Petar Kočić: Vukov gaj (kratak sadržaj)

Nekad pred Petrovdan banuše ljudi pred kuću Stanka Bosančića. Jedan je bio u bijelom odijelu
sa crvenim prugama; nosio metar i čiviju. Drugi je bio u šumarskom odijelu, nosio pušku
dvocijevku. Stanko je bio sam od muških glava sa 1 ženom i starim Vukom. Vuk je bio satr i
iznemogao. Šumar priča sa Stankom, a stranac samo gleda u šumu što se protezala iz kuće.
Šumar reče Stanku da je Vukov gaj spahija prodao tom strancu što je sa njim. Stanko govori
da gaj niji spahijin nego Vukov i to svi znaju. Glas da će kauri sjeći Vukov gaj brzo se raznese
po svemu Zmijanju, i sav se kraj uznemiri, a najviše iznemogli Vuk. O Vukovom rođenju
ispredale su se priče. Pričalo se da je nađen u šumi, pošto ga je majka izgubila prilikom
seljakanja u zbjegove za vrijeme neke pašine bune, te da su ga kasnije našli čobani i othranili i
nadjeli mu ime Vuk. Još kao dijete Vuk se najmio kod Bosančića i radio za pare i opanke, ali
kasnije su ga počeli smatrati ukućaninom. Vuk je bio tih, smiren, ni sa kim se nije svađao,
svema svakome i svačemu bio je ravnodušan; uglavnom je ćutao ili svirao u ćurlik; u crkvu je
išao 1 godišnje na pričešće, tako i u čaršiju samo u proljeće kad su se ovce spuštale na janjilo
u Lijevče sa Zmijanja. Godinama je sređivao gaj i od zakržljale šikare, stvorio je veliku šumu
bukava i javora. Njaviše je pričao u gaju, tu se nekako otvarala njegova duša; on je tepao
drveću. Jednom se bio posvađao sa Stankom i htio otići, ali mu se tada učinilo da je gaj tužan
i tad je zaplakao i vratio se opet u selo. Svake godine na Đurđevdan skupljali su se ljudi na
zbog kod Dobre Vode u Vukovom gaju i tad bi sav gaj mirisao suvim bosiljem i planinskim
pjesmama. Vuk je dozvoljavao da se posiječe koje drvo u gaju kad bi nekom trebalo, ali su ga
za to morali pitati. On bi skoro uvijek dozvoljavao; i čim bi neko posjekao stablo, on bi odmah
tu podgajivao mladice. On i svi Zmijanjci bili u vezani za taj gaj. Kad su bile gladne godine,
tad bi Vukov gaj i crijemuša po njemu spasavali ljude od gladi.
Stranci su isti dan tražili radnike, ali na Zmijanju ne nađoše nijednog čovjeka. Stari
Čočorika sazva Zmijanje na skup. I Vuk je bio na skupu, iako je bio slab. Vuk se rasplače i
moli ljude da ne dozvole sječu gaja. Čočorika govori kako sinoć nije mogao spavati, i kako se
oko ponoći njemu učinilo da se nebesa otvoriše i nad Visokom Gredom ukaza ženska prilika
sa barjakom. I drugi potvrdiše da su vidjeli tu noć neku „crljen“ iznad Visoke Grede. Svi se
zavjeriše da će čuvati Vukov gaj i opremiše Vuka i Čočoriku sa nekoliko ljudi da idu na sud.
Poslije 3 dana vratio se Čočorika bez uspjeha. Svuda su mu rekli da je Vukov gaj upisan na
spahiju, tako da ga ovaj mogao prodati kome hoće. Čak je Čočorika nudio spahiji da mu plate
Zmijanjci Vukov gaj, ali ovaj nije htio jer je već bio potpisao ugovor sa strancem. Jednog dana
krenuli stranjski radnici sa žandarskim patrolama ka Vukovom gaju. Cijelo Zmijanje se
uznemiri i svi pohrliše u Vukov gaj. I Vuk kao da dobi snagu, diže se i on krenu. Svi su slutili
da se nešto strašno približava. Zmijanjci počeše uzvikivati da radnici vrate. Ali žandarmi
navališe da razgone narod. Puške, pucnji, vika, graja. Ima i ranjenih. Vuk samo ide napred i
uzvikuje: „Ne dajte, braćo!“ Vuk i Čočorika padoše obliveni krvlju. Svijet se razbježa.
Poginule pokopaše, a Vukov gaj počeše sjeći. „Nemilosna tuđinska ruka isiječe i sasiječe sve i
odnese u daleku zemlju, a ojađeno Zmijanje obavi se u tugu i žalost golemu.“