MJESEČNIK ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST

I DRUŠ1VO

KAZALO

REPUBLIKA, mjesečnik za književnost, umjetnost i društvo Danijel Dragojević: Korijen zraka l 3

Izdaju Društvo hrvatskih književnika i Školska knjiga d.d. Branimir Bošnjak: Razgradnja i obnova žanra: roman
u potrazi za vremenom l 18
Izdavače zastupa Sunakladničko vijeće: Stjepan Čuić, Željko Knežević,
Dragomir Mađerić i Ante Žužul Tema broja: Avantura generativne antropologije l 31
Antun Pavešković: Eric Gans i avantura generativne antropologije l 31
Glavni urednik Ante Stamać
Odgovorni urednik Milan Mirić Eric Gans l Antun Pavešković: Razgovor o generativnoj antropologiji l 48
Urednik Antun Pavešković Eric Gans: Podrijetlo jezika. l 65
Tajnica redakcije Nevenka Žvan Kazimir Klarić: Gaće doije l 11
Mladen Machiedo: Napetost otkrića: marginama i metaforama l 89
Ramon Gomez de la Sema: Praskavice l 94
Adresa Uredništva: Trg bana Josipa Jelačića 7/1, 10 000 Zagreb, tel. 01/48 16 931
Uredništvo prima srijedom od 12 do 14 sati. Rukopise ne vraćamo. UMJETNOST • KULTURA • DRUŠTVO
Cijena broja 25 kuna. Cijena dvobroja je 30 kuna. Godišnja pretplata je 200 kuna,
za članove Društva hrvatskih književnika l OO kuna, a za inozemstvo 70 eura. Ivan Pederin: Pisma Ivana Kukuijevića Sakcinskog i Augusta
Uplata na kunski žiroračun kod Privredne banke, Zagreb, 2340009-1100152884. Harambašića Bronislawu Grabowskom l l 05
Pretplata za inozemstvo na devizni žiroračun kod Privredne banke, Zagreb 70010-92-015746.
Poštarina plaćena u gotovini.
Tisak Grafički zavod Hrvatske, d.o.o., Zagreb BROJ 5, SVIBANJ 2007.
GODIŠTE LXIII
Časopis je registriran pri Republičkom komitetu za informiranje pod brojem
842/2. Osnivač: Nakladni zavod Hrvatske, 1945.
 Toma Podrug: Moj posljednji susret s pjesnikom
Slavkom Mihalićem l 111

KRITIKA
Cvjetko Milanja: Zrela pjesnička sinteza l 114
Srećko Lipovčan: Višestruko vrijedan prinos l 115
Luko Paljetak: Ispitivanje granice l 117
Nikica Mihaljević: Knjiga života, vjere i kulture l 118 Danijel Dragojević
Goranka Šutalo: Oslikani mozaik boli l 120
Zvjezdana Timet: Smije li opasno biti lijepo? l 123 Korijen zraka
Antun Pavešković: Fusnote ljubavi i zlobe (34) l 125
Kronika DHK (Anica Vojvodić) l 128
GLAS

Na ulici je netko iza mene iz daljine viknuo

moje ime. Od stotinjak glava gledanih otraga
za nekoga sam bio netko, gotovo meta.
A glas je bio muški, meni nepoznat, ne sasvim,
mogao je biti iz moga kraja, gotovo sigurno
iz moga djetinjstva, u međuvremenu odrastao,
stekao ozbiljnost, okrutnost, precizan odnos
prema onome Što nalaže oprez, stabilnost, snaga,
glas kakav smo slušali u vojsci, zatvoru, bolnici
i od govornika u prvim poslijeratnim godinama,
no mogla je to, u tom glasu, biti i hinjena
ozbiljnost, nesigurna sigurnost, bila je
u njemu neka slabo čujna napuklina u nekim
samoglasnicima, kao kod nekoga tko loše spava
i sklon je nenadanom ispovijedanju i piću,
dakle mogao je biti i invalid, poljuljan otac,
netko tko razgovara s psom, siromah, izbjeglica
što po susjedstvu hoda u papučama i povremeno
zatvori oči kao da se odmara od živih i mrtvih,
ali i netko iz moje šire obitelji sličan meni,
nešto krupniji Što me gleda s visine i pita
da li još uvijek pišem kao Što sam to činio
nekada davno u školi i za ljetnih praznika.
O, Bože, što da radim? Nikada mi moje ime nije
zazvučalo tako strano. Da li da se okrenem,
pogledam tko je, ili da panično počnem bježati?

l~WA·----------------------------------------- l
 ~lj_e neobičnih kontrasta i još neobičnijega
jedmstva. Tamo se svakodnevni život morao,
donedavno, barem na četverolik način izra-
žavati, s punom pažnjom da se ni jednome
liku ništa hudoga ne zgodi. Pisac Bosanskoga
gr~~ ~romana koji je u hrvatskoj književnoj
kr1t1c1 tek u nekoliko tekstova ozbiljnije pro-
motren), i ovdje je pokazao da čovjek jeste
pojedinac, čak i ličnost, ali nikad nije sam i
izvan zajednice, ma koliko samovao (potrebi-
to i opravdano).
Oslikani mozaik boli
Slavenka Drakulić: Frida ili o boli,
Profil International, Zagreb, 2007.
Iako u književnost ulazi vrlo polemično i
feministički angažirano, knjigom eseja, no-
vinskih članaka i kolumni "Smrtni grijesi fe-
m~niz~a" 0?84.), Slavenka Drakulić u svojoj
pnpovjednoJ prozi progovara puno suptilni-
jim,_feminilnim senzibilitetom. Upravo zbog
tog l takovog osebujnog senzibiliteta, kojeg
nosi tekst napisan sa stajališta ženskog isku-
stva, proza Slavenke Drakulić najavljuje žen-
sko pismo, termin koji će postati dio diskurza
hrvatske književne kritike osamdesetih godi-
na, korespondirajući s vremenom Slavenkinih
proznih početaka.
Tragom teze suvremene francuske autorice
~a;,guerite ~~ras da "Žene vide svijet druga-
C~Je na~_tavlp 1 Slavenka Drakulić, koja sva-
kim svoJim romanom upisuje ženskost u tekst
i time nesvjesno stvara novi stil koji se može
odrediti kao žensk~ pismo. (Kako je to vješto
eleborirala Ingrid Safranek u članku Ženska
književnost i Žensko pismo", objavlj,~nom u
Republici, (br.ll-12), Zagreb, 1983.)
Naglašena osjećajnost, senzorijalnost, tje-
lenost, figurativnost, autobiografsko pisanje,
poniranje u unutrašnjost, "kopanje" po intimi
vlastitoga bića; sve su to odlike koje se mogu
pronaći u prozi Slavenke Drakulić, još od pr-
vog romana "Hologrami stral!a"(l987.), preko
romana "Mramorna koža" (1989.) i "Božanska
glad"(l995.) i onog posljednjeg "Kao da me
120
Kad se uruši zapadnoeuropska civilizacija
i prestane potreba za jezikom općeg sporazu-
mijevanja (lingua franca), tj. kad propadnu
proizvodnje drangulija i nametnuto tržište
prisilne trgovine lažnim potrebama i nepo-
trebnim potrepštinama, zabavom i kreteni-
zirajućim obrazovanjem, ljudi će ponovno
posegnuti za svojim jezicima i kulturama, pa
će- vjerujemo - netko na prostoru današnje
Hrvatske posegnuti za ovom poticajnom i po-
učno m knjigom Tomislava Ladana.
Nikica MIHALJEVIĆ
nema" (1999.). Osim spomenutog snažno
upisanog "ženskog" stila, ovi romani vezani su
puno jačom sponom boli i bolesti koje kao
središ~je teme "opsjedaju" Slavenkin prozni
izraz. Zensko tijelo u boli i bolesti kroz pet ro-
mana proživljava i druga podjednako "bolna"
stanja- poremećen odnos majke i kćeri, kani-
balizam, silovanje, konstantnu traumu i što je
najvažnije, konstantnu bol tijela koje postaje
izloženo, otvoreno drugome i time lišeno vla-
stite intimnosti. U tom momentu podvojeno-
sti i distanciranosti duha i tijela rađa se Slaven-
kina žudnja u onom "kako" - kako ispisati tu
bolnu rascjepljenost. Svojim prvim romanom
"Hologrami straha'' autorica autobiografski (u
prvom licu) opisuje vlastitu bolest i operaciju
(transplantaciju) bubrega. Dvadeset godina
nakon Holograma straha Slavenka Drakulić
zaokružuje svoju dugogodišnju temu tijela,
pišući roman o meksičkoj slikarici Fridi Ka-
hlo, pod nazivom "Frida ili o boli", u izdanju
Profil Internationala (Zagreb, 2007.)
Zašto baš Frida Kahlo? Signira li odabir
o boli sasvim slučajno konotaciju mogućeg
eseja na spomenutu temu i je li Frida ovdje
samo metafora boli i bolesti? Pročitavši kra-
tak i pomalo jednoznačan naslov romana,
teško je izbjeći piranja koja naviru, a na koja
je najbolji odgovor ponudila sama autorica: "
Ispisujem tu nesreću i bol -tuđu i svoju-već
godinama na razne načine, literarne i manje
literarne, ali nikako je ne mogu ispisati. U
tome i jest poanta ovog novog romana, na-
pokon sam razumjela da je bol nemoguće
opisati, bolje rečeno izraziti riječima." (Feral
Tribune, 3. svibnja 2007.)
Bravuroznost riječi ovdje postaje akomu-
nikativnost koju stvara bol. Poniranje u sebe,
asimilacija s vlastitom bolesti i boli prerasta u
afaziju. Bol ne zna govoriti. Frida ne govori.
Ona slika. U Fridinim slikama, mahom au-
toportretima, Slavenka prepoznaje autentičan
izraz boli i nastoji tu bol još jednom "uhvati-
ti" i opisati neopisivo, verbalizirati još jednom
i samu sebe i Fridu. Čini to vrlo vješto kroz
gotovo neprimjetno alterniranje pripovjedač­
koga glasa u prvom i trećem licu, Što rezultira
supostojanjem biografskog pripovijedanja i
tzv. Genettove homodijegetske fikcije prema
kojoj su pripovjedač i lik identični i kao takvi
različiti od autora. Stoga se Slavenkin roman,
za razliku od stroge faktografske biografije,
oslanja isključivo na momente boli i bolesti
koji su svakodnevno ispunjavali Fridin život.
Takav pripovjedni postupak i osebujna pri-
povjedna pozicija čvrsto povezuju Slavenkin
prvi i posljednji roman, autoričin mikrokoz-
mos boli u Hologramima straha suosjeća (što
se u opisu Fridine patnje iznimno osjeća) s
Fridinim mikrokozmosom patnje i bolesti.
Stoga ne čudi govor u prvome licu kojim se
povremeno čitateljima obraća Frida (ili sama
autorica Fridinim glasom). Otuda se i javlja
mogućnost autoričinoga zaokruživanja teme
"tijelo" jer Slavenka konačno pronalazi ade-
kvatan, čak tako punokrvan i živ, izraz boli.
Pronalazi slike Fride Kahlo koje, za razliku
od svakog litotičnog teksta, slikaju, opisuju,
govore i nude ono neizrecivo i neopisivo koje
može komunicirati s promatračima. "Prija mi
bol koja me svodi na tijelo. Jesam li konačno
sebi priznala da ga želim?" -pita se Slavenka
u Hologramima straha i odgovor pronalazi u
Fridinom pristajanju na bolesno tijelo, u nje-
zinoj borbi i prkosu.
Struktura novoga romana Slavenke Dra-
kulić komunicira s čitateljima putem kompo-
zicije fragmenta. U romanu ne postoji čvrsta,
koherentna, kronološka ili logička struktura.
Umjesto nje autorica gomila kratke, ali snaž-
ne epizode Fridinog života, uvijek prošarane
objašnjavanjem geneze nove boli. Kao okvir
za novi roman Slavenka uzima nekoliko po-
sljednjih sati u životu meksičke slikarice koja
se jednog srpanjskog jutra budi u svom kre-
vetu u roditeljskoj kući i iz te utrobe kuće, iz
kreveta kao stalnog suputnika, kreće njezina
121
retrospekcija (ili bolje introspekcija) vlastitoga
života. Iz subjektivnosti i intimnosti vlastite
kuće i vlastitoga kreveta autorica započinje
pisati Fridin u sagu boli koju kronološki prati-
od prve boli u desnoj nozi koju je osjetila u
djetinjstvu kada joj je dijagnosticirana dječja
paraliza, preko kulminacije izazvane preživlja-
vanjem prometne nesreće i do konačne samrt-
ne agonije u kojoj Frida i bol postaju jedno.
Svaka Fridina životna faza praćena je au-
toportretom kojeg autorica opisuje i time si-
gnalizira postojanje dviju Frida (kako sama u
romanu objašnjava); one vidljive (bolesne) i
one druge, skrivene i izložene na slikama.
"Za nju je slikanje autoportreta bilo poput
egzorcizma", kaže autorica u romanu, slikanje
joj je bilo pojas za spašavanje, jedina moguć­
nost preživljavanja i povremenog bijega iz
tijela.
Još kao šestogodišnja djevojčica Frida je
morala iznaći način kako pobjeći iz tijela.
Stoga bi na zamagljenom staklu pored kre-
veta crtala vrata i u mislima se družila sa za-
mišljenom prijateljicom s kojom bi u ledenoj
dvorani radila sve ono što su radili njezini
vršnjaci. Kako su godine prolazile, staklo
je zamijenila slikarskim platnom, a malenu
djevojčicu minucioznim sebe-promatranjem
iz iste perspektive kreveta. Trideset godina
poslije, ležeći u krevetu, Frida će doći do za-
ključka: "Ja i nisam slikala ništa drugo osim
svoje nesreće."
Postoji li ipak tako snažna nesreća da se
ne može naslikati? U Fridinom slučaju posto-
ji. To je njezina najveća nesreća u autobusu
koja će joj zauvijek promijeniti život i nepo-
vratno uništiti njezino tijelo. Slikala je sve, ali
tu nesreću nikada, iako sve njene slike proi-
stječu baš iz te, nenaslikane nesreće. Nakon
nesreće slikanje postaje Fridina nužna borba,
sada više ne samo subjektivni izraz i razbibri-
ga nego i puko preživljavanje koje ju dovodi
do Maestra (Diega Rivere), onodobnog naj-
poznatijeg meksičkog slikara. Upoznavanje
s Maestrom drugi je (nakon nesreće) Fridin
životni klimaks koji će zauvijek promijeniti i
nju i njezino slikanje.
Ljubav Fride i Maestra prelazi okvire stra-
sti, ona metamorfozira u međusobnu duhov-
nu ovisnost dvaju bića koja će kroz 25 godina
braka doživjeti brojne transformacije da bi na
kraju bila svedena na odnos majke i sina. Prvo
Fridino tjelesno razotkrivanje pred Maestrom
označilo je tragiku njezine vječne vezanosti uz
čovjeka koji ju je cijeli život varao, ali opet vo-
lio na samo njemu svojstven način. Kada mu je
pokazala svoje ranjeno tijelo u ateljeu, Maestro
se nije prestrašio: "Moji te ožiljci nisu prestra-
šili. Ožiljci su mjesta kroz koja jedno biće ulazi
u samoću drugoga, naučila sam toga dana od
tebe, s tobom. Kasnije sam slikala te ožiljke
kako bi i drugi doprli do moje samoće."
Taj strah od samoće i tuge duboko je pot-
kopao istinsku Fridu i zamaskirao ju je u odje-
ću seljanke iz Tehuane koja ju je obilježila kao
sjenu i ornament poznatoga muža. Njezine
slike iz te faze progovaraju jezikom maske, one
su očajnički, kamuflirani krikovi iz potrebe za
razumijevanjem.
Treći klimaks u Fridinom životu bio je pre-
vara i izdaja njezine sestre Kity i Maestra koje
Frida zatječe in fogranti u Maestrovom ateljeu.
Nakon njihove izdaje katalizira se Fridin brak
s Maestrom, on postaje čista duhovna ovisnost
i banalna tjelesna prisutnost koja je Fridi opet
samo potvrda o nemogućnosti istinske komu-
nikacije zdravih i bolesnih. Razočarana i pod-
svjesno željna osvete Frida započinje ljubovati
s Lavom Trockim i tako uvlači u svoj život
muškarca vrlo sličnog Maestru, samo što Ma-
estro živi za slikarstvo, a Trocki za revoluciju
koja će Fridi uvijek biti samo krinka i pokušaj
približavanja Maestru i svemu onome čemu se
on divi. Komunizam ionako nikada nije bio
Fridino istinsko opredjeljenje (kao ni Trocki),
a njena umjetnost (ma koliko se god trudila
naslikati Staljina) nikada nije bila u službi re-
volucije. Nakon smrti Lava Trockog, Frida se
prisjeća riječi njegove supruge Natalije: "On
je duša moje duše" i unatoč svijesti o tome da
ju je svaki put u ključnim životnim trenucima
iznevjerio, Frida ostaje uz Maestra.
"Maestro mi je služio kao opravdanje za
toliko pogrešaka i gluposti. Umirem njime
otrovana."
Iako je Fridina umjetnost velik dio njezi-
nog života bila u sjeni priznatog Maestra, nje-
ne slike nisu ostale bez priznanja. Fridin u bol,
prkos i nemir prepoznao je i Andre Breton koji
122
je Fridin e slike okarakterizirao nadrealističkim
epitetima, ne shvaćajući pritom da je sam njen
život čisti nadrealizam. Tamo gdje bol postaje
sinonim za tijelo nema mjesta taštini. Fridinu
umjetnost cijenili su velikani poput Kandin-
skog, Duchampa i Picassa, njezin autoportret
primljen je u Louvre, ali ona ostaje iznimno
ravnodušna na sve pohvale i pokude. Preži-
vjeti dan za nju je značilo biti uspješan. To je
Frida Slavenke Drakulić. Tako ju ona vidi i
tako o njoj piše.
Pisati o tako intrigantnoj osobi čiji su život
obilježili brojni traumatični punktovi izazov je
svakom autoru ili autorici, a poznato je da se
o Fridi Kahlo pisalo puno. Slavenka Drakulić
odlučila se isključivo za jednu vizuru sagleda-
vanja Fridinog života, na patnju i bol. Bolest,
bol i patnja ispisuju svaku stranicu ovoga ro-
mana koji verbalizira Fridin "slikarski skandal"
-ona slika bol i bolest, a bolesni ljudi to obič­
no ne rade. Fridina borba s demonom traje do
kraja. Ona ga iskorištava i ogoljava. Pokazuje
ga drugima i ne pristaje na samoću. U tom
kontekstu ona se nameće kao iznimno snažna
žena, prepuna volje i vjere u život, ali do kraja
romana ona gubi aureolu stoika koji hrabro
čeka svoj moment, opirući se do kraja samom
borbom, a ne pomirenošću. Frida želi izbjeći
potpunu dezintegraciju ličnosti i činom svoje
volje odlučuje prekinuti svoju agoniju. Ubriz-
gava si dvije bočice morfija i umire, na kraju
predana ništavilu. Ovim činom samoubojstva
Frida odlazi u mit i oblači na sebe "nevidlji-
vu" haljinu heroine. U tom momentu njezina
fascinantna borba, prkos i žudnja za životom
postaju gubitnici. Odlučivši se za ovakav kraj
romana, autorica se odlučila za mit koji je
nadvisio čistu, pomalo dosadnu i napornu
borbu za svaki novi dan.
Unatoč "mitskome" kraju, neosporna je
snaga autoričine suosjećajnosti zahvaljujući
kojoj Fridina bol postaje gotovo opipljiva. Sla-
venka Drakulić pišući o Fridi Kahlo piše sebe,
piše supatnju i zato njezin roman prerasta
okvire biografije (ili autobiografije) i postaje
duboka, snažna refleksija o potrebi bolesno-
ga bića za razumijevanjem i komunikacijom
intimne boli.
Goranka ŠUTALO
Smije li opasno biti lijepo?
Frankenstein - predstava zagrebačkog
gradskog kazališta "Trešnja"
Prošlo je točno sto godina otkako je Leo
Baekeland izumio bakelit; nije mnogo, a već
nam je pred vratima i plastična krv- neovisna
o donorima, pouzdano sterilna, pogodna za
raspačavanje dehidrirana (u prahu), s duljim
rokom trajanja od normalne. U laboratoriju
šefildskog Sveučilišta, tim znanstvenika kom-
binirao je porfirin s monomerima u obliku
razgranante molekule, a takva veže, nosi i
otpušta kisik poput prirodnog hemoglobina.
(Prijenos hranjivih tvari rješio bi se nekom
drugom privremenom metodom.)
Kako biste se osjećali da po vama kola
plastika? Nenormalno? Radije biste umrli od
hemoragije? Doživljavate li ljudsku pomoć
plastičnom krvlju pobunom protiv Božje od-
luke da iskrvarite? Ili je, možda, Bog odlučio
pomoći vam putem pameti drugih ljudi? Što
to govori o Bogu, ljudima i pomaganju?
A sad, u kazalište!
Uz predstavu naslovljenu Frankenstein,
premijerno izvedenu u zagrebačkoj "Trešnji"
19. travnja, daruju programsku knjižicu; u
njoj piše i sljedeće: "Frankenstein je sino-
nim svakodnevnog čovjekovog razmišljanja
i osnovne želje za životom i preživljavanjem.
Pretpostavimo samo da se taj san može i
ostvariti." Tekst iz kojeg navodim ulomak
potpisuje osoba odgovorna za cjelinu - autor
dramatizacije & redatelj (po naobrazbi, glu-
mac) Saša Anočić. Sorry: ja doduše "svakod-
nevno" između ostalog i "razmišljam" i trajno
osjećam "želju za životom i preživljavanjem",
ali te mentalne djelatnosti ne smatram "snom"
ni u doslovnom ni prenesenom smislu, niti
ih povezujem s aktivnostima Frankensteina,
bilo kojeg. Možda je netko nešto nespretno
skratio? Sumnjam: nekoliko redaka niže, eto
sljedeće tvrdnje: "Victor Frankenstein sastav-
ljen je iz želja svih duša koje su hodale ovim
planetom. Victor Frankenstein je istinski
Petar Pan. Sazdan je od čovjekovih težnji."
Pa dalje: "Moja kćer me je s pet godina prvi
put pitala hoću li umrijeti. Ne sjećam se što
sam joj odgovorio, ali ubrzo nakon toga po-
čeo sam raditi na ovoj predstavi." Anočićeva
123
kći/kćerka pričekat će neku daleku reprizu
- uradak, pišu, "nije primjeren djeci mlađoj
od dvanaest godina" . Pogledajmo što je po-
nuđeno starijima ...
Nakon opravdanih prigovora kritike a
možda i konzultacije s gledateljima, trosatna
izvedba skraćena je tako da kraj priče otvara u
budućnost: Victor Frankenstein (Rakan Rus-
haidat) uspinje se stubištem, kani ubijenoj
zaručnici svojim umijećem vratiti život, znan-
stvenikovo pak čudovišno Stvorenje (Vili Ma-
rula) stoji u podnožju stubišta kao zaštita od
mogućih gnjavatora. Trebam li zaključiti da
"Trešnjina" predstava govori o baš svim ljudi-
ma na svijetu, koji razmišljaju samo o jednom
i žele samo jedno: živjeti vječno, makar i po
cijenu podrške zločinom, i nadaju se da će
čovjekov um kad-tad ostvariti taj san? Valja
naglasiti: "Trešnjin" Frankenstein nije autoi-
roničan, premda strašne pojedinosti u pravi-
lu izazovu (samo) smijeh. Detalj o uginuloj
mački koja žalosti Victora-dječaka i zbog koje
kasnije, noću, zaftkava oca mijaukanjem, glu-
meći da ju je oživio, dokazuje glavnu temu,
što potvrđuje i tekst u programskoj knjižici o
Miroslavu Radmanu & proučavanju bakterije
sposobne za obnavljanje svog D NK.
I, sad, što? Hoću li pristojno prešutjeti
izazvanu reakciju pa slegnuti ramenima i na-
pisati, recimo, ovo: pardon, ali ... ako su živi
organizmi programirani održavati život Što
je dulje moguće, po cijenu najtežih napora i
borbe i boli, ne znači da se ne mogu pomiriti
s općepoznatom činjenicom da smrt (tijela,
a možda i duše) stiže neizbježno; ukinuti
smrt značilo bi jednu generaciju - koja ne
bi smjela imati potomstvo - do kraja svijeta
zatoči ti u položaju posve neprirodnom i, vje-
rujem, dugoročno štetnom. Također, ljudska
bića kompetentni smatraju odraslima/zrelima
kad/jer postanu kadri procijeniti što je ostva-
riva/prihvatljiva želja i bez žaljenja odustati
od one koja to nije. Također: imenom Petra
Pana zovemo specifičan otklon od mentalnog
zdravlja. Također: neki su ljudi više ili ma-
nje znatiželjni i žele steći znanje & vještine,
pa biti prvi na nekom polju, da bi pomogli
ili/i proslavili se, ali zašto tvrditi da osobinu
koju opisuje Mary Shelley, stvorivši likove
istraživača Waltona i izumitelja Frankenste-
ina, posjeduju svi ljudi? Znači li to da likovi