1.

Uvod

Statistika o nezaposlenosti i o radnoj snazi jedan je od najpomnije oblikovanih i najopsežnijih

ekonomskih podataka koje država prikuplja. Dva su osnovna načina prikupljanja podataka o
nezaposlenima. Prvi se odnosi na evidenciju nezaposlenih prijavljenih na zavodu za
zapošljavanje, a drugi na periodično anketiranje uzorka radne snage. Podaci se prikupljaju
mjesečno metodom slučajnog uzorka populacije. Svakog se mjeseca oko 60 000 kućanstava
anketira o njihovim najnovijim radnim aktivnostima. Anketa dijeli stanovništvo od 16 godina
i starije u 4 skupine:

 Zaposleni - osobe koje obavljaju bilo kakav plaćeni posao, kao i oni koji imaju posao,
ali su odsutni s posla zbog bolesti, štrajka ili godišnjeg odmora.
 Nezaposleni – osobe koje nemaju posao, ali su ga aktivno tražili u protekla 4 tjedna i
spremni su za rad.
 Izvan radne snage – dio odraslog stanovništva koji rade u domaćinstvu, umirovljeni
su, nesposobni za rad zbog bolesti, studenti ili ne poduzimaju korake za traženje posla.
 Radna snaga – uključuje sve one koji su zaposleni ili nezaposleni • Stopa
nezaposlenosti predstavlja broj nezaposlenih podijeljen ukupnom radnom snagom
U ovome radu objasnit će se odnos između tri jako važne relacije u području
makroekonomije. To su Okunov zakon, Phillipsova krivulja te relacija agregatne potražnje.
Okunov zakon pokazuje utjecaj rasta domaćeg proizvoda na nezaposlenost.

Phillipsova krivulja pokazuje utjecaj nezaposlenosti na inflaciju, a relacija agregatne potražnje

pokazuje utjecaj inflacije i nominalnog rasta na rast domaćeg proizvoda.

Ciljevi ovoga rada su objasniti Phillipsovu krivulju i Okunov zakon, objasniti agregatnu
potražnju- sa stopom rasta dohotka, te prikazati učinak promjene stope rasta nova na
ekonomsku aktivnost, i potom objasniti postupak dezinflacije.
2. Okunov zakon

Okunov zakon predstavlja povećanje stope nezaposlenosti i najbolnija je posljedica bilo koje
recesije. Kada se proizvodnja smanjuje, poduzeća trebaju manje rada. Stoga se u najam ne
uzimaju novi i otpuštaju postojeći radnici. Proizlazi da se nezaposlenost obično kreće zajedno
s proizvodnjom. Ta priroda veze, koju je prvi identificirao Arthur Okun, poznata je sada kao
Okunov zakon. Okunov zakon izriče da se na svaka 2 % smanjenja GDP-a u odnosu na potencijalni
GDP stopa nezaposlenosti poveća za 1 %.

Ranije pretpostavke: – domaći proizvod u odnosu na zaposlenost kreće se jedan naprema

jedan, tako da promjene domaćeg proizvoda dovode do jednakih promjena zaposlenosti.
Tada, radna snaga je konstantna, tako da se promjene zaposlenosti odražavaju u odnosu jedan
naprema jedan u suprotnim promjenama nezaposlenosti.

Sada treba ići dalje od ovih pretpostavki. – one u relaciji između stope rasta domaćeg
proizvoda i stope nezaposlenosti impliciraju slijedeće:

Ako se domaći proizvod i zaposlenost kreću zajedno, povećanje domaćeg proizvoda od 1 %

dovest će do povećanja zaposlenosti od 1% ,a ako se kretanja zaposlenosti odraze u suprotnim
kretanjima nezaposlenosti, tada povećanje zaposlenosti od 1% dovodi do smanjenja stope
nezaposlenosti od 1%.1

Na primjer, kad GDP započne sa 100 % svog potencijala i padne na 98 % potencijala - stopa
se nezaposlenosti poveća za 1% , pretpostavite sa 6 na 7%. Okunov zakon prikazuje
povezanost između rasta domaćeg proizvoda i promjene stope nezaposlenosti. Rast domaćeg
proizvoda iznad (ispod) nominalne stope vodi ka smanjenju (povećanju) stope nezaposlenosti.

ut – ut-1 = β (gyt – gy)

gyt – stopa rasta domaćeg proizvoda u godini

t gy – normalna stopa rasta domaćeg proizvoda

1
Mrnjavac Ž, Burnać P.,Kordić L.,Šimundić B.,Šandrk Lj.;Gospodarstvo 2., Alka script, Zagreb 2009.
Ova jednakost nam govori da bi promjena stope nezaposlenosti trebala biti jednaka negativnoj
stopi rasta domaćeg proizvoda. Što znači da bi se povećanje nezaposlenosti manifestiralo
smanjenjem rasta domaćeg proizvoda. Kada bi se domaći proizvod i stopa nezaposlenosti
kretali zajedno, npr. ako je rast domaćeg proizvoda 5% onda bi stopa stopa nezaposlenosti
trebala pasti za 5%. Ta povezanost između rasta domaćeg proizvoda i promjene stope
nezaposlenosti nazivamo Okunov zakon. Koristeći podatke iz SAD iz prethodnih 30 godina
relacija koja odgovara pravcu na narednoj slici dana je formulom:

ut – ut-1 = - 0.4 (gyt – 3%)

Postoji negativan odnos između promjene nezaposlenosti i domaćeg proizvoda.

Obilježja Okunovog zakona:

1) Inverzan odnos – Povećanje rasta proizvodnje uzrokovat će smanjenje stope nezaposlenosti

(da bi se povećala proizvodnja poduzeća moraju povećati N, kada se N poveća, u će pasti):

2) Povećanje stope rasta od 1% uzrokovat će da u padne za manje od 1%:  Određeni br.

radnika potreban bez obzira na nivo proizvodnje  Gomilanje rada  Povećanje zaposlenosti
ne dovodi do smanjenja nezaposlenosti u omjeru 1:1, nego do manjeg smanjenja
nezaposlenosti. Razlog je povećanje participacije u radnoj snazi.

3) Nominalna stopa rasta – stopa rasta potrebna da bi se održala nepromijenjena stopa

nezaposlenosti:  gyt > gy → ut < ut-1  gyt < gy → ut > ut-1  gyt = gy → ut = ut-1
3. Okunov zakon i agregatna potražnja

Pretpostavke ovog odnosa su:

 radna snaga je konstantna,

 nema tehnološkog napretka,
 stopa rasta Yn jednaka je 0,
 rast radne snage (ceteris paribus) povećava nezaposlenost,
 tehnološki napredak (ceteris paribus) povećava nezaposlenost.

Da bi se smanjivala nezaposlenost Y mora rasti po stopi koja je veća od zbroja rasta radne
snage i tehnološkog napretka. Ta stopa je normalna stopa rasta (stopa rasta Yn), tako
dolazimo do slijedeće jednadžbe (Okunov zakon): ut – ut-1 = - β (gyt – gy)

Okunov koeficijent β je između 0 i 1 iz dva razloga:

1. Prilagodba zaposlenosti u omjeru manjem od 1:1 na odstupanja rasta dohotka od

normalnog: ako je dohodak porastao za 1% ne znači da će stopa zaposlenosti porasti
za 1 postotni bod (kako sugerira jednadžba Y=N). Tvrtke daju prednost zadržavanju
radnika pred njihovim otpuštanjem kada se domaći proizvod smanjuje (gomilanje
rada). Neki radnici trebaju čak i kad poduzeću „ne ide” (računovođe).

2. Kada zaposlenost raste, ne popunjavaju se sva nova radna mjesta sa nezaposlenima.

4. Phillipsova krivulja

Ranije iznesena relacija između inflacije, očekivane inflacije i nezaposlenosti:

πt = πet – α ( ut – un)

Inflacija ovisi o očekivanoj inflaciji i o odstupanju nezaposlenosti od njezine prirodne stope.

Očekivana inflacija (primjerice u SAD) dobro je procijenjena na temelju prošlogodišnje stope
inflacije, tako da se π može zamijeniti s πt -1 . Uz ovu pretpostavku, relacija između inflacije
i nezaposlenosti poprima sljedeći oblik:

πt - πt-1 = – α ( ut – un)

Nezaposlenost ispod prirodne stope dovodi do povećanja inflacije; nezaposlenost iznad

prirodne stope dovodi do smanjenja inflacije. Parametar α prikazuje učinak nezaposlenosti na
promjenu inflacije. Phillipsova krivulja prikazuje da se odnos između nezaposlenosti i
inflacije mijenja s razinom i trajanjem inflacije. Kad stopa inflacije postane visoka, inflacija
postaje nestalnija. Zbog toga se oblik ugovora o nadnicama mijenja s razinom inflacije. Sve
više prevladava indeksiranje nadnica, pravilo kojim se automatski povećavaju nadnice kako
se mijenja inflacija.

Slika 1: Grafički prikaz Phillipsove krivulje

5. Odnos između Okunovog zakona, Phillipsove krivulje i agregatne
potražnje

Potrebno je vidjeti što ove tri relacije znače kad je riječ o učincima nominalnog rasta novca na
domaći proizvod, nezaposlenost i inflaciju. Najlakši način jest krenuti unatrag, tj. započeti od
srednjeg roka - odnosno, od tamo gdje gospodarstvo završava kada se sva kretanja varijabli
iscrpe, a potom promotriti ta kretanja tj. vidjeti kako gospodarstvo dolazi do te točke.
Postavlja se pitanje: kolike će biti stope rasta domaćeg proizvoda, nezaposlenosti i inflacije u
srednjem roku uz pretpostavku da središnja banka održava nominalnu stopu rasta novca?

U srednjem roku, stopa nezaposlenosti mora biti konstantna; stopa nezaposlenosti ne može
rasti ili padati zauvijek. Ako se uvrsti ut = ut-1 u Okunov zakon, to podrazumijeva da je gyt =
ġm. To znači da u srednjem roku, domaći proizvod mora rasti po normalnoj stopi.

S nominalnim rastom novca jednakim ġm i rastom domaćeg proizvoda jednakim, ġy relacija

agregatne potražnje ukazuje da je inflacija konstantna i zadovoljava uvjet: ġy = ġm – π
Prebacivanjem π na lijevu stranu, a gy na desnu, dobiva se izraz za inflaciju2

U srednjem roku, inflacija mora biti jednaka nominalnom rastu novca umanjenom za
normalan rast domaćeg proizvoda. Ako se prilagođeni nominalni rast novca definira kao
nominalni rast novca umanjen za normalni rast domaćeg proizvoda, gornja jednadžba može se
protumačiti ovako: U srednjem roku, inflacija je jednaka prilagođenom nominalnom rastu
novca.

2
Dvornik, I.; Novac i novčana politika, Školska knjiga, Zagreb, 2003.
6. Stagflacija

Stagflacija je stanje države ili područja monetarne unije u kojem se gospodarstvo istodobno u
stanju stagnacije i inflacije.

Pojam dolazi iz područja makroekonomije koji opisuje razdoblje visoke inflacije, dok
nacionalni proizvod pada ili se barem ne povećava. Gospodarstvo tada ne raste ili pada, stopa
nezaposlenosti se zadržava na istoj razini, ali ipak se povećava razina cijena.3

Stagflaciju karakterizira opći skok cijena uz pad proizvodnje. Odatle i dolazi ime ove pojave.

Postoje dvije škole mišljenja zbog čega dolazi do stagflacije. Jedan je kada dođe do povećane
tražnje određenog resursa, a čija nestašica u isto vrijeme izaziva i pad proizvodnje. Kao
primjer se navodi skok cijena nafte na Svjetskom tržištu 1973. godine, jer je poznato da cijena
nafte ulazi u cijenu gotovo svakog proizvoda, dok je zbog nedostatka iste pala proizvodnja.
Drugi primjer je kombinirani efekt instrumenata koje koristi Narodna banka zajedno sa
mjerama ekonomske politike koje provodi vlada. Zajedno, ovo dovodi do pada vrijednosti
domaće monete koje nije popraćeno rastom proizvodnje, što dovodi do stagflacije.

3
Skupina autora: Ekonomski leksikon, Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“ i Masmedia, Zagreb 2000.
7. Inflacija

U stvarnom ekonomskom životu država, kretanje razine cijena je puno složenije i teško je
strogo razlikovati da li je inflacija uzrokovana rastućom potražnjom ili smanjenom ponudom.
Inflacija uvjetovana rastom potražnje i inflacija uvjetovana smanjenjem ponude razlikuju se
obzirom na dužinu učinka. Inflacija izazvana potražnjom nastavit će se dok god postoji višak
potražnje, a ona izazvana smanjenjem ponude može dovesti do recesije i zahtjeva hitnu
intervenciju monetarnom i fiskalnom politikom. Inflacija je povećanje agregatne razine
cijena u odnosu na vrijednost novca. Pojam inflacije također se može definirati kao pad
vrijednosti novca. Vrijednost novca označava njegova kupovna moć. Dakle, ako u određenoj
privredi postoji inflacija, kupovna moć te valute pada.

Za mjerenje inflacije još se koristi i Indeks potrošačkih cijena (CPI) koji mjeri troškove
tržišne košare dobara i usluga potrebnih za svakodnevni život. Osim toga koristi se
i GDP deflator i rjeđe indeks proizvođačkih cijena. Deflacija je proces smanjivanja opće
razine cijena, suprotan inflaciji, dok je dezinflacija proces smanjivanja stope inflacije. O
inflaciji se zna jako mnogo, ali ipak nedovoljno da bi se mogla "izliječiti". Inflacija je
specifična po tome što ne bira ni mjesto ni vrijeme gdje će se javiti; to mogu biti razvijene ali
i nerazvijene zemlje, površinom male i velike...4

Druga specifičnost je što se nikad ne javlja dva puta u istom obliku. Inflacija se može dogoditi
i preko noći, ali naznaka za njen dolazak ipak ima. To su receflacija (recesija+inflacija)
i stagflacija (stagnacija+inflacija).

Recesija je blagi gospodarski poremećaj, a stagnacija je vrijeme mirovanja gospodarskih

promjena. Dakle, pojavom blagih gospodarskih poremećaja, ako postanu mnogobrojniji i
veći, možemo biti sigurni kako će se na kraju dogoditi inflacija kao najteži oblik gospodarskih
poremećaja.

4
Mrnjavac Ž, Burnać P.,Kordić L.,Šimundić B.,Šandrk Lj.;Gospodarstvo 2., Alka script, Zagreb 2009.
Usporedimo li godine u kojima je proizvodnja iznad potencijalne s onima dubokih recesija,
primjećujemo kako poslovni ciklus utječe na količinu, izvore, trajanje i distribuciju
nezaposlenosti. Uglavnom stopa nezaposlenosti ima tendenciju rasta tijekom recesije za sve
skupine prema dobi, spolu,...

Trajanje nezaposlenosti – dugoročna nezaposlenost predstavlja ozbiljan društveni problem –

na primjer europsko tržište rada opisuje manja mobilnost, veće zakonske prepreke
ekonomskim promjenama.

Izvori nezaposlenosti – uvijek postoji neka frikcijska nezaposlenost kao rezultat promjene
mjesta stanovanja ili životnog ciklusa. Najveće promjene u stopi nezaposlenosti tijekom
poslovnog ciklusa nastaju zbog povećanja broja ljudi koji ostaju bez posla jer se povećava
broj ljudi koji su izgubili posao, a potrebno je duže da pronađu novi.

Slika 2: Porast inflacije na godišnjoj razini

8. Suzbijanje inflacije

Za suzbijanje inflacije nastale viškom agregatne potražnje prema ponudi primjenjuje se

ortodoksni antiinflacijski program restriktivna monetarna politika i restriktivna fiskalna
politika u odgovarajućoj kombinaciji. Troškovna inflacija i na njoj temeljena inercijska
inflacija (inflacijska očekivanja) suzbija se mjerama heterodoksnog programa: uvođenje sidra
(zamrznut ili utvrđen rast) za plaće, cijene, neke monetarne agregate i devizni tečaj.
Ortodoksni antiinflacijski program u određenom razdoblju izaziva
neizbježne recesijske posljedice.

Borba protiv inflacije recesijom obično rezultira smanjenjem proizvodnje, zaposlenosti i

potrošnje. Zbog toga se sve više primjenjuje politika dohodaka – kontrola plaća i cijena,
dobrovoljne smjernice, porezna politika i strategija jačanja tržišta.

Cilj svake stabilizacijske ekonomske politike jest postići opću gospodarsku ravnotežu koja se
očituje ostvarenjem pune zaposlenosti bez inflacije. No ekonomska ravnoteža naglašava kako
nema nacionalnog gospodarstva koje istodobno može ostvarivati punu zaposlenost i stabilne
cijene a imati slobodno tržište.5

Postoje 3 mogućnosti ostvarivanja gospodarskog rasta naspram rastu cijena.

1. Gospodarski rast uz blago rastuće cijene

2. Gospodarski rast uz stabilne cijene
3. Gospodarski rast uz opadajuće cijene

Svaka od ovih varijanti ima svoje prednosti i nedostatke ali većina ekonomista smatra da
blago rastuće cijene (3-4% godišnje) potiču rast ukupne proizvodnje, investicija i
zaposlenosti. Gledano na dulji rok rezultat će biti stabilne cijene. No ipak pojava inflacije
postavlja zadatke ekonomskoj politici. Ekonomska politika, u ovom slučaju antiinflacijska,
teži stabiliziranju gospodarstva suzbijanjem dviju skupina posljedica inflacije.

Dakle, cilj je suzbiti redistribuciju dohodaka i imovine i smanjiti stope rasta ekonomske
aktivnosti.

5
Dvornik, I.; Novac i novčana politika, Školska knjiga, Zagreb, 2003.
9. Vremenska vrijednost novca

Vremenska vrijednost novca predstavlja određenu vezu između neke novčane jedinice u
sadašnjosti i te novčane jedinice u budućnosti. Jedna konvertibilna marka u sadašnjosti više
vrijedi od jedne marke u budućnosti, pa i u uvjetima kada nema inflaciju u tom razdoblju.
Vrijednost novca u sadašnjosti veća je nego nominalno jednak iznos u budućnosti zbog toga
što postoji mogućnost njegovog profitabilnog ulaganja u sadašnjosti i ostvarivanja većih
iznosa u budućnosti,kao i zbog postojanja rizika ulaganja. Novac ima dvije vrijednosti:

 Nominalna i
 Realna vrijednost

Nominalna vrijednost novca je broj novčanih jedinica koji je upisan na banknoti ili moneti.

Realna vrijednost novca je određena njegovom kupovnom snagom.

Stabilnost novca postoji onda kada se ne mijenja njegova realna vrijednost, tj. njegova
kupovna snaga. Kod novca dolazi do određenih poremećaja, a oni se odnose na stabilnost
novca.6 Vremenska vrijednost nova bazira se na čijenjici da je sklonost potrošnje u saašnjosti
veća u odnosu na isti opseg potrošnje u budućnosti. Zbog toga se potrošnja odgađa jedino ako
postoji mogućnost da se u budućnosti obujam potrošnje poveća, tj. da se potpuno zadovolje
potrebe potrošača.

Postoji više razloga preferiranja raspolaganja novcem u sadašnjosti:

1. Rizik pritjecanja novca i njegove transformacije

2. Inflacija – porast cijena zbog kojeg isti novčani iznos u budućnosti vrijedi realno
manje
3. Mogućnost upotrebe novca – posjedovanje novca omogućava njegovu potrošnj

6
Galbraith, J.K.; Novac, Stvarnost, Zagreb 2004.
10. Zaključak

Mnoge zemlje suočavaju se sa inflacijom, uključujući i Bosnu i Hercegovinu. Otuda i pitanje,

što uzrokuje inflaciju – nominalni rast novca? U svakoj zemlji visoka stopa inflacije povezana
je sa visokom nominalnom stopom rasta novca. A visoka stopa rasta novca je povezana sa
proračunatim deficitom javne potrošnje. Javna potrošnja je rezultat nemogućnosti da država
financira svoju potrošnju na bilo koji drugi način, osim uz pomoć kreiranja novca. S obzirom
na to, inflacija nije neizbježna.7

Izbor između inflacije i nezaposlenosti izazvao je veliko intelektualno previranje tokom

posljednjih 40 godina, razvijeni su određeni principi u pogledu kojih danas postoji suglasnost.
Milton Fridman je opisao vezu između inflacije, rasta nominalne vrijednosti novca i
nezaposlenosti tako što je rekao da uvijek postoji privremena mogućnost izbora između
inflacije i nezaposlenosti, ali ona nije stalna.

Posljedice inflacije, i nominalnog rasta novca ogledaju se u svim domenama privrednoga

života. U privrednom životu počinje da dominira nesigurnost, jer proizvođači ne znaju po
kojoj će cijeni nabaviti sirovine, što znači i nepoznatu cijenu njihova finalnog proizvoda,
uslijed očekivanja novog porasta cijena sirovina, oni povećavaju cijene svojih proizvoda što
samo povećava opći rast cijena i ubrzava inflaciju.

7
Galbraith, J.K.; Novac, Stvarnost, Zagreb 2004.
Literatura

Knjige:

Dvornik, I.; Novac i novčana politika, Školska knjiga, Zagreb, 2003.

Galbraith, J.K.; Novac, Stvarnost, Zagreb 2004.

Mrnjavac Ž, Burnać P.,Kordić L.,Šimundić B.,Šandrk Lj.;Gospodarstvo 2., Alka script,

Zagreb 2009.

Skupina autora: Ekonomski leksikon, Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“ i Masmedia,

Zagreb 2000.

Ostali izvori:

https://view.officeapps.live.com/op/view.aspx?src=http://www.ef.unze.ba/Downloads/Dodipl
omski/Makro/Prezentacije/Vjezbe/MAKROEKONOMIJA%20vjezbe%20POGLAVLJE%209
.ppt

https://www.scribd.com/doc/23850825/Seminar-Ski-Rad-Nezaposlenost-uvod-u-ekonomiju