i proklet da je čas ljubavi nagle posle kog te milicajci kao zvere uginulo odnose iz gradskog blata kroz užasne svetske magle Milicajci umnoj patnji nestasali sve brđani kršni orni da pretuku nas koji smo niz ulice popadali i sve koji sustanuli ko psa srce svoje vuku Pa me bace u podrume kao vreću repe hmelja škljocne brava kao iza džeparoša ludog brata pa u duši zleduha se javne želja nikad da se ne otvore teška vrata Glava puna dimničara polenovog praha slave na pesnicu uvežbanu pade klonu sa usana po betonu popadaše ljubičice plave svi trepeti u tom trenu utihnuše sve potonu Pred sudiju izvode te dan kad svane pred sudiju izbrijanog uhranjenog okupanog druga budi čovek na svlači se na pokazuj rane u tom nedostojnom času budi bašta u mostaru budi svetlost juga Budi višnja kad procveta budi šuma posle kiše i puževi rogove kad puste nežne budi krčag vrućeg mleka pa da dečja zamiriše soba budi ptica što doleće iz daklele zemlje snežne sve budi pre groba Ne ljuti se na sudiju i presudu smešnu ti si vatra na poljani koju deca lože pa zaboga ljubio si jednu lepu ženu neutešnu i sad možeš ako treba i bez svoje kože Ne ljuti se na sudiju i presudu smešnu imao si lakih krila pune štale pa zaboga ljubio si jednu stvarno lepu ženu grešnu i sad moraš niz potoke niz orlove niz kristale.