Petar Kočić: Ciklus pripovijedaka o Simeunu Đaku

Zulum Simeuna Đaka

Jesen. Peče se rakija. Oko kotla se sjedi i priča. Tu je i Simeun Đak. Kotlar Mićan natoči
rakiju Simeunu i ovaj poče da priča o zulum u Bronzanom Majdanu. Nedjelja je poslije
„ukopacije“. Krajišnici bježe iz BL. Simeun i iguman Partenija posmatraju kolonu ljudi koja
bježi – oko 72-73 hiljade ljudi. Partenija govori Simeunu kakve su sve zulume činili Majdanci
pravoslavim crkvama i manastirima, i da je vrijeme da im se to vrati. Kad je Partenija prije tog
išao u Kaursku kupio je u Zadru švapsku škljačinu i generalsku kabanicu. Predloži Simeunu da
se preruši. Sutradan Simeun krene prerušen u švapskom generalčinu. Kad je došao u Majdan,
nigdje nikog. Simeun se predstavi kao general za kojim ide kao bataljon vojske. Ostavio je
Simeun barjake i čador kao dokaz. Kad je došao u Majdan, tamo jauču žene i djeca. Simeunu
je u trenutku došlo žao, ali kad sjetio zuluma koje su činili Majdanci odluči se na osvetu. Naredi
da se sazovu svi Majdanci. Samo je Šaćir Pulac (zulumćar) počne bježati, ovaj ga ubije. Ostali
su došli. Kad su se skupili pred džamijom naredio je da se usiječe naramak pruća i tu su morali
lijegati Turci (vjerovatno da ih pali???). Hodža od straha pobježe na munaru. Onda je Simun
uzjahao na ata i prolazio kroz sokake. Nigdje nikog. Onda se vrati pred džamiju i jede prasetinu
i pije vino, a hodža na munaru „uči“. Onda je nakupio nameta, predstvaio se (Simeun Pejić
Rudar, đak od namastira Gomjenice) i otišao. Još i danas ima tih para.

Istiniti zulum Simeuna Đaka

Na početku kao Simeun Đak određuje koliko je gradi rakija. Dođe đače i reče Simeunu
da ga zove otac Sopronija, a da je iguman naredio da se natoči ardović rakije. Mićan pregleda
kotao, pa sjede i zapali lulu. Mićan sad pripovijeda istinski zulum Simeuna. Bilo je to 2 godine
prije posljednje bune. Đurđevdan je padao na Veliki petak. Mićan je tada bio uz Parteniju. Tog
proljeća Partenija i Simeun su stalno pili i učili neke depešine, lepešine koje su dolazile iz CG
i iz Srbije od knjaza. Uvijek su im te lepešine stizale po noći. Dogovarali se Simeun i Partenija
da se više zulum ne može trpjeti i stoga Simeun odluči da ide u eškiju. Ubrzo se vrati i reče da
narod još nije složan. Tako su oni nastavili piti do jeseni. Nestane im rakije. Tada je u cijeloj
manastirskoj nuriji rakija se pekla jedino kod Gavre Bradare. Tri puta je Partenije slao da mu
donesu rakije od Gavre, ali ovaj nije dao. Partenija Davidović Delić, iguman od namastira
Gomjenice. Pošto se pročulo da je Simeun otišao u eškiju, Partenija i Simeun naprave plan. To
je sve Mićan prisluškivao. Naime, dogovore se da kao Partenija krene od manastira i da ga kao
Simeun potjera. I kao Partenija će pobjeći kotlu kod Gavre i reći će kako se kao Simeun
odmetnuo. Oni krenuše na konjima. Simeun počne pucati puškom (štucom). Partenija se
prepadne, misli da se Simeun stvarno odmetnu. Pobjegne Partenija kod Gavre kod kotla. Dođe
i Simeun. Pita za Parteniju, kao ovi ne znaju. Onda un uze Gavru, pošto je i on bradat, pa ga
poče vodati oko kotla (9x). To je kao bilo vjenčanje. Onda Simeun zatraži rakije. Izađe i
Partenija. Svi se poljubiše i počeše piti.

Mejdan Simeuna Đaka

Priča kod kotla o tome što Simuna nisu nikad zakaluđerili. Niko ne zna tačno, neki
misle da je zbog tog što voli piti. Mićan misli da je tu ćud njegova kriva, lako je mijenjao
raspoloženja, sad te grli i ljubi, a onda skače i hoće da bije. Simeun je mekana srca, svim bi
pomogao. Dođoše kod kotla Sopronija Luburić Knežopoljac, proiguman, i Simeun. Čuli su da
se priča o Simeunu. Sletiše Simeuna da ima pripovijeda o mejdanu s Asan-Begom Čekom.
Simeun otpoče: Bila je nedjelja poslije okupacije, nedjelju prije zuluma Simeuna u Bronzanom
Majdanu. Svijet se malo smirio. Onda povikaše da dolaze Turci Krajišnici na BL. Jedni će
udariti pod Derviš-agom Pozdercom na Bl, a drugi pod Asan-begom Čekom na manastir
Gomionicu, pa kad ga spale i oni će na BL. Svijet se uznemiri i poče sklanjati u zbegove.
Partenija, Isaija i Simeun izapli u avliju, piju i dogovaraju se šta će. Isaija predlaže da i oni se
sklone. A Simeun đak da sklone u zbjegove ikone i druge crkvene stvari, a da oni skupe narod
i da brane manastir. U tom uleti Stanko Đaković i reče da idu Agarjani=Turci. Isaija pobježe,
a ovamo se kod manastira skupi silu ljudi; svi su naoružani. Piju uz gosle i spremaju se za
borbu. U tom dođe vijest sa straže da su Turci udarili na Viluse. Spremi se vojska i Partenija
ih blagoslovi i krenuše. Tu je i David Štrbac kaže da je straža mrtva i da će Turci na manastir,
jer su ljuti, pošto su čuli za one lepešine. Ali, čuli su i za lepešine iz Beča, kao da su oni prodali
Bosnu Švabama, tj. Doveli Švabe u Bosnu. Simeun popizdi i krene u susret Asan-begu. Asan-
beg se prepadne, preda oružje. Onda ga Simeun počne zajebavati, pa da uzjaši konja, pa da
sjaše, pa onda da legne na travu da se odmori, pa ipak da se na konju bez sjedala odmori. Tako
Simeun vodi mejdan. Sve tako dok ovom srce ne prepuče i ne umre.

Iz starostavne knjige Simeuna Đaka (cijeli tekst)

Sveta je ovo i mudra knjiga. U njoj je spisana i zapečaćena sudbina sviju zemalja, sviju
naroda, sviju manastira, tekija, crkava i drugi božji bogomolja. Zemlje i narodi, slušajte riječi
njezine, ljubavlju zadanute, svjetlošću božanjskom ozarene, krvlju spisane i zapečaćene, a
tamjanom i izmirnom okađene. Zemlje i narodi! Slušajte riječi njezine i spasavajte se!
U Bosni, srcu i snazi serbskog otečestva, na iljadu i osam stotina i nekoliko godina
poslije Kristova roždenija nastaće prevrtanija i druga sudija. Zemljom će zavladati dva
gospodara. Jedan će se zvati Ićinđi, a drugi Birinđi. Ićinđi će se početi silaziti sa prijestola, a
Birinđi penjati. Ićinđiji, kad se bude silazio sa prijestola, zapeće ćurčina za zlatan ekser, i neće
moći saći; a Birinđiji, kad se bude penjao, staće Ićinđi nogom na podrpanu, lisičiju ćurčinu, te
se neće moći popeti. I tako će to čudo i ruglo ostati za mlogo i mlogo godina na porugu i
sramotu rodu čelovječeskom.
Sa Birinđijom doći će crni ljudi u bijeloj koži. Obradovaće im se i težak i ležak. Istom
će se poslije viđeti da ti crni ljudi crno misle, a još crnje rade. Sve što bude česno i pošteno u
ovom serbskom otečestvu propištaće od nevolje ljute. Opasnost za vjeru i učevinu. Dignuće se
ljudi aršindžije da brane vjeru od prokletog Zapada i otpadnog Rima. Narod će listom za njima
poći, ali će i’ na po puta ostaviti. Odma u početku, kad se pojavi Birinđi sa crnim ljudima u
bijeloj koži, postradaće i osirotiće i mloge svete zadužbine. Tako, na priliku, manastir
Gomjenica na Krajini ljutoj. Ali će se javiti čovjek, istina zulumćar i delija, i u rakiji izvršiće
sveto i bogougodno djelo, i spašće od propasti prebijelu Nemanjića zadužbinu.
Nakon mlogo godina iza toga javiće se novi ljudi i pravi sinovi ovog serbskog otečestva.
Kad se oni jave, zalepršaće se barjaci, crljeni ko krv, na svima brdima i po svima raskršćima, i
na njima će pisati svjetlosnokrvavim slovima: Desetina i Trećina. Narod će razumjeti to
božanjsko znamenije, povrviće za njima, i tako će se zametnuti ljuta i krvava kavga. Od svete
i plemenite, za rod i otečestvo prolivene krvi stvoriće se duboko krvavo more. Nastaće morske
bure i vjetrovi. Morem, od vostočne strane, udariće silna dalga o podriveni i zaljuljani prijesto,
na kome će drhtati i strepiti privezani Ićinđi i Birinđi, poduvatiće ga i sa strašnim jaukom i
lelekom strmoglaviti u mračni i bezdani trotrokan na slavu istinog boga i vječite pravde.
Utoliće vjetrovi i morske bure, izvedriće se i uljepšati vrijeme i, drugog dana pri rođaju
žaranog sunašca, iz tog dubokog, krvavog mora isplivaće u svjetlosnocrljenoj ođeći Mrko
Unuče Crnog Đeda i zavladaće ovom blagoslovenom i mlogo napaćenom zemljom. U slavu i
čest njegovu propjevaće brda i doline, polja i planine, koje su nijemo i jezovito šutile za
carevanja Ićinđijeva i Birinđijeva.
Sveta je ovo i mudra knjiga. U njoj je spisana i zapečaćena sudbina sviju zemalja, sviju
naroda, sviju manastira, tekija, crkava i drugi božji bogomolja. Zemlje i narodi, slušajte riječi
njezine, ljubavlju zadanute, svjetlošću božanjskom ozarene, krvlju spisane i zapečaćene, a
tamjanom i izmirnom okađene. Zemlje i narodi! Slušajte riječi njezine i spasavajte se!“

Rakijo, majko!
Već je peti dan, a kotao i dalje radi. Govori se o svačemu kod kotla: o junaštvu, o
delijama, o rakiji. Kotlar opsova rakiju. U tom Simeun ga izgrdi što tako govori o rakiji i poče
da pripovijeda koliko je nekad rakija korisna. Betz rakije ne može nikome, ni popu, ni kaluđeru,
ni prijatelju, ni kumu, ni ženi u rodbinu. Ona se uvijek pije, i na krštenju, i na prosidbi, i na
svadbi, i na sahrani. Da rakija nije dobra ne bi je Rusi pili. Samo se njihova rakija zove votka.
Poslije okupacije Bosna je potpala pod vlast ćesaru i Austriji. Poslije nedjelju dana od
okupacije, počeše umirati ovce manastirske. Na kraju sve su umrle. Partenija i Simeun kad nisu
presvisli od jada. Piše rakiju. Onda se Simeun sjeti knjige starostavne koja je kao bila
konstantipoljskog patrijarha (postoje još 2, 1 je u Moskvi, 1 je kod jerusalimskog patrijarha) i
koja je poslije turskih osvajanja i pretvaranja crkve Sv. Sofije u džamiju lutala sve do Sv. Gore
i tu knjigu 1 kaluđer je dao Simeunu. U toj knjizi zapisana je istorija i sudbina čovječanstva.
Simeun uze tu knjigu da viid ima li ištao toj nevolji koja se desila njihovom manastiru. Nađe
sljedeće: Odma u početku, kad se pojavi Birinđi sa crnim ljudima u bijeloj koži, postradaće i
osirotiće i mloge svete zadužbine. Tako, na priliku, manastir Gomjenica na Krajini ljutoj. Ali
će se javiti čovjek, istina zulumćar i delija, i u rakiji izvršiće sveto i bogougodno djelo, i spašće
od propasti prebijelu Nemanjića zadužbinu. Partenija poče da plače i da moli Simeuna da ne
dopusti da se ne čuje više molitva u manastiru. Onda počeše piti. Kad ih zagrija rakija, Simeunu
sinu ideja. Pošto se sad ne može nigdje ići bez pasoša, ići će Simeun kod kaurskog kapetana.
Preruši se Simeun u švapsko odijelo i krenu da zatraži pasoš da mogu da idu po svijetu u
pisaniju (po pomoć). Ponese Simeun prase i rakije i krenu. I Simeun popi, da ga prođe strah.
Dođe Simeun do čadora i do kapetana. Predstavi se Simeun. Tu kapetan prepozna ga po
mejdanu sa Asan-begom i reče mu da mu je ćesar zahvalan. Kapetan mu se poče udvoravati i
ulizivati. Izvadi odlikovanje (krst ćesarskog kralja), ali Simeun ne htjede prihvatiti katolički
krst. Naredi momku Simeun da donese rakiju i poče on napijati kapetana. U polić rakije Simeun
stavlja dukat i daje kapetanu, ovaj pije i krade dukat (zašećerena i zameđena rakija). Kad su
već popili, stade Simeun polako da priča o Gomionici i mukama koje su ih snašli. Pa onda kao
čuje li plač Partenije itd. A ovaj od rakije sve kao čuje (pijan xD). Kad utom dođe glas da dolazi
vojska. Simeun vidi da predvodi vojsku sam Partenija. Kapetan se skamenio. Simeun uze obuče
njegovo odijelo i krenu s kapetanovom vojskom naređujući. Kapetan ga savjetuje da ide
krajem, da se kriju za busijama, a Simeun ga napade da se tako samo babe bore i da će ići oči
u oči. Krenu Simeun s vojskom. Tamo se sastade s Partenijom i ovaj mu reče da su dojavili
kako je Simeun ubijen i kako su zbog tog krenuli da ga osvete. Simeun im ispriča sve i krenuše
sa njim Partenija, Belemez i Šošljaga kao perjanici. Simeun se tu šali s njima, naredi kao vojsci
da ih okruži, ovi se prepadnu. Dođoše do kapetana, prije čega su morali smiriti Belmeza.
Krenuše piti s njim. Svaki od njih daje rakiju i kao blagosilja kapetana, samo da ga napiju. Kad
su ga napili onda zatražiše burundiju (pasoš) i počeše kao plakati zbog muka koje su snašle
manastir. Kapetan im napisa burundiju. Belemez neće da nosi burundiju dok se ne osvješta.
Učiniše oni i to, ali kao da time blagosiljaju ćesara, a ne da osvejštavaju burundiju. Tako
Simeun, Partenija, Belemez i Šošljaga krenuše. Prvo dođoše kod popa Đurđa na Manjaču. Tu
skupiše dosta ovaca, jagnjadi. Tako su zašli od parohije do parohije sve dok ne skupiše 1000
glava. Onda se vratiše u manastir. Tako je njima rakija pomogla.