Ivan Macan

Uvod u tradicionalnu

Zagreb, 2014.
 Predgovor

Ovaj Uvod u tradicionalnu logiku nastajao je dugogodišnjim predavanjima logike na

Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, namijenjen je u prvom redu slušačima kako bi što bolje
razumjeli i usvojili osnove logičkih izvoda te se uz vlastiti rad pripremili za poučavanje. Ovi su
spisi nastali kao pripomoć predavanjima..
Ovdje sam se ograničio samo na tradicionalnu logiku, tj. logiku koja se temelji na
Aristotelu a koja se osobito razvila među logičarima srednjeg i novog vijeka. Ipak sam još
prikazao osneve iskazne i predikatne (priročne) logike je se one u mnogočemu izvode iz
tradicionalne logike. Moderna ili matematička logika predmet je drugih predavanja.
Tradicionalna se logika uglavnom temelji na Aristotelovim spisima i to u obliku u kojem
su bili prihvaćeni i predavani na učilištima počevši od srednjeg vijeka pa sve do danas. Budući
da se ni moderna europska filozofija ne može dobro razumjeti, ako se prije ne upozna s
terminologijom grčke i skolastičke filozofije, nastojao sam u tom prvom dijelu iznijeti i
protumačiti sve one pojmove i termine koji se redovito rabe ne samo u udžbenicima logike nego
i u filozofiji općenito. Donekle su mi putokaz bili latinski udžbenici iz logike koja se sve do prije
nekoliko desetljeća predavala osobito na europskim crkvenim filozofskim učilištima. Zato sam
redovito navodio latinske termine, a pokatkad i njihov grčki izvor, jer se i hrvatski termini mogu
pravo razumjeti tek kad se vidi kako izgledaju njihovi klasični prethodnici. Pri odabiru hrvatskih
termina držao sam se uglavnom onih udžbenika logike koji su dosad kod nas u uporabi, a to su
knjige Gaje Petrovića, Srećka Kovača i Mirka Jakića. Pod pretpostavkom da će moji slušači
jedanput predavati logiku u našim srednjim školama i služiti se tim udžbenicima, nastojao sam
uvijek upozoriti na njihove termine i eventualne terminološke razlike. Nastojao sam također
upotrebljavati one termine iz grčkog i latinskog jezika koji su se već udomaćili u hrvatskom
jeziku, uz potrebna tumačenja njihova značenja, a pogotovo one za koje nema prikladnih
hrvatskih izraza.
S obzirom na raspored građe uglavnom sam se držao tradicionalnih dvaju latinskih
predložaka i to: Logica - Donat/Santeler, Innsbruck 1953, i Logica od Jos. de Vriesa, Freiburg
1952. Premda su ta djela nešto starijeg datuma, pisana latinskim jezikom, smatrao sam da su,
zbog svoje jasnoće i preciznosti, vrlo prikladna da mi budu vodičem pri predavanju. Dakako da
sam nastojao unositi i novije stvari.
U dodatku donosim nekoliko logičkih prikaza koji nisu dio tradicionalne logike, ali je
mogu dobro nadopuniti. To su logika relacija, različite vrste metoda pronalaženja istina i
poučavanja, načine raspravljanja (disputatio scholastica) te osnovne crte modalne logike.
S nadom da će ovaj spis biti od pomoći osobito studentima koji se tijekom studija moraju
susretati s logikom, preporučujem da se to znanje nadopuni ostalim knjigama.

Jordanovac, zimski semestar 2013/14. Ivan Macan

2
 UVOD

Predmet logike

Ime logike. Sama riječ «logika» upućuje na to da je to nauka o «logosu», a izraz λόγοϛ uz
ostalo ponajviše znači: govor, riječ, zatim smisao izražen riječju, «unutrašnja riječ» ili «riječ
duha», pojam duha, misao. Katkad se i samo počelo svijeta, ukoliko on u sebi sadrži ideje zove
također logos (usp. Heraklit, Filon, Ivanovo evanđelje).
Na sve to nas podsjeća naziv logike, pa je zato i to ime tijekom povijesti dobivalo razna
značenja. Ipak najraširenije značenje izraza logika sastoji se u tome da je ona nauk o mišljenju, o
poretku misli ili poretku razuma. U tom smislu rabe se sljedeće definicije.
Definicija logike. Redovito se logika definira kao znanost o pravilnosti mišljenja, ili
znanost o zakonima mišljenja kojima se razum ravna da bi u svojim radnjama poštivao pravilan
poredak. Tu se dakako pretpostavlja da se razum u svojoj djelatnosti mora držati nekih pravila.

«Logika je filozofska disciplina o oblicima valjane misli» (G. Petrović). «Logika se bavi
načelima dosljedna zaključivanja» (S. Kovač). „Logika kao formalna logika je teorija
zaključivanja“ (F. von Kutschera).

Logikom se općenito naziva teorija koja se bavi normama pravilnog zaključivanja.

Logika proučava valjanost argumenata s obzirom na njihovu strukturu i apstrahira pri tom od
konkretnog sadržaja iskaza koji se kod zaključivanja javljaju. U tom se smislu govori i o
„formalnoj“ logici. Logika je dio filozofije ali i matematike te informatike.
Od 20. stoljeća pod nazivom logika razumijeva se većinom simbolička logika koja se oslanja
na umjetnom jeziku i rabi strogo definirana pravila zaključivanja. Jednostavan primjer za
takav formalni sustav jest iskazna logika. Simboličkom se logikom naziva i matematička ili
formalna logika, ali tu se izraz „formalna“ upotrebljava u drukčijem, užem smislu nego gore
spomenutom. Logika nije uvijek imala takvu formalnu strukturu, nego se u antici i u srednjem
vijeku većinom bavila argumentima naravnog jezika.

Predmet logike, prema tome, jesu radnje razuma, a ne funkcije osjetila.

Logika istražuje samo zakone pravilnosti u radnjama razuma, a ne istinu ljudske
spoznaje. Drugim riječima, logika promatra samo formu mišljenja, da ono bude zakonito i
pravilno, a ne materiju, tj. je li mišljenje istinito. Stoga se logika obično naziva formalnom
disciplinom.
Upotrijebimo li tradicionalni izraz određivanja neke discipline njezinim materijalnim i
formalnim objektom, reći ćemo da su materijalni objekt logike radnje razuma, a formalni je
objekt njihova forma ili pravilnost. Što znače izrazi «materijalni i formalni objekt» bit će
protumačeno kasnije.

Odnos logike i drugih znanosti

1. Logika se razlikuje od drugih znanosti. Druge znanosti, naime, ili ne promatraju čin razuma ili
ne gledaju na njegovu pravilnost.
2. Logika prethodi drugim znanostima. Sve druge znanosti već pretpostavljaju neko poznavanje
zakona mišljenja i metoda, jer inače ne bi uopće mogle znanstveno postupati.

Podjela logike

Logiku kao disciplinu dijelimo na dva velika dijela: tradicionalnu i modernu (ili matematičku)
logiku. Tradicionalna logika, nastala u kasnome srednjem vijeku od aristotelovske i stoičke
logike, obično se dijeli na tri dijela koji istražuju pojam, sud i zaključak. Pretpostavlja se, naime,

3
da naš um ima tri vrste svojih djelatnosti: poimanje, suđenje i zaključivanje. Osim toga u logici
se istražuju još definicije, raspodjele, dokazivanja i metodologija, no to sve više pada u teoriju o
znanostima.

Povijesni pregled

I. Antička logika

1. Prethodnici Aristotela

Istina je da antička logika počinje s Aristotelom (384-322 pr. Kr.). No i on je s obzirom na

logiku imao prethodnike.
Glavni je doprinos tih prethodnika razvijanje i gajenje jedne vrste raspravljanja koje je
uključivalo uporabu zaključka i dokaza.
Za traženje dokaza u filozofiji čini se da su prvi povod dala učenja koja su izravno
osporavala zdrav razum. Jedno takvo učenje bila je Parmenidova metafizika iz prve polovine
petog stoljeća prije Krista. Parmenid je smatrao da je cijela stvarnost ispunjeni prostor - jedan,
vječit, nedjeljiv, neprekidan, nepomičan i nepromjenljiv. Na kritiku te metafizike sjajno je
odgovarao Zenon iz Eleje koji je pokušao pokazati da protivna hipoteza, tj. da je svemir
mnoštven i u kretanju uključuje još apsurdnije posljedice od Parmenidove. Zato je Aristotel
Zenona držao osnivačem dijalektike.
Logika se, dakako, ne bavi samo zaključcima i dokazima, nego ona sadrži i studij jezika,
njegovu sintaksu i semantiku. Za pravilnu uporabu riječi mnogo su se zanimali Protagora (490-
421 pr. Kr.) i Prodik (460-399). Protagora je čak bio prvi mislilac koji je razlikovao različite
tipove rečenica: molbu (εὐχολή), pitanje (ἐρώτησιϛ), odgovor (ἀπόκρισιϛ) i zapovijed (ἐντολή).
Alkidamant je razvrstao izraze u afirmaciju, negaciju, pitanje i apelaciju.
Takva lingvistička istraživanja gajila je i Akademija. Platon je razlikovao imenice koje
označavaju nositelje radnje, i glagole koji označavaju radnju. Prava rečenica (logos) zahtijeva i
imenicu i glagol. Platon je značajnom smatrao podjelu na istinite i neistinite sudove. Istinit sud
tvrdi činjenice onakvima kakve jesu, a neistinit tvrdi stvari koje nisu činjenice. Zato bismo
Platona mogli smatrati tvorcem teorije istine zvane teorija korespondencije.

2. Aristotel

Zasluga za stvaranje prvog logičkog sustava neosporno pripada Aristotelu. Njegov je sustav
poznat kao silogistički, jer u njemu silogizam ima istaknutu ulogu.
Aristotelove logičke rasprave skupljene su u zbirku poznatu pod imenom Organon -
«oruđe», koje su im dali komentatori. Ta zbirka sadržava ove radove: Kategorije, O tumačenju,
Prva analitika (dvije knjige), Druga analitika (dvije knjige), Topika (osam knjiga) i O
sofističkim pobijanjima. Taj raspored nije kronološki nego sistematski, jer se kronološki red
danas jedva može utvrditi, a i sam je Aristotel kasnije nadopunjavao prvobitne rasprave. Osim
Organona mogla bi se kao njegovo logičko djelo uzeti i četvrta knjiga Metafizike.
U Kategorijama Aristotel razlikuje dvije vrste izraza: one koji pokazuju jedinstvo suda i
one koji to ne čine. Izraze koji nisu sudovi Aristotel označava kao izraze koji nisu ni istiniti ni
neistiniti te oni označavaju nešto od sljedećeg: supstanciju, kvantitetu, kvalitetu, odnos, mjesto,
vrijeme, položaj, stanje, radnju i trpljenje. Upravo se ti izrazi i zovu kategorijama.
U Kategorijama i u Topici broj kategorija ili predikamenata iznosi deset:
οὐσία ili τί ἔστι (čovjek ili konj); ποσόν (dugačak tri metra); ποιόν (bijel); πρός τι (dvostruk);
ποῦ (na tržnici); ποτέ (prošle godine); κεῖσθαι (leži, sjedi); ἔχειν (naoružan, obuven); ποιεῖν
(reže); πάσχειν (režu ga ili pale).

4
 U Drugoj analitici (u svezi s definicijom) i u Topici Aristotel raspravlja o
predikabilijama ili različitim odnosima u kojima opći termini mogu stajati prema subjektima
kojima se pridijevaju. To su: rod (γένος), vrsta (εἴδος), razlika (διαφορά), vlastitost (ἴδιον),
akcident (συµβεβηκός). Teorija opozicije ili opreke izložena je u djelu O tumačenju
Topika je zapravo priručnik za sudionike rasprava jer se većim dijelom sastoji od savjeta
kako da se potraži argument za utvrđivanje ili pobijanje neke teze. Djelo O sofističkim
pobijanjima, koje se bavi logičkim pogreškama, zvuči kao nastavak Topike.
Najvažniji logički spisi jesu O tumačenju i Prva Analitika. Oni sadrže:
- teoriju opozicije (logički odnosi između jednostavne afirmacije i jednostavne negacije;
- teoriju konverzije (logički obrat);
- teoriju asertoričkog silogizma;
- teoriju modalnog silogizma.
Najrevolucionarniji je Aristotelov doprinos logici uvođenje varijabli u logičko
raspravljanje. Aristotel logičke principe izražava izravno umjesto da ih ilustrira pomoću
standardnih primjera. Tako se zakon konverzije izražava direktno: «Ako A ne pripada nijednom
B, onda B ne pripada nijednom A».
Kao uvod u svoju logičku teoriju Aristotel je dao brojna sintaktička i semantička
objašnjenja. I on je razlikovao imenice od glagola i isticao da izjavna rečenica mora imati glagol.
No on se zanimao samo za jednostavne sudove koji imaju kopulu. Među imenicama je
razlikovao singularna imena i opće imenice (koje uključuju i pridjeve).
Različite afirmacije i negacije dijele se na četiri skupine ili tipa sudova:
- singularne: «Sokrat je bijel», «Sokrat nije bijel»;
- univerzalne: «Svaki je čovjek bijel», «Nijedan čovjek nije bijel»;
- partikularne: «Poneki je čovjek bijel», «Poneki čovjek nije bijel»;
- neodređene: «Čovjek je bijel», «Čovjek nije bijel».
Za silogistiku su potrebni samo univerzalni i partikularni sudovi koji se u Aristotelovoj
logici zovu kategorički.
Teorija opozicije ili opreke izložena je u djelu O tumačenju metalogički s primjerima.
Univerzalna afirmacija i odgovarajuća partikularna negacija te partikularna afirmacija i
univerzalna negacija oprečne su protuslovno. Od njih jedna mora biti istinita, a druga neistinita.
Univerzalne afirmacije i univerzalne negacije oprečne su kao suprotnosti (kontrarnosti) koje ne
mogu biti obje istinite, ali mogu biti obje neistinite.
Do pojave simboličke logike Aristotelov je autoritet u pitanjima logike ostao nesporan.
Na njegovu se logiku gledalo kao na sveobuhvatan sustav koji ne dopušta nikakvo proširenje.
Danas znamo da je logika sudova fundamentalnija logička teorija nego silogistika koja je
pretpostavlja. Logiku sudova su otprilike tek jednu generaciju kasnije otkrili i razvili Teofrast,
megarani i stoici.

3. Teofrast (umro 287 pr. K.r)

Izučavanje logike poslije Aristotela nastavili su njegovi učenici Teofrast, Eudem i dr.
Učenik Platona, a zatim Aristotela i njegov nasljednik peripatetičke škole. Njegovi su
nazori spajali nauk Aristotela, Platona i stoe. Njegovo pravo ime je Tyrtamos, a Aristotel ga je
prozvao Theophrastos (božanski govornik) zbog njegova dostojanstva i ljupkosti u govoru.
Teofrast je naslijedio Aristotela kao glava Liceja i napisao je nekoliko rasprava o logici
koje su izgubljene. Sačuvani su samo neki navodi u starim komentarima Aristotela.
Umro je u Ateni s 85, a prema nekim izvorima s 106 godina. Napisao je oko 200 spisa
dijalektičkog, metafizičkog, moralnog i fizikalnog sadržaja. Nije puno pridonio filozofiji, ali
je nastavljao i tumačio Aristotelove spise, osobito o logici i politici. Poučavao je više od 2000
učenika.

5
 4. Megarani

Megarsku školu osnovao je Euklid iz Megare (430-360) koji je bio Sokratov učenik. Ta je škola
postala slavna po Euklidovu nasljedniku Eubulidu iz Mileta, pronalazaču paradoksa lažljivca.
Zatim su slijedili Diodor Kronos i njegov učenik Filon iz Megare. Nažalost, nikakvi spisi
megarskih logičara nisu sačuvani, nego se moramo oslanjati na spise kasnijih autora.

5. Stoici

Prema tradiciji, osnivač stoičke škole je Zenon iz Kitiona (oko 336-265). No plodan pisac bio
je Hrizip iz grada Soli (oko 279-206), ali su i svi njegovi spisi izgubljeni.
Hrizip je bio stoički filozof, učenik Kleanta, Zenonova nasljednika. Poznat je po
svojim prirodnim nadarenostima i marljivosti. Rijetko je prošao dan a da nije napisao 500
redaka. Napisao je nekoliko stotina svezaka, od kojih 300 o logičkim temama, uglavnom
prepisujući druge. Poznat je po tome što je upotrebljavao logički oblik soritesa (složenog
silogizma) u dokazivanju, koji je Perzej nazvao «Hrizipova gomila». Njegove su rasprave
sadržavale više zanimljivosti nego pravih argumenata.
Dok je Aristotel razvio logiku pojmova, Hrizipova je logika sudova. To je dvovalentna
logika koja prihvaća temeljni princip da je svaki sud ili istinit ili neistinit. Zapravo su definirali
sud kao ono što je istinito ili neistinito. Sudovi su jednostavni i složeni koji nastaju spajanjem
dviju pojava istog suda ili spajanjem raznih sudova. Spajanje se vrši pomoću raznih veznika.
Stoičari su od sudova poznavali implikaciju, konjunkciju i ekskluzivnu disjunkciju.
Logički veznici dovode do logičkih principa. Stoičari su ih prikazivali pomoću
paradigmatskih zaključaka. Hrizip je tvrdio da za pet shema ne treba dokaza i to:
1) Ako prvo, onda drugo; prvo jest; dakle, drugo.
2) Ako prvo, onda drugo; drugo nije; dakle, ni prvo.
3) Ne i prvo i drugo; prvo jest; dakle, nije drugo.
4) Ili prvo ili drugo; prvo jest; dakle, nije drugo.
5) Ili prvo ili drugo; drugo nije; dakle, jest prvo .
Poslije Hrizipa stoici su malo radili na polju logike.

6. Galen i komentatori
Između Liceja i Stoe nije bilo nikakve suradnje u logičkom istraživanju. Značajno je da su,
raspravljajući o logičkim problemima, škole razvile različite terminologije. No kasnije, u drugoj
polovini 1. st. pr. Kr. obje logičke teorije, aristotelovska silogistika i stoička logika sudova,
postale su dio nastavnog programa za opće filozofsko obrazovanje.
Galen (Claudius Galenus, 129-199) dao se na izučavanje logike kod učitelja i iz stoe i iz
Likeja. Galen je izišao na glas kao liječnik, ali je bio jedan od najboljih logičara onog perioda.
Napisao je brojne eseje i rasprave o raznim logičkim problemima, osobito komentare logičkih
djela Aristotela, Teofrasta i Hrizipa. Još postoji njegov Uvod u dijalektiku, a o sadržaju njegova
djela O dokazu postoje samo neki podaci. Učinio je vlastitu teoriju složenog kategoričkog
silogizma u kome se javljaju dva srednja pojma.
Pisanje komentara o Aristotelu uveo je u modu Andronik s Rodosa čiji je primjer slijedio
velik broj antičkih učenjaka. Andronikovi komentari nisu sačuvani, ali su sačuvani neki od
komentara o raznim dijelovima Organona od autora kao što su Aleksandar iz Afrodizije,
Amonije Hermeion, Simplicije i Filipon.
Od rimskih autora treba osobito spomenuti Cicerona (106-43) te Boetija (oko 480-524).
Premda nisu bili originalni, njihova djela sadrže obavještenja o grčkim autorima, a stvorili su i
uspješnu latinsku terminologiju za logička istraživanja, pa su njihovi priručnici prenijeli
dostignuća grčkih logičara u srednji vijek.

6
 II. Srednjovjekovna logika

Izraz «srednjovjekovna logika» obično se upotrebljava kao oznaka za logička učenja koja su se
razvijala na školama i sveučilištima zapadne Europe između 11. i 15. st. Izučavanja te logike,
zasad još uvijek nedovoljna, pokazala su da je formalna logika u kasnijem srednjem vijeku
ostvarila bogat i originalan razvitak na razini koja se može usporediti s onom od stoičko-
megarskih i Aristotelovih doprinosa te je ostala nenadmašnom sve do nastanka matematičke
logike u prošlom stoljeću.
Srednjovjekovni logičari razvili su: 1) opću teoriju referencije (suppositio terminorum),
2) opću teoriju implikacije (consequentia), 3) razgranatu logiku modaliteta i 4) točnu obradu
nekih problema u filozofiji logike i jezika kao onih sadržanih u paradoksu lažljivca.
Kad su invazija barbara i muslimanska osvajanja Zapad odijelili od grčke kulture, jedina
djela o logici, dostupna u samostanskim školama, bila su djela Boetija. Njegovi su spisi
uključivali prijevode Aristotelovih djela Categoriae i De Interpretatione te djela Isagoge
neoplatonskog filozofa Porfirija.
Logički spisi ranoga srednjeg vijeka pokazuju oskudno shvaćanje Boetijevog nasljeđa. U
11. se stoljeću javlja skupina profesionalnih logičara (ili «dijalektičara») kad su nastale i žive
rasprave o primjerenosti primjene logičkih kriterija na tumačenje Svetog pisma i teoloških
nauka. Tako je Petar Damjanski (1007-1072) postavljao pitanje valjanosti načela protuslovlja u
odnosu na ono što pada pod Božju svemoć, a Roscelin (oko 1050-1120) bio je osuđen kao
heretik jer je primijenio logiku identiteta na nauk o božanskom Trojstvu. On se osobito proslavio
time što je opće pojmove (universalia) proglasio praznim glasovima (flatus vocis) zbog čega ga
smatraju osnivačem nominalizma. Sveti Anselmo (1033-1109) najbolje je poznat po svom
«ontološkom dokazu» za Boga.
Prvi značajan srednjovjekovni logičar bio je Pierre Abélard (1079-1142). Pisao je
komentare Porfirijeva Isagoge, Aristotelovih Kategorija i O tumačenju te Boetijeva De
Differentiis Topicis. No njegovo je glavno djelo Dialectica u kojem se bavio dijelovima sudova,
kategoričkim sudovima i silogizmima, topičkim argumentima i pojmom logičke konsekvencije,
hipotetičkim silogizmima te definicijom i divizijom.
Baveći se sporom oko općih pojmova Abélard je držao da je univerzalnost svojstvo riječi
ili «općih pojmova uma», a odbacivao je sve teorije koje uključuju pretpostavku da opći pojmovi
znače opća svojstva koja postoje u pojedinačnim stvarima izvan misli.
Oko pola stoljeća poslije Abélardove smrti postale su i ostale knjige Aristotelova
Organona pristupačne u prijevodima s arapskog i grčkog. Novoprimljeni dijelovi Organona
nazvani su «nova logika» (ars nova) da bi se razlikovali od ranije poznatog djela «stare logike»
(ars vetus). Djelo De Sophisticis Elenchis privuklo je logičare 12. st. jer je otkrivanje i
razrješavanje pogrešnih dokaza bilo srodno skolastičkoj metodi «osporavanja pitanja» koja je
tada bila uobičajena.
Organiziranjem sveučilišta u Parizu i Oxfordu početkom 13. st. poučavanje logike
pripalo je u djelokrug nižeg, filozofskog fakulteta, ali je izučavanje Aristotelovih i arapskih
pisaca bilo rezervirano za viši, teološki fakultet zbog pretpostavljene opasnosti za pravovjernost.
Posljedica je bila ta da se razvoj logike u filozofskom fakultetu nastavljao na formalnim i
lingvističkim principima. Teolozi su pisali komentare Aristotelovih rasprava trudeći se da
obnove «originalnog Aristotela» u autentičnom obliku. Osobito su poznati komentari Averoesa
te Tome Akvinskog i Alberta Velikog.
Reprezentativne za logiku, koja se naučavala na filozofskom fakultetu pariškog
sveučilišta sredinom 13. st., jesu rasprave i udžbenici koje su napisali Wiliam Sherwood
(1200/1210-1266/1271) i Petar Španjolski (Petrus Hispanus, kasniji papa Ivan XXI, umro 1277).
Standardnim udžbenikom logike u 14. i 15. st. postale su Summulae Logicales Petra
Španjolskog. Taj je udžbenik uživao golemu popularnost tijekom čitavog kasnijeg srednjeg
vijeka pa je više od 150 tiskanih izdanja objavljeno u 15. i 16. st.

7
 Krajem 13. st. obrađivanje «moderne logike» prenijeto je iz Pariza u Oxford gdje je kult
aristotelizma bio manje izrazit. Djelo Dunsa Skota, iako većinom teološko, pokazuje da je on
dobro poznavao logičke nauke filozofskog fakulteta. No djelo Williama Ockhama (oko 1285-
1349) Summa Logicae otvorilo je period zrelosti srednjovjekovne logike.
Svoj prilog da se upotpuni razvitak srednjovjekovne logike dali su i drugi sposobni
logičari. Među njima je i Jean Buridan (od oko 1295. do poslije 1358) koji je napisao Summula
de Dialectica. Po strani glavne tradicije srednjovjekovne logike stajao je Raymundus Lullus (oko
1235-1316) koji je smislio kombinatorni sustav elementarnih pojmova nazvan ars universalis.
To je djelo možda dalo poticaj Leibnizu za njegov pothvat da izradi characteristica universalis.

III. Preteče suvremene logike

Moderna logika, koja se (neprecizno kako neki misle) naziva «matematičkom» počela je u
djelima Augustusa de Morgana Formal Logic i Georgea Boolea Mathematical Analysis of Logic,
objavljena g. 1847., premda su već neki raniji pisci bili po duhu «moderni», a među njima se
odvajaju Leibniz, Euler, Lambert i Bolzano.

1. De Morgan

Augustus de Morgan (1806-1871) svoj je logički sustav izrađivao osobito u polemici s

Williamom Hamiltonom (1788-1856) koji ga je optuživao da je plagirao njegovu kvantifikaciju.
Osnova obične logike, prema De Morganu, sastoji se u odnosima djelomične ili potpune
inkluzije ili ekskluzije među klasama (skupovima).

2. Boole

George Boole (1815-1864) je malo mogao naučiti od svojih prethodnika, ali je ipak ponešto
dugovao De Morganu. Glavna mu je misao da se zakoni algebre mogu formalno izraziti bez
obzira na bilo koju posebnu interpretaciju pomoću sistema realnih pozitivnih brojeva. On je bio
prvi koji je stvorio upotrebljivu simboličku algebru pa se tako, uz Leibniza, računa ocem
suvremene logike.

IV. Suvremena logika

Logika 20. st. ne može se pravo razumjeti bez izvjesnog poznavanja i matematike devetnaestog
stoljeća.
U geometriji je velik prodor predstavljalo uspješno stvaranje ne-euklidskih sustava.
Glavne ličnosti na tom polju bile su János Bolyai (1802-1860), Nikolaj Ivanovič Lobačevski
(1793-1856) i Bernhard Riemann (1826-1866). Poslije sviju njih javlja se velika figura Karla
Friedricha Gaussa (1777-1855) čija korespondencija pokazuje da je on već dugo imao ideje o
tome, a i njemu dugujemo riječ «ne-euklidski».
Bolyai je jednostavno izostavio Euklidov aksiom o paralelama; Lobačevski je prihvatio
to odbacivanje. Obojica su zahtijevali beskonačnost pravca. Riemann je želio odrediti opće
uvjete prostorâ u kojima bi mjera udaljenosti ostala svuda konstantna i likovi bi se mogli
pomicati slobodno bez deformacije. On je tako bio pobuđen da razmatra prostore konstantne
zakrivljenosti i s više od tri dimenzije, a s euklidskim prostorom kao specijalnim slučajem.
Ne-euklidske geometrije često se spominju u diskusijama o statusu plurivalentnih logika,
ali čini se da one nisu imale nikakvog neposrednog utjecaja.

8
 1. Frege

Suvremena logika počela je 1879. g. s objavljivanjem djela Begriffsschrift (Pojmovno pismo ili
Pojmopis), koje je napisao Gottlob Frege (1848-1925). Tu prvi put nalazimo sveobuhvatnu
obradu ideja općenitosti i egzistencije, jer su rečenični oblici ovdje dobili adekvatnu
simbolizaciju pomoću kvantifikacije.
Poslije knjige Begriffsschrift Fregeovo prvo veće djelo bilo je Die Grundlagen der
Arithmetik (Osnovi aritmetike, Breslau, 1884), analiza pojma kardinalnog broja dana uglavnom
netehničkim izrazima.
U raspravama objavljenim poslije Osnova Frege je svoju pozornost obratio problemima
općenitije filozofske prirode i razvitak njegove misli u tom periodu doveo je do revidiranog
prikaza njegove logike koji je uključen u njegovo najambicioznije djelo Die Grundgesetze der
Arithmetik (Osnovni zakoni aritmetike, 2. sv., Jena 1893-103). Tu je proširio i formalizirao
teoriju broja skiciranu u Osnovima. U Pojmopisu je odbacio tradicionalno razlikovanje subjekta i
predikata, ali je zadržao jedan predikat, «činjenica je» (simbol «˫»), koji je označavao da se sud
pred kojim taj simbol stoji jednostavno tvrdi. Kasnije je i to gledanje napustio. Logika u djelu
Osnovni zakoni aritmetike zasniva se na Fregeovoj teoriji smisla i referencije, pri čemu je
interpretacija simbolizma iz Pojmopisa modificirana.
Poslije uvodnog izlaganja logike i teorije skupova slijedi glavni predmet u Osnovnim
zakonima, teorija kardinalnog (glavnog) broja, izložena kako za konačne tako i za beskonačne
kardinalne brojeve. Teorija realnih brojeva počinje u drugom svesku, ali je obrada nepotpuna i
Frege vjerojatno nije htio produžiti to istraživanje kad je saznao da već sami počeci njegove
teorije kriju jednu protuslovnost. Ta protuslovnost, koju mu je otkrio B. Russell, proizlazi iz
aksioma koji dopušta prijelaz od pojma skupa, aksioma u koji Frege nije imao najpotpunije
povjerenje.

2. Peano

Giuseppe Peano (1858-1932) pridonio je ranom razvoju logicizma i formalizma, kojem

je ovaj djelomično suprotstavljen. Peano je naročito insistirao na tome da prihvatljivost jednog
matematičkog suda treba zavisiti ne od njegove intuitivne plauzibilnosti, nego od izvodljivosti iz
danih premisa i definicija.

3. Russell i Whitehead

U knjizi The Principles of Mathematics, objavljenoj 1903, Bertrand Russell (1872-1970)

pokušao je zasnovati logističko mišljenje da se «sva čista matematika bavi isključivo pojmovima
koji se mogu definirati pomoću vrlo malog broja fundamentalnih logičkih pojmova, i da se svi
njeni sudovi mogu izvesti iz vrlo malog broja logičkih principa». Kao nastavak tog djela pojavilo
se klasično djelo Principia Mathematica (3 sv. Cambridge, 1910-1913), napisano u suradnji s
Alfredom Northom Whiteheadom. Simbolizam usvojen u tom djelu potječe većim dijelom od
Peana, a izlaganje aritmetike i teorije nizova temelji se na djelu Cantora. U teoriji skupova
Russell je već 1901. zapazio protuslovnost u obrađivanju skupa svih skupova koji ne sadrže
same sebe i pitanju, je li taj skup član samog sebe ili nije.
Russell je vidio da se vrtimo u krugu ako postuliramo skup predmeta koji sadrži članove
koji se mogu definirati samo pomoću skupa kao cjeline. Za njega su takvi skupovi nezakonite
totalnosti koje treba izbjeći pridržavajući se njegova principa: «Štogod uključuje sve iz jednoga
skupa ne smije biti jedno od tog skupa». Zato je on definirao uzlaznu hijerarhiju tipova koja
počinje s pojedinačnostima i napreduje preko funkcija pojedinačnosti, funkcija funkcijâ
pojedinačnosti i tako dalje, pri čemu su jedini argumenti, koje jedna funkcija može sa značenjem
primiti, oni neposredno prethodnog tipa.

9
 Pokazalo se, međutim, da taj princip isključuje i cirkularne postupke koji ni u kom
pogledu nisu pogrešni.

Za suvremenu modernu logiku od velikog su značenja i djela Ludwiga Wittgensteina

(1889-1951), osobito njegovo djelo Tractatus logico-philosophicus, i Willarda van Ormana
Quinea: From Logical Point of View, Word and Object, no oni su već predstavnici nove grane
filozofije 20. st., analitičke filozofije, koja je bez dosega moderne logike nezamisliva.

V. Logika u Hrvata

Već od srednjeg vijeka postoje i hrvatski mislioci koji objavljuju logičke knjige, onda,
dakako na latinskom jeziku.
Logiku na hrvatskom jeziku počinju obrađivati u drugoj polovici 19. stoljeća. Tu su
poznata imena:
Vinko Pacel (1825. Karlovac - 1869. Karlovac) u hrvatskoj se kulturnoj povijesti pojavljuje
kao potpisnik Književnoga dogovora u Beču 1850. godine, tada student prirodnih znanosti,
dvadesetpetogodišnjak. Autor je zapaženoga prirodoznanstvenoga i filološkoga opusa. Prvi
mu je rad objavljen u izvještaju riječke gimnazije 1853. naslovljen Nazivlje u prirodoslovnih
naukah, u kojemu pokušava razriješiti suvremene dvojbe glede kemijskoga nazivlja. I sljedeće
dvije knjige pripadaju prirodnim znanostima - prijevod češkoga udžbenika iz mineralogije
Rudoslovlje za gimnazije i realne škole (Beč 1854) i Nauk o dudarstvu, bubarstvu i svilarstvu
(Zagreb 1857). Od 1862. godine Vinko Pacel se potpuno posvećuje jezikoslovlju. Objavljuje
dvije knjige vezane uz hrvatski književni jezik: Naše potrebe (Zagreb 1863) i Oblici književne
hrvaštine (Karlovac 1865). Jedno od Pacelovih posljednjih objavljenih djela bio je udžbenik
Logika ili misloslovje (Zagreb 1868). Bio je dopisni član Akademije i saborski zastupnik.
Okušao se i kao književnik, ali njegove pripovijetke nisu polučile značajnijega uspjeha.

Stjepan Basariček (Ivanić Grad, 1848. - Zagreb, 1918.), hrvatski pedagog. Zaslužan je za
staleško organiziranje hrvatskih učitelja. Jedan je od osnivača i predsjednik "Hrvatskog
pedagoško-književnog zbora". Surađivao je u izradi školskih zakona, pisanju nastavnih
osnova, planova i programa. Suradnik je i urednik časopisa "Napredak" te pokretač
"Pedagogijske enciklopedije". Utemeljitelj je pedagogijske teorije u Hrvata. Napisao je
mnogo rasprava, a i prve pedagoške udžbenike.

Đuro Arnold (Ivanec kraj Varaždina, 1853. – Zagreb 1941.), hrvatski filozof, pedagog i
pjesnik. (U njegovo doba obično su njegovo ime pisali Gjuro.) Profesor filozofije i
pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnivač Odsjeka za pedagogiju. Objavio pet
knjiga pjesama. Akademik. Osim pjesama, Arnold nije objavio mnogo radova; međutim,
većina njih važna su zbog programskog, načelnog pristupa. Kao knjige, izdani su udžbenici iz
logike i psihologije za srednja učilišta.

Josip Stadler (Slavonski Brod, 24. siječnja 1843. - Sarajevo, 8. prosinca 1918.), hrvatski
svećenik, vrhbosanski nadbiskup. Bio je gimnazijski profesor u Sjemeništu, a kasnije
sveučilišni profesor na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Najprije je preveo
latinsku logiku svoga učitelja Tongiorgia (1872.), a zatim i sam izdao logiku u svom djelu
Filosofija od pet svezaka. On je zaslužan za hrvatsku logičku terminologiju.

Vladimir Filipović, (1932.-1976.) dugogodišnji profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u

Zagrebu u svom je radnom vijeku mnogo pridonio za unapređivanje nastave filozofije na
Sveučilištu i u gimnazijama. Između ostalog napisao je za potrebe školstva u Banovini
Hrvatskoj 1941. udžbenik logike Logika za srednje škole. Taj je udžbenik korišten za Drugog

10
svjetskog rata i u poraću sve do tiskanja Logike Ivana Večerine 1953. godine. Udžbenik je
podijeljen u četiri cjeline. Filipović određuje logiku kao «znanost o razložitom mišljenju», a
naznačuje i da «je ujedno i jedina znanost, koja se bavi tim općim problemima svih znanosti i
svakoga znanstvenoga mišljenja» te je nazivaju «znanost o znanostima».

Gajo Petrović (1927-1993), bio je kao sveučilišni profesor vezan u logiku premda mu nije bila
glavno područje rada. Bio je odlično informiran o njezinim glavnim suvremenim tokovima, ipak
je unutar njegova pisanog opusa malen broj radova posvećenih logici. Najvažniji među njima je
udžbenik objavljen prvi put 1964. pod naslovom „Logika za III. razred gimnazije“. Doživio je
brojna izdanja. Ta je knjiga poznata svakom tko je u Hrvatskoj studirao filozofiju.

Srećko Kovač, rođen 1957. godine u Zagrebu; diplomirao 1981. god. na Filozofskom
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (A filozofija, B sociologija); magistrirao 1986. god. (pojam
povijesti u Kanta) na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu; 1989/90. studijski boravak na
Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Kölnu (zasnivanje logike i metafizike u Kanta);
doktorirao 1992. god na Filozofskome fakultetu u Zagrebu (formalna logika u Kanta, njezina
rana recepcija u Hrvatskoj).

Mirko Jakić, rođen 1954. u Sinju, filozofiju studirao je na filozofskom fakultetu sveučilišta u
Zadru, magistrirao na prirodoslovno-matematičkom fakultetu, doktorirao je na sveučilištu u
Ljubljani s temom „Filozofija matematike Hilarija Putnama“. Redovni je profesor na sveučilištu
u Zadru. Njegov udžbenik „Logika“ odobren je za uporabu u srednjim školama.

Vladimir Devidé (1825-2010), hrvatski je matematičar i japanolog. Bio je profesor na

elektrotehničkom i na strojarsko-brodograđevnom fakultetu sveučilišta u Zagrebu. Za logiku je
važno njegovo djelo „Matematička logika“ izdana g. 1964.
Matematičku logiku napisao je.

Goran Švob (1947-2013), hrvatski filozof i logičar, a ujedno i japanolog i sinolog. Logici
pristupa kao logicist vezan uz matematičku misao. Poznavalac logike Gottloba Fregea o čijem
je „Pojmovnom pismu“ napisao knjigu. Moglo bi ga se svrstati u novofregeovca po
oživljavanju suvremenog interesa za Fregea. Bio je profesor logike na filozofskom fakultetu u
Zagrebu.

Berislav Žarnić
i, profesori na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Godine 2012. osnovano je Hrvatsko logičko društvo radi promicanja i poticanja razvoja
logike i srodnih disciplina.

11
 Prvi dio
Pojam
Budući da su oblici ljudskog spoznavanja poimanje, suđenje i zaključivanje, tradicionalna logika
postavlja podjelu na pojam, sud i zaključak. Te ćemo se tradicionalne podjele držati.

Dvije vrste spoznaje

Ljudska spoznaja proizlazi iz dva izvora: osjetila i uma.

1. Postoji pet izvanjskih osjetila (sensus): vid, sluh, miris, okus i dodir. Osim toga imamo
osjete kojima dohvaćamo toplinu i hladnoću, stezanje mišića, bol i sl. Njima pridolaze još mašta
i osjetilno pamćenje kojima sebi predočujemo prije dohvaćene predmete.
Osjetilima možemo dohvaćati samo materijalne tj. pojedinačne i konkretne predmete
(stvari u prostoru i vremenu).
2. Drugo i specifično ljudsko vrelo spoznaje je um ili razum ili duh (intellectus, ratio,
mens) kao duhovna sposobnost koja se ne nalazi u nekom tjelesnom organu, nego se služi samo
dušom (anima) kao svojim oruđem.
Način na koji um dohvaća svoje predmete razlikuje se od osjetila. Um dohvaća predmete
na opći (univerzalni) ili apstraktan način, tj. on dohvaća bit stvari. Zato um ne dohvaća samo
materijalne nego može spoznavati i nematerijalne predmete.
Tri su osnovne radnje uma: poimanje, suđenje i zaključivanje, a kao rezultati tih radnji
dobivamo tri oblika ljudskog spoznavanja: pojam, sud i zaključak. Pojmovi su jednostavni
elementi misli, dok se sudovi sastoje od pojmova, a zaključci od sudova. Pojmove um ne nosi u
sebi urođene, nego ih postupno stječe na temelju iskustva.
Pojam, sud i zaključak zovu se oblici mišljenja, jer se ostvaruju radnjom uma koja se
sastoji u mišljenju.

Što je spoznaja?

1. Spoznaja se može protumačiti jedino tako da sami promotrimo što se u nama zbiva
dok spoznajemo. Spoznaja je u prvom redu čin ili radnja koja se odvija u umu (imanentno
djelovanje).
2. No sam taj čin, a osobito predmet spoznaje različit je od uma. Predmet spoznaje je
neka duhovna predodžba, reprodukcija, sličnost, slika (similitudo, imago) predmeta.
3. Ta se slika razlikuje od drugih slika; njome se spoznaje predmet ili zapravo to je sama
spoznaja predmeta. Takva se slika zato zove intencionalnom, jer um preko nje teži (intendira)
prema svom predmetu.
4. Moramo, dakle, reći da spoznaja i spoznati predmet nisu isto. Spoznaja je unutrašnji
čin kojim sebi predočujemo ili usvajamo neki predmet, dok je predmet činom predočen. Taj
predmet može biti nešto čisto moguće (zlatno brdo), nešto stvarno postojeće (rodna kuća), pa čak
i nešto neostvarivo (drveno željezo). Predmet se ne stvara spoznajom, nego joj prethodi.
Ljudska se spoznajna djelatnost može, dakle, promatrati kao osjetilna i intelektivna
(umna). Umna ljudska spoznajna djelatnost može biti intuitivna (strogo neposredna i posredna)
te apstraktivna, tj. mišljenje koje je u odnosu prema egzistentnim stvarima u širem smislu
posredna, a ona se ostvaruje u tri oblika: pojmovanje, suđenje i zaključivanje. Otuda i tri već
spomenuta dijela tradicionalne logike.

12
To se shematski može prikazati ovako:

Narav i predmet pojma

Pojam možemo promatrati pod dva vidika: kao čin kojim ljudski duh (um) neki svoj
predmet jednostavno dohvaća, ništa o njemu ne tvrdeći (poimanje) i kao rezultat toga čina a to je
umna predodžba (pojam u užem smislu). Budući da se pojmom ništa ne tvrdi niti niječe, njemu
se ne može pridijevati istinitost ili neistinitost. Zato se u tradiciji pojam smatra čistim
dohvaćanjem (predmeta) (simplex apprehensio). Logika se bavi pojmovima jer su oni prvi (ili
posljednji) elementi od kojih se sastoji ljudska spoznaja (ljudski govor). Tradicionalna logika
određuje pojam (u užem smislu) kao razumsku predodžbu štostva predmeta.

U hrvatskim se udžbenicima logike značenje izraza "pojam" različito određuje:

Pojam je misao o biti onoga što mislimo (ili o bitnim karakteristikama onog što mislimo) (G. Petrović).
Pojam je opće obilježje ili obilježje koje čini bit predmetâ (Kovač).
Pojam je misao o biti onoga o čemu mislimo, tj. misao o bitnim obilježjima predmeta misli (Jakić).

Pojam odgovara na pitanje: što je neki predmet, to jest, on izriče štostvo, kviditet predmeta koji
se često označuje kao bit predmeta. To je razlog što se u odrednicama pojma spominje bit
predmeta ili onoga što mislimo.

Razni latinski nazivi za pojam: conceptus - kao da ga um u sebi začinje i rađa; idea - slika,
intencionalna predodžba; simplex apprehensio - pojam kao čin uma kojim um jednostavno dohvaća
neki predmet ništa o njemu ne sudeći; notio - pojam daje neko znanje, u sebi nosi neki sadržaj
(intentio); verbum mentis - izricanje predmeta koji um nosi u sebi.

Trostruko promatranje pojma. Kod svakog spoznavanja moramo razlikovati: čin, sadržaj
i predmet spoznaje. Jednostavno dohvaćanje predmeta (simplex apprehensio) jest pojam kao čin
uma ili pojam promatran subjektivno. Svakim se, međutim, pojmom nešto predočuje. On u sebi
nosi neki sadržaj. Tu ga promatramo objektivno jer nam pruža neko znanje (notio, intentio).
Budući da je pojam intencionalan, on se usmjeruje prema nečemu, nešto predočuje. Ono što se
pojmom predočuje zove se njegovim predmetom. Predmet pojma je sama stvar koju taj pojam
naznačuje. Npr. predmet pojma «čovjek» je stvarno ljudsko biće (bilo postojeće bilo samo
moguće).
U znanostima, pa i kod pojma, razlikujemo materijalni i formalni predmet. Materijalni
predmet (obiectum materiale) zove se ono što se činom poimanja dohvaća, cijela stvar kojoj se

13
pojam pridijeva; formalni predmet je vidik pod kojim se ta stvar dohvaća tj. one oznake koje se
posebno ističu ili u nekoj znanosti promatraju.
Oznaka (nota) pojma predstavlja sve ono što se na nekom predmetu nalazi ili se može
pomišljati o njemu. Prema tome, predmet sa svim svojim oznakama zove se materijalni predmet
pojma, a razni pogledi, vidici pod kojim se neki predmet predočuje, zovu se formalni predmet
pojma.
Sadržaj i opseg. Svaki pojam ističe neke oznake predmeta. Skup ili zbroj svih oznaka
koje neki pojam izriče o nekom predmetu zove se sadržaj toga pojma. Skup svih predmeta
kojima pristaju navedene oznake ili skup predmeta koje taj pojam može predstavljati ili kojima
se može pridijevati zove se opseg pojma.
Neki hrvatski logičari razlikuju tu između sadržaja, opsega i dosega (odnosno dohvata) pojma:
Sadržaj je skup bitnih oznaka pojma (G. Petrović).
Ukupnost obilježjâ koja čine neki pojam, nazivamo sadržajem pojma (Kovač).
G. Petrović razlikuje opseg i doseg (Jakić to zove dohvat) pojma. Prema njemu: opseg pojma je
skup svih nižih pojmova koje obuhvaća neki viši pojam, a doseg pojma je skup svih pojedinačnih
predmeta na koje se odnosi neki pojam; ili područje primjene pojma.
Kovač naziva opsegom (ili sferom) pojma ukupnost svih predmeta koje obuhvaćamo nekim
pojmom.
Između sadržaja i opsega vrijedi ovaj odnos: što je veći sadržaj to je manji opseg i obratno.
Sadržaj i opseg pojma stoje dakle u obratno razmjernom odnosu (oni su obrnuto proporcionalni).

Glavne vrste pojmova

Za bolji pregled i uporabu pojmova korisno je uočiti njihove međusobne razlike. Te su razlike
često više psihološkog nego logičkog karaktera, ali ih je dobro uočiti.

Jasni i odjeliti pojmovi (ideae clarae et distinctae).

Jasan je pojam onda kad donosi takve oznake i toliko njih koliko je potrebno da se neka
stvar može razlikovati od druge stvari. Odjelit (razgovijetan, distinktan) je pojam onda ako se
mogu barem neke glavne oznake međusobno razlikovati i nabrojiti (barem donekle točno
određenje nekog predmeta). Ta podjela potječe od Descartesa.
Petrović i Jakić razlikuju: Jasan je pojam ako znamo čitav njegov opseg, odjelit (razgovijetan)
ako točno znamo njegov sadržaj.
Sveobuhvatan pojam (conceptus comprehensivus, idea comprehensiva)
To je onaj pojam koji iscrpljuje svu unutrašnju spoznatljivost nekog predmeta. (To se obilježje
pojma rabi ponajviše u skolastičkoj filozofiji, gdje se smatra da takav sveobuhvatni pojam o stvarima posjeduje samo
Bog).
Apstraktni i konkretni pojmovi
Apstraktan pojam ističe formalnu oznaku predmeta, odijeljenu od njezina nositelja, npr. mudrost,
očinstvo; konkretan pojam ističe nositelja s formalnom oznakom, npr. mudrac, otac.
G. Petrović čini ovu razliku: kad se misli uži sadržaj pojma, on je apstraktan, a kad se misli širi
sadržaj pojma, on je konkretan.
Ako se na nekom konkretnom predmetu gleda samo na subjekt, onda se kaže da se taj predmet
uzima materijalno ili specifikativno (specificative vel materialiter), a ako se gleda na formu, onda
se uzima formalno ili reduplikativno (reduplicative vel formaliter). (Primjer: "I mudrac koji put
pogriješi" - tu se pojam "mudrac" uzima materijalno, tj. čovjek koji je mudrac [npr. Sokrat];
"Mudrac se ne bavi tricama" - a ovdje se taj pojam uzima formalno, tj. čovjek ukoliko je
mudrac).
Pozitivni i negativni pojmovi
Pozitivan pojam predočuje stvar, a negativan predočuje njezinu odsutnost (znanje, neznanje).
Neki su pojmovi negativni po sadržaju, ali ne obliku, npr. lijen, slijep, gluh; neki su pozitivni
premda su po obliku negativni, npr. nezgoda, neprilika, nevolja.
Jednostavni i složeni pojmovi

14
Jednostavan pojam donosi samo jednu oznaku o svom sadržaju, npr. biće, nešto; složen pojam
donosi više oznaka premda se izriče jednom riječju.
Univerzalni, kolektivni, partikularni i singularni pojmovi
Svi su pojmovi po sebi univerzalni jer nikad ne predočuju neku pojedinačnu stvar u punini
njezine opstojnosti nego samo neke njezine osobine ili oznake. Oni se pridijevaju mnogim
predmetima i redovito izražavaju ono što spada na unutrašnju narav tih predmeta. Zato se gornje
razlikovanje tiče opsega a ne sadržaja pojma.
a) Univerzalan (općenit) pojam izriče nešto jedno što se mnogima odjelito (distributive)
pridijeva i to u punom smislu. Takav pojam nastaje u umu na temelju apstrakcije, jer izvan uma
postoje samo pojedinačni određeni predmeti. Predmeti kojima se pridijeva takav univerzalni
pojam jesu njegovi podređenici (inferiora). Tu spadaju gotovo svi pojmovi.
b) Kolektivni (zbirni) pojam izriče nešto što se pridijeva mnogima uzetim zajedno
(collective). Njegove se oznake ne ostvaruju u pojedinim stvarima nego u njihovu skupu, npr.
grad, šuma, narod.
c) Partikularan je pojam koji je sužen samo na neki neodređen dio opsega, npr. neki
ljudi, neki filozofi.
c) Singularan je pojam ograničen na neki određeni pojedinačan predmet. Singularni su
pojmovi vlastita imena ili obilježbe predmeta koje se redovito tvore pokaznim riječima
(pokaznicima ili indeksikalima): ovaj, taj, ovdje, sada, tj. materijalni se predmeti
individualiziraju ili identificiraju prostorno-vremenskim koordinatama (ovdje-sada). Budući
da se pojedinačnost ne može izraziti općim pojmovima, individualne oznake, u prvom redu
ljudi, izražavaju se s ovih sedam obilježja: oblik, lik, mjesto, vrijeme, podrijetlo, dom i ime, a
pamte se prema latinskom dvostihu:
Forma, figura, locus, tempus, stirps, patria, nomen,
Haec ea sunt septem, quae non habet unus et alter.
U modernoj se logici razlikuju tri različita tipa takvih singularnih termina: a) vlastita imena
("Petar", "Pariz"), b) zamjenice ("ovaj", "on", "ovdje") koje spadaju u tzv. deiktičke, od konteksta ovisne
termine, c) obilježbe ("glavni grad Hrvatske", "pisac Seljačke bune") koji predstavljaju neki određeni
opis ili obilježje nekog predmeta. B. Rusell ih zove «konačnim opisima» (definitiv descriptions).
Vlastiti i analogni pojmovi
Vlastiti pojam izriče stvar kakva je ona u sebi. To su uglavnom svi pojmovi osjetilno
dohvatljivih predmeta. Analogan pojam izriče stvar tek u odnosu prema nekoj drugoj stvari koja
joj nije sasvim jednaka. Analogne pojmove imamo o svim duhovnim, nadosjetnim stvarima jer
ih izričemo s pogledom na materijalne predmete. To se odvija na tri načina: a) negiranjem neke
materijalne oznake, npr. neizmjeran, besmrtan, b) isticanjem sličnosti s materijalnom stvari, npr.
"protezanje" vječnosti, "razrješavanje" pitanja i sl. c) isticanjem uzročnosti ili ovisnosti, npr.
zdrava hrana. Ta se razlika osobito rabi u skolastičkoj metafizici (npr. pojam bića je analogan).

Načini pridijevanja univerzalnih pojmova

(praedicabilia, κατηγορήµατα)

Među pojmovima u logici prvo mjesto zauzimaju univerzalni pojmovi. Zato je potrebno
promotriti kako se univerzalni pojmovi u logici upotrebljavaju i koji su načini na koje se ti
pojmovi pridijevaju predmetima. To je razrađeno u nauku o pet predikabilija.
Latinski izraz «praedicabile» («prirecivost» [Kovač]) označuje mogućnost izricanja, «priricanja» nekog
pojma nekom predmetu. Grčki tumač Aristotela Porfirije (oko 233-304) izradio je shemu o pet takvih
mogućnosti što je u srednjovjekovnoj logici poznato kao «quinque praedicabilia».
Pet predikabilija (zadržat ćemo ovaj izraz zbog nedostatka prikladne hrvatske riječi)
određuju načine na koje se univerzalni pojmovi mogu izricati ili pridijevati svojim

15
podređenicima (predmetima i pojmovima). Postoji pet takvih načina ili pet razreda univerzalnih
pojmova.
1. Vrsta (species, εἴδος) je pojam koji se izriče o mnogim pojedinačnim predmetima kao
njihova potpuna bit (integra essentia). Bit se ovdje uzima kao ono po čemu stvar jest ono što jest,
tj. ono što odgovara na pitanje: što je to? Pojam vrste ima pod sobom pojedinačne stvari
koje se međusobno razlikuju samo po broju, a ne po biti, npr. vrsta "čovjek" dijeli se na Petra,
Pavla, Mariju …. Vrste izriču temeljni odnos prema pojedinačnim stvarnim predmetima i zato je
uzimaju kao prvotno predikabile. Ostala predikabilija izriču logički odnos prema pojmu vrste.
2. Rod (genus, γένος) je pojam koji se o mnogima izriče kao nešto nepotpuno ili kao dio
biti koji se može dalje odrediti (pars determinabilis).
3. Razlika (differentia, διαφορά) je pojam koji se o mnogima izriče kao dio biti koji
određuje neki rod (pars determinans). Razlika je vrsna (specifična, specifica) ako određuje
najniži rod, a rodna (generična, generica) ako određuje više rodove.
4. Vlastitost (proprium, ἴδιον) je pojam koji se izriče o mnogima kao nešto što nužno
slijedi iz njegove biti ali nije dio te biti (necessarium non essentiale), npr. čovjek je biće "koje
može govoriti, može se smijati".
5. Prigodak, akcident (accidens, συµβεβηκός) je pojam koji se o mnogima izriče kao nešto
prigodno, nenužno, tj. svojstvo koje neki predmet može, ali ne mora imati.
Vrsta, rod, razlika i vlastitost izriču nešto što je za predmete nužno, pa se zato
ponajviše upotrebljavaju u znanostima.
Podređivanje rodova.
Bitni izričaji (vrsta, rod, razlika) stoje u određenom međusobnom odnosu. Vrste se podređuju
rodovima ili su sadržane u njihovu opsegu, a rodovi kad im se pridruže razlike svrstavaju se u
niže rodove i konačno u vrste. Primjer pruža tzv. "Porfirijevo stablo".

16
Među rodovima postoji određeni poredak. Najviši rod (genus supremum) je onaj koji nad sobom
nema više nikakva drugog roda; podređeni rod (g. subalternum) je onaj rod koji iznad sebe i pod
sobom ima druge rodove; najniži ili najbliži rod (g. infimum, proximum) je onaj koji je najbliži
vrsti.
Razlike se dijele: a) specifična (vrstna) ako određuje najniži rod i razvrstava ga u vrste, b)
generična (rodna) je ako određuje neki viši rod i razvrstava ga u niže rodove.
U tom smislu valja razumjeti neke česte izreke: nešto se razlikuje po cijelom rodu (toto
genere) znači da je riječ o dva pojma koja ne stoje pod istim bližim rodom (čovjek-kamen); nešto
se razlikuje po vrsti (specie) ako ne stoji u istoj vrsti; nešto se razlikuje brojem (numero) ako su
individui iste vrste.
Vidimo da pojmovi sačinjavaju neku «hijerarhiju» ili ljestvicu pojmova od najviših do
najnižih. Niži su pojmovi podređeni (subordinirani) višim pojmovima. Najviši pojmovi imaju
najmanji sadržaj, ali veoma širok opseg. Ako proširujemo sadržaj pojma dodajući mu nove
oznake, smanjujemo njegov opseg. To smanjivanje opsega dodavanjem novih oznaka zove se
kontrakcija. Tu se vidi razlog zašto sadržaj i opseg pojma stoje u obrnuto proporcionalnom
odnosu. Najniži pojmovi bili bi singularni pojmovi koji bi se pridijevali samo jednom predmetu.
No nemoguće je nabrojiti sve razlike pojedinačnog predmeta. Tu je razlog poznate izreke o
«neizrecivosti individua» (individuum est ineffabile). Najviši pojmovi jesu ujedno i najviši
rodovi ili kategorije.

Najviši rodovi ili kategorije

Najviši su rodovi oni kojima su podređeni svi ostali rodovi i vrste, sve do pojedinačnih predmeta,
individua. Određivanje takvih najviših rodova nije kod svih logičara isto. O tom je pitanju
Aristotel prvi raspravljao i u spisu Κατηγορίαι nabraja deset takvih rodova koje naziva
kategorijama (praedicamenta). Riječ "kategorija" znači ono što se o nekome izriče.1 Kategorija
se katkad definira kao "prirodni raspored ili niz nekog najvišeg roda i onog što sve taj rod pod
sobom sadrži". To razlikovanje deset kategorija općenito je prihvaćeno u zapadnoj, osobito
skolastičkoj filozofiji, premda je i sam Aristotel na drugim mjestima nabrajao i manje, dok je
Kant prihvaćao 12 kategorija.
Aristotelove kategorije su sljedeće:
1. supstancija (samostojnica, substantia, οὐσία)
2. kvantiteta (kolikoća, quantitas, ποσόν)
3. kvaliteta (kakvoća, qualitas, ποιόν)
4. relacija (odnos, relatio, πρός τι,)
5. akcija (radnja, actio, ποεῖν)
6. trpnja (passio, πάσχειν)
7. mjesto (ubi, ποῦ )
8. vrijeme (quando, ποτέ )
9. položaj (situs, κεῖµαι)
10. stanje (habitus, ἔχειν)
Srednjovjekovni su logičari stvorili latinski dvostih za pamćenje kategorija:
Arbor sex servos ardore refrigerat ustos;
(substantia quantitas relatio qualitas actio passio )

Ruri cras stabo, sed tunicatus ero.

(ubi quando situs habitus )

1
[Izraz «kategorija» dolazi od grčke riječi κατηγορέω što znači: govoriti (obično protiv nekog), javiti, pokazati]

17
 Kategorije se razlikuju od predikabilija u tome što one ne izriču različite načine
prediciranja, nego različitosti bivovanja ili različite skupove stvari.
Postpraedicamenta: Skolastici su katkad od kategorija razlikovali tzv. meta-kategorije
(postpraedicameta, jer je Aristotel o njima pisao poslije kategorija). To su svojstva koja su svima ili nekim
kategorijama zajednička. Najvažnija su: opreka, prethodnost, susljednost (oppositio, prioritas,
posterioritas).
Odnosi između pojmova

Ovdje promatramo kakve odnose imaju pojmovi među sobom, tj. mogu li se neke njihove
oznake slagati ili se jedna drugoj protive. Pogledajmo stoga po čemu se razlikuju i u čemu se
protive.
1. Identičnost i različitost pojmova.
1) Identičnost kao odnos pretpostavlja da postoje dvije stvari koje stoje u odnosu, dok
identičnost sama po sebi upravo kaže da ne postoje dvije, nego samo jedna stvar («unum
idemque»). Identičnost se redovito uzima onda kad se više stvari stavlja pod jedan pojam.
Formalna i materijalna identičnost: formalno su identični pojmovi koji izražavaju istu
stvar po istoj formi, npr. «omne ens est verum» (svako biće je istinito) izriče formalnu
identičnost. Čisto materijalno identični su pojmovi koji izriču različite forme koje se nalaze na
istom subjektu (na istom materijalnom predmetu), npr. «homo est justus» (čovjek je
pravedan).
2) Različitost kao logički odnos sastoji se u tome da više pojmova označuju različite
stvari. Dva se pojma razlikuju umski (ratione) ako imaju različit sadržaj, a ako imaju isti sadržaj
onda su umski istovjetni, sinonimni.
Dva su pojma stvarno (realiter) različita ako nisu isto neovisno od promatranja (vol -
hrast, čovjek - pas); stvarno istovjetna su dva pojma ako izriču istu stvar premda pod raznim
vidicima.
Tu vrijedi ovo pravilo: koji su umski istovjetni ti su i stvarno istovjetni; koji su stvarno
različiti, ti su i umski različiti, ali ne obratno.

2. Opreka (oppositio( ἐναντίον). Mnogi objektivni pojmovi tako su stvarno različiti da ne

mogu nikad biti stvarno identični jer su nespojivi ili oprečni. Oprečni su oni pojmovi koji ne
mogu biti na istom predmetu pod istim vidikom (toplo - hladno).
Strogo oprečni (stricte oppositi) su oni pojmovi kod kojih se uz jedan odmah može
navesti i drugi oprečan (svjetlo - tama, pravda - nepravda); šire oprečni ili disparatni su oni
pojmovi koji su oprečni bez nekog određenog zakona (zvijezda je jednako oprečna i listu i kući).
Aristotel je razlikovao ove vrste opreka:
a) protuslovno (contradictorie) oprečni su pojam i njegova jednostavna negacija, npr.
bijel - nebijel, lijep - nelijep; treće mogućnosti nema;
b) (na)suprotno (contrarie) oprečni su pojmovi koji se u istom rodu ponajviše razlikuju,
npr. crn - bijel, lijep - ružan, škrt - darežljiv; tu može postojati i treća mogućnost;
c) lišidbeno (privative) su oprečni pojmovi koji izriču neko svojstvo i njegovu odsutnost,
npr. sluh - gluhoća, vid - sljepoća;
d) odnosno (relative) su oprečni pojmovi koji stoje u nekom odnosu jedan prema
drugome i razumiju se jedino po tom odnosu, npr. otac - dijete, stvoritelj - stvorenje.
G. Petrović i S. Kovač imaju sljedeću podjelu pojmova prema međusobnim odnosima:
Pojmovi mogu biti međusobno identični ili istovjetni, a to su oni koji imaju isti sadržaj i opseg,
npr. "kvadrat" i "istostrani pravokutnik"; mogu biti ekvipolentni ili jednakovrijedni jer imaju
različit sadržaj a isti opseg, npr. "glavni grad Hrvatske", "najveći hrvatski grad na Savi";
interferirajući ili ukršteni (J.: ukriženi) pojmovi su oni koji imaju djelomično zajednički opseg,
npr. gorivo, gradivo; koordinirani (usporedni, usklađeni) su pojmovi oni koji imaju djelomično

18
 zajednički sadržaj, a potpadaju pod isti opseg istog višeg pojma, ali nemaju zajednički opseg,
npr. "katolik", "protestant" (spadaju pod viši pojam "kršćanin", ali katolik ne može biti
protestant i obratno); dva koordinirana pojma mogu biti oprečna tako da stoje na suprotnim
stranama: to su kontrarni ili suprotni pojmovi, npr. "bijel", "crn"; dva pojma mogu biti oprečna i
tako da je drugi pojam jednostavno negacija prvog. To su kontradiktorno ili protuslovno
koordinirani pojmovi. Dva su pojma disparatna ili razdvojena (neuporedljiva, neusporedna) ako
nemaju ni sadržaj ni opseg zajednički, npr. "stožac" i "nogomet".
Viši i niži, širi i uži pojmovi: pojmovi koji su općenitiji viši su prema manje općenitim
pojmovima koji su niži. Viši pojam, jer je općenitiji ujedno je i širi, a niži pojam ujedno je i uži
po svom opsegu. Niži i uži pojmovi dobivaju se determinacijom, a viši i širi pojmovi
apstrakcijom. Niži pojmovi su podređeni ili subordinirani višim pojmovima, a viši pojmovi su
nadređeni ili superordinirani nižim pojmovima.

Narav riječi i govora

Čovjek svoje spoznaje (pojmove) izriče govorom (locutio). Znaci za govor jesu riječi.
Govor u općenitom smislu određuje se kao izvanjsko priopćavanje misli drugima
pomoću izvanjskih (tvarnih) znakova. Prema različitosti tih znakova razlikujemo trostruki govor:
1. Gestikularni govor koji upotrebljava pokrete lica, glave i ostalih tjelesnih udova (tu
spada govor gluhonijemih).
2. Pisani govor upotrebljava pisane znakove. Danas se služimo znakovima za pojedine
glasove (phonographia, slova) koji su zamijenili znakove za pojmove (idiographia, slike,
prometni znaci, hijeroglifi).
3. Usmeni govor (oralis) koji se služi artikuliranim glasovima kao nositeljima značenja ili
riječima.
Riječ je ljudska artikulirana glasovna tvorevina koja ima značenje. Riječi se u logici
redovito nazivaju terminima. Riječ (obično) neposredno naznačuje neku stvar, a ne unutrašnji
pojam u duhu, pa je zato riječ (konvencionalni) znak za stvar.

Semijotika
Moderna je logika razvila nauku o znakovima pod nazivom semijotika. Na pitanje: što je
znak? možemo sasvim općenito odgovoriti: znak je nešto što nas svojom nazočnošću upoznaje s
nekim drugim od znaka različitim predmetom (zvonjenje označava početak predavanja).
Znak je uvijek povezan i ovisan od uporabe i onoga tko ga upotrebljava (uporabitelj).
Zato se u semijotici razlikuju ove tri stvari: 1. nositelj znaka (N) = neki predmet ili supstrat na
koji se znak upisuje, koji ne mora uvijek biti materijalne naravi jer i električni ili svjetlosni signal
može imati ulogu nositelja znaka; 2. designat (D) = označeni predmet tj. ono što neki znak
predstavlja, predočuje, zastupa ili znači i 3. interpret (I) = uporabitelj znaka. Svaki znak stoji u
trostrukom odnosu (trijadična relacija):

Znakovi mogu biti prirodni ili umjetni (konvencionalni). Prirodni znakovi jesu oni koji
po samoj svojoj prirodi označuju neku stvar, npr. dim kao znak ognja, ospice ili groznica kao
simptom bolesti, tragovi u snijegu ili genetički kod (DNA kao nositelj znaka). Umjetni

19
(konvencionalni) znakovi su objekti koji nešto naznačuju tek na osnovi dogovora (konvencije)
među ljudima npr. prometni znakovi, geste, simboli ili riječi. Značenja tih znakova određuju se
definicijom ili konvencijom (dogovorom) dok prirodni znakovi dobivaju značenje od same
prirode.
S obzirom na odnos znaka prema svome objektu razlikujemo tri tipa znakova:
1. ikon: znak i označeno su strukturalno slični. Znak označuje označenu stvar slikovito. Elementi
znaka odgovaraju elementima označenog predmeta. Takvi su znakovi npr. fotografije,
zemljopisne karte ili piktogrami.
2. indeks: znak stoji u prirodnoj povezanosti s označenim predmetom. Objektivni odnos se može
neposredno vidjeti, rekonstruirati, ali ne počiva na osjetilno vidljivoj sličnosti strukture između
znaka i naznačenog. Primjeri za indeksikalne znakove jesu dim (kao znak za oganj), otisak
prstiju (kao znak za uporabitelja nositelja znaka, npr. oružje) ili neki putokaz.
3. simbol: znak nema izravni odnos prema označenom objektu. Znakovni odnos počiva
isključivo na dogovoru. Tako su riječi jednog jezika simbolički znakovi jer one dobivaju
značenje konvencijom.
Semijotika se dijeli na tri daljnje discipline koje se bave jednim vidikom djelovanja ili
funkcije znakova: njihovom gramatikom, njihovim značenjem ili njihovom uporabom. Te tri
dimenzije znaka nazivamo sintaksa, semantika i pragmatika.
Sintaksa (logika ili gramatika znaka) opisuje odnos znakova međusobno. Tako nastaje
znakovni sustav koji se sastoji od ograničenog skupa temeljnih znakova (abeceda) i niza
formalnih pravila za pravilnu uporabu.
Semantika istražuje odnos između znaka i označenog predmeta odnosno nositelja znaka i
designata (N → D). Središnje semantičko pitanje je pitanje o značenju riječi ili znaka. Zato se
semantika određuje kao nauk o značenju.
Pragmatika istražuje odnos znakova i njihovih uporabitelja, tj. odnos između nositelja
znaka i interpretanta (N → I ).
Jezični izričaji imaju, uz sintaktičku i semantičku funkciju, još i socijalnu
(komunikativnu) funkciju. Svaka uporaba znaka predstavlja neku radnju. Svojim govornim
činima govornik želi svome sugovorniku nešto priopćiti ili ga potaknuti na neku radnju, uz
lokucionarnu još i performativnu ulogu. Natpis «oštar pas» nije samo informacija nego i
upozorenje. Jako performativno značenje imaju osobito moralne norme (preskriptivno značenje).

Različitost značenja jedne riječi

Jedan pojam ne može nikad izricati različite stvari, nego samo onaj formalni objekt koji
predočuje. No nije tako s riječima. Jedna riječ može označavati različite stvari. Zato se ne mogu
poistovjećivati riječi i pojmovi. Preveliki broj riječi opterećivao bi učenje jezika do same
nemogućnosti. Posjedujemo ograničeni broj riječi u odnosu prema neograničenom broju stvari,
njihovih stanja i odnosa. Zato riječi poprimaju mnoga i različita značenja. No govornici mogu i
isto značenje uzimati na razne načine. Time nastaju višeznačnosti koje bi radi jasnoće govora
redovito trebalo izbjegavati, ali to nije uvijek moguće.

1. Višeznačnost
Prema raznim značenjima riječi ili termina govorimo o univočnim, ekvivočnim i analognim
terminima.
1) Univočan (jednoznačan) je termin onaj koji se o mnogim predmetima izriče na isti
način, bez ikakve različitosti, npr. čovjek o Petru, Pavlu, Ivanu ...
2) Ekvivočan (istozvučan) je termin onaj koji se pridijeva stvarima koje su posve različite
pa zato ima i sasvim različito značenje, npr. kosa (na glavi, oruđe za košenje), Rijeka (ime grada,
tekuća voda) i sl.

20
 3. Analogan je termin onaj koji govori o raznim stvarima koje se ipak u nečem slažu,
koje su slične, pa zato taj termin nema ni potpuno isto ni potpuno različito značenje, npr. termin
zdrav rabi se u univočnom smislu za organizam, a u analognom za hranu, podneblje, društvo i
sl. (Pazi na razliku o analognom pojmu i analognom terminu!)

Za višeznačnost termina danas se upotrebljavaju i sljedeći izrazi:

a) Sinonimija – riječi s istim značenjem koje različito izgledaju: put-cesta.
b) Antonimija – opisuje odnos između riječi koje su oprečne jedna drugoj: živ-mrtav,
oženjen-neoženjen.
c) Konotacija – to je «usputno značenje» koje se pridaje nekoj riječi i koje proširuje
osnovno značenje riječi. U logici i semantici konotacija je donekle sinonimna s intenzijom.
Često se kontrastira s denotacijom koja je više ili manje sinonimna s ekstenzijom.
d) Homonimija – nastaje kod riječi koje imaju više od jednog značenja koje nemaju
nikakva daljnjeg odnosa: «kosa» (alat za košenje, vlasi na glavi, planinska kosina).
e) Polisemija – znači riječi koje se pišu i izgovaraju na isti način pa se zato lako
miješaju s homonimima, no homonimi imaju potpuno različito značenje, dok su polisemi
različite riječi koje označuju isti predmet.
f) Metafora – vrlo je slična polisemiji. Tu se riječ iz jednog područja uzima za neko
drugo područje. To je često u poeziji, ali i u običnom govoru: glava škole, noga stola.
g) Hiponimija – riječ čije je značenje dio jednog drugog značenja. Hiponimni su
termini koji padaju pod jedan viši pojam na ljestvici pojmova, npr. konj, ždrijebac, vranac
jesu hiponimi pojma «kopitar» ili «životinja».
Ta višeznačnost termina (ili riječi) nastaje zbog nemogućnosti da se za svaki predmet i za
svaki odnos pronađe novi termin. Uostalom, to bi previše opterećivalo jezik koji ne bismo uopće
mogli naučiti jer bi broj termina težio u beskonačnost.

2. Različite supozicije

Često govornik nekom terminu, premda mu potpuno ne mijenja značenje, ipak može dati
neka određenja koja treba razumijevati iz konteksta. Svako je, naime, značenje donekle
neodređeno. Točnije određenje značenja koje mu daje sam govornik (ili korisnik termina) zove
se supozicija.
Evo nekoliko vrsta raznih supozicija:
1. Esencijalna (apsolutna) i personalna (relativna) supozicija. Uzimam li neki termin za samu bit
ili narav neke stvari, onda je supozicija esencijalna, npr. čovjek je osjetilno razumno biće. Pridajem li neki
termin nekom pojedincu koji posjeduje dotičnu narav, onda je supozicija personalna, npr. čovjek (tj.
Adam) nas je sve upropastio, čovjek (tj. Krist) nas je i spasio.
2. Univerzalna supozicija je uporaba termina za sve što pada u opseg nekog pojma. Singularna
supozicija je uporaba termina za jednog određenog pojedinca. Ta je supozicija česta osobito kad se iz
konteksta zna da se inače opći termin upotrebljava za sasvim određenu pojedinačnu stvar, npr. "cijeli grad
(u kojem živim, tj. Zagreb) odiše radošću".
3. Distributivna i kolektivna supozicija ovisi o tome upotrebljava li se termin za sve posebice ili za
sve zajedno (senatori - senat; kanonici - kaptol).
4. Jednostavna i sužena supozicija razlikuju se po tome ukoliko se termin upotrebljava apsolutno
bez ograničenja ili samo pod određenim vidikom, ljudi su jednaki, imaju jednaka prava, pa i pravo glasa
(jednaki su kao ljudska bića, ali ne i kao građani).
5. Specifikativna i reduplikativna supozicija jest u tome da se termin uzima materijalno, za subjekt
ili formalno, npr. "i mudrac pogriješi" (ne ukoliko je mudrac nego dotični čovjek koji je i mudrac), ili
"mudrac se ne bavi tricama" (upravo jer je mudrac).
6. Supozicija u spojenom i odijeljenom smislu, npr. 5 i 2 (zajedno) = 7; 5 i 2 (svaki za sebe) manji
su od 7.

21
 7. Precizivna i negativna supozicija. "On ima 10 tisuća kuna" može se razumjeti a) samo deset i
ne više (negativno) i b) jednostavno, ne tvrdeći da nema više.
Iz svega se vidi koliko riječi u jezičnoj uporabi mogu mijenjati ili dobivati nova značenja ili nove
nijanse značenja, pa je zato važno paziti na različitost supozicijâ kojim netko upotrebljava riječi. Teoriju
supozicije osobito su razvili srednjovjekovni logičari.
I kod razdioba supozicija miže se učiniti pregled sličan Porfirijevu stablu. Supozicija može biti:

Pravilna uporaba i tumačenje riječi

Riječi se upotrebljavaju sa svrhom da bi slušatelji shvatili o čemu se govori, da bi stekli neku

informaciju. Zato je važno i potrebno da govornik govori potrebnom jasnoćom, a slušatelj
pravilno tumači riječi govornika.
Evo nekih pravila za jedne i druge.
1. Govornik treba da govori jasno tj.
a) on sam mora najprije točno i jasno shvatiti stvar o kojoj govori;
b) mora upotrijebiti jasne riječi, tj. neke će riječi definirati, donijeti istoznačnice,
primjere;
c) ne smije lako odstupati od opće prihvaćenih riječi i njihova prihvaćenog značenja,
premda upravo znanstvenici redovito stvaraju jezik koji uvelike odstupa od običnog značenja, što
je dopušteno uz prethodno tumačenje;
d) neka upotrebljava one riječi koje razumije nazočni slušatelj;
e) kićeni govor spada na govornike i pjesnike, dok znanstvenici upotrebljavaju
jednostavniji jezik.
2. Slušatelj ili čitatelj treba da protumači riječi pravilno, tj. u duhu govornika. Zato valja
paziti:
a) na značenje riječi koje je sam autor pretpostavio, a ne koje te riječi mogu imati izvan
njegova konteksta; riječi treba tumačiti prema načinu uporabe govora koji je vlastit autoru;
b) na prilike u kojima je autor govorio ili pisao, njegov način govorenja;
c) na to da se riječi tumače u pravom smislu;
d) nejasna mjesta treba tumačiti prema drugim jasnijim mjestima samog autora,
konteksta ili tumačenja njegovih prijatelja, učenika ili suvremenika.
Nesporazumi (besmisleni sklopovi) mogu nastati ako se ne poštuju različite razine jezika.
U semijotici se razlikuju objektni jezik i metajezik. Objektni jezik sastoji se od skupa znakova
koji označavaju stvarne predmete. Govori se tu i o jeziku prvog stupnja. Metajezik je jezik u
kojem se daju iskazi u nekom drugom jeziku, naime, o objektnom jeziku. Metajezik je jezik
drugog stupnja u kojem se govori o objektnom jeziku. Tako, na primjer, termini "istinit" i
"neistinit" ili "jednosložan" spadaju u metajezik jer se oni odnose na riječi ili rečenice objektnog
jezika. Isto se tako može metajezik učiniti objektom novog jezika, jednog meta-meta-jezika (=

22
jezik trećeg stupnja) itd. Upotrebljavamo li neki termin u metajeziku, stavljamo ga u navodne
znakove, npr. '«Osijek» ima šest slova', za razliku od rečenice 'Osijek je grad na Dravi'.
Nijedan se znak ne smije odnositi na samog sebe. U tom slučaju nastaju tzv. logički
paradoksi, kao što je poznati paradoks lašca ili paradoks odvjetnika koji govori o sofistu
Protagori.
Definicije

Definicije imaju u svim znanostima vrlo važnu ulogu. Zato je i nauka o definicijama u
primjeni logike od posebnog interesa.
Budući da su riječi (termini) konvencionalni znakovi, njihovo se značenje određuje
dogovorom. To se redovito čini definicijama.
Definirati neki pojam znači svesti ga logički na druge (jednostavnije ili poznate)
pojmove. Termin ili riječ koju definiramo stoji uvijek na lijevoj strani i zovemo ga definiendum.
Riječ ili sklop riječi kojima se definira ili tumači definiendum stoji na desnoj strani i zove se
definiens.

Tradicionalna nauka o definicijama

Prvu teoriju definicije utemeljio je Aristotel. Ona i danas općenito služi kao mjerilo
pravilnog definiranja. Tradicionalna nauka o definiciji daje jednu shemu definicije prema kojoj
treba definirati jedan jednomjesni pojam time što se navede najbliži gornji rodni pojam i doda
mu se neka specifična oznaka. Zato tradicionalna formula za takvu shemu glasi: definicija
nastaje određivanjem najbližeg roda i vrsne razlike (definitio fit per genus proximum et
differentiam specificam)
Definicija pruža odjelit i više-manje zaokružen pojam nekog predmeta. Definicije su
dakle korisne i nužne da bismo predmete o kojima govorimo shvatili jasno i odjelito kako bismo
ih mogli razlikovati od drugih predmeta. Definicije su najpotrebnije kad se radi o apstraktnim
predmetima koji se ne mogu dohvaćati osjetilima.
Definicija je tijesno povezana s riječju, naime, ona odgovara na pitanje koje je značenje
povezano s nekom riječju. To opet znači i odgovor na pitanje kakva je unutrašnja struktura nekog
pojma, tj. koje su oznake sadržane u pojmu ili izriče li pojam logičku bit nekog predmeta.
Definicija (ὁρισµός) dobiva svoj naziv od granice, međe (finis), jer ona omeđuje područje
pojma. Samu definiciju možemo odrediti kao: kratak iskaz koji izriče potpun pojam nečega
(Donat); ili sud kojim se nedvosmisleno izriče sadržaj nekog pojma (Petrović).

Definicija se obično gleda pod dva vidika: kao nominalna i realna definicija.
1) Nominalna definicija (definitio nominalis) tumači samu riječ za neki predmet. Tu se
katkad nepoznata riječ zamjenjuje poznat(ij)om (čisto nominalna definicija), npr. homo = čovjek.
Katkad se riječ tumači njezinim korijenom (etimološki), gledajući same dijelove riječi, jer riječi
obično ne nastaju potpuno proizvoljno, premda se uzima da su nominalne definicije redovito
konvencije, tj. nisu ni istinite ni neistinite. Nominalna definicija može biti: zajednička za sve
sudionike diskursa (javna) ili privatna, već prema tome upotrebljava li se općenito (zajednički)
ili joj značenje daje neki pisac koji je upotrebljava.
2) Realna (stvarna) definicija (def. realis) navodi oznake samog predmeta pa se zato
uzima definicijom u pravom smislu. Realne su definicije redovito neke tvrdnje o predmetima, i
mogu biti istinite ili neistinite (točne ili netočne).
Realna definicija može biti višestruka.
a) Esencijalna (bitna) definicija: izriče one oznake pojma koje sačinjavaju (logičku) bit
danog predmeta. Elementi biti mogu biti fizički, stvarno različiti: u tom slučaju imamo fizičku
esencijalnu definiciju, npr. čovjek je sastavljen od tijela i duše; a mogu biti i metafizički, umno
različiti, te imamo metafizičku esencijalnu definiciju, npr. čovjek je "animal rationale". Ta

23
definicija izriče metafizičke dijelove, a to su najbliži rod i vrsna razlika. Takva se definicija
smatra najsavršenijom.
b) Deskriptivna (opisna) definicija: tumači neki predmet i onim što ne spada samo na
njegovu bit, tj. pomoću njegovih vlastitosti i akcidenata, kako bi se taj predmet što bolje
razlikovao od drugih. Opisna definicija ima više oblika:
- Vlastita (propria) kad određuje predmet njegovim vlastitostima koje nužno slijede
iz biti, npr. čovjek je biće koje može govoriti; koje se može smijati. Upotrebljava se ponajviše u
definiranju bolesti, životinja, biljaka itd. kad nam njihova bit nije potpuno poznata.
- Akcidentalna (accidentalis) kad navodi prigodne oznake nekog predmeta koje nam
taj predmet dovoljno opisuju da ga možemo razlikovati od drugih sličnih. Upotrebljava se u
definiranju pojedinaca (ili prirodnih vrsta).
- Uzročna (causalis) tumači predmet navodeći njegove izvanjske uzroke (proizvod-
ne, svršne, primjerne). Kod mnogih umjetno stvorenih predmeta osobito se određuje njihova
svrha, koja se približava samoj biti neke stvari, pa je zato ta definicija bliska esencijalnoj
definiciji, npr. "sat je instrument za pokazivanje vremena" (a ne za ukras).
- Genetička (genetica) tumači predmet navodeći način kako je nastao. Razlikuje se
od uzročne definicije po tome što ne izriče samo uzrok, nego način nastanka, npr. kružnica je crta
koja nastaje kad su joj sve točke jednako udaljene od jedne čvrste točke.
Kad se opisna definicija dovoljno proširi dobivamo opisivanje (descriptio).
c) Preskriptivna (propisujuća) definicija ističe propis ili pravilo kako valja upotrebljavati
neki termin, a može biti zakonodavna (propis koji se mora vršiti) i stipulativna (pogodbena) kad
donosi samo prijedlog uporabe.
d) Ostenzivna (pokazna) definicija je nejezična definicija i sastoji se u pokazivanju na
neki nazočan predmet. Tako se riječi objašnjavaju djeci i strancima. Zapravo sve jezične
definicije konačno počivaju na nejezičnoj, pokaznoj definiciji bez koje ne bismo imali riječi sa
značenjem.
e) Ekstenzinalna, intenzionalna i kontekstualna definicija: Ako se značenje riječi gleda
pod vidikom ekstenzije, tj. skupa onih stvari kojima se neka riječ pridijeva, onda ekstenzionalna
definicija određuje ekstenziju neke riječi. Intenzija riječi je skup svojstava koja određuju stvari
kojima se dotična riječ pridijeva, a intenzionalna definicija određuje intenziju riječi. Ekstenziju
pojma određuje također denotativna definicija. Ona redovito nabraja nazive predmeta koji
padaju pod neki pojam, bilo da nabroji sve predmete, bilo samo manju skupinu, bilo čak
pokazivanjem na jedan jedini primjer. Intenziju pojma pokazuje konotativna definicija ili koja
pruža sinonimne lingvističke izraze ili neku operacionalnu proceduru za određivanje primjene
nekoga termina. Nije uvijek lako naći alternativnu riječ ili izraz s točno istim značenjem, no
konotativna definicija želi pružiti adekvatno značenje termina.
Ima riječi koje same za sebe nemaju nikakva značenja, tj. nemaju ni ekstenziju ni
intenziju, npr. "ako", "jest", "ne", "ili", ali imaju gramatičku funkciju te njihova značenja
rezultiraju iz zadatka koji vrše u iskazima. Takvim riječima dajemo značenje tzv. kontekstualnom
definicijom koja pokazuje zadaću koju te riječi vrše u nekom kontekstu.
f) Operacionalna definicija: Fizikalne pojmove možemo definirati prikladnim mjer-
nim postupkom. Tako se npr. dispozicionalni predikati kao "topiv u vodi", "elastičan",
"magnetičan" itd. uopće ne mogu eksplicitno definirati. Ako se oni uopće daju definirati, onda
samo operacionalno, tj. pomoću navođenja propisa za djelovanje. Tako i u psihologiji i
sociologiji srećemo često operacionalne definicije. "Inteligencija je ono što se mjeri testom
inteligencije" bio bi primjer operacionalne, ali čak i cirkularne definicije Pravila definicije
Definicija mora biti: jasna, recipročna i kratka.
a) Definicija je jasna onda ako se u njoj:
α) izbjegavaju višeznačne, ekvivočne, metaforične i neodređene riječi;
ß) izbjegava krug, tj. da se ne definira isto s istim (idem per idem), npr. "spoznaja je kad nešto
spoznamo". Definiens ne smije sadržavati termin koji se definira (definiendum).

24
 b) Definicija je recipročna ako se može primijeniti svakom predmetu koji pada u opseg
nekog pojma i samo njemu (omni et soli definiendo). Definicija ne smije biti ni preširoka ni
preuska. Tim se pravilom zabranjuju i negativne definicije, jer su one nužno preširoke.
c) Definicija mora biti kratka, inače više zamagljuje nego što razjašnjava.

Uporaba definicije
Da bismo pravilno upotrebljavali definicije, dobro je paziti na sljedeće:
1) Nije nužno sve definirati; mnoge su stvari jasne same po sebi, a ako bismo htjeli sve
definirati, nužno bismo upali u kružne definicije.
2) Ne može se sve definirati esencijalnom definicijom, a pogotovo ne metafizičkom
definicijom. Tu je zapreka, sa strane objekta, njegova jednostavnost (najviši rodovi), a s naše
strane, nepoznavanje bitnih dijelova te nemogućnost definiranja pojedinačnih stvari.
3) Da se dođe do savršene definicije, potrebno je obično dugo i teško istraživanje. Zato je
potrebno početi nekom prethodnom, početnom definicijom koja iznosi akcidentalne oznake
predmeta koji želimo definirati.

Metode definicije
Postoji dvostruka metoda iznalaženja definicija:
1) analitička ili uzlazna: počinje se od onih predmeta koje bi valjalo definirati te se
postepeno (analitički) odstranjuju razlike dok se tako uzlazno ne dođe do onoga što je svima
zajedničko.
2) sintetička ili silazna: počinje se od višeg roda pod koji sigurno pada definiendum,
pa se onda (sintetički) dodaju razlike po kojima se definiendum razlikuje od drugih predmeta
koji padaju pod isti rod, dok se ne dođe do definicije koja je s definiendumom konvertibilna.

Svrha definicije
1. Katkad se definicijama opisuje obična uporaba neke riječi. Takve su definicije one
iz rječnika. Definicija kao prijedlog uporabe neke riječi ne može biti ni istinita ni neistinita.
2. Katkad definiramo neku novu riječ jer još ne postoji neki opće poznati kratak izraz
za neko važno značenje.
3. Neka je riječ neodređena ako postoje stvari o kojima se sa sigurnošću ne može reći
ni da pripadaju nekoj ekstenziji niti da joj ne pripadaju. Definicije imaju zadatak da takve
neodređene riječi učine preciznijima. Tako je neodređena riječ «bogat».
4. Katkad tražimo definiciju za riječ čija je ekstenzija dobro poznata. Problem je naći
intenzionalnu definiciju koja određuje neku ekstenziju koju smo već prihvatili za tu riječ.
Postoji mnogo stvari koje jasno pripadaju nekoj ekstenziji, postoji mnogo stvari koje jasno ne
pripadaju nekoj ekstenziji, ali postoje i granični slučajevi gdje ne možemo sa sigurnošću reći
pripadaju li ili ne pripadaju toj ekstenziji. Teško je naći adekvatnu intenzionalnu definiciju za
riječ «čovjek». Uzmimo primjer: je li nerođeno dijete, fetus, … čovjek? Kad nastaje čovjek?
Postoje veoma mnoga pravna, etička, biološka i psihološka razmišljanja koja su važna za ta
pitanja.
5. Mnoge definicije se postavljaju da bi se uvela neka riječ koja je važna i korisna za
neku teoriju. U filozofiji se traže definicije koje uvode teoretski korisne pojmove. Npr. pojam
«slobodan» treba definirati da bi se moglo razlikovati između slobodnih i neslobodnih bića.
6. Uz intenzije, ekstenzije i gramatičke funkcije posjeduju riječi i emocionalnu snagu
[emotive force]. Često se postavljaju definicije za prenošenje neke sile koja budi osjećaje.
Uzmimo npr. riječ «naturalistički». Ona može buditi negativne osjećaje. Takve definicije
zovemo «persvazivnim definicijama». One ne moraju uvijek biti nelegitimne.
Neki od najvažnijih filozofskih problema zapravo su problemi definicija. Filozofi
pitaju: što je pravda? što je umjetnost? što je religija? što je znanje? što je istina? Sva ta

25
pitanja možemo formulirati: kako da definiramo riječ «pravda»? itd. Naći adekvatnu
definiciju nije uopće jednostavno.

Logička razdioba

Kako se definicijom određuje sadržaj pojma, logičkom se razdiobom određuje njegov opseg.
Rodovi se mogu promatrati kao cjeline koje se pomoću razlika dijele na podređene rodove i
vrste. Tako se opseg rodnog pojma dijeli na njegove podređenike (inferiora) što padaju pod taj
pojam.
Razdioba (divisio, διαίρεσις) je dijeljenje neke cjeline na njezine dijelove. Ti se
dijelovi zovu članovi cjeline. U svakoj razdiobi valja razlikovati: cjelinu koja se dijeli,
dijelove ili članove na koje se cjelina dijeli i temelj ili vidik pod kojim se razdioba vrši.
Postoji razdioba riječi, pojmova i stvari. Razdioba riječi je zapravo razlikovanje
(distinctio) različitih značenja neke riječi i nije u punom smislu razdioba. Razdioba stvari
moguća je realnim odjeljivanjem dijelova, i umom, npr. nabrajanjem dijelova. No prava
logička razdioba je razdioba pojmova, a to je razdjeljivanje opsega pojmova.
Logička cjelina i njezini dijelovi: općenito, cjelina je sve ono što je jedinstveno, a
može se raspodijeliti na veći broj dijelova. Cjelina može biti realna ili logička. Realna je
cjelina jedna stvar ukoliko se može podijeliti na više dijelova. Tako se stablo može dijeliti na
korijen, panj, deblo, grane. Ti su dijelovi konstitutivni dijelovi predmeta, a ne niži pojmovi
višeg pojma. Takvi dijelovi mogu biti bitni i integralni. Bez bitnih dijelova cjelina ne može
postojati, a integralni dijelovi potrebni su za cjelovitost neke stvari (npr. srce je bitni dio, a
ruka ili noga integralni dio ljudskog organizma).
Logička cjelina je jedna misao, u prvom redu jedan pojam, ukoliko se može razdijeliti
na više misli, na više pojmova. U strogom se smislu naziv logičke cjeline smatra općom
cjelinom (totum universale) ili općim pojmom ukoliko se kao rodni pojam može podijeliti na
više vrsta ili kao vrsni pojam na više singularnih pojmova. To je, dakle, razdioba pojmovnog
opsega (ekstenzije). Dijelovi pojma često se zovu metafizički dijelovi (npr. 'animal' i 'rationale'
u pojmu 'čovjek').
Temelj razdiobe je onaj vidik pod kojim se razdioba vrši. On se sastoji u nekom
obilježju ili kvaliteti koja se nalazi u svakom dijelu, premda kod svakog dijela na drugi način.
Klasifikacija (razredba). S razdiobom opće cjeline tijesno je povezana klasifikacija.
Razlika od razdiobe i klasifikacije jest u tome što razdioba polazi od općeg pojma i dijeli ga
po njegovu opsegu na podređene pojmove, dok klasifikacija polazi od više srodnih pojmova i
uspoređujući ih nastoji ih srediti u rodove, razlike i vrste. Tako možemo napraviti
klasifikaciju pojmova: kvadrat, pravokutnik, romb, paralelogram. Odmah vidimo da je
kvadrat pravokutnik i to s jednakim stranicama, a pravokutnik je paralelogram s pravim
kutovima, romb je također paralelogram, ali ne s pravim kutovima pa zato nije sadržan u
pojmu pravokutnika. Evo skice za razdiobu:

26
 Zakoni razdiobe
1. Razdioba mora biti adekvatna (primjerena), tj. takva da svi članovi razdiobe imaju isti
odnos prema cjelini.
2. Nijedan član razdiobe ne smije biti jednako velik ili čak veći od cjeline. Cjelina je uvijek
veća od svoga dijela.
3. Nijedan član razdiobe ne smije uključivati neki drug član iste razdiobe. Članovi moraju biti
međusobno oprečni, tj. ne smiju se preklapati.
4. Razdioba mora biti uređena. Razdioba je uređena a) ako ima jedan temelj ili vidik pod
kojim se cjelina dijeli; b) razdioba mora biti postupna, tj. najprije na neposredne dijelove, a
onda na pod-dijelove.
5. Razdioba ne smije ići predaleko, u najmanje dijelove jer se time gubi preglednost. Ne smije
biti ni preuska ni preširoka
Podređenost i nadređenost pojmova:
Neki niži pojam, tj. pojam koji potpada pod neki općenitiji pojam, može biti viši za neki od
njega niži pojam. Niži su pojmovi podređeni (subordinirani), a viši nadređeni
(superordinirani). Tako dobivamo ljestvicu pojmova gdje na vrhu stoji najviši, a na dru najniži
pojam. Možemo je grafički prikazati ovako:

ili

Kad su dva pojma podređena zajedničkom višem pojmu, a usto svaki ima sebi podređene niže
pojmove, njihov odnos zovemo usporednim ili koordiniranim, a možemo ih prikazati
pojmovnom piramidom. Možemo ih prikazati ovako:

ili

27
 2. dio: SUD
Narav suda

Svoje spoznaje priopćavamo jezikom (govorom) To ne činimo nižući samo pojedine

pojmove jedan za drugim. Naprotiv, ljudski se govor sastoji od smislenih cjelina koje izriču
sadržaj misli. Pojmovi su elementi takve veće govorne cjeline koju u logici zovemo rečenica.
Svojim rečenicama čovjek može izricati različite iskaze. Može pitati, zapovijedati, izraziti želje i
sl. No svoje spoznaje čovjek priopćuje izjavnim rečenicama kojima tvrdi ili niječe postojanje
nekog stanja stvari. Takve rečenice, a njima se jedino logika bavi, zovemo sudovima (πρότασις,
iudicium, stav, propozicija). Sudovi su uvijek neke tvrdnje, bilo u potvrdnom ili niječnom
obliku.

Definicija suda
Gledamo li unutrašnjom refleksijom na čin suđenja koji uobičajeno zovemo sudom, onda ćemo
ga definirati kao čin duha kojim on o nečemu nešto tvrdi ili niječe. 2Ono o čemu se nešto tvrdi ili
niječe zove se subjekt, a ono što se o subjektu tvrdi ili niječe zove se predikat.
Subjekt suda može biti objektivni pojam ili stvarnost u najširem smislu riječi. Ako ono
stanje stvari koje se tvrdi ili niječe doista postoji (često se kaže: ako se sud poklapa sa
stvarnošću), kažemo da je sud istinit, a ako tvrdimo neko stanje stvari koje ne postoji, sud je
neistinit.
Dublje istraživanje povezivanja odnosno odjeljivanja u sudu pokazuje da se u sudu
potvrđuje ili niječe identičnost dvaju pojmova. Zato su skolastici (oslanjajući se na Aristotela)
sud nazivali spajanje ili odvajanje, (compositio vel divisio). Ta se identičnost zove forma suda
jer se po njoj sud kao sud ostvaruje.
Sud, dakle, nastaje povezivanjem ili odvajanjem pojmova (subjekta i predikata). Spaja ih
spona ili kopula. Spona se uzima od glagola «biti» u 3. licu jednine odnosno množine («jest»,
«jesu», odnosno: «nije», «nisu») koji ovdje u ulozi spone ne izražava postojanje, nego
identičnost odnosno različitost između subjekta i predikata. Glagol «biti» uzima se u indikativu,
jer inače ne bismo imali tvrdnje, i u sadašnjem vremenu (prezentu), jer vremenski odnos pripada
predikatu. Aristotel je umjesto spone «jest» upotrebljavao i glagol «pripadati» (uJpa>rcein) pri
čemu se ističe povezanost subjekta i predikata.
Svaki se sud prema tome, sastoji od subjekta, predikata i spone. Svi izrazi u sudu kojima
se pobliže označava subjekt pripadaju predikatu, npr. u sudu «Karlovac leži između Zagreba i
Rijeke» subjekt je «Karlovac», a sve ostalo pripada predikatu. Ovdje je predikat glagolski, pa se
je spona izgubila, no ona se skriva u glagolskom obliku. Izraz «leži» mogao bi se razriješiti
izrazom «jest ležeći», ali to zbog jezične nezgrapnosti ne dopuštaju pravila hrvatskog jezika.

G. Petrović daje sljedeću odrednicu suda: sud je spoj pojmova kojim se nešto tvrdi ili poriče; a S. Kovač
kaže: sud je logički oblik pomoću kojega mislimo neko stanje stvari.

Nastanak (genesis) suda

O tome opširno govori psihologija, a sastoji se u sljedećem:
1. Sudu prethodi oblikovanje pojmova subjekta i predikata, nakon čega slijedi njihovo
međusobno uspoređivanje s uvidom u njihovu identičnost odnosno različitost, tj. da taj predikat
pristaje ili ne pristaje uz taj subjekt. Tek onda dolazi čin suđenja kojim duh potvrđuje ili niječe
to pristajanje ili odgovaranje predikata subjektu.
2
Aristotel u Prvoj analitici kaže: Πρότασις µὲν οὖν ἐστὶ λόγος καταφατικὸς ἢ ἀποφατικός τινος κατά τινος·
Stav je dakle iskaz koji o nekom drugom nešto tvrdi ili niječe (Anal. pr. 24a)

28
 2. Sudu dakle prethodi uvid povezanosti ili identičnosti subjekta i predikata. U svakom
sudu postoji razlog zašto nešto tvrdimo ili poričemo, a taj se razlog sastoji upravo u prethodnom
uvidu slaganja ili neslaganja tih dvaju pojmova.
3. Taj uvid još nije čin suda, nego tek neko usporedno dohvaćanje. U činu suda postavlja
se identičnost ili različitost, pa zato svaki sud prati pristanak, prihvaćanje, tvrdnja (tu je i
opravdanost termina „stav“ za sud, jer u njemu zauzimamo neki stav s obzirom na pripadanje
predikata subjektu).

Sud se može analizirati i na ovaj način:

1) Sud je ponajprije čin (νόησις) sa svoja tri elementa (dohvaćanje nekog bića, shvaćanje
istinitosti, pristanak). Sud ima i svoj sadržaj (νόηµα, enuntiabile), a to je sklop pojmova koji
izriču bitak nekog stanja stvari. U jednostavnom kategoričkom sudu razlikuje se materija suda -
pojam subjekta i predikata, te forma suda - odnos koji postoji između članova suda. U
kategoričkom je sudu to identičnost predikata sa subjektom.
To se može prikazati shemom:

Neosobni (bezlični) sudovi

Sama narav suda zahtijeva da uvijek budu nazočni subjekt i predikat. Neki ističu da
postoje sudovi koji imaju samo jedan član, a to su «egzistencijalni» i «bezlični» sudovi.
Egzistencijalni su sudovi oni koji jednostavno tvrde da nešto postoji, npr. «Bog jest». No
ovdje taj «jest» znači «postoji», «egzistira», pa onda i taj sud ima predikat.
Veću poteškoću predstavljaju sudovi koji se sastoje samo od bezličnog glagola, npr.
«Sniježi», «Kiši», «Grmi». Ovdje nedostaje subjekt. Ti sudovi ipak imaju subjekt, a taj je ono
stanje stvari čije se postojanje izriče glagolom.

Rečenica (stav)

Kao što je riječ znak za pojam tako je rečenica (propositio) znak suda. Ipak, nije svaka
rečenica znak suda, nego samo izjavna rečenica, koja izriče neku tvrdnju ili nijekanje, a ne
afektivna rečenica (željna, zapovjedna, upitna, ushitna). Da bi se i u riječima istakla ta razlika,
riječ «propositio» ne prevodimo riječju «rečenica», nego riječju «stav» (jer kod svake tvrdnje
zauzimamo neki stav, dajemo ili odbijamo pristanak).
Bitni elementi suda jesu subjekt (podmet) i predikat (prirok), koji su redovito izričito
prisutni, a katkad su skriveni. Osim toga imamo i prigodne (akcidentalne) elemente, koji u logici
pripadaju predikatu, dok u gramatici dobivaju različita imena (objekt, atribut, apozicija).
Rečenicu možemo podijeliti na dva dijela: na temu i remu. Izrazom tema (thema) označava se onaj dio
u rečenici o kojem se nešto izriče, a izrazom rema (rhema) obuhvaća sve ono što se u rečenici izriče o
nečemu. U običnom je jeziku tema subjekt rečenice, a rema svi ostali dijelovi rečenice koji se u logici
obično pridijevaju predikatu. Tema redovito stoji ispred reme. Tu je analizu provela Praška škola (F. de
Saussure, N. Trubetzkoy i R. Jakobson).

29
 Sudovi se mogu razdjeljivati pod raznim vidicima:
- pod kritičkim (epistemološkim) vidikom dijelimo ih na istinite i neistinite, sigurne i nesigurne,
sintetičke i analitičke.
- pod logičkim vidikom dijelimo ih: prema kvaliteti, na potvrdne (afirmativne) i niječne
(negativne); prema kvantiteti, na univerzalne, partikularne i singularne, te na apsolutne i
modalne. Ta je podjela preuzeta od Aristotela. Kasnije su dodane još podjele na kategoričke,
hipotetske i disjunktivne, na jednostavne i složene.

Afirmativni i negativni sudovi

Razlikuju se po tome kako upotrebljavaju kopulu «jest» ili «nije».
1. U afirmativnom sudu, koji upotrebljava sponu «je», predikat se upotrebljava samo
dijelom svoga opsega, jer je opseg predikata redovito veći od opsega subjekta, pa se subjekt
identificira samo s dijelom predikatova opsega, npr. «Europljani jesu bijelci» znači da jedan dio
bijelaca čine Europljani. Izuzetak su tzv. definicije u kojima subjekt i predikat imaju isti opseg.
2. U negativnom sudu predikat se uzima u njegovu čitavom opsegu, npr. «Aristotel nije
bio Rimljanin» (tj. ni u kojem dijelu opsega «Rimljanin» ne nalazimo element «Aristotel».

Singularni, univerzalni i partikularni sudovi

Razlikuju se po tome je li subjekt suda: a) jedan određeni pojedinac (individuum)
(Aristotel je filozof.); b) svi u nekom rodu (Svi su ljudi smrtni.); c) nešto neodređeno (Neke su
ptice pjevice).

Modalni sudovi
Modalni sudovi ne izriču jednostavno neku tvrdnju, nego i način (modus) na koji predikat
pripada subjektu. Ti se načini pridijevaju kopuli, tj. pokazuju na koji način nešto jest, i
razlikujemo četiri takva načina: nužno, nenužno, moguće, nemoguće. Nužno je što ne može ne
biti; nenužno (kontingentno) je ono što može i ne biti; moguće je što može biti; nemoguće je ono
što ne može biti.
Svi navedeni načini mogu se promatrati: a) objektivno, ako označavaju objektivnu
nužnost ili mogućnost; b) subjektivno, ako izriču samo stanje ljudskog duha koji prosuđuje, što
ovisi od čvrstoće uvjerenja.
Ako se nešto jednostavno tvrdi, sud je asertoričan, ako je uvjerenje jako i čvrsto, sud je
apodiktičan, a ako se izražava sumnja, sud je problematičan.

Hipotetični sudovi
Hipotetičan se sud sastoji od dvije gramatičke rečenice kojima se izriče neki odnos
ovisnosti jednog suda od drugog. Hipotetični se sud sastoji od dva dijela: antecedens (prednjak,
antecedent) koji postavlja uvjet i consequens (posljedak, konsekvent) koji izriče posljedicu.
Upravo zbog tog odnosa ovisnosti hipotetični se sud razlikuje od kategoričnoga koji izriče odnos
identičnosti odnosno različitosti. Ta ovisnost može biti čisto vremenska ili u strogom smislu
uvjetna ili uzročna. Najjasniji i često spominjani primjer hipotetičnog suda: «Ako kiša pada,
cesta je mokra».
1. Prema tome, hipotetski sud tvrdi ili poriče samo jedno, naime svezu između uvjeta i
uvjetovanoga, tj. da se uvjetovano ostvaruje ako je dan uvjet.
Iz toga slijedi da je sud: - istinit ili neistinit ukoliko postoji ili ne postoji afirmirana sveza;
- potvrdan ili niječan ukoliko se sveza utvrđuje ili poriče.
2. Hipotetski sud jednostavno kaže da, ako se ostvari uvjet, ostvaruje se i uvjetovano
(posljedica), a ne da se to ostvaruje jedino pod tim uvjetom. To se zbiva jedino u slučaju kad je
riječ o neizbježnom uvjetu (condicio sine qua non).
Prema tome, u hipotetskom se suđenju može po sebi zaključivati samo ovako: ako je p, onda je i
q, i ako nije q, onda nije ni p, ali ne obratno. Prema našem gornjem primjeru: p = «Kiša pada», q

30
= «Cesta je mokra». Prema tome: Ako kiša pada (ako p), cesta mora biti mokra (nužno je q),
odnosno, ako cesta nije mokra (ako ne-q), nemoguće je da pada kiša (onda je nužno ne-p). To je
važno za pravilo o hipotetskom zaključivanju (modus ponens i modus tollens).

Disjunktivni sudovi
U disjunktivnom sudu stoje dva ili više termina u odnosu međusobne isključivosti koja se
izražava riječju «ili». Za istinitost takvih sudova traži se 1) da postoji opreka među njihovim
članovima i 2) da raspodjela članova (disiunctio) bude potpuna. Taj se odnos u običnom govoru
redovito izriče riječima «ili – ili», treća je mogućnost isključena. Tu je riječ o tzv. isključivom
«ili» (stroga disjunkcija, aut - aut) za razliku od slučaja kad se članovi rečenice povezani riječju
«ili» ne isključuju (uključna disjunkcija, adjunkcija, supjunkcija, vel), npr. «Svako jutro pijem
čaj ili mlijeko» (moguće je da pijem jedno i drugo).

Odnosi među sudovima

Opreka sudova
Oprečni sudovi općenito jesu oni od kojih jedan niječe što drugi tvrdi. Ta opreka može
biti: materijalna ako se ne očituje u samim riječima nego samo u stvarnosti, ili formalna ako je
očitovana u samim riječima. Logika istražuje kakve su sve opreke moguće i kakav je njihov
način.
Sudovi koji imaju isti subjekt i predikat mogu se razlikovati a) samo kvantitetom, b)
samo kvalitetom, c) kvantitetom i kvalitetom.
Stari (srednjovjekovni) logičari označivali su univerzalno afirmativan sud slovom A (ili
a) «Svaki je čovjek smrtan», univerzalno negativan sud slovom E (e) »Nijedan čovjek nije
besmrtan», partikularno afirmativan sud slovom I (i) «Neki su ljudi bijelci» i konačno
partikularno negativan sud slovom O (o) «Neki ljudi nisu bijelci».

1. Kontradiktorno ili protuslovno oprečni jesu oni sudovi koji se razlikuju i kvantitetom i
kvalitetom, tj. sudovi A - O i I - E, tj. (dijagonale logičkog kvadrata). Za njih vrijedi logički
zakon: kontradiktorni sudovi ne mogu biti ni zajedno istiniti ni zajedno neistiniti, jer ne
dopuštaju treću mogućnost, pa onda vrijedi zaključak: ako je jedan istinit, drugi je neistinit, i
obratno.
2. Kontrarno (protivno) su oprečni sudovi univerzalni sudovi koji se razlikuju po kvaliteti
tj. A - E, (gornja stranica logičkog kvadrata). Za njih vrijedi zakon: kontrarni sudovi ne mogu biti
zajedno istiniti, ali mogu biti zajedno neistiniti, jer dopuštaju treću mogućnost, pa onda vrijedi
zaključak: ako je jedan istinit, drugi je neistinit, ali ne obratno.
3. Subalternirani (podređeni) sudovi su oni koji se razlikuju samo kvantitetom, tj. izriču
odnos između manje i više: A - I, E – O (bočne stranice logičkog kvadrata). Ti sudovi, dakako,
mogu biti zajedno istiniti i zajedno neistiniti. Za njih vrijedi zaključak: a) ako je univerzalni sud
istinit, tim više (a fortiori) je istinit partikularni sud; b) ako je partikularni sud neistinit, tim više
je neistinit univerzalni sud, ali ne obratno.
4. Supkontrarni (podsuprotni) su partikularni sudovi koji se razlikuju po kvaliteti (donja
stranica logičkog kvadrata). Oni mogu biti zajedno istiniti, pa prema tome nisu oprečni, ali ne
mogu biti zajedno neistiniti.
Nazivi: subalternirani i supkontrarni sudovi potječu od Boethija.
Iz logičkog kvadrata vidljivi su sljedeći odnosi:
ako se sudovi razlikuju samo kvantitetom, partikularni je subalteran univerzalnom
ako se razlikuju samo kvalitetom, onda su univerzalni kontrarni, a partikularni supkontrarni
ako se razlikuju kvantitetom i kvalitetom, sudovi su kontradiktorni.

31
 Iste su opreke među sudovima koji sadrže priloge vremena ili mjesta:
A = uvijek i svagdje; E = nikad i nigdje; I = katkad i negdje; O = ne uvijek, ne svuda.

Modalni sudovi imaju sljedeću shemu:

A = nužno je; E = nemoguće je; I = moguće je; O = moguće je da nije (kontingentno je)

Tako se dobije poznati logički kvadrat oprečnih sudova:

ili još ovaj pregled:

32
 Neposredni prijelaz od jednog na drugi sud

Znamo li da je neki kategorički sud istinit, onda možemo na temelju logičkih zakonitosti
upoznati istinitost i nekih drugih sudova i tako proširimo svoje znanje. Proširenje znanja vrši se
ponajprije zaključivanjem kod kojeg se iz dvaju sudova dolazi do trećeg, ali i neposrednim
prijelazom od jednog suda na drugi. Glavni takvi prijelazi jesu sljedeći.
1. Obrati sudova. U svakom se obratu može preći od istine jednog suda na istinu drugog
suda koji nastaje obratom, jer u obratu mora istina ostati netaknuta. Npr. iz istinitosti suda «Svi
su tenori pjevači» možemo znati i istinu suda «Neki pjevači su tenori», premda sadržaj ovog
novog suda nije jednak sadržaju prvog suda.
Obrat (conversio) sudova zbiva se onda ako subjekt i predikat zamijene mjesta, a da se
istinitost suda ne promijeni (salva veritate). Inače ne bi bio obrat, nego promjena suda. Pri obratu
sudova valja se držati ovog pravila: u obratu neka opseg subjekta i predikata ne postane veći. U
logici postoje četiri načina obrata.
a) Jednostavan obrat (conversio simplex) nastaje kad subjekt i predikat jednostavno
zamijene mjesta, a da se kvantiteta sudova ne promijeni. Takav je obrat moguć samo kod
univerzalno negativnih i partikularno afirmativnih sudova (tj. E i I). To je zapravo jedini pravi
obrat u kojem termini suda zamjenjuju svoja mjesta.
b) Prigodan obrat (conversio per accidens, obrat s ograničenjem) nastaje kad subjekt i
predikat mijenjaju mjesta, ali se mora promijeniti i kvantiteta suda. Takav je obrat moguć samo u
sudovima A. Npr. «Svi su Europljani bijelci» - «Neki bijelci su Europljani».
c) Nasuprotan obrat (obverzija) zapravo je nijekanje protivnosti onoga što je bilo
utvrđeno, a provodi se tako da se predikat kategoričkog suda zamijeni svojim komplementom, a
promijeni se i kvaliteta suda. Komplement jednog pojma obuhvaća sve podređenike koji ne
spadaju u opseg dotičnoga pojma, npr. komplement pojma «bijel» jest sve što nije bijelo, što
izričemo terminom «ne-bijel». Taj je obrat moguć u sve četiri vrste kategoričkih sudova (A, E, I,
O), npr. «Svi su ljudi smrtni» obraća se u «Nijedan čovjek nije ne-smrtan» ili «Neki studenti nisu
lijeni» mijenja se u «Neki studenti jesu marljivi». Za obverziju vrijedi ovo pravilo:

Ako je istinito: onda je istinito i

„Svi S jesu P” „Nijedan S nije ne-P”
„Nijedan S nije P” „Svi S jesu ne-P”
„Neki S jesu P” „Neki S nisu ne-P”
„Neki S nisu P” „Neki S jesu ne-P”

Ako je neistinito: onda je neistinito i

„Svi S jesu P” „Nijedan S nije ne-P”
„Nijedan S nije P” „Svi S jesu ne-P”
„Neki S jesu P” „Neki S nisu ne-P”
„Neki S nisu P” „Neki S jesu ne-P”

d) Obrat per contrapositionem nastaje tako da se uzme kontradiktoran pojam predikata i

stavi u subjekt, a onda promijeni kvaliteta suda. Taj je obrat moguć u sudovima O, npr. «Neki
studenti nisu marljivi» preobraća se u «Neki ne-marljivi (ljudi) jesu studenti». Prema tome, ako
je istinito: «Neki S nisu P», onda je istinito i «Neki ne-P jesu S».
Valjanost obrata nekog suda možemo prepoznati i tako da provjerimo je li se promijenila
raspodijeljenost termina. Ako se raspodijeljenost termina promijenila, obrat nije valjan. Ako
Vennovi dijagrami obaju sudova nisu identični, obrat nije valjan.

2. Opreke sudova. Na temelju logičkoga kvadrata možemo uočiti opreke sudova.

33
Kod protuslovnih se sudova od istinitosti jednog smije zaključiti na neistinitost drugog i obratno
jer je isključena treća mogućnost. Ako je jedan univerzalni sud istinit, onda znamo da je njemu
kontrarni sud neistinit (jer kontrarni sudovi ne mogu biti zajedno istiniti). Ako je jedan
partikularni sud neistinit, onda znamo da je univerzalni sud iste kvalitete također neistinit kao i
da je partikularni sud protivne kvalitete nužno istinit (jer supkontrarni sudovi ne mogu biti
zajedno neistiniti).
3. Postoje još neki poznati načini neposrednog prelaza.
a) Od postojanja na mogućnost (ab esse ad posse valet illatio) i od nemogućnosti na
nepostojanje (a non posse ad non esse) može se zaključivati, tj. ako nešto postoji, onda je očito
da je to i moguće, ili ako je nešto nemoguće, onda očito ne može postojati. Pri tom treba
razlikovati istovremenu mogućnost (simultanea possibilitas) od mogućnosti istovremenosti
(possibilitas simultaneitatis), tj. ako su od dviju stvari obje moguće, ne mora značiti da su
moguće u isto vrijeme, npr. ako netko može sjediti i hodati (istovremena mogućnost), ne znači da
u isto vrijeme može i sjediti i hodati (mogućnost istovremenosti), ali može u isto vrijeme hodati i,
recimo, pjevati.
b) Od jednog predikata na drugi može se prelaziti i to na razne načine.
U afirmativnom sudu vrijedi prijelaz od nižeg termina na viši (usp. «Porfirijevo stablo),
npr., Petar je čovjek, dakle, Petar je razumno biće.
U negativnom sudu vrijedi prijelaz od višeg termina na niži, npr. Kamen nije živo biće,
dakle, kamen nije čovjek.
Valjan je prijelaz od privativnog (lišidbenog) termina na negativni, npr. Petar je bos,
dakle, Petar nema cipela.
c) Moguć je prijelaz od jednog subjekta na drugi ili od jedne supozicije subjekta na
drugu. Od opće distributivne supozicije može se prelaziti na partikularnu supoziciju, bilo
afirmativnu bilo negativnu, npr. Svaki je čovjek smrtan, dakle, i neki je čovjek smrtan.
Od distributivne supozicije na kolektivnu i obratno nije moguć prijelaz, npr. pogrešan je
prijelaz: Pojedini dokumenti ne mogu dokazati istinitost tvrdnje, dakle, ni svi zajedno to ne
mogu.

Vennovi dijagrami i logika skupova

Vidjeli smo da se izrazi subjekta i predikata u kategoričkim sudovima mogu razumjeti
kao izrazi koji se odnose na skupove. Zato se jedan kategorički sud može gledati kao izraz o
odnosu između dva skupa. U toj interpretaciji A-iskaz „Svi su kitovi sisavci“ iskazuje da je skup
kitova sadržan u skupu sisavaca, a E-iskaz „Nijedan pauk nije insekt“ kaže da skup pauka i skup
insekata nemaju zajedničkih elemenata. I-iskaz „Neki su dijamanti skupi“ kaže da se skup
dijamanata i skup skupih stvari preklapaju, tj. da imaju barem jedan zajednički element, a O-
iskaz „Neke životinje nisu grabljivice“ kaže da skup životinja nije potpuno sadržan u skupu
grabljivica, tj. da postoji barem jedna životinja koja ne spada u taj skup.
Svi ti odnosi mogu se prikazati u jednom dijagramu. Temeljni dijagram ima dva kruga
koji se djelomično preklapaju, a sadržani su u jednom pravokutniku.
Ti se odnosi mogu lijepo pokazati dijagramima koji se po engleskom logičaru Johnu Vennu
(1834-1923) nazivaju Vennovim dijagramima.
Temeljni se dijagram sastoji od dvaju krugova koji se preklapaju, a svaki od njih
predstavlja jedan skup, skup subjekta i skup predikata.

34
Shema se sastoji od lijevog (2) i desnog (3) polumjeseca i leće (1) u sredini. Područje leće je ono
gdje se nalaze elementi obaju skupova. Četverokut (4) predstavlja područje čitavog diskurza.
Uzmemo li kao primjer suda A «Svi su kitovi sisavci», onda će Vennov dijagram izgledati
ovako:

Osjenčani dio dijagrama znači da u njemu ne postoji nijedan element skupa. Ako lijevi krug
znači skup kitova, a desni skup sisavaca, onda gornji dijagram znači da se svi kitovi nalaze u
onom području lijevog kruga koji je preklapa s desnim krugom, tj. na području leće.

Sud E – «Nijedan pas nije insekt» prikazuje se ovako:

Ovdje je prazno ono području gdje se krugovi preklapaju, što znači da ta dva skupa (pasa i
insekata) nemaju nijedan zajednički element.

Za neprazan skup upotrebljava se znak «x».

Tako će sud I, npr. «Neke su ptice grabljivice» biti prikazan na ovaj način:

Unutar leće nalazi se znak «x» koji označava da se neki elementi skupa što ga prikazuje lijevi
krug nalaze i u području gdje se krugovi preklapaju. Ako lijevi krug stoji za skup ptica, onda to
znači da neke ptice padaju i na područje desnog kruga koji stoji za skup grabljivica.

Konačno, sud O, npr. «Neke ptice nisu grabljivice», označava se ovako:

Ovdje se «x» nalazi u lijevom polumjesecu, tj. na području koje se ne preklapa s desnim krugom.
To znači da neki elementi lijevog skupa (tj. ptica) nisu sadržani u skupu desnog kruga (tj.
grabljivica).
Time smo dobili standardne dijagrame svih četiriju vrsta kategoričkih sudova.

35
 Složeni sudovi i njihova istinitost

Dosad smo se obazirali samo na jednostavne (kategoričke) sudove koji se sastoje samo
od subjekta i predikata (s time što se u predikat ubrajaju i ostali dijelovi rečenice). No govor se
ne sastoji samo od tako jednostavnih sudova. Sa složenim se sudovima osobito bavi moderna
logika.
Budući da svaki sud može biti ili istinit ili neistinit (treća je mogućnost u dvo-
vrijednosnoj logici isključena), istinitost složenih sudova određuje se na temelju istinitosti
jednostavnih sudova koji sačinjavaju jedan složeni sud. Pravila kojima se određuje istinitost
složenog suda izražena su u istinitosnim tablicama. U njima se određuju istinitosne vrijednosti
pojedinih sudova unutar kombinacije složenog suda. One ovise od toga kojim se izrazima spajaju
pojedini jednostavni sudovi. To mogu biti izrazi kao što su: «i», «ili», «ako …, onda», «samo
onda …, ako» i sl. Najjednostavniji složeni sud nastaje kad se jednostavan sud samo zaniječe.
Uporabom takvih izraza, koji se u logici zovu «junktori» jer povezuju sudove, dobivamo logičke
operacije koje su slične matematičkim operacijama. Zato se taj dio (moderne logike) zove i
račun (ili logika) sudova.
Učinit ćemo pregled logičkih operacija na primjeru dvaju jednostavnih sudova. Imamo li
više sudova, pregled postaje sve složeniji, jer broj kombinacija raste prema formuli 2n. Označimo
li jedan jednostavan sud znakom «p», a drugi znakom «q», onda za ta dva suda imamo četiri
moguće kombinacije istinitosnih vrijednosti (22 = 4).
Prva logička operacija, negacija, vrši se samo na jednom sudu. Zato imamo samo dvije
mogućnosti: sud je istinit (što ćemo simbolizirati slovom «i» ili znakom «T») ili neistinit (što
ćemo simbolizirati slovom «n» ili znakom «⊥»). Logika se pri tom služi simbolima. Simbol za
negaciju je «¬», a čita se «ne» ili «non» (Nažalost, u modernoj logici još nisu sasvim ustaljeni
znakovi za junktore pa za negaciju postoji još znak «~», ili se stavi crta iznad slova npr. Ā = ne-
A).

Istinitosna tablica negacije izgleda ovako:

Jednostavni se sudovi mogu spojiti i izrazom «i». Time dobijemo operaciju koju zovemo
konjunkcija. Simbol za konjukciju je ∧, a čita se «i». (Ostali simboli: &, ⋅)
Istinitosna tablica konjunkcije izgleda ovako:

Iz tablice se vidi da je konjunkcija istinita samo onda ako su oba suda zajedno istinita, inače je
neistinita.

36
Spajamo li sudove izrazom «ili», dobivamo disjunkciju, čiji je simbol ∨, a čita se «ili» ili «vel».
Ovdje valja odmah napomenuti da se ta disjunkcija razlikuje od tradicionalnog disjunktivnog
suda, jer ovdje ne mora biti opreka između članova disjunkcije. Zato se ta disjunkcija zove
adjunkcija, jer pripaja drugi član, a izraz «ili» zove se «uključivi ili».

Istinitosna tablica disjunkcije onda izgleda ovako:

Ovdje vidimo da je disjunkcija istinita uvijek, osim kad su oba suda (ili svi kad ih je više)
neistinita.

Nešto je složeniji slučaj kad se sudovi spajaju izrazom «ako …, onda». Tu dobivamo
implikaciju, čiji je simbol «→» (katkad i « ⊃ »), a čita se «ako, onda» ili «implicira».

Istinitosna tablica implikacije izgleda ovako:

Implikacija je, dakle, neistinita samo u slučaju kad je prvi sud istinit, a drugi neistinit (tj. u
drugom slučaju) ili: implikacija je istinita kad je p neistinit i/ili q istinit. Tu se zorno vide neki
logički zakoni. U drugom slučaju je očito da istina ne može sadržavati neistinu (ex vero tantum
verum), a u trećem i četvrtom slučaju se vidi da neistina može sadržavati istinu (verum sequitur
ex quolibet i ex falso quodlibet). U običnom govoru to može izgledati besmislenim. Prema tome
istiniti su složeni sudovi: «Ako Sava teče prema Ljubljani, onda je Zagreb glavni grad Hrvatske»
ili «Ako je Zagreb glavni grad Slovenije, onda je Ljubljana grad na moru». Tu se vidi da
implikacija ne uključuje uzročni odnos.

Imamo li u govoru izraz: samo onda ako, možemo ga u modernoj logici prikazati kao
ekvivalenciju. Njezina istinitosna tablica izgleda ovako:

Iz tablice se vidi da su dva suda ekvivalentna onda kad imaju jednake istinitosne vrijednosti. Ta
se operacija zove još i bisubjunkcija ili dvopogodba, a znak za operator jest ↔ ili ≡. Sve
definicije imaju oblik logičke ekvivalencije. Ekvivalencija je zapravo dvostruka implikacija i to
(p→q) ∧(q→p).

Istinitosna tablica kontravalencije je sljedeća:

37
 p q p >< q
i i n
i n n
n i n
n n i

Kod te operacije ne mogu biti zajedno dvije iste vrijednosti (tj. ili – ili; prava disjunkcija).

Ekskluzija je neistinita samo onda kad su obje vrijednosti istinite.

U modernoj se logici upotrebljavaju Shefferova i Łukasiewiczeva operacija.
Shefferova operacija p ↑ q neistinita je onda i samo onda kad su oba suda p i q istiniti.

p q p↑q
i i n
i n i
n i i
n n i

Łukasiewiczeva operacija p ↓ q je istinita onda i samo onda kad su oba suda p i q neistinita.

p, q p↓q
i i n
i n n
n i n
n n i

U engleskom se Shefferova operacija čita: nand = «non and», a Łukasiewiczeva nor = «non or.
Ta operacija odgovara kontrarnim sudovima klasične logike koji ne mogu biti zajedno istiniti, ali
mogu biti zajedno neistiniti. p/q čita se: «p isključuje q» ili «barem jedno mora biti neistinito».
U matematičkoj se logici pokazuje da su navedene operacije temeljne, pomoću kojih se
mogu izraziti sve ostale operacije (ima ih 16).
Tako vrijede ekvivalencije:
p ∧ q ≡ ¬(¬p ∨ ¬q)
p ∨ q ≡ ¬(¬p∧¬q)
p → q ≡ ¬p ∨ q
p → q ≡ ¬ (p ∧¬q),

iz čega se vidi da se konjunkcija, disjunkcija i implikacija mogu izraziti samo pomoću

negacije i konjunkcije odnosno negacije i disjunkcije. Ipak zamjena ostalih operacija
negacijom i konjunkcijom (disjunkcijom) može logički račun učiniti nepreglednim.

Neke ekvivalencije određene su s de Morganovim zakonima:

1. De Morganov zakon glasi: ¬(p ∨ q) ≡ ¬p ∧ ¬q
2. De Morganov zakon glasi: ¬(p ∧ q) ≡ ¬p ∨ ¬q
Spomenimo još da se operacije u kojima se uvijek javlja istinitosna vrijednost «istinito», zove
tautologija (npr. p∨¬p ili ( p ∨ q ) ∨ ( ¬p ∨ ¬q) a kad se uvijek javlja «neistinito», zove se
kontradikcija (antilogija), (npr. p∧¬p ili ( p ∧ q) ∧ (¬p ∨ ¬q).

38
Iz toga slijedi logički kvadrat opreka:

p∧q ¬p∧¬q

p∨q ¬p ∨ ¬q

Još neki zakoni:

p 𠪪p zakon dvostruke negacija
(p∧q)∨(p∧¬q) ≡ p∧(q∨¬q) zakon distribucije
(p → q) ≡ (¬q → ¬p) zakon kontrapozicije

Kaže se: ¬ veže jače nego ∧, ∧ veže jače nego ∨, ∨ veže jače nego →, → veže jače nego ↔.
Tako se junktori redaju prema smanjivanju jačine povezivanja: ¬. ∧. ∨, →. ↔. To je važno
utoliko što se onda mogu izostavljati zagrade.
Logičkim operacijama mogu se prikazati odnosi među sudovima sljedećim kvadratom:

Prema tome: kontrarni sudovi mogu se prikazati ekskluzijom (p ↑q), supkontrarni disjunkcijom
(r∨s), kontradiktorni kontravalencijom (p><s i q>< r), a subalterni implikacijom (p→r i q→s).

39
 3. dio: ZAKLJUČAK
(silogizam, ratiocinium, doumak)

Budući da pojedine čovjekove izravne spoznaje imaju dosta ograničen doseg, moguće je i
potrebno da ljudski duh od nekih stečenih spoznaja postepeno dolazi do drugih novih spoznaja.
Kao što um slaganjem pojmova dobiva sudove, tako i od sudova zaključivanjem dolazi do novih
sudova. Katkad je to moguće neposrednim prijelazom od jednog suda na drugi (illatio
immediata), no zaključivanje se ponajviše odvija posredovanjem nekog trećeg suda (illatio
mediata).
Prema tome, zaključivanje je radnja uma kojom se iz dvaju sudova izvodi neki treći sud.
Takvo posredno zaključivanje se, prema grčkoj riječi, zove silogizam (ratiocinium, doumak).
Aristotel je silogizam definirao ovako: silogizam je govor u kome - kad se određene
stvari postave - nešto različito od postavljenog nužnim načinom proizlazi samim tim što to
postoji. [συλλογισµὸς δέ ἐστι λόγος ἐν ᾧ τεθέντων τινῶν ἕτερόν τι τῶν κειµένων ἐξ ἀνάγκης συµβαίνει τῷ ταῦτα εἶναι. (Prva
analitika, 24b 18)].
[S. Kovač određuje zaključak kao «logički oblik pomoću kojega mislimo logički slijed jednoga suda iz
drugih, od njega različitih sudova.]

Zaključak možemo shematski prikazati ovako:

Budući da najveći dio istina spoznajemo pomoću zaključivanja (doumljivanja), ljudska se

spoznajna sposobnost i zove jednostavno (raz)um (ratio), a čovjek se zato određuje kao osjetilno
razumno biće (animal rationale).
Neke vrste zaključaka. Redovito dijelimo zaključke: na neposredne i posredne, prema
tome izvodi li se novi sud samo iz jednog suda (neposredni zaključak) ili iz najmanje dva suda
(posredni zaključak); zatim na deduktivne i induktivne zaključke, prema tome izvodi li se novi
sud iz općenitijih sudova na posebne (deduktivno) ili iz posebnih odnosno iz manje općenitih
sudova izvodimo općenitije sudove (induktivno).
Ponajviše se zaključci razlikuju prema vrstama sudova koje sadrže. U tom smislu
govorimo o kategoričkom, hipotetičkom i disjunktivnom zaključku (silogizmu). Ako se silogizam
sastoji samo od kategoričkih sudova, zove se kategorički. Ako je barem jedan sud hipotetički,
onda se i silogizam zove hipotetički, a ako je barem jedan sud disjunktivan, zaključak
disjunktivni.
U logikama koje slijede aristotelovsku tradiciju najviše se pozornosti (ili gotovo
isključivo) posvećuje kategoričkom silogizmu.

Kategorički silogizam

Narav kategoričkog silogizma

Svoje sudove oblikujemo tako da uspoređujemo dva pojma (subjekt i predikat) s obzirom
na njihovu međusobnu identičnost ili različitost. Tu identičnost često dohvaćamo neposredno, ali

40
ne uvijek. U tom nam je slučaju potreban i treći pojam s kojim uspoređujemo prva dva pojma.
Kod toga se može zbiti sljedeće:
1. Može i jedan i drugi pojam biti identičan s tim trećim pojmom. U tom su slučaju i
prva dva pojma identična međusobno: (A = C, B = C, dakle, A = B). Takav se zaključak zasniva
na načelu identičnosti koje glasi: ako su dvije stvari identične s nekom trećom stvari, onda su one
identične i među sobom.
2. Ako je jedan pojam identičan s trećim, a drugi je različit od njega, onda su oni različiti
i među sobom. To se zasniva na načelu različitosti koje glasi: ako je jedno od dvoga identično s
trećim, a drugo različito od toga trećeg, onda je to dvoje međusobno različito.
3. Ako su oba pojma različita od nekog trećeg, onda nije moguća nikakva usporedba pa
ni zaključak.
Prema tome, u silogizmu se iz dva suda izvodi treći sud tako da se uspoređivanjem dvaju
pojmova s nekim trećim pojmom utvrdi njihova međusobna identičnost ili različitost.
Neki logičari (osobito noviji) postavljaju različite principe zaključivanja. Već je Aristotel
postavljao princip supsumcije, kad se subjekt supsumira, tj. nalazi u opsegu predikata. Neki zato
govore o principu supstitucije.

Dijelovi silogizma
U tradicionalnoj se logici razlikuje materija i forma silogizma.
1. Materija silogizma može biti bliža i daljnja.
a) Kao daljnja materija silogizma uzimaju se tri termina ili pojma. Termin s kojim se uspoređuju
druga dva termina, a to su subjekt (podmet) i predikat (prirok) zaključka, zove se srednji termin
(srednjak ili medij, terminus medius, o[roj me,soj), a termini koji se s njime uspoređuju, tj. subjekt
i predikat, zovu se krajnji termini (krajnjaci, termini extremi, ta. a;kra). Pritom se predikat zove
veći, a subjekt manji krajnji termin.
b) Bliža materija silogizma su tri suda. Dva suda iz kojih se zaključuje na treći zovu se premise
(praemissae, προτάσεις), a uzete zajedno antecedens, a treći se sud zove konkluzija (zaglavak,
συµπέρασµα) ili konsekvens (consequens). Premisa koja sadrži predikat konkluzije zove se
major (gornja ili veća premisa, gornjak, λῆµµα), a premisa koja sadrži subjekt konkluzije zove
se minor (donja premisa, donjak, πρόσληπσις). Redovito major stoji na prvom, a minor na
drugom mjestu, ali to nije nužno. Važnije je razlikovanje po smještaju subjekta i predikata
konkluzije.
2. Forma silogizma je nužna sveza između antecedensa i konsekvensa ili logički slijed
konkluzije iz premisa, a zove su konsekvencija (consequentia). Upravo ta konsekvencija
formalno oblikuje silogizam, jer bez nje nema ni silogizma.

Pravilnost silogizma

Pravilnost i istinitost
Konsekvencija čini da konkluzija zakonito slijedi iz premisa. Slijedi li konkluzija
zakonito iz premisa, zove se pravilna (recta), a i silogizam se onda zove pravilnim ili valjanim.
Ako konkluzija ne slijedi iz premisa, onda su i ona i silogizam pogrešni (vitiosi, nevaljani).
Od pravilnosti konkluzije valja razlikovati njezinu istinitost. Konkluzija je istinita ukoliko
tvrdi postojeće stanje stvari, a pravilna je ako zakonito slijedi iz premisa. Zato je moguće da
konkluzija bude pravilna, ali neistinita, ali i da bude pogrešna, a ipak istinita.
Istina konkluzije u pravilnom silogizmu ovisi od istinitosti premisa, i to prema ovim
zakonima:
1. Iz istinitog antecedensa uvijek slijedi istiniti konsekvens.
2. Iz neistinitog antecedensa može slijediti i istinit i neistinit konsekvens (ex falso
quodlibet).

41
 Prema tome: 1) ako je konsekvens neistinit, onda je i antecedens neistinit (barem jedna od
premisa); 2) ako je konsekvens istinit, ne smije se zaključiti na istinit antecedens, jer i iz
neistinitog antecedensa može se izvesti istinita konkluzija (svaka zabluda sadrži zrnce istine).

Neka pravila konsekvencije:

1. Iz istinitog antecedensa ne može slijediti neistinit konsekvens.
2. Iz neistinitog antecedensa može slijediti i istinit i neistinit konsekvens, pa se iz istinitosti konsekvensa ne
može zaključiti na istinitost antecedensa.
3. Što se slaže s antecedensom, slaže se i s konsekvensom, ali ne obratno.
4. Što se protivi konsekvensu, protivi se i antecedensu, ali ne obratno.
5. Iz stava koji protuslovi konsekvensu zaključujemo da protuslovi i antecedensu.

Pravila za pravilnost silogizma

Budući da je konsekvencija u silogizmu najvažnija, vrlo je važno upoznati načela i
pravila kojima se može upravljati pri oblikovanju silogizama. Vrhunsko pravilo pravilnosti već
smo upoznali, naime, načelo identičnosti i različitosti subjekta i predikata sa srednjim terminom.
Da se to što lakše uoči, logičari su, na temelju Aristotelovih uputa, postavili osam pravila. Prva
četiri pravila tiču se termina, a druga četiri tiču se sudova silogizma.
1. Silogizam smije sadržavati samo tri termina, i to bilo stvarno bilo po smislu. Time se
izbjegava pogreška koja se zove «quaternio terminorum» (četverostrukost srednjeg termina) koja
može biti i prikrivena ako za srednji termin upotrijebimo ekvivočan termin, ako se termin dva
put upotrijebi partikularno ili ako srednji termin ima u premisama različitu supoziciju. Pogreška
je u tome što se krajnjaci mogu uspoređivati čas s jednim a čas s drugim medijem pa je onda
zaključak redovito kriv.
2. Srednji termin se mora barem u jednoj premisi upotrebljavati generalno, tj. u cijelom
svome opsegu. Inače bi postojala opasnost četverostrukosti termina jer bi se usporedba vršila
samo dijelom opsega srednjeg termina.
3. Termini konkluzije ne smiju imati veći opseg nego što je ima u premisama, jer se inače
u konkluziji ne bi radilo o istim terminima. Krajnji se termini u premisama uspoređuju sa
srednjim terminom samo u onom opsegu koji imaju u njima pa onda taj opseg smiju imati i u
konkluziji.
4. Srednji termin se ne smije javiti u konkluziji, jer on služi samo za uspoređivanje
subjekta i predikata. To je pravilo jasno samo po sebi.
5. Afirmativne premise ne mogu imati negativan zaključak. I to je pravilo jasno po sebi,
na temelju načela identičnosti.
6. Obje premise ne smiju biti negativne, jer se ne može ništa zaključiti ako se nijedan
termin ne slaže sa srednjim terminom, tj. nema nikakve usporedbe.
7. Konkluzija ide uvijek za slabijom premisom, tj. ako je jedna premisa negativna ili
partikularna, onda i konkluzija mora biti negativna ili partikularna, inače bi se opseg konkluzije
proširio.
8. Obje premise ne smiju biti partikularne, jer bi onda i srednji termin nužno oba puta bio
upotrijebljen partikularno.
Neki logičari skraćuju ta pravila ovako:
- Svaki valjani silogistički oblik ima barem jednu univerzalnu premisu (a ili e)
- Svaki valjani silogistički oblik ima barem jednu afirmativnu premisu (a ili i)
- Svaki valjani silogistički oblik s jednom partikularnom premisom ima partikularnu konkluziju
- Svaki valjani silogistički oblik s jednom negativnom premisom ime negativnu konkluziju

Za što lakše pamćenje tih pravila složeni su ovi latinski stihovi (u latinskoj metrici):

42
Te je stihove na hrvatski (stariji) jezik prepjevao Josip Stadler, i glase ovako:

Figure silogizma

Silogizmi mogu imati različit oblik i zato različit stupanj savršenstva.

Savršenstvo silogizma ovisi od jasnoće kojom konkluzija slijedi iz premisa, a uz to još i
od toga je li konkluzija univerzalna i afirmativna ili samo partikularna i negativna: univerzalna
konkluzija je vrednija od partikularne i afirmativna od negativne. A jedno i drugo ponajviše ovisi
o mjestu na kojem se nalazi srednji termin jer je on sredstvo zaključivanja. Zato se u
aristotelovskoj logici razlikuju razne figure silogizma.
Figuru (lik) silogizma čini prikladan položaj srednjeg termina prema krajnjim
terminima. Kod Aristotela postoje tri figure, no u 2. st. Klaudije Galen (129-199) dodao je i
četvrtu figuru. Srednji termin (M) može naime biti:
1) subjekt u majoru i predikat u minoru
2) u obje premise predikat
3) u obje premise subjekt.
4) predikat u majoru i subjekt u minoru.
Za lakše pamćenje možemo te figure prikazati ovako:

Pravila i uporaba figura

Ako figure međusobno uspoređujemo, vidjet ćemo da u svakoj možemo pravilno
zaključivati, ali na različite načine zbog različite rasporedbe termina. Osam iznesenih pravila
pravilnog silogizma mogu se u raznim figurama različito primjenjivati, pa onda dobijemo
posebna pravila za pojedine figure.
Prva figura: primjenom osam gornjih pravila na tu figuru dobijemo sljedeće pravilo:
Minor mora biti afirmativan, a major univerzalan. (Sit minor affirmans, maior vero generalis).
Razlog: kad bi minor bio negativan, ne bi se moglo ništa zaključiti jer: ako je S različit od M, a M identičan s nekim P,
onda S može biti različit od nekog P i identičan s nekim drugim P. Ako je minor afirmativan, onda major mora biti
univerzalan da bi M barem jednom bio univerzalan.

43
 Zato je Aristotel iznio posebno načelo po kojem se zaključuje u prvoj figuri: što se tvrdi o
svima, mora se tvrditi i o nekima, i što se niječe o svima, mora se nijekati i o nekima. To je
načelo kasnije prozvano: dictum de omni et de nullo.
Zbog toga pravila prva figura zauzima posebno mjesto među drugim figurama. a) Ona je
najjasniji deduktivni oblik zaključivanja. b) Jedino je u njoj moguća univerzalno afirmativna
konkluzija, što je vrlo važno u znanostima u kojima bi zaključci morali biti opći zakoni. c) Zato
se ona i najviše upotrebljava i u običnom životu i u znanosti.
Druga figura: Pravilo druge figure je sljedeće:
Jedna premisa mora biti negativna, a major univerzalan.
(Una negans esto, maior vero generalis). Razlog: u drugoj je figuri M dva put predikat; da ne bi bio dva put partikularan,
mora jedna biti negativna. - Ako je jedna premisa negativna, major mora biti univerzalan jer je P u negativnoj konkluziji
univerzalan pa onda on mora biti univerzalan i u majoru.
Treća figura: njezino pravilo glasi:
Minor mora biti afirmativan, a konkluzija partikularna.
(Sit minor affirmans, conclusio particularis). Razlog: ako bi minor bio negativan, ne bi se moglo ništa zaključiti jer bi S
mogao biti identičan i s nekim drugim P. - Konkluzija mora biti partikularna jer je S u minoru partikularan.
Četvrta figura ima tri pravila:
a) Ako je major afirmativan, minor mora biti univerzalan: (Si maior affirmans, minor sit
universalis). b) Ako je minor afirmativan, konkluzija mora biti partikularna: (Si maior affirmans,
conclusio particularis). c) Ako je jedna premisa negativna, major mora biti univerzalan: (Si una negans,
minor sit universalis).

Modusi silogizama

Kao što smo vidjeli, posebna pravila figura određuju i kvantitetu i kvalitetu premisa, ali
ipak ne toliko da unutar jedne figure ne bi mogla postojati različitost silogizama s obzirom na
kvantitetu i kvalitetu. Zato se i razlikuju različiti modusi (načini) silogizama u svakoj figuri.
Modus se zbog toga određuje kao prikladna raspodjela stavova prema kvantiteti i kvaliteti.
Kad pravila ne bi isključivala neke kombinacije kvantitete i kvalitete (A, E, I, O), bilo bi
apsolutno moguće imati 43 = 64 modusa. No zbog općih pravila pravilnosti silogizama i pravila o
pojedinim figurama, isključeno je 45 kombinacija, pa ostaje samo 19 valjanih modusa. To su:
a) za prvu figuru: AAA, EAE, AII, EIO
b) za drugu figuru: EAE, AEE, EIO, AOO
c) za treću figuru: AAI, EAO, IAI, AII, OAO, EIO
d) za četvrtu figuru: AAI, AEE, IAI, EAO, EIO
Ti se modusi lakše pamte prema imenima koja su im dali logičari još prije srednjeg vijeka. Ta
imena u sebi sadrže vokale i konsonante koji su važni za pretvaranje modusa 2. i 3. figure u prvu.
a) prva figura: Barbara, Celarent, Darii, Ferio
2) druga figura: Cesare, Camestres, Festino, Baroco
c) treća figura: Darapti, Felapton, Disamis, Datisi, Bocardo, Ferison.
d) četvrta figura: Bamalip, Calemes, Dimatis, Fesapo, Fresison
[NB: U četvrtoj figuri prvo pravilo može također glasiti: Ako je minor afirmativan, major mora biti
univerzalan (si minor affirmans, maior sit universalis) i ako je major afirmativan, konkluzija je
partikularna (si maior affirmans, conclusio particularis). Onda imamo sljedeće kombinacije: AAI, EAE,
AII, AEO, IEO, a nazivi modusa jesu: Baralip, Celantes, Dabitis, Fapesmo, Friseson.]

Za mnemotehničko pamćenje svih modusa složeni su sljedeći stihovi:

Barbara, Celarent, Darii, Ferioque, prioris:
Cesare, Camestres, Festino, Baroco, secundae:
Tertia, Darapti, Disamis, Datisi, Felapton,
Bocardo, Ferison, habet: Quarta insuper addit
Bramantip, Camenes, Dimaris, Fesapo, Fresison

44
Uz navedenih 19 valjanih modusa može se dodati još pet valjanih modusa koji se dobivaju
subalternacijom sudova. Ti se modusi zovu oslabljeni modusi. Tako se, npr. od modusa Barbara
može dobiti i valjan modus Barbari, jer vrijedi pravilo: ako je univerzalan sud istinit, onda je tim
više istinit i partikularan sud. Ti su modusi: u 1. figuri: Barbari, Celaront, u 2. figuri Cesaro,
Camestrop, u 4. figuri Camenop. Treća figura nema oslabljenih modusa jer svi njezini modusi
već imaju partikularne konkluzije.

Modusi prve figure imaju neku prednost pred ostalima, a i sam ih je Aristotel zvao savršenima,
jer jedino u tim modusima nužnost slijeda konkluzije iz premisa biva očitom. Zato je nastojao
ostale moduse svesti na moduse prve figure. To svođenje su točno opisali stari peripatetičari i tu
mogućnost naznačili i samim nazivima modusa.
Ti nazivi počinju prvim suglasnicima abecede (BCDF), a nazivi modusa prve figure
upravo slijede taj poredak. Početni konsonant imena modusa pokazuje da se modus ostalih
figura može svesti na onaj modus prve figure kojem ime počinje istim konsonantom. Tako se
modus Cesare može svesti na modus Celarent, a Darapti na Darii itd. Ali i neki konsonanti
(spm) u tim nazivima imaju određenu ulogu: s i p označuju da se u premisi označenoj vokalom
ispred njih mora pri tom svođenju učiniti obrat suda (conversio) i to: kod slova s jednostavan
obrat (conversio simplex), a kod slova p prigodan obrat (conversio per accidens). Konačno, slovo
m znači da u tom slučaju premise moraju još zamijeniti svoja mjesta (mutatio). Evo primjera:
Modus Cesare svodimo na modus Celarent, jer im naziv počinje istim slovom, naime, slovom C.
No, naziv Cesare sadrži i slovo s, što znači da se u premisi ispred njega (u prvoj premisi) mora
učiniti jednostavan obrat, npr.
Cesare Celarent
Nijedno anorgansko tijelo ne raste. Što god raste nije anorgansko tijelo
Svaka biljka raste. Svaka biljka raste.
Nijedna biljka nije anorgansko tijelo. Nijedna biljka nije anorgansko tijelo.
ili
Darapti Darii
Svi su novelisti pripovjedači. Svi su novelisti pripovjedači.
Svi su novelisti pisci. Neki pisci su novelisti.
Neki pisci su pripovjedači. Neki pisci su pripovjedači.
ili
Disamis Darii
Neki crnci žive u Europi. Svi su crnci tamnoputi.
Svi su crnci tamnoputi. Neki Europljani su crnci.
Neki su tamnoputi (ljudi) Europljani. Neki su Europljani tamnoputi.
ili
Bamalip Barbara
Sve voće je jestivo. Sve jestivo je zdrava hrana.
Sve jestivo je zdrava hrana. Sve voće je jestivo.
Neka zdrava hrana jest voće. Sve voće je zdrava hrana.

Modusi Baroco i Bocardo nemaju nijedan od navedenih suglasnika (s, p, m). Njihovo svođenje
na Barbaru nije moguće, pa je Aristotel predložio drugu metodu za njihovo opravdavanja:
reductio ad absurdum (An. Pr. I.5, 27a36-b1) i ekthesis (An. Pr. I.6, 28a22-26) od skolastika
nazvan syllogismus expositorius.

45
 Valjanost kategoričkih silogizama

Postoje tri jednostavna pravila kako da se ispita valjanost bilo kojeg silogizma. Da bismo
razumjeli ta pravila moramo najprije upoznati pojam raspodijeljenosti (distribucije) izraza. Jedan
određeni izraz, npr. «sisavac», može se javiti u raznim kategoričkim stavovima. On može biti
subjekt ili pripadati predikatu. On može na tom mjestu biti raspodijeljen ili neraspodijeljen. Je li
neki izraz na nekom određenom mjestu raspodijeljen ili nije, ovisi o tome u kojoj se vrsti iskaza
javlja i je li on subjekt ili predikat. U jednom kategoričkom sudu jedan je izraz raspodijeljen
onda ako taj sud kazuje nešto o svakom pojedinom elementu onog skupa predmeta za koji taj
izraz stoji. Tako stav A, npr. «Svi su kitovi sisavci» kazuje nešto o svakom pojedinom kitu,
naime, da je svaki kit sisavac, ali ne kazuje ništa o sisavcima. Zato je u A-sudovima subjekt
raspodijeljen, a predikat je neraspodijeljen.
Ako se na to ne pazi, dolazi do krivih zaključaka, da se iz premise koja govori o nekom
skupu kao takvom zaključuje na svojstvo svakog člana toga skupa. Ili također obratno: kad se iz
toga što svaki član jednog skupa posjeduje neko svojstvo zaključi da i čitav skup ima to svojstvo.
U E-sudovima, npr. «Nijedan pauk nije insekt» raspodijeljena su oba izraza, jer se za
svakog pauka kaže da nije insekt i za svakog insekta da nije pauk.
U I-sudovima, npr. «Neke su biljke jestive» jest svaki izraz neraspodijeljen (nijedan nije
raspodijeljen), jer niti je svaka biljka jestiva niti je svaka jestiva stvar biljka. Tu se samo kaže da i
skup biljaka i skup jestivih stvari imaju zajedničkih elemenata.
U O-sudovima, npr. «Neki filozofi nisu glazbenici» subjekt je neraspodijeljen, ali je zato
predikat raspodijeljen, što je malo teže uvidjeti, ali taj iskaz kaže da se svaki glazbenik razlikuje
od filozofa na koje se taj stav odnosi.
No nije uopće potrebno razumjeti pojam raspodijeljenosti da bi se moglo istražiti je li
neki silogizam valjan ili nije. Treba se samo sjetiti koji su izrazi raspodijeljeni, a koji nisu. Tu
nam služi ovaj pregled:
A: univerzalno afirmativno E: univerzalno negativno
subjekt raspodijeljen subjekt raspodijeljen
predikat neraspodijeljen predikat raspodijeljen
I: partikularno afirmativno O: partikularno negativno
subjekt neraspodijeljen subjekt neraspodijeljen
predikat neraspodijeljen predikat raspodijeljen
To možemo izraziti još kraće: subjekt je raspodijeljen u univerzalnim, a predikat u negativnim
sudovima. Svi drugi izrazi su neraspodijeljeni. Tu nam može poslužiti niz od ova četiri slova
«USNP».
Evo sada triju pravila za ispitivanje valjanosti silogizama. Da silogizam bude valjan
vrijedi:
I. Medij mora biti točno jedanput raspodijeljen.
II. Nijedan skrajnik (subjekt i predikat) ne smije biti raspodijeljen samo jedanput.
III.Broj negativnih premisa mora biti jednak broju negativnih konkluzija.
Ta pravila treba naučiti napamet. Svaki silogizam koji ispunja ta tri pravila jest valjan. Svaki
silogizam koji krši koje od gornjih pravila jest nevaljan.
Primjer:
Zašto je ovaj silogizam nevaljan?
Svi su kvekeri pacifisti.
Nijedan general nije kveker.
∴ Nijedan general nije pacifist.
Ovdje je srednji termin «kveker» u majoru subjekt, a u minoru predikat (tj. 1. figura). Budući da
je major univerzalan, a minor negativan, srednji termin je dva puta raspodijeljen, pa je time
prekršeno prvo pravilo, a to je dovoljno znati da bismo vidjeli kako je silogizam nevaljan. Taj

46
silogizam ujedno krši i pravilo prve figure prema kojem minor mora biti afirmativan. A vidimo
to i po tome što u prvoj figuri ne postoji valjan modus AEE.
Tako se mogu istražiti svi silogizmi svih figura i modusa.
Valjanost silogizama možemo provjeriti i Vennovim dijagramima prema sljedećoj shemi:

Tri su kruga tako raspoređena da nastaje osam različitih područja koja trajno imaju svoju istu
ulogu.
Kao primjer donosimo Vennove dijagrame prve figure:
Barbara Celarent Darii Ferio

Vennovi dijagrami, koji se upotrebljavaju u modernoj logici, pokazuju da su četiri modusa,

koji su u tradicionalnoj logici valjani, u modernoj logici nevaljani. To su modusi Darapti i
Felapton iz 3. figure te Bamalip i Fesapo iz 4. figure. Razlog tome je činjenica da je tradicio-
nalna logika uvijek pretpostavljala kako se termini odnose na predmete koji postoje (egzisten-
cijalni import), dok moderna logika operira s praznim skupovima.
Uzmimo primjer modusa Darapti iz 3. figure:
Svi pegazi imaju krila.
Svi pegazi jesu konji.
Neki konji imaju krila.
U tradicionalnoj logici taj je modus valjan, jer ne krši ni jedno tradicionalno pravilo, no on
krši prvo pravilo moderne logike o raspodijeljenosti termina koje kaže da srednji termin smije
biti raspodijeljen samo jedanput, a u tom je modusu on raspodijeljen dva puta. Dva puta je
subjekt u univerzalnom sudu. Zato u modernoj logici postoji pravilo: ako su obje premise
univerzalne, i konkluzija mora biti univerzalna. Prema tome otpadaju modusi Darapti, Fesapo,
Felapton i Bamalip kao i tzv. oslabljeni modusi.
To pokazuju i Vennovi dijagrami za te moduse:
Darapti Felapton, Fesapo Bamalip

47
Iz tih dijagrama se ne može zaključiti je li konkluzija univerzalni ili partikularni sud. Neki te
moduse spašavaju tako da dodaju još jednu premisu koja glasi: Postoji P ili M ili S. Prema
tome u modernom shvaćanju kategoričkog silogizma (bez pretpostavke opstojnosti, egzisten-
cijalnog importa) postoji samo 15 valjanih modusa.

Hipotetski i disjunktivni silogizmi

Aristotelova silogistička pravila primjenjuju se samo na kategoričke silogizme. No već su

Teofrast, Eudem i Boetije u logiku preuzeli hipotetske i disjunktivne silogizme.

1. Hipotetski silogizam
Hipotetski je silogizam onaj kod kojeg su jedna ili obje premise hipotetski sudovi. Češći je slučaj
onaj kod kojeg je jedna premisa hipotetska. Kod hipotetskog silogizma treba paziti na ova
pravila:
1) Dopušteno je zaključivati:
α) afirmativno (modus ponens - odvajanje): od istinitosti antedecensa na istinitost konsekvensa;
(p = antecedens; q = konsekvens).

Ako p, onda q (normalni oblik jednog hipotetskog suda)

p
∴q [ ∴ čitaj: dakle, prema tome]
β) negativno (modus tollens - ukidanje): od neistinitosti konsekvensa na neistinitost antecedensa.
(Ako spavam, ne griješim; spavam, dakle, ne griješim; griješim, dakle, ne spavam).
Ako p, onda q
ne-q
∴ne-p
ovo možemo izraziti i ovako: Ako ne-q, onda ne-p. To se zove kontrapozicija od. ako p, onda q.
Oni su ekvivalentni.
A vrijedi i varijanta:
Ako p, onda ne-q
q
∴ne-p
2) Nije dopušteno zaključivati: antecedens nije istinit, onda ni konsekvens; ili konsekvens
je istinit, onda i antecedens.
Nevaljan je zaključak:
Ako p, onda q
ne-p
∴ne-q

Ako p, onda q
q
∴p.
3) Dopušteno je tako zaključiti samo ako se u antecedensu nalazi condicio sine qua non,
tj. nužan uvjet, tj. ako i samo ako… npr. Samo ako sunce sja, dan je. Ako je dan, sunce sja.
Prema tome možemo izraziti:
Ako p, onda q.
Ako ne-q, onda ne-p
Ne-q pod pretpostavkom da ne-p
Samo ako p, onda i q.

48
 2. Disjunktivni silogizam

Disjunktivni je silogizam onaj kod kojega je major (gornjak) disjunktivni sud koji ističe više
disjunktivnih članaka, od kojih minor jednoga tvrdi ili niječe. Disjunktivni sud utvrđuje: a) da
postoji opreka među sudovima (isključivo 'ili') tj. oni ne mogu biti zajedno istiniti; b) svi članovi
disjunkcije moraju biti nabrojeni, tj. barem jedan mora biti istinit.
Zato postoji dvostruki modus zaključivanja: a) ovo jest, dakle, nije ono (modus ponendo
tollens) - b) ovo nije, dakle jest drugo (modus tollendo ponens). (Tijelo se kreće ili miruje; kreće
se, dakle, ne miruje; ne kreće se, dakle, miruje).
Napomena: disjunktivni je silogizam nekoristan ako major sadrži disjunkciju među
kontradiktornim članovima, jer je tu odmah jasno da je jedan istinit ako je drugi neistinit i obratno.
U disjunktivni silogizam spada i tzv. argument isključivanja gdje se u minoru isključuju
svi članovi disjunkcije u majoru osim jednoga. Tu je važno da je disjunkcija potpuna.
Nepravi disjunktivni silogizam je onaj koji u majoru ima nepravu disjunkciju (adjunkciju)
tj. gdje oba člana mogu biti istinita.
Konjunktivni silogizam je onaj koji u majoru ima konjunktivni sud, tj. koji niječe da oba
člana mogu biti zajedno istinita. (ne A i B; no A, dakle, ne B).

Još neke vrste zaključaka

Dilema (rogati silogizam)

U svakidašnjem životu kažemo da se netko nalazi u dilemi ako mora birati između dvije
mogućnosti koje su mu jednako neugodne ili neprihvatljive.
Dilema je u logici složeni silogizam koji u majoru ima pravu disjunkciju, a u minoru dva
hipotetička suda (a ne kategorički sud) po kojima se iz svakog člana disjunkcije izvodi isti
zaključak;
shema dileme: Ili je p ili je ne-p;
Ako je p, onda je i q; ako je ne-p opet je q;
Dakle, q jest.
Poznat je primjer dileme koji donosi Augustin u djelu Božja država (De civitate Dei, 22, 5) i
kojim dokazuje istinitost kršćanske vjere:
Kršćanska se vjera proširila ili na temelju čudesa, ili bez čudesa;
ako prvo, onda je istinita jer je potvrđena čudesima;
ako drugo, onda je i čudo što se proširila.
Dakle, u oba je slučaja istinita.
Drugi primjer:
General kaže vojniku koji je dopustio prolaz neprijatelju:
– “Ili si bio na svom mjestu ili nisi bio;
– ako si bio na svom mjestu, zaslužuješ smrt jer si zanemario primijetiti neprijatelja;
– ako nisi bio, zaslužuješ smrt jer si prekršio disciplinu”.
– Dakle, u svakom slučaju zaslužuješ smrt.
Ako disjunkcija ima tri (ili više) člana, imamo trilemu, kvadrilemu itd.
Zakoni dileme: 1) disjunkcija u majoru mora biti potpuna; 2) ilacija iz pojedinih članova mora
biti zakonita; 3) dilema zaključuje na takav način da se ne može retorkvirati. Retorzija dileme
moguća je onda ako zaključci, koji proizlaze iz dva člana disjunkcije, proizlaze iz oprečnih
supozicija, od kojih se izabire ona prikladnija u svakom članu. Klasična je retorzija dileme je
Protagorina dilema:
Protagora je dao Euatlu pouku u retorici pod uvjetom da je Euatlo dužan platiti sav trošak ako u prvom
procesu poslije završenog tečaja retorike pobijedi. Završivši tečaj, Euatlo nije niti imao neki proces niti je

49
 platio trošak. Protagora mu reče: tužit ću te sucu i sudac ili će te osuditi da platiš trošak, ili će te osloboditi;
ako prvo, moraš platiti zbog sučeve odluke; ako drugo, moraš platiti na temelju našeg ugovora jer si u
prvom procesu dobio. Euatlo je retorkvirao dilemu ovako: ni u jednom slučaju nisam dužan platiti; ako
budem osuđen, bit ću slobodan prema našem ugovoru, jer sam u prvo procesu izgubio; ako budem
oslobođen, bit ću slobodan na temelju sučeve presude.

Tu se vidi da se istim pravom kojim se zaključuje jedno može zaključiti i drugo, pa ta dilema
ništa ne dokazuje.
Kao dilema može se prikazati i stari teološki problem zla u svijetu:
Svijet je pun zla. To znači, da Bog ili ne može zapriječiti zlo ili da ne želi zapriječiti zlo.
Ako Bog ne može spriječiti zlo, onda nije svemoguć, a ako Bog ne želi spriječiti zlo,
onda nije dobar. Prema tome, Bog ili nije svemoguć ili nije dobar.
Zaključak je valjan, ali se protivi teološkom iskazu da je Bog i svemoguć i dobar, tj. konkluzija
nije istinita. Razlog te neistinitosti treba tražiti u mogućoj neistinitosti premisa.
o valjanosti ili nevaljanosti tih dilema bilo je mnogo rasprava u povijesti.

Oblici izravne agumentacije

Entimema ili skraćeni silogizam je onaj u kojem se jedna premisa prešućuje zbog toga što se
jednostavno podrazumijeva.
– Npr. Kiša će, tlak zraka je pao.
– On nikada ne vara, on je poštenjak.
– Bog je pravedan, dakle, kažnjava zlo.
Tu se prešućuje premisa: pravedna osoba kažnjava zlo.

Epihirema je silogizam kod kojeg se u premisama odmah dodaje razlog tvrdnje.

Npr.
− Svako jednostavno biće je nerazorivo: nema dijelova na koje bi se raspalo; a
− ljudska duša je jednostavno biće, jer je nemoguće da složeno biće misli;
− dakle, ljudska je duša nerazoriva.

Polisilogizam je dokazivanje u kojem konkluzija jednog silogizma postaje premisom drugog.

Npr. Što je jednostavno, nema dijelova; a duša je jednostavna; dakle, duša nema dijelova; a što
nema dijelova, jest neuništivo, dakle, ljudska duša je neuništiva.

Sorit je argumentacija koja se sastoji od više sudova tako povezanih da predikat prethodnog
postaje subjektom susljednog, i tako dalje, dok konkluzija ne poveže subjekt prvog suda s
predikatom posljednjeg suda. Pravila sorita: 1) nijedna premisa neka ne bude negativna, osim
posljednje (inače bi minor 1. figure bio negativan), 2) nijedna premisa neka ne bude partikularna,
osim prve (inače bi srednji termin bio dvaput partikularan).
Primjer iz Senece:
Qui prudens est, temperans est;
qui temperans est, constans est;
qui constans est, imperturbatus est;
qui imperturbatus est, sine tristitia est;
qui sine tristitia est, beatus est;
ergo qui prudenst est, beatus est et prudentia ad beatam vitam satis est.
(Epist. ad Lucilium 85, 2)
Neizravno argumentiranje

Izravno argumentiranje je ono gdje se polazi od istinitih premisa i bez zaobilaženja dolazi do
zaključka koji je trebalo dokazati. S druge strane, neizravno je argumentiranje ono gdje se polazi

50
od protuslovnosti stava koji treba dokazati - koji se onda dopušta samo kao pokus - i dolazi
najprije do zaključka koji je onda očito neistinit; time se dokazuje da je pretpostavljeni stav bio
neistinit, a stav koji želimo dokazati onda mora biti istinit. Aristotel taj oblik argumentiranja zove
svođenje na nemoguće (εἰς ἀδύνατον ἀπαγωγή,) ili svođenje na apsurd (reductio ad absurdum).
Načelo na kojem se to argumentiranje zasniva jest ovo: iz neistinitosti pravilnog zaključka slijedi
neistinitost antecedensa.
Pravilo svođenja na apsurd može se shematski prikazati ovako:
Tvrdnja: p.
Pretpostavka: ne-p.
Iz te se pretpostavke izvodi: očito neistinit sud
Konkluzija: ∴ ne-p je neistinito; dakle p

Neki se iskaz prihvaća kao dokazan, ako iz njegove negacije slijedi protuslovlje, jer iskaz može
biti ili istinit ili neistinit. To se temelji na principu isključenja treće mogućnosti (tertium non
datur). Poznat je Pitagorin primjer o nesumjerljivosti dijagonale i stranica u pravokutniku.
Jedan izvor argumentiranja pomoću svođenja na nemoguće jesu Platonovi dijalozi.
Karakteristično u njima jest to da Sokrat postavlja pitanja, a dane odgovore pobija tako da
pokaže kako iz njih slijede neprihvatljive konsekvencije (usp Država, [331c]).

Dokazi prema materiji

Dosad smo promatrali silogizme različite prema formi, tj. prema rasporedbi premisa u kojima je
sadržana konsekvencija silogizma. No još veća različitost nalazi se u materiji silogizma, a to su
same premise, pa se ni ne mogu sve razmatrati u logici. Promotrit ćemo stoga samo apriorne,
aposteriorne, deduktivne i induktivne dokaze.

Apriorni i aposteriorni dokaz

Da bismo razumjeli taj način dokazivanja, potrebno je promotriti na koliko se načina za
nešto može reći da je prije ili poslije.
Nešto može biti prije (ili poslije):
a) po sebi (u objektu, quoad se) i to (a) stvarno: (a') vremenski i (a'') po naravi te (b)
umski (sa stvarnim temeljem);
b) za nas (u našoj spoznaji, quoad nos).
Nešto je prije u našoj spoznaji (quoad nos, za nas) ako mora biti spoznato prije da bismo pomoću
toga spoznali nešto novo. Tako su premise za nas prije nego konkluzija.
Nešto je prvo po sebi (quoad se) ili u redu objekata kad prethodi nečem drugom i to stvarno:
prethoditi može vremenski ili po naravi, tj. jer nešto drugo od toga ovisi (tako je uzrok po naravi
prije učinka, makar vremenski bili istodobni) ili umski (ratione) prije kad se, utemeljeno u samoj
stvari (cum fundamento in re), shvaća kao prvotno, makar je stvarno (realiter) isto i zajedno.
Tako je logički razlog uvijek prvotniji od onoga čemu je razlog.
Kad se govori o apriornom (aposteriornom) dokazivanju, onda se uvijek misli na prioritet
po naravi i razloga (naturae et rationis), a ne vremenski. Apriorno dokazivanje imamo, dakle,
uvijek kad se zaključuje od uzroka na ono što on uzrokuje, od biti na svojstva. Aposteriorno
dokazivanje imamo uvijek kad dokazujemo od uzrokovanog (učinka, posljedice) na uzrok, od
posljedice na razlog, od svojstva na bit. Apriorno dokazivanje vlastito je matematici, a u
filozofiji se barem od početka mora poći od onog što je poslije (a posteriori).
Shematski to možemo prikazati ovako:

51
 prije (a priori)

po sebi (quoad se) za nas (quoad nos)

spoznato prije nečega
stvarno (realiter) umski (ratione) (premise prije konkluzije)
s temeljem u stvari
vremenski (tempore) po naravi (natura) (cum fundamento in re)

Deduktivni i induktivni dokaz

Deduktivno je dokazivanje ono koje od općenitije premise dolazi do manje općenitog
zaključka. Prigodno (per accidens) može katkad dolaziti do jednako općenitog zaključka. To je
slučaj ako su premise takve da se u njima može učiniti jednostavan obrat. Deduktivno
zaključivanje može biti apriorno i aposteriorno.
Induktivno je zaključivanje kad od pojedinačnoga prelazimo na općenitije zaključke. To
je dokazivanje uvijek aposteriorno.
Razlikuje se potpuna i nepotpuna indukcija.
Prava indukcija je nepotpuna indukcija, tj. kad o nekom općem subjektu zaključujemo ono što
smo iskustvom spoznali samo o nekim predmetima koji padaju pod jedan pojam. Takva se
indukcija bitno razlikuje od svakog silogizma koji smo dosad promatrali, osobito od
kategoričkog silogizma. Glavno njegovo pravilo jest da konkluzija ne smije imati širi opseg od
premisa, što je kod indukcije slučaj.

Vjerojatne argumentacije

Općenito o vjerojatnoj argumentaciji

Dosad smo promatrali argumentacije koje po sebi, tj. samim svojim oblikom, dovode do
sigurnih konkluzija. Siguran dokaz iz sigurnih premisa Aristotel je zvao apodiktičkim
silogizmom, a skolastici demonstrativnim silogizmom (syllogismus demonstrativus). Tom
apodiktičkom silogizmu stoje nasuprot dijalektički silogizam, tj. vjerojatna argumentacija, i
sofistički silogizam, tj. kriva argumentacija koja nema nikakve dokazne snage.
Vjerojatan je onaj sud za koji govore neki važni razlozi, ali koji ne isključuju protuslovnu
tvrdnju. Pristanak na takvu tvrdnju (koji nije čvrst) zove se mišljenje (opinio).
Neki silogizam daje samo vjerojatnu konkluziju bilo na temelju materije, tj. kad su jedna
ili obje premise samo vjerojatne, bilo na temelju forme, kad sama konsekvencija (sveza među
premisama) nije nužna nego samo vjerojatna.
Evo nekoliko primjera vjerojatnih argumentacija na temelju forme.

Argument iz analogije
U argumentaciji iz analogije zaključujemo o nečemu na temelju sličnosti s nekom
drugom već poznatom stvari. Analogijski se argument temelji na ovom načelu: slične stvari
imaju slična, a različne stvari različna svojstva, učinke, uzroke ili: što vrijedi za jedno od
sličnoga vrijedi i za ostale.
Zato analogijski zaključak po sebi daje samo vjerojatne stavove, jer slične stvari imaju i
svojstva koja su različna. No analogijski argument može voditi i do prigodno sigurnog stava ako
je sigurno da nešto nekoj stvari pripada po naravi. Tako imamo i tzv. argumentum a pari
(jednako tako) ako je neko svojstvo na jednak način u jednom i drugom, i argumentum a fortiori
(tim više) ako se zajedničko svojstvo u drugoj sličnoj stvari nalazi u većem stupnju (npr. Bog se
brine za vrapce, tim više se brine i za tebe koji si vredniji od vrabaca).
Analogijski je argument dakle sličan induktivnom argumentu, ali je slabiji od njega, jer
se kod indukcije radi o zajedničkoj naravi koja se pripisuje svima, a kod analogije samo o

52
sličnosti. Analogijski argument upotrebljava se dosta često i to: a) u običnom životu, kad o
drugim ljudima sudimo na temelju vlastitih misli, želja, čuvstava, slabosti i sl.; b) u govorništvu i
pjesništvu pomoću primjera, usporedbi; c) u znanostima, jer analogije u objašnjavanju pojava u
prirodi daju solidne hipoteze za nove prirodne zakone.

Hipoteze
Hipoteza (ὑπόθεσις) ili pretpostavka je stav čija istina još nije dokazana, ali se
privremeno uzima kao istinita (vjerojatna) jer na prikladan način objašnjava neke činjenice.
Hipoteza pretpostavlja vjerojatne uzroke za očite učinke.
Hipoteza može biti samo vjerojatna zato jer se njome čini logički nedopušten zaključak,
naime ovaj: postavimo li takav uzrok, imamo takav učinak; a imamo takav učinak, dakle, imamo
i takav uzrok. Zaključak bi morao glasiti: moguće je da je takav uzrok, jer bi isti učinak mogao
proizvesti i neki drugi uzrok. No hipoteza postaje sve vjerojatnijom ako iz nje izvodimo nove
zaključke koje nam kao istinite potvrđuju iskustvo i pokusi. Tako se dolazi do verifikacije
hipoteze. Hipoteza postaje sigurnom teorijom ako se pokaže da između više mogućih hipoteza
ona jedina dovoljno tumači neku pojavu. Onda naš gornji major može glasiti: samo ako
postavimo taj uzrok, dolazi do takvog učinka. Hipoteze se najviše i najčešće upotrebljavaju u
prirodnim znanostima za tumačenje prirodnih pojava, ali i u povijesti.
Hipoteze se ravnaju po nekim pravilima:
1. Hipoteza mora biti moguća i razumna, tj. treba odbaciti sve one hipoteze koje se
protive zdravom razumu, moralnim i religijskim zakonima. Hipoteza je to vjerojatnija ako je
jednostavnija i ako se njome može protumačiti što više činjenica (mora biti «plodna»).
2. Hipoteza ne smije protusloviti očitim činjenicama ili očitim istinama poznatim s druge
strane.
3. Hipoteza se mora oslanjati na čvrste razloge, a ne samo zamišljene konstrukcije,
osobito ako se radi o vrlo složenim stvarima koje imaju mnogo uzroka.

Neki argumenti slični hipotezama

Ima nekih argumenata koji se također često upotrebljavaju, a slični su hipotezama.
1. Argument na temelju indicija: kad se neka činjenica pretpostavi zato što su neke pojave
protumačive jedino ako se ta činjenica pretpostavi. To se najčešće rabi u kriminalistici.
2. Teorija u modernom smislu, tj. neki nauk koji se još ne smatra sigurnim. («To je još
samo 'teorija'»).
3. Znanstvena pretpostavka (fikcija) je ona koja se uzima ne zbog toga što bi se smatrala
realnom, nego kao pomoćno sredstvo za bolje tumačenje nečega. Takvih fikcija ima osobito u
matematici, ali i fizici (fikcija kretanja bez trenja). Katkad se te fikcije jednostavno zovu
«hipotezama».

Još neki vjerojatni argumenti

1. Račun vjerojatnosti nastoji aritmetički izračunati stupanj vjerojatnosti nekih događaja.
Ne može se upotrijebiti u svakoj stvari jer ne «vâže» razloge, nego ih samo zbraja. Može se
upotrijebiti samo za izračunavanje stupnja vjerojatnosti nekih događaja ili broj pogodnih
slučajeva. Nije prikladan za određivanje slobodnih ljudskih čina, jer čovjek može mijenjati svoje
navike.
2. Statistika: njezina se metoda sastoji u tome da zbrajajući istražuje kojom se stalnošću
neki događaji ponavljaju među sličnim stvarima (npr. broj brakova, rođenih, umrlih kod
određenih skupina ljudi: seljačko, gradsko stanovništvo). Tu spada i tzv. «prosječni broj».
Statistika se upotrebljava tamo gdje se pojedini događaji zbivaju naizgled bez ikakve
zakonitosti, ali se u skupu tih stvari može opaziti neka stalnost pa onda i zakonitost. Na temelju
te statistike određuju se i budući događaji.

53
 Statistika nema uvijek iste vjerojatnosti jer tu utječu dvije vrste uzroka: konstantni i
varijabilni uzroci. Ako se promatra samo malen broj slučajeva, moguće je da prevladaju
varijabilni uzroci, pa zato vjerojatnost ovisi i o broju promatranih slučajeva. Pomoću kompjutora
danas se može izračunati vrlo vjerojatan ishod izbora na temelju samo malog broja izbrojenih
glasova.
3. Negativni argument: on pokazuje da su razlozi koji se navode u prilog nekog mišljenja
nevaljani pa se mogu i bez posebnog obrazlaganja odbaciti (gratis statuitur, gratis negatur). To
dakako ne dokazuje da je ono mišljenje neistinito, nego da treba iznijeti bolje razloge.
Ovamo spada i argument iz šutnje (argumentum e silentio), kad se zaključuje da se neki
povijesni događaji nisu zbili na temelju toga što se ne nalaze u povijesnim svjedočanstvima koja
bi o njima morala govoriti. Tu treba ustanoviti je li autor nekog svjedočanstva doista mogao i
trebao poznavati i spomenuti događaj.
4. «Argumentum ad hominem» sastoji se u tome da se iz tvrdnje koju protivnik dopušta
izvodi vlastita protivna tvrdnja. To samo pokazuje da protivnik stoji u protuslovlju sa samim
sobom. Taj argument pokazuje istinu samo onda ako je pretpostavka na koju se protivnik oslanja
istinita.
5. Retorzija ili izvrnuće argumenta nastaje ako iz samog protivničkog argumenta izvodi
ono što je njemu protivno ili njime potvrđuje vlastito mišljenje. Taj argument služi ponajviše za
to da se protivnicima zatvore usta.
6. Još neki napadi na protivnika koje valja samo rijetko upotrebljavati, osobito kad je
posrijedi arogancija ili zloća protivnika. Tu se pokazuje:
a) protivnikovo neznanje same stvari o kojoj se govori ili nepoznavanje logičkih zakona,
pa je zato nevjerodostojan;
b) isticanjem protivnikovih zlih namjera, njegova loša života, neistinoljubivosti i sl.
c) ismijavanjem njegove zablude koja se očito kosi sa zdravim razumom, jer se time
sama zabluda osjeti jače, premda nije sve neistinito samo zato ako to netko ismijava; često se i
najsvetije stvari izruguju;
d) buđenjem stida zbog nekog mišljenja.

Krive ili sofističke argumentacije

Krive argumentacije zovu se falacije, a to su zaključci kod kojih konkluzija ne slijedi iz

navedenih premisa nego se redovito podmeće, tj. hotimična i nehotična pogrješka pri
zaključivanju . Poznate falacije jesu sofizmi i paralogizmi.
Sofizam nije svaka kriva ili neistinita argumentacija, nego samo ona gdje neki logički
nedostatak pod likom istine vodi do neistinitog zaključka i to sa željom za prevarom slušatelja.
Paralogizam doduše iznosi krivu argumentaciju ali u dobroj vjeri. Aristotel je u knjizi O
sofističkim pobijanjima razlikovao dvije vrste sofizama: sofizmi u govoru i sofizmi izvan govora.
1. Sofizmi u govoru
a) Ekvivokacija je upotreba ekvivočnih termina koji imaju sasvim različito značenje.
Takva će pogreška jedva koga zavesti jer je brzo vidljiva. Opasnija je uporaba sličnih termina u
različitim njihovim značenjima, bez dovoljno pozornosti na analogiju. Kad se različito značenje
ne povezuje s pojedinim riječima, nego sa sklopom riječi, govorimo o dvosmislenosti
(ambiguitas). Ta je pogreška dosta česta.
b) Pogreška složenog i razdijeljenog smisla: kad kažemo «Nemoguće je da onaj koji
sjedi hoda», onda je to istinito u složenom smislu (sensu composito), tj. dok sjedi, ne može
hodati, ali je neistinito u razdijeljenom smislu (sensu diviso), tj. onaj koji sad sjedi mogao bi
ustati i hodati (jer je zdrav).

54
 2. Sofizmi izvan govora
a) Pogreška govora «secundum quid» i «simpliciter». Ta se pogreška čini kad se ono što
je istinito samo u nekom odnosu (secumdum quid) prenese na sve bez ograničenja (simpliciter).
b) Ignoratio elenchi nastaje kad se ne pazi na ono što je nužno za definiciju predmeta o
kojem se raspravlja ili kad netko pobija zabludu koju protivnik uopće ne tvrdi.
c) Nezakonit prijelaz u drugi rod (μετάβασις εἰς ἄλλο γένος) nastaje onda kad se o
jednoj vrsti sličnoj drugoj vrsti tvrdi nešto od te druge vrste bez dovoljnog razlikovanja.
d) Petitio principii i circulus vitiosus. «Petitio principii» (begging the question) znači kad
se u dokazivanju pretpostavlja kao poznato ono što se dokazuje ili kad se dokazuje nedokazanim
tvrdnjama. «Circulus vitiosus» (začarani krug, Teufelskreis) nastaje kad se za dokazivanje neke
tvrdnje uzimaju argumenti koji iz te same tvrdnje slijede.
e) Pogreška «post hoc, ergo propter hoc» (ili pogreška «non causae ut causae»), kad se
nešto što jednostavno nečemu prethodi ili kad je nešto nečemu čista prigoda ili uvjet, uzima za
njegov uzrok, npr. misliti se ne može bez mozga, dakle: mozak je uzrok misli.
f) Pogreška konsekvencije jest nezakonit zaključak od uvjetovanog na uvjet, npr. Ako
Petar trči, kreće se; Petar se kreće, dakle: Petar trči.

Logički pogrešnih zaključivanja ima još, ali navedene su glavne, a mnoge druge mogu se svesti
na navedene.

55
 DODATAK
Logika odnosa (relacija)
Kategorički silogizmi i jednostavna logika skupova bavi se sa stvarima i njihovim svojstvima.
Možemo npr. reći: «Sve što ima svojstvo F ima i svojstvo G» ili «Barem jedna stvar ima i
svojstvo F i svojstvo G».
No stvari nemaju samo neka svojstva. One stoje i u raznim odnosima. Naš običan govor
pun je izraza o odnosima, npr. «Ivan ljubi Mariju» ili «Kaput je skuplji od hlača» itd. Budući da
odnosi imaju vrlo važnu ulogu u svemu, osobito u svakidašnjem životu, razumno je da se
osvrnemo i na njihovu logiku.
Odnosi mogu biti različiti. Postoje tzv. dvomjesni odnosi (voljeti nekoga), tromjesni
(ležati između dviju točaka), četveromjesni (prodati nešto nekome za neku svotu) itd. U svom
promatranju logike odnosa ograničit ćemo se na dvomjesne odnose.
I u logici odnosa uvodimo nekoliko simbola. Iskazujemo li da između dviju stvari a i b
postoji odnos R, onda to jednostavno pišemo «aRb». Stoji li «a» za Ivan, a «b» za Stjepan a «R»
za odnos bogatiji od, onda «aRb» znači «Ivan je bogatiji od Stjepana».
Konverzija (obrat) jednog odnosa R simbolizira se kao odnos Ř koji postoji između stvari
b i a (u tom redoslijedu) ako a i b (u tom redoslijedu) stoje u odnosu R, tj. «bŘa» je uvijek
istinito kad je «aRb» istinito. Tako je odnos (biti) manji konverzija odnosa (biti) veći ili roditelj
konverzija odnosa potomak i sl. Kod raznih odnosa možemo zamijetiti njihovu simetričnost,
refleksivnost i tranzitivnost.
(a) Razlikuju se simetrični, a-simetrični i ne-simetrični odnosi. Odnosi su simetrični onda
ako odnos koji postoji između a i b postoji i između b i a. Tako je odnos biti brat bratu ili sestra
sestri simetričan odnos: ako je Petar Andrijin brat, onda je Andrija Petrov brat, ako je Marija
Martina sestra, onda je Marta Marijina sestra. Drugi primjeri simetričnih odnosa jesu: istodobno,
jednako, biti u braku s nekim. Simetričan je odnos identičan sa svojom konverzijom. Odnos biti
otac je asimetričan. Odnos biti brat zove se ne-simetričan, jer ako je Ivan Marijin brat, onda
Marija nije Ivanov brat, nego Ivanova sestra. Ne-simetričan je i odnos voljeti.
Uzmemo li kao varijable za bilo koje stvari slova «x», «y», «z» i simbole iz iskazne
logike, onda možemo dati sljedeće definicije:
R je simetričan odnos ako xRy →yRx.
R je asimetričan odnos ako aRy→¬(yRx).
R je ne-simetričan odnos ako nije ni simetričan ni asimetričan.
(b) Razlikujemo također refleksivne, irefleksivne i ne-refleksivne odnose. Odnos je
refleksivan ako stvari u tom odnosu uvijek stoje prema samima sebi; npr. svaki je broj identičan
sa samim sobom, svaki je trokuk kongruentan sa samim sobom i svaki je toliko inteligentan kao
on sam. Odnos u kojem nikad neka stvar ne može stajati prema samoj sebi jest irefleksivan, npr.
biti veći od je irefleksivan odnos jer nijedan broj ne može biti veći od sebe. Odnosi koji nisu ni
refleksivni ni irefleksivni jesu ne-refleksivni. Takav je npr. odnos voljeti, jer neki ljudi vole sebe,
a neki ne. I te odnose možemo formalno definirati:
R je refleksivan odnos ako xRx.
R je irefleksivan odnos ako ¬(xRx)
R je ne-refleksivan odnos ako nije ni refleksivan ni irefleksivan.
Lako se može pokazati da asimetričan odnos ne može biti refleksivan. Jer, ako u
asimetričnom odnosu
xRy→¬(yRx)
zamijenimo y s x, dobivamo
xRx→¬(xRx),

56
a to je reductio ad absurdum, jer pretpostavka da je odnos R refleksivan dovodi do zaključka da
on to nije.
(c) Još jedno važno svojstvo određenih odnosa jest njihova tranzitivnost. Promotrimo
odnos stariji od. Ako je tetka Zlata starija od tetke Ane i ako je tetka Ana starija od nećakinje
Maje, onda je tetka Zlata starija od Maje. Neki je odnos tranzitivan ako vrijedi pravilo: ako taj
odnos postoji između neke stvari i neke druge stvari te opet između te druge stvari isti odnos
postoji i prema nekoj trećoj stvari, onda uvijek i ona prva stvar stoji u tom odnosu prema trećoj
stvari. (U toj rečenici vidimo kako odnosi postaju zamršeni kad se žele izraziti običnim jezikom,
a jasniji su kad se upotrebljavaju varijable i drugi simboli.)
Odnos otac od je intranzitivan: ako je x otac od y, a y otac od z, onda x nije otac od z.
Odnos prijatelj od je ne-tranzitivan: ako je x prijatelj od y, a y prijatelj od z, onda x može biti
prijatelj od z, ali i ne mora. I odnos brat od je ne-tranzitivan jer nitko ne može biti brat samog
sebe.
Gornje primjere možemo formalizirati ovako:
R je tranzitivan odnos ako (xRy∧yRz)→xRz.
R je intranzitivan odnos ako (xRy∧yRz)→ ¬xRz.
R je ne-tranzitivan odnos ako nije ni tranzitivan ni intranzitivan.
Pojam tranzitivnosti upotrebljava se kod definicije dviju izvanredno važnih vrsta odnosa.
Odnosi poretka veći od, prije od i inteligentniji od tranzitivni su i asimetrični, pa onda moraju biti
i irefleksivni. Ako, osim toga, dva različita elementa x i y stoje u odnosu xRy ili u odnosu yRx,
onda je tranzitivan i asimetričan odnos R jednostavan red u skupu elemenata koji se odnose
među sobom, slično kao što je red veći od za prirodne brojeve.
Odnosi druge vrste, tzv. odnosi ekvivalencije, jesu tranzitivni i simetrični (dakako i
refleksivni). Odnos kongruencije među trokutima je takav odnos ekvivalencije. Svaki trokut abc
stoji u odnosu kongruencije sa samim sobom. Ako trokut abc stoji u odnosu kongruencije prema
trokutu def, onda trokut def stoji u odnosu kongruencije s trokutom abc; i ako trokut abc stoji u
odnosu kongruencije prema trokutu def, a trokut def stoji u odnosu kongruencije prema trokutu
ghi, onda trokut abc stoji u odnosu kongruencije prema trokutu ghi. Odnos ekvivalencije
rastavlja neki skup u skup klasa ekvivalencija koje su po elementima strane.
Drugi poznati primjer jednog odnosa ekvivalencije - koji stavlja u odnos skupove - jest
odnos imati isti broj elemenata. U tom smislu su svi skupovi od dva člana ekvivalentni - par
cipela, zapreg konja, bračni par, blizanci - i svi ti skupovi nisu ekvivalentni sa skupovima od tri,
četiri ili više elemenata.
Odnosi poretka i odnosi ekvivalencije mogu se korisno međusobno povezati kao
polazište za kvantitativni postupak mjerenja. Za mjerenje težine možemo odabrati jednu kantar-
vagu kao temeljnu napravu za mjerenje. Odnos ekvivalencije imati istu težinu postoji onda među
stvarima koje si drže vagu; taj odnos određuje klase ekvivalencije za stvari koje su jednako teške.
Uvedimo, nadalje, kao odnos reda biti teži od koji postoji između dviju stvari, kad se jedna
spušta a druga diže ako ih stavimo na zdjelice vage. Kad smo odredili ta dva odnosa, onda je
potrebno samo još odrediti mjerodavnu jedinicu težine pa ćemo dobiti potpunu numeričku
mjernu ljestvicu.
Lako se također mogu činiti krive predodžbe o tranzitivnosti odnosa. Pretpostavimo,
netko vidi neku mrlju od boje i napravi drugu mrlju koja se po boji ne razlikuje od prve.
Pretpostavimo još da taj učini i treću mrlju koja se, s obzirom na boju, ne razlikuje od druge
mrlje. Sad bismo mogli biti u napasti da mislimo kako se treća mrlja s obzirom na boju ne može
razlikovati od prve. No iskustvo nažalost pokazuje da odnos poklapanja boje nije tranzitivan
odnos. Postoje mnogi takvi primjeri odnosa nerazlikovnosti s obzirom na opažanje koji se
pokazuju kao ne-tranzitivni pa zato nisu pravi odnosi ekvivalencije. I kod našeg primjera
mjerenja težine morali bismo polaziti od idealne vage koja savršeno razlikuje stvari nejednake
težine. Kod svake realne vage stajali bismo pred istim problemom kao i kod poklapanja boja.

57
 Drugo važno područje u kojem nema tranzitivnosti jest područje individualnih odluka i
preferencija. Mogli bismo zamisliti da je odnos preferencije tranzitivan odnos poretka, tj. da će
netko tko radije odabire x pred y, a y pred z sa sigurnošću dati prednost x-u pred z. No ta
pretpostavka nije uvijek točna, tj. može se dogoditi i drukčije, ali ne mora.

Što smo rekli o odnosima može sažeti u sljedeće definicije relacija:

(a) R je simetričan odnos ako xRy →yRx (biti brat bratu ili sestra sestri).
R je asimetričan odnos ako aRy→¬(yRx) (biti otac).
R je ne-simetričan odnos ako nije ni simetričan ni asimetričan (brat sestri i obratno; voljeti).

(b) R je refleksivan odnos ako xRx (svaki broj je identičan sa samim sobom).
R je irefleksivan odnos ako ¬(xRx) (biti veći od).
R je ne-refleksivan odnos ako nije ni refleksivan ni irefleksivan (voljeti).

(c) R je tranzitivan odnos ako (xRy∧yRz)→ xRz (x je stariji od y, a y od z = x je stariji od z).

R je intranzitivan odnos ako (xRy∧yRz)→ ¬xRz (x je otac od y, y je otac od z).
R je ne-tranzitivan odnos ako nije ni tranzitivan ni intranzitivan (biti brat od).

Odnosi poretka jesu tranzitivni i asimetrični i irefleksivni (veći od, prije od ...)
Odnosi ekvivalencije jesu tranzitivni i simetrični i refleksivni (kongruencija među kutovima).

Kvantifikacija
Uzmemo li primjer jednog univerzalnog afirmativnog suda, npr. «Svi su kitovi sisavci»,
onda vidimo da je taj sud istoznačan sa sudom: «Je li neka životinja kit, onda je ona i sisavac», a
to opet možemo izreći i ovako: «Vrijedi za svaku stvar x, ako je x kit, onda je x i sisavac». Ovdje
se slovo «x» upotrebljava kao varijabla. Logički standardni jezik dopušta nam da za izraz
«vrijedi za svaki x» uvedemo takozvani univerzalni kvantor «(∀x)» (univerzalni kvantifikator,
opći količitelj) i time taj izraz skratimo. Zamijenimo li sada iskaz: «x je kit» simbolom «Kx», a
iskaz «x je sisavac» simbolom «Sx», možemo uz primjenu znaka za implikaciju naš prvotni A-
sud «Svi su kitovi sisavci» simbolički izraziti:
(∀x) [Kx→Sx]
Slično možemo učiniti i s E-sudom: «Nijedan pauk nije insekt»
(∀x) [Px→¬Ix]
Slično možemo postupiti i s partikularnim sudovima: I i O. Uzmemo li npr. sud «Neki su
pisci nobelovci», vidimo da je taj sud istoznačan sa sudom: «Među piscima postoji barem jedan
koji je nobelovac» ili «Postoji barem jedna stvar x takva da je taj x i pisac i nobelovac». Taj sud
možemo simbolizirati takozvanim egzistencijalnim kvantorom (ili opstojnim količiteljem), a
njegov je simbol (∃x), a čita se «postoji barem jedna stvar x tako da «.
Prema tome I-sud, npr. «Neki su pisci nobelovci» možemo simbolizirati ovako:
(∃x) [Px ∧Nx]
a O-sud, npr. «Neke ptice nisu grabljivice» simboliziramo ovako:
(∃x) [Px∧¬Gx]
Sve četiri vrste kategoričkih sudova možemo izraziti modernom simbolizacijom i to:
[SaP] = ∀x(S(x) →P(x))
[SeP] = ∀x(S(x) →¬P(x))
[SiP] = ∃ x(S(x) ∧P(x))
[SoP] = ∃x(S(x) ∧¬P(x))

58
Kao što vidimo, kod univerzalnih sudova upotrebljavamo simbol implikacije, a kod partikularnih
sudova simbol konjunkcije.
Tako bismo poznati modus Barbara mogli izraziti simbolima moderne logike na ovaj način:
Svaki je čovjek smrtan. ∀x(Č(x) → S(x))
Svi Grci su ljudi. ∀x(G(x) → Č(x))
Svi Grci su smrtni. ∀x(G(x) → S(x))
(Č=čovjek; S=smrtan; G=Grk).

Kvantori nemaju veliku ulogu u logici sudova, ali je puno više imaju u logici relacija. U
ovom dijelu logike ne promatraju se samo sudovi kao gotove cjeline koje kombiniramo u složene
sudove pomoću logičkih junktora (usp. logiku sudova), nego ovdje raščlanjujemo same sudove.
Pri tome razlikujemo odnose koji postoje između subjekta i predikata, zato se taj dio logike i
zove logika predikata ili «priročna logika» ili račun predikata. Njezina raščlamba spada u
modernu logiku. Ovdje ćemo samo pokazati razliku odnosno prednost moderne nad tradicio-
nalnom logikom.

Kvantifikacijom smo dobili simboličko prikazivanje svih kategoričkih sudova. Ovdje

možemo primijeniti ono što smo doznali kod logičkog kvadrata o međusobnim odnosima kate-
goričkih sudova. Prema tome znamo da su A i O te E i I sudovi međusobno kontradiktorni, a to
znači da je O-sud ekvivalentan s negacijom A-suda i I-sud ekvivalentan s negacijom E-suda pa
onda vrijedi: i – i
(∃x) [Sx∧¬Px] ekvivalentno je s ¬(∀x) [Sx→Px] i
¬ (∃x) [Sx ∧¬Px] ekvivalentno je s ∀x [Sx →¬Px]
Tu se vidi i to da je simbol «¬(∀x)» ekvivalentan sa simbolom «(∃x) ¬« kao i da je «¬(∃x)»
ekvivalentan sa simbolom «(∀x)¬«.
Prednost je moderne logike predikata u tome što je u njezinu simboličkom jeziku moguće
oblikovati ne samo jednostavno kvantificirane stavove, nego i bitno složenije oblike sudova. Iz
suda G(a,b) kvantificiranjem nastaje npr. stav ∀xG(x,b). Po istoj metodi možemo od tog stava
dobiti novi stav ∃y∀xG(x,y).
Kod stvaranja višekratno kvantificiranih sudova važno je da uvijek bude jasno koje
varijable pripadaju kojem kvantoru. To je, npr. slučaj kod stava ∀xF(x)∧∀xG(x), ali ne kod
∀x∃xG(x,x). Ako tu stoji G(x,y) za predikat «x voli y», onda nije jasno misli li se tim sudom da
svi ljudi nekoga vole ili da su svi ljudi voljeni od nekoga. Ta dva slučaja valja razlikovati
primjenom različitih varijabli, tj. sudovima ∀x∃yG(x,y) i ∀y∃xG(x,y).
Prema tome, ako oblikujemo iz jednog suda neki novi tako da se neko ime zamijeni
nekom varijablom i ispred toga stavi kvantor s istom varijablom, treba uvijek zahtijevati da se ta
varijabla ne javlja u izvornom sudu.
Dva univerzalno afirmativna suda «Svatko voli svakoga» i «Svatko voli nekoga» u
tradicionalnoj se logici ne mogu precizno razlikovati. Ta bi dva suda u tradicionalnoj logici imali
isti simbol, naime, SaP. No tu razliku može točno pokazati upravo logika predikata pomoću
kvantora npr.
(∀x)(∀y) Vx,y = Svako voli svakoga.
(∃x) (∃y) Vx,y = Netko voli nekoga.
Pomoću kvantora mogu se izraziti i složeniji sudovi kao što su «Netko voli svakoga» i «Svakoga
voli netko» «Nekoga vole svi» i «Svatko voli nekoga» i to kombinacijom kvantora, npr.

Svatko voli svakoga. – ∀x ∀y V(x,y)

Svatko voli nekoga. – ∀x ∃y V(x,y)
Netko voli svakoga. – ∃x ∀y V(x,y)
Netko voli nekoga. – ∃x ∃y V(x,y)

59
 a) Ako svatko svakoga voli, onda je i svaki od svakoga voljen i obratno, tj. vrijedi stav
∀x ∀y V(x,y) ≡ ∀y ∀x V(x,y).
b) Ako netko nekoga voli, onda je i netko od nekoga voljen i obratno, tj. vrijedi stav
∃x ∃y V(x,y) ≡ ∃y ∃x V(x,y).
Prema tome, dva opća odnosno egzistencijalna kvantora koja slijede jedan za drugim mogu se
zamijeniti a da se pritom istinosna vrijednost suda ne promijeni.
c) Ako netko svakog voli, onda je svaki od nekoga voljen, pa onda vrijedi stav
∃x ∀y V(x,y) → ∀y ∃x V(x,y).
Obrat suda c) ne vrijedi, jer je sud, da je svaki od nekoga voljen, istinit i onda kad svaki voli
samog sebe. No u tom je slučaju sud da netko svakoga voli neistinit.
Ta tri suda jesu jednostavni predikatno-logički zakoni koji vrijede neovisno od
interpretacije predikata V(x,y).
U sudovima u kojima su oba kvantora pomiješana bitno je za njihovo značenje da se
gleda na redoslijed kvantora koji bitno mijenja značenje, kao što smo vidjeli. Te razlike klasični
logički simbolizam nije mogao izraziti.
Modernom simbolizacijom možemo prikazati neke sudove našega običnog života. npr.:
a) Sve je prolazno. ∀xP(x)
b) Blaženi mirotvorci. ∀x(M(x) → B(x))
c) Svaki čovjek vara samog sebe. ∀x(Č(x) → V(x,x))
d) Nije sve zlato što se sja. ¬∀x(Z(x) → S(x))
e) Svaki čin ima neki motiv. ∀x(Č(x) → ∃yM(y,x)
f) Nijedno pravilo (nije) bez izuzetka. ¬∃x(P(x) ∧¬∃yI(x,y)).

60
 Metoda
Sve logičke funkcije redovito se ne upotrebljavaju izolirano same za se. One se povezuju
u duljim istraživanjima i izlaganjima i čine važan dio znanstvenog sustava. U izgradnji takvih
sustava nužno je odabrati prikladnu metodu.
1. Metoda se redovito određuje kao postupak koji valja poštivati u nekoj djelatnosti kako
bi se što sigurnije došlo do cilja (ili svrhe). Metode se primjenjuju u raznim vještinama, odgoju,
askezi i drugim djelatnostima. Metoda u djelatnostima uma zove se logička metoda.
2. Logička metoda, u najširem smislu riječi, jest red ili postupak koji um mora poštivati u
svojim radnjama. To je, dakako, preširoko određenje. Točnije je možemo odrediti ovako: metoda
je red koji um mora poštivati u nizu svojih radnji da bi u njima postupao pravilno u pronalaženju
istine.
3. Po sebi, metoda ne mora uvijek biti znanstvena, jer se i poučavanje u osnovnim
školama mora držati nekog reda pa onda mora poštivati metodu tog poučavanja.

Analitička i sintetička, iskustvena i razumska metoda

1. Gledamo li na način metodičkog postupanja, možemo razlikovati:

a) analitičku metodu koja polazi od nečeg složenog prema njegovim dijelovima ili od
uvjetovanog prema uvjetima, od konkretne i pojedinačne istine prema apstraktnoj i općenitoj
istini. Tu se naime vrši neko raščlanjivanje, analiza od cijelog prema dijelovima.
b) sintetičku metodu koja polazi od dijelova prema složenome ili od uvjeta (principa)
prema uvjetovanome, od apstraktnije i općenitije istine prema konkretnijoj i pojedinačnoj istini.
2. Iskustvenu (empiričku) i razumsku (racionalnu) metodu razlikujemo prema tome
postupamo li više induktivno ili deduktivno. Induktivna metoda polazi od pojedinačnih činjenica
koje su nam dane na temelju iskustvenog promatranja. Ona je egzaktna (točna, stroga) ako se
služi točnim promatranjem pokusima i matematičkim računanjem, a manje egzaktna ako se
temelji na hipotezama, argumentima iz analogije i sl.

Heuristička i didaktička metoda

S obzirom na svrhu koju želimo postići nekim metodičkim postupkom, dijelimo metode
na heurističke i didaktičke. Heurističke metode služe za otkrivanje, a didaktičke za priopćavanje
istine.
1. Heuristička metoda
Želimo li pronaći istinu o nekom predmetu istraživanja, moramo se u svom istraživanju
držati nekih zakona koje nam pruža heuristička metoda.
a) Najprije treba uočiti o čemu je riječ (status quaestionis), a to znači da jednostavno
treba točno odrediti što je subjekt, a što je predikat. Zatim valja pogledati i povijesni razvitak
toga pitanja (historia quaestionis), kako je ono nastalo, kakva su rješenja bila ponuđena. Tu se
redovito ide od poznatijih oznaka prema manje poznatim, od bližih prema udaljenijima. Treba
paziti i na neki poredak u istraživanju, što dolazi prije, a što kasnije. Konačno, ne smije se ništa
prihvatiti i dopustiti što se ne oslanja na valjane dokaze.
b) Nakon što je objašnjeno pitanje ili tema, treba potražiti izvore (fontes, vrela) iz kojih se
mogu crpsti sadržaji za pronalaženje istine. Svaka znanost ima svoja posebna vrela. Kad su u
pitanju pisana vrela, treba ići na originale (izvorna djela), a ne tek navode iz drugih knjiga jer se
uvijek može pretpostaviti da je citat krivo naveden. Kad smo pronašli vrela, valja ih pomno i
sređeno ispitati. Tu puno pomaže tzv. drugotna literatura, tj. knjige koje pišu o tom problemu ili
o tom djelu, a tu opet valja dobro izabrati važnija i novija djela.
c) Pri svemu tome prikladnije je upotrebljavati analitičku metodu. Ponajviše su naime
poznate konkretne činjenice, učinci, kvalitete, a valja istražiti njihove uzroke, unutrašnju bit,

61
opću zakonitost, što se obično postiže analizom cjelina na dijelove. No nerijetko se nove istine
postižu i sintetičkim (deduktivnim) putem, apriornim dokazima, tj. pojedinačne činjenice iz
poznatih zakona ili svojstva iz naravi stvari.

2. Didaktička metoda
Didaktička metoda upotrebljava se za priopćavanje pronađene istine drugima, za
poučavanje.
U užem smislu, poučavati znači priopćavati (komunicirati) drugome neku informaciju (istinu)
na osnovi nekog autoriteta. Takav autoritet imaju, npr. roditelji prema svojoj djeci, učitelji
prema učenicima i sl. Poučavanje postaje instruiranjem kad se upotrijebi posebna skrb kako bi
učenici usvojili priopćavani sadržaj. Metode poučavanja obrađuje i proučava didaktika (ili
metodika).

1. Kod poučavanja se valja držati ovih općih logičkih načela:

a) I kod izlaganja nekog sadržaja (ili neke istine) treba također najprije dobro objasniti
ono o čemu je riječ (status quaestionis – stanje pitanja, problema).
b) Izložiti važnost i svrhu pitanja.
c) Prikazati povijest toga problema koja mnogo pripomaže da se što bolje shvati značenje
i narav pitanja, razlog obrađivanja toga pitanja, jačina i način argumentiranja.
d) Valja polaziti od onog što je poznatije prema onom što je manje poznato.
e) Argumentiranje mora biti solidno i jasno, tako da bi se moglo što bolje razlikovati ono
što je sigurno od onog što je samo vjerojatno.
f) Treba također ispitati i proučiti razloge i način argumentiranja onih koji tvrde protivno
(adversarii).
g) Građu koja se poučava treba raspodijeliti prema pravilnom redu: postavljanje pitanja,
povijesni pregled, navođenje razloga i dokaza za vlastitu tvrdnju, odijeliti dokaze od
pretpostavci, posljedica, nadopuna, napomena i odgovora na razne prigovore. Sav se taj poredak
mora usmjeravati prema cilju predavanja ili sastavka. Na prvo mjesto dolazi ono što je važnije, a
onda se ide na ono što je posebnije i pojedinačno.
h) Kod verbalnog poučavanja, predavanja, treba također paziti i na sam način govora
(dictio, dikcija). On se mora prilagoditi prilikama. Drukčije govori govornik, drukčije učitelj u
osnovnim školama, drukčije znanstvenik. Tu treba paziti i na neke posebne oznake znanstvenog
govora. On mora biti: – uglađen (častan, honestus) bez gramatičkih pogrešaka, bez barbarizama
(neprikladnih «slangova»), – dotjeran, ali i jednostavan bez umjetnih ukrasa jer oni mogu katkad
zamagliti logičku povezanost i jasnoću; – jasan, tj. izbjegavati neodređene riječi koje mogu imati
razna značenja; – u redovitom značenju riječi, bez uvođenja nepoznatih i novih termina.
2. Kod poučavanja treba poštivati i psihološke zakone. Dobro je paziti na sljedeće:
a) Prema mogućnosti treba dani predmet prikazivati zorno, slikovito, usporedbama,
primjerima.
b) Teže i apstraktnije stvari treba tumačiti pomnije i obilnije, odjeljujući glavna i
sporedna pitanja. Nije dobro previše građe uzimati u malo vremena, ne odmah ulaziti u
posebnosti, detalje i razlikovanja.
c) Pobuditi pozornost slušatelja, unoseći u prikazivanje određenu varijaciju (izbjegavati
monotonost).
d) Isticati i naglasiti ono što je osnovnije, a za što bolje pamćenje treba se služiti
ponavljanjima.
e) Prema mogućnostima treba slušatelje potaknuti na suradnju da i vlastitim marom
usade u um i pamćenje priopćavane sadržaje. Tome osobito pomažu prikladna pitanja, rasprave,
disputacije i druge slične vježbe.
3. Kod poučavanje je redovito prikladnija sintetička metoda od analitičke, jer je lakše
uvidjeti kako je nešto složeno iz dijelova ako su prije bili upoznati principi.

62
 No katkad je bolje upotrijebiti i analitičku metodu da bi se vidjelo kako se došlo do
određene istine. No općenito vrijedi da redovito treba izmjenjivati metode, već prema različitosti
građe ili osoba kojima se nešto predaje.
4. Konačno, kod poučavanja treba paziti i na to da se ne predaju samo pojedina znanja što
ih učenici usvajaju, nego da se ide za trajnim odgojem duha, kako bi učenici poprimili naviku
(habitus) intelektualnog rada, uvježbavanja i usavršavanje vlastite inteligencije, da bi što
sigurnije i lakše mogli raspoznavati i odjeljivati istinito od neistinitog, dobro od lošeg, lijepo od
ružnog.

63
 Skolastička rasprava
(Disputatio scholastica)

1. Opća pravila

Rasprava (disputatio) je, općenito uzevši, argumentacija od jednog pitanja prema drugome u
svrhu da se pokaže neka tvrdnja. Već prema cilju rasprave razlikujemo četiri vrste: apodiktič-
na je rasprava koja nešto dokazuje; elenktička rasprava nešto pobija; apologetska rasprava
nešto brani; sofistička rasprava želi nekoga prevariti. Prava je rasprava ona u kojoj se s jedne
strane nešto brani (apologetski), a s druge strane nešto pobija (elenktički).

Vrste rasprava. Obična je rasprava koja se drži slobodnog načina raspravljanja. To je slučaj
u svakidašnjem ljudskom razgovoru. Osim nje postoje dvije znanstvene metode raspravljanja:
1. Rasprava je sokratička ako se vješto postavljenim pitanjima, koja prikladno slijede jedno za
drugim, postepeno protivnika navuče na to da ga se prisili priznati istinitost tvrdnje o kojoj se
raspravlja. 2. Rasprava je silogistička ili skolastička ako se svaka argumentacija iznosi u
obliku silogizma. Dakako, ne isključuju se tu prethodna pitanja kojima se otvara put za
argumente ili dokaze ili se slobodnijim riječima («izvan forme» – «extra formam») dodaju
tumačenja.

Korist skolastičke rasprave. U prošlim su se vremenima služili skolastičkim raspravljanjem

ne samo kao školskom vježbom nego i kao sredstvom za razjašnjavanje i rasvjetljavanje
teških i prijepornih (kontroverznih) pitanja među učenjacima. Danas je takva rasprava
napuštena čak i kao školska vježba. Takvo raspravljanje ima sigurno tu korist da se učenici
(studenti) nauče ne biti samo receptivni prema naucima svojih učitelja, nego da taj nauk s
mnogih strana ispituju i razlučuju njegovu vrijednost, ispitujući razne pa i protivne razloge.
No za to je potrebno da se rasprava drži sasvim određenog postupka. U tu svrhu ustalio se već
određeni oblik (forma) ili metoda raspravljanja, koja se dugim iskustvom utvrdila. Ta se
metoda može usvojiti samo marljivim vježbanjem. Pogledajmo zato malo opširnije metodu
skolastičkog raspravljanja.

Početak raspravljanja. Rasprava se obično vodi između dvije osobe, «branitelja»

(defendens) koji zastupa postavljenu tezu ili tvrdnju, i «napadača» (obiciens sive arguens)
koji tu tvrdnju svojim razlozima napada i obara. Redovito samoj raspravi prethodi izlaganje
(expositio) teze. Branitelj, stojeći, počne jasnim riječima: «Teza koju valja obraniti jest: ...»
(Thesis defendenda est haec ...). Zatim sjedne i izloži tezu te svoje izlaganje završi riječima:
«Na temelju rečenog čini se da je teza dokazana» (Et his dictis thesis videtur esse probata).
Onda počinje rasprava u pravom smislu. Branitelj i napadač ustanu i napadač
razgovijetno kaže kako želi napasti tezu. To se može učiniti na dva načina: bilo da brani ili
postavi protivnu tezu, bilo da napadne braniteljeve argumente ili razloge. U prvom slučaju
kaže: «Napadam tezu i tvrdim ...» (Aggredior thesim et dico ...). (Akom npr., braniteljeva teza
glasi: «životinje nemaju razuma», napadač jednostavno kaže: «Životinje, barem neke, imaju
razum»). Ako teza ima više dijelova, napadač kaže koji dio želi napadati: «Napadam drugi dio
teze i tvrdim ...» Svojem izlaganju obično doda: «Dakle, teza je neistinita» ili «Teza nije
dokazana».
Branitelj nastoji točno ponoviti napadačevu tvrdnju i odmah doda: «Poričem tvrdnju»
(Nego assertum). Onda obojica sjednu i napadač počinje s dokazivanjem svoje tvrdnje
riječima: «Dokazujem tvrdnju: ...» (Probo assertum). Dokaz mora biti u obliku silogizma: bilo
kategoričkog, hipotetičkog, disjunktivnog, dileme ili entimeme. No ne smiju se upotrebljavati

64
epihirema, polisilogizam ili sorit. Branitelj mora, naime, ponoviti napadačev argument pa bi
se izgubilo mnogo vremena ili preglednosti kad bi niz silogizama bio predug.
Kad je pažljivo saslušao napadačevo dokazivanje, branitelj ponovi cijelu napadačevu
argumentaciju, ne dajući još nikakva odgovora. Cilj toga ponavljanja je u tome da napadač
vidi je li branitelj dobro shvatio njegove teškoće. Ujedno branitelj dobiva na vremenu da
prosudi i razluči što će odgovoriti. Zatim može reći: «Prihvaćam napadaj i odgovaram» te
opet ponovi pojedine premise i konsekvens i odgovori na njih. Postoje četiri načina odgovora:
neki se sud (npr. major) ili dopušta (concedo) ili poriče (nego) ili se prelazi preko njega
(transmitto) ili se razlučuje (distinguo). Formule su sljedeće: dopuštam major, poričem minor
(concedo maiorem, nego minorem); propuštam major (transeat maior); razlučujem major
(distinguo maiorem).
Dopušta (koncedira) se neka premisa samo ako se smatra istinitom. Poriče (negira) se
premisa koja se smatra jednostavno neistinitom. Razlog za poricanje po sebi se ne mora
donositi, osim ako napadač to izričito zahtijeva. Kad je neku premisu zanijekao, branitelj ne
ide dalje, jer sada napadač mora dokazati zanijekanu premisu. Ako neka premisa izgleda
nejasna, može se umjesto poricanja zahtijevati dokaz: «molim, dokaži major!» (Peto pro-
bationem). To se može učiniti i onda ako se želi zaštititi ugled napadača. Propušta (ne obazire
se) neka premisa ako ne izgleda jednostavno istinita, ali je ipak ne treba raspravljati jer
rješenje problema ne ovisi od njezine istinitosti ili neistinitosti. Ne smije se propustiti ona teza
od koje ovisi istinitost cijelog silogizma. Razlučuje (distingvira) se neka premisa ako se može
shvatiti na dvostruk, dvoznačan način: jedan istinit, a drugi neistinit, i ako od te dvoznačnosti
ovisi istinitost odnosno neistinitost zaključka. Razlučivanje je poseban postupak.

Nastavak postupka raspravljanja. Zanijekanu premisu napadač mora dokazati novim silo-
gizmom, a to izriče formulom: «dokazujem major» (ili minor) (probo maiorem, minorem).
Kad je branitelj postavio svoje razlikovanje (distinkciju), napadač, ako misli da to
razlikovanje doista rješava poteškoću, može preći na drugi prigovor («transeo ad aliam
obiectionem»). Ako misli da mora ostati, insistirati na svom prigovoru (objekciji), mora
najprije supsumirati minor, ali ne praznim riječima ili nekim suptilnostima.
Može se dogoditi da treba poreći i samu neistinitu pretpostavku (suppositum) na koju
se oslanja napadačevo dokazivanje. To se osobito događa kad se neistinita premisa prešuti (u
entimemi), npr. «Dušu dosad nitko nije vidio, dakle, ne postoji». Odgovara se: niječem
pretpostavku (nego suppositum), naime: postoji samo ono što je vidljivo. I argumentu iz
analogije, ako ne postoji jednakost (usporedivost, paritas) između članova argumentacije,
kaže se: niječem usporedivost (nego paritatem).

2. Razlikovanje (distinctio)
§ 1. Razlikovanje kategoričkog silogizma
Razlikovanje srednjeg termina. Dvoznačnost koju treba razriješiti razlikovanjem može biti
u srednjem terminu ili u krajnim terminima (subjektu i predikatu). Ako je dvoznačan srednji
termin, onda ga može razriješiti samo ono razlikovanje kojem u drugoj premisi odgovara
«proturazlikovanje» (contradistinctio).
Shematski, razlikovanje se čini ovako:
Svaki M je P – razlikujem major: Svaki M1 je P: dopuštam major
Svaki M2 je P: niječem major.
No, svaki S je M – proturazlikujem minor: Svaki S je M1: niječem minor
Svaki S je M2: dopuštam minor.
Dakle, svaki S je P – danim razlikovanjem niječem konsekvens i konsekvenciju.
(Sub data distinctione nego consequens et consequentiam).
Ovdje se «niječe konsekvencija» jer ako se u svakoj premisi odabere dopušteni član, dobije se
četverostrukost termina.

65
 Slično je i za razlikovanje krajnjih termina (termini extremi) i podrazlikovanje
(subdistinctio).

§ 2. Razlikovanje hipotetskog i disjunktivnog silogizma

U hipotetskom silogizmu razlikovanje se može primijeniti ili na uvjet (p) ili na uvjetovano
(q). U prvom slučaju, ako je minor afirmativan, njega treba kontradistingvirati; ako je minor
negativan, valja distingvirati i konsekvens.
Shematski:
1. Ako je p, onda je q – dist. major: Ako je p1, onda je q: dopuštam major
Ako je p2, onda je q: niječem major.
No p jest – kontradist. minor: p1 jest: niječem minor;
p2 jest: dopuštam minor.
dakle, q jest – danim razlikovanjem niječem konsekvens i konsekvenciju.

U disjunktivnom silogizmu major se mora zanijekati ako disjunkcija nije savršena. Formula
može biti ovakva: Niječem disjunktivni major jer postoji i treće (četvrto), naime ... Ako se u
disjunktivnom sudu skriva neka dvoznačnost, distinkcija mora biti takva da svaki član distink-
cije opet mora biti disjunktivni sud, tj. jedna savršena (potpuna) disjunkcija koju treba
dopustiti, i jedna ne savršena koju treba zanijekati. Drukčiji je oblik kad je minor negativan, a
drukčiji kad je pozitivan.

66
 Modalna logika
Modalna logika je ona grana logike koja se bavi zaključcima s modalnim pojmovima kao što
su moguće i nužno. Tako se u modalnoj logici ne analiziraju samo iskazi kao što su: «Pada
kiša» ili «Svaki je krug okrugao», nego i iskazi kao što su: «Moguće je da pada kiša» ili
«Svaki je krug nužno okrugao».
Pojmovima moguće i nužno jezik uz istinito i neistinito pruža još načina za označavanje
iskaza.
U modalnoj se logici izraz «moguće» (točnije: operator «moguće je da ...») označuje se
simbolom ◊ («diamond»), a izraz «nužno» (točnije: «nužno je da ...») znakom  («box»).

Treba razlikovati:
¬◊ p «Nije moguće da student laže».
i ◊¬p «Moguće je da student ne laže».

¬◊ p ↔  ¬p
◊¬p ↔¬ p

Vidimo da je operator nužnosti može definirati operatorom mogućnosti.

Disjunkcija i konjunkcija
Disjunkcija dvaju mogućih iskaza jednaka je njihovoj mogućoj disjunkciji:
◊p ∨ ◊q ↔ ◊ (p ∨ q)
Slično vrijedi i za operator nužnosti i konjunkciju:
p ∧ q ↔  (p ∨ q).

Iz ◊(p ∧ q) slijedi ◊p ∧ ◊q, ali ne obratno;

isto tako:

iz (p ∨ q) slijedi p ∨ q, ali ne obratno.

Kvantori
Primjena kvantora u modalnoj logici je problematična.
• (A) iz ∃x ◊Fx slijedi ◊∃xFx
• (B) iz ◊∃xFx slijedi ∃x◊Fx (problematično)
Dok je formula (A) prihvaćena od svih logičara, formula B (tzv. Barcan formula) je
problematična. Razlog: Bilo je moguće da Wittgenstein dobije sina (◊∃xFx), ali u stvari
Wittgenstein nije imao djece; prema tome ne vrijedi: ∃x◊Fx, jer se operator ∃ uvijek odnosi
na stvarne predmete.
Sličan je problem i kod univerzalnog kvantora.
• (A) iz ∀x Fx slijedi ∀xFx
• (B) iz ∀xFx slijedi ∀xFx (problematično)

67
Iz mogućnosti jednog univerzalnog iskaza slijedi opća kvantifikacija jednog mogućeg iskaza,
ali ne obratno.
◊∀xFx slijedi ∀x◊Fx

Egzistencijalna kvantifikacija jednog nužnog iskaza implicira nužnost jednog egzistencijalnog

iskaza, ali ne obratno.
∃xFx slijedi ∃xFx

Druga interpretacija modalnih operatora

Modalni operatori («moguće» i «nužno») mogu se izreći i etički : «dopušteno»,

«zapovijeđeno»; vremenski: «p vrijedi katkad (u bućnosti/prošlosti)», «p vrijedi uvijek (u
budućnosti/prošlosti)»; epistemički: «smatram mogućim da p», «smatram sigurnim da p».

I ovdje vrijede gore navedeni slijed.

68
 Fuzzy-Logika
(neizrazita logika)

Fuzzy-logika je teorija koja je prije svega stvorena za prikazivanje ljudskog (tj.

nepreciznog) znanja. To je poopćenje dvovrijednosne Boolove logike.

Fuzzy računalni sistemi obrađuju uz tradicionalne sisteme ne samo vrijednosti DA i NE (ili

on i out ili 1 i 0), nego i dodatnu među-vrijednost između ISTINITO (=1) i NEISTINITO (=0),
recimo 0,5. Tako se mogu matematički obrađivati i neizoštreni podaci kao: MALO,
PRILIČNO ili JAKO. Time su takvi fuzzy-programi bliži običnom ljudskom mišljenju.

Fuzzy-set-teorija je neizoštrena nauka o skupovima, a razradio ju je 1965. azerbajdžanski

profesor za elektrotehniku na Sveučilištu Berkeley u Kaliforniji Lotfi Asker Zadeh (1921).
Valja je razlikovati od viševrijednosne logike, koju je opisao poljski logičar Jan Łukasiewicz,
premda je njoj blizu.

Fuzzy logika primjenjuje se na vrlo različitim područjima: u tehnici automatizacije, u

poduzetništvu, u medicinskoj tehnici, konzumnoj elektronici, u automobilskoj tehnici, u
tehnici reguliranja, u opisivanju jezika itd. Osobito je korisna tamo gdje ne postoji matematski
opis nekog stanja stvari, nego samo verbalni, ili kad neko znanje pokazuje rupe ili je
djelomično zastarjelo.

Tipičnu primjenu te logike nalazimo u programiranju strojeva za pranje jer one mogu
regulirati uporabu sredstava za pranje i prema zamazanosti rublja: npr. malo ili jako prljavo
prema čemu će se odrediti koliko je potrebno grama sredstva za pranje.

Osnovica fuzzy-logike jesu takozvani neizoštreni skupovi. U njima može neki član skupa
samo donekle biti sadržan, a to se određuje tzv. funkcijom pripadnosti (fuzzy-funkcijom) µ
koji elementima jednog temeljnog skupa dodjeljuje realne brojeve između 0 i 1.
Funkcije pripadnosti jesu fuzzy-funkcije. Primjer za to je fuzzy-funkcija za dob nekog čovjeka.
Ona se može sastojati od više trokuta (poput krova) koji stoje za različita područja dobi. Svaki
trokut pokriva jedno područje od više godina ljudskog uzrasta. Čovjek od 45 godina imao bi
tako svojstvo: još mlad s vrijednošću 0,75 (što je još relativno mnogo), srednja dob s
vrijednošću 0,25 (to je malo) i kod drugih funkcija ništa. Drugim riječima: s 45 godina još
smo prilično mnogo još mladi i malo srednje stari.

69
Preporučena literatura:
(na hrvatskom jeziku)

Aristotel, Kategorije; O tumačenju

Jakić, Mirko, Logika
Kovač, Srećko, Logika, 8. izmijenjeno izdanje
Lauc, Davor – Grgić-Hlača, Nina, Logika I., riješeni zadaci iz logike sudova
Macan, Ivan, Uvod u tradicionalnu logiku
Petrović, Gajo, Logika, bilo koje izdanje
Vlastelica, Ante, Logika, Vježbe, zadaci, rješenja

70