Da bi se spoznalo, moraju postojati dva nužna, ali ne dovoljna uvjeta.

Razdvajanje subjekta
od objekta, onoga tko spoznaje i onog što spoznaje.

Da bi spoznaja bila znanstvena, mora odgovoriti na 2 pitanja. Zašto? Kako?

Zašto?- određuje kauzalne, uzročno-posljedične odnose.

Odvajanje subjekta od objekta nameće problem izvora spoznaje tj, odgovor na pitanje kako
se predmet spoznaje pojavljuje u umu.

Na to postoje 2 oprečna odgovora. Ili se spoznaja predmeta već nalazi u umu ili spoznaja
dolazi iskustvom ( empirijom, preko osjeta).

Grčka filozofija završava s 2 velika filozofa, Platonom i Aristotelom, koji se razlikuju upravo
po porijeklu spoznaje. Platon predpostavlja da se u umu već nalazi spoznaja, da je čovjek
samo treba otkriti i da u tome ne pomaže nikakvo iskustvo, nego kontemplacija.

Aristotel predpostavlja da se čovjek rađa kao prazna ploča i da sva spoznaja jedino može
doći putem iskustva ( empirijom ).

Tales- voda osnova svega.

Postoje 2 osnovna oblika zaključivanja. Induktivna metoda koja ide od pojedinačnog ka

općem, deduktivna koja ide od općeg ka pojedinačnom.

U suvremenom dobu ova dva pola i stava bit će izražena u 2 filozofska pravca koji su pokušali
riješiti intelektualnu krizu u Europi. Empirizam kao filozofski pravac se bavio samo
problemom spoznaje i počinje s Johnom Lockom, a završava s Davidom Humeom. Sama riječ
empirizam predpostavlja da se do spoznaje dolazi empirijom (iskustvom). Hume koristeći
pozitivni skepticizam pokušava dokazat, odnoseći se kritički, da emiprizam ne samo da može
dati spoznaju, nego da je ta spoznaja sigurna. No svojim proučavanjem došao je do
negativnog zaključka. Jedan je problem induktivizam i kauzalnost.

Induktivna metoda podrazumijeva postojanje tzv. Partikularnih kvantifikatora, jer u osnovici

pretpostavlja nabrajanje. No zakoni koji predpostavljaju cilj svake spoznaje, u sebi sadrže
univerzalne kvantifikatore. Ali ne postoji nikakva logična mogućnost da se s partikularnih
kvantifikatora pređe na univerzalne. Ne postoji granični broj u nabrajanju, koji bi omogućio
da čovjek zaključi da smo prešli sa nekih na sve. Za Humea taj korak čini mašta, a ne
empirija. Odatle slijedi jednostavan zaključak da induktivnim putem možemo doći do
spoznaje, ali ta spoznaja nije sigurna.

Drugi problem je kauzalnost. Svi zakoni koji su predmet spoznaje i koji objašnjavaju svijet su
određenje kauzalnih odnosa (ako ovo, onda ono). Kod kauzalnosti postoje 2 nužna uvjeta.
To je vremenska sukcesija (slijed) i prostorna kontingencija (dodirivanje) između uzroka i
posljedice. Mnoge stvari i događaji zadovoljavaju ova 2 uvjeta, ali nisu stvarni uzrok i
posljedica. Za stvarni uzrok i posljedicu potrebna je bitna sveza između uzroka i posljedice
necessary conncection. No, tu nužnu vezu daje mašta, a ne empirija. Iz ova 2 primjera
slijedi jednostavan zaključak da empirizam daje spoznaju, ali ta spoznaja nije sigurna.

1
Drugi pravac se pojavio u Francuskoj. Osnovao ga je Rene Decartes. Osnovna metoda kod
Decartesa za dobivanje sigurne spoznaje jeste tzv.metodička sumnja. Za Decartesa osnovni
izvor zabluda su osjeti, da bi došao do sigurne spoznaje čovjek mora koristiti metodu
sumnje, kako bi došao do istina koje su evidentne ili intuitivno jasne.

Takva jedna istina je Cognita ergo sum - mislim dakle jesam. Ova istina jest jasna svakom
čovjeku. Ovu činjenicu Decartes objašnjava: postoji jedna substanca koja se zove misleća
substanca rec cogitas, kojoj pripadaju svi ljudski umovi i u kojoj je sadržano sve značenje.
Decartes uvodi još jednu substancu kojom se objašnjava postojanje svijeta i svih stvari. Do
te substance dolazi također metodičkom sumnjom. Npr. Ako nekom predmetu odstranimo
sve kvalitete i sva svojstva, zadnje svojstvo koje ne možemo ukinuti jest protežnost tog
predmeta. Sve stvari pripadaju jednoj substanci koja se zove protežna substanca (res
extensa).

Decartes je svjestan da se spoznaja ne može sastojati samo od intuicije, pa treba naći način
da se dođe do pojedinačne spoznaje. U tu svrhu Decartes je iznio 4 pravila ispravnog
mišljenja. U Raspravi iznosi 4 pravila ili metode:

1. Uporaba metodičke sumnje- '' prvo da nikad ništa ne prihvaćam kao istinito a da
jasno ne spoznamo da je tako. To znači da najbrižljivije izbjegavamo svako prenaglivanje i
neprovjereno donošenje suda i da svojim sudovima obuhvaćamo samo ono što je moj duh
tako jasno i razgovjetno, da nemam nikakva povoda o tome sumnjati. Ovo pravilo se sastoji
u intuiciji jednostavne ideje kojih ima malo.''
2. Analiza – ''drugo da svaku od teškoća koju bi proučavao podjelim na onoliko dijelova
koliko je moguće radi njezina najboljeg riješenja. Pravilo postiže da idemo od nepoznatog ka
poznatom jer ne može sve bit nepoznato.''
3. Sinteza suprotnim putem- ''treće da svoje misli upravljam stanovitim redom polazeći
od najjednostavnijih i najrazumljivijih predmeta da bi se postepeno uzdizao do spoznaje
najsloženijih predpostavljajući red čak između onih koje po prirodi ne predhode jedni
drugima.'' Decartes naglašava u ovom pravilu red i stupnjevitost (jer istine ovise jedna od
druge po nekom redu).
4. Pravilo kontinuiteta nabrajanja- ''I posljednje posvuda sve tako potpuno izbrojim i
načinim opće preglede da mogu bit siguran da nisam ništa izostavio.'' Decartesova filozofija
pa i racionalizam su samo pokušali da riješe problem. Naime njihov stav ionako daje
odgovor na mogućnost sigurne spoznaje. Postavljaju niz nerješivih problema, kao npr.
Čovjek nije jedino živo biće ali samo njemu pripadaju obje supstance. Kako onda objasniti
ponašanje živih bića? Ovaj problem će dovesti do tzv mehanizma slaganja živih bića kao
strojeva. Drugi problem, kako pomiriti dvije nespojive supstance u čovjeku. Ovaj rascjep
između duha i tijela koji se ne može premostiti dokazuje da ni Decartes ne
može..........................................jer je činjenica da do nekih spoznaja možemo doći, ali to nije
dovoljno da osigura sigurnost ostalih spoznaja.

2
Immanuel Kant je pokušao riješiti problem između empirizma i racionalizma i konstatira da
je ova podjela vještačka. Razlog leži u tome što čovjek svoju spoznaju upravlja prema
predmetu, a stvar je u tome da se predmet mora ravnati prema spoznaji (kopernikanski
obrat). Kant hoće reći da uvjeti za spoznaju nisu osjeti ili razum nego i jedno i drugo. Da bi
se spoznalo nešto, moramo imati osjetilnu datost a onda forme zora (vrijeme) i na kraju
forme razuma koje slažu te informacije u neku spoznaju. Za Kanta spoznaja bez osjeta je
prazna, a bez zora formi slijepa. Kant ovim riješava problem izvora spoznaje i pokazuje da je
svaka spoznaja ljudska spoznaja i kao takva je moguća ali i ograničena. Stvar po sebi (njem.)
ustvari prema Kantu ne može nikad biti dokučena, jer ni ne spoznajemo stvar po sebi nego
raspoznajemo ono što nam je dano preko osjeta i zora. Kant pozitivno govori o mogućnosti
spoznaje, ali postavlja pitanje da li je spoznaja sigurna, postoji li sigurna spoznaja. Da bi odg
na ovo pitanje on analizira sadržaj ljudskog mišljenja a osnovna jedinica ljudskog mišljenja je
sud. Kant dijeli sudove na analitičke i sintetičke. Analitički- oni koji nemaju nikakvu
spoznajnu vrijednost( ) odnosno predikat ne daje ništa novo subjektu, u subjektu je već
sadržan predikat. Sud Sva tijela su protežna. Sudovi kod kojih predikat daje nešto novo
subjektu- sintetički sudovi, oni se dijele na aposteriori (iskustveno) i apriori (bez iskustva).
Npr. Sva tijela su teška ili neko tijelo je teško 10 kg, su sudovi koji daju neku informaciju a
ona dolazi iz iskustva, a već je Hume pokazao da iskustvene spoznaje nisu sigurne.

Ali npr iskaz Prava linija je najkraće rastojanje između dvije točke (sintetički sud) nije
iskustveni pojam. Ovaj iskaz ne može biti iskustven i drugo iz prave crte kao kvalitativne
odrednice ne možemo dobiti kvantitativnu odrednicu najkraće.

5+7=12 Iz br 5 i 7 koji su prosti brojevi, dobijamo spoznaju o broju 12 koji je složen i paran.
Ovakva spoznaja ne može biti iskustvena niti je analitička, nego je to apriori.

1 Newtonov zakon- svako tijelo ostaje u stanju mirovanja ili jednolikog pravocrtnog gibanja
ako na njega ne djeluje nikakvo tijelo-sintet sud apriori jer ne možemo potvrditi iskustvo.

Kantov zaključak: Sigurna spoznaja je moguća i ona je sastavljena od sintetičkih sudova

apriori. Ti sudovi se najčešće nalaze u geometriji, matematici, mehanici itd.

Kant je svoje izvore sintetičkih sudova apriori nalazio u Euklidovoj geometriji. Euklid je oko
300 godina prije Krista skupio geometrijsko znanje koje je do tada postojalo i sastavio u
strogi aksiomatski deduktivni sustav. Njegovo djelo Elementi počinje s 23 definicije, 9
aksiona i 5 postulata. Definicije određuju geometrijske objekte koji se proučavaju.

1. Točka je ono što nema dijelova.

2. Crta je duljina bez širine.

Aksiomi su nepobitne činjenice koje vrijede općenito.

1. Oni koji su jednaki istome, jednaki su i međusobno.
2. Ako se jednakima dodaju jednaki, cjelina će bit jednaka.

3
Postulati su također očevidne tvrdnje, koje određuju narav geometrije.

1. Od svake točke prema svakoj točki, može se povući pravac.

2. Ograničeni se pravac u svom smjeru može neprekidno produljavati.
3. Oko zadanog središta može se opisati samo jedna kružnica zadanog polumjera.
4. Svi pravi kutovi su međusobno jednaki.
5. Ako jedan pravac presječen dvama pravcima čine s iste strane dva unutarnja kuta čiji
je zbroj manji od dva prava kuta, ta dva pravca beskonačno produžena, sijeći će se s one
strane s koje su ti kutovi manji od 2 prava kuta. α+β<180⁰C
Ovaj 5.postulat je nezgrapan i u jezičnom i u logičkom smislu. On jest istinit ali nije jasan,
tj.nema snagu postulata. Vijekovima su matematičari pokušavali ovaj 5.svesti na prethodna
3 i nisu uspjeli, jedino što se uspjelo da se zamijeni nekom drugom teoremom koja govori o
istome, a jednostavnija je po formi:
U točki A van pravca p može se povući jedan i samo jedan paralelni pravac. Ili
Zbir kutova u trokutu je 180.
Nije se mogla dokazati istinitost 5.postulata oa se onda pokušalo dokazati posebnim putem.
Npr. Predpostaviti da se u točki A izvan pravca p može povući beskonačno mnogo paralelnih
pravaca. Ako ovako formuliran 5.postulat dovede do kontradikcije u daljnjem izvođenju
teorema, dokazat će se da je postulat pogrešan, a samim tim da je Euklidov 5.postulat
istinit. Ovakvu pretpostavku su postavili Lobačevski i ? i stvorili geometrijski sustav koji nije
unutar sebe kontradiktoran i dobili su neoklitsku geometriju koja se realizira na površini
negativne zakrivljenosti. Npr. Zbroj kutova u trokuti u toj geometriji nije 180 nego manje od
180.
R......(matematičar) pretpostavio je da se u točki A, van pravca p ne može povući niti jedan
paralelan pravac i također stvorio geometrijski sustav koji u sebi nije kontradiktoran i dobili
smo neeuklidsku geometriju koja se realizira, na ravnini pozitivne zakrivljene površine sfere.
Dakle dobili smo tri potpuno ravnopravna geometrijska sustava, ono što važi u 1.
Geomtrijeskom sustavu mora važiti i u drugom pri čemu postoji mogućnost prevođenja.
Ako je to tako, onda Euklidova geometrija nije istinita po sebi, nego je istinita onoliko koliko
su i ostale. Ako je to tako, onda pitanje koja je geometrija našeg svijeta, je pitanje
primjenjene geometrije, a ona je fizika, jer moramo mjeriti da bi pokazali istinitost prve,
odnosno druge geometrije. Ta geometrija je onda sastavljena od sintetičkih sudova
aposteriori. Odnosno ne postoje sintetički sudovi apriori kao što je Kant predpostavio.

Primjer konstrukcije u e..... glasi:

Data je duž AB. Konstruiraj jednakostraničan trokut.
1. Korak prema 3.postulatu slijedi da možemo povući samo jednu kružnicu iz točke A s
polumjerom rAB, iz točke B samo jednu kružnicu s polumjerom rBA. Uočavamo da sjecište
te dvije kružnice daje točku C.
2. Korak. Na osnovu 1.postulata možemo povući duž AC i duž BC i dobili smo trokut
ABC.
3. Korak. Na osnovu definicije kružnice da su točke na kružnici jednako udaljene od
centra slijedi da je duž AB=BC i BA=BC.

4
4. Korak. Na osnovu prvog aksioma slijedi da je duž AC=BC jer su jednake istoj duži AB
odnosno BA. I dobivamo da su sve 3 duži jednake, odnosno da je dobiveni trokut
jednakostranični.

Kriza koja se pojavila s Kantovim nedovoljnim rješenjem za razvoj matematike, logike,

mehanike.. dovodi do tzv lingvističkog obrata. To je poklušaj filozofa i logičara da riješe
problem. Ako ne spoznaje u potpunosti, onda barem pojavom nelogičnosti i antinomija u
ljudskom mišljenju. Najznačajniji predstavnik ovog obrata je logički atomizam. Bernard
Rusell je na čelu. Osnovna ideja jeste da se većina problema u filozofiji javlja zbog
nepravilnog korištenja jezika i njezinog logičkog statusa. Osnovna ideja da se svi složeni
iskazi svdu na elementarne iskaze da se elementarni iskazi odrede po istinitoj vrijednosti,
onda da se iz elementor.iskaza logičkim operacijama...........(tvorba logičkih iskaza, knjiga)

Elementarne logičke aplikacije su negacija (istinita kad je iskaz neistinit, neistinit kad je iskaz
istinit.

Konjukcija ili ''i'' dva ili više iskaza je istinita ako su iskazi istiniti, u suprotnom je neistinita.

Disjunkcija ''ili'' je neistinita ako su oba iskaza neistinita

Implikacija ''ako...onda'' je neistinita samo ako je prvi iskaz istinit a drugi neistinit.

Rusellov primjer: Kralj Francuske je ćelav. Ovaj složeni iskat se razilazi na 3 temeljna iskaza.

1. Barem jedna osoba je kralj Francuske.

2. Najviše jedna osoba je kralj Francuske.
3. Tko god da bio kralj francuske je ćelav.
Složeni iskaz je neistinit jer je 1.iskaz neistinit. Ne postoji kralj Francuske jer je Francuska
republika. Logička operacija konjukcije, kojom se vraćamo do logičkog iskaza daje neistinit
logički iskaz, jer konjukcija zahtjeva da su svi istiniti.
Bernar Rusell nije samo pokazao da se složeni iskazi mogu svesti na elementarne nego da si
i složene logičke operacije mogu svesti na elementarne. Tako npr implikacija (logička
operacija vezana uz kauzalne odnose) može se svesti na disjunkciju i negaciju.
p => q <=> Tp. Vq
tablica istinitosti-guglat
time smo dobili osnovni smisao logičkog atomizma, a to je da se složeni iskazi mogu svesti
na logičke iskaze.

Vollmerovi principi znanosti

1. Postulat- postulat realnosti

5
Postoji novi svijet neovisan od opažanja i svijesti
2. Postulat- postulat strukture
Realni je svijet strukturiran npr. Strukture kao što su simetrije metrične strukture, uzajamno
djelovanje, prirodni zakoni, sustavi...
3. Postulat kontinuiteta
Među svim područjima stvarnosti postoji neprekidna povezanost i kontinuitet. Ne postoji
nepremostiv jaz između mrtve materije i živih organizama. Između biljaka i životinja,
životinja i čovjeka, materije i duha. Samo ovaj postulat pokazuje da znanost po vollmeru nije
na tradiciji racionalizma.
4. Postulat tuđe svijesti i drugi induvidui, životinje i ljudi posjeduju opažanje i svijest.
5. Postulat uzajamnog djelovanja
Naši su organi podraživani od svijeta, tj.površina našeg tijela izmjenjuje energiju sa svojom
okolinom. Ovaj postulat definira empiristički pristup znanosti jer su u osnovici svakog
iskustva informacije koje razmjenjuju naša osjetila sa realnim svijetom.
6. Postulat funkcije mozga
Mišljenje i svijest jesu funckije mozga tj.sve su svjesne pojave povezane s fiziološkim
procesima. Ovaj postulat vodi u tzv.redukcionizam, tj.svođenje uma na fiziološke procese u
mozgu što u konačnici vodi ka scijentizmu koji negira postojanje duše ili bilo kakva
nematerijalnog svijeta.
7. Postulat objektivnosti
Znanstveni iskazi moraju biti moraju biti objektivni, povezani sa stvarnošću, a ne sa sviješću
nekog promatrača. Ta se objektivnost osobito očituje u intersubjektivnoj razumljivosti i
provjerljivosti znanstvenih iskaza.
8. Postulat heroistike
Radne hipoteze moraju pospješivati i poticati istraživanje, a ne priječiti. To je metodološki
postulat istraživačke strategije.
9. Postulat spoznatljivosti
Činjenice iskustvenih znanosti moraju se analizirati, opisati i objasniti prirodnim zakonima.
10. Postulat ekonomije mišljenja
Nepotrebne hipoteze valja izbjegavati. To je također metodološki postulat (okovana britva)
koji zahtjeva minimalna objašnjenja. Ovo nije samo metodološki postulat nego on svije
podrijetlo ima i u antologiji tj. pretpostavka da sve što se može reći istinito može se reći
jednostavno. Jednostavnost forme predpostavlja njezinu istinitost.

Uspjeh znanstvenih teorija koje imaju svoju jasnu metodu, a vidjeli smo na osnovu
Vollmerovih principa da je znanost filozofski gledano, na pozicijama empirizma, dovelo je
do ponovnog obnavljanja empirizma pod nazivom pozitivizam. Uvjetno rečeno, osnivač
pozitivizma je August Conte (1798-1857). On je zastupao teoriju o 3 stadija razvoja ljudskog
mišljenja u ontogenezi i filogenezi. Ontogeneza- razvoj vrste. Filogeneza-razvoj jedinke.
1. Teološki stadij- stadij koji čovjek želi prirodne procese objasniti protumačiti
pretpostavkom o postojanju duhova ili bogova. I tu postoje 3 stupnja: animizam (sva

6
priroda je oživljena), politeizam (mnogoboštvo), monoteizam ( samo jedan Bog je vrhovni
gospodar).
2. Metafizički stadij- po Conteu u ovom stadiju čovjek je već kritičniji pa je bogove
zamijenio imanentnim bitnostima i silama kao izvoru svih pojava.
3. Vrhovni stadij je pozitivni stadij u kojem čovjek spoznaje ono što je za znanost bitno
(134.str) tj, zakone koji nisu ništa drugo do pravilnost i stroga dužnost prirodnih pojava.
Motivi nastanka pozitivizma, njih ima više ali se mogu grupirati oko nekoliko točaka.
1. Razvoj znanosti sa svojom metodom od pojave klasične mehanike i nesposobnost
filozofije da prati taj razvoj.
2. Neuspjeh Kantovog riješenja ( Kant se u mnogome oslanjao na znanost, ali postojeći
sintetički sudovi apriori nisu se pokazali točni.
3. Vidjeli smo da je znanost koja napreduje u svojoj osnovici na pozicijama empirizma.
4. Problem priopćavanja. Ono što karakterizira znanost za razliku od drugih ljudskih
djelatnosti jest univerzalnost, odnosno interpersonalnost. Kod priopćavanja ili drugačije
rečeno. Znanstveni jezik je definiran i formaliziran i razumljiv za sve ljude bez obzira na
njihov filozofski stav. To svojstvo nema niti jedan filozofski i umjetnički sustav.
5. Razlog definitivno odvajanje znanosti od drugih ili ostalih kulturnih područja.
6. Logičke antinomije koje su nastale kao što je to logički a......dokazao na podr.jezika, a
ne mišljenja. Time se gubi povjerenje, funkcioniranje običnog jezika i traži se izlaz u jeziku
matematike i fizike.

Iz pozitivizma nastaje pravac neopozitivizam koji je okupljen pod jednim nazivom '' Bečki
krug''. Nastanak neopozitivizmaima svoja 2 teoretičara ili uzora, a to su Ernest Mach i
Ludvik Vinkenštajn, posebico njegovo djelo Traktatus Logika Filozofikus. Vinkeštajn svoje
djelo počinje i završava s : Ono o čemu se ne može govoriti, mora se šutjeti'' (u uvodnom
dijelu djela kaže da mu je cilj izvući filozofiju iz zamki jezika slično kao što se pokazuje put
muhi da izađe iz boce). Osnovni smisao ovog djela je da treba izbaciti besmislene iskaze i
iskaze koji nemaju značenje. U ovakve iskaze Vinkenštajn podrazumijeva većinu filozofskih
iskaza i smatra da većina antinomija , odnosno logičkih problema nastaje upravo zbog toga
što koristimo iskaze koji nemaju ni smisla ni značenja. Koristeći ove ideje Mart Šilk osniva
bečki krug na čelu s poznatim znanstvenicima. Pored bečkog kriuga javljaju se slične škole u
Varšavi. Krug je '29.izdao manifest koji se može sažeti u 3 stavke:

1. Odbacivanje metafizike(filozofije) kao besmislice.

2. Nepostojanje neke filozofije koja bi bila osnovna ili opća znanost usporedo ili iznad
područja empirijskih znanosti.
3. Teutološka priroda istinskih stavova logike i matematike (istiniti iskazi mogu biti dani
ssamo preko logike i matematike).

Za vrijeme 2.svj rata bečki krug se raspada i većina znanstvenika odlazi u SAD i tamo se
povezuju s pokretom analitičke filozofije koji također stavlja naglasak na jezik i logiku i
stvara se pravac koji danas djeluje i koji zovemo logički pozitivizam i empirizam. Jedan od
značajnih predstavnika ovog pravca je Rudolf Carnap. Carnap na tragu bečkog kruga
napušta metafiziku i filozofiju ali naglašava još jednu činjenicu da se obični jezik ne može

7
koristiti takav kakav jest te je potrebno napraviti idealni jezik koji bi izbjegao besmislice i
nedorečenost narodnog jezika. Ishodište tih Carnapovih nastojanja bilo je načelo da su
mnogi, ako ne svi filozofski problemi zapravo prepirke o tome koji je jezik ili jezični okvir
potrebit za znanstveno istraživanje. On kaže da ''filozofi bi morali shvatiti da su filozofska
pitanja čisto jezične naravi''. Carnap u potpunosti stoji na Humeovom empirističkom tlu
prema kojemu je sve ono što se ne da potvrditi iskustvom i što ne predstavlja nužan odnos
ideja obična obmana ili varka.

Logički pozitivizam, a posebice kada pokušava konstruirati i formalan jezik koji bi riješio dva
osnovna problema: eliminirati naravni ( običajeni) jezik koji je po svojoj funkciji nesiguran i
proizvoljan i izbaciti sve iskaze koji nemaju značenje ( koji se ne mogu verificirati) i drugo
odrediti pravila tog formalnog jezika koji bi imao univerzalno značenje. Verifikacija nekog
iskaza je ustvari kriterij da se udluči koji je istinit iskaz a koji lažan. Dakle za logički
pozitivizam jezik može sadržavati samo iskaze koji su istiniti ili lažni. Svi iskazi koji se ne
mogu verificirati nisu predmet znanosti i spadaju u tzv besmislene iskaze. Iskazi se mogu
verificirati na dva načina: posredno (tj kada istinitost nekog iskaza utvrđujemo logički na
osnovu već postojećeg istinitog iskaza), te neposrednim putem (tj.neposrednim uvidom u
promatrani događaj, da li je on istinit ili nije, tj.mjerenje). Ono što možemo reći svi iskazi u
principu svode na iskaze mjerenja ili motrenja. Iz ovog slijedi da se formani jezik dijeli na
empirijski (ili jezik motrenja) i teorijski ( ili logički). Između ova dva jezika postoji
korespondencija, odnosno između pojedninačnih iskaza teorije postoji jednoznačna
korespondencija. Dakle, na osnovu pojedinačnih mjerenja koji su po logičkom pozitivizmu
neutralni (nisu ovisni o teoriji) dobivamo jednoznačnom korespondencijom pojedinačne
teorijske iskaze iz kojih se logičkim putem i indukcijom dobivaju složeniji teorijski iskazi i u
konačnici kompletna teorija (zakon). Ovdje se pojavljuju najmanje dva problema. Ako je
motrenje neovisno od teorije ono mora dovesti po sebi samo do jedne jedinstvene teorije
kao istinite. Ako se pojavljuju dva ili više teorija onda ovakav koncept nema mogućnost
odlučivati, odnosno nije kompetentan. Druga slabost sliojedi iz problema indukcije koju je
već naznačio David Hume kod empirizma. Pošto se ova teorija u osnovici bazira na
pojedinačno mjerenje postavlja s epitanje koliko je potrebno tih pojedinačnih mjerenja da
bi ono dovelo do sigurne teorije. Ovaj problem kojega ni logički pozitivizam nije uspio riješiti
je tzv. Problem verifikacije koji je u osnovi svake indukcije. Ovaj problem rješava Karl
Popper sa predpostavkom da se znanstvene teorije ne mogu verificirati ali se 100 % može
falificirarti ili oboriti. Ustvari treba preformulirati iskaze afirmacije u njezinu negaciju i kao
takva može biti opovrgnuta samo sa jednim slučajem, odnosno njezina istinitost je
hipotetička i traje sve dotle dok se ne pojavi činjenica koja će je oboriti. Iskaz svi labudovi su
bijeli se mora preformulirati u iskaz ne postoji nijedan nebijeli labud. Ovim se nije samo
riješio problem verifikacije nego se promijenio i odnos prema znanstvenoj teoriji. Prešli smo
s recionalizma na empirizam. Znanstvene teorije na počinju s mjerenjem nego hipotezom.
Prednost se daje racionalnom promišljanju postavljane hipoteze pri čemi važi jedan princip.
A to je da se ne mogu koristiti hipoteze koje se ne mogu oboriti. Dakle, Popperova shema
razvoja znanosti slična je Darwinovoj teoriji evolucije, tj.teoriji prirodnog odabira, odnosno
znanstvena hipoteza traje sve dok se ne obori i onda se ograniči i mijenja se novom boljmo

8
znanstvenom hipotezom. Za ovu teoriju problem je postojanje egzistencijalnih iskaza a to su
iskazi koji tvrde da postoje neki objekti ( elektron, proton). Dakle , prilikom promatranja
nekog procesa, nepostojanje egzistencije nekog objekta ne znači da taj objekt ne postoji
uopće.

I Carnap i Popper pretpostavili su da je motrenje kao osnovica i baza znanstvenog

istraživanja neovisna o teoriji, odnosno da su to neutralni stavovi. Thomas Kunhne u svojim
istraživanjima je pokazao da motrenje nije neutralno i da je ono složen proces koji
podrazumijeva postojanje određenih teorijskih postavki koje utječu na mjerenje. Ako je to
tako onda imamo 2 vrlo složene posljedice:

1. Pojedini iskazi uopće ne mogu potvrditi ili opovrći neku teoriju

2. Nijedan skup empirijskih iskaza nije neutralan i neovisan o teoriji. Kuhne zaključuje:
''Prirodne znanosti se ne daju racionalno utemeljiti jer ne postoji niti induktivni niti
deduktivni kriterij za tu racionalnost. Ako je tako, onda znanost funkcionira u svom
povijesnom razvoju na sasvim drugačiji način nego što su to predpostavili i racionalisti i
empiristi. Znanost ili teorija počinje s općim stavom (paradigmom) koja određuje teorijsku
osnovu i ono što ćemo mjeriti i kako ćemo mjeriti. Nakon uspostavljanja paradigme znanost
se razvija kumulativno (normalni period razvoja znanosti). U sklopu problema koji se
javljaju, javljaju se i nerješivi problemi za teoriju. Kada se broj anomalija dovoljno nakupi,
dolazi do krize teorije i promjene paradigme. Ovo se dešava naglo i zovemo je revolucija
teorije. Stvara se nova paradigma koja funkcionira bolje nego prethodne. Pošto su teorije,
pojmovi i mjerenja određeni paradigmom, funkcioniraju unutar nje, promjena paradigme
mijenja značenje tih pojmova i dobivaju sasvim drugi smisao što znači da su dvije različite
teorije nesmjerljive i da govore različitim jezicima.