lOMoARcPSD|3822288

Jean Jacques Rousseau Društveni ugovor

Socijalna Filozofija (Sveučilište u Zagrebu)

StuDocu is not sponsored or endorsed by any college or university

Downloaded by Neva Nevi?ica (neva.lazic96@gmail.com)
 lOMoARcPSD|3822288

Jean Jacques Rousseau: Društveni ugovor

PRVA KNJIGA

- želim istražiti da li u civiliziranom poretku može postojati neko pravilo zakonitog i sigurnog upravljanja ako se
uzmu ljudi onakvi kakvi su i zakoni takvi kakvi mogu biti
- u ovom istraživanju nastojat ću uvijek povezati ono što pravo dopušta s onim što interes nalaže, kako pravda
i korist nikada ne bi bile razdvojene

I POGLAVLJE

PREDMET OVE PRVE KNJIGE

- čovjek se rađa slobodan, a posvuda je u okovima

- kada bih se obazirao na silu i učinak što iz nje proizlazi, rekao bih: „Dok je jedan narod primoran da se
pokorava i pokorava se, dobro čini. Čim može stresti jaram strese ga, čini još bolje. Jer, nanovo stječući
slobodu s istim pravom s kojim mu je oduzeta, on ima osnova da je ponovo zadobije, ili je nije ni imao pa mu
se nije mogla oduzeti.“
- ali društveni poredak je sveto pravo koje je osnova svim drugima
- međutim, to pravo ne proizlazi iz prirode, ono, dakle, zasnovano na konvencijama

II POGLAVLJE

O PRVIM DRUŠTVIMA

- najstarije od svih društava, i jedino prirodno, jest porodično, jer ne ostaju li djeca vezana uz oca dotle dok im
je on potreban da bi se održala
- čim ta potreba prestane, prirodna veza se raskida
- djeca, oslobođena poslušnosti koju su dugovala ocu, i otac, oslobođen brige koju je dugovao djeci, stječu
posve ravnopravno nezavisnost
- ako nastave živjeti zajedno, to više nije prirodno, već dobrovoljno, i sama se porodica onda održava
sporazumom
- ta opća sloboda je posljedica čovjekove prirode
- prvi mu je zakon da bdije nad vlastitim održanjem, prve su mu skrbi one koje duguje samome sebi, i čim je
on u razumnoj dobi, pa sam može prosuditi koja su mu sredstva potreba za održanje, postaje time i vlastiti
gospodar
- porodica je, dakle, ako hoćemo, prvi model političkih društava
- vođa je na sliku oca, narod na priliku djece
- i svi, budući da su rođeni jednaki i slobodni, otuđuju slobodu samo zbog vlastite koristi
- sva razlika je u tome što u porodici ljubav oca prema djeci naplaćuje napore kojima se on oko njih trudi, a u
državi užitak u zapovijedanju nadomješta ljubav koju vođa nema za svoje narode
- Aristotel je također prije svih njih rekao da se ljudi ne rađaju po prirodi jednaki, već se jedni rađaju da budu
robovi, a drugi da gospodare
- Aristotel je imao pravo, ali on je uzeo posljedicu za uzrok
- ništa nije sigurnije nego da se svaki čovjek rođen u ropstvu rađa da bude rob
- ako, dakle, ima robova po prirodi, to je zato što je bilo robova protiv prirode
- sila je stvorila prve robove, njihov kukavičluk ih je u tom održao

III POGLAVLJE

O PRAVU JAČEGA

- najjači nije toliko jak da bi zauvijek mogao postati gospodar ne pretvori li svoju snagu u pravo, a poslušnost u
dužnost
- sila je fizička moć, ne vidim kakva moralnost može proizlaziti iz njezinih učinaka
Downloaded by Neva Nevi?ica (neva.lazic96@gmail.com)
 lOMoARcPSD|3822288

- ustuknuti pred silom je čin nužnosti, a ne volje, to je nadasve čin razboritosti

- ali kakvo je to pravo koje nestaje kad prestane sila?
- ako treba slušati po sili, nema potrebe da slušamo po dužnosti
- i ako nismo prisiljeni pokoravati se, na to više nismo ni obavezni
- vidimo, dakle, da riječ pravo ništa ne dodaje sili, on ovdje baš ništa ne znači
- svaka vlast dolazi od boga, priznajem, ali i svaka bolest dolazi od njega
- je li stoga zabranjeno pozivati liječnika?
- priznajmo dakle, da sila ne stvara pravo i da samo obavezni pokoriti se samo zakonitim vlastima

IV POGLAVLJE

O ROPSTVU

- kako nijedan čovjek nema prirodne vlasti nad svojim bližnjim i kako sila ne stvara nikakvo pravo, kao osnova
svake zakonite vlasti među ljudima ostaju, dakle, konvencije
- otuđiti znači darovati ili prodati
- ali čovjek, koji dolazi u ropstvo drugome ne daruje se, on se prodaje, barem da bi se održao
- ali, zašto se ona prodaje narod?
- podanici, dakle, daruju svoju osobnost uz uvjet da im uzmu i njihovo imanje?
- ne vidim onda što ima ostaje za održanje
- kažu da despot svojim podanicima osigurava građansku sigurnost
- ali što dobivaju time ako ih ratovi na koje ih njegovo častoljublje nagoni opustoše više nego što bi sami u
svojim rasprama?
- reći da se jedan čovjek daruje besplatno znači reći apsurdnu i nepojmljivu stvar
- takav čin je nezakonit i ništavan samo zbog toga što onaj koji to čini nije pri zdravoj pameti
- reći isto o čitavom narodu znači pretpostaviti da je taj narod lud
- ludost ne stvara pravo
- kada bi se netko i sam mogao otuđiti, on ne može otuđiti svoju djecu
- ona se rađaju kao ljudi i slobodni, njihova sloboda im pripada i nitko njome ne može raspolagati osim njih
- prije nego što su slobodna da sama rasuđuju, otac može, u njihovo ime, uglaviti uvjete za njihovo
održavanje, za njihovu dobrobit, ali ne i darovati ih neopozivo i bezuvjetno, jer takav dar je protivan ciljevima
prirode i premašuje prava očinstva
- odreći se svoje slobode znači odreći se svojstva čovjeka, prava čovječnosti, čak i svojih dužnosti
- nema takve naknade zbog koje bi se netko svega toga odrekao
- takvo odricanje nespojivo je s čovjekovom prirodom, i moralnije je oduzeti svaku moralnost svojim
djelanjima nego oduzeti svu slobodu svojoj volji
- konačno, bezvrijedan je i proturječan sporazum kojim se s jedne strane uglavljuje potpuna vlast, a s druge
bezgraničan posluh
- jer kakvo bi pravo moj rob imao protiv mene kada sve što on ima pripada meni i kada je i njegovo pravo
moje, pa je to moje pravo protiv mene riječ što nema nikakva smisla?
- Grotius i drugi izvlače iz rata drugi izvor tobožnjeg prava robovanja
- pobjednik bi, po njima, imao pravo da ubije pobijeđenoga, ali ovaj može otkupiti život gubitkom slobode
- sporazum bi bio utoliko zakonitiji što obojici donosi koristi
- ali jasno je da to tobožnje pravo ubijanja poraženih ne proizlazi ni na koji način iz ratnog stanja
- ljudi nisu po prirodi neprijatelji, već i zbog toga što, zato što žive u iskonskoj nezavisnosti, nemaju među
sobom dovoljno trajnih odnosa da bi uspostavili ni stanje mira ni stanje rata
- samo odnos među stvarima, a ne među ljudima, stvara rat i, budući da ratno stanje ne može stvarati
jednostavne osobne odnose, već samo stvarne, privatni rat ili rat čovjeka s čovjekom ne može postojati ni u
prirodnom stanju, gdje nema trajnog vlasništva, ni u društvenom, gdje je sve pod vlašću zakona
- rat nije, dakle, odnos čovjeka i čovjeka, već odnos države i države, u kojem su pojedinci neprijatelji samo
slučajno, i to ne kao ljudi, pa čak ni ako građani, već kao vojnici, ne kao pripadnici domovine, nego kao
njezini branitelji

Downloaded by Neva Nevi?ica (neva.lazic96@gmail.com)

 lOMoARcPSD|3822288

- konačno, svaka država može za neprijatelje imati samo druge države, a ne ljude, s obzirom na to da se
između različitih priroda ne može utvrditi nikakav istinski odnos
- objave rata manje su upozorenja vlastima, više njihovim podanicima
- tko god krade, ubija ili zatvara podanike neke zemlje bez objave rata vladaru, nije neprijatelj, već razbojnik
- čak i u jeku rata pravični vladar u neprijateljskoj zemlji s pravom pljačka sve što je javno dobro, ali poštuje
osobu i imanje pojedinca
- ako se rat završi uništenjem neprijateljske države, branitelji se mogu ubijati dok su naoružani
- ali čim oni polože oružje, predaju se, čime prestaju biti neprijatelji ili neprijateljevo oruđe, oni ponovo
postaju sasvim obični ljudi i ne postoji više pravo na njihov život
- za pravo osvajanje nema nikakve osnove do zakona jačega
- ako rat ne daje pobjedniku pravo da pokolje poražene narode, na tom se nepostojećem pravu ne može
zasnovati ni pravo da ih podjarmi
- imamo pravo ubiti neprijatelja samo kada ga ne možemo učiniti robom, dakle pravo da ga učinimo robom ne
proizlazi iz prava da ga ubijemo
- nepravedna je razmjena od njega onda tražiti da cijenom slobode otkupi svoj život, na koji nemamo nikakva
prava
- namjesto da ih ubije beskorisno, on ih ubija iskorištavajući ih
- riječi 'ropstvo' i 'pravo' proturječne su, one se uzajamno isključuju
- bilo između čovjeka i čovjeka, ili između čovjeka i naroda, ova izreka bit će uvijek jednako besmislena:
„Sklapam s tobom sporazum koji je sav tebi na teret, a meni na probitak, i pridržavat ću se njega, dok se
meni sviđa, a i ti ćeš se njega pridržavati dok se meni sviđa.“

V POGLAVLJE

TREBA UVIJEK DOĆI DO PRVOG SPORAZUMA

- uvijek će biti velike razlike između podjarmljivanja mnoštva i upravljanja društvom

- prije nego što ispitamo čin kojim neki narod bira kralja, trebalo bi dobro ispitati čin po kojem je narod narod
- budući da taj čin nužno prethodi drugome, on je prava osnova društva
- zakon o većini glasova sam po sebi znači da postoji sporazum i pretpostavlja, barem jedanput, jednoglasnost

VI POGLAVLJE
O DRUŠTVENOM SPORAZUMU

- zapreke koje su škodile održavanju ljudi i prirodnom stanju postale su za njih nepremostive svojim
odolijevanjem nad snagama kojima se svaki pojedinac mogao koristiti da bi se održao u tom stanju
- tako se to prvotno stanje više nije moglo održati, i ljudski rod bio bi propao da nije promijenio svoj način
života
- ljudi nisu mogli smoći nove snage, već samo ujediniti i usmjeriti postojeće, oni nisu imali drugog izlaza da se
održe nego da okupljanjem stvore skup snaga koje bi mogle prevladati opiranje i da ih pokrenu samo jednim
porivom, složno ih čineći djelotvornim
- valjalo je „Pronaći takav oblik udruživanja što brani i zaštićuje svim zajedničkim snagama osobu i imanje
svakog udruženog, i u kojem se svatko, ujedinjavajući se sa svima, pokorava ipak samo sebi i ostaje isto tako
slobodan kao i prije.“
- to je osnovni problem koji rješava društveni ugovor
- odredbe društvenog ugovora se sve svode na jednu, tj. na potpuno otuđenje svakog člana društva sa svim
svojim pravima u cjelokupnu zajednicu
- jer ako svatko daje sebe čitavog, tek onda su uvjeti jednaki za sve, a budući da su uvjeti jednaki za sve, nitko
nema interesa da ih drugima učini tegobnijima
- konačno, svatko tko se daje svima, ne daje se nikome
- „Svatko od nas ujedinjuje svoju osobnost i svu svoju moć pod vrhovnom upravom opće volje, i primamo u
društvo svakog člana kao neodvojivi dio cjeline.“

Downloaded by Neva Nevi?ica (neva.lazic96@gmail.com)

 lOMoARcPSD|3822288

- umjesto zasebne osobnosti svakog ugovarača, taj čin udruživanja stvara moralno i kolektivno tijelo,
sastavljeno od toliko članova koliko skupština ima glasova, koje istim činom stječe svoje jedinstvo, svoje
zajedničko ja, svoj život i volju
- ta javna osoba, koje je tako stvorena iz saveza svih ostalih, nekada se zvala grad, a sada se zove republika ili
političko tijelo, koje njezini članovi zovu država kada je pasivna, suveren kada je aktivna, vlast uspoređujući
je sa sličnima
- što se tiče udruženih, oni se zajednički zovu narod, pojedinačno kao sudionici vrhovne vlasti građani, a
podanici kada su podređeni državnim zakonima

VII POGLAVLJE
O SUVERENU
- iz formule društvenog ugovora vidimo da čin udruživanja sadrži uzajamnu obavezu javnosti s pojedincima i
da se svatko, ugovarajući tako reći sa samim sobom, obavezuje u dvostrukom odnosu, tj. kao član suverena
prema pojedincima i kao član države prema suverenu
- protivno je prirodi političkog tijela da suveren sebi nametne zakon koji ne bi mogao prekršiti
- on je u položaju pojedinca koji ugovara sa samim sobom
- odatle vidimo da nema niti može biti ikakve vrste temeljnog zakona obaveznog za tijelo naroda, pa čak ni
društveni ugovor
- ipak, u pogledu inozemstva, ono postaje jednostavno biće, pojedinac
- budući da političko tijelo ili suveren postoje samo po svetosti ugovora, oni se nikada ne mogu obavezati, čak
ni prema drugima, ičim što ukida taj prvotni čin, kao otuđiti jedan dio samoga sebe ili se podvrći drugom
suverenu
- povrijediti čin po kojem se postoji znači poništiti ga, a ništa stvara samo ništa
- budući da je suveren stvoren samo od pojedinaca koji ga sačinjavaju, on nema i ne može imati interesa
suprotnog njihovu
- vrhovna vlast nema potrebe da jamči svojim podanicima, jer je nemoguće da bi tijelo htjelo nauditi svim
svojim članovima, a vidjet ćemo dalje da ono ne može naškoditi ni nikome posebno
- suveren je po onome što sam jest uvijek ono što mora biti
- svaki pojedinac kao čovjek može imati posebnu volju, suprotnu ili različitu od opće volje koja ima kao
građanin
- da taj društveni sporazum ne bi postao bezvrijedna formula, on u sebi prešutno sadrži obavezu, koja sama
može dati snagu drugima, da će svakoga tko se odbije pokoriti općoj volji na to prisiliti čitavo tijelo, što znači
samo to da ćemo ga prisiliti da bude slobodan
- jer to je uvjet koji svakoga građanina, dajući ga domovini, štiti od svake osobne ovisnosti, koji čini umješnim i
pokreće rad političkog stroja i koji sam čini zakonitim građanske obaveze koje bi bez toga bila apsurdne,
tiranske i podložne najvećim zloupotrebama

VIII POGLAVLJE
O DRUŠTVENOM STANJU

- prijelaz od prirodnog stanja u društveno stvorio je u čovjeku vrlo značajnu promjenu, zamjenjujući u njegovu
ponašanju instinkt s pravednošću i pridajući njegovim djelanjima moralnost koja ime je prije nedostajala
- čovjek je prirodnim ugovorom izgubio prirodnu slobodu i neograničeno pravo na sve što ga mami i što može
očekivati, a dobio je građansku slobodu i vlasništvo nad svim što posjeduje
- treba dobro razlikovati prirodnu slobodu, što je omeđena samo snagama pojedinca, od građanske slobode,
koja je ograničena općom voljom, te posjedovanje, što se postiže samo silom ili pravom prvog posjednika, od
vlasništva, koje se može zasnovati samo na pozitivnom naslovu
- kao dobitak građanskog stanja mogli bismo dodati moralu slobodu koja je čovjeka učinila svojim istinskim
gospodarom
- jer poriv prohtjeva je ropstvo, a posluh zakonu koji smo sebi propisali jest sloboda

Downloaded by Neva Nevi?ica (neva.lazic96@gmail.com)

 lOMoARcPSD|3822288

IX POGLAVLJE
O STVARNOM VLASNIŠTVU

- država je gospodar svih dobara svojih članova prema društvenom ugovoru koji, u tom stanju, služi kao
osnova svim pravima, ali u pogledu drugih vlasti ona ima samo pravo prvog posjednika, koje je stekla od
pojedinaca
- pravo prvog posjednika, premda je stvarnije od prava jačega, postaje istinsko pravo tek poslije uspostavljanja
prava vlasništva
- svaki čovjek ima prirodno pravo na sve što mu je potrebno, ali pozitivni čin koji ga čini vlasnikom nekog
dobra isključuje ga od svega ostalog
- budući da se njegov dio zna, on se na njega treba ograničiti i nema više nikakva prava na zajedništvo
- u pravu prvog posjednika manje se poštuje ono što pripada drugome nego ono što tebi samom ne pripada
- da bi se općenito bilo kome priznalo pravo prvog posjednika, potrebni su ovi uvjeti: prvo, da to zemljište još
nitko nije naselio; drugo, da ga posjedujemo samo u količini koja nam je potrebna za održanje i, treće, da ga
ne uzmemo u posjed bezvrijednom ceremonijom, već radom i obrađivanjem, jedinim znakom vlasništva
koje, u pomanjkanju pravnih naslova, drugi moraju poštovati
- budući da se posjednici smatraju depozitarima javnog dobra, a njihova prava poštuju svi članovi države i
čuvaju ih svim snagama od tuđinca, oni su tako reći, cesijom probitačnom javnosti, a još više njima samima,
dobili sve ono što su dali, što je paradoks koji se lako objašnjava razlikovanjem prava koja suveren i vlasnik
imaju na istim osnovama

DRUGA KNJIGA
I POGLAVLJE
SUVERENOST JE NEOTUĐIVA

- prva i najvažnija posljedica prije utvrđenih načela jest da opća volja može sama upravljati snage države
prema cilju zbog kojeg je ustanovljena, a to je opće dobro, jer, ako je suprotstavljanje pojedinačnih interesa
učinilo potrebnim ustanovljavanje društava, tek ih je suglasnost tih istih interesa učinila mogućim
- ako nema nijedne točke u kojoj se svi interesi slažu, nikakvo društvo ne može postojati
- a društvo se mora ravnati samo tim zajedničkim interesom
- suverenost se, zato što je ona samo izvršavanje opće volje, nikada ne može otuđiti i suveren, koji nije ništa
drugo do kolektivno biće, može biti predstavljen samo samim sobom
- vlast se može dobro prenositi, ali ne i volja
- suveren može s pravom reći: „Ja hoću sada ono što hoće ovaj čovjek ili barem ono što on kaže da hoće“, ali
on ne može reći: „Ono što ovaj čovjek hoće sutra i ja ću također htjeti“, jer je apsurdno da se volji stavljaju
okovi za budućnost i jer nikakvoj volji ne priliči da se slaže s ičim što se protivi dobrobiti bića koje izražava tu
volju.
- ako narod lakoumno obeća poslušnost, on se tim činom raspada, gubi svojstvo naroda
- u trenutku kada dobije gospodara, ne postoji više suveren i, prema tome, političko tijelo biva uništeno
- ne može se reći da se naredbe vođa ne bi mogle smatrati općom voljom ako suveren, slobodan da im se
suprotstavi, to ne čini
- u takvu slučaja opća šutnja morala bi se predmnijevati kao pristanak naroda

II POGLAVLJE
SUVERENOST JE NEDJELJIVA
- iz istog razloga iz kojeg je suverenost neotuđiva, ona je i nedjeljiva
- jer volja je ili opća ili to nije, ona je volja cijelog naroda ili samo jednog dijela
- u prvom slučaju, ta izjavljena volja je čin suverenosti i stvara zakon
- u drugom slučaju ona je samo pojedinačna volja ili čin magistrature, ona je u najboljem slučaju preokret

Downloaded by Neva Nevi?ica (neva.lazic96@gmail.com)

 lOMoARcPSD|3822288

- naći ćemo da se varamo svaki put kada vjerujemo da vidimo da je suverenost podijeljena, da su prava što se
smatraju dijelovima te suverenosti sva njoj podređena i da pretpostavljaju uvijek vrhovnu volju čija su ta
prava samo izvršenje

III POGLAVLJE
MOŽE LI OPĆA VOLJA POGRIJEŠITI

- iz ovoga što je prethodilo proizlazi da je opća volja uvijek ispravna i da uvijek teži javnoj koristi, ali ne
proizlazi da su odluke naroda uvijek podjednako pravične
- mi uvijek želimo sebi dobro, ali ga uvijek ne vidimo
- narod se nikada ne može potkupiti, ali se često vara, i samo onda se čini da on želi samo što je zlo
- često ima dosta razlike između volje svih i opće volje
- opća volja pazi samo na zajednički interes, a volja svih pazi samo na privatno interes i samo je zbroj zasebnih
volja
- da bi se opća volja dobro očitovala, važno je da u državi nema zasebnog društva i da svaki građanin daje svoj
glas po vlastitoj volji
- ako ima zasebnih društava, treba ih umnažati da bi se spriječila nejednakost
- te mjere opreza jedino mogu pomoći da opća volja bude uvijek jasna i da se narod ne prevari

IV POGLAVLJE
O GRANICAMA SUVERENE VLASTI
- društveni sporazum daje političkom tijelu apsolutnu vlast nad svim njegovim članovima
- a to je ona vlast što se, upravljana općom voljom, zove suverenost
- važno je razlikovati zasebna prava građana i suverena te dužnosti koje prvi moraju ispunjavati u svojstvu
podanika od prirodnih prava koja oni moraju uživati kao ljudi
- sve službe koje građanin može dati državi dužan joj ih je dati čim ih suveren zatraži
- ali, sa svoje strane, suveren ne može teretiti podanike nikakvim obavezama nekorisnim društvu
- on ih čak ne može ni tražiti, jer po zakonu razuma ništa se ne izvršava bez razloga, kao ni po prirodnom
zakonu
- obaveze što nas vežu u društveno tijelo obavezne su zato jer su uzajamne, a njihova je priroda takva da,
ispunjavajući ih, ne možemo raditi za drugoga a da istodobno ne radimo za sebe
- opća volja, ako zaista hoće biti to, mora u svom cilju biti isto što i u svojoj biti, ona mora proizlaziti iz svih
tako da bi se primjenjivala na sve, i ona gubi svoju prirodnu ispravnost ako teži nekom pojedinačnom il
određenom cilju
- kao što pojedinačna volja ne može predstavljati opću volju, opća volja sa svoje strane mijenja narav ako ima
neki posebni cilj, i ne može, kao opća, presuditi ni nekom čovjeku ni o nekoj činjenici
- što je onda zapravo čin suverenosti?
- to nije pogodba nadređenog s podložnim, već pogodba cjelina sa svakim svojim članom
- to je zakoniti sporazum, jer kao osnovu ima društveni ugovor, jednakopravan, jer je zajednički za sve,
koristan, jer ne može imati drugi cilj do opće dobro, i čvrst, jer su mu jamac snaga javnosti i vrhovna vlast
- dok su podanici podložni samo takvim sporazumima, oni se ne pokoravaju nikome, već samo vlastitoj volji
- iz toga se vidi da suverena vlast, premda potpuno apsolutna, posvećena, nepovrediva, ne premašuje niti
može premašiti granice općih sporazuma
- istina je, svi se kad zatreba moraju boriti za domovinu, ali isto tako nitko se više ne mora boriti za sebe

V POGLAVLJE
O PRAVU NA ŽIVOT I SMRT
- svaki čovjek ima pravo izložiti vlastiti život pogibelji da bi ga očuvao
- društveni sporazum ima kao cilj održanje ugovaratelja

Downloaded by Neva Nevi?ica (neva.lazic96@gmail.com)

 lOMoARcPSD|3822288

- tko želi ostvariti cilj, more predvidjeti i sredstva, a ta sredstva su neodvojiva od nekih rizika, čak i od nekih
gubitaka
- tko hoće očuvati svoj život po cijenu drugih, mora ga isto tako, kada je potrebno, dati za njih
- smrtna kazna dosuđuje se zbog toga da ne bismo postali žrtvom ubojice koji pristaje na smrt ako to postane
- u tom sporazumu ne raspolažemo vlastitim životom, već mislimo na to kako da ga zaštitimo, pa se ne može
pretpostaviti da netko od ugovaratelja unaprijed kani dati objesiti
- svaki zločinac, napadajući pravo društva, postaje svojim zločinima odmetnik i izdajica domovine
- vrijeđajući zakon on prestaje biti njezin član, pa joj čak navješćuje rat
- učestalost kazni znak je slabosti i mlitavosti vlade
- nema nevaljalca koji se u nečemu ne bi mogao popraviti
- nemamo pravo pogubiti, čak ni za primjer, onoga koji se bez opasnosti može očuvati
- što se tiče prava da se krivac pomiluje ili oslobodi od kazne koju određuje zakon, a izrekao ju je sudac, ono
pripada samo onome koji je iznad suda i zakona, to znači suverenu
- u dobro vođenoj državi ima malo kazni, ne zato što ima mnogo pomilovanja, već zato što ima malo
prijestupnika; mnogo zločina dokazuje da oni prolaze bez kazne, dok država propada

VI POGLAVLJE
O ZAKONU
- društvenim smo sporazumom političkom tijelu dali postojanje i život
- sada se radi da mu sposobnošću donošenja zakona dademo pokretljivost i volju
- ono što je dobro i suglasno poretku takvo je po prirodi stvari i nezavisno od ljudskih utanačenja
- sva pravednost dolazi od Boga, on sam joj je izvorište
- zakoni pravednosti su, osim prirodne sankcije, među ljudima varavi
- potrebna su utanačenja i zakoni da bi se sjedinila prava s dužnostima i pravednost privela svojoj svrsi
- kad se sav narod odredi cijelim narodom, on se obazire samo na sebe sama
- pa ako se stvara neki odnos, onda je to od cjeline cilja s jednom stajališta prema cjelini cilja s drugog
stajališta, bez ikakva dijeljenja cjeline
- dakle, materija na osnovi koje se određuje opća je kao i volja koja određuje
- to je taj čin koji nazivam zakonom
- kada kažem da je cilj zakona uvijek opći, smatram da zakon razmatra podanike sve zajedno i djelanja
apstraktno, nikada nekog čovjeka kao pojedinca ili neko pojedinačno djelanje
- svaka djelatnost što se odnosi na neki pojedinačni cilj ne pripada zakonodavnoj vlasti
- ja nazivam republikom svaku državu kojom vladaju zakoni, bez obzira kakvi su oblici upravljanja u njoj, jer
samo onda javni interes vlada i javna stvar nešto znači
- zakoni su zapravo samo uvjeti građanskog udruživanja
- narod, podvrgnut zakonima, mora im biti tvorac, njemu pripadaju samo oni koji se udružuju da bi se ravnali
prema uvjetima društva
- kako će slijepa svjetina, koja često ne zna što hoće, jer rijetko zna što je za nju dobro, izvesti sama od sebe
tako velik i težak pothvat kao što je zakonodavni sistem?
- sam narod uvijek želi dobro, ali ga sam uvijek ne vidi
- opća volja je uvijek u pravu, ali rasuđivanje što je vodi nije uvijek jasno
- pojedinci vide dobro koje odbacuju, javnost hoće dobro koje ne vidi
- svima su im podjednako potrebni vodiči
- jedne treba obavezati da podrede svoje volje razumu, druge treba naučiti da shvate ono što hoće

VII POGLAVLJE
O ZAKONODAVCU
- onaj tko se usudi poduhvatiti stvaranja jednog naroda mora se osjećati sposobnim da izmijeni tako reći
ljudsku prirodu
- treba čovjeku oduzeti njemu svojstvene snage da bi mu se pridale one koje su mu strane i koje ne može
iskoristiti bez pomoći bližnjega

Downloaded by Neva Nevi?ica (neva.lazic96@gmail.com)

 lOMoARcPSD|3822288

- što su više te prirodne snage mrtve i uništene, što su one stečene veće i otpornije, time je ustanova čvršća i
savršenija
- zakonodavac je u svakom pogledu u državi izuzetan čovjek
- ako takav treba biti po svom geniju, on to nije ništa manje po svojoj ulozi
- a ona ne znači ni magistraturu ni suverenost
- ta uloga što ustanovljava republiku ne ulazi u njezino ustanovljavanje, ona je zasebna i uzvišena funkcija koja
nema ničeg zajedničkog s ljudskom vlašću
- jer ako onaj koji zapovijeda ljudima ne treba zapovijedati zakonima, onaj koji zapovijeda zakonima ne treba
više zapovijedati ljudima
- onaj koji sastavlja zakone nema ili ne treba imati nikakvo zakonodavno pravo, a ni sam se narod ne može,
kada bi to i htio, odreći tog neprenosivog prava, jer, po osnovnom sporazumu, samo opća volja obavezuje
pojedince, a uvjeriti se možemo da je pojedinačna volja sukladna općoj tek pošto smo je podvrgli slobodnom
narodnom glasanju
- mudraci koji bi željeli prostom puku govoriti njegovim jezikom namjesto svojim, neće uspjeti da budu
saslušani
- da bi narod koji se tek stvara mogao cijeniti zdrava načela politike i slijediti osnovna pravila državničkog uma,
bilo bi potrebno da posljedica postane uzrokom, da društveni duh, što treba biti djelo ustrojstva, upravlja
samim ustrojstvom i da ljudi prije zakona budu ono što bi trebali postati po njima
- dakle, budući da se zakonodavac ne može koristiti ni silom ni uvjeravanjem, nužno je da se pribjegne
autoritetu druge vrste kojim može pridobivati bez nasilja i nagovarati bez uvjeravanja
- to je onaj tankoćutni razlog kojim bi zakonodavac pridobio božanskim autoritetom one koje ne bi mogla
pokrenuti ljudska razboritost

VIII POGLAVLJE
O NARODU
- mudri utemeljitelj ne počinje stvarati dobre zakone same iz sebe, već prethodno ispituje da li je narod
kojemu su namijenjeni sposoban da ih podnese
- većina naroda, kao i ljudi, može se poučiti samo u mladosti, stareći oni postaju nepopravljivi
- kada se jedanput uspostave običaji i ukorijene predrasude, opasan je i uzaludan pothvat htjeti ih preinačiti
- kod nacija, kao i kod ljudi, postoji doba mladosti ili zrelosti, koje treba očekivati prije nego što se one podlože
zakonima
- ali zrelost jednog naroda nije uvijek lako prepoznati, a ako se ona previdi, sav trud je uzaludan

IX POGLAVLJE
NASTAVAK
- u svakom političkom tijelu postoji jedan maksimum snage koji ne bi trebalo promašivati, a koji se često
prekoračuje kako bi se ojačalo
- što se društvene veze proširuju, to se više razlabavljuju, i mlada (mala?) država je uopće razmjerno jača od
velike
- postaje upravo teže izvodljiva na velikim razdaljinama, kao što utezi postaju teži na kraju veće poluge
- u tom mnoštvu jednih drugima nepoznatih ljudi, koje sjedište vrhovne uprave okuplja na istome mjestu,
talenti ostaju skriveni, vrline zanemarene, poroci nekažnjeni
- vođe, preopterećene poslovima, sami ništa ne vide, pisari vladaju državom
- prva stvar koju treba tražiti jest zdravo i čvrsto ustrojstvo, i pri tome se mora više računati na snagu što se
rađa iz dobre vladavine, a ne na sredstva koje pruža veliki teritorij

X POGLAVLJE
NASTAVAK
- određeno političko tijelo može se izmjeriti na dva načina, odnosno po veličini teritorija i po broju
stanovništva
- ljudi čine državu, a tlo brani ljude

Downloaded by Neva Nevi?ica (neva.lazic96@gmail.com)

 lOMoARcPSD|3822288

- taj odnos bi se sastojao u tome da je zemlja dovoljna da izdržava svoje stanovništvo i da ima toliko
stanovnika da ih zemlja može hraniti
- u tom razmjeru nalazi se maksimum snage stanovitog broja pučanstva, jer ako ima odviše zemlje, njezin je
nadzor skup, obrađivanje nedovoljno, proizvodnja preobilna, što je neposredan uzrok obrambenih ratova
- svaki narod koji, po svom položaju, može birati samo između trgovine ili rata sam po sebi je slab
- on ovisi o svojim susjedima, o zbivanjima, i nikada nema siguran i dug život
- on podjarmljuje i mijenja okolnosti ili je podjarmljen i ne znači ništa
- on može očuvati slobodu samo snagom sićušnosti ili veličine
- bolje ćemo se odupirati u potpunom neredu nego u trenutku sazrijevanja, kada se svatko bavi svojim
položajem, a ne opasnošću
- uzurpatori će uvijek izazvati ili odabrati vrijeme nevolja da bi, koristeći se općim strahom, uveli rušilačke
zakone koje narod nikada hladnokrvno ne bi prihvatio
- odabiranje trenutka ustanovljavanja jedno je od najsigurnijih značajki po kojima možemo razlikovati djelo
zakonodavca od djela tiranina
- koji je narod, dakle, sposoban za zakonodavstvo?
- onaj koji, već vezan nekim izvornim savezom, interesom ili sporazumom, još nije ponio pravo breme zakona,
koji nema ni običaja ni čvrsto ukorijenjenih predrasuda, koji se ne boji da bude satrven nekom iznenadnom
najezdom, koji se, a da ne ulazi u svađe sa svojim susjedima, može sam oduprijeti svakome od njih ili se
pomoći jednim da se odupre drugome, u kojem svakog pripadnika mogu svi poznavati i u kojem ništa ne
prisiljava da se neki čovjek opterećuje većim teretom nego što ga jedan čovjek može ponijeti, koji ne treba
pomoć drugih naroda i bez kojega može svaki drugi narod, koji nije ni bogat ni siromašan i može sam sebi
dostajati, te koji, konačno, sjedinjuje postojanost starog naroda s poslušnošću novoga

XI POGLAVLJE
O RAZNIM SUSTAVIMA ZAKONODAVSTVA
- ako istražimo u čemu se točno sastoji najveće dobro za sve, što mora biti svrha svakog zakonodavnog
sistema, naći ćemo da se ono svodi na dva glavna cilja, slobodu i jednakost
- slobodu – jer svaka pojedinačna ovisnost znači toliko snage oduzete tijelu države
- jednakost – jer sloboda bez nje ne može opstojati
- već sam rekao što znači građanska sloboda
- u pogledu jednakosti ne treba pod tom riječju razumijevati potpuno isti stupanj bogatstva i moći, već to da,
što se moći tiče, ona ne poseže ni za kakvim nasiljem i da se njome raspolaže samo u skladu s položajem i
zakonom, a u pogledu bogatstva da nijedan građanin ne bude toliko bogat da uzmogne kupiti drugoga i nije
toliko siromašan da bude prisiljen prodati se, što pretpostavlja da moći budu umjereni u imanju i zajmovima,
a slabi umjereni u škrtosti i u lakomosti
- snaga zbivanja uvijek je sklona uništavati jednakost, a snaga zakonodavstva mora uvijek težiti da je održi
- osim općih pravila za sve, svaki narod nosi neki uzrok što mu nalaže neki poseban način života i čini njegovo
zakonodavstvo podobno njemu samome

XII POGLAVLJE
PODJELA ZAKONA
- ponajprije treba razmotriti kako čitavo tijelo djeluje prema samome sebi, tj. odnos cjeline prema cjelini ili
suverena prema državi, a taj odnos sastavljen je od posrednih odnosa
- zakoni što uređuju taj odnos nazivaju se političkim zakonima, a zovu se također i temeljni zakoni, ne bez
razloga ako su ti zakoni mudri
- jer, ako je neka država na dobar način uređena, narod koji je taj način izmislio mora se njega držati
- u svakom slučaju, narod je uvijek gospodar da promijeni svoje zakone, čak i najbolje
- drugi odnos jest odnos pripadnika među sobom ili s čitavim tijelom, i taj odnos mora u prvom redu biti što je
moguće slabiji, a drugom što je moguće jači, tako da svaki građanin bude u savršenoj nezavisnosti od svih
drugih i u prekomjernoj ovisnosti o državi
- iz tog drugog odnosa stvaraju se građanski zakoni

Downloaded by Neva Nevi?ica (neva.lazic96@gmail.com)

 lOMoARcPSD|3822288

- treća vrsta odnosa je između čovjeka i zakona, tj. odnos između nepokorenosti i kazne
- taj odnos daje mjesto uspostavljanju krivičnih zakona, koji su u biti manje posebna vrsta zakona, a više
sankcija svih ostalih
- tim trima vrstama zakona treba dodati četvrtu
- govorim o običajima, navadama, a naročito o mnijenju
- njime se veliki zakonodavac potajno bavi, dok izgleda da se ograničava samo na posebne propise što su samo
luk svoda, kojega običaji, što se stvaraju sporije, konačno tvore nerazrušivi ključ
- među tim raznim grupama, politički zakoni što tvore oblik vladavine jedini se odnose na moj predmet

TREĆA KNJIGA
I POGLAVLJE
O VLADAVINI OPĆENITO

- svako slobodno djelanje ima dva uzroka koji se stječu da ga proizvedu: jedan moralni, odnosno volju što
određuje čin, drugi fizički, odnosno silu što ga izvršava
- političko tijelo ima iste pokretače, i tu također razlikujemo snagu i volju
- volju zovemo zakonodavnom vlašću
- snagu zovemo izvršnom vlašću
- vidjeli smo da zakonodavna vlast pripada narodu i da može pripadati samo njemu
- izvršna vlast ne može pripadati većini kao zakonodavna ili suverena, jer se ta vlast sastoji samo od
pojedinačnih djelanja koja više nisu u nadležnosti zakona, pa prema tome ni u suverenovoj, čije jedine radnje
mogu biti zakoni
- što je onda vlada?
- posredničko tijelo postavljeno između podanika i suverena za njihovo međusobno sporazumijevanje,
zaduženo za provođenje zakona i održavanje kako građanske, tako i političke slobode
- članovi tog tijela zovu se magistrati ili kraljevi, tj. upravljači, čitavo tijelo nosi naziv vladara
- akt po kojemu se jedan narod podvrgava svojim vođama nije ugovor, nego povjereništvo
- vladom ili zakonitom upravom ja nazivam zakonito obavljanje izvršne vlasti, a vladarom ili magistratom
čovjeka ili tijelo zaduženo za to upravljanje
- vlada prima od suverena naredbe koje prenosi narodu, i da bi država bila u ravnoteži, treba da postoji posve
uravnotežena jednakost između produkta ili snage vlade uzete same po sebi i rezultata ili snage građana koji
su s jedne strane suvereni, a s druge podanici
- u svakoj državi moguća je samo jedna dobra vladavina
- budući da podanik uvijek ostaje jedan, odnos suverena se brojem građana povećava
- odatle proizlazi da se, što se država više povećava, više smanjuje sloboda
- da bi bila dobra, vladavina mora biti relativno jača što je narod brojniji
- s druge strane, što više vlada mora imati snage da obuzda narod, to je više, sa svoje strane, mora imati i
suveren kako bi obuzdao vladu
- nema jedinstveno i apsolutno ustrojene vladavine, već po prirodi može biti toliko različitih vladavina koliko i
država po veličini
- vlada je u malome ono što političko tijelo sadrži u velikom
- ona je moralna osoba, obdarena stanovitim sposobnostima, djelatna kao suveren, trpna kao država
- država postoji po sebi samoj, a vlada samo po suverenu
- tako prevladavajuća vladareva volja jest ili mora biti samo opća volja ili zakon, njegova snaga jest samo javna
snaga usredotočena u njemu

II POGLAVLJE
O NAČELU ŠTO TVORI RAZNE OBLIKE VLADAVINE
- potrebno je razlikovati vladara i vladavinu, kao što sam prije razlikovao državu i suverena
- tijelo magistrata može biti sastavljeno od većeg ili manjeg broja članova

Downloaded by Neva Nevi?ica (neva.lazic96@gmail.com)

 lOMoARcPSD|3822288

- kao što će utjecaj suverena na podanike biti to veći što je narod brojniji, možemo reći da će isto biti s
vladavinom u pogledu magistrata
- ukupna snaga vladavine, budući da je to uvijek snaga države, ne mijenja se
- što više snage bude koristila na vlastite članove, manje će joj ostati da bi djelovala na čitav narod
- što su dakle magistrati brojniji, to je vlada slabija
- u osobi magistrata možemo razlikovati tri bitno različite volje:
- prvo, volju svojstvenu pojedincu koji teži samo svom zasebnom probitku;
- drugo, zajedničku volju magistrata, što se odnosi samo na vladarev probitak i što se može nazvati voljom
tijela, koja je opća u odnosu prema vladi i zasebna u odnosu prema državi, čija je vlada dio;
- treće, volju naroda ili suverenu volju što je opća, kako u odnosu prema državi uzetoj kao cjelina, tako i u
odnosu prema vladi uzetoj kao dio cjeline
- u savršenom zakonodavstvu zasebna ili pojedinačna volja treba biti ništavna, volja tijela svojstvena vladi
sasvim podređena, i , prema tome, opća ili suverena volja vladajuća i jedina po kojoj se sve ostale imaju
ravnati
- naprotiv, po prirodnom poretku, te različite volje postaju djelatnije što su usredotočenije
- tako je opća volja uvijek najslabija, volja tijela druga po redu, a zasebna volja prva od svih
- po tome je u vladi svaki član najprije on sam, zatim magistrat, a onda tek građanin, što je stupnjevanje
izravno suprotno onome koje iziskuje društveni poredak
- postavljena tako da cijela vlada bude u rukama samo jednog čovjeka, eto pojedinačne volje i volje tijela
savršeno ujedinjenih, i to u najvećem stupnju čvrstoće koju ona može imati
- no, kako o stupnju volje ovisi upotreba snage, a apsolutna snaga vlade se ne mijenja, proizlazi da je
najdjelatnija vlada pojedinca
- ako država ostaje ista, a magistrati se lijepo umnožavaju, vlada time ne stječe veću stvarnu snagu, jer je to
snaga države, čija je mjera uvijek ista
- tako se relativna snaga ili djelatnost vlade smanjuje a da se njezina apsolutna ili stvarna snaga ne može
povećavati
- upravo sam dokazao da je vlada sve slabija što se više množe magistrati, a već sam prije dokazao da se
represivna snaga mora povećavati što je narod brojniji
- odatle proizlazi da omjer magistrata prema vladi mora biti obrnut od omjera podanika prema suverenu, što
znači da se vlada mora više sužavati što se država povećava, tako da se broj vođa smanjuje zbog povećanja
naroda

III POGLAVLJE
DIOBA VLADAVINA
- suveren može vladavinu zavještati cijelom narodu ili najvećem dijelu naroda, tako da ima više građana
magistrata nego građana običnih pojedinaca; takav oblik vladavine zovemo demokracijom
- on vladavinu može ograničiti na mali broj, tako da ima više običnih građana nego magistrata; aristokracija
- on može usredotočiti svu vladavinu u rukama jednog jedinog magistrata, a svi drugi podržavaju njegovu
vlast; monarhija
- ako u različitim državama broj vrhovnih magistrata mora biti u obrnutom omjeru od broja građana, općenito
govoreći proizlazi da demokratska vladavina odgovara malim državama, aristokratska srednjim, a monarhija
velikim

IV POGLAVLJE
O DEMOKRACIJI
- nije dobro da onaj koji stvara zakone bude i njihov izvršilac
- ništa nije opasnije od utjecaja privatnih interesa na javne poslove, čak i zloupotreba zakona od vlade manje
je zlo od podmićenog zakonodavca, nepogrešivo vođenog pojedinačnim gledištima
- kada bi se pojam najstrože primijenio, istinske demokracije nikada nije bilo, niti će je biti
- protivno je prirodnom poretku da većina vlada, a da se vlada manjinom

Downloaded by Neva Nevi?ica (neva.lazic96@gmail.com)

 lOMoARcPSD|3822288

- dodajmo da nema vladavine tako neotporne prema građanskim ratovima i unutrašnjim pobunama kao što je
demokratska ili naroda, jer nijedna druga tako snažno ni trajno ne teži promjeni oblika, niti traži više
budnosti i hrabrosti da bi se održala u postojećem
- kada bi postojao božji narod, on bi sobom vladao demokratski
- tako savršena vladavina ne pristaje ljudima

V POGLAVLJE
O ARISTOKRACIJI
- ovdje imamo dvije sasvim različite moralne osobe, odnosno vladu i suverena, pa prema tome i dvije opće
volje, jednu u odnosu prema svim građanima, drugu samo za članove uprave
- prvim društvima se vladalo aristokratski
- glavari porodica su među sobom odlučivali o javnim poslovima
- mladi su bez pogovora ustupali pred ugledom iskusnijih
- konačno se moć zajedno s dobrima očeva prenosila na djecu, stvarajući patricijske porodice, i stvorena je
nasljedna vladavina, pa se moglo dogoditi da senatori imaju i dvadeset godina
- postoje tri vrste aristokracije: prirodna, izborna, nasljedna
- prva odgovara samo jednostavnim narodima, treća je najgora od svih vladavina
- druga je najbolja, to je u pravom smislu riječi aristokracija
- na taj su način poštenje, znanje, iskustvo i drugi razlozi prvenstva i javnog poštovanja novi jamci da će se
mudro vladati
- najbolji i najprirodniji poredak jest kada najmudriji vladaju mnoštvom i kada smo sigurni da oni vladaju njime
ne zbog svog probitka, već zbog njihova
- ako taj oblik dopušta stanovitu nejednakost u imućnosti, to je zato da opće upravljanje javnim poslovima
bude povjereno onima koji mu mogu bolje posvetiti sve svoje vrijeme, ali ne, kako smatra Aristotel, da
bogati budu uvijek u prednosti

VI POGLAVLJE
O MONARHIJI
- dovde smo razmatrali vladara kao moralnu i kolektivnu osobu sjedinjenu snagom zakona i držaoca izvršne
vlasti u državi
- sada moram razmotriti tu vlast sjedinjenu u rukama fizičke osobe, stvarnog čovjeka koji, prema zakonima,
jedini njome imao pravo raspolagati
- njega zovemo monarh ili kralj
- posve suprotno od drugih uprava, u kojima kolektivno biće zastupa pojedinca, u ovoj pojedinac predstavlja
kolektivno biće, tako da je moralna cjelina što tvori vladara u isto vrijeme i fizička cjelina u kojoj se nalaze
prirodno sjedinjene sve sposobnosti koje zakon s toliko napora sjedinjuje u ovoj prethodnoj
- kraljevi žele da budu apsolutni i da im se izdaleka viče da su najbolji, a način da to postignu jest da postanu
omiljeni u narodu
- s tim će se pravilom na dvorovima uvijek sprdati
- najbolji kraljevi žele da mogu biti zli, ako im se svidi, a da ne prestanu biti gospodari
- njihov je osobni interes ponajprije da narod bude slabe, bijedan i da im se nikada ne može oduprijeti
- priznajem da bi, uz pretpostavku da su podanici uvijek savršeno podložni, interes vladara bio da narod bude
moćan, kako bi se tom moći mogao groziti svojim susjedima
- monarhija je pogodna samo velikim državama
- da bi se stvorila povezanost između vladara i naroda, potrebni su posrednički redovi, a da bi se oni ispunili,
potrebni su prinčevi, velikaši, plemići
- a ništa od toga ne pogoduje maloj državi koju svi ti stupnjevi uništavaju
- bitna i neizbježna mana što republikansku vladavinu uvijek pretpostavlja monarhijskoj jest što u ovoj prvoj
javni glas na prva mjesta gotovo redovito podiže iskusne i sposobne ljude, koji će ih s čašću zauzeti

Downloaded by Neva Nevi?ica (neva.lazic96@gmail.com)

 lOMoARcPSD|3822288

- a oni koji na njihovo mjesto dolaze u monarhijama najčešće su samo mali smutljivci, sitni lopovi, mali
spletkari, kojima neznatni talent pomoću kojeg na dvoru dolaze do visokih položaja služi samo da javno
pokažu svoju nesposobnost čim do njih dospiju
- narod se u tom izboru mnogo manje vara nego vladar, i čovjek istinske vrijednosti gotovo je isto toliko
rijedak u službama u monarhiji koliko i glupan na čelu neke republikanske vlade
- najosjetnija nepogodnost vladavine pojedinca jest manjkavost uzastopnog nasljeđivanja
- ako je, prema Platonu, kralj po prirodi tako rijetka osoba, koliko puta su se priroda i sreća sastale da ga
okrune?
- više se varamo, nego što brkamo kraljevsku vladavinu s vladavinom dobrog kralja
- dobro znamo da treba trpjeti lošu vladavinu kada je već imamo; pitanje je kako pronaći bolju

VII POGLAVLJE
O MJEŠOVITIM VLADAVINAMA
- nesloženih vladavina uopće nema
- potrebno je da jedinstvenim vođa ima podređene magistrate, a narodnoj vladavini potreban je vođa
- nesložena vlada najbolja je sama po sebi
- ali kada izvršna vlast ne ovisi dovoljno o zakonodavnoj, tj. kada se vladar više odnosi prema suverenu nego
narod prema vladaru, treba naći lijeka toj manjkavosti dijeleći vlast u razmjerima
- ista se nepogodnost može spriječiti uspostavljanjem posredničkih magistrata koji, čuvajući cjelovitost vlade,
služe samo da se uravnoteže dvije vlasti i održe njihova prava; onda vladavina nije mješovita, nego
uravnotežena
- kada je vlada odviše mlitava osniva se tribunal da bi ojačala; to se prakticira u svim demokracijama
- maksimum i snage i slabosti podjednako nalazimo u nesloženim vladavinama, dok mješoviti oblici daju
srednju vrijednost

VIII POGLAVLJE
ISTI OBLIK VLADAVINE NIJE SVOJSTVEN SVIM ZEMLJAMA
- budući da sloboda nije plod svih podneblja, ona nije dostupna ni svim narodima
- porezi postaju tegobniji što se povećava razdaljina između naroda i vlade
- tako je u demokraciji narod najmanje opterećen, a u aristokraciji više, a u monarhiji nosi najteže terete
- monarhija pristaje samo bogatim nacijama, aristokracijama državama osrednjim kako bogatstvom tako i
veličinom, a demokracija malim i siromašnim državama
- topliji krajevi imaju manje potrebe za stanovnicima nego hladniji, a mogli bi ih više hraniti, što proizvodi
dvostruki višak koji ide u prilog despotizmu
- pobune nastaju to teže što isti broj stanovnika zauzima veće prostranstvo, jer se oni ne mogu ni brzo ni
potajno skupiti i jer je vladi uvijek lakše otkriti nakane i prekinuti veze
- a vlada manje smije dirnuti u suverena što je brojniji narod više stiješnjen
- vođe pobunjenog naroda mogu se isto tako sigurno dogovarati u svojim sobama kao vladar u svom vijeću, a
svjetina se isto tako brzo okuplja na trgovima kao i trupe u svojim logorima
- prednost tiranske vladavine je, dakle, ako djeluje na velikim razdaljinama
- uz pomoć podređenih joj uporišta njezina snaga raste na daljinu kao snaga poluge
- snaga naroda, naprotiv, djeluje samo usredotočeno
- ona hlapi i gubi se kada se širi, poput djelovanja baruta razasutog po zemlji kada gori tek zrno po zrno
- manje nastanjene zemlje tako su pogodnije za tiraniju

IX POGLAVLJE
O ZNAKOVIMA DOBRE VLADAVINE
- kada se pitamo koja je vladavina najbolja, postavljamo i nerazrješivo pitanje i neodređeno pitanje
- ima toliko dobrih rješenja koliko i mogućih kombinacija u apsolutnom i relativnom položaju naroda
- druga je stvar ako se zapitamo po kojem znaku možemo prepoznati da se određenim narodom dobro ili loše
vlada

Downloaded by Neva Nevi?ica (neva.lazic96@gmail.com)

 lOMoARcPSD|3822288

- što se mene tiče uvijek sam se čudio što se ne prepoznaje jedan tako jednostavan znak ili što se pretvaramo
da nam on ne odgovara
- koji je cilj političkog udruživanja?
- održanje i napredak njegovih članova
- koji je najsigurniji znak da su se oni održali i da napreduju?
- njihov broj i njihova populacija
- vladavina koja je inače u svakoj stvari izjednačena s drugima, u kojoj se, bez stranih utjecaja, bez
naturalizacija, bez kolonija, građani napučuju i dalje množe nepogrešivo je najbolja
- ona pod kojom se narod smanjuje i nestaje, najgora je

X POGLAVLJE
O ZLOUPOTREBI VLADE I NJEZINOJ SKLONOSTI IZOPAČAVANJU
- kao što pojedinačna volja djeluje protiv opće, tako i vlada stalno djeluje protiv suverenosti
- općenito postoje dva načina na koja se vladavina izopačuje, to jest kada se ona sužava ili kada se država
raspada
- vladavina se sužava kada prelazi s većeg broja na manji, tj. od demokracije na aristokraciju i od aristokracije
na kraljevstvo
- to je njezina prirodna inklinacija
- kada bi se kretala natrag, od manjeg prema većem, moglo bi se reći da olabavljuje, ali taj obrnuti razvoj nije
moguć
- zapravo, vladavina nikad ne mijenja svoj oblik, već samo onda kada je istrošena elastičnost čini odviše
slabom da bi ga mogla održati
- raspad države može se dogoditi na dva načina
- prvo, kada vladar ne upravlja više državom po zakonima i prisvoji za sebe suverenu vlast
- na taj način, u trenutku kada vlada prisvoji suverenost, društveni sporazum je prekinut
- isti slučaj se događa kada članovi vlade prisvajaju svaki za sebe vlast koju mogu izvršavati samo zajednički,
što nije manja povreda zakona i stvara još veći nered
- kada se država raspada, pa ma kakva bila zloupotreba vlade, zajednički joj je naziv anarhija
- razdvajajući taj naziv, demokracija se izopačuje u ohlokraciju, a aristokracija u oligarhiju
- kraljevstvo se izrođuje u tiraniju, ali potonja je riječ dvosmislena i iziskuje objašnjenje (kod Grka je tiranin
pojedinac koji prisvaja vlast na koju nema pravo)
- da bih različitim imenima nazvao različite stvari, ja zovem tiraninom uzurpatora kraljevske vlasti, a despotom
uzurpatora suverene vlasti
- tiranin je onaj koji je vlast prisvojio protiv zakona da bi vladao po njima, despot je onaj koji se postavlja iznad
samih zakona
- tako tiranin može ne biti despot, ali despot je uvijek BRANKO! (tiranin)

XI POGLAVLJE
O SMRTI POLITIČKOG TIJELA
- to je prirodni i neizbježni put i najbolje ustrojenih vladavina
- i najbolje ustrojena država će skončati, ali kasnije od drugih, ako je nikakav nepredviđeni događaj ne dokrajči
prije vremena
- osnova političkog života je u suverenoj vlasti
- zakonodavna vlast je srce države, izvršna vlast joj je mozak što pokreće sve njezine dijelove
- mozak se može paralizirati, a pojedinac još živi
- čovjek ostaje slabouman i živi, ali čim srcu prestanu funkcije, biće je mrtvo
- država ne postoji zato što ima zakone, nego zato što ima zakonodavnu vlast

XII POGLAVLJE
KAKO SE ODRŽAVA SUVERENA VLAST
- budući da suveren nema nikakve druge snage osim zakonodavne vlasti, on djeluje samo pomoću zakona

Downloaded by Neva Nevi?ica (neva.lazic96@gmail.com)

 lOMoARcPSD|3822288

- a budući da su zakoni samo vjerodostojni izrazi opće volje, suveren može djelovati samo kada je narod
okupljen

XIII POGLAVLJE
NASTAVAK
- nije dovoljno da okupljeni narod jednom utvrdi ustrojstvo države i donese zakonik, niti je dovoljno da on
uspostavi trajnu vladavinu ili se jedanput za svagda pobrine za izbor magistrata
- potrebno je da skupštine budu utvrđene i povremene i da ih ništa ne može ukinuti ni odgoditi, tako da se
određenoga dana narod po zakonu saziva
- svaka skupština koju nije sazvao magistrat za to nadležan i u predviđenom obliku mora se smatrati
nezakonitom, a sve što ona čini ništavnim, jer i sama naredba za okupljanje proistječe iz zakona
- suveren se mora češće javljati što je vlada snažnija

XIV POGLAVLJE
NASTAVAK
- u trenutku kada se narod zakonito okupi u suvereno tijelo, svaka nadležnost vlade prestaje, izvršna se vlast
obustavlja, a osoba i posljednje građanina jednako je sveta i nepovrediva kao i prvog magistrata, jer tamo
gdje se nalazi predstavljeni nema više predstavnika
- između suverene vlasti i samovoljne vlade uvodi se pokatkad posrednička sila o kojoj treba nešto reći

XV POGLAVLJE
O ZASTUPNICIMA ILI PREDSTAVNICIMA
- čim javna služba prestane biti glavno zanimanje građanima i čim im se više svidi plaćati vojsku i imenovati
poslanike, država je već gotovo na rubu propasti
- riječ financije ropska je riječ i nepoznata građanskoj zajednici
- u istinski slobodnoj državi građani sve rade svojim rukama, a ništa novcem
- javni poslovi u dugu građana prevladavaju nad privatnim što je država bolje ustrojena
- u dobro upravljanoj državi svatko leti na skupštine, pod lošom vladavinom nitko neće ni koraka napraviti da
bi se tamo iskazao, jer nikoga ne zanima što se tamo radi, jer se vidi da tamo ne vlada opća volja i jer,
konačno, sve zaokupljaju domaće brige
- suverenost se ne može predstavljati iz istog razloga zbog kojeg se ne može ni otuđiti
- ona je bitno sadržana u općoj volji, a volja se nikada ne predstavlja
- narodni zastupnici nisu i ne mogu biti njegovi predstavnici, oni su samo njegovi povjerenici, oni ništa
konačno ne mogu zaključiti
- u trenutku kada jedan narod bira sebi predstavnike, on više nije slobodan, on više ne postoji (Grci su imali
robove, suvremeni narod sami obavljaju posao robova)

XVI POGLAVLJE
USTROJSTVO VLADE NIJE UGOVORNO
- da je bilo moguće da suveren, uzet kao takav, ima izvršnu vlast, pravo i činjenično stanje bilo bi toliko
pomiješani da se više ne bi znalo što je zakon, a što nije, i tako izopačeno političko tijelo uskoro bi bilo
izvrgnuto nasilju protiv kojega je bilo ustanovljeno
- besmisleno je i proturječno da se suveren predaje nekom tko bi bio iznad njega, jer obavezati se na
poslušnost nekom gospodaru, znači vratiti se u punu slobodu
- osim toga, očito je da bi ugovor naroda s tim i tim osobama bio pojedinačni čin, odakle proizlazi da taj
ugovor ne bi bio ni zakon ni čin suverenosti i, prema tome, on bi bio nezakonit
- nadalje vidimo da bi ugovorne stranke bile među sobom podređene samo prirodnom zakonu i bez ikakva
jamca svojih međusobnih obveza, što se na svaki način protivi civiliziranom stanju
- budući da je onaj koji ima silu u ruci uvijek gospodar njegova izvršavanja, taj ugovor bi valjalo nazvati činom
jednog čovjeka koji kaže drugome: „Dajem vam sve ono što imam uz uvjet da mi vi vratite ono što vam se
sviđa.“

Downloaded by Neva Nevi?ica (neva.lazic96@gmail.com)

 lOMoARcPSD|3822288

- u državi postoji samo jedan ugovor, ugovor o udruživanju, i on sam u njoj isključuje svaki drugi
- ne bi se mogao zamisliti nikakav drugi javni ugovor koji ne bi narušavao prvi

XVII POGLAVLJE
O USTANOVLJAVANJU VLADE
- ustanovljavanje vlade je složen čin sastavljen od druga dva, odnosno od utvrđivanja zakonom i izvršavanja
zakona
- prvim suveren određuje što će biti u tijelu vlade utvrđene u ovakvu ili onakvu obliku; jasno je da je taj čin
zakon
- drugim narod imenuje vođe koje će biti zadužene za utvrđenu vladavinu; budući da je to imenovanje
pojedinačni čin, ono nije drugi zakon, već samo posljedica prvoga i funkcija vlade
- pogodnost svojstvena demokratskoj vladavini jest da se ona može ustanoviti jednostavnim činom opće volje
- poslije toga ta privremena vlada ostaje na snazi ako se takav oblik prihvati ili u ime suverena utvrđuje vladu
propisanu zakonom, i sve je tako obavljeno prema propisu
- nemoguće je ustanoviti vladu na bilo koji drugi zakoniti način a da se ne naruše prije navedena pravila

XVIII POGLAVLJE
NAČIN DA SE SPRIJEČI PRISVAJANJE VLADE
- u skladu sa XVI poglavljem, da čin koji ustanovljava vladu nije ugovor, već zakon, da nosioci izvršne vlasti nisu
gospodari naroda, nego njegovi službenici, da ih on može postaviti i smijeniti kada mu se svidi, da oni i ne
mogu ugovarati, već da moraju slušati, i da, opterećujući se funkcijama koje im država nameće, oni
ispunjavaju samo dužnosti građana i pri tome nemaju nikakva prava raspravljati o uvjetima
- skupštine, kojima je cilj samo održanje društvenog sporazuma, moraju se uvijek otvoriti sa dva prijedloga koji
nikako ne mogu izostati i za koje se odvojeno glasa:
- prvi je: „Odgovara li suverenu da i dalje održi sadašnji oblik vladavine?“
- drugi je: „Odgovara li narodu da njime i dalje upravljaju oni koji su i dosad za to bili zaduženi?“

ČETVRTA KNJIGA
I POGLAVLJE
OPĆA VOLJA JE NEUNIŠTIVA
- dokle se god više sjedinjenih ljudi smatraju jednim tijelom, oni imaju samo jednu volju što se odnosi na
zajedničko održanje i opću dobrobit
- onda su sve pokretačke sile države bodre i jednostavne, njihova načela jasna i bistra
- opća volja je uvijek postojana, nepromjenljiva i nepokvarena
- ali ona je podređena drugim voljama koje su prevagnule nad njom

II POGLAVLJE
O GLASANJU
- što u skupštinama više vlada sklad, tj. što se stajališta više približuju jednodušnosti, tim više prevladava opća
volja
- postoji samo jedan zakon što po svojoj prirodi iziskuje jednodušno pristajanje
- to je društveni sporazum
- ako se u vrijeme društvenog sporazuma nađe onih koji mu se protive, njihovo suprotstavljanje ne poništava
ugovor, ono samo sprečava da se oni ne uzmu obzir
- oni su stranci među građanima
- kada se država ustanovi, suglasnost se daje s prebivalištem
- nastaniti se na nekom području znači podrediti se suverenosti
- nakon tog prvotnog ugovora volja većine obavezuje uvijek sve ostale, ona je posljedica samo ugovora
- trajna volja svih članova države jest opća volja
- po njoj su oni građani i slobodni

Downloaded by Neva Nevi?ica (neva.lazic96@gmail.com)

 lOMoARcPSD|3822288

- kada se u narodnoj skupštini predlaže neki zakon, narod se ne pita dali prihvaća prijedlog ili ga odbija, već da
je on sukladan ili nije općoj volji, koja je njihova
- svatko glasajući pristaje na to, i na osnovi prebrojenih glasova objavljuje se opća volja
- ako je gledište protivno mojem nadvladalo, to dokazuje samo da sam se prevario i da nije opća volja ono što
sam ja smatrao da jest
- da je moje osobno gledište prevladalo, postigao bih nešto drugo nego što sam želio; ni onda, dakle, ne bih
bio slobodan
- istina je da to pretpostavlja da su sve značajke opće volje sadržane u većini: kada ih u njoj nema, ma koja
strana prevladala, nema više slobode

III POGLAVLJE
O IZBORIMA
- za izbore vladara i magistrata koji su složena djelanja, postoje dva način provedbe, odnosno biranje i ždrijeb
- u svakoj istinskoj demokraciji magistratura ne znači probitak, već tegoban teret što se pravedno ne može
nametnuti jednom pojedincu više nego drugome
- samo zakon može nametnuti taj teret onome na koga padne ždrijeb
- budući da onda svi imaju jednake uvjete, izbor ne ovisi ni o kakvoj ljudskoj volji, pa pojedinačna primjena ne
slabi općenitost zakona
- u aristokraciji vladar bira vladara, vladavina se održava sama po sebi i tu je glasanje bolje uklopljeno
- izbori ždrijebom malo bi smetali u pravoj demokraciji u kojoj bi, zato što su svi podjednaki i po moralu i po
sposobnostima, kao i po načelima i imutku, bilo gotovo svejedno koga birati
- ali već sam rekao da prave demokracije nije ni bilo
- kada se izbor i ždrijeb miješaju, prvim treba popunjavati mjesta što zahtijevaju posebne sposobnosti, kao što
su vojne službe
- drugi pogoduje onim mjestima na kojima su dovoljni zdrav razum, pravičnost, poštenje, kao što su sudske
dužnosti, jer su u dobro ustrojenoj državi te odlike zajedničke svim građanima
- ni ždrijeb ni glasanje ne postoje u monarhijskoj vladavini
- budući da je monarh po pravu sam vladar i jedini magistrat, izbor njegovih namjesnika pripada samo njemu

IV POGLAVLJE
O RIMSKIM KOMICIJAMA
- zakonito sazvane skupštine zvale su se komicije
- da bi se ono zakonito skupile i da bi ono što je tamo odlučeno imalo snagu zakona, bila su potreban tri uvjeta
- pravo, da je organ ili magistrat koji ih je sazvao dobio za to potrebna ovlaštenja, drugo, da se skupština
održavala na dan dopušten zakonom, treće, da su postojala pogodna pretkazanja

V POGLAVLJE
O TRIBUNALU
- kada se ne mogu uspostaviti točni omjeri između tvornih dijelova države ili kada im neuništivi uzroci stalno
remete odnose, uspostavlja se zasebna magistratura, koja ne čini cjelinu s ostalima i koja ih sve vraća u prave
odnose, te stvara vezu ili posreduje bilo između vladara i naroda, bilo između vladara i suverena, ili, ako je to
potrebno, istodobno s obje strane
- taj organ, koji ću nazvati tribunatom, čuvar je zakona i zakonodavne vlasti
- on služi katkada da se zaštiti suveren od vlade, katkada da se podrži vlada protiv naroda, katkada da održi
ravnotežu obiju strana
- tribunat nije tvorni dio države i ne treba imati nikakva udjela ni u zakonodavnoj ni u izvršnoj vlasti, ali baš
zato je njegova vlast najveća
- budući da ništa ne može učiniti, on može sve spriječiti
- kao branilac zakona on je svetiji i poštovaniji od vladara koji iz izvršava i suverena koji ih donosi
- mudro umjereni tribunat najčešća je podrška dobrom ustrojstvu, ali ako je imalo snažniji nego što treba, on
remeti sve

Downloaded by Neva Nevi?ica (neva.lazic96@gmail.com)

 lOMoARcPSD|3822288

- slabost mu nije u prirodi

- on se izrođuje u tiraniju kada prisvaja izvršnu vlast, koju samo mora smirivati, i kada želi dijeliti zakone, koje
samo mora štititi
- tribunat, kao i vlada slabi s porastom broja članova
- najbolji način da se spriječe uzurpacije tog opasnog organa, kojega se dosad nijedna vladavina nije dosjetila,
bio bi da se taj organ ne učini trajnim, već da se odrede razdoblja u tijeku kojih bih on obustavio djelovanje

VI POGLAVLJE
O DIKTATURI
- nikada ne treba obustaviti svetu vlast zakona osim ako nije posrijedi spas domovine
- u tim rijetkim i očitim slučajevima pobrinut ćemo se za javnu sigurnost pojedinačnim aktom kojim ćemo za
nju zadužiti najdostojnijeg
- na ma kakav način to važno ovlaštenje bilo povjereno, važno je da se njegovo trajanje odredi na vrlo kratak
rok koji se nikada ne bi smio produžavati
- to ovlaštenje može se dati na dva načina, prema vrsti opasnosti
- ako je dovoljno, da bismo odstranili tu opasnost, povećati djelatnost vlade, ona se daje u ruke jednog ili
dvojice njezinih članova
- time se ne remeti ugled zakona, već samo oblik njihove primjene
- ali ako je pogibelj takva da je aparat zakona zapreka da se od nje zaštiti, onda se imenuje vrhovni vođa, koji
ušutkava sve zakone i obustavlja za trenutak suverenu vlast
- u takvu slučaju ne dovodi se u sumnju opća volja, jer je očito da je glavna nakana naroda da država ne
propadne
- na taj način obustavljanje zakonodavne vlasti nju ne ukida
- magistrat koji ju je ušutkao ne može učiniti da ona progovori, on njome vlada, ali je ne može zastupati
- on može činiti sve, osim donositi zakone
- u krizama, zbog kojih se ono uvodi, država uskoro propada ili se spašava
- a kada neodgodiva potreba prođe, diktatura postaje tiranska ili neosnovana

VII POGLAVLJE
O CENZURI
- kao što se opća volja izjavljuje zakonom, javno mnijenje se izražava cenzurom
- javno mnijenje je vrsta zakona kojemu je izvršilac cenzor, a koji ga, po primjeru vladara, primjenjuje samo u
pojedinačnim slučajevima
- cenzorski sud nije presudilac mišljenja naroda, ona je samo njegov objavilac i čim se od njega udalji, njegove
su odluke ništave i bez učinka
- nepotrebno je razlikovat običaje jedne nacije od predmet njezina štovanja, jer se sve to temelji na istom
načelu i nužno se miješa
- kod svih naroda svijeta o izvoru njihovih zadovoljstva odlučuje mišljenje, a ne priroda
- ispravite mišljenje ljudi i njihovi će se običaji sami oplemeniti
- tko sudi o običajima, sudi o časti, a tko sudi o časti, nalazi svoj zakon u mnijenju
- cenzura može koristiti održanju običaja, nikako njihovom ponovnom uspostavljanju
- uspostavite cenzore dok su zakoni u punoj snazi; čim je oni izgube, sve je beznadno
- ništa zakonito nema više snage kada je zakoni više nemaju
- cenzura održava običaje sprečavajući da se iskvare mnijenja, čuvajući njihovu ispravnom mudrim
primjenjivanjem, određujući ih katkada čak i dok su ona još sasvim nesigurna

VIII POGLAVLJE
O GRAĐANSKOJ RELIGIJI
- ljudi u početku nisu imali drugih kraljeva do bogova, niti druge vladavine do teokracije
- bilo je potrebno da se dugo kvare osjećaji i ideje da bismo se mogli odlučiti da za gospodara proglasimo sebi
bližnjega i da pri tome umišljamo da će nam biti dobro

Downloaded by Neva Nevi?ica (neva.lazic96@gmail.com)

 lOMoARcPSD|3822288

- samo iz toga što smo stavili boga na čelo svakog političkog društva proizlazi da ima toliko bogova koliko i
naroda
- tako je iz nacionalnih podjela proizašlo mnogoboštvo, a odatle teološka i građanska nesnošljivost, što je po
prirodi isto, kao što će se dalje vidjeti
- budući da je svaka religija vezana jedino za državne zakone koji je propisuju, nije bilo drugog načina da se
obrati neki narod do da se pokori, ni drugih misionara do osvajača
- u takvim okolnostima je došao Isus da uspostavi na Zemlji duhovno kraljevstvo što je, odvajanjem teološkog
sustava od političkog, pridonijelo da država prestane biti nedjeljiva i uzrokovalo unutrašnje razdore koji
nikada nisu prestali potresati kršćanske narode
- međutim, kako su još postojali vladar i građanski zakoni, iz te dvostruke vlasti proizišao je trajni sukob
nadležnosti koji je u kršćanskim državama učinio nemogućom svaku dobru politeju, te se nikada dokraja nije
mogla znati kome, gospodaru ili svećeniku, treba biti obvezan na poslušnost
- od svih kršćanskih pisaca samo je filozof Hobbes dobro uočio zlo i našao lijek, te se usudio predložiti da se
ponovo sjedine dvije orlove glave i da se sve ponovo politički ujedini, jer se bez toga nikada ni država ne
vladavina neće dobro ustrojiti
- ako religiju razmatramo u odnosu prema društvu, koje može biti opće ili posebno, ona se može također
podijeliti na dvije vrste, odnosno na religiju čovjeka i religiji građana
- prva, bez hramova, oltara, obreda, ograničena sa sasvim unutrašnju predanost vrhovnom bogu i vječnim
moralnim dužnostima, jest čista i jednostavna evanđeoska religija, istinski teizam i može se nazvati prirodnim
božanskim pravom
- druga, propisana samo u jednom zemlji, daje joj bogove i njezine vlastite naslovne zaštitnike
- ona ima svoje dogme, obrede, vanjsku službu propisanu zakonima
- izvan nacije koja je slijedi za nju je sve nevjerničko, strano, barbarsko, ona proteže i prava čovjeka samo
dokle sežu njezini oltari
- takve su bile sve religije prvotnih naroda koje možemo nazvati građanskim ili pozitivnim božanskim pravom
- postoji još i treća, najčudnija vrsta religije koja ljude, jer im daje da zakonodavstva, dva glavara, dvije
domovine, podvrgava proturječnim dužnostima i sprečava ih da istodobno budu vjernici i građani
- takvo je rimokatoličko kršćanstvo
- kada politički razmotrimo sve te tri vrste religija, sve one imaju svoje mane
- treća je tako loša da bi bio gubitak vremena dokazivati to; sve što raskida društveno jedinstvo ne vrijedi
ništa, sve ustanove koje čovjeka dovode u proturječnost sa samim sobom ništa ne valjaju
- druga je dobra po tome što sjedinjuje božju službu i ljubav prema zakonima i po tome što građane, zato što
im od domovine stvara objekt obožavanja, uči da, služeći državi, služe bogu koji ih štiti
- to je neka vrsta teokracije u kojoj ne treba imati drugog vrhovnog svećenika do vladara, niti drugih svećenika
do magistrata
- umrijeti, dakle, za svoju zemlju znači ići prema mučeništvu, povrijediti zakone znači bogohuliti, a podvrći
grešnika javnom prokletstvu znali žrtvovati ga božjem gnjevu
- ona je loša jer ljude čini lakovjernima, praznovjernima i guši istinsku službu božju u ispraznom ceremonijalu;
ona postaje isključiva i tiranska, pa čini narod krvožednim
- sve to dovodi takav narod u prirodno ratno stanje sa svima drugima, što je vrlo štetno za njegovu vlastitu
sigurnost
- ostaje, dakle, religija čovjeka ili kršćanstvo, ne ovo današnje, već evanđeosko, koje je posve različito
- po toj svetoj, uzvišenoj istinskoj religiji ljudi, djeca istog boga, priznaju sve za svoju braću i zajednica što ih
okuplja ne razvrgava se čak ni u smrti
- ali budući da ta religija nema nikakva posebnog odnosa s političkim tijelom, ona ostavlja zakonima samo onu
snagu koju oni izvlače iz sebe samih, ne pridajući im nikakvu drugu
- ona ne samo što ne veže srca građana za državu, već ih od nje odvlači kao i od svih drugih zemaljskih stvari
- ne poznajem ništa protivnije društvenom duhu
- kažu nam da bi narod pravih kršćana stvorio najsavršenije društvo što se može zamisliti
- ja toj pretpostavci nalazim samo jednu veliku zapreku
- to društvo pravih kršćana ne bi više bilo ljudsko društvo

Downloaded by Neva Nevi?ica (neva.lazic96@gmail.com)

 lOMoARcPSD|3822288

- kršćanstvo propovijeda samo ropstvo i ovisnost

- njegov duh vrlo pogoduje tiraniji, zato ona od njega ima uvijek koristi
- pravi kršćani stvoreni se da budu robovi, oni to znaju i to ih uopće ne uzbuđuje, ovaj kratki život odviše je
jeftin u njihovim očima
- križari ne samo što nisu bili kršćani, veću su bili svećenički vojnici, građani crkve
- oni su se tukli za njezinu duhovnu zemlju koju je ona, ne zna se kako, pretvorila u zemaljsku
- kada se dobro promisli, sve nas to vraća u poganstvo
- kako Evanđelje nije ustanovilo nijednu nacionalnu religiju, među kršćanima je nemoguć bilo kakav sveti rat

- vratimo se pravu
- pravo koje društveni sporazum daje suverenu nad podanicima ne prekoračuje, kako sam već rekao, granice
opće dobrobiti
- za državu je doista važno da svaki građanin ima religiju koja bi mu nalagala da voli svoje dužnosti, ali dogme
te religije zanimale bi državu i njezine članove samo toliko koliko se te dogme odnose na moral i dužnosti
koje je onaj koji je ispovijeda dužan ispuniti prema drugom
- postoji dakle sasvim građansko ispovijedanje vjere za koje je suveren dužan utvrditi pravila, ne tako točna
kao religijske dogme, već kao osjećaje društvenosti bez kojih je nemoguće biti dobar građanin i vjeran
podanik
- on ne može obavezati nikoga da im vjeruje, ali može prognati iz društva svakoga tko im ne vjeruje
- dogme građanske religije moraju biti jednostavne, malobrojne, točno izložene, bez objašnjenja i komentara
- evo pozitivnih dogmi: postojanje svemogućeg, razumnog, dobrotvornog, dalekovidnog i stvarajućeg
božanstva, zagrobni život, sreća pravednih, kažnjavanje opakih, svetost društvenog ugovora i zakona
- što se tiče negativnih dogmi, ograničio bih se na samo jednu, a to je nesnošljivost
- ona je jedan od kultova koje smo odbacili

- sada kada više nema i ne može biti isključive nacionalne religije, treba podnositi sve one koji podnose druge,
ako se njihove dogme ni u čemu ne protive dužnostima građana
- ali ako se netko usudi reći: Izvan crkve nema spasa, mora biti prognan iz države, osim ako država nije crkva,a
vladar vrhovni svećenik
- takva dogma dobra je samo u teokratskoj vladavini, u svim drugima ona je pogubna

IX POGLAVLJE
ZAKLJUČAK

Downloaded by Neva Nevi?ica (neva.lazic96@gmail.com)