Peradarstvo

Pod peradarstvom se prvenstveno podrazumijeva uzgoj kokoši, pura, gusaka i pataka.

Od peradi se dobivaju izuzetno kvalitetne glavne namjernice poput jaja i mesa, ali uz njih
tu su i sporedni proizvodi poput gnoja i perja. Organizam peradi veliki je prerađivač
hranjivih sastojaka krmiva u jaja i meso.

Kokoš nesilica žive mase 2,2 kg, koja godišnje proizvede 290 jaja, izluči iz svog
organizma 17,9 kg jajne mase, pri čemu utroši oko 4 kg smjese. Za vrlo kratko vrijeme
pomladak peradi spreman je za klanje. Suvremeni hibridi postižu već za 5 do 6 tjedana
starosti živu masu od 1,9 do 2,4 kg, uz odličnu konverziju smjese od 1,8 do 2 kg po
kilograu prirasta. Purići su pogodni za klanje već sa 12 do 16 tjedana, kad dosegnu živu
masu od 4,7 do 6,5 kg, pačić sa 7 do 8 mjeseci, s masom 3 do 3,5 kg, a guščići s 10 do 12
tjedana i masom od 4 do 6,5 kg.

Meso peradi ima veću nutritivnu vrijednost od mesa ostalih domaćih životinja zbog
većeg udjela esencijalnih aminokiselina i manjeg udjela vezivnog tkiva. Razlikujemo perad
s bijelim mesom(kokoš, pura) i perad s tamnim mesom (patka, guska). Od sporednih
proizvoda koristi se perje i paperje peradi u izradi posteljina, odjeće i ukrasnih predmeta.
Najviše se cijeni perje gusaka, zatim pataka i ostalih vrsta peradi. Perje se, zajedno s
ostalim otpadcima pri klanju kao što su krv i iznutrice, može prerađivati u vrijedno
bjelančevinasto krmivo. Gnoj peradi sadrži više dušika, kalija, natrija i drugih spojeva koji
su važni za rast biljaka te se zbog toga koristi u povrtlarstvu i cvjećarstvu.

Kokoši vode podrijetlo od četriri izvorna oblika divlje kokoši i to Gallus sonneratii, Gallus
ferrugineus, Gallus varius i Gallus bankiva. Gallus bankiva i danas živi na otocima Tihog
oceana. Prema zoološkoj klasifikaciji kokoš se ubraja u klasu ptice (Aves), red
(Galliformes), porodica fazani (Phasanidae), rod (Gallus) i vrsta kokoš
(Gallopavo). Pure vode podrijetlo od divlje pure koja je udomaćena u Meksiku (Meleagris
gallopavo) i pripada rodu Meleagris. To je najkasnije udomaćena perad. Udomaćena je tek
u 16.-tom stoljeću i prenesena iz Amerike u Europu. Domaća guska vodi podrijetlo od
divlje guske Anser cinereus. Divlja guska je ptica selica koja obitava na području Europe i
jednom dijelu Azije. Guske su pripitomljene u Egiptu prije oko 4 tisuća godina. Domaća
patka vodi podrijetlo od divlje patke ili Anas boschas. Divlje patke su pripitomljene u Kini,
koja je danas i najveći proizvođač pačjeg mesa.

Pasmine kokoši se dijele na ukrasne i patuljaste pasmine, borce, lake pasmine, teške
pasmine i kombinirane. Za proizvodnu mesa posebno su važne kombinirane pasmine,
dok su lake pasmine značajne u proizvodnji jaja. Teške pasmine i borci sudjeluju u
stvaranju kombiniranih pasmina. Najpoznatije lake pasmine u svijetu su Leghorn,
Talijanska kokoš, Minorka, Andaluzijska pasmina i druge. U kombinirane pasmine
ubrajamo Rhode Island, New Hampshire, White Rock, Plimut Rock, Sussex, Hrvatica. Ipak
današnja suvremena peradarska proizvodnja temelji se na proizvodnji hibrida.

Pasmine pura također se dijele u lake pasmine, srednje teške pasmine i teške pasmine. U
lake pasmine ubrajamo Beltsville Small White i Englesku minipuru. Srednje teškim
pasminama pripada White Holland, Norfolk Black, Zagorski puran i druge pasmine. U
skupinu teških pura Američka broncasta pura i širokoprsna bijela pura.

Pasmine gusaka dijele se na lake, srednje teške i teške pasmine. Talijanska bijela
pasmina i Kanadska pasmina pripadaju skupini lakih pasmina. U srednje teške pasmine
ubrajamo rajnsku gusku, kinesku gusku, pomeransku. U teške pasmine tulušku i
emdenska guska.

U lake, srednje teške i teške pasmine dijelimo i pasmine pataka. U laku pasminu ubraja
se indijska trkačica, dok u srednje teške ubrajamo Khaki Cambell, domaću patku i
orpington patku. U teške pasmine pripadaju pekinška patka, ruanska patka i ajlzberška
patka.

Hranidbaperadi

Zbog specifične građe i funkcije probavnog sustava peradi hranidba se razlikuje od

drugih životinja pa se kod peradi većinom koriste kvalitetna koncentrirana krmiva.
Perad probavlja ugljikohidrate gotovo preko 90%, a proteini i masti između 80 i 90%.
Rast pilića, gdje zahvaljujući velikoj efikasnosti iskorištenja hrane je vrlo intenzivno. Tako
brojleri za 1,8 do 1,9 kilograma hrane proizvedu 1 kilogram žive mase u dobi već od 35
dana. Pilići nakon 6 tjedana tova povećaju živu masu u odnosu na prvi dan života, čak 55
puta. Krmiva koja se upotrebljavaju u hranidbi peradi najzastupljenije su žitarice,
predstavljaju veliki izvor energije a prema važnosti u hranidbi peradi, redoslijed im je
slijedeći: kukuruz, pšenica, ječam, raž i zob. Kod nas najbitnija žitarica je kukuruz, koji je
energetski vrlo vrijedan, ukusan je, perad ga rado konzumira a povoljno djeluje na
pigmentaciju kože u pilića i žumanjku u jajetu. Druge žitarice poput pšenice i ječma te
zobi su manje energetske vrijednosti i probavljivosti od kukuruza. Ječam povoljno djeluje
na kvalitetu mesa. Zob se dodaje u smjese za perad u slučajevima kada želimo smanjiti
energetsku vrijednost obroka te radi sprječavanja pojave kanibalizma.
Od bjelančevinastih krmiva biljnog podrijetla najkvalitetnija je soja, zbog toga se u
hranidbi peradi vrlo često koristi sojina pogača, koja se može zamijeniti suncokretovom
pogačom ili sačmom. Može se koristiti i kukuruzni gluten, koji sadrži od 40 do 45%
sirovih bjelančevina. Krmne smjese proizvode se i stavljaju na tržište kao potpune krmne
smjese i dopunske krmne smjese.

Potpune krmne smjese su:

 Početna krmna smjesa za tov pilića I ( do 4 tjedna)

 Krmna smjesa za tov pilića u rastu II (5 – 7 tjedana)
 Završna krmna smjesa za tov pilića III ( 5 dana prije klanja, bez kokcidiostatika)
 Krmna smjesa za pomladak peradi za priplod I
 Krmna smjesa za pomladak peradi za priplod II
 Krmna smjesa za pomladak peradi za priplod III
 Krmna smjesa za konzumne nesilice
 Krmna smjesa za rasplodne nesilice I
 Krmna smjesa za rasplodne nesilice II
 Početna krmna smjesa za puriće (do 4 tjedna)
 Smjesa za puriće u rastu i tovu I (5 - 8 tjedana)
 Smjesa za puriće u rastu i tovu II (9 - 12 tjedana)
 Krmna smjesa za puriće u tovu I (13 - 16 tjedana)
 Krmna smjesa za puriće u tovu II (od 17.-tog tjedna do kraja tova)
 Krmna smjesa za uzgoj purića (od 13 tjedana do nesivosti)
 Krmna smjesa za pure nesilice
 Krmna smjesa za uzgoj i tov pačića (do 3 tjedna)
 Krmna smjesa za tov pačića (4 - 8 tjedana)
 Krmna smjesa za uzgoj pataka (4 - 20 tjedana)
 Krmna smjesa za patke nesilice

Dopunske krmne smjese:

 Dopunska krmna smjesa za uzgoj i tov pilića

 Dopunska krmna smjesa za nesilice

Hranidba nesilica za konzumna i rasplodna jaja je vrlo slična, osim što nesilice za
rasplodna jaja trebaju više vitamina i mikroelemenata. Bitan čimbenik u proizvodnji
jaja je režim hranidbe kako u uzgoju pilenki tako i u početku proizvodnje jaja. Pilenke,
kod kojih je bio izražen smanjeni apetit u uzgoju, zaostaju u razvoju tjelesne mase, a
nakon što postignu vrhunac krivulje u proizvodnji jaja, pokazuju brzi pad nesivosti za 5-
8%. Tu se vidi da nepravilna hranidba pilenki tijekom porasta utječe na kasniju
proizvodnju jaja. Zbog toga je bitan unos energije u obliku određene količine smjese koja
osigurava uzdržne potrebe, rast, kao i stvaranje određenih rezervi energije u obliku
taloženja masti. Konzumacija hrane ovisi o tjelesnoj masi, temperaturi okoliša, razini
energije te izbalansiranosti smjese kojom se hrane. Hranidba nesilica za proizvodnju
konzumnih jaja provodi se prema normativima tvrtki čije hibride koristimo, a posebna se
pažnja poklanja u prvim tjednima nesivnost, to jest, u vrijeme postizanja spolne i tjelesne
zrelosti kokica.

Hranidba tovnih pilića bazira se na tri smjese koje se razlikuju u koncentraciji hranjivih
tvari, a primjenjuje se ad libitum hranidba. Hranidba purića obavlja se putem određenih
smjesa što opet ovisi o namjeni i vrsti uzgoja. Krmne smjese za pure sadrže više
bjelančevina i određenih aminokiselina, zatim selena, biotina, kolina, kao i vitamina A, D i
E od krmnih smjesa za piliće.

Guske se u intenzivnom uzgoju, u prva četiri tjedna hrane početnom smjesom s 20 do

22% bjelančevina i to od 5 do 12-16 tjedna, a do klanja se hrane završnom smjesom s 15-
16% bjelančevina. Guske nesilice hrane se smjesom koja sadrži 15-16% bjelančevina, dok
se program proizvodnje guščje jetre provodi intenzivnim uzgojem gusaka do 12 tjedana,
a zatim se primjenjuje prisilno hranjenje u cilju izazivanja masne degeracije jetre. U
držanju pataka koristi se ekstenzivni, poluintenzivni i intenzivni uzgoj te se prema tome
prilagođava i način hranidbe. U ekstenzivnom načinu patke se drže na otvorenom i tamo
pronalaze većinu hrane. U poluintenzivnom uzgoju kombinira se držanje u nastambama i
na ispustima gdje se hrane kombinirano krmnim smjesama i zelenom masom. U
intenzivnom uzgoju patke se drže u kontoliranim uvjetima te se hrane samo krmnim
smjesama po volji.

Razmnožavanjeperadi

Sve vrste peradi razmnožavaju se pomoću jaja. Da bi se iz jajeta razvio zametak jaja
moraju biti oplođena. U peradarstvu razlikujemo proizvodnju konzumnih jaja koja nisu
oplođena i uzgoj rasplodnog jata čija su jaja oplođena.

Kokoši maksimum u proizvodnji jaja postižu u prvoj godini proizvodnje, a zatim se

nesivost smanjuje za 20-30% u drugoj godini i za 31-45% u trećoj godini. Zbog toga se u
intenzivnoj proizvodnji nesilice koriste jednu godinu. Slična je situacija i kod pura i
pataka, dok kod gusaka nesivost raste sa starosti. Guske se zbog toga u proizvodnji
koriste 3 do 5 godina. Spolna zrelost ženske peradi vezana je za nesivost, a muške uz
početak rasplodne eksploatacije, a nastupa različito s obzirom na vrstu peradi. Spolna
zrelost lakih tipova kokoši nastupa sa 4,5 do 5 mjeseci starosti, a teških tipova sa 5,5 do 6
mjeseci. Kod pura, spolna zrelost lakih tipova nastupa sa 7,5 do 8 mjeseci starosti, a
teških tipova 8 do 8,5 mjeseci. Guske spolnu zrelost postižu sa 9 do 10 mjeseci starosti, a
patke sa 5 do 6 mjeseci.

Bitni čimbenici koji utječu na kvalitetu i količinu rasplodnih jaja su: odnos mužjaka i ženki,
zdravlje jata, tretiranje protiv zaraznih bolesti, starost jata, raspored i broj gnijezda, kao i
skupljanje, skladištenje i sortiranje te dezinfekcija rasplodnih jaja.

Oplođenost jaja može se kretati od 60 do 99%. Oplođenost ovisi o vrsti peradi,

godišnjem dobu, hranidbi jata te omjeru ženskih i muških grla. U praksi nailazimo na
oplođenost jaja kokoši od 95%, pura 85%, a pataka i gusaka od 80 do 85%. Vrlo bitan je
omjer ženki i mužjaka. Tako jedan mužjak ide na 15 kokoši nesilica, 10 srednje teških
kokoši nesilica, na 10-12 pura, 3 do 5 gusaka i 5 do 7 pataka. Nasađivanje jaja može se
vršiti prirodni i umjetno.

Razvoj pilića u jajetu traje 21 dan. U pravilu se uvijek nasađuju jaja čiste ljuske pri čemu
se mora voditi računa o masi jajeta. Nasađuju se svježa jaja do 4 dana starosti jer dužim
držanjem jaja dolazi do pada uspjeha valivosti. Prirodni način nasađivanja koristi instinkt
kvocanja ženki. Raskvocana kvočka nasađuje se na određeni broj jaja i drži posebno u
prostoriji gdje joj odgovaraju mikroklimatski uvjeti i gdje se ne uznemirava. Pod kokoš
možemo nasaditi 10-15 jaja, puru 13-19, gusku 11 do 15, dok patke nerado sjede na
jajima. Najbolje na jajima sjede pure pa se tako pod njim može nasaditi i do 25 kokošijih
jaja. Za vrijeme nasada ženka dnevno ustaje s jaja 1 do 2 puta dnevno radi hranjenja i
napajanja. Nakon dvadesetprvog dana dolazi do valjenja pilića. Oni se tad izuzimaju
ispod kvočke, stavljaju u poseban prostor gdje se suše, a ljuska se odstranjuje iz gnjezda.
Ako nije došlo do izvale pilića, vrši se pregled. Ukoliko jaje nije bilo oplođeno takvo jaje
se označava kao "mućak", a ukoliko je uslijed nekakvih nepovoljnih uvjeta zametak
uginuo, takvo jaje se označava kao "ugušak". Kada su pilići osušeni ponovno se stavljaju
pod kvočku.

Svrha umjetnog nasađivanja jaja je proizvodnja jednodnevnog podmlatka uz

korištenje inkubatora. Ovo su uređaji u koje se ulažu jaja, a građeni su tako da
osiguravaju uvjete za razvoj zametka. Inkubatori se dijele u jednoslojne, višeslojne i
selekcijske. Kod jednoslojnih jaja se slažu u jednom redu, a zagrijavanje se obavlja samo s
gornje strane. Ovaj tip inkubatora karakterizira mali kapacitet, a jaja se okreću ručno. Kod
višeslojnih inkubatora jaja se slažu u više slojeva, a zagrijavanje se vrši sa svih strana.
Višeslojni inkubator se dijeli u predvalionik i valionik koji se razlikuju po uvjetima
inkubiranja. U predvalioniku se jaja inkubiraju od 1 do 18-tog dana, a 19-ti dan se
premještaju u valionik gdje borave do valjenja. Okretanje jaja vrši se automatski, a ovi
inkubatori su kapaciteta od 10 000 do 150 000 jaja. Selekcijski inkubator sastoji se od više
jednoslojnih inkubatora međusobno povezanih u jednu cjelinu i s jedinstvenim izvorom
zagrijavanja. Njihov kapacitet obično je od 10 000 – 30 000 jaja.

Proizvodnjakokoši

Proizvodnja kokoši danas se orijentira na proizvodnju jaja za konzum ili rasplod te

proizvodnju tovnih pilića.

Proizvodnja konzumnih jaja

Laki hibridi kokoši koriste se za proizvodnju konzumnih jaja koja nisu oplođena i zbog
toga se uzgaja samo ženski pomladak. Uzgoj pilenki vrši se kavezno ili na podu (duboka
stelja), a preporučava se uzgoj nesilica na način kako su držane pilenke. Selekcijske tvrtke
proizvele su visokoproduktivne lake hibride koje pronose u dobi od 18 tjedana. Za
profitabilnu i kontinuiranu proizvodnju jaja potrebno je osigurati optimalne
mikroklimatske uvjete. Temperatura u nastambi treba biti od 18 do 22 °C, a optimalna
vlažnost treba biti od 65 do 75%. Maksimalne dozvoljene vrijednosti štetnih plinova u
peradarniku su za amonijak 0,01 vol.%, sumporovodik 0,001 vol.%, i ugljični dioksid
0,35%. Ovi mikroklimatski uvjeti održavaju se većinom umjetnom ventilacijom, a brzina
strujanja zraka ne bi trebala prelaziti 0,3 m/s.

Osvjetljenje je jedan od najvažnijih čimbenika u proizvodnji jaja. Dužina svjetlosti

usklađuje se s dobi i tjelesnom masom peradi. Tako Hisex Brown nesilice u dobi od 16
tjedana imaju prosječnu masu od 1,3 kg i tad počinje svjetlosna stimulacija od 10 h, dok
pri vrhu proizvodnje teže oko 1,85 kg pri dobi od 25 tjedana i svjetlosni režim im traje od
14 do 16 h. U uzgoju pilenki koriste se tri smjese i to starter prva tri tjedna, grover I od 4
do 9 tjedna i grover II od 10-16 tjedna. Od 17-tog tjedna uvodi se smjesa za početak
nesivosti. Važno je napomenuti da se proizvode jaja bijele i smeđe ljuske što ovisi o
količini pigmenta ovoporfirina. Potrošači na našem području preferiraju jaja sa smeđom
bojom ljuske.

Proizvodnja rasplodnih jaja

Teški hibridi kokoši koriste se za proizvodnju rasplodnih jaja. Za postizanje visoke

nesivosti i oplođenosti jaja, važno je pravilno uzgajati pilenke. Pod tim pojmom
podrazumijevamo životinje u dobi od 18 do 19 tjedana. Do 20-tog tjedna života
pomladak se uzgaja odvojen po spolovima, a nakon 20-tog tjedna stvaraju se jata. Cilj
uzgoja pilenki je postići uniformnost jata i optimalne tjelesne mase prilikom ulaska u
spolnu zrelost. Tako se pilići prihvaćaju u peradarnike koji su ugrijani na temperaturu od
35°C i svakog dana se temperatura spušta za 0,2 do 0,3 °C. kada su pilići u dobi od 28
dana, temperatura u nastambi može biti 18 °C. za razvoj pilenki bitan je i svjetlosni
režim jer nepravilnosti mogu dovesti do ranijeg pronošenja jaja. Pri tome dolazi do
sitnijih jaja, nesivost je niža, mortalitet je veći i vijek iskorištenja nesilica je kraći. Za
hranjenje podmlatka koriste se dvije smjese s različitim sadržajem hranjivih tvari.
Najpoznatiji hibridi za proizvodnju rasplodnih jaja su Ross, Avian, Cobb, Arbor Acres,
Hybro i Lohmann.

Nesilice za proizvodnju jaja uzgajaju se na podu (duboka stelja ili gumeni pod). Pilenke se
već u 17-tom tjednu počinju privikavati na smjesu za nesivost, sve dok se ne postigne
proizvodnja jaja od 5%, a nakon te faze prelazi se na smjesu za nesivost. Smjesa mora
sadržavati 15-16% bjelančevina i 11,5 do 12,4 MJ/kg metaboličke energije. Osim toga
treba se paziti na aminokiselinski sastav smjese i sadržaj Ca i P. Jaja se kupe dva puta
dnevno pri čemu se klasiraju, a potrebno je osigurati jedno gnijezdo na četiri nesilice. U
proizvodnji se nesilice drže do 64 tjedna starosti, a najveću proizvodnju postižu oko 31
tjedna.

Tov pilića

Kod tova pilića najvažniji je odabir hibrida. Tov pilića prije 20 godina je trajao oko 60
dana te su pilići postizali masu od 1,4 do 1,5 kg uz konverziju hrane od 2,4 do 2,6 kg.
Danas se pilići tove u prosjeku od 35 do 42 dana gdje postižu masu od 1,8 do 2,4 kg i
imaju konverziju od 1,6 do 1,7 kg. Također može se primjenjivati i produženi tov iako se
on izbjegava zbog većeg nakupljanja potkože masti. Temeljni princip kojeg se treba
držati u uzgoju pilića je "sve unutra-sve van". Nakon svakog turnusa obavezan je odmor
objekta u trajanju od 14 dana te se u tom razdoblju objekt čisti, pere i dezinficira. Tek
pristigli pilići smještaju se u ograđene prostore ispod umjetne kvočke (toplinsko tijelo).
Ograde su od različitih materijala visine od 55 do 60 cm. Zaštitna ograda proširuje se s
rastom pilića. U početku tova postavlja se i stelja debljine 3 do 5 cm, a većinom se koristi
strugotina drveta, piljevina ili slama. Nakon prvih 14 dana pilići bi trebali utrostručiti svoju
masu. U nastambi pilića potrebno je podesiti mikroklimu. Maksimalni kapacitet ventilacije
je od 3,2 do 3,6 m3 zraka po satu/kg žive mase. Sastav zraka i količina plinova bi trebale
biti za O2 16%, N maksimalno 85%, NH3 0,002%, CO2 maksimalno 0,25%, CO 0,004%,
H2S 0,0005%, a relativna vlaga 50 do 70%. Pilići dolaze u objekt i smještaju se ispod
umjetne kvočke gdje temperatura mora biti 32°C, a zatim se svaki slijedeći tjedan
temperatura spušta za 2°C. Važno je osvjetljenje objekta koje može biti prirodno ili
umjetno, a jačina osvjetljenja do 21. dana bi trebala biti 3,5 W/m2, a nakon toga 1,5 W. U
tovu pilići se hrane ad libitum, a koriste se tri gotove smjese s različitim hranjivim
sastavom. To su starter od 1. do 10. dana tova sa 22 do 24% bjelančevina, finišer 1 od 11.
do 22. dana tova sa 21 do 23% bjelančevina i finišer 2 koji se koristi do kraja tova sa 19
do 21% bjelančevina. Sve tvrtke za proizvodnju tovnih hibrida savjetuje odvojeni tov po
spolovima, zbog razlika u performansama tijekom tova.

Proizvodnjapura

Pure se danas koriste za proizvodnju mesa. Uzgoj pura počinje uzgojem rasplodnog
podmladka koji se uzgajaju do 28. tjedna. U početku se drže odvojeno po spolovima, a
nakon 28. tjedna formiraju se jata. Nakon formiranja jata počinje proizvodnja jaja koja
počinje od 32 do 33 tjedna, a po nesilice se može proizvesti od 80 do 100 jaja.
Oplođenost purećih jaja iznosi od 85 do 90%, a valivost od 75 do 80%. Tako se po nesilici
dobije od 60 do 75 jednodnevnih purića. Industrijski tov pura zahtjeva držanje pasmina ili
hibrida koji se odlikuju brzim prirastom, dobrim iskorištenjem hrane i odličnom
kvalitetom mesa. laki tip pura tovi se 12 do 14 tjedana za koje vrijeme postigne masu od
4 do 4,5 kg. Kod srednje teškog tipa pure se tove 12 do 14 tjedana, a purani 16 do 18
tjedana. Na kraju tova pure imaju 4 do 4,5 kg žive mase, a purani 7 do 9 kg. Ženke teškog
tipa tove se 16 do 20 tjedana, pri čemu postižu masu od 7 do 8 kg, a mužjaci se tove 18
do 24 kg, odnosno do žive mase od 12 do 14 kg. Purići u tovu hrane se kompletnim
krmnim smjesama: početna, smjesa za rast, završna 1 i završnom 2. Uvjeti u nastambi
trebaju biti optimalni. Temperatura prvi tjedan pod umjetnom kvočkom treba biti 35 do
38°C, da bi se svaki tjedan postepeno smanjivala. Tako se temperatura šestog tjedna
smanjuje na 20 do 22°C i drži do kraja tova. Optimalna vlažnost je od 65 do 75%,
izmjena zraka 3,5 do 4 m3 zraka/h/kg žive mase.

Proizvodnjagusaka

Guske se uzgajaju radi proizvodnje mesa, jetre i perja. Moguće je tako organizirati
proizvodnju u tri pravca, a to su tov mladih gusaka (brojlera), uzgoj odraslih gusaka i
proizvodnja perja i tov odraslih gusaka i tov za jetru. Tov guščića (brojlera) može biti
ekstenzivni, poluintenzivni i intenzivni. U ekstenzivnom načinu koristi se zelena krma i
pašnjaci kao hrana ljeti, a zimi su guščići dotovljeni kukuruznim zrnom. Poluintenzivni tov
je tov u objektima s ispustom. Hranidba se bazira na gotovim krmnim smjesama, te za
vrijeme tova guščići postižu masu od 4 do 5 kg. Kolju se s 10 do 12 tjedana starosti.
Proizvodnja guščje jetre u nas nije razvijena, iako je guščja jetre vrlo popularna na
svjetskom tržištu. Guske se uzgajaju pet do šest mjeseci, kad postignu masu od 4,5 kg i
mogu dobro podnijeti prinudnu i obilnu hranidbu. Odabrana grla se drže u zatvorenim
prostorima i prebacivaju u pašnjačke na intenzivnu hranidbu. U tovu gusaka za jetru, grla
prolaze kroz tri perioda. Tijekom prvog razdoblja dobivaju više voluminoze i kukuruza,
poslije toga guske se počinju kljukati kukuruzom pomoću specifičnog aparata. U početku
se kljukaju tri puta na dan, a kasnije i četiri puta. Trajanje tova ovisi o dobi i masi gusaka
ali u prosjeku traje oko mjesec dana. Težina guščje jetre na kraju tova može iznositi od
500 do 1500 g. U proizvodnji perja prvo čupanje gusaka se obavlja u dobi od 8 – 10
tjedana. Nakon prvog čupanja, sljedeća čupanja perja u godini su moguća 2 do 3 puta s
intervalima od 6 do 7 tjedana. Čupanje perja obavlja se na kraju nesivosti i u vrijeme
mitarenja.

Proizvodnjapataka

Patke se uglavnom proizvode radi mesa te nešto manje za proizvodnju konzumnih

jaja. Brojlerski tov pačića traje od prvog do 49.-tog dana, a može se odvijati na podu ili
u kavezima. Pačići se prva tri tjedna drže pod umjetnom kvočkom gdje se može smjestiti
do 500 pačića. U početku zahtjevaju temperaturu od 32 do 35°C, a nakon tri tjedna pa do
kraja tova temperatura mora biti od 16 do 18°C. relativna vlaga u objektu treba biti od 65
do 75%, a strujanje zraka od 4 do 5 m3/h/kg žive mase. Pačići se od 1 do 14-tog dana
hrane starterom, od 15 do 28 dana grover smjesom, a od 29-tog do kraja tova finišerom.
Završne mase u tovu pačića kreću se od 3 do 3,5 kg. Osim mesa patke se mogu koristiti i
za dobivanje pačje jetre. Kao i kod gusaka i ovdje se provodi prisilna hranidba ili
kljukanje. Na kraju tova patke su težine od 4,8 do 5,2 kg, a masa jetre kreće se od 400 do
600 g.