniri Mikac je napisao svoje dvije prve knjige: Ve spomenuto djelo "Efekt na defektu" i "Fenomen majmun". To je eto ozraje u kojemu se Mikac kree i koje je svojom ideologijom proelo srpski tisak, srpsku promibu, knjievnost i itav kulturni ivot sve do dogaaja traginih za itav hrvatski narod, kada je srpski "nadovjek" krvlju i politikom spaljene zemlje pokuao ostvariti svoj stoljetni san. Draen Katunari, analizirajui u knjizi Povratak barbarogenija zenitizam kao pokret, kae da se njihov program toliko "slae i podudara s dananjom ratnom zbiljom da nam knjievnost naprosto sama zabranjuje da je itamo kao knjievnost. Premda zenitizam nije jedino knjievno vrelo iz kojega se moe prouavati duhovna pozadina ovoga rata, on je svakako posve odredio njegovo mjesto i sudbinu."12 "Efekt na defektu" izdan je u svega 30 primjeraka, "koje je autor svojeruno numerisao i potpisao", a knjiga ima esnaest nepaginiranih stranica. U uvodu pod naslovom "Vo imja zenitizma" Ljubomir Mici iznosi svoje misli
12
D. KATUNARI, 1995, 23.
175
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
o obiljejima zenitistikog djela, koje, izmeu ostalog "MORA BITI KRTENO ISTONO-SLAVENSKOM VODICOM NAIH HUNIH VODA I MIROPOMAZANO CRNOM SMOLOM AJDUKIH DUBOKIH UMA"(podcrtao Lj. M.). Kako Mici oito u takva djela ubraja i "Efekt na defektu", on poruuje itateljima: "itajte zenitistike pesnike, tamo gde vas niko ne vidi i gde se nesmetano crveni, pa makar i od vetakog stida. Treba da se uverite kako zenitisti, slino indiskim fakirima to gutaju vatru, nesmetano i veselo gutaju svoje paradokse za nae kratko zdravlje i za vae dugo uveselenje." I Mikac ima na dvije stranice svoj "uvod" u anarhinom stilu glorifikacije zenitizma i srpskog barbarogenija: "Hrvat igoe srpski balkanizam da prikrije svoj vlastiti. Srbin se ne stidi balkanizma. Zenitista - novi ovek - ponosi se mladom balkanskom rasom. Njegov je cilj: POBEDA BALKANIZMA (podcrtao M. M.). Sve to imamo a nije pogaeno zapadnim abama ni posejano zapadnim gljivama - to je u nama balkansko." Na daljnjim stranicama slijedi nekoliko pjesama (od kojih su neke ve spomenute jer su objavljene i u asopisu Zenit), koje su sve napisane u antipoetskom duhu, s nizanjem stihova povezanih sluajnom, samo pievom logikom i u kojima bi se uzalud mogao traiti duh i dah prave poezije. Reagirajui na tu knjigu, Vladimir Babi13 daje o njoj negativan sud i istie: "Neozbiljna preteranost, hotimina nejasnost, namerna izvitoperenost i iva elja skrenuti na sebe panju i biti originalan poto poto, ma i po cenu normalnog duhovnog ivota, jedna je vidna i jedina pozitivna pojava kod izvesnih naih mladih ljudi koji danas piu, i ak kod izvesnih novih grupa i pokreta koji hoe da imaju udela u stvaranju nae savremene knjievnosti"... a "hotimina smuenost i namerna izvitoperenost u zenitistikim konjikim skokovima i rebusima, nema nikakve veze sa pravom knjievnou" pa tako Efekt na defektu zapravo ima samo 16 stranica "poza i afektacija". Druga Mikeva zenitistika knjiga, "Fenomen majmun", takoer je izala samo u 30 primjeraka. Predgovor joj je napisao esti suradnik Zenita jedan od njegovih "ideologa" Branko Ve Poljanski, koji kao da je po stilu i obradi teme "klonirani" LjubomirMici:14
V. BABI, 1923, 4-6, 356-360. B. DONAT, nav. dj., 716, kae da je Branko Ve Poljanski "u pseudonim preodjeven" Ljubomirov brat Branko.
14 13
176
Senj, zb. 24,169-226 (1997)
"Piemo zenitistike pesme i knjige da izmenimo lice onih ljudi to ih itaju, bar za jednu minutu"... "Oganj stalno gori na visokom bregu a zenitizam pali i unitava sve u svim atmosferama koje dave i gue jo i ono malo ljudi, to preivee veliku katastrofu sveta, njegovih filozofiranja i njegovih literatura rat! Rat vama, antizenitisti, majmuni i neljudi, kojima je Marijan Mikac pruio svoje zenitistiko nadduhovito delo: iiiitaaaaajte!"15 "Fenomen majmun" po pievoj zamisli trebao bi biti duhoviti roman o majmunu koji ima ljudske oi, a onda i o kojeemu drugome, to je vidljivo iz podnaslova, npr. Nelogino putovanje u godinu 2222, Prvosvetenik crkve Hrista drugoga posveuje Amerikanca, Uzdisaji stomaka koji je obolio od konzervi, Okultizam prua rogove, Fenomenalna ivotinja jae na mojim leima, itd. Iako je to djelo Mikac nazvao romanom, u njemu nema niega to bi upuivalo na tu knjievnu vrstu. Prije bismo ga mogli nazvati zenitistikom kozerijom u kojoj zbog potpuno razbijenog slijeda misli teko moemo uhvatiti niti pripovijedanja, a jo tee u njoj pronai neto smisleno i duhovito. Pogotovo bismo u tom djelu uzalud traili neke estetske elemente, ali zenitisti i idu za tim da stvore novu estetiku i nove umjetnike "kvalitete", oni razbijaju dosadanje kriterije o ljepoti, a kako piu i nerazumljivo, esto i nesuvislo, teko pratimo reenice: "Ja znam da u dananjici ja sam sutranjica. Dakle, ja sam sutra. Tek kad umrem biu danas. Zenitizam je sotonski kalfa. Nije kalfa nego egrt! Nije egrt nego kalfa"... (12) "Jedan obian majmun, pardon FENOMEN MAJMUN (podcrtao M. M.), ofurio je sve mozgove. Trebalo je uneti svetla u mrak, reda u haos". (16) Cenjena publiko! Punopotovane gospoe, gospoda i braca graani trebaju da uzmu u obzir pre svega da je FENOMEN MAJMUN (podcrtao M. M.) veoma interesantan majmun. A majmun koji je interesantan, neobian, udan, groteskan, misterijozan (sic!), straan i smean ujedno - takav majmun, velim, mora da bude zvan fenomenom - pa tako je i nazvan. (18) U Pogovoru (59-60) Mikac obrazlae i opravdava novu umjetnost i istie da je njezino obiljeje, izmeu ostaloga paradoksalnost i nizanje simultanih, ali nepovezanih dogaaja: "Zenitizam je najozbiljnija potreba savremenog oveka, da stvaranjem novih i istih vrednota pobeuje. Ovo apsolutno stvaranje, koje je jedan od najvanijih ciljeva zenitizma, nuno povlai za sobom i ruenje svega onoga to
15
B. Ve POLJANSKI, 1925, nepag.
177
Senj, zb. 24, 169-226 (1997)
je staro, to je prezivelo i to je nevitalno. Za hod mimo gomilu zahtevaju se jake individualnosti i velike snage."..."Mi zenitisti ne gledamo na to da li je re, koju upotrebljavamo ili predmet o kome govorimo, lep ili ruan. Ta takozvana 'lepa umetnost'je nekuvana i neprobavljiva palenta."(61) Nepotpisani kritiar u Jugoslavenskoj njivi16 ovako je komentirao to djelo: "Fabula romana je samo okosnica, da autor moe uz nju razbacivati svoje paradokse o svemu i svaemu. Treba priznati da je zamisao zgodna, i kad bi svi paradoksi bili doista duhoviti, kad bi autor govorio vie iz iskustva negoli iz knjike mudrosti, i kad vei deo tih paradoksa ne bi bio prcve usiljen, bila bi ovo sasvim zgodna knjiica." On pronalazi i neke pozitivne strane: "G. Mikac znade okretno da pie, on znade da opaa, pa je verovatno, da e s vremenom postati dobar pisac, kad od njega otpadnu sve namerno traene nastranosti, a ostane samo primaran, nepatvoren nagon za stvaranjem." Autor toga prikaza nastoji biti kritian, ali njemu su Mikevi pogledi na knjievnost simpatiniji od beskrvnih pogleda onih koji apriori odbacuju svaki novi pokret, pa ove retke treba tumaiti kao dio knjievne atmosfere dvadesetih godina. Ostaje nam, naime, nakon itanja tih Mikcvih knjiga neki tuan osjeaj da je Mikac na umjetnikoj i idejnoj stramputici potratio nekoliko godina svoga ivota i da je svjestan toga pokuao na to razdoblje zaboraviti jer ga u svojim sjeanjima spominje samo kao fazu pisanja koje nitko nije razumio, ne dotakavi obiljeja toga pisanja. Borei se u svom kasnijem ivotu na suprotnoj strani, i kao ovjek i kao knjievnik, on je oito bio svjestan kako je zenitizam posijao sjeme zla koje je i njega samoga pomelo i odvelo daleko od vlastitog doma i domovine. 1926. Mikac je izdao knjigu "Pod teretom lengera", jo uvijek pod utjecajem zenitizma (irilica, ekavtina, neprirodni, izvjetaeni stil, povieni ton), ali s naznakon okretanja svakodnevnom ivotu i obinim problemima. Teko je odrediti knjievnu vrstu u koju to djelo pripada, ali ono je najblie kozeriji. Mikac se ovdje okrenuo tematici kojoj e se vraati, na drugi nain, u svojem kasnijem knjievnom radu, a koja mu je i "profesionalno" bila bliska brodu i mornarima. Raspravljajui uglavnom o teini toga ivota, on djelu daje jednu socijalnu notu, ali mu je pripovijedanje suho, dosadno, bez snage, bez iega to bi itatelja moglo privui da te retke proita sa zanimanjem i da pronae neto umjetniki vrijedno. On pie o mornaru koji ispod opore vanjtine krije mekanu duu, o karijeri mornara, o brodu i rijeci suprotstavljenima ovjeku, o "sudaru sa ivotom na vodi", naliju mornarskog ivota ("slatka poezija ivota na brodu postoji samo u iluziji neupuenih, kao i u iluziji
16
1925,4, 152.
178
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
isposnika"), o grubom i bezosjeajnom poslodavcu, iskoritavanju mornara, o "relativnom dobru i apsolutnom nesmislu", rijetkim sluajevima pijanevanja i bludnienja mornara i nebrige za obitelj, o vanosti nade na poetku mornarskog ivota, o pozitivnim osjeajima mornara, koji voli ljude i u kojima se krije neiskvarena energija. Tematiku toga djela i svoj pozitivni stav prema mornarima on opravdava u povienom tonu, karakteristinom i za zenitistiku euforiju, ali ipak s realistinom intonacijom u kojoj se krije pieva ljubav prema pomorcima i razumijevanje njihovih socijalnih problema: "Ova knjiga neka bude moj prvi kamen temeljac na irokoj osnovi naih nevinih snova. Ova knjiga neka bude moja prva kamenica u glavu onima, koji gaze po nama, jer su svoje pojmove o brodarima i ivotu ljudi na vodi stekli kao putnici luksuznog putnikog broda ili u bioskopu." (39) Mikac tim djelom nije uspio ostaviti na itatelja neki dojam, pa je "Pod teretom lengera" jedno od njegovih loijih knjievnih ostvarenja. (Dijelove ove "kozerije" objavio je Mikac 1942. kao trei dio svoje ve spomenute knjige "Mornari, ene, leevi", u kojoj se ponovno vraa svojoj omiljenoj temi, naravno sada ve na ijekavtini i na hrvatskom jeziku, to je i posve razumljivo s obzirom na vrijeme i sredinu u kojoj je spomenuta knjiga tiskana, a i na velike promjene koje su se u Mikcu zbile u pogledu njegova stava prema ivotu, prema Hrvatima i Srbima i prema nainu pisanja.) U vremenu koje slijedi nakon izlaska knjige "Pod teretom lengera", Mikac je petnaestak godina proveo bavei se preteito filmom, a pomalo i knjievnom kritikom i novinarskim radom. O tom dijelu svoga ivota on pie u lanku "Hrvatski jezik u opasnosti"17 pa tako doznajemo da se tada nalazio na elu novinskog odjela sjeveroamerikih filmskih zavoda, da je mnogo pisao o filmu i objavljivao svoje lanke u svim veim novinama stare Jugoslavije, u Jutarnjem listu i Novostima u Zagrebu, Hrvatskom listu u Osijeku i Novom dobu u Splitu, u Politici i Vremenu u Beogradu i u nekim sarajevskim listovima. Ne spominje Novu Evropu, u kojoj smo pronali sredinom tridesetih godina niz njegovih lanaka o filmskoj problematici. U Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj kreirao je, kako smo ve rekli,filmskupolitiku. Prvo njegovo vee knjievno djelo bilo je "Doivljaji Morica varca u Hitlerovoj Njemakoj". U tom je satirinom romanu Mikac opisao zgode i nezgode jednoga siromanog idova kojemu iznenadno nasljedstvo iz temelja mijenja ivot. U prvom dijelu romana opisuje se amerika, newyorska sredina, u kojoj je Moric ivio, uz vrlo detaljno i plastino ocrtavanje atmosfere koja
17
M. MIKAC, 1968, 85-86, 17-18.
17Q
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
okruuje siromahe, a u drugom Moric u Berlinu u iekivanju velike pustolovine i vlastitih herojskih djela provodi dane u ljubavnim pustolovinama i nastojanjima da spasi ivu glavu i ponos. Pria o Moricu varcu zapoinje, dakle, kao pria o siromahu, koji "ne moe iznajmiti sobicu ni jedan sprat nie, a jo manje, da se useli u koji od gizdavih nebodera, gdje liftovi, jurei vrtoglavom brzinom, i najudaljenije spratove pribliuju zemlji... Moricova sobica je mrana i vie nego bijedna.... s prozora newyorske sobice Morica varca, kad se gleda u visinu, vide se zidine nebodera, a izmedju njih, sasvim gore, samo komadiak siva, prljava neba. Kad se gleda dolje, vidi se dvorite ispunjeno blatom, dubretom i otpacima, s tronim, starim dvorinim kuicama. U Moricovu sobicu dopiru izvana sparina i smrad, a umjesto pjevanja ptica, brbljanja rijeke ili uma gorskog vodopada uju se dernjava rasputene djeurlije, enska ogovaranja i svadje branih drugova." (12-13) Tu je i kontrast Moricovu siromatvu: "Na petnaestom, a moda i dvadesetipetom (tko bi tono brojio?) spratu najbliega nebodera cijeli red prozora je rasvijetljen. Moric zna da tamo stanuje neki mladi bogataki skorojevi. Kod njega je svake noi veselo, jer se nou zabavlja, a po danu spava." (14-15) Mikac izvrsno daje atmosferu ureda punih malih inovnika: U sobi radi pedeset namjetenika. Njihov je ivot jednolian, dnevni ritam uvijek jednak, ista lica, iste kretnje, isto sivilo. Moric radi u idovskom poduzeu, ali mu to ni malo ne olakava njegov materijalni poloaj, on je jednako tako socijalno ugroen kao i mali inovnici drugih vjera. "I ivot im je bio jednako gorak, a pogled u budunost jednako maglovit." (19) I tako Moric ivi u ritmu siromanog malog inovnika, u vjenom dugovanju, izloen nesmiljenoj gazdarici i beznadnoj neimatini. Sve sredine u kojima se on kree jednako su siromane, u njima su svi ljudi jednako slini u svojem siromatvu i svojim banalnim snovima o boljem i ljepem, drukijem ivotu. Promjenu u taj ivot unosi nasljedstvo i put u Njemaku u potrazi za velikom pustolovinom. Mali ovjek eli nekim velikim inom izai iz sive dosadanje svakodnevice i postati slavan, ugledan, slavljen, poznat. Operacijom se rjeava nekih oznaka svoje idovske rase i kree u Njemaku, u srce progona idova, da tamo nekim herojstvom dokae i svoju vlastitu veliinu. Nakon krae ljubavne pustolovine s madame Fanny (takoer idovkom), vlasnicom pensiona u kojem je odsjeo, isto tako sluajno susree djevojku iz krugova stranke na vlasti, sluajno njezinu ocu SS Truppenfuhreru Krauseu spaava ivot i gotovo 180
Senj, zb. 24, 169-226 (1997)
prisilom eni se s tom djevojkom. Svi veliki planovi o velikom djelu za ope dobro, u prvom redu idova, a onda i itavog ovjeanstva, zavravaju bijegom put Amerike, kui, u slobodu, u srei da do sada nitko nije otkrio neizbrisivi trag njegova idovstva, njegovu obrezanost, i da njegovu branom ivotu prema tome ne prijeti vie nikakva opasnost. Njemaka ena, kerka viega SS oficira, njegov je jedini ratni trofej, s njom groteskno zavravaju i njegovi herojski pothvati, veliki u njegovim matanjima i nitavni u svojim ostvarenjima. Prva brana no, slobodna no, bez straha od otkrivanja neizbrisivih tragova njegova idovstva, postaje vrhunac svih njegovih matanja i sanjarenja i njihov neslavni kraj. Kome se Mikac htio narugati? Na primjeru siromanog, neuglednog, intelektualno ogranienog idova, koji iz perspektive svoje malenosti i bezvrijednosti sanja o djelima koja pripadaju samo hrabrima i velikima, narugao se oportunizmu uope, narugao se i idovima koji pokuavaju sakriti svoje rasno podrijetlo, ali i upozorio, makar i u blagoj poruzi, na strahote faizma i rasnoga progona. Njegovu satiru neki su shvaali u prvom redu kao obranu idova (zbog toga je i nakratko u NDH dospio u zatvor), iako Mikac takav stav nije stavio u prvi plan. Ipak, ozbiljna razmiljanja, koja prekidaju podrugljivi ton pripovijedanja, pokazuju da je Mikac osjetio problem i na njega elio reagirati. Ne samo porugom, i ne uvijek porugom, nego i slikom jedne krvave stvarnosti u kojoj za alu zapravo nema mjesta. U takvim opisima i razmiljanjima Mikac potpuno naputa satirini ton i postaje ozbiljan: "Ne radi se samo o tome da se Nijemci oslobode uticaja idova u politici, javnom ivotu, umjetnosti, prosvjeti i privredi. Jaa od praktinih potreba je stoljetna mrnja na idove, koja ivi u duama dananjih Nijemaca i mnogih drugih naroda, koja je ivjela i u duama njihovih pradjedova i dalekih germanskih i negermanskih predaka. Dvije hiljade godina je stara mrnja protiv idova! Ali ona nije samo stara - ona je i svestrana! Najvei duhovi svih vjekova napadali su idove..." (122) Iako su to razmiljanja idovke madame Jenny, vlasnice pensiona u kojemu je Moric neko vrijeme ivio i kojoj je postao i ljubavnikom, oito je da se Mikac u ovim redcima ozbiljno zamislio nad biti idovskog pitanja. Pitanje je samo je li nain na koji je taj problem u knjizi iznio, bio prikladan za vrijeme kad su ve veliki progoni idova bili u tijeku, a nad njima se nadvila avet buduega holokausta. Ali Mikac je u ovom romanu uz uvjerljivi dijalog, duhovite situacije i zaplete unio i neke socijalne elemente koje on oito u svom pripovijedanju ne eli mimoii. To je plastina slika ivota amerike sirotinje i paralela s istim takvim bijednim ivotom europskih bijednika i beskunika, malih ljudi, s 181
Senj, zb. 24, 169-226 (1997)
bijedom koja je jednaka na cijelom svijetu, koju Mikac zamjeuje i s kojom eli upoznati i svoje itatelje. Mikevu knjigu o Moricu varcu prikazao je ubrzo nakon njezina izlaska Hijacint Petris u Hrvatskoj reviji.1* On kae da se Mikac prihvatio zadae koja nije nimalo laka jer se radi o jednom suvremenom goruem problemu problemu idovstva. "Autor je svoj roman okrstio 'satirinim', ali ispod tog se pridjevka krije moda neto mnogo dubljeg. Misao daje danas ivot i njegovo zbivanje krvava satira... Roman Marijana Mikca je doprinos sui generis hrvatske knjievnosti... Ne samo po temi, prvoj suvremenoj evropskoj temi u nas, nego i po novoj tehnici, postavljanju radnje i linosti... Moda je na momente raen suho, bez uobiajenih umjetnikih elemenata, koji se trae za umjetniko djelo, ali u cjelini je svakako uspio." Vezu sa zenitistikim pokretom kojemu je Mikac pripadao u mladim danima, pronalazi kritiar pod pseudonimom M. D. u Knjievniku sljedee godine.19 "Ma daje prilian raspon, i vremenski i idejni, izmedju autora danas i Micievog saradnika iz god. 1925., ipak se i u ovom novom romanu osjea nekadanji zenitista, kako ekscentrinou svoje tematike, tako i bizarnou njezine obrade." M. D. ne misli kao Hijacint Petris da je Mikac u tom romanu dao krvavu satiru, naprotiv: "Pretvarajui sve u alu, dovodei svoga Morica varca u grotesknu situaciju, da ispadne kao spasitelj ivota hitlerovskom Truppfuhrcru Adolfu Krauseu, koji mu za uzdarje daje svoju ker za enu, dakako ne znajui za njegovo idovsko porijeklo, autor od jedne krute i alosne stvarnosti pravi neki vodvilj, u kome se na koncu sve svrava tako da bude vuk sit i ovce cijele."... "Ima pojava, s kojima se ne smije praviti ega, nego koje treba odluno igosati i pobijati. Jer vic otupljuje otricu i paralizira aktivnost. A danas nije vrijeme za alu, nego za borbu." S. M. tedimlija u Jadranskom dnevniku20 u dva nastavka prikazuje ovo djelo, pronalazei u njemu (nakon vrlo opirno isprianog sadraja) ivo i zabavno pripovijedanje, a reportani stil pripovijedanja koji je obiljeio mnoge stranice ovoga djela, njemu je jo jedna odlika koja pridonosi dokumentarnosti "o ivotu ljudi u jednom prelaznom i nezdravom vremenu". Svoj osvrt tedimlija zakljuuje hvalei "Morica varca", koji e po njegovu uvjerenju "uskoro biti preveden i primljen kao jedna vrijedna literarna tekovina".
H. PETRIS, 1938, 2, 98-99. M. D., 1938,4, 187-188. 20 S. M. TEDIMLIJA, 1935, 45, 3, 46, 3.
I9
18
182
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
Najiscrpniju analizu ovoga romana dao je u novije doba Branimir Donat u ve spomenutom eseju. On vrlo zanimljivo i uvjerljivo usporeuje Mikev lik Morica sa slinim likovima u tadanjoj hrvatskoj pa i europskoj knjievnosti. "Personalististiki gledano, Doivljaji Morica varca predstavljaju analogon Majerovim Oenaekima i Pepiima ili Batuievim ljudima s drutvene margine. I njegovim literarnim krvotokom tee poneto krvi od Kstnerova Fabijana, nije mu stran ni humor Tucholskog, uostalom, sve spomenuto, premda umjetniki skromno, no ne i za itatelja dosadno, pokazuje da je Mikac iskazao konceptualnu zrelost i vrlo jasno iskazanu tenju kamo smjera, odnosno kakvu knjievnost zbog svoje ironine uinkovitosti preferira i vjeruje joj, te da smatra, kako knjievni efekt biva djelotvorniji ukoliko su sve komponente storije doista injenice u koje malo tko, na temelju opeg iskustva, moe sumnjati."21 Svojom ocjenom Donat zadire u bit pitanja je li Mikac naao pogodan oblik i pogodan stav za probleme o kojima pie: "Mikac je elio dati dobrodunu kritiku stanje u hitlerovskoj Njemakoj, a u isti mah zaigrati na kartu onoga raspoloenja koje je na samom rubu antisemitizma, no kako se ozbiljnim stvarima nije igrati, i jedni i drugi ne zaboravljaju, nego mu dato vraaju (vidi asopis idov22)."... "Danas je oito da je autorova pozicija u odnosu na pravo stanje... suvie benigna i relativistika, ali u asu pisanja romana nije bila nipoto povijesno, a jo manje literarno lana."23 Te logine Donatove poglede na roman o Moricu varcu mislim da i mi moramo prihvatiti. Uz to treba dodati daje ovim romanom Mikac pokazao kako on u knjievnim vodama tee novim tijekovima, bez obzira na to to ga s njegovim zenitistikim djelima povezuje sklonost humoru i ruganju pa i izbor "antijunaka". 1942. izdaje Mikac knjigu "Mornari, ene, leevi". To je zbirka pripovijedaka o ivotu mornara na rijenim i morskim brodovima. Knjiga se doima kao dio pieve autobiografije, jer je i sam Mikac po kolovanju i po dijelu svoga mladenatva bio pomorac. Prie koje su ovdje ispripovijedane, odraz su arenila i sivila mornarskoga ivota, a u njima je Mikac opisao niz razliitih ljudi vezanih zvanjem uz rijeku ili more, kojima jednolian ivot isprepleu ili pak posve prekidaju neobine, esto tragine, obino groteskne pa i bizarne zgode i nezgode: Tu je npr. narednik uhvaen u trenutku kad je s broda pokuao pobjei nakon ljubavne idile s kuharovom kerkom, ali je zaglavio u uskom prozoru kabine, pa su ga mornari odanle oslobodili bacivi ga kroz taj
B. DONAT, 1993, 718. Usp. idov, 1938,12, 9. "B.DONAT, 1993,718.
22 21
183
Z. Derossi: Marijan Mlkac
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
otvor u more i osramotivi ga (Rat u luci). Hladni, strogi i grubi kapetan smrt mornara ige komentira rijeima "Drugo nije ni zasluio", a ubija se upravo na onom istom mjestu, gdje je mornar iga pao u vodu i utopio se (Osvetnik). Nervozan, ljutit zapovjednik Adamovi u stalnom rjeavanju problema tunjava i sukoba na brodu, izloen stalnim izazovima i nadmudrivanjima mornara, otkriven je u ljubavnim vezama s kuharovom enom jer se i na njemu i na njoj nalaze tragovi tinte to ju je u mraku prosuo kapetan mislei da je kolonjska voda... Neobine su zgode i brodskoga redara Frane Tijana, koji pomilja daje postao svetac jer ima na rukama neke udne biljege, a onda ustanovljuje da ti biljei potjeu od ozljeda to ih je dobio kad je suhe smokve skidao s drvenih tapia i pritom oderao kou dlanova i prstiju do krvi (Ludnica na brodu). Mornar Mate u potrazi za jeftinom zabavom i lakom enskom u jednoj luci ostaje bez kape i ubija se jer je njome izgubio i uivenu posljednju "hiljadarku", uspomenu na pokojnog oca (Posljednja hiljadarka). Mornar Martin pokuava zajedno s jednim mornarom i njegovom enom ubiti dosadu brodskog ivota izletom s jednoga lepa na drugi, to je strogo zabranjeno. Pritom se prevrne njihov malen i troan amac s pomou kojega se kroz bujicu nastoje prebaciti na drugi lep. Spaavajui enu svojega druga s broda, on u rijenom vrtlogu stradava jer je veslo o kojem je ovisio njegov ivot dao toj eni, a onda poinju nevolje s lesom jer je pronaen upravo na granici. U tragikominim situacijama tako dugo pokuavaju dobiti dozvolu da taj le izvade i pokopaju, dok od lesa nita nije ostalo - iskljuvale ga ptice i raznijeli psi. (Granica) Svi su ti likovi dio uskomeanoga i nervoznog ivota brodske posade, koja izmilja ale i podvale, koja razbija svoju dosadu na najneobinije naine, buni se i pokorava, ponizuje i spaava svoj ponos, vrijea i moli za oprotenje, ruga se i izlae porugama, sanja o boljem ivotu i utapa se u jednolinost mornarskog ivota. Mikac je u tom pripovijedanju istakao ono to je u tom ivotu neobino, nesvakidanje, smijeno i tuno, neobino i upadno. Pokazao je pritom smisao za dramatinost situacija i opis ivota u lukama i na rijeci, za detalje jednoga ivota koji nam je dalek i nepoznat. Taj izbor bizarnih dogaaja i situacija kulminira u pripovijesti "Hljeb s drugog svijeta" u kojoj je prikazao dvije ene, majku i kerku, koje u svojoj kui ve est mjeseci uvaju le sina, odnosno unuka, i svake noi stavljaju ga u postelju i spavaju zajedno s njim. I sam naslov ove zbirke kazuje da e se u njoj govoriti o leevima, i oni se doista ovdje susreu u situacijama koje izazivaju vie gaenje nego aljenje, a katkada ak i smijeh kroz to gaenje. Takav izbor motiva za pripovijedanje ostavlja nas zbog toga hladnima nad tragedijama i teinom mornarskog ivota, a nemogunost da se bilo s kime identificiramo, da ga razumijemo i zaalimo, oteava i umjetniki doivljaj
184
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
unato tome to je Mikac u ovim pripovijetkama dobro opisao atmosferu mornarskog ivota, sliku Dunava ljeti i zimi, Derdapski tjesnac, ugoaj na brodu ispunjen mirisom istih jela, pobune mornara, znojne i neoprane loae, arenilo lepera i remorkera, stalne sukobe mornara u luci, karavane radnika zaokupljenih lukim poslovima, poudu mornara i potragu za zabavama... Najbolji dio knjige ima naslov "Na brodu sve u redu. Odlomci iz brodskog dnevnika". To je izvrsna putopisna proza u kojoj je Mikac opisao aku praksu na kolskom brodu Naa dika, ispunjenu raznim dogodovtinama, i lijepima i runima, atmosferu na brodu, nain ivota, ugoaj zaguljivog prostora na pramcu gdje aci spavaju na tzv. viseim "brandama", smrad koji se iri brodskim prostorima, sitne brodske neprilike, oluje, ciklone, bolesti. Osobito su mu uspjele slike gradova u kojima se zaustavljaju i osobnih, uvjerljivih i ivih doivljaja Mcssine, Napulja, Genove, Barcelone Marseilla, Alira. Sve to prate stalne slike raspoloenja samoga pisca dnevnika, koja su esto proeta izrazitim lirizmom, to je za dosadanjeg knjievnika Mikca dosta neobino: "Kad je dolo vrijeme molitve, stojei, otkritih glava, na kii i vjetru, izmolismo Oena. Mirno i usrdno. Svi: poboni i bezboni osjetismo se jae spojeni, meusobno i s vjenou."(123) "Od mekoputnih majinih maza postat e mladii kao klisure, dini pomorci, nepobjedivi vukovi!" (156) "Mnogovrsna radost rairila je nad brodom krila, radost to se vraamo. Radost to se vraamo kao junaci mora, koji su u prvom okraju s vjetrom i morem odnijeli pobjedu. Radost ponovna sastanka sa svojima..." (183) "Nebo nas voli, nebo nam se smije, nebo je nae!" (165) Takvi su redci neobini za nekadanjeg zenitistu, ali su zato "zametak" onoga stila koji je Mikac prihvatio u svom kasnijem radu. Oni su ovdje izvanredno umjesni i dobro uklopljeni u realistine slike zbivanja. Prihvaamo ih kao prirodan izraz mladenakih raspoloenja i doivljavamo kao uspjelu sliku brodske atmosfere gledane oima mladih ljudi. U pogovoru ovoj knjizi24 Mikac raspravlja o mornarskom ivotu, ali njegova simpatija za mornara, koju nastoji prenijeti na itatelje, ispisana je dosadnim razmatranjima koja nimalo ne pridonose razumijevanju pria i zapravo promauju svoju svrhu. Zbirka novela "Mornari, ene, leevi" posljednja je knjiga s podruja knjievnosti koju je Mikac objavio u svojoj domovini. (Ona e biti objelodanjena ponovno u Argentini, u prijevodu na panjolski jezik.) Knjiga je
Mikac je ovdje ponovno objavio (u hrvatskoj jezinoj verziji) dijelove svoje knjige Pod teretom lengera.
24
185
Senj, zb. 24, 169-226 (1997)
kompozicijski podijeljena na dvije cjeline, koje su povezane samo jednom tankom niti. U prvom dijelu prikazani su dramatini trenutci iz ivota dviju sestara i njihovih mueva. Naglasak je ovdje stavljen na sudbinu dviju sestara, Olge i onje, u prvim danima nakon dolaska partizana kada se one bore za golu egzistenciju s trajnim sjeanjem na mueve, Franju i Matiju, koji su s hrvatskom vojskom otili na krvavi put patnje i umiranja. U drugom pak prikazana je slika traginih dogaaja nakon izruenja hrvatske vojske Englezima, pa partizanima, gdje se u vrtlogu poraza, muenja, partizanskog sadizma, kopanja vlastitih grobova, stravinih zvjerstava i krhke nade da iz pakla ubijanja i klanja ima izlaza, javljaju dva mua iz prvoga dijela sa svojim sjeanjima na idilu mirnoga obiteljskoga ivota koji su zauvijek, nepovratno, ostavili za sobom. Pisac je za svoju fabulu izabrao najtei i najkrvaviji dio hrvatske povijesti dvadesetoga stoljea, utkavi u pripovijedanje i svoja vlastita sjeanja o danima nakon ulaska partizanske vojske u Zagreb, a oito i ispovijedi onih patnika koji su se uspjeli ivi izvui iz pakla klanja i ubijanja. Svi dogaaji koji su u tom romanu opisani, imaju svoju podlogu u stvarnosti, dapae, oni su ispriani s minimumom naturalizma koji je za opise takvih dogaaja potreban, a prikazane strahote ublaene su umetanjem lirskih trenutaka, ali upravo ta subjektivnost pieva, to potenciranje poruke o strahotama komunizma, ta njegova uporna elja da izazove simpatije za jedne, a osudu za druge - upravo je sve to umanjilo i estetsku vrijednost ovoga romana. Olga i onja - olienje svega pozitivnog u ovjeku - opisane su u maniri romantinih likova. Olga: vrijedna, portvovna, lijepa, moralna, nepokolebljiva, vjerna, borbena, vrsta, karakterna: "tijelo joj je bilo sitno i vrlo njeno, a brzi, elastini pokreti, plava kosa i svijctlo-plave oi inile su da je izgledala mnogo mladjom". (9) "Njeni su bijeli, tanki prsti spretno pomicali duge igle, a fin nos i mala, prpona usta inila su njen ljupki, mili lik mladenakim i svjeim." (49) "Ako treba, i poginut e zajedno." (31) "'Ja sam ena dopukovnika Borania. Traim svoga mua! Moj mu je vojnik, asnik! Vrio je svoju dunost i izvrivao naredbe svojih starjeina! Zar vi to ne inite?' Olga je drhtala od srdbe, a ne od straha." (60) onja: "Vie nego bujna, jedra ljepota, onju je inio nadmonom nain, kojim se probijala kroz ivot. Umjela je obuzdavati svoje osjeaje. Umjela je biti razboritom i onda, kad to nije bilo jednostavno. Njen govor bio je katkada tvrd i suh, a njeno ponaanje otresito ne radi pomanjkanja osjeajnosti, ve radi podvrgavanja razumu. To joj je davalo posebnu vrijednost i posebnu dra." (24)"... patila je, ali se nije htjela pokazati slabom". (27) S druge su strane partizani i partizanke - kontrast: runi, pokvareni, odvratni, cinini: "Sva se trojica nasmijae podrugljivo... I smijeh im je bio udan: isprekidan, neiskren. Nije dolazio iz srca, ve je poinjao i ostao u
186
Senj.zb. 24, 169-226(1997)
grlu. Oni su zaboravili smijati se." (58) "Olga je vidjela daje major rairio crnu, veliku aku." (61) "Ispod raupane glave poinjao je kratak trup s prejakim grudima i bokovima, stegnutim u smedju vojniku bluzu. Trbuh je opasala konatim remenom, na kojem je visio velik revolver." (65) ... Na njenim je irokim bokovima poskakivao revolver." (66) "Vojnik je otkrio velike jake zube. Njegovo je lice bilo gotovo crno, kao i ruke, kojima je drao puku." (73) Niski se i sada zgurio kao maak. Iskrivio je usta i brkove." (75) Upravo taj nain opisa likova uinio ih je neuvjerljivima, neizraajnima, gotovo bi se moglo reci - blijedima, abloniziranima. Dojmljive su jedino stranice u kojima je opisana atmosfera straha i zebnje i hodanje po rubu ponora koji vodi do klonulosti, oportunizma i preputanja novom ivotu: "No i grad bili su jedno - zavjerenici protiv ovjeka. Sjena nije bilo, jer nije bilo svjetla. Pomrina se irila i s neba i sa zemlje, silazila je s drvea i krovova i uvlaila se u duu nosei jezu." (39) "utila se jednako nesigurnom na vratima, kroz koja je prodirala no, kao u sobi izmedju zidova, to su je dijelili od svijeta." (52) "... Partizan je donio u kuu opasnost." ... Samo je jedan put ostao slobodan: poslunosti i pokoravanja." (51) "Komesar je zadavao Olgi velikih briga, ali ona je imala i drugih, jo veih. Pitanje: od ega e ivjeti - muilo ju je neprestano." (123) "Ako se elimo odrati, moramo se prilagoditi prilikama..."(130) "Mi smo u vlasti divljih, brutalnih primitivaca. Oni trae od nas da se ponizujemo, i mi to moramo initi, ako elimo ostati na ivotu."(132) Ta je atmosfera straha, spremnosti na kompromis i zebnje da e kompromis otii predaleko opisana impresivno i umjetniki uvjerljivo. U drugom dijelu pojedinci su u drugom planu, a pisac nastoji slikom mnotva uhvaenog u mreu partizanske pobjede pokazati svijetu nakazno lice jednoga krvavog saveznikog pobjednika. Taj drugi dio, upravo zbog naglaska na slikama, koje Mikcu uspijevaju bolje od prikaza likova, djeluje snanije od prvoga, ali ne dostie snagu koju oekujemo. Uspjele su slike varave nade zarobljenika da e se spasiti iz pakla i njihove zebnje da iz krvavoga kovitlaca nee izvui ivu glavu, razoaranja u Englezima, tragedije nedune djece, samoubojstva razoaranih domobrana, osjeaja neposredne opasnosti, ali snagu takvih prizora umanjuju i pomuuju nelogina filozofiranja u beznadnim situacijama u kojima po prirodi dogaanja ovjekovi obrambeni mehanizmi spontano reagiraju na drukiji nain: "Marjanovi nije htio misliti na ono, to je njega i njegove drugove oekivalo naprijed, moda ve u hladu najblie ume, prema kojoj je vodila cesta. Mislio je, da se nije pokazao dorastao svom vojnikom pozivu i da nije savjesno i do kraja izvrio dunost prema domovini. U obraunu predstavnika dviju neprijateljskih ideologija, demokracije i
187
Senj, zb. 24,169-226(1997)
komunizma, podlei e oni, koji budu duhovno slabiji. U tim trenutcima Marjanovi je bio siguran, da e podlei ljudi zapadnjake kulture, ako doe do sukoba izmedju njih i Sovjetskog saveza, ukoliko ne budu nesmiljeni i okrutni kao njihovi neprijatelji i jednaki fanatiari..." (172-173) Takva razmiljanja zarobljenika Marjanovia prije nego je izvrio samoubojstvo skokom u bujicu rijeke djeluju neuvjerljivo i zapravo umanjuju dramatinost i uvjerljivost njegovih posljednjih trenutaka. Mogli bismo rei da i u ovome djelu primjeujemo neujednaenu snagu pripovijedanja, a isto tako djelu manjka jaa kompozicijska povezanost prvoga i drugoga dijela. Ovako knjiga djeluje nedovreno. Osjeamo se dirnutima opisanim tragedijama kao takvima, jer znamo da su one doista dio hrvatske tragine stvarnosti, ali velika pieva ljubav za Hrvatsku koja proima i fabulu i likove i atmosferu, nije bila dostatna za umjetniki dojam. Uzalud je tu bio sav Mikev trud i sva njegova oita, iskrena nastojanja. Mi mu vjerujemo da o dogaajima pria kako su se dogodili ili mogli dogoditi, ali osjeamo da nije bio dorastao toj "jakoj temi". Ipak, to se tie kompozicijskih slabosti, treba rei da je Mikac to djelo zamislio drukije. On je dijelove toga romana 1952. objavljivao u Glasu sv. Antuna pod naslovom "Same meu demonima", a tako se i najavljivalo izdanje ove knjige, na jednom mjestu spominje se i naslov "Dvije ene i crveni", a u predgovoru "Filmu u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj", kao to je ve reeno, spominje se da je Mikac zamislio i drugi dio ove knjige. To moe opravdati neke kompozicijske slabosti i nedoreenost fabule. Analizirajui ovo djelo, Branimir Donat kao dobar poznavalac knjievnosti, koji ima "osjetilo" za prosudbu kvalitete djela, kae da na "razini povijesne faktografije roman 'U povorci smrti' funkcionira. No injenice na kojima temelji priu o dvije sestre i o njihovim muevima koji kao asnici poraene domobranske vojske moraju krenuti na povlaenje povueni opim naivnim uvjerenjem da ih zapadni saveznici jedva ekaju ... utemeljene su na nekim zabludama koje e se, tijekom vremena, pretvoriti u gorko nacionalno iskustvo."25 Donat konstatira da Mikac nije priu znao ni splesti ni rasplesti, da je to djelo primjer deklarativne knjievnosti, puno konvencionalnih rekvizita koji "ne predstavljaju objanjenje ratnog besmisla." "Pria koja se trebala neraspletivo splesti u gordijski vor politike niti se sijee, niti rasplie. Umjesto da nas vodi nekakvom izlazu, pa makar samo i knjievnom, ona nas vraa natrag u deklarativnu knjievnost iji poznati argumenti snae nacionalne emocije, vrste
25
B. DONAT, 1993, 732-733.
188

26
Senj, zb. 24,169-226 (1997)
moralne skrupule a ne djeluju na knjievni iskaz," "nego samo potvruju autorovu nemo da se niz trivijalnih knjievnih konvencija jednostavno preraste i iskae povijesna tragika." .... Mikac nije bio uvjerljiv svjedok sudbine ak ni onda kada ona dijelom bijae i njegova."27 Milan Rakovac u svom osvrtu u Hrvatskoj reviji2* takoer misli da romanu "U povorci smrti" nedostaje realistinost i uvjerljivost i da je Mikac u njemu pokazao svoju umjetniku nemo. Negativne sudove, koji su daleko rjee nego pozitivni izali na stranicama emigrantskog tiska, Mikac doivljava vrlo bolno. Osvrui se na Rakovev negativni sud o tom romanu, u Obrani, u lanku "Cocktail kritiari ili kako se piu knjievne kritike u hrvatskoj emigraciji"29 (u kojem najvie govori o Rakovevu sudu o Raspudievu romanu "Za stolom od kamena") Mikac kae: "Rakovac je pokazao pomanjkanje objektivnosti, temeljne vrline svakog pravog i sposobnog kritiara, i kad je "utvrdio" moju "nemo "iznijeti radnju realistinije, uvjerljivije" (istakao M. M.), dok su strani kritiari naprotiv ustanovili, da piem izvanrednim realizmom." Mikac nastavlja: "U svojoj ocjeni romana 'U povorci smrti' Rakovac je primijetio zlobno: 'Autor pie jezikom razumljivim i iroj italakoj publici, kojoj je roman i namijenjen'. Taj mudrija bez sumnje ne zna ni to, da se jasnoa i jednostavnost izraaja postizavaju mnogim naporima i ustrajnim vjebanjem."... "Bilo bi pogreno misliti, da je Rakovac jedini cocktail-kritiar u hrvatskoj emigraciji. Ima i drugih koji ive - i na alost piu - u uobraenju da e uiniti sebe 'velikim', ako prikau pisca malim." Mikac ima tek djelomice pravo kad kae da je emigrantska kritika prihvatila njegov roman "U povorci smrti" samo pohvalnim rijeima. A. Pl.30 u svom osvrtu u Glasu sv. Antuna kae da se roman ita bez predaha, ali je Mikac grau obradio prema mogunostima svoga knjievnog talenta. "Ne moemo porei vrijednost Mikeva djela, lirsku svjeinu njegovih opisa, ali tehnika njegova romana, crtanje karaktera, raspodjela radnje, bila je apsolutno ograniena opsegom, koji je sam sebi postavio. Mikac je sav u procesu tehnike hrvatskog romana novele. Zaokuplja ga kolektivna katastrofa Bleiburga, koja je zapravo glavni nosilac, ili bi bar imala biti glavni nosilac ovog romana.
26 B.DONAT, 1993,734. "B.DONAT, 1993,735. 28 M. RAKOVAC, 1954, 4, 388-391. 29 M. MIKAC, 1967, 75-76, 9-12. 30 A. PL. (Ante Planika), (pseudonim Ive Lendia, urednika Glasa sv. Antuna), 11. veljae
1955.
189
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
Pojedinane sudbine, kolikogod realne, imaju samo eksplikativnu funkciju kolektivne katastrofe. Svoj uspjeh Mikevo djelo ima, ali nas, koji elimo bleiburku tragediju vidjeti u svom ekstenzitetu i intenzitetu umjetniki rekonstruiranu, prva Mikeva realizacija ne moe zadovoljiti. Treba nakon toga ii naprijed." Antun Bonifai u Kulturnim pogledima Danice od 1. lipnja 1955. ima za to djelo samo pohvalne reenice: "... Marijan Mikac nastavlja tradiciju uskokoga Senja kao najbolji pripovjeda hrvatske emigracije. Ima u Mikevu pripovijedanju neto topla i njena, to dira svaije srce, pa nije udo da su njegova djela ve uspjela na panjolskom kao to e uspjeti na njemakom i engleskom jeziku, kada budu prevedena. ... Mikac je filmskom tehnikom slika (u to se kao tehniar vrlo dobro razumije) postupno razradio hrvatsku tragediju kroz nekoliko jednostavnih predstavnika nae sredine. Kao duboko socijalan pisac Mikac od poetka svoga stvaranja voli takozvane 'male ljude' ('one dolje' kako se izraava Tito). Malograanska srea za nj nije marksistiko ironiziranje nego nazor na svijet... Mikeva je snaga u tome, da je ovim krvavim injenicama dao oblik 'fikcije' i da se to ita 'ugodno' kao pravi roman... Ljudski duh je isto tako potreban zdrave i tene hrane kao i ljudsko tijelo." Iskreno bismo se eljeli sloiti s ovim mislima, ali ako mislimo biti objektivni, onda se moramo prikloniti Donatovim argumentima kao i razmiljanjima A. Pl. i priznati bez obzira na svoje osjeaje daje u romanu "U povorci smrti" snanija tema o kojoj se pie od njezine umjetnike realizacije. Dok u romanu "U povorci smrti" Mikac opisuje one stradalnike komunistikog reima koji su bili na strani Nezavisne Drave Hrvatske, ili kao njezini lojalni inovnici, poput Matije, ili organizirani u hrvatskoj vojsci poput Franje, u drugom svom romanu koji je objavio u emigraciji, "Majin hljeb", opisuje obitelj koja je suraivala s partizanima, ili ih pomaui kao roditelji glavnoga lika Branka, ili izravno sudjelujui u ratu na strani partizana kao Branko. U predgovoru eljko Bebek istie da Mikac u tom romanu ocrtava tragiku hrvatske povijesti neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, koja je jednako pobijedila i pobjednike i pobijeene.31 Naime, glavni lik romana Branko, nakon dolaska iz borbe na strani partizana, ne okusivi tako rei zadovoljstvo ivota u miru i slobodi za koju misli da ju je izvojevao, zbog protestiranja to ga upisuju u Partiju bez njegova pristanka bude osumnjien za suradnju s okupatorom preko brata Ivice, za to ga optuuje njegova nekadanja djevojka Anelka. Osuuju ga na smrt i tako zavrava jednako tragino kao i
31
. BEBEK, 1968, 13-14.
190
Senj.zb. 24, 169-226(1997)
njegov brat, koji je poginuo na drugoj strani. Branku komunistiki reim ne doputa da misli svojom glavom i kanjava ga najteom kaznom jer se otima kalupima. Tako on pred svoju smrt dolazi do uvjerenja da su njegove iluzije kako e svi imati svega u novom drutvu i kako e narod "doi do svojih prava... i stei sreu u pravoj demokratskoj dravi" (39) zapravo samo kula od pijeska. U romanu je Mikac naglasak stavio upravo na to ruenje ideala i razoaranje onih komunista koji u novom drutvu nisu mogli odrei se svoje individualnosti za volju neke neodreene kolektivne sree. elei istaknuti da je i na toj drugoj strani bilo dobrih i potenih ljudi, ali se oni nisu mogli odrati, Mikac po Bebekovu miljenju poruuje svojim itateljima da "samo ljubav, pratanje i tolerancija mogu Hrvatskoj osigurati ljepu budunost." itatelju se meutim namee jedna ira pieva poruka. Branko pred smrt kae: "Umrijet u kajui se da nisam rtvovao svoj ivot kao Ivica - u redovima hrvatske vojske" (80-81), i time namee zakljuak da je trebalo ginuti kao Ivica, na hrvatskoj strani, u hrvatskoj vojsci, a kad se ve to nije uinilo, preostaje samo snaga ljubavi simbolizirana u majinu hljebu. Pripovijetka "Majin hljeb" izala je prvo u zbirci Mikevih pripovijedaka na panjolskom jeziku, a njezine je dijelove Mikac objavljivao u emigrantskim asopisima na hrvatskom jeziku. Likovi su u tom djelu opisani istom tehnikom kao i likovi romana "U povorci smrti". Oni su ocrtani plono, kao tipini predstavnici uobiajenih sudbina komunistikoga raja. Mikac ih nastoji pribliiti itatelju iznutra, na njihovu doivljaju ivotnih zbivanja, njihovu doivljaju drugih ljudi i vlastite sudbine. Branko: "Pokua se sjetiti" "... Napokon se sjetio", "Osjeao se ponien", "Imao je utisak", "Jedva je primijetio", "Napokon je opazio", "Razoarao se", "Ustruavao se", "Kao da se borio sa samim sobom". Otac: "Otac se uplaio", ... "nije mogao zamisliti Branka mrtvim". Majka: "Stidjela se", Ponosila se", "Prosudila je", "inilo joj se", "Uobraavala je", "Bilo joj je strano misliti", "Strepila je", "U njoj se pobudila sumnja". elei na taj nain pokrenuti za tu nesretnu obitelj simpatije i nastojei razviti kod itatelja identifikaciju s pozitivnim likovima, Mikac suprotstavlja drugu stranu, komesara Milana, kojega upoznajemo samo u njegovu "vanjskom" opisu, ali i taj je dan u Brankovu doivljaju: "Branko je raspoznavao samo njegova iroka lea, njegov debeli vrat, stegnut u vojniku bluzu, i njegovu glavu, pokrivenu dugom kosom, zamazanom od zemlje. Bio je siguran da je razoarao svoga prijatelja." (24) Major govori, ljuti se, psuje, obrazlae - a njegovi su osjeaji, bez obzira na to kakvi su, iskljueni iz Mikeva opisa. I Anelka, nekadanja Brankova djevojka, dana je u svojim razmiljanjima, ali ona samo trebaju
191
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
podcrtati ono to je u njoj negativno, dapae demonsko: njezinu spremnost na izdaju ovjeka kojega je voljela i njezin slijepi posluh Partiji, koju je stavila iznad svih ljudskih osjeaja, pa njezina razmiljanja i suvie odraavaju elju za razvijanjem itateljevih negativnih emocija. "Nije joj bilo drago, to se susrela s ocem mladica, kojega nije prestala voljeti, ali je ipak izjavila sve to je vojni tuilac traio od nje, mislei da ga je mrzila. Iako je smatrala kajanje, stid i grinju savjesti nedostojnim osjeajima, kako su je nauili politiki 'komesari' na teajevima u 'umi', nije mogla sprijeiti da je u prisutnosti Brankova oca obuzme udan neugodan osjeaj, koji prije nije poznavala. Stoga je izbjegavala njegove poglede..."(60) "Mislila je na sebe. Jesu li drugarice prislukivale? Jesu li razumjele da je izbrbljala, to je morala zadrati za sebe? Ali one nisu vodile brigu o njoj. Sretne daje proao rat, i ohole da su partizanke, pjevale su jednu partizansku pjesmu. Andjelkin se glas pridruio njihovima." (60-61) U toj zadnjoj reenici krije se slutnja daljnjega raspleta i Anelkine beskrupulozne uloge u njemu. Sve je u toj pripovijesti trebalo biti izrazito dramatino, likovi u jakom kontrastu, u dvostrukim razoaranjima: roditelji, orijentirani partizanski, gube jednoga sina na hrvatskoj strani, drugoga na partizanskoj, Branko se razoarava u djevojci i ideologiji kojoj pripada, srei slobode suprotstavljena je la komunistikog raja. Iako nita vjerojatno nije izmiljeno, iako smo bili svjedoci bezbroja slinih sudbina i slinih ivih pria, upravo to jako potenciranje svega o emu se pria, svih razoaranja, svih pozitivnih osobina jednih i sve zloe drugih, umanjuju vrijednosti ovoga djela. U njemu je ideja daleko jaa od umjetnikog doivljaja jedne stvarnosti. Govorei pomirljivo o pojedincima iz partizanskih redova, Mikac je elio dati i poruku snoljivosti meu ljudima razliitih ideologija i poruku sloge u razjedinjenoj emigrantskoj sredini, "oglasiti" da bez tolerancije ljudi upadaju u krvavi kaos ideolokih obrauna koji unitavaju i pristae i protivnike, dobre i zle, potene i nepotene, nedune i krive. Tu je jo i simbolika hljeba, dapae majina hljeba kao simbola ljubavi i rtve koja nadvladava patnju i mrnju pa ta ideja jo vie istie ono to je ve previe istaknuto. Zato i opet moramo ustvrditi da ni ovo djelo nema onu snagu i uvjerljivost koju mu je Mikac tako napadno elio dati ili je nema upravo zbog toga to je snana ideja zaguila dramatine sudbine i tragedije. Ipak se treba istaknuti da u ovoj knjizi ima dobro isprianih detalja, osobito je uspjela slika ena pred zatvorima i psihikog i fizikog muenja Branka u zatvoru, ali je Mikeva inspiracija kratkoga daha i potopljena u idejnost. Branimir Donat tono (iako djeluje grubo) kae da "od stvarne tragedije naroda, njegove podvojenosti i posljedica starih kao i novih ideolokih zabluda, 192
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
Marijan Mikac nije umio umijesiti valjanu knjievnu pogau, a kamoli ljudski, na literaran nain, iskazanu fascinaciju 'majinim mlijekom'. Simbolom u iji sadraj nije pristojno sumnjati, ali gaje nepristojno nedarovito eksploatirati."32 Moramo se sloiti i s opaanjima Vinka Grubiia u djelu "Hrvatska knjievnost u egzilu": "Potresna sudbina Brankova, njegovih roditelja pa i same dijaboline Anelke, nedoraene su, tek skicirane, jedva meusobno dovedene u svezu, ostavljene bez one tako potrebne romansijerske meusobnosti. A dobar roman ne trpi naslage skica..."33 Ustvrujui da Mikac zapravo kao knjievnik i umjetnik nije bio dorastao dati u romanu "U povorci smrti" i pripovijesti "Majin hljeb" objektivnu stvarnost kao stvarnost umjetnikog djela, moramo ipak napomenuti da su ta djela pisana u posebnim okolnostima, da su raunala s odreenom publikom i njezinim psiholokim sklopom, da su apelirala na nacionalne osjeaje, da su eljela emigraciji govoriti o ljubavi prema domovini i rtvi za nju i da su u tom smislu odigrala pozitivnu ulogu. Zato se znaenje spomenutih dvaju djela i sastoji primarno u njihovim idejnim, politikim i nacionalnim obiljejima, dok su im umjetniki elementi u drugom planu i kriju se u tek mjestimice uspjelim detaljima. Ta dva djela imaju u prvom redu idejno-prosvjetiteljsko nacionalno i politiko znaenje. Mikac je u raznim emigrantskim asopisima objavljivao i svoje pripovijetke, od kojih su neke bile ve objavljene. Toga je sigurno mnogo, pa spominjemo samo ono to nam je dolo u ruke. To je npr. novela "Posljednja hiljadarka" iz zbirke "Mornari, ene, leevi",34 zatim prijevodi novela iz zbirke "Vidas sin valor" (Crvena pomo,35 Otudjenje36 - odlomak iz novele "Uzorna uenica", a vrlo vjerojatno i preostalih pet novela iz zbirke "Vidas sin valor") objavljenih na panjolskom (i kastiljskom jeziku), a onda prevedenih na hrvatski jezik, ali je proces moda tekao i obrnuto, moda su prvi rukopisi bili na hrvatskom jeziku, ali za tu tvrdnju nemamo dokaza pa to iznosimo samo kao pretpostavku.
. DONAT, 1993, 737. V. GRUBII, 1990, 117. 34 Na alost, raspolaemo samo fotokopijom iz Danice na kojoj je poetak te novele, a podaci o godini i broju ne vide se. 35 M. MIKAC, Danica, Kulturni pogledi, srijeda, 6. srpnja 1955. (ostali podaci na fotokopiji koju posjedujemo, neitljivi su). 36 M. MIKAC, 1951, 4, 356-359. U napomeni pie: "Odlomak novele 'Uzorna uenica' iz knjige 'ivoti bez vrijednosti', koja je upravo izala na kasteljanskom jeziku"), to znai da je knjiga odmah izala na panjolskom i kastiljskom.
33 32
193
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
Naili smo i na novelu "Stari morski vukovi",37 u kojoj se bavi svojom omiljenom temom iz mlaih dana: likovima mornara. U njoj je prikazao lik nezaposlenih pomoraca, barba Tonu strojara i bivega kapetana Baia, njihove svakodnevne razgovore u krmama i njihovo iekivanje velikoga broda koji e im donijeti namjetenje. Smisao je njihova ivota "samo ono to je dolazilo s mora i bilo u ma kakvoj vezi s morem: puina i valovi na njoj, vjetar i oblaci, brodovi i amci, mree i ribe. Govorili su malo, ali su se razumjeli i bez rijei." Tih nekoliko reenica treba posluiti samo kao dokaz da je Mikac u inozemstvu nastavio pisati knjievna djela i na izvorno hrvatskom jeziku, a ne samo prevoditi na hrvatski svoja djela pisana panjolski ili ponovno izdavati ve odavno izdana djela. To svjedoi spominjanje njegovih objavljenih novela koje bi tek trebalo pronai (npr. "Bijela Gospa"). Ve smo spomenuli da je Mikac u emigraciji objavio zbirku novela "Vidas sin valor" (ivoti bez vrijednosti). U njoj je opisano sedam naih hrvatskih sudbina u komunistikoj Jugoslaviji, ali je ona u prvom redu osuda komunizma ma gdje on bio. Tu su novele: "El Pan de la madre" (Majin hljeb, objavljena kasnije u zasebnoj knjizi na hrvatskom jeziku), "La alumna modelo" (Uzorna uenica, odnosno Otuenje). (Roditelji, pristae narodno-oslobodilakog pokreta, moraju na zahtjev Partije poslati svoju kerku Blanku u Sovjetsku Rusiju, ime gube svoje dijete i na taj nain dobivaju "nagradu" za svoj doprinos narooslobodilakoj borbi.) "El Avtomvil" (Automobil). (Zagrebaki purger Furek naivno vjeruje u Churchila i Roosevelta, pa ak i Tita, on se nada da e u tom reimu ivjeti lagodno i bezbrino.) "La condesa Companera" (Drugarica kontesa). (Ona pomae partizanima, ali gubi u komunistikom reimu i dragocjenosti i glavu.) "Ajuda Roya" (Crvena pomo). (Industrijalac pomae partizanima i nakon rata gubi itav imetak, i ubija se.) "El Senor Silberstein" (Gospodin Silberstein). (Glavni junak jedva se spasio od nacionalsocijalizma, a u komunizmu gubi sve to je posjedovao.) "El primero entre los Primeros" (Prvi meu prvima). ( Radnik Franjo, partizanski borac prolazi u komunizmu krini put.) Anonimni autor u Glasu sv. Antuna za prosinac 1951. (prema kojemu smo iznijeli gornje podatke) pie o uspjehu koji je ta knjiga doivjela u Argentini, u Brazilu, Portugalu, Kolumbiji i citira komentare iz raznih asopisa u tim zemljama, koji svi istiu uzbudljivost, dramatinost, snagu, istinitost, kojoj se pridruuje "veliko iskustvo ivota i ljudi, iskustvo, koje im daje osobit interes".
Poznato nam je samo daje novela izlazila u Hrvatskom domu, Melbourne, u brojevima za veljau i oujak 1967, na str. 12-13 (2. nastavak) i u travnju 1967, 10-11 (3. nastavak).
37
194
Senj, zb. 24,169-226 (1997)
I Spiridion anko ima za "Vidas sin valor" samo pohvalne rijei:38 "Mikac je pristupio svom djelu ponizno, jednostavno, ljudski, ak i previe skromno, objavljujui da se u njegovoj knjizi radi o "istinitim dogaajima i o realnim osobama, kojima tek mijenja imena osobna i imena mjesta, da im ivima ne bi nakodio, ni njihovoj rodbini, ako su mrtve". "... Mikac uzima svoju istinitu grau u svoje fine i osjetljive ruke, te ju bez truna ideolokih tirada pretvara u sedam jezovitih pripovijesti o sedam sudbina u komunistikom reimu, u sedam toplih ljudskih zbivanja, koja kao takova, sama po sebi, bez deklamacija, bez patetike, bez velikih rijei, bez romantike, bez truna retorike govore sve. to govore? Kako komunizam u naoj zemlji nije imao nikakova obzira ak ni prema onima, koji su ga potajno prieljkivali, koji su ga ak pomagali i rtvovali za njega. ... S druge strane Mikeve pripovijesti nam otkrivaju svu bijedu staroga malograanskoga drutva, jer skoro sve osobe su uzete iz te sredine, koje u svome mediokritetstvu i komoditetu nije bilo u stanju ne samo da se bori protiv komunizma, nego je ak s njime simpatiziralo, jedno iz interesa materijalnoga, da se osigura kod promjene vlasti, a drugo u totalnoj nesposobnosti da etiki koncipira bilo kakovu vrijednost ivota. Pisac nas sasvim mirno, bez strasti, bez suvinih protesta, vodi u svom pripovijedanju kroz taj labirint tuge i jada, zloina i razoaranja, otkrivanja i spoznaja, ali vodi nas zrelo, umjetniki, kroz jednu neprimjetnu nutarnju katarzu, gdje sva njegova lica, kad je ve kasno, u suzama ili pred samu smrt spoznaju svoj grijeh, grijeh svoje naivnosti, ili grijeh svoga sitnoga malograanskoga interesa, ili grijeh rune izdaje prema svojoj domovini i si." anko uz pohvale ima i kritike opaske: On misli da "naglaena 'istinitost' oduzima Mikevim naporima istu atmosferu stvaralakoga u punom umjetnikom smislu rijei"..., ali knjiga je istinsko svjedoanstvo "pred stranim svijetom". U njoj je prema anku Mikac pokazao majstorstvo u postavljanju radnje i razvoju dogaaja, mjestiminu sporost pripovijedanja, mekani blagi lirski stil, ujednaenost i solidnost. On posebno istie vrijednost Rjenika (Vocabolario) na kraju knjige, koji vodi itatelja kroz hrvatsku povijest i prirodu. Osvre se i na Epilog, u kojemu se Mikac obraa itateljima u Argentini, upozoravajui ih na opasnost komunizma i istiui da ovom knjigom ispunjava dunost prema svojoj domovini. Postoji nekoliko razloga zbog kojih smo se trebali osvrnuti i na onaj dio Mikeva rada koji je pisan na panjolskom (i kastiljskom) jeziku. Naime, i u
38
S. ANKO, 1951, 4, 429-430.
195
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
takvim radovima Mikac ostaje na hrvatskom tlu, opisujui hrvatske likove i hrvatske probleme i pribliujui tako italakoj publici panjolskog (i kastiljskog) govornog podruja hrvatsku komunistiku stvarnost. Osim toga, neka od tih djela prevedena su i objavljena u emigrantskom tisku i, napokon, ako elimo cjelovito prikazati Mikev knjievni i kulturni rad, onda ni takva djela ne smijemo izostaviti. U Mikevu knjievnom radu jasno se uouje nekoliko faza. Prva je obiljeena zanosima mladih naih ljudi koji su vjerovali da Hrvatskoj s Istoka dolazi spas i da je srpstvo ona ideologija koja e nam taj spas i donijeti. U knjievnom pogledu on se oduevio anarhizmom i avangardnou zenitista, a takva su se raspoloenja javila prvo u Rusiji, a onda i po itavoj Europi. Ta faza njegova rada pokazuje sposobnost prilagodbe zenitizmu, pokazuje da je imao svoju italaku publiku, da ima smisla za humor i satiru i da se ne obazire mnogo na sredinu koja takva raspoloenja nije uvijek prihvatila, da ide, dakle svojim putem, pa makar to bila i stramputica. U drugoj fazi Mikac naputa zenitizam, ali u novi stil pisanja unosi i neke elemente staroga, humor, satiru, bizarnost, proteste, uz to tematski i priklanjanje problemima stvarnoga ivota. U tu fazu mogli bismo uvrstiti "Doivljaje Morica varca u Hitlerovoj Njemakoj" a i zbirku pripovijedaka "Mornari, ene, leevi". Trea je faza njegov emigrantski literarni rad s potpuno novim obiljejima. U tom radu nema vie humora i satire, on se oslanja iskljuivo na stvarni ivot, stvarne dogaaje, stvarne likove, i nastoji dati toj stvarnosti literarni oblik. To je faza u kojoj u prvom redu apelira na osjeaje itatelja i alje im idejne poruke, ime naruava uvjerljivost i snagu pripovijedanja, ali ujedno faza u kojoj ga italaka publika u emigraciji i tamonja kritika tako rei "nosi na rukama". Sigurno je daje topli prijam upravo takvog literarnog rada mogao Mikca samo potaknuti da nastavi u istom smislu i na isti nain. Za itav Mikev knjievni rad mogli bismo rei iz nae perspektive daje u njemu uvijek neto "promaeno", emu je sigurno krivo i pomanjkanje talenta za jaa i umjetniki vrednija djela, ali u pojedinostima svih njegovih radova, pa ak i onih iz zenitistike faze, a to najvie u treoj fazi, susrest emo dobrih reenica, ivih detalja, uvjerljivih prikaza atmosfere koji su rezultat njegova smisla za sliku, za scenu i filmsko izraavanje. Ukratko reeno: dobar u pojedinostima, Mikac nije uspio napisati knjievno djelo koje bi u cjelini zadovoljilo ne samo idejne nego i umjetnike kriterije. 1%
Senj, zb. 24, 169-226 (1997)
Marijan Mikac kao knjievni kritiar Drugo veliko i opseno podruje Mikeva rada predstavlja njegov rad na polju knjievne kritike, kojim se poeo baviti tridesetih godina. Njegov izbor djela koja prikazuje nije sluajan. On voli teme o pomorcima, sirotinji, ali i o dalekim krajevima i njihovim ljudima. U prikazu knjige Egona Erwina Kischa "Asien grndlich verndert"39 Mikac iznosi i svoje stavove o odnosu Europe i Amerike prema Aziji i o pogrenim shvaanjima da je Azija bez pomoi civiliziranijih osuena na propast. Kisch prema Mikcu dokazuje suprotno. On vodi itatelje u srednjoazijske zemlje, govori o bijelcima kao pljakaima, istie da je u te krajeve prodrla kultura i civilizacija, narod se navikava na racionalnu privredu. "Prividno nepremostivi jaz izmeu dva svijeta: Evrope i Azije, izbrisan je snanim zahvatom nebrojenih ruku... Ne vie dva svijeta, nego jedan svijet, ujedinjen na bazi meusobne saradnje." Usporeujui Travenov "Mrtvaki brod" i Calderonov "Pla praume",40 M. Mikac pronalazi slinosti i podudarnosti izmeu ove dvije knjige. Misli da je "Mrtvaki brod" prva potena knjiga o gusarenju. Povlai paralelu s piscima koji su se bavili tom problematikom pa Lotiju zamjera lanu romantiku, a London je po njegovu miljenju u svojim knjigama o pomorcima zahvalan za sie filma. Mikac misli da autorov humor u ovoj knjizi "pee i boli vie od jadikovanja u prvom dijelu ove knjige". Zakljuuje da je ova prva knjiga remek-djelo, a od pieva smijeha "hvata vrtoglavica". "Pla praume" - "druga ruka istom batinom udara po drugim leima". Svia mu se pristup opisu uroenika i jednostavna objektivnost. Calderonovo pripovijedanje ima prema Mikcu knjievnu, kulturnu i pedagoku vrijednost "za oplemenjivanje i poduavanje djece, male i velike". I knjiga Alberta Londresa "Zemlja abonosa"41 oito je privukla Mikca po svojoj tematici. Iako misli da ona za nas nije dovoljno aktualna, Mikac eli reagirati na problematiku kojom se Londres bavi. U njoj je Londres oslikao poloaj Crnaca i uvjete njihova rada, njihova obespravljenost, bjeanje u susjedne kolonije, veinom engleske, gdje su uvjeti neto bolji. Za Mikca Albert Londres je u prvom redu "ovjek koji je htio da vidi istinu". U osvrtu na knjigu F. C. Weiskopfa "Iz ivota malograana"42 Mikac istie da ova knjiga "otvara pogled iza ograde jedne nimalo mirisne bate
M. MIKAC, M. MIKAC, 41 M. MIKAC, 42 M. MIKAC,
40 39
1932, 7, 274-275. 1932, 6, 237-238. 1932, 9,358-359. 1932, 275-276.
197
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
malograanskog ivota. Bate bez cvijea i plodova". U njoj su prikazani junaci koji stradavaju bez vlastite krivnje, a to su mali prezreni skitnice, nezaposleni i zaposleni radnici, promaeni zanatlije, savjesni inovnici. Istie da Weiskopf pie jednostavno i prirodno, ali mjestimice nejasno. Tema je zainteresirala Mikca i u knjizi A. Malrauxa "Osvajai",43 koju je prikazao u Knjievniku iznosei i vlastite simpatije prema dogaajima koji su se zbivali u Kini, gdje se "probudio narod koji je stoljeima spavao". Zamjerajui knjizi povrnost i pogrene podatke, Mikac istie i ono to je u njoj pozitivno: "daak vjetra sa izvora velike borbe". Kao to vidimo, to su jo godine u kojima je Mikac orijetiran lijevo, prema revolucijama, i daleko od stavova to e ih za nekoliko godina braniti kao veliki borac za nacionalna prava svoje Hrvatske. Vrlo pozitivno miljenje daje Mikac o knjizi Michaela Golda "Jevreji bez novaca".44 I ovdje je tema bliska Mikcu - problematika idova. Mikac se osvre na Goldovu sliku siromanih idova u New Yorku koji se ele obogatiti, a onda hvali Goldovu kritiku sredine iz koje je i sam Gold potekao jer se uspio izdii "nad duhovnu i materijalnu siromatinu svoje okolice". U osvrtu na Trontlovu knjigu "Nevidljivi Tone"45 ponovno uoujemo Mikevu sklonost socijalnoj problematici i izgraen stav o tome kako pisac treba pisati o drutvenim pitanjima. "Kad jedan profesor i pisac ne vidi kod nas socijalnog problema, kojeg ima valjda i u mijoj rupi, je li onda udo, to je 'Nevidljivi Tone' nepotpuna knjiga? Kako bi piscu izgledalo socijalno pitanje u Americi da sluajno nije proitao Adamievog 'Dinamita', da 'Dinamit' nije preveden na na jezik ili da ga Adami nije napisao? to bi g. Trontlu u tom sluaju bio kompas u socijalnoj dungli? Ovo dokazuje da njemu nedostaje kriterij za prosuivanje socijalnih odnosa, a bez toga se ne moe napisati dobru knjigu o malograanima, pa ni o zagrebakim 'purgerima'." Svoje simpatije za pisce koji prikazuju "maloga ovjeka" Mikac potvruje i u prikazu Erenburgove knjige "Moskva na ulici",46 u kojoj je dana slika malograanskog svijeta u Moskvi. "Iako ovaj Erenburgov roman ne see izvan mnogobrojnih gadosti samo jedne malograanske Protone ulice, ipak je to knjiga koja se ita s najveim zanimanjem, djelo koje ima ope znaenje." U vezi s knjigom Mladena St. Duriia "Deveti val", u kojoj urii pie o mornarima, njihovoj bijedi i propadanju duhovnom i duevnom, Mikac kae: "To je svijet bijedan i nesretan, iskoriavan dok ne malake ili ne svisne,
43 44
M. MIKAC, M. MIKAC, 45 M. MIKAC, 46 M. MIKAC,
1932, 391-393. 1933,71. 1934, 8, 132-133. 1933,2,133.
198
Senj, zb. 24, 169-226 (1997)
nesvijestan svog heroizma i snage, neodgovoran za besmislena banenja i mahnitanja. Ostaju ljudi kojima se nemilosrdno poigravaju 'blinji', povlateni i obezbijeeni poduzetnici pretpostavljeni i ona 'majica priroda' u ast koje su blagorodne due ispjevale toliko slatkih pjesmica."47 Ta problematika po Mikevu miljenju zapravo samo stidljivo proviruje iz uriievih redaka, nedostaje objanjenje uzroka tekoga mornarskog ivota i to mu Mikac zamjera, ali s druge strane hvali bistro oko kojim Durii uouje problematiku o kojoj pie. Prikazujui knjigu "Lirika" (u izdanju Hrvatske revije),4* Mikac, uz analizu pjesama Ivana Donevia, Antona Nizetea, Radovana ilica i Ive Kozaranina, iznosi svoje poglede na umjetniki in. "Poezija se ne smije promatrati iz nae 'sitne zemaljske perspektive', a jo manje bismo smjeli da zamjerimo pjesnicima, to ne pjevaju o onome to se nama ini dostojnim inspiracije, i to svijet doivljavaju i osjeaju drukije od nas." Zamjera nejasan kriterij uvrtavanja pjesama, neumjesnost pesimizma koji te pjesme proima i neuvjerljivost njihova mladenakog raspoloenja. Izdvaja iz takve kritike Ivu Kozaranina, koji je po njegovu miljenju najprirodniji, najuvjerljiviji i najrazumljiviji, i zna dobro prikazati prirodu i ljude to u njoj ive. On osim toga, po Mikevu miljenju, jedini zna biti istinski i iskreno vedar. Kozaranin je oito pisac kojega Mikac cijeni, pa mu se u svojim knjievnim osvrtima vraa, piui o njemu pozitivno i pohvalno. Primjer je toga i kritika Kozaraninove knjige "Tua ena":49 "Ipak je Kozaraninu uspjelo da iz sjenovite dubine nezahvalna ivota iznese aku punu crnih bisera." Kozarac zna "svakidanja ivotarenja provincije, njenih monika i njenih jadnika" prikazati na "filmski nain". To je djelo "netendenciozna pjesma prirodi". U njemu je Kozaranin dao "iv i vjeran prikaz jedne ne samo zaostale, ve i tetne sredine, koja jalovo umire i obnavlja se burnom vremenu usprkos, a na tetu narodu koji ju je dao". To je najbolje Kozaraninovo djelo, napisano "snano i temperamentno, gotovo u jednom dahu, svjeeg duha i bistra kritina pogleda". Kao to smo vidjeli iz ovih podataka vezanih uz Mikca kao knjievnog kritiara, on u prikazima knjievnih djela daje svoje ivotne stavove i uplee ih u komentare o obiljejima i vrijednosti djela. Ti su osvrti vrlo kratki, misli su u njima iznesene saeto, pregledno i jasno, a one otkrivaju i Mikeve simpatije i njegova idejna opredjeljenja. On je izrazito sklon piscima i temama u kojima se
47
M. MIKAC, 1934, 8, 382-383. M. MIKAC, 1935, 8, 230-232. 49 M. MIKAC, 1937, 101,8.

48
199
Senj, zb. 24, 169-226 (1997)
slikaju nii slojevi i vie se osvre na idejnu stranu djela nego na estetsku, koja je obino skicirana u vrlo kratkim crtama. Svi mu osvrti djeluju vrlo sreeno, pregledno i saeto, u njima Mikac s minimumom rijei eli osvijetliti bit djela kako ga je vidio svojim oima i doivio svojim literarnim osjeajima i svojim pogledima na ivotne probleme.50 Marijan Mikac kao publicist U to podruje njegova rada mogli bismo uvrstiti i njegov predgovor knjizi "Misija u Hrvatskoj 1941-1946", koju je on pripremio za tisak i napisao joj predgovor. To je dnevnik dr. Josipa (Giuseppe Generoso Carmelo) Masuccija, benediktinca, vatikanskog diplomata i tajnika opata Marconea, izaslanika Svete Stolice kod hrvatskog episkopata sa sjeditem u Zagrebu i znaajan dokument o zbivanjima u Hrvatskoj od 1. kolovoza 1941. do 28. oujka 1946. Mikac u predgovoru (15-25) opisuje stanje u Hrvatskoj u doba Drugoga svjetskog rata kao apokaliptini uas ispunjen bombardiranjem, nasiljem okupatora i buntovnika, strahom od meunarodnog komunizma i sovjetskog imperijalizma, doba obiljeeno Hitlerovom i Mussolinijevom ekspanzijom i djelovanjem meunarodnog komunizma i sovjetskog imperijalizma, neiskrenim odnosom Italije i Njemake prema Hrvatima i njihovim iskoritavanjem sukoba Hrvata i Srba. On naglaava da su hrvatskom narodu jednako opasni i Srbi, i Talijani, i Nijemci, i komunisti. Mikac analizira Masuccijev dnevnik, koji dri iskrenom ispovijeu ovjeka punog razumijevanja za tue patnje, koji se mnogo zauzimao za progonjene i u tom pokazao revnost i hrabrost tekog vremena, zbog ega je i morao otii iz Jugoslavije uoi velikog obrauna s Katolikom crkvom, koji je trebao poeti procesom protiv kardinala Alojzija Stepinca. Piui o Masucciju toplo i sa zahvalnou, Mikac ponavlja neke svoje misli koje je iznosio u itavom razdoblju svoga emigrantskog ivota uvijek na istoj liniji. Njihova se bit krije u reenici "Hrvatska iznad svega". On je uvjeren da se komunistika sila moe svladati samo jaom silom, a samo stvaranje slobodne samostalne hrvatske drave moe biti brana jo veim patnjama i krvoproliima. Pouka koja slijedi iz itanja Masuccijeva dnevnika mogla bi se prema Mikcu saeti u nekoliko bitnih reenica to ih danas doivljavamo kao predvianja zreloga politiara koji kao daje vidio viziju nae lijepe, ali i krvlju natopljene stvarnosti: "Hrvatski i srpski narod ne smiju imati zajedniku dravu, kako je nisu imali
Mikac je objavio i kritiku knjige S. Devia "Polje ivanica", Novosti, 31, Zagreb, 1937, 174, 5, ali nam je taj broj glasila bio nedostupan.
50
200
Senj, zb. 24,169-226(1997)
nikada u svojoj povijesti prije 1918. god. Previe je krvi proliveno medju njima, da bi se ta dva toliko razliita naroda dralo na silu zajedno... Razlike izmedju oba naroda su prevelike, da bi se toliko izgladile suprotnosti, da bi medju njima ikada nastali snoljivi odnosi, koji bi omoguili zajedniki ivot na temelju jednakosti i pravde. Srbi se nikada ne e osloboditi svoje megalomanije i tenje da vladaju i iskoriavaju. Sve, to su oni napisali i uinili u domovini i izbjeglitvu od 1945. god. do danas dokazuje, da nita nisu nauili iz svoje i nae tragedije. Uz ostalo ih mui i udnja za osvetom to su Hrvati pokazali i njima i cijelom svijetu, da su sposobni boriti se i umirati za svoju slobodu i dravnu samostalnost."51 Te reenice ne samo da danas nita nisu izgubile na svojoj aktualnosti nego djeluju i kao da su svjee napisane nakon Domovinskoga rata - danas - perom ovjeka koji je duboko proniknuo u problem hrvatsko-srpskih odnosa i srano se borio za rjeenje to ga je jedino drao ispravnim, ali ga na alost nije uspio doekati. Sline je misli iznosio Mikac i u brojnim svojim lancima napisanim po raznim emigrantskim listovima. U jednima od njih on se osvre na knjige koje se bave naom nacionalnom problematikom, u drugima je izravno potaknut istom problematikom, a uvijek ostaje na nacionalnoj liniji i u okviru suvremenih hrvatskih zbivanja. On je u tim lancima u prvom redu nacionalno angairani kritiar. U ve spomenutom lanku "Cocktail - kritiari. Ili kako se piu knjievne kritike u hrvatskoj emigraciji"52 Mikac nas upoznaje sa stanjem u hrvatskoj emigrantskoj knjievnosti ustvrujui da joj nedostaju i knjievna djela i itatelji. Razlog je tome po Mikevu miljenju to hrvatski emigrantski pisci esto ostaju bez ikakve veze sa svojom domovinom, ive u nepoznatoj sredini, govore stranim jezikom, bore se za svakodnevno preivljavanje. On svoje miljenje ilustrira injenicama: Rajmund Kupareo napisao je prikaz "Hrvatska umjetnika proza u izbjeglitvu" {Hrvatska revija, Buenos Aires, prosinac 1960.) i u njemu jedva uspio skupiti etrnaest knjievnih djela, od kojih su 4 pisana na panjolskom jeziku, a sve je to izalo u petnaest godina! Mnogo toga ostaje u rukopisima jer u inozemstvu nema dovoljno hrvatskih nakladnika, u domovini pak esto se knjige ne ele ili ne smiju objaviti. Malobrojne knjige izloene su strogoj kritici "kritiara iz zasjede" koji sami gotovo nita nisu napisali, a drugima dijele lekcije. Mikac ih zove "cocktail-kritiari" jer njihove kritike podsjeaju na mjeavinu koktela. Meu takve on ubraja Milana Rakovca
51 52
M. MIKAC, 1967, 25. M. MIKAC, 1967, 75-76, 9-12.
201
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
i njegovo negativno pisanje o Gracijanu Raspudiu i njegovu romanu "Za stolom od kamena", a najvie raspravlja o negativnim Rakovevim prosudbama Mikevih knjievnih osobina. Raspravlja i o Vinku Nikoliu, koji je u ocjeni "Stola od kamena" stao na Rakovevu stranu.53 On kae: "Branei svoga prijatelja i suradnika zaboravlja da se (Vinko Nikoli, op. a.) nikada nije zauzeo za hrvatske pisce, koje je taj njegov prijatelj i suradnik oblatio nepravedno, umanjivi vrijednost njihova talenta i njihovih djela, ve je naprosto dopustio kao urednik da budu omalovaavani, i preuivani." Ovaj je lanak dragocjen dokumenat o stanju hrvatskoga tiska i raspravama meu hrvatskim emigrantskim piscima. Mikev prikaz Nikolieve knjige "Pred vratima domovine" opet je izvanredan i dragocjen dokument o kulturnom ivotu nae emigracije.54 Mikac hvali Hrvatsku reviju kao reprezentativan asopis s bogatim i vrijednim sadrajima i oznauje ju kao "ogledalo naega ivota i naih napora, naih uspjeha i poraza, naih nada i razmirica." "Vinko Nikoli okuplja Hrvate u emigraciji bez obzira na njihova opredjeljenja i miljenja, bez obzira na to slae li se s takvim miljenjima ili ne slae, samo je u jednom nepokolebljiv, samo jedan naelni stav ne naputa, a to je uvjerenje da se treba boriti za samostalnu, slobodnu i demokratsku Hrvatsku." Nikoli u svom djelu "Pred vratima domovine" opisuje svoja putovanja po Venezueli, SAD, Kanadi, Engleskoj, panjolskoj, vicarskoj, Njemakoj, Austriji, Italiji, panjolskoj, Brazilu, Urugvaju. Razgovarao je s ljudima razne naobrazbe i raznih zvanja i politikih opredjeljenja. Mikac zamjera Nikoliu nedovoljnu distancu prema problemima o kojima govori jer "urednik Nikoli nije mogao ostaviti pjesnika Nikolia kod kue u Buenos Airesu, ve gaje poveo sa sobom na svoje putovanje". Zbog toga Nikoli gotovo pjesnikim zanosom govori o pokojnom predsjedniku Kennedyju, a udovici Vlatka Maeka daje nerealna obeanja o pomoi koju e dobiti od hrvatske emigracije da ne mora sebe izdravati mukotrpnom zaradom na ivanju. U Clcvelandu na Veliki etvrtak promatra ljude u crkvi i na temelju toga stvara zakljuke s puno emocija da je to bio susret s izgubljenom Hrvatskom. Tako mrane misli obuzimaju Nikolia na itavom tom njegovu putovanju u potrazi za Hrvatima koje ocjenjuje kao ljude koji tre za karijerom i ele se pretvoriti u prave Amerikance. Mikac se usprotivljuje takvim emocijama koje po njegovu miljenju nemaju u stvarnosti dovoljno podloge, koje su prestroge i jednostrane. Stoga spominje reagiranje nekih naih hrvatskih
53 54
MIKAC 1966, 2 (podatak o stranici nepoznat). SENJSKI, 1967, 67-68, 7; 69-70, 5-7.
202
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
emigranata na takve stavove. Nadalje, Mikac zamjera Nikoliu dijeljenje politikih lekcija, osobito u odnosu prema ustakom pokretu, koji za Nikolia pripada prolosti, pa tako po njegovu miljenju nije dobro da se oni koji ustrajavaju na ustatvu ukljue u zajedniko i jedinstveno emigrantsko djelovanje. Mikac to komentira uvjerenjem da se na prolosti gradi budunost i da nema demokracije bez slobodne djelatnosti svih stranaka i pokreta, da se svi mi bez obzira na politika opredjeljenja trebamo boriti za Hrvatsku i daje bitan zajedniki cilj u borbi u kojoj se nijednog istinskog Hrvata ne smijemo odrei. Mikac ima dosta zamjerki Nikolievu jeziku. On na primjerima pokazuje kako Nikoli taj jezik zaboravlja. I pripovijedanje mu ima mana: ono "potsjea esto na prianje bake, koja pria bajke unuadi, jer ima obiaj poeti razgovor ili mu dati nov smjer s 'nego' i 'naime'". Ta e knjiga ipak po Mikevu miljenju ispuniti svoju svrhu, unato Nikolievoj pristranosti i unato Nikolievoj podjeli Hrvata po njihovu politikom opredjeljenju. Zanimljiv je i osvrt Marijana Mikca na knjigu "Stepinac govori" Eugena Beluhana Kostelia, duhovnika Hrvata u panjolskoj i rektora crkve "Esclavas del Corazon de Jesus" u Gandiji.55 Mikac istie kvalitete ove knjige, koje nalazi u tome da Beluhan ostaje objektivan, da se ne daje zavesti svojim pozitivnim odnosom prema Stepincu, i da se strogo dri izvora na temelju kojih je tu knjigu napisao. Te izvore navodi vrlo savjesno, uz neke male propuste, koje Mikac spominje dokumentirano. Usporeuje taj rad s Jesihovom knjigom "Crvena rua na oltaru" (Kanada, 1950.) u kojoj je Jesih dao oduka "svojim osjeajima na tetu samoga djela". Spominje i studiju dr. Stjepana Sakaa "Barbara Stepinac i sveeniko zvanje njezinog Alojzija" (Buenos Aires, 1960), koja je vrlo vrijedan prilog poznavanju Stepineva ivota, ali joj kao i Jesihovoj knjizi po Mikevu miljenju nedostaje potpuno i svestrano osvjetljenje Stepineva ivota. I u Beluhanovoj knjizi ima praznina, kae Mikac, ali on je na 520 stranica svoga djela donio najvie podataka i iznio ih hrabro i bez ustruavanja. Svoj lanak Mikac zavrava preporukom da Hrvati u emigraciji proitaju to vrijedno djelo i tako ujedno odaju poast i "velikom Sinu - muenike Hrvatske". Pod naslovom "Kriarski rat Zvonimira Kulundia za slobodu i istinu u hrvatskoj povijesnoj znanosti. 'Tragedija hrvatske historiografije'"56 Mikac upoznaje itateljsku publiku izvan domovine sa sadrajem ove knjige i njezinom porukom: Ova knjiga "nije samo obraun s nekoliko poznatih linosti, koje se godinama istiu svojim protuhrvatskim radom pod firmom znanosti, ve i osuda
51 56
M. MIKAC, 1968, 83-84, 5. M. MIKAC, 1970, 133-134, 8-12.
203
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
cjelokupna stanja u suvremenoj historiografiji u Hrvatskoj, to je zalutala na stranputicu na tetu bitnih probitaka hrvatskoga naroda". Kulundi ih naziva falsifikatorima hrvatske povijesti i izdajnikim protuhrvatskim klanom. Mikac prati Kulundieve optube i detaljno analizira glavne krivce to ih spominje Kulundi - Nadu Klai, Jaroslava idaka, Vjekoslava tefania, Anicu Nazor, razne "sluajeve" osporavanja (Kosinj, pitanje osnutka kazalita u Hvaru 1612.) U zakljuku Mikac u Kulundievu jeziku pronalazi srbizama i s tugom u srcu ustanovljuje da su se srbizmi uvukli i u hrvatske izbjeglike listove. Moramo s istom tugom napomenuti da ta "bolest" nije mimoila ni Mikca. I knjiga "La Croatie martyre"57 potakla je Mikca na pisanje. Radi se o knjizi "Muenika Hrvatska", koju je sastavio 1942. na temelju dokumenata M. Kovai, a izdalo (kao sivu knjigu) Ministarstvo vanjskih poslova u Zagrebu. Mikac reagira na prijevod te knjige pod naslovom "La Croatie martyre", koji je s nadopunama izaao u Parizu 1970. On kae da je knjiga svjedoanstvo o ubijenim i muenim rtvama etnika i partizana u prvim mjesecima nastanka Nezavisne Drave Hrvatske i nastavlja: "Hrvatski vojnici putem Sive knjige imaju pravo biti tuitelji, a ne tueni. Ona otkriva velikosrpstvo kao jedinu zapreku sredjivanju prilika na europskom jugoistoku. Samo stvaranje drave Hrvatske spasit e taj dio - i tako burna - svijeta od novih potresa. Samo drava Hrvatska je jamstvo za mir, red i sigurnost, jer bi jednom zauvijek prestale srbijanske spletke i zavjere, praene groznim nasljedstvom, preuzetim od balkanskih hajduka, koje u Jugoslaviji u jednakoj mjeri njeguju i etnici i komunisti." Osvrui se na knjigu "Operation Slaughterhouse" (Pothvat klaonica) u kojoj su dani izvjetaji oevidaca o poslijeratnim pokoljima u Jugoslaviji,58 on raspravlja o tragediji hrvatskoga naroda: Zemlja preobraena u krvavu grobnicu 1945., tisue hrvatskih sinova i keri "rtvovani kao ovce na klaonici na sramotu suvremenoga ovjeanstva, koje se bez ikakova prava dii svojom izvanrednom kulturom."... "Hrvatski narod nestaje bez atomske i vodikove bombe"... "Ova knjiga je mnogo vie, nego iscrpna zbirka dokumenata o najstranijoj tragediji u naoj povijesti. Ona je pokuaj uzdrmati zaspalu savjest monih, koji odluuju sudbinom naroda, i stoga je snaan doprinos pravednoj hrvatskoj oslobodilakoj borbi." Mikac misli da je osobito dobro to je pisana na engleskom jeziku jer e taj vrijedni dokument tako stii u mnogo ruku po cijelomu svijetu. Spominje i predgovor, koji je napisao Charles A. Willoughby, ef obavjetajne slube u
57 58
SENJSKI, 1968, 91-92, 19-20. M. MIKAC, 1970, 143-144, 7-9.
204
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
Drugom svjetskom ratu, a osobito istie njegovu tvrdnju da je britanska i amerika vlada suodgovorna za masakr Hrvata u "pothvatu klaonici". Isto tako spominje i Stanka Guldescua, koji daje kratak pregled hrvatske povijesti, i Davida Baxtera, koji analizira odnose izmeu Srba i Hrvata, opisuje teror koji su Srbi vrili u staroj Jugoslaviji, opravdava uspostavu Nezavisne Drave Hrvatske i pie o komunistikom reimu, koji je igrao ulogu "aneoske nevinosti", a Aleksandra Rankovia naziva "najrevnijim ubojicom Jugoslavije". U lanku "Na stranputici" 59 Mikac razmilja o pojmu slobode, demokracije, mira, blagostanja, a onda sve to povezuje i sa stanjem meu hrvatskim emigrantima. "Kako stvari stoje danas, hrvatska emigracija je podbacila u mnogom pogledu i ne moemo se ponositi svojim dosadanjim radom. Mi jo nismo izabrali svoje zajedniko predstavnitvo, koje bi zastupalo hrvatski narod u slobodnom svijetu. Naa je promiba podijeljena, jer svaka skupina hvali svoga konja i poziva se na svoja tobonja prava, da govori i nastupa u ime hrvatskog naroda, a svoje miljenje namee svima kao jedino ispravno. Njihova djelatnost pokazuje, da je demokracija za njih neto drugo, nego to znai ta rije... Od narataja koji je doivio i pretrpio najveu tragediju u hrvatskoj povijesti, trebalo bi oekivati vie pameti, a ne toliku bezglavost, i vie sloge, a ne razdora... Sigurno je, medjutim, da put do slobode ne vodi preko medjusobnih spletaka i blaenja asti naih zaslunih linosti, nastojei unititi ili barem omalovaiti sve, to su oni stvorili." U lanku "Bakljonoe i mi"60 Mikac kao povijesne hrvatske "bakljonoe" navodi (aludirajui i na Juru Francetia) Petra Svaia, Petra Zrinskog, Franju Krstu Frankopana, Josipa Jelaia, Eugena Kvaternika, Antu Starcvia, bracu Radi. Njegov je osvrt izrazito lirski, natopljen snanim emocijama: "Bez ovih i svih drugih velikih sinova hrvatskog naroda, bili bismo igraka svojih krvnih dumana. Oni bi nas zatrti i iskorijenili nakon to bi nam oduzeli sve, to narod ini narodom, ini ivot vrijednim i opravdava nadu u budunost, pa i sam jezik." Posluivi se u jednom lanku naslovom knjige Ante Pavelia "Strahote zabluda",61 Mikac se pozabavio ljudima koji su verbalno protivnici komunizma, ali na djelu se iskazuju kao njegove pristae. Usput spominje i Vinka Nikolia i zamjera mu "demokratska" "prenemaganja i pokajnike lamentacije, kojima se odrekao svoje, ne ba stare prolosti". I opet je zanimljiva njegova vizija
M. MIKAC, 1966, 47-48, 13. SENJSKI, 1967,75-76,7. 61 SENJSKI, 1968, 7-8.

60
59
205
Senj, zb. 24, 169-226 (1997)
buduih dogaaja: "Crvena hijena se veseli i smije, ali mi smo vrsto uvjereni, da e joj smijeh zapeti u grlu jednoga dana." Pod naslovom "eravice" Mikac (pseudonim Senjski)62 analizira pisanje u srpskom emigrantskom mjeseniku Naa re. U vezi sa srpskim reagiranjem na tendencije konfederacije on kae: "Iza tenje hrvatskih komunista za veom samostalnou Hrvatske 'Naa re' oslukuje i 'nasluuje' nita drugo, ve 'prizvuke starevianske nostalgije', ime dokazuje kako ni za Srbe u emigraciji nije tajna (i dobro je to to znaju!) da je duh Ante Starevia i te kako iv ne samo u hrvatskoj emigraciji, ve i u hrvatskoj domovini." Na misao iz Nae reci daje Deklaracija o hrvatskom knjievnom jeziku "prvi veliki nastup podivljalih nerealistikih nacionalizama", Mikac odgovara da e budunost pokazati koliko je Deklaracija "politika utopija" i je li to samo "utopija". (I opet se ovdje pokazuje s jedne strane Mikeva vjera u pobjedu njegovih ideala, a s druge da su njegove procjene i ocjene bile upravo proroanske!) to se pak tie miljenja na stranicama Nae reci da "Jugoslavija potie iz dubinskih tokova u istoriji njenih naroda", Mikac tu "povijesnu dubinu" naziva fatamorganom i nonom ili dnevnom morom. On kae da je jugoslavenstvo "plod irokogrudnosti i naivnosti Hrvata, koji nisu razumjeli, da Drina nije samo rijeka, ve i granica, i to vjekovna povijesna granica, koja dijeli dva naroda, dvije kulture i dvije filozofije". Mikac spominje imena suradnika Nae reci Hrvata - ili kako on to kae - posljednjih Mohikanaca (Stjepan Gazi, dr. Prvislav Grisogono, Ilija Juki, dr. Branko eelj, dr. Jozo Poduje, ing. Vladimir Predavec, ing. Blao Vukovi, Adil Zulfikarpai). Najvie raspravlja o mislima suradnika Nae reci Pavla D. Ostovia, koji u Naoj reci za oujak iste godine objavljuje pismo s dubokom idejom da "ni Bog na nebesima ne zna ko je Hrvat, a ko je Srbin... Prolost je prolost, a pred nama je budunost... Za nju se treba brinuti." Mikac odgovara: "Upravo zato to vodimo brigu o budunosti, i jesmo Hrvati i elimo to ostati!" Uz podnaslov "O komunistima i srbokomunistima" Mikac kae da se jugoslavensko bratstvo i jedinstvo raspada, a "jedini zreli plod politike bratstva i jedinstva je u koja se prolijeva po hrvatskim i srpskim novinama". U lanku "eravice o nama i 'njima'. Isto samo malo drukije ili 'O odnosu Hrvata i Srba'" analizira eraviine misli o Hrvatima i Srbima:63 On pie: "Nova Jugoslavija na tradicijama stare nasilno stvara bratstvo i jedinstvo, ne uspijeva rijeiti nacionalno pitanje. Srbi i Hrvati i dalje idu putem trvenja i mrnje jer je srpski orao promijenio samo boju perja i postao crven. Mrnja
SENJSKI, 1968, 89-90,15-16. 63 SENJSKI, 1968, 99-100, 3.
206
Senj, zb. 24, 169-226 (1997)
Hrvata prema Srbima niknula je kao reakcija na tlaenje, izrabljivanje i istrebljivanje i usmjerena je samo prema Srbima, dok je srpska mrnja okrenuta prema svim narodima koji im se ne daju podloiti." "Uvijek smo pripravni voditi razborite dijaloge sa svojim srpskim susjedom, ali samo o razlazu, a nikada o odranju zajednike drave. Mi se Hrvati moemo medjusobno prepirati, svadjati i razilaziti u raznim pitanjima, ali u ovom smo jednoduni." Svoj smisao za putopisnu prozu, koji je ve pokazao etrdesetih godina u dijelu svoje knjige "Mornari, ene, leevi", Mikac je pokazao u lanku "Od Indijskog oceana preko Pacifika i Atlantika do Carcagente".64 Tu je opisao svoj put (zajedno sa suprugom) preko Pacifika i Sjeverne Amerike do panjolske sa ciljem da posjeti svoje prijatelje u Americi, Kanadi i panjolskoj. lanak je uzoran primjer ivog pripovijedanja o krajolicima i ljudima, o susretima i razgovorima, o Hrvatima u Australiji, o dirljivu doeku u Clevelandu, druenju s prijateljima i suborcima, susretima u Chicagu, a osobito je toplo opisao oca Vendelina Vasilja u upnom dvoru crkve Presvetoga Srca Isusova. Navedeni lanci samo su mali dio onoga to je Mikac pisao u emigrantskom tisku. Ali i tih nekoliko lanaka pokazuje kako je Mikac ivio u emigraciji u trajnom sjeanju na svoju domovinu, kako je imao jasne poglede na potrebu borbe i sloge i vjerovao u pobjedu. Razmiljanja je iznosio tako da su ga svi slojevi mogli razumjeti. Ona imaju intelektualnu razinu i pokazuju veliko Mikevo znanje, a napisana su stilom koji svojom jasnoom i preglednou moe biti uzor svakome novinaru. I taj dio njegova rada karakterizira jedna istoa izraza, izravnost, poteno zadiranje u biti problema, poznavanje prilika i, opet ukratko, angairanost koja ima snagu uvjerljivosti dokumenta i uvjerljivosti izriaja. Ti su njegovi radovi i dragocjen izvor za njegove ivotne stavove i dokaz njegove trajne borbe na crti hrvatstva bez "sektaenja". Marijan Mikac kao filmski radnik Njegov filmski rad pokazuje veliko znanje, ljubav prema poslu koji obavlja i sposobnost da o toj problematici pie ivo, argumentirano i znalaki. Velik dio tih njegovih lanaka objavljen je u Novoj Evropi sredinom tridesetih godina. O emu Mikac pie u tim lancima? lanak "Ideja u filmu i trgovina safilmom"65bavi se problemom odnosa ideje u filmu i cenzure naglasivi da trgovina i ideja esto ne idu zajedno, a
64 65
M. MIKAC, 1971, 148-149, 11-12. M. MIKAC, 1935, 8, 234-237.
207
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
SI. 4. Snimanje njemakog filma u Hrvatskom Zagorju godine 1941. Voditelj proizvodnje Klotsch, porunik S., ga Mikac, Marijan Mikac i F., inovnik njemakog poslanstva u Zagrebu. 66
problem je to vei to trgovcima sa filmom nedostaju intelektualne snage. U lanku "Novi ruski filmovi"67 daje osnovne podatke o nizu ruskih filmova (Ljubav i zavist, Pepu, Granica, Zlatno jezero, apajev, Petar Veliki, Aerograd, Ruski slavuj /film u boji/, Jednom ljeti, Ljubavne zablude, Posljednji kriari, Predstraa). U lanku "Film i kazalite"68 govori o odnosu filma i kazalita, o onome to im je zajedniko, a u emu se razlikuju. Film je, kako kae Mikac, dinamian, kazalina predstava statina; film slobodno svladava prostor i slobodno razvija radnju, u filmu se dobra gluma bolje istie jer je gledatelju optiki blia i prihvatljivija; prednost je kazalita: ivi ljudi i prirodne boje izmeu filma i kazalita ne postoji konkurencija; treba omoguiti nesmetan razvoj jednoga i drugoga na temelju suradnje i razumijevanja. "U razgovorima o
66 Fotografije objavljene u ovom lanku preuzete su iz knjige Marijana Mikca, Film u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj, Madrid, 1971. 67 M. MIKAC, 1935, 8, 265-268. 68 M. MIKAC, 1935, 8, 268 - 272.
208
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
SI. 5. Redatelj njemakog filma, ravnatelj Ravnateljstva za film Marijan Mikac i voditelj proizvodnje Klotsch na imanju Vranicanija u blizini Zagreba.
filmu"69 Mikevi su sugovornici Rihard Richter, direktor Metro-Goldwina, dugogodinji predsjednik Saveza jugoslovenskih kinematografa dr. Aleksandar Aranicki (vlasnik Balkan-Palace kina u Zagrebu, dugogodinji predsjednik "Saveza Jugoslovenskih bioskopa", predsjednik udruenja vlasnika bioskopa) i slikar Jozo Kljakovi. U "Filmskim novinama"70 obavjeuje itatelje o aktualnim dogaajima, koji su kod nas nepoznati, a kojima se strani tisak iscrpno bavi: pitanje senzacionalistikog filma, plasmana senzacionalistikih filmova, brige za djecu u filmovima, tzv. romana u stripovima, tj. crtanog filma, pitanje filma u boji. Kritizirajui dotadanje pokuaje da se filmu dadu ispravne smjernice, on se javlja kao savjetodavac u vezi s tim problemom. Reagirajui na Erenburgovu "Fabriku snova" u lanku "U odbranu filma"71 iznosi zamjerke Erenburgovim mislima u spomenutoj knjizi. Mikac Erenburgu zamjera tendencioznost, povrnost, neobavijetenost, neobjektivnost, nekritinost. Analizira Erenburgove ideje i pobija ih, zavrivi s milju pape Pija XI., koju u
69
M. MIKAC, 1935, 8,273-277. M. MIKAC, 1935, 8, 278-280. 71 M. MIKAC, 1935, 8, 256-264.

70
209
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
potpunosti prihvaa: "To mono oruje, upravljano zdravom doktrinom, moe uroditi velikom koriu, ali, aliboe, esto ono slui uzbuivanju loih uvstava." U lanku "Povodom Bosanske rapsodije"72 daje komentar na taj film koji prikazuje nau zemlju i nae ljude nastojei dati "duu naroda" i naglaava potrebu da se njeguje domai film. Iste godine, u istom broju nailazimo na Mikev lanak "Ruski filmovi kod nas",73 u kojemu kao pozitivnu osobinu ruskih filmova spominje zdrav razum i vrstu vezu sa stvarnim ivotom. Osobito hvali Pastira Kostju, a kudi fotografiju toga filma. Osvre se i na filmove Groza (kod nas Bura), eljuskinci, Pjesma na Volgi, Gospoda Golovljovi i za svaki daje svoja opaanja i kritike primjedbe. U lanku "Film u leksikonu 'Minerva'" Mikac kritizira zanemarivanje filmske problematike u tom leksikonu i naziva odnos urednitva prema filmu "maehinskim". U tom su djelu po njegovu miljenju pojmovi obraeni povrno, domaa je filmska proizvodnja "prola slabo" i dan je nepotpun popis uspjelih filmova. Nakon 1936. vie ne susreemo Mikeve radove u Novoj Evropi. I ovi koje je objavio bjelodano svjedoe kako je Mikac ivo sudjelovao u svim problemima filmske industrije i filmske problematike, da se tim podrujem kretao suvereno, kao iskusan strunjak i odlian poznavatelj problematike, koji pie jasno, nedvosmisleno, izravno i borbeno. Kad govorimo o Mikevu filmskom radu, onda se posebno trebamo osvrnuti na njegova vea djela o filmskoj problematici vezanoj upravo uz hrvatski film. Tu je mala knjiga, vrlo vrijedna sadrajem, "Tri godine rada hrvatskog slikopisa". Na poetku te knjiice Mikac raspravlja o slikopisu kao takvom istiui daje "slikopis trgovina na veliko, trgovanje velikog stila"... a u "vrtlogu svih trgovakih spekulacija i tenja za novanim dobitkom" stoji - ideja (istakao M. M.), koja "nije ni stidljiva nevjesta ni sluajan gost."74 Kako je zarada konaan cilj, a trgovanje sredstvo da se doe do zarade, treba mase odueviti za film, a to e uiniti njegova ideja. Zato je slikopis ne samo trgovina nego i snano oruje ideoloke borbe. Ideje koje namee film vrlo su raznolike, reakcionarne i moderne, smione i servilne, glupe i pametne, a najbolji je film kada ideju uspije dati sjedinjujui svojstva umjetnikog djela. Tu on razrauje iste one misli koje je iznio i raspravljajui na stranicama Nove Evrope o problemu fimske industrije, a u analizi filmske problematike vraa se pitanju odnosa filma i kazalita, i nakon toga opeg uvodnog dijela, u kojemu ima mnogo njegovih "starih" misli, okree se filmu - slikopisu u Nezavisnoj Dravi
72 73
M. MIKAC, 1935,3,87-88. M. MIKAC, 1935,3,88-91. 74 M. MIKAC, 1944,9.
210
Senj, zb. 24, 169-226 (1997)
Hrvatskoj. Opisuje jadno stanje u asu osnutka NDH, osnivanje Ravnateljstva za film 23. travnja 1941., osnivanje Dravnog izvjetajnog i promibenog ureda kod Predsjednitva Vlade (god. 1942.), koji treba promicati interese hrvatske drave sluei se raznim promidbenim sredstvima, a izmeu ostaloga i filmom, i napokon osnivanje Dravnog slikopisnog zavoda "Hrvatski slikopis" ("Croatia film"). Analizira organizaciju toga zavoda, problematiku izrade filmskih tjednika, kratkih filmova i zabavnih filmova. Osobito se osvre na film "Lisinski", koji je stvaran skromnim sredstvima, a postigao je lijep uspjeh. Zavrava razmiljanjima o budunosti hrvatskoga filma: "Budunost hrvatskog slikopisa je u rukama itavog hrvatskog naroda. Samo uz podporu i razumievanje cielog naroda moe i hrvatski slikopis postati ono, to je slikopis ve postao u nekim drugim dravama, a to je luonoa kulture, ponos civilizacije, dobro svih!" (39) Dok je u ovom djelu Mikac problematiku filma uope i filma u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj dao piui izvjetajnim stilom, mirno, objektivno, hladno, drei se iskljuivo injenica i problema, dotle u drugom, ve spomenutom, veem djelu, izdanom u emigraciji, "Film u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj", o istoj problematici progovara na jedan posve drukiji nain. Bit je njegova izlaganja u tom djelu ivo i aktivno, osobno "sudjelovanje" u opisu filmske problematike, koji je nuno povezan s kompletnim drutvenim i politikim ivotom Hrvatske toga doba. Nita neobino kad znamo da je Mikac bio spiritus movens svega to se u Hrvatskoj pokretalo na filmskom podruju, a katkada je vrtlog politikih zbivanja uhvatio i njega u svoje mree i mimo njegove volje i mimo njegove mogunosti da o tome odluuje. Knjiga je napisana u prvom licu i bogati je izvor informacija i o samome Mikcu i njegovim stavovima prema politikim zbivanjima u Hrvatskoj, to vie to se on uope nije trudio da izostavi svoju osobu ili je potisne u drugi plan. Meutim, takav pristup problemu dao je djelu ispovjednu svjeinu i teinu i pribliio ga "lijepoj knjievnosti", tako da se ta knjiga ita s najveim zanimanjem. U "Tri godine slikopisa u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj" Mikac je usredotoen na problematiku koja se jasno vidi iz naslova, a u "Filmu u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj" istu problematiku proiruje i nadopunjuje, pa opisuje susrete s brojnim znaajnim ljudima onoga doba, zauzima stav prema tim ljudima i prema zbivanjima, opisuje svoje neprilike koje je imao zbog "Morica varca" i u staroj Jugoslaviji i u NDH (u obje je knjiga bila zabranjena) i izrijekom spominje vojskovou Slavka Kvaternika kao krivca za njegovo uhienje u NDH. Najspornija reenica iz toga djela, koja ga je skoro dovela i na optueniku klupu, bila je Moricova misao da e se kukasti kri rasplinuti kao 211
Senj, zb. 24, 169-226 (1997)
SI. 6. Glasovita filmska zvijezda Olga Cehova i Marijan Mikac.
magla, koju je policija tumaila kao Mikev osobni stav. (36) Mikac se tada opravdavao da je to stav jednoga idova i da ne bi bilo logino kad idovi ne bi vjerovali u propast Hitlerove drave. Zanimljivo je da zbog toga dogaaja nije bio otputen s posla niti smijenjen sa svoga rukovodeeg direktorskog poloaja. On to tumai kao dokaz kako je hrvatska vlast bila tolerantna i demokratska. Opi je dojam kad se ita to djelo da je Mikac u samom sreditu kulturnoga ivota onoga doba, pa i tadanjega politikoga ivota, to svjedoe njegovi brojni susreti s raznim linostima. Osobito se vrlo plastino usredotouje na opis Nijemaca s kojima je dolazio u dodir. To nisu papirnati likovi, nego stvarne osobe, stvarne individualnosti, i Mikac ih je kao takve znao vjeto opisati. Mitterhammer (njemaki kulturni izaslanik) ostao mu je u sjeanju "kao mlad ovjek bahata vladanja. Drao je tapi i neprestano mahao rukom. Odmah su mu upale u oi slike amerikih filmskih glumaca na zidovima. Mitterhammer je prosvjedovao uljivo i nepristojno, pokazujui tapiem po redu na Gretu Garbo, Mauricea Chevaliera, Gary Coopera, Clarka 212
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
SI. 7. Njemaki filmski umjetnici u Zagrebu: popularni filmski glumac Wolf Albach Retty, otac slavne Romy Schneider, Marijan Mikac, filmska zvijezda Martha Harrell, Josip Klement, ravnatelj UFE u Zagrebu, i Milan Ilini, voditelj promibe zagrebake UFE.
Gablea, Betty Davies i ostale sjevero-amerike filmske zvijezde."(38) "W. Knothe, u ono doba Oberregierungsrat u Ministarstvu vanjskih poslova u Berlinu ... bio je lijep, prosjed ovjek otro urezanih, ali ipak ugodnih crta lica i ivahnih pokreta. Nastupao je kao gentleman i bio je to duom i tijelom." (38) Zanimljivo je i njegovo pripovijedanje o Lidiji Konjedi, eni Romana Konjedia, dopukovnika hrvatske ratne mornarice, koja je u filmu "Lisinski" nastupala pod djevojakim imenom Dominkovi u ulozi Hedvige Banove, a poginula je nakon rata u Zagrebu, dok joj je mu izgubio ivot kod Dravograda. Mikac zna ovdje liniju izlaganja isprepletenu s pripovijedanjem, liniju izvjetaja isprepletenu s literarnim elementima, drati tako u svojim rukama da ne zaboravlja na bitnu problematiku ovoga djela. Pripovijedanje posveuje nizu zanimljivih detalja vezanih uz film: pie kako se snimao film o Poglavnikovu govoru (kako su ga obilazili njemaki i talijanski predstavnici, koji su esto bili u suparnikim odnosima, to je Mikac iskoristio za nae probitke), kako su se 213
Senj, zb. 24, 169-226 (1997)
uvozili filmovi, prikazivali filmski tjednici, kako je nastojao obogatiti skromnu opremu za film, kako su se kolovali strunjaci. Vrlo je zanimljiv i dio u kojemu pria o prvom hrvatskom zabavnom filmu, "Lisinskom", i svojoj ulozi u stvaranju toga filma, ali i nezadovoljstvu redateljem, koji je suvie naglasio Lisinskijeve fizike nedostatke. Mikac ipak dri da je taj film, unato slabostima, uspio. Ono to je u njemu najpozitivnije, Mikac je saeo u ovim reenicama: "Film 'Lisinski' je predstavio Hrvate kao napredan i kulturan narod. Predstavio nas je tako radi ljepote i vrijednosti Lisinskieve glazbe, a i radi umjetnikog filmskog stvaranja u to doba, kad se vie ruilo, nego gradilo u svijetu." (86) Zadnje stranice knjige Vi Mikac je posvetio opisu posljednjih dana NDH i dolaska partizana u Zagreb, opisu SI. 9. Lidija Dominikovi kao Hedviga Banova u filmu "Lisinski" svoga uhienja i slici zatvorenika koje je susretao, slici logora u kojemu je boravio, bijegu iz domovine i izostanku pomoi koju je oekivao kod prijatelja u inozemstvu. Zavrava s nekim mislima koje se stalno provlae kroz njegove lanke u emigraciji: "Nijedan narod ne nailazi na toliko nerazumijevanja u svijetu kao hrvatski. Ne trebamo se medjutim uditi, da stranci ne shvaaju nau prolost i nau sadanjost, kad ih ne shvaaju ni toliki medju nama. I ne trebamo biti iznenadjeni, da nas ocrnjuju drugi, kad ocrnjujemo sami sebe. Toliki piu o zlu, to se dogodilo u Hrvatskoj, a rijetki piu o dobru, to se dogodilo u isto doba u istoj Hrvatskoj. Narataj koji je pretrpio tragediju Bleiburga i mareve smrti, morao bi biti ozbiljniji i svijesniji svoje odgovornosti. Ako ne postanemo razboriti i sloni, iskopat emo sebi nove grobove. I sami emo biti krivi, ako dodje do nove hrvatske tragedije!" (102) Knjiga "Film u Nezavisnoj dravi Hrvatskoj" posljednje je Mikevo vee djelo prije njegove smrti, a ujedno i najbolje. U njoj je uspio izvanredno svjeim stilom, natopljenim nekada humorom, nekada tugom, a uvijek iskrenim i dojmljivim reenicama, dati sliku naega ivota daleko bolje nego u ikojem
214
Senj, zb. 24, 169-226 (1997)
svom drugom djelu, a osim toga dao je isto tako dragocjen i vrijedan dokument o stvaranju nae nacionalne kinematografije. U knjizi ima i opet zapaanja koja djeluju potpuno suvremeno, kao da je Mikac predvidio krvava zbivanja na hrvatskom tlu u vezi sa stvaranjem slobodne hrvatske drave i kao da je slutio da samo sloga u takvim trenutcima moe osigurati opstojnost itave nacije. A ta njegova misao o slozi upravo je crvena nit svih njegovih emigrantskih djela, bez obzira na to u koju ona vrst pripadaju. Odnos Marijana Mikca prema hrvatskom jeziku U cjelovitoj i zaokruenoj slici Mikeva rada i njegovih pogleda znaajno mjesto pripada i njegovu odnosu prema hrvatskom jeziku. U prvoj fazi svoga rada Mikac je pisao ekavski, srpski. Oduevljen zenitizmom i njegovom ideologijom, on u toj fazi kae: "U komuniciranju zenitizam je uvrstio ekavtinu, poto je len prekapati Boraniev ijekavski pravopis."75 U drugoj fazi njegov se odnos prema hrvatskom jeziku mijenja i u praksi i na teoretskom polju. Zanimljiva je u vezi s tim problemom njegova polemika s Milanom Dimoviem na stranicama Nove Evrope. U lanku "Jezik u filmskim tekstovima"76 iznosi probleme koji objektivno nastaju pri prevoenju i ograniavaju mogunosti dobrog prevoenja, ali se najvie osvre na nepotrebnu upotrebu ekavskih izraza. Kako se filmovi prevode u Zagrebu, a korigiraju u Beogradu, u tim prijevodima ima dosta rijei koje iritiraju Zagrepane: " a k i r e , p a n t a l o n e , l e n s t v o v a t i , s v i r e p , b a r o n , v asp i t a n j e ,b e l e k a ,s t a l a c ,b e k s t v o " (spac. M. M.), nadalje, esto se mijea ekavtina i ijekavtina, "a sve je to pitanje razlika izmeu zagrebakog i beogradskog knjievnog jezika", u emu se jo ni nai filolozi nisu nagodili (a moda i nee skoro)". Odgovorni su oni koji "po t o - p o to t r a e o v u k o n t r o l u f i l m s k i h t e k s t o v a p r i j e n e g o to je j e d a n k n j i e v n i j e z i k p o s t a o o b a v e z a n za sve k o l e i sva n a d l e t v a , pa i za c i j e l u t a m p u " (spac. M. M.). Mikac ima i rjeenje: "A kad smo ve tako 'bogat' narod, neka se onda dopusti naizmjenina upotreba dviju pa i vie rijei za isti pojam, da svakomu bude pravo i da svakomu bude razumljivo - dok ne doe vrijeme da se i u naem knjievnom jeziku slonim silama oisti penica od kukolja." Odgovara mu Milan Dimovi u sljedeem broju iste godine pod naslovom "Jezik u filmskim tekstovima". On priznaje Mikcu da odlino poznaje tajnu
75 76
M. MIKAC, 1923, nepag. M. DIMOVI, 1935, 60-63.
215
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
filmskog mehanizma, ali misli da grijei kad raspravlja o jeziku. Dimovi dri da njegov (Dimoviev) jezik pomae stvaranju zajednikoga knjievnog jezika, a kad mijea ekavtinu i ijekavtinu i terminologiju, ini to dobronamjerno. Mikac mu uzvraa pod naslovom "Jo malo o jeziku filmskih tekstova",77 upotrebljavajui otriji ton i Dimoviev odnos prema jeziku naziva diktatorskim. On opet istie neke stvari bitne za filmski jezik: u prevoenju treba voditi rauna o sceni, duini dijaloga, promjeni slika, a narjeja se ne smiju mijeati. Jedinstveni knjievni jezik ne postoji, ponovno podvlai Mikac, i nema smisla stvarati ga dok se taj problem ne rijei u koli, knjievnosti, tisku i administraciji. Tu se ve vidi velika promjena njegovih pogleda na jezik, iako je on ovdje jo uvijek kompromisan, blag, tolerantan. Naime, od takvoga stava, preko kompromisnosti izraene na stranicama Nove Evrope (jugoslavenski orijentiranog lista u kojem se lanci objavljuju latinicom i irilicom, ekavski i ijekavski, ali uglavnom "srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski") pa do stavova o jeziku koje iznosi u emigrantskim listovima on je nainio veliki korak, idejno zaokrenuvi od srpstva i srpskog jezika, preko kompromisnoga hrvatskosrpskoga do hrvatskoga jezika, do borbe za ist hrvatski jezik. Naravno, treba uzeti u obzir da su katkada i lektori utjecali na njegov jezik i mijenjali ga, ali ostaje injenica da je suraivao u jugoslavenskom listu kakva je bila Nova Evropa, daje slao svoje priloge u Beograd znajui to e se s njima dogoditi, da je i u tekstovima u zagrebakom tisku bio nepotrebno "tolerantan". U emigraciji Mikac je veliki borac za prava Hrvata na svoj vlastiti jezik. U lanku "Hrvatski jezik u opasnosti"78 on se zalae za isti hrvatski jezik, istie njegovu samosvojnost i na primjerima dokazuje razliku izmeu hrvatskoga i srpskoga jezika. Taj njegov lanak potpuno je na onoj liniji koju brane nai lingvisti u Deklaraciji i za koju se zalau godinama prije i poslije nje u brojnim lancima i knjigama. Mikac na primjerima dokazuje razliku: (brija-berberin, kinematograf-bioskop, hlae-pantalone / akire, brod-laa, luka-pristanite, sidro-lenger, morski pas-ajkula, grah-pasulj, mrkva-argarcpa, ria-pirina, konobar-kelner, napojnica-baki, zrak-vazduh, svemir-vasiona... itd., itd.), usporeuje rijei koje kod Srba i Hrvata imaju razliito znaenje (voz, naunik) i kao tree navodi rijei koje imaju isti korijen, ali su im oblici u oba jezika razliiti u pojedinim glasovima (konop-kanap, jamac-jemac, barbar-varvar), i rijei koje se u hrvatskom jeziku doivljavaju kao nakazne (plajvaz, inija, irak, pikavac, jestastvenica, ferdek...). Mikac dobro opaa da se razlika izmeu
M. MIKAC, 1935, 60-63. . MIKAC, 1966, 85-86, 17-18.
216
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
tih dvaju jezika ne krije samo u rijeima: "Svaki jezik ima svoj vlastiti duh, svoj posebni nain izraavanja... U jeziku se oituju i svojstva jednog naroda, njegov odnos prema ivotu i blinjima." Hrvatski jezik u opasnosti je, i to ne samo u domovini, gdje postoji i prisila to se tie jezika, nego i u emigrantskom tisku, za to prema Mikcu nema opravdanja. Kad govorimo o Mikevu odnosu prema jeziku, moramo ustvrditi na temelju njegove vlastite jezine prakse da ni on sam, koliko se god trudio, nije u potpunosti svladao hrvatski jezik i da u njegovim tekstovima iz ove faze njegova rada jo uvijek katkada ima srbizama. To je Mikev "dug" vlastitim zabludama, iako duh hrvatskoga jezika i konstrukcija njegove reenice u ovoj fazi knjievnog i publicistikog rada ivo svjedoe da pie dobrim i lijepim hrvatskim jezikom i da se potvruje kao istinski borac za pobjedu hrvatskog jezika. Zakljuak Marijan Mikac bio je vrlo plodan knjievnik. (Uz njegova objavljena djela trebamo spomenuti i ona koja su ostala u rukopisu: djelo "Imaginarni brodolom. Drama na podmornici", najavljeno u knjizi "Fenomen majmun", romani "Oluja", "Crni bogovi" i "Nita manje nego istina" i novele "Brodsko roblje",79 a i objavljeni roman "U povorci smrti" tek je dio romana "Same meu demonima"). Isto je tako bio plodan knjievni kritiar, publicist, filmski radnik. Od svoje najranije mladosti on je nastojao biti u aritu kulturnih zbivanja i dati im biljeg svoje osobnosti. U tom njegovu nastojanju i u njegovu itavom ivotnom putu uoujemo neto tuno pa i tragino ne samo za njegov osobni put nego i za sudbinu i ulogu hrvatskoga intelektualca u raznim politikim i idejnim previranjima. Zanesen zenitizmom, dakle balkantinom, ekavtinom, srpstvom, barbarogenijem, anarhijom, on se nalazi na strani koja je suprotna hrvatskim interesima, koja im je izravno suprotstavljena, a ivotni ga putovi odvode na druge i posve drukije idejne obale, u sluenje Hrvatima i Hrvatskoj. Iako je volio maloga i ponienog ovjeka, proletera, on nikada nije prigrlio ideje komunizma; iako je uvijek pokazivao simpatije za Nezavisnu Dravu Hrvatsku, on nije bio lan ustakog pokreta i nikada nije volio ni Nijemce, ni Talijane, ni Maare. Tematski okrenut iznoenju socijalnih problema, volio je pisce koji su svojim djelima dali i socijalni znaaj, a u treoj se fazi svojega rada bavio primarno nacionalnim problemima. Od averzije prema Boraniu ("zenitizam je uvrstio ekavtinu poto je len prekapati po Boranievu pravopisu")
79
Radni skup Drine u Biljeci "O piscu", Film u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj, str. 10.
217
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
SI. 10. Proslava stotog izdanja Hrvatskog slikopisnog tjednika u prostorijama Dravnog filmskog zavoda "Hrvatski slikopis" ("Croatia film") godine 1943. Ravnatelj zavoda Marijan Mikac se zahvaljuje namjetenicima na uspjenom radu.
on prolazi put do uvjerenja da sastavni dio slobode hrvatskog naroda predstavlja i slobodan hrvatski jezik i bori se za ta uvjerenja u svojim emigrantskim lancima. Od pisca bizarnih, pa i morbidnih tema ("Mornari, ene, leevi") on postaje sentimentalni romantiar ("Majin hljeb", "U povorci smrti", "Vidas sin valor"). Od hladnog, anonimnog izvjetaa u "Tri godine hrvatskog slikopisa" postaje u "Filmu u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj" dokumentarist-pripovjeda. Od ovjeka koji u fabuli svojih djela nije zainteresiran za sliku specifino hrvatske drutvene problematike, nego je vie zabavljen opeljudskim temama, postaje ovjek koji je toj problematici okrenut na takav nain da u njoj rtvuje umjetnike elemente za ideju, postaje pisac zaokupljen iskljuivo problematikom svoje vlastite nacije. Od satiriara postaje "prozni liriar", podrugljivi ton zamjenjuje ozbiljnim, anarhinost podreuje sustavu, individualnost kolektivu. U idejnom pogledu njegove poetne zanose ne moemo ni slijediti ni razumjeti, nasuprot tome, njegov rad u NDH i dvadeset i pet njegovih godina ivota u emigraciji mogu biti uzor hrvatskom ovjeku, u prvom redu uzor hrvatskom intelektualcu, kako se slui Hrvatskoj i kako se za nju bori. 218
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
Gledajui na literarni rad Marijana Mikca, moramo ustvrditi zajedno s Vinkom Grubiiem da se u "njegovim djelima osjea jak fragment, solidan torzo, ali ujedno i nedoraenost, a iz nje proizlaze i mnoge druge knjievne mane."80 Moramo se sloiti i s kritikim opaskama i zapaanjima Branimira Donata u spomenutom eseju, ali moramo neto rei i "u Mikevu korist". On je u prvom redu svojim knjievnim djelima koja su nastala u emigraciji budio i hranio nacionalne osjeaje Hrvata i isticao moralne vrednote u koje oni moraju vjerovati ako ele opstati i odrati se, on je i pogodio ukus italake publike kojoj je namijenio svoja djela, a nastojao je i svojim djelima na panjolskom jeziku zainteresirati strani svijet za nau hrvatsku patnju i upoznati strane itatelje sa traginim zbivanjima u Hrvatskoj, pa u tome vidimo vrijednost njegovih knjievnih djela, pogotovo djela iz tree faze njegova rada, koja imaju poglavito idejne i moralne kvalitete, dok su im estetske fragmentarne. Kod njega emo nai dobrih stranica, uspjelih slika, realistinih dijaloga, i moda bi se razvio u boljega pisca da ga u dugogodinjem emigrantskom djelovanju i pisanju nije zaveo i velik uspjeh koji je svojim djelima postigao, kao i brojne pozitivne ocjene njegovih djela, kojih je bilo mnogo vie nego negativnih i koje su podgrijavale njegovo uvjerenje da je na pravom putu, da je "mnogim naporima i ustrajnim vjebanjem" uspio svladati vjetinu stvaranja dobroga knjievnog djela i postii "izvanredni realizam".81 Kao knjievni kritiar Mikac je u svojim knjievnim kritikama s mnogo razumijevanja iznosio socijalne teme, a znao je u kratkim crtama iznijeti bit djela i njegove vrijednosti. Na tom je podruju pokazao irinu znanja, dobro poznavanje nae i strane knjievnosti, i sposobnost jasnog i preglednog izlaganja i uoavanja aktualnih problema. Imao je mnogo smisla za novinarski rad. Znao je odabrati zanimljivu temu i o njoj zanimljivo i ivo pisati, znao se boriti za svoje stavove, izlagati jednostavno i jasno, razvijati logino misao i iznijeti argumente za svoje tvrdnje, a iznad svega itatelja navesti na razmiljanje o problemu kojim se bavio i uvjeriti ga da su njegove, Mikeve, misli ispravne. Kao filmski strunjak bio je odlian, uostalom, bio je za to polje rada i osposobljen dugogodinjim studijem filmske umjetnosti izvan svoje zemlje, u Americi. Kao pisac "Filma u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj" ostavio je uzorno djelo, u kojemu je spretno isprepleo "dokumentarne" elemente s "literarnim". Stranice te knjige uzbudljiva su i uvjerljiva slika razdoblja NDH i iskrena i
80 81
V. GRUBII, 1990, 118. M. MIKAC, 1967, 75-76, 9-12.
219
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
dojmljiva ispovijed ovjeka u tom vremenu. Tu pronalazimo i "ljepotu u jednostavnosti" i "izvanredni realizam", za koje je Mikac bio uvjeren da ih je dostigao, a koje u svojim djelima iz podruja lijepe knjievnosti ostvaruje tek u pojedinim slikama, zahvaljujui svom smislu za scenu, za "kadar", odnosno onom talentu koji je daleko bolje pokazao na polju filma. Kao politiar i kulturni radnik bio je u aritu zbivanja i previranja i pokazao se i marljivim i portvovnim. Njegove misli o odnosu Hrvata i Srba i traginosti toga odnosa za hrvatski narod, njegove proroke slike krvavoga konanog obrauna koji neminovno dolazi, itaju se s najveim zanimanjem, a njegov rijetko plodan publicistiki rad na stranicama emigrantskih listova moe biti uzor kako se pie i kako se bori za svoje ideje i svoja uvjerenja. Marijan Mikac, osrednji pisac, uspjean samo u fragmentima svojih literarnih djela, izvanredni publicist i erudit na polju filmske umjetnosti, svojim je ukupnim radom, svojim ivotom, koji je posvetio "promicanju hrvatske kulture i imena",82 bez obzira na uoene nedostatke i slabosti, zasluio znaajno mjesto u hrvatskoj kulturi, hrvatskom novinarstvu, povijesti hrvatskog filma i hrvatskoj politici i stoga se nadamo da nee vie biti "nepoznat" i "zaboravljen". Upotrijebljena literatura ANONIMNI AUTOR, 1925. - M. Mikac: Fenomen majmun (Roman, izdanje Zenita, Beograd 1925), Jugoslavenska njiva, 9, Zagreb, 1925,4,152. V. BABI, 1923. - V. Babi, Marijan Mikac: Efekt na defektu, Zenit, Beograd, 1923, Venac, 9, Beograd, 1923, 4-5, 356-360. . BEBEK, 1968. - eljko Bebek, Predgovor knjizi Majin hljeb, Drina, Madrid, 1968, 13-14. A. BONIFAI, 1955. - Ante Bonifai, Marijan Mikac: U povorci smrti, Danica, Pitsburg, Kulturni pogledi, srijeda 6. srpnja 1955. S. BRBI, 1972. - U spomen Marijanu Mikcu, Obrana, Madrid, 1972, 164 (rujan) . . ORI, 1991. - imun Sito ori, 45 hrvatskih emigrantskih pisaca, Minerva, Zagreb, 1991, 68-69. M. DIMOVI, 1935. - Milan Dimovi, Jezik u filmskim tekstovima, Nova Evropa, 28, Zagreb, 1935, 3, 83-86.
82
1991, 117.
220
Senj, zb. 24, 169-226 (1997)
B. DONAT, 1993. - Branimir Donat, Zaboravljeni i nepoznati Marijan Mikac, Kolo Matice hrvatske, 3, Zagreb, 1933, 9-10, 711-737. V. GRUBII, 1990. - Vinko Grubii, Hrvatska knjievnost u egzilu, Knjinica Hrvatske revije, Miinchen-Barcelona, 1990,116-117. HRVATSKI LEKSIKON, knj. 2, Leksikon i Leksikografski zavod "Miroslav Krlea", Zagreb, 1997, 103. D. KATUNARI, 1995. - Duko Katunari, Povratak barbarogenija. Odnos imaginarnog i zbiljskog u knjievnom pokretu zenitizma, Belus, Zagreb, 1955. M. MAGLICA, 1972. - M. Maglica, Smrt knjievnika Marijana Mikca. 1903.1972., Hrvatska revija, 22, M.nchen-Barcelona, 1972,2-3, 390-391. G. MASUCCI, 1967. - Giuseppe Masucci, Misija u Hrvatskoj. Dnevnik 19411946, Drina, Madrid, 1967. M. D., 1938. - M. D., Jedan hrvatski roman o Hitlerovoj Njemakoj, Knjievnik, 11, Zagreb, 1938, 4, 187-188. Lj. MICI, 1923. - Ljubomir Mici, Vo imja zenitizma, u: Efekt na defektu, Zenit, Beograd, 1923, nepag. M. MIKAC, 1923. - Marijan Mikac, Efekt na defektu, Zenit, Beograd, 1923. M. MIKAC, 1923. - Marijan Mikac, Kontracveba gospodina, Zenit, 3, Zagreb, 1923, 22, 6. M. MIKAC, 1923. - Marijan Mikac, Zenit-spektar, Zenit, 3, Zagreb, 1923, 22, 5. M. MIKAC, 1923. - Marijan Mikac, Pesma dvadesetom cucku, u: Efekt na defektu, Zenit, Beograd, 1923, nepag. M. MIKAC, 1925. - Marijan Mikac, Fenomen majmun. Zenitistiki roman. Roman je veseo jer niko nikoga nije ubio i niko nije umro, Zenit, Beograd, 1925. M. MIKAC, 1926. - Marijan Mikac, Pod teretom lengera, Sirena, Beograd, 1926. M. MIKAC, 1932. - Marijan Mikac, Michale Gold: Jevreji bez novaca, Nolit, Beograd, Knjievnik, 5, Zagreb, 1932, 2, 71. M. MIKAC, 1932. - Marijan Mikac, B. Traven: Mrtvaki brod. - Ventura Garcia Calderon: Pla praume, Knjievnik, 5, Zagreb, 1932, 6, 237238. M. MIKAC, 1932. - Marijan Mikac, F. C. Weiskopf: Iz ivota malograana, Biblioteka savremenih pisaca, Zagreb, Knjievnik, 5, Zagreb, 1932, 7, 275-276. M. MIKAC, 1932. - Marijan Mikac: Najnovija knjiga Egona Erwina Kischa: Asien grndlich verndert (Azija iz temelja promijenja), Erich Reiss Verlag, Berlin 1932, Knjievnik, 5, Zagreb, 1932, 7, 274-275. 221
Senj, zb. 24, 169-226 (1997)
M. MIKAC, 1932. - Marijan Mikac, Albert Londres: Zemlja abonosa, Nolit, Beograd 1932, Knjievnik, 5, Zagreb, 1932, 9, 358-359. M. MIKAC, 1932.- Marijan Mikac, A. Malraux: Osvajai, Knjievnik, 5, Zagreb, 1932, 10, 391-393. M. MIKAC, 1933. - Marijan Mikac, Uja Erenburg: Moskva na ulici, Knjievnik, 6, Zagreb, 1933, 2, 133. M. MIKAC, 1934. - Marijan Mikac, Mladen St. Durii: Deveti val, Knjievnik, 7, Zagreb, 1934,8,382-383. M. MIKAC, 1934. - Marijan Mikac, Stjepko Trontl: Nevidljivi Tone, Vlastito izdanje, Zagreb 1934, Knjievnik, 7, Zagreb, 1934, 3, 132-133. M. MIKAC, 1935. - Marijan Mikac, "Lirika" (u izdanju "Hrvatske revije", Zagreb 1935), Nova Evropa, 28, Zagreb, 1935, 8, 230-232. M. MIKAC, 1935. - Marijan Mikac, Novi ruski filmovi, Nova Evropa, 28, Zagreb, 1935,8,265-268. M. MIKAC, 1935. - Marijan Mikac, Ruski filmovi kod nas, Nova Evropa, 28, Zagreb, 1935,3,88-91. M. MIKAC, 1935. - Marijan Mikac, U odbranu filma, Nova Evropa, 28, Zagreb, 1935,8,256-264. M. MIKAC, 1935. - Marijan Mikac, Povodom Bosanske rapsodije, Nova Evropa, 28, Zagreb, 1935, 3, 87-88. M. MIKAC, 1935. - Marijan Mikac, Jezik u filmskim tekstovima, Nova Evropa, 28, Zagreb, 1935, 2, 60-63. M. MIKAC, 1935. - Marijan Mikac, Jo malo o jeziku filmskih tekstova, Nova Evropa, 28, Zagreb, 1935, 4, 140-145. M. MIKAC, 1935. - Marijan Mikac, Film i kazalite, Nova Evropa, 28, Zagreb, 1935,8,268-272. " M. MIKAC, 1935. - Marijan Mikac, Razgovori o filmu, Nova Evropa, 28, Zagreb, 1935,8,273-278. M. MIKAC, 1935. Marijan Mikac, Filmske novine, Nova Evropa, 28, Zagreb, 1935, 8, 278-280. M. MIKAC, 1936. - Film u leksikonu "Minerva", Nova Evropa, 29, Zagreb, 1936, 1,30-32. M. MIKAC, 1937. - Marijan Mikac, Doivljaji Morica varca u Hitlerovoj Njemakoj. Satirini roman, Slovo, Zagreb, 1937. M. MIKAC, 1937. - Marijan Mikac, Ivo Kozaranin: Tuda ena. Trea knjiga Drutva hrvatskih knjievnika, Novosti 31, Zagreb, 1937, 101, 8. M. MIKAC, 1938. - Marijan Mikac, Prefina je! Drugu! (ulomci iz brodskog dnevnika), Knjievnik, 11, Zagreb, 1938, 9, 473-476.
222
Senj, zb. 24,169-226 (1997)
SI. 11. Sveano otvorenje meunarodnog zasjedanja filma uske vrpce u Zagrebu godine 1943. Pozdravni govor dri Marijan Mikac.
M. MIKAC, 1942. - Marijan Mikac, Mornari, ene, leevi, Zagreb, 1942. M. MIKAC, 1951. - Marijan Mikac, Otudjenje (odlomak novele "Uzorna uenica"), Hrvatska revija, 1, Buenos Aires, 1951, 4, 356-359. M. MIKAC, 1951. - Mariano Mikats, Vidas sin valor, Editorial Difusion, Buenos Aires, 1951. M. MIKAC, 1953. - Marijan Mikac, Same medju demonima (odlomci), Glas sv. Antuna, Buenos Aires, 1953 1, 24-25. M. MIKAC, 1954. - Marijan Mikac, U povorci smrti. Roman iz hrvatske tragedije 1945, Hrvatski izdavalaki zavod Croatia, kolo 2, knj. 2, Chicago, 1954. M. MIKAC, 1955. - Marijan Mikac, Crvena pomo, Danica, Kulturni pogledi, Pitsburg, 29. lipnja i 6. srpnja 1955. (dva nastavka) M. MIKAC, 1955. - Marijan Mikac, Posljednja hiljadarka, Danica, Kulturni pogledi, Pitsburg, 1955. (ostali su nam podatci nepoznati) M. MIKAC, 1959. - Mariano Mikats, Las aventuras de Moritz Schwarz, Editorial Losada S. A., Buenos Aires, 1959.
223
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
M. MIKAC, 1966. - Marijan Mikac, Na stranputici, Obrana, Madrid, 1966, 4748, 13, preneseno iz Viesti Odpora Australije, 1966, br. 3. M. MIKAC, 1967. - Marijan Mikac, Stari morski vukovi, Hrvatski dom, 1, Melbourne, 1967, veljaa/oujak, 12-13; travanj, 10-11. M. MIKAC, 1967. - SENJSKI, Vinko Nikoli: "Pred vratima domovine". Susret s hrvatskom emigracijom 1965. - Dojmovi i razgovori, knjinica Hrvatske revije Ljudi i krajevi, knj. 2, Buenos Aires 1966, Obrana, Madrid, 1967, 67-68, 7; 69-70, 5-7. M. MIKAC, 1967. - SENJSKI, Bakljonoe i mi. Ogranak Odpora. "Jure vitez Franceti", North Geelong Vic. Australia, Obrana, Madrid,1967, 75-76, 7. M. MIKAC, 1967. - Marijan Mikac, Cocktail-kritiari, Obrana, Madrid, 1967, 75-76,9-12. M. MIKAC, 1967. - Marijan Mikac, Predgovor i Komentar knjizi M. Masuccija, nav. dj., str. 15-25. M. MIKAC, 1968. - Marijan Mikac, Majin hljeb, Drina, Madrid 1968. M. MIKAC, 1968. - Marijan Mikac, Hrvatski jezik u opasnosti, 10. travnja 1968., (jubilarni broj Obrane?), 85-86, 217-218. M. MIKAC, 1968. - SENJSKI, "Strahote zabluda". "Prorok" sa vicarskih planina. O jasenovakom i jo nekim logorima. Glas naroda glas Boga. Smijeh hijene, Obrana, Madrid, 1968, 81-82, 7-8 M. MIKAC, 1968. - Marijan Mikac, "Stepinac govori". ivot i rad te zbirka govora, pisama i okrunica velikog hrvatskog rodoljuba i muenika dra Alojzija Stepinca. Tisak hrvatske tiskare Valencija, Obrana, Madrid, 1968, 83-84, 5. M. MIKAC, 1968. - SENJSKI, eravice. Srbi o sebi. Hrvati o sebi. Srbokomunisti o srbokomunistima, Obrana, Madrid, 1968, 89-90, 15-16. M. MIKAC, 1968. - SENJSKI, "Siva knjiga" na francuskom jeziku "La Croatie martyre" ("Muenika Hrvatska"), Obrana, Madrid, 1968, 91-92,19-20. M. MIKAC, 1968. - SENJSKI, eravice o nama i "njima". "Isto samo malo drukije" ili "O odnosu Hrvata i Srba", Obrana, Madrid, 1968, 99-100, 3. M. MIKAC, 1968. - Marijan Mikac, Majin hljeb, Drinapress, Madrid, 1968. M. MIKAC, 1970. - Marijan Mikac, Kriarski rat Zvonimira Kulundica za slobodu i istinu u hrvatskoj povijesnoj znanosti. "Tragedija hrvatske historiografije", Obrana, Madrid, 1970, 133-134, 8-12. M. MIKAC, 1970. - Marijan Mikac, Hrvatska knjiga nad knjigama "Operation Slaughterhouse" ("Pothvat klaonica"). Izvjetaji oevidaca o poslije224
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
ratnim pokoljima u Jugoslaviji, Dorrance & Company, Philadelphia 1970, Obrana, Madrid, 1970, 143-144, 7-9. M. MIKAC, 1971. - Marijan Mikac, Film u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj, Drina, Madrid 1971. M. MIKAC, 1971. - Marijan Mikac, Od Indijskog oceana preko Pacifika i Atlantika do Carcagente, Obrana, Madrid, 1971, 148-149, 11-12 (1. dio). H. PETRIS, 1938. - Hijacint Petris, Satirian roman o jednom suvremenom problemu, Hrvatska revija 11, Zagreb, 1938, 2, 98-99. A(NTE) PL(ANIKA), 1955. - A. Pl., Hrvatska tragedija kod Bleiburga u romanu, Glas sv. Antuna, Buenos Aires, br. 123, 11. veljae 1955. B. Ve POLJANSKI, 1925.- B. Ve Poljanski, Predgovor knjizi: Marijan Mikac, Fenomen majmun, Beograd, 1925. (nepag.) POVIJEST SVJETSKE KNJIEVNOSTI (ur. A. Flaker), 1975. knj. 7, Liber i Mladost, Zagreb, 1975, 358. M. RAKO VAC, 1954. - Milan Rakovac: U povorci smrti, Hrvatska revija, 4, Buenos Aires, 1954, 4, 388-391. TKO JE TKO U NDH, Minerva, Zagreb, 1997, 270-271. M. TEDIMLIJA, 1935. - M. S. tedimlija, I, Jadranski dnevnik, 5, Zagreb, 1935,45,3; 46,3. V. C , 1953. - V. C , Uspjeh hrvatskog pisca u Junoj Americi, Glas sv. Antuna, Buenos Aires, prosinac 1953. S. ANKO, 1951. - Spiridion anko, Vidas sin valor. Mariano Mikats, Editorial Difusion, Buenos Aires 1951, Hrvatska revija, 1, Buenos Aires, 1951, 4, 429-430.
225
Senj, zb. 24, 169-226(1997)
MARU AN MIKAC (Senj, 29.1. 1903 - Atlantik bei dem Cape Towne, 16. 3. 1972)
Zu s a m m e n fassung In diesem Aufsatz wird Leben und Werk des bei uns wenig bekannten, aber doch sehr produktiven Schriftstellers Marijan Mikac beschrieben. Es wird sein literarisches Schaffen, seine Arbeit auf dem Gebiet der Literaturkritik, Publizistik und Filmkunst analysiert. Sein Verhltnis zur kroatischen Sprache und zu den Problemen die sich in kroatischen Auslnderkreisen zeigten, wird hier auch besprochen. Der Autor betont, da Marijan Mikac einen langen Weg ging: Zuerst war er Angehriger des Zenitismus, der Bewegung die im Scho der europischen avangarden Literatur anfangs des 20. Jahhunderts entstanden war, spter widmete er sich traditionellen Formen der Literatur und nazionaler Problematik. Nach der ausfiihrlichen Analyse seines ganzen Werkes schlofl der Autor Folgerung, da seine Werke aus dem Gebiet der Kritik, Publizistik und Film-Problematik viel besser sind, als seine literarischen, d.h. beletristischen Werke. Seine Rolle im kulturellen Leben unserer Emigration und sein Einflu auf dieses Leben waren gro und mit einer selbstaufopfernden und konsequenten Ttigkeit erfllt, die in erster Linie mit dem Streben nach der Selbststndigkeit und Unabhngigkeit des kroatischen Staates gekennzeichnet war.
MARIJAN MIKAC (Senj, 29th Jan. 1903 - Atlantic near Cape Town, 16th March 1972)
Summary This article deals with the life and work of, certainly, not much known but very prolific Croatian emigre writer, Marijan Mikac. His literary work, his work on criticism, his journalistic writing and cinematic art have been analyzed in this report. Likewise, some light has been thrown on his relation to the Croatian language, specially as regards the problems which used to appear among the emigres. At first he was affiliated with the zenitismus, the movement arising within the European literary avant-garda wing during early 20th c , to become later the man of letters who accepted traditional literary forms, then the satirical writer and writer who was turned either to the social or national problematics. The author, after analyzing his work, has come to a conclusion that his literary work was of a rather poor quality, but he was good literary critic and excellent journalist and connoisseur of the motion-picture art problematics. His importance in the cultural life of emigration as well as his influence on their life was great and filled with the self-sacrificing and consistent work, marked in the first place by his aspirations for the full indipendence and freedom of the Croatian state.
226

09 Zlata Derossi

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

09 Zlata Derossi

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Z.

Derossi: Marijan Mikac

Senj, zb. 24, 169-226(1997)

Zlata Derossi Ante Starevia 8/ HR 23000 Zadar

UDK:886.2.09 MIKAC, M. Izvorni znanstveni lanak Ur.: 1997-11-22

Z. Derossi: Marijan Mikac

Senj, zb. 24, 169-226(1997)

M. MIKAC, 1923, 23, 5. M. MIKAC, 1966,47-48, 13.

Z. Derossi: Marijan Mikac

Senj, zb. 24,169-226 (1997)

Z. Derossi: Marijan Mikac

Senj, zb. 24,169-226(1997)

Z. Derossi: Marijan Mikac

Senj, zb. 24, 169-226 (1997)

Z. Derossi: Marijan Mikac

Senj, zb. 24, 169-226(1997)

SI. 2. Pogled na Senj oko godine 1905.

Interpretirano prema mislima na njemakom jeziku iznesenim u Zenitu 1923, 22, 1.

Z. Derossi: Marijan Mikac

Senj, zb. 24, 169-226(1997)

SI. 3. Senjska luka u zimsko doba oko godine 1905.

D. KATUNARI, 1995, 23.

Z. Derossi: Marijan Mikac

Senj, zb. 24, 169-226(1997)

Z. Derossi: Marijan Mikac

Senj, zb. 24,169-226 (1997)

B. Ve POLJANSKI, 1925, nepag.

Z. Derossi: Marijan Mikac

Senj, zb. 24, 169-226 (1997)

Z. Derossi: Marijan Mikac

Senj, zb. 24, 169-226(1997)

M. MIKAC, 1968, 85-86, 17-18.

Z. Derossi: Marijan Mikac

Senj, zb. 24, 169-226(1997)

Z. Derossi: Marijan Mikac

Senj, zb. 24, 169-226 (1997)

Z. Derossi: Marijan Mikac

Senj, zb. 24, 169-226 (1997)

Z. Derossi: Marijan Mikac

Senj, zb. 24, 169-226(1997)

Z. Derossi: Marijan Mlkac

Senj, zb. 24, 169-226(1997)

Z. Derossi: Marijan Mikac

Senj, zb. 24, 169-226(1997)

Z. Derossi: Marijan Mikac

Senj, zb. 24, 169-226 (1997)

Z. Derossi: Marijan Mikac

Senj.zb. 24, 169-226(1997)

Z. Derossi: Marijan Mikac

Senj, zb. 24,169-226(1997)

B. DONAT, 1993, 732-733.

Z. Derossi: Marijan Mikac

Senj, zb. 24,169-226 (1997)

Z. Derossi: Marijan Mikac

Senj, zb. 24, 169-226(1997)

. BEBEK, 1968, 13-14.

Z. Derossi: Marijan Mikac

Senj.zb. 24, 169-226(1997)

Z. Derossi: Marijan Mikac

Senj, zb. 24, 169-226(1997)

Z. Derossi: Marijan Mikac

Senj, zb. 24, 169-226(1997)

Z. Derossi: Marijan Mikac

Senj, zb. 24, 169-226(1997)