Evropski Univerzitet Kallos

Tuzla
Fakultet zdravstvenih nauka
Odsjek:Fizioterapija i radna terapija

Seminarski rad iz nastavnog predmeta: Zdravstveno pravo

Tema: Menadžment zdravstvenih ustanova,osnovna prava

ljekara i pacijenata

Student: Adi Halilović Mentor: Akademik prof.dr Nedeljko Stanković

Tuzla, 2018
Sadržaj:

Uvod............................................................................................1
1. Postojeća organizacija sistema zdravstvene zaštite...........................................2
2. Upravljanje, rukovanje i nadzor nad zdravstvenim ustanovama, stručna tijela
zdravstvenih ustanova...........................................................................................3
3. Prava ljekara......................................................................................................7
4. Prava pacijenata.................................................................................................8
4. Zaključak.........................................................................................................10
5. Literatura
Uvod

Sistem zdravstvene zaštite čini jedan od stubova društvenog sistema i mjerilo njegovog
kvaliteta, dostignutog nivoa i ukupne društvene perspektive. U poslijeratnom periodu,
zdravstveni sistem Bosne i Hercegovine pokazuje tendenciju stagnacije, kao i ukupni
privredni sistem. To je posljedica negativne situacije u svim oblastima privrede, budžetskog
deficita, relativno male zarade, te starosne strukture stanovništva (s obzirom na negativan
prirodni priraštaj i velik broj starijih stanovnika – potrebno je veće ulaganje u zdravstvo i
zdravstvene ustanove). Zdravstveni sistem zahtijeva odgovarajuće reforme i promjene kako
bi se unaprijedila postojeća efikasnost i efektivnost sistema, kako bi se očuvalo njegovo
funkcionisanje u zadovoljenju potreba pacijenata. Da bi do toga došlo potreban je novi pristup
u upravljanju zdravstvenim sistemom, i primjena metoda i modela savremenog menadžmenta
u zdravstvu. Takođe, postoji potreba da se u okvirima zdravstvenog sistema razvije
poduzetnička inicijativa i pristup, kako u privatnom sektoru zdravstvene zaštite, tako i u
državnom, odnosno javnom sektoru. Ovakav pristup novom obliku vođenja zdravstva ne
zahtijeva značajne investicije, već jednostavnu promjenu shvatanja zdravstvenog sistema po
primjeru razvijenih zemalja, tj.po primjeru njihovog uspjeha u ovoj oblasti u kojem imaju
višedecenijsko iskustvo. Dakle, menadžment u zdravstvu predstavlja rješenje za unaprijeđenje
poslovanja zdravstvenih ustanova, ali i značajan faktor za podsticaj i primjenu tehnologije,
znanja i vještina kao što su: vještina za uspješan opstanak i razvoj organizacije i efikasnost u
okruženju; razvoj sopstvenih potencijala (naročito kreativnosti i vještinakomunikacije);
razumijevanje i razvoj vještina u menadžmentu ljudskim, kapitalnim i informacionim
resursima; razumijevanje i razvoj vještina u metodama evaluacije za procjenu uspješnosti
organizacije, naročito procjenu kvaliteta zdravstvene zaštite, u cilju bolje i kvalitetnije
zdravstvene usluge i održivosti sistema zdravstvene zaštite. Najveći dio finansiranja zdravstva
se zasniva na prikupljanju sredstava iz budžeta, pa su menadžeri u zdravstvu orijentisani na
usklađivanje potreba zdravstvenih ustanova i njihovih mogućnosti. Stoga je veoma težak
zadatak ostvariti pozitivno poslovanje u zdravstvenom sistemu, koji nije profitabilan, a
zahtijeva potrošnju velikih sredstava.

1
 1. Postojeća organizacija sistema zdravstvene zaštite

Rezolucija SZO-a (Svjetske zdravstvene organizacije) u okviru Globalne strategije „Zdravlje

za sve do 2000.“ odredila je ostvarivanje zdravstvene zaštite na tri nivoa:
- Primarnom
- Intermedijarnom ili sekundarnom
- Tercijarnom ili centralnom(1)
Sva tri nivoa su funkcionalno povezani u jedinstveni sistem, u kome:
- Viši nivo pruža podršku nižem
- Obezbjeđuje nesmetanu prohodnost podataka u skladu sa potrebama
- Ima jedinstvenu medicinsku dokumentaciju
- Informiše niži nivo o tretmanu

Primarni nivo zdravstvene zaštite mora biti osnovni i centralni dio sistema zdravstvene
zaštite koji pokriva 2/3 zdravstvenih potreba stanovništva. Najvažnija ustanova na primarnom
nivou zdravstvene zaštite je dom zdravlja. Dom zdravlja je zdravstvena ustanova za pružanje
zdravstvene zaštite stanovništvu određenog područja u sklopu zdravstvene djelatnosti na
primarnom nivou zdravstvene zaštite. Dom zdravlja pruža primarnu zdravstvenu zaštitu kroz
timove porodične medicine, laboratoriju, službu za radiološku dijagnostiku, službu za hitnu
medicinsku pomoć, kao i službe u zajednici. To su centar za mentalno zdravlje u zajednici,
centar za fizikalnu rehabilitaciju, služba polivalentne zubozdravstvene zaštite, služba sestara u
zajednici i druge službe u zajednici koje se utvrđuju i formiraju na osnovu potreba
stanovništva, a po prethodnom mišljenju zavoda za javno zdravstvo kantona, te uz saglasnost
kantonalnog ministra.(2) Ostale ustanove primarnog nivoa zdravstvene zaštite su: apoteka,
ustanova za palijativnu njegu i ustanove socijalne zaštite.
Dom zdravlja kao i druge zdravstvene ustanove na primarnom nivou, u obavljanju ovih
djelatnosti su povezane su zdravstvenom ustanovom koja obavlja sekundarnu zdravstvenu
djelatnost. (3)

Sekundarni nivo zdravstvene zaštite obuhvata specijalističko-konsultativnu i bolničku

zdravstvenu djelatnost. Takođe, na sekundarnom nivou zdravstvene zaštite može se
organizovati i provoditi nastavna i naučnoistraživačka djelatnost. Te ustanove su poliklinika,
centar za dijalizu, bolnica, lječilište i zavod. Specijalistiĉko-konsultativna zdravstvena
djelatnost na sekundarnom nivou zdravstvene zaštite predstavlja dio zdravstvene djelatnosti
koja, kroz pružanje vanbolničkih usluga, obezbjeđuje podršku primarnoj i bolničkoj

2
zdravstvenoj djelatnosti, a s ciljem povećanja stepena rješavanja zdravstvenih problema
pacijenata i racionalnijeg korišćenja resursa u zdravstvu.(4) Bolnička zdravstvena djelatnost
obuhvata dijagnosticiranje, liječenje i medicinsku rehabilitaciju, zdravstvenu njegu, boravak i
prehranu pacijenata u bolnicama. (5). U okviru ovog nivoa zdravstvene djelatnosti, koja je
složenija i sa višim stepenom specijalizacije zahtijeva se drugačiji i specijalizovaniji sistem
menadžmenta u kome više dominiraju funkcionalne i strateške komponente u odnosu na
menadžment primarne zdravstvene zaštite.

Tercijarni nivo zdravstvene zaštite obuhvata pružanje nasloženijih oblika zdravstvene zaštite
iz specijalističko-konsultativnih i bolničkih zdravstvenih djelatnosti, naučnoistraživački rad,
te izvođenje nastave na osnovu ugovora za potrebe fakulteta zdravstvenog usmjerenja. (6).
Tercijarna zdravstvena zaštita pruža se u klinikama, kliničkim bolnicama i kliničkim
bolničkim centrima te državnim zdravstvenim zavodima (za javno zdravstvo, za transfuzijsku
medicinu, za zaštitu od zračenja, za toksikologiju, za medicinu rada itd.)

2. Upravljanje, rukovođenje i nadzor nad zdravstvenim

ustanovama, stručna tijela zdravstvene ustanove

Zdravstvenom ustanovom upravlja upravni odbor. Upravni odbor zdravstvene ustanove u

okviru Federacije ima pet članova i čine ga predstavnici:

- osnivača – tri člana od kojih jedan mora biti u ime Federalnog ministarstva zdravstva
- stručnih radnika zdravstvenih ustanova – dva člana, od kojih najmanje jedan mora biti
iz reda zdravstvenih radnika.(7)

Predsjednika i članove upravnog odbora ovih zdravstvenih ustanova imenuje i razrješava

Vlada Federacije BiH, na prijedlog federalnog ministra.

Upravni odbor zdravstvene ustanova u svojini jednog ili više kantona i Federacije zajedno
čine predstavnici:

- Federacije – dva člana

- Kantona – osnivača – po dva člana kojima je zdravstvena ustanova ujedno opšta i
kantonalna bolnica
- Kantona – osnivača – po jednog člana, kojima zdravstvena ustanova nije ujedno opšta
i kantonalna bolnica
- Stručnih radnika zdravstvenih ustanova – tri člana, od kojih najmanje dva moraju biti
iz reda zdravstvenih radnika (7)

Predsjednika i članove upravnog odbora ove zdravstvene ustanove, takođe imenuje i

razrješava Vlada Federacije BiH, na prijedlog federalnog ministra.
3
Upravni odbor zdravstvene ustanove u okviru kantona ima pet članova i čine ga predstavnici:

- osnivača – tri člana, od kojih jedan mora biti u ime kantonalnog ministarstva,
- stručnih radnika zdravstvenih ustanova – dva člana, od kojih jedan mora biti iz reda
zdravstvenih radnika (7)

Predsjednika i članove upravnog odbora ovih zdravstvenih ustanova imenuje i razrješava

vlada kantona, na prijedlog kantonalnog ministra.

Upravni odbor zdravstvene ustanove u okviru opštine ima tri člana i čine ga predstavnici:

- osnivača - jedan član,

- stručnih radnika zdravstvene ustanove – jedan član
- kantonalnog ministarstva – jedan član (7)

Predsjednika i članove upravnog odbora ovih zdravstvenih ustanova imenuje i razrješava

opštinsko vijeće, na prijedlog opštinskog načelnika.

Djelovanje upravnog odbora svih zdravstvenih ustanova Federacije BiH, podrazumijeva

sljedeće: donošenje statuta zdravstvene ustanove; imenovanje i razrješavanje direktora
odnosno v.d. direktora zdravstvene ustanove; utvrđivanje planove rada i razvoja zdravstvene
ustanove; utvrđivanje godišnjeg programa rada; donošenje finansijskog plana i usvajanje
godišnjeg obračuna; donošenje opštih akata o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji poslova;
odlučivanje o svim pitanjima obavljanja djelatnosti zdravstvene ustanove; usmjeravanje,
kontrolisanje i ocijenjivanje rada direktora; rješavanje svih pitanja odnosa s osnivačem;
odlučivanje o korišćenju sredstava; odgovaranje osnivaču za rezultate rada zdravstvene
ustanove; odlučivanje o prigovoru zaposlenika na rješenje kojim je drugi organ, određen
statutom zdravstvene ustanove, odlučio o pravu, obavezi i odgovornosti zaposlenika iz radnog
odnosa; podnošenje osnivaču izvještaja o poslovanju zdravstvene ustanove i dr. (7)

Direktor zdravstvene ustanove se imenuje na osnovu javnog oglasa u skladu sa zakonom.

Imenuje ga i razrješava upravni odbor, uz saglasnost federalnog ministra, kantonalnog
ministra ili opštinskog načelnika u zavisnosti od vrste zdravstvene ustanove. Direktor mora
imati medicinski, stomatološki ili farmaceutski fakultet, najmanje pet godina radnog iskustva
u struci, te znanje o zdravstvenom menadžmentu koje dokazuje sertifikatom o obavljenoj
edukaciji. Direktor ustanove koja obezbjeđuje specijalističko-konsultativnu, bolničku
zdravstvenu zaštitu ili djelatnost javnog zdravstva, pored prethodno navedenih kvalifikacija,
mora imati i odgovarajuću specijalizaciju iz djelatnosti zdravstvene ustanove. Direktor
organizuje i vodi poslovanje, predstavlja i zastupa zdravstvenu ustanovu i odgovoran je za
zakonitost rada. Upravnom odboru podnosi pismeni izvještaj o cjelokupnom poslovanju
zdravstvene ustanove jednom tromjesečno i učestvuje u radu upravnog odbora bez prava
odlučivanja.

4
Nadzorni odbor se formira za zdravstvene ustanove tipa federalnih zdravstvenih zavoda, kao i
zdravstvene ustanove čiji je osnivač jedan ili više kantona i Federacija zajedno. Nadzorni
odbor vrši nadzor nad radom i poslovanjem zdravstvene ustanove. Nadzorni odbor
zdravstvene ustanove ima tri člana, i to dva u ime osnivača, a jednog u ime zaposlenika
zdravstvene ustanove. Predsjednika i članove nadzornog odbora federalnih zdravstvenih
zavoda i zdravstvenih ustanova imenuje i razrješava Vlada Federacije BiH, na prijedlog
federalnog ministra. Dužnosti i obaveze nadzornog odbora su: analiza izvještaja o poslovanju
zdravstvene ustanove, pregled godišnjeg izvještaja o poslovanju i godišnji obračun, tj nadzire
upotrebu sredstava za rad i pregled i provjera urednosti i zakonitosti vođenja poslovnih
knjiga.(8)

Stručno vijeće zdravstvene ustanove je savjetodavni organ direktoru. Članove stručnog

vijeća, na prijedlog šefova organizacionih jedinica zdravstvene ustanove imenuje direktor. U
radu stručnog vijeća mogu učestvovati i zdravstveni saradnici. Stručno vijeće zdravstvene
ustanove: raspravlja i odlučuje o pitanjima iz oblasti stručnog rada ustanove, predlaže stručna
rješenja u sklopu djelatnosti zdravstvene ustanove, predlaže stručne osnove za program rada i
razvoja, predlaže mjere za unaprjeđenje kvalitete i bezbjednosti rada, daje upravnom odboru i
direktoru mišljenja i prijedloge u pogledu organizacije rada i uslova za razvoj zdravstvene
djelatnosti u skladu sa finansijama, predlaže specijalističko usavršavanje zdravstvenih radnika
i saradnika, te stručno usavršavanje iz oblasti subspecijalnosti zdravstvenih radnika i
saradnika za potrebe zdravstvene ustanove, predlaže upravnom odvoru obavljanje dopunskog
rada zdravstvenih radnika u slučajevima od posebnog interesa za građane i rad zdravstvene
ustanove, brine se o provođenju unutrašnjeg nadzora nad stručnim radom zdravstvenih
radnika i saradnika ustanove i dr.(9)

Etički komitet zdravstvene ustanove je organ koji obezbjeđuje obavljanje djelatnosti ustanove
na načelima etike i medicinske deontologije. Imenuje ga upravni odbor zdravstvene ustanove i
sačinjava ga najmanje devet članova, s tim da najmanje jedan član etičkog komiteta treba biti
predstavnih nemedicinskih struka i najmanje dva člana koji nisu radnici zdravstvene ustanove.
Zdravstvene ustanove koje obavljaju djelatnost transplantacije organa i tkiva formiraju etički
komitet u oblasti uzimanja i presađivanja organa i tkiva u svrhu liječenja saglasno propisu o
transplantaciji organa u svrhu liječenja. Etički komitet zdravstvene ustanove: prati primjenu
etike i medicinske deontologije u obavljanju djelatnosti zdravstvene ustanove, daje saglasnost
za provođenje medicinskih i naučnih ispitivanja, kao i kliničkih ispitivanja lijekova i
medicinskih sredstava u zdravstvenoj ustanovi, bavi se analizom i prijedlozima propisa iz
oblasti zdravstva sa aspekta etike i medicinske deontologije, prati povrede prava pacijenata i
sistemski radi na unaprijeđenju stanja u ovoj oblasti u skladu sa propisima o pravima,
obavezama i odgovornostima pacijenata, sarađuje sa nadležnim komorama u oblasti zdravstva
i rješava druga etička pitanja u obavljanju djelatnosti zdravstvene ustanove.(10)

5
Etiĉki komitet Federalnog ministarstva ili kantonalnog ministarstva je stručno tijelo koje
prati pružanje i provođenje zdravstvene zaštite na načelima etike i medicinske deontologije.
Federalni ministar imenuje i razrješava predsjednika i članove Etičkog komiteta. Etički
komitet ima pet članova koji se biraju iz reda istaknutih stručnjaka koji imaju značajne
rezultate u radu, kao i doprinos u oblasti zdravstvene zaštite, profesionalne etike zdravstvenih
radnika i humanističkih nauka. Nadležnosti Etičkog komiteta Federalnog ministarstva su:
prati primjenu naĉela etike i medicinske deontologije zdravstvenih radnika u obavljanju
zdravstvene djelatnosti na teritoriji Federacije; koordiniše rad etičkih komiteta kantona; daje
saglasnost za provođenje medicinskih i naučnih ispitivanja za dva ili više kantona, kao i
Federacije; prati provođenje medicinskih i nauĉnih ispitivanja, kao i kliniĉkih ispitivanja
lijekova i medicinskih sredstava na teritoriji dva ili više kantona, kao i Federacije; prati
upotrebu odobrenih novih zdravstvenih tehnologija na teritoriji Federacije; daje mišljenja o
spornim pitanjima koja su od značaja za provođenje medicinskih i naučnih ispitivanja u
oblasti zdravstva; prati provođenje odluka i razmatra stručna pitanja u vezi sa primjenom
mjera u zdravstvenim ustanovama na teritoriji Federacije; prati povrede prava pacijenata i
sistemski radi na unapređenju stanja u ovoj oblasti u skladu sa propisima o pravima,
obavezama i odgovornostima pacijenata; podnosi godišnji izvještaj federalnom ministru o
svom radu, kao i o uočenim problemima, nedostacima i primjedbama u radu etičkih komiteta
kantona, odnosno etičkih komiteta zdravstvenih ustanova; razmatra i druga pitanja etike i
medicinske deontologije u provođenju zdravstvene zaštite.(11) Etički komitet kantona obavlja
iste poslove i zadatke, a koji su od interesa za područje kantona, te koordiniše rad etičkih
komiteta zdravstvenih ustanova na svom području.

Komisija za lijekove zdravstvene ustanove je organ koji obezbjeđuje provođenje: svih

aktivnosti u vezi sa primjenom lijekova i medicinskih sredstava u zdravstvenoj ustanovi;
kliniĉkih ispitivanja lijekova i medicinskih sredstava u zdravstvenoj ustanovi; šestomjeseĉnog
finansijskog izvještavanja o kliniĉkim ispitivanjima lijekova i medicinskih sredstava u
zdravstvenoj ustanovi, za potrebe direktora i upravnog odbora; praćenje, preduzimanje mjera
za izbjegavanje i smanjivanje nuspojava lijekova i medicinskih sredstava, kao i koordinisanja
aktivnosti u vezi sa prijavom nuspojava lijekova i medicinskih sredstava nadleţnom drţavnom
organu u skladu sa propisom o lijekovima i medicinskim sredstvima; predlaganja liste
lijekova i medicinskih sredstava koji se primjenjuju u zdravstvenoj ustanovi, u skladu sa
zakonom; praćenja potrošnje lijekova i medicinskih proizvoda, te predlaganja mjera za
racionalnu upotrebu lijekova i medicinskih sredstava u zdravstvenoj ustanovi; preduzimanje
mjera sa ciljem izbjegavanja interakcija, terapijskog dupliciranja ili pojave alergije kod
upotrebe lijekova u zdravstvenoj ustanovi; pripremanja tenderske dokumentacije u
postupcima javnih nabavki lijekova i medicinskih sredstava; i drugih poslova u skladu s ovim
zakonom, kao i propisom o lijekovima i medicinskim sredstvima.(12) Komisiju za lijekove
imenuje upravni odbor zdravstvene ustanove i čini ga najmanje pet članova koji se imenuju iz
redova specijalista medicine, farmacije i stomatologije.

6
Komisija za poboljšanje kvaliteta i bezbjednosti zdravstvenih usluga je stručno tijelo
zdravstvene ustanove koje obavlja poslove i zadatke u pogledu uspostave sistema poboljšanja
kvaliteta i bezbjednosti zdravstvenih usluga u zdravstvenoj ustanovi, kao i druge poslove
utvrđene propisima o sistemu poboljšanja kvaliteta, bezbjednosti i akreditaciji u zdravstvu.
(13)

3. Prava ljekara

Liječnik je zdravstveni radnik sa završenim medicinskim fakultetom i stečenim nazivom

doktor medicine. Liječnik je osnovni i mjerodavni nosilac zdravstvene djelatnosti koju
obavlja poštujući posebno sljedeće principe:

1) stalno održavanje i podizanje kvaliteta liječničkih usluga u interesu zdravlja i društvenog

blagostanja stanovništva;

2) održavanje i unapređenje povjerenja između liječnika i pacijenta, te članova njegove

porodice putem jačanja partnerskih odnosa na način i pod uvjetima određenim propisima o
http://www.advokat-prnjavorac.com pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata;

3) poštivanje prava pacijenata u skladu sa propisima o pravima, obavezama i

odgovornostima pacijenata;

4) nezavisno i profesionalno djelovanje, te očuvanje i unapređenje slobode i ugleda

liječničkog zvanja;

5) unapređenje dostojanstvenog i odgovornog profesionalnog ponašanja poštivanjem u radu

propisa iz oblasti zdravstva, pravila struke, te kodeksa medicinske etike i deontologije.

Liječnička djelatnost je dio zdravstvene djelatnosti od interesa za Federaciju koja se obavlja

na svim nivoima zdravstvene zaštite u skladu sa propisima o zdravstvenoj zaštiti. Svrha
liječničke djelatnosti iz stava 1. ovog člana je zaštita zdravlja pojedinca, porodice i
cjelokupnog stanovništva. Liječnička djelatnost obuhvata:

1. identifikaciju faktora koji mogu ugroziti zdravlje;

2. razumijevanje pacijenta, njegovog znanja i stavova, te pokazivanje empatije prema

pacijentu i njegovoj porodici;

3. pregled kojim se utvrđuje postojanje ili nepostojanje tjelesnih, odnosno psihičkih bolesti,
tjelesnih oštećenja ili anomalija;

4. procjenu stanja iz tačke 1. stav 3. ovog člana pomoću medicinskih dijagnostičkih

instrumenata, postupaka i sredstava;

5. liječenje i rehabilitaciju; 7
 6. sprečavanje bolesti, zdravstveni odgoj i prosvjećivanje sa ciljem jačanja zdravlja
stanovništva;

7. propisivanje lijekova i medicinskih sredstava u skladu sa propisima o lijekovima i

medicinskim sredstvima;

8. mrtvozorništvo i obdukciju umrlih osoba;

9. izdavanje liječničkih uvjerenja, svjedodžbi, potvrda i mišljenja,

10. javno-zdravstvene aktivnosti usmjerene na izučavanje, očuvanje i unapređenje zdravlja

stanovništva, kao i organizaciju i funkcioniranje zdravstvenog sistema, i

11. druge radnje i aktivnosti koje proizlaze iz općih i posebnih propisa.

Liječnička djelatnost organizira se na način da se osigura pristupačna, pravična,

sveobuhvatna, kvalitetna, kontinuirana i efikasna zdravstvena zaštita u skladu sa
teritorijalnom organizacijom zdravstvene zaštite i granicama materijalnih mogućnosti
sistema zdravstvene zaštite. Ona se organizira i provodi u zdravstvenim ustanovama,
privatnoj praksi, u zajednici, kao i u ustanovama socijalne zaštite ili ustanovama za izvršenje
krivičnih sankcija.

4. Prava pacijenata

Pacijentom, smatra se svako lice, bolesno ili zdravo, osigurano ili neosigurano lice, koje
zatraži ili kojem se pruža određena mjera ili usluga u cilju očuvanja i unapređenja zdravlja,
sprečavanja bolesti, liječenja ili zdravstvene njege i rehabilitacije.

Korištenje zdravstvene zaštite, u skladu sa ovim zakonom, bazira se na sljedećim principima:

 pravu pacijenta na najveće objektivno moguće očuvanje i zaštitu njegovog zdravlja,

liječenjem i mjerama prevencije bolesti,

 poštivanju ljudskog dostojanstva pacijenta,

 poštovanju prava na fizički i mentalni integritet pacijenta i ličnu bezbjednost,

 poštovanju zaštite ličnosti pacijenta uključujući poštivanje njegove privatnosti,

svjetonazora, te moralnih i vjerskih uvjerenja.

8
Svakom pacijentu garantuju se prava:

 na dostupnost zdravstvene zaštite, uključujući i pravo na hitnu medicinsku pomoć,

 na informacije,  na obaviještenost i učestvovanje u postupku liječenja,

 na slobodan izbor,

 na samoodlučivanje i pristanak, uključujući i zaštitu prava pacijenta koji nije sposoban dati
pristanak,

 na povjerljivost informacija i privatnost,

 na tajnost podataka,  na lično dostojanstvo,

 na sprečavanje i olakšavanje patnji i bola,

 na poštovanje pacijentovog vremena,

 na uvid u medicinsku dokumentaciju,

 na samovoljno napuštanje zdravstvene ustanove,

 pacijenta nad kojim se vrši medicinsko istraživanje

 na preventivne mjere i informisanje o očuvanju zdravlja,

 na prigovor,

 na naknadu štete,

 na prehranu u skladu sa svjetonazorom,

 na održavanje ličnih kontakata,

 na obavljanje vjerskih obreda.

9
Svaki pacijent ima pravo na dostupnu zdravstvenu zaštitu u skladu sa zdravstvenim stanjem i
ličnim potrebama, zakonom i u granicama materijalnih mogućnosti sistema zdravstvene
zaštite. Pravo iz stava 1. ovog člana obuhvata i pravo pacijenta na hitnu medicinsku pomoć
koju nije moguće uslovljavati statusom zdravstvenog osiguranja. U postupku ostvarivanja
zdravstvene zaštite pacijent ima pravo na jednak pristup zdravstvenoj zaštiti bez
diskriminacija navedenih u članu 3. ovog zakona i bez diskriminacija u odnosu na vrstu
oboljenja. Pacijent koji je žrtva nasilja u porodici ili je pacijent dijete koje je žrtva nasilja,
saglasno propisima o zaštiti od nasilja u porodici, ostvaruje pravo na zdravstvenu zaštitu u
smislu stava 1. ovog člana koja uključuje i zbrinjavanje i liječenje posljedica nasilja na
fizičko, mentalno i reproduktivno zdravlje.

Svaki pacijent ima pravo na sve vrste informacija o svom zdravlju, svojim pravima i
obavezama i načinu kako ih koristi. Svaki pacijent ima pravo i na informacije o zdravstvenim
uslugama koje mu se mogu obezbijediti u zdravstvenoj ustanovi odnosno privatnoj praksi.

4. Zaključak

Vodstvo u organizaciji je najbitniji faktor uspjeha same organizacije. Vođenje je funkcija

menadžmenta, koja se pokazala kao jedna od ključnih i najvažnijih funkcija jer bez dobrog
vođenja sve ostale funkcije bi bile neostvarene. Ni jedna organizacija ne može uspješno
poslovati ako nema dobroga vođu. Za uspješno poslovanje, vođe moraju posjedovati pet
ključnih osobina: inteligenciju, samopouzdanje, odlučnost, poštenje i društvenost, te ostale
potrebne vještine. Što se tiče ljekara i pacijenata cilj njihovih prava zasniva se u jednom a to
je uzajamno poštovanje. Ono bi dovelo do bržeg i efikasnijeg rješavanjem problema. Zato je i
doveden zakon koji bi regulisao prava i jedne i druge strane.

10
5. Literatura

1. Mitrović, M. & Gavrilović, A.,Organizacija i menadžment u zdravstvenom sistemu

Srbije, 2013., FBIM Transactions
2. „Službene novine Federacije BiH“ broj 46/10, Zakon o zdravstvenoj zaštiti, 2010 –
Član 84.
3. „Službene novine Federacije BiH“ broj 46/10, Zakon o zdravstvenoj zaštiti, 2010 –
Član 34.
4. „Službene novine Federacije BiH“ broj 46/10, Zakon o zdravstvenoj zaštiti, 2010 –
Član 39.
5. „Službene novine Federacije BiH“ broj 46/10, Zakon o zdravstvenoj zaštiti, 2010 –
Član 40.
6. „Službene novine Federacije BiH“ broj 46/10, Zakon o zdravstvenoj zaštiti, 2010 –
Član 41.
7. „Službene novine Federacije BiH“ broj 46/10, Zakon o zdravstvenoj zaštiti, 2010 –
Član 64.
8. „Službene novine Federacije BiH“ broj 46/10, Zakon o zdravstvenoj zaštiti, 2010 –
Član 72.
9. „Službene novine Federacije BiH“ broj 46/10, Zakon o zdravstvenoj zaštiti, 2010 –
Član 74.
10. „Službene novine Federacije BiH“ broj 46/10, Zakon o zdravstvenoj zaštiti, 2010 –
Član 76.
11. „Službene novine Federacije BiH“ broj 46/10, Zakon o zdravstvenoj zaštiti, 2010 –
Član 78.
12. „Službene novine Federacije BiH“ broj 46/10, Zakon o zdravstvenoj zaštiti, 2010 –
Član 79.
13. „Službene novine Federacije BiH“ broj 46/10, Zakon o zdravstvenoj zaštiti, 2010 –
Član 80.
14. Goleman D. „Emocionalna inteligencija“, Geopoetika, 1997.