Naslov izvornika

Philip Reeve
Mortal Engines
Copyright © Philip Reeve, 2001
Naslovnica © David Frankland, 2001
Za Sarah
PRVI DlO
 LOVIŠTE

B ilo je tmurno, vjetrovito proljetno popodne i grad London je isušenim

dnom negdašnjeg Sjevernog mora lovio mali rudarski grad.
U boljim vremenima London se nije zamarao tako beznačajnom lovinom.
Pokretni je velegrad svoje dane nekoć provodio loveći veće gradove jureći na
sjever sve do Ledenih prostranstava i na jug sve do obala Mediterana. Međutim,
u posljednje je vrijeme bilo kakav ulov bio sve rjeđa pojava i neki su gradovi
gladno počeli mjerkati i London. On se sada već deset godina skrivao od njih,
pritajivši se u vlažnom i brdovitom zapadnom okrugu koji je Ceh povjesničara
nazivao nekadašnjim Britanskim otokom. Već deset godina nije pojeo ništa
osim sićušnih ratarskih gradova i nepokretnih naselja u tim vlažnim brdima.
Međutim, konačno je došao trenutak kada je Gradonačelnik odlučio vratiti svoj
grad preko kopnenog mosta u Veliko lovište.
Bio je jedva na pola puta kada su promatrači na visokim stražarnicama
tridesetak kilometara ispred sebe spazili rudarski gradić kako žvače slane
zaravni. Stanovnicima Londona to se učinilo kao božji znak, i grče se u
vitrinicama kao da otresaju svoju dugu zatočenost i spremaju se ponovo raširiti
svoja krila. »Naučnice Natsworthy! Što se ovdje zbiva?«
»Potjera je u tijeku, gospodine«, odgovori Tom, iznenađen kako zamjenik
ravnatelja Ceha povjesničara živi iznad Londona tako dugo, a još uvijek ne
prepoznaje ritam grada. »Sigurno je nešto dobro«, objasnio je. »Uključili su sve
pomoćne motore. To se nije dogodilo već čitavu vječnost. Možda se Londonu
osmjehnula sreća!«
»Pah!« frkne Pomeroy, trgnuvši se kad je staklo izložbenih vitrina počelo
podrhtavati suosjećajući s otkucajima motora. Iznad njegove glave najveći
model njihao se naprijed-natrag viseći na užadi poput drvene ljuljačke. Bio je
to model plavog kita istrijebljenog prije više tisuća godina. »To je možda tako
Natsworthy«, rekao je. »Ja bih samo želio da Ceh inženjera ugradi neke
pristojne amortizere u ovu zgradu. Neki od ovih primjeraka su vrlo osjetljivi.
Ovo nije dobro. Ovo nije nimalo dobro.« Iz nabora svoje duge crne halje izvuče
točkasti rupčić i njime lagano obriše lice.
»Molim vas, gospodine«, započne Tom, »bih li mogao otrčati dolje do
promatračnica i gledati potjeru; samo pola sata? Već godinama nije bilo stvarno
dobre...«
Pomeroy se doimao šokirano. »Naravno da ne, naučniče! Pogledaj samo
svu ovu prašinu koju ta prokleta potjera podiže! Sve će izloške trebati ponovo
očistiti i provjeriti jesu li oštećeni.«
»Oh, ali to nije pravedno!« poviče Tom. »Upravo sam obrisao prašinu u
čitavoj galeriji!«
Istog je trena znao da je pogriješio. Stari Chudleigh Pomeroy nije bio loš
kada je o cehovnjacima bilo riječi, ali nije volio da mu odgovara običan mali
šegrt treće klase. On se ispravi na svoju punu visinu, što je bilo tek neznatno
više od njegove pune širine, i namršti tako strogo da mu je cehovska oznaka
gotovo nestala između čupavih obrva. »Život nije pravedan, Natsworthy«,
grmio je. »Još jedna drskost i čim potjera završi naći ćeš se na dužnosti u
Utrobi!«
Službu u Utrobi Tom je najviše mrzio od svih groznih zadataka koje je
naučnik treće klase morao obavljati. Brzo je zašutio, nevino zureći u savršeno
uglancane vrhove čizama glavnog kustosa.
»Rečeno ti je da na ovom odjelu radiš do sedam i radit ćeš do sedam«,
nastavi Pomeroy. »U međuvremenu ja ću se posavjetovati s ostalim kustosima
oko ovog strašnog i groznog drmusanja...«
I on požuri dalje, još uvijek gunđajući. Tom ga je gledao kako odlazi, a
zatim pokupi svoju opremu i sav očajan vrati se na posao. Obično nije imao
ništa protiv čišćenja, osobito u ovoj galeriji s ljupkim životinjama koje su izjeli
moljci i plavim kitom koji se smijao svojim velikim plavim smiješkom. Kada bi
mu dosadilo, jednostavno bi odlutao u sanjarenja u kojima je bio junak koji
spašava ljepotice od zračnih gusara ili London od Antitransportnog saveza i
zauvijek živi sretno. Ali kako je mogao sanjariti dok ostatak grada uživa u prvoj
poštenoj potjeri u posljednjih nekoliko godina?
 Čekao je dvadesetak minuta, ali Chudleigh Pomeroy se nije vratio. Nikog
drugog nije bilo u blizini. Bila je srijeda, što je značilo da je muzej zatvoren za
posjetitelje, a većina viših cehovnjaka i naučnika prve i druge klase ima
slobodan dan. Kakva bi šteta mogla nastati ako zbriše van na desetak minuta,
samo da vidi što se zbiva? Tom sakrije svoju torbu iza obližnjeg jaka i kroz sjene
rasplesanih delfina požuri prema vratima.
Vani na hodniku plesale su i sve argonske svjetiljke, razlijevajući svoju
svjetlost po metalnim zidovima. Dva cehovnjaka u crnim haljama projure kroz
hodnik i Tom začuje glas starog dr. Arkengartha: »Vibracije! Vibracije! Živi
užas za moju lončariju iz trideset petog stoljeća...« Pričekao je dok nisu iščezli
iza ugla pa brzo šmugne van niz najbliže stepenice. Presiječe kroz galeriju
dvadeset prvog stoljeća pokraj velikih plastičnih kipova Plutona i Mikija,
bogova životinjskih glava izgubljene Amerike. Pretrči glavni hodnik i donje
galerije pune stvarčica koje su nekako preživjele sva ta tisućljeća još otkako su
Drevni sami sebe uništili virusnim bombama u onoj atomskoj zbrci poznatoj
kao Šezdesetominutni rat. Dvije minute kasnije provuče se kroz pokrajnji izlaz
u buku i metež Tottenham Courta.
Muzej grada Londona stajao je u samom središtu Druge razine, u okrugu
Bloomsbury gdje je uvijek bila gužva, a potrbušnica Prve razine visjela je poput
hrđavog neba metar iznad krovova. Tom se nije brinuo da bi ga netko mogao
vidjeti dok se provlači mračnom, napučenom ulicom prema javnom zaslonu
ispred postaje dizala na Tottenham Courtu. Pridruživši se gomili ispred sebe,
po prvi put baci pogled na udaljeni plijen – vodenastu, sivkasto-plavičastu
izmaglicu koju su ulovile kamere dolje na Razini šest. »Grad se zove Salthook«,
grmio je glas izvjestitelja. »Rudarska platforma s devet stotina stanovnika
trenutno se kreće prema istoku brzinom od sto trideset kilometara na sat. Ceh
navigatora predviđa da će je London uloviti prije zalaska sunca. Iza kopnenog
mosta sigurno nas čeka još puno gradova što je jasan dokaz velike mudrosti našeg
voljenog Gradonačelnika koji je odlučio ponovo povesti London na istok...«
Sto trideset kilometara na sat! pomisli Tom zapanjeno. Bila je to
zadivljujuća brzina i on bi se rado našao na palubi promatračnice i osjetio vjetar
na licu. Vjerojatno je već nagrabusio kod gospodina Pomeroya. Kakve veze
onda ima tih nekoliko minuta?
Potrčao je te uskoro stigne do Bloomsbury parka na otvorenom, na rubu
razine. Nekoć je to bio park s drvećem i jezerima za patkice, ali je zbog
nedostatka plijena prenamijenjen za proizvodnju hrane te su njegovi travnjaci
preorani kako bi se dobilo mjesto za gredice kupusa i klijalište algi.
Promatračnice su i dalje bile tamo, izdignuti balkoni koji su virili iznad rubova.
Bile su to razine na koje su Londonci dolazili kako bi promatrali krajolik kroz
koji se prolazilo. Tom požuri prema najbližem balkonu. Tamo se okupila
poveća gomila, uključujući i popriličan broj ljudi u crnom iz Ceha povjesničara.
Provlačeći se prema naprijed i vireći preko ograde, Tom je nastojao ostati
nezamijećen. Salthook je bio samo dvanaest kilometara ispred, jureći punom
snagom dok mu je crni dim kuljao iz ispušnih ventilacijskih otvora.
»Natsworthy!« zazove magareći glas. Tomovo srce potone. Okrene se i iza
sebe ugleda Melliphanta, zdepastog naučnika prve klase, kako se ceri i govori:
»Nije li prekrasno? Mala debela solno-rudarska platforma sa zemljanim
motorima C20! Upravo ono što Londonu treba!«
Herbert Melliphant bio je najgora vrsta gnjavatora. Jednom je udario
Toma i zatim mu gurnuo glavu u zahodsku školjku. Osim toga, bio je strašno
naporan. Smatrao je svojim poslom saznati nečije tajne kako bi se kasnije
mogao rugati. Uživao je gnjaviti sitnog i stidljivog Toma koji nije imao prijatelja
koji bi se zauzeli za njega. Tom mu nije mogao uzvratiti istom mjerom jer je
Melliphantova obitelj platila kako bi on postao naučnikom prve klase. Tom nije
imao vlastitu obitelj i bio je tek naučnikom treće klase. Znao je da Melliphant
razgovara s njim samo zato što želi zadiviti lijepu i mladu povjesničarku Clytieu
Potts, koja je stajala točno iza njih. Tom kimne i okrene mu leđa ne obazirući
se na njega. Usmjerio je svu svoju koncentraciju na potjeru.
»Vidi!« poviče Clytiea Potts.
Razmak između Londona i njegova plijena bivao je sve manji i iznad
Salthooka se uzdigao nekakav tamni obris. Uskoro se uzdigne još jedan, pa još
jedan. Gomila na londonskim promatračnicama počne klicati: »Zrakoplovi!«
Melliphant se obrati Clytiei: »Ah, zračni trgovci. Znaju da je grad propao, znate,
pa brišu na vrijeme prije nego ih pojedemo. Ako to ne učine, možemo uzeti
njihove terete zajedno sa svim ostalim teretom na platformi!«
Tomu je bilo drago što vidi da je Melliphant totalno dosadan Clytiei Potts.
Ona je bila godinu ispred njega i sigurno sve to znala jer je prošla cehovske
ispite i već na čelu imala tetoviran znak povjesničara. »Vidi!« ponovila je,
ulovivši Tomov pogled i nasmijavši se. »Oh, vidi ih kako idu! Nisu li divni!«
Tom odmakne svoju neurednu kosu s očiju promatrajući kako se
zrakoplovi podižu sve više i više i nestaju u oblacima boje sivog škriljevca. Na
trenutak osjeti želju da im se pridruži, da se vine gore prema suncu. Da ga
barem njegovi siroti roditelji nisu ostavili na skrb Cehu koji će ga obučiti za
povjesničara! Kad bi samo mogao biti stjuard nebeske brzoplovke i vidjeti sve
gradove svijeta: Puerto Angeles koji pluta na plavom Pacifiku i Arkangel koji
kliže na čeličnim oštricama klizaljki preko zaleđenih sjevernih mora, velike
ziguratske gradove Nuevo-Maya i nepokretne utvrde Antitransportnog
saveza...
Ali, bilo je to samo sanjarenje koje je bolje sačuvati za neko dosadno
muzejsko popodne. Novi nalet usklika upozori ga na skori kraj potjere te on
zaboravi na zrakoplove i svoju pozornost opet usmjeri na Salthook.
Gradić je bio tako blizu da je mogao vidjeti mravolike obrise ljudi kako
trče na gornjim razinama. Sigurno su jako prestrašeni dok im se London
primiče, a nemaju se kamo sakriti! No, znao je da ih ne smije žaliti. Prirodno je
da veliki gradovi jedu manje, manji gradovi jedu gradiće, a oni se obrušavaju
na jadna nepokretna naselja. To je gradski darvinizam i tako svijet funkcionira
već tisuću godina, još od vremena kad je veliki inženjer Nikolas Quirke
pretvorio London u prvi pomični grad. »London! London!« vikao je,
pridružujući svoj glas povicima i usklicima ostalih na platformi. Trenutak
kasnije gledali su kako otpada jedan od Salthookovih kotača. Grad je izmučeno
stao, dimnjaci popadaše i strmoglaviše se na uspaničene ulice, a potom ga
londonske niže razine uklone iz vidnog polja i Tom osjeti drhturenje podnih
ploča. Sklopile su se goleme hidraulične ralje.
S promatračnica čitavoga grada začulo se mahnito klicanje. Zvučnici na
potpornim stupovima zasvirali su »Londonski ponos«. Netko nepoznat čvrsto
zagrli Toma i vikne mu u uho: »Ulov! Ulov!« Nije imao ništa protiv; u tom je
trenutku volio svakoga na toj platformi, čak i Melliphanta. »Ulov!« viknuo je,
jedva se oslobodivši iz zagrljaja, kad osjeti da se podne ploče ponovo tresu.
Negdje ispod njega veliki su čelični zubi grada držali Salthook, podižući ga i
uvlačeći ga natraške u Utrobu.
»... a možda bi i naučnik Natsworthy želio doći«, čulo se kako govori
Clytiea Potts. Tom nije imao pojma o čemu priča, ali kad se okrenuo, dotaknula
mu je nadlakticu i uz osmijeh mu se obratila: »Večeras će u Kensingtonskim
vrtovima biti slavlje«, objasnila je. »Ples i vatromet! Želiš li doći?«
Lijepi i popularni ljudi poput Clytiee obično nisu pozivali naučnike treće
klase na zabave. Tom se pitao pravi li to ona budalu od njega. Ali Melliphant
očito nije tako mislio, jer ju je povukao na stranu i rekao: »Ne želimo tamo takve
poput Natswothyja.«
»Zašto ne?« upita djevojka.
»Pa, znaš«, reče Melliphant, »on je samo naučnik trećeg razreda«. Njegovo
četvrtasto lice pocrvenjelo je te je izgledao gotovo kao Pomeroy. »On je samo
obični mali sluga. Nikad neće dobiti svoju cehovsku oznaku. Završit će tek kao
pomoćnik kustosa. Nije li tako, Natsworthy?« upitao je, dobacivši Tomu pogled
sa strane. »Šteta što ti tata nije ostavio dovoljno novaca za pošteno školovanje...«
»To se tebe ne tiče!« poviče Tom ljutito. Njegovo je oduševljenje ulovom
isparilo i opet je bio na rubu, pitajući se koja će ga kazna snaći kad Pomeroy
sazna da se iskrao van. Nije bio raspoložen za Melliphantovo zadirkivanje.
»No, to se događa kad se živi u rupčagama nižih razina, pretpostavljam«,
posprdno se naceri Melliphant okrenuvši se natrag prema Clytiei Potts.
»Natsworthyjev otac i majka živjeli su dolje, na četvrtoj razini, i kad je došlo do
Velikog boja zdrobljeni su kao dvije palačinke s malinama: pljas!«
Tom ga nije kanio udariti, to se jednostavno dogodilo. Prije nego je
shvatio što radi, ruka mu se stisne u čvrstu šaku i poleti. »Au!« jauknuo je
Melliphant zapanjeno i ispružio se na leđa. Netko je nešto glasno viknuo, a
Clytiea se skrivećki nasmiješila. Tom je samo stajao zureći u svoju drhtavu šaku
i pitajući se kako je to uopće izveo.
Melliphant je bio puno viši i jači od Toma i lako se podigao na noge nakon
Tomova udarca. Clytiea ga pokuša obuzdati, ali neki drugi povjesničari stanu
mu klicati u znak podrške. Dječaci u zelenim tunikama navigatorskih naučnika
odmah su se okupili oko njih i stali klicati: »Bor-ba! Bor-ba! Bor-ba!«
Tom je znao da protiv Melliphanta ima šanse koliko i Salthook protiv
Londona. Napravi korak nazad, ali mu gomila zatvori uzmak. Potom ga
Melliphant šakom pogodi u lice i koljenom ga snažno udari između nogu. Tom
se počne savijati od bola i otetura suznih očiju. Nešto veliko, mekano i privlačno
poput fotelje stane mu na put, i kad je zagnjurio glavu u te dubine, to nešto reče:
»Uuf!«
On podigne pogled i ugleda okruglo, rumeno lice s tankim obrvama ispod
neuvjerljive perike. Lice ga prepozna i još se više zarumeni.
»Natsworthy!« zagrmi Chudleigh Pomeroy. »Što ti to, za ime Quirkeovo,
izigravaš?«
 VALENTINE

I tako Toma snađe služba u Utrobi, dok su svi ostali šegrti bili zauzeti
proslavom povodom hvatanja Salthooka. Nakon duge, sramotne prodike u
Pomeroyevu uredu (»Neposluh, Natsworthy... Udariti višeg naučnika... Što bi
tvoji jadni roditelji mislili?«), Tom se odvukao cestom Tottenham Court do
stanice i pričekao dizalo.
Kad je stiglo, bilo je krcato. Sjedala na gornjem katu dizala bila su prepuna
arogantnih muškaraca i žena iz Ceha inženjera, najmoćnijeg od četiri velika
ceha koji su upravljali Londonom. Tom se ježio od njih, njihovih ćelavih glava
i tih dugih bijelih gumenih ogrtača koje su nosili, pa je ostao stajati u donjem
dijelu gdje je na njega s postera gledalo ozbiljno lice Gradonačelnika govoreći:
Kretanje je život! Pomozimo Cehu inženjera da održi London pokretnim! Dizalo
se spuštalo sve niže i niže, zaustavljajući se na svim poznatim stanicama:
Bakerloo, High Holborn, Low Holborn, Bethnal Green, a na svakoj je stanici
hrpa novih ljudi ulazila u dizalo. Pritisnuli su Toma uza stražnji zid te je dolazak
na dno doživio gotovo kao olakšanje! Čak mu je bilo pomalo drago kad je stigao
u buku i metež Utrobe.
Uhvaćene gradove London je rastavljao u Utrobi; Utrobu je činio
smrdljivi dio dvorišta i tvornica između ralja i središnjih strojarnica. Tom ju je
prezirao. Uvijek je bila bučna i u njoj su radili prljavi i pomalo zastrašujući
radnici s nižih razina i osuđenici iz zatvora Duboke utrobe, a ti su izgledali još
gore. U toj ga je dubini od vrućine uvijek boljela glava, zrak ispunjen
sumpornim parama tjerao ga je na kihanje, a treperenje argonskih svjetiljki koje
su osvjetljavale pločnike izazivalo mu je bol u očima. Međutim, Ceh
povjesničara svaki se put pobrinuo da netko od njegova osoblja bude pri ruci
kad se probavlja neki od gradova. Večeras će Tom biti tamo podsjećajući grube
stare predradnike Utrobe da svaka knjiga ili starina pronađena u najnovijem
ulovu po zakonu pripada njegovom Cehu te da je povijest jednako važna kao i
cigle, željezo ili ugljen.
 Probijao se kroz gomilu ljudi na posljednjoj stanici dizala i žurio prema
skladištu Ceha povjesničara kroz dugačke hodnike obložene zelenim
keramičkim pločicama i preko metalnih nogostupa visoko iznad bijesnoga
ždrijela Probavnog odjela. Duboko ispod sebe mogao je vidjeti kako Salthook
kidaju na komadiće. Izgledao je sićušno u usporedbi s Londonom. Veliki žuti
strojevi za rastavljanje kretali su se oko njega na tračnicama, njihali se nad njim
s kranova i plazili po njemu hidrauličnim paučastim nogama. Kotače i osovine
skinuli su već ranije i otpočeo je posao na oplati. Cirkularne pile, čiji je promjer
bio poput promjera onog ogromnog kotača u zabavnom parku, započele su s
piljenjem podnih ploča i svuda uokolo počele su frcati velike iskre. Snažni
valovi topline nadirali su iz peći i talionica i prije negoli je prešao dvadeset
koraka, Tom osjeti kako mu ispod pazuha znoj počinje natapati crnu tuniku
uniforme.
No, kad je napokon stigao u skladište, stvari su se ipak činile malo
vedrijima. Salthook nije imao ni muzej ni knjižnicu, a hrpice koje su spašene iz
gradskih ropotarnica već su bile spremljene u škrinje radi prebacivanja na
Drugu razinu. Bude li imao sreće, možda mu dopuste da ranije završi s poslom
i uhvati kraj slavlja! Pitao se koji je cehovnjak večeras dežuran. Ako je to stari
Arkengarth ili dr. Weymouth, propao je. Oni su uvijek inzistirali da se odradi
puna smjena, bez obzira na to ima li posla ili ne. Ali ako je tu Potty Pewtertide
ili gospođica Plym, možda sve bude u redu...
No, žureći prema uredu nadglednika, postane mu jasno da je netko puno
važniji od njih večeras dežuran u Utrobi. Ispred ureda bila je parkirana buba,
elegantna crna buba s cehovskim grbom naslikanim na poklopcu motora,
previše uočljiva i preskupa za bilo koga od uobičajenog osoblja. Pokraj nje
stajala su dva muškarca u uniformama visoko pozicioniranih cehovnjaka. Bili
su to, bez obzira što su nosili fina odijela, tipovi prilično gruba izgleda. Tom je
odmah znao tko su oni – Pewsey i Gench, preobraćeni zračni gusari, već
dvadeset godina vjerni sluge direktora povjesničara. Oni su pilotirali Dizalom
trinaestoga kata kad god je direktor letio na ekspediciju. Valentine je tu! pomisli
Tom i pokuša ne buljiti žureći pokraj njih uza stube.
Thaddeus Valentine bio je Tomov junak: bivši staretinar koji je postao
najpoznatiji londonski arheolog i direktor povjesničara. Ljudi poput Pomeroya
pucali su od zavisti! Tom je njegovu sliku držao prikucanu iznad kreveta i
pročitao je njegove knjige Pustolovine povjesničara praktičara i America
Deserta – mrtvim kontinentom s pištoljem, kamerom i zrakoplovom toliko puta
da ih je već znao napamet. Najsvečaniji trenutak njegova života bio je kada je
kao dvanaestogodišnji naučnik dobio nagradu za esej o identifikaciji lažnih
antikviteta a Valentine mu je osobno predao nagradu. Još se uvijek sjećao svake
riječi govora tog velikana: »Ne zaboravite nikada da smo mi, povjesničari,
najvažniji ceh našega grada. Ne zarađujemo tako puno kao trgovci, ali stvaramo
znanje, a ono je vrednije od novca. Možda nismo, poput navigatora, odgovorni
za upravljanje Londonom, ali gdje bi navigatori bili da mi nismo sačuvali
prastare karte i nacrte? A što se tiče Ceha inženjera, zapamtite samo da se svaki
stroj koji su oni ikada proizveli temelji na fragmentima drevne tehnologije –
prastare vrhunske tehnologije koju su sačuvali naši čuvari muzeja ili su je
iskopali naši arheolozi.«
Sve što mu je Tom uspio odgovoriti bilo je tiho i zbunjeno: »Hvala,
gospodine.« Nakon toga je brzinom munje otrčao natrag na svoje mjesto. Zbog
toga je, naravno, vjerovao da ga se Valentine uopće ne sjeća. No, kad je otvorio
vrata nadglednikova ureda, veliki čovjek je podigao pogled sa svog stola i
nasmiješio se.
»Natsworthy, zar ne? Naučnik koji je tako dobar u uočavanju falsifikata?
Večeras moram paziti što radim, inače ćeš me razotkriti!«
Nije baš bila neka šala, ali je razbila ukočenost koja je obično postojala
između šegrta i nekog višeg cehovnjaka. Tom se opustio dovoljno da prestane
oklijevati na pragu te stupi unutra. U ruci mu se nalazila Pomeroyeva poruka.
Valentine tada skoči na noge i žurno mu priđe. Bio je visok, zgodan muškarac
od gotovo četrdeset godina, kratke crne brade i s grivom crne kose koja je tu i
tamo bila prošarana sjedinama. Sive su mu mornarske oči iskrile humorom, a
činilo se da njegovo treće oko na čelu – cehovska oznaka povjesničara, plavo
oko koje gleda unatrag kroz vrijeme – namiguje, dok je upitno izdigao obrvu.
»Tukao si se, ha? A što je naučnik Melliphant učinio da zasluži šljivu na
oku?«
 »Rekao je nešto o mojoj mami i mom tati, gospodine«, promumlja Tom.
»A tako.« Istraživač kinine, promatrajući lice dječaka. Umjesto da ga
ukori, on ga upita: »Jesi li ti sin Davida i Rebecce Natsworthy?«
»Da, gospodine«, prizna Tom. »Ali imao sam samo šest godina kad se
dogodio Veliki boj... Zapravo ih se i ne sjećam.«
Valentine ponovo kinine, a oči mu poprime tužan i sažaljiv izraz. »Bili su
dobri povjesničari, Thomase. Nadam se da ćeš ići njihovim stopama.«
»Oh, da, gospodine!« reče Tom. »I ja se nadam!« Mislio je na svoje sirote
roditelje koji su poginuli kad se dio Cheapsidea urušio na njihovu razinu. Nitko
nikad prije nije o njima tako govorio i oči mu se napune suzama. Osjećao je da
Valentineu može reći sve, baš sve, i upravo mu se spremao reći koliko mu
nedostaju roditelji i kako je samotno i dosadno biti šegrt treće klase kad u ured
ušeta vuk.
Bio je to jako veliki, bijeli vuk i pojavio se na vratima koja su vodila u
skladište. Čim je ugledao Toma, dotrčao je do njega iskezivši svoje žute očnjake.
»Aa-aah!« vrisne Tom i skoči na stolac. »Vuk!«
»Oh, budi pristojan!« reče djevojački glas, a tren kasnije pojavi se i
djevojka te se nadvije nad zvijer, škakljajući meku bijelu krznenu ogrlicu pod
njenom bradom. Divlje se oči boje žada sretno sklope, a rep mu zašušti uz
djevojčinu odjeću. »Ne brini«, reče mu ona sa smiješkom. »On je pravo janje.
U stvari je vuk, ali umiljat je poput janjeta.«
»Tome«, reče Valentine dok su mu oči iskrile smijehom, »ovo je moja kći
Katherine, a ovo je Pas.«
»Pas?« Tom siđe sa stolca osjećajući se budalasto, no i dalje pomalo
uplašeno. Mislio je kako je živina sigurno pobjegla iz zoološkoga vrta u
Kružnom parku.
»Duga priča«, odgovori Valentine. »Katherine je do svoje pete godine
živjela na gradu-splavi Puerto Angelesu. Tad joj je umrla majka i poslali su je k
meni. Psa sam joj doveo kao poklon sa svoje ekspedicije u Ledenim
prostranstvima, no u to vrijeme Katherine još nije govorila najbolje engleski, a
za vuka nikad nije ni čula, pa je, kad ga je prvi put ugledala, rekla: ’Pas!’ i tako
je nekako i ostalo.«
»On je uistinu pitom«, reče djevojka, još se uvijek smiješeći Tomu. »Otac
ga je pronašao kad je bio još mladunče. Morao mu je ustrijeliti majku, ali nije
imao srca ubiti i jadnog Psa. Najviše voli kad mu se škaklja trbuh. Mislim pas,
ne otac.« Nasmijala se. Imala je dugu, tamnu kosu i očeve sive oči. Imala je i
očev očaravajući osmijeh. Bila je odjevena u uske svilene hlače i komotnu
tuniku; to je bio posljednji modni krik tog ljeta u Londonu. Tom je u čudu zurio
u nju. Već je prije vidio slike Valentineove kćeri, ali nije shvaćao da je ona prava
ljepotica!
»Vidi«, reče djevojka, »sviđaš mu se!«
Pas došeta ponjušiti rub Tomove tunike. Rep mu se njihao s jedne na
drugu stranu, a vlažan ružičasti jezik brusio je Tomove prste.
»Ljudi koji se sviđaju Psu«, reče Katherine, »obično se svide i meni. Pa
onda, oče, dođi i pošteno nas upoznaj!«
Valentine se nasmije. »Pa, Kate, ovo je Tom Natsworthy, poslali su ga
ovamo kao ispomoć i, ako je tvoj vuk gotov s njim, mislim da ćemo ga morati
pustiti da radi.« U tom trenutku prijateljski spusti ruku na Tomovo rame.
»Nema puno toga za obaviti; samo ćemo po posljednji put pregledati dvorišta i
onda...« On baci kratak pogled na Pomeroyevu poruku pa je razdere na
komadiće i baci u crvenu kantu za reciklažu pokraj stola. »Onda možeš ići.«
Tom nije bio siguran što ga je više iznenadilo: to što ga Valentine pušta ili
to što on osobno silazi dolje u dvorišta. Viši su cehovnjaci obično više voljeli
sjediti u udobnosti vlastita ureda te su težak posao dolje u vrelini i dimu
prepuštali naučnicima. No, Valentine je bio tu. Svlačeći crnu halju, zakvačio je
olovku za džep svog prsluka, zastao i s vrata se osmjehnuo Tomu.
»Idemo onda«, reče. »Što prije počnemo, to ćeš se ranije moći pridružiti
zabavi u Kensingtonskim vrtovima...«

Silazili su, a iza njih Pas i Katherine, sve niže i niže, dolje uz skladište i dalje niz
vijugave spirale metalnih stuba do dvorišta za probavljanje gdje se Salthook
smanjivao iz minute u minutu. Sve što je sad od njega ostalo bio je tek čelični
kostur, a strojevi su komadali čak i njega, odvlačeći podne ploče i nosače u peć
na taljenje. U međuvremenu, planine cigala, škriljevca, drva, soli i ugljena
kretale su se na tekućim vrpcama prema srcu Utrobe, dok su skupine pobirača
raščišćavale velike metalne košare s namještajem i namirnicama.
Pobirači su bili pravi vladari ovog dijela Londona, i toga su i sami bili
svjesni. Kočoperili su se duž uskih puteljaka poput paunova, razgolićenih prsa
sjajnih od znoja i očiju sakrivenih zatamnjenim zaštitnim naočalama. Tom ih
se uvijek bojao, ali Valentine ih je pozdravio šarmantnim pokretom ruke i
upitao ih jesu li medu plijenom našli nešto što bi Muzeju moglo biti zanimljivo.
Ponekad bi zastao da se našali s njima ili da ih upita kako im je obitelj i uvijek
je pazio da predstavi Toma: »Moj kolega, gospodin Natsworthy.« Tom se
osjećao vrlo ponosno. Valentine se prema njemu ponašao kao prema odrasloj
osobi, pa su se tako ponašali i pobirači, dotičući vrhove svojih masnih kapa i
keseći se dok su ih pozdravljali. Činilo se da se svi zovu Len ili Smudger.
»Ne obraćaj pozornost na ono što govore o ovim momcima gore u
Muzeju«, upozori ga Valentine, dok ih je jedan od onih s imenom Len vodio do
metalne košare u koju su bili nakrcani neki antikviteti. »Ne znači da su budale
ako žive u podzemlju i ne izgovaraju sva slova kako treba. Zato volim osobno
silaziti ovamo kad rade u Dvorištu. Često sam viđao kako pobirači i staretinari
iskapaju artefakte koje su povjesničari možda previdjeli...«
»Da, gospodine...«, složi se Tom, pogledavajući Katherine. Čeznuo je
učiniti nešto što bi impresioniralo direktora povjesničara i njegovu prelijepu
kćer. Kad bi samo mogao pronaći neki divni djelić drevne tehnologije među
svim ovim smećem, nešto zbog čega bi ga pamtili kad se vrate u raskoš Gornjeg
Londona. Inače ih nakon ovog tumaranja po dvorištima možda nikad više neće
vidjeti!
U nadi da bi ih mogao zadiviti, on požuri do košare i pogleda unutra.
Uostalom, drevna tehnologija zaista se povremeno pojavljuje u antikvarijatima
manjih gradova ili na policama iznad kamina starih gospođa. Zamisli da ti
budeš taj koji će ponovo otkriti neku legendarnu tajnu, poput letjelice teže od
zraka ili instant-juhe s rezancima! Čak i da se ne radi o nečemu što Ceh
inženjera može iskoristiti, možda može završiti u Muzeju, označeno i sačuvano
u vitrini s bilješkom na kojoj bi pisalo: »Otkrio gospodin T. Natsworthy«. S
iščekivanjem se zagledao u hrpu spašenih predmeta u košari: komadi plastike,
postolja za svjetiljke, spljošteni prastari autić... Pogled mu padne na jednu
metalnu kutijicu. Kad ju je izvukao i otvorio, ugledao je odraz svog lica u
srebrnastom plastičnom disku. »Gospodine Valentine! Pogledajte! Sjemenac!«
Valentine posegne u kutiju i izvadi disk, nagnuvši ga tako da se na
njegovoj površini počnu prelijevati dugine boje. »Sasvim točno«, rekao je.
»Drevni su ovo koristili u svojim računalima, kao način pohranjivanja
podataka.«
»Može li biti važno?« upita Tom.
Valentine odmahne glavom. »Žao mi je, Thomase. Ljudi su u davno doba
možda i živjeli samo u statičnim naseljima, ali su njihovi elektronski strojevi
bili daleko napredniji od ičega što su londonski inženjeri ikad uspjeli sastaviti.
Čak i ako je nešto još uvijek pohranjeno na tom disku, ne postoji način da to
pročitamo. No, to je lijep pronalazak. Zadrži ga, za svaki slučaj.«
Okrenuo se dok je Tom stavljao sjemenac natrag u kutiju i spuštao ga u
džep. No, Katherine je sigurno osjetila Tomovo razočaranje jer mu je dotakla
dlan i rekla: »Krasno je, Tome. Sve što je preživjelo sve te tisuće godina krasno
je, bez obzira na to koristi li groznom starom Cehu inženjera ili ne. Ja imam
ogrlicu načinjenu od starih računalnih diskova...« Nasmiješila mu se. Bila je
divna, baš kao i djevojke iz njegovih maštarija, ali još ljubaznija i vedrija i znao
je da će odsada sve junakinje koje bude spašavao u svojim snovima biti poput
Katherine Valentine.
U košari nije bilo više ničega zanimljivog; Salthook je bio praktičan grad,
prezaposlen žvakanjem starog morskog korita da bi se zamarao prekapanjem
po prošlosti. No umjesto da ode ravno natrag u skladište, Valentine povede
svoju družbu uz neko drugo stubište te niz usku pistu do Postaje
novopridošlica. Tamo su bivši stanovnici Salthookea u redu čekali da im
službenik iz prijamnog ureda upiše imena i netko ih odvede u njihov novi dom
u hostelima i radionicama Londona. »Čak i kad nisam dežuran«, objasnio je
Valentine, »uvijek namjerno siđem dolje posjetiti staretinare poslije ulova, prije
nego što ugrabe priliku da svoje pronalaske prodaju antikvarijatima s Pete
razine i izgube se u prostranstvima Ničije zemlje.«
U svakom je ulovljenom gradu uvijek bilo i staretinara lutalica bez
vlastitog grada, koji su pješke lutali Lovištem čeprkajući u potrazi za djelićima
drevne tehnologije. Salthook nije bio nikakva iznimka. Na kraju dugog reda
potištenih građana stajala je skupina još odrpanija od ostalih, u svojim do
gležnja dugim, ofucanim kaputima te zaštitnim naočalama i maskama za
prašinu obješenima o prljave vratove.
Poput većine Londonaca, Tom se užasavao zamisli da ljudi još uvijek
zapravo žive na golom tlu. Zaostao je iza s Katherine i Psom dok je Valentine
otišao razgovarati sa staretinarima. Oni su se okupili oko njega; svi osim jednog,
visokog, vitkog u crnom kaputu. »To je djevojka«, pomisli Tom, mada nije
mogao biti siguran jer je nosila crni šal omotan preko lica, poput turbana
pustinjskih nomada. Stajao je pokraj nje i promatrao dok se Valentine
predstavljao ostalim staretinarima te upitao: »Onda, je li itko od vas pronašao
išta što bi Ceh povjesničara možda želio kupiti?«
Neki su kimnuli, neki odmahnuli glavom, neki stali prekapati po svojim
prepunim torbama. Djevojka s crnom maramom zavuče jednu ruku u kaput i
reče: »Ja imam nešto za tebe, Valentine.«
Govorila je tako tiho da su je čuli samo Tom i Katherine. Kad su se
okrenuli da pogledaju, ona se iznenada bacila naprijed vitlajući nožem duge
uske oštrice.
 OTVOR ZA OTPAD

N ije bilo vremena za razmišljanje: Katherine vrisne, Pas zareži, a djevojka

zastane, oklijevajući trenutak. Tom spazi svoju priliku pa skoči naprijed i
uhvati je za ruku kad je već primicala nož Valentineovu srcu. Ona sikne
uvijajući se i nož joj ispadne na platformu. U međuvremenu se oslobodila stiska
i jurnula duž piste. »Zaustavite je!« poviče Valentine, krenuvši naprijed, ali
ostale su se izbjeglice, vidjevši nož, posudarale u panici, našavši mu se na putu.
Nekoliko staretinara izvuče vatreno oružje i jedan se policajac u oklopu sjuri
kroz gomilu poput goleme plave bube, vičući: »U Londonu nije dozvoljeno
nošenje oružja!«
Bacivši pogled preko glava staretinara, Tom u udaljenom odsjaju peći
ulovi tamnu siluetu. Djevojka je bila na drugom kraju piste i penjala se spretno
uz ljestve prema gornjoj razini. On potrči za njom i posegne za njenim gležnjem
kad je već gotovo dosegla vrh. Promašio je za nekoliko centimetara, a u taj
trenutak neka strelica prozuji pokraj njega i prečke se zaiskre. On pogleda
unatrag. Još su se dva policajca probijala kroz gomilu s podignutim
samostrelima. Iza njih, mogao je vidjeti kako ga promatraju Katherine i njen
otac. »Ne pucajte!« vikne. »Mogu je uhvatiti!«
I ponovo se baci uz ljestve i uspne gore. Čvrsto je odlučio da će on biti taj
koji će uhvatiti onoga tko je umalo ubio gospodina Valentinea. Osjećao je kako
mu srce lupa od uzbuđenja. Nakon svih tih nezanimljivih godina provedenih u
snivanju pustolovina, iznenada se našao u jednoj! Spasio je život gospodinu
Valentineu! Bio je junak!
Djevojka se već uputila prema labirintu visokih pista koje su vodile prema
okrugu s pećima. Nadajući se da ga Katherine i dalje može vidjeti, Tom se baci
u potjeru. Pista se račvala i sužavala, s rukohvatima međusobno razmaknutima
manje od metra. Pod njim se, u dvorištu za probavljanje, nesmetano nastavljao
posao, tamo nitko nije ni primijetio dramu koja se odigravala nad njihovim
glavama. Ronio je kroz duboke sjene i tople, zasljepljujuće oblake pare, s
djevojkom uvijek nekoliko koraka ispred. Odjednom joj marama zapne za niski
cjevovod i strgne joj se s glave. Duga joj je kosa bila bakrenasta u prigušenom
odsjaju peći, ali Tom joj i dalje nije mogao vidjeti lice. Pitao se je li lijepa, ta
djevojka-ubojica iz Antitransportnog saveza.
On se sagne da prođe ispod obješene marame i otrči dalje dašćući i
nespretno si otkopčavajući okovratnik. Spusti se niz nestabilnu spiralu
željeznih stuba pa na tlo dvorišta za probavljanje, jureći kroz sjene tekućih vrpci
i golemih okruglih plinskih cisterni. Skupina osuđenika na prisilnom radu
podigne svoje poglede s oduševljenjem dok je djevojka promicala mimo njih.
»Zaustavite je!« poviče Tom. Međutim, oni su samo stajali zureći otvorenih usta
dok je prolazio, ali kad je pogledao iza sebe, vidio je da je jedan od inženjerskih
naučnika koji ih je nadzirao prekinuo svoj posao kako bi se pridružio potjeri.
Tom je isti čas požalio što je išta povikao. Neće svoju pobjedu predati nekom
glupom inženjeru! Onda ubaci u višu brzinu kako bi bio siguran da će on biti
taj koji će je uloviti.
Na njihovom se putu odjednom ispriječila okrugla rupa u podnoj ploči
ograđena hrđavim rukohvatom. Bio je to spaljen i začađavljen otvor za otpad u
koji se bacao nezapaljivi materijal iz peći. Djevojka na trenutak prestane trčati,
pitajući se kamo dalje. Kad je nastavila, Tom je već uspio smanjiti njenu
prednost. U sljedećem trenutku njegovi ispruženi prsti zgrabili su njenu torbu,
remen je puknuo, a ona je stala i okrenula se prema njemu licem osvijetljenim
crvenim odsjajem talionica.
Nije bila starija od Toma i izgledala je zastrašujuće. Strašan joj se ožiljak
protezao od čela do čeljusti, zbog čega je njeno lice nalikovalo na bjesomučno
razderan portret. Usta su joj bila razvučena u stranu, pa je izgledala kao da se
stalno zlobno ceri, nos joj je bio zdrobljeni patrljak, a njeno jedino oko zurilo je
u njega, sivo i hladno kao zimsko more.
»Zašto me nisi pustio da ga ubijem?« prosikće.
Tom je bio toliko užasnut da se nije mogao ni pomaknuti niti progovoriti;
mogao je samo stajati ondje dok se djevojka sagnula po svoju torbu i okrenula
se kako bi nastavila bježati. No, iza su već zviždale policijske zviždaljke i strelice
samostrela zaiskrile su na metalnim podnim pločama i cijevima iznad njihovih
glava. Djevojka ponovo ispusti torbu i padne postrance, izgovorivši gadnu
psovku. Tom nije mogao ni zamisliti da cure znaju takve riječi. »Ne pucajte!«
vikne, mašući policajcima koji su se spuštali niz spiralno stubište iza plinskih
cisterni i neprestano ispaljivali strelice kao da ih baš previše ne brine to što im
je Tom na putu. »Ne pucajte!«
Djevojka je puzala i on vidje da ju je strelica pogodila u nogu tik iznad
koljena. Stegnula je stegno rukama a krv joj se cijedila kroz prste. Njeni uzdasi
pretvorili su se u jecaje dok se podizala na noge naslanjajući se na ogradu, a
zatim se stala nespretno penjati na nju. Ispod nje bio je otvor za otpad,
razjapljen poput širom otvorenih ralja.
»NE!« viknu Tom, uvidjevši što namjerava. Više se nije osjećao poput
junaka; samo je žalio ovu sirotu rugobnu djevojku i osjećao krivnju što je baš
on taj koji ju je stjerao u zamku. Pružio je ruku prema njoj, nije želio da skoči.
»Nisam te mogao pustiti da ozlijediš gospodina Valentinea!« vikne kako bi ga
ona čula kroz zaglušujuću buku Utrobe. »On je dobar čovjek, ljubazan, hrabar,
divan...«
Djevojka se nagne naprijed, pokazujući mu svoje grozno lice bez nosa.
»Pogledaj me!« reče. Govorila je pomalo nerazumljivo, zbog iskrivljenih usta.
»Pogledaj što mi je učinio tvoj hrabri, dobri Valentine!«
»Kako to misliš?«
»Pitaj njega!« vrisnu ona. »Pitaj ga što je učinio Hester Shaw!«
Policija je već bila blizu, Tom je mogao osjetiti ritam njihovih koraka.
Djevojka baci pogled iza njega pa teško podigne svoju ranjenu nogu preko
ograde, jauknuvši pritom od bola. »Ne!« ponovo zavapi Tom, ali prekasno.
Njen teški kaput se raširi i više je nije bilo. Tom se baci naprijed i nagne nad
mračni otvor. Osjeti hladan nalet zraka pomiješan s mirisom blata i zgažene
vegetacije, miris tla koje je brzo promicalo ispod grada.
»Ne!«
Skočila je! Skočila je s grada ravno u smrt! Hester Shaw. Morat će
zapamtiti to ime i pomoliti se za nju jednome od mnogobrojnih londonskih
bogova.
 Pojaviše se obrisi lelujavog dima. Policajci su još uvijek obazrivo
napredovali, kao kakvi oprezni rakovi, a s njima je bio i Valentine, žurno
koračajući na čelu skupine. U sjenama ispod plinske cisterne Tom ugleda
mladog inženjera kako šokiran promatra što se događa. Tom mu se pokuša
nasmiješiti, ali imao je osjećaj da mu je lice zaleđeno i sljedećeg se trenutka novi
gusti zastor dima omota oko njega.
»Tome! Jesi li dobro?« dotrči Valentine, tek neznatno uspuhan dugom
potjerom. »Gdje je ona? Gdje je djevojka?«
»Mrtva je«, odgovori Tom tiho.
Valentine stane pokraj njega i poviri preko ograde. Sjene lebdećeg dima
prođu mu licem poput paučine. U očima mu se javi neka čudna svjetlost, a lice
mu postane napeto, blijedo i prestrašeno. »Jesi li je vidio, Tome? Je li imala
ožiljak?«
»Da«, odgovori Tom, pitajući se kako je Valentine to mogao znati. »Bio je
užasan! Nije imala oko, a nos...« Zatim se sjetio strašne stvari koju mu je
djevojka rekla. »I rekla je...« No, nije baš bio siguran treba li gospodinu
Valentineu reći to što mu je rekla; bio je uvjeren da su to sve samo laži. »Rekla
je da se zove Hester Shaw.«
»Veliki Quirke!« sikne razjareni Valentine i Tom se trgne unatrag,
poželjevši da to nikada nije spomenuo. No, kad je opet podigao pogled,
Valentine mu se dobrohotno smiješio očiju punih tuge. »Ne brini, Tome«,
rekao je. »Žao mi je...«
Tom osjeti veliku blagu ruku na svome ramenu, a zatim – nikada poslije
nije bio sasvim siguran kako se to dogodilo – kako ga je snažno okrenula i
zavitlala preko ograde. Padao je baš kao što je i Hester Shaw pala, divlje mašući
rukama ne bi li se nekako zadržao na glatkim metalnim stranicama otvora za
otpad. Gurnuo me! pomisli, osjetivši više čuđenje nego strah dok je tonuo
duboko u mrak.
 ZALEĐE

T išina. Tišina. Nije ju mogao shvatiti. Čak i kad se London nije kretao obično
je u spavaonici postojala neka vrsta buke; šum ventilatora, zujanje i zveket
iz udaljenih okna za dizala, hrkanje drugih naučnika na susjednim krevetima.
No, sada se čula samo tišina. Boljela ga je glava. Ustvari, sve ga je boljelo. I krevet
mu se činio čudnim, a kad je pomaknuo ruke, nešto hladno i sluzavo procurilo
mu je kroz prste, nešto kao...
BLATO! Brzo sjedne i uspravi se. Jedva je disao. Uopće nije bio u
spavaonici treće klase. Ležao je na velikoj grbavoj hrpi blata, na rubu duboke
brazde. U slabašnoj bisernoj svjetlosti zore ugledao je djevojku uništena lica
kako sjedi u blizini. Njegov stravičan san o tome kako je spuznuo niz vatrom
začađen otvor bio je istinit: ispao je iz Londona i nalazio se s Hester Shaw na
golome tlu!
Zajeca užasnut, a djevojka mu uputi brz pogled pa ga ponovo skrene u
stranu. »Znači, živ si«, reče. »Mislila sam da si poginuo.« Zvučala je kao da joj
je posve svejedno.
Tom se osovi na sve četiri, tako da su mu samo koljena, nožni prsti i
dlanovi dodirivali blato. Ruke su mu bile gole, a kad je spustio pogled još niže,
ugledao je svoje do pasa nago tijelo. Tunika mu je ležala u blatu u blizini, ali
nikako nije uspijevao naći svoju košulju, sve dok nije otpuzao bliže djevojci s
ožiljkom i shvatio da je ona zaposleno kida u vrpce kojima povezuje svoju
ranjenu nogu.
»Hej!« reče. »To mi je jedna od najboljih košulja!«
»Pa?« odgovori ona ne podižući pogled. »Meni je ovo jedna od najboljih
nogu.«
On navuče svoju tuniku. Bila je pohabana i prljava od pada niz otvor za
otpad, puna poderotina kroz koje je sada ulazio hladan zrak iz Ničije zemlje.
On obgrli samoga sebe drhtureći. Valentine me gurnuo! Gurnuo me i pao sam
niz okno u Ničiju zemlju! Gurnuo me... Ne, ma, nije. Sigurno se radi o nekoj
pogreški. Poskliznuo sam se, a on me pokušao zgrabiti, sigurno se to dogodilo.
Hester Shaw završi povijanje svoje rane i ustane, gunđajući od boli dok je
preko rane navlačila svoje prljave, od krvi skorene hlače. Zatim dobaci Tomu
ono što je ostalo od njegove košulje, neupotrebljivu krpu. »Trebao si me pustiti
da ga ubijem«, reče i okrene se od njega udaljavajući se bijesnim šepesanjem niz
dugi blatni zavoj.
Tom ju je gledao kako odlazi, previše zbunjen i zaprepašten da bi se
pomaknuo. Tek kada je nestala iza vrha padine shvati da ne želi ovdje biti sam
i ostavljen; radije bi bio s nekim. Pa makar i s njom...
I on zavitla razderanu košulju u stranu i potrči za Hester propadajući u
gusto ljepljivo blato. Svako malo udarao je nožnim prstima o djeliće kamenja
ili raskopano korijenje. Duboka, oštro usječena brazda zjapila je s njegove lijeve
strane, a kad je dosegnuo vrh uzvisine, shvatio je da je to tek jedna od stotine
identičnih brazdi: golemi tragovi Londona koji su se, kao ravnalom povučeni,
protezali u daljinu. Daleko, daleko pred sobom ugleda svoj grad. Bio je taman
na podlozi sve svjetlijeg istočnoga neba, omotan dimom svojih pogonskih
motora. Osjeti hladan dodir tuge za domom. Svi koje je ikada poznavao bili su
ukrcani na tu, sve manju planinu, svi osim Hester koja je ljutito stupala ispred
njega vukući svoju ranjenu nogu za sobom.
»Stani!« vikne, napola trčeći, napola gacajući kako bi je sustigao. »Hester!
Gospođice Shaw!«
»Pusti me na miru!« plane ona.
»Ali kamo ideš?«
»Moram se vratiti u London, naravno«, rekla je. »Trebale su mi dvije
godine da ga nađem, povlačila sam se po Ničijoj zemlji pješke, uvlačila u
svakojaka mjestašca u nadi da će ih London požderati. I kad sam napokon stigla
i našla Valentinea koji je sišao da paradira dvorištima baš kao što su mi
staretinari bili najavili, što se dogodilo? Neki me idiot spriječio da mu izvadim
srce kao što zaslužuje.« Ona prestane hodati i okrene se pogledati Toma. »Da
se ti nisi upetljao, on bi sad već bio mrtav, a ja bih, skončavši pokraj njega, našla
svoj mir!«
 Tom je buljio u nju i prije negoli se stigao sabrati, u očima ga zapeku suze.
Mrzio je samog sebe što pred Hester Shaw ispada budala, ali nije si mogao
pomoći; svladao ga je užas svega što mu se dogodilo, isto kao i pomisao da je
ovdje posve sam i napušten. Poteku mu vrele suze ostavljajući bijele tragove na
licu prljavom od blata.
Hester zastane i pogleda ga kao da nije sigurna što mu se događa. »Ti
plačeš!« reče posve nježno. Zvučala je iznenađeno.
»Oprosti«, šmrcne on.
»Ja nikad ne plačem. Ne mogu. Nisam plakala čak ni kad mi je Valentine
ubio majku i oca.«
»Što?« Tomov je glas bio drhtav od jecanja. »Gospodin Valentine nikada
ne bi učinio nešto takvo! Katherine je rekla da čak nije mogao ubiti ni mladunče
vuka. Lažeš!«
»A što ti onda ovdje radiš?« upita ga podrugljivo. »Gurnuo te za mnom,
nije li? Samo zato što si me vidio.«
»Lažeš!« ponovi Tom. No, sjetio se onih velikih ruku kako su ga gurnule
naprijed; sjetio se pada i čudesne svjetlosti koja je tinjala u očima arheologa.
»Pa?« upita Hester.
»Gurnuo me..!« promrmlja Tom zapanjeno.
Hester Shaw samo slegne ramenima, kao da želi reći: Vidiš? Vidiš kakav je
on zapravo? Zatim se okrene i ponovo počne hodati.
Tom požuri za njom. »Idem i ja s tobom! I ja se moram vratiti u London!
Pomoći ću ti!«
»Ti?« Ona se siktavo nasmije i pljune u blato pred njegovim nogama.
»Mislila sam da si ti Valentineov čovjek. A sad mi hoćeš pomoći da ga ubijem?«
Tom odmahne glavom. Nije znao što želi. Dio njega se još uvijek nadao
da je sve ovo jedan veliki nesporazum te da je Valentine dobar, drag i hrabar
čovjek. Svakako da nije želio da ga netko ubije i da jadna Katherine ostane bez
oca... No, morao je nekako stići London, a to nije mogao sam. U svakom slučaju,
osjećao se odgovornim za Hester Shaw. Napokon, on je kriv što su je ranili.
»Pomoći ću ti hodati«, reče. »Ozlijeđena si. Trebaš me.«
 »Ja ne trebam nikoga«, odgovori mu ona bijesno.
»Zajedno ćemo naći London«, obeća Tom. »Ja sam član Ceha
povjesničara. Oni će me saslušati. Ispričat ću sve gospodinu Pomeroyu, i ako je
Valentine stvarno učinio te stvari koje si rekla, zakon će se pobrinuti za njega!«
»Zakon?« frkne ona. »Valentine je zakon u Londonu. Nije li on miljenik
Gradonačelnika? Nije li on direktor povjesničara? Ne, on će mene ubiti, ako ja
prva ne ubijem njega. Vjerojatno će i tebe ubiti. Cap!« I ona pokretima dočara
izvlačenje mača i njegovo zabadanje u Tomove grudi.
Sunce je izlazilo podižući vijence pare s vlažnoga blata. London se i dalje
kretao, primjetno manji nego kad ga je zadnji put pogledao. Grad bi obično
zastao na nekoliko dana kada bi se hranio i neki se još uvijek trijezan dio
Tomova mozga uzaludno pitao: »Kamo to, za ime svijeta, London ide?«
No, baš u tom trenutku djevojka se spotakne i padne, a ranjena joj noga
ostane skvrčena ispod nje. Tom jurne da joj pomogne ustati. Nije mu zahvalila,
no nije ga niti odgurnula. On prebaci njenu ruku preko svojih ramena te je
osovi na noge, pa zajedno krenuše uzduž blatnog grebena, sve slijedeći tragove
Londona prema istoku.
 GRADONAČELNIK

S totinu kilometara ispred, zora obasja Kružni park, elegantan obruč

travnjaka i gredica s cvijećem koji je okruživao londonsku Prvu razinu.
Blistao je svojim ukrasnim jezercima i puteljcima prekrivenima rosom te sjao
bijelim metalnim stupićima vile Clio, Valentineove rezidencije koja je stajala
među tamnim cedrovima na rubu parka poput neke divovske prazne školjke
ostavljene na obali od strane hirovite plime.
Katherine se probudi u svojoj sobi na najvišem katu i ostane ležati
promatrajući sunčeve zrake kako se probijaju kroz kapke od kornjačina oklopa.
Znala je da je nesretna, ali isprva nije znala zašto.
Zatim se sjeti prethodne večeri; sjeti se napada u Utrobi i kako je onaj
siroti, slatki mladi naučnik krenuo uhvatiti ubojicu i pritom sam poginuo. Ona
je potrčala za ocem, ali kad je stigla do otvora za otpad, sve je već bilo gotovo;
jedan se mladi inženjerski naučnik posrćući udaljavao, a lice mu je od šoka bilo
posve blijedo. Iza njega je naišla na oca, ljutitog i okruženog policajcima. Nikad
ga ranije nije takvog vidjela. Nikad prije nije čula grub, neprirodan glas kojim
se otresao na nju i zapovjedio joj da ide ravno kući.
Dio nje želio se samo sklupčati i ponovo zaspati, ali morala ga je vidjeti i
uvjeriti se da je sve u redu. Stoga zbaci pokrivač sa sebe, ustane i počne navlačiti
odjeću od sinoć što je sva zgužvana ležala na podu, još uvijek vonjajući po
pećima.
Pred vratima njene sobe hodnik ovalnog krova blago se spuštao uvijajući
se kao u spiralnoj školjci. Brzo je koračala hodnikom zastavši na tren tek da bi
odala počast božici povijesti Clio, čiji je kip stajao u niši pred vratima
blagovaonice. U ostalim su nišama ležala blaga koja je njen otac donosio sa
svojih ekspedicija: krhotine prastarog posuđa, dijelovi računalnih tipkovnica i
hrđave metalne lubanje tragača, tih čudnih polumehaničkih vojnika iz
zaboravljenoga rata. Njihove su raspucane staklene oči zlokobno buljile u
Katherine dok je žurno prolazila pokraj njih.
 Otac je pio kavu u atriju, velikom otvorenom prostoru u središtu kuće. još
uvijek je bio u svom kućnom ogrtaču, a lice mu je bilo ozbiljno dok je koračao
gore-dolje među lončanicama paprati. Katherine je bio dovoljan jedan pogled
u njegove oči kako bi primijetila da uopće nije spavao. »Oče?« upita ga. »Što se
dogodilo?«
»Oh, Kate!« On joj priđe i čvrsto je zagrli. »Kakva noć!«
»Onaj jadni dečko«, prošapće Katherine. »Jadni Tom! Pretpostavljam da
nisu... Nisu ništa pronašli?«
Valentine odmahne glavom. »Ubojica ga je povukla za sobom kad je
skočila. Oboje su se udavili u blatu Ničije zemlje ili su završili zdrobljeni ispod
gusjenica gradskih kotača.«
»Oh«, šapne Katherine i sjedne na rub stola, ne primjećujući čak ni Psa
koji je došetao kako bi stavio svoju veliku glavu na njeno koljeno. Siroti Tom\
pomisli. Bio je tako sladak, tako željan udovoljiti. Stvarno joj se svidio. Čak je
mislila tražiti oca da ga pozove da nešto radi u vili Clio tako da ga ona i Pas
mogu bolje upoznati. A sad je bio mrtav, duša mu je otplovila u Zemlju Bez
Sunca, a tijelo mu leži u hladnome blatu negdje u brazdama iza grada.
»Gradonačelnik nije sretan«, reče Valentine, bacivši pogled na sat.
»Odbjegli ubojica u Utrobi prvi dan po povratku Londona na Lovište. Osobno
dolazi ovdje da to raspravimo. Hoćeš li sjesti sa mnom dok ga čekam? Možeš
uzeti malo mog doručka ako želiš. Na stolu ima kave, peciva, maslaca. Uopće
nemam apetita.«
Ni Katherine nije imala teka, ali kad je bacila pogled na hranu, primijetila
je pohabanu kožnu torbu kako leži na udaljenom kraju stola. Bila je to torba
koja je sinoć ispala djevojci-ubojici u Utrobi, a njen je sadržaj bio rasprostrt
uokolo poput izložaka u nekom čudnom muzeju: metalna čuturica za vodu,
pribor za prvu pomoć, malo špage, nekoliko komadića suhog mesa koje je
izgledalo tvrđe od jezika starih čizama, te prljav i zgužvan komad papira na koji
je bila pričvršćena fotografija. Katherine ga podigne. Bio je to identifikacijski
obrazac izdan u gradu koji se zvao Strole. Bio je umrljan i gotovo posve
izblijedio. Prije nego što je uspjela pročitati tekst, pogled joj padne na sliku.
Hvatajući dah, ona uzvikne: »Oče! Njeno lice!«
 Valentine se okrene, ugleda je kako drži papir, pa ga uz ljutiti uzvik istrgne
iz njenih ruku. »Ne, Kate! To nije za tvoje oči! Nije ni za čije...«
Izvuče svoj upaljač i pažljivo pripali kut formulara, a onda ga još presavije
dok je gorio u pepeljari na stolu. Nakon toga se vrati svom koračanju, a
Katherine sjedne promatrajući ga. U deset godina otkako je stigla u London,
Katherine ga je počela smatrati svojim najboljim prijateljem, ne samo ocem.
Voljeli su iste stvari, smijali su se istim šalama i nikad nisu imali tajne jedno
pred drugim, no vidjela je da joj on sada nešto taji o ovoj djevojci. Nikad ga nije
vidjela tako zabrinutog. »Tko je ona, oče?« upitala je. »Poznaješ li je s jedne od
svojih ekspedicija? Tako je mlada pa... Što joj se to dogodilo s licem?«
Uto se začuju koraci, kucanje na vratima i Pewsey bane u prostoriju.
»Gradonačelnik dolazi, šefe.«
»Već?« upita pomalo nesigurno Valentine.
»Bojim se da je tako. Gench ga je upravo vidio kako u svojem vozilu
prelazi park. Kaže da ne izgleda kao da je dobre volje.«
Ni Valentine nije izgledao kao da je dobre volje. Brzo je zgrabio svoje halje
s naslona stolca, gdje su ležale prebačene, i pokušao se dotjerati. Katherine mu
priđe pomoći, ali on joj odmahne neka se makne, pa ga ona samo brzo poljubi
u obraz i izađe dok se Pas klatio iza nje. Kroz velike ovalne prozore salona mogla
je vidjeti bijelu službenu bubu kako prolazi kroz dvorišna vrata vile Clio. Odred
vojnika trčao je pred njom, odjeven u svijetlocrvene oklope kraljevske garde;
bila je to osobna zaštita Gradonačelnika. Zauzeli su položaje oko vrta, poput
kakvih ružnih ukrasa za travnjake, dok su Gench i jedan od poslužitelja požurili
otvoriti plastični poklopac bube. Gradonačelnik je izašao van i dugačkim se
koracima uputio prema kući.
Magnus Crome već je gotovo dvadeset godina vladao Londonom, ali još
uvijek nije izgledao kao Gradonačelnik. Gradonačelnici iz Katherinenih
povijesnih udžbenika bili su debeljuškasti, veseli ljudi rumenih obraza, no
Crome je bio mršav poput stare vrane i nikada nije bio veseo. Nije čak nosio ni
grimizne halje, ponos i diku svih ostalih gradonačelnika, nego se i dalje odijevao
u svoj dugi bijeli gumeni ogrtač i iznad obrve nosio crveni kotač Ceha inženjera.
Prijašnji su gradonačelnici svoje cehovske oznake uklanjali kako bi pokazali da
služe čitavom Londonu, ali stvari su se promijenile otkad je Crome došao na
vlast. Premda su neki smatrali da je nepravedno da jedan čovjek bude i
gospodar inženjera i Gradonačelnik, ipak su priznavali da Crome dobro obavlja
zadaću upravljanja gradom.
Katherine se nije sviđao. Nikad ga nije voljela, mada je bio tako dobar
prema njezinom ocu. Jutros nikako nije bila raspoložena za susret s njim. Čim
je čula da se razmiče ploča ulaznih vrata, požuri u stražnji dio hodnika i stane
se uspinjati, nježno zazivajući Psa da je slijedi. Stala je čim je zamakla iza prvog
zavoja i pritajila se u plitkom udubljenju, lagano držeći ruke na vučjoj glavi
kako bi i on ostao miran. Osjećala je da je neka užasna nedaća obuzela njena
oca i ona mu neće dopustiti da od nje skriva pravu istinu kao da je i dalje mala
djevojčica.
Nekoliko sekundi kasnije ugleda Gencha kako dolazi do vrata atrija,
gužvajući šešir u rukama. »Ovuda, Vaša Milosti«, promrmljao je naklonivši se.
»Pripazite na stube, Vaša Milosti.«
Odmah potom naiđe Crome. Zastane časak, dok mu se glava njihala s
jedne strane na drugu na čudan, gušterski način. Katherine osjeti kako mu
pogled fijuče hodnikom poput vjetra Ledenih prostranstava pa se stisne jače u
udubljenju i pomoli Quirkeu i Clio da je Crome ne vidi. Jedan je tren mogla
čuti njegovo disanje i prigušeno škripanje njegova gumena kaputa, a zatim ga
Gench povede u atrij i opasnost prođe.
Jednom rukom čvrsto držeći ogrlicu Psa, Katherine se prikrade vratima i
stane slušati. Mogla je čuti očev glas i zamisliti ga kako stoji pokraj ukrasne
fontane dok je posluga odvodila Cromea prema naslonjaču. Valentine je
započeo s nekom pristojnom opaskom o vremenu, ali ga odmah prekine
hladan, tanak glas Gradonačelnika. »Čitao sam tvoje izvješće o sinoćnjoj
eskapadi, Valentine. Uvjeravao si me da je čitava obitelj sređena.«
Katherine se trgne od vrata kao da su je opekla. Kako li se taj starac
usuđuje ovako razgovarati s njenim ocem! Nije više željela slušati, ali je
znatiželja ipak prevladala te ona ponovo prisloni uho na drvo.
»... duh iz moje prošlosti«, govorio je njen otac. »Ne mogu ni zamisliti
kako je pobjegla. A samo Quirke zna gdje se naučila takvoj spretnosti i
lukavosti. No, sad je mrtva. Kao i momak koji ju je ulovio, siroti Natsworthy...«
»Jesi li siguran u to?«
»Ispali su iz grada, Crome.«
»To ništa ne znači. Putujemo preko mekog tla, mogli su preživjeti. Trebao
si poslati ljude dolje da provjere. Upamti, mi ne znamo koliko je djevojčica
znala o radu svoje majke. Ako kaže nekom drugom gradu da imamo MEDUZU
prije nego što budemo spremni da je upotrijebimo...«
»Znam, znam«, reče Valentine nervozno i Katherine začuje kako je stolac
zaškripao kad se bacio na njega. »Poći ću natrag Dizalom trinaestoga kata i
vidjeti mogu li naći tijela...«
»Ne«, naredi Grome. »Imam druge planove za tebe i tvoj zrakoplov. Želim
da odletiš naprijed i provjeriš što leži između Londona i njegova cilja.«
»Grome, pa to je posao za izvidnicu Odbora za planiranje, ne za Dizalo...«
»Ne«, odreže ponovo Grome. »Neću da previše ljudi zna kamo vodimo
grad. Saznat će kad bude vrijeme. Osim toga, imam na umu i jednu zadaću koju
mogu povjeriti samo tebi.«
»A djevojka?« upita Valentine.
»Ne brini za nju«, reče Gradonačelnik. »Imam pouzdanog agenta koji je
može naći i završiti posao koji ti nisi mogao obaviti. Usredotoči se radije na
pripremu svog zrakoplova, Valentine.«
Sastanak je završavao. Katherine začuje Gradonačelnika kako ustaje te
požuri hodnikom prije nego se vrata otvore. Mozak joj je vrtio misli brže od
ijednog bubnja sušilice za rublje u dvorani londonskog Muzeja drevne
tehnologije.
Otišla je u svoju sobu da malo promisli o stvarima koje je upravo čula.
Nadala se da će ovaj razgovor riješiti misterij, no on se umjesto toga još više
produbio. Sve u što je bila sigurna jest to da njen otac ima tajnu. Nikad prije
nije ništa skrivao od nje. Uvijek joj je sve govorio, pitao ju je za mišljenje, tražio
njen savjet, a sad se došaptavao s Gradonačelnikom o djevojci koja je bila duh
iz njegove prošlosti i o nekom agentu kojeg će poslati da je potraži i da je... Što?
Jesu li Tom i djevojka stvarno mogli preživjeti? I zašto Gradonačelnik šalje
njezina oca na izviđački let uz svu tu tajnovitost? I zašto nije želio reći kamo to
ide London? I što je, za ime svijeta, ta MEDUZA?
 SPEEDWELL

itav su taj dan napredovali s naporom, pješačeći uzduž brazde koju je

Č London uzorao u mekoj zemlji Lovišta. Grad im je čitavo vrijeme bio u
vidokrugu, ali postajao je sve manji i sve udaljeniji, odmičući od njih sve više
prema istoku, i Tom spozna da bi se uskoro mogao zauvijek izgubiti iza
horizonta. Usamljenost ga je razdirala. Nikad nije baš previše uživao u svom
životu naučnika povjesničara (treće klase), no sad su mu se njegove godine
provedene u muzeju činile poput divna, zlaćana sna. Razmišljao je kako mu
nedostaje mušičavi stari dr. Arkengarth i napuhani Chudleigh Pomeroy.
Nedostajao mu je i njegov krevet na kat u spavaonici Vile kroz koju je vječito
šibao propuh i dugi sati posla. Nedostajala mu je i Katherine Valentine premda
ju je poznavao tek desetak minuta. Ponekad, kad bi zažmirio, sasvim je jasno
mogao vidjeti njeno lice, njene ljupke sive oči i njezin dragi osmijeh. Bio je
siguran da ona ne zna kakav je čovjek njezin otac...
»Gledaj kuda ideš!« prasne Hester Shaw, a on otvori oči i shvati da ju je
gotovo odveo preko ruba jedne od zjapećih provalija uzduž Londonova traga.
Hodali su dalje, a Tom je mislio o tome kako mu od čitavog grada najviše
nedostaje hrana. Ona koju su posluživali u cehovskoj kantini nikad nije bila
nešto posebno, ali bolje i to nego ništa, A sada je imao ništa. Kad je pitao Hester
Shaw od čega bi trebali preživjeti ovdje u divljini, samo mu je odgovorila:
»Kladim se da sad žališ što si mi izgubio torbu, Londonče. U njoj sam imala
nešto finog suhog psećeg mesa.«
U rano popodne naiđoše na nekoliko uvelih sivkastih grmića koje
londonske gusjenice nisu posve zatrpale te Hester otkine nekoliko listova i
smrvi ih između dva kamena. »Bili bi bolji kuhani«, rekla je dok su jeli očajnu
povrtnu pastu. »U torbi sam imala sve potrebno za potpalu.«
Potom je uhvatila žabu u jednoj od dubokih bara koje su već nastajale u
cik-cak otiscima grada. Nije ponudila Toma, a on je nastojao da je ne gleda dok
je jela.
 Još uvijek nije znao što da misli o njoj. Uglavnom je bila tiha i tako bi ga
bijesno pogledala svaki put kad bi pokušao započeti razgovor da je i on ubrzo
naučio hodati u tišini. Međutim, ponekad bi sasvim neočekivano počela
govoriti. »Tlo se uzdiže«, rekla bi. »To znači da će London usporiti. Uzaludno
bi rasipao gorivo da punom brzinom prelazi uzbrdicu.« Zatim sat ili dva
kasnije: »Moja je mama znala reći da su pokretni gradovi glupi. Rekla je da je
prije nekoliko tisuća godina postojao dobar razlog za njihovo postojanje – bilo
je puno potresa, vulkana i ledenjaka koji su klizili na jug. A sada se bespotrebno
kotrljaju okolo jedući se međusobno jer su ljudi preglupi da bi ih zaustavili.«
Tomu se sviđalo kad je govorila, mada je mislio da joj je mama zvučala
kao opasana antitransportkinja. No, kad bi on pokušao nastaviti razgovor,
ušutjela bi i ruka bi joj poletjela zakriti lice. Kao da postoje dvije Hester koje
dijele isto vitko tijelo; jedna opaka osvetnica koja je razmišljala samo o
Valentineovu ubojstvu i druga, bistra, pametna, simpatična djevojka čiji je
pogled nekad osjećao na sebi iza te razderane maske. Pitao se je li pomalo
ćaknuta. Svatko bi poludio od prizora ubojstva vlastitih roditelja.
»Kako se to dogodilo?« upitao ju je blago. »Mislim, tvoji mama i tata. Jesi
li sigurna da je Valentine taj koji..?«
»Zašuti i hodaj«, odgovorila je.
Ali dugo nakon što je već bio pao mrak, kad su se skupili u nekom blatnom
udubljenju kako bi se sklonili od hladnog noćnog vjetra, ona mu iznenada
počne pričati svoju priču.
»Rođena sam na golom tlu«, rekla je, »ali ta zemlja nije izgledala ovako.
Živjela sam na Hrastovu otoku, na dalekom zapadu. Nekoć je i to bio dio
Lovišta, ali su potresi potopili svu zemlju oko njega i učinili ga otokom,
predaleko od obale da bi ga napao ikakav gladan grad, a previše stjenovitim da
bi se na njega uspeo ijedan amfibijski grad. Bilo je dražesno! Zelena brda i
visoke stijene, potoci koji su tekli kroz čvoraste hrastove šume posve sive od
lišajeva; drveće je od njih izgledalo čupavo poput starih pasa.«
Tom se strese. Svaki je Londonac znao da samo divljaci žive na goloj
zemlji. »Meni je draža lijepa čvrsta oplata pod nogama«, reče, ali činilo se da ga
Hester ne čuje. Riječi su nastavile teći iz njenih iskrivljenih usta kao da uopće
nije upravljala svojim govorom.
»Postojao je tamo jedan grad imenom Dunroamin«, reče. »Nekoć je bio
pokretan, ali je ljudima dosadilo čitavo vrijeme bježati od većih gradova pa su
njime doplutali do Hrastova otoka, skinuli mu kotače i motore i ukopali ga u
padinu brijega. Sjedi tamo već stotinu ili više godina i nikad nitko ne bi pomislio
da se ikada kretao.«
»Ali to je grozno!« uzdahne Tom. »Posve antitransportistički!«
»Moji mama i tata živjeli su niže, uz cestu«, nastavila je ne obazirući se.
»Imali su kuću na rubu barovite vrištine, tamo gdje je u nju ulazilo more. Tata
je bio ratar, a mama povjesničarka, kao ti. Samo puno pametnija od tebe,
naravno. Svako bi ljeto odletjela u svome zrakoplovu u potrazi za drevnom
tehnologijom, a ujesen bi se vraćala kući. U zimske sam večeri običavala odlaziti
u njenu radnu sobu u potkrovlju jesti sir na prepečencu, a ona bi mi pričala o
svojim pustolovinama.
A onda, prije sedam godina, jedne sam se noći probudila i čula povišene
glasove iz potkrovlja. Popela sam se ljestvama i pogledala, a tamo je bio
Valentine. Poznavala sam ga jer je bio mamin prijatelj i ponekad je znao svratiti
k nama kad bi bio u prolazu. Samo što te noći nije bio baš prijateljski
raspoložen.
'Daj mi stroj, Pandora’, stalno je ponavljao. ’Daj mi MEDUZU!’ Nije
primijetio da ga gledam. Stajala sam na vrhu ljestava. Virila sam u potkrovlje,
previše prestrašena da bih se popela gore ili da bih se vratila natrag. Valentine
mi je bio okrenut leđima, a mama je stajala njemu sučelice. Držeći taj stroj, rekla
je: ’Prokletstvo, Thaddeus, ja sam ga pronašla, moj je!’
A onda je Valentine izvukao svoj mač i on je... I on je...«
Zastala je da uhvati dah. Htjela je stati, ali val sjećanja ju je već preplavio,
noseći je natrag u onu noć, u onu sobu. Noseći je prema krvi koja je poprskala
zvjezdane karte njene majke. Kapljice krvi na njima kao da su stvorile novo
sazviježđe.
»Onda se okrenuo i ugledao me. Prišao mi je. Od strave sam se trznula,
tako da mi je njegov mač samo zarezao lice prije nego što sam pala niz ljestve.
Sigurno je mislio da me ubio. Čula sam ga kako prilazi maminu stolu i počinje
prekapati po papirima, a ja sam ustala i pobjegla. Tata je ležao na kuhinjskom
podu, i on je bio mrtav. Čak su i psi bili mrtvi.
Istrčala sam iz kuće i ugledala Valentineov veliki crni brod usidren u dnu
vrta i njegove ljude koji su ga čekali. Pošli su za mnom, ali sam pobjegla. Otrčala
sam do kučice za čamce i otisnula se u tatinu jednosjedu. Mislim da sam
nakanila otići po pomoć u Dunroamin. Bila sam još dijete i mislila sam da bi
liječnik mogao pomoći mami i tati. Ali bila sam tako slaba od bola i sve te krvi...
Jedva sam odvezala čamac i struja me sama odnijela na more. Sljedeće čega se
sjećam je buđenje na obalama Lovišta.
Poslije toga sam živjela na Ničijoj zemlji. Ispočetka su mi sjećanja bila
dosta nejasna i blijeda, kao da su mi neka od njih iscurila iz te posjekotine na
glavi, a ostala se zamutila. No, polako sam se počela prisjećati i jednog sam se
dana napokon sjetila i Valentinea i onoga što je učinio. Tada sam odlučila
pronaći ga i ubiti, onako kako je on ubio moju majku i mog oca.«
»Kakva je to naprava?« upita Tom nakon duge šutnje. »Ta MEDUZA?«
Hester slegne ramenima. (Tada je već bilo premračno da bi to vidio, ali
čuo je šum kao da su se njezina ramena podigla u prljavom kaputu.) »Nešto što
je moja mama našla. Drevna tehnologija. Nije izgledalo važno. Kao metalna
lopta, sva izudarana i uleknuta. Ali zbog toga ju je ubio.«
»Prije sedam godina«, prošapće Tom. »Tada su gospodina Valentinea
postavili za ravnatelja Ceha. Rekli su da je pronašao nešto na Ničijoj zemlji i
Grome je bio tako zadovoljan da ga je odmah unaprijedio, i to ispred
Chudleigha Pomeroya i svih ostalih voditelja. No, nikad nisam čuo što je to
točno pronašao. I nikad prije nisam čuo za MEDUZU.«
Hester baš ništa nije rekla. Nekoliko minuta kasnije počela je hrkati.
Tom je dugo sjedio budan i u mislima premetao njenu priču. Razmišljao
je o maštarijama koje su ga održavale za dugih napornih dana u muzeju.
Sanjario je o tome da bude zatočen na Ničijoj zemlji s nekom ljepoticom, na
tragu kakvom kriminalcu i ubojici, ali nikad nije zamišljao da će biti ovako
mokro i hladno, da će ga tako boljeti noge i da će taj ubojica biti najveći
londonski junak. A što se tiče ljepotice...
 On pogleda unakažene ostatke Hesterina lica na blijedoj mjesečini. Lice
joj se mrštilo čak i u snu. Sad ju je malo bolje razumio. Mrzila je Valentinea, ali
još je više mrzila sebe; zbog svoje ružnoće, zbog toga što je živjela, a roditelji su
joj bili mrtvi. Sjećao se kako se on osjećao kad je došlo do Velikog boja i kada
je došao doma i našao kuću sravnjenu sa zemljom a roditelje mrtve. Mislio je
da je nekako sve to njegova greška. Osjećao se punim krivnje zato što nije bio
tamo da umre zajedno s njima.
»Moram joj pomoći«, mislio je. »Neću je pustiti da ubije gospodina
Valentinea, ali pronaći ću način da dođem do istine. Ako to jest istina. Možda
će London sutra malo usporiti a Hesterina noga biti bolje. Do sutona ćemo opet
biti u gradu i netko će nas saslušati...«

No, sljedećeg su se jutra probudili i spoznali da je grad još dalje, a stanje

Hesterine noge još lošije. Sad je gotovo pri svakom koraku ječala od bola, lice
joj je bilo boje starog snijega, a svježa joj je krv natapala zavoje i slijevala joj se
u čizmu. Tom opsuje samog sebe zato što je bacio one dronjke od košulje i što
je zbog njega Hester izgubila svoju torbu i pribor za prvu pomoć...
Sredinom jutra, dok je padala kiša, ugledaše nešto pred sobom. Hrpa
šljake i troske koju je London ispustio dan ranije ležala je prosuta preko
njegovih jučerašnjih tragova. Zaustavljen pokraj nje nalazio se čudan mali grad,
i kad su se približili, ugledali su ljude kako se veru gore-dolje po toj hrpi smeća,
prosijavajući grumene otopljena metala i djeliće nesagorena goriva.
Prizor im je pružio nadu, pa su požurili naprijed. Do ranog su
poslijepodneva dospjeli u sjenu golemih kotača gradića i Tom je u čudu gledao
u njegovu jedinu razinu. Gradić je bio manji od mnogih kuća u Londonu i činilo
se da ga je od drveta sagradio netko čije je poimanje dobre stolarije bilo zabiti
nekoliko čavala i nadati se najboljemu. Iza gradske vijećnice, koja je bila nalik
na šupu, izdizali su se golemi iskrivljeni dimnjaci eksperimentalnog pogonskog
postrojenja.
»Dobro došli!« vikne im visoki muškarac sijede brade, pronalazeći put
kroz hrpu troske. Nosio je lepršavu ofucanu smeđu halju. »Dobro došli u
Speedwell. Ja sam Orem Wreyland, gradonačelnik. Govorite li angleski?«
Hester se sumnjičavo držala u pozadini, ali Tom procijeni da starac
izgleda dovoljno prijateljski. On stoga stupi naprijed i reče: »Molim vas,
gospodine, trebamo malo hrane i liječnika koji bi pregledao nogu moje
prijateljice...«
»Nisam ti ja prijateljica«, sikne Hester Shaw. »A mojoj nozi ništa ne
nedostaje.« No, bila je blijeda i drhtala je, a lice joj se sjajilo od znoja.
»U Speedwellu ionako nema liječnika«, nasmije se Wreyland. »Nijednoga.
A što se tiče hrane... Pa, vremena su teška. Imate li išta za razmjenu?«
Tom popipa džepove svoje tunike. Imao je malo novca, ali nije vidio kakve
bi koristi Orem Wreyland mogao imati od londonskog novca. Zatim napipa
nešto tvrdo. Bio je to sjemenac koji je pronašao u Utrobi. Izvuče ga i pogleda ga
čeznutljivo prije nego što će ga predati strancu. Planirao ga je jednoga dana
pokloniti Katherine Valentine, ali trenutno je hrana bila važnija.
»Lijepo! Jako lijepo!« prizna Orem Wreyland nakosivši ga i diveći se
njegovoj šarenoj dugi. »Nije baš od neke koristi, ali vrijedi nekoliko noći
zaklona i malo jela. Hrana nije jako dobra, ali bolje išta nego ništa...«

Bio je u pravu: hrana nije bila baš dobra, ali su Tom i Hester svejedno sve
pohlepno pojeli te pružili svoje zdjelice tražeći još.
»Uglavnom je spravljena od algi«, objasni Orem Wreyland, dok je njegova
žena razlijevala drugu porciju plavičastih splačina. »Uzgajamo ih u bačvama
dolje ispod glavne strojarnice. Gadna stvar, ali održava tijelo i um na okupu kad
je plijen tanak, a, među nama rečeno, plijen nikad nije bio tanji. Zato nam je
bilo toliko drago što smo naišli na ovo brdo smeća po kojemu prebiremo.«
Tom kimne i nasloni se u svome stolcu i stane gledati uokolo po
Wreylandovoj odaji. Bila je to mala prostorija u obliku okruglog sira i nipošto
nalik na ono što bi čovjek očekivao od gradonačelničke rezidencije. No, ni
Orem Wreyland uopće nije bio nalik ičemu što bi čovjek očekivao od
gradonačelnika. Činilo se da otrcani starac vlada gradom u kojem stanuju
uglavnom članovi njegove vlastite obitelji: sinovi i kćeri, unuci, nećakinje,
nećaci te muškarci i žene koje su oni sretali u gradovima u prolazu.
No, Wreyland nije bio sretan čovjek. »Nije zabavno upravljati pokretnini
gradom«, ponavljao je. »Ne, to više nije nimalo zabavno. Nekada se malo mjesto
poput Speedwella moglo posve neometano baviti svojim poslom. Takva mjesta
bila su premalena da bi se ijedan drugi grad zamarao njihovim proždiranjem.
Ali sada više nisu. Ne kad plijena ima tako malo. Svi koje susretnemo, žele nas
pojesti. Čak smo neki dan morali bježati od jednoga grada. Bio je to jedan od
onih velikih frankofonskih villes mobiles. Pitam ja vas, kakve bi koristi takvo
čudovište moglo imati od mjestašca poput Speedwella? Jedva smo mu za pod
zub. No, svejedno su nas ganjali.«
»Vaš je grad sigurno jako brz«, reče Tom.
»Oh, da«, složi se Wreyland, sav ponosan, a njegova se žena ubaci: »Sto
trideset na sat, punom brzinom. To je Wreylandovo djelo. On je čarobnjak s
onim svojim velikim strojevima.«
»Biste li nam mogli pomoći?« upita Tom, nagnuvši se naprijed u stolcu.
»Moramo u London, što je brže moguće. Siguran sam da biste ga mogli sustići,
a možda će na putu biti još otpadaka...«
»Nazdravlje, momče«, reče Wreyland, odmahujući glavom. »Ne vrijedi
daleko ići zbog onoga što London odbaci, ne u današnje vrijeme. Sad kad nema
plijena, sve se reciklira. Ma, sjećam se ja dana kad su smetlišta gradova poput
planina punila Lovište. Tada je bilo finog ulova! Ali nema toga više. Osim toga«,
doda on uz slijeganje ramenima, »ne želim svoj grad dovoditi preblizu Londonu
ili bilo kojem drugom gradu. Danas im se ne može vjerovati. Okrenuli bi se i
smazali nas za tren. Njam! Ne, ne...«
Tom kimne. Trudio se da ne pokaže svoje razočaranje te baci pogled na
Hester. Činilo se kao da spava ili da je bez svijesti. Nadao se da je to ipak samo
posljedica dugog hoda i punog želuca, a kad je krenuo provjeriti je li joj dobro,
Wreyland reče: »Znaš što, momče? Odvest ćemo vas na sajmište!«
»Kamo?«
»Na trgovački sajam! To je okupljanje malih gradova, dva dana vožnje
južno odavde. Ionako smo tamo pošli.«
»Na sajmu će biti puno gradova«, složi se gospođa Wreyland. »Pa čak i
ako nijedan od njih nije spreman odvesti tebe i tvoju prijateljicu do Londona,
vjerojatno ćete naći zračnog trgovca koji će htjeti. Na sajmu će sigurno biti
zračnih trgovaca.«
»Ja...«, reče Tom i zastane. Nije mu bilo dobro. Činilo mu se da se soba
uvija i počinje kotrljati kao slika na loše ugođenom televizoru. Pogleda Hester
i vidje da je spuznula sa svog sjedišta na pod. Kućni bogovi Wreylandovih kesili
su mu se sa svog oltara na zidu i činilo mu se da jedan od njih progovara glasom
Orema Wreylanda: »Tamo će sigurno biti zrakoplova, Tome, na trgovačkom
sajmu uvijek ima zrakoplova...«
»Želiš li još malo algi, dušo?« raspitivala se gospođa Wreyland, dok je on
padao na koljena. Iz velike udaljenosti začuo ju je kako govori: »Strašno je dugo
trebalo da počne djelovati, je l' da Ormey?« Wreyland joj je odgovorio: »Idući
put moramo staviti više, šećeru moj.« Zatim uzorci na sagu zaplesaše i oviše se
oko njega odvlačeći ga u san mek poput vate i ispunjen snovima o Katherine.
 GORNJI LONDON

I znad Prve razine, gdje se nalaze prepuni dućani Mayfairea i Piccadillyja,

iznad Trga Quirke, gdje kip spasitelja Londona ponosno stoji na reljefnom
čeličnom stupu, Vrh lebdi nad gradom poput željezne krune, potpomognut
golemim stupovima. To je najmanja, najviša i najvažnija od sedam razina i
premda tamo stoje samo tri zgrade, to su tri najljepše građevine u Londonu.
Prema krmi se uzdižu tornjevi Vijećnice cehova, gdje veći i manji cehovi imaju
svoje urede i jednom se mjesečno nalaze na sastancima svojih vijeća. Nasuprot
je zgrada u kojoj se donose stvarne odluke: crna staklena pandža Inženjerijuma.
Između njih stoji katedrala sv. Pavla, prastari kršćanski hram koji je Quirke
ponovo podignuo ovdje kad je London pretvorio u pokretni grad. Sada je to bio
tužan prizor; hram sav prekriven skelama i poduprt potpornjima jer nije bilo
predviđeno da će se pomicati, a putovanja Londona grozno su uzdrmala stare
kamene zidove. No, uskoro će opet biti otvoren za javnost: Ceh inženjera
obećao je njegovo obnavljanje i tko bi pažljivo poslušao, mogao je čuti buku
bušilica i nabijanje čekića.
I Magnus Crome ih čuje dok njegova buba predući prolazi kroz sjenu stare
katedrale do Inženjerijuma. Zbog njih se jedva primjetno smiješi.
Inženjerijum se od sunčeve svjetlost brani crnim prozorima. Hladni
neonski sjaj oplakuje metalne zidove, a zrakom se širi vonj antiseptika koji je
Crome smatrao dobrodošlim olakšanjem nakon smrada cvijeća i svježe
pokošenih travnjaka koji se u ovaj topao proljetni dan osjeća nad Gornjim
Londonom. Mladi naučnik pristojno skoči kad je on ušao u predvorje i ponikne
svojom ćelavom glavom kad je oholo naredio: »Vodi me doktorici Twix.«
Monošinsko vozilo je čekalo. Naučnik pomogne Gradonačelniku sjesti
unutra i ono ga u blagoj spirali smjesta podigne kroz samo srce Inženjerijuma.
Kat za katom prolazio je pokraj ureda, konferencijskih dvorana i laboratorija,
bacajući poglede na obrise čudnih strojeva kroz zidove od mliječnoga stakla.
Kamo god je pogledao, vidio je svoje inženjere kako rade obnavljajući
fragmente drevne tehnologije, izvodeći pokuse na štakorima i psima ili vodeći
u obilazak skupine djece obrijanih glava na jednodnevnom izletu iz cehovskog
vrtića u Dubokoj utrobi. Osjećao je sigurnost i zadovoljstvo u tom čistom,
svijetlom, unutrašnjem svetištu svoga Ceha. Ono ga je podsjećalo zašto toliko
voli London i zašto je čitavu svoju karijeru posvetio pronalaženju načina da ga
održi pokretnim.
Prije mnogo godina, kad je bio mladi naučnik, Crome je čitao turobne
prognoze koje su govorile da je plijena sve manje i da pokretnim gradovima
prijeti propast. Osporavanje tih prognoza postalo je njegovom životnom
misijom. Put do vrha svog Ceha, te zatim do gradonačelničkog prijestolja, bio
je samo početak. Njegovo vatreno zalaganje za recikliranje i za zakone protiv
bacanja smeća bili su tek privremeno rješenje. No, sad je bio gotovo spreman
razotkriti svoj pravi plan.
Međutim, prvo mora biti siguran da mu ona mala Shaw više ne može
praviti probleme.
Vozilo se šišteći zaustavilo ispred jednog od gornjih laboratorija. Zdepasta
žena zaogrnuta bijelim ogrtačem čekala je na ulazu nervozno poskakujući s
noge na nogu. Evadne Twix bila je jedna od najboljih inženjerki Londona.
Možda je izgledala kao nečija ekscentrična tetka i ukrašavala svoj laboratorij
slikama cvijeća i štenaca (jasno kršenje cehovskih pravila), ali kad se radilo o
njenom poslu, bila je posve neumoljiva. »Dobar dan, Gradonačelniče«,
budalasto se nakesi klanjajući se. »Baš mi Vas je drago vidjeti! Jeste li došli
posjetiti moju dječicu?«
»Želim vidjeti Shrikea«, odreže on projurivši pokraj nje.
Prošli su kroz njen laboratorij, pokraj zapanjenih inženjera, pokraj
svjetlucavih polica punih staklenog laboratorijskog posuda i pokraj stolova na
kojima su se s krajnjom pomnjom popravljali hrđavi metalni kosturi. Ekipa
doktorice Twix provela je godine i godine proučavajući tragače, “uskrsle ljude”
čiji bi se ostaci ponekad pojavljivali na Ničijoj zemlji. U posljednje vrijeme imali
su prilično puno posla, i to ne samo s njihovim ostacima.
»Završili ste istraživanje na Shrikeu?« upita Grome koračajući naprijed.
»Sigurni ste da nam ubuduće više ne može koristiti?«
 »Oh, saznala sam sve što se moglo, Gradonačelniče«, zacvrkuće doktorica.
»On je fascinantan primjerak, no znatno je složeniji nego što je to potrebno,
gotovo je razvio vlastitu osobnost. A što se tiče njegove čudne očaranosti tom
djevojkom... Potrudit ću se da moji novi modeli budu puno jednostavniji. Želite
li da ga rastavim?«
»Ne.« Crome zastane kod malih, okruglih vrata i dotakne puce koji ih
vrtložno otvori. »Namjeravam održati obećanje koje sam dao Shrikeu. I imam
posao za njega.«
Iza vrata su se nazirale sjene. Osjećao se miris ulja. Visoka je silueta
nepomično stajala naslonjena na suprotni zid. Kad je Gradonačelnik stupio u
prostoriju, dva se okrugla zelena oka upale poput farova.
»Gospodine Shrike!« reče Crome, zvučeći gotovo radosno. »Kako smo
danas? Nadam se da niste spavali?«
»JA NE SPAVAM«, odgovori mu glas iz mraka. Grozan glas, oštar poput
cvileža zahrđalih zupčanika. Čak se i doktorica Twix, koja ga je dobro
poznavala, strese u svom gumenom ogrtaču. »ŽELITE LI ME PONOVO
PREGLEDATI?«
»Ne, Shrike«, reče Crome. »Sjećate li se na što ste me upozorili kad smo se
vidjeli prvi put, prije godinu i pol dana? O maloj Shaw?«
»REKAO SAM VAM DA JE ŽIVA I DA JE NA PUTU PREMA
LONDONU.«
»Pa, čini se da ste bili u pravu. Pojavila se baš kao što ste i rekli.«
»GDJE JE? DOVEDITE MI JE!«
»Bojim se da je to nemoguće. Skočila je niz otvor za otpad, natrag u Ničiju
zemlju.«
Začulo se polagano šuštanje. »MORAM POĆI ZA NJOM.« Crome se
nasmiješi. »Nadao sam se da ćete to reći. Jedna od cehovskih izviđačkih letjelica,
Jastreb 90, pripremljena je za vas. Piloti će pratiti tragove grada dok ne
pronađete mjesto na koje je pala. Ako su ona i njen kompanjon mrtvi, sve je u
redu. Ali ako su živi, ubijte ih i donesite mi njihova tijela.«
»A ZATIM?« upita glas.
 »A zatim, Shrike«, odgovori Crome, »dat ću vam ono za čim vam srce
žudi.«

Za London su nastupila čudna vremena. Grad je još uvijek putovao prilično

velikom brzinom, kao da mu je ulov na vidiku, ali se na sivim, blatnim
ravnicama sjeverozapadnoga Lovišta nije mogao vidjeti nikakav drugi grad. Svi
su se pitali što je to Gradonačelnik isplanirao. »Ne možemo se samo ovako
vozikati«, čula je Katherine mumljati jednoga od slugu. »Dalje na istoku ima
velikih gradova koji će nas požderati i ispljunuti nam kosti!« No, gospođa
Mallow, domaćica, prošapće: »Stvarno ništ' ne znaš, Sukey Blinder! Nije li
samoga gospodina Valentinea poslalo u hekspediciju pošpijunirati zemljište
pred nama? On i Magus Crome su bacili oko na neki golemi krasni plijen, moš’
bit’ siguran!«
Neki golemi krasni plijen možda, ali nitko nije znao koji. Kad je Valentine,
nakon još jednog sastanka Ceha inženjera, stigao kući na ručak, Katherine ga
upita: »Zašto tebe moraju slati na izviđački let? To je posao navigatora, a ne
najboljeg svjetskog arheologa. Nije pošteno!«
Valentine strpljivo uzdahne. »Gradonačelnik mi vjeruje, Kate. Osim toga,
brzo ću se vratiti. Za tri tjedna. Mjesec dana. Ne više. A sada, pođi sa mnom
dolje do hangara da vidimo što su to Pewsey i Gench napravili onom mom
zrakoplovu.«

U dugom je tisućljeću nakon Šezdesetominutnog rata zrakoplovna tehnologija

dosegla razinu o kojoj čak ni Drevni nisu mogli sanjati. Valentine je dao
posebno konstruirati Dizalo trinaestoga kata, koristeći dio novca kojim mu je
Crome platio primjerak drevne tehnologije koju je pronašao na svom
putovanju po Americi prije dvadeset godina. Rekao je da je to najbolja letjelica
ikad sagrađena i Katherine nije imala razloga u to sumnjati. Naravno da ga nije
držao dolje na Petoj razini, u zračnoj luci s običnim trgovačkim letjelicama, već
na privatnom zračnom doku nekoliko stotina metara od vile Clio.
 Katherine i njen otac koračali su prema njemu kroz suncem obasjan park.
Hangar i metalni pokrov ispred njega bili su načičkani ljudima i vozilima, dok
su Pewsey i Gench utovarivali namirnice u Dizalo za nadolazeći let. Pas požuri
naprijed pronjuškati tornjeve škrinja i bačvica: konzervirano meso, lansirni
plin, lijekovi, pribor za popravljanje rupa na zrakoplovu, mlijeko za sunčanje,
plinske maske, odijela za zaštitu od plamena, pištolji, kišne kabanice, ogrtači za
hladno vrijeme, oprema za izradu mapa, prijenosni štednjak, rezervne čarape,
plastične čaše, tri čamca za spašavanje na napuhavanje i kartonska kutija s
natpisom »Lona patent – kaljače za Ničiju zemlju – Nitko ne tone uz Lone!«
U sjeni hangara čekala je moćna letjelica elegantnog crnog oklopnog
pokrova zaštićenog nepromočivom tkaninom. Po običaju, Katherine osjeti
navalu uzbuđenja od pomisli da to golemo plovilo podiže njenog oca u nebesa.
Bila je i pomalo tužna zbog toga što je ostavlja, a bilo ju je i strah da se možda
neće vratiti. »Oh, da bar mogu ići s tobom!« rekla je.
»Ovaj put ne, Kate«, odgovori joj otac. »Možda jednog dana.«
»Zato što sam žensko?« upitala je. »Ali to nema veze. Mislim, u pradavno
su doba žene smjele raditi iste stvari kao i muškarci, i, uostalom, zrakoplovstvo
je puno žena pilota. I sam si imao jednu na putovanju u Ameriku, sjećam se da
sam vidjela njenu sliku...«
»Ne radi se o tome, Kate«, odgovori joj Valentine zagrlivši je. »Radi se o
tome da bi moglo biti opasno. U svakom slučaju, ne želim da se počneš
pretvarati u staru pustolovnu bitangu poput mene. Želim da ostaneš ovdje,
završiš školovanje i postaneš fina, lijepa dama iz Gornjeg Londona. A najviše
od svega želim da tvoj Pas prestane mokriti po mojim kutijama juhe...«
Kad su Psa odvukli i izgrdili, otac i kćer su sjeli zajedno u sjenu hangara i
Katherine reče: »Pa, hoćeš li mi reći kamo ideš, što je to tako važno i opasno?«
»Ne bih ti trebao reći«, odgovori Valentine pogledavši je krajičkom oka.
»Ma daj!« nasmijala se. »Mi smo najbolji prijatelji, nismo li? Znaš da nikad
nikome drugome ne bih rekla. I ja očajnički želim znati kamo to London ide!
Svi se u školi neprestano pitaju. Već danima najvećom brzinom putujemo
prema istoku. Nismo stali čak ni kad smo pojeli Salthook...«
 »Pa, Kate«, prizna on, »zapravo, Grome traži da provjerim Shan Guo.«
Shan Guo bila je vodeća nacija Antitransportnog saveza, barbarskog
saveza koji je kontrolirao stari Indijski potkontinent i ono što je ostalo od Kine.
Taj je teritorij od gladnih gradova zaštićen velikim planinskim lancem i
močvarama koje označavaju istočnu granicu Lovišta. Katherine je to učila na
zemljopisu. Kroz te planine postoji samo jedan prolaz, a njega brani grozan
grad-utvrda, Batmunkh Gompa – obrambeni zid, od čijeg je oružja nastradalo
stotine gradova u prvim stoljećima transportera. »Ali zašto tamo?« upitala je.
»London ne može ići tamo!«
»Nisam ni rekao da ide«, odgovori Valentine. »No, jednoga ćemo dana
možda morati ići na Shan Guo i slomiti obranu Lige. Znaš koliko je teško naći
plijen. Gradovi počinju gladovati i boriti se jedan protiv drugoga.«
Katherine zadrhti. »Ali sigurno postoji neko drugo rješenje«, bunila se.
»Ne možemo li razgovarati s gradonačelnicima drugih gradova i nešto
smisliti?«
On se blago nasmije. »Bojim se da gradski darvinizam ne funkcionira
tako, Kate. Ovo je svijet u kojemu gradovi jedu gradove. No, ne brini. Crome je
velik čovjek i on će naći načina.«
Ona nesretno kimne. Oči njena oca ponovo su imale onaj opsjednuti
izraz. Još uvijek joj nije povjerio tko je djevojka-ubojica, a sad je osjetila da još
nešto drugo taji od nje, nešto o ovoj ekspediciji i o planovima Gradonačelnika
za London. Je li sve to nekako povezano? Nije ga izravno mogla pitati o stvarima
koje je čula u atriju, a da mu ne prizna kako je prisluškivala. No, ipak ga upita,
tek toliko da vidi što će joj reći: »Ima li to kakve veze s onom groznom
djevojkom? Je li ona bila iz Shan Gua?«
»Nema«, brzo odgovori Valentine i ona primijeti kako mu lice gubi boju.
»Mrtva je, Kate, i više nema potrebe zabrinjavati se zbog nje.« On brzo ustane.
»Imamo još nekoliko zajedničkih dana prije nego što odem; iskoristimo ih na
najbolji mogući način. Sjedit ćemo pokraj vatre i jesti prepečenac s maslacem,
razgovarati o starim danima i nećemo misliti na... na onu jadnu, unakaženu
djevojku.«
Dok su se vraćali parkom, nad njih se nadvije sjena: Jastreb 90 je napuštao
Inženjerijum. »Vidiš li?« upita Katherine. »Ceh inženjera ima vlastite zračne
brodove. Mislim da je grozno od Magnusa Cromea što te šalje na put, što te
odvodi od mene.«
Međutim, njen otac samo zakloni oči od sunca kako bi promatrao bijelu
letjelicu koja je kružila oko najviše razine i udaljavala se prema zapadu.
 TRGOVAČKI SAJAM

T om je sanjao o Katherine. Hodali su držeći se za ruke kroz poznate

prostorije Muzeja, samo što okolo nije bilo ni kustosa ni cehovnjaka, nikoga
tko bi mu govorio: »Ulašti podove, Natsworthy!« ili »Obrisi prašinu sa staklenih
predmeta iz 43. stoljeća!« Vodio ju je kroz sobe Muzeja kao da su njegove, a ona
mu se smješkala dok joj je objašnjavao pojedinosti restauriranih zračnih
brodova i veliku otvorenu maketu Londona. Čitavo se to vrijeme čula neka
čudna, tugaljiva glazba i tek su po dolasku u Galeriju povijesti prirode shvatili
kako je to pjesma plavog kita; pjesma koju on pjeva samo za njih.
San je blijedio, ali čudne note kitove pjesme zadržale su se u zraku. Tom
je ležao na trošnoj drvenoj palubi, sa svih strana okruženoj drvenim zidovima.
Jutarnje sunce je svjetlucalo kroz pukotine između dasaka, a na stropu se vidjela
luda zbrka cijevi, cjevčica i kanalića. Vodovod i kanalizacija Speedwella... I to
grgljanje i tutnjanje cijevi on je zamijenio s pjesmom kita!
Preokrenuo se na drugu stranu i pogledom prešao po sobičku. Hester je
sjedila naslonjena na suprotni zid. Kimnula mu je kad je vidjela da se probudio.
»Gdje sam?« promrmljao je.
»Nisam znala da bi to itko mogao izgovoriti«, rekla je. »Mislila sam da
takvih rečenica ima samo u knjigama. ’Gdje sam?’ Zanimljivo.«
»Ne, stvarno«, bunio se Tom, gledajući okolo po grubim zidovima i uskim
metalnim vratima. »Je li ovo još uvijek Speedwell? Što se dogodilo?«
»Hrana, naravno«, odgovorila je.
»Misliš da nas je Wreyland omamio? Ali zašto?« Ustao je i prišao vratima
preko lelujava poda. »Ne trudi se«, upozori ga Hester, »zaključano je.« On
svejedno proba. Bila je u pravu. Zatim se sagne i proviri kroz pukotinu u zidu.
Ugledao je uski drveni prolaz koji se tresao poput slike na televizoru dok je
preko njega prelazila sjena jednog od Speedwellovih kotača. Ničija zemlja
promicala je pokraj njih, djelujući puno stjenovitije i strmije nego kad ju je Tom
vidio zadnji put.
 »Od rane zore putujemo u smjeru jug-jugoistok«, objasni Hester umorno,
prije nego što ju je uspio pitati. »Vjerojatno i dulje, ali sam i ja spavala.«
»Kamo nas vode?«
»Otkud ja znam?«
Tom sjedne leđa priljubljenih uza zid koji se tresao. »Znači, to je to!« reče.
»London je sigurno udaljen stotine kilometara! Sad više nikad neću stići kući.«
Hester nije ništa rekla. Lice joj je bilo vrlo blijedo pa su joj se ožiljci isticali
jače nego inače, a krv je natapala daske oko njene ranjene noge.
Prošao je još jedan sat, pa još jedan. Ponekad su ljudi užurbano prolazili
po vanjskom prolazu zaklanjajući tijelima mršave zrake sunčeve svjetlosti.
Cjevovod je gugutao samome sebi. Napokon Tom začuje zvukove otključavanja
lokota. Otvor na donjem dijelu vrata se otvori i unutra proviri lice. »Svi ste
dobro?« upita.
»Dobro?« vikne Tom. »Naravno da nismo dobro!« te požuri prema
vratima. Wreyland je bio vani, spustivši se četveronoške kako bi mogao vidjeti
kroz otvor (za koji je Tom pretpostavljao da zapravo predstavlja vrata za
mačke). Iza njega vidjele su se čizme nekoga od osoblja na straži. »Zašto ste to
učinili?« upita Tom. »Nismo vam nanijeli nikakvo zlo!«
Stari je gradonačelnik izgledao posramljeno. »To je istina, dragi dječače,
ali vremena su teška, znaš. Okrutno teška ovih dana. Nije više zabavno
upravljati pokretnim gradom. Moramo uzeti ono što možemo dobiti. Pa smo
tako uzeli vas. Prodat ćemo vas kao roblje. Tako je to. Na sajmu će biti i neki
robovlasnički gradovi i mi ćemo vas prodati. Moramo. Trebaju nam rezervni
dijelovi za motore, želimo li biti korak ispred velikih gradova...«
»Prodati nas?« Tom je čuo za gradove koji za rad u svojim strojarnicama
iskorištavaju robove, ali mu se to uvijek činilo kao nešto tako daleko i egzotično,
nešto što ne može imati nikakve veze s njim. »Moram stići London! Ne možete
me prodati!«
»Oh, siguran sam da ćeš postići dobru cijenu«, reče Wreyland, kao da je
to nešto što bi trebalo razvedriti Toma. »Zgodan, zdrav momak poput tebe.
Pripazit ćemo da odeš dobrom vlasniku. Za tvoju prijateljicu ne znam. Izgleda
polumrtva, a ni inače baš nije neka prilika. No, možda vas možemo zajedno
prodati po sistemu ’kupiš jednog, dobiješ dva’.« I on progura dvije zdjelice kroz
vratašca. Bile su to okrugle limene zdjelice iz kakvih jedu psi. U jednoj se
nalazila voda, a u drugoj je bilo još plavičastih algi. »Jedite!« reče im Wreyland
vedro. »Želimo da izgledate lijepo i uhranjeno za dražbu. Do sutona ćemo stići
na sajmište, a ujutro ćemo vas prodati.«
»Ali...«, bunio se Tom.
»Da, znam, strašno mi je žao zbog toga, ali što mogu?« reče tužno
Wreyland. »Vremena su teška, znate.«
Otvor se treskom zatvori. »A moj sjemenac?!« vikne Tom. Nije bilo
odgovora. Čuo je samo Wreylandov glas vani u prolazu kako nešto govori
čuvaru, a zatim više ništa. On zagrabi šakom u posudu i popije nešto vode te
odnese zdjelu do Hester. »Moramo pobjeći!« reče joj.
»Kako?«
Tom se ogleda po njihovoj ćeliji. Od vrata nije bilo koristi, bila su
zaključana i čuvana. Zatim je zurio u cjevovod sve dok mu se vrat nije ukočio i
premda su neke od cijevi izgledale dovoljno velike da bi kroz njih mogao puzati
čovjek, nije vidio načina kako se u njih uvući niti kako do njih doći. U svakom
slučaju, ne bi mu se sviđalo puzati kroz nekakvu čudnu gustu tekućinu koja je
grgljala u tim cijevima! Usmjerio je svoju pozornost na zid, pipajući uzduž
dasaka. Napokon je pronašao jednu koja se doimala slabije pričvršćenom te ju
je postupno sve više labavio.
Bio je to spor, težak i mukotrpan posao. Tomovi su prsti bili puni ivera,
znoj mu se slijevao niz lice i morao je prestati svaki put kad bi netko naišao po
vanjskom prolazu. Hester ga je promatrala u tišini, sve dok se nije počeo ljutiti
na nju jer mu nije nimalo pomagala. No, do večeri, kad se nebo vani
zarumenjelo i trkaći je gradić počeo usporavati, napravio je rupu dovoljno
široku da kroz nju provuče glavu.
Čekao je dok nije bio siguran da vani nema nikoga pa se nagnuo.
Speedwell je prolazio kroz sjene nekih visokih kamenih grebena, središta starih
planina koje su izjeli mnogi gradovi. Pred njima je ležao prirodan amfiteatar,
plitka udubina između više kamenih uzvisina, i bila je puna gradova. Tom nikad
prije nije vidio toliko trgovačkih predgrađa i pokretnih sela okupljenih na
jednom mjestu. »Tu smo!« reče Hester. »To je sajmište!«
Speedwell je sve više usporavao, manevrirajući između neuglednog malog
sela s jedrima i jednog većeg trgovačkog mjesta. Tom je mogao čuti kako ljudi
na novim gradovima pozdravljaju Speedwell, pitajući odakle dolazi i čime
trguje. »Starim željezom«, čuo je kako gospođa Wreyland odgovara, »a imamo
i ponešto drva, jedan lijepi sjemenac i dva svježa, zdrava mlada roba!«
»Oh, Quirke!« promrmlja Tom nastavljajući proširivati rupu.
»Nikad neće biti dovoljno velika«, reče Hester koja je uvijek očekivala
najgore i obično bila u pravu.
»Mogla bi mi pomoći, a ne samo tu sjediti!« pomalo ljuto reče Tom, ali
smjesta požali što je to rekao jer je vidio koliko je jako bolesna. Pitao se što će
se dogoditi ako ona bude preslaba za bijeg. Nije mogao otrčati u Ničiju zemlju
i ostaviti je ovdje. No, ostane li, završit će kao rob u jednom od onih prljavih
malih gradova!
Pokušao je ne razmišljati o tome i usredotočiti se na proširivanje rupe,
dok je nebo vani tamnjelo, a mjesec se penjao. Mogao je čuti glazbu i smijeh
kako se razlijevaju sajmištem i zvukove trčanja po mostovima kada bi neki od
Wreylandovih ljudi odlazili zabavljati se na palube drugih gradova. Čeprkao je
i grebao oko rupe, potezao daske i dubio po njima hrđavim čavlom, ali ništa
nije pomagalo. Napokon, očajan, okrene se prema Hester i progunđa: »Molim
te! Pomozi!«
Djevojka nesigurno ustane i priđe mjestu na kojem je čučao. Loše je
izgledala, ali ipak ni izdaleka onako loše kako se bojao. Možda se čuvala, štedeći
posljednje rezerve snage za trenutak kada bude dovoljno mračno za bijeg. Ona
opipa rubove prolaza koji je napravio te kinine. Zatim, oslonivši svu svoju
težinu na Tomovo rame, svojom zdravom nogom snažno zamahne prema zidu.
Udarila je dva puta, drvo oko rupe se razlomilo i popustilo, a na treći udarac
čitav je dio drvenarije ispao rasipajući se po stazi.
»To sam mogao i ja!« reče Tom zureći u nepravilnu rupu i pitajući se zašto
se toga nije on sjetio.
 »Ali nisi, ha?« odgovori Hester i pokuša se nasmiješiti. Prvi ju je put vidio
da se smiješi; imala je ružan, iskrivljen smiješak, ali zbog tog mu se smiješka
učini da joj se ipak počeo malo sviđati i da ga više ne smatra samo gnjavatorom.
»Idemo onda«, reče ona, »ako uopće hoćeš.«

Stotinama kilometara dalje, preko mjesečinom obasjanoga blata, Shrike nešto

spazi. Dade znak pilotima inženjerima koji kimnu i promumljaju nešto
usmjeravajući Jastreb 90 prema tlu. »Što sad? Koliko ćemo još dugo morati letjeti
naprijed-natrag uzduž tih tragova prije nego prizna da su klinci stvarno mrtvi?«
Ali govorili su vrlo, vrlo tiho, jer svi su se užasavali Shrikea.
Otvor na letjelici se rastvori i Shrike izađe. Zelene mu oči stanu munjevito
prelaziti s jedne na drugu stranu, sve dok nije ugledao dronjak bijela platna
natopljen kišom i napola zatrpan blatom. »HESTER SHAW JE BILA TU«, reče
značajno, okrenuvši se prema Ničijoj zemlji.
 JENNY HANIVER

I spočetka se činilo da će ih sreća poslužiti. Požurili su preko slabo osvijetljene

staze u sjenu jednog od lukova Speedwellova kotača. Mogli su vidjeti tamne
gromade drugih gradova, osvijetljene prozore i veliki krijes na gornjoj razini
jednoga od njih te mali rudarski gradić s druge strane sajmišta na kojem se
odvijala bučna zabava.
Šuljali su se uzduž vanjskog ruba Speedwella do mjesta gdje se protezala
daska kojom se dolazilo do trgovačkog grada parkiranog odmah pokraj
Speedwella. Bila je sjajno osvijetljena, ali nitko je nije čuvao. I već su gotovo
uspjeli prijeći na drugi kraj i uspeti se na palubu trgovačkoga grada kada se
negdje iza njih razlegne glas: »Hej!« pa glasnije, »Hej! Hej! Ujače Wreyland!
Oni robovi bježe!«
Potrčali su, bolje rečeno, Tom je potrčao vukući Hester za sobom i
slušajući kako pri svakom koraku jeca od bola. Trčali su uza stube, duž
nogostupa, pokraj oltara Peripatetije, božice lutajućih gradova, i našli se na
glavnom trgovačkom trgu. Trg je bio okružen velikim željeznim kavezima, a u
nekima od njih mršavi i očajni robovi čekali su da budu prodani. Tom je
usporio i pokušao biti neupadljiv, no čitavo je vrijeme osluškivao zvukove
potjere. Nije ih bilo. Možda su Wreylandovi ljudi odustali od gonjenja, ili je bilo
zabranjeno goniti ljude na drugim gradovima; Tom nije znao kakva pravila
važe na sajmištu.
»Kreni prema pramcu«, reče Hester, puštajući njegovu ruku i podižući
ovratnik svoga kaputa kako bi sakrila lice. »Ako nam se posreći, na pramcu će
biti zračna luka.«
Posrećilo im se. Na prednjem dijelu gornje razine nalazila se izdignuta
platforma na kojoj su bili načičkani zračni brodovi tamnih, plinom ispunjenih
omotača. Izgledali su poput uspavanih kitova. »Hoćemo li ukrasti jedan?«
šapne Tom.
»Ne, osim ako ti ne znaš upravljati zrakoplovom«, odgovori Hester
slabašno. »Tamo je kafić u koji zalaze letači; morat ćemo pokušati dogovoriti
prijevoz kao normalni ljudi.«
Kafić je bio jedna prastara, hrđava gondola zrakoplova pričvršćena za
palubu. Na prednjem je dijelu stajalo nekoliko metalnih stolova ispod prugaste
platnene nadstrešnice. Gorjeli su lampaši i stari je avijatičar hrkao sklupčan u
naslonjaču. Jedini je drugi posjetitelj bila neka Azijatkinja čudnog izgleda, u
dugom crvenom kožnom ogrtaču. Sjedila je u kutu pokraj šanka. Unatoč tome
što je bio mrak, nosila je sunčane naočale sićušnih stakalaca, crnih poput
poklopaca za krila kod nekih buba. Okrenula se i zurila u Toma dok je prilazio
šanku.
Čovječuljak golemih opuštenih brkova polirao je čaše. Kad je Tom rekao:
»Tražim brod«, podigao je pogled ne pokazujući neki osobit interes.
»Za kamo?«
»Za London«, odgovori Tom. »Prijateljica i ja moramo se vratiti u London
i trebali bismo krenuti već večeras.«
»London, ha?« Brci su mu se uvijali poput repova dviju vjeverica koje su
mu se uvukle u nos i malčice se razigrale. »Samo brodovi s dozvolom
londonskog Trgovačkog ceha mogu tamo pristati. Tu nemamo niš’ sličnoga.
Stayns nije takav grad.«
»Možda ja mogu pomoći?« predloži meki glas stranog naglaska iza
Tomova ramena. Žena u crvenom kaputu tiho mu je prišla; vitka, zgodna žena
crne kose prošarane bijelim pramenovima. Odsjaj lampaša plesao je na staklima
njenih naočala, a kad se nasmiješila, Tom primijeti kako su joj zubi zamrljani
crvenilom. »Nemam dozvolu za London, ali idem u Airhaven. Tamo biste
mogli naći neki brod koji će vas prevesti ostatak puta. Imate li što novaca?«
Tom uopće nije razmišljao o tome. Prekopao je svoju tuniku i ondje
upecao dvije ofucane novčanice s Quirkeovim portretom na prednjoj strani i
strogim licem Magnusa Cromea na stražnjoj. Stavio ih je u džep one večeri kad
je ispao iz Londona nadajući se da će ih potrošiti na proslavi u Kensingtonskim
vrtovima. Ovdje, pod šištećim fenjerima zračne luke, izgledale su posve
neprikladno, poput lažnog novca iz neke igrice.
 Činilo se da žena dijeli njegovo mišljenje. »Ah«, rekla je. »Dvadeset
Quirkea. Takve se novčanice mogu trošiti jedino u Londonu. Nisu od neke
koristi sirotom lutajućem neboplovcu poput mene. Nemate zlata? Ili drevne
tehnologije?«
Tom slegne ramenima i nešto promrmlja. Krajičkom oka spazi neke
došljake kako se guraju između stolova. »Vidi, ujače Wreyland!« čuo je jednoga
od njih kako viče. »Tu su! Imamo ih!«
Tom se ogleda malo bolje i ugleda Wreylanda i dvojicu njegovih momaka
kako im se približavaju noseći teške palice. On brzo zgrabi Hester koja se, jedva
pri svijesti, naslonila na šank. Jedan od ljudi iz Speedwella pokuša ih zaustaviti,
ali žena u crvenom kaputu mu prepriječi put i Tom je začuje kako govori: »Ovo
su moji putnici. Upravo ugovaramo cijenu.«
»Oni su naši robovi!« vikne Wreyland, gurajući se pokraj nje. »Tom
Nitsworthy i njegova prijateljica. Našli smo ih na Ničijoj zemlji, sve je čisto i
jasno. ’Ko nađe, njegovo je...«
Tom dotle pogura Hester preko metalne palube, pa uza stube koje su
vodile do dokova na kojima su se nalazili usidreni zračni brodovi. Čuo je
Wreylandove ljude kako se razdvajaju, dovikujući se međusobno dok su ih
tražili, a zatim gunđanje i mukli udarac, kao da je netko od njih pao preko
ograde. Dobro, pomislio je, premda je znao da će ih ostali uskoro naći.
Odvukao je Hester dalje uz kratke željezne ljestve do samih dokova. Na
nekima od brodova koji su tamo bili usidreni vidjela su se svjetla. Imao je neku
nejasnu zamisao o tome da se na silu ukrca na jedan od njih i natjera posadu da
ih odveze do Londona. No, nije imao ništa što bi mu moglo poslužiti kao oružje,
a prije negoli je nešto takvo uopće mogao i potražiti, po ljestvama iza njega
zazvone koraci i on začuje Wreylandov glas: »Molim vas pokušajte biti
razumni, gospodine Nitsworthy! Ne prisiljavajte me da vas ozlijedim. Frede?«
Tom osjeti kako gubi nadu. Više nije bilo uzmaka. Nemoćno je stajao dok
je Wreyland, podižući svoju toljagu, izlazio na svjetlo koje je padalo s prozorčića
obližnjeg zračnog broda. Hester se sruši na dizalicu doka i zajeca.
»Tako je pošteno«, reče Wreyland. »Ni meni se ova robovlasnička gadarija
ne sviđa ništa više nego vama, ali vremena su teška, a mi vas jesmo ulovili, to se
ne može poreći...«
Iznenada Hester se pomakne brže nego što je Tom mogao i zamisliti.
Izvuče metalnu polugu iz vitla i zamahne njome na Wreylanda. Njemu toljaga
izleti iz ruke i zvekne o palubu poput ksilofona, a metalna ga šipka pogodi u
sljepoočnicu. »Au!« jaukne i sruši se na pod. Hester se baci naprijed i ponovo
digne polugu, ali prije nego ju je po drugi put spustila na starčevu lubanju, Tom
je zgrabi za ruku. »Stani! Ubit ćeš ga!«
»Pa?!« Ona se okrene prema njemu. Ogolivši svoje okrnjene zube
izgledala je poput pomahnitalog majmuna. »Pa?«
»On je u pravu, draga moja«, reče meki glas. »Nema potrebe da ga
dokrajčiš.«
Iz sjene istupi žena iz kafića, a crveni joj je kaput lepršao oko gležnjeva
dok je koračala prema njima. »Mislim da bismo se trebali ukrcati na moj brod
prije nego vas ostatak njegovih ljudi počne tražiti.«
»Rekli ste da nemamo dovoljno novaca«, podsjeti je Tom.
»Nemate, gospodine Nitsworthy«, odgovori avijatičarka. »Ali ne mogu
stajati po strani i gledati kako vas odvode u roblje, zar ne? I ja sam nekoć bila
rob i ne bih vam to preporučila.« Skinula je naočale. Oči su joj bile tamne i
bademaste, a fina mreža borica nabrala se u njihovim kutovima kad bi se
smiješila. »Osim toga«, dodala je, »zanimate me. Zašto Londonac luta po
Lovištu i upada u nevolje?« I pruži Tomu dugu, smeđu ruku. Imala je izrazito
tanku kožu i jasno su joj se vidjele sve kosti i tetive.
»Kako znamo da nas nećete izdati kao Wreyland?« upitao je.
»Ne znate, naravno!« nasmijala se. »Morat ćete mi vjerovati.«
Nakon Valentinea i Wreylandovih, Tom nije mislio da će ikada više ikome
moći vjerovati, ali je ova čudna strankinja trenutačno bila njegova jedina nada.
»Dobro«, rekao je. »Ali Wreyland je pogrešno čuo moje ime. Ja sam
Natsworthy.«
»A ja sam Fang«, reče žena. »Gospođica Anna Fang.« Još je uvijek držala
ispruženu ruku, kao da je on neka prestrašena životinja koju je željela ukrotiti,
i nastavila se osmjehivati svojim uznemirujućim crvenim smiješkom. »Moj
brod je na doku broj šest.«
I tako su pošli s njom. Negdje odmah ispod dokova morali su prekoračiti
preko Wreylandovih kompanjona koji su mlitavo ležali naslonjeni na stupove
ograde dok su im se glave pijano klatile na prsima. »Jesu li..?« prošapće Tom.
»U nesvijesti su«, reče gospođica Fang. »Bojim se da jednostavno nisam
svjesna vlastite snage.«
Tom je želio zastati i provjeriti jesu li ljudi dobro, ali ona ga brzo povede
do ljestava za dok broj šest. Brod koji je tamo lebdio usidren nije bio elegantni
kliper kakvog je Tom očekivao. Bio je to brod koji je izgledao više poput
pohabanog grimiznog cepelina, s hrpom ležišta hrđavih motora nakalemljenih
na drvenu gondolu.
»Načinjen je od otpadaka!« dahnuo je.
»Otpadaka?« nasmije se gospođica Fang. »Pa Jenny Haniver sastavljena je
od dijelova najfinijih zrakoplova koji su ikada letjeli! Omotač od silikonske svile
je s klipera iz Shan Gua, dvostruki Jeunet-Carot zračni motor s pariškog bojnog
broda, pojačane plinske stanice sa ratnog balona iz Spitzbergena... Nevjerojatno
je što se sve može naći po smetlištima...«
Povede ih preko mostića u skučenu gondolu koja je mirisala na začine.
Bila je to tek uska drvena cijev s komandnom pločom na prednjem dijelu i
odajom gospođice Fang u stražnjem, te spletom drugih malih kabina između
toga. Tom se neprestano držao pogrbljeno izbjegavajući pretince iznad svoje
glave i zavežljaje žica opasna izgleda koji su visjeli s ploča s instrumentima na
stropu. Avijatičarka se s lakoćom provlačila onuda mumljajući na nekom
čudnom stranom jeziku dok je namještala prekidače, povlačila poluge i palila
prigušenu zelenu elektroniku koja je kabinu ispunila akvarijskim sjajem.
Nasmijala se kad je ugledala Tomov zabrinut izraz. »To je aerosperanto,
zajednički jezik stanovnika neba. Samotnički je život na ptičjim stazama, stoga
imam naviku razgovarati sama sa sobom...«
Ona potegne posljednju polugu te štropot i pištanje plinskih ventila
odjekne kroz gondolu. Začuo se klik! prilikom otpuštanja magnetskih hvataljki
doka, a službeni se radio oglasi: »Jenny Haniver, ovdje zračna kontrola Staynsa.
Nije vam odobreno polijetanje!«
 No, Jenny Haniver je polijetala bez obzira na upozorenje. Tom osjeti kako
mu se okreće želudac dok su se uzdizali u ponoćno nebo. Požuri do prozorčića
i ugleda kako trgovački gradić ostaje ispod njih. Zatim se u vidokrugu ukaže i
Speedwell, a uskoro se čitavo sajmište širilo pred njim poput izložbe maketa
gradova u Muzeju.
»Jenny Haniver«, ponavljao je glas iz zvučnika, »odmah se vratite na svoje
mjesto! Imamo zahtjev Gradskog vijeća Speedwella da predate vaše putnike ili
će biti prisiljeni da...«
»Dosadno!« zatitrao je glas gospođice Fang kad je ugasila radioprijamnik.
Raketni bacač iz domaće radinosti s krova speedwellske vijećnice ispljune
šišteće jato raketa za njima. Tri bezopasno prošište pokraj njih, četvrta
eksplodira iza krmenih odaja, od čega se gondola zaljulja poput njihala, a peti
se još više približio letjelici. (Anna Fang na to samo uzdigne obrve, dok su Tom
i Hester zalegli na pod kao prestrašeni zečevi.) Uskoro su se našli izvan dometa
raketa; Jenny Haniver uspinjala se u hladna, prazna prostranstva noći, a
trgovačko je sajmište ostalo tek udaljena mrlja svjetla ispod oblaka.
 DIZALO TRINAESTOGA KATA

T e je noći u Londonu kišilo, no s prvim je svjet-nebo opet postalo bistro i

blijedo poput vode stajačice dok se dim iz gradskih motora dizao uspravno
u zrak bez daška vjetra. Vlažne su palube u zoru sjale srebrom, i svi su stjegovi
Razine jedan visjeli mlitavo i nepomično uz svoje jarbole. Bilo je lijepo proljetno
jutro, jutro kojem se Valentine nadao, a Katherine ga se užasavala. Bio je
savršen dan za letenje.
Mada je bilo prilično rano, gomila se ljudi okupila uz rubove Razine jedan
kako bi promatrala polijetanje Dizala trinaestoga kata. Kad je Gench odvezao
Katherine i njezina oca do zračnoga doka, ona je vidjela da je i Kružni park
također ispunjen ljudima; činilo se da je čitavi Gornji London došao bodriti
Valentinea na njegovu putu. Nitko od njih nije znao kamo odlazi, ali kako je
London naočigled ubrzavao prema istoku, gradski su brbljavci mljeli danju i
noću, i svatko je bio siguran da je Valentineova ekspedicija povezana s nekom
golemom nagradom koju se Gradonačelnik nadao uhvatiti vani u središnjem
dijelu Lovišta.
Privremene tribine bile su podignute za članove Vijeća i Cehova i pošto
su se ona i Pas oprostili od oca u uskomešanim sjenama hangara, Katherine
krene zauzeti svoje mjesto s povjesničarima, stisnuta između Chudleigha
Pomeroya i dr. Arkengartha. Svuda oko nje stajali su ljudi koji su predstavljali
ono najbolje u Londonu: trezvene crne halje očeva Ceha, purpurne Ceha
trgovaca, ozbiljni navigatori u svojim urednim zelenim tunikama te, napokon,
inženjeri zaogrnuti u bijele gumene plašteve s kapuljačama u kojima su izgledali
poput najnovijih gumica za brisanje. Čak se i Magnus Crome odjenuo
prikladno situaciji a stari gradonačelnički lanac, simbol vlasti, blistao je oko
njegova tankog vrata.
Katherine je poželjela da su svi jednostavno ostali kod kuće. Teško se
oprostiti od nekoga kad si dio velike uskliktale mase u kojoj svi mašu
zastavicama i šalju poljupce. Ona pogladi kvrgavu glavu Psa i reče mu: »Gle,
otac je tamo, upravo ulazi. Za trenutak će upaliti motore.«
»Samo se nadam da se neće nešto dogoditi«, promrmlja dr. Arkengarth.
»Čuju se priče o zračnim brodovima koji iznenada eksplodiraju bez razloga.«
»Možda bismo trebali stati malo dalje?« predloži gospođica Plym,
cvrkutava muzejska kustosica za namještaj.
»Glupost«, ljutito im odgovori Katherine. »Ništa se neće dogoditi.«
»Da, daj zašuti, Arkengarthe, ludo stara«, složi se Chudleigh Pomeroy.
»Nemajte straha, gospođice Valentine. Vaš otac ima najbolji zrakoplov i
najbolje pilote na svijetu, ništa se ne može dogoditi.«
Katherine mu se zahvalno nasmiješi, ali je ipak držala fige. Pas nije bio
tako dobro raspoložen kao Katherine te stane cviliti.
Iz unutrašnjosti hangara začuje se tresak zatvaranja ulaznog otvora
letjelice i zveket uvlačenja ljestava za ukrcavanje. Tišina ispunjena iščekivanjem
spusti se na tribine. Uzduž ruba razine čitavi je Gornji London zadržavao dah.
Zatim, kad je orkestar zasvirao »Londonski ponos«, Valentineova zemaljska
posada stane izvlačiti Dizalo trinaestoga kata na svjetlost sunca. Izgledalo je
poput glatke, crne strijele, a oklopni mu je omotač sjao poput svile. Na
otvorenoj krmenoj platformi kontrolne gondole stajao je Valentine mašući.
Salutirao je zemaljskoj posadi i zastavicama načičkanom gledateljstvu te se
nasmiješio gledajući ravno u Katherine. Od svih lica oko njega, on je vidio samo
njeno.
Ona mu mahne oduševljeno, a gomila je kliktala do promuklosti dok su
se motori Dizala trinaestoga kata namještali u uzletni položaj. Zemaljska
posada odbaci konope sidrišta, propeleri se stanu okretati, a oluja konfeta
uskovitla se u naletu zraka dok se golemi stroj podizao u vis. Neki su naučnici
razvukli transparent na kojem je pisalo Sretno Valentin(e)ovo! dok se bodrenje
nastavljalo jednakom snagom, kao da je gomila mislila kako isključivo njihova
ljubav održava istraživača u zraku. »Val-en-tine! Val-en-tine!«
Ali Valentine nije primjećivao buku i zastave. Stajao je promatrajući
Katherine, ruke ispružene na pozdrav, sve dok zrakoplov nije bio toliko visoko
i daleko da je više nije mogao raspoznati.
 Tek kad je Dizalo postalo samo mrljica na istočnom nebu, a tribine se
počele prazniti, Katherine obriše suze, uzme povodac te s Psom krene kući. Već
joj je nedostajao otac, ali sada je smislila plan. Dok ga nema, provest će vlastitu
istragu i doznati tko je bila ona tajanstvena djevojka i zašto ga je toliko
prestrašila.
 AIRHAVEN

K ad se napokon oprao, odspavao i nešto pojeo, Tom je pomislio da

avanturizam možda i nije tako loš. Do zore je već počeo zaboravljati jad
svog maratona kroz blato i zatočeništvo u Speedwellu. Pogled s velikog
prednjeg prozora Jenny Haniver, dok je zrakoplov letio između zlatnih planina
oblaka obasjanih svjetlošću zore, bio je dovoljan da bol zbog Valentineove
izdaje malčice izblijedi. A kada je za doručkom na komandnom mostu s
gospođicom Fang pio vruću čokoladu, shvatio je da se ustvari dobro zabavlja!
Čim je Jenny Haniver sigurno izašla iz dometa Speedwellovih raketa,
avijatičarka se stala topiti od ljubaznosti. Odredila je pravac svojoj letjelici i
odmah krenula Tomu tražiti topao, krznom podstavljen kaput i pripremati mu
krevet u tovarnom dijelu, visoko u unutrašnjosti trupa zrakoplova, koji je bio
nakrcan teretom tuljanovih koža iz Spitzbergena. Zatim povede Hester u
ambulantu i baci se na posao oko njene ozlijeđene noge. Kad ju je Tom tog jutra
poslije doručka došao obići, djevojka je još uvijek čvrsto spavala pod bijelim
pokrivačem. »Dala sam joj nešto protiv bolova«, objasni gospođica Fang.
»Spavat će satima, no ne moraš se bojati za nju.«
Tom je zurio u Hesterino uspavano lice. Nekako je očekivao da će
izgledati bolje sad kad se oprala, najela i kad joj je noga bila zbrinuta, no još je
uvijek izgledala ružno.
»Baš ju je unakazio taj tvoj zločesti gospodin Valentine«, reče avijatičarka
i povede ga natrag na komandni most, gdje je od automatskog pilota preuzela
upravljač.
»Kako znate za Valentinea?« upita Tom.
»Oh, svi su čuli za Thaddeusa Valentinea«, nasmijala se. »Znam da je on
najveći londonski povjesničar, ali znam i da je to tek paravan za ono što on
zapravo jest: Cromeov tajni agent.«
»To nije istina!« zine Tom. I dalje je instinktivno branio svog bivšeg
junaka. Međutim, oduvijek su kružile glasine da Valentineove ekspedicije
uključuju nešto mnogo mračnije od puke arheologije, a sada, kad je osobno
vidio nemilosrdan ručni rad tog velikana, povjeruje u njih. Zarumeni se srameći
se zbog Valentinea, srameći se samoga sebe zato što ga je volio.
Gospođica Fang promatrala ga je uz jedva primjetan smiješak pun
razumijevanja. »Hester mi je sinoć rekla mnogo toga dok sam joj previjala
ranu«, reče nježno. »Oboje imate puno sreće što ste još uvijek živi.«
»Znam«, složi se Tom, no nije se mogao riješiti osjećaja nemira zbog toga
što je Hester podijelila svoju priču s ovom neznankom.
Sjeo je na sjedište kopilota i stao proučavati komande; bili su tu zbunjujući
redovi gumbića, prekidača i poluga označeni mješavinom aerosperanta,
angleskoga i kineskoga. Iznad svega toga, na pregradi, bio je pričvršćen mali
lakirani oltar ukrašen crvenim vrpcama i slikama predaka gospođice Fang.
Nasmiješeni mandžurski zračni trgovac sigurno je njen otac, pretpostavljao je.
A je li ta crvenokosa gospođa iz Ledenih prostranstava bila njezina mama?
»Pa, reci mi, Tome«, upita gospođica Fang, usmjerivši letjelicu na novi
kurs, »kamo zapravo London ide?«
Pitanje je bilo neočekivano. »Ne znam!« odgovori Tom.
»Oh, sigurno nešto znaš!« nasmijala se. »Tvoj je grad napustio svoju
skrivenu jazbinu na zapadu, vratio se preko zemljanog mosta i sad kao metak
juri po središnjem Lovištu. Sigurno si čuo barem govorkanja. Nisi li?«
Njene duguljaste oči kliznu prema Tomu koji je nervozno grizao usne
pitajući se što reći. Nikad nije obraćao pozornost na glupe priče koje su
razmjenjivali ostali naučnici o tome prema kojem odredištu se zaputio London;
o tome stvarno nije imao pojma. A čak i da je to znao, bilo mu je jasno da ne bi
bilo u redu otkriti planove svoga grada tajanstvenoj orijentalnoj avijatičarki. Što
ako gospođica Fang odleti i kaže nekom većem gradu gdje da u zasjedi pričeka
London te zauzvrat zatraži nalazničku nagradu? A opet, ne kaže li joj nešto,
može ga izbaciti iz svoje letjelice; možda se čak i ne potrudi sletjeti prije toga!
»Plijen!« lane on. »Ceh navigatora kaže da u središnjem dijelu Lovišta ima
tone i tone plijena.«
Crveni se osmijeh još jače razmakne. »Stvarno?«
 »Čuo sam to od samog direktora navigatora«, odgovori Tom malo
ohrabren.
Gospođica Fang kimne sjajeći od zadovoljstva. Zatim povuče dugu
mjedenu polugu. Plinski ventili zabrundaju u omotaču i Tom osjeti promjenu
pritiska u ušima dok se Jenny Haniver stala spuštati obrušivši se u gusti bijeli
sloj oblaka. »Pokazat ću ti središnje Lovište«, reče provjeravajući karte
pričvršćene na vodootpornoj pregradi iza svog oltara.
Spuštali su se sve niže i niže, a kad su se oblaci prorijedili i razišli, Tom
ugleda golemi pejzaž Ničije zemlje kako se prostire pod njim poput zgužvanog
sivosmeđeg papira. Bio je išaran dugim od nakupljene vode plavim tragovima
kotača bezbrojnih gradova. Po prvi puta otkad je zrakoplov uzletio iz Staynsa
on osjeti strah, no gospođica Fang promrmlja: »Nemaš se čega bojati, Tome.«
On se smiri i zagleda u zadivljujući prizor. Daleko na sjeveru mogao je
vidjeti hladno svjetlucanje Ledenih prostranstava i tamne stošce vatrenih
planina Tannhäuser. Pogledom je tražio London i napokon ga ugleda, kao
sićušnu sivu mrlju koja je za sobom dizala oblak prašine kotrljajući se naprijed
na mnogo većoj udaljenosti nego što je pretpostavljao. Bilo je i drugih gradova
i gradića koji su bili razbacani posvuda po nizini ili su vrebali u sjeni napola
izjedenih planinskih nizova, no nije ih bilo ni izdaleka onoliko koliko je
očekivao. U smjeru jugoistoka ih uopće nije bilo, tamo se dizao tek sivi sloj
maglice iznad močvarnog predjela, a iza toga vidjelo se samo srebrnasto
prelijevanje vode.
Avijatičarka pokaže prema vodi i reče: »Ovo je veliko kopneno Kazaško
more. Sigurna sam da si čuo staru mornarsku pjesmu.« Nato zapjeva visokim
veselim glasom: »Pazite se, čuvajte se mora Kazaškoga, jer grad što mu priđe
nikad ne iziđe...«
No, Tom je nije slušao. Primijetio je nešto mnogo strašnije od kopnenog
mora.
Točno ispod njih ležao je mrtvi grad. Jenny Haniver bacala je sjenu na
njegove ostatke. Stajao je na tlu izbrazdanom tragovima stotina manjih
gradova, nagnut pod čudnim kutom, i dok se Jenny Haniver spuštala kako bi
imali bolji pogled, Tom shvati da gradu nedostaju kotači i utroba. Palubne ploče
skidale su mu horde malih gradova što su brujali u sjeni njegovih donjih razina,
otkidajući goleme hrđave dijelove svojim raljama i iskrcavajući posade za
spašavanje čije su se baklje svjetlucale i iskrile u sjenama između razina poput
ukrasnih lampica na boru.
S jednoga od gradova odvoji se oblak dima i prema zrakoplovu spiralno
krene raketa, eksplodirajući nekoliko desetaka metara ispod njih. Ruke
gospođice Fang ubrzano se pokrenu preko upravljačke ploče i Tom osjeti kako
se letjelica ponovo uspinje. »Polovica lešinara s Lovišta bavi se olupinom
Motoropolisa«, reče ona, »a oni su ljubomorna sorta. Pucaju na bilo koga tko
se približi, a kad nemaju na koga, pucaju jedni na druge.«
»Ali kako je grad postao takav?« upita Tom zureći dolje u ostatke grada
dok ih je Jenny Haniver podizala sve više i dalje od tog mjesta.
»Skončao je od gladi«, odgovori avijatičarka. »Ostao je bez goriva i dok je
tako stajao nepokretan, naišao je čopor manjih gradova i počeo ga komadati.
Proces je trajao mjesecima, a pretpostavljam da će uskoro naići i neki veći grad
i dovršiti posao. Vidiš, Tome, na središnjem Lovištu više nema dovoljno plijena
za sve, što znači da lov sigurno nije razlog zbog kojeg je London izašao iz svog
skrovišta.«
Tom se okrene kako bi promatrao mrtvi grad koji je ostajao iza njih. Na
sjeverozapadnoj strani, čopor predatorskih predgrađa maltretirao je
staretinarske gradove. Kad su izdvojili najslabijeg i najsporijeg, krenuli su na
njega. No, prije negoli su ga uhvatili, Jenny Haniver ponovo se uspela u čist,
mirisan svijet iznad oblaka i lešina Motoropolisa nestala im je iz vida.
Kad je gospođica Fang ponovo pogledala prema Tomu, još se uvijek
smiješila, ali sada joj je u očima bio čudan sjaj. »Pa, ako Magnus Crome ne traži
plijen«, rekla je, »o čemu se onda radi?«
Tom odmahne glavom. »Ja sam samo naučnik povjesničar«, priznao je.
»Treće klase. Zapravo ne poznajem direktora navigatora.«
»Hester je spomenula nešto«, nastavi avijatičarka. »Određenu stvarčicu
koju je gospodin Valentine uzeo od njenih sirotih roditelja. MEDUZU. Čudno
ime. Jesi li čuo za to? Znaš li što to znači?«
 Tom odmahne glavom, a ona ga pažljivo pogleda. Zagledala mu se u oči,
tako da je imao osjećaj kako mu gleda ravno u dušu. Nakon toga se ponovo
nasmijala. »Pa, nije važno. Moram vas odvesti u Airhaven a tamo ćemo naći
zrakoplov koji će vas prebaciti kući.«

Airhaven! Bio je to jedan od najpoznatijih gradova transportne ere! Kad se te

večeri krčanje njegova radara za navođenje začulo na radiju, Tom potrči na
komandni most. U hodniku ispred ambulante susretne Hester, raščupanu,
pospanu i šepavu. Anna Fang učinila je s njenom ozlijeđenom nogom sve što je
mogla, ali nije mogla popraviti djevojčino ponašanje; kad je primijetila Toma
sakrila je lice te ga samo ljutito pogledala i zagunđala kad ju je upitao kako se
osjeća.
Na komandnom se mostu avijatičarka okrenula kako bi ih pozdravila
vedrim osmijehom. »Gledajte, dragi moji!« reče, pokazujući prema naprijed
kroz velike prozore. »Airhaven!«
Oni joj priđu, stanu iza njenog sjedala i pogledaju. U daljini, preko mora
oblaka, ugledaše zalazeće sunce kako se presijava u mnoštvu prelijepih boja.
Grad Airhaven odavno je odlučio pobjeći u visine da se ne mora susretati
s drugim gladnim gradovima. Sad je postao trgovačka točka i mjesto sastajanja
letača. Plutao je iznad Lovišta čitavo ljeto, da bi zimi odletio na jug prema
toplijim nebesima. Tom se sjećao kako se jednom bio usidrio iznad Londona
na čitav tjedan; izletnički baloni putovali su gore i dolje iz Kensingtonskih
vrtova i Kružnog parka. Bio je tako ljubomoran na ljude poput Melliphanta koji
su bili dovoljno bogati da pođu u obilazak i vrate se puni priča o lebdećem
gradu. A sad je i sam tamo išao, i to ne samo kao izletnik! Kakvu li će samo
priču moći ispričati ostalim naučnicima kad stigne kući!
Letjelica se polako uzdizala prema gradu, a kad je sunce zaronilo iza
oblaka na zapadu, gospođica Fang ugasi motore i pusti je da sama odpluta
prema pristaništu. Lučki navigatori u nebesko plavim uniformama mahali su
šarenim zastavicama navodeći je na njen vez. Dok iza njih bio je preplavljen
izletnicima i avijatičarima, pa čak i malim jatom promatrača koji su u svoje
bilježnice revno nažvrljali broj Jenny Haniver dok se spajala na spone sidrišta.
Nekoliko trenutaka kasnije Tom stupi van. Bio je sumrak i osjećao je blagu
hladnoću. Zagledao se u zračne brodove koji su dolazili i odlazili; elegantne
mlažnjake, hrđave nevelike plosnate brodove, ljepuškaste male zračne kutere s
prozirnim balonima te teretnjake tigrastog uzorka sa začinima sa Stotinu otoka.
»Pogledajte!« rekao je pokazujući gore prema krovovima. »Tamo je Lebdeća
burza, a ono je crkva sv. Mihovila u nebesima. U Londonskom muzeju postoji
njena slika!« No, gospođica Fang vidjela ju je već stotinu puta, a ni Hester nije
baš bila zainteresirana. Sakrivši lice, samo se mrštila prema gomili u pristaništu.
Avijatičarka zaključa vrata Jenny ključem koji joj je visio o remenu oko
vrata. Neki bosonogi mališan povuče je za skute kaputa i reče: »Čuvam vam
letjelicu, gospodična?« Ona se nasmije i u dlan mu spusti tri četvrtasta brončana
novčića. »Neću nikog pustiti da se ušulja unutra!« obeća on i zauzme svoje
mjesto pokraj pristanišnog mostića. Na doku se ubrzo pojave i uniformirani
radnici koji su se smješkali gospođici Fang, no malo su sumnjičavo pogledavali
njezine nove prijatelje. Provjerili su imaju li došljaci slučajno metalne zaštitne
kapice na čizmama ili upaljene cigarete, te su ih poveli otraga, u lučki ured, gdje
su golemi, nespretno ispisani natpisi upozoravali ZABRANJENO PUŠENJE,
UGASITE SVU ELEKTRIKU i NE ISKRITE. Iskre su čisti užas u poslovanju sa
zrakoplovima zbog zapaljivog plina u njihovim balonima. U Airhavenu je čak i
prerevno četkanje kose bilo ozbiljan zločin zbog mogućnosti pojave
elektriciteta i sve novopridošlice morali su potpisati stroge sigurnosne ugovore
i uvjeriti lučkog kapetana kako nije vjerojatno da će nešto na njima planuti i
izazvati požar.
Napokon im je dopušteno da se uspnu metalnim stubama do Visoke ulice.
Jedini prolaz kroz Airhaven vodio je duž prstena povezanih paluba izgrađenih
od lake legure omeđen trgovinama i štandovima, sitnim radnjama, kafićima i
avijatičarskim hotelima. Tom se okretao i okretao, pokušavajući u kratkom
vremenu upiti što više dojmova. Ovoga se želio zauvijek sjećati. Vidio je kako
se turbine okreću na krovovima koristeći energiju vjetra za napajanje središnje
elektrane, i mehaničare kako poput paukova plaze iznad golemih ležišta
motora. Zrak je bio gust od egzotičnih mirisa stranih jela. Kamo god je
pogledao, vidio je avijatičare koji su šetali naokolo bezbrižnom
samouvjerenošću ljudi koji čitav život žive na nebu, a dugi su im kaputi lepršali
iza leđa poput kožnih krila.
Gospođica Fang pokaže prstom prema zavoju Visoke ulice, gdje se
nalazila zgrada s cimerom u obliku zrakoplova. »Ono je svratište Balon i
gondola«, reče svojoj pratnji. »Častim vas večerom, a potom ćemo pronaći
nekog ljubaznog kapetana koji će vas vratiti u London.«
I oni krenu, s avijatičarkom na čelu. Hester se skrivala od svijeta iza
podignute ruke, a Tom je još uvijek promatrao sve oko sebe u čudu misleći kako
je šteta što će njegova pustolovina uskoro završiti. No, nije primijetio jednog
Jastreba 90 kako kruži u mnoštvu većih letjelica čekajući svoj vez. Čak i da ga je
primijetio, s te udaljenosti ne bi mogao pročitati njegovu registraciju niti vidjeti
da je znak na njegovu omotaču crveni kotač Ceha inženjera.
 BALON I GONDOLA

K onačište je bilo veliko, mračno i krcato. Zračni brodovi u bocama i

propeleri poznatih starih zračnih klipera čija su imena bila pažljivo
ispisana na njihovim krilcima – Nadhezna, Zrakomiš i Nevidljivi crv, krasili su
zidove. Avijatičari su se okupili oko metalnih stolova raspravljajući o teretima
i cijenama goriva. Bilo je tu Jainista, Tibetanaca, pripadnika plemena Xhosa,
Inuita i zračnih Tuarega, kao i u krzno odjevenih divova iz Ledenih
prostranstava. Neka je mlada ujgurska dama svirala »Serenadu mlazova« na
svojoj gitari sa četrdeset žica, a svako malo glas iz zvučnika bi najavio: »Upravo
stiže na sidrište broj tri: Ludi vjetar ravno iz novo-mayanskih palatinata s
pošiljkom čokolade i vanilije« ili »Upravo se ukrcava na sidrištu broj sedam,
Moja Shirona na putu za Arhangelsk...«
Anna Fang zastane kod malog oltara u unutrašnjosti prostorije, tik uz
vrata, i bogovima neba izgovori svoju zahvalu na sigurnom putovanju. Bog
avijatičara bio je neki momak prijateljskog izgleda; debeljuškasti crveni kip na
oltaru Toma je podsjećao na Chudleigha Pomeroya. No, njegova žena, Gospa
od Viših Nebesa, bila je okrutna i zeznuta; uvrijedi li ju se, mogla je podići
uragan ili rasprsnuti avionsku plinsku komoru. Anna joj prinese rižine kolačiće
i novčanicu za sreću, a Tom i Hester kimnu u znak svoje zahvale, za svaki slučaj.
Kad su podigli pogled, avijatičarka je već žurila prema skupini
zrakoplovaca za stolom u kutu. »Khora!« viknula je, a kad su je sustigli, već se
okretala u zagrljaju zgodnog mladog Afrikanca, govoreći brzo na aerosperantu.
Tom je bio gotovo siguran da ju je čuo kako spominje MEDUZU kad je u
jednom trenutku bacila pogled na njega i Hester. No, kad su se približili,
razgovor se prebacio na angleski i Afrikanac im se obrati: »Jahali smo visinske
vjetrove čitavim putem od Zagwe!« pa istrese crveni saharski pijesak iz svoje
letačke kacige kako bi to i dokazao.
Predstavio im se kao kapetan Khora s ratnog zrakoplova Mokele Mbembe.
Dolazio je iz jedne statične zajednice u Mjesečevim planinama koja je bila član
Antitransportnog saveza i trenutno se nalazio na putu za Shan Guo. Bio je
njegov red za preuzimanje dužnosti u velikoj savezničkoj utvrdi u Batmunkh
Gompi. Tom je na početku bio zaprepašten što dijeli stol sa savezničkim
vojnikom, no Khora je djelovao kao dobar čovjek, jednako ljubazan i srdačan
kao i gospođica Fang. Dok je ona naručivala jelo, on je predstavio svoje
prijatelje: visoki mrgud bio je Nils Lindstrom s Vrtne avio-zamke, a lijepa
Arapkinja koja se smješkala zvala se Yasmina Rashid s privatnog ratnog
zrakoplova Zainab iz Palmire. Uskoro su se svi avijatičari zajedno smijali,
podsjećajući jedni druge na bitke iznad Stotine otoka i pijanke u četvrti
zrakoplovaca na Panzerstadt-Linzu. Između priča Anna Fang bi gurala tanjure
preko stola svojim gostima. »Još pohanog puha, Tome? Hester, probaj malo
ovog ukusnog ljutog šišmiša!«
Dok je Tom drvenim štapićima, koje je dobio umjesto vilice i noža,
bockao čudna strana jela na tanjuru, Khora se nagne prema njemu i tiho reče:
»Pa, jeste li ti i tvoja cura sad članovi posade na Jenny?«
»Ne, ne!« Tom ga stane uvjeravati. »Mislim, ona mi nije cura i mi smo
samo putnici...« Brljao je po pireu od skakavaca i bojažljivo zapitao: »Poznajete
li dobro gospođicu Fang?«
»Oh, da!« nasmije se Khora. »Čitava zračna industrija poznaje Annu. A i
čitav Savez, naravno. U Shan Guou je zovu Feng Hua, Vjetrov Cvijet.«
Tom se pitao zašto bi gospođica Fang imala posebno ime u Shan Guou,
no prije negoli je stigao postaviti to pitanje, Khora nastavi: »Znaš li da je sama
sastavila Jenny Haniver? Kad je bila još djevojčica, ona i njeni roditelji imali su
nesreću da su se nalazili u gradu kojeg je Arhangelsk pojeo. Tamo su ih
pretvorili u robove i radili su na avio-otpadu, a tijekom godina Anna je uspjela
malo-malo prokrijumčariti ovdje krilce, ondje motor, sve dok nije sastavila
Jenny i pobjegla.«
Tom je bio impresioniran. »To nije spomenula«, promrmljao je
promatrajući avijatičarku u novom svjetlu.
»Ne priča često o tome«, reče Khora. »Vidiš, njezini roditelji nisu poživjeli
dovoljno da bi pobjegli s njom; gledala ih je kako umiru u robovskim okovima.«
Tom iznenada osjeti naklonost prema sirotoj gospođici Fang, bila je siroče
kao i on. Je li se zato neprestano smiješila, da sakrije svoju tugu? I je li to bio
razlog što je pokupila njega i Hester, da ih spasi od sudbine svojih roditelja?
Nasmiješio joj se što je srdačnije mogao, a ona ulovi njegov pogled i uzvrati mu
smiješak dodavši mu tanjur pun skvrčenih crnih nogu. »Evo, Tome, probaj
prženu tarantulu...«
»Dolazak na sidrište broj četrnaest!« zatreštao je zvučnik iznad njihovih
glava. »Zračni brod GE47 iz Londona, prevozi samo putnike.«
Tom skoči sa stolca koji treskom padne unatrag. Sjećao se malih, brzih
izviđačkih letjelica koje su inženjeri koristili za nadziranje londonskih gusjenica
i nadgradnje i sjećao se da nisu imale imena, tek registracijske šifre koje su sve
počinjale s GE. »Poslali su nekoga za nama!« uzdahne preplašeno.
I gospođica Fang ustane. »Možda je to samo slučajnost«, reče. »Ovdje
sigurno ima puno zrakoplova iz Londona... A čak i da je Valentine poslao
nekoga po vas, među prijateljima ste. Mi smo više nego dorasli vašim groznim
gardenijama.«
»Gardistima«, automatski je ispravi Tom, mada je znao da je namjerno
pogriješila, samo da razbije napetost. Vidio je kako se i Hester smiješi. Bilo mu
je drago što je ona ovdje i osjetio se nekako zaštitnički raspoložen prema njoj.
Odjednom je bio odlučan u tome da je brani od svega!
A onda nestane svjetla.
Začuju se povici negodovanja i zvuk razbijenog posuđa iz kuhinje. Samo
su obrisi prozora mutno svijetlili kao izrezani iz općeg mraka. »Struje nema u
čitavom Airhavenu!« začuje se Lindstromov turoban glas. »Sigurno nešto nije
u redu s elektranom!«
»Ne«, brzo reče Hester. »Ovaj trik mi je otprije poznat. Cilj je stvoriti kaos
i spriječiti nas da odemo. Netko je tu, dolazi po nas...« U njezinom se glasu
osjetio prizvuk panike koju Tom nikad ranije nije čuo, čak ni za potjere u
Staynsu. Odjednom ga obuzme ledeni strah.
Na suprotnoj strani prostorije, tamo gdje su se hrpe ljudi izlijevale na
mjesečinom obasjanu Visoku ulicu, začuje se strahovit krik. Zatim još jedan, pa
zveket razbijenog stakla, vrištanje, psovke, štropot stolaca i stolova koji padaju.
Dva zlokobna zelena svjetla njihala su se iznad gomile, poput svjetiljaka na
mrtvačkoj zaprezi.
»To nisu gardisti!« usklikne Hester.
Tom nije mogao odrediti je li prestrašena ili joj je laknulo.
»HESTER SHAW!« kreštao je neugodni glas koji je zvučao poput pile za
metal. Tamo kod vrata stvorio se iznenadan oblak pare, a iz njega je izašao
tragač.
Bio je visok dva metra, a ispod kaputa svjetlucao mu se metalni oklop.
Blijedo meso njegova duguljasta lica presijavalo se od sloja sluzi, a na mjestima
su mu se plavičasto bijeli vrhovi kostiju probijali kroz kožu. Usta su mu bila tek
otvor pun metalnih zubi. Nos i vrh glave bili su mu prekriveni dugačkim
metalnim pločicama s kojih su se spuštale brojne cjevčice i žice čiji su krajevi
bili priključeni u otvore na njegovim grudima. Izgledali su poput kakvih
metalnih afropletenica. Okrugle staklene oči njegovom su licu davale
iznenađen izraz, kao da se nikad nije posve oporavio od strahovitog
zaprepaštenja nad onim što mu se dogodilo.
I to je najstrašnija stvar u vezi s tragačima: nekoć su bili ljudi, i negdje
ispod njihova željeznog oklopa bio je zatočen ljudski mozak.
»Ovo nije moguće!« uzvikne Tom. »Tragači više ne postoje! Uništeni su
prije više od stotinu godina!« No, tragač je upravo stajao pred njim i bio je i te
kako stvaran! Tom pokuša ustuknuti, ali nije se mogao ni pomaknuti. Nešto
mu je poteklo niz nogu, nešto poput toplog čaja, i on shvati da se pomokrio.
Tragač im je polako prilazio razgrćući prazne stolice i stolove u stranu, a
popadale čaše rasprskavale su mu se pod nogama. Otraga je iz mraka iskočio
jedan avijatičar i zamahnuo na tragača svojim mačem, no oštrica se odbila od
metalnog oklopa a stvor ga doslovce pomete strahovitim udarcem svoje goleme
šake, ne potrudivši se čak ni baciti pogled unatrag.
»HESTER SHAW«, reče. »THOMAS NATSWORTHY.«
Tragač zna kako se zovem! pomisli Tom.
»Ja...«, počne gospođica Fang, no čak ni ona nije mogla u tom trenutku
naći prave riječi. Brzo povuče Toma unatrag dok su Khora i ostali izvukli svoje
mačeve i stali između stvorenja i njegova plijena. Međutim, Hester se progura
pokraj njih. »U redu je«, reče onim čudnim, slabašnim glasom. »Ja ga poznajem.
Pustite me da razgovaram s njim.«
Tragač okrene svoje mrtvački blijedo lice prema Hester, dok su mu se leće
u mehaničkim očima ubrzano vrtjele. »HESTER SHAW«, reče nježno.
»Bok, Shrike«, reče Hester.
Velika se glava nagne u stranu i zagleda u nju. Metalna se ruka podigne,
malo zastane, a onda dotakne njeno lice, ostavljajući uljani trag.
»Žao mi je što se nismo uspjeli oprostiti...«
»SAD RADIM ZA LONDONSKOG GRADONAČELNIKA«, reče Shrike.
»POSLAO ME DA TE UBIJEM.«
Tom ponovo zaječi. Hester se slabašno nasmije. »Ali... Nećeš to učiniti, je
li Shrike? Ne bi mogao mene ubiti?«
»BIH«, hladno odgovori Shrike i dalje zureći u nju.
»Ne, Shrike!« prošapće Hester, a gospođica Fang iskoristi svoju priliku. Iz
rukava svog kaputa izvuče nešto nalik na metalnu lepezu i baci je prema vratu
tragača. Metalna se spravica vrtjela u letu i proizvodila jezovit zvuk, poput
jauka, pretvarajući se u treperavi disk ruba oštrog poput britve. »Novomayanski
borbeni frizbi!« izusti Tom. Takvo je oružje dosad vidio samo u sigurnosti
staklenih vitrina u muzejskom Odjelu oružja i ratova. Znao je da takav frizbi
može prerezati ljudski vrat s udaljenosti od pedeset metara. Ukočio se, čekajući
da tragaču padne glava s ramena, no frizbi je samo uz oštri zveket pogodio
Shrikeov oklopljeni vrat, zabio se i ostao vibrirati.
Prorez tragačevih usta razvukao se u širok osmijeh i on poleti naprijed,
brz poput guštera. Gospođica Fang zakorači u stranu, skoči pokraj njega i
izvede visoki udarac nogom, ali tragač je bio daleko prebrz za nju. »Bježite!«
doviknula je Hester i Tomu. »Vratite se na Jenny! Dolazim za vama!«
Što su drugo mogli? Bace se u trk. Tragač krene za njima, no Khora mu
zgrabi ruku, a Nils Lindstrom zamahne mačem prema njegovu licu. Tragač
odgurne Khoru i podigne ruku; pojave se iskre i začuje se zveket metala o metal,
a Lindstrom ispusti svoj polomljeni mač, zaurla i zgrabi svoju šaku. Tragač ga
odbaci u stranu, zatim podigne u zrak Annu koja je opet nasrnula na njega i
zamahne njome snažno prema Khori i Yasmini koji su joj priskočili u pomoć.
»Gospođice Fang!« poviče Tom. U jednom trenutku čak pomisli da bi se
mogao vratiti, ali bio je svjestan da ništa ne može učiniti. Potrči za Hester preko
hrpe tijela na vratima, pa van u sumrak među prestrašenu, okupljenu gomilu.
Gradska sirena je tugaljivo plakala, u povjetarcu se osjećao gust dim, a u daljini
pokraj elektrane učinilo mu se da vidi ono čega se avijatičari najviše boje: požar!
»Ne shvaćam«, uzdahne Hester razgovarajući sama sa sobom. »Ne bi
mene ubio, ne bi\« No, nastavi trčati i oni zajedno izjure na sidrište broj sedam,
gdje ih je čekala Jenny Haniver.
No, Shrike se već pobrinuo za to da mali zrakoplov noćas nikamo ne ode.
Omotač mu je bio razrezan, poklopac ležišta motora na desnoj strani letjelice
istrgnut i rastvoren poput stare limenke, a iščupane su se žice razlijevale po
molu poput špageta. Usred svega toga ležalo je slomljeno tijelo dječaka kojem
je gospođica Fang platila da čuva zrakoplov.
Tom je stajao zureći u krš. Iza njega, jedva čujno, ali sve bliže, gazili su
koraci po metalnoj oplati: plang, plang, plang, plang.
Ogledao se tražeći Hester, no nje više nije bilo; odšepesala je uzduž prstena
pristaništa. Trčala je nizbrdo, shvati on, jer se oštećeni grad sve više
zabrinjavajuće naginjao. On vikne njeno ime i pojuri za njom, slijedeći je na
susjedno sidrište. Tamo je upravo bio pristao balon jadna izgleda, a iz njega se
iskrcala obitelj zapanjenih izletnika. Gledali su uokolo zbunjeno i nisu bili
sigurni što se to ovdje događa, znače li mrak i buka neku opasnost ili je to neka
vrsta karnevala? Hester se ramenima probila kroz njih, zgrabila vozača balona
za zaštitne naočale i izbacila ga iz košare. Balon se počeo udaljavati od mola čim
je uskočila unutra. »Stanite! Lopovi! Otimači! Pomoć!« vikao je balonist, ali
Tom je uspijevao čuti samo ono prigušeno, užasavajuće plang-plang-plang koje
se ubrzano približavalo Visokom ulicom.
»Tome! Uskači!«
On skupi svu svoju hrabrost i baci se za Hester koja je petljala oko veznih
konopaca pa uspješno sleti na dno košare. »Sve pobacaj van«, doviknula mu je.
 On učini kako mu je rekla i balon njišući se krene uvis, prvo dosegne
razinu prozora na prvom katu, pa krovova, pa koplja sv. Mihovila. Uskoro je
Airhaven postao tek lopta mraka ispod njih, a Shrike je bio samo mrlja čije su
zelene oči ljutito bljeskale dok je koračao uzduž sidrišta promatrajući ih kako
odlaze.
 USKRSLI ČOVJEK

U mračno doba prije transportne ere carstva nomada borila su se

međusobno širom vulkanskog labirinta Europe. Oni su načinili tragače
dovlačeći s bojnih polja mrtve ratnike i vračajući ih u neku vrstu života
spajanjem čudnih strojeva drevne tehnologije s njihovim živčanim sustavom.
Na carstva se odavno zaboravilo, no na čudovišne uskrsnule ljude nije.
Tom se sjećao kako se, kad je bio mali, u cehovskom sirotištu igrao da je i sam
jedan od njih, stupajući uokolo s rukama ispruženim ravno naprijed i vičući JA-
SAM-GO-NI-TELJ! U-NI-ŠTI! sve dok nije došla gospođica Plym i rekla mu da
se stiša.
No, nikad nije očekivao da će uistinu sresti jednoga.
I dok je ukradeni balon lebdio prema istoku, on je sjedio u klimavoj košari
drhtureći na noćnom vjetru nastojeći da bude okrenut postrance kako Hester
ne bi vidjela mokru mrlju na njegovim hlačama. Razmišljao je o tragačima pa
reče: »Mislio sam da su svi oni pomrli prije više stotina godina! Mislio sam da
su svi uništeni u bitkama ili da su poludjeli i sami sebe rastrgali...«
»Shrike nije«, reče Hester.
»On te poznaje!«
»Naravno da me poznaje«, odgovori ona. »Shrike i ja smo stari prijatelji.«

Upoznala ga je prvog jutra nakon što su joj roditelji ubijeni, onog jutra kada se
probudila na obalama Lovišta u šaputavoj kiši. Nije imala pojma kako je tamo
stigla, a glava ju je tako silno boljela da se jedva mogla pomaknuti ili misliti.
U njenoj se blizini bio zaustavio najmanji, najprljaviji grad koji je ikada
vidjela. S njega su niz ljestve i drvene mostiće silazili ljudi s velikim pletenim
košarama na leđima i prosijavali ono što je more izbacilo u pojasu oseke,
vraćajući se natrag s košarama punim ostataka i naplavnog drveta. Nekolicina
ih je odnosila čamac s veslima njezina oca. Hester se pritajila, ali ubrzo su je
otkrili. Dvojica muškaraca prišli su joj i pogledali je. jedan je bio tipični
sakupljač smeća, sitan i prljav, a u košari je nosio naslagane dijelove stare bube.
Neko ju je vrijeme procjenjivački proučavao, a onda je ustuknuo i rekao svom
pratitelju: »Žao mi je, gospodine Shrike. Mislio sam da bi mogla biti dobra za
vašu kolekciju, ali od krvi i mesa je...«
Okrenuo se i otišao preko hrpe smeća iz kojeg se pušilo, izgubivši svako
daljnje zanimanje za Hester. Htio je samo one stvari koje je mogao prodati, a
polumrtvo dijete nije imalo nikakvu vrijednost. Stare gume za bubu... E, to je
već nešto vrijedilo.
Drugi je muškarac ostao gdje je i bio, gledajući Hester. Tek kad se sagnuo
i dotaknuo joj lice, i kad je osjetila hladno, čvrsto željezo ispod njegovih
rukavica, shvatila je da on uopće nije čovjek. Kad je progovorio, glas mu je
zvučao kao da žičanom četkom vučemo po školskoj ploči. »OVDJE NE MOŽEŠ
OSTATI, DIJETE«, rekao je, a zatim ju je podigao, prebacio preko ramena i
odnio prema palubi gradića.
Grad se zvao Strole i udomljavao je okorjele, žilave i prašnjave sakupljače
smeća. Bilo ih je pedesetak i pljačkali su nalazišta drevne tehnologije kad god
su ih mogli naći. A kad nisu mogli pronaći nikakvo nalazište, čeprkali su po
ostacima ostataka većih gradova. Shrike je živio s njima, ali nije bio smetlar.
Kad bi kriminalci s nekog od velikih pokretnih gradova pobjegli u Ničiju
zemlju, Shrike bi ih pronalazio i sjekao im glave koje je onda pažljivo čuvao.
Kad bi opet naišao na neki od tih gradova, odnio bi glavu vlastima i pokupio
svoju nagradu.
Zašto ju je spasio, Hester nikad nije otkrila. Iz sažaljenja sigurno nije jer
ga nije ni osjećao. Jedine znake nježnosti Hester je na njemu opazila samo kad
bi se bavio svojom zbirkom. Očaravali su ga stari automati i mehaničke igračke
i kupio bi sve takvo što bi mu staretinari u prolazu donosili. Njegove rasklimane
odaje u Stroleu bile su pune takvih stvarčica: životinja, vitezova u oklopu,
vojnika na navijanje s ključem u leđima, bio je tu čak i jedan Anđeo smrti u
punoj veličini izvučen iz nekog složenijeg sata. No, najviše je volio ukrasne
predmete i dječje igračke: predivne dame u opravama koje su izjeli moljci i
divne djevojčice i dječake porculanskih lica. Čitave bi ih noći Shrike strpljivo
rastavljao i popravljao, istražujući zamršene mehanizme njihovih srca kao da
traži neki uvid u rad vlastitoga.
Ponekad se Hester činilo da je i sama dio njegove zbirke. Je li ga podsjećala
na njegove rane zadobivene po bojištima zaboravljenih ratova, dok je još uvijek
bio čovjek?
S njim je dijelila dom pet dugih godina dok joj je ranjeno lice loše zarastalo
i unakaženo okamenilo se u zauvijek mrgodni izraz, a sjećanja joj se polako
vraćala. Neka su bila zapanjujuće jasna: valovi na obalama Hrastova otoka,
mamin glas, vjetar s močvare sa svojim mirisima mokre trave i životinjskog
izmeta. Druga su bila nejasna i teško razumljiva, a pala bi joj na pamet baš kad
je tonula u san ili bi je zatekla nespremnu u trenucima dok je šetala među
bezglasnim mehaničkim figuricama u Shrikeovoj kući. Krv na zvjezdanim
kartama. Metalna buka. Duguljasto, lijepo lice muškarca s očima boje sinjeg
mora. Razlomljeni djelići sjećanja koje je trebalo pažljivo sakupiti i ponovo
spojiti, baš kao i dijelove mašinerije koje su iskapali staretinari.
Tek kad je načula priče koje su ljudi kazivali o velikom Thadeussu
Valentineu, sve je počelo dobivati smisao. Shvatila je da prepoznaje to ime: bilo
je to ime muškarca koji je ubio njenu majku i oca a nju pretvorio u čudovište.
Znala je što mora učiniti, a da o tome uopće nije morala razmišljati. Otišla je
Shrikeu i rekla mu da želi pronaći Valentinea.
»NE SMIJEŠ«, bilo je sve što je rekao tragač. »UBIT ĆE TE.«
»Onda pođi sa mnom!« molila ga je. No, on nije htio ni čuti za to. Čuo je
za London i ljubav Magnusa Cromea prema tehnologiji. Mislio je da će ga, ako
ode tamo, savladati Ceh inženjera i izrezuckati ga u komadiće kako bi ga
proučili u svojim tajnim laboratorijima. »NE SMIJEŠ IĆI«, bilo je sve što joj je
rekao.
Jednog je dana ipak otišla. Uhvatila je priliku dok se on zabavljao svojim
automatima. Provukla se kroz prozor, iskrala sa Strolea i krenula preko ledene
Ničije zemlje, tek s ukradenim nožem za pojasom, u potragu za Londonom, u
potragu za osvetom.
»Nikad ga poslije toga nisam vidjela«, reče Tomu, drhtureći u košari ukradenog
balona. »Strole je bio dolje na obalama Angleskoga mora kad sam otišla, a eto,
sad se pojavljuje Shrike, radi za Magnusa Cromea i želi me ubiti. To nema
nikakvog smisla!«
»Možda si ga povrijedila time što si pobjegla od njega?« reče Tom.
»Shrike nema osjećaje«, odgovori Hester. »Lišili su ga sjećanja i svih
osjećaja kad su ga pretvorili u tragača.«
Zvuči kao da mu zavidi, pomisli Tom. Njen glas ga je ipak malo smirio i
on se prestane tresti. Sjedio je i slušao kako vjetar jauče kroz balon. Među
oblacima na zapadu nazirala se crna mrlja te on pomisli kako je to sigurno dim
s Airhavena. Jesu li avijatičari uspjeli obuzdati vatru ili je njihov grad uništen?
I što se dogodilo s Annom Fang? Pomisli da ju je Shrike vjerojatno ubio,
zajedno s njenim prijateljima. Ta je ljubazna nasmiješena avijatičarka mrtva,
baš kao i njegovi roditelji. Kao da je uklet te ta kletva uništava svakoga tko je
dobar prema njemu. Da bar nikad nije sreo Valentinea! Da je bar ostao na
sigurnome u muzeju! Uostalom, to mu je bio jedini dom, tamo je pripadao.
»Možda je s njom sve u redu«, reče iznenada Hester, kao da je pogodila o
čemu je razmišljao. »Mislim da se Shrike samo igrao s njom; nije izbacio pandže
niti učinio išta slično.«
»Ima pandže?!«
»Sve dok ga pretjerano ne živcira, vjerojatno se neće zamarati time da je
ubije.«
»A Airhaven?«
»Pretpostavljam da će ga nekamo spustiti radi popravka, ako je stvarno
jako oštećen.«
Tom kimne. Zatim mu padne na pamet vesela pomisao. »Misliš li da će
gospođica Fang doći za nama?«
»Ne znam«, odgovori Hester. »Ali Shrike hoće.«
Tom se prestrašeno ogleda preko ramena.
 »Ipak«, doda ona, »barem idemo u pravom smjeru, prema Londonu.«
On hrabro pogleda preko ruba košare. Oblaci su ležali pod njima kao
perina navučena preko zemlje, sakrivajući sve što bi moglo predstavljati ikakav
orijentir, bilo što po čemu bi mogli saznati gdje se nalaze i kamo idu. »Kako
znaš da idemo u pravom smjeru?« upita.
»Prema zvijezdama, naravno«, odgovori Hester. »Mama mi je pokazala. I
ona je bila avijatičarka, sjećaš se? Prošla je cijeli svijet. Čak je jednom bila i u
Americi. Na takvim mjestima na kojima nema putokaza i za koje nema karata
za orijentaciju moraš koristiti zvijezde. Vidi, ono je Polarna zvijezda, a onu
konstelaciju su Drevni nazivali Veliki medvjed, ali je većina ljudi danas zove
Velegrad. I ako nju zadržimo na desnome boku, znat ćemo da se krećemo
prema sjeveroistoku...«
»Toliko ih je!« reče Tom pokušavajući slijediti njen upereni prst. Ovdje
iznad oblaka, bez zavjese gradskog dima i prašine Ničije zemlje koji bi ga sakrili,
noćno se nebo iskrilo milijunima hladnih točkica svjetlosti. »Prije nisam znao
da ima toliko zvijezda!«
»Sve zvijezde su sunca koja sagorijevaju daleko u svemiru, tisuće i tisuće
kilometara daleko«, reče Hester i Tom je imao osjećaj da se ona ponosi time što
mu može pokazati koliko zna. »Osim onih koje uopće nisu zvijezde. Neke od
ovih stvarno blještavih zapravo su mehanički mjeseci koje su Drevni prije više
tisuća godina poslali u orbitu i koji još uvijek kruže oko jadne stare Zemlje.«
Tom je zurio u svjetlucavi mrak. »A što je ono?« upita pokazujući na
blještavu zvijezdu nisko na zapadu.
Hester je pogleda i osmijeh joj odmah izblijedi, a Tom vidje da joj se
dlanovi stežu u šake. »Ono?« upita ona. »To je zračni brod i ide za nama.«
»Možda nas gospođica Fang dolazi spasiti?« reče Tom pun nade.
No, udaljeni je zrakoplov brzo napredovao i za nekoliko su minuta već
mogli vidjeti da se radi o malom londonskom izviđačkom brodu; Spudburyjska
sunčana zraka ili Jastreb 90. Gotovo su mogli osjetiti Shrikeove zelene oči kako
ih gledaju preko pustinje neba.
Hester počne petljati oko hrđavih kotača i poluga koji su kontrolirali
pritisak plina u balonu. Nakon nekoliko sekundi pronađe onu koju je tražila i
odjednom se odozgo začuje mahnito šištanje.
»Što radiš?« zaskviči Tom. »Ispustit ćeš plin! Past ćemo!«
»Skrivam nas od Shrikea«, reče djevojka i još jače otvori ventil. Podigavši
pogled, Tom vidje kako plinski balon polako postaje mlohav. Kad se ponovo
okrenuo prema zrakoplovu u potjeri, vidio je da se i dalje približava, ali je još
uvijek udaljen nekoliko kilometara. Uz malo sreće s te će se udaljenosti činiti
kao da je neka nevolja zadesila balon. Uz malo sreće Shrike neće pogoditi
Hesterin plan. Uz malo sreće njegov mali zrakoplov nije naoružan raketnim
projektorom...
I oni potonu dolje u oblake gdje nisu mogli vidjeti ništa osim vrtloženja
tamnih valova i povremeno obris mjeseca kako prigušen promiče nad njima.
Košara je škripala, omotač lepršao, a plinski ventil siktao poput razdražene
zmije.
»Kad sletimo, izađi iz košare što brže možeš«, reče Hester.
»Dobro«, odgovori on pa doda, »ali... misliš, ostavit ćemo balon?«
»Nemamo šanse protiv Shrikea u zraku«, objasni mu ona. »Uz malo sreće
na zemlji ga mogu nadmudriti.«
»Na zemlji?« vrisne Tom. »Oh, ne opet Ničija zemlja!«
Balon je brzo tonuo, i oni raspoznaše tamni pejzaž kako im se približava
s crnim mrljama vegetacije i nekoliko blijedih odraza mjesečine između njih.
Iznad njih gusti su oblaci jurili prema istoku. Nije bilo ni traga Shrikeovu
zrakoplovu. Tom se pripremi. Tlo je bilo udaljeno šezdeset metara, pa trideset,
pa pet. Grane su lamatale i strugale po kobilici dok je košara drmajući se tonula.
Tresnula je o blatno tlo, odskočila uvis, još jednom se spustila pa opet poskočila.
»Skači!« vrisne Hester kad je košara ponovo dotakla zemlju. I on skoči.
Kroz granje koje ga je greblo pao je srećom na meku blatnu postelju. Balon se
ponovo vinuo u zrak, a on se na trenutak uplašio da ga je Hester ostavila na
milost i nemilost golom tlu. »Hester!« vikne tako glasno da ga je zaboljelo grlo.
»Hester!« A onda se začuje komešanje u grmlju s lijeve strane i ona se pojavi
šepesajući prema njemu. »O, hvala Quirkeu!« prošapće Tom.
 Očekivao je da će sjesti pokraj njega, malo se odmoriti i zahvaliti
bogovima što su ih spustili na vlažnu meku zemlju a ne na tvrdi kamen.
Umjesto toga ona prođe pokraj njega ne pogledavši ga i zaputi se šepajući
prema sjeveroistoku.
»Stani!« poviče Tom, još uvijek previše uzbuđen i drhteći toliko da nije
mogao ni ustati. »Čekaj! Kamo ideš?«
Ona se okrene i pogleda ga kao da je poludio. »U London«, odgovori.
Tom se prebaci na leđa i zastenje skupljajući snagu za još jednu napornu
potragu.
Iznad njega, oslobođen težine svojih putnika, balon se vraćao u nebo
poput tamne suze koju je ubrzo progutao trbuh oblaka. Nekoliko trenutaka
kasnije Tom začuje drndanje motora Shrikeova zrakoplova koji je žurio za
njim. A onda preostade samo noć i hladan vjetar i mrljice mjesečine što su lutale
po razlomljenim brdima.
 VIJEĆNICA CEHOVA

K atherine odluči krenuti od samoga vrha. Dan nakon što je njezin otac
otišao iz Londona, ona sustavom pneumatskih cijevi s terminala u očevoj
sobi pošalje poruku u ured Gradonačelnika, a odgovor Cromeove sekretarice
stigne do nje pola sata kasnije: Gradonačelnik će primiti gospođicu Valentine u
podne.
Katherine ode u garderobu i odjene svoje poslovno odijelo – uske crne
hlače i sivi sako s naramenicama. Kosu skupi na vratu kopčom načinjenom od
zaustavnih svjetala nekadašnjeg automobila i izvadi moderni šešir s poklopcima
za uši koji je kupila prije šest tjedana, ali ga još nikad nije nosila. Nanese malo
boje na usne, malo rumenila na jagodice te nacrta mali plavi trokut između
obrva, lažnu cehovsku oznaku kakvu su nosile sve modno osviještene mlade
dame. Pronađe rokovnik i olovku te ih spusti u jednu od očevih crnih aktovki
važnoga izgleda zajedno s propusnicom, zlatnom propusnicom koja joj je
omogućavala pristup gotovo svakom dijelu Londona, a koju joj je otac bio
darovao na njen petnaesti rođendan. Zatim provjeri svoj izgled u zrcalu
zamišljajući kako odlazi dočekati očevu ekspediciju na povratku. Moći će reći
ocu: »Sad je sve u redu, sve razumijem, ne moraš se više bojati...«
U četvrt do dvanaest Katherine je zajedno sa Psom krenula prema stanici
dizala na Quirkeovu trgu uživajući u pogledima koje su joj ljudi upućivali dok
je prolazila. »Eno prolazi gospođica Katherine Valentine«, zamišljala ih je kako
govore. »Ide na sastanak s Gradonačelnikom...« Cjelokupno osoblje dizala znalo
ju je po izgledu i svi su joj se nasmiješili i pozdravili je: »Dobro jutro, gospođice
Katherine«, pa gladili Psa uopće se ne trudeći da pogledaju njenu propusnicu
kad se u 11.52 ukrcala u dizalo za Vrh.
Dizalo je hučilo putujući uvis. Stigavši na posljednju postaju, živahno je
prešla Trg Paternoster, gdje je Pas zamišljeno zurio u kruženje golubova te
naćulio uši slušajući zvukove radova iz katedrale sv. Pavla. Uskoro se uspinjala
stubama Vijećnice cehova, gdje su je uveli u sićušno interno dizalo, a minutu
do dvanaest ušla je kroz okrugla brončana vrata u privatni ured
Gradonačelnika.
»Ah, gospođice Valentine. Uranili ste minutu.« Crome joj dobaci brzi
pogled s druge strane svog golemog stola pa se vrati izvješću koje je bio čitao.
Iza njegove glave nalazio se okrugli prozor s pogledom na Katedralu, koja je
kroz debelo staklo izgledala treperavo i nestvarno, poput potonulog hrama
gledanog kroz bistru vodu. Sunčeva je svjetlost prigušeno sjala na patiniranim
brončanim pločama uredskih zidova. Nije bilo slika, draperija ili tapiserija, niti
ikakvih ukrasa, a pod je bio od golog metala. Katherine se neprimjetno strese
osjetivši hladnoću kako se uspinje kroz potplate njenih cipela.
Gradonačelnik je ostavi čekati pedeset i devet tihih sekundi koje su se,
činilo joj se, rastegle u vječnost. Kad je napokon odložio svoje izvješće, bilo joj
je već prilično neugodno. On se jedva primjetno nasmiješi, kao netko tko
osmijeh nikada nije vidio, ali je u nekoj knjizi pročitao kako se to radi.
»Bit će vam drago čuti da sam upravo primio kodirani radijski signal koji
je nedugo prije izlaska iz dometa poslala posada ekspedicije vašega oca«, reče.
»Sve je u redu na Dizalu trinaestoga kata.«
»Dobro!« odgovori Katherine znajući da je to posljednje što će čuti o ocu
prije njegovog povratka kući; čak ni inženjeri nisu mogli poslati radiosignale
dalje od nekoliko stotina kilometara.
»Još nešto?« upita Crome.
»Da...«, odgovori Katherine oklijevajući, bojeći se da će zvučati budalasto.
Suočena s Cromeovim hladnim uredom i njegovim još hladnijim osmijehom,
zažali što se toliko našminkala i odjenula tu krutu, formalnu odjeću. No, nije
bez razloga došla ovamo. Stoga izusti: »Želim znati tko je ona djevojka i zašto
je pokušala ubiti mog oca.«
Tanak osmijeh posve nestane s Gradonačelnikova lica. »Vaš otac nikad
nije smatrao nužnim reći mi tko je ona. Nemam pojma zašto joj je toliko stalo
da ga ubije.«
»Mislite li da to ima ikakve veze s MEDUZOM?«
Cromeov pogled ohladi se za još nekoliko stupnjeva. »To se vas ne tiče!«
prasne. »Što vam je Valentine ispričao?«
»Ništa!« odvrati Katherine zapanjeno. »Ali vidim da ga je strah, a moram
znati zašto jer...«
»Slušaj me, dijete«, reče Crome ustavši i prilazeći joj oko stola. Njegove
mršave ruke zgrabe je za ramena. »Ako Valentine ima tajne pred tobom, za to
sigurno postoji dobar razlog. Postoje neke strane njegova posla koje ti nikako
ne možeš shvatiti. Zapamti, on je počeo ni iz čega, bio je tek običan staretinar
iz Ničije zemlje prije nego što sam se ja zainteresirao za njega. Želiš li ga ponovo
vidjeti na toj položaju? Ili na nekom još gorem?«
Katherine se osjećala kao da ju je upravo pljusnuo. Lice joj je gorjelo
crvenilom bijesa, ali se suzdržala.
»Idi kući i čekaj njegov povratak«, naredi Crome. »A poslove odraslih
ostavi onima koji ih razumiju. Ne spominji nikome djevojku ni MEDUZU.«
»Poslovi odraslih?« pomisli Katherine ljutito. »Što on misli, koliko je meni
godina?« No, samo pogne glavu i umiljato reče: »Da, Gradonačelniče.« I zatim:
»Dođi, Psu.«
»I ne dovodi više tu životinju na Vrh«, dovikne za njom Crome, a njegov
ju je glas slijedio sve do prednjeg ureda, gdje su se tajnice okretale za njom
začuđeno promatrajući njeno bijesno, uplakano lice.
Dok su se vozili u dizalu natrag prema Quirkeovu trgu, ona tiho šapne
Psu na uho: »Pokazat ćemo mi njemu!«

Umjesto da ode ravno kući, Katherine svrati u hram božice Clio na rubu
Kružnog parka. Ondje se u mirisnoj tami smiri i pokuša smisliti kako dalje.
Otkada je Nikolas Quirke proglašen bogom, većina Londonaca prestala je
puno razmišljati o drugim, starijim bogovima i božicama, pa je Katherine imala
hram gotovo posve za sebe. Sviđala joj se Clio, božica njene majke u Puerto
Angelesu. Statua božice Clio pomalo je sličila na njenu mamu sa svojim dragim
tamnim očima i strpljivim osmijehom. Sjećala se priče koju joj je majka pričala,
priče o tome kako je oluja napretka neprestano otpuhivala jadnu božicu natrag
u budućnost, no ona se ponekad uspijevala vratiti natrag i nadahnuti ljude da
promijene čitav tijek prošlosti. Podigavši sad pogled prema blagom licu kipa,
ona reče: »Što moram učiniti, Clio? Kako mogu pomoći ocu ako mi
Gradonačelnik ne želi ništa reći?«
Nije stvarno očekivala odgovor pa izreče brzu molitvu za oca i još jednu
za sirotoga Toma Natsworthyja, ostavi darove i ode.
Već je bila na pola puta do vile Clio kad joj nešto padne na pamet, pomisao
tako neočekivana kao da joj ju je poslala sama božica. Sjetila se kako je, dok je
trčala prema otvoru za otpatke one noći kad je Tom pao, prošla pokraj nekoga
tko se kretao u suprotnom smjeru; bio je to mladi naučnik inženjer, tako blijed
i prestravljen da je bila sigurna da je vidio što se dogodilo.
I ona požuri kući kroz suncem obasjan park. Taj mladi inženjer sigurno
ima odgovor! Otići će natrag u Utrobu i naći ga! Saznat će što se događa bez
ikakve pomoći opakog starog Magnusa Cromea!
 MOČVARE HRĐAVIH VODA

T om i Hester hodali su cijele noći, a i kad se blijedo beživotno sunce pojavilo

iza nanosa jutarnje magle, oni nastaviše hodati samo ponekad zastajkujući
kako bi došli do daha. Ovaj je krajolik bio sasvim drugačiji od blatnih ravnica
koje su prešli prije nekoliko dana. Ovdje su morali zaobilaziti kaljuže i lokve
ustajale vode i premda su ponekad zabasali u duboke, u korov zarasle ožiljke
starih tragova, bilo je očito da ovuda godinama nije prošao nijedan grad. »Gle,
kako je šipražje naraslo«, reče Hester pokazujući na otiske kotača prekrivene
divljim kupinama i na padinu zazelenjelu mladim stablima. »Čak bi i
polustatična mjestašca posjekla ove mladice radi goriva.«
»Možda je tlo ovdje jednostavno premekano«, reče Tom i po dvadeseti
put potone u gusto blato do pasa. Prisjećao se goleme karte Lovišta koja je
visjela u predvorju Londonskog muzeja na kojoj se široki pojas močvarnog
zemljišta protezao čitavim područjem od središnjih planina do obala Kazaškog
mora. Bili su to kilometri i kilometri uskih plavičastih potoka obraslih u trsku i
šaš, a čitavo je područje bilo obilježeno natpisima: Nepogodno za gradove. On
reče: »Mislim da je ovo rub Močvara hrđavih voda. Tako ih zovu jer je voda
navodno crvenkasta od hrđe gradova koji su unutra zalutali i potonuli. Samo bi
jako nemaran gradonačelnik ovamo doveo svoj grad.«
»Onda su nas Wreyland i Anna Fang doveli puno južnije nego što sam
mislila«, prošapće Hester sama sebi. »London je sad već sigurno udaljen tisuće
kilometara. Trebat će mi mjeseci da ga ponovo ulovim, a Shrike će mi čitavo to
vrijeme biti za petama.«
»Ali zavarala si ga!« podsjeti je Tom. »Pobjegli smo mu!«
»To neće dugo trajati«, odgovori ona. »Uskoro će ponovo naći naše
tragove. Što misliš, zašto ga zovu tragač?«

I tako ga je vodila dalje, išao je za njom preko brda i kroz glibine, niz doline u
kojima je zrak bio prepun rojeva muha koje su zujale i bole. Oboje su bili
iscrpljeni i zlovoljni. Jednom prilikom, kad je Tom predložio da sjednu i malo
se odmore, Hester plane na njega: »Radi što hoćeš. Baš me briga!« Poslije toga
on se vukao dalje u tišini. Bio je ljut na nju. Kakva užasna, ružna, zločesta
djevojka puna samosažaljenja! Nakon svega što su prošli i nakon što joj je onako
pomogao na Ničijoj zemlji, još uvijek ga je spremna napustiti. Poželio je da ju
je Shrike bio uhvatio, a on da je pobjegao s gospođicom Fang ili s Khorom. Oni
bi mu dopustili da odmori svoje bolne noge...
No, kad je pao mrak, bilo mu je drago što je Hester tu. Gusti pramenovi
magle podigli su se s močvare poput duhova mamuta, a svaki je pomak raslinja
zvučao kao tragačev korak. Pronašli su mjesto na kojem će provesti noć, u
zaklonu nekog zakržljalog drveća. Dok je spavao, Tom u jednom trenutku
začuje krik sove koja se upravo spremala u lov, te se naglo probudi. Kad je
otvorio oči, ugledao je Hester kako pokraj njega čuva stražu poput čudovišnog,
ali dobrodušnog kamenog kipa. »Sve je u redu«, reče mu ona. I za tren, u
jednom od onih neočekivanih izljeva nježnosti koje je već ranije primijetio,
doda: »Nedostaju mi, Tome. Moji mama i tata.«
»Znam«, odgovori on. »I meni nedostaju moji.«
»Nemaš nikoga od obitelji u Londonu?«
»Ne.«
»Ni prijatelja?«
On razmisli. »Zapravo ne.«
»A tko je bila ona djevojka?« upita ona nakon nekog vremena.
»Što? Gdje?«
»One noći u Utrobi, bila je s tobom i Valentineom?«
»To je bila Katherine«, odgovori Tom. »Ona je... Pa, ona je Valentineova
kćer.«
Hester kimne. »Lijepa je«, reče.
Nakon toga je lakše usnuo, sanjajući kako ih je Katherine došla spasiti
zrakoplovom i odvezla ih natrag u kristalnu svjetlost iznad oblaka. Kad je idući
put otvorio oči, bila je zora i Hester ga je drmusala.
 »Slušaj!«
On osluhne i začuje zvuk koji nije pripadao ni drveću niti vodi.
»Je li to grad?« upita on s nadom.
»Ne...« Hester nagne glavu na stranu pažljivo osluškujući. »To je
Rotwangov zračni motor...«
Zvuk je bivao sve glasniji, vibrirajući s nebesa. Iznad vrtložne sumaglice
projuri londonski izviđački zrakoplov.
Oni se ukoče, sve se nadajući da će ih sakriti vlažni crni kavez grana nad
njima. Režanje zrakoplova nestane, a onda se ponovo začuje, i to točno iznad
njih. »Shrike nas može vidjeti«, šapne Hester zureći u slijepu bijelu maglu.
»Mogu osjetiti kako nas gleda...«
»Ne, ne«, pobuni se Tom. »Ako mi ne možemo vidjeti zrakoplov, kako bi
nas mogao vidjeti? Čista logika...«

No, visoko nad njima, “uskrsnuli” podesi svoje oči na infracrveni modus i uključi
svoje toplinske senzore te zapazi dva sjajna ljudska lika usred meke, sive
elektrostatike drveća. »PRIBLIŽITE ME«, naredi.
»Ako ih sad možeš vidjeti tako jasno«, progunđa pilot, »šteta što nam nisi
znao reći da je onaj prokleti balon prazan prije nego što smo ga slijedili preko
pola Lovišta.«
Shrike ne odgovori ništa. Zašto bi se morao opravdavati ovom cendravom
jednomrođenome? Vidio je da je balon prazan čim se ponovo pojavio iznad
oblaka, ali je to odlučio zadržati za sebe. Bio je zadovoljan domišljatošću Hester
Shaw te je odlučio ostaviti je na životu još nekoliko sati, kao nagradu, dok ovaj
inženjer-avijatičar bez duba slijedi njezin prazni balon.
Zatim prebaci svoje oči natrag na uobičajeni modus. Lovit će Hester na teži
način, po mirisu, zvuku i s običnim vidom. Prizove u sjećanje njeno lice i namjesti
ga neka mu se prevrće po mislima dok se zrakoplov spuštao kroz maglu.
»Bježi!« vikne Hester. Zrakoplov iskrsne iz bjeline nekoliko metara od njih,
spuštajući se na tlo dok su njegove elise mlatile maglu poput tucala za mućenje
jaja. Ona odvuče Toma iz njihovog beskorisnog skrovišta preko razmočene
zemlje, kvrgave od korijenja stabala. Pri svakom koraku oko njih su špricali
bijeli vodoskoci, dok im je u čizmama klokotalo crno blato. Trčali su naslijepo,
a onda je odjednom Hester tako naglo stala da se Tom zaletio u nju s leđa te su
oboje pali.
Trčali su u krug. Zrakoplov je visio točno pred njima, a put im je zakrčio
neki divovski lik. Dvije su zrake blijedozelene svjetlosti bile usmjerene prema
njima i ispunjene plešućim kapljicama vode. »HESTER«, zapilio je metalni glas.
Hester posegne za nečim što bi mogla iskoristiti kao oružje i nađe
čvornatu batinu. »Ne prilazi bliže, Shrike!« upozori ga. »Razbit ću ti te tvoje
lijepe zelene oči! Raznijet ću ti mozak!«
»Dođi!« zaskviči Tom, povlačeći joj kaput i pokušavajući je odvući.
»Kuda?« upita Hester, riskirajući brz pogled unatrag prema njemu. Čvršće
stisne svoju batinu i ostane na mjestu dok se Shrike približavao.
»BILA SI DOBRA, HESTER, NO POTJERA JE ZAVRŠENA.« Tragač se
pažljivo kretao na vlažnoj zemlji. Svaki put kad je zagazio svojim metalnim
stopalom, na tlu bi se uskovitlao oblak pare. Podigne ruke i iz vrhova prstiju
spuznu mu oštrice nalik na pandže.
»Kako to da si se predomislio u vezi s Londonom, Shrike?« poviče ljutito
Hester. »Kako to da obavljaš za Cromea prljave poslove?«
»TI SI ME ODVELA U LONDON, HESTER.« Shrike zastane a njegovo se
mrtvo lice rastegne u čelični osmijeh. »ZNAO SAM DA ĆEŠ OTIĆI TAMO.
PRODAO SAM SVOJU ZBIRKU I UNAJMIO ZRAKOPLOV DA STIGNEM
PRIJE TEBE.«
»Prodao si svoje ljude na navijanje?« Hester je zvučala zaprepašteno.
»Shrike, ako si tako žarko želio da se vratim, zašto me jednostavno nisi slijedio?«
»ODLUČIO SAM TE PUSTITI DA SAMA PRIJEĐEŠ LOVIŠTE«,
odgovori Shrike. »TO JE BIO TEST.«
»Jesam li prošla?«
 Shrike ju je ignorirao. »KAD SAM STIGAO U LONDON, ODVELI SU
ME RAVNO U INŽENJERIJUM, KAKO SAM I OČEKIVAO. TAMO SAM
PROVEO OSAMNAEST MJESECI ČEKAJUĆI TE. INŽENJERI SU ME
RASTAVLJALI I PONOVO SASTAVLJALI DESETKE PUTA, ALI
ISPLATILO SE. DOGOVORIO SAM SE NEŠTO S MAGNUSOM
CROMEOM. OBEĆAO MI JE ONO ZA ČIM MOJE SRCE ŽUDI.«
»Oh, dobro«, slabašno odgovori Hester pitajući se o čemu to, za ime
svijeta, on govori.
»NO, TI PRVO MORAŠ UMRIJETI.«
»Ali, Shrike, zašto?«
Njegov odgovor se utopio u dubokom, krckavom šumu zbog kojeg se
Tom zapitao sprema li se to tragačev zrakoplov otisnuti bez njega. On ga
pogleda. Još je uvijek bio u istom položaju kao i ranije, ali je ustrajan cvrkut
njegovih propelera maskirala neka nova buka, grmljavina i buka proklizavanja
koja je svakom sekundom bivala sve bliža. Uznemirila je čak i Shrikea; oči mu
se zarotiraju i on osluškujući okrene glavu na stranu. Tlo pod njihovim nogama
počelo je drhtati.
Iz magle iza tragača iskrsne zid blata i vode, nabirući se pri vrhu od bijele
pjene. Iza njega se pojavi grad, malen, staromodan grad koji se kotrljao na osam
glomaznih kotača. Hester jurne natraške, a Shrike se, ugledavši izraz njena lica,
okrene pogledati što ju je to uznemirilo. Tom se brzo baci u stranu, zgrabivši
Hester za vrat i bacivši je na sigurno. Zrakoplov se panično pokuša pomaknuti,
ali kotači jurećega grada zahvate ga i raznesu, zabijajući njegove ostatke u blato.
Trenutak kasnije začuju urlik tragača: »HESTER!« dok se na njega obrušavao
golemi prednji kotač.
Priljubljeni jedno uz drugo, stanu se kotrljati u stranu dok grad nije
tutnjeći projurio pokraj njih. Vidjeli su klipove strojeva, odraz plamena na
metalu i sićušne figure koje zure s vidikovaca dok je otegnuti jecaj sirene
odjekivao kroz maglu. Zatim, jednako iznenada kao što se i pojavio, grad
nestane. Zrak je zaudarao na dim i vreli metal.
Tom i Hester usprave se i sjednu. Komadići zrakoplova još su uvijek
lagano padali na zemlju, veselo tinjajući. Duboki otisak kotača na mjestu na
kojem je stajao tragač brzo se punio crnim svjetlucavim blatom. Nešto što je
moglo biti željezna šaka stršilo je iz mulja i blijedi se oblak pare nad tim uzdizao
u zrak i polako nestajao.
»Je li... mrtav?« upita Tom dok mu je glas drhtao od straha.
»Upravo ga je pregazio grad«, odgovori Hester. »Ne bih rekla da mu je baš
jako dobro...«
Tom se zbunjeno pitao što je Shrike mislio pod ’žudnjom srca svog’. Zašto
bi prodao svoju dragocjenu zbirku kako bi našao Hester ako je samo želi ubiti?
Sad više nije bilo načina da saznaju. »A oni jadni ljudi u zrakoplovu...«, šapne.
»Njih su poslali da mu pomognu da nas ubije, Natsworthy«, reče djevojka.
»Ne troši badava svoje sažaljenje na njih.«
Tiho su buljili u izmaglicu. Zatim Tom reče: »Pitam se od čega je bježao?«
»Kako to misliš?«
»Onaj grad«, objasni Tom. »Kretao se tako brzo... Nešto ga je sigurno
progonilo...«
Hester ga pogleda i polako shvati što je mislio.
»Oh, koji živoderi!« reče.
Drugi je grad gotovo u istom trenutku bio nad njima. Veći od
prethodnoga i golemih kotača nalik na bačve. Na njegovim razjapljenim
čeljustima neki je šaljivac naslikao zubati cerek i napisao: »VESELI
ŽDERONJA«.
Nije bilo vremena da mu se maknu s puta. Ovaj put Hester zgrabi Toma i
on vidje da mu nešto viče, ali mu je zbog škripe i grmljavine motora trebalo
nekoliko trenutaka da shvati točno što.
»Možemo ga zaskočiti! Radi što i ja!«
Grad se zakotrlja preko njih tako da su ih njegovi kotači zaobišli s obje
strane, a nadolazeći val blata podigao ih je uvis; bili su poput dva mrava na putu
ralici i gotovo ih je zdrobio drndavi metalni trbuh nad njima. Hester je čučala
na krijesti blatnjavog vala poput surfera, a Tom se klimatao pokraj nje,
očekujući da će mu se tijelo svakog trena raspasti u tisuće komadića. Bio je
uvjeren da će ga zgrabiti vitlo u prolazu ili da će skončati pod kotačima. Hester
mu je ponovo nešto doviknula pokazujući prstom. Pokraj njih je jurila ispušna
cijev, nalik na čudovišnu zmiju. U odsjaju vatre iz peći ventilacijskih otvora na
potrbušnici grada, on spazi rukohvat platforme za održavanje. Hester je zgrabi
i podigne se u zamahu, a Tom se baci za njom. Jedan se trenutak grčevito držao
ni za što, zatim mu se pod prstima nađe hrđavo željezo gotovo mu istrgnuvši
ruke iz ramena. U tom trenutku Hester posegne za njegovim pojasom i povuče
ga u sigurnost.
Prošlo je dosta vremena prije negoli su se prestali tresti i uspjeli osoviti na
noge. Oboje su izgledali kao grubo modelirani čovječuljci od blata; mulj Ničije
zemlje prekrivao im je odjeću i slijepio kosu ožbukavši im lica. Tom se
bespomoćno smijao tome kako su se izvukli za dlaku. Bio je oduševljen i
iznenađen što je još uvijek živ, a Hester se smijala s njim. Nikad je prije nije čuo
kako se smije i nikad se prije nije osjećao tako blizak nekome kao sada njoj.
»Bit će sve u redu s nama!« reče ona. »Sad će biti sve u redu s nama!
Hajdemo gore saznati kome smo se utrpali!«

Bez obzira koji je to bio grad, bio je malen. Zapravo, više je izgledao kao
predgrađe. Tom se zabavljao pokušavajući se dosjetiti koji je to grad, dok je
Hester slomila lokot na vratima i povela ga uz dugo stubište zahrđalih zidova
koji su se lagano pušili od vreline motora. On pomisli kako ovaj grad pomalo
nalikuje na Crawley ili Purley Spokes, predgrađa koja je London davno
sagradio, u stare dane slave kad je ulov bio toliki da su si velegradovi mogli
priuštiti gradnju malih satelitskih gradića. Ako je tako, možda ima svoje vlastite
trgovačke zrakoplove s dozvolom za trgovanje s Londonom.
No, nešto ga je još uvijek bockalo u mislima i nije mu dalo mira. Samo bi
ludo hrabar gradonačelnik ovamo doveo svoj grad...
Zašto bi, za ime svijeta, Crawley ili Purley Spokes ganjao neko mjestašce
u ozloglašenim Močvarama hrđavih voda?
Nastavili su se uspinjati stubištem sve dok nisu stigli do drugih vrata. Nisu
bila zaključana te ih oni otvore i iziđu van na gornju palubu. Hladan je vjetar
raspuhao maglu između metalnih zgrada, a podne su se ploče tresle i drhtale
dok je predgrađe jurilo naprijed. Ulice su izgledale napušteno, no Tom je znao
da mali gradovi imaju samo nekoliko stotina stanovnika. Možda su svi zauzeti
u strojarnicama ili čekaju na sigurnom dok potjera ne završi.
No, nešto mu se kod ovog mjesta nije sviđalo; to sigurno nije bilo uredno
malo predgrađe kakvom se nadao. Podne su ploče bile hrđave i probušene, a
gradske straćare zasjenili su golemi pomoćni motori strgnuti s drugih gradova
i nasumce pričvršćeni. S glavnim su motorima na donjoj razini bili povezani
zamršenim divovskim cijevima koje su se ovijale oko zgrada i ponirale kroz
rupe izrezane u palubi. Iza njih, tamo gdje bi Tom očekivao parkove i vidikovce,
ogradu predgrađa činio je nered platformi za smještaj topova i drvenih palisada.
Hester mu pokretom naloži tišinu i povede ga prema maglovitoj krmi gdje
ugledaju visoku zgradu, sigurno Gradsku vijećnicu. Kad su se približili, iznad
ulaza opaze znak na kojem je pisalo:

Dobrodošli u
TUNBRIDGE WHEELS
Br. stanovnika: 500 467 212
i još uvijek raste!

Iznad njega je lepršala crno-bijela zastava, nacerena lubanja i dvije

prekrižene kosti.
»Dobri Quirke!« lane Tom. »Ovo je gusarsko predgrađe!«
Iznenada iz svih maglovitih pokrajnjih uličica stanu izlaziti muškarci i
žene, otrcani jednako kao i sam grad, suhonjavi i grubi, divljih očiju, i s
najvećim pištoljima koje je Tom ikada vidio.

I dok gusarsko predgrađe odmiče svojim putem, tišina se vratila na Hrđave vode,
a razbijali su je tek zvuci malih stvorova koji gmižu po šašu. A zatim proključa
mulj u jednom od dubokih tragova kotača te izbaci i povrati trzavu Shrikeovu
olupinu.
Duboko ga je uvukao ovaj kal, poput oštrog šatorskog klina, samljeo ga je,
zdrobio i procijedio. Lijeva mu ruka visi na nekoliko olabavljenih žica; desnu
nogu ne može pomaknuti. Jedno mu je oko tamno i slijepo, na drugo vidi mutno,
tako da mora zakretati glavu ako želi razbistriti vid. Nestali su mu neki dijelovi
sjećanja, no druga nailaze sama. Dok se koprca van iz tragova kotača predgrađa,
prisjeća se davnih ratova za koje je sagrađen. Na Brdu 20 Teslini su pištolji
grmjeli kao ukočene munje, omatajući ga u vatru dok mu se meso nije počelo
pržiti na željeznim kostima. No, preživio je. Posljednji je od Lazarusova odreda i
on uvijek preživljava. Ne može Shrikea ubiti tek puko gaženje dva grada.
Sasvim polako uspuže na čvršće tlo pa počne njušiti, izviđati i istraživati,
sve dok nije bio siguran da je Hester pobjegla živa. Osjećao je veliki ponos zbog
nje. Žudnja njegova srca! Uskoro će je opet naći i nestat će usamljenosti iz njegova
vječnog života.
Predgrađe je ostavilo duboke tragove u krajobrazu. Bit će ga lako slijediti,
čak i s nogom koju beskorisno vuče, čak i bez jednog oka i zatajena uma. Tragač
zabaci glavu i u praznu močvaru urlikne svoj lovački poklič.
 CISTERNE S IZMETOM

L ondon se i dalje kretao, dan za danom krčeći svoj put preko kontinenta
nekoć zvanog Europa, kao da se pred njim nalazi neka veličanstvena
nagrada. No, sve što su stražari vidjeli nakon što je velegrad pojeo Salthook bili
su tek sićušni staretinarski gradovi, a Magnus Crome nije čak ni promijenio
kurs kako bi ih polovio. Ljudi su bivali sve nemirniji i šapatom se međusobno
propitivali što je to smislio Gradonačelnik. Nije bilo zapamćeno da London ode
tako daleko i to takvom brzinom. Spominjala se nestašica hrane, a vrelina
motora širila se palubama potičući glasine poput one da se jaje može ispržiti na
pločniku Šeste razine.
Vrućina dolje u Utrobi bila je užasna, i kad je Katherine izašla iz dizala u
Tartarovu prilazu, imala je osjećaj da je ušetala u pećnicu. Nikad ranije nije bila
tako duboko u Utrobi pa je neko vrijeme trepćući stajala na stepenicama postaje
dizala, ošamućena bukom i tamom. Gore na najvišoj razini ostavila je sunčev
sjaj u Kružnom parku i hladan vjetar koji je njihao grmove ruža, ovdje dolje
skupine ljudi jurile su oko nje uzbunjeno, sirene su tulile, a koševi puni goriva
škripali su postrance na svom putu prema pećima.
U jednom trenutku dođe joj da se okrene i pođe kući, ali znala je da za
očevo dobro mora obaviti ono zbog čega je i došla. Duboko udahne i izađe na
ulicu.
Ovo ovdje nije bilo nimalo nalik na Gornji London. Tu dolje nitko je nije
prepoznavao, prolaznici bi otresito reagirali kad bi ih pitala za smjer, a kad je
prolazila pokraj radnika koji nisu bili u službi, ovi su za njom zviždali i
dovikivali: »Halo, srce!« i »Di s’ našla taj šešir?« Jedan je zdepasti predradnik
odgurne u stranu kako bi proveo skupinu okovanih osuđenika. S oltara ispod
cijevi za dovod goriva provirivali su kipići Čađavog Pere, grbavog boga
strojarnica i dimnjaka. Katherine podigne bradu i čvršće uhvati povodac, sretna
što je povela Psa kao zaštitu.
Ipak, znala je da je ovo jedino mjesto na kojem može pronaći istinu. Otac
nije ovdje, Tom je izgubljen ili mrtav, a Magnus Crome ne želi govoriti s njom,
dakle ostala je još samo jedna jedina osoba u Londonu koja bi mogla znati tajnu
djevojke s ožiljkom.
Namučila se dok ga napokon nije našla, ali, na sreću, osoblje arhiva pri
Cehu spasilaca, ložača, vulkanizera i suradnika u Utrobi bilo je zadovoljno što
može udovoljiti kćeri Thaddeusa Valentinea. Ako je te noći pokraj otvora za
otpad bio neki naučnik inženjer, rekli su, sigurno je nadgledao osuđenike na
prisilnom radu. A ako je nadgledao osuđenike na prisilnom radu, sigurno je
došao iz inženjerskog eksperimentalnog zatvora u Dubokoj utrobi. Još nekoliko
pitanja, mito predradniku Utrobe i imala je njegovo ime: inženjerski naučnik
Pod.
Sada, gotovo tjedan dana nakon svog sastanka s Gradonačelnikom,
napokon je pošla razgovarati s njim.

Zatvor Duboke utrobe bio je kompleks zgrada veličine omanjeg gradića

načičkanih oko baze golemog potpornog stupa. Katherine je slijedila putokaze
do administrativnog bloka, oble metalne građevine podignute na hrđom
prošaranom postolju koje se sporo okretalo oko svoje osi, tako da su
nadglednici sa svojih prozora mogli promatrati zatvorske ćelije, dvorište za
vježbanje i uzgajališta algi dok se jednoliko vrte oko njih. U ulaznom je hodniku
neonsko svjetlo tinjalo nad ogromnom površinom od bijelog metala. Čim je
Katherine stupila unutra, priđe joj jedan inženjer. »Psima ulaz nije dopušten«,
reče.
»On nije pas nego vuk«, odgovori Katherine uz svoj najslađi smiješak, a
čovjek odskoči kad mu Pas ponjuši gumeni ogrtač. Držao se ukočeno i kruto, i
imao uske napućene usne i neki čudan osip na ćelavoj glavi. Na bedžu koji je
nosio na kaputu pisalo je: Nadglednik Utrobe Nimmo. Katherine mu se
osmjehne i, prije nego što se ponovo stigao pobuniti, pokaže mu svoju zlatnu
propusnicu te reče: »Obavljam neki poslić za oca, direktora povjesničara.
Moram razgovarati s jednim od vaših naučnika, momak se zove Pod.«
Nadglednik Nimmo zbunjeno odgovori: »Ali... ali...«
 »Dolazim ravno iz ureda Magnusa Cromea«, slaže Katherine. »Nazovite
njegovu tajnicu ako želite provjeriti...«
»Ne, siguran sam da je u redu...«, promumlja Nimmo. Nitko izvan Ceha
nikad prije nije poželio razgovarati s nekim od naučnika i to mu se nije nimalo
sviđalo. Sigurno postoji neki propis protiv toga. No, nije se htio prepirati s
nekim tko poznaje Gradonačelnika. Zamoli Katherine da pričeka i brzo nestane
u uredu staklenih zidova s druge strane hodnika.
Katherine je čekala gladeći Psa i pristojno se smješkajući ćelavim
prolaznicima u bijelim ogrtačima. Uskoro se Nimmo vrati. »Pronašao sam
naučnika Poda«, reče. »Premješten je na Odjel 60.«
»Oh, dobro obavljen posao, gospodine Nimmo!« zacvrkuće Katherine.
»Možete li ga poslati gore?«
»Naravno da ne mogu«, odvrati inženjer koji nije bio siguran sviđa li mu
se baš primati naredbe od kćeri običnog povjesničara. »Ali, želite li vidjeti Odjel
60, odvest ću vas tamo. Slijedite me«, reče i odvede je prema malom dizalu.
»Odjel 60 je u potpalublju.«
London je u svoje potpalublje smjestio gradski cjevovod. Katherine je u
školskim knjigama čitala o tome, tako da je bila spremna na dug silazak. No,
ništa je nije moglo pripremiti na taj grozan miris. Osjetila ga je istog trena kad
je dizalo stiglo na dno a vrata kliznula u stranu polako se otvarajući. Kao da je
zakoračila među zidove vlažne kanalizacije.
»Ovo je Odjel 60, jedna od naših najzanimljivijih eksperimentalnih
laboratorijskih jedinica«, reče Nimmo koji, izgleda, uopće nije imao osjet njuha.
»Kažnjenici upućeni u ovaj sektor pomažu u pronalasku nekih vrlo uzbudljivih
novih načina recikliranja gradskih otpadnih proizvoda.«
Katherine izađe iz dizala prislonivši rupčić na nos i nađe se u golemom
prostoru prigušenih svjetala. Pred njom su se nalazile cisterne, svaka veća od
vile Clio i svih njenih vrtova zajedno. Iz labirinta cijevi pričvršćenih o niski
strop u cisterne je kapala neka smrdljiva žutosmeđa gadost, a ljudi u
tamnosivim zatvorskim kombinezonima obirali su njihovu površinu grabljama
dugih drški uronjeni u tekućinu do grudiju.
 »Što rade?« upita Katherine. »Što je to?«
»Otpadni materijal, gospođice Valentine«, odgovori Nimmo ponosno.
»Ono što otječe. Ono što se izbacuje. Ljudski prehrambeni nusprodukti.«
»Mislite... kakica?« upita Katherine zapanjeno.
»Hvala, gospođice Valentine, to bi mogla biti riječ koju sam tražio.«
Nimmo ju je oštro promatrao. »Nema u tome ničeg odvratnog, uvjeravam vas.
Svi mi... eh... povremeno koristimo toalet. Pa, sad znate gdje vaša... hm... kakica
završava. ’Ne bacaj pa ćeš imati’, inženjerski je moto, gospođice. Pravilno
prerađen ljudski izmet daje vrlo korisno gorivo za motore našeg velegrada. A
mi upravo eksperimentiramo i s načinima njegova pretvaranja u ukusnu i
hranjivu užinu. Zatvorenike ne hranimo ničim drugim. Na žalost, stalno nam
umiru. No, uvjeren sam da je to samo privremeno nazadovanje.«
Katherine priđe rubu najbliže cisterne. Sišla sam u Zemlju Bez Sunca,
pomisli. Oh, Clio! Ovo je zemlja mrtvih!
No, čak ni Zemlja bez sunca nije mogla biti ovako strašna. Kal se ispirao i
miješao, pljuskajući o rubove cisterni, dok se London kotrljao preko lanca
nazupčanih brda. Muhe su u gustom oblaku zujale pod nadsvođenim krovom i
slijetale na lica i tijela radnika. Ćelave su im se glave svjetlucale u prigušenu
polumraku, a lica su im bila ukočena. Tupo su zurili i obirali debelu koru s
površine i prebacivali je u vagončiće koje su drugi kažnjenici kotrljali po
tračnicama postavljenima uzduž stranica cisterni. Na njih su pazili naučnici
inženjeri okrutnih lica mašući dugim crnim pendrecima. Samo se Pas činio
sretnim; vukao je svoju uzicu, mahao repom i svako nekoliko revno podigao
pogled prema Katherine, kao da joj zahvaljuje što ga je dovela na mjesto tako
raskošnih mirisa.
Ona smiri ručak koji joj se iz želuca dizao natrag prema grlu i okrene se
prema Nimmu. »Ti jadni ljudi! Tko su oni?«
»Oh, ne brinite o njima«, odgovori nadzornik. »Oni su kažnjenici.
Kriminalci. Zaslužuju to.«
»Što li su učinili?«
»Oh, svašta. Sitne krađe. Utaja poreza. Kritiziranje našeg Gradonačelnika.
Jako se dobro s njima postupa, kad se sve uzme u obzir. A sad, da vidimo
možemo li naći naučnika Poda...«
Dok je govorio, Katherine je promatrala najbližu cisternu. Jedan od ljudi
koji je u njoj radio odjednom se prestane micati i ispusti svoje grablje, držeći se
za glavu kao da ga je obuzela vrtoglavica. Sad ga primijeti i mlada naučnica te
ga prišavši rubu cisterne ubode vrhom pendreka. S mjesta na kojem ga je
dotakla u zrak se razlete plave iskre i on se stane bacakati, jaučući i koprcajući
se, te najzad nestane ispod nemirne površine. Ostali su zatvorenici buljili prema
mjestu na kojem je potonuo čak previše prestrašeni da bi mu prišli i pomogli.
»Učinite nešto!« dahne Katherine i okrene se prema Nimmu koji, izgleda,
nije uopće primijetio što se dogodilo.
Drugi naučnik onda dotrči do ruba cisterne, dovikujući zatvorenicima
neka pomognu svom drugu. Dvojica ili trojica ga zatim izvuku na površinu, a
novi se naučnik nagne dolje u cisternu i povuče ga na rub, pošpricavši se pritom
izmetom. Imao je malu masku od gaze, poput mnogih čuvara, no Katherine je
bila sigurna da ga je prepoznala. Tog časa Nimmo pokraj nje zareži: »Pod!«
Oni požure prema njemu. Naučnik Pod vukao je polumrtvog kažnjenika
na metalni mostić između cisterni i vodom s obližnje pumpe pokušavao mu
isprati nečistoću s lica. Naučnica koja je čovjeka omamila pendrekom gledala
ga je s visoka i s izrazom gađenja. »Opet rasipaš vodu, Pode!« rekla je kad su
Katherine i Nimmo dotrčali.
»Što se ovdje zbiva, naučnici?« upita ljutito Nimmo.
»Ovaj čovjek je ljenčario«, reče djevojka. »Samo sam ga pokušala navesti
da radi brže.«
»Ima groznicu!« reče naučnik Pod tužno podigavši pogled, a oči su mu
bile prekrivene smrdljivim izmetom. »Nije čudno što ne može raditi.«
Katherine klekne pokraj njega i on je tek sad primijeti, a oči mu se rašire
od iznenađenja. Uspio je isprati većinu blata s muškarčeva lica, pa Katherine
ispruži ruku i položi mu dlan na vlažno čelo. Gorio je od vrućice, čak i po
standardima Duboke utrobe. »Stvarno je bolestan«, reče ona podižući pogled
prema Nimmu. »Gori. Trebao bi biti u bolnici...«
 »Bolnici?« odgovori Nimmo. »Ovdje dolje nemamo bolnice. To su
zatvorenici, gospođice Valentine. Kriminalci. Ne trebaju medicinsku skrb.«
»Uskoro će to biti još jedan slučaj za K odsjek«, primijeti naučnica.
»Tišina!« sikne Nimmo.
»Što je mislila pod tim K odsjekom?« upita Katherine.
Nimmo ne odgovori. Naučnik Pod zurio je u nju i njoj se učini da vidi
suze kako mu se slijevaju niz lice, mada je to mogao biti i znoj. Pogledala je
zatvorenika koji se nalazio u nekom polusnu. Metalni je most izgledao strašno
tvrd, pa ona, slijedeći neki iznenadni nagon, skine svoj šešir, presavije ga i
zagura mu ga pod glavu kao jastuk. »Ne bi smio biti ovdje!« reče ljutito. »Preslab
je za rad u vašim strašnim cisternama!«
»Grozno«, složi se Nimmo. »Ti zatvorenici koje u zadnje vrijeme
dobivamo jednostavno su prekrhki. Kad bi se Ceh trgovaca malo potrudio
riješiti nedostatak hrane, mogli bi biti malo zdraviji; ili da navigatori malo
pijunu u šake i jednom za promjenu nađu neki pristojan plijen... No, mislim da
ste dovoljno vidjeli, gospođice Valentine. Ljubazno pitajte naučnika Poda što
god već vaš otac želi znati pa ću vas odvesti natrag do dizala.«
Katherine pogleda Poda. Sad kad je skinuo masku, vidjela je da je
neočekivano zgodan, velikih tamnih očiju i malih, savršenih usta. Na trenutak
je zurila u njega osjećajući se pomalo glupo. Stoji tu pred njom, tako hrabar, i
pokušava pomoći tom sirotom čovjeku, a ona ga gnjavi nečim što joj se
iznenada učinilo posve trivijalnim.
»Gospođica Valentine, ako se ne varam?« upita on nervozno dok se Pas
gurao pokraj njega da ponjuši prste bolesnog čovjeka.
Katherine kimne. »Vidjela sam vas u Utrobi one noći kad smo pojeli
Salthook«, reče mu. »Dolje kod otvora za otpad. Mislim da ste vi vidjeli djevojku
koja je pokušala ubiti moga oca. Možete li mi reći sve čega se sjećate?«
Dječak je zurio u nju očaran dugim pramenovima kose koji su joj padali
preko lica sada kada je skinula šešir. Zatim mu oči trepnu u stranu i on pogleda
Nimma. »Nisam ništa vidio, gospođice«, odgovori. »Mislim, čuo sam viku i
potrčao pomoći, ali uz sav taj dim i sve... Nisam nikoga točno vidio.«
 »Jeste li sigurni?« molila je Katherine. »Moglo bi biti strašno važno.«
Naučnik Pod odmahne glavom ne želeći se susresti s njenim pogledom.
»Žao mi je...«
Čovjek na podu iznenada se trzne i ispusti glasan jauk pa svi pogledaše u
njega. Katherine je trebao trenutak da shvati da je mrtav.
»Vidite?« reče samodopadno naučnica. »Rekla sam vam da je za K
odsjek.«
Nimmo je bockao tijelo vrhom svoje čizme. »Odnesite ga, naučniče.«
Katherine se tresla. Htjela je plakati, ali nije mogla. Kad bi bar mogla
učiniti nešto da pomogne ovim jadnim ljudima! »Sve ću ovo ispričati ocu kad
se vrati kući«, obeća. »A kad sazna što se događa na ovom užasnom mjestu...«
Poželi da nikad nije došla. Pokraj sebe začuje Poda kako ponavlja: »Žao mi je,
gospođice Valentine«, a nije bila sigurna je li mu žao što joj ne može pomoći ili
mu je žao nje jer je na ovaj način saznala o životu u podzemlju Londona.
Nimmo je bivao sve napetiji. »Gospođice Valentine, inzistiram da nas sad
napustite. Ne biste smjeli biti tu. Vaš je otac trebao poslati službenog člana
svoga Ceha ako je imao što riješiti s ovim naučnikom. Što se uopće nadao
saznati od dečka?«
»Idem«, reče Katherine i učini za mrtvog zatvorenika jedinu stvar koju je
trenutno mogla: nježno mu zatvori oči.
»Žao mi je«, prošapće naučnik Pod još jednom dok su je odvodili.
 GUSARSKO PREDGRAĐE

K asno te večeri, a duboko u Močvarama hrđavih voda, Turnbridge Wheels

napokon je sustigao svoj plijen. Iscrpljeni je gradić uletio u jarak i
predgrađe ga je pogodilo bočno, i ne potrudivši se da ublaži sudar. Gradić se od
udarca rasuo na komadiće, a krhotine su poput kiše zasule ulice predgrađa dok
se ono okretalo i jurilo natrag da proguta olupinu. »Brza hrana!« urlikali su
gusari.
Iz svoga kaveza u utrobi predgrađa, Tom i Hester s užasom su gledali
strojeve za rastavljanje kako započinju svoj posao, razdirući gradić na hrpice
starog željeza, ne zamarajući se čak ni time da prvo puste preživjele da sidu.
Nekolicinu onih koji su doteturali odmah su dočekali gusari. Mlade i
dobrodržeće odvukli su u kaveze poput onoga u koji su zatvorili Toma i Hester,
a druge su ubili. Njihova su tijela samo dodali hrpi smeća na rubu dvorišta za
probavljanje.
»Oh, dobri Quirke!« šapne Tom. »Ovo je grozno! Krše svaki zakon
gradskog darvinizma...«
»Ovo je gusarsko predgrađe, Natsworthy«, odgovori mu Hester. »Što si
očekivao? Oni svoj plijen obrade što prije mogu, a zarobljenike pretvore u
robove u svojim strojarnicama. Ne bacaju hranu na ljude koji su preslabi za rad.
U stvari, to se baš puno ne razlikuje od onoga što radi tvoj dragi London. Ova
je gamad barem dovoljno iskrena da se nazove gusarima.«
Tom krajičkom oka ulovi tračak grimizne halje u dvorištu za probavljanje.
Gradonačelnik gusarskog predgrađa sišao je pogledati svoj najnoviji ulov i sada
je šetkao duž prolaza ispred ćelija, okružen tjelesnim čuvarima. Bio je to sićušan
muškarac, u stvari pogrbljen čovječuljak, a iz ovratnika od mačje dlake stršila
mu je ćelava glava na tankom vratu. Nije se držao nimalo prijateljski. »Više sliči
na lešinara kojeg su izjeli moljci nego na gradonačelnika!« prošapće Tom
povlačeći Hester za rukav i pokazujući na njega. »Što misliš, što će s nama?«
Ona slegne ramenima, pogledavajući gomilicu koja se približavala.
»Pretpostavljam da će nas okovati u strojarnici...« Zatim iznenada zastane i
zabulji se u gradonačelnika kao da je on najdivnija stvar koju je ikada vidjela.
Odgurnuvši Toma ramenom, priljubi svoje lice na rešetke kaveza i stane vikati.
»Peavey!« dernjala se nadglasavajući se s grmljavinom utrobe. »Peavey!
Ovamo!«
»Poznaješ ga?« upita Tom sav zbunjen. »On ti je prijatelj? Je li on dobar?«
»Nemam ja prijatelja«, prasne Hester, »a on nije dobar; on je nemilosrdna
krvoločna zvijer i ja sam vidjela kako je ubio jednoga samo zato što ga je ovaj
čudno pogledao. Zato se nadajmo da ga je ovaj ulov odobrovoljio. Peavey!
Ovamo! To sam ja! Hester Shaw!«
Nemilosrdna krvoločna zvijer okrene se prema njihovu kavezu i namršti.
»Zove se Chrysler Peavey«, objasni hrapavo Hester. »Nekoliko je puta
svratio u Strole radi trgovine dok sam tamo živjela sa Shrikeom. Bio je
gradonačelnik jednog drugog smetlarskog grada. Sami bogovi znaju kako se
dočepao ovako gizdavog predgrađa... Sad budi tiho i pusti mene da govorim!«
Tom je proučavao Chryslera Peaveyja koji je prilazio pogledati
zarobljenike okružen svojim pristašama. Nije baš predstavljao neki prizor. Na
kvrgavu mu se skalpu odražavao odsjaj peći, dok je znoj koji se s njega slijevao
ucrtavao blijede pruge u nečistoći njegova lica. Kao nadomjestak za ćelavu
glavu, dlaka je imao gotovo na svim drugim mjestima; iz brade su mu probijale
grube bijele čekinje, iz ušiju i nosa rasla mu je gusta siva vata, a tu je bio i par
enormno čupavih, neukrotivih obrva. Oko vrata mu je visio patinirani teški
ukrasni ključ ureda gradonačelnika, dok mu se na jedno rame nasadio mršavi
majmun.
»Tko su ovi?« upita on.
»Dvoje stopista, šefe – mislim, Vaša Milosti...«, odgovori jedna od žena iz
pratnje s kosom ispletenom i nalakiranom u dva duga, zakrivljena roga.
»Uspeli su se usred potjere, Vaša Milosti«, doda muškarac koji je nagledao
hvatanje došljaka. On pokaže Peaveyju kaput koji je imao na sebi; ovčjim
krznom podstavljen avijatičarski kaput kojeg je uzeo Tomu. »Skinuo sam ovo s
jednog od njih...«
 Peavey zarokće. Činilo se da će se okrenuti, no Hester mu se i dalje
smijuljila svojim naherenim cerekom i ponavljala: »Peavey! To sam ja!«
Napokon je zapalila iskru prepoznavanja u njegovim pohlepnim crnim očima.
»Prokletstvo!« zareži on. »Pa to je klinka od limenog!«
»Dobro mi izgledaš, Peavey«, reče Hester, i Tom primijeti da nije
pokušavala sakriti lice od gusara, kao da zna da im ne smije dopustiti da vide i
najmanji znak slabosti.
»Ti vraga!« reče Peavey mjereći je od glave do pete. »Ti vraga! To si
stvarno ti! Tragačeva mala pomoćnica, sva narasla i ružnija neg’ ikad! Pa di ti
je stari Shrikey?«
»Mrtav«, odgovori Hester.
»Mrtav? Od čega, od zamora metala?« I on prasne u smijeh, a svi mu se
čuvari poslušno pridruže, čak je i majmun na njegovu ramenu počeo vrištati i
zveketati svojim lancem. »Zamor metala! Kontaš?«
»Kako to da sada upravljaš Tunbridge Wheelsom?« upita Hester, dok si je
on još uvijek brisao suze iz očiju hihoćući se. »Kad sam zadnji put nešto čula o
ovome mjestu, još je bilo pristojno predgrađe. Nekoć je lovilo po sjeveru, na
rubovima leda.«
Peavey zahihoće naslonivši se na rešetke. »Gizdavo, ha?« upita. »Ovo je
mjesto pojelo moj stari gradić prije dvije godine. Naletjelo je u brzini i čitavog
ga progutalo. Ali bili su mlitavi, nisu računali sa mnom i mojim dečkima.
Izvukli smo se iz utrobe i preuzeli čitavu stvar: poslali smo gradonačelnika i
Vijeće da potpiruju vlastite bojlere, a sebe namjestili u njihove udobne kuće i u
njihovu luksuznu Vijećnicu. Za mene više nema smetlarenja! Sad sam pravi
gradonačelnik. Njegova Milost Chrysler Peavey, vama na usluzi!«
Tom se strese, zamišljajući užase koji su se ovdje morali odigrati za
vrijeme preuzimanja grada od strane Peaveyjeve horde. Hester samo kimne kao
da je impresionirana. »Čestitam«, reče ona. »Ovo je dobar grad. Brz, mislim.
Dobro sagrađen. Ipak, izlažeš se opasnosti. Da ti plijen nije stao onda kad je,
uletio bi točno u srce Hrđavih voda i potonuo kao kamen.«
Peavey odmahne rukom. »Tunbridge Wheels ne bi, šećeru. Ovo je
predgrađe posebno. Ne smetaju mu mulj i močvare. U ovim se močvarama
skrivaju bogati gradovi, a plijen je još bogatiji tamo gdje uskoro namjeravam
ići.«
Hester kinine. »Pa, kako bi onda bilo da nas pustiš van?« upita ona onako
usput. »Uza sav taj plijen koji moraš poloviti vjerojatno bi ti dobro došla dva
čvrsta pomagača.«
»Ha-ha!« Peavey se glasno nasmije. »Dobar pokušaj, Hettie, al’ nemaš
sreće. Posljednjih godina plijena baš i nema. Treba mi sav plijen i klopa koju
mogu naći da bi moji dečki bili zadovoljni, a s novim licima na palubi neću ih
baš usrećiti. Posebno ne gadnom facom kakva je tvoja.« I on ponovo zavrišti od
smijeha, ogledajući se prema svojim čuvarima i provjeravajući jesu li mu se već
pridružili. Majmun poskoči i smjesti mu se na vrh glave blebećući.
»Ali trebaš me, Peavey!« reče mu Hester, u svom očaju posve
zaboravljajući na Toma. »Ja nisam mlitava. Vjerojatno sam čvršća od polovice
tvojih najboljih momaka. Tući ću se za mjesto na palubi ako treba...«
»Oh, naravno da bih imao koristi od tebe«, složi se Peavey. »Ali ne gore.
Trebam pomoć u strojarnicama. Oprosti, Hettie!« I on se okrene i mahne
rogatoj ženi. »U lance s njima, Maggs, i vodi ih u robovsko okno.«
Hester se sruši na pod kaveza, a Tom bespomoćno spusti ruku na njeno
rame, no ona ga otrese nervoznim trzajem. Pogledavši preko nje, Tom vidje
kako Peavey odlazi stupajući preko svojeg krvlju natopljenog posjeda, i gusare
koji su se približavali kavezu s pištoljima i okovima. Na svoje iznenađenje,
osjećao je više ljutnju nego strah. Nakon svega što su prošli, ipak će postati
robovi! To nije pošteno! I prije nego je shvatio što čini, već je stajao i bubnjao
po masnim rešetkama, a zatim je samoga sebe čuo kako viče nekim čudnim
glasom limena prizvuka: »NE!«
Peavey se okrene. Obrve mu se uspnu uz grebenasto čelo kao alpinistički
raspoložene gusjenice.
»NE!« vikne Tom ponovo. »Poznajete je i molila vas je za pomoć i morate
joj pomoći! Vi ste samo kukavica, jedete male gradove koji ne mogu pobjeći,
ubijate ljude i zatvarate ih u robovska okna jer se previše bojite vlastitih ljudi da
biste im pomogli!«
 Maggs i ostali čuvari podignu svoje pištolje i s iščekivanjem pogledaju
Peaveyja čekajući njegov znak da drskog zarobljenika raznesu u komadiće. No,
on je samo stajao i buljio, a zatim se laganim korakom vratio do kaveza.
»Što si rekao?« upita.
Tom zakorači unatrag. Kad je opet pokušao progovoriti, iz njega ne izađe
ni riječ.
»Ti si iz Londona, ha?« upita Peavey. »Taj bih naglasak prepoznao bilo
gdje! A nisi ni iz podzemlja. S koje razine dolaziš?«
»S dru... druge«, promuca Tom.
»Druge razine?« Peavey se ogleda po svojim kompanjonima. »Čujete li vi?
To je skoro Gornji London, ej! Ovaj frajer je fini gornjogradski londonski
gospon. Zašto si takvog gospona htjela držat u buksi, Maggs?«
»Al' Vi ste rekli..« bunila se Maggs.
»Pusti sad što sam JA reko’«, vrisne Peavey. »Vadi ga VAN!«
Rogata je žena petljala po bravi dok vrata nisu kliznula u stranu otvorivši
se, a ostali gusari zgrabe Toma i izvuku ga iz kaveza. Peavey ih odgurne u stranu
i stane s nekom vrstom grube nježnosti otresati prašinu s njega mrmljajući:
»Tak’ se ne postupa s jednim gosponom! Spanner, vrati mu njegov kaput!«
»Što?!« uzvikne gusar u Tomovu kaputu. »Nema šanse!«
Peavey izvuče pištolj i ustrijeli ga. »Reko’ sam da gosponu vratiš njegov
KAPUT!« vikne on lešu na čijem je licu ostao izraz zaprepaštenja, a ostali
požure zguliti s njega kaput i navuku ga nazad na Toma. Peavey potapka rupu
od metka što se pušila na prednjici kaputa. »Žao mi je zbog krvi«, reče smireno.
»Ovi dečki nemaju nikakvih manira. Dopustite da se najponiznije ispričam
zbog nesporazuma i poželim vam dobrodošlicu u svom skromnom gradiću.
Čast mi je napokon imati pravoga gospona na palubi, sir. Stvarno se nadam da
ćete mi se pridružiti na popodnevnom čaju u Gradskoj vijećnici...«
Tom ga je gledao otvorenih usta. Tek je sada konačno shvatio da ga Peavey
neće ubiti. Čaj je svakako bila posljednja stvar koju je očekivao. No, dok ga je
gusarski gradonačelnik odvodio, sjeti se Hester koja je još uvijek ležala
sklupčana u kavezu. »Ali ne mogu nju ostaviti ovdje dolje!« reče.
 »Što, Hettie?« Peavey se doimao zaprepašteno.
»Zajedno putujemo«, objasni Tom. »Ona mi je prijateljica...«
»Na Tunbridge Wheelsu ima puno drugih cura«, odvrati Peavey. »Boljih,
s nosevima i svime ostalim. Ma, mojoj će vlastitoj dražesnoj kćeri biti drago da
se druži s vama...«
»Ne mogu Hester ostaviti ovdje«, odgovori Tom onoliko energično koliko
se usudio, na što se gradonačelnik nakloni i gestom pokaže svojim ljudima da
ponovo otvore kavez.

Isprva je Tom mislio kako Peaveyja zanima ono isto što i gospođicu Fang, to
jest informacija o tome kamo London ide i što ga je dovelo na središnje Lovište.
Ali premda je gusarski gradonačelnik bio pun pitanja o životu u gradu, nije se
činilo da ga imalo zanima njegovo kretanje; bilo mu je jednostavno drago što
na svome gradu ima nekoga koga je držao »gosponom iz Gornjeg Londona«.
On provede Toma i Hester kroz Gradsku vijećnicu i predstavi ih svojim
»vijećnicima«, bandi gruba izgleda i isto takvih imena: Janny Maggs, Tupi
Mungo, Žderograd Zeb, Pogo Nadger, Zip Opasni i Klinjo Traktiongrad. A
onda je došlo vrijeme za popodnevni čaj u njegovim privatnim odajama.
Njegova odaja bila je prostorija visoko u Gradskoj vijećnici, ispunjena
opljačkanim blagom. Čopor njegove cendrave neodgojene dječurlije svima se
motao pod nogama. Njegova najstarija kćer, Cortina, donese čaj u finim
porculanskim šalicama i sendviče od krastavaca na poslužavniku od puhanog
stakla. Bila je to priglupa, prestrašena djevojka, vodnjikavo plavih očiju. Kad je
njen otac vidio da nije odrezala koru sa sendviča, sruši je na leđa preko taburea.
»Thomas je iz LONDONA!« vikne i baci sendviče na nju. »Očekuje LUKSUZ!
I trebala si ih napravit ko’ male TROKUTE!«
»Što se može«, uzdahne on tugaljivo, okrećući se prema Tomu. »Probo’
sam je odgojit k’o damu, al’ neće učit’. No, dobra je cura. Ponekad je pogledam
i skoro požalim što sam joj ustrijelio mamu...« On šmrcne i obriše oči velikom
maramicom s ucrtanom golemom lubanjom i prekriženim kostima. Cortina se
vratila s novim sendvičima. Sva je drhtala od straha.
 »U ovom’ je stvar«, objasni Peavey usta punih kruha i krastavaca, »... stvar
je u tome da ja ne želim bit’ gusar čitav svoj život.«
»Ne želite?« upita Tom.
»Ne«, odgovori Peavey. »Vi’š, Tommy moj, kad sam ja bio klinac, nisam
im’o šanse ko ti. Nemam škole, ni ništa, i uvijek sam bio ružan ko smrtni
grijeh...«
»Oh, ne bih se složio«, promrmlja pristojno Tom.
»Morao sam se snalazit, prašinarit i rovat po jarcima. Al’ uvijek sam znao
da ću jednoga dana uspjet. Znaš, jednom sam vidio i London. Onako, iz daljine,
negdje na putu. Mislio sam da je to najljepše mjesto koje sam ikada vidio, sve te
razine i bijele vile na vrhu, obasjane suncem. A onda sam čuo za one bogataše
koji u njima žive i odlučio sam da ću i ja tako živjeti; sa svom tom tip-top
oblekom, i vrtnim zabavama, i odlascima u kazališta i tim stvarima. Pa sam
postao sakupljač smeća i nabavio si svoj vlastiti gradić, a sad već imam i jedan
malo veći. Ali ono što stvarno želim...« (nagne se prema Tomu) »... ono što
stvarno želim je poštovanje.«
»Da, da, naravno«, složi se Tom, bacivši pogled na Hester.
»Vi’š, ovak’ ja razmišljam«, nastavi Peavey. »Ako ovaj lov ispadne onak’
kak’ se ja nadam, Tunbridge Wheels će uskoro bit’ bogat. Stvarno bogat. Volim
ovo predgrađe, Tome. Hoću ga vidjeti kako raste. Hoću imati poštenu gornju
razinu s parkovima i ulickanim palačama u kojima će seljačinama pristup bit’
zabranjen, i s liftovima koji idu gore-dolje. Želim Tunbridge Wheels pretvoriti
u velegrad, pravi veliki grad, sa mnom kao gradonačelnikom. To bi bilo nešto
što bih mogao ostaviti svojim potomcima. A ti, Tommy, hoću da mi kažeš kakav
velegrad mora biti i da me naučiš lijepom ponašanju. Nauči me manirama.
Tako da mogu brbljati s ostalim gradonačelnicima, a da mi se ne smiju iza leđa.
I sve moje dečke također, jer trenutačno žive k’o svinje. Pa, što veliš? ’Oš nas
pretvorit’ u gospodu?«
Tom trepne prema njemu, sjetivši se grubih lica Peaveyjeve bande i
pitajući se kako će reagirati ako im počne govoriti da jedan drugome otvaraju
vrata i da ne žvaču otvorenih usta. Nije bio siguran što da odgovori, no to
umjesto njega obavi Hester.
 »Dan kad se Tom ukrcao bio je vaš sretan dan«, odgovori ona
gradonačelniku. »On je stručnjak za pristojno ponašanje. Najpristojnija osoba
koju poznajem. Reći će ti sve što želiš, Peavey.«
»Ali...« započne Tom trgnuvši se kad ga je udarila u gležanj.
»Superiška!« zakokodače Peavey, oboje ih poprskavši napola sažvakanim
sendvičem. »Drži se ti staroga Chryslera, Tommy, i nećeš puno pogriješiti. Čim
ponjupamo svoj veliki ulov, možeš započeti s poslom. Plijen nas čeka na drugoj
strani ovih močvara. Trebali bismo ga stići krajem tjedna...«
Tom je tiho pijuckao svoj čaj. U mislim je ponovo pregledavao veliku
kartu Lovišta: široki pojas Hrđavih voda, a iza toga... »Iza močvara?« upita. »Ali
iza močvara nema ničega osim Kazaškog mora!«
»Opusti se, Tommy!« zakikoće Chrysler Peavey. »Nisam li ti rek’o?
Tunbridge Wheels je specijalizirani Samo čekaj pa ćeš vidjeti. Čekaj i vidjet ćeš,
ha ha ha!« I on pljesne Toma po leđima potegnuvši iz šalice i elegantno
podigavši svoj mali prst uz njenu dršku.
 BEVIS

N ekoliko dana kasnije, London spazi novi plijen: razasuta, mala pokretna
slavenska sela koja su se pokušavala sakriti među izbočinama nekih starih
vapnenačkih brda. Velegrad je išao od jednog do drugog sela, gutajući ih, dok
se pola Londona naguravalo na prednjim promatračnicama kako bi navijalo.
Očajne ravnice zapadnog Lovišta ostale su za njima, a jučerašnje je
nezadovoljstvo zaboravljeno. Koga briga što ljudi u Podzemlju umiru od
toplinskoga udara? Dobri stari London! Dobri stari Crome! Ovo je najbolji niz
ulova u posljednjih nekoliko godina!
Velegrad je prvo lovio i jeo brža sela, pa se onda vraćao po ona sporija.
Prošao je gotovo čitav tjedan dok i posljednje nije bilo napokon ulovljeno;
jedno veliko, nekoć ponosno mjesto koje je posustajalo nakon što su mu
gusjenice bile iščupane u napadu nekog predatorskog predgrađa. One noći kad
su ga napokon pojeli u svakom je londonskom parku održana zabava, a slavlje
se još jače rasplamsalo kad je daleko na sjeveru uočen skup svjetala. Počeše
kružiti glasine da su to svjetla golemog, ali osakaćenog grada, da je to ono što
Valentine traži i da će njegovi radiosignali dovesti London na sjever, do njegova
najvećeg obroka svih vremena. Vatromet je pucao i cvao do dva ujutro, a
Chudleigh Pomeroy, vršitelj dužnosti direktora povjesničara, degradirao je
Herberta Melliphanta u naučnika treće klase nakon što je ispalio petardu u
glavnoj dvorani Muzeja.
Međutim, u zoru se proslava stišala. Svjetla na sjeveru stvarno su pripadala
golemom velegradu, no nimalo sakatome. Jurio je prema jugu najvećom
brzinom, a u izgledu mu se ogledala proždrljivost. Ceh navigatora uskoro ga je
identificirao kao Panzerstadt-Bayreuth, konurbaciju nastalu spajanjem četiri
golema transportgrada, no nitko se drugi nije previše zamarao time kako se
točno zove, samo su željeli što prije pobjeći od njega.
London stoga raspiri svoje motore i jurne prema istoku dok je konurbacija
tonula iza obzora. No, sljedećeg je jutra ponovo bila tu, vrhovi su joj svjetlucali
na suncu, i bila je još bliže nego prije.

Katherine Valentine nije se ranije pridružila slavlju i veselju, a niti je sada

podlegla panici koja je obuzela njen grad.
Nakon povratka iz Duboke utrobe držala se svoje sobe i neprestano se
prala ne bi li se oslobodila očajnog smrada mulja iz Odjela 60. Jedva da je išta
pojela, a poslugu je natjerala da baci u reciklažu svu odjeću koju je tog dana
nosila. Prestala je ići i u školu. Kako se može suočiti s prijateljicama, sa svim
njihovim luckastim brbljarijama o krpicama i dečkima kad zna to što zna? A
vani je sunčeva svjetlost zašarenila travnjake, cvijeće je cvalo i sva su stabla
odmatala mlade zelene listove, no kako će ona ikada više uživati u ljepoti
Gornjeg Londona? Jedino o čemu je mogla razmišljati bile su tisuće Londonaca
koje su se mučile i umirale u bijedi kako bi nekoliko sretnih bogatih ljudi poput
nje moglo živjeti udobno.
Ona napiše pismo o tome ljudima s televizije te još jedno policiji, ali ih
obadva podere. Kakve svrhe ima poslati ih kad su svi znali da Magnus Crome
nadzire i policiju i televiziju? On je postavio čak i velikog svećenika u hramu
božice Clio. Morat će pričekati da joj se otac vrati prije nego što išta bude mogla
poduzeti glede Duboke utrobe, naravno, pod uvjetom da London ne bude
pojeden prije nego što on stigne kući.
A što se tiče njene potrage za istinom o djevojci s ožiljkom, zapela je na
mjestu. Naučnik Pod nije ništa znao, ili se barem pretvarao da ne zna. Nije znala
kome bi se još mogla obratiti.
A onda, u vrijeme doručka trećeg dana bijega Londona pred Panzerstadt-
Bayreuthom, stigne pismo za nju. Nije imala pojma tko bi joj mogao pisati, pa
nekoliko puta u rukama prevrne omotnicu zureći u poštanski žig Šeste razine.
Osjećala je čudan strah.
Kad ju je napokon otvorila, u zdjelicu s njenim pahuljicama od algi
ispadne istrgnuti komadić papira, obični londonski papir, toliko puta recikliran
da je bio sav mekan i čupav i s vodenim žigom na kojem je pisalo »Ne bacaj pa
ćeš imati.«
 Poštovana gospođice Vallentine,
Molim vas, pomozite mi. Moram vam nešto reći. Danas u 11 bit ću u
»Peteovoj zalogajnici« u Belsize parku na Petoj razini.
Srdačno vaš,
Prijatelj

Prije nekoliko tjedana Katherine bi bila uzbuđena, no sada više nije bila
raspoložena za tajnovitosti. Vjerojatno se netko šali, pomisli ona. A nije bila
raspoložena ni za šale. A kako je i mogla biti, kada je London bježao spašavajući
vlastiti život, a njegove su donje razine bile pune patnje i jada? I ona baci poruku
u kantu za reciklažu, a doručak odgurne nepojeden te se ode ponovo oprati.
No, bez obzira na sve, ipak je bila pomalo znatiželjna. U devet sati reče:
»Neću ići.«
U pola deset obrati se Psu: »Ne bi imalo smisla, tamo vjerojatno neće biti
nikoga.«
U deset promrmlja: »Peteova zalogajnica – kakvo li je to ime? Vjerojatno
je izmišljeno.«
Pola sata kasnije čekala je dizalo za silazak na početnoj postaji središnjega
okna.
Izašla je u Low Holbornu i kroz uličice pohabanih metalnih površina
prišla rubu razine. Odjenula je svoju najstariju odjeću i brzo hodala pognute
glave, a Pas joj je hodao tik uz nogu. Više nije osjećala nikakav ponos kad su
ljudi zurili u nju. Zamišljala ih je kako govore: »To je Katherine Valentine,
umišljena damica s Vrha. Ti gornjogradski Londonci tako visoko dižu nos, čudim
se da vide kamo idu.«
Belsize park bio je gotovo prazan, a zrak težak od zrnatog smoga
londonskih motora. Svi su travnjaci i cvjetne gredice već godinama služili
isključivo u poljoprivredne svrhe, a jedini su ljudi koje je vidjela bili neki radnici
iz Parkova i vrtova koji su hodali između redova kupusa prskajući ih nečime
protiv ušiju. U blizini se nalazila neka ofucana građevina u obliku stošca na
čijem je vrhu stajao natpis Peteova zalogajnica, a manjim slovima ispod toga,
Kafić. Ispred vrata na pločniku bili su razmješteni metalni stolovi zaklonjeni
tendom, a još je nekoliko stolova bilo unutra. Ljudi su sjedili, razgovarali i pušili
uz slabašno tinjanje argonske svjetiljke koja je gorjela s pola snage. Dječak koji
je sjedio sam za stolom pokraj vrata ustane i mahne joj. Pas mahne repom.
Katherine je odmah prepoznala naučnika Poda.
»Ja sam Bevis«, reče smiješeći se nervozno dok mu je Katherine sjedala
sučelice. »Bevis Pod.«
»Sjećam se.«
»Drago mi je što ste došli, gospođice. Htio sam razgovarati s vama još
otkada ste sišli u Odjel 60, ali nisam želio da Ceh zna da smo u kontaktu. Ne
vole kad razgovaramo s onima izvana. No, imam slobodan dan jer se svi
pripremaju za veliki sastanak pa sam došao ovamo. Ovdje ne jede baš puno
inženjera.«
»Ne čudi me«, reče Katherine više za sebe i gledajući jelovnik. Na njemu
se nalazila velika slika u boji nečega što se zvalo Happy Meal – ploške
neprirodno ružičastoga mesa spljoštene između dva okrugla kruha od algi. Ona
naruči čaj od metvice koji stigne u plastičnoj šalici. Imao je okus po
kemikalijama. »Jesu li svi restorani na Petoj razini ovakvi?«
»Oh, ne«, odgovori Bevis Pod. »Ovaj je puno bolji od ostalih.« Nije mogao
prestati zuriti u njenu kosu. Čitav je svoj život proveo u inženjerskom
mravinjaku Utrobe i nikad prije nije vidio kosu poput njene, tako dugu i sjajnu
i punu života. Inženjeri su govorili da je kosa nepotrebna, tek ostatak prošlosti
i života na tlu, no kad je vidio Katherininu kosu, Bevis se zapitao...
»Rekao si da trebaš moju pomoć...«, Katherine ga podsjeti.
»Da«, odgovori Bevis. Bacio je pogled preko ramena, kao da provjerava
gleda li ih tko. »Radi se o onome što ste me pitali. Nisam vam mogao reći dolje
kod cisterni s izmetom. Ne dok je Nimmo gledao. Već sam ionako bio u
dovoljnoj gužvi jer sam pokušao pomoći onom jadnom čovjeku...«
Njegove se tamne oči ponovo napune suzama i Katherine pomisli kako je
čudno da jedan inženjer može tako lako zaplakati. »Bevise, nisi ti kriv«, reče
ona. »A sad mi reci što si mi htio ispričati u vezi s onom djevojkom? Jesi li je
vidio?«
Bevis kimne, razmišljajući o noći u kojoj je London pojeo Salthook.
»Vidio sam je kad je protrčala pokraj mene dok ju je lovio onaj naučnik
povjesničar. Viknuo je da treba pomoć pa sam potrčao za njim. Vidio sam da
se djevojka okrenula kad je došla do otvora za otpad. Nešto joj nije bilo u redu
s licem...«
Katherine kimne. »Nastavi...«
»Čuo sam je kako mu nešto dovikuje. Nisam baš sve čuo zbog buke
motora i zvukova s dvorišta za rastavljanje. No, rekla je nešto o vašem ocu,
gospođice. I zatim je pokazala na sebe i rekla: ’Nešto... nešto... nešto... Hester
Shaw’. A onda je skočila.«
»I za sobom povukla jadnog Toma.«
»Nije, gospođice. On je ostao tamo, gledajući malčice tupo. Onda se
spustio dim i više ništa nisam mogao vidjeti, a poslije je sve vrvjelo od policajaca
pa sam se izgubio. Znate, zapravo nisam smio napustiti svoje radno mjesto pa
nikome nisam mogao reći što sam vidio.«
»Ali govoriš meni«, reče Katherine.
»Da, gospođice.« Naučnik porumeni.
»Hester Shaw?« Katherine je prevrtala po mislima, ali ime joj ništa nije
značilo. Nije shvaćala ovaj prikaz zbivanja koji se nekako nije poklapao s
očevim. Bevis se sigurno zabunio, zaključi ona.
On se ponovo nervozno ogleda oko sebe, stiša svoj glas do šapta i reče:
»Jeste li stvarno mislili ono što ste rekli, gospođice, o svom tati? Može li on
stvarno učiniti nešto za zatvorenike?«
»Da, kad mu kažem što se događa«, obeća Katherine. »Sigurna sam da ne
zna. No, ne trebaš me zvati gospođice, ja sam Katherine. Kate.«
»Dobro«, odgovori Bevis svečano. »Kate.« Opet se smiješio, ali se i dalje
doimao zabrinutim. »Odan sam Cehu«, objasni. »Nikad nisam želio biti ništa
drugo nego inženjer. No, nikad nisam očekivao da će mi radno mjesto biti u
eksperimentalnom zatvoru. Držati ljude po kavezima i tjerati ih da rade u
Utrobi i gacaju po onim cisternama s izmetom, to nije inženjerstvo. To je samo
pokvareno i zlobno. Činim što mogu kako bih im pomogao, ali ne mogu puno.
Nadglednici ih uglavnom samo žele izmučiti do smrti i onda ih poslati na K
odsjek u plastičnim vrećama, tako da čak ni kao mrtvi nemaju mira.«
»Što je K odsjek?« upita Katherine, sjetivši se kako je Nimmo ušutkao onu
naučnicu kad ga je bila spomenula. »Je li to dio zatvora?«
»Oh, ne. To je na vrhu. U Inženjerijumu. To je neka vrsta
eksperimentalnog odjela, vodi ga dr. Twix.«
»Što će njoj mrtva tijela?« upita Katherine nervozno, nimalo sigurna da to
doista želi i saznati.
Bevis Pod problijedi za još jednu nijansu. »To su samo glasine, gospođice,
no neki u Cehu govore da sklapa tragače. ’Uskrsnule ljude’.«
»Velika Clio!« Katherine pomisli na ono što je učila o tragačma. Znala je
da je njen otac iskopao neke hrđave kosture kako bi ih inženjeri mogli
proučavati, ali joj je rekao kako njih zanimaju samo električni mozgovi.
Pokušavaju li možda stvarno načiniti nove?
»Ali zašto?« upita. »Mislim, oni su bili vojnici, nije li tako? Neka vrsta
ljudskih tenkova sagrađenih za davne ratove...«
»Savršeni radnici, gospođice«, reče Bevis raširenih očiju. »Ne treba im
hrana, ni odjeća, ni smještaj, a kad nema nikakvog posla za njih, može ih se
jednostavno isključiti i pospremiti u skladište, tako ih se lakše čuva. Ceh kaže
da će ubuduće svatko tko umre na nižim razinama uskrsnuti i uopće nećemo
trebati žive ljude, osim kao nadzornike.«
»Ali to je strašno!« pobuni se Katherine. »London bi bio grad mrtvih!«
Bevis Pod slegne ramenima. »Čovjek dolje u Dubokoj utrobi ima osjećaj
da je već tako. Samo vam govorim što sam čuo. Crome želi imati sastavljene
tragače i dr. Twix to pokušava učiniti s tijelima zatvorenika iz našeg odsjeka.«
»Sigurna sam da ako ljudi saznaju za taj strašni plan...« Katherine počne
rečenicu. Zatim joj nešto padne na pamet. »Ima li taj plan neki kodni naziv?
Zovu li ga možda MEDUZA?«
»Ti vrapca! Kako vi znate za MEDUZU?« Bevis problijedi jače nego ikad.
»Nitko ne bi smio znati za to!«
»Zašto?« upita Katherine. »Što je to? Ako nema veze s tim novim
tragačima...«
»To je velika cehovska tajna«, prošapće Bevis. »Čak ni naučnici ne bi
trebali znati taj naziv. Ali čujete nadzornike kako pričaju o tome. Kad god nešto
nije u redu, ili kad je velegrad u nevolji, pričaju o tome kako će sve ponovo biti
dobro kad jednom probudimo MEDUZU. Kao na primjer ovaj tjedan, kad nas
je naganjala ona konurbacija. Svi uspaničeno trče okolo misleći kako je
Londonu došao kraj, a vrhovni cehovnjaci samo jedan drugome govore:
’MEDUZA će sve srediti.’ Zato večeras imaju neki veliki sastanak u
Inženjerijumu. Magnus Crome će objaviti nešto u vezi s tim.«
Katherine se strese razmišljajući o Inženjerijumu i misterioznim stvarima
koje se zbivaju iza njegovih crnih prozora. Tamo će naći rješenje za nevolje
svoga oca. MEDUZA. Sve je imalo nekakve veze s MEDUZOM.
Nagne se bliže prema dječaku i prošapće: »Bevis, slušaj, ideš li ti na taj
sastanak? Možeš li mi poslije reći što je Crome govorio?«
»Oh, ne, gospođice... Mislim, Kate. Ne! To je isključivo za cehovnjake.
Tamo nema naučnika...«
»Ne možeš li se pretvarati da si cehovnjak ili nešto takvo?« ponuka ga
Katherine. »Imam osjećaj da se događa nešto loše i mislim da je u korijenu svega
ta MEDUZA.«
»Žao mi je, gospođice«, odgovori Bevis odmahujući glavom. »Ne bih se
usudio. Ne želim da me ubiju, otpreme na Vrh i pretvore u tragača.«
»Onda pomozi meni da odem!« reče Katherine odlučno. Posegne preko
stola da bi ga primila za ruku, no on se odmah trgne od njenog dodira i izmakne
svoje ruke zureći si u čudu u prste, kao da mu nikad nije palo na pamet da bi ih
itko ikada želio dotaknuti. Katherine ne odustane, nježno ga uhvati za obje ruke
i zagleda mu se duboko u oči.
»Moram saznati što Crome zapravo kani«, objasni mu, »radi svog oca.
Molim te, Bevise. Moram ući u Inženjerijum!«
 KAZAŠKO MORE

N ekoliko sati kasnije, dok su večernje maglice vijugajući navirale iz Močvara

hrđavih voda, Tunbridge Wheels se spustio do morskog ruba. Tamo malo
zastane, promatrajući skupinu otoka koja se tamna i brdovita izdizala iz
srebrnih voda. Ptice su nadolazile s mora u dugim jatima i kad je predgrađe
ugasilo svoje motore, lepet njihovih krila stane odjekivati nad blatnom zaravni.
Valići su u pravilnim razmacima zapljuskivali obalu dok je istočnjak šibao kroz
rijetki, sivi zrak. Nije bilo drugih zvukova, drugih pokreta, drugih svjetala, čak
niti dimnog traga nekog lutajućeg grada igdje u močvarama ili na moru.
»Natswuivy!« vikne Chrysler Peavey stojeći na prozoru svoje
promatračnice visoko u Gradskoj vijećnici s teleskopom na oku. »Gdje je taj
momak? Pošaljite po Natswurvyja!« Kad su njegova dva gusara uvela Toma i
Hester, on se okrene prema njima, srdačno se osmjehne i pruži im teleskop
govoreći: »Pogledaj, Tommy moj! Rekao sam ti da ću te dovesti ovamo, ha?
Rekao sam ti da ću te sigurno provesti kroz ove močvare? A sad pogledaj kamo
idemo!«
Tom uzme teleskop i prinese ga oku, trepćući u drhturavi, zamućeni krug
dok se nije malo razbistrio. U moru pred njima zrcalili su se deseci otočića, a
među njima jedan veći koji se izdizao na istoku poput leđa goleme prapovijesne
nemani što lomi površinu vode.
On spusti teleskop i slegne ramenima. »Ali tamo nema ničega...«, reče.

Tunbridge Wheelsu trebalo je više od tjedan dana da polako prijeđe močvarno

tlo i iako je Chrysler Peavey poprilično zavolio Toma, još mu uvijek nije
objasnio što se to nadao pronaći u daljini. Nije rekao čak ni svojoj posadi, ali
ona je bila zadovoljna grickanjem sićušnih gradića koji su se bili sklonili po
labirintima Hrđavih voda. Bila su to polustatična naselja, kotača pokrivenih
mahovinom i s prelijepim istančanim rezbarijama u drvetu na gornjim
etažama. Bili su tako maleni da ih se jedva isplatilo pojesti, ali ih je Tunbridge
Wheels ipak pojeo, njihove stanovnike ubio ili pretvorio u roblje, a s dražesnim
rezbarijama hranio svoje peći.
Za Toma je to bilo grozno i zbunjujuće vrijeme. Odgojen u vjeri da je
gradski darvinizam plemenit i prelijep sustav, on u postupcima Tunbridge
Wheelsa nije mogao naći ništa plemenito niti prelijepo.
I dalje je bio počasni gost u Gradskoj vijećnici, kao i Hester, premda
Peavey i dalje nije shvaćao njegovu privrženost nadurenoj tihoj djevojci s
ožiljkom. »A zašt’ ne pozoveš na izlazak moju Cortinu?« nagovarao ga je jedne
večeri sjedeći pokraj Toma u jednoj od odaja Vijećnice koja mu je trenutačno
služila kao blagovaonica. »Ili, zašto ne neku od ženskica koje smo skinuli s
posljednjeg ulova? Lijepe cure, a ne govore ni riječi angleskoga pa ti ne mogu
ništa re...«
»Hester nije moja djevojka!« krene Tom. No, nije se želio naći u situaciji
da mora izaći s gradonačelnikovom kćeri, a znao je da Peavey nikada ne bi
shvatio istinu: bio je zaljubljen u sliku Katherine Valentine i njeno je lice poput
petrolejke svijetlilo u njegovim mislima tijekom svih kilometara njegovih
pustolovina. Pa reče: »Hester i ja smo puno toga prošli zajedno, gospodine
Peavey. Obećao sam da ću joj pomoći da se vrati na London.«
»Al' to je bilo prije«, razglabao je gradonačelnik. »Sad si građanin
Tunbridge Wheelsa. Ostat ćeš ovdje sa mnom, k’o sin kog’ nikad nisam im’o i
nekak’ si mislim da bi te dečki možda malo lakše prihvatili da imaš zgodniju
curu; znaš, onak’, više damu.«
Tom pogleda preko skupina stolova i vidje kako ga ostali gusari mjerkaju
okrećući noževe u rukama. Znao je da ga nikad neće prihvatiti. Mrzili su ga jer
je blag, jer je stanovnik velegrada i jer je Peaveyjev miljenik, ali to im zapravo
nije mogao zamjeriti.
Kasnije, u sobičku koji je dijelio s Hester, reče: »Moramo sići s ovoga
grada. Gusari nas ne vole i polako ih počinje zamarati Peaveyjevo zanovijetanje
oko manira i tih stvari. Ne želim ni pomisliti što će nam se dogoditi ako se
pobune.«
»Pričekajmo pa ćemo vidjeti«, promrmlja djevojka sklupčana u
suprotnom kutu. »Peavey je jak i uspjet će ih zadržati pod čizmom ako im
pronađe taj veliki plijen koji im obećava. Ali samo Quirke zna što je to.«
»Saznat ćemo sutra«, odgovori Tom tonući u nemiran san. »Sutra u ovo
vrijeme ove će grozne močvare biti iza nas...«

U isto vrijeme sutradan grozne su močvare doista bile iza njih. Dok je Peaveyjev
navigator rasprostirao svoje karte u promatračnici, čudan, siktavi zvuk odjekne
stubištem Gradske vijećnice. Tom baci pogled na lica Peaveyjevih pristaša koji
su se okupili oko stola s mapama, no, osim Hester, naizgled nitko nije ništa čuo.
Ona ga nervozno pogleda i slegne ramenima.
Navigator je bio gospodin Ames, vitak muškarac s naočalama. Bio je
učitelj u predgrađu dok ga nije preuzeo Peavey. Sad se sretno navikavao na novi
gusarski život: puno se više zabavljao, a i radno mu je vrijeme bilo puno bolje,
dok su se Peaveyjevi grubijani ponašali bolje od većine njegovih nekadašnjih
učenika. Poravnavajući karte svojim dugim koščatim dlanovima, reče: »Nekoć
je ovo bilo lovište za stotine malih amfibijskih gradova, no oni su se svi
međusobno izjeli, a sada su s planina počeli silaziti antitrakcionistički
doseljenici i naseljavati otoke poput ovoga...«
Tom se nadvije bliže. Veliko je kopneno Kazaško more bilo pjegavo od
desetaka otoka, no Antes je pokazivao na najveći među njima, dugačak nekih
tridesetak kilometara. Nije mogao ni zamisliti što je to na njemu bilo tako
zanimljivo, a i većina je ostalih gusara izgledala zbunjeno, dok se Peavey
hihotao i raspoloženo trljao ruke.
»Crni otok«, reče. »Nije bog zna što za pogledati, ha? Ali na njemu ćemo
se obogatiti, dečki. Obogatiti! Nakon ovoga večeras stari Tunbridge Wheels
moći će nastavit' k’o pošteni velegrad.«
»Kako?« upitao je Mungo, gusar koji je najmanje vjerovao Chrysleru
Peaveyju i najslabije prihvaćao Toma. »Tamo nema ničega, Peavey. Samo par
starih stabala i neki bezvrijedni Mahovnjaci.«
»Tko su Mahovnjaci?« šapne Tom Hester.
 »Misli na ljude koji žive u statičnim naseljima«, prošapta Hester. »Znaš,
kao u onoj staroj uzrečici: ’Grad koji se kotrlja ne sakuplja mahovinu’...«
»Riječ je o ovome, dame i gospodo«, svečano objavi Peavey, »da na Crnom
otoku ima nečega. Prije nekoliko dana – baš prije nego si se ti ukrcao, Tome –
upucali smo zračni brod koji se motao iznad močvara. Njegova mi je posada
rekla nešto jako zanimljivo prije nego što smo ih pobili. Čini se da je gore na
Airhavenu bila velika bitka: požari, kvar motora, curenje plina, čitav je grad
toliko oštećen da nisu mogli ostati u zraku nego su se morali spustiti na tlo radi
popravka. I što mislite, kam’ su sletjeli?«
»Na Crni otok?« reče Tom. To je jedino i mogao zaključiti iz Peavyjeva
pohlepna cereka.
»Ti si pravi dečko, Tommy! Tamo postoji jedno zračno konačište za
karavane gdje nebeski konvoji uzimaju gorivo na povratku iz savezničkih
zemalja južno od planina. Tamo se spustio Airhaven. Misle da su sigurni, s
morem svud oko sebe i sa svojim mahovnjačkim prijateljima. Al' nisu zaštićeni
od Tunbridge Wheelsa!«
Val uzbuđenja prostruji među okupljenim gusarima. Tom se okrene
prema Hester, no ona je zurila prema udaljenom otoku. Jedna Tomova polovica
se zapanjila od pomisli da onaj divni lebdeći grad leži tamo osakaćen, čekajući
da ga netko pojede, dok se druga polovica užurbano pitala kako, za ime svijeta,
Peavey planira tamo stići.
»Na svoja mjesta, dušice drage!« zadere se gusarski gradonačelnik.
»Upalite motore! Napunite pištolje! Sutra u zoru svi ćemo biti bogati!«
Gusari požure izvršiti njegove naredbe, a Tom otrči do prozora. Vani se
već gotovo spustio mrak a ostaci posljednjih prijetećih odsjaja sutona žarili su
nebo iznad močvara. No, ulice Tunbridge Wheelsa bile su pune svjetlosti i
posvuda oko ruba predgrađa odmatali su se golemi narančasti oblici, rastući
poput gljiva u ubrzanom filmu. Sad je šištanje s nižih paluba dobivalo smisao;
dok je Peavey govorio, njegov je grad ubrzano pumpao zrak u plutajuće komore
i one gumene suknjice na napuhavanje.
»Idemo plivati!« vikne gusarski gradonačelnik zavalivši se u svom
pokretnom naslonjaču te dade znak strojarnicama. Golemi motori zabrenče,
perjanica ispušnih plinova pojavi se na krmi i Tunbridge Wheels jurne naprijed
preko plaže u more.

Ispočetka je sve išlo kako treba, ništa se nije micalo na sve mračnijim vodama
dok se Tunbridge Wheels kretao prema istoku, a Crni otok pred njima bivao
im je sve bliži i bliži. Tom otvori mali prozor sa strane mosta i ostane tamo
stajati osjećajući kako ga oplahuje slani noćni zrak. Osjećao je neko čudno
uzbuđenje. Mogao je vidjeti kako se gusari okupljaju na starom tržnom trgu na
prednjem kraju predgrađa pripremajući kuke za privlačenje i ljestve za
ukrcavanje jer Airhaven će biti prevelik da bi im stao u ralje – morat će ga
zauzeti silom i rastaviti kad za to bude vremena. Zamisao mu se nije nimalo
sviđala, posebno kad se sjetio da bi njegovi avijatičarski prijatelji još uvijek
mogli biti na Airhavenu, no ovo je bio svijet u kojem gradovi jedu gradove – i
ima nešto pomalo uzbudljivo u nemilosrdnoj lakomislenosti Peaveyjeva plana.
A onda iznenada nešto padne s neba i eksplodira na tržnom trgu. Pojavi
se crni procijep na palubi i ljudi koje je prije nekoliko trenutaka promatrao više
nisu bili tamo. Ostali brzo dojure s kantama i aparatima za gašenje požara.
»Zrakoplov! Zrakoplov! Zrakoplov!« vikao je netko. Odjednom se sve nekako
ubrzalo, posvuda po predgrađu zaredale su eksplozije, zgrade su se rušile, a ljudi
su letjeli visoko u zrak kao poludjeli akrobati.
»Tako mi čađavog Pere!« viknu Peavey trčeći prema razbijenom prozoru
promatračnice. Zurio je dolje u dimom ispunjene ulice. Majmun mu je na
ramenima skakao gore-dolje. »Ti su Mahovnjaci organizirani bolje neg’ mi to
mislimo«, reče. »Svjetla za pretraživanje, brzo!«
Dva su se treperava, dugačka prsta svjetlosti uzdigla iznad grada i stala
istraživati nebo zastrto dimom. Na mjestu gdje su se dva snopa srela, Tom
ugleda jedan masivan obris kako se brzo uzdiže i povremeno svjetluca crvenim
sjajem. Topovi predgrađa okrenu se prema nebu, i dok su ispaljivali salvu,
odsjaji plamena u pravilnim su razmacima osvjetljavali nagomilane oblake.
»Promašaj!« sikne Peavey žmirkajući u teleskop. »Prokletinja jedna,
trebao sam znati da će Airhaven poslati izviđačke avione. I ako ne griješim, ono
je bila stara hrđava kanta vještice Fangice!«
»Jenny Haniver!« lane Tom.
»Ne moraš biti tako zadovoljan zbog toga«, zareži Peavey. »Ona je prava
napast. Nisi čuo za Vjetrov Cvijet?«
Tom nije gusarskome gradonačelniku pričao o svojim pustolovinama na
Airhavenu pa pokuša sakriti sreću zbog pomisli da je gospođica Fang još uvijek
živa i reče: »Čuo sam za nju. Ona je zračni trgovac...«
»Ma je l'?« Peavey pljune na palubu. »Misliš da zračni trgovac ima toliko
naoružanje? Ona je jedan od najboljih agenata Antitransportnog saveza. Ništa
je neće zaustaviti da naudi našim sirotim pokretnim gradovima. Ona je
podmetnula bombu koja je raznijela Marseille, ona je zadavila sirotu sultaniju
od Palau Pinanga. Na njenim je rukama krv tisuća ubijenih građana! No, mi
ćemo joj pokazati, zar ne, Tommy moj? Skuhat ću si fileke od njenih crijeva!
Objesit ću njeno truplo lešinarima! Mungo! Pogo! Maggs! Bonus od raspodjele
plijena onome tko sruši taj crveni zrakoplov!«
Nitko nije srušio taj crveni zrakoplov; bio je daleko izvan dometa i vraćao
se zujeći natrag prema Crnom otoku da upozori Airhaven na nadolazeću
opasnost. No, Tom je bio ispunjen ljutnjom i krivnjom kao da ga je vidio kako
nestaje u plamenu. Znači zato ga je gospođica Fang spasila i zato je bila tako
draga! Sve što je htjela bile su informacije za Savez, a njen prijatelj, kapetan
Khora, sve je to, dakako, znao dok mu je pričao bajke o njoj kako bi zadobio
Tornovo povjerenje. Hvala Quirkeu što joj ništa nije mogao reći!
Tunbridge Wheels bio je malo razbijen i gorio je, no rakete s Jenny
Haniver bile su premale da bi uzrokovale ikakvu ozbiljniju štetu. Sada, kad je
element iznenađenja nestao, gospođica Fang nije riskirala još jedan napad.
Predgrađe se gegalo dalje na istok gurajući pred sobom veliki val vatrom
obasjane vode. Tom je već mogao vidjeti svjetla na Crnom otoku, petrolejke
kako trepere uzduž obale. Nešto bliže, između otoka i predgrađa, treperio je još
jedan grozd svjetala. »Čamci!« poviče Mungo vireći kroz nišan svoje puške.
Peavey priđe prozoru, njegov je ogrtač lepršao na sve jačem povjetarcu.
»Ribarska flota!« zagunđa. Zvučao je zadovoljno. »Prvi obrok večeras. Pojest
ćemo ih kao aperitiv. To će vas, ruljo, malo ’zagrijati’.«
 Ribarski se brodići rasprše kad je Tunbridge Wheels ubrzao i pojure
razvijenih jedara prema zaklonima na obali. Svi osim jednoga koji je bio veći i
sporiji od ostalih. »Njega ćemo«, zareži Peavey, a Maggs prenese njegovu
naredbu u interfon. Predgrađe neznatno promijeni kurs dok su njegovi motori
grmjeli. Strme litice Crnog otoka ispunile su nebo pred njima zaklanjajući
istočne zvijezde. Što ako na brdima ima topova? zapita se Tom. No, ako ih je i
bilo, ostali su tihi. Mogao je vidjeti bijelu brazdu broda pred njima, a još dalje
ispred njega blijedu crtu valova što su se razbijali o obalu...
A onda se pojavi još jedna crta bližih valova, koji su se razbijali o nešto
točno pred njima. Hester stade vikati: »Peavey! Ovo je zamka!«
Tada su već svi shvatili, ali bilo je već prekasno. Ribarska brodica sa
svojom plitkom kobilicom sigurno prijeđe preko grebena, no veliki masivni
trup Tunbridge Wheelsa pogodi ga u punoj brzini i oštre stijene razderu njegov
trbuh. Predgrađe silovito zatetura i stane. Tom se od trzaja sruši i otkotrlja sve
do nogu stola s kartama. Motori zakažu a u strašnoj tišini koja je uslijedila
sirena počne tuliti poput prestrašena bika.
Tom dopuže natrag do prozora. Dolje je ugledao ulice koje su postupno
ostajale u mraku, zbog velike navale vode koja je prodirala kroz palisade. Bijeli
gejziri pjene stadoše prskati kroz rešetke s poplavljenih donjih paluba. U toj
bjelini Tom ugleda crne obrise ruševina i sićušne ispaćene likove. Brodica je
bila daleko, okrenuta tako da vidi svojih ruku djelo. Stotinjak metara mora
dijelilo je na propast osuđeno predgrađe od strmih obala otoka.
Tada ga nečija ruka zgrabi za rame i povuče prema izlazima. »Ti ideš z
menom, Tommy moj«, zareži Chrysler Peavey skinuvši golemu pušku sa stalka
na zidu i zabacujući je na rame. »I ti, Amesy, Mungo, Maggs, svi ste z menom...«
I bili su s njim. Gusari načiniše zbijeni zaštitni krug oko svog
gradonačelnika koji je požurivao Toma niza stube. Hester ih je slijedila šepajući.
Ispod se čulo vrištanje, preplašena su lica zurila u njih s pristaništa na trećem
katu gacajući sada već po vodi do koljena. »Napustite grad!« zagalami Peavey.
»Prvo žene i gradonačelnici!«
Grupica nahrupi u gradonačelnikove privatne odaje, gdje je njegova kći
stajala grleći svoju prestrašenu braću i sestre. Peavey nije obraćao pozornost na
nju, već je gacajući otišao do škrinje u kutu. Tamo se posvetio isključivo
kombinaciji na lokotu. Škrinja se rastvori, on izvuče mali narančasti zavežljaj i
ponovo su bili u pokretu. Izišli su na balkon, gdje se voda već razlijevala kroz
rešetke ograde. Tom se okrene natrag prema sobi, misleći pomoći Cortini i
djeci, ali Peavey se nije mislio zadržavati. Bacio je zamotuljak u valove i on se
uz šuštanje rasklopio i rascvjetao u malu okruglu splav. »Penji se«, ljutito
podvikne, ulovi Toma i držeći ga čvrsto stane ga vući prema splavi.
»Ali...«
»Penji se!« Šutne ga nogom u stražnjicu i pošalje preko ograde na gipki
gumeni pod splavi. Sljedeći stigne Mungo, a ostali su se ukrcali tako brzo da je
splav malo utonula i voda se stala prelijevati preko ruba. »Oh-oh! Oh-oh!«
zapomagala je Cortina Peavey negdje u daljini s lijeve strane, no kad se Tom
napokon iskobeljao ispod gospodina Amesa, predgrađe je već bilo daleko.
Krma mu je bila uronjena u vodu, a pramac uzdignut visoko prema noćnom
nebu. On potraži Hester i nađe je kako čuči pokraj njega. Peaveyjev majmun
blebetao je od straha, poskakujući mu na glavi. »Oh! Oh! Oh!« čulo se udaljeno
zapomaganje i mogli su vidjeti gdje se voda pjeni kako su ljudi skakali s palisada
i s beskorisnih poderanih zračnih jastuka. Ruke očajnika grabile su rubove
njihove splavi, ali Mungo i Peavey ih razjure udarcima. Pomahnitale prilike
ponovo krenu prema njima probijajući se kroz nabujalu vodu. Tada Jenny
Maggs ustane i ispali rafale iz svoje strojnice i svuda oko splavi voda proključa
crvenom pjenom. Predgrađe se sve više i više naginjalo, pojavio se i oblak pare
kad se more prelilo u njegove peći, a potoni, iznenadnom i vrtoglavom
brzinom, ono potone. Voda proključa i uzdigne se. Još nekoliko trenutaka čuli
su se vriskovi, prigušeni pozivi u pomoć, kratak zveket puščane paljbe dok je
plutajući djelić ruševina mijenjao vlasnika, te jedan malo dulji dok se nekoliko
sretnih gusara borilo za svoj izlazak na plažu.
Zatim sve utihne, a splav se stane polako okretati u krug dok ju je struja
povlačila prema obali.
 CRNI OTOK

U zoru Shrike stigne na obalu mora. Počinjala je plima i duboki tragovi

kotača koji su vodili dolje u valove već su počeli pomalo blijedjeti. Na istoku
se dizao dim iz naselja na obalama Crnoga otoka. Tragač razvuče svoje mrtvo
lice u osmijeh osjećajući veliko zadovoljstvo zbog Hester Shaw i tragova
pustošenja koje je ostavljala za sobom.
Pomisao na Hester bilo je jedino što ga je vuklo kroz močvare. Povlačila ga
je dalje i dalje kroz blato koje se lijepilo na njegovu oštećenu nogu i kroz baruštine
čije su se gorke vode ponekad sklapale nad njegovom glavom. No, barem je
tragove koje je predgrađe ostavljalo bilo lako slijediti. Sad ih je ponovo počeo
pratiti, hodajući niz plažu i ulazeći u valove poput plivača koji se odlučio na
jutarnje kupanje. Slana voda udarala je o leće njegovih očiju i cijedila se bockavo
kroz rupe njegova oklopa. Zvuci galebova i vjetra blijedjeli su i bili zamijenjeni
prigušenim šuštanjem morskih dubina. Zrak ili voda, “uskrslom čovjeku” bilo je
posve svejedno. Ribe su buljile u njega bježeći u šume algi. Rakovi su mu se micali
s puta, hodajući unatrag i mašući prema njemu svojim kliještima, kao da štuju
boga rakova, oklopljenog, nepobjedivog. On je brazdio dalje slijedeći na vodi
miris ulja i osovinskog maziva koji će ga naposljetku dovesti do Tunbridge
Wheelsa.

Nekoliko kilometara dalje od uvalice u kojoj su se iskrcali Chrysler Peavey

zastane na vrhu strmog uspona i pričeka da ga ostali sustignu. Oni priđu sporo,
prvo Tom i Hester, pa Ames sa svojom kartom, i na kraju Maggs i Mungo,
pognuti pod težinom svojih pušaka. Bacivši pogled unatrag, mogli su vidjeti
strme kamene bokove otoka kako padaju u more i skupinu čamaca okupljenih
iznad olupine Tunbridge Wheelsa gdje se već bila usidrila i splav s kranom.
Otočani nisu gubili vrijeme, odmah su se latili pljačkanja potopljenog
predgrađa.
 »Mahovinarsko smeće«, zareži Peavey.
Tom je jedva progovorio s gradonačelnikom otkada su se dokopali obale.
Sad ga je iznenadilo svjetlucanje suza u očima čovječuljka. On mu se obrati:
»Zaista mi je žao zbog vaše obitelji, gospodine Peavey. Pokušao sam se probiti
do njih, ali...«
»Mali kreteni!« frkne Peavey. »Ne cmizdrim ja zbog njih, nego zbog mog
divnog predgrađa! Vidi ga! Prokleti Mahovnjaci...«
U tom trenutku začuje se prigušeno puškaranje.
Peaveyjevo se lice razvedri. Okrene se prema ostalima: »Čujte! Neki od
momaka sigurno su se dočepali obale! Oni su više nego dorasli tim
Mahovnjacima! Pridružit ćemo se njima! Još ćemo mi osvojiti Airhaven, neke
od njihovih ljudi ostavit ćemo na životu da ga poprave, pobiti ostale i na kopno
odletjeti bogati. Pasti ćemo s neba na neki masniji grad prije nego što se pročuje
da je Airhaven postao gusarski! Možda ulovimo i velegrad!«
I on ponovo krene, vukući se od stijene do stijene s majmunom na
pogrbljenim leđima. Ostali su ga slijedili. Maggs i Mungo izgledali su još uvijek
omamljeni gubitkom Tunbridge Wheelsa i ne previše uvjereni u najnoviji
Peaveyjev plan. Neprestano su razmjenjivali poglede i zajedno mrmljali kad ih
gradonačelnik nije mogao čuti – no bili su u nepoznatoj zemlji i Tom nije mislio
da bi se usudili pobuniti protiv Peaveyja, još ne. Što se tiče gospodina Amesa,
on nikad prije nije nogom stupio na golo tlo. »Užas!« gunđao je. »Tako je teško
hodati... Sva ta trava! Možda ima divljih životinja ili zmija... Sasvim mi je jasno
zašto su naši preci odlučili prestati živjeti na tlu!«
Tom je točno znao kako se osjeća. Sjeverno i južno od njih protezale su se
strme strane Crnog otoka, a pred njima nalazio se uspon gotovo okomit na
tamne stijene što su mrmljale glasovima duhova dok je oko njih zavijao vjetar.
Neki od viših vrhunaca bili su oblikovani u tako divlje oblike da su s plaže
izgledali kao tvrđave i Peavey je svoju družinu dugo vremena vodio zaobilazeći
ih prije nego što je shvatio da se radi samo o kamenju.
»Baš je dražesno«, uzdahne Hester šepesajući uz Toma. Smijuljila se sama
sebi i zviždala neku pjesmicu. Takvo njezino ponašanje Tom dosada još nije bio
vidio.
 »Zašto si tako sretna?« upita.
»Idemo u Airhaven, ha?« šaptom mu odgovori. »Utaboren je negdje pred
nama, a Peaveyjeva ga mala banda nikad neće osvojiti, ne dok ima protivnike
kakvi su Mahovnjaci i ljudi iz Airhavena. Ubit će ih, a mi ćemo pronaći
zrakoplov koji će nas prebaciti na sjever do Londona. Tu je negdje Anna Fang,
sjeti se. Možda nam opet pomogne.«
»A ona!« odgovori Tom ljutito. »Zar nisi čula što je rekao Peavey? Ona je
špijun Saveza.«
»Slutila sam to«, prizna Hester »Mislim, sva ona pitanja koja nam je
neprestano postavljala o Londonu i Valentineu.«
»Trebala si mi reći!« pobuni se on. »Mogao sam joj odati neku važnu
tajnu!«
»A zašto bi to meni bilo važno?« upita Hester. »I otkad to naučnici
povjesničari znaju neke važne tajne? U svakom slučaju, mislila sam da si shvatio
da je špijunka.«
»Nije izgledala kao špijunka.«
»Pa, špijuni općenito tako ne izgledaju. Ne možeš očekivati da će nositi
velike natpise na kojima će pisati ’ŠPIJUN’ ili posebne špijunske šešire.« Bila je
raspoložena za šalu, što je bilo vrlo neobično za nju. Tom se pitao je li to zato
što je ove turobne strmine podsjećaju na djetinjstvo na onom drugom otoku.
Ona mu iznenada dotakne ruku i reče: »Jadni Tome, učiš ono što je mene
Valentine naučio još prije mnogo godina; nikome ne možeš vjerovati.«
»Ha«, pomalo povrijeđeno odgovori Tom.
»Oh, ne mislim na tebe«, ona žurno doda. »Mislim da ti vjerujem, gotovo
ti vjerujem. A ono što si učinio za mene, ondje na Tunbridge Wheelsu –
natjerao si Peaveyja da me onako pusti iz okova... Puno se ljudi ne bi zamaralo
time. Ne zbog nekoga poput mene.«
Tom se okrene i pogleda je. Jasnije nego ikada prije vidio je u njoj dragu,
sramežljivu Hester kako proviruje iza odbojne maske. On joj se osmjehne
takvom toplinom da ona porumeni (barem se njeno čudno lice prekrilo
crvenim mrljama, a ožiljak poprimio boju purpura), a Peavey ih pogleda i
vikne: »Idemo, vi dva golupčića! Prestanite si došaptavati slatke bezvezarije i
stupajte!«

Popodne je, oblak se pomakne prema istoku i sunce bljesne kroz površinu valova
palacajući po gornjim dijelovima Tunbridge Wheelsa. Shrike se kreće
potopljenim ulicama predgrađa dok mu se glava blago ljulja s jedne na drugu
stranu. Tijela lebde u poplavljenim prostorijama poput hladnih vrećica čaja
predugo ostavljenih u čajniku. Male ribice lete unutra-van iz usta gusara, a kosa
djevojke uvija se u struji. Tamne kobilice čamaca za spašavanje miču se gore na
površini. On pričeka sakriven u sjenama dok tri naga dječaka prolete pokraj
njega zaranjajući u dubinu, užurbani pokreti njihovih ruku i nogu ostavljaju za
sobom tragove srebrnih mjehurića. Ubrzo mlate natrag noseći prema površini
puške, boce, kožni remen.
Hester nije ovdje. Shrike se okreće dalje od potopljena predgrađa i slijedi
sjene raspršenih naftnih mrlja preko pješčanih nanosa. Olupina je razasuta
daleko po morskome dnu, a plutajuća ga tijela navode sve bliže podnožju Crnog
otoka.
Već je večer kad Shrike izlazi iz valova vukući za sobom zastavice od morske
trave, dok mu se voda cijedi iz slupanog oklopa. Odmahuje glavom da si razbistri
vid i bulji oko sebe po plaži od crnog pijeska pod mračnim klisurama. Treba mu
još gotovo čitav sat da nađe splav za spašavanje skrivenu u neredu stijena veličine
kuće. On otpusti svoje metalne pandže i raspara dno splavi onemogućivši tako
njihov bijeg. Hester je sad ponovo njegova. Kad bude mrtva, nježno će je u
prigušenoj svjetlosti zalazećeg sunca nositi kroz šume algi, natrag kroz močvare i
duge kilometre Lovišta, do Cromea. Odnijet će je ti London na rukama, kao otac
koji nosi svoje zaspalo čedo.
Spusti se u pijesak na sve četiri i počne njušiti za njenim mirisom.

U sam su suton napokon stigli do vrha kosine i našli se kako gledaju u središte
Crnog otoka.
Tom do sada nije shvaćao da je otok u stvari ugasli vulkan, ali odavde je
to bilo i te kako očito; strme, crne litice okruživale su gotovo okrugli pojas
zemlje, zelen i prekriven obrađenim poljima. Gotovo točno ispod mjesta na
kojem su gusari čučali stajalo je malo statično naselje na obali plavog jezera.
Pokraj kamenih građevina nalazili su se hangari za zrakoplove i jarboli za
sidrenje, dok se na ravnom prostoru iza, zasjenivši čitavo mjestašce, smjestio
Airhaven. Na stotinama mršavih sletnih nožica izgledao je bespomoćno poput
prizemljene ptičice.
»Zračno konačište za karavane!« zahihoće Peavey. Izvuče svoj teleskop i
prinese ga oku. »Vid’ ih kak’ rade! Pumpaju natrag plinske balone, očajnički se
žele vratiti u nebesa...« Brzo dalekozorom prijeđe preko okolnih brda. »Ni traga
nijednom od naših dečki. Oh, da nam je barem ostao jedan top! No, snaći ćemo
se, ha, momci? Jato tih zračnih vilenjačića nama ne predstavlja nikakav
problem! Idemo malo bliže...«
U gradonačelnikovu se glasu nazirao čudan prizvuk. Prestrašen je, shvati
Tom. Ali ne smije to priznati, da Mungo, Maggs i Ames ne bi izgubili vjeru u
njega. Nikad prije nije pomislio da će mu biti žao gusarskog gradonačelnika.
Peavey je na svoj način bio dobar prema njemu i nije mu bilo drago vidjeti ga
gdje posrće preko vlažna tla dok njegovi vlastiti ljudi mrmljaju i proklinju ga
iza njegovih leđa.
Međutim, i dalje su ga slijedili prema krateru stare vatrene planine. U
jednom trenutku ugledaju siluete jahača na udaljenoj litici; patrola otočana u
potrazi za preživjelima s potonulog gusarskog grada. Jednom im iznad glava
preleti zrakoplov u niskom letu pa Peavey zapovjedi svima da legnu potrbuške
i ne miču se, a sam umota majmuna u skute svog ogrtača kako bi prigušio
njegovo vrištanje. Zrakoplov napravi krug, ali već je bilo zašlo sunce i pilot nije
primijetio prilike koje su čučale u sumraku ispod njega kao miševi kad se
skrivaju od sove. Odletio je natrag i sletio kod konačišta za karavane dok se pun
mjesec dizao iznad istočne klisure.
Tom uzdahne s olakšanjem i uspravi se, a i ostali oko njega također se
počeše micati, gunđajući i gurajući sitno kamenje koje se stade klepetavo
kotrljati niz padinu. Mogao je vidjeti kako ljudi po ulicama konačišta žure s
petrolejkama i bakljama, a svjetiljkama obasjani prozori navedu ga na pomisao
kako bi bilo lijepo biti na toplom i na sigurnom... Airhaven je blještao
električnom rasvjetom, a vjetar im donese udaljene zvuke glasno izgovorenih
naredbi, muzike, klicanja.
»Svetog mu Pere!« prosikće Mungo. »Zakasnili smo! Odlaze!«
»Nikad«, stane se sprdati Peavey.
No, svi su mogli vidjeti da su plinski baloni Airhavena gotovo puni.
Nekoliko minuta kasnije lavež njegovih motora prolomi se grmeći po
obroncima, jačajući i stišavajući se s naletima vjetra. Lebdeći se grad dizao u
visine, a noge nalik na one rakova stadoše se sklapati i uvlačiti. »Ne!« vikne
Peavey.
I dade se u trk nizbrdo posrćući i padajući i izazivajući lavine šljunka što
su se zakotrljale prema ravnom močvarnom tlu u dnu kratera. Čuli su ga kako
u trku viče: »Vraćaj se! Ti si moj ulov! Potopio sam svoj grad zbog tebe!«
Mungo, Maggs i Ames krenu za njim, Tom i Hester su ih pratili. Na dnu
padine tlo je bilo mekše i postalo gnjecavo pod nogama, dok se u lokvicama
vode zrcalio mjesec i svjetla uzdižućeg grada.
»Vraćaj se!« mogli su čuti Peaveyja kako viče negdje pred njima. »Vraćaj
se!« I zatim: »Ah! Oh! U pomoć!«
Požure prema zvuku njegova glasa i oštrim vriskovima majmuna, no svi
naglo stanu na rubu duboke močvare. Peavey je već bio preko pasa utonuo u
mulj, a majmun mu se nasadio na vrh glave, kao mornar na tonućem brodu, i
cerio se od straha. »Dečki, dajte mi ruku!« stane moliti gradonačelnik.
»Pomognite mi! Još uvijek ga možemo ufatiti! Samo testira svoje potisne
motore! Opet će se spustiti!«
Gusari su ga gledali u tišini. Znali su da nemaju nikakve šanse zauzeti
leteći grad i da su ovi njegovi povici vjerojatno upozorili otočane na njihovu
prisutnost.
»Moramo mu pomoći!« šapne Tom zakoračivši naprijed, ali Hester ga
zadrži.
 »Prekasno«, reče.
Peavey je tonuo sve dublje i dublje. Dodatno ga je povlačila težina njegova
gradonačelničkog lanca. Pijuckao je i brzao jedva razumljive molbe dok mu je
crno blato naviralo u usta: »’Ajde, dečki! Maggs? Mungo? Ja sam vaš
gradonačelnik! Sve sam ovo učinio zbog vas!« Razrogačenim, uplašenim očima
zatim potraži Toma. »Reci im, Tommy moj!« zacendrao je. »Reci im da sam
htio da Tunbridge Wheels postane velik! Želio sam da me poštuju! Reci im...«
Mungov prvi pucanj odnese majmuna s Peaveyjeve glave u oblaku
spržena krzna. Drugi i treći hitac prođu mu kroz grudi. Glava mu klone i blato
ga proguta uz meku, pucketavu buku.
Gusari se okrenu i pogledaju Toma.
»Vjerojatno ne bismo bili tu da nema tebe«, promrmlja Mungo.
»Da nisi punio glavu gazdi svim tim zamislima o lijepom ponašanju,
velegradovima i koječem«, složi se Maggs.
»Drugačija vilica za svako jelo i nema pričanja punih usta!« zareži Ames.
Tom počne uzmicati. Na njegovo iznenađenje, Hester brzo zakorači
između njega i gusara. »Nije Tom kriv za to!« reče.
»A ni ti nam ne trebaš«, progunđa Mungo. »Nijedno od vas dvoje. Mi smo
gusari. Ne trebaju nam lekcije iz ponašanja i ne treba nam nikakva šugava cura
s ožiljkom koja će nas usporavati.« I on podigne svoju pušku. Isto učini i Maggs.
Čak i gospodin Ames izvuče neki mali revolver.
A onda se javi neki glas iz mraka: »ONI SU MOJI.«
 U INŽENJERIJUMU

L ondon se uspinjao prema visokom platou na kojem je od gradova izgažena

zemlja bila prekrivena tankim slojem snijega, a stotinu kilometara iza njega
kotrljao se Panzerstadt-Bayreuth. No, više to nije bila samo prijeteća mrlja na
horizontu, sad je to već bila golema mračna masa tračnica i guma i jasno
vidljivog zlatnog filigranskog rada na ukrasima najviše palube, visoko iznad
dima tvornica i motora. Londonci se naguraše na stražnjim promatračnicama
u tišini prateći kako se udaljenost između dva velegrada polako smanjuje. Tog
je popodneva Gradonačelnik objavio da nema mjesta panici i da će Ceh
inženjera sigurno izvesti grad iz ove krizne situacije – no već su izbili nemiri i
pljačke po nižim razinama pa su odredi gardista poslani dolje održavati red u
Utrobi.
»Stari Crome nema pojma o čemu priča«, promumlja te večeri jedan od
ljudi na dužnosti u postaji dizala na Quirkeovu trgu. »Mislio sam da to nikad
neću reći, ali on je budala. Odvesti siroti stari London ovako daleko na istok,
putovati dan za danom, tjedan za tjednom, samo kako bi nas požderala neka
velika, stara konurbacija. Da je barem Valentine tu. On bi znao što činiti...«
»Tiho, Bert«, prošapće njegov sugovornik, »dolazi ih još.«
Oba muškarca pristojno se nakloniše dok su dva inženjera velikim
koracima prolazila prema okretnim vratima: mladić i djevojka, identično
odjeveni u zelene plastične zaštitne naočale i bijele gumene kapuljače i ogrtače.
Djevojka pokaže blještavu zlatnu propusnicu. Kad su ona i njen pratilac ušli u
dizalo, Bert se okrene prema svom prijatelju i prošapće: »Sigurno se nešto važno
događa u Inženjerijumu. Izmigoljili su iz svojih gnijezda u Dubokoj utrobi
poput hrpe starih bijelih crva. Zamisli sastanak Ceha u ovo doba!«

U dizalu Katherine sjedne do Bevisa Poda. Već ju je oblijevao znoj i osjećala se

nesigurno i smeteno u ogrtaču koji joj je posudio. Dobaci mu pogled pa s
pomnjom provjeri i svoj odraz u prozoru kako bi bila sigurna da se crveni
kotači, koje su tako pažljivo jedno drugome nacrtali na čelu, nisu razmazali.
Pomisli da oboje izgledaju smiješno u tim ogrtačima s kapuljačama i sa
zaštitnim naočalama, no Bevis ju je uvjerio da ih mnogi inženjeri nose u
današnje vrijeme. Drugi putnik u dizalu, debeli navigator, jedva ih je pogledao
dok se dizalo uspinjalo prema Vrhu.
Katherine je nemirno provela čitav dan čekajući Bevisa da dođe s njenim
kostimom. Kako bi ubila vrijeme, potražila je ime HESTER SHAW u indeksu
očevih knjiga, ali nije ga nigdje mogla pronaći. Sveobuhvatni katalog Muzeja
grada Londona sadržavao je jednu kratku referencu za Pandoru Shaw, ali pisalo
je samo kako je ona bila staretinarka iz Ničije zemlje koja je Ceh povjesničara
opskrbila nekolikim nevažnim fosilima i dijelovima drevne tehnologije. Bio je
tu i datum njezine smrti od prije sedam godina. Nakon toga je pokušala
potražiti MEDUZU, no saznala je jedino da je to neka vrsta čudovišta iz davnih
priča. Nije baš smatrala da Magnus Grome i njegovi inženjeri vjeruju u
čudovišta.
Nitko ih nije pošteno ni pogledao kad su dugim koracima prolazili prema
glavnom ulazu Inženjerijuma. Mnoštvo inženjera već je žurilo uza stube.
Katherine im se pridruži, stišćući svoju zlatnu propusnicu i držeći se blizu
naučnika, užasnuta na pomisao da bi ga mogla izgubiti u ovoj gužvi identičnih
bijelih ogrtača. Ovo neće upaliti! neprestano je mislila, ali se dežurni cehovnjak
na vratima nije htio zamarati gledanjem u propusnice. Ona baci posljednji
pogled na zalazeće sunce iza kupole katedrale sv. Pavla, a onda zakorači unutra.
Bio je to veći i svjetliji prostor nego što je bila očekivala, obasjan stotinama
argonskih žarulja koje su visjele u golemom kružnom otvoru u središtu zgrade
i izgledale poput planeta koji plutaju svemirom. Ogledala se tražeći stubište, no
Bevis je povuče za rukav i reče: »Gore idemo monotramom. Vidi...«
Inženjeri su se uspinjali u mala vozila na jednoj tračnici. Katherine i Bevis
pridruže se ostalima u redu slušajući njihove nerazgovjetne razgovore i
škripavo šuštanje ogrtača u međusobnom trenju. Bevisove oči iza zaštitnih
naočala bile su razrogačene i prestravljene. Katherine se ponada da će moći ući
sami u jedno vozilo kako bi mogli razgovarati, ali sve je više inženjera nadolazilo
i ona završi na suprotnoj strani prepunog vozila, čvrsto zbijena u grupici iz
Istraživačkog odsjeka magnetske levitacije.
»Odakle ste, cehovnjakinjo?« upita čovjek pokraj nje.
»Hm...« Katherine uspaničeno pogleda u Bevisa, ali bio je predaleko da joj
došapne odgovor. Ona izlane prvu stvar koja joj je pala na pamet. »Iz K
odsjeka.«
»Stara Twixie, ha?« reče čovjek. »Čujem da postiže lude rezultate s novim
modelima!«
»Oh, da, divne«, odgovori ona. Uto se vozilo naglo zakotrlja i njen se
susjed okrene prozoru, očaran pogledom.
Katherine je očekivala da će doživljaj vožnje u monotramu biti isti kao i u
dizalu, no zbog veće brzine i spiralnih pokreta, doživljaj je bio posve drugačiji i
na tren se morala posve usredotočiti na to da joj ne pozli. Ostali inženjeri, čini
se, nisu ništa primijetili. »Što mislite, o čemu će nam govoriti Gradonačelnik?«
upita jedan od njih.
»Sigurno o MEDUZI«, odgovori drugi. »Čujem da se pripremaju za
testiranje.«
»Nadajmo se da radi«, reče žena koja je sjedila točno ispred Katherine.
»Napokon, Valentine je taj koji je pronašao stroj, a on je samo povjesničar,
znate. Njima se ne može vjerovati.«
»Oh, Valentine je Gradonačelnikov čovjek«, doda drugi. »Ne dajte da vas
zavara onaj povjesničarski cehovski znak. On mu je vjeran kao pas, sve dok
dobiva dovoljno novca i dok se može pretvarati da je ona njegova kći strankinja
nekakva damica iz visokog londonskog društva.«
Krećući se u krug, prolazili su pokraj ureda i radionica koje su bile pune
zaposlenih inženjera i izgledale poput golemih košnica. Vozilo se zaustavi na
petom katu i Katherine se iskobelja van. Bila je još uvijek crvena od bijesa zbog
svega što je čula. Ponovo se nađe s Bevisom i oni zajedno požure duž
prohladnih bijelih hodnika i kroz zavjese od prozirne plastike. Ispred sebe je
mogla čuti žamor glasova, a nakon nekoliko okreta i zavoja izbiše u golemu
predavaonicu. Bevis je povede do sjedala pokraj jednog od izlaza. Ona se ogleda
ne bi li vidjela nadzornika Nimma, ali bilo je nemoguće prepoznati ga. Dvorana
se pretvorila u more bijelih ogrtača i ćelavih ili pokrivenih glava a neprestano
ih je pristizalo još.
»Vidi!« reče Bevis gurnuvši je laktom. »Ono je dr. Twix, ona o kojoj sam
ti pričao!« On pokaže na jednu zdepastu bačvastu ženicu koja je sjedila u prvom
redu i živahno brbljala sa susjedima. »Tu su svi vrhovni cehovnjaci! Twix,
Chubb, Garstang... Evo i dr. Vambracea, šefa osiguranja!«
Katherine počne osjećati strah. Da se nemaskirana pojavila na vratima,
možda bi to sve moglo proći kao budalasta psina, no bila je duboko u
inženjerskom unutrašnjem svetištu i osjećala je da se sprema nešto važno.
Podsjeti se da čak i kad bi je otkrili, inženjeri nikad ne bi naudili kćeri
Thaddeusa Valentinea. Pokuša ne razmišljati o onome što bi mogli učiniti
Bevisu.
Napokon se vrata zatvore i svjetla se priguše. Tišina puna iščekivanja
ispuni predavaonicu. Tišinu razbije šum pet stotina inženjera koji su ustajali sa
svojih sjedišta.
Katherine i Bevis poskoče s njima, vireći na pozornicu preko ramena ljudi
ispred sebe. Magnus Crome stajao je na metalnom predavačkom postolju i
hladnim pogledom promatrao publiku. Na trenutak se činilo da zuri ravno u
Katherine i ona se morala podsjetiti da ju je nemoguće prepoznati s kapuljačom,
zaštitnim naočalama i uzdignutim ovratnikom ogrtača.
»Možete sjesti«, reče Crome i pričeka da se svi smjeste prije nego je
nastavio. »Ovo je veličanstven dan za naš ceh, prijatelji moji.«
Val uzbuđenja prostruji auditorijem, čak se i Katherine uskomešala.
Crome pokretom zatraži tišinu.
Pod stropom dvorane zabruji projektor i na zaslonu iza njegove glave
pojavi se slika. Bio je to dijagram golema, složena stroja.
»MEDUZA«, objavi Crome i svi inženjeri poput jeke uzdahnu:
»MEDUZA!«
»Kao što to već neki među vama znaju«, nastavi on, »MEDUZA je oružje
eksperimentalne energije iz Šezdesetominutnog rata. Već neko vrijeme znamo
za nju, ustvari sve od kada je Valentine pronašao dokumente na svom
putovanju za Ameriku, prije dvadeset godina.«
Zaslon projektora treperio je izblijedjelim dijagramima i paučinastim
rukopisom. Otac mi to nikad nije rekao! pomisli Katherine.
»Naravno, ovi nam djelomični nacrti nisu bili dovoljni za potpunu
rekonstrukciju MEDUZE«, govorio je Crome. »No, prije sedam godina, opet
zahvaljujući Valentineu, došli smo u posjed izuzetnog komada drevne
tehnologije porijeklom s davno izgubljenog vojnog nalazišta u američkoj
pustinji. To je možda najbolje očuvano računalno srce Drevnih ikada
otkriveno, a i više od toga; to je mozak MEDUZE, umjetna inteligencija koja je
nekoć napajala ovaj izuzetan stroj. Zahvaljujući naporima dr. Splaya i njegovih
suradnika u Odsjeku B, uspjeli smo ga vratiti u pogon. Cehovnjaci, dani u
kojima je London morao bježati i skrivati se od drugih gladnih gradova bliže se
kraju! S MEDUZOM ćemo moći svaki od njih za tren oka pretvoriti u pepeo!«
Inženjeri oduševljeno zapljeskaše, a Bevis Pod laktom podsjeti Katherine
da im se pridruži, no njene su se ruke gotovo zaledile na metalnim rukohvatima
sjedišta. Osjećala je vrtoglavicu od šoka. Sjetila se svega što je čula o
Šezdesetominutnom ratu i kako je strašno gromovito oružje Drevnih raznijelo
u prah njihove nepokretne gradove zatrovavši zemlju i zrak. Otac nikad ne bi
pomogao inženjerima da iznova stvore tako užasnu stvar!
»Više nećemo morati hvatati jadne ostatke poput Salthooka«, nastavi
Crome. »Za tjedan dana Londonu će se u dometu nalaziti Batmunkh Gompa,
Oklopni zid. Tisućama se godina Antitransportni savez skrivao iza njega,
opirući se promjenama povijesti. MEDUZA će ga uništiti jednim jedinim
udarcem. Zemlje iza njega, sa svojim golemim statičnim velegradovima, sa
svojini usjevima, šumama i nenačetim mineralnim bogatstvima postat će novo
londonsko lovište!«
Sad ga se već jedva moglo čuti; poklici inženjera valjali su se poput valova
što lupaju o zid iza njega, a ovaj se polako klizno rastvori, otkrivajući dugi
prozor koji je gledao prema katedrali sv. Pavla i tornjićima Vijećnice cehova.
»No, prije svega«, vikne on, »moramo se pozabaviti hitnijim poslom.
Premda sam se nadao da ćemo moći zatajiti MEDUZU dok ne dođemo do
samog Oklopnog zida, postalo je nužno demonstrirati njenu moć. Upravo sad,
dok ovo govorim, ekipa dr. Splaya priprema probno ispaljivanje novog oružja.«
Čak i da je Katherine željela čuti više, to je uskoro postalo nemoguće jer je
čitava Cromeova publika uzbuđeno međusobno razgovarala. Nekoliko
inženjera, vjerojatno onih povezanih s projektom MEDUZA, požuri prema
izlazu. Ustajući, Katherine se počne gurati prema vratima. Trenutak kasnije
nalazila se vani, u antiseptičnom hodniku, i pitala se što dalje.
»Kate?« Iza nje se pojavi Bevis Pod. »Kamo ideš? Ljudi su primijetili da si
izišla! Vidio sam neke ljude iz osiguranja kako nas promatraju...«
»Moramo odavde«, prošapće Katherine. »Gdje je izlaz?«
»Ne znam«, prizna dječak. »Nikad prije nisam bio na ovom katu.
Pretpostavljam da ćemo morati naći put natrag do monotrama...« On se
izmakne kad ga je Katherine pokušala primiti za ruku. »Ne! Netko će nas vidjeti.
Inženjeri se ne bi smjeli dodirivati...«
Oni požure cjevastim hodnikom, a Katherine reče: »Crome je lagao! Moj
otac uopće nije išao u Ameriku prije sedam godina. Otišao je tek na kratak put
do otoka Zapadnog oceana. I nikad mi nije rekao da je pronašao išta važno. A
rekao bi mi da je stvarno pronašao MEDUZU. U svakom slučaju, on ne bi htio
imati ništa s oružjem iz starih ratova...«
»Ali zašto bi Gradonačelnik lagao?« upita Bevis kojeg je potajice ipak
prilično veselilo što je njegov ceh nabasao na ključ još jedne tajne Drevnih.
»Ionako nije rekao da je tvoj tata zbog te stvarčice išao baš u Ameriku, samo je
rekao da ju je nabavio. Možda ju je kupio od staretinara, ili tako nešto. Pitam se
što je Crome mislio pod demonstracijom...«
On stane. Došli su do kraja hodnika, a na vidiku nije bilo nijednog
monotrama. Nasuprot njima stajala su troja vrata. Dvoja su bila zaključana, a
treća su vodila tek na uski balkon koji je stršao s boka Inženjerijuma, visoko
iznad Trga Paternoster.
»Što sad?« upita Katherine. Glas joj je bio tanašan i visok i podrhtavao je
od straha. Bevis joj isto tako uplašeno odgovori: »Ne znam.«
Ona stupi na balkon da bi došla do daha. Mjesec je bio visoko i obavijen
tankim oblakom. Rominjala je hladna kiša. Ona skine svoje zaštitne naočale i
pusti da joj se kiša slijeva niz lice, zadovoljna što više ne osjeća vrućinu i smrad
kemikalija. Razmišljala je o ocu. Je li on stvarno pronašao MEDUZU? Bevis je
u pravu, Crome nije imao razloga lagati. Jadni otac! Sad je negdje u zraku iznad
snježnih vrhova Shan Gua. Kad bi ga barem mogla nekako upozoriti na to što
planiraju učiniti s njegovim otkrićem!
Snažna mehanička tutnjava strojeva proširi se mjesečinom obasjanim
trgom. Ona pogleda dolje na mokru oplatu zgrade, ali nije mogla vidjeti što
stvara buku. A onda iz nekog razloga baci pogled na katedralu sv. Pavla, i jedva
izusti: »Bevise! Pogledaj!«
Polako, kao da se rascvjetava neki golemi pupoljak, kupola prastare
katedrale se rastvorila.
 SHRIKE

J e li tragač tek stigao ili je već neko vrijeme stajao tamo gledajući ih kako se
prepiru? Bio je mrk i nepomičan na padini posutoj kamenjem, i sam pomalo
nalik na kamen. On korakne naprijed, a vlažna se trava stade pušiti na mjestu
gdje je zakoračio. »ONI SU MOJI.«
Gusari se okrenuše. Maggsina strojnica počne ispaljivati bujice svjetlećih
metaka na željeznog čovjeka dok je Mungov ručni top bušio crne rupe u
njegovom oklopu, a Ames se razmahao svojim revolverom. Uhvaćen u mreži
paljbe, Shrike je trenutak stajao njišući se. Zatim, poput čovjeka koji hoda
protiv jaka vjetra, krene naprijed. Metci su iskrili o njegov oklop, a kaput mu se
raspadao u dronjke i poderotine. Rupe od topa bljuvale su nešto što je moglo
biti krv, a moglo je biti i ulje. On ispruži ruke i rastvori jednu pandžu, pa drugu.
Onda je dohvatio Maggs i iz njenog grla se začuje krkljanje kao da se nečim guši
a onda zatetura i sruši se između paprati na tlo. Ames spusti svoj pištolj i okrene
se da potrči, ali se Shrike iznenada nađe iza njega i on odjednom stane kao
ukopan, piljeći zaprepašteno u grozd crvenih šiljaka što su mu izvirili iz grudi.
Mungov top bio je prazan. On ga baci u stranu i izvuče mač, no, prije
negoli je njime mogao zamahnuti, Shrike ga zgrabi za kosu, povuče mu glavu
unatrag i odrubi je jednim energičnim zamahom.
»Tome«, reče Hester. »Bježi!«
Shrike odbaci glavu u stranu i zakorači naprijed, a Tom potrči. Nije to
želio, znao je da to nema smisla i da je trebao ostati s Hester, no njegove su noge
imale druge zamisli; čitavo mu je tijelo željelo samo da ode što dalje od ovog
užasnog neživog stvora koji mu se približavao silazeći nizbrdo. Zatim mu se tlo
izmakne, on zaroni u hladno blato kotrljajući se dok se nije smirio uz kamenu
izbočinu na rubu one iste močvare koja je progutala Chryslera Peaveyja.
Pogleda unatrag. Tragač je stajao među razbacanim tijelima gusara. Nad
njim se vidio Airhaven, koji je isprobavao svoje motore, a njegova su se svjetla
zrcalila hladnim odrazima na Shrikeovoj mjesečinom obasjanoj lubanji.
 Hester je stajala licem okrenuta prema njemu. Bila je hrabra i nije
uzmicala. Tom pomisli: Pokušava me spasiti! Kupuje mi vrijeme tako da mogu
umaći! Ali ne mogu mu dopustiti da je ubije, ne mogu!
Zanemarivši tisuće glasova u sebi koji su i dalje vrištali neka bježi, Tom
počne puzati uzbrdo.
»HESTER SHAW«, začuje Shrikea kako govori, nejasnim i isprekidanim
glasom, poput pokvarene ploče. Para je šištala iz rupa na tragačevim grudima,
crna limfa curila je iz rupa na grudima i pjenila mu se u kutovima usana.
»Ubit ćeš me?« upita djevojka.
Shrike kimne svojom velikom glavom. »SAMO NA NEKO VRIJEME.«
»Kako to misliš?«
Velika se usta razvuku u smiješak. »MI SMO ISTI, TI I JA. ZNAO SAM
TO ONOGA DANA KAD SAM TE NAŠAO NA OBALI. KAD SI ME
NAPUSTILA, SAMOĆA...«
»Morala sam ići, Shrike«, šapne ona. »Ja nisam bila dio tvoje zbirke.«
»BILA SI MI JAKO DRAGA.«
Nešto s njim nije u redu, pomisli Tom polako se uspinjući uzbrdo. Tragači
ne bi trebali imati osjećaje. Sjećao se što je učio o onome trenutku kad su svi
uskrsli ljudi poludjeli. Visi li to morska trava s cijevi na Shrikeovoj glavi? Je li
mu mozak zahrđao? U grudima, iza rupa od metaka, frcale su mu iskre...
»HESTER«, zakrči Shrike i padne na koljena kako bi mu lice bilo u istoj
ravnini s njenim. »CROME MI JE NEŠTO OBEĆAO. NJEGOVI SLUGE
SAZNALI SU TAJNU MOJE KONSTRUKCIJE.«
Tom se sav naježi od straha.
»ODNIJET ĆU TVOJE TIJELO U LONDON«, reče Shrike djevojci.
»CROME ĆE TE USKRSNUTI KAO ČELIČNU ŽENU. TVOJE ĆE MESO
ZAMIJENITI ŽELJEZOM, ŽIVCE ŽICOM, A TVOJE MISLI
ELEKTRONIKOM. BIT ĆEŠ PREKRASNA! BIT ĆEŠ MOJA DRUŽICA
ZAUVIJEK.«
»Shrike«, odvrati Hester. »Crome neće htjeti mene uskrisiti...«
 »ZAŠTO NE? NITKO TE NEĆE PREPOZNATI U TVOM NOVOM
TIJELU; NEĆEŠ SE NIČEGA SJEĆATI, NIŠTA OSJEĆATI, NEĆEŠ MU BITI
NIKAKVA PRIJETNJA. ALI JA ĆU SE SJEĆATI ZA TEBE, KĆERI MOJA.
ZAJEDNO ĆEMO UHVATITI VALENTINEA.«
Hester se nasmije: smijeh joj je zvonio čudnim, luđačkim, užasnim
zvukom od kojega Tomu zacvokoću zubi u trenutku kad je stigao do mjesta na
kojem je ležalo Mungovo tijelo. Gusar je još uvijek stezao svoj teški mač. Tom
posegne za njim i počne gusaru na silu rastvarati šaku. Kad je podigao pogled,
opazi da je Hester zakoračila prema tragaču. Zabacila je glavu ogolivši si vrat
spremna za njegove pandže. »U redu«, reče. »Ali pusti Toma da ide.«
»ON MORA UMRIJETI«, inzistirao je tragač. »TO JE DIO MOJE
POGODBE S CROMEOM. NEĆEŠ GA SE SJEĆATI KAD SE PROBUDIŠ U
SVOM NOVOM TIJELU.«
»Oh, molim te, Shrike... nemoj«, stane ga moliti Hester. »Reci Cromeu da
je pobjegao, utopio se ili nešto slično, da je umro negdje u Ničijoj zemlji i da ga
nisi mogao donijeti. Molim te.«
Tom stegne mač, držak mu je bio još uvijek ljepljiv od Mungova znoja.
Sad kad je došao trenutak, toliko se bojao da je jedva mogao disati, a kamoli
uspraviti se i suprotstaviti tragaču. Ne mogu ja to! pomisli. Ja sam povjesničar,
a ne ratnik! No, nije mogao napustiti Hester, ne dok je u zamjenu za njegov
život davala svoj. Bio je dovoljno blizu da vidi strah u njenim očima i oštar sjaj
tragačevih pandži kad je ispružio ruku prema njoj.
»DOBRO«, reče tragač. Oštrim vršcima svojih pandži nježno je pogladi
po licu. »DJEČAK MOŽE ŽIVJETI.« I ruka se odmakne da se pripremi za
udarac. Hester zažmiri svojim jedinim okom.
»Shrike!« vikne Tom, ustane i skoči naprijed ukočeno držeći mač pred
sobom. Osjećao je kako mu se zelena svjetlost razlijeva licem kad se Shrike
okrenuo prema njemu. Željezna ruka naglo udari i zavitla ga natrag. U grudima
osjeti žestoku bol i u jednom je trenutku bio siguran da je prepolovljen. No,
tragač ga je pogodio tek nadlanicom a ne šakom s oštricama, pa on sleti na tlo
u jednom komadu i otkotrlja se stenjući od bola. Očekivao je da će sljedećeg
trenutka ugledati Shrikea kako se baca na njega, i da će to biti posljednji prizor
što ga je u životu vidio.
No, Shrike je ležao na zemlji, a Hester se nadvila nad njega. Dok ih je Tom
promatrao, tragačeve su oči zakolutale, nešto je uz bljesak i prasak eksplodiralo
u njemu, a tračak dima podignuo se u vis. Držak mača stršao je iz jedne od
pukotina na njegovim grudima, pucketajući plavim iskrama.
»Oh, Shrike!« prošapće Hester.
Shrike pažljivo uvuče pandže, tako da ga ona može primiti za ruku.
Neočekivana sjećanja zatrepere u njegovom raspadajućem umu, te on iznenada
spozna tko je bio prije nego što su ga odvukli na stol za uskrisivanje i od njega
načinili tragača. Htjede to podijeliti s Hester pa podigne svoju veliku željeznu
glavu prema njoj, ali prije negoli je uspio izustiti jednu riječ, snađe ga smrt. Nije
mu bilo ništa lakše nego prošli put.
Golemo se željezno truplo umiri i uspokoji, a dim raznese vjetar. Dolje u
dolini čuo se zvuk roga i Tom je mogao vidjeti skupinu jahača kako se privučeni
pucnjavom uspinju brdom od konačišta za karavane. Nosili su koplja i
zapaljene baklje, pa je zaključio da nisu baš prijateljski raspoloženi. Pokuša se
uspraviti, ali od boli u grudima gotovo se onesvijestio.
Hester začuje njegovo stenjanje i naglo se okrene prema njemu. »Zašto si
to učinio?« vikne.
Tom se ne bi jače začudio ni da ga je pljusnula. »Pa ubio bi te!« pobuni se.
»Bila bih kao on!« vrisne Hester i zagrli Shrikea. »Nisi li čuo što je rekao?
Učinio bi od mene ono što sam uvijek željela: ne bih se ničega sjećala, ne bih
ništa osjećala. Zamisli samo Valentineovo lice kad bih došla po njega! Oh, zašto
se stalno petljaš u sve?«
»Pretvorio bi te u čudovište!« Tom začuje vlastiti glas kako prelazi u viku.
Sva njegova bol i sav njegov strah sada su se pretvarali u ljutnju.
»Već jesam čudovište!« vrištala je.
»Nisi!« Tom se mukom uspije podići na koljena. »Ti si moja prijateljica!«
vikne.
»Mrzim te! Mrzim te!« derala se Hester.
»E, pa meni je do tebe stalo, sviđalo se to tebi ili ne!« vrisnu Tom. »Misliš
da si ti jedina koja je ostala bez oca i majke? I ja sam jednako ljut i usamljen kao
i ti, ali ne hodam okolo sa željom da nekoga ubijem ili da me pretvore u tragača!
Ti si samo nepristojna, nepotrebno se sažaljevaš...«
No ostatak onoga što joj je kanio reći zamre u zaprepaštenu jecaju jer je
iznenada posve jasno mogao vidjeti grad pod sobom, Airhaven i nadolazeće
jahače, kao usred bijela dana. Vidio je kako zvijezde blijede, vidio kako se
Hesterino lice ukočilo usred povika dok joj se pljuvačka cijedila s uglova usana,
ugledao je vlastitu drhturavu sjenu kako pleše po krvlju natopljenoj travi.
Iznad litica noćno se nebo ispuni nezemaljskom svjetlošću, kao da negdje
daleko na sjeveru novo sunce izlazi iz Ničije zemlje.
 MEDUZA

K atherine je opčinjeno promatrala kako se kupola katedrale sv. Pavla

razmiče uzduž crnih šavova i njeni se dijelovi rastvaraju poput latica.
Iznutra se nešto polako uspinjalo po središnjem tornju otvarajući se sve više
kako se dizalo. Izgledalo je kao orhideja od hladnog bijelog metala. Tutnjava
goleme hidraulike odjekivala je trgom i potresala čitavu zgradu Inženjerijuma.
»MEDUZA!« prošapće Bevis stojeći iza nje na otvorenim vratima.
»Zapravo uopće nisu popravljali katedralu! U Sv. Pavlu su sastavljali
MEDUZU!«
»Članovi Ceha?«
Oni se okrenuše. Neki je inženjer stajao iza njih. »Što radite ovdje?« upita
ljutito. »Pristup ovome mostu zabranjen je svakome osim Odsjeku L...«
On zastane zureći u Katherine, i ona vidje da i Bevis zuri u nju
razrogačenih i užasnutih tamnih očiju. Nije joj bilo jasno što nije u redu. Zatim
shvati. Kiša! Zaboravila je na oznaku Ceha koju joj je tako pomnjivo naslikao
između obrva, a koja se sad spirala i u crvenim potočićima curila niz njeno lice.
»Što je to, za dragog Quirkea?!« zaurla inženjer.
»Kate, bježi!« vikne Bevis gurnuvši inženjera u stranu. Katherine potrči i
začuje ljutitu viku muškarca koji je padao. Zatim se Bevis nađe uz nju i zgrabi
je za ruku. Zvjerali su lijevo i desno niz prazne hodnike sve dok nisu naišli na
otvoreno stubište. Niz jedan kat, pa niz još jedan, a onda iza sebe začuše više
povika i iznenadnu neugodnu zvonjavu alarma. Nađu se na dnu, u malom
predvorju, negdje u stražnjem dijelu Inženjerijuma. Pred sobom ugledaše
velika staklena vrata koja su se otvarala prema izlazu na Vrh i dva cehovnjaka
koja su čuvala stražu.
»Tamo je uljez!« reče Bevis pokazujući u pravcu iz kojeg su došli. »Na
trećem katu! Mislim da je naoružan!«
Cehovnjaci su već ionako bili zapanjeni iznenadnom zvonjavom alarma.
Razmijenili su unezvjerene poglede, a onda je jedan od njih krenuo uza stube
potegavši iz pojasa plinski pištolj.
Bevis i Katherine iskoriste prigodu i požure dalje. »Kolegica je ozlijeđena«,
objasni Bevis pokazujući Katherinino crveno izbrazdano lice. »Vodim je u
ambulantu!« Vrata se otvore i izliju ih van u dobrodošao mrak.
Otrčaše u sjenu katedrale što su brže mogli, a onda zastanu kako bi
osluhnuli što se događa. Katherine je mogla čuti teško pulsiranje strojeva i
jedno bliže, glasnije pulsiranje; bili su to otkucaji njezina vlastita srca. Negdje je
neki muški glas izvikivao naredbe i začuje se sve bliži topot nogu u oklopima.
»Gardisti!« jaukne ona. »Htjet će nam pregledati dokumente! Skinut će mi
kapuljaču! Oh, Bevise, nisam te smjela tražiti da me uvedeš onamo! Bježi!
Ostavi me!«
Bevis je pogleda i odmahne glavom. Suprotstavio se svome cehu i sve
stavio na kocku kako bi joj pomogao, i neće je sada napustiti.
»Oh, Clio, pomozi nam!« dahne Katherine i iz nekog razloga pogleda
prema Trgu Paternoster. Na stepeništu Vijećnice cehova stajao je stari
Chudleigh Pomeroy ruku punih omotnica i fascikala i zurio u zrak. Nikad u
životu nije bila sretnija što nekoga vidi, pa potrči prema njemu vukući Bevisa
Poda za sobom. Tiho ga je dozvala: »Gospodine Pomeroy!«
On ih tupo pogleda i dahne od iznenađenja kad je Katherine povukla
svoju glupu kapuljaču i kad je ugledao njeno lice i znojem natopljenu kosu.
»Gospođice Valentine! Što se, za ime Quirkeovo, događa? Pogledajte samo što
su ti vražji inženjeri koji se u sve miješaju učinili katedrali sv. Pavla!«
Ona podigne pogled. Metalna je orhideja sad bila posve rastvorena i
bacala je duboku sjenu na trg pod sobom. Samo, to nije bila orhideja. Bila je to
zakukuljena blještava stvar koja je izgledala poput pokrova neke goleme kobre
i okretala se da bi naciljala Panzerstadt-Bayreuth.
»MEDUZA!« reče ona.
»Tko?« upita Chudleigh Pomeroy.
Zavijala je sirena bube. »Oh, molim vas!« jaukne ona okrećući se prema
zdepastom povjesničaru. »Nas traže! Ako ulove Bevisa, ne znam što će mu se
dogoditi...«
Blaženi Pomeroy! Na svu sreću nije pitao »Zašto?« ili »Što ste zgriješili?«,
samo je za jednu ruku uzeo Katherine, za drugu Bevisa Poda te je požurio s
njima prema garaži Vijećnice cehova, gdje je čekala njegova buba. Dok im je
vozač pomagao ući, odred gardista projuri pokraj njih, no nisu obraćali pažnju
na Pomeroya i njegovu družinu. On sakrije Katherinein ogrtač i kapuljaču iza
svog sjedišta i naredi Bevisu Podu da se sklupča na podu. Zatim se stisne do
Katherine na stražnjem sjedištu i reče: »Meni prepustite riječ«, dok je buba
predući kretala prema Trgu Paternoster.
Ispred postaje dizala stajalo je mnoštvo ljudi zadivljeno zureći u stvar koja
je nicala na vrhu katedrale. Gardisti zaustaviše bubu da bi u nju zavirio neki
mladi inženjer. Pomeroy otvori ventil na plastičnom poklopcu i upita: »O čemu
se radi, cehovnjače?«
»Provala u Inženjerijumu. Antitransporterski teroristi...«
»Pa, ne gledajte nas«, nasmije se Pomeroy. »Cijelu večer radim u svom
uredu u Vijećnici cehova, a gospođica Valentine je bila dovoljno dobra da mi
pomogne razvrstati neku papirologiju...«
»Svejedno, gospodine, moram pretražiti vašu bubu.«
»No, stvarno!« jaukne Pomeroy. »Izgledamo li mi kao teroristi? Nemate li
pametnijeg posla ove posljednje londonske večeri dok se na nas sprema prljava
velika konurbacija? Najodlučnije ću se žaliti Vijeću! Ovo je nečuveno!«
Čovjek se doimao nesigurnim pa naposljetku ipak kimne i odmakne se
pustivši Pomeroyeva vozača da usmjeri bubu u teretno dizalo koje je čekalo.
Pomeroy ispusti uzdah olakšanja kad su se vrata zaklopila iza njih. »Ti vražji
inženjeri. Nisam kanio vrijeđati, naučniče Pod...«
»Nisam se uvrijedio«, odgovori Bevisov prigušeni glas.
»Hvala vam!« šapne Katherine. »Oh, hvala vam što ste nam pomogli!«
»Nema na čemu«, zakikoće Pomeroy. »Uvijek me veseli učiniti bilo što što
bi moglo uzrujati Cromea i njegove sluge. Ta je katedrala stara tisuće godina, a
oni je pretvore u... u što god da su je već pretvorili. Čak i bez isprike što za to
nisu tražili dopuštenje...« On nervozno pogleda u Katherine i vidje da ga ona
zapravo i ne sluša. Nježno je upita: »No, što ste to učinili da ste ih tako uzrujali,
gospođice Valentine? Ne morate mi reći ako ne želite, ali ako ste vi i vaš prijatelj
u gužvi, a stara bena poput mene može išta učiniti...«
Katherine osjeti kako je suze peku u očima. »Molim vas«, šapne, »možete
li nas samo odvesti kući?«
»Naravno.«
Sjedili su u neugodnoj tišini dok se buba vozila prema parku kroz ulice
Vrha. Mrak je bio pun ljudi koji su trčali i vikali pokazujući prema katedrali.
No, bilo je i drugih trkača: ljudi iz inženjerskog osiguranja koji su predvodili
odrede gardista. Kad se buba zaustavila ispred vile Clio, Pomeroy izađe da
otprati Katherine do vrata. Ona prošapće srdačan pozdrav Bevisu i krene za
njim. »Možete li odvesti naučnika Poda do postaje dizala?« upita. »Mora se
vratiti u Utrobu.«
Pomeroy je izgledao zabrinuto. »Ne znam, gospođice Valentine«,
uzdahne. »Vidjeli ste kako su se inženjeri uskomešali. Koliko ih ja poznajem,
sad su već čvrsto pozaključali sve svoje tvornice i blokove spavaonica i provode
sigurnosnu provjeru. Već su možda shvatili da ga nema, zajedno s dva ogrtača
i dvije kapuljače...«
»Hoćete reći, ne može se više vratiti?« Katherine osjeti vrtoglavicu od
pomisli na to što je učinila sirotomu Podu. »Nikad?«
Pomeroy kimne.
»Onda će ostati kod mene!« odluči Katherine.
»On nije neki odlutali mačak, draga moja.«
»Ali kad se otac vrati kući, moći će sve srediti, zar ne? On će objasniti
Gradonačelniku da to nema nikakve veze s Bevisom...«
»Moguće«, složi se Pomeroy. »Vaš je otac vrlo blizak Cehu inženjera.
Prokleto preblizak, rekli bi neki. No, ja ne mislim da je vila Clio pravo mjesto
za vašeg prijatelja. Odvest ću ga u Muzej. Tamo će imati dovoljno mjesta i
inženjeri ga neće moći tražiti, a da nas prethodno ne upozore.«
»Stvarno biste to učinili?« upita Katherine, uplašivši se da uvlači još jednu
nedužnu osobu u probleme koje je stvorila. Ali to je ionako samo na nekoliko
dana, dok se otac ne vrati kući, onda će sve biti u redu. »Oh, hvala vam!« reče
sretno, popevši se na prste kako bi poljubila Pomeroyev obraz. »Hvala vam!«
Pomeroy se zarumeni i pogleda je sjajnim očima te zausti reći još nešto,
međutim, premda su mu se usta pomicala, Katherine nije mogla čuti ni riječi.
Glavu joj ispuni čudan zvuk, zavijajuća rika, sve glasnija i glasnija, dok ne shvati
da se to uopće ne zbiva u njenoj glavi, već da tutnji odnekud iznad.
»Pogledajte!« poviče povjesničar pokazujući u zrak.
Od straha je posve zaboravila na katedralu sv. Pavla. Sada, pogledavši
prema njenom vrhu, ugleda kako kobrasta kukuljica MEDUZE počinje palucati
silovitim munjama. Naježe joj se dlačice na rukama i na vratu, a kad posegne za
Pomeroyevom rukom, blijede iskre iskoče između vrhova njenih prstiju i
njegove halje. »Gospodine Pomeroy!« vikne. »Što se zbiva?«
»Veliki Quirke!« vrisne povjesničar. »Što li su te budale učinile?«
Svjetlosni krugovi nalik na duhove odvoje se od sjajnoga stroja i otplutaju
preko parka poput vatrenih balona. Munje su plesale oko vrhova tornjića
Vijećnice cehova. Ubrzana, jecava rika bivala je sve glasnija i glasnija. Čak i s
dlanovima na ušima Katherine je imala osjećaj da to ni sekunde više neće moći
podnijeti. Zatim, posve iznenada, mlaz usijane energije iskoči iz kobrine
kukuljice i protegne se put sjevera. Režeći devetokraki bič žestoko se trgne i
ošine nadgradnju Panzerstadt-Byreutha. Noć se odjednom razdvoji i odjuri se
sakriti u udaljene kutke neba. Na trenutak Katherine ugleda katove udaljene
konurbacije ocrtane u plamtećoj vatri, zatim su obrisi nestali i više ih nije
vidjela. S tla se odigne val svjetlosti, prvo zasljepljujuće bijel, pa crven. Izgledao
je kao vatreni stup koji se u tišini penje prema nebu. A onda se preko plamenom
obasjana snijega dokotrlja zvučni val i začuje se udarac, kao da su se neka velika
vrata zalupila negdje u dubinama zemlje.
Zraka se naglo prekine, Kružni park utone u iznenadnu tamu i ona u
novonastaloj tišini začuje Psa kako luđački laje u kući.
»Veliki Quirke!« prošapće Pomeroy. »Svi ti jadni ljudi...«
»Ne!« Katherine začuje samu sebe kako govori. »Oh, ne, ne, ne!« Počne
trčati preko vrta gledajući netremice u munjama prošarani oblak što je ostao
visjeti nad ostacima konurbacije. Iz Kružnog parka i sa svih promatračnica
začuju se neartikulirani glasovi i ona prvo pomisli da svi jauču od užasa onako
kako je to i ona željela, ali ne – oni su radosno klicali, klicali, klicali.
DRUGI DlO
 TAJNI AGENT SAVEZA

udna svjetlost na sjeveru je zamrla i grmljavina je postupno prestajala

Č odjekivati i odbijati se od zidova staroga vulkana. Stanovnici Crnog otoka
hodali su rubom močvare i umirivali svoje uspaničene konje, praćeni
ravnomjernim zvukom galopirajućih kopita.
Tom podigne ruke i vikne: »Mi smo prijatelji! Nismo gusari! Putnici smo!
Iz Londona!« No jahači nisu bili raspoloženi da ga saslušaju, čak ni oni koji su
ga razumjeli. Čitav dan su hvatali preživjele s nasukanog gusarskoga broda.
Vidjeli su što su Peaveyjevi gusari učinili u ribarskim selima uzduž zapadne
obale i sada su se dovikivali na vlastitom jeziku i dolazili sve bliže podižući svoje
lukove. Strijela sa sivim perjem muklo se zabije u zemlju blizu Tomovih nogu i
on zatetura natraške. »Mi smo prijatelji!« ponovo vikne.
Vođa izvuče svoj mač, ali pred njega jurne drugi jahač vičući nešto na
otočkom jeziku, a zatim na angleskom. »Želim ih žive!«
Bila je to Anna Fang. Ona zategne uzde, skoči iz sedla i potrči prema
Tomu i Hester. Njezin ogrtač lepršao je poput crvene zastave na vatrenoj
podlozi. Mač je nosila u toku na leđima, a na grudima Tom ugleda brončani
bedž u obliku slomljena kotača – simbol Antitransportnog saveza.
»Tome! Hester!« Zagrli ih ona oboje smiješeći se svojim najslađim
smiješkom. »Mislila sam da ste mrtvi! Jutro nakon bitke na Airhavenu poslala
sam Lindstroma i Yasminu u potragu za vama. Pronašli su vaš balon uništen u
onim groznim močvarama i zaključili da ste sigurno mrtvi. Mislila sam potražiti
vaša sirota tijela, ali je Jenny bila oštećena, a ja previše zaposlena pomaganjem
pri spuštanju grada ovdje radi popravaka... Ali pomolili smo se za vas i prinijeli
smo pogrebne žrtve bogovima neba. Mislite li da ih možemo tražiti povrat
sredstava?«
Tom je šutio. Grudi su ga toliko boljele da je jedva mogao i disati, a kamoli
govoriti. U svakom slučaju, bedž na kaputu avijatičarke potvrdi mu istinitost
Peaveyjevih priča da je ona tajni agent Saveza. Više ga nije očaravala njezina
ljubaznost i njen zvonki smijeh.
Ona vikne nešto preko ramena jahačima koji su ih čekali i dvojica odmah
skoče sa svojih ponija i povedu ih naprijed začuđeno zureći u Shrikeovo truplo.
»Moram vas ostaviti na neko vrijeme«, objasni ona. »Vozim Jenny na sjever da
izvidim kakva je to vražja stvar obasjala nebo. Otočani će se pobrinuti za vas.
Možete li jahati?«
Tom nikad prije nije vidio konja, a kamoli sjedio na njemu, ali bio je toliko
omamljen bolovima i šokom da nije imao snage pobuniti se kada su ga posjeli
u sedlo na olinjalom malom poniju i poveli nizbrdo. Okrenuo se da potraži
Hester i ugledao ju je namrštena pogleda, zgrbljenu u sedlu drugog ponija.
Potom se obruč jahača stegnuo oko nje i on je izgubi iz vida u uskim ulicama
krcatim konačištima za karavane. Pogledao je oko sebe i vidio čitave obitelji
kako stoje ispred svojih domova i zure u nebo na sjeveru dok se između
građevina kovitlala prašina i smeće. Airhaven je bio nad njima isprobavajući
svoje rotore jednog po jednog.
U maloj kamenoj kući netko mu je pronašao stolac, a neki čovjek u crnoj
halji i s velikim bijelim turbanom pregledao je njegove ozlijeđene grudi.
»Slomljeno!« reče vedro. »Ja sam Ibrahim Nazghul, liječnik. Četiri rebra posve
su ti zdrobljena.«
Tom kimne. Vrtjelo mu se u glavi od bola i šoka, ali bio je sretan što je
ostao živ i što ovi ljudi nisu antitransporterski divljaci kakve je očekivao. Dr.
Nazghul mu omota zavoje oko grudi, a njegova žena donese zdjelu vrućeg
ovčjeg gulaša i pomogne Tomu jesti hraneći ga žlicom. Svjetlost petrolejke
obasjavala je sobu, a na pragu su stajala liječnikova djeca zureći u Toma
golemim tamnim očima.
»Ti si junak!« objasni mu liječnik. »Vidjeli su te kako se boriš sa željeznim
duhom koji bi nas sve pobio.«
Tom samo pospano trepne prema njemu. Gotovo je bio zaboravio prljavu
borbu na rubu živog blata, detalji su mu brzo blijedjeli, poput sna. Ubio sam
Shrikea, pomisli. Dobro, tehnički je već bio mrtav, ali je i dalje bio osoba. Imao
je nade, planove i snove, a ja sam ih sve prekinuo. Nije se osjećao kao junak,
osjećao se kao ubojica i taj je osjećaj krivnje i srama ostao u njemu zagadivši mu
snove dok mu je glava padala nad zdjelu gulaša, a on klizio u san.
Potom se našao u mekom krevetu u drugoj prostoriji. Kroz prozor se
vidjelo nebo koje je izgledalo pomalo neprirodno, kao na fotografiji, a zraka
sunčeva svjetla šetkala se po vapnom obijeljenom zidu.
»Kako se osjećaš, tragačev ubojico?« upita ga glas. Pokraj njega je stajala
gospođica Fang promatrajući ga s nježnim smiješkom anđela s neke stare slike.
Tom odgovori: »Sve me boli.«
»Osjećaš li se dovoljno dobro da putuješ? Jenny Haniver čeka i željela bih
otići prije sutona. Možeš jesti kad poletimo. Pripremila sam kobasice u tijestu,
prave kobasice.«
»Gdje je Hester?« upita Tom mamurno.
»Oh, ide i ona.«
On sjedne trgnuvši se zbog oštrog bola u grudima i prisjećanja na sve što
se dogodilo. »Nikamo ne idem s tobom«, reče.
Avijatičarka se nasmije kao da je riječ o dobroj šali, no brzo shvati da nije
tako pa sjedne na krevet doimajući se zabrinuto. »Tome? Jesam li učinila nešto
što te uznemirilo?«
»Radiš za Savez!« odgovori on ljutito. »Ti si špijun, nisi ništa bolja od
Valentinea! Pomogla si nam samo zato što si se nadala da ćeš tako doći do
informacija o Londonu!«
Osmijeh je potpuno nestao s lica gospođice Fang. »Tome«, započela je
blago, »pomogla sam ti jer si mi drag. A da si vidio svoju obitelj zarobljenu i
nasmrt izmučenu na palubi nekog nemilosrdnog grada, ne bi li i ti možda
odlučio pomoći Savezu u borbi protiv gradskog darvinizma?«
Ona mu nježno ukloni razbarušenu kosu s čela i Tom se prisjeti nečega
što je već bio zaboravio; kada je bio mali i jako bolestan, njegova bi majka ovako
sjedila uz njega. No, saveznički se bedž još uvijek nalazio na grudima gospođice
Fang, a rana Valentineove izdaje još je uvijek bila svježa. Neće ga ponovo
zavarati osmijesi i ljubaznost. »Ti ubijaš ljude!« reče i odgurne njenu ruku u
stranu. »Potopila si Marseilles...«
»Da nisam, napao bi Stotinu otoka ubijajući ili pretvarajući u roblje
stotine ljudi. Stradalo bi ih puno više nego što sam ih ja potopila svojom
bombicom.«
»I zadavila si... neku kneginju od... ne znam čega!«
»Sultanicu od Palau Pinanga?« Osmijeh joj je ponovo zaiskrio na licu.
»Nisam je zadavila! Kakva strašna pomisao! Samo sam joj slomila vrat.
Dopuštala je amfibijskim gradovima-splavima da uzimaju gorivo na njenom
otoku, pa sam je morala ukloniti.«
Tom u toj priči nije nalazio baš ništa smiješno. Prisjetio se kako mu je
rekla da su Wreylandovi ljudi koji su nepomično ležali sklupčani u sjenama
zračnih molova u Staynsu samo u nesvijesti.
»Možda nisam bolja od Valentinea«, nastavi ona, »ali između nas postoji
bitna razlika. Valentine te pokušao ubiti, a ja te želim održati na životu. Pa,
hoćeš li poći sa mnom?«
»Kamo?« upita Tom sumnjičavo.
»U Shan Guo«, odvrati ona. »Kladim se da svjetlost koja je sinoć obasjala
nebo ima nekakve veze s onom stvarčicom koju je Valentine uzeo od Hesterine
majke. I saznala sam da London kreće ravno na Oklopni zid.«
Tom se zapanji. Je li Gradonačelnik stvarno pronašao način da prijeđe
granice Saveza? Ako jest, onda je to najbolja vijest posljednjih godina! A što se
tiče odlaska u Shan Guo, to je srce Antitransportnog saveza, posljednje mjesto
na koje bi se uputio jedan pristojan Londonac. »Neću učiniti ništa što bi ti
pomoglo da naudiš Londonu«, reče joj. »To je još uvijek moj dom.«
»Naravno«, odgovori ona. »Međutim, ako Zidu prijeti napad, ne misliš li
da ljudi koji žive iza njega zaslužuju priliku za bijeg? Upozorit ću ih na opasnost
i želim da Hester pođe sa mnom i ispriča svoju stranu priče. A Hester će poći
samo ako ideš i ti.«
Tom se nasmije i shvati da ga je to zaboljelo. »Nisam baš siguran u to!«
odgovori. »Hester me mrzi!«
»Glupost«, nasmije se gospođica Fang. »Jako joj se sviđaš. Nije li provela
pola noći pričajući mi kako si divan i kako si bio prekrasno hrabar kad si ubio
onog robota?«
 »Zaista ti je to rekla?« Tom porumeni i iznenada osjeti ponos. Nije mislio
da će se ikada naviknuti na Hester i njene neprestane promjene raspoloženja.
Bez obzira na sve, ona mu je bila najbolji prijatelj u ovom golemom zbrkanom
svijetu, i još uvijek se sjećao kako je sa Shrikeom pregovarala za njegov život.
Kamo god bude išla, ide i on, čak i u divljačko srce Saveza, čak i u Shan Guo.
»U redu«, reče. »Ići ću.«
 POVJESNIČARI

I z niskog tmurnog neba iznad Londona pada uporna kiša. Kiši dovoljno jako
da se snijeg i blato ispod tračnica grada isperu i razmoče u gustu, žutu bljuzgu,
ali nedovoljno jako da stiša vatre Panzerstadt-Bayreutha koje još uvijek plamte
poput gigantske lomače daleko na sjeverozapadu.
Magnus Grome stoji na vjetru otvorenom krovu Inženjerijuma i promatra
dim koji se diže. Jedna naučnica ga štiti kišobranom, a iza nje čeka šest visokih
nepomičnih likova odjevenih u crne verzije cehovskih gumenih ogrtača.
Teroristi koji su sinoć prodrli u Inženjerijum još nisu uhvaćeni i osiguranje je
pojačano. Od sada Gradonačelnik nikamo ne ide bez svojih novih tjelesnih
čuvara – prve serije tragača doktorice Twix.
Cehovski izviđački zrakoplov njiše im se iznad glava i polako slijeće. Dr.
Vambrace, šef osiguranja inženjera izlazi i žuri prema mjestu na kojem čeka
Gradonačelnik, a gumeni mu se ogrtač teško vijori na vjetru.
»Pa, doktore?« nestrpljivo upita Grome. »Što ste vidjeli? Jeste li mogli
sletjeti?«
Vambrace odmahne glavom. »Vatre još uvijek gore po čitavoj olupini.
Kružili smo najniže što smo se usudili i sve smo fotografirali. Gornje razine su
se otopile i urušile na one niže. Čini se da su sve peći i skladišta goriva
eksplodirali na prvi dodir naše energetske zrake.«
Crome kinine. »Je li tko preživio?«
»Nekoliko znakova života između razina, ali inače...« Oči čovjeka iz
osiguranja razrogačile su se iza debelih stakala naočala, izgledale su poput
meduza u akvariju. Njegov se odjel uvijek trudio pronaći nove i inventivne
načine za ubijanje ljudi i još uvijek ga je uzbuđivala pomisao na osušene,
pougljenjene oblike koje je vidio kako zakrčuju ulice i trgove Panzerstadt-
Bayreutha. Dodirom MEDUZE pretvoreni u nepomične kipove mnogi od njih
su stajali uspravno.
»Namjeravate li se okrenuti i proždrijeti olupinu, Gradonačelniče?« upita
on trenutak kasnije. »Vatre će se same ugasiti za dan ili dva.«
»Apsolutno ne«, odvrati Crome. »Moramo požuriti dalje prema
Oklopnom zidu.«
»Ljudima se to neće svidjeti«, upozori Vambrace. »Imali su svoju pobjedu,
sad žele svoj plijen. Metalni otpad i rezervne dijelove s te konurbacije...«
»Nisam doveo London ovako daleko radi metalnog otpada i rezervnih
dijelova«, prekine ga Crome. Stajao je naslonjen na ogradu na rubu krova i
zurio prema istoku. Na obzoru su se već mogli vidjeti bijeli vrhovi visokih
planina slični nizu bisernih zuba. »Moramo nastaviti dalje. U nekoliko idućih
dana bit ćemo na domet Oklopnoga zida. Najavio sam javni praznik i primanje
u Vijećnici cehova kojim ćemo obilježiti veliki događaj. Zamislite samo,
Vambrace! Čitavo novo lovište!«
»Ali, Savez sad zna da dolazimo«, upozori ga Vambrace. »Pokušat će nas
zaustaviti.«
Cromeove bistre i hladne oči gledale su u budućnost. On odgovori:
»Valentine je dobio svoje naredbe. On će se pozabaviti Savezom.«

I tako se London nastavi kretati vukući se prema istoku dok se dim s mrtve
konurbacije uspinjao prema nebu. Katherine je hodala prema stanici dizala
kroz vlažne ostatke sinoćnje proslave. Raskidani papirnati lampioni bili su
rasuti preko drhtavih platformi. Muškarci u crvenim uniformama Odjela za
reciklažu gurali su svoje kante sakupljajući ostavljene papirnate šešire i ovješene
transparente na kojima su se još uvijek mogli pročitati izblijedjeli natpisi: Mi
Magnusa Cromea i Živio London. Pas je natjeravao vijoreći papirnati lanac, ali
ga Katherine oštro zazove: »K nozi!« Nije bilo vrijeme za igru.
Barem u Muzeju nije bilo natpisa i papirnatih lanaca. Ceh povjesničara
nikad nije pozdravljao novotarije inženjera onako brzo kao ostatak Londona,
pa tako ni MEDUZA nije bila iznimka. U prašnim sjenama izložbenih galerija
vladala je pristojna tišina, prikladna za jutro nakon umiranja čitavog jednog
grada. Zvuci s ulica djelovali su prigušeno, kao da debele, meke zavjese vremena
vise u mutnom zraku između izložbenih vitrina. Tišina i mir pomogli su
Katherine da sabere misli i stigne pred ured Chudleigha Pomeroya sigurna u
ono što želi reći.
Još nije bila rekla gospodinu Pomeroyu što je saznala u Inženjerijumu, ali
je on vidio koliko je bila uznemirena kad ju je sinoć ostavio pred njenom
kućom. Nije se iznenadio ugledavši nju i Psa pred svojim vratima.
»Gospodine Pomeroy«, prošapće ona. »Moram razgovarati s vama. Je li
Bevis tu? Je li dobro?«
»Naravno«, odgovori on isti tren. »Uđite!«
Bevis Pod čekao ju je u malom, tikovinom obloženom uredu. Bio je
odjeven u posuđenu povjesničarsku halju, a ćelava mu je lubanja izgledala
krhko kao ljuska jajeta u prigušenom žutom odsjaju muzejskih svjetiljki. Željela
mu je potrčati u zagrljaj i ispričati se za sve u što ga je uvukla, ali oko njega se
naguralo desetak povjesničara, neki su se čak smjestili na rubove naslonjača i
Pomeroyeva stola. Svi su ljutito pogledali Katherine. Ona im uzvrati pogled u
iznenadnom užasnom strahu da ju je Pomeroy izdao.
»Ne brinite«, reče Pomeroy ljubazno. »Ako će Pod biti gost Muzeja, mislio
sam da bi ga trebalo predstaviti kolegama povjesničarima. Nitko od nas nije
prijatelj Gradonačelnika. Složili smo se da naučnik Pod može ostati koliko god
je potrebno.«
Povjesničari joj naprave mjesta pokraj Bevisa. »Jesi li dobro?« upita ga
ona, i kada joj se on uspio nervozno osmjehnuti, bilo joj je odmah lakše. »Nije
loše«, šapne on. »Ovdje je čudno. Posvuda drvo i stare stvari... Ali povjesničari
su jako dragi...«
Katherine ih sve dobro promotri. Mnoge od njih poznavala je iz viđenja:
dr. Arkengartha, dr. Karunu, profesora Pewtertidea, mladu gospođicu Potts,
Normana Nuncarrowa s odjela Tiska i slika, te gospođicu Plym koja je šmrcala
u rupčić.
»Razgovarali smo o uništenju Panzerstadt-Bayreutha«, reče Pomeroy
pruživši joj šalicu vrućeg kakaa. »Taj strašni uređaj, MEDUZA.«
»Čini se da ga svi ostali smatraju divnim«, reče gorko Katherine. »Čula
sam ih kako se do dugo u noć smiju i viču 'Dobri stari Crome'. Znam da im je
svima laknulo što nismo pojedeni, ali... Pa, mislim da uništenje drugog grada i
nije neki razlog za veselje.«
»To je katastrofa!« složi se dr. Arkengarth i prekriži svoje koščate ruke.
»Vibracije tog užasnog stroja uništile su svu moju lončariju!«
»Ma pusti sad lončariju, Arkengarth«, odreže Pomeroy, jer je vidio kako
se Katherine uzrujala. »A što je s Panzerstadt-Bayreuthom? Pretvoren je u
prah!«
»To je rezultat inženjerske opsesije drevnom tehnologijom!« reče profesor
Pewtertide. »Bezbrojna protekla stoljeća iz kojih se može štošta naučiti, a oni su
opsjednuti nekim prastarim strojevima!«
»A što su uopće Drevni ikada postigli svojim uređajima?« požali se
Arkengarth. »Od vlastita su svijeta stvorili veliki kaos i potom se raznijeli!«
Ostali žalosno kimnuše.
»U Panzerstadt-Bayreuthu je postojao divan muzej«, reče dr. Karuna.
»Mislim da su imali neke predivne slike«, složi se Nuncarrow.
»Jedinstvene primjerke i-i-izrade namještaja iz 30. stoljeća!« izustila je
gospođica Plym i u suzama se srušila na Arkengarthovo kvrgavo rame.
»Morate ispričati sirotu Moiru, Katherine«, šapne Pomeroy. »Jutros je
primila strašne vijesti. Crome je naredio da se rastavi naša zbirka namještaja
kako bi se nahranile peći. Vlada nestašica goriva, znate; to je rezultat ove sulude
jurnjave na istok.«
Katherine u tom trenutku uopće nisu zanimali namještaj ni keramika, ali
joj je bilo drago da nije jedina u Londonu koja je zgrožena onim što je oslobodio
Gradonačelnik. Duboko udahne, pa brzo objasni što su ona i Bevis čuli u
Inženjerijumu o MEDUZI i sljedećem koraku Cromeova velika plana, napadu
na Oklopni zid.
»Ali, to je strašno!« šaptali su kad je ona završila.
»Shan Guo je velika i prastara kultura, bez obzira što je u sklopu
Antitransportnog saveza. Ne mogu raznijeti Batmunkh Gompu...!«
»Pomislite samo na sve one hramove!«
 »Keramiku!«
»Molitvene mlince...«
»Slike na svili...«
»N-n-namještaj!«
»Pomislite na ljude!« reče ljutito Katherine. »Moramo nešto učiniti!«
»Da! Da!« Složili su se, a potom se prestrašeno zagledali u nju. Nakon
dvadeset godina Cromeove vladavine nisu više pojma imali kako se
suprotstaviti Cehu inženjera.
»Ali, što možemo učiniti?« upita naposljetku Pomeroy.
»Reći ljudima što se zbiva!« stane ih nagovarati Katherine. »Vi ste vršitelj
dužnosti direktora povjesničara. Sazovite sastanak Vijeća! Natjerajte ih da
shvate koliko je to pogrešno!«
Pomeroy odmahne glavom. »Neće slušati, gospođice Valentine. Čuli ste
to klicanje sinoć.«
»Ali, to je bilo samo zato što nas se Panzerstadt-Bayreuth spremao pojesti!
Kad saznaju da Crome planira okrenuti to oružje protiv još jednog grada...«
»Klicat će još glasnije«, uzdahne Pomeroy.
»Ionako je ostale cehove nakrcao svojim pristašama«, primijeti dr.
Karuna. »Nema više nijednog velikog cehovnjaka. Ili su umrli, ili su uhićeni po
njegovom naređenju. Čak su i naši vlastiti naučnici, poput inženjera, opsjednuti
drevnom tehnologijom, osobito nakon što nam je Crome nametnuo svog
čovjeka, Valentinea, za direktora povjesničara... Oh, nisam vas kanio uvrijediti,
gospođice Katherine...«
»Otac nije Cromeov čovjek«, reče Katherine ljutito. »Sigurna sam da nije!
Da je znao što Crome planira, nikada mu ne hi pomogao. Zato ga je vjerojatno
i poslao u onu izviđačku misiju, da ga makne s puta. Kada se vrati kući i sazna
što se dogodilo, poduzet će nešto da to spriječi. Na kraju krajeva, on je taj koji
je pronašao MEDUZU i zgrozio bi se od same pomisli da je njom ubijeno
onoliko ljudi. On će htjeti sve to popraviti, sigurna sam da hoće!«
Govorila je toliko strastveno da su joj neki povjesničari povjerovali, čak i
oni poput dr. Karune, kojeg je zaobišlo promaknuće kada je Crome postavio
Valentinea na čelo njihova Ceha. A što se tiče Bevisa Poda, on ju je promatrao
sjajnih očiju, ispunjen osjećajem koji nije mogao imenovati; ispunjen nečim o
čemu ga nikad nisu učili u školskim laboratorijima. Sav je drhtao.
Pomeroy prvi progovori. »Nadam se da ste u pravu, gospođice Valentine«,
reče. »Zato što je on jedini za kojeg se možemo nadati da će se suprotstaviti
Gradonačelniku. Moramo čekati njegov povratak...«
»Ali...«
»A do tada, složili smo se držati gospodina Poda na sigurnom, ovdje u
Muzeju. Može spavati gore u staroj transportnoj galeriji i pomagati dr.
Nuncarrowu katalogizirati umjetničku zbirku. Ako ga inženjeri dođu tražiti,
sakrit ćemo ga. To baš i nije neki udarac Cromeu, znam. Ali, molim vas,
Katherine, shvatite da smo mi stari i prestrašeni i stvarno ne možemo ništa više
učiniti.«
 BATMUNKH GOMPA

S vijet se mijenja. To nije ništa novo, naravno. Prvo što naučnik povjesničar
nauči jest da se svijet uvijek mijenjao. Ali sada se mijenjao tako brzo da se
to moglo vidjeti. Gledajući prema dolje iz kabine Jenny Haniver, Tom ugleda
široke ravnice istočnoga dijela Lovišta. Bile su pune jurećih gradova koje je u
bijeg natjeralo ono što je ranilo nebo na sjeveru, ma što to bilo. Odmicali su se
najvećom brzinom njihovih gusjenica i kotača, prezauzeti da bi se međusobno
pokušali pohvatati.
»MEDUZA«, začuje on kako gospođica Fang šapće sama sebi zureći
prema udaljenom plamenu.
»Što je MEDUZA?« upita Hester. »Vi znate nešto, zar ne? Zašto su ubijeni
moji roditelji?«
»Bojim se da ne znam«, odgovori avijatičarka. »Da barem znam. No,
jednom sam čula to ime. Prije šest godina jedan je od agenata Saveza uspio ući
u London pretvarajući se da je član posade zrakoplova s dozvolom za tamošnje
trgovanje. Sigurno je čuo nešto što ga je zaintrigiralo, ali nikad nismo saznali
što. Savez je primio samo jednu poruku od njega, i to tek tri riječi: Pazite se
MEDUZE. Inženjeri su ga uhvatili i ubili.«
»Kako to znate?« upita Tom.
»Poslali su nam njegovu glavu«, odgovori gospođica Fang. »Uz plaćanje
pouzećem.«
Te večeri ona usmjeri Jenny Haniver prema jednom od gradova u bijegu,
uglednom četverokatnom Peripatetiapolisu koji se kretao prema jugu kako bi
se pritajio u planinama iza Kazaškoga mora. U tamošnjoj zračnoj luci saznali
su više o tome što se dogodilo s Panzerstadt-Bayreuthom.
»Sve sam vidio!« reče neki avijatičar. »Bio sam udaljen sto šezdeset
kilometara, ali sam ipak sve vidio. Vatreni se jezik pojavio s londonskoga Vrha
i usmrtio sve što je dotaknuo!«
 »London je iskopao nešto iz Šezdesetominutnoga rata«, reče im arheolog
slobodnjak. »Staro je Američko Carstvo pred kraj već bilo posve suludo. Čuo
sam priče o strašnom oružju, o zrakama kvantne energije koje svoju snagu
izvlače iz mjesta koja se ne nalaze u stvarnom svemiru...«
»Sada Magnus Grome ima moć spaliti svaki neposlušan grad. Tko će im
se suprotstaviti?« upita uspaničeni trgovac iz Peripatetiapolisa. »'Dođite ovamo
da vas pojedemo', reći će nam London, i morat ćemo otići. To je kraj civilizacije
kakvu poznajemo! Opet!«
No, iz toga je proizišla i jedna dobra stvar. Stanovnici Peripatetiapolisa
iznenada su rado prihvaćali Tomov londonski novac. Iznenada ga nešto
potakne da kupi crveni svileni šal sličan marami koju je Hester izgubila one
davne noći kada ju je lovio po Utrobi.
»Za mene?« upita ona nesigurno kada joj je Tom pružio šal. Nije se mogla
sjetiti kada joj je netko nešto poklonio. Nakon što su napustili Crni otok, nisu
puno razgovarali. Hester se posramila zbog svog jučerašnjeg izljeva bijesa, ali
ipak reče: »Hvala. Pretpostavljam da bih ti trebala zahvaliti zato jer si mi spasio
život. Ne znam zašto se više trudiš.«
»Znao sam da nisi željela završiti kao tragač«, odgovori joj Tom.
»Oh, ali jesam«, reče ona. »To bi znatno olakšalo neke stvari. Ali, učinio
si ono što je trebalo.« I ona skrene pogled, posramljeno zureći u šal u svojim
rukama. »Pokušavam biti ljubazna«, reče. »Nikad prije nisam osjećala da sam
nekome draga kao što sam tebi i zbog toga se trudim biti ljubazna i nasmiješena.
Trudim se biti onakvom kakvom me ti želiš. Ali onda nehotice opazim odraz
svoga lica ili samo pomislim na njega, i sve pođe po zlu. Počnem razmišljati
samo o groznim stvarima, vičem na tebe i pokušavam te povrijediti. Oprosti.«
»Sve je u redu«, reče Tom nespretno. »Znam. Ne brini.« Zatim uzme šal i
pažljivo ga zaveže oko njezina vrata. No, kako je i očekivao, ona ga smjesta
navuče preko usta i nosa. Tom osjeti neobičnu tugu. Naviknuo se na to lice i
nedostajat će mu njezini iskrivljeni osmijesi.
Odletješe dalje prije zore, prelazeći lanac strmog gorja nalik na izgužvani
smeđi papir. Čitavog se dana tlo sve više uzdizalo i Tom shvati da napuštaju
Lovište. Do večeri je Jenny Haniver nadlijetala krajolik koji je bio za većinu
gradova prekrševit za putovanje. Tom je pratio pogledom guste borove šume i
grmove rododendrona, a katkad bi se pojavilo i pokoje nepokretno naselje koje
čuči u svojoj udolini okruženo njivama. Odjednom se pojavilo bijelo naselje,
smješteno na planinskom vrhu, a iz njega su se kao žbice kotača pružale prave
pravcate ceste kojima su se gore-dolje kretala tovarna kola i na čijim su
raskrižjima veselo lepršale molitvene zastavice. Promatrao ih je dok mu nisu
nestale s vidika. Na satovima povijesti čuo je za ceste, ali nikada nije ni pomislio
da će ih jednom uistinu vidjeti.
Idući dan Anna Fang svojim je putnicima podijelila kuglice od crvenkaste
paste. »Betelov orah u prahu«, objasni, »pomiješan s nekim suhim listovima iz
Nove Maye. Pomaže na ovim visinama. Ali, nemojte da vam to žvakanje prijeđe
u naviku jer će vam zubi pocrvenjeti poput mojih.« Od zrnaste paste Tomu
počnu bridjeti usta, ali ona izliječi blagi osjećaj mučnine i vrtoglavice koji se bio
pogoršavao kako se zrakoplov penjao sve više i više. Također umrtvi bol
njegovih slomljenih rebara.
Sad već sićušna sjena Jenny Haniver skakutala je preko visokih, snijegom
prekrivenih vrhova, a pred njima su ležali još viši vrhunci, bijela sljemena što
su poput priviđenja visjela nad oblacima. Pokraj njih se protezao viši lanac, a
do njega jedan još viši. Tom upre pogled prema jugu u nadi da će uloviti barem
djelić stare Chololungme, Everesta Drevnih, ali na visokoj su Himalaji divljale
oluje i ona bijaše omotana oblakom.
Tri dana su letjeli kroz crno-bijeli svijet snijega, ledenjaka i tamnih stijena
mladih planina. Tom i Hester smjeli su upravljati letjelicom dok je Anna Fang
drijemala na sjedalu pokraj njih, ipak se bojeći napustiti kabinu. I dalje su se
uspinjali, dok konačno nisu brzo i nisko preletjeli iznad padina velike Zhan
Shan, najviše od novih zemaljskih planina, čiji je snijegom pokriven krater u
beskrajnoj hladnoći stremio gotovo iznad neba. Nakon toga vrhovi su postajali
niži, bijeli i dražesni, čak s ponekom zelenom dolinom između njih, gdje bi se
golema krda životinja zbog zvuka motora zrakoplova raštrkala i neprestano
mijenjala smjer kretanja. Bile su to Nebeske planine, koje su se protezale prema
sjeveru i istoku, a u daljini prelazile u stepu, tajgu i u svjetlucanje neprohodnih
močvara.
 »Ovo je Shan Guo, poznat po svojim konjima«, reče Anna Fang Tomu i
Hester. »Nadala sam se da ču doći ovdje kada moj posao u Savezu bude završen
i kada odem u mirovinu. Sad pretpostavljam da London može sve pojesti.
MEDUZA će raznijeti naše tvrđave, naselja će biti požderana, razvalit će zelena
brda kako bi počupali njihove minerale, konji će izumrijeti, baš kao i ostatak
svijeta.«
Tom nije mislio da je to tako loša zamisao, jer sasvim je prirodno da se
pokretni gradovi jednom prošire čitavim svijetom. No, nije mogao ne voljeti
gospođicu Fang, čak ako je i bila špijun i antitransporterkinja. Kako bi je utješio,
reče: »Bez obzira na to koliko je MEDUZA moćna, Londonu će trebati godine
i godine da prokrči put kroz ove velike planine.«
»Neće morati,« odgovori ona. »Pogledaj.«
On pogleda, i ispred njih ugleda široki prolaz u planinskom lancu duž
kojeg se velegrad mogao provući, samo što se preko njega protezao Oklopni zid,
na prvi pogled nalik na još jedan planinski izdanak.
Bio je crn poput zida od noći. Sagrađen od golemih blokova vulkanskih
stijena, oklopljen hrđavim oplatama velegradova koji su mu se usudili
suprotstaviti i bili uništeni od stotina raketnih bacača postavljenih na zapadno
lice zida. Na snijegom okovanu vrhu, tisuću i dvije stotine metara iznad doline,
na vjetru se bacakao i vijorio stijeg sa slomljenim kotačem, dok su se sunčeve
zrake zrcalile nad oklopljenim topovskim platformama i čeličnim kacigama
vojnika Saveza.
»Kad bi barem bio onako čvrst kako izgleda«, uzdahne avijatičarka
spuštajući Jenny Haniver prema Zidu u dugom, širokom luku. Mali leteći stroj,
tek malo veći od motoriziranog zmaja, dojuri im u susret i ona obavi kratak
razgovor s pilotom preko radija. On jednom obleti Jenny te stane pred njih,
vodeći pridošlicu preko Oklopnoga zida. Tom pogleda prema dolje na široke
zidove tvrđave i lica vojnika koji su gledali prema gore. Bilo je među njima
žutih, smeđih, crnih i bijelih lica, lica iz svih dijelova svijeta gdje se barbarska
nepokretnost još uvijek održavala protiv gradskog darvinizma. Zatim ih više
nije vidio. Jenny je tonula duž zaklonjene istočne strane Zida i on vidje da je to
velegrad, visoki velegrad sa stotinama terasa, balkona i prozora isklesanih u
crnom kamenu. Vidio je razine trgovina, baraka i kuća s balonima i zmajeve
vedrih boja što su poput latica lelujali između njih.
»Batmunkh Gompa«, najavi gospođica Fang. »Grad vječne snage. Ljudi
koji ga tako zovu nikad nisu čuli za MEDUZU, naravno.«
Bio je predivan. Tom, kojeg su uvijek učili kako su nepokretna naselja
prljava, odbojna i zaostala, priđe prozoru i stane zuriti. Hester stane pokraj
njega i nasloni lice na staklo, sigurna iza svoga vela i gotovo djevojačkog
ponašanja. »Oh! Baš kao litice na Hrastovu otoku na kojima se gnijezde morske
ptice!« vikne. »Vidi! Vidi!« U podnožju Zida bljeskalo se azurno jezero
načičkano jedrima čamaca za odmor. »Tome, otići ćemo na kupanje, naučit ću
te plivati...«
Jenny Haniver sleti među neke druge trgovačke zrakoplove na sidrišnoj
terasi na pola visine Zida. Gospođica Fang povede Toma i Hester do balona
kojim su se opet uspeli pokraj parkova i prodavaonica čaja, sve do guvernerove
palače, prastarog samostana prema kojem je Batmunkh Gompa dobio ime.
Ostali baloni su se susretali na sletnoj platformi ispod vrtova palače. Njihove
vedre boje blještale su na planinskom suncu. U jednoj od košara koje su se
njihale Tom ugleda kapetana Khoru kako im maše.
Susreli su se na sletnoj platformi gdje je mladi avijatičar sletio malo prije
njih te je dotrčao zagrliti gospođicu Fang i pomoći njenim prijateljima da izađu
iz nestašne gondole. Doletio je ovamo iz Airhavena onog jutra nakon Shrikeova
napada i izgledao je ushićen i presretan što su Tom i Hester živi. Okrećući se
prema avijatičarki, reče: »Guverner i njegovi časnici jedva čekaju tvoje izvješće,
Feng Hua. Do nas su stigle strašne glasine o Londonu...«
Ugodno je bilo sresti prijateljsko lice u ovom čudnom novom gradu i Tom
krene ukorak s Khorom dok je ovaj vodio pridošlice uz dugo stubište do ulaza
u palaču. Sjeti se da je vidio elegantan Achebe 2100 privezan na jednoj od nižih
platformi pa upita: »Jesmo li ono vidjeli vaš stroj na sidrištu, onaj s plovcima od
volovske kože?«
Khora se oduševljeno nasmije. »Onaj stari zračni brod plosnata dna? Ne,
bogovima hvala. Moj Mokele Mbembe je ratni brod, Tome. Svaki član Saveza
daje jedan brod Sjevernoj zračnoj floti i oni se svi zajedno drže ondje gore.« On
zastane da mu pokaže i Tom ugleda odsjaj brončanih vrata gore blizu vrha Zida.
»Gnijezdo u visinama.«
»Odvest ćemo te tamo jednoga dana, Tome«, obeća gospođica Fang
vodeći ih pokraj ratnika-redovnika koji su čuvali vrata na ulazu u labirint
hladnih kamenih hodnika. »Veliki zračni saveznički razarači jedno su od
nebeskih čuda! No, prvo guverner Khan mora čuti Hesterinu priču.«

Guverner Ermene Khan bio je blag, postariji muškarac dražesno tužnog izraza
lica. Sve ih je uveo u svoje privatne odaje i poslužio čajem i medenjacima u
prostoriji čiji su okrugli prozori gledali prema jezeru Batmunkh Nor koje se
daleko pod njima svjetlucalo među krpicama obrađenih polja. Njegova je
obitelj već tisućama godina pomagala da se obrani Oklopni zid i činilo se da ga
je ošamutila vijest da su svi njegovi topovi i rakete iznenada postali beskorisni.
»Nijedan grad ne može proći Batmunkh Gompu«, neprestano je ponavljao dok
se prostorija punila časnicima koji su nestrpljivo slušali savjete avijatičarke.
»Draga moja Feng Hua, ako se London usudi približiti, uništit ćemo ga. Čim
stupi u naš domet – buum!«
»Ali, upravo vam to pokušavam reći!« vrisne nestrpljivo gospođica Fang.
»London ne mora doći u domašaj vaših topova. Crome će parkirati svoj
velegrad sto pedeset kilometara dalje i pretvoriti vaš dragocjeni Zid u pepeo!
Morate čuti Hesterinu priču. Vjerujem da je stroj koji je Valentine ukrao njenoj
majci dio pradavnog oružja. A ono što se dogodilo Panzerstadt-Bayreuthu
dokazuje da ga je Ceh inženjera uspio vratiti u funkciju.«
»Da, da«, reče topnički časnik, »to vi kažete. No, možemo li stvarno
vjerovati da je Crome pronašao način za ponovo aktiviranje nečega što je bilo
zakopano još od Šezdesetominutnoga rata? Možda je Panzerstadt-Bayreuth
uništen samo nekom ludom slučajnošću.«
»Da!« reče oduševljeno guverner Khan. »Meteor ili nekakvo curenje
plina...« On pogladi svoju dugu bradu. Tom ga je promatrao i shvatio da ga
podsjeća na jednog od drhtavih, starih povjesničara londonskog Muzeja.
»Možda Cromeov velegrad neće ovamo ni doći... Možda mu je na umu neki
drugi plijen?«
No, ostali njegovi časnici ipak su povjerovali izvješću Vjetrova Cvijeta.
»Dolazi ovamo, nema sumnje«, reče jedna avijatičarka iz Kerale, ne mnogo
starija od Toma. »Prekjučer sam izviđačkim zrakoplovom otišla na zapad, Feng
Hua«, objasni ona, s divljenjem gledajući u gospođicu Fang. »Barbarski je
velegrad bio udaljen manje od sedamsto kilometara i brzo se približavao. Sutra
navečer mogli bismo biti unutar domašaja MEDUZE.«
»A u planinama je viđen crni zrakoplov«, doda kapetan Khora. »Brodovi
koje smo poslali da ga presretnu nisu se nikad vratili. Mislim da se radi o
Valentineovu Dizalu trinaestoga kata koje je poslano da bi špijuniralo naše
gradove kako bi ih London mogao proždrijeti.«
Valentine! Tom osjeti čudnu mješavinu ponosa i straha na pomisao da
direktor povjesničara slobodno šeta ovuda, samim srcem Shan Gua. Pokraj
njega Hester se zgrči na sam spomen istraživačeva imena. On je pogleda, ali ona
je gledala kroz otvorene prozore prema planinama, kao da napola očekuje da
će pored njih proletjeti Dizalo trinaestoga kata.
»Nijedan grad ne može proći Oklopni zid«, reče guverner Khan odan
svojim precima, ali više nije zvučao tako uvjerljivo.
»Morate poslati zračnu flotu, guverneru«, navaljivala je gospođica Fang
naginjući se naprijed u svom stolcu. »Bombardirati London prije nego dovedu
MEDUZU u domet. Jedino tako ćemo biti sigurni.«
»Ne!« vikne Tom i poskoči tako naglo da se njegov stolac sruši. Nije
mogao vjerovati što je rekla. »Rekla si da dolazimo ovamo upozoriti ljude! Ne
možete napasti London! Ljudi će stradati! Nedužni ljudi!« Mislio je na
Katherine i zamišljao kako se saveznička torpeda zabijaju u vilu Clio i u Muzej.
»Obećala si!« reče slabašno.
»Feng Hua ne daje obećanja divljacima«, odreže djevojka iz Kerale, ali je
gospođica Fang utiša. »Gađat ćemo samo Utrobu i gusjenice, Tome«, reče. »I
tek potom Vrh na kom je smještena MEDUZA. Ne želimo učiniti ništa nažao
nedužnima, ali što nam drugo preostaje kad nas napadne neki barbarski grad?«
»London nije neki barbarski grad!« vikne Tom. »Vi ste barbari! Zašto
London ne bi pojeo Batmunkh Gompu ako treba? Ako vam se ta zamisao ne
sviđa, trebali ste još davno kao i svi civilizirani ljudi svoje gradove staviti na
kotače.«
Nekolicina časnika Saveza ljutito se izderala na njega neka ušuti. Djevojka
iz Kerale izvuče svoj mač, ali gospođica Fang ih sve umiri s nekoliko riječi i
uputi Tomu strpljiv pogled. »Možda bi nas trebao ostaviti, Thomase«, reče
strogo. »Naći ću te kasnije.«
Toma su pekle oči od glupih suza. Naravno da mu je bilo žao ovih ljudi.
Vidio je da nisu divljaci i više nije mislio da zaslužuju da ih London pojede, ali
nije mogao samo sjediti i slušati kako planiraju napad na njegov dom.
Okrene se prema Hester u nadi da će ona stati na njegovu stranu, no ona
je bila izgubljena u vlastitim mislima dok su joj prsti neumorno pratili trag
ožiljka pod crvenim velom. Osjećala se krivom i glupom. Krivom zbog toga što
je bila sretna u zraku s Tomom, a nije bilo u redu biti sretan dok je Valentine
okolo lutao nekažnjen. A glupom se osjećala zbog toga što se kad joj je dao šal
počela nadati da se Tomu stvarno sviđa. Ali razmišljanje o Valentineu
podsjetilo ju je na to da se nikome ne može sviđati, ne na takav način, nikada.
Kad ga je vidjela kako je gleda, samo je rekla: »Što se mene tiče, mogu pobiti
čitav London, samo da Valentinea ostave meni.«
Tom joj okrene leđa i dugim koracima izađe iz visokih odaja. Dok su se
vrata zatvarala iza njega, on začuje mladu Keralanku kako sikće: »Barbar
jedan!«
Ostavši sam, nadureno se vukao po terasi gdje su čekali taksi-baloni. Sjeo
je na jednu kamenu klupu. Osjećao se ljutito i izdano; razmišljao je o stvarima
koje je trebao reći gospođici Fang, da je barem o tome razmišljao na vrijeme.
Pod njim su se ispod bijelih planinskih obronaka protezali krovovi i terase
Batmunkh Gompe. Odjednom se zatekao kako pokušava zamisliti život ovdje i
buđenje s istim pogledom svakoga dana svoga života. Nisu li stanovnici
Oklopnoga zida čeznuli za pokretom i promjenom? Kako su sanjali bez
brundavih vibracija gradskih motora koji bi ih uspavljivali? Jesu li voljeli svoj
grad? I iznenada se osjeti užasno tužnim zbog toga što bi se čitav ovaj živ i
živopisan, drevni velegrad uskoro mogao pretvoriti u krš pod gusjenicama
Londona.
Htio je vidjeti više. Prišavši najbližem taksi-balonu, nekako uspije
objasniti pilotu da je gost gospođice Fang i da želi otići u centar grada. Čovjek
se nakesio i počeo utovarivati kamenje s obližnje hrpe u svoju gondolu kako bi
ona postala teža. Tom je uskoro ponovo krenuo niz razine grada. Nakon nekog
vremena stupio je na neku vrstu središnjeg trga s kojega su polazili, i kamo su
dolazili desetci drugih taksija. Stubište se granalo preko lica Oklopnoga zida,
penjući se prema Visokim Gnijezdima i spuštajući se prema trgovinama i
tržnicama nižih razina.
Vijest o MEDUZI brzo se širila Batmunkh Gompom i već je mnoštvo kuća
i trgovina bilo zatvoreno žaluzinama, a njihovi su vlasnici pobjegli u udaljenije
gradove na jugu. Međutim, niže su razine još uvijek bile pune ljudi, i dok je
sunce uranjalo iza Zida, Tom je tumarao napučenim sajmištima i uskim
ljestvama. Na uglovima ulica nalazili su se kiosci s proročicama i oltari nebeskih
božanstava, zaprašeni grudastim sivim pepelom od štapića tamjana. Na
središnjem trgu nastupali su ujgurski akrobati ljutita izgleda, a kamo god je
pogledao, vidio je vojnike i zrakoplovce Saveza: plavokose divove iz
Spitzbergena, plavocrne ratnike s Mjesečevih planina, male tamne ljude
andskih nepokretnih naselja i ljude boje vatre iz utvrda u džunglama Laosa i
Annama.
Pokušao je zaboraviti da će neki od ovih mladih muškaraca i žena možda
uskoro bacati bombe po Londonu i počeo je uživati u rijeci lica i nerazumljivoj
zbrci jezika, i ponekad bi čuo kako netko kaže »Tom!« ili »Tomaš!« ili
»Taomah!« dok su ga pokazivali svojim prijateljima. Priča o njegovoj borbi sa
Shrikeom proširila se planinama od jedne do druge trgovačke ispostave i čekala
ga je tu, u Batmunkh Gompi. Nije mu smetalo. Činilo mu se da pričaju o nekom
drugom Thomasu, nekom hrabrom i snažnom koji je znao što mora učiniti i u
to nije nimalo sumnjao.
Pitao se treba li se vratiti u guvernersku palaču po Hester, no u tom
trenutku primijeti visoku spodobu kako se uspinje obližnjim stubama. Čovjek
je imao pohabanu crvenu halju i kapuljaču navučenu umalo preko čitavog lica.
Držao je štap u jednoj ruci i nosio naprtnjaču prebačenu preko ramena. Tom je
već vidio puno takvih duhovnjaka-lutalica u Batmunkh Gompi. Bili su to
redovnici u službi planinskih bogova, koji su putovali iz grada u grad kroz
visoke prijevoje. (Gore na platformi za sidrenje Anna Fang je zastala i poljubila
stopala jednome te mu dala šest brončanih novčića da blagoslovi Jenny
Haniver.) Ali ovaj je muškarac bio drugačiji. Nešto na njemu zarobilo je Tomov
pogled.
On stane slijediti crvenu halju. Slijedio ju je preko tržnice začina i njenih
tisuću zapanjujućih aroma. Niz usku Pletačku ulicu, gdje se s niskih prečki
ispred trgovina njihalo tisuće košara. Izgledale su poput obješenih gnijezda i
češale su mu vrh glave dok je prolazio ispod njih. Što je to bilo tako zagonetno
u načinu na koji se muškarac kretao, i u njegovoj dugoj, preplanuloj ruci koja
je stiskala štap?
A onda, pod svjetlom lampiona na središnjem trgu, mala beskućnica
zaustavi redovnika moleći ga za blagoslov. Tom krajičkom oka ulovi djelić
njegova bradatog lica pod kapuljačom. Poznavao je taj orlovski nos i mornarske
oči. Znao je da talisman koji mu se s čela spustio između crnih obrva skriva
prepoznatljiv žig londonskih povjesničara.
Bio je to Valentine!
 SJEĆANJE DR. ARKENGARTHA

T ih posljednjih dana, dok se London gromoglasno približavao planinama,

Katherine je provodila mnogo vremena u Muzeju. Sigurna u njegovom
mračnom labirintu nije mogla čuti režanje pila koje su rušile posljednja stabla
u Kružnom parku kako bi nahranile motore, niti klicanje bučne gomile koja se
svakog dana okupljala pred javnim zaslonima na kojima su se postupno
otkrivale potankosti Cromeova velikog plana. Mogla je zaboraviti čak i osoblje
iz osiguranja Ceha inženjera kojeg je sad bilo posvuda. To više nisu bile samo
uobičajene protuhe u bijelim ogrtačima, pojavila se i neka čudna nova vrsta u
crnim kaputima i kapuljačama. Pokreti su im bih tihi i ukočeni, a iza
zatamnjenih vizira nazirao se zelenkasti sjaj: bili su to »uskrsli ljudi« dr. Twix.
No, iskreno, u Muzeju je nisu privlačili samo tišina i mir. U Muzeju je bio
i Bevis, njegova posuđena postelja bila je rastegnuta na podu stare transportne
galerije, ispod prašnih visećih modela jedrilica i raznih letjelica. Kako se grad
vukao na istok, tako je sve više i više trebala njegovo društvo. Sviđalo joj se to
što je on njezina tajna. Sviđao joj se njegov meki glas i čudan smijeh koji je i
samom Bevisu zvučao neobično, kao da mu je to nešto novo, kao da se dolje u
Dubokoj utrobi baš i nije previše smijao. Sviđao joj se način na koji ju je gledao.
Pogled njegovih tamnih očiju uvijek se zadržavao na njenom licu, posebno na
njenoj kosi. »Nikad prije nisam upoznao nekoga s kosom«, rekao joj je jednog
dana. »Na početku šegrtovanja u Cehu daju nam neku kemikaliju od koje nam
kosa više nikad ne naraste.«
Katherine pomisli na njegov blijedi, glatki skalp. I to joj se sviđalo. Nekako
mu je pristajao. Je li to zaljubljivanje? Ne nešto veliko i čudesno čega si svjestan
istog trenutka, kao u priči, nego nešto polagano i sporo što te u valovima
preplavljuje dok se jednoga dana ne probudiš i shvatiš da si se ludo zaljubio u
nekoga tko se pojavio posve neočekivano, poput naučnika inženjera?
Poželi da joj je otac tu. On bi sigurno znao odgovor na njeno pitanje.
Svakog popodneva Bevis bi navlačio povjesničarsku odoru, sakrivao svoju
ćelavu glavu pod kapu te silazio pomoći dr. Nuncarrowu koji je marljivo iznova
katalogizirao golemo muzejsko spremište slika i crteža, fotografirajući ih za
slučaj da Gradonačelnik odluči i njima nahraniti peći. U to vrijeme Katherine
bi lutala Muzejom zajedno sa svojim Psom za petama, tražeći stvari koje je
iskopao njen otac. Perilice za rublje, dijelovi računala, hrđavi prsni koš tragača,
a svaki je predmet imao karticu na kojoj je pisalo: »Pronašao gospodin T.
Valentine, arheolog.« Zamišljala je kako ih nježno podiže iz tla u kojem su se
sačuvali, kako ih čisti i omata presvlakom za transport do Londona. Sigurno je
isto učinio i s fragmentom MEDUZE kada ga je otkrio, pomisli. Prošapće
molitvu božici Clio, sigurna da ona mora biti prisutna u ovim dvoranama koje
su odisale minulim vremenom. »London ga treba! Ja ga trebam! Molim te,
dovedi ga sigurno kući, uskoro...«
Te ju je večeri Pas odveo u prirodoslovni odjel Muzeja. Sa suprotnog je
kraja hodnika spazio izloške prepariranih životinja te je krenuo prema njima
režeći i vrebajući. Stari dr. Arkengarth prolazio je galerijom krenuvši kući i
odjednom je nervozno ustuknuo, no Kate reče: »U redu je, doktore! On je posve
bezopasan!« Zatim klekne uz Psa gledajući u morske pse i dupine koji su visjeli
iznad nje, i u veliki obris kita što se odjednom pojavio pred njom. Morali su ga
skinuti s nosača i nasloniti na susjedni zid zbog neprestanih vibracija.
»Dojmljivo, zar ne?« upita dr. Arkengarth, uvijek spreman održati
predavanje. »Plavi kit. Istrijebljen je u prvoj polovici 21. stoljeća, a možda i
ranije. Zabilješke o tome nisu potpuno jasne. Ne bismo znali ni kako je izgledao
da gospođa Shaw nije otkrila one fosilne kosti...«
Katherine je razmišljala o nečem drugom, ali se okrenula na spomen
imena »Shaw«. U vitrini koju je Arkengarth pokazivao nalazio se stalak sa
smećkastim kostima, a na kralježnicu je bila prislonjena cedulja na kojoj je
pisalo: »Kosti plavog kita, pronašla gospođa P. Shaw, nezavisna arheologinja.«
Pandora Shaw, pomisli Katherine, prisjetivši se imena koje je vidjela u
muzejskom katalogu. Ne Hester. Naravno da ne. No tek kako bi izbacila dr.
Arkengartha iz predavačke ravnoteže, reče: »Jeste li poznavali Pandoru Shaw?«
»Gospođu Shaw? O, da, da«, kimne starac. »Dražesna dama. Bila je
arheologinja iz Ničije zemlje, prijateljica vašeg oca. Naravno, tad se prezivala
Rae...«
»Pandora Rae?« Katherine je znala to ime. »Znači da je ona bila očeva
pomoćnica na putu za Ameriku! Vidjela sam njezinu sliku u njegovoj knjizi!«
»Tako je«, potvrdi Arkengarth malčice se namrštivši, jer nije volio da ga
prekidaju u predavačkom zanosu. »Arheologinja, kako sam rekao.
Specijalizirala se za drevnu tehnologiju, ali nam je donosila i druge stvari kad bi
ih našla, poput ovih kitovih kostiju. Poslije se udala za tog momka, Shawa, i
otišla živjeti na neki otočić pun špilja na zapadnoj obali. Sirota cura. Tragedija.
Grozno. Užasno.«
»Umrla je, je li tako?« upita Katherine.
»Ubijena je!« Arkengarth teatralno digne obrve. »Prije šest ili sedam
godina. Čuli smo za to od jednog arheologa. Ubijena je u vlastitom domu
zajedno s mužem. Strašno. Ali, draga moja, je li vam dobro? Izgledate kao da
ste ugledali duha!«
Katherine se osjećala loše. U njenim su se mislima sklapali svi djelići
zagonetke. Pandora Shaw je ubijena prije sedam godina, u isto vrijeme kad je
njen otac pronašao onu spravu... Pandora, avijatičarka, arheologinja, žena koja
je bila s njim u Americi kad je pronašao MEDUZINE nacrte. A sad se pojavila
djevojka s prezimenom Shaw koja želi ubiti njezina oca...
Jedva je mogla izustiti i riječ, ali ipak upita: »Je li imala dijete?«
»Mislim da je, mislim da je«, zamisli se starac. »Da, sjećam se da mi je
gospođa Shaw pokazala neku sliku jednom kad je došla s nekakvom keramikom
za moj odjel. Divni komadi. Ukrašena vaza iz doba Električnog carstva, najbolja
vaza u čitavoj zbirci...«
»Sjećate li se imena?«
»Ah, da, da vidimo... EC27190, mislim.«
»Ne vaze! Djeteta!«
Katherinin nestrpljivi uzvik odjekne galerijom, a i hodnicima izvan nje.
Dr. Arkengarth je izgledao zapanjeno i uvrijeđeno. »Pa, stvarno, gospođice
Valentine, nema razloga da se žestite! Kako bih se mogao sjećati djetetova
imena? To je bilo prije petnaest, šesnaest godina, a ja bebe nikad nisam volio.
Grozna stvorenja, cure na oba kraja i nimalo ne poštuju keramiku. No, mislim
da se baš ova zvala Hattie ili Holly ili...«
»Hester!« zajeca Katherine, okrene se i otrči zajedno sa Psom koji ju je
slijedio u stopu. Trčala je bez predaha ne znajući ni kamo ni zašto trči. Nije bilo
načina da pobjegne od ove strašne istine. Saznala je kako je njen otac otkrio
ključ za MEDUZU i zašto nikada nije pričao o tome. A napokon je saznala i
zašto ga je sirota Hester Shaw željela ubiti.
 STRANAC U NEBESKIM PLANINAMA

V alentineova je ruka crtala profinjene i komplicirane oblike po zraku nad

spuštenom glavom djevojčice. Lice djevojčice bilo je mirno i nasmiješeno
i nije ni slutila da je blagoslivlja najgori neprijatelj Saveza.
Tom ih je promatrao skriven iza oltara božice neba. Njegove su oči čitavo
vrijeme znale tko je redovnik odjeven u crveno, no tek je sada postao toga
svjestan. Kapetan Khora je spomenuo kako je Dizalo trinaestoga kata viđeno u
planinama. Valentine se sigurno iskrcao negdje na liticama pokraj Batmunkh
Gompe, a ostatak puta prešao pješice prikradajući se gradu poput lopova. Ali
zašto? Kakva ga je tajna misija mogla dovesti ovamo?
Tom nije znao kako da se osjeća. Naravno, bilo ga je strah biti tako blizu
čovjeka koji ga je pokušao ubiti, ali je u isto vrijeme bio oduševljen
Valentineovom smjelošću. Koliko li mu je samo hrabrosti trebalo da se ušulja
u veliko savezničko uporište, bio je točno pred nosom neprijatelja Londona!
Bila je to jedna od pustolovina o kakvima je Valentine pisao u knjigama i koje
je Tom stalno iznova čitao uz baterijsku lampu sklupčan pod pokrivačem u
spavaonici naučnika treće klase.
Valentine završi svoj blagoslov i krene dalje. Tom ga na nekoliko
trenutaka izgubi iz vida među gomilom na trgu, no onda spazi crvenu halju
kako se uspinje širokim središnjim stubištem. Slijedio ga je na sigurnoj
udaljenosti, prolazeći pokraj prosjaka, stražara i uličnih prodavača tople hrane.
Nitko od njih nije mogao posumnjati da lik odjeven u crveno nije jedan od onih
suludih svetih ljudi. Valentine se sad brzo uspinjao pognute glave, pa Tom nije
osjećao nikakvu opasnost hodajući dvadeset ili trideset koraka iza njega.
Međutim, još uvijek nije znao što bi trebao učiniti. Hester je imala pravo znati
da je ubojica njenih roditelja ovdje. Bi li je trebao naći? Reći joj? No s druge
strane, Valentine je sigurno na nekoj važnoj misiji za London. Možda prikuplja
podatke kako bi inženjeri točno znali kamo naciljati MEDUZU. Ako ga Hester
ubije, Tom će izdati čitav svoj grad...
 I dalje se penjao ne obazirući se na bol svojih polomljenih rebara. Oko
njega su terase Batmunkh Gompe bile ispunjene fenjerima i lampionima, a
omotači balona-taksija sjajili su se iznutra dok su se penjali i spuštali. Izgledah
su poput čudnih morskih bića što plivaju oko koraljnoga grebena. Tom polako
shvati da ne želi da Valentine uspije u svom naumu. London nije ništa bolji od
Tunbridge Wheelsa, a ovo je mjestašce staro i prelijepo. Neće dopustiti da ga
razruše!
»To je Valentine!« viknuo je i trčeći uza stube pokušao upozoriti
prolaznike na opasnost. No oni ga nisu razumjeli i samo su buljili u njega. Kad
je napokon dohvatio čovjeka u crvenoj halji i skinuo mu kapuljaču, ugledao je
okruglo, zapanjeno lice redovnika hodočasnika.
Divljački se osvrnuo naokolo i shvatio što se dogodilo. Valentine je
krenuo drugim stubištem sa središnjega trga navevši Toma da slijedi pogrešnu
crvenu opravu. On potrči natrag dolje. Valentine se jedva vidio, bio je tek
crvena mrlja koja se uspinje između svjetla lampiona prema visokim katovima
grada i gnijezdima velikih zračnih razarača. »Ono je Valentine!« vikao je Tom
pokazujući prstom, ali nitko u njegovoj blizini nije govorio angleski. Neki su
pomislili da je lud, a drugi da misli kako se MEDUZA sprema opaliti. Val
panike proširio se trgom i on uskoro začuje gong upozorenja kako odjekuje
terasama s trgovinama zakrčenima mnoštvom ljudi i konačištima ispod njih.
Prva mu je pomisao bila da pronađe Hester, ali nije imao pojma gdje da je
traži. Onda dotrči do balona-taksija i reče: »Slijedite onog redovnika!« ali se
žena samo nasmiješi i odmahne glavom ne razumjevši ga očito niti riječi. »Feng
Hua!« vikne Tom sjetivši se savezničkog imena Anne Fang. Vozačica taksija
kimne, opet se nasmiješi i oni poletješe. Pokušao se smiriti dok se balon
uzdizao. Pronaći će gospođicu Fang. Gospođica Fang će sigurno znati što treba
učiniti. Sjetio se kako mu je povjerila Jenny dok su letjeli preko planina i
posrami se zbog toga što se na sastanku vijeća okomio na nju.
Očekivao je da će ga taksi odvesti do guvernerske palače, ali umjesto toga
balon sleti pokraj terase na kojoj je bila smještena Jenny Haniver. Vozačica
pokaže prema konačištu koje je visjelo s donje strane gornje terase kao gnijezdo
zidne laste. »Feng Hua!« reče ona. »Feng Hua!«
 U jednom je trenutku, obuzet panikom, pomislio da ga je dovela do
konačišta istog imena kao i gospođica Fang, a zatim na jednom od mnogih
balkona restorana spazi krvavocrveni ogrtač avijatičarke. Sav novac koji je imao
ugura u ruke vozačice i dobaci: »Zadržite ostatak!« Zatim je otišao, a ona je
ostala nepomično gledati nepoznata lica Quirkea i Cromea.
Gospođica Fang sjedila je na balkonu za stolom s kapetanom Khorom i
mrkom, mladom keralanskom letačicom koja se ranije onako naljutila na
Tomov ispad. Pili su čaj zadubljeni u raspravu, ali svi poskočiše kad je Tom
izletio na balkon. »Gdje je Hester?« upita.
»Dolje na sidrišnoj platformi, u jednom od svojih raspoloženja«, odgovori
gospođica Fang. »Zašto?«
»Valentine!« dahne. »Tu je! Prerušen u redovnika!«
Glazbenici u konačištu prestadoše svirati i zvuci alarmnih gongova u
donjim dijelovima grada doplutaše kroz otvorene prozore.
»Valentine, ovdje?« frkne Karalanka. »To je laž! Barbar misli da nas može
prestrašiti!«
»Tiho, Sathya!« Gospođica Fang posegne za Tomovom rukom preko stola
i čvrsto je zgrabi. »Je li sam?«
Tom joj ispriča što je vidio što je brže mogao. Ona kroz stisnute zube
ispusti siktav zvuk. »Traži našu zračnu flotu! Želi nas onesposobiti!«
»Jedan čovjek ne može uništiti zračnu flotu!« pobuni se Khora smiješeći
se na samu pomisao.
»Nikad nisi vidio Valentinea na djelu!« reče avijatičarka. Već je bila na
nogama sva uzbuđena postojanjem mogućnosti da ukrsti mač s najvećim
londonskim agentom. »Sathya, idi i uzbuni stražu, reci im da su Visoka gnijezda
u opasnosti.« Zatim se okrene prema Tomu. »Hvala ti što si nas upozorio«, reče
nježno, kao da razumije koliko je teško bilo odlučiti se.
»Moram reći Hester!« pobunio se.
»Naravno da ne moraš!« odgovori mu ona. »Ako joj kažeš, ili će nastradati
ili ubiti Valentinea, a ja ga želim živoga kako bih ga mogla ispitati. Ostani tu
dok sve ne završi.« Ona mu uputi posljednji neustrašivi osmijeh i sjuri se niza
stube van iz uskomešanog konačišta. Khora ju je slijedio. Izgledala je mračno,
opasno i prekrasno, i Tom osjeti kako ga preplavljuje ona ista mahnita ljubav
koju Khora i djevojka iz Kerale, kao i ostali vojnici Saveza, sigurno osjećaju
prema njoj.
No onda pomisli na Hester i na to što će ona reći kad sazna da je vidio
Valentinea, a nije joj rekao. »Veliki Quirke!« iznenada vikne. »Idem je pronaći!«
Sathya je samo buljila u njega. Nije više bila tako namrgođena, samo preplašena.
Dok je trčao prema stubama, on joj dovikne: »Čula si što je rekla gospođica
Fang! Diži uzbunu!«
Ponovo se spustio niz tamne ljestve do sidrišne platforme gdje je na sidru
visjela Jenny Haniver. »Hester! Hester!« vikne. Ona se pojavi koračajući prema
njemu kroz odsjaj sletnih svjetala i navlačeći preko lica crveni šal. On joj sve
ispriča. Primila je vijest hladnim i mirnim pogledom kakvog je i očekivao. Sada
je bio njezin red da potrči, a on ju je slijedio beskrajnim nizom stepenica.
Zid je stvarao svoju vlastitu klimu. Kako su se Tom i Hester približavali
vrhu, zrak je postajao rjeđi i hladniji, a velike lepršave pahulje su im milovale
lice poput leptirovih krila. Mogli su vidjeti svjetla fenjera na širokoj platformi
ispred sebe, tamo gdje se iz Visokih gnijezda u zrak dizala prazna plinska
cisterna. Zatim se pojavi nevjerojatna plamena mrlja koja je izletjela iz Zida, pa
još jedna i još jedna i tako u nizu, kao da se gore radi o zmajevima, a ne
zrakoplovu. Zahvaćen plamenom, balon cisterne razleti se u tisuću komadića.
Hester je stala na trenutak i pogledala natrag, a u oku su joj se odražavali blistavi
plamičci. »To je njegovo maslo! Zakasnili smo! Zapalio je njihovu zračnu
flotu!«
Nastavili su trčati. Toma bi presjeklo u rebrima čim bi udahnuo, a hladan
mu je zrak žario grlo. Trčao je uz Hester što je bliže mogao, drobeći snijeg duž
uskih puteljaka do platforme pred gnijezdima. Brončana su vrata bila otvorena
i kroz njih se probijala hrpa ljudi, još uvijek štiteći lica od vreline plamena. Neki
od njih vukli su ranjenike, a pokraj glavnih vrata Tom ugleda kako se za Khoru
brinu dvojica članova zemaljske posade.
Avijatičar podigne pogled kad su Tom i Hester dotrčali do njega:
»Valentine!« zastenjao je. »Prevario je stražu rekavši da želi blagosloviti naše
zrakoplove. Postavljao je eksploziv kad smo Anna i ja stigli. Oh, Tome, nismo
nikad pomislili da bi i jedan barbar pokušao nešto ovakvoga! Nismo bili
spremni! Naša čitava zračna flota... Moj jadni Mokele Mbembe...« On zastane i
počne iskašljavati krv. Valentineov mač probio mu je plućno krilo.
»Što je s gospođicom Fang?« upita Tom.
Khora odmahne glavom. Nije znao. Hester je već odlučno koračala prema
ognjenoj vrelini hangara ne obazirući se na ljude koji su je pokušavali dozvati
natrag. Tom potrči za njom.
Bilo je to kao da ulazi u pećnicu. Imao je osjećaj kao da je u golemoj špilji
u kojoj se otvara još puno manjih. Tu su bili smješteni ratni zračni brodovi
Saveza. Valentine je sigurno brzo prelazio s jednog na drugi zrakoplov
postavljajući fosforne bombe. Sad su se mogla vidjeti samo njihova svinuta
rebra kako bukte u vrelom srcu plamena. »Hester!« vikne Tom dok mu se glas
gubio u huci ognja. Ugledao ju je malo ispred sebe kako žuri prema uskom
tunelu koji je vodio dublje u Zid. Ne idem tamo za njom! pomisli. Ako želi upasti
u stupicu i ispeći se, to je njezina stvar... No kada se okrenuo natrag prema
sigurnoj platformi, zapalila se municija u gondolama gorućih zrakoplova, i
iznenada su posvuda letjeli metci i rakete, raspršujući se o kamene zidove i
zujeći unaokolo po zraku. Tunel mu je bio bliže od glavnog ulaza i on jurne u
njega, šapućući molitve svim bogovima kojih se mogao sjetiti.
Ispred sebe je osjećao svjež zrak i on shvati da prolaz vjerojatno vodi kroz
Zid do jedne od platformi za topove na zapadnoj strani. »Hester?« vikne.
Odgovori mu samo jeka pomiješana s odjecima tutnjave vatre u hangaru. On
nastavi dalje. Na mjestu gdje se tunel račvao ležalo je sklupčano tijelo, mladi
letač sasječen Valentineovim mačem. Tom odahne s olakšanjem što to nije
Hester ili gospođica Fang, a zatim ga preplavi osjećaj krivnje zbog smrti sirotog
čovjeka.
Proučavao je tunel koji se račvao u dva smjera. Kojim bi putem trebao
krenuti? »Hester?« zazvao ju je nervozno. Odgovori mu samo jeka. Iz hangara
dozuji zalutali metak i kamen pokraj njegove glave zaiskri. Brzo odabere put i
pognute glave krene desnim prolazom.
Sada se začuo drukčiji zvuk, bliži i oštriji od mukle rike požara. Bio je to
zvonak zvuk udaranja metala o metal. Tom jurne niz skliske stube, pred sobom
ugleda svjetlo te potrči prema njemu. Našao se u hladnom i lepršavom snijegu
na širokoj platformi, gdje su bili raketni bacači upereni u daljinu prema zapadu.
Plamen je titrao i pucketao na žeravici osvjetljavajući prastare grudobrane,
ispružena tijela raketne posade i divlje ukrštanje mačeva dok su se Valentine i
gospođica Fang borili na utabanom snijegu. Tom je čučao u sjeni na otvoru
tunela držeći se za bolna rebra i zureći pred sebe. Valentine se veličanstveno
borio. Skinuo je sa sebe redovničku halju i razotkrio bijelu košulju, crne hlače i
visoke crne čizme. Elegantno je odbijao udarce, ubadao i saginjao se pred
naletima avijatičarkina mača, ali Tom je mogao vidjeti da se namjerio na sebi
ravnu protivnicu. Držeći svoj dugi mač objema rukama, ona ga je satjerala
prema bacačima raketa i tijelima muškaraca koje je ubio, predviđajući svaki
zamah koji je izvodio. Bila je vrlo spretna. Izbjegavala je udarce njegovog mača
skačući u zrak, dok mu konačno nije izbila mač iz ruke. On je kleknuo da ga
dohvati, ali njena mu je oštrica već bila na vratu i Tom ugleda taman mlaz krvi
i mrlju na ovratniku njegove košulje.
»Dobar potez!« reče on smiješeći se osmijehom kojeg se Tom sjećao od
one noći u Utrobi. Bio je to gotovo ljubazan i veseo i posve iskren smiješak.
»Dobar potez, Feng Hua!«
»Tišina!« odvrati ona. »Ovo nije igra...«
Valentine se nasmije. »Naprotiv, dragi moj Vjetrov Cvijete, ovo je najveća
od svih igara, i čini se da moja ekipa pobjeđuje. Nisi li primijetila da vaša zračna
flota gori? Stvarno biste trebali pooštriti mjere osiguranja. Pretpostavljam da
zato što su Savezu stvari išle na ruku tisućama godina mislite da se možete
odmarati na lovorikama. No, svijet se mijenja...«
Pokušava dobiti na vremenu, pomisli Tom. Ali nije mogao shvatiti zašto.
Valentine je bio stjeran u kut na ovoj visokoj platformi, nenaoružan i bez
izgleda za bijeg. Što je mislio postići izazivanjem avijatičarke? Pitao se bi li
trebao izići, podići mač i stati uz gospođicu Fang dok ne stigne pomoć, ali bilo
je nešto tako moćno i opasno čak i u poraženom Valentineu da se nije usudio
izaći iz svoga skrovišta. Slušao je nadajući se da će uloviti zvuk vojnika koji
dolaze tunelom i pitao se što se dogodilo s Hester. Sve što je mogao čuti bila je
udaljena zvonjava gonga i požarnih zvona s druge strane Zida, te Valentineov
podrugljiv glas.
»Trebala bi raditi za London, draga moja. Na kraju krajeva, sutra u ovo
doba od Oklopnog zida ostat će samo krš. Trebat će ti novi poslodavac. Vaš je
Savez gotov...«
Odozgo bljesne svjetlost i zasljepljujuća zraka svjetla iz reflektora
tragačkog zrakoplova stade pretraživati snijega. Avijatičarka zaslijepljena
svjetlošću zatetura unatrag, a Valentine skoči, zgrabi svoj mač i povuče je prema
sebi zabivši mač u nju. Nekoliko trenutaka teturali su jedno uz drugo poput
pijanih plesača na kraju neke zabave, dovoljno blizu Tomova skrovišta da bi
vidio blistavu oštricu koja je probila vrat gospođice Fang i čuo njen očajnički,
krkljavi šapat: »Hester Shaw će te naći. Naći će te i...« Valentine izvuče svoj mač
i pusti je da padne. Okrene se i skoči na grudobran, dok se iz jarkog svjetla
reflektora pomaljalo Dizalo trinaestoga kata.
 POVRATAK KUĆI

C rni je zrakoplov jašući na zračnim strujama dolelujao u potpunoj tišini do

ovog visokog mjesta sastanka, dok su istovremeno branitelji Batmunkh
Gompe bili zauzeti gašenjem požara i eksplozija. No sada njegovi motori
zagrme, razvitlaju snježne smetove i priguše Tomov prestravljeni vrisak.
Valentine je hodao duž cijevi bacača raketa okretno poput gimnastičara
na gredi. U jednom je trenutku skočio raširivši ruke poput kakvog orla i našao
se u zraku uhvativši ljestve od užeta koje su mu spustili Pewsey i Gench. Držeći
se za prečke, zaljuljao se i uskočio u gondolu.
Tom jurne naprijed i uleti u iznenadni mrak, reflektori su se ugasili.
Rakete s viših bacača iskričavo zapljušte odbijajući se od debele oplate Dizala.
Jedna razbije neko staklo na gondoli, no crni se zrakoplov već hitro odmicao
od Zida. Mlaz zraka iz njegovih propelera zapljusnuo je Tomovo lice dok je
klečao nad Annom Fang drmajući je u slabašnoj nadi da bi se mogla probuditi.
»Nije pošteno!« zajeca. »Čekao je da te svjetla zaslijepe! Pobijedila si ga!«
Avijatičarka ne reče ništa, zurila je nekamo mimo njega s izrazom iznenađenja
na licu i očiju beživotnih poput suhog gorskog kristala.
Tom sjedne pokraj nje u zakrvavljeni snijeg i pokuša razmisliti.
Pretpostavljao je da će sad morati napustiti Batmunkh Gompu i pobjeći prije
nego što dođe London. Iscrpljivala ga je i sama pomisao na ponovo putovanje.
Bio je sit jurnjave, neprestanog potucanja s jednog na drugi kraj svijeta, a sve
gonjen zamislima drugih ljudi. Gnjev je uskipio u njemu kad je pomislio na
Valentinea koji leti kući gdje će ga dočekati kao junaka. Valentine je uzrok
svemu ovome! Valentine je uništio i njegov i Hesterin život, a i mnoge druge.
Valentine je taj koji je Cehu inženjera dao MEDUZU. Hester je bila u pravu,
trebao ju je pustiti da ga ubije kad je imala priliku...
S udaljenog kraja platforme začuje se neka buka i on podigne pogled.
Ugleda kako se crna masa isprepletenih ruku i nogu uvijena u kaput polako
odmotava. Izgledala je poput velikog pauka koji je pao sa stropa. Bila je to
Hester koja je pogrešno skrenula jureći za Valentineom i nakon dugotrajnog
kotrljanja izašla u promatračnicu. Sad je bila tu, nakon što se puzeći spustila niz
deset metara snijegom prekrivenog zida i pala niz posljednja tri. Oči joj se na
tren zaustave na mrtvoj avijatičarki, pa se okrene i priđe grudobranu zagledavši
se tupo u mrak i u razigrani snijeg. »To sam trebala biti ja«, Tom je slušao kako
govori. »Ja bih ga sigurno povela sa sobom.«
Tom ju je promatrao. Osjećao se ukočeno, drhtao je od tuge i gnjeva i bilo
mu je zlo. Znao je da se i Hester sigurno ovako osjeća sve otkada joj je Valentine
ubio roditelje. Bio je to užasan osjećaj, i on se mogao sjetiti samo jednog načina
kojim bi ga izliječio.
Pročeprka ispod ovratnika Annina ogrtača i na remenčiću pronađe ključ
te ga skine. Zatim se uspravi, priđe Hester i zagrli je. Bila je tako ukočena i
napeta da se osjećao kao da grli kip, ali morao se na nešto osloniti, pa ju je
svejedno nastavio grliti. Nad njima su topovi i dalje pucali u uzaludnoj nadi da
će pogoditi Dizalo trinaestoga kata. On primakne lice Hesterinu uhu i vikne da
nadjača buku: »Hajdemo kući!«
Ona se na to okrene, zbunjena i pomalo ljuta. »Jesi li poludio?«
»Zar ne shvaćaš?« vikne, smijući se ludoj zamisli koja mu se upravo
ušuljala u um. »Netko ga mora natjerati da plati za sve! Bila si u pravu. Nisam
te trebao zaustaviti, ali mi je drago što jesam jer bi te policija bila ubila u Utrobi
i mi se nikada ne bismo upoznali. Sad ti mogu pomoći da dođeš do njega, a
poslije ti mogu pomoći da pobjegneš. Vraćamo se u London! Sad! Zajedno!«
»Ti zaista jesi poludio«, reče Hester, ali ipak pođe s njim pomažući mu da
nađe put pri povratku kroz Oklopni zid dok su uplašeni i prljavi vojnici trčali
pokraj njih.
Noćno je nebo nad Batmunkh Gompom bilo ispunjeno dimom i
krpicama spaljenog materijala omotača zrakoplova. Požar je i dalje gorio u
Visokim gnijezdima, a ceste u dolini već su bile zakrčene petrolejkama
izbjeglica, sazviježđima malih svjetala koja su se razlijevala dalje u planine,
poput vode koja navire kroz provaljenu branu. Oklopni je zid uništen smrću
zračne flote, a njegovi su stanovnici bježali što su ih noge, mule, volovska kola
i teretni baloni nosili.
 Dolje na sidrišnoj platformi zrakoplovi su se već uzdizali u zadimljeno
nebo i kretali na jug. Djevojka iz Kerale, Sathya, pokušavala je zadržati neke
uspaničene vojnike, jecajući: »Ostanite i čuvajte Zid! Južnjačka zračna flota
dolazi nam pomoći! Mogu stići za manje od tjedan dana!« No svi su znali da
Batmunkh Gompe tad više neće biti i da će London napredovati južno, prema
srcu Saveza. »Ostanite i čuvajte Zid!« preklinjala je, ali zrakoplovi se nastaviše
dizati i uzlijetati pokraj nje.
Jenny Haniver još je uvijek visjela na vezu, tiha i zamračena. Ključ što ga
je Tom uzeo s tijela Anne Fang savršeno je pristajao u bravu prednjih vrata i on
je uskoro stajao u upravljačkoj kabini zureći u kontrolnu ploču. Bilo je mnogo
više detalja nego što se sjećao.
»Jesi li siguran da mi to možemo?« upita Hester nježno.
»Naravno«, odgovori Tom i isproba nekoliko prekidača. Vrata su se
ponovo otvorila, svjetla su se upalila i obasjala kabinu, aparat za kavu je
zabrujao i pritom proizveo hrapav zvuk poput psa koji se umiljava režeći iz
dubine grla, a mali čamac za napuhavanje srušio se sa stropa i oborio Toma.
»Sasvim siguran?« upita i pomogne mu da ustane.
Tom kimne. »Sastavljao sam makete zrakoplova kad sam bio mali, pa
shvaćam princip. A i gospođica Fang mi je pokazala upravljače kad smo bili u
planinama... Da je bar sve označila na angleskom.«
On razmisli na trenutak, pa povuče neku polugu i ovaj se put motori vrate
u život. Vani na sidrišnoj platformi ljudi su se okrenuli i stali zuriti, a neki od
njih pokazivali su znak protiv zla. Čuli su za Feng Huinu smrt i pitali se da li je
na Jenny Haniver njezin nemiran duh. Ali Sathya, kada je ugledala Toma i
Hester za kontrolnom pločom, potrči prema njima.
Tom potraži polugu koja je pomicala ležišta motora, u strahu da će ga
Sathya pokušati zaustaviti. Ležajevi zacvile dok su se okretali u položaj za
uzlijetanje. On se nasmije, oduševljen načinom na koji je zrakoplov odgovarao
na dodir njegovih ruku na upravljaču. Bio je zadovoljan kada je čuo poznatu
škripu i šuštanje plinskih ventila negdje nad njihovim glavama i klepet
oslobađanja sidrišnih hvataljki. Ljudi su mahali rukama i vikali. Sathya
odjednom izvuče pištolj, no u posljednji trenutak na platformu, uz pomoć
nekoga od svoje posade, dotetura kapetan Khora i nježno joj ga uzme. Pogledao
je u Toma i podigao ruku kako bi mu zaželio sreću. Dok je zrakoplov nesigurno
lebdio u zraku i uspinjao se kroz dim Visokih gnijezda, u Tomovo se pamćenje
čvrsto urezala iznenađujuće ružičasta boja kapetanova dlana i vrhova prstiju.
Posljednji put baci pogled na Batmunkh Gompu, izvede letjelicu nad Oklopni
zid i okrene joj nos prema zapadu.
Išao je kući.
 DOBRODOŠLICA JUNAKU

O blaci koji su istresli svoj snijeg na Batmunkh Gompu otplovili su na zapad

donoseći Londonu obilnu kišu. Kiša je još uvijek padala u rano popodne
idućeg dana kada je Dizalo trinaestoga kata stiglo kući. Nije ga dočekala nikakva
razdragana gomila kako bi ga pozdravila. Natopljeni travnjaci Kružnog parka
bili su napušteni, otišli su svi osim radnika iz Odjela za reciklažu koji su rušili
posljednja stabla. Ceh inženjera bio je upozoren na Valentineov povratak, pa
kada je veliki zrakoplov sletio na vlažan odsjaj sletnih svjetala, oni su istrčali na
metalni pokrov ispred hangara. Po njihovim ćelavim glavama bubnjala je kiša,
a po sjajnim ogrtačima razlijevala se svjetlost.
Katherine je s prozora svoje sobe gledala kako zemaljska posada vitlima
vezuje zrakoplov i kako uzbuđeni inženjeri prilaze bliže. Dok su se vrata na
gondoli otvarala, iz gomile istupi Magnus Crome u pratnji sluge koji je nad njim
držao bijeli gumeni kišobran. A onda siđe njen otac i spusti se niz stube. Bilo ga
je lako prepoznati zbog njegove visine, samouvjerena hoda i načina na koji se
njegov plašt, koji je nosio u svim vremenskim prilikama, nadimao i lepršao na
sve jačem povjetarcu.
Kad ga je pogledala, nešto ju je stegnulo negdje duboko unutra i imala je
osjećaj kao da bi joj srce moglo iskočiti od tuge i srdžbe. Sjetila se koliko se
veselila što će ga prva pozdraviti kad stupi natrag na grad. Sada više nije bila
sigurna može li se prisiliti na razgovor s njim.
Kroz mokro staklo vidjela ga je kako razgovara s Cromeom kimajući
glavom i široko se osmjehujući. Mnoštvo bijelih ogrtača na tren ga je sakrilo od
njezina pogleda, a kad ga je ponovo ugledala, bio se oprostio od Gradonačelnika
i žurio je prema vili Clio. Koračao je preko razmočenih travnjaka, vjerojatno se
pitajući zašto ga nije dočekala na pristaništu.
Na tren ju je uhvatila panika i poželjela se sakriti, ali s njom je bio Pas i on
joj je dao snagu koju je trebala. Zatvorila je kapke načinjene od kornjačina
oklopa i pričekala dok na stubama nije čula očeve korake i kucanje na vratima.
 »Kate?« čula je njegov prigušeni glas. »Kate? Jesi li tu? Želim ti ispričati
sve o svojim pustolovinama! Svjež sam od snijega Shan Gua i pun priča kojima
ću ti dosađivati! Kate? Jesi li dobro?«
Ona samo malčice otvori vrata. Stajao je s vanjske strane odmorišta. Kiša
se cijedila s njega, a osmijeh mu izblijedi kad je ugledao njeno pospano i suzno
lice.
»Kate, sve je u redu! Vratio sam se!«
»Znam«, reče ona. »I nije sve u redu. Da si barem poginuo u planinama.«
»Molim?«
»Znam sve o tebi«, odgovori mu ona. »Shvatila sam što si učinio Hester
Shaw.«
Ona ga pusti u sobu i zatvori vrata te oštro zazove Psa koji mu je prišao
kako bi ga pozdravio. Tama je vladala iza zatvorenih kapaka, ali usprkos tomu
vidjela je oca kako pogledom prelazi preko hrpe knjiga nagomilanih i
razbacanih na stoliću u kutu, a zatim mu se pogled zaustavio na njoj. Na vratu
je imao svježe previjenu ranu i još uvijek malo krvi na košulji. Provukla je prste
kroz svoju zamršenu kosu i jedva se suzdržala da ne brizne u plač.
Valentine sjedne na raspremljen krevet. Čitavim mu je putem od
Batmunkh Gompe u ušima odjekivalo posljednje obećanje Anne Fang: Hester
Shaw će te naći. To što je ovdje isto ime spomenula i Katherine, bio je za njega
težak udarac.
»Oh, ne brini«, reče Katherine gorko. »Nitko drugi ne zna. Djevojčino ime
sam saznala, kao što vidiš, a dr. Arkengarth mi je ispričao kako je Pandora Shaw
ubijena. Već sam otprije znala da je umrla prije sedam godina, nekako u isto
vrijeme kad si se ti vratio s one ekspedicije i kada je Gradonačelnik bio jako
zadovoljan tobom, pa sam samo sve to povezala i...«
Ona slegne ramenima. Bilo je lako zaokružiti priču, jer su postojali
tragovi. Podigne knjigu koju je čitala i pokaže mu je. Pustolovine na Mrtvom
kontinentu, njegov vlastiti prikaz putovanja u Ameriku. Pokaže mu jedno od
lica na skupnoj fotografiji s ekspedicije – nasmiješenu avijatičarku koja je stajala
pokraj njega. »Nisam odmah shvatila«, reče, »jer je imala drugo prezime. Jesi li
je ubio sam? Ili su to Pewsey i Gench obavili za tebe?«
Valentine pogne glavu, ljut, očajan i posramljen. U Katherine je još tinjao
plamičak nade da je u krivu, da će on sve zanijekati i pružiti joj dokaze da nije
ubio Shawove, ali kad je vidjela kako je poniknuo glavom, shvatila je da je sve
istina.
On reče: »Shvati, Kate, učinio sam to za tebe...«
»Za mene?«
On napokon podigne pogled, ali ne pogleda u nju. Stane zuriti u zid,
mimo njenoga lakta, i reče: »Htio sam da imaš sve. Htio sam da odrasteš kao
dama, a ne da budeš sakupljač starudije po Ničijoj zemlji kao što sam bio ja.
Morao sam naći nešto što je Crome trebao.
Pandora mi je bila stara kompanjonka s puta u Ameriku, baš kao što si i
sama rekla. I da, bila je sa mnom kad sam pronašao nacrte i pristupne šifre za
MEDUZU. Nismo nikad ni pomislili da će biti moguće rekonstruirati spravu.
Kasnije smo Pandora i ja pošli svatko svojim putem. Ona je bila
antitransportistkinja; udala se za neku seljačinu i nastanila na Hrastovu otoku.
Nisam znao da još uvijek razmišlja o MEDUZE Sigurno je još jednom sama
otišla u Ameriku i našla ulaz u drugi dio istog starog podzemnog kompleksa,
dijela koji smo pri prvom iskapanju mimoišli. Tamo je pronašla...«
»Mozak računala«, doda nestrpljivo Katherine. »Ključ za MEDUZU.«
»Da«, promrmlja Valentine, zapanjen time koliko je znala. »Poslala mi je
pismo u kojem je pisalo da ga ima. Znala je da je bezvrijedan bez nacrta i šifri
koje su bile u Londonu. Mislila je da bismo ga mogli prodati i podijeliti zaradu.
A ja sam znao da ću se obogatiti ako Cromeu dam takav pronalazak, i da bi
tvoja budućnost bila osigurana!«
»I zbog toga si je ubio«, reče Katherine.
»Nije se složila sa mnom da spravu prodamo Cromeu«, reče njen otac.
»Kao što sam rekao, bila je antitransportistkinja. Htjela je da naš nalaz pripadne
Savezu. Morao sam je ubiti, Kate.«
»Hester?« reče tupo Katherine. »Zašto si je morao ozlijediti?«
»Nisam htio«, odgovori on očajno. »Sigurno se probudila i nešto čula. Bila
je lijepo dijete. Bila je tvojih godina i toliko ti je sličila da bi ti lako mogla biti
sestra. Možda ti je i bila sestra. Pandora i ja nekoć smo bili vrlo bliski.«
»Moja sestra?« dahne Katherine. »Tvoja vlastita kći!«
»Kad sam digao pogled s tijela njene majke i vidio je kako zuri u mene...!
Morao sam je ušutkati. Divlje sam zamahnuo prema njoj i... Mislio sam da je
mrtva, ali se nisam mogao natjerati da provjerim. Pobjegla je čamcem. Mislio
sam da se sigurno utopila, sve dok me one noći nije pokušala probosti u
Utrobi.«
»A Tom...«, reče Katherine. »Saznao je njeno ime, pa si i njega morao ubiti
jer bi se možda saznala istina da je to spomenuo povjesničarima.«
Valentine je bespomoćno pogleda. »Ne razumiješ, Kate. Da su ljudi
saznali tko je ona i što sam učinio, ni Crome me ne bi mogao zaštititi. Bio bih
gotov, a i tebe bih povukao za sobom.«
»Ali, Crome zna, zar ne?« upita Katherine. »Zato si mu tako odan. Vjeran
kao pas dok god te plaća i dok se možeš pretvarati da je tvoja kći strankinja
damica iz Visokog Londona.«
Kiša je lupkala po prozorima i čitava je soba treperila dok se London
vukao preko natopljena tla. Pas je ležao glave položene na šape i pogledom
pratio čas svoju gospodaricu, čas Valentinea. Nikad ih prije nije vidio da se
svađaju i to mu se nikako nije sviđalo.
»Nekad sam mislila da si divan«, reče Katherine. »Nekad sam mislila da si
najbolji, najhrabriji, najmudriji čovjek na svijetu. Ali nisi. Nisi čak ni jako
pametan, ha? Zar nisi razmišljao o tome kako će Crome iskoristiti tu stvar?«
Valentine je oštro pogleda. »Naravno da jesam! Ovo je svijet u kojem
jedan grad proždire sve ostale, Kate. Naravno da je strašno što je Panzerstadt-
Bayreuth morao biti uništen. Ali Oklopni zid mora pasti ako London želi
preživjeti. Nama treba novo lovište.«
»Ali tamo žive ljudi!« jaukne Katherine.
»Samo antitransportisti, Kate, a i većina njih će vjerojatno pobjeći.«
»Zaustavit će nas. Imaju zrakoplove...«
»Nemaju.« Unatoč svemu, Valentine se nasmiješi ponosan na samog sebe.
»Što misliš, zašto me Grome poslao na istok? Zračna flota Sjevernog saveza je u
pepelu. Večeras će nam MEDUZA stvoriti prolaz kroz njihov slavni Zid.« On
ustane smiješeći se, kao da će ova pobjeda koju donosi izbrisati sve što je učinio.
»Crome mi je rekao da je lansiranje planirano za devet sati. Prije toga će u
Vijećnici cehova biti prijem: vino i zakuska za 'zoru novoga doba'. Hoćeš li poći
sa mnom, Kate? Volio bih da pođeš...«
Njena je posljednja nada bila da on možda nije upoznat s Cromeovim
luđačkim planom. Sad je i toga nestalo. »Budalo jedna!« vrisne ona. »Ne shvaćaš
li da to što on čini nije u redu? Moraš ga zaustaviti! Moraš onesposobiti njegovu
užasnu spravu!«
»Ali, tada bi London ostao bespomoćan usred Lovišta«, odgovori njen
otac.
»Pa? Morat ćemo nastaviti kao i dosad, ganjati i jesti, i ako naletimo na
veći grad, i budemo pojedeni... ma, čak bi i to bilo bolje nego da budemo
ubojice!«
Više ni sekunde nije mogla podnijeti da bude s njim u istoj prostoriji.
Odjurila je, a on je nije ni pokušao spriječiti. Nije ju čak ni pozvao; samo je
stajao, blijed i zaprepašten. Otišla je iz kuće i jecajući otrčala kroz kišom okupan
park. Pas je jurio za njom. Hodala je sve dalje i dalje. Moram nešto učiniti! bila
je njena jedina misao. Moram zaustaviti MEDUZU...
Ona požuri prema postaji dizala dok su golemi zasloni po čitavom
Londonu počeli širiti dobre vijesti o Valentineovu povratku.
 PRISLUŠKIVALO

L ondon je ubrzavao jureći prema planinama. Polupokretni gradovi koji su se

godinama skrivali u visokim stepama probuđeni su iz svoje obamrlosti i
tromo su se kretali ostavljajući za sobom zelene zakrpe oranica, pa čak i jedno
nepokretno predgrađe. Velegrad na njih nije obraćao nikakvu pozornost. Sad
je već čitav London znao za plan Gradonačelnika. Unatoč hladnoći, ljudi su se
okupili na prednjim promatračnicama i kroz teleskope nestrpljivo virkali
prema Shan Guu kako bi prvi puta vidjeli legendarni Zid.
»Uskoro!« govorili su jedni drugima.
»Upravo večeras!«
»Čitavo novo lovište!«

Do sada se većina ljudi u Muzeju već navikla na Katherine i Psa, i više nitko nije
obraćao previše pozornosti na nju kada je žurila kroz donje galerije zajedno sa
svojim bijelim vukom. Nekolicina je primijetila mahnit izraz u njenim očima i
suze na licu, ali prije nego što su je stigli upitati što nije u redu ili joj ponuditi
maramicu, pojurila je prema uredu gospodina Nuncarrowa.
Tamo je osjetila miris terpentina i zaostalu aromu duhana za lulu
povjesničara umjetnosti, ali nije pronašla Nuncarrowa ili Bevisa Poda. Istrčala
je natrag u hodnik, gdje je debeli naučnik treće klase prao podove. »Gospodin
Nuncarrow je u spremištima, gospođice«, reče joj nadureno. »S njim je i onaj
neotesani pridošlica.«
Neotesani pridošlica pomagao je gospodinu Nuncarrowu izvući sliku iz
stalka spremišta kad je Katherine uletjela unutra. Bila je to golema slika u
pozlaćenom okviru. Slika je nosila ime »Quirke nadgleda obnovu Londona«, a
naslikao ju je Walmart Strange. Kada je Bevis ispustio kraj koji je držao,
odjeknuo je tresak i poput male eksplozije razlio se kroz prašna spremišta.
»Pripazi, Pode!« prigovori ljutito Nuncarrow, ali potom i on ugleda
Katherinino lice i brzo se obuzela. »Izgledate kao da vam treba šalica čaja,
gospođice Valentine«, promrmlja već žureći kroz labirint polica.
»Kate?« Bevis Pod joj priđe nesigurnim koracima. »Što se dogodilo?« Nije
bio naviknut tješiti ljude. Naučnik inženjer nije bio obučen za tako nešto.
Ukočeno je ispružio ruke kako bi joj dotaknuo ramena i zaprepastio se kada mu
je ona pala u zagrljaj. »Hm...« reče, »hajde, hajde...«
»Bevise«, šmrcne ona, »sad sve ovisi o nama. Moramo učiniti nešto.
Večeras...«
»Večeras?« On se smrkne, jedva hvatajući njena ubrzana i ne baš potpuno
jasna objašnjenja isprekidana plačem. »Misliš, mi sami? Mislio sam da će nam
tvoj otac pomoći...«
»On više nije moj otac«, reče Katherine gorko i shvati da je to istina. Što
je čvršće mogla pripije se uz Bevisa, kao da je on splav koja je sigurno može
prevesti kroz ovu baruštinu jada i krivnje. »Otac je Cromeov čovjek. Zato se
moram riješiti MEDUZE, shvaćaš li? Moram ispraviti ono što je on učinio...«
Nuncarrow se vrati petljajući s dvije limene šalice čaja. »Um! Oh! Ah!«
mumljao je. Bilo mu je neugodno što je svoje mlade prijatelje zatekao u
zagrljaju. »Mislim... da. Papirologija. Moram požuriti. Vraćam se za sat-dva.
Samo nastavi, Pode...«
Kad je odlazio, gotovo je pao preko debelog naučnika treće klase koji je
prao pod pred vratima spremišta. »Za Quirkeovo ime, Melliphante!« čuli su ga
kako je planuo. »Ne možeš li se maknuti s prolaza?«
Ali Herbert Melliphant se nije mogao maknuti s prolaza. Još od kada je
degradiran u treću klasu, tražio je načina kako da dogmiže natrag do prve klase.
Ovaj mu je Pod zapeo za oko prije nekoliko dana. Taj neznanac koji je, čini se,
bio u tako prijateljskim odnosima sa starijim cehovnjacima, koji se motao okolo
s kćeri direktora povjesničara i koji se odijevao kao naučnik, ali nije spavao u
spavaonicama s ostalima niti je s njima išao na predavanja. Na golemim
zaslonima čuo je da Ceh inženjera još uvijek lovi ljude koji su se uvukli na
njihov tajni sastanak i bio je prilično uvjeren da bi dr. Vambrace mogao biti
jako zainteresiran za malog Nuncarrowljeva pomoćnika. Čim mu je starac
nestao s vidika, on spusti svoje vjedro i metlu i ponovo priđe vratima.
 »... Antitransportni savez se ne može braniti«, govorila je Katherine. »To
je ono što je otac radio. Špijunirao je njihove gradove i sabotirao njihovu zračnu
flotu. Zato sve ovisi o nama.«
»A što je s povjesničarima?« upita Bevis.
Katherine slegne ramenima. »Previše ih je strah da bi nam pomogli. Ali ja
to mogu sama, znam da mogu. Otac me pozvao na prijem kod Gradonačelnika.
Ići ću. Naći ću oca i reći mu da sam mu oprostila. Otići ćemo na Cromeovu
zabavu kao mala sretna obitelj. Dok će svi ostali govoriti Cromeu kako je
pametan i jesti kobasice na štapićima, išuljat ću se, naći MEDUZU i razbiti je.
Misliš li da će mi čekić biti dovoljan? Znam gdje dr. Arkengarth drži ključeve
domarove sobe. Tamo mora biti koji čekić. Ili nekakva poluga. Bi li poluga bila
bolja?«
Ona se nasmijala i tada vidje kako se Bevis trgnuo na njen sumanuti, reski
ton. Na jedan se trenutak uplašila da će on reći nešto kao »Smiri se«, ili, »To
nikad neće upaliti...« Dotaknula mu je lice i uši, koje su gorjele. Osjetila je
ubrzano udaranje bila na njegovom vratu i grčenje mišića dok je gutao.
»Bomba«, reče on.
»Što?«
»MEDUZA je sigurno golema, vjerojatno zauzima pola sv. Pavla. Ako je
stvarno želiš raznijeti, treba ti eksploziv.« Izgledao je uzbuđeno i preplašeno.
»Sredstva za čišćenje koja koriste domari u muzeju sadrže nitrogen i ako ih
pomiješam s malo tekućine za restauraciju slika dr. Nuncarrowa i dodam
štopericu...«
»Kako znaš sve to?« upita Katherine. Bila je šokirana, jer čak ni ona nije
razmišljala tako daleko, o bombama.
»Elementarna kemija«, odgovori Bevis slegnuvši ramenima. »Odslušao
sam predavanja u učeničkom laboratoriju...«
»Je li to jedino o čemu razmišljaju ti tvoji?« prošapće ona. »Sastavljanje
bombi i izazivanje eksplozija?«
»Ne, ne!« odvrati on. »Ali znanost je takva. Možeš je koristiti za što god
hoćeš. Kate, ako to stvarno želiš učiniti, napravit ću ti bombu koju možeš staviti
u torbicu. Ako budeš mogla do MEDUZE, ostavi je pokraj računalnog mozga,
namjesti štopericu i bježi. Pola sata kasnije...«
S vanjske strane, Melliphantovo se uho priljubilo uz vrata kao bijeli puž.

Nestrpljenje Gradonačelnika kao da je zarazilo svaki kutak njegova grada.

Klipovi u strojarnicama tukli su pravilno poput njegova srca, a kotači i
gusjenice jurili su kao njegove misli, žureći prema Zidu i sljedećem poglavlju
velike londonske priče.
Čitavog je popodneva Valentine tražio Katherine po parku, plašeći
prijatelje tijekom objeda iznenada se pojavljujući na njihovim francuskim
prozorima. Izgledao je poput utvare u odjeći zamrljanoj krvlju. Neprestano ih
je ispitivao: »Je li moja kćer tu? Jeste li je vidjeli?« Sada je koračao amo-tamo po
salonu vile Clio. Iz njegovih čizama izlijevala se voda i kapala po blatnom tepihu
dok je pokušavao izbaciti vlažnu hladnoću parka iz kostiju i strah iz svojih misli.
Odjednom začuje korake na šljunku prilaza, a zatim korake u predvorju i
potom unutra bane Pewsey koji je izgledao jednako mokro i jadno kao i njegov
gospodar. »Našao sam je, šefe! U Muzeju je. Često je bila tamo u posljednje
vrijeme, prema onome što kaže stari Creaber na recepciji...«
»Odvezi me tamo!« vikne Valentine.
»Sigurni ste, šefe?« Pewsey je radije proučavao vlastita stopala nego
grozničavo i suzama išarano lice svoga gospodara. »Mislim da bi bilo bolje da
je malo ostavite na miru. U Muzeju je na sigurnom, je l' tako? Mislim da joj
treba vremena da promisli o svemu. Vratit će se kad bude spremna.«
Valentine se stropošta u stolac, a stari se avijatičar stane tiho motati po
sobi paleći svjetiljke. Vani se polako gasio dan. »Ulaštio sam vam mač i u
garderobi pripremio najbolju odjeću«, reče blago Pewsey. »Primanje
Gradonačelnika, gospodine, sjećate se? Ne bi bilo dobro da se ne pojavite.«
Valentine kinine, zureći u svoje dugačke prste. »Zašto sam se samo slagao
sa svim njegovim spletkama sve ove godine, Pewsey? Zašto sam mu dao
MEDUZU?«
 »Ne bih točno znao, gospodine...«
On ustane, uzdahne i krene prema garderobi. Da mu je barem
Katherinina oštroumnost. Ona bi sigurno s lakoćom znala odrediti što je
ispravno, a što nije. Da je bar smogao hrabrosti usprotiviti se Cromeu onako
kako to ona od njega želi! Ali za to je jednostavno prekasno.

Crome digne pogled sa svoje večere (pire od povrća i nadomjestak za meso s

baš pravom količinom bjelančevina, ugljikohidrata, vitamina i tako dalje) i
pogleda drhtavog naučnika povjesničara kojeg mu je Vambrace ugurao u ured,
i reče: »Pa, naučniče Malliphant, pretpostavljam da nam imate nešto reći?«
 CHUDLEIGH POMEROY JE USPIO

O tkrila je da se može nositi s time. Ranije se željela samo sklupčati u kutu i

umrijeti od tuge, ali sada je bila dobro. Sve ovo natjeralo ju je da se prisjeti
kako se osjećala kad joj je umrla majka, kad je bila smoždena strahovitim
udarcem događaja i blago iznenađena zbog toga što se život nastavljao. Ovaj
put barem ima Psa koji će joj pomoći, a tu je i Bevis. »Kate, treba mi još jedan
čavao, isti kao ovaj, ali duži...«
Bevisa Poda smatrala je dragim, nespretnim i prilično beskorisnim,
nekime kome je potrebna njezina pažnja, a slutila je da takvu sliku o njemu
imaju i svi povjesničari. No, tog je popodneva počela shvaćati da je on zapravo
puno pametniji od nje. Gledala ga je kako radi, pogrbljen pod prijenosnom
argonskom žaruljom u kutu transportne galerije, pomno mjereći točne količine
pudera za ribanje i tekućine za čišćenje slika. Sada je sastavljao satni mehanizam
od komada žice za bakrorez i dijelova upravljačke ploče stoljećima stare bube.
Sve je smještao u torbicu koju mu je Kate donijela.
»Vijak, Kate?«
»Oh, da...« Brzo je razmaknula hrpu rezervnih dijelova na podu pokraj
njega i pronašla ono što je trebao. Dodala mu je vijak. Provjerila je koliko je sati.
Osam. Uskoro će se morati vratiti kući, namjestiti osmijeh na lice i reći ocu:
»Žao mi je što sam ranije bila onako budalasta! Dobro došao kući! Mogu li,
molim te, poći s tobom na zabavu kod Gradonačelnika?«
»Tako«, reče Bevis podigavši torbicu. »Gotovo je.«
»Ne izgleda kao bomba.«
»Pa u tome je bit, ludice! Vidi.« Otvorio je torbu i pokazao joj mali paket,
crveni gumbić koji mora pritisnuti da bi ga aktivirala, i satni mehanizam.
»Prasak neće biti prejak«, prizna on, »ali budeš li je mogla dovoljno primaknuti
računalnom mozgu...«
»Snaći ću se«, obeća ona i uzme torbicu. »Ja sam Valentineova kći. Ako se
itko može približiti MEDUZI, onda sam to ja.« Bevis se drži tako skrušeno,
pomisli ona i zapita se razmišlja li on o svoj toj divnoj računalnoj moći staroga
svijeta, o inženjerskom snu kojeg su se spremali žrtvovati. »Moram to učiniti«,
reče ona.
»Znam. Ma, volio bih kad bih mogao poći s tobom.«
Ona ga zagrli, pritisne svoje lice na njegovo, svoja usta na njegova i osjeti
kako je zadrhtao dok su mu se ruke nervozno penjale da pomiluju njenu kosu.
Pas tiho zareži, možda pomalo ljubomoran, u strahu da gubi Katherininu ljubav
i da će uskoro biti napušten poput jadnih starih plišanih igračaka na policama
njene spavaća sobe. »Oh, Bevise«, šapne ona i drhteći se odmakne od njega. »Što
će biti s nama?«
U tom trenutku začuje se zvuk udaljene vike koja je odjekivala uspinjući
se stubištem s nižih katova. Zvuk je bio previše prigušen da bi razumjeli
pojedine riječi, ali oboje u isti tren shvate da nešto nije u redu. Nitko nikada nije
vikao u muzeju.
Pas je počeo režati glasnije. Potrčao je prema vratima a oni su oboje pošli
za njim tiho napredujući prema mračnom odmorištu stubišta. Hladan lahor im
je doticao lica dok su provirivali preko rukohvata. Dugačka spirala stepenica
gubila se u mraku u kojem su se mogli naslutiti tek prigušeni odbljesci
brončanih rukohvata. Čuli su lupanje i tup udarac, nešto je palo na pod.
Snopovi svjetla baterijskih lampi odjednom su se provukli kroz niže odmorište
i oni su sasvim jasno čuli povišeni glas Chudleigha Pomeroya kako govori:
»Ovo je nečuveno! Nečuveno! Neovlašteno ste na posjedu Ceha povjesničara!«
Inženjerska ekipa osiguranja stigla je žurno stupajući uza stube u svojim
čizmama gumenih potplata. Baterijska svjetlost klizila je preko njihovih ogrtača
i njihovoga kompliciranog oružja. Kada su stigli na vrh, usporili su. Pas je
blještavih očiju neprestano režao, a njegove su uz glavu priljubljene uši i položaj
tijela nagovještavali da će uskoro skočiti. Pištolji su bili upereni prema njemu, i
Katherine ga je zgrabila za ogrlicu i viknula: »Neće vam ništa, samo je
prestrašen. Ne pucajte...«
Ali oni su ga ipak ustrijelili. Pištolji su kratko i oštro prasnuli a udarci
metaka odbacili su Psa daleko od Katherine. Tresnuo je o zid uz bolni posljednji
cvilež. Na trenutak je zavladala tišina, a onda se začuo šaputavi zvuk padanja
velikog tijela. U rasplesanom snopu baterijske svjetlosti krv je izgledala crno.
Katherine je hvatala dah. Ruke i noge su joj se tresle brzim i bespomoćnim
trzajima koje nije mogla zaustaviti. Nije se mogla pomaknuti, čak i da je to
željela, ali za svaki slučaj neki oštri glas je zarežao: »Ostanite tamo gdje jeste,
gospođice Valentine...«
»Pas...«, izusti ona.
»Ostanite gdje jeste. Zvijer je mrtva.«
Dr. Vambrace popeo se uza stube kroz koprenu rijetkog i lelujavog dima.
»I ti, Pode«, doda, kada je vidio kako se mladić nagnuo prema tijelu Psa. Stajao
je na najvišoj stepenici i smješkao im se. »Svuda smo te tražili, naučniče. Nadam
se da se stidiš svojih postupaka. Daj mi tu torbicu.«
Bevis mu pruži torbicu i visoki inženjer mu je istrgne iz ruke i otvori. »Baš
kako nas je Melliphant upozorio, bomba.«
Dr. Vambrace krenuo je niz stube, a dvojica njegovih ljudi poveli su
zarobljenike. »Ne!« jaukala je Katherine grčevito držeći Bevisa za ruku dok su
ih razdvajali. »Ne!« Njezin glas šuplje se odbije od stropa i odjekujući spusti se
stepenicama. Ona pomisli kako zvuči krhko i bespomoćno, poput histeričnog
djeteta uhvaćenog dok izvodi neku nepodopštinu, a zatim se buni zato što je
kažnjeno. Čovjeka koji ju je držao udari u potkoljenicu, no bio je to krupan
muškarac u čizmama koji na njen udarac nije ni trepnuo. »Kamo nas vodite?«
»Idete sa mnom na Vrh, gospođice Valentine«, odgovori Vambrace. »Bit
ćete glavna tema razgovora na prijemu kod Gradonačelnika. A vaš će dragi biti
odveden u Duboku utrobu.« I on se nakesi zbog tihog zvuka kojeg je proizveo
Bevis. Bilo je to bespomoćno i prestrašeno cviljenje. »O da, naučniče Pod, dolje
u Utrobi čekaju vas neka zanimljiva iskustva.«
»On nije kriv!« pobuni se Katherine. Mogla je osjetiti kako se stvari polako
razotkrivaju, kako se njezin budalasti plan oteo kontroli i sada postao stupicom
i za nju i za Bevisa i za jadnog Psa. »Natjerala sam ga da mi pomogne!« vrištala
je. »Bevis nema nikakve veze s tim!« Ali Vambrace se već okrenuo od njih, a
njen stražar joj je preko usta stavio dlan s okusom neke kemikalije kako bi je
ušutkao.
Valentineova buba stane pred Vijećnicom cehova gdje su već bile parkirane
bube većine cehovskih glavešina. Gench izađe i svome gospodaru otvori
poklopac, a zatim se ustrči oko njega kao majka koja šalje dijete u školu. Micao
mu je kosu s čela, popravljao ovratnik njegove najbolje crne haljine i posebno
lijepo ulaštio držak njegova mača.
Valentine odsutno pogleda u nebo. Ugleda visok, pahuljast oblak
osvijetljen zalazećim suncem. Vjetar je još uvijek puhao s istoka i donosio miris
snijega koji ga je podsjetio na Shan Guo pa je barem na trenutak prestao misliti
na Katherine. Hester Shaw će te naći, prošaptala je Vjetrov Cvijet dok je umirala.
Ali, kako je ona mogla znati za Hester? Pa nije mogla upoznati djevojku, zar ne?
Zar ne? Je li Hester još živa? Je li nekako uspjela doći do Batmunkh Gompe? I
ne čeka li sada u planinama da se ponovo ubaci u London, odlučna da ga
ponovo pokuša ubiti? Ili, još gore, je li spremna ozlijediti njegovu kćer?
Odgurnuvši Genchove ručetine, on reče: »Ako vam nije teško propustiti
zabavu, dečki, možda bi bilo dobro večeras malo provozati Dizalo trinaestoga
kata. Za svaki slučaj, ako one hrabre budale iz Saveza nešto pokušaju.«
»Potpuno ste u pravu, šefe!« Dvojica starijih avijatičara nisu se radovala
primanju kod Gradonačelnika i svim onim kanapeima i prijetvornim
brbljarijama. Ništa ih nije tako veselilo kao dobra borba. Gench se uspne do
Pewseyja i buba se okrene preplašivši inženjere i gardiste koji su joj se bili našli
na putu. Valentine poravna svoju kravatu i zatim se brzo uspne stubama u
vijećnicu.

Inženjeri su vodili svoje zarobljenike kroz donje galerije Muzeja prema

glavnom ulazu. Nije bilo nikog osim njih. Katherine nikad nije vidjela Muzej
ovako prazan. Gdje su povjesničari? Znala je da joj ne mogu pomoći, ali ih je
željela vidjeti, znati da netko zna što joj se dogodilo. Neprestano je osluškivala
ne bi li čula tapkave korake Psa iza sebe i bila je iznenađena što ih ne čuje. Bevis
je stupao pokraj nje, ali je nije htio pogledati. Samo je zurio ravno preda se, kao
da već vidi komore Duboke utrobe i stvari koje će mu se tamo dogoditi.
Na vrhu stuba koje su vodile dolje do glavnog ulaza, inženjeri zastanu.
Dolje u predvorju čekali su povjesničari, leđima okrenuti prema velikim
staklenim vratima. Dok su Vambraceovi ljudi bili zaposleni na katu, oni su
opustošili izložbene vitrine galerije oružja i ratova naoružavši se antiknim
kopljima i mušketama, hrđavim mačevima i željeznim kacigama. Neki su na
svoje crne halje navukli viteške oklope, a ostali su nosili štitove. Izgledali su
poput razbojničkog zbora u amaterskoj pantomimi.
»Što ovo znači?« zaurla dr. Vambrace.
Chudleigh Pomeroy istupi naprijed, držeći kremenjaču čija je mjedena
cijev završavala otvorom širokim poput otvora trube. Katherine je napokon
shvatila da ih i ostali povjesničari promatraju iz sjena po kutovima predvorja,
vireći iza izložbenih vitrina i preko nišana parnih pušaka koje su uperili kroz
dinosaurova rebra.
»Gospodo«, reče Pomeroy nervozno, »nalazite se na posjedu Ceha
povjesničara. Predlažem da nam smjesta predate ove mlade ljude.«
»Smjesta!« složi se dr. Karuna i svojom prašnom mušketom nanišani
crveni kotač između Vambraceovih obrva.
Inženjer se počne smijati. »Vi stare budale! Vi stvarno mislite da nam se
možete suprotstaviti? Vaš će ceh biti raspušten zbog ovoga što ste danas učinili.
Vaše ćemo smiješne sitnice i drangulije pobacati u peći, a tijela slomiti na
spravama za mučenje u Dubokoj utrobi. Ući ćete u povijest, budući da je
povijest jedino što vam je važno! Mi smo Ceh inženjera! Mi smo budućnost!«
Uslijedila je kratka pauza, gotovo tišina. Čula se samo jeka Vambraceova
glasa u zraku koji je bio ispunjen mirisom plijesni i jedva čujnim zvucima ljudi
koji posežu za oružjem i artritičnim prstima jače stežu prastare okidače. A zatim
predvorje nestane u dimu i probadajućim strelicama vatre. Buka se odbijala od
visoko nadsvođenog stropa i vraćala natrag razornom snagom. Isprekidano
praskanje prekine teška paljba Pomeroyeve lumbarde i kričava rika starog topa
skrivenog u niši iza blagajne, koji ispali uz veliki mlaz vatre jer je dr. Nuncarrow
primaknuo svoj upaljač uskom otvoru za pripaljivanje baruta. Katherine je
vidjela kako su Vambrace i još dvojica pali kao pokošeni, vidjela je dr.
Arkengartha kako pada na leđa divlje mlatarajući rukama oko sebe, i tad osjeti
kako je muškarac koji je drži klecnuo, a zatim i posrnuo, te začuje veliki pljas
kad je kuglica iz muškete prošla kroz njegov gumeni ogrtač.
On padne pokraj nje, a ona se spusti na koljena pitajući se kamo da se
sakrije. Od Vambracea nije ostalo ništa osim čizama koje su se dimile. Bila je to
slika dostojna crtanog filma, i gotovo smiješna. U stvari bila bi smiješna da
njegova stopala nisu još uvijek bila u čizmama. Polovina njegovih ljudi je
onesposobljena, ali zato imaju bolje oružje od povjesničara. U predvorju su
neprestano prštali metci stvarajući iskre na mramornome podu, i razbacujući
krhotine dinosaurovih kostiju visoko u zrak. Izložbene vitrine iščeznu u
fantastičnim erupcijama smrvljena stakla. Povjesničari koji su se skrivali iza
njih četveronoške odjure natrag do drugih zaklona, a neki padnu među
popadale izloške te ostanu ležati. Iznad njih argonske su se žarulje rasprskavale
i cijedile sve dok predvorje nije ostalo u mraku. Inženjeri su se približavali
vratima.
Iza njih, zaboravljeni Bevis Pod posegne za ostavljenim puškom i podigne
je. Dugačkim rukama napipa sjajni metal, pronađe okidač i stane pucati.
Katherine ga je promatrala. Zrak oko nje bio je gust od zvukova pucnjave,
uskovitlanih krhotina mramora i zavijanja borbenih frizbija, ali ona nije mogla
skinuti pogled s Bevisa niti prestati razmišljati o njemu dovoljno dugo da bi
razmislila o traženje zaklona. Vidjela ga je kako rastvara vretenasti kundak i
stavlja ga u pregib lakta i kako nastaju male plave rupe na ogrtačima inženjera
dok oni mlataraju rukama, ispuštaju svoje oružje, naglo se zakreću i padaju, a
Bevis Pod ih mirna i ozbiljna izraza gleda kroz nišan. To više nije bio njen nježni
Bevis, već netko tko sasvim hladnokrvno može ubijati. Kao da inženjer u njemu
uopće ne cijeni ljudski život. Ili je možda u Dubokoj utrobi vidio toliko smrti
da je ona postala nešto uobičajeno.
Kada je prestao pucati, nastupila je mukla tišina. Čuo se još samo šum
gumenih ogrtača dok su se tijela smirivala poslije samrtnog hropca i brzi
koštani zveket, koji Katherine polako prepozna kao zvuk cvokotanja vlastitih
zubi.
 Povjesničari ispužu iz kutova predvorja. Bilo ih je više nego što je
Katherine očekivala. U žaru borbe je mislila kako su svi ubijeni. Premda su neki
bili ranjeni, mrtvi su bili samo muškarac po imenu Weymouth, s kojim nikad
nije ni razgovarala, i dr. Arkengarth. Stari kustos odjela za keramiku ležao je
blizu vrata, srditog izraza lica, kao da je smrt neki luckasti modni hir koji se
njemu nimalo ne sviđa.
Bevis Pod je klečao zureći u pušku u svojim drhtavim rukama dok se plavi
dim odmotavao s cijevi i lelujao prema krovu.
Pomeroy se popeo uza stube. Perika mu je bila odletjela i držao se za
nadlakticu gdje ga je porezala krhotina kosti. »Pogledajte ovo!« reče. »Ja sam
sigurno prva osoba u posljednjih sedamdeset milijuna godina koju je ozlijedio
dinosaur!« Trepnuo je prema Katherine i Bevisu, pa prema poginulim
inženjerima. »Ha!« reče. »Ha, što kažete? Vrapca mu! Pokazali smo im! Čim
sam ostalima rekao što se zbiva, svi smo se složili da to neće moći tako. Pa,
većina nas. Ostali su zaključani u kantini zajedno s naučnicima za koje smo
mislili da bi mogli podržati Cromeove ljude. Trebali ste nas vidjeti, Kate!
'Nećemo im dati da odvedu gospođicu Valentine!' rekli smo. I nismo im dali.
To ukazuje samo na jedno. Nijedan se inženjer ne može mjeriti s ljutim
povjesničarom!«
»Ili povjesničarkom, Choudleigh!« zacvrkuće Moira Plym žureći stubama
kako bi stala pokraj njega. »Oh, to će ih naučiti da ne petljaju s mojim
namještajem! To će ih naučiti što se događa onima...« Vizir šljema koji je nosila
zatvori se uz tresak.
Katherine pronađe torbicu gdje leži na stepenicama u prljavštini i krvi.
Činilo se da nije oštećena, osim što je bila zamrljana. »Moram otići na Vrh i
zaustaviti MEDUZU. To je jedini način. Idem do postaje dizala i...«
»Ne!« Clytiea Potts im odlučno priđe penjući se stubama od prednjeg
ulaza. »Inženjeri koji su bili vani pobjegli su«, reče. »Sigurno će sve uzbuniti.
Kod dizala će biti straža, a svake minute ovdje će se pojaviti još ljudi iz
osiguranja. I tragači, vjerojatno.« Ona ugleda Pomeroyev zabrinuti pogled i
pogne glavu kao da je sve to njena krivica. »Žao mi je, Choudleigh.«
»U redu je, gospođice Potts.« Pomeroy je od dragosti potapša po ramenu
i gotovo je sruši. »Ne brinite, Katherine. Dat ćemo mi tim vragovima posla tu
dolje, a vi se »mačjim prolazom« možete došuljati do Vrha.«
»Što je to?« upita Katherine.
»To je nešto što znaju povjesničari, a svi su ostali zaboravili«, reče
Pomeroy zračeći od ponosa. »Staro stubište, ostalo iz prvih londonskih dana
kada sustav dizala nije bio najpouzdaniji. Ide od Treće razine do Vrha i prolazi
pokraj Muzeja. Jeste li spremni za put?«
Nije bila spremna, ali ipak kinine.
»Idem s njom«, reče Bevis.
»Ne!«
»U redu je, Kate. Ja to želim.« Prevrtao je mrtve inženjere tražeći ogrtač
bez previše rupa. Kad ga je pronašao, počeo je petljati oko gumenih puceta.
»Ako te inženjeri vide gore kako sama hodaš uokolo, znat će što se dogodilo«,
objasni joj. »Ali, ako te vide sa mnom, mislit će da si zarobljena.«
»U pravu je, Kate«, reče Pomeroy kimajući, dok je Clytie Potts pomagala
mladom inženjeru obući ogrtač i rubom svoje halje brisala najveće krvave mrlje.
On pogleda na sat. »Osam i trideset. Prema onome što kažu televizijski
zasloni, MEDUZA će opaliti u devet. To ti ostavlja dovoljno vremena da učiniš
što si planirala. No, bolje da krenemo prije nego što se inženjeri vrate s
pojačanjem.«
 VINO I ZAKUSKA I ZORA NOVOGA DOBA

J enny Haniver bila je ispunjena sjećanjima na Annu Fang; trag njenog ruža
ostao je na prljavoj šalici, otisak njena tijela na nenamještenoj postelji, napola
pročitana knjiga bila je odložena na upravljačkoj ploči i označena vrpcom na
stranici 205. U jednom od ormarića Hester pronađe škrinju punu novca, ne
samo brončanih novčića već i srebrnjaka i zlatnika; bilo je to više novca nego
što su ona ili Tom ikada u životu vidjeli.
»Bila je bogata!« prošapće.
Tom se okrene u pilotskom sjedištu i zabulji se u novac. Tijekom čitavog
njihovog dugog leta iz Shan Gua nijednom se nije upitao zašto su uzeli
zrakoplov. Imao je osjećaj da ga samo posuđuju kako bi završili posao onako
kako bi gospođica Fang to željela. A sada se, gledajući Hester kako podiže šaku
punu svjetlucavih kovanica, osjećao kao lopov.
»Pa«, reče Hester s treskom zatvarajući škrinjicu s blagom, »njoj to više ne
može koristiti s obzirom na to kamo je otišla. A ni nama neće koristiti, jer
mislim da ćemo joj se uskoro tamo pridružiti.« Usmjeri pogled prema njemu.
»Osim ako se nisi predomislio?«
On odmahne glavom, iako se bijes koji je ranije osjećao stišao tijekom
njegovih nastojanja da svlada zrakoplov i usmjeri ga prema zapadu, kroz
promjenljivu planinsku klimu. Počeo je osjećati strah i pitao se što će biti s
Katherine kad joj umre otac. Ali i dalje je želio da Valentine plati zbog silnih
patnji koje je prouzročio. Počeo je pretraživati radijske frekvencije kako bi
našao londonski radarski signal, a Hester je pretraživala ormare dok nije
pronašla ono što joj je trebalo – težak crni pištolj i dugi nož tanke oštrice.

Za samo jednu noć odaje velike Vijećnice okićene su svjetlima i zastavicama i

pretvorene u mjesto za zabavu. Glavešine većih i manjih cehova veselo su se
motali među zelenim kožnatim klupama ili pak sjedili na govorničkom podiju,
gdje su uzbuđeno brbljali o novom lovištu s vremena na vrijeme pogledavajući
svoje satove, jer približavao se trenutak ispaljivanja MEDUZE. Inženjerski
naučnici prolazili su amo-tamo između gostiju, nudeći eksperimentalne
zalogajčiće koje je pripremio odjel nadzornika Nimma. Poslastice su bile smeđe
i imale prilično čudan okus, ali barem su bile izrezane u savršene geometrijske
oblike.
Valentine se gurao kroz gomilu dok nije pronašao Cromea i njegove
pomoćnike. Želio je pitati Gradonačelnika što je bilo s agentom kojeg je poslao
da slijedi Hester Shaw. Probijao se laktovima prema njima odguravajući
svečano odjevene vijećnike i hvatajući odlomke njihovih razgovora: »Evo
Valentinea! Vidi, vratio se iz Shan Gua!«
»Čuo sam da je digao u zrak čitavu savezničku flotu!«
»Kakvi šarmantni zalogajčići!«
»Valentine!« vikne Gradonačelnik kad istraživač napokon dođe do njega.
»Baš smo te čekali!«
Zvučao je gotovo veselo. Pokraj njega su stajali genijalci koji su ponovo
osposobili MEDUZU: dr. Chandra, dr. Chubb i dr. Wismer Splay, zajedno s dr.
Twix, koja se budalasto kesila i naklonom čestitala Valentineu na uspjehu za
putovanja u Shan Guo. Iza nje su stajali, mirno poput kipova, u crno odjeveni
stražari. Valentine je kimnuo prema njima. »Vidim da ste dobro iskoristili stare
dijelove tragača koje sam vam donio, Crome...«
»Zaista«, složi se Gradonačelnik uz hladan osmijeh. »Čitava nova rasa
»uskrsnulih ljudi«. Bit će nam sluge i vojnici u novome svijetu koji se spremamo
izgraditi. Neki su baš u ovom trenutku u akciji dolje u Muzeju.«
»Muzeju?«
»Da.« Grome ga je prepredeno promatrao procjenjujući njegovu reakciju.
»Neki od povjesničara su izdajice, Valentine. Naoružani izdajice.«
»Misliš, tamo je borba? Ali Kate je ondje! Moram otići k njoj!«
»Nemoguće«, osorno je odgovorio Gradonačelnik, zgrabio ga za ruku i
zadržao čeličnim stiskom svojih prstiju kada se Valentine okrenuo da ode.
»Druga razina je područje zabranjenog pristupa. Tragači i zaštitarske ekipe
opkolile su Muzej. Ali, ne brini. Imaju stroge upute da ne naude tvojoj kćeri.
Dovest će je da nam se pridruži što je prije moguće. Posebno mi je stalo da vidi
MEDUZU u akciji. A i tebe želim ovdje, Valentine. Ostani.«
Valentine je prešao pogledom sleđena lica preostalih gostiju i u
iznenadnoj tišini zabuljio se u Gradonačelnika.
»Pitam se gdje leži tvoja prava odanost«, naglas je razmišljao Crome. »Uz
London ili tvoju kćer? Ostani.«
»Ostani.« Kao da je pas. Valentineov se dlan na tren sklopi oko drške
njegova mača, ali znao je da ga neće izvući. Zapravo ga je bilo strah, a sve su
njegove pustolovine i ekspedicije bili tek pokušaji da se sakrije od spoznaje da
je kukavica.
Razvuče osmijeh preko ustreptala lica i pokloni se.
»Vaš vjerni sluga, Gradonačelnice.«

Vrata pokraj kojih je Katherine zasigurno prošla stotinu puta, a da ih nije

primijetila, bila su blizu prirodoslovnog odjela. Sad kad ih je Pomeroy otključao
i teško otvorio, začuli su čudan odjekujući fijuk vjetra u dugom oknu pomiješan
s grmljavinom gradskih motora. On preda Bevisu ključ i baterijsku svjetiljku.
»Sretno, gospodine Pod. Kate, puno sreće...«
Negdje iza njega začuo se silan, prigušeni tutanj od kojeg se zatresu stakla
na vitrinama. »Došli su«, reče Pomeroy. »Moram se vratiti na svoje mjesto...«
»Pođite s nama!« zamoli ga Katherine. »Bit čete sigurniji na Vrhu među
gomilom...«
»Ovo je moj Muzej, gospođice Valentine«, podsjeti je on, »i ovdje ću
ostati. Gore bih vam samo smetao.«
Ona ga zagrli, utisne lice u njegovu halju trudeći se zapamtiti njen miris
sredstva protiv moljaca i duhana za lulu. »Jadan vaš Muzej!«
Pomeroy slegne ramenima. »Mislim da nam inženjeri ne bi dopustili da
dugo zadržimo svoje relikvije prošloga vremena. Ovako ćemo se barem boriti
za njih.«
 »A mogli biste i pobijediti...«
»Oh, da«, stari se povjesničar skrušeno nasmije. »Nekoć smo ih redovno
znali naprašiti u međucehovskom nogometnom kupu, znate. Naravno, tad nisu
imali strojnice i tragače da im pomognu...« On podigne njenu bradu i ozbiljno
je pogleda u oči. »Zaustavite ih, Katherine. Pomutite im planove.«
»Pokušat ću«, obeća ona.
»Vidimo se uskoro«, reče Pomeroy odlučno i podigne svoju starinsku
pušku dok se okretao. »Kate, posjedujete dar koji ste naslijedili od svog oca:
ljudi vas slijede. Pogledajte samo kako ste nas uzbunili!«
I dok je zatvarao vrata za njima, opet se začulo rikanje topova i štektanje
manjeg oružja, sada već mnogo bliže, i pomiješano s prigušenim kricima.

»Eno ga!« reče Tom.

Letjeli su visoko prolazeći kroz tanke slojeve oblaka, a on je gledao prema
Londonu koji se nazirao daleko naprijed.
»Eno ga!«
Bio je veći i puno ružniji nego što ga se sjećao. Čudno, dok je živio tamo,
vjerovao je svemu što su govorili televizijski zasloni, pričama o elegantnim
linijama velegrada, o njegovoj savršenoj ljepoti. Sada je vidio da je ružan,
nimalo bolji od ijednog drugog grada, samo veći. Olujni vihor dima što se diže
i preljeva iz dimnjaka, val crne tame što se kotrlja prema planinama, a bijele vile
Gornjeg Londona jašu na njegovoj kresti poput nekog krhkog broda. Nije
podsjećao na dom.
»Eno...«, on ponovi.
»Čula sam«, odgovori Hester pokraj njega. »Nešto se zbiva na Vrhu.
Osvijetljen je kao velesajam. Tome, tamo će biti Valentine! Sigurno se spremaju
upotrijebiti MEDUZU!«
Tom kimne, osjećajući krivicu jer je spomenula MEDUZU. Bio je siguran
da bi gospođica Fang, da je ovdje, smislila nekakav plan koji bi zaustavio drevno
oružje, ali on nije vidio što se tu može učiniti. Prevelika je to stvar i prestrašno
je i preteško razmišljati o tome. Bolje je usredotočiti se na ono što je važno
njemu i Hester a pustiti ostatak svijeta da se pobrine za sebe.
»On je tamo dolje«, šapne djevojka. »Mogu ga osjetiti.«
Tom nije htio doći preblizu, u slučaju da je Gradonačelnik postavio ljude
koji paze na nebo ili poslao zračnu izvidnicu. On povuče komande i osjeti veliki,
spori pokret kojim je zrakoplov odgovarao. Uspeli su se i Tom usmjeri letjelicu
prema jugu, a zatim počne kružiti i London se pretvori u blijedu mrlju jurećeg
svjetla pod oblakom.

Uspinjali su se iz tame u tamu. Baklja koju je držao Bevis Pod bacala je treperavo
svjetlo na metalne stube koje su se pojavljivale poslije istih takvih stuba. Njihove
su velike sjene klizile po zidovima okna. Nisu puno govorili. Slušali su vlastito
duboko disanje, zadovoljni što su zajedno. Katherine se neprestano ogledavala
očekujući da će iza sebe ugledati svog vjernog Psa.
»Petsto stuba«, šapne Bevis. Zastane na uskom odmorištu i posvijetli
prema gore. Stepenice su se spiralno uspinjale u beskraj. »Ovo bi trebala biti
Prva razina. Negdje smo na pola puta.«
Katherine kimne, previše zadihana da bi govorila a previše napeta da bi se
odmorila. Primanje kod Gradonačelnika iznad njih sigurno je u punom jeku.
Nastavila se penjati iako su joj se koljena kočila a svaki se udah pretvarao u
hladan bol, a i torbica koja je bila prilično teška neprestano ju je udarala u kuk.

Kroz prozor zrakoplova Hester je mogla vidjeti kako Ničija zemlja brzo
promiče samo tridesetak metara ispod njih. Bila je izbrazdana onim istim, kao
ravnalom izvučenim rovovima preko kojih su ona i Tom stalno posrtali nedugo
nakon njihovog prvog susreta. A ondje je bio London, i njegova crvena svjetla
ljeskala su se u tami. Svjetlost je sada bila prigušena jer je Tom doveo zrakoplov
u gusti smog otrovnih velegradskih isparavanja. Ovo mu stvarno dobro ide,
shvati ona i pomisli kako je prava šteta što njegov plan neće upaliti.
 Radio se odjednom vrati u život. Londonska lučka i pristanišna uprava
zahtijevala je njihove identifikacijske kodove.
Tom je uplašeno pogledao prema njoj, ali ona je znala kako će ovo riješiti.
Prišla je radiju i brzo pritisnula prekidač »prijenosa« mumljajući svoju poruku
kao da je uređaj za komunikaciju neispravan. »Londonski zrakoplov GE47«,
reče, sjetivši se kodnog naziva koji se praskavo čuo preko zvučnika konačišta u
Airhavenu prije svih onih tjedana. »Vraćamo Shrikea u Inženjerijum.«
Radio je nešto odgovorio, ali ga ona ugasi. Crni smog pritiskao je prozore,
kapi vode kondenzirale su se na staklu, vrludajući na sve strane i ostavljajući
vijugave tragove.
»Kružit ću nad gradom dvadeset minuta, potom ću se spustiti i pokupiti
te«, reče Tom. »To bi trebalo biti dovoljno vremena da nađeš Valentinea i...«
»Bit ću mrtva za dvadeset minuta, Tome«, odgovori Hester. »Samo se ti
odmakni na sigurnu udaljenost. Mene zaboravi.«
»Napravit ću krug i vratiti se...«
»Bit ću mrtva.«
»Svejedno ću napraviti krug i vratiti se...«
»Nema svrhe, Tome.«
»Napravit ću krug i vratiti se po tebe.«
Ona ga je pogledala i vidjela kako mu u očima blistaju suze. Plakao je.
Plakao je zbog nje, zbog toga što je odlazila u opasnost i jer je možda nikada
više neće vidjeti. A ona je mislila kako je čudno da mu je toliko stalo do nje, ali
bilo joj je drago. Zatim reče: »Tome, da bar...« i »Tome, ako ja...« i još nekoliko
takvih krhotina od rečenica što su se rasplinule u tišini, jer ni sama nije znala
što pokušava reći. Znala je samo kako želi da zna da je on nešto najbolje što joj
se dogodilo.
Iz tame se odjednom pojavi svjetlo, a za njim još jedno. Uspinjali su se
kraj Treće razine. Pokraj njih proklizi i Druga razina, s ljudima koji su s
promatračnica zurili nekamo u visinu, a zatim se pred njima ukaže Kružni park
s lampionima obješenim između drveća. Tom je petljao oko komandi i Jenny
ubrza naprijed, nisko iznad krovova Knightsbridgea i gore prema stražnjem
rubu Vrha. On baci brz pogled na Hester. Htjela ga je zagrliti, poljubiti, bilo što.
Ali više nije bilo vremena i ona samo uzdahne: »Tome, nemoj poginuti«,
pritisne sklopku kontrole vrata na »otvoreno«, potrči prema izlazu i iskoči dok
je zrakoplov u trzavom luku zakretao preko oboda najviše razine.
Snažno je tresnula o palubu i nekoliko se puta zakotrljala. Jenny Haniver
se brzo udaljavala osvijetljena iskričavim tragovima raketa protuzračne obrane
iz Inženjerijuma. Rakete su promašile i tama je progutala zrakoplov. Ostala je
sama, zato hitro pojuri u zaklon sjena.

»Jedan jedini zrakoplov, Gradonačelnice.« Obratio im se inženjer nervozna

izgleda i sa školjkastim radijem pričvršćenim za uho. »Brzo se udaljio, ali
vjerujemo da je možda iskrcao nekoga.«
»Antitratransportisti na Vrhu?« Gradonačelnik kimne kao da je to
problemčić kakav iskrsava svakoga dana. »No, baš dobro. Dr. Twix, mislim da
bi ovo mogla biti dobra prilika za isprobavanje vaših novih modela.«
»Oh, divno!« oduševi se žena i od uzbuđenja ispusti tanjur s kanapeima.
»Idemo, pilići moji! Idemo!«
Njezini tragači okrenu se jednim pokretom i stanu u red iza nje, a zatim
dugim koracima krenu prema izlazima kroz masu oduševljenih gostiju.
»Slijepe putnike mi dovedite žive!« vikne Crome za njom. »Bilo bi šteta da
propuste veliki događaj.«
 VATROMET

T om si obriše oči zapešćem jedne ruke i usredotoči se na letenje,

usmjeravajući Jenny što dalje od Londona i prema visinama. Više se nije
bojao. Bio je dobar osjećaj napokon nešto raditi, upravljati ovim golemim,
predivnim strojem. On skrene na istok, usmjerivši nos letjelice prema
posljednjem, jedva vidljivom odsjaju dana na vrhu Zhan Shana. Kružit će
dvadeset minuta. Činilo mu se kao da je prošla već polovica tog vremena, ali
kada je provjerio kronometre, vidio je da je Hester iskočila prije manje od dvije
minute i...
Neka sjajna jureća stvar najednom je tresnula o gondolu i udarac ga je
izbacio iz sjedala. Grčevito se uhvatio za potporni stup i gledao kako papiri,
ploče s instrumentima, iskreći kablovi, oltar s fotografijama i vrpcama i napola
pročitana knjiga gospođice Fang lete kroz zupčastu rupu u trupu zrakoplova i
dalje po zraku poput jata nespretnih ptica. Veliki su se prozori rasprsnuli i zrak
je postao oštar i svjetlucav od stakla koje je letjelo naokolo.
On istegne vrat vireći kroz prazne prozore nastojeći vidjeti gori li omotač.
Nije bilo plamena, ali iznad njega je kliznuo veliki tamni obris na čijem se
oklopljenom omotaču presijavala mjesečina. Dizalo trinaestoga kata promicalo
je pokraj Jenny izvodeći lijeni pobjednički zaokret nad obroncima Shan Gua.

Magnus Crome promatrao je kako se njegovi gosti naguravaju prema trgu kako
bi promatrali odsjaj i iskre bitke koja se odigrava iznad oblaka. Pogledao je na
sat. »Dr. Chandra, dr. Chubb, dr. Splay; vrijeme je za pripremu MEDUZE.
Valentine, pođi s nama. Siguran sam da želiš pogledati što smo napravili od
tvog stroja.«
»Crome«, reče istraživač stavši mu na put, »moram ti nešto reći...«
Gradonačelnik podigne obrve.
Valentine je oklijevao. Čitavu je večer planirao ovaj govor znajući da bi ga
Katherine voljela čuti. Ali suočen s Gradonačelnikovim ledenim pogledom, on
zapne i počne mucati. »Je li to vrijedno svega ovoga, Crome?« izusti napokon.
»Uništenje Oklopnog zida neće uništiti Savez. Morat će se pokoriti još mnoga
uporišta, stotine utvrda, tisuće života. Vrijedi li tvoje novo lovište zaista toliko?«
Val čuđenja i zaprepaštenja proširi se među promatračima. Crome mirno
odgovori: »Malo si prekasno počeo dvojiti, Valentine. Previše brineš. Dr. Twix
može sastaviti čitavu vojsku tragača, više nego što ih je potrebno da bi slomili
svaki otpor atitransporterskih divljaka.«
Gradonačelnik krene naprijed, ali se Valentine ponovo postavi ispred
njega. »Razmislite, Gradonačelniče. Koliko će nas dugo novo lovište
opskrbljivati? Tisuću godina? Dvije tisuće? Jednoga dana više nigdje neće biti
plijena i London će se morati prestati kretati. Možda bismo to trebali prihvatiti
i stati sada, prije nego što pogine još nedužnih ljudi. Možda bismo ono što smo
naučili od MEDUZE mogli iskoristiti u miroljubive svrhe...«
Crome se nasmije. »Stvarno misliš da sam tako kratkovidan?« upita. »Ceh
inženjera planira mnogo više unaprijed nego što ti možeš zamisliti. London se
nikada neće prestati kretati. Kretanje je život. Kad požderemo i posljednji
lutajući grad i uništimo zadnje nepokretno naselje, počet ćemo kopati. Sagradit
ćemo veličanstvene strojeve čije će pogonsko gorivo biti vrelina središta Zemlje
i usmjeriti naš planet izvan granica njegove orbite. Progutat ćemo Mars, Veneru
i asteroide. Poharat ćemo i samo Sunce, pa otploviti preko svemirskih
prostranstava. I nakon milijun godina naš će grad i dalje putovati, ne loveći više
gradove da se njima hrani, nego čitave nove svjetove!«
Valentine ga je slijedio do vrata i van na trg prema katedrali sv. Pavla.
Katherine ima pravo, mislio je. Potpuno je lud! Zašto nisam stao na put njegovim
suludim planovima kad sam za to imao priliku? Iznad oblaka blještale su rakete,
a svjetlost raznesenog zrakoplova razlijevala se licima gomile koja je
oduševljeno klicala: »Oooooooooh!«

Hester Shaw je čučala na rubu palube dok su »uskrsnuli« stupali pokraj nje.
Njihove zelene oči pretraživale su zidove i palubu, a njihove isukane čelične
pandže izvlačile su se i uvlačile u grčevitim trzajevima.

Mačji prolaz završavao je malom okruglom komorom na čijim su znojnim

zidovima šablonom bili ispisani brojevi uz jedna jedina metalna vrata. Bevis je
gurnuo ključ u bravu i Katherine je čula kako se ključ okreće. Tračak svjetla
pojavio se oko rubova vrata i ona začuje glasove izvana i jedno dugo uzdrhtalo:
»Ooooh!«
»Nalazimo se u uličici pokraj Trga Paternoster«, reče Bevis. »Pitam se
zašto zvuče tako uzbuđeno?«
Katherine je izvukla svoj sat i stavila ga na trak tankog srebrnog svjetla što
je prodirao kroz odškrinuta vrata. »Deset do devet«, reče. »Čekaju MEDUZU.«
On je zagrli po posljednji put pa brzo i sramežljivo šapne: »Volim te!«
Potom je gurne kroz vrata i izađe za njom. Pokušavao je izgledati kao čuvar, a
ne njezin prijatelj i pitao se je li ijedan inženjer ikada rekao to što je on upravo
rekao, je li ikada osjetio to što on osjeća kad je uz nju.

Tom se četveronoške kretao kroz krš nagnute olupine Jennyne gondole. Svjetla
su se pogasila i krv mu je curila u oči iz posjekotine na čelu. Ništa nije vidio. Na
mahove su ga jako boljela slomljena rebra i osjećao je mučninu i vrtoglavicu.
Želio je samo leći, zažmiriti i odmoriti se, ali znao je da ne smije. Petljao je oko
raketnih kontrola moleći se svim bogovima za koje je ikada čuo da nisu otpale
prilikom udarca. I zaista, na prebacivanje pravoga prekidača s glavne ploče s
instrumentima izdigla se nišanska sprava, te on obriše oči i ugleda blijed,
izvrnut duh Dizala trnaestoga kata kako svakog trenutka postaje sve veći u
uokvirenoj koordinatnoj mreži na zaslonu.
Najsnažnije što je mogao potegne poluge za ispaljivanje i osjeti kako se
pod pomiče, dok su rakete šišteći izlijetale iz svojih gnijezda ispod gondole. Kad
su pogodile svoju metu, rascvjetala se zasljepljujuća svjetlost. Kad je provirio
van, crni je zrakoplov još uvijek bio tamo te on shvati da je samo okrznuo
veličanstveni oklopljeni omotač i da će umrijeti.
Ali barem je dobio na vremenu jer su raketni otvori Dizala na desnoj
strani broda bili oštećeni. Pokušao se smiriti. Razmišljao je o Katherine, tako da
sjećanje na nju bude ono što će ponijeti sa sobom u Zemlju Bez Sunca. No,
prošlo je dosta vremena otkad ju je sanjao i zapravo se više nije mogao sjetiti
kako izgleda. Jedino lice koje je mogao prizvati u sjećanje bilo je Hesterino. On
je počeo razmišljati o njoj i o svemu što su zajedno prošli. Razmišljao je o tome
kako se osjećao kada ju je sinoć zagrlio na Oklopnome zidu, razmišljao je o
mirisu njezine kose i o toplini njenog ukočenog, koščatog tijela koju je osjetio
kroz otrcani kaput.
Iz jednog kutka njegova sjećanja dopirala je jeka raketa Saveza koje su
pljuštale po Dizalu trinaestoga kata. I dok je ono nagnuto na krilo odmicalo iz
Batmunkh Gompe, začuo se odjek eksplozije i sićušan, čist i krckav zvuk
razbijenog stakla.
Omotač mu je oklopljen, ali prozori se mogu razbiti.
On se baci natrag prema raketnim upravljačima i ponovo nanišani tako
da ciljnička mreža na malom zaslonu nije bila centrirana na slabo vidljive
plinske balone Dizala, već na njegove prozore. Instrument pokraj nišanske
sprave rekao mu je da ima još tri rakete i on ih ispali sve zajedno. Uništena
gondola podrhtavala je i jaukala dok su rakete odmicale prema svojoj meti.
U djeliću sekunde on ugleda Pewseyja i Gencha u njihovoj upravljačkoj
kabini kako zure u njega, lica iskrivljenih u bezglasni užas. Dok su rakete lomile
prozore kroz koje su gledali, a njihova gondola se punila vatrom, oni su iščezli.
Gejzir plamena iščupao je ljestve između balona i raznio vrh omotača. Kad je
Tom ponovo progledao, golema se olupina odmicala od njega, a vatra je
buktjela u razorenoj gondoli i u tovarnom prostoru zrakoplova. Oganj je
zahvatio njegove propelere, odmatao se iz rastrganih ležišta motora i proždirao
unutrašnjost njegova omotača, sve dok nije izgledao kao divovski lampion koji
pada prema svjetlima Londona.

Katherine je izašla iz otvora uličice u mnoštvo koje je mahnito trčalo. Posvuda

oko nje ljudi su gledali u nebo. Neki su još uvijek držali pića i grickalice širom
otvorenih očiju i u čudu ovješenih usta. Pogledala je prema katedrali. Kupola
još uvijek nije bila otvorena, što znači da njihovi pogledi nisu bili upereni prema
tamo. Ali kakva je to svjetlost, taj narančasti sjaj koji neprestano raste i
zasjenjuje argonske svjetiljke tjerajući sjene da plešu?
U tom trenutku olupina zrakoplova vrtložno se stropoštala s neba i slupala
o fasadu Inženjerijuma u oluji plamena, stakla i djelića pocrnjelog metala. Čitav
se užareni motor odvojio od olupine i kotrljao preko trga prema njoj, prskajući
razbuktalo gorivo. Bevis ju je gurnuo u stranu. Vidjela ga je kako stoji iznad nje
otvorenih usta i nešto viče. Vidjela je i plavo oko na izgorjelom poklopcu
motora koji ga je odnio. Zatim je vidjela koloplet udova i čula lepet razderanog
bijelog ogrtača i čula njegov vrisak izgubljen u tutnjavi izobličenog metala kad
se olupina zabila u postaju dizala Vrha.
Plavo oko na poklopcu motora. Znala je da bi joj to nešto trebalo značiti,
ali se nije mogla sjetiti što.
Ustane polako i drhteći. Svuda oko nje po podnoj oplati tinjale su vatrice,
i jedna velika, koja je bacala jezivo svjetlo preko čitave razine, u Inženjerijumu.
Doteturala je do mjesta na kojem je ležala buktinja motora. Golema krila
propelera stršila su iz podnih oplata poput megalita. Podigla je ruku da zaštiti
lice od valova vreline i krenula potražiti Bevisa.
Ležao je slomljen pod ruševinom, iskrivljen na tako nemoguć način da je
Katherine odmah shvatila kako nema svrhe zazvati ga imenom. Plamen se dizao
i njegov gumeni ogrtač je nabubrio i počeo se cijediti kao otopljeni sir. Vrućina
joj je grunula u lice i pretvorila njene suze u oblačiće pare natjeravši je da krene
natraške preko dijelova tijela i ostataka olupine.
»Gospođice Katherine?«
Ona se okrene i ugleda jednog od ljudi iz postaje dizala, kako stoji pokraj
nje. Čovjek je pokušavao biti ljubazan. Uzeo ju je pod ruku i nježno je odveo u
stranu pokazujući prema glavnom dijelu olupine, čađavoj vatrenoj oluji u
Inženjerijumu. »On nije bio unutra, gospođice.«
Ona se zagleda u njegov osmijeh. Ništa joj nije bilo jasno. Naravno da je
bio unutra! Vidjela ga je tamo. Njegovo mrtvo, bezizražajno lice i vatru što
plamti oko njega. Vidjela je Bevisa, Bevisa kojeg je ona ovdje dovela i koji ju je
volio. Nije bilo razloga za osmijeh.
No, čovjek se nastavi smješkati. »On nije bio unutra, gospođice. Mislim,
vaš otac. Vidio sam ga prije manje od pet minuta kako ulazi u katedralu s
Gradonačelnikom.«
Ona osjeti zloslutnu težinu torbice koja joj je još uvijek visjela na ramenu
i sjeti se da mora nešto obaviti.
»Dođite, gospođice«, reče muškarac. »Doživjeli ste gadan šok. Dođite,
sjednite malo i popijte šalicu čaja...«
»Ne«, odgovori ona. »Moram pronaći svog oca.«
Okrenula se i ostavila ga, pa oteturala preko trga do katedrale sv. Pavla.
Jedva se probijala kroz uspaničenu gomilu u osmuđenim opravama i
smokinzima dok su sirene cijelo vrijeme dugo i drhtavo tulile.

Hester je hodala prema Vijećnici cehova kad ju je eksplozija podigla u zrak i

bacila je iz sjena u ogroman snop svjetlosti iz razbuktalog Inženjerijuma. Stala
se kotrljati i prevrtati po palubi koja je podrhtavala. Bila je omamljena, potrgao
joj se šal, a i pištolj joj je negdje ispao. Na trenutak je sve utihnulo, a zatim je
opet krenula i buka i vrisci i sirene. Ona prizove svoja sjećanja od prije
eksplozije i pokuša ih nekako posložiti. Ona svjetlost iznad krovova, ona
plamena stvar koja je pala s neba, to je bio zrakoplov. Jenny Haniver. »Tom«,
reče. Šapnula je njegovo ime u vreli pločnik osjećajući se manjom i
usamljenijom nego ikada prije.
Podigne se na sve četiri. Eksplozija je zahvatila jednog od novih tragača i
presjekla ga popola, a njegove su noge u blizini besciljno stupale i udarale u
okolne predmete. Pokraj nje je proletio šal koji je dobila od Toma. Ona ga ulovi,
zaveže oko vrata i okrene se da potraži izgubljeni pištolj. No, ugledala je samo
još jedan odred tragača, posve neoštećenih, gdje joj se približavaju s leđa.
Njihove pandže izgledale su poput plamenih posjekotina na tkivu tame, a
njihova dugačka, mrtvačka lica bila su obasjana vatrom. Uz tupo razočarenje
Hester shvati da joj je došao kraj.
A iznad crnih obrisa krovova Vijećnice cehova, iza dima i rasplesanih
iskri, počinjala se rastvarati kupola katedrale sv. Pavla.
 KATEDRALA

U ništena gondola Jenny Haniver jaukala je poput flaute dok je kroz nju
puhao zapadnjak žurno je odnoseći dalje od Londona.
Tom se potpuno iscrpljen svali na upravljački mehanizam, a mrvice
razbijenog stakla stanu mu se kao zrnca pijeska lijepiti po licu i dlanovima.
Pokušao je ne obraćati pozornost na divlje kovitlanje instrumenata za mjerenje
tlaka dok je vodik istjecao iz oštećenog omotača. Pokušao je ne razmišljati o
Pewseyju i Genchu kako izgaraju u svojoj gorećoj gondoli, ali svaki put kad bi
zatvorio oči, vidio bi njihova prestravljena lica, kao da su se crne praznine koje
su zjapile iza njihovih otvorenih usta zauvijek utisnule u njegove očne jabučice.
Kad je podigao glavu, ugledao je London daleko na istoku. Nešto se
zbivalo s katedralom, a tornjići ružičastog i zelenog plamena sukljali su iz
Inženjerijuma. Polako je počeo shvaćati što se dogodilo. On je kriv! Osim
Pewseyja i Geneha, dolje sigurno ima još mrtvih. Da on nije oborio Dizalo
trinaestoga kata, oni bi još uvijek bili živi! Poželi da nikada nije ispalio one
rakete. Bilo bi bolje da je on sam mrtav nego što sjedi tu i gleda Vrh kako gori,
a zna da je sve to njegova krivica.
Potom pomisli: »Hester!«
Obećao joj je da će se vratiti. Ona će ga čekati dolje u požaru. Nije ju
mogao iznevjeriti. Duboko udahne i nasloni se na upravljačku ploču. Motori se
zakašlju i ponovo ožive, a Jenny Haniver se lijeno okrene prema vjetru i počne
puzati natrag prema velegradu.

Katherine se poput mjesečara kretala Trgom Paternoster, privučena

preobraženom katedralom. Oko nje je buktio požar, ali to je jedva primjećivala.
Njen pogled bio je uperen prema stravičnoj ljepotici iznad nje, prema bijelom
poklopcu koji se rastvarao u noćno nebo i okretao se prema istoku. Više se nije
bojala. Znala je da je Clio čuva i bdije nad njom kako bi se mogla iskupiti za
užase koje je učinio njezin otac.
Stražari na vratima katedrale bili su previše smeteni požarom i nisu
obraćali puno pozornosti na školarku s torbicom. Prvo su joj rekli neka se gubi,
no kad je navalila rekavši da je njen otac unutra i pokazala im zgužvanu zlatnu
propusnicu, jednostavno su slegnuli ramenima i pustili je da prođe.
Nikad prije nije bila u katedrali sv. Pavla, ali vidjela je slike. A one nisu
nimalo sličile ovome.
Prolazi omeđeni visokim stupovima i dalje su bili gdje i uvijek, ali je Ceh
inženjera presvukao zidove bijelim metalom i na stropove objesio argonske
svjetiljke sa žičanim zaštitnim mrežama. Debeli električni kablovi zmijoliko su
se omotali oko lađe crkve vodeći struju prema nečemu u središtu katedrale.
Katherine je sporo hodala držeći se sjena pod stupovima i podalje od
mnoštva inženjera koji su žurili uokolo provjeravajući strujne spojeve i bilježeći
nešto u svoje papire. Pred njom je bilo povišeno postolje iznad kojeg se uzdizala
veličanstvena kupola ispunjena čudnim postrojenjem. Masa nosača i hidraulike
nosila je težinu golemog kobrastog pokrova koji se uspinjao u noć, a oko
njegova kućišta stajala je šuma visokih metalnih zavojnica koje su hučale i
pucketale u sveopćoj navali pogonske snage. Jedan dio inženjera žurno se
kretao između njih, penjući se i spuštajući metalnim stubama po središnjem
tornju, dok su se drugi poredali oko obližnje konzole, poput svećenika na oltaru
mehaničkoga boga, i razgovarali prigušenim i uzbuđenim glasovima. Među
njima ona ugleda Gradonačelnika, a pokraj njega, turobna izgleda, stajao je njen
otac.
Ona se sledi sigurna u svom sjenovitom zaklonu. Sasvim jasno je mogla
vidjeti njegovo lice. Promatrao je Cromea i mrštio se. Ona shvati da bi radije
bio vani i pomagao oko spašavanja unesrećenih i da su ga samo naredbe
Gradonačelnika zadržale tu. Na trenutak je zaboravila da je ubojica i poželjela
je potrčati k njemu i zagrliti ga. No, ona je sada u rukama božice Clio,
povjerenica Povijesti na zadatku.
Primaknula se bliže prema povišenom postolju i staroj krstionici u
podnožju stuba kako bi se zaklonila. Odavde je imala dobar pogled na ono što
su radili Crome i družina. Njihova je konzola bila zamršena mreža žica, vodiča
i cijevi omotanih gumom, a na sredini je stajala mala kugla, ne veća od
nogometne lopte. Katherine je mogla pogoditi što je to. Pandora Shaw pronašla
ju je u podzemnom laboratoriju izgubljene Amerike i donijela je sa sobom na
Hrastov otok, a otac ju je ukrao one noći kad ju je ubio. Inženjeri su je očistili i
popravili što su bolje mogli, zamijenivši oštećene strujne krugove primitivnim
strojevima koje su skrpali od mozgova tragača. Sad je pred njom, nad
tipkovnicom boje bjelokosti, sjedio dr. Splay utipkavajući svojim paučinastim
prstima sjajne, zelene nizove brojeva na prenosivom televizijskom zaslonu.
Drugi je zaslon pokazivao mutnu sliku prizora ispred Londona, koordinatne
mreže centrirane na udaljenom Oklopnom zidu.
»Akumulatori su napunjeni«, netko reče.
»Evo ga, Valentine!« reče Grome položivši svoj koščati dlan na očevu
nadlakticu. »Spremni smo ući u povijest.«
»Ali požar, Grome...«
»Vatrogasca se možeš igrati kasnije«, odreže Gradonačelnik. »Moramo
uništiti Oklopni zid sada, za slučaj da je MEDUZA oštećena eksplozijom.«
Pred kloparanjem Splayevih prstiju po tipkovnici ostali zvuci katedrale su
utihnuli. Inženjeri su sa strahopoštovanjem zurili u šumu zavojnica gdje su se
oblikovali čudni, valoviti vjenčići svjetlosti koji su plutali prema nebu iznad
otvorene kupole i zujali poput jedva čujnih kukaca. Katherine je posumnjala da
oni zapravo i ne razumiju ovu tehnologiju koju je iskopao njen otac, plašila ih
je gotovo koliko i nju.
Da je tada potrčala, aktivirala bombu i bacila je na prastaro računalo,
možda bi sve promijenila. Ali kako je mogla? Otac je stajao točno pokraj te
vražje stvari. I premda je govorila sebi kako on više nije njezin otac, i pokušala
odvagnuti njegov život i živote tisuća ljudi koji su trebali umrijeti u Batmunkh
Gompi, nije se uspjela natjerati da ga ozlijedi. Okrenula je lice prema
nadsvođenom krovu i upitala: Što želiš da učinim? Zašto si me dovela ovamo?
No Clio nije odgovarala.
Crome zakorači prema tipkovnici. »Daj MEDUZI ciljne koordinate«,
naredi.
 Splayevi prsti zveketali su nad tipkama unoseći zemljopisnu duljinu i
širinu Batmunkh Gompe.
»Meta naciljana«, najavi mehanički glas grmeći iz tubastih zvučnika nad
Splayevim mjestom. »Udaljenost: 200 kilometara i smanjuje se. Unesite
autorizacijski kod Omega.«
Dr. Chubb je izvukao svežanj debelih plastificiranih fragmenata prastarih
dokumenata. Blijedi popisi brojki nazirali su se kroz plastiku poput kukaca
zatočenih u jantaru. Prelistavao je dokumente dok nije pronašao onaj koji je
tražio i postavio ga tako da ga Splay može pročitati.
Ali prije nego što je Splay započeo s unosom brojčanih kodova, kod
glavnog ulaza začuo se zbrkani klepet glasova. Ondje se pojavila dr. Twix a iza
nje je stajalo nekoliko tragača. »Bok svima!« zacvrkuće ona žureći prolazom
između klupica i pokazujući svojim tvorevinama neka je slijede. »Pogledajte što
su vam moja pametna dječica pronašla, Gradonačelniče! Pravu, živu
antitransportistkinju, baš kako ste tražili. Mada, bojim se da je prilično ružna...«
»Unesite autorizacijski kod Omega«, ponovi MEDUZA. Mehanički se glas
zapravo nije promijenio, no Katherini se učini pomalo nestrpljivim.
»Zašuti, Twix!« zareži Magnus Crome zureći u svoje instrumente, no svi
ostali su se okrenuli i pogledali kako se jedan od tragača uspeo na povišeno
podnožje i bacio svoj teret pred noge Gradonačelniku.
Bila je to Hester Shaw, ruku zavezanih sprijeda, bespomoćna,
namrgođena i još uvijek se pitajući zašto je tragači odmah nisu ubili. Ljudi koji
su bili na povišenom podiju sledili su se od pogleda na njeno unakaženo lice,
kao da ih je njen pogled sve pretvorio u kamenje.
Oh, velika Clio! šapne Katherine, po prvi put vidjevši što je učinio očev
mač. A onda skrene pogled s Hesterina lica na njegovo koje ju je užasnulo još
više. Cjelokupan izraz njegova lica je nestao, ostavljajući sivu neljudsku masku,
puno strasniju od Hesterina lica. Mora da je ovako izgledao kad je ubio Pandoru
Shaw i okrenuvši se shvatio da ga Hester promatra. Znala je što će se dogoditi,
čak i prije nego je njegov mač propjevao izlazeći iz korica.
»Ne!« vrisne ona, vidjevši što on namjerava učiniti. Ali, usta joj bijahu
suha, a glas tek šapat. Iznenada je shvatila zašto ju je božica dovela ovamo i
znala je što mora učiniti kako bi iskupila očeve grijehe. Ona ispusti beskorisnu
torbicu i potrči uz stube. Hester je teturala natraške podigavši svoje svezane
ruke kako bi odbila očeve udarce. Katherine se baci među njih i nađe se ispred
očeva mača koji lagano klizne i zarije se u nju a ona osjeti kako joj sječivo
nezadrživo prodire između rebara.
Inženjeri zaprepašteno uzdahnuše. Dr. Twix preplašeno i tiho zaskviči.
Čak je i Crome izgledao uznemireno.
»Unesite autorizacijski kod Omega«, odreže MEDUZA, kao da se ništa nije
dogodilo.
Valentine zavapi: »Ne!« Mahao je glavom kao da ne shvaća kako se
njegova kći mogla naći ovdje probodena njegovim mačem. »Kate, ne!« On
zakorači unatrag i izvuče oštricu.
Katherine je promatrala oštricu kako glatko klizi iz njezina tijela. Izgledalo
je smiješno, poput neslane šale. Uopće nije boljelo, samo je svijetla krv pulsirala
iz rupe u njenoj tuniki i razlijevala se po podu. Osjeti vrtoglavicu. Hester Shaw
je zgrabi, ali Katherine makne njene ruke. »Oče, nemoj joj nauditi«, reče
slabašno zakoračivši dva koraka naprijed i padne na tipkovnicu dr. Splaya.
Besmislena zelena slova poplave mali televizijski zaslon kad je njena glava
tresnula o tipke. I kada ju je otac podignuo i nježno je polegnuo na pod, ona
začuje grmljavinu MEDUZINA glasa: »Unesen nepravilan kod.«
Novi se nizovi brojki razliju zaslonima. Nešto eksplodira među zavinutim
mrežama kabela uz oštro pucketanje.
»Što se zbiva?« zajauče dr. Chubb. »Što radi?«
»Odbila je naše ciljne koordinate«, dahne dr. Chandra. »No, energija se i
dalje nagomilava...«
Inženjeri se požure na svoja mjesta, posrćući preko Katherine koja je
ležala na podu glave položene u očevo krilo. Nije obraćala pozornost na njih,
već je gledala u Hesterino lice. Činilo joj se da gleda u vlastito lice u razbijenom
ogledalu i ona se nasmiješi, zadovoljna što je napokon upoznala svoju
polusestru i pitajući se hoće li biti prijateljice. Počne štucati i svaki put joj se krv
uspne grlom do usta. Ledena drhtavica preplavi joj tijelo, i ona osjeti kako se
počinje gubiti, i kako zvuci katedrale postaju sve tiši i tiši. Hoću li umrijeti?
pomisli. Ne mogu, ne još, nisam spremna!
»Pomozite mi!« vrisne Valentine inženjerima. No, njih je zanimala jedino
MEDUZA. Samo mu Hester priđe i podigne Katherine dok je on kidao vrpcu
od svoje halje kako bi pokušao zaustaviti krvarenje. On podigne pogled do
njenog jednog sivog oka i prošapće: »Hester... hvala ti!«
Hester je zurila u njega. Prešla je čitav taj put kako bi ga ubila, nakon svih
ovih godina, a sad kad je bio u njenoj milosti nije osjećala ništa. Njegov je mač
ležao gdje ga je ispustio. Nitko je nije gledao. Mogla ga je zgrabiti čak i zavezanih
ruku i probosti mu srce. Ali, to sada više nije bilo važno. Opčinjeno je
promatrala kako njegove suze klize i kapaju u užasno jezero krvi koje se širilo
oko tijela njegove kćeri. Zbrkane misli sustizale su jedna drugu u njenoj glavi.
On je voli! Spasila mi je život! Ne mogu je pustiti da umre!
Ona ga dotakne i reče: »Treba joj liječnik, Valentine.«
On je promatrao inženjere kako se fanatično guraju oko sprave. Oni mu
sigurno neće pomoći. Pred vratima katedrale, preko Trga Paternoster, šibale su
zavjese zlaćana plamena. On podigne pogled i ugleda nešto crveno u odsjaju
vatre iza golemih prozora na desnom krilu.
»To je Jenny Haniver!« vikne Hester, osovivši se na noge. »Oh, to je Tom!
Gore ima ambulanta...« No, znala je da se Jenny ne može spustiti u vatru na
Vrhu. »Valentine, možemo li se nekako popeti na krov?«
Valentine podigne mač i prereže spone na njenim rukama. Potom, bacivši
mač u stranu, podigne Katherine i počne je nositi između zavojnica koje su
bacale iskre do metalnog stubišta koje se spiralno uspinjalo prema vrhu kupole.
Tragači su krenuli prema Hester dok je žurila za njim, ali Valentine im je
naredio da se vrate. Zapanjenom gardistu doviknuo je: »Kapetane! Na ovaj se
zrakoplov ne smije pucati!«
Magnus Crome je dotrčao i zgrabio ga za rukav. »Stroj je poludio!«
zapomagao je. »Sam Quirke zna kakve je to naredbe pokrenula tvoja kćer! Ne
možemo ga ispaliti i ne možemo zaustaviti nagomilavanje energije! Učini nešto,
Valentine! Ti si otkrio tu prokletu stvar! Zaustavi je!«
 Valentine ga odgurne u stranu i krene stubama kroz sve jače velove
svjetlosti, kroz pucketanje statičkog elektriciteta, kroz zrak koji je mirisao na
spaljeni metal.
»Samo sam želio pomoći Londonu!« jecao je ostarjeli muškarac. »Htio
sam samo da London bude jak?«
 SJENE KOSTIJU

H ester je preuzela vodstvo penjući se kroz otvoreni vrh kupole u zadimljenu

vatrenu svjetlost i sjenu glomaznog oružja. Desno od nje ležao je
pougljenjeni kostur Dizala trinaestoga kata razvučen preko ruševina
Inženjerijuma poput odbačenog tobogana smrti. Vatra se proširila na Vijećnicu
cehova, dok su Ministarstvo planiranja i Gradski arhiv buktjeli izbacujući
rojeve iskričavih krijesnica i milijune ružičastih i bijelih službenih formulara.
Katedrala sv. Pavla bila je otok u moru vatre nad kojim se njihala Jenny Haniver.
Izgledala je kao jednokratan, jeftin mjesec; ofucan i naheren, dok je pijano
lelujala u mlazovima plamena gorućih zgrada.
Ona se uspne na kobrasti pokrov MEDUZE. Valentine pođe za njom;
mogla ga je čuti kako nešto šapće Katherine očiju prikovanih na izmučenom
zrakoplovu.
»Koji idiot upravlja ovom stvari?« vikne napredujući preko pokrova
MEDUZE bi joj se pridružio.
»Tom!« dovikne mu Hester i uspravi se mašući objema rukama i vičući
»Tome! Tome!«

Tom prvo ugleda šal, onaj koji joj je kupio u Peripatetiapolisu. Sada zavezan
oko njena vrata vijorio je na vjetru i iznenada crveno zabljesnuo te ga je on
krajičkom oka spazio i pogledao prema dolje. Ugledao je Hester kako mu maše.
Potom se na nju spustilo crno krilo dima i on se pitao da li mu se taj sićušni lik
na kobrinom pokrovu samo pričinio, jer činilo se nemogućim da bi itko mogao
preživjeti u ovom golemom požaru koji je izazvao. On okrene Jenny Haniver
bliže. Dim se podigao i ona je stvarno bila tu i lamatala rukama. Bila je tu u
svom dugom crnom kaputu, i sa svojim dugim koracima, i sa svojim ružnim i
prekrasnim licem.
Katherine je otvorila oči. Hladnoća u njoj je rasla šireći se od mjesta uboda
mača. Još uvijek je štucala pa je pomislila kako bi bilo glupo i nedostojanstveno
umrijeti štucajući. Poželjela je da je Pas s njom. »Tome! Tome!« netko je stalno
vikao. Ona je okrenula glavu i ugledala zrakoplov kako se spušta iz dima.
Dolazio je sve bliže i bliže, sve dok bok gondole nije počeo strugati po pokrovu
MEDUZE, a ona iz njegovih slupanih ležaja motora osjetila odozdo potisni
mlaz. Otac ju je nosio prema zrakoplovu i kroz razbijeni vjetrobran mogla je
vidjeti Toma kako je gleda. Tom koji je bio tu kada je sve počelo i za kojeg je
mislila da je mrtav. No, tu je, živ je. Izgledao je potreseno i bio je prljav od čađe
a na čelu je imao ranu u obliku slova V poput oznake nekog nepoznatog ceha.
Gondola je iznutra bila puno veća nego što je očekivala. U stvari, jako ju
je podsjećala na vilu Clio. Štucanje je prestalo, a njena rana i nije bila tako gadna
kako su svi mislili. Sunčeva svjetlost ulazila je kroz prozore dok ih je Tom vodio
sve više i više u nebo boje najsavršenijeg plavog kristala a ona se udobno
opustila u očevu zagrljaju.
Hester je prva stigla do zrakoplova i popela se unutra provukavši se kroz
njegov razvaljen bok. No, kada je pogledala natrag pružajući ruku Valentineu,
vidjela je kako je pao na koljena i shvatila je da je Katherine mrtva.
Ostane tako ispružene ruke, i ne znajući točno zašto. U zraku iznad bijelog
metalnog pokrova zrakoplova javi se električno podrhtavanje. Ona vikne:
»Valentine! Brzo!«
On podigne pogled s lica svoje kćeri i vikne: »Hester! Tome! Odlazite!
Spasite se!«
Iza nje, Tom je stavljao ruke iza uha i vikao: »Što je rekao? Je li ono
Katherine? Što se dogodilo?«
»Samo idi!« viknula je uspentravši se pokraj njega i počela na puni pogon
podešavati sve motore koji su još radili. Kada je ponovo pogledala dolje,
Valentine je polako nestajao u dubini, ljuljajući u naručju tamnu priliku i
milujući je blijedom rukom. Osjećala se kao Katherinin duh koji se diže u nebo.
Nevjerojatna bol se pritajila u njoj i odjednom je počela grcati i jecati, a nešto
mokro i vrelo slijevalo joj se niz obraze. Pomislila je da je možda ranjena, a da
nije ni primijetila. Ali kada je prstima dotakla svoje lice i osjetila nešto mokro,
shvatila je da plače, da plače za mamom i tatom i Shrikeom i Katherine, čak i za
Valentineom. Pucketava svjetlost oko katedrale postajala je sve svjetlija, pa Tom
usmjeri Jenny u mrak.

Dolje u Utrobi londonski su divovski motori iznenada zakazali. Bez upozorenja

svi su odjednom bili pogođeni čudnim zračenjem koje se počelo slijevati kroz
građevine grada kao kiša. Po prvi put otkada je prešao kopneni most,
veličanstveni pokretni velegrad počne usporavati.
U žurno zabarikadiranoj galeriji, u Muzeju grada Londona, Chudleigh
Pomeroy oprezno je provirio iznad kopije plavog kita i vidio kako su odredi
tragača koji su napadali njegov posljednji bedem stali u pola koraka. Oko
njihovih metalnih lubanja vrtložili su se blijedi oblaci iskri, poput bodljikave
žice. »Veliki Quirke!« reče okrećući se prema šačici svojih preživjelih
povjesničara: »Pobijedili smo!«

Valentine je gledao kako crveni zrakoplov odlazi osvijetljen plamenom Vrha i

palucajućim rašljama svjetlosti koje su počele cvjetati oko katedrale sv. Pavla.
Mogao je čuti beznadna požarna zvona negdje u dubini i panične vriskove
inženjera koji su bježali na sve strane. Aureola električnog naboja bljesnula je
oko Katherinina lica dok ju je gladio, a njena kosa se iskrila i pucketala. Nježno
je uklonio zalutali pramen s njenih usta, čvrsto je zagrlio i čekao. A onda se nad
njima razlomila munja i pretvorila ih u vatreno klupko, u buktinji plina, a sjene
njihovih kostiju rasprše se u sjajno nebo.
 PTIČJE CESTE

L ondon je bio obavijen vijencem od munja. Zraka koja se trebala protegnuti

stotinu kilometara kako bi smrvila stijene Batmunkh Gompe zapetljala se
oko gornjih razina, šaljući slapove rastaljena metala niz bokove velegrada.
Eksplozije su odjekivale Utrobom, podižući i prevrćući goleme dijelove
ruševina po zraku poput mrtvog lišća u vihoru. Nekoliko se zrakoplova
podignuto pokušavajući pobjeći, no njihovi omotači su se zapalili i oni su se
smežurali i pali nazad poput malih plamenih pahulja usred velikog požara.
Preživjela je samo Jenny Haniver; jahala je na rubovima oluje, vrtjela se i
propadala nošena valovima eksplozija dok su se snopovi svjetlosti duginih boja
prelijevali preko njena snasta i krilaca propelera. Svi njeni motori zamukli su
istovremeno već nakon prvog velikog udara energije. Tomovo znanje sada je
bilo beskorisno. On se skupio u onome što je ostalo od pilotskog sjedišta
bespomoćno jecajući i promatrajući kako ga noćni vjetar odnosi sve dalje i dalje
od njegova umirućeg grada.
»Ja sam kriv«, bilo je jedino što je uspio reći. »Za sve sam ja kriv...«
I Hester je promatrala, zureći ukočeno u mjesto na kojem je nekad stajala
katedrala, kao da još uvijek može vidjeti Katherine i njezina oca koji su nestali
u bljesku svjetlosti. »Oh, Tome, ne«, reče. »Sve je to nesretan slučaj. Stroj im se
pokvario. Krivi su Valentine i Crome. Krivi su inženjeri što su osposobili tu
užasnu stvar i moja mama što ju je uopće iskopala. Krivi su Drevni što su je
izumili. Pewsey i Gench su krivi što su te pokušali ubiti i Katherine je kriva zato
jer mi je pokušala spasiti život...«
Ona sjedne pokraj njega. Željela ga je utješiti, ali bojala se dotaknuti ga.
Vlastiti odraz rugao joj se s razbijenih mjerača i krhotina prozorskoga stakla,
ružniji no ikada u treperavom odsjaju MEDUZE. Zatim pomisli: Ladice, pa
vratio se, zar ne? Vratio se po tebe. Zagrlila ga je i drhteći privukla k sebi. Zatim
je prislonila obraz na njegovo tjeme i obasula ga sramežljivim poljupcima
uklanjajući krv sa svježe rane između njegovih obrva i čvrsto ga grleći dok se
umiruće oružje nije istrošilo, a prva siva svjetlost dana prikrala preko ravnica.
»Sve je u redu, Tome«, neprestano je ponavljala. »Sve je u redu...«
London je bio daleko, nepokretan pod zastavama dima. Tom pronađe
stari dalekozor gospođice Fang i uperi ga prema velegradu. »Netko je sigurno
preživio«, reče nadajući se da bi to mogla biti istina ako se glasno izgovori.
»Kladim se da tamo dolje gospodin Pomeroy i Clyde Potts organiziraju
spasilačke ekipe i dijele čaj...« Ali ništa nije mogao vidjeti kroz dim, paru i
pokrov od visećeg pepela. Premda je sve očajnije prelazio dalekozorom s jedne
na drugu stranu, sve što je mogao vidjeti bili su koščati obrisi pocrnjelih nosača
i spaljena zemlja prekrivena otrgnutim kotačima, plamtećim jezerima goriva i
slomljenim gu sjenicama koje su ležale isprepletene poput odbačene kože neke
divovske zmije.
»Tome?« Hester je isprobavala upravljačke mehanizme i jako se
iznenadila kada je otkrila da poluge bočnih kormila još uvijek rade. Jenny
Haniver odgovori na njen dodir, okrećući se na vjetru. Ona blago reče: »Tome,
mogli bismo pokušati doći do Batmunkh Gompe. Tamo bi nas dočekali s
dobrodošlicom. Oni sigurno misle da si junak.«
No Tom odmahne glavom: iza njegovih kapaka Dizalo trinaestoga kata
još uvijek se obrušavalo prema Vrhu, a nijemi krik Pewseyja i Gencha gušio se
u ognju. Nije znao što je, ali znao je da nije junak.
»U redu«, reče Hester. Razumjela ga je. Znala je da je ponekad potrebno
puno vremena za prihvaćanje određenih stvari. Bit će strpljiva s njim. Zato mu
reče: »Otići ćemo na Crni otok. U zračnom konačištu možemo popraviti Jenny.
A potom ćemo krenuti Ptičjim stazama i otići nekamo daleko. Na Stotinu
otoka, Tannhäuserove planine ili u Južna ledena prostranstva. Nije mi važno
kamo. Sve dok i ja mogu biti s tobom.«
Ona klekne pokraj njega, položi mu svoje ruke na koljena i nasloni svoju
glavu na njih. Usprkos svojoj potištenosti, Tom se nasmiješi promatrajući
njezin iskrivljen osmijeh. »Ti nisi junak, ja nisam ljepotica i vjerojatno nećemo
zauvijek živjeti sretno«, reče ona. »No živi smo, zajedno smo i sve će biti dobro.«
 ZAHVALE

Neizmjerno sam zahvalan Leonu Robinsonu i Brianu Mitchellu koji su bili

moje nadahnuće i pružali mi potporu i dobre ideje, Mikeu Grantu koji je
objavljivao moje prve iscrpljujuće pokušaje u svom nekadašnjem nikad
prežaljenom časopisu The Heliograph, te Liz Cross, Kirsten Skidmore i Holly
Skeet, bez čijeg bi strpljenja, entuzijazma i razumnih savjeta ova knjiga skončala
u mom kaminu kao hrpa vrlo uredno otipkanog materijala za potpalu.

Philip Reeve