TEORIJA SELF-DISKREPANCE

Vjeruje se da su ljudi koji imaju konfliktna i nekompatibilna uvjerenja skloniji doživljavanju

nelagode. Različite teorije vezane uz self i afekt pretpostavljaju da self-konfliktnost i self-
nekonzistentnost dovode do emocionalnih problema. Ciljevi teorije self-diskrepance su:
1. razlikovanje nelagode koju mogu iskusiti ljudi koji imaju nekompatibilna uvjerenja
2. sistematski povezati različitu emocionalnu ranjivost s određenom vrstom diskrepance koju
ljudi mogu imati u svojim uvjerenjima
3. uzeti u obzir ulogu prisutnosti i dostupnosti različitih diskrepanca, koje ljudi mogu
posjedovati, u determiniranju vrste nelagode koju će najvjerojatnije iskusiti

Prisutnost ovisi o tome da li se atributi iz dvije self–reprezentacije međusobno poklapaju ili ne.
Što je veća razlika između poklapajućih i nepoklapajućih atributa, to je veća magnituda određene
diskrepance. A što je veća magnituda diskrepance, veći će biti intenzitet određene nelagode
povezane s tom diskrepancom. Vjerojatnost da će diskrepanca biti aktivirana ovisi o njenoj
dostupnosti koja pak ovisi o tome kada je zadnji put određeni konstrukt bio aktiviran (da li je bio
nedavno aktiviran ili nije) i o tome koliko često je inače taj konstrukt aktiviran. Vjerojatnost
aktivacije također ovisi o povezanosti između značenja i karakteristika podražajnog događaja.

Teorija self-diskrepance pretpostavlja dvije kognitivne osnove u podlozi reprezentacija self–

stadija: domene selfa i točke gledišta selfa.
Postoje tri osnovne domene selfa : a) aktualni self–reprezentacije atributa za koje osoba misli da ih
stvarno posjeduje
b) idealni self–reprezentacije atributa za koje osoba misli da su
idealni za posjedovati
c) potrebni self–reprezentacija atributa za koje osoba smatra da
ih je potrebno posjedovati
Također, postoje dvije osnovne točke gledišta selfa, gdje je točka gledišta definirana kao refleksija
skupa stavova i vrijednosti : a) osobna točka gledišta
b) točka gledišta nekog drugog tko nam je značajan (majka,otac, braća,
najbolji prijatelj)

Kombinacijom svake domene selfa sa svakom točkom gledišta dobiva se šest osnovnih
tipova reprezentacija self-stadija: aktualni – vlastiti, aktualni – od strane drugih, idealni - vlastiti,
idealni – od strane drugih, potrebni - vlastiti, potrebni – od strane drugih. Prve dvije reprezentacije
selfa odnose se na ono što se tipično misli pod pojmom self-koncepta, a preostale četiri
reprezentacije selfa odnose se na nekakve direktivne standarde, odnosno self-vodiče. Prema teoriji
self–diskrepance, motivirani smo postići stanje u kojemu će naš self–koncept odgovarati nama
osobno važnim self–vodičima.
Teorije nivoa aspiracije (iako se fokusiraju na povezanosti između izvođenja i postavljenih
standarda) smatraju da su ljudima potrebni visoki («idealni») ciljevi da bi ih oni motivirali za bolju
izvedbu.
Teorija self–diskrepance pretpostavlja da su različiti tipovi kronične diskrepance između
self–koncepta i različitih self–vodiča povezani s različitim motivacijskim predispozicijama. Teorija
self–diskrepance dijeli perspektivu koju je istaknuo Abelson (1983.; prema Higgins, 1987)
nadovezujući se na Heiderovu teoriju balansa i Festingerovu teoriju kognitivne disonance, koje
smatraju da nekonzistentnost kognicije utječe na osobne probleme i ciljeve, a ne samo na kognitivna
iskustva. Prema teoriji self–diskrepance, kada ljudi vjeruju da su izgubili ili da neće postići željeni
cilj, osjećaju se tužno i razočarano, a kada vjeruju da će im se nešto loše dogoditi, osjećaju se
prestrašeno. Općenito, dvije su osnovne negativne psihičke situacije povezane s različitim
emocionalnim stanjima: izostanak pozitivnog ishoda (stvarnog ili očekivanog) i prisutnost
negativnog ishoda. Prema teoriji self–diskrepance, motivacijski i emocionalni efekti aktualnih –
vlastitih atributa određeni su time koliko je osobi zapravo važno da posjeduje te atribute. Ta važnost
ovisi o povezanosti između self–koncepta i self–vodiča s različitim vrstama negativnih psihičkih
situacija :
1. aktualni – vlastiti vs. idealni – vlastiti
ako postoji diskrepanca između ta dva selfa, ona reprezentira odsustvo pozitivnog ishoda i osoba
koja ju posjeduje, sklona je ranjivosti, odnosno osjećaju utučenosti te razočarenju i
nezadovoljstvu
2. aktualni – vlastiti vs. idealni – od strane drugih
kod te vrste diskrepance, vlastiti atributi osobe ne odgovaraju onome što druge osobe smatraju
idealnim
dolazi do odsustva pozitivnog ishoda i takve osobe će zbog osjećaja da su iznevjerili druge, biti
skloni osjećaju srama ili osjećaju gubitka poštovanja od strane drugih
3. aktualni – vlastiti vs. potrebni – od strane drugih
 ako osoba posjeduje tu diskrepancu, ona reprezentira situaciju u kojoj je prisutan negativni ishod
(očekivanje kazne) i ona je sklona doživljavanju agitirajućih emocija, odnosno doživljavanju
straha
4. aktualni – vlastiti vs. potrebni – vlastiti
ako osoba posjeduje ovu diskrepancu, tada također dolazi do situacije prisutnosti negativnog
ishoda i javljaju se agitirajuće emocije, specifičnije, osoba je sklona doživljavanju osjećaja
krivnje
Teorija self–diskrepance ne pretpostavlja da svaki čovjek mora posjedovati jednu vrstu diskrepance,
netko ne mora imati nijednu, a netko može imati kombinaciju diskrepanci.

Hipoteze teorije self-diskrepance

1. Individualne razlike u dostupnim self-diskrepancama biti će povezane s određenom
nelagodom koju će ljudi doživjeti
2. Što je veća magnituda određene diskrepance, to će biti veći intenzitet nelagode koja je
povezana s tom diskrepancom
3. Ako osoba posjeduje više od jedne diskrepance, tada će najveći intenzitet imati ona nelagoda
koja je povezana s onom diskrepancom koja ima najveću magnitudu
4. Individualne razlike u trenutno najdostupnijoj diskrepanci bit će povezane s trenutnim
individualnim razlikama u nelagodi koju ljudi doživljavaju
5. Što je veća dostupnost određene diskrepance, veća je vjerojatnost da će osoba koja ju
posjeduje patiti od nelagode koja je povezana s tom vrstom diskrepance
6. Ako osoba posjeduje više od jedne vrste diskrepance, veća je vjerojatnost da će patiti od one
nelagode koja je povezana s diskrepancom koja je trenutno najdostupnija

Brojne teorije predlažu da se emocije povezane s depresijom javljaju zbog diskrepance između
percepcije vlastitog selfa i određenog standarda. Diskrepanca između aktualnog i potrebnog selfa
uzrokuje simptome depresije kao što su: osjećaj krivnje, tjeskobe, straha. A diskrepanca između
aktualnog i idealnog selfa uzrokuje osjećaj neuspjeha, razočaranja te srama kao simptome depresije.
Hoffman je (1975.; prema Higgins, 1987) istraživanjem u kojem su sudjelovala djeca
osnovnoškolske dobi i odrasli, došao do postavke da je moralna transgresija povezana s osjećajem
krivnje kod žena te osjećajem straha i očekivanja kazne kod muškaraca (posebno kod odraslih).
Prema Hoffmanu, muškarci uglavnom iskazuju svoje moralne standarde u terminima eksternalnih
sankcija dok žene internaliziraju svoje moralne standarde. Prema tome, rezultati ovog istraživanjau
skladu su s postojanjem diskrepance između aktualnog – vlastitog i potrebnog – vlastitog selfa kod
žena i postojanjem diskrepance imeđu aktualnog – vlastitog i potrebnog – od strane drugih selfa kod
muškaraca.
U istraživanju Higginsa, Kleina i Straumana (1985.; prema Higgins, 1987) bila su uključena četiri
tipa self–diskrepance: diskrepanca između aktualnog – vlastitog i idealnog – vlastitog, diskrepanca
između aktualnog – vlastitog i idealnog – od strane drugih, diskrapanca između aktualnog –
vlastitog i potrebnog – vlastitog i diskrepanca između aktualnog – vlastitog i potrebnog – od strane
drugih selfa. Mjerilo se koliko se poklapaju atributi iz jednog self–stadija i drugog self–stanja.
Dobijeni su sljedeći rezultati:
 kao što je predviđano, dobivena je povezanost diskrepance između aktualnog –
vlastitog i idealnog – vlastitog selfa s ispitanikovim osjećajem razočaranja, nezadovoljstva,
neučinkovitosti, zaslužene krivnje i osjećajem nezainteresiranosti.
 prema pretpostavkama, rezultati su pokazali da je diskrepanca između aktualnog – vlastitog i
idealnog – od strane drugih selfa povezana s osjećajem nedostatka ponosa, osjećajem nedostatka
vjere u sebe i svoje ciljeve, s osjećajem usamljenosti i nezainteresiranosti kod ispitanika
 diskrepanca između aktualnog – vlastitog i potrebnog – od strane drugih selfa pokazala se
povezanom s napadajima panike, osjećajem iznenadnog gubitka te osjećajem srama kod
ispitanika
 diskrepanca između aktualnog – vlastitog i potrebnog – vlastitog selfa rezultirala je osjećajem
bezvrijednosti kod ispitanika i jedini je tip diskrepance koja je jedinstveno povezana s osjećajem
krivnje. No, kasnije je dobivena negativna korelacija što bi značilo da je diskrepanca između
aktualnog – vlastitog i potrebnog – vlastitog negativno povezana s osjećajem tjeskobe zbog
transgresije pravila.
LITERATURA

Boeree, C.G. (1998). Personality theories. www.ship.edu/~cgboeree/rogers.html

Fulgosi, A. (1997). Psihologija ličnosti: teorija i istraživanja. Školska knjiga: Zagreb.
Hall, K.J. (1997). Carl Rogers. elvers.stjoe.udayton.edu/history/history.asp?.../people/Rogers.html
Heppner, P.P., Rogers, M.E., Lee, L.A. (1984). Carl Rogers: Reflections on his life. Journal of
counseling and development, 63, 14-20.
Higgins, E.T. (1987). Self-discrepancy: A theory relating self and affect. Psychological review, 94,
3, 319-340.
Pescitelli, D. (1996). An analysis of Carl Rogers theory of personality. pandc.ca/?
cat=carl_rogers&page=rogerian_theory