Lektira popularni klasici

21

Alexandre Dumas
GROF MONTF OHRTSTO
(Dio prvi)

Naslov izvornika:
Le comte de Monte-Christo

Prijevod: Vladimir Brodnjak

Izdavač: Globus media d.o.o.

Odranska 1/1, Zagreb

Tiskara: Vjesnik d.d.

Dizajn knjige: Halid Malla

Ilustracija na naslovnici: CORBIS

ISBN 953-7160-65-3 (cjelina)

ISBN 953-7160-66-1
ALEXANDRE DUMAS

GROF MONTE
CHRISTO
(DIO PRVI)

S francuskog preveo
Vladimir Brodnjak
--------—
PRVA KNJIGA
 Prva knjiga

1. Dolazak u Marseille
Dvadeset četvrtog veljače godine 1815. dala je straža na tornju crkve
Notre Dame de la Garde znak da se približava jedrenjak »Faraon« koji
je plovio iz Smirne, Trsta i Napulja.
Jedan je pilotski čamac, kao i inače prigodom dolaska brodova, odmah
isplovio iz luke te je, prošavši pored tvrđave If, pristao uz brod izme­
đu rta Morgiou i otoka Rion.
Oko tvrđave Saint Jean sakupilo se, kao i uvijek, mnogo radoznalog
svijeta, jer je za Marseille dolazak brodova bio uvijek važan događaj.
Dolazak »Faraona« bio je utoliko važniji što je to bio brod sagrađen u
ovdašnjem brodogradilištu, što je ovdje, u nekadašnjoj fokejskoj na­
seobini, bio pušten u more te je pripadao jednom brodovlasniku iz
toga grada.
Približavajući se luci, brod je sretno isplovio iz tjesnaca što ga je eru­
pcija vulkana usjekla između otoka Calasareigne i Jarose, oplovio Po-
megue i počeo ulaziti u luku sa svoja tri četvrtasta jedra te prednjim
jedrom i zadnjačom, no tako žalosno i polako da su promatrači na
obali s nekom zlom slutnjom u srcu pitali jedan drugoga kakva se to
nesreća dogodila na brodu. Ali pomorci, vješti plovidbi, znali su posve
sigurno da se nesreća, ako se već dogodila, nije dogodila samom bro­
du; jer on je plovio posve sigurno i na njemu je bilo sve u redu. Sidro
je bilo spremno da bude bačeno u more, užad na prednjoj strani bila je
odvezana, a uz pilota, koji se spremao da brod uvede kroz uski prolaz
u luku, stajao je mlad čovjek hitrih kretnja i bistrih očiju, koji je pažlji­
vo pazio na svaki pokret broda i glasno ponavljao pilotove zapovijedi.
Neodređena zabrinutost što je obuzimala srca svih prisutnih naročito
je obuzela jednog promatrača na terasi tvrđave Saint Jean; obuzela
ga je tako jako da nije mogao dočekati da brod uplovi u luku, već je
skočio u čamac i dao se prevesti do »Faraona«, te je stigao do njega još
pred zaljevom de la Reserve.
Grof Mome Christo

Opazivši da se približava taj čovjek, mladi je mornar napustio svoje

mjesto kraj pilota i nagnuo se preko palube, držeći šešir u ruci.
Bijaše to mladić od kojih osamnaest do dvadeset godina, vitak, visok,
lijepih crnih očiju, a kose tamne poput ebanovine. Čitav njegov lik
odavao je onu odvažnost i mirnoću koja je svojstvena ljudima koji su
se navikli od djetinjstva boriti s opasnostima.
— Ah! To ste vi, Dantes! — kliknu onaj čovjek u čamcu. — Sto se
dogodilo? Zašto je na brodu sve tako snuždeno?
— Velika nesreća, gospodine Morrel — odgovori mladić — velika
nesreća, naročito za mene: kod Civita Vecchije ostali smo bez našeg
vrlog kapetana Leclerea.
— A tovar? — zapita nestrpljivo brodovlasnik.
— Tovar if> sretno stigao gospodine Motre! i ia mislim da ćete što se
toga tiče biti posve zadovoljni... No jadni kapetan Leclere...
— Pa što se zbilo s njim? — zapita vlasnik broda, već prilično umiren.
— Što se dogodilo našem kapetanu?
— Umro je.
— Je li pao u more?
— Nije, gospodine Morrel. Umro je od upale moždane ovojnice, u
strašnim mukama.
Zatim se okrene prema brodskoj posadi i vikne:
— Heeej! Svi na svoja mjesta! Spremi se za pristajanje.
Mornari poslušaše. U tili čas bili su mornari, njih osam do deset što
sačinjavahu posadu broda, koji kod konopca za vezanje jedara, koji
kod užadi za vezanje okrižica, koji kod konopa za dizanje jedara, koji
kod velikog jedra, a ostali kod užadi za skupljanje jedara.
Mladi mornar baci letimičan pogled na njih, i vidjevši da izvršavaju
naređenja, vrati se opet brodovlasniku.
— Kako se ta nesreća dogodila? — zapita brodovlasnik na stavljajući
razgovor ondje gdje ga mladi mornar bijaše prekinuo.
— Bože moj, gospodine, dogodila se sasvim neočekivano. Poslije du-
ljeg razgovora s lučkim kapetanom otišao je kapetan Leclere veoma
uzbuđen iz Napulja; sutradan ga je spopala groznica, a nakon tri dana
bio je mrtav. Sahranili smo ga već prema običaju, i on sada počiva,
dolično umotan u ponjavu, s trideset šest funti teškom željeznom
kuglom vezanom o noge i drugom isto takvom o glavu, negdje kod
otočja El Giglia. Njegovoj udovici donosimo njegov križ legije časti i
njegov mač. Zaista — nastavi mladić žalosno — što mu je vrijedilo što
se punih deset godina hrabro borio protiv Engleza, kad je konačno,
kao i svaki drugi, umro u krevetu.
 Prva knjiga

— Pa što biste vi htjeli, gospodine Edmonde? — odvrati na to brodo­

vlasnik, na kojem se vidjelo da je sve spokojniji. — Svi smo mi smrtni
ljudi, pa je u neku ruku i dobro kad stariji ostave mjesto mlađima,
koji inače ne bi mogli napredovati. Sada, pošto ste me uvjerili da je
tovar u redu...
— Posve je u redu, gospodine Morrel, ja vam jamčim za to. Savjetu­
jem vam da od ove plovidbe unaprijed potrošite najmanje dvadeset
pet tisuća franaka dobitka.
A zatim, kad su oplovili okrugli toranj, viknu mornarima:
— Spuštaj velika jedra, prečku i zadnjaču! Zaustavljaj! Ta zapovijed
bila je izvršena isto tako brzo kao na nekom ratnom brodu.
— Spuštaj sva jedra!
Na tu zapovijed spuštena su mahom sva jedra, i brod se gotovo nepri­
mjetno kretao naprijed, pokretan silom inercije.
— A sada, gospodine Morrel — reče Dantes vidjevši da je brodovla­
snik prilično nestrpljiv — ako ćete se uspeti na brod, eto vam gospo­
dina Danglarsa, vašeg blagajnika, koji upravo dolazi iz svoje kabine.
On će vam reći sve što god zaželite. A ja moram pripaziti na pristaja­
nje i narediti da se izvjesi zastava u znak žalosti.
Brodovlasniku to nije trebalo dvaput reći. On prihvati konopac što
mu ga je dobacio Dantes, te se uz ljestve na boku broda pope na pa­
lubu tako okretno da bi se time ponosio svaki mornar, dok se Dantes
vratio na svoje mjesto, a razgovor prepustio čovjeku što ga je maločas
nazvao imenom Danglars, koji je, izašavši iz svoje kabine, zaista išao u
susret brodovlasniku.
Bio je to čovjek od kojih dvadeset pet godina, veoma mrk, udvoran
prema pretpostavljenima a osoran prema podređenima. Mornari, ko­
jima je bio mrzak i sam njegov naziv blagajnika, mrzili su ga isto toliko
koliko su voljeli Dantesa.
— Dakle, gospodine Morrel, sigurno već znate za nesreću?
— Da! Da! Jadni kapetan Leclere! Bio je zaista valjan i čestit čovjek.
— A što je najvažnije, bio je izvrstan pomorac, koji je osijedio između
neba i mora, kao što i dolikuje čovjeku kojem su povjereni poslovi
tako velikog poduzeća kakvo je tvrtka Morrel i sin — nadoda Dan­
glars.
— Meni se čini — na to će brodovlasnik, prateći pogledom Dantesa,
koji je tražio najprikladnije mjesto za pristajanje — meni se zaista čini
da čovjek i ne mora biti baš tako star mornar kao što vi velite, pa da bi
se razumio u svoj posao. Eto, čini se da se naš prijatelj Edmond tako
dobro razumije u svoj posao da ne mora nikoga pitati za savjet.
Q
Grof Morite Ctiristo

— Da — reče Danglars pogledavši iskosa Dantesa pogledom u kojem

je bljesnula mržnja — da, on je mlad i misli da zna sve. Tek što je
zapovjednik umro, on je preuzeo zapovjedništvo a da se nije ni s kim
posavjetovao, te je izgubio dan i pol kod otoka Elbe, umjesto da krene
ravno prema Marseilleu.
— Sto se toga tiče — primijeti brodovlasnik — bila je njegova dužnost
da preuzme zapovjedništvo, jer je on bio zamjenik kapetana; ali ako
je kod otoka Elbe izgubio dan i pol, to je učinio krivo, ukoliko se nije
trebalo nešto popraviti na brodu.
— Brod je bio tako dobro kao što sam i ja, i kao što bih želio da i vi
budete, gospodine Morrel, a onih dan i pol izgubili smo iz čistog hira,
jedino zbog toga što je on htio izaći na kopno.
— Dantes — reče brodovlasnik okrenuvši se mladiću — dođite na
trenutak ovamo.
— Oprostite, gospodine — odvrati Dantes — za koji trenutak bit ću
vam na službu.
Zatim se okrene posadi i zapovjedi:
— Spuštaj sidrol
Sidro istog trenutka padne, a lanac se počne uz zveket odmotavati.
Dantes ostade na svom mjestu, iako je na brodu bio i pilot, sve do časa
kad je izvršen i ovaj posljednji manevar. A onda vikne mornarima:
— Spustite zastavicu na pola katarke, izvjesite zastavu na pola stijega,
ukrstite okrižice.
— Eto vidite — reče Danglars — on se već, bome, ponaša kao kape­
tan.
— Pa on i jest kapetan — odvrati brodovlasnik.
— Jest, ali još uvijek nema to napismeno od vas i vašeg poslovnog
druga, gospodine Morrel.
— A zašto ga ne bismo ostavili na mjestu kapetana? — odvrati brodo­
vlasnik. — On je doduše mlad, ali mi se čini da je vrlo vješt i okretan
u poslu.
Danglarsovo se lice smrkne.
— Oprostite, gospodine Morrel — reče Dantes prilazeći. — Sada je
brod usidren, i ja vam stojim na službu. Čini mi se da ste me zvali.
Danglars ustukne jedan korak.
— Htio sam vas pitati zašto ste se zaustavili na otoku Elbi.
— Ne znam, gospodine. Ja sam samo izvršavao posljednji nalog ka­
petana Leclerea, koji mi je na samrti dao svitak spisa da ih predam
maršalu Bertrandu.
— Vi ste ga dakle vidjeli, Edmonde?
 Prva knjiga

— Koga?
— Velikog maršala.
— Jesam.
Morrel se obazre oko sebe i povede Dantesa na stranu.
— A kako je caru? — zapita zainteresirano.
— Zdrav je, koliko sam mogao prosuditi svojim očima.
— Vi ste dakle vidjeli i cara?
— Došao je k maršalu upravo dok sam ja bio kod njega.
— I razgovarali ste s njim?
— Zapravo, on je razgovarao sa mnom, gospodine — reče na to Dan­
tes osmjehnuvši se.
— I što vam je rekao?
— Raspitivao se o brodu, o tome kad je krenuo prema Marseilleu, o
tome odakle plovi i kakav je teret na njemu. Da je brod bio prazan i
da sam ja bio njegov vlasnik, car bi ga, čini mi se, kupio. Ali sam mu
ja rekao da sam samo zamjenik kapetana i da je brod vlasništvo tvrtke
Morrel i sin. »Ah!« rekao mi je na to car, »ja ih poznajem. Morrelovi su
brodovlasnici iz generacije u generaciju, a jedan je Morrel služio voj­
sku u istoj pukovniji sa mnom kad sam bio u garnizonu u Valenceu.
— To je, boga mi, istina! — usklikne radosno brodovlasnik. — Bio je
to Policar Morrel, moj stric, koji je postao kapetan. Dantes, recite,
molim vas, mom stricu da ga se car još uvijek sjeća, i vidjet ćete kako
će to staro gunđalo zaplakati. No, no — nastavi i potapša mladića po
ramenu — vi ste dobro učinili što ste ispunili posljednju želju kape­
tana Leclerea i zaustavili se na Elbi, iako biste mogli imati neprilika
kad bi se saznalo da ste maršalu Bertrandu predali one papire i da ste
razgovarali s carem.
— Zašto bih, gospodine, zbog toga mogao imati neprilike? Pa ja i ne
znam što sam predao, a car me pitao tek ono što bi pitao i bilo koga
drugoga. Ali oprostite — nastavi Dantes — upravo dolazi zdravstvena
kontrola i carinici.
— Idite samo, idite, dragi Dantes.
Mladić se udalji, i još dok se udaljavao, Danglars se približi brodovla­
sniku.
— Dakle? — zapita on. — Čini se da vam je on naveo dobre razloge
za svoje zadržavanje u Porto-Ferraju?
— Izvrsne razloge, dragi moj gospodine Danglars.
— Ah! Utoliko bolje — odvrati Danglars — jer čovjeku je teško kad
vidi da njegov drug nije izvršio svoju dužnost.
— Dantes je izvršio svoju dužnost — reče brodovlasnik. — Tu mu se
Grof Morite Christo

nema što prigovoriti. Kapetan Leclere mu je naredio da pristane na Elbi.

— Kad već spomenuste kapetana Leclerea, je li vam predao jedno
pismo od njega?
— Tko?
— Dantes.
— Meni? Nije. Zar je imao pismo za me?
— Mislim da mu je kapetan Leclere osim onog omota predao i jedno
pismo.
— O kakvom to omotu govorite, Danglars?
— Pa o onome što ga je Dantes predao u Porto-Ferraju.
— Otkud vi znate da je on imao predati jedan omot u Porto-Ferraju?
Danglars pocrveni.______ ____________________________________
— Prolazio sam pored vrata kapetanove kabine te sam vidio kao ie
predao taj omot i to pismo Dantesu.
— O tome mi nije ništa rekao — na to će brodovlasnik — no ako ima
neko pismo za mene, on će mi ga sigurno uručiti.
Danglars se na trenutak zamisli.
— Molim vas, gospodine Morrel — reče — da ne govorite Dantesu o
tome. Bit će da sam se prevario.
U taj čas mladi se čovjek vrati, a Danglars se udalji.
— Dakle, dragi Dantes, jeste li slobodni? — upita brodovlasnik.
— Jesam, gospodine.
— To nije dugo trajalo.
— Nije. Predao sam cariniku popis robe, a što se tiče lučke strane,
ona je poslala s pilotom i jednog stražara, kome sam predao brodske
dokumente.
— Dakle, sada više nemate ovdje nikakva posla?
Dantes se hitro obazre oko sebe.
— Nemam, sve je u redu — reče.
— Onda možete poći sa mnom na ručak?
— Oprostite, gospodine Morrel, oprostite, molim vas; najprije mo­
ram posjetiti oca. Ali sam vam veoma zahvalan što ste me počastili
svojim pozivom.
— Imate pravo, Dantes, imate pravo. Ja znam da ste vi dobar sin.
— A znate li — zapita Dantes nekako oklijevajući — je li moj otac
zdrav?
— Mislim da jest, dragi Edmonde, iako ga nisam vidio.
— Jest, on neprestano sjedi u svojoj sobici.
— Pa to je bar dokaz da mu nije ništa nedostajalo dok ste vi bili od­
sutni.
 Prva Knjiga

Dantes se osmjehne.
•— Moj je otac ponosan, gospodine, i da mu je baš sve nedostajalo, ne
vjerujem da bi od bilo koga što tražio, osim od Boga.
— Pa dobro! Kad obiđete oca, nadam se’ da ćete biti naš gost.
— Oprostite mi još jednom, gospodine Morrel, ali poslije ovog prvog
posjeta imam još jedan koji mi je jednako važan.
Dantes, ja sam zaboravio da u Catalansu ima netko tko vas očekuje
isto tako nestrpljivo kao i vaš otac: to je lijepa Mercedes.
Dantes se osmjehne.
— Ah, ah! — nastavi brodovlasnik —- sada se više ne čudim što je već
tri puta bila kod mene da se raspita o dolasku »Faraona«. Vas, Edmon-
de, zbilja ne treba žaliti, jer imate lijepu draganu.
— Ona mi nije dragana, gospodine — reče ozbiljno mladi mornar
— ona mi je zaručnica.
— Ponekad je to jedno te isto — nasmije se brodovlasnik.
— Ali ne za nas, gospodine — odvrati Dantes.
— Dobro, dobro, dragi Edmonde — nastavi brodovlasnik — neću vas
zadržavati. Kad ste vi tako dobro obavili moje poslove, moram i ja
vama dopustiti da pozavršavate svoje. Trebate li možda novca?
— Ne trebam, gospodine. Imam svu svoju plaću s putovanja, što znači
gotovo za tri mjeseca.
— Vi ste mladić na mjestu, Edmonde.
— Dodajte tome, gospodine Morrel, da imam siromašnog oca.
— Da, da, znam ja da ste vi dobar sin. Idite dakle k svome ocu. I ja
imam sina, te bih se veoma ljutio na onoga tko bi ga zadržavao da ne
dođe k meni nakon tri mjeseca putovanja.
— Vi mi dakle dopuštate? — reče mladić pozdravljajući.
— Da, ako mi nemate više ništa reći.
— Nemam.
— Nije li vam kapetan Leclere na samrti dao jedno pismo za mene?
— Nije više mogao pisati, gospodine. No to me vaše pismo podsjetilo
da bih vas morao zamoliti nekoliko dana dopusta.
— Zbog ženidbe?
— U prvom redu zbog toga, ali i zato da bih mogao otići u Pariz.
— Dobro, dobro, uzmite dopusta koliko vam bude trebalo. Za istova-
rivanje broda bit će nam potrebno sigurno šest tjedana, i on će ostati
ovdje najmanje tri mjeseca ... Ali nakon tri mjeseca morate biti ovdje
— nastavi brodovlasnik udarivši mladića po ramenu — jer »Faraon«
neće moći otploviti bez svoga kapetana.
— Bez svoga kapetana? — uzvikne Dantes, dok su mu oči zasjale od
i ->
Grof Monte Christo

radosti. — Promislite dobro, gospodine Morrel, jer time ispunjavate

najskriveniju nadu moga srca. Vi imate namjeru da me imenujete ka­
petanom »Faraona«.
— Kad bi ovisilo samo o meni, dragi Dantes, ja bih vam pružio ruku i
rekao: »Stvar je svršena«. Ali ja imam ortaka, a vi znate talijansku po­
slovicu: »Chi a compagno, a padrone«.1 Ali posao je ipak upola gotov,
jer od dva glasa već imate jedan. Prepustite meni da vam pribavim i
drugi, i ja ću učiniti što god bude moguće.
— Oh, gospodine Morrel — uzviknu mladi pomorac suznih očiju i
uhvati brodovlasnika za ruke — ja vam zahvaljujem u ime svoga oca i
u ime Mercedes.
— Dobro, dobro, Edmonde! Ta valjda postoji Bog na nebu da misli na
dobre ljude! Hajde, posjetite svoga oca, i pođite k svojoj Mercedes, a
onda se vratite k meni.
— Ali zar nećete da vas odvezem na obalu?
— Ne, hvala! Ostat ću ovdje da pregledam račune s Danglarsom. Je­
ste li bili zadovoljni njime za vrijeme plovidbe?
— To ovisi o tome kakav smisao pridajete svome pitanju, gospodine.
Ako me pitate za njega kao druga, onda nisam, jer mislim da me on
ne voli od onoga dana kad sam bio toliko nepromišljen te sam mu pre­
dložio da se zaustavimo kod otoka Monte Christo da se razračunamo
zbog jedne svađe do koje je došlo među nama. Zaista, nije trebalo da
mu to predložim, i on je imao pravo kad je odbio. Ali ako me pitate o
njemu kao o blagajniku, mislim da mu se ne može ništa zamjeriti i da
ćete biti zadovoljni njime, jer je savjesno obavljao svoje poslove.
— Ali kažite, Dantes, kad biste bili kapetan »Faraona«, biste li rado
zadržali Danglarsa pored sebe?
— Bio ja kapetan ili samo zamjenik kapetana, gospodine Morrel —
odvrati Dantes — ja ću uvijek uvažavati ljude koji uživaju povjerenje
mojih gospodara.
— Dobro, dobro, Dantes, vidim da ste u svakom pogledu valjan mla­
dić. Neću vas više zadržavati. Idite, jer vidim da ste nestrpljivi.
— Dakle, mogu otići? — upita Dantes.
— Ta idite, rekao sam vam!
— Dopuštate da uzmem vaš čamac?
— Uzmite.
— Do viđenja, gospodine Morrel, i tisuću vam puta hvala.

1. Tko ima ortaka, ima gospodara.

 Prva Knjiga

— Do viđenja, Edmonde! I bilo vam sretno!

Mladi pomorac skoči u čamac, sjedne na krmu i naredi da se pristane
kod Canebiere. Dva mornara prihvatiše se vesala te je čamac zaplovio
brzo koliko je to bilo moguće među tisuću drugih čamaca što su se
našli u prolazu između dva reda brodova, od ulaza u luku do Orkan­
skog keja.
Brodovlasnik ga je, smiješeći se, pratio pogledom sve do obale. Vidio
je kako je iskočio iz čamca na pločnik i odmah se izgubio u šarenu
mnoštvu, koje od pet sati ujutro do devet sati navečer vrvi tom gla­
sovitom ulicom Canebiere, na koju su potomci nekadašnjih Fokejaca
tako ponosni te govore sasvim ozbiljno onim svojim naglaskom koji
njihovim riječima daje naročito značenje: Kad bi Pariz imao ulicu Ca­
nebiere, Pariz bi bio mali Marseille.
Kad se okrenuo, brodovlasnik spazi Danglarsa koji je stajao kraj njega
kao da očekuje zapovijedi, ali je u stvari također gledao za mladim
mornarom.
Samo, bila je velika razlika između tih dvaju pogleda koji su pratili
jednog te istog čovjeka.
Grof Monte Christo

2. Otac i sin
Ostavimo Danglarsa, obuzeta demonom mržnje, neka nastoji doša-
pnuti brodovlasniku kakvu zlobnu sumnju na račun svoga druga i po­
đimo za Dantesom, koji je brzim korakom prošao duž ulice Canebiere
i skrenuo u ulicu Noailles, te ušao u jednu kuću na lijevoj strani aleje
Meillane. Uskim stepenicama popeo se do četvrtog kata, gdje se je­
dnom rukom pridržavao o naslon na stubama, a drugom umirivao ku­
canje svoga uznemirenog srca, stojeći pred odškrinutim vratima, kroz
koja se mogla vidjeti unutrašnjost jedne male sobe.
U toj sobi stanovao je njegov otac.
Do starca, koji je stojeći na stolici od palisandrovine privezivao drhtavom
rukom nekoliko dragoljuba pomiješanih s paviti koji su se penjali uz reše­
tku na njegovu prozoru, nije još doprla vijest o dolasku »Faraona«.
Odjednom je osjetio kako ga je netko uhvatio oko pasa, i začu dobro
poznati mu glas:
-— Oče, moj dobri oče!
Starac uzvikne i okrene se; zatim, ugledavši sina, padne mu dršćući i
sav blijed u naručaj.
— Sto ti je, oče? — zapita mladić uznemirenim glasom. — Da nisi
bolestan?
•— Nisam, nisam, dragi moj Edmonde, sine moj, dijete moje... nisam
bolestan. Ali te nisam očekivao, i radost, uzrujanost što te vidim tako
iznenada...
— Umiri se, oče! Ta, to sam ja. Kaže se da radost još nikome nije
naškodila; zato sam i došao ovako iznenada a da te nisam obavijestio.
Hajde, nasmij se, ne gledaj me tako uzrujano. Ja sam se vratio, i sada
ćemo biti sretni.
— Ah, utoliko bolje, dijete moje — odvrati starac — ali... kako ćemo
biti sretni? Ti me dakle više nećeš ostaviti? Hajde, pričaj mi zbog čega
si tako sretan.
 Prva knjiga

— Neka mi Bog oprosti — započe mladić — što se veselim onome

što je jednu obitelj bacilo u žalost. Ali to je došlo samo po sebi, a ja
nemam snage da se žalostim. Čestiti kapetan Leclere je umro, i vrlo je
vjerojatno da ću uz pomoć gospodina Morrela dobiti njegovo mjesto.
Razumiješ li, oče? U svojoj dvadesetoj godini bit ću kapetani Imat ću
sto zlatnika plaće i jedan dio čistog dobitka. Nije li to više no što jedan
ubogi mornar kao što sam ja može očekivati?
— Da, moj sine, da — reče starac — to je zaista sreća.
— I svojim prvim novcem što ga budem dobio kupit ću malu kućicu s
lijepim vrtom, u kome ćeš ti moći njegovati svoje dragoljube, paviti i
kozju krv... Adi, što je tebi, oče? Izgledaš kao da ti je pozlilo...
— Strpi se, strpil Neće biti ništa.
Starcu ponestade snage, te klone na stolicu.
— Hajde, oče, popij čašu vina, to će te okrijepiti. Gdje ti je vino?
— Hvala ti... nemoj tražiti, ne treba mi.,. — reče starac nastojeći
zadržati sina.
— Treba ti, treba, oče! Reci, gdje je vino?
I on otvori dva-tri ormara.
— Uzalud tražiš — reče starac. — Nemam vina...
— Kako? Nemaš vina? — reče Dantes, te sad i on problijedi. Naiz­
mjence je promatrao starčeve upale obraze i prazne ormare. — Kako,
nemaš vina? Zar ti je ponestalo novca?
— Sada mi više ništa ne nedostaje, kad si ti ovdje — reče starac.
— Pa ja sam ti — reče Edmond otirući znoj s čela — prije tri mjeseca,
kad sam odlazio, ostavio dvjesta franaka.
— Da, da, Edmonde! Ali ti si, odlazeći, zaboravio vratiti dug susjedu
Caderoussu. On me opomenuo i rekao da će, ako ne platim ja za tebe,
otići gospodinu Morrelu. Ja sam se bojao da bi ti to naškodilo.
— I onda?
—-1 onda! Vratio sam mu dug.
— Adi ja sam bio dužan Caderoussu sto četrdeset franaka — uzviknu
Dantčs.
— Jest — promuca starac.
— I ti si mu to vratio od onih dvjesta franaka što sam ti ostavio?
Starac kimnu glavom.
— I tako si čitava tri mjeseca proživio s ciglih šezdeset franaka? —
promrmlja mladi čovjek.
— Meni ne treba mnogo; ti to znaš — reče starac.
— Gospode, oprosti mi! — viknu Edmond odlučno, bacivši se pred
starcem na koljena.
Grof Monte Christo

— Sto ti je, sine?

— Oh, ti si me tako ražalostio.
— Nemoj misliti na to, sine, sada si se vratio, i sve se zaboravilo. Sad
je opet sve dobro — reče starac osmjehnuvši se.
— Da, ovdje sam — progovori mladić — s nadom u lijepu budućnost
i s nešto novca. Evo, oče... uzmi i pošalji da ti se nešto kupi.
On istrese na stol novac iz svojih džepova: dvanaestak zlatnika, pet ili
šest komada od pet franaka i nešto sitniša.
Starčevo se lice razvedri.
— Čije je to? — zapita.
— To je moje... tvoje... naše... Uzmi, kupi hrane, budi sretan. Sutra
ću donijeti još.
— Polako, polako — reče starac smješkajući se. — Ako dopustiš, ja
ću se umjereno poslužiti novcem iz tvoje kese. Jer kad bi ljudi vidjeli
da previše kupujem, pomislili bi da sam morao čekati na to dok se ti
vratiš.
— Učini kako hoćeš. Ali, prije svega, uzmi služavku, oče. Ne želim da i
dalje živiš ovako osamljeno. Imam nešto kave i izvrsnog duhana u jednoj
torbi na brodu, pa ću ti sutra donijeti. No... tiho! kao da netko dolazi.
— To će sigurno biti Caderousse. Saznao je za tvoj dolazak, pa te želi
pozdraviti i čestitati ti na sretnom povratku.
— Eh, i to su usta koja govore jedno dok srce misli drugo — prošapće
Edmond. — Ali svejedno, susjed nam je, i ponekad nam je učinio
uslugu. Zato nam je ipak dobrodošao.
I doista, tek što je Edmond šapatom završio rečenicu, pojavi se na
vratima crna i bradata glava susjeda Caderoussea. Bio je to čovjek od
kojih dvadeset pet ili dvadeset šest godina, a u ruci je držao komad
sukna od kojeg je, kao krojač, trebao načiniti suvratke kaputa.
— Ah, vratio si se, Edmonde! — reče s naglašenim marsejskim izgo­
vorom, smijući se pritom glasno i široko, tako da su mu se vidjeli svi
zubi, bijeli poput slonove kosti.
— Kao što vidite, susjede Caderousse. I spreman sam — odgovori
Dantes jedva prikrivajući hladnoću u svom naoko ljubaznom smiješku
— učiniti vam svaku uslugu.
— Hvala vam, hvala... Na sreću, meni ništa ne treba. Ali ih ima mno­
go koji trebaju mene.
Dantes se lecne.
— Ja to ne govorim zbog tebe, mladiću — nastavi Caderousse; — ja
sam ti posudio nešto novca, i ti si mi to vratio, kako to već biva među
dobrim susjedima. Sad su naši računi u redu.
 prva Knjiga

— Nikad se ne možemo odužiti onome tko nam je jednom pomogao

— reče Dantes. — Jer i onda kad se vrati posuđeni novac, ostaje dug
zahvalnosti.
— Zašto da govorimo o tome? Sto je bilo, bilo je! Razgovarajmo radije
o tvom sretnom povratku. Baš sam pošao u luku da kupim smeđeg
sukna, kadli susretoh prijatelja Danglarsa. »Ti si u Marseillu?« zapitah
ga. — »Dakako, kao što vidiš!« odgovori mi on. — »A ja sam mislio da
si negdje u Smirni.« — »Mogao bih i biti ondje, jer odande dolazim.«
— »A Edmond, gdje je on?« — »Sigurno je kod svog oca«, odgovori mi
Danglars, i ja sam odmah pohitao ovamo da svom prijatelju stisnem
ruku.
— Dobri Caderousse — primijeti starac — on nas toliko voli.
— Razumije se da vas volim, jer ima malo tako poštenih ljudi na svije­
tu ... A ti si se, kako mi se čini, dragi prijatelju, vratio kao bogat čovjek
— nastavi krojač gledajući ispod oka na onu hrpicu što ju je Edmond
bio stavio na stol.
Mladić je primijetio iskru pohlepe što je zasjala u krojačevu oku.
— Eh, Bože moj, to nije moj novac — reče on ravnodušno.
— Ja sam ocu izrazio sumnju da mu je za moga izbivanja štogod ne­
dostajalo, pa je on istresao svoju kesu na stol da razbije moje sumnje.
Daj, oče — obrati se Dantes starcu — spremi svoj novac, osim ako
našem susjedu ne treba nešto od toga, da mu posudiš.
— Ne, prijatelju moj — reče Caderousse — meni ne treba ništa. Za­
nat me, hvala Bogu, dobro hrani. Samo ti zadrži svoj novac i spremi
ga, jer ga čovjek nikad nema previše. Ali na tvojoj ponudi zahvalan
sam ti isto toliko kao da sam je prihvatio.
— Ponudio sam vam od srca — reče Dantes.
— U to zaista ne sumnjam. No, ti si sada u dobrim odnosima s gospo­
dinom Morrelom? Baš si umiljat momak.
— Gospodin Morrel bio mi je uvijek očinski dobar — odgovori Dan­
tes.
— Onda si pogriješio što si odbio da odeš k njemu na ručak.
— Kako? Odbio si da odeš k njemu na ručak? — zapita starac. — Zar
te je on zvao k sebi na ručak?
— Da, oče! — odgovori Edmond i nasmije se vidjevši kako se starac
začudio zbog časti koja mu je bila iskazana.
— A zašto si to odbio, sine? — upita starac.
— Zato da što prije dođem k tebi, oče. — Zurio sam se da te što prije
vidim.
— To je dobrog gospodina Morrela sigurno povrijedilo — primijeti

q
Grof Monte Christo

Caderousse — a kad čovjek hoće postati kapetan, nije dobro da se

zamjeri vlasniku broda.
— Ja sam mu objasnio zbog čega ne mogu prihvatiti njegov poziv, i
nadam se da je on uvažio moje razloge.
— Ah! Tko hoće postati kapetanom, treba podilaziti svom gospo­
daru.
— Ja se nadam da ću postati kapetan i bez toga — odvrati Dantes.
— Utoliko boljel To će razveseliti sve tvoje stare prijatelje. A tamo
iza tvrđave svetog Nikole ima netko tko će biti naročito zadovoljan
— nasmija se Caderousse.
— Mercedes? — zapita starac.
— Da, oče — odvrati Dantes. — A sada, pošto sam te vidio i uvjerio
se da si zdrav i da imaš sve što ti je potrebno, molim te da mi dopustiš
da posjetim Katalonce.
— Idi, dijete moje, idi — reče stari Dantes — i neka te Bog blagoslovi
tvojom ženom kao što je mene blagoslovio sinom.
— Ženom! — upadne Caderousse. — Kako vi to govorite, tatice Dan­
tes? Ta ona još nije njegova žena, ako se ne varam.
— Nije — odgovori na to mladić — ali će vjerojatno uskoro biti.
— Svejedno, svejedno — reče krojač Caderousse — dobro si učinio
što si se tako brzo vratio, momče.
— Zašto?
— Zato što je Mercedes ljepotica, a ljepoticama nikada ne nedostaje
obožavatelja. A njoj naročito: za njom ih trči na desetke.
— Zbilja? — odvrati Edmond sa smiješkom kroz koji je izbijao tračak
nemira.
— Oh, da! — nastavi Caderousse. — I to kakvi prosci! Ali, znaš, ti ćeš
postati kapetan, pa te sigurno neće odbiti.
— To bi trebalo značiti — na to će Dantes jedva prikrivajući nespo-
kojstvo — da, ako ne postanem kapetan...
— Hm, hm! — promrsi Caderousse.
Hajde, hajde — na to će mladi čovjek — ja ipak imam o ženama
bolje mišljenje nego vi, a o Mercedes posebno, i uvjeren sam da će mi
ostati vjerna, postao ja kapetan ili ne postao.
— To bolje, to bolje! — odvrati Caderousse. — Kad se čovjek ženi,
dobro je da ima povjerenja. Ali svejedno, prijatelju, slušaj što ti ka­
žem: ne gubi vrijeme, već joj javi svoj dolazak i svoje nade.
— Pa i idem — odvrati Edmond. On poljubi oca, kimne Caderousseu
u znak pozdrava i ode.
Caderousse ostade još neko vrijeme. Zatim, oprostivši se od starog
no
 Prva knjiga

Dantesa, siđe niz stepenice i potraži Danglarsa koji ga je čekao na

uglu ulice Senac.
— No — reče Danglars — jesi li ga vidio?
— Baš dolazim od njega — odgovori Caderousse.
— A je li ti govorio o svojoj nadi da će postati kapetan?
— On govori o tome kao da je već postao.
— Samo polako! Čini mi se da se previše žuri.
— K vragu! A meni se čini da mu je Morrel obećao.
— I on je sad veoma dobre volje?
— Već je i drzak zbog toga! Čak mi je ponudio svoje usluge, kao da
je ne znam kako velika ličnost. Ponudio mi je novca, kao da je kakav
bankar.
— A ti si odbio?
— Dakako, iako sam mogao primiti! Jer ja sam mu dao prve srebr­
njake koje je imao u ruci. Ali sada gospodin Dantes neće više nikoga
trebati, jer će postati kapetan.
— Koješta! — reče Danglars — on još uvijek nije kapetan.
— Boga mi, bilo bi i bolje da ne postane — nastavi Caderousse — jer
inače čovjek neće moći govoriti s njime.
— No, ako mi budemo htjeli — reče Danglars — on će ostati ono što
je sada, a možda će čak postati i manje nego što je sada.
— Sto to kažeš?
— Ništa, samo sam razgovarao sam sa sobom. A je li on još uvijek
zaljubljen u onu lijepu Katalonku?
— Ludo je zaljubljen! Upravo je otišao k njoj. Ali ako me ne vara moja
slutnja, on će još doživjeti neugodnosti zbog nje.
— Reci mi to jasnije.
— Zašto?
— Zato što je to mnogo važnije no što ti misliš. Zar ne, ti ne voliš
Dantesa?
— Ne volim napuhane ljude.
— U redu! A sada mi reci što znaš o njegovoj Katalonki?
— Ne znam ništa sigurno, samo sam opazio nešto iz čega se može
naslutiti da će naš novi kapetan, kao što sam već rekao, imati neugo­
dnosti na putu do Stare bolnice.
— Pa što si opazio? Hajde, kaži mi!
— E, opazio sam da Mercedes uvijek dolazi u grad u pratnji jednog
kršnog Katalonca crnih očiju i crvenih obraza, preplanulog i vatrenog
momka kojega ona naziva svojim bratićem.
— Zbilja? I ti misliš da joj taj bratić udvara?
Grof Monte Christo

— Pretpostavljam. Jer koga bi vraga mogao raditi jedan momak od

dvadeset godina s lijepom sedamnaestogodišnjom djevojkom?]
— A Dantes je — kažeš — upravo otišao k njoj.
— Otišao je malo prije mene.
— Kad bismo i mi krenuli tamo, mogli bismo se zaustaviti kod Re-
serve,
i uz čašicu malgeskog vina čekati novosti.
— A tko će nam ih priopćiti?
— Mi ćemo biti uz cestu, pa ćemo po Dantesovu licu vidjeti što se
zbilo.
— Hajdemo — prihvati Caderousse ali vino ćeš platiti ti.
— To se razumije — odgovori Danglars.
I oni brzim korakom krenuše put gostionice. Kad su došli do nje, na-
ručiše da im donesu bocu vina i dvije čaše.
Stari Pamphile im reče da je Dantes prošao tuda prije kojih deset
minuta.
Uvjereni da je Dantes kod Katalonaca, oni sjedoše pod krošnju proli-
stalih platana i javora na čijim je granama veselo jato ptica pozdravlja­
lo jedan od prvih lijepih proljetnih dana.
 Prva knjiga

3. Katalonci
Sto koraka od mjesta gdje su sjedili njih dvojica naćulivši ušli i pogle­
davajući niz cestu, pijući vino, bilo je na pustom i od sunca ogoljelom
brežuljku naselje Katalonaca.
Jednoga je dana prije mnogo godina stigla iz Španjolske tajanstvena
skupina iseljenika i iskrcala se na onom uskom rtu gdje danas živi.
Nitko nije znao odakle su došli ti ljudi što su govorili nerazumljivim
jezikom. Jedan od njihovih starješina, koji je pomalo natucao provan-
salski, zamoli od općine grada Marseillea da im prepusti taj goli i pusti
rt na koji su, poput antičkih moreplovaca, bili izvukli svoje čamce.
Njihovoj je molbi bilo udovoljeno, i već tri mjeseca nakon toga dizalo
se malo naselje oko ovih dvanaestak ili petnaestak barki što su bile
dovezle ove morske lutalice.
Bilo je to slikovito i živopisno selo sagrađeno djelomice u maurskom
a djelomice u španjolskom stilu, u kojem još i danas žive potomci tih
ljudi, koji još uvijek govore jezikom svojih predaka. Iako su već otada
prošla tri ili četiri stoljeća, oni su još uvijek vjerni tom malom rtu na
koji su pali kao jato morskih ptica; ni u čemu se nisu miješali s mar-
sejskim stanovništvom, jer su sklapali brakove između sebe i sačuvali
sve običaje svog rodnog kraja i svoj jezik.
Neka čitatelji pođu s nama kroz jednu ulicu toga sela, i neka uđu u
jednu od onih kuća kojima je sunce izvana dalo onu lijepu boju suhoga
lišća što je karakteristična za sve kuće u tome kraju, kao i prevlaka
kreča iznutra, ona bijela boja što je jedini ukras španjolskih domova.
Uz pregradni zid naslonila se leđima jedna krasna, mlada djevojka
kose crne kao ugalj a očiju baršunastih kao u gazele.
Među svojim tankim, gotovo antičkim prstima gnječila je stručak ne­
vinog vrijesa i čupkala s njega cvjetiće kojih su latice već ležale u hrpi
na podu. Ruke su joj bile gole do lakata i preplanule od sunca, ali su
bile tako krasne kao da su oblikovane prema rukama Venere Arleške.
Grof Monte Christo

Dok su joj ruke podrhtavale od neke grozničave nestrpljivosti, svojim

je vitkim i punašnim nožicama lupkala po podu, tako da se nazirao
čist, smion i ponosan oblik njene noge u čarapama od crvena pamuka
sa sivim i plavim šarama.
Svega tri koraka od nje, sjedeći na stolici koju je ljuljao naglim pokre­
tima i nalakćen na stari crvotočni stol, jedan je kršan momak od kojih
dvadeset do dvadeset dvije godine promatrao djevojku pogledom u
kojem su se borili nemir i srdžba. Njegove su je oči ispitivale, ali je
njen miran i čvrst pogled posve gospodario njime.
— Eto, Mercedes — progovori mladi čovjek — doskora će Uskrs, a to
je vrijeme za svadbu. Odgovorite mi!
— Već sam vam stotinu puta odgovorila, Fernande, i vi ste, čini se,
sam sebi najveći neprijatelj kad me još uvijek ispitujete.
— Pa jest! Ali ponovite mi to još jednom, zaklinjem vas, ponovite
opet, kako bih mogao povjerovati. Recite mi po stoti put da odbijate
moju ljubav, koju je odobrila vaša majka. Uvjerite me konačno da se
samo poigravate mojom srećom i da za vas moj život i moja smrt nisu
ništa. Ah, Bože moj, Bože moj! Punih deset godina sanjao sam o tome
da ću biti vaš muž, i sada da ostanem bez te nade koja mi je bila jedina
svrha života!
— Ja nisam nikada poticala tu vašu nadu, Fernande — odgovori Mer­
cedes. — Vi mi ne možete predbaciti da sam ikada pokazala neku na­
ročitu naklonost prema vama. Uvijek sam vam govorila: Volim vas kao
brata, ali nemojte tražiti od mene ništa osim bratske ljubavi, jer moje
srce pripada drugome. Nisam li vam uvijek to govorila, Fernande?
— Da, znam, Mercedes — odgovori mladić. — Jest, vi ste prema
meni bili okrutno iskreni. Ali nemojte zaboraviti da je među nama
Kataloncima najsvetiji zakon da se ženimo među sobom!
— Vi se varate, Fernande, to nije zakon, to je samo običaj, i to je sve.
I, vjerujte mi, nema smisla da se pozivate na taj običaj, jer su vas uno­
vačili, Fernande. Sloboda koju još imate samo je privremena, i svakog
časa mogu vas pozvati pod zastavu. Kad jednom budete vojnik, što
ćete raditi sa mnom, siromašnom djevojkom bez roditelja, žalosnom,
bez imutka, koja nema ništa osim jedne napola srušene potleušice u
kojoj je svega nekoliko trošnih ribarskih mreža: sva baština što ju je
moj otac ostavio mojoj majci, a moja majka namrla meni? Eto, tek
je prošlo godinu dana od njene smrti, a ja živim gotovo isključivo od
tuđe milostinje. Ponekad se pretvarate kao da sam vam ja od koristi,
i to jedino zato da biste mogli sa mnom podijeliti ribu što je ulovite.
A ja to primam, Fernande, jer je vaš otac bio brat moga oca i jer smo
 Prva knjiga

odrasli zajedno; a ponajviše primam to zbog toga što znam da bi vas

boljelo kad bih ja to odbila. Ali ja osjećam da je riba što je nosim na
prodaju i za koju dobivam novac kojim ću kupiti pređu što je predem,
ja osjećam dobro, Fernande, da je to samo milostinja.
— Pa što onda, Mercedes! Iako ste siromašni i osamljeni, vi ste mi
draži od kćeri najponosnijeg brodovlasnika ili najbogatijeg bankara
u Marseilleu! Sto je potrebno nama, siromasima? Potrebna nam je
čestita žena i dobra domaćica. A gdje ću naći bolju od vas u tom
pogledu?
— Fernande — odvrati na to Mercedes, potresavši glavom — svaka
žena može postati zla domaćica, pa čak i nepoštena, ako ne ljubi svog
muža već nekog drugoga. Zadovoljite se mojim prijateljstvom, jer je
to, kažem vam ponovno, sve što mogu obećati. A ja obećavam samo
ono u što sam sigurna da mogu održati.
— Razumijem — reče Fernand — vi strpljivo podnosite svoje siro­
maštvo, ali se bojite moga. Ali znajte, Mercedes, da bih ja bio sretan
kad biste me vi ljubili, te bih, da se udate za mene, postao bogat
čovjek. Mogao bih proširiti svoj ribarski posao, a mogao bih postati i
pomoćnik u nekoj trgovini ili bih čak i sam postao trgovac.
— Ništa od toga ne možete, Fernande, jer ste vojnik! To što ste još
uvijek ovdje, među svojim Kataloncima, to je samo zbog toga što
nema rata. Ostanite dakle ribar i ne gradite kule u oblacima, jer će
vam to još više zagorčiti već i onako gorku stvarnost. I zadovoljite se
mojim prijateljstvom, jer vam ništa više ne mogu dati.
— Da, imate pravo, Mercedes — i zato ću postati mornar. Nosit ću,
umjesto nošnje naših djedova, koju vi prezirete, lakiranu mornarsku
kapu, prugastu majicu i plavi kaput sa sidrom na dugmadi. Ne treba li
tako biti odjeven čovjek koji vam se želi svidjeti?
— Sto hoćete time reći? — zapita Mercedes pogledavši ga pritom
zapovjedničkim pogledom. — Što hoćete time reći? Ne razumijem
vas!
— Hoću reći, Mercedes, da ste samo zato tako nemilosrdni i okrutni
prema meni što očekujete nekoga tko je tako odjeven. Ali je taj mo­
žda nesiguran, a ako i nije on, nesigurno je more za njega.
— Fernande — vikne Mercedes — mislila sam da ste dobri, ali sam se
prevarila. Imate zlo, ljubomorno srce kad dozivate u pomoć svojoj lju­
bomori srdžbu Božju. Jest, ne tajim da ljubim onoga o kome govorite
i da ga očekujem; ali ako se ne vrati, neću ga okrivljavati zbog nevjere,
kako vi kažete, već ću misliti da je umro i da me nije prestao ljubiti.
Mladi Katalonac bijesno mahne rukom.
Grof Morite Christo

— Ja vas razumijem, Fernande — nastavi djevojka — razumijem vas.

Vi ga mrzite zbog toga što ja ne ljubim vas već njega i željeli biste
omjeriti svoj katalonski nož s njegovim bodežom. Ali što bi vam to
koristilo? Budete li pobijeđeni, izgubit ćete moje prijateljstvo, a ako
pobijedite, moje će se prijateljstvo pretvoriti u mržnju. Vjerujte mi da
je izazivanje sukoba s nekim koga neka žena voli loše sredstvo da bi joj
čovjek omilio. Ne, Fernande, vi nećete dopustiti da vas vaše zle misli
navedu na to. Ja vam nikako ne mogu biti ženom, i budite zadovoljni
ako vam ostanem prijateljicom i sestrom. Uostalom — nadoda ona, a
oči joj se ispuniše suzama — imate pravo da je more podmuklo: već
su prošla četiri mjeseca otkako je otišao; a u ta četiri mjeseca bilo je
mnogo oluja!
Fernand ostade neosjetljiv. Nisu ga ganule njene suze i nije pokušao
da ih otare, iako bi za svaku od njih dao čašu svoje krvi da su te suze
tekle zbog njega; ali one su tekle zbog drugoga.
On se diže, učini nekoliko koraka po kolibi, te se vrati i zastane pokraj
Mercedes, mrka pogleda i stisnutih šaka.
— Hajde, Mercedes — reče on — kažite mi još jednom je li vaša
odluka konačna?
— Ja ljubim Edmonda Dantesa — reče hladno djevojka — i nitko
drugi osim njega neće mi biti muž.
•— I uvijek ćete ga ljubiti?
— Dok god živim.
Fernand spusti glavu kao obeshrabren čovjek i ispusti uzdah koji bija­
še nalik na jecanje. Zatim odjednom podigne glavu, zaškripi zubima
i progovori:
— A ako je on umro?
— Ako je on umro, umrijet ću i ja.
— Ali ako vas zaboravi?
— Mercedes! — začuje se jedan radostan glas izvan kolibe —- Mer­
cedes!
— Ah! — uzvikne djevojka pocrvenjevši od veselja i poletjevši puna
ljubavi — vidite li da me nije zaboravio? Evo ga, dolazi!
I ona se baci prema vratima, te ih otvori vičući:
— Dođi, Edmonde! Evo me.
Fernand, blijed i tresući se, ustukne, kako to čine putnici kad naiđu
na zmiju, i baci se u stolicu.
Edmond i Mercedes bili su u zagrljaju jedno drugome. Žarko marsej-
sko sunce, koje je prodiralo u kolibu kroz otvorena vrata, obasulo ih
je valom svjetlosti. U prvi mah nisu vidjeli ništa oko sebe. Neizmjerna
 Prva Knjiga

sreća odvajala ih je od ostalog svijeta, i oni su govorili onim isprekida­

nim riječima koje izražavaju osjećaje tako velike radosti da se pričinja
kao da su izraz duboke tuge.
Odjednom opazi Edmond mrko Fernandovo lice, koje se u polusjeni
ocrtavalo još bljeđe i zloslutnije. Mladi Katalonac možda ni sam nije
znao zbog čega je držao ruku na dršku noža koji mu je bio za pojasom.
— Ah! oprostite — reče Dantes namrštivši čelo — nisam ni opazio
da smo utroje.
A zatim, okrenuvši se prema Mercedes, zapita:
— Tko je taj gospodin?
— Taj gospodin bit će vaš najbolji prijatelj, Dantes, jer je i moj pri­
jatelj, moj bratić, moj brat. To je Fernand, čovjek kojeg poslije vas,
Edmonde, volim najviše na svijetu. Zar se vi ne poznajete?
— Ah, da! — reče Edmond.
I ne ostavljajući Mercedes, čiju je ruku držao čvrsto u svojim rukama,
on pruži svoju drugu ruku mladom Kataloncu.
Ali Fernand, umjesto da prihvati njegovu ruku, ostade nijem i nepo­
mičan kao kip.
Tada Edmond prijeđe ispitujućim pogledom s Mercedes, koja je sva
drhtala, na Fernanda, mračnog i zloslutnog. I taj jedan pogled otkri
mu sve.
Na njegovu licu pojavi se srdžba.
— Nisam znao kad sam se toliko žurio k vama da bih u vašoj kući
naišao na neprijatelja, Mercedes.
— Neprijatelja? — vikne Mercedes i pogleda srdito svog bratića.
— Na neprijatelja u mojoj kući, kažete, Edmonde? Kad bih to znala,
uhvatila bih vas pod ruku i pošla bih s vama u Marseille da se nikada
više ne vratim u ovu kuću.
Fernandove oči sijevnuše.
— A da vam se dogodi kakva nesreća, dragi moj Edmonde — nastavi
ona s istom neumoljivom hladnoćom, što je kazivalo Fernandu da ga
je prozrela do u dno duše — da vam se dogodi kakva nesreća, popela
bih se na vrh rta Morgiou i strmoglavila se niz stijenu.
Fernand strahovito problijedi.
— Ali vi ste se prevarili, Edmonde — nastavi ona — vi ovdje nemate
neprijatelja. Tu je samo Fernand, moj brat, koji će vam stisnuti ruku
kao odani prijatelj.
Na te riječi djevojka baci svoj zapovjednički pogled na Katalonca, koji,
kao da je opčaran tim pogledom, polako priđe Edmondu te mu stisne
ruku.

77
Grof Monte Christo

Njegova mržnja, slična bijesnom ali nemoćnom valu, razbila se na

moći kojom je ta žena vladala njime.
Ali tek što je dotakao Edmondovu ruku, on osjeti da je učinio sve što
je mogao učiniti, te izjuri iz kolibe.
— Ohl — zavapi on trčeći mahnit i čupajući kosu — tko će me oslo­
boditi ovog čovjeka? Kako li sam nesretan! Kako li sam nesretan!
— Ej, Katalonče! Ej, Fernande! Kamo si pojurio? — začu se neki
glas.
Mladić se naglo zaustavi, pogleda oko sebe, te opazi Caderoussea, koji
se s Danglarsom smjestio pod sjenicom.
— Hej! — reče Caderousse — zašto ne dođeš k nama? Zar ti se toliko
žuri da nemaš vremena pozdraviti svoje prijatelje.
— Naročito kad ti prijatelji imaju pred sobom gotovo punu bocu vina
— nadoda Danglars.
Fernand ih pogleda tupim pogledom i ne odgovori ništa.
— Čini se da je sasvim smušen — reče Danglars gurkajući Caderoussa
koljenom; — da se nismo prevarili? I da se nije dogodilo obratno od
onoga što smo očekivali? Da nije Dantes ipak pobijedio?
— Dovraga! To treba vidjeti — reče Caderousse i okrene se prema
Fernandu. — Hajde, da vidimo, Katalonče, hoćeš li se odlučiti?
Fernand obrisa znoj što mu je tekao niz čelo i uđe polako pod sjenicu,
čiji hlad kanda je malo smirio njegova čula, a svježina dala malo okre­
pe njegovu iscrpljenu tijelu.
— Dobar dan — reče — prijatelji! Vi ste me zvali, zar ne? Zatim se
više baci nego što sjedne na jednu od stolica koje bijahu oko stola.
— Ja sam te zazvao jer sam vidio da trčiš kao luđak, te sam se bojao
da se ne baciš u more — reče, smijući se, Caderousse.
— K vragu, kad čovjek ima prijatelje, onda im ne smije ponuditi samo
čašu vina, već ih treba spriječiti u tome da ispiju tri ili četiri vedra
morske vode.
Fernand ispusti uzdah koji je bio više nalik na jecaj i spusti glavu na
šake prekrižene na stolu.
— Ej, Fernande, hoćeš li da ti kažem istinu? — nastavi Caderousse
mijenjajući razgovor onom prostom surovošću što je svojstvena ljudi­
ma koji zbog radoznalosti zaboravljaju okolišanje. — Hej, pa ti izgle­
daš kao poraženi ljubavnik.
Tu svoju okrutnu šalu Caderousse poprati glasnim smijehom.
— Koješta! — primijeti Danglars — tako lijep momak nije stvoren
zato da bude nesretan u ljubavi. Ti se šališ, Caderousse!
— Ne šalim se — odgovori Caderousse — poslušaj kako teško diše.
 Prva knjiga

Hajde, Fernande! Digni glavu i odgovori nam. Nije lijepo kad čovjek
ne odgovara prijateljima koji ga pitaju za zdravlje.
— Moje je zdravlje dobro — odgovori Fernand stišćući pesnice, ali
ne diže glavu.
— Ah, pogledaj, Danglarse — reče Caderousse i namigne svom pri­
jatelju — vidiš li što je na stvari: Fernand, koga vidiš ovdje, mlad i
lijep Katalonac, jedan od najboljih ribara u Marseilleu, zaljubljen je u
jednu lijepu djevojku imenom Mercedes; ali, na žalost, čini se da je
ta djevojka zaljubljena u zamjenika kapetana »Faraona«. Budući da je
»Faraon« baš danas uplovio u luku, to će sigurno razumjeti... ?
— Ne, ja ništa ne razumijem — reče Danglars.
— Djevojka je sigurno otkazala siromašnom Fernandu — nastavi Ca­
derousse.
— Dobro, pa što onda? — reče Fernand i upravi pogled u Caderous-
sa, kao čovjek koji traži nekoga na kome bi mogao iskaliti svoj bijes.
— Mercedes nije ovisna ni o kome i može ljubiti koga hoće.
— Ah, ako ti tako misliš — reče Caderousse — onda je to nešto dru­
go! Ja sam mislio da si ti Katalonac, uvijek su mi govorili da Katalonci
nisu ljudi koji dopuštaju da ih suparnik istisne. Štoviše, rekli su mi da
je Fernand strašan i nepopustljiv u svojoj osveti.
Fernand se milostivo nasmije.
— Zaljubljen čovjek nikada nije strašan — reče.
— Jadni mladić — nastavi Danglars, pretvarajući se da iz sveg srca
žali mladog čovjeka. — Što ćeš? Nije se nadao da će se Dantes tako
nenadano vratiti. Mislio je da je on možda umro, nestao, tko zna? A
takve udarce čovjek teže podnosi kad dolaze iznenada.
— Ah, Boga mi, u svakom slučaju — reče Caderousse, koji je za vrije­
me razgovora neprestano pio, te je teško malgesko vino počelo djelo­
vati na njega — u svakom slučaju, Fernand nije jedini kome je Dante-
sov sretni povratak pomrsio račune. Nije li tako, Danglars?
— Ne, nije jedini, i gotovo bih se usudio reći da će mu to donijeti
nesreću.
— Koješta! — reče Caderousse i pruži Fernandu čašu vina, a svoju
iskapi već po deveti ili deseti put, dok je Danglars iz svoje tek malko
otpio. — Koješta! On će se ipak vjenčati s lijepom Mercedes! Zbog
toga se valjda i vratio.
Dok je Caderousse govorio, Danglars je pronicavim pogledom pro­
matrao mladog čovjeka, kome su Caderousseove riječi padale na srce
poput rastopljenog olova.
— A kad će biti svadba? — zapita.
Grof Morite Christo

— Oh, to još uvijek nije gotova stvar! — promrmlja Fernand.

— Nije, ali će biti — reče Caderousse. — To je tako sigurno kao što
je sigurno da će Dantes postati kapetan »Faraona«. Nije li tako Dan-
glars?!
Danglars zadrhta na taj iznenadni ubod, pa se okrene prema Cadero-
usseu te ga stane pozorno promatrati, da vidi nije li mu namjerno za­
dao taj udarac. Ali na tom od pijanstva gotovo tupom licu nije mogao
razabrati ništa osim zavisti i zlobe.
— Pa dobro — reče, nalijevajući vino u čaše — pijmo dakle u zdravlje
kapetana Edmonda Dantesa, muža lijepe Katalonke!
Caderousse prinese otežalom rukom čašu k ustima, te je nadušak
iskapi. Fernand uzme svoju i tresne njome o zemlju.
— Eh eh eh1 — rekne Caderousse — što to vidim ondje gore na
brežuljku, blizu katalonskog sela? Pogledaj, Fernande, ti vidiš bolje od
mene! Sve mi se čini da me varaju oči, jer vino je, znaš, zbilja izdajica.
Rekao bi čovjek da je ono dvoje zaljubljenih što šeću ruku pod ruku.
Neka mi Bog oprosti, ali oni i ne slute da ih mi vidimo, pa su se počeli
grliti!
Danglars je pozorno motrio svaki znak unutarnje borbe mladog Kata-
lonca, čije je lice postalo sasvim izobličeno.
— Poznajete li ih, gospodine Fernande — upita.
— Da — odgovori ovaj promuklim glasom — to su gospodin Edmond
i gospođica Mercedes.
— Sto ne kažeš! — reče Caderousse. — Nisam ih ni prepoznao. Hej,
Dantes! Hej, lijepa djevojko! Dođite načas ovamo, i kažite nam kad
će biti svadba, jer gospodin Fernand je strašno tvrdoglav, pa nam to
neće reći.
— Hoćeš li ušutjeti — reče Danglars, praveći se kao da želi zadržati
pijanog Caderoussea, koji se upornošću pijanice naginjao izvan sjeni­
ce. — Nastoj se održati na nogama, a ljubavnike ostavi da se u miru
ljube. Eto, pogledaj gospodina Fernanda i ugledaj se u njega; on je
razborit čovjek.
Možda je Fernand, koga je Danglars bio razdražio, kao što toreadori
razdražuju bikove, već bio spreman pojuriti, jer se već digao, te se
činilo kao da skuplja snagu da se baci na svog suparnika. Ali je u to
Mercedes podigla glavu, i on opazi njen veseli pogled, te mu padne
na pamet njena prijetnja da će i ona umrijeti ako umre Edmond; i on,
obeshrabren, klone natrag na stolicu.
Danglars pogleda ta dva čovjeka pored sebe; jedan je bio lud od pijan­
stva a drugi svladan ljubavlju.
 Prva knjiga

— Od tih ništarija ne mogu imati nikakve koristi — promrmlja sam

za sebe — i sve se bojim da sjedim ovdje između pijanca i kukavice.
Eto, tu je ljubomoran čovjek koji se tješi vinom umjesto da se opija
mržnjom; glupan kome drugi otima djevojku a on samo plače i uzdiše
kao dijete, iako ima oči tako sjajne kao Španjolci, Sicilijanci ili Kala-
brezi, koji se znaju tako dobro osvetiti. Ima šake kojima bi mogao na
mjestu ubiti i najjačeg bika, sigurnije no što bi to učinio bilo koji me­
sar svojom sjekirom! Pa ipak, Edmondova će sudbina pobijediti; on će
se oženiti krasnom Mercedes i postat će kapetan, pa će se smijati svi­
ma nama; osim ako se ja... — i zloban smiješak pojavi se na njegovim
usnama — osim ako se ja ne umiješam u njegove poslove.
— Hej! — vikne Caderousse i udari rukom po stolu — hej, Edmonde!
Zar ne vidiš svoje prijatelje? Ili si možda postao odviše ohol a da bi
razgovarao s njima?
— Ne, dragi moj Caderousse — odgovori Dantes — nisam nimalo
ohol, nego sam sretan; a sreća, čini mi se, zasljepljuje čovjeka više
nego oholost.
— Vrlo dobro, vrlo dobro! Evo izvrsnog objašnjenja — reče Cadero­
usse. Ej, dobro jutro, gospođo Dantes.
Mercedes pozdravi ozbiljno.
— Ja se još uvijek ne zovem tako — odgovori — a kod nas kažu
da to donosi nesreću kad netko nazove djevojku imenom njezinog
zaručnika prije negoli joj je postao mužem. Zovite me, dakle, samo
Mercedes, molim vas.
— Tom dobrom susjedu Caderousseu treba oprostiti — rekne Dan­
tes. — Nije se mnogo prevario!
— Dakle, vjenčanje će biti uskoro, gospodine Edmonde? — zapita
Danglars.
— Bit će što je prije moguće, gospodine Danglars. Danas ćemo kod
mog oca proslaviti zaruke, a sutra, najkasnije prekosutra bit će svadba.
Nadam se da će i moji prijatelji biti na svadbi, što znači da pozivam i
vas, gospodine Danglars, a i vas, prijatelju Caderousse.
— A Fernanda? — zapita Caderousse s bezizražajnim osmijehom na
licu. Hoćete li pozvati i Fernanda?
— Brat moje žene i meni je brat — odgovori Dantes — i nama bi bilo za­
ista žao, Mercedes i meni, kad on u takvom trenutku ne bi bio uz nas.
Fernand otvori usta da nešto kaže, ali mu glas zape u grlu te nije mo­
gao izgovoriti ni riječi.
— Danas zaruke — primijeti Danglars — a već sutra ili prekosutra
svadba. Tako mi Boga, kapetane, vama se jako žuri!
*31
Grof Monte Christo

— Danglars — odgovori Edmond kroz smijeh — moram vam reći isto

što je Mercedes rekla maloprije Caderousseu. Ne nazivajte me onim
što još nisam, jer bi mi to moglo donijeti nesreću.
— Oprostite — odgovori Danglars; — rekao sam jedino to da vam se
jako žuri, iako imate dosta vremena: »Faraon« će ostati u Marseilleu
sigurno puna tri mjeseca.
— Čovjeku se uvijek žuri kad želi biti sretan, gospodine Danglars, jer
kad je netko dugo vremena patio, onda se boji za svoju sreću. Ali ja to
ne činim iz sebičnosti, već zbog toga što mi se žuri u Pariz.
— Ah, doista? U Pariz? To je prvi put što putujete u Pariz, dragi go­
spodine Dantes?
— Jest.
— Imate li nekog posla tamo?
— Ne idem zbog sebe: moram izvršiti posljednju želju kapetana Le-
clerea, a vi ćete shvatiti, Danglars, da mi je to sveta dužnost. Uosta­
lom, budite bez brige, neću ostati dugo: tek toliko koliko je potrebno
da odem i da se vratim.
— Da, da, razumijem — reče Danglars glasno.
Zatim nadoveže sasvim tiho:
»U Pariz ide sigurno samo zbog toga da bi predao ono pismo što mu
ga je uručio kapetan Leclere. Ah, to me pismo navodi na jednu izvr­
snu misao! Eh, Dantes, prijatelju moj, još uvijek nisi upisan u registru
»Faraona« pod brojem jedan.«
Zatim se okrene prema Edmondu, koji se već bio udaljio, te mu do­
vikne:
— Sretan vam put!
— Hvala — odgovori Edmond, okrenuvši glavu, i poprati tu kretnju
prijateljskim mahanjem ruke.
Na to dvoje zaljubljenih nastaviše svoj put, mirni i radosni, kao dvoje
pravednika koji se penju na nebo.
 Prva knjiga

4. Zavjera
Danglars je pratio pogledom Edmonda i Mercedes sve dok dvoje za­
ljubljenih nisu zakrenuli za rt Svetoga Nikole i iščezli. Zatim se okrene
i pogleda Fernanda, koji je sjedio blijed i nemoćan, dok je Caderousse
poluglasno pjevušio neku pjesmicu.
— Ej, dragi moj gospodine! — obrati se Danglars Fernandu — evo
jednog vjenčanja koje, čini mi se, neće donijeti sreću čitavom svijetu.
— Mene ono dovodi u očajanje — odgovori Fernand.
— Vi ste dakle ljubili Mercedes?
— Obožavao sam je!
— Već odavna?
— Ljubio sam je otkako se poznajemo.
— I vi sad ovdje čupate kosu, umjesto da potražite neki lijek tome.
Do vraga! Ne vjerujem da bi se drugi vaši sunarodnjaci tako ponašali.
— A što bih trebao učiniti?
— Sto ja znam! Što se to mene tiče? Čini mi se da nisam ja zaljubljen
u Mercedes, već vi. Tražite, kaže se u Evanđelju, pa ćete i naći.
—-Ja bih već našao.
-— A što?
— Htio sam probosti tog čovjeka, ali mi je ona zaprijetila da će se
ubiti ako njenog zaručnika snađe kakva nesreća.
— Idite, molim vas! To se samo govori, ali se ne radi.
— Vi ne poznajete Mercedes, gospodine; kad je zaprijetila, ona je
kadra to i izvesti.
— Budalo — promrmlja Danglars. — Što se mene tiče hoće li se ona
ubiti ili neće, samo neka Dantes ne postane kapetan.
— Ja bih prije i sam umro — reče Fernand s nekim odlučnim nagla­
skom — prije nego bih dopustio da ona umre.
— To je ljubav — progovori Caderousse posve pijanim glasom — to je
ljubav! Ili ja više ne znam što je ljubav!
Grof Monte Christo

— Čujte — reče Danglars — meni se čini da ste vi valjan momak, i

neka me vrag odnese ako vam ne želim pomoći, ali...
— Jest — primijeti Caderousse — čujmo... !
Dragi moj — odgovori mu Danglars — ti si već gotovo pijan; dovrši
ovu bocu pa ćeš biti pijan do kraja. Pij i ne miješaj se u naše stvari, jer
za to treba imati bistru glavu.
— Ja da sam pijan? — reče Caderousse. — Idi do vraga! Mogao bih
popiti još četiri ovakve boce, koje nisu veće od bočica za kolonjsku
vodu.
— Oče Pamphile, donesite vina!
I, da bi potkrijepio svoju tvrdnju, Caderousse udari šakom o stol.
— Sto ste ono htjeli reći, gospodine? — primijeti Fernand, nestrpljiv
da čuje do kraja prekinutu rečenicu.
— Što sam htio reći? Ne sjećam se više. Ta pijanica Caderousse pre­
kinuo je tok mojih misli.
— Mogu ja biti pijanica koliko god hoćeš! Ali su još gori oni koji se
boje vina! Oni sigurno imaju kakvu zlu misao, pa se boje da bi je pri
vinu mogli izbrbljati.
I Caderousse poče pjevušiti posljednja dva stiha neke pjesme koja je
u to doba bila veoma popularna:
»Zli su ljudi vodopije, bome
Opći nam potop svjedoči o tome!«
— Vi ste rekli, gospodine — nastavi Fernand — da biste mi htjeli
pomoći, ali...
— Da... ali, dodao sam... da bi se vama pomoglo, potrebno je tek da
Dantes ne dobije djevojku koju vi ljubite. A tog vjenčanja moglo ne
biti i bez toga da Dantes umre.
— Njih može rastaviti jedino smrt! — reče Fernand.
— Vi mudrujete kao školjka, dragi prijatelju — odvrati mu na to Ca­
derousse. —- Ta pogledajte: Danglars je takav lukavac i lisac da će
vam odmah dokazati kako imate krivo. Dokaži mu, Danglars! Ja sam
odgovorio mjesto tebe. Dokaži mu kako baš nije potrebno da Dantes
umre. Uostalom, bilo bi šteta da umre, on je dobar momak. Ja ga
ljubim, da, Dantesa! U tvoje zdravlje, Dantes!
Fernand nestrpljivo ustane.
— Pusti ga, neka govori prihvati Danglars zadržavajući mladića
jer se on, iako je prilično pijan, baš i ne vara tako mnogo. Rastanak je
katkada isto što i smrt. Zamislite da su između Dantesa i Mercedes
zidovi kakve tamnice, pa ćete priznati da bi tada bili isto tako rasta­
vljeni kao da je među njima grobni kamen.
 Prva knjiga

— Da, ali iz zatvora se može izaći — na to će Caderousse, uplećući

se u razgovor posljednjim ostacima svoga razuma — a kad iz tamnice
izađe čovjek kome je ime Edmond Dantes, taj će se osvetiti.
— Pa što onda? — promrmlja Fernand.
— Uostalom — reče Caderousse — zbog čega da Dantesa zatvore u
tamnicu? On nije ni ukrao, ni ubio, niti je izvršio zločin!
— Zašuti! •— vikne Danglars.
— Zašto da zasutim!? — odgovori Caderousse. — Želim znati zbog
čega bi se Dantesa moglo strpati u tamnicu! Ja ga ljubim. U njegovo
zdravlje!
I on ponovno iskapi čašu vina.
Danglars opazi kako krojačeve oči postaju sve bezizražajnije od vina,
te se okrene Fernandu:
— Uviđate li, dakle, da i nije potrebno da Dantes bude ubijen?
— Da, ali, kao što ste vi maloprije rekli, ako bi bilo načina da ga se
strpa u tamnicu. A znate li vi na koji bi se to način moglo učiniti?
— Kad bismo dobro razmislili, sigurno bi se našlo. No, do vraga, što
se ja u to pačam? Sto se to mene tiče!
— Ne znam tiče li se to vas — reče Fernand, te ga uhvati za ruku — ali
znam da imate neki razlog što mrzite Dantesa. A onaj tko sam mrzi
pomoći će u mržnji i drugomu.
— Ja da imam razloga mrziti Dantesa? Tako mi poštene riječi, to nije
istina! Samo sam vidio da ste nesretni, pa me ganula vaša nesreća, to
je sve. Ali ako mislite da se u tu stvar petljam zbog sebe, onda ostajte
zbogom, dragi prijatelju, i radite sami što vas je volja.
Pričini se kao da će Danglars otići.
— Ostanite, molim vas! — reče Fernand. — Ostanite. Na kraju kra­
jeva, sasvim je svejedno jeste li vi skloni Dantesu ili niste. Ali ja ga
mrzim i priznajem to otvoreno. Nađite način da ga uklonim s puta a
da ne mora umrijeti, jer bi se Mercedes ubila kad bi Dantes umro.
Nađite taj način, a ja ću izvršiti...
Caderousse, koji je glavu spustio na stol, iznenada podigne čelo i po­
gleda Fernanda i Danglarsa teškim, smućenim pogledom:
— Dantes da umre? Tko to kaže da Dantes treba poginuti? Ja neću da
on bude ubijen, neću, on mi je prijatelj, još jutros mi je ponudio da s
njim podijelim njegov novac, kako je on sa mnom dijelio moj. Ne, ja
neću da Dantes bude ubijen!
— A tko govori o tome da će ga ubiti, glupane?! — razljuti se Danglars.
— Ta radi se samo o pukoj šali. Pij dakle u njegovo zdravlje — nadoda
ulijevajući vino u Caderousseovu čašu — a nas ostavi u miru.
Grof Monte Christo

— Da, da, u njegovo zdravlje! — reče Caderousse prazneći svoju čašu

-— u njegovo zdravlje u njegovo...!
— Ali način... način? — reče Fernand.
— Zar ga, dakle, još uvijek niste pronašli?
— Nisam, jer ste obećali da ćete mi ga vi naći.
— Istina je — primijeti Danglars. — Francuzi imaju tu prednost pred
Španjolcima što Španjolci razmišljaju, a oni izmišljaju.
— Izmislite dakle! — reče Fernand nestrpljivo.
— Konobaru! — vikne Danglars. — Donesite pero, crnilo i papira.
— Pero, crnilo i papira! — vikne sada i Fernand.
— Da, ja sam blagajnik. Pero, crnilo i papir, to je moj alat, a bez svog
alata ne mogu ništa učiniti.
— Pero, crnilo i papira! — vikne sada i Fernand.
— Sve vam je to, što želite, tamo, na onom stolu — reče konobar
pokazujući rukom.
— Donesite nam ovamo.
Konobar uzme pero, crnilo i papir i stavi na stol u sjenici.
— Kad čovjek pomisli — progovori Caderousse i spusti svoju veliku
ruku na papir — da se ovim može mnogo sigurnije ubiti protivnik
negoli da ga čovjek dočekuje iza kakvog drveta da ga ubije! Ja sam se
uvijek više bojao crnila i papira nego mača ili kubure.
— Taj nitkov nije još tako pijan kao što izgleda — promrmlja Danglars
za se. — Natoči mu još malko, Fernande!
Fernand napuni Caderousseovu čašu i Caderousse, kao pravi pijanac,
što je u stvari i bio, odmah podigne ruku s papira, da prihvati čašu.
Katalonac je pratio pogledom tu Caderousseovu kretnju, dok ovaj,
gotovo pobijeđen tim novim napadom, ne ispusti, ili bolje reći ne
pusti da mu čaša padne na stol.
— Dakle? — reče, vidjevši da je kod te čaše krojaču počela nestajati i
posljednja trunka razbora.
— Dakle! — nastavi Danglars — rekao sam, na primjer, da kad bi tko-
god prijavio Dantesa državnom tužitelju zbog njegova puta iz Napulja
na Elbu kao bonapartističkog agenta...
— Ja ću ga prijaviti, ja! — reče živo mladić.
— Da, ali ćete onda morati potpisati svoju prijavu, te će vas suočiti s
onim koga ste prijavili. Ja ću vam dati sve što je potrebno da dokažete
svoju optužbu, Ali Dantes neće ostati do smrti u tamnici, jednog će dana
izaći iz nje, a taj dan bit će nesretan za onoga tko ga je onamo otjerao.
— Ha, pa ja i ne želim ništa drugo — reče Fernand — nego da dođe i
da zapodjene kavgu sa mnom.
 Prva knjiga

— Da, a Mercedes? Mercedes, koja će vas mrziti ako učinite bilo što
nažao njenom dragom Edmondu.
— To je istina — reče Fernand.
■ — Ne, ne! — nastavi Danglars. —Ako se čovjek odluči na tako nešto,
onda je bolje da jednostavno uzme u ruke pero, da ga umoči u tintu
i da lijevom rukom, kako se ne bi mogao prepoznati njegov rukopis,
napiše jednu malu denuncijaciju.
I Danglars, da bi svoje riječi potkrijepio dokazom, odmah poče lije­
vom rukom pisati po papiru. Kad je dovršio, pruži papir Fernandu,
koji stane u pola glasa čitati:
»Jedan prijatelj vjere i prijestolja obavještava gospodina državnog tuži­
telja da je stanoviti Edmond Dantes, kapetan na brodu »Faraon«, sti­
gao danas u Marseille iz Smirne, pošto se zadržavao u Napulju i Porto-
Ferraju na otoku Elbi, gdje je predao uzurpatoru Muratovo pismo, a
od uzurpatora primio pismo za Bonapartistički komitet u Parizu.
Dokaz njegove krivnje naći ćete ako ga uhapsite; jer to će se pismo
naći bilo kod njega, bilo kod njegova oca, bilo u njegovoj kajiti na
brodu »Faraon«.«
— Tako se to radi — nastavi Danglars. — I tako će vaša osveta biti pa­
metna, jer se ni u kom slučaju neće moći posumnjati na vas, i stvar će
se dalje odvijati sama od sebe. Treba samo da savijete ovaj papir, kao
što sam ga ja sada savio, i da napišete na nj: »Gospodinu državnom
tužitelja«. Time bi sve bilo gotovo.
I Danglars kao od šale napisa adresu.
— Jest, sve bi bilo gotovo — uzvika odjednom Caderousse, koji je s
najvećim naporom pratio razgovor, te je instinktivno razumio do čega
bi sve to moglo dovesti — sve bi bilo gotovo; samo, to bi ipak bila
najveća podlost.
I on ispruži ruku da pograbi pismo.
— I zato — reče Danglars odmičući pismo iz dohvata njegove ruke
— i zato je sve što god govorim i radim samo najobičnija šala. Meni
bi bilo više nego ikome žao da bi se Dantesu dogodilo neko zlo. Eto,
gledajte...
I on uzme pismo, zgužva ga i baci na zemlju.
— Tako valja — reče Caderousse —jer Dantes je ipak moj prijatelj i
ja neću da mu se učini neko zlo.
— Eh, pa tko, do vraga, i pomišlja na to da mu učini neko zlo? Ni
meni ni Fernandu nije to ni na kraj pameti — reče Danglars ustajući i
gledajući mladića koji je sjedio i dalje, bacajući kradomice pogled na
potkazivački papir u kutu sjenice.
-5-7
Grof Morite Christo

— U tom slučaju — nadoveže Caderousse na Danglarsove riječi —

neka nam donesu još vina: ja pijem u zdravlje Edmondovo i u zdravlje
lijepe Mercedes.
— Ti si već i onako previše popio, pijanduro — reče mu Danglars — i
ako još nastaviš, morat ćeš spavati ovdje, jer se nećeš moći držati na
nogama.
— Ja? — uzvikne Caderousse i ustane napuhano kao i svi pijani ljudi.
— Zar ja da se neću moći držati na nogama? Kladim se da ću se popeti
na zvonik u Accoulesu a da pritom ni jednom ne posrnem.
— Pa dobro — reče Danglars — pristajem na okladu, ali za sutra. A
sada je vrijeme da krenemo kući. Daj mi ruku, pa hajdemo.
— Hajdemo — reče Caderousse — ali mi ne treba tvoja ruka da bih
mogao hodati. Ideš li i ti, Fernande? Hoćeš li i ti s nama u Marseille?
— Neću — reče Pernand — ja se vraćam u Catalans.
— Krivo činiš, dragi moji Hajde s nama u Marseille, hajde.
— Nemam ja što tražiti u Marseilleu, i ne želim ići tamo.
-— Kako si to rekao? Ti nećeš? Pa dobro, dragi moj, ljudi su slobodni
da čine što ih je volja. Hajdemo, Danglars, i ostavimo gospodina neka
se vrati svojim Kataloncima, kad je takve volje.
Danglars iskoristi taj trenutak Caderousseova raspoloženja, te ga po­
vede cestom prema Marseilleu. Samo, da bi ostavio Fernandu kraći i
lakši put, umjesto da pođe Novom obalom, on krene prema vratima
Svetoga Viktora.
Caderousse je išao za njim, posrćući, i oslanjao se o njegovu ruku.
Kad su prešli nekih dvadeset koraka, Danglars se okrene te ugleda
Fernanda kako se bacio na bačeni papir i stavio ga u džep, a onda,
izašavši brzim koracima iz sjenice, krenuo prema Pillonu.
— Hej, pa kamo on to ide? — zapita Caderousse. Ta on nas je preva­
rio; rekao je da će se vratiti u Catalans, a sad ide ravno prema gradu.
Hej... Fernande! Ti si pogriješio put, momče!
— To ti pogrešno vidiš — dobaci mu Danglars — jer on ide upravo
prema Staroj bolnici.
— Zaista? — začudi se Caderousse. — A ja bih se bio zakleo da ide
nadesno. Nema što, vino je zbilja izdajica!
— Dobro je, dobro je — promrmlja Danglars. — Čini mi se da je
stvar dobro počela, a sad samo treba pustiti da ide svojim tokom.
 Prva knjiga

5. Zaruke
Sutradan bijaše lijep dan. Sunce je izašlo čisto i sjajno, i prvi grimizno
crveni sunčevi zraci obasjaše svojim rumenilom zapjenjene vrhove va­
lova.
Ručak bijaše pripremljen u prvom katu onog istog Reservea s čijom
smo se sjenicom već upoznali. Bila je to velika dvorana u koju je ulazi­
lo svjetlo kroz pet ili šest prozora, a iznad svakog prozora (tko bi znao
zašto) bilo je ispisano ime jednog velikog francuskog grada.
Cijelom dužinom prozora protezala se balustrada od drveta, od kojeg
je uostalom bila sagrađena čitava kuća.
Iako je ručak bio zakazan tek za poslije podne, ipak su se već u je­
danaest sati mnogi uzvanici našli na toj drvenoj balustradi. To su bili
povlašteni mornari »Faraona« i nekoliko vojnika, Edmondovih prija­
telja. Za tu priliku svi su obukli najbolja odijela, da i time iskažu čast
zaručnicima.
Među gostima kružio je glas da će i vlasnici »Faraona« iskazati Edmon-
du tu čast da prisustvuju njegovim zarukama. Ali to bi bila zbilja tako
velika čast za Edmonda da se u to gotovo nitko nije usudio vjerovati.
Ali je Danglars, kad je stigao s Caderousseom, potvrdio tu vijest. On
je tog jutra razgovarao s gospodinom Morrelom, koji mu je rekao da
će doći na ručak u Reserve.
I zaista, nekoliko trenutaka kasnije ušao je u sobu gospodin Morrel, a
mornari s »Faraona« dočekaše ga gromkim povikom. Dolazak brodo­
vlasnika potvrđivao je glas koji se već prilično pronio, da će Dantes
biti imenovan za kapetana. A kako je Dantes bio veoma omiljen među
mornarima, oni su na taj način zahvaljivali brodovlasniku zato što se
ipak jednom njegov izbor podudarao s njihovim željama. Čim je stigao
gospodin Morrel, poslaše Danglarsa i Caderoussea k zaručniku, sa za­
datkom da mu jave dolazak te važne ličnosti, čija je prisutnost izazvala
tako veliko oduševljenje, i da mu kažu da se požuri.
Grof Monte Christo

Danglars i Caderousse krenuše trčeći, ali još nisu prešli ni stotinu

koraka, kadli opaziše malu skupinu ljudi što je upravo prolazila pored
barutane.
U toj skupini bile su četiri djevojke, prijateljice lijepe Mercedes, Ka­
talonke kao i ona; pratile su zaručnicu, koju je Edmond vodio pod
ruku. Uz nevjestu išao je Dantesov otac, a za njima koračaše Fernand
sa svojim zlobnim smiješkom.
Ni Mercedes ni Edmond nisu primjećivali taj zlobni smiješak na Fer-
nandovim usnama. Oni su bili tako sretni da su vidjeli jedino sebe i
lijepo čisto nebo koje ih je blagoslovilo.
Danglars i Caderousse izvršiše svoj zadatak izaslanika, zatim, pošto su
se vrlo srdačno i vrlo prijateljski rukovali s Edmondom, Danglars se
pridruži Fernandu, a Caderousse pristupi Edmondovu ocu. koji je bio
u središtu pažnje.
Taj je starac bio obukao svoje lijepo odijelo od reškaste svile, ukrašeno
velikim čeličnim gumbima s oštrim rubovima. Na njegovim tankim,
ali još uvijek dosta jakim nogama bile su išarane čarape od pamučnog
konca, na kojima se već na milju vidjelo da su prokrijumčarene iz
Engleske. Na njegovu trorogu šeširu lepršale su bijele i modre vrpce.
Podupirao se o čvrstu palicu, koja je na vrhu bila savinuta, kao pedum
starih Rimljana. Čovjek bi mogao pomisliti da je to neki od onih gi-
zdelina što su 1796. godine paradirali po upravo otvorenim parkovi­
ma Luxembourga i Tuilerija.
Njemu se, kao što već rekosmo, priključio Caderousse, Caderousse
kojeg je nada da će se dobro pogostiti već sasvim izmirila s oba Dan-
tesa, Caderousse koji se više gotovo i nije sjećao onoga što se dogodilo
dan prije, kao što se čovjek, kad rano ustane, jedva prisjeća snova što
ih je noću sanjao.
Približivši se Fernandu, Danglars baci ispitivački pogled na razoča­
ranog ljubavnika. Fernand, koračajući iza budućih supruga, potpuno
je bio zaboravljen od Mercedes, koja u svom oduševljenju i mlade­
načkom egoizmu nije vidjela nikoga osim Edmonda. Fernand bijaše
čas blijed čas crven od uzrujanosti; dok mu se konačno nije bljedilo
sasvim ustalilo na licu. S vremena na vrijeme pogledavao je prema
Marseilleu, i kod svakog pogleda prođe mu jeza čitavim tijelom. Izgle­
dao je kao čovjek koji očekuje ili barem sluti da će se dogoditi neki
važan događaj.
Dantes bijaše odjeven sasvim skromno. Kako je pripadao trgovačkoj
mornarici, imao je na sebi odijelo koje je bilo nešto između vojničke
uniforme i građanskog odijela. U tom odijelu njegovo je lice, koje je
 Prva Knjiga

sjalo od sreće što korača uz svoju lijepu zaručnicu, bilo zaista lijepo.
Mercedes bijaše lijepa kao jedna od onih Grkinja s Kiosa ili Cipra
što imaju oči tamne poput ebanovine i koraljno crvene usne. Išla je
ponosno i slobodno, kao neka ljepotica iz Arlesa ili Andaluzije. Neka
gradska djevojka možda bi nastojala svoje veselje sakriti koprenom,
ali Mercedes se smješkala i pogledavala sve oko sebe, a njen smiješak
i njen pogled govorili su isto tako otvoreno kao što bi govorile ove
riječi: »Ako ste mi prijatelji, veselite se sa mnom, jer ja sam zaista
sretna.«
Kad su zaručnici s pratiocima stigli nadomak Reserve, gospodin Mor-
rel siđe niz stube i pođe im u susret, praćen mornarima s »Farao­
na«, kojima je upravo ponovio svoje obećanje što ga je dao mlado­
me Dantesu, to jest da će Dantes naslijediti kapetana Leclerea. Kad
je Edmond opazio gospodina Morrela kako mu dolazi u susret, on
ispusti ruku svoje zaručnice i stavi je ispod ruke gospodina Morrela.
Brodovlasnik i djevojka dadoše tada primjer i popeše se prvi drvenim
stepenicama što su vodile u sobu u kojoj je trebala biti gozba i koje su
punih pet minuta škripale pod teškim koracima uzvanika.
— Moj oče —- reče Mercedes, zaustavivši se kod sredine stola —- mo­
lim vas da mi sjednete zdesna; a s lijeva neka mi bude onaj tko mi je
uvijek kao brat — nastavi ona s ljubaznošću koja je Fernandu dopirala
do u dno srca, kao oštar bodež.
Njegove usnice problijedješe, pa se opet jasno moglo vidjeti kako mu
krv iščezava s lica da bi navrla prema srcu.
Za to vrijeme Edmond je učinio isto: posadio je sebi zdesna gospodina
Morrela, slijeva Danglarsa, a onda je rukom dao znak da svatko sjedne
tamo gdje ga je volja.
Odmah zaredaše stolom smeđe i mirisne arleške kobasice; morski ra­
kovi sa svojim sjajnim oklopima i bijelim mesom; morski ježevi, naoko
posve slični kestenima s njihovom bodljikavom korom; pa školjke ka­
menice, koje su gurmanima na jugu neusporedivo ukusnije od ostriga
sa sjevera, te napokon sve moguće poslastice što ih čovjeku mogu
pružiti kopno i more.
■ — Krasne li šutnje — progovori stari Dantes i iskapi čašu crvenog vina
što ju je sam otac Pamphile postavio pred Mercedes. — Tko bi rekao
da je ovdje trideset ljudi koji bi se htjeli nasmijati.
— Eh, naš zaručnik nije uvijek veseo — reče Caderousse.
— Ja sam — reče Edmond u ovom trenutku odviše sretan a da bih bio
veseo. Ako ste tako mislili, susjede Caderousse, onda imate pravo!
Veselje katkada čudnovato djeluje na čovjeka, i tišti kao žalost.
Grof Monte Christo

Danglars pogleda Fernanda, koji je gotovo upijao i pratio sve što se

zbivalo oko njega.
— Ta idite — reče — zar se imate bilo čega bojati? Naprotiv, čini mi
se da se sve odvija onako kako vi želite.
— Upravo me to i plaši — reče Dantes — jer mi se čini da čovjeku
nije suđeno da na tako lak način postane sretan. Sreća je kao oni dvor­
ci na začaranim otocima kojima ulaze čuvaju zmajevi. Treba se boriti
da bi se osvojili, a ja zaista ne znam čime sam izborio toliku sreću da
budem suprug lijepe Mercedes.
— Suprug, suprug1. — reče Caderousse kroz smijeh. — To još nisi,
dragi moj kapetane! Pokušaj se samo ponašati kao suprug, pa ćeš vi­
djeti kako ćeš biti dočekan.
Mercedes pocrvenje.
Pernanđ se vrpoljio na svojoj stolici, podrhtavajući na svaki i najmanji
šum, a s vremena na vrijeme brisao je velike kapi znoja koje su blistale
na njegovu čelu kao prve kapi teške ljetne kiše.
— Bože moj, susjede Caderousse — reče Dantes — ne morate me
zbog takve sitnice tjerati u laž! Mercedes još uvijek nije moja žena, to
je istina, ali... (On izvadi iz džepa sat)... ali će biti za sat i pol!
Svi se začudiše tim riječima, osim starog Dantesa, koji se tako široko
smijao da su mu se vidjeli još uvijek jaki i bijeli zubi.
Mercedes se nasmije, ali ne pocrvenje kao maloprije, A Fernand je
grčevito stisnuo držak svoga noža.
— Za jedan sat — na to će Danglars, koji je također postao blijed. A
kako to?
— Jest, dragi prijatelji — odgovori Dantes — zahvaljujući zajmu go­
spodina Morrela, kojem poslije svoga oca dugujem najviše zahvalno­
sti, uklonjene su sve zapreke. Uplatili smo taksu za odazivanje, i u dva
sata i trideset minuta gradonačelnik će nas čekati u gradskoj vijećnici.
A budući da je upravo sada sat na zidu otkucao jedan sat i trideset
minuta, to mi se čini da se ne varam mnogo ako kažem da će se za
jedan sat Mercedes zvati gospođom Dantes.
Fernand zatvori oči; pred zjenicama zasjao mu je ognjeni oblak, te se
naslonio o stol da se ne onesvijesti: koliko se god trudio, nije mogao
suzdržati uzdah, koji se izgubio u buci smijeha i čestitanja gostiju.
— To je brzina, što ne! — rekne stari Dantes. — Što mislite, je li to
gubljenje vremena? Jučer ujutro je doputovao, a danas u tri sata već
se ženi. Mornari brzo svršavaju svoje poslove.
— Ali druge formalnosti? — primijeti bojažljivo Danglars. — Na pri­
mjer: bračni ugovor i dokumenti?

A1
 Prva Knjiga

— Bračni ugovor je već načinjen. Mercedes ne posjeduje ništa, a ja

imam isto toliko! Sve što budemo imali, bit će nam zajedničko, i to je
sve. Time je sve završeno. Nije trebalo mnogo pisati da se to napiše,
pa neće trebati ni mnogo platiti.
Ta šala izazva novu buru smijeha i uzvika.
— Dakle, ovaj ručak — reče Danglars — na koji smo došli kao na
proslavu zaruka, ujedno je i svadbena svečanost?
— To ne — reče Dantes — vi nećete ništa izgubiti, budite bez brige.
Sutra ujutro odlazim u Pariz. Četiri dana za put onamo; četiri dana za
povratak, a jedan da savjesno izvršim nalog što sam ga dobio, te ću 11.
ožujka opet biti ovdje. Dakle, 12. ožujka bit će pravi svadbeni ručak.
Na vijest da će biti i nova gozba, podvostruči se veselje svih gostiju, te
je otac Dantes, koji se u početku tužio kako je suviše tiho, u sveopćoj
vrevi uzalud pokušavao održati govor budućim mladencima.
Edmond pogodi želju svoga oca, te mu zahvali smiješkom punim ljuba­
vi. Mercedes stade pogledavati na zidni sat, te dade znak Edmondu.
Za stolom je vladalo ono bučno veselje koje je svojstveno mladim lju­
dima pri kraju ručka. Ako je netko bio nezadovoljan svojim mjestom,
digao se od stola i potražio novog susjeda. Svi su govorili u isto vrije­
me, i nitko se nije trudio odgovoriti na pitanje koje bi mu sugovornik
postavio, već su svi izražavali samo svoje vlastite misli.
Fernandovo bljedilo kao da je sasvim prešlo na Danglarsovo lice, a što
se tiče Fernanda, on se osjećao kao da više nije živ, bio je nalik pro-
kletniku što se prži na vatri. Među prvima je ustao od stola, ušetao se
gore-dolje po dvorani, nastojeći da ne čuje ništa od one buke pjesama
i zveketa čaša koji su mu postali nepodnošljivi.
Caderousse priđe k njemu upravo u trenutku kad mu je Danglars,
kojeg je Fernand, kako se činilo, izbjegavao, pristupio u jednom kutu
dvorane.
— Zaista — reče Caderousse, kojem je ponašanje mladog Dantesa,
a donekle i dobro vino starog Pamphilla, već sasvim izbrisalo ostatke
mržnje što ju je Edmondova nenadana sreća posijala u njegovoj duši
— zaista, Dantes je krasan mladić; kad ga gledam ovako kako sjedi
uz svoju zaručnicu, ne mogu a da ne kažem samome sebi da bi zbilja
bila šteta kad biste mu pripremili onu ružnu šalu o kojoj ste jučer
razgovarali.
— No eto, jesi li vidio — reče Danglars — da je ono bila samo šala; taj
ubogi Fernand bio je tako slomljen da me u prvi mah ganuo do suza.
Ali od časa kad se pomirio sa sudbinom i odlučio da bude djever ha
svadbi svoga takmaca, o tome više nema ni govora.
Grof Monte Christo

Caderousse pogleda Fernanda, koji je bio plav u licu.

— Žrtva je toliko veća — nastavi Danglars — što je djevojka zaista
veoma lijepa. K vragu! Zbilja ja sretan taj naš novi kapetan. Želio bih
da se samo dvanaest sati zovem Dantes.
— Hoćemo li krenuti? — zapita Mercedes nježnim glasom. — Eto,
već je prošlo dva sata, a u dva sata i četvrt čekaju nas u vijećnici.
— Da, da, idemo! — odgovori Dantes i odmah ustane.
— Idemo! — ponoviše i ostali gosti u jedan glas.
U taj čas Danglars opazi kako je Fernand, koji je sjedio na podboju
prozora i gledao van, odjednom razrogačio oči i naglo se digao, a onda
se opet spustio na podboj prozora. Gotovo u istom trenutku začuje
se na stubama štropot i teški koraci, pomiješani s glasovima ljudi i
zveketom oružja; ta ie buka bila iača čak i od vesele vreve gostiju, ma
koliko da je ona bila glasna, i privuče pažnju svih, te je u istom trenu­
tku nastala tišina puna nespokojstva.
— U ime zakona! — vikne jedan snažan glas, na koji nitko ne odgovori.
Odmah zatim otvore se vrata, a u dvoranu uđe policijski komesar,
opasan službenom ešarpom, a za njim četiri vojnika koje je predvodio
kaplar.
Zabrinutost gostiju pretvori se u strah.
— Sto je? — upita brodovlasnik prišavši komesaru, kojega je po­
znavao.
— Siguran sam, gospodine, da se radi o zabuni.
— Ako je zabuna, gospodine Morrel — odvrati komesar — vjerujte da
će ona biti odmah ispravljena; međutim, imam jedan uhidbeni nalog;
pa iako teška srca izvršavam svoju dužnost, ja je ipak moram izvršiti:
tko je od vas, gospodo, Edmond Dantes?
Svi se pogledi okrenuše prema mladom čovjeku, koji je, mada veoma
uzbuđen, ipak sačuvao dostojanstvo i istupio korak naprijed, rekavši:
— Ja sam, gospodine, što želite od mene?
— Edmond Dantes — odvrati mu komesar — vi ste uhićeni!
— Vi me uhićujete? — na to će Edmond i problijedi. — Zbog čega?
— Ne znam, gospodine! Ali to ćete saznati već kod prvog saslušanja.
Gospodin Morrel shvati da ne može ništa učiniti u ovakvoj situaciji:
komesar opasan ešarpom nije više običan čovjek, već predstavnik za­
kona, hladan, gluh i nijem.
Ali stari Dantes, naprotiv, pohita pred oficira: ima stvari koje očinsko
ili majčinsko srce nikada ne može shvatiti. On poče moliti i zaklinjati.
Ali suze i molbe ne mogaše ništa, iako je njegovo očajanje bilo tako
veliko da je čak i komesar bio ganut.
 Prva Knjiga

— Gospodine — reče komesar starcu — umirite se! Možda je vaš sin

prekršio koji zdravstveni ili carinski propis, te će po svoj prilici, kad o
tome bude preslušan, biti pušten na slobodu.
— Eto ti ga na, što to znači? — zapita Caderousse i upitno pogleda
Danglarsa, koji se pričinjao kao da je veoma začuđen.
— A što ja znam? — odgovori Danglars. — Znam koliko i ti; gledam
doduše što se događa, ali ništa ne shvaćam.
Caderousse potraži pogledom Fernanda, ali njega više nije bilo.
Caderousseu iskrsne pred očima jučerašnji prizor u svoj svojoj užasnoj
jasnoći. Kao da mu je tek sada, kad je došlo do katastrofe, postalo
jasno sve ono što je jučer u pijanstvu samo naslućivao.
— Ah, ah — reče on promuklim glasom — da to nije možda posljedi­
ca one vaše jučerašnje šale, gospodine Danglars? Ali, onda jao onome
tko je to učinio, jer će mu se to osvetiti.
— To nema veze s onim — odgovori Danglars. — Ta znaš dobro da
sam poderao onaj papir!
— Nisi ga poderao — reče Caderousse — nego si ga samo bacio u kut.
— Šuti, molim te, ti nisi ništa vidio! Bio si pijan!
— A gdje je Fernand? — upita Caderousse.
— Odakle da ja znam? — odgovori Danglars. — Vjerojatno je otišao
za poslom! Ali umjesto da razglabamo o tome, hajde da radije pruži­
mo pomoć ucviljenim prijateljima.
Dok su oni tako razgovarali, Edmond se opraštao od svojih prijatelja;
poljubio je blijedu i prestrašenu Mercedes u čelo i rekao joj:
— Nemoj se zabrinjavati. Ova će se zabuna uskoro razjasniti, pa mo­
žda i neće doći do toga da budem zatvoren.
— O, to je sigurno, to bih mogao jamčiti — doda na to Danglars, koji
je baš u taj trenutak prilazio onima što su se opraštali s Edmondom.
Dantes pođe za komesarom niz stube, okružen vojnicima. Pred ku­
ćom su stajala kola kojih su vrata bila širom otvorena i on se popne
u njih. Za njim uđu i vojnici, zatvoriše vrata, i kočija krene prema
Marseilleu.
— Zbogom, Edmonde! -—• viknu Mercedes, dotrčavši na balustradu.
Uhićenik začu ovaj posljednji krik svoje zaručnice, koji je potekao kao
jecaj ojađenog srca njegove zaručnice, te pruži glavu kroz otvor kočije
i dovikne: »Doviđenja, Mercedes!«, i kočija nestade iza ugla tvrđave
Sv. Nikole.
— Čekajte me ovdje — reče brodovlasnik. — Uzet ću prva kola na
koja naiđem pa ću pohitati u grad donijeti vam vijesti.
— Idite! — povikaše svi gosti. — Idite, i vratite se brzo!
AS
Grol Monte Ctiristo

Nakon tog dvostrukog odlaska zavlada među svima koji su ostali neka
strašna tišina.
Stari Dantes i Mercedes ostadoše neko vrijeme po strani, svako sa
svojom boli. Ali se naposljetku njihovi pogledi sastadoše i, osjećajući
da su žrtve jednog te istog udarca, padoše jedan drugome u naručaj.
Za to vrijeme i Fernand se vrati, natoči sebi čašu vode i ispije je, pa
onda sjedne na stolicu.
Slučaj je htio da ta stolica bude u blizini one na koju je klonula Mer­
cedes kad se izvila iz starčeva naručja.
Fernand instinktivno odmakne stolicu.
— Sve je to on učinio — reče Caderousse Danglarsu — ne ispuštajući
iz očiju Katalonca.
— Ne vjerujem — odgovori Danglars. ■ — On je odviše glup. U sva­
kom slučaju, ovaj udarac neka se vrati onome tko je ovo učinio.
•— A ne spominješ onoga tko mu je savjetovao? — primijeti Cadero­
usse.
— Ah, Bože moji — odgovori Danglars — kad bi čovjek bio odgovo­
ran za sve ono što govori u prazno1.
— Odgovoran je — reče Caderousse —- kad ono što govori u prazno
prouzroči kakvu nesreću.
Za to vrijeme gosti su u grupama na sve načine komentirali uhićenje.
— A vi, gospodine Danglars — začu se jedan glas — što vi mislite o
tom slučaju?
— Mislim — reče Danglars — da je Dantes vjerojatno donio sa sobom
nekoliko sanduka krijumčarene robe.
— Ali kad bi to bilo tako, morali biste i vi nešto znati o toj robi, ta vi
ste blagajnik na brodu.
— Jest, to je istina1 Ali blagajnik zna samo za onu robu koja je pro­
vedena kroz knjige. Ja znam jedino to da smo na brodu imali tovar
pamuka, koji smo preuzeli u Aleksandriji od gospodina Pastreta i u
Smirni od gospodina Pascala; za drugo me nemojte pitati.
— Oh, istina je! — promrmlja Dantesov otac. — Sada se sjećam da
mi je Edmond jučer govorio o nekom sandučiću kave i šećera koje je
donio za mene.
— Eto — na to će Danglars — o tome se radi: za vrijeme naše odsu­
tnosti carinici su sigurno pregledali brod i otkrili tu skrivenu robu.
Mercedes nije povjerovala u to, i njena bol, koju je sve dotada poku­
šavala zatomiti, nađe konačno oduška u grčevitom plaču.
— Umiri se, umiri! Ne gubi nade! — reče stari Dantes ne znajući ni
sam pravo što govori.
 Prva knjiga

— Ne gubite nade! — reče Danglars.

— Ne gubite nade! — htjede reći Fernand, ali mu riječ zape u grlu; usne
su mu se doduše micale, ali nikakav zvuk ne izađe iz njegovih usta.
— Gospodo! — vikne jedan od gostiju koji bijaše ostao promatrati
na balustradi, iščekujući Morrelov povratak — gospodo, eto, dolaze
kola! Ah, ah, to je gospoditi Morrel! Samo hrabro, jer on nam sigurno
donosi dobre vijesti.
Mercedes i Edmondov otac pohitaše ususret brodovlasniku, te ga sre-
toše upravo na vratima. Bio je veoma blijed.
— Dakle? — zapitaju u jedan glas.
— Dakle, dragi moji prijatelji — reče brodovlasnik tresući glavom
— stvar je mnogo teža no što smo mislili!
— Oh, gospodine — vikne Mercedes — on je nevin!
— I ja tako mislim — reče Morrel — ali ga oni optužuju.
— Za što? — zapita stari Dantes.
— ... daje bonapartistički agent.
Oni moji čitatelji koji su živjeli još u ono mračno doba kad se ovo
događalo lako će pojmiti kako je strašna bila optužba što ju je izrekao
gospodin Morrel.
Mercedes krikne, a stari se Dantes sruši na stolicu.
— Ah — promrmlja Caderousse — ti si me prevario, Danglars! Sala
se pretvorila u zbilju! Ali ja neću dopustiti da taj ubogi starac i nesre­
tna djevojka umru od boli, već ću im sve reći.
— Šuti, nesretniče! — reče na to Danglars i zgrabi ga za ruku — ili
ćeš još i sam nastradati. Tko ti jamči da Dantes nije zaista kriv? Brod
je pristao na otoku Elbi, a on je otišao u Purto-Ferrajo i zadržao se
tamo čitav dan. Ako kod njega pronađu bilo kakvo pismo koje bi ga
teretilo, bit će sigurno smatrani njegovim sukrivcima i svi oni koji se
zauzmu za nj.
Caderousse, u trenutku obuzet sebičnošću, shvati svu opravdanost
ovih riječi te pogleda u Danglarsa zabrinutim očima i ustukne neko­
liko koraka.
— Čekajmo dakle — promrmlja.
— Da, čekajmo — reče Danglars. — Ako je nevin, pustit će ga na
slobodu. A ako je kriv, onda je uzalud zauzimati se za nj i izlagati se
opasnosti da budemo smatrani sukrivcima.
— Hajde, idemo, ja više ne mogu ostati ovdje.
— Jest, hajdemo — reče Danglars — i ostavimo ove ovdje da se sna­
laze kako znaju.
Oni pođoše.
Grof Monte Christo

Fernand, postavši opet djevojčin oslonac, uhvati Mercedes pod ruku,

te je odvede nazad u Catalans. Edmondovi pak prijatelji povedoše
nesretnog mu oca natrag u njegovu sobicu u Meillanu.
Uskoro se čitavim gradom proširila vijest da je mladi Dantes uhićen
kao bonapartistički agent.
— Biste li vi to mogli vjerovati, dragi moj Danglars? — progovori
Morrel kad je dostigao svog blagajnika i Caderoussea, žureći se u grad
da dobije kakvu vijest neposredno od gospodina Villeforta, zamjenika
državnog tužitelja. — Biste li to mogli vjerovati?
— Ta nisam li vam rekao, gospodine — odvrati Danglars — da se
Dantes nije bez razloga zadržao na otoku Elbi; to mi je, kao što znate,
bilo odmah sumnjivo.
— A jeste ioš kome osim meni govorili o toi svoioi sumnji?
— Čuvao sam se da to učinim — odgovori Danglars posve tiho, da
ga ne čuje Caderousse. — Ta vi znate da zbog vašeg ujaka, gospodina
Policara Morrela, koji je služio uzurpatora i koji ne krije što misli, i na
vas pada sumnja da žalite za Napoleonom. Zato sam se bojao da bih
mogao naškoditi ne samo Edmondu nego čak i vama. Ima stvari koje
jedan službenik mora povjeriti svom brodovlasniku, ali ih ne smije
spominjati pred drugima.
— Dobro, Danglars, dobrol Vi ste pošten momak — reče Morrel
— ja sam mislio na vas, u slučaju kad bi jadni Dantes postao kapetan
»Faraona«.
— Kako to, gospodine?
— Jesti Pitao sam Dantesa što misli o vama i dolazi li između vas do
kakvih sukoba; činilo mi se, naime, da je odnos između vas veoma
hladan.
— I što vam je on odgovorio?
— Rekao mi je da vam je u jednoj prilici; koju mi nije spomenuo,
doduše učinio nažao, ali da svaki čovjek koji uživa povjerenje brodo­
vlasnika uživa i njegovo.
— Licemjeri — promrmlja Danglars.
— Jadni Dantes! — reče Caderousse. — Bio je zaista valjan mladić.
— Da — reče Morrel — ali je »Faraon« u ovom trenutku bez kapetana.
— Oh, nadajmo se da neće biti dugo — reče Danglars. — Mi krećemo
na put tek za tri mjeseca, pa je gotovo sigurno da će Dantes do tada
biti pušten na slobodu.
— Bez sumnje! Ali što ćemo dotle?
— No, a dotle, gospodine Morrel, dotle sam ja tu. Vi znate da ja mogu
upravljati brodom jednako dobro kao ma koji kapetan duge plovidbe.
 Prva knjiga

Bit će vam čak od koristi da se poslužite mnome, jer kad se Edmond

vrati i zauzme svoje mjesto, nećete morati nikoga otpuštati. On će
biti kapetan, a ja blagajnik, i sve će biti u redu.
— Hvala vam, Danglars! — reče brodovlasnik. •— Tako je doista sve u
redu. Ja vas ovlašćujem da preuzmete zapovjedništvo broda, te pripa­
zite da se roba u redu istovari: jer ne treba, nikad, ma kakve nesreće
snašle pojedinca, da zbog toga stradaju poslovi.
— Budite sasvim mirni, gospodine. Ali, ne bismo li mogli bar vidjeti
našeg dobrog Edmonda?
— To ću vam uskoro reći, Danglars. Upravo se žurim gospodinu de
Villefortu, da mu kažem koju dobru riječ za zatvorenika. Znam do­
duše da je on zadrti rojalist, ali, do đavola, bio ne znam kakav rojalist
i kraljev državni tužilac, ipak je čovjek, a ja ne mislim da je baš zao
čovjek.
— Nije — reče Danglars — ali ja sam čuo da je veoma ambiciozan i
častohlepan, a to je gotovo isto.
— Konačno — reče Morrel i uzdahne — već ćemo vidjeti. Vi sada
pođite na brod, a ja ću uskoro doći za vama.
I on ostavi oba prijatelja, te se uputi prema zgradi suda.
— Eto vidiš — reče Danglars Caderousseu — kako stvari kreću na
zlo. Imaš li još uvijek želju da se zauzimaš za Dantesa?
— O ne, sigurno ne! Ali je ipak strašno što puka šala može imati takve
posljedice.
— K vragu! Pa tko se to našalio? Ja nisam, a nisi ni ti, zar ne? To je
bio Fernand. Ti dobro znaš da sam je ono nesretno pismo bacio u kut;
meni se čak čini da sam ga i poderao.
— Nisi — reče Caderousse — što se toga tiče, siguran sam da ga nisi
poderao. Još i sad kao da ga vidim u kutu sjenice, sasvim zgužvana,
smotana, i bilo bi mi veoma drago da je još i sad ondje gdje ga vidim!
— Pa što? Fernand ga je mogao podići, prepisati ili dati prepisati, a
možda se čak nije ni trudio prepisati ga; ah Bože moj, upravo mi pade
na pamet, možda je jednostavno poslao moje pismo. Sva je sreća što
sam iskrivio rukopis.
— Ti si dakle znao da Dantes nešto snuje?
— Nisam znao savršeno ništa! Kako ti već rekoh, htio sam se samo
malo našaliti i ništa više. A sada mi se čini da sam, kao kakav harlekin,
u šali rekao istinu.
— To je svejedno! — odvrati na to Caderousse. — Ne znam što bih
dao da se to nije dogodilo, ili da bar ja nisam umiješan u to. Vidjet ćeš,
Danglars, da će nam to donijeti nesreću!
Grof Monte Christo

— Ako bi nekome i moglo donijeti nesreću, donijet će je jedino pra­

vom krivcu, a pravi je krivac Fernand, a ne mi! Uostalom, kakva bi
nas nesreća mogla snaći? Mi samo moramo ostati sasvim na miru i
ne smijemo nikome reći ni jednu riječ o tome, pa će oluja proći bez
udarca groma.
— Amen! — reče Caderousse mahnuvši Danglarsu u znak pozdrava
te krene prema aleji Meillan, tresući glavom i razgovarajući sam sa
sobom, kako to čine ljudi koji imaju velikih briga.
—Dobro je — promrmlja Danglars — jer sve ide onako kako sam
predvidio. Sada sam ja privremeni kapetan, pa ću to i ostati, samo ako
taj glupi Caderousse ne izbrblja štogod. Može me omesti jedino to da
sud pusti Dantćsa na slobodu.
Ali — nadoveže uz smiješak — pravda je pravda, u nju se mogu po­
uzdati.
Nato skoči u jedan čamac i zapovjedi mornarima da ga prevezu do
»Faraona«, gdje se, kao što smo rekli, trebao sastati s gospodinom
Morrelom.
 riva r\ujiya

6. Zamjenik državnog tužitelja

U Ulici Grad-Cours, nasuprot Česmi meduza, u jednoj od onih starih
kuća aristokratskog stila što ih je sagradio Puget, slavile su se tog istog
dana, štoviše tog istog sata, jedne druge zaruke.
Samo, umjesto ljudi iz naroda, mornara i vojnika, sudionici na ovoj
drugoj proslavi pripadali su najvišem marsejskom društvu. Bili su tu
nekadašnji upravni činovnici što su se za vrijeme uzurpatora zahvalili
na službi; oficiri koji su napustili svoje čete i prešli pod Condeovu
zastavu; zatim mladi ljudi koje su njihove obitelji, zabrinute za nji­
hovu budućnost iako su četiri ili pet puta platile za njih zamjenike za
vojsku, odgojile u mržnji na tog čovjeka koga će pet godina progonstva
učiniti mučenikom, a petnaest godina restauracije — polubogom.
Gosti su sjedili za stolom, i vodio se živ razgovor, ispunjen svim stra­
stima, strastima onoga vremena, živim i razbuktanim na tom jugu gdje
je u posljednjih petsto godina vjerska netrpeljivost samo potpirivala
političku mržnju.
Imperator, kralj otoka Elbe nakon što je bio vladar jednog dijela svi­
jeta, vladar nad stanovništvom od pet ili šest tisuća ljudi nakon što
je slušao uzvike »Živio Napoleon« iz usta stotinu dvadeset milijuna
podanika i na deset različitih jezika, taj isti Napoleon bio je tu sma­
tran čovjekom koji je zauvijek izgubljen za Francusku i za prijestolje.
Činovnici su spominjali njegove političke pogreške; vojnici su govorili
o Moskvi i Leipzigu; žene o njegovoj rastavi s Josephinom. Tom rojali-
stičkom društvu, radosnom i pobjednički raspoloženom ne zbog pada
toga čovjeka već zbog uništenja jednog principa, činilo se da je za njih
ponovno započeo život i da se bude iz tegobnog sna.
Jedan starac, s križem Svetog Luja na prsima, ustade i nazdravi kralju
Luju XVIII. Bio je to markiz de Saint-Meran.
Na tu zdravicu, u kojoj se spominjao i prognanik iz Hartwella i kralj
koji je donio mir Francuskoj, nastade glasan žagor; čaše se podigoše na

51
cirot mome cnristo

engleski način, žene skinuše cvijeće sa sebe i zasuše njime stolnjak na

stolu. Bijaše to gotovo pjesnički zanos.
— Svi ti revolucionari — reče markiza de Saint-Meran, žena suhih
očiju, tankih usana, aristokratskog izgleda i još prilično lijepa iako joj
je već bilo pedeset godina — svi ti revolucionari koji su nas progonili
a koje mi sada puštamo da u miru kuju urote u našim starim dvorcima
što su ih u vrijeme Terora pokupovali od nas za komad kruha, svi bi
ti ljudi morali priznati, kad bi sad bili ovdje, da je prava požrtvovnost
bila na našoj strani, jer smo se mi čvrsto držali monarhije koja se ruši­
la, dok su oni stvarali bogatstva koja smo mi gubili; morali bi priznati
da je kralj Luj doista Luj Voljeni, dok njihov uzurpator nije bio ništa
drugo nego Napoleon prokleti. Nije li tako, gospodine Villefort?
— Sto rekoste, gospođo markizo? Oprostite mi, molim vas, nisam
pratio razgovor.
— Ah, ostavite tu djecu, markizo — primijeti starac koji je držao
zdravicu kralju. Ova će se djeca vjenčati, i sasvim je razumljivo da bi
htjeli razgovarati o drugim stvarima a ne o politici.
— Molim vas da mi oprostite, draga majko — reče mlada i lijepa dje­
vojka plave kose i baršunastih očiju sa sedefastim sjajem. — Vraćam
vam gospodina Villeforta, koga sam načas bila zarobila. Gospodine de
Villefort, moja majka vas želi nešto pitati.
— Spreman sam odgovoriti gospođi, ako bude tako dobra i ponovi
pitanje koje nisam dobro čuo — reče gospodin de Villefort.
— Opraštam vam, Renee — reče na to markiza s nježnim osmije­
hom koji nikako nije bio u skladu s njenim hladnim licem. — Ali
žensko je srce tako sazdano da u njemu uvijek, ma koliko ono postalo
neosjetljivo pod utjecajem predrasuda i strogosti društvene etikete,
ostane jedna plodna i vesela iskra, a to je iskra koju je Bog posvetio
majčinskoj ljubavi. Opraštam vam... No, Villeforte, upravo sam rekla
da bonapartisti nemaju ni našeg uvjerenja, ni našeg oduševljenja, ni
naše odanosti.
— Oh, gospođo, ali oni imaju nešto što im nadomješta sve to, a to je
fanatizam. Napoleon je Muhamed zapada; on je za sve proste ljude s
velikim ambicijama ne samo zakonodavac i gospodar nego i uzor, uzor
jednakosti.
— Jednakosti! — uzvikne markiza. — Napoleon, uzor jednakosti? A
što ćete onda reći za gospodina Robespierrea? Čini mi se da mu oti­
mate mjesto kako biste ga dali Korzikancu; a ja mislim da je dovoljna
i ona jedna njegova uzurpacija.
— Ne, gospođo — reče Villefort — ja ostavljam svakoga na njegovu
 Prva knjiga

mjestu: Robespierrea na njegovu stratištu na Trgu Luja XV, Napole-

ona na njegovu stupu na Trgu Vendome; ali jedan je od njih provodio
jednakost koja ponižava, a drugi jednakost koja uzvisuje; jedan sveo
kraljeve na razinu giljotine, a drugi je doveo narod na visinu prije­
stolja. Ali to dakako ne znači — nastavi Villefort smijući se — da
njih dvojica nisu bili samo bezočni revolucionari, i da 9. termidor i 4.
travnja 1814. godine nisu bili dva sretna dana za Francusku, dostojna
da ih jednako slave i prijatelji reda i prijatelji monarhije. Ali time se
ujedno razjašnjava zašto Napoleon, mada je, nadam se, pao da se ni­
kada više ne uzdigne, sačuvao svoje pristalice. Sto ćete, markizo? Čak
je i Cromvvell, koji ni izdaleka nije bio ono što bijaše Napoleon, imao
svoje pristaše.
— Znate li vi da sve ovo što ste sada izgovorili miriše na milju daleko
po revoluciji? Ali ja vam opraštam, jer sin jednog žirondinca ne može
a da ne sačuva nešto od tog svog porijekla.
Jako crvenilo prijeđe preko Villefortova lica.
—• Istina je — reče — da je moj otac bio žirondinac, ali on nije nikada
glasao za kraljevu smrt. I mog je oca stavio izvan zakona onaj isti Teror
koji je stavio i vas, i nije mnogo trebalo da ostavi glavu na onom istom
stratištu na kojem ju je ostavio vaš otac.
— Jest — reče markiza, kojoj sjećanje na taj krvavi događaj nije nima­
lo promijenilo crte lica — jest, samo što su se oni tamo popeli zbog
posve suprotnih načela, za što je najbolji dokaz u tome što je cijela
moja obitelj ostala privržena prognanim prinčevima, dok se vaš otac
bez oklijevanja pridružio novoj vladi, i pošto je građanin Noirtier naj­
prije bio žirondinac, grof Noirtier je postao senator.
— Ali majko, majko — na to će Renee — ta znate da smo se dogovo­
rili da više nećemo spominjati te ružne uspomene.
— Gospođo — progovori Villefort — i ja se pridružujem gospođici
de Saint-Meran i ponizno vas molim da zaboravite prošlost. Čemu da
jedni druge optužujemo zbog stvari u kojima je nemoćna čak i Božja
volja? Bog može promijeniti budućnost, ali ništa ne može učiniti da
bi izmijenio prošlost. A mi, obični ljudi, ako već ne možemo tvrditi
da nije postojala, možemo je barem prekriti velom zaborava. Eto, ja
nisam raskrstio samo mišljenjem nego čak i s imenom svoga oca. Moj
je otac bio ili je možda još i sada bonapartist, i zove se Noirtier, a ja
sam rojalist, i zovem se de Villefort. Dajte da umre u starom panju
ostatak revolucionarnog soka, i gledajte u meni samo izdanak koji se
udaljio od toga stabla ali se ne želi potpuno odvojiti od njega.
— Bravo, Villeforte — reče markiz — bravo, to ste dobro odgovorili!
Grof Monte Christo

I ja sam također uvijek savjetovao markizi da zaboravi prošlost, ali u

tome nikada nisam uspio. Nadam se da ćete vi biti sretniji od mene.
— U redu — odvrati markiza — zaboravimo prošlost, to i ja želim,
neka dakle i bude; ali neka bar Villefort ubuduće bude nepokolebljiv.
Ne zaboravite, Villeforte, da smo se mi založili za vas kod njegova
veličanstva, i da je Njegovo veličanstvo također zaboravilo, na našu
preporuku (ona mu pruži ruku), kao što i ja zaboravljam vašu molbu.
Samo, dopadne li vam u ruke kakav zavjerenik, imajte na umu da se
na vas motri utoliko pažljivije što se zna da ste iz obitelji koja je možda
u vezi sa zavjerenicima.
— Na žalost, gospođo — reče Villefort — moje zvanje a naročito
vrijeme u kojem živimo nalažu mi da budem strog. Ja sam već podi­
gao nekoliko političkih optužbi i, što se toga tiče, dokazao sam svoju
vrijednost. Na nesreću, s time još nije svršeno.
— Mislite? — reče markiz.
— Bojim se da je tako. Napoleon je na otoku Elbi previše blizu Fran­
cuske, jer njegova prisutnost gotovo nadomak naših obala podržava
nade njegovih pristaša. Marseille je prepun penzioniranih oficira koji
svakog dana, pod bilo kakvom izlikom, zapodijevaju kavgu s rojalisti-
ma; odatle dvoboji među ljudima iz viših društvenih slojeva, odatle
ubojstva u narodu.
— Jest — reče grof de Salvieux, stari prijatelj gospodina de Saint-
Merana i komornik gospodina grofa d’Artois — ali vi znate da će ga
Sveta alijansa premjestiti odande.
— Da, o tome je bilo govora prije našeg odlaska iz Pariza — reče go­
spodin de Saint-Meran. — A kamo će ga poslati?
— Na Svetu Helenu.
— Na Svetu Helenu! Sto je to? — zapita markiza.
— To je otok koji se nalazi dvije tisuće milja odavde, s onu stranu
ekvatora — odgovori grof.
— E, to je izvrsno! Jer, kao što reče gospodin Villefort, velika je ludost
ostaviti ovakva čovjeka između Korzike, na kojoj je rođen, i Napulja,
gdje još uvijek vlada njegov šurjak; i sučelice onoj Italiji od koje je htio
načiniti kraljevstvo za svog sina.
— Na žalost — reče Villefort — mi imamo ugovor od 1814. godine, i
ne može se dirnuti u Napoleona a da se ne povrijede ti ugovori.
— E pa, onda ćemo ih povrijediti — reče gospodin de Salvieux. — A
je li on bio tako obazriv kad se radilo o tome da se strijelja nesretni
vojvoda od Enghiena?
— Tako je — reče markiza — Sveta alijansa će osloboditi Europu od
 riva r\ujiya

Napoleona, a Villefort će osloboditi Marseille od njegovih pristaša.

Kralj ili vlada ili ne vlada: ako vlada, njegova vladavina mora biti jaka,
a njegovi činovnici neumoljivi. To je način da se preduhitri zlo.
— Na žalost, gospođo — reče s osmijehom Villefort — zamjenik dr­
žavnog tužitelja stiže uvijek tek onda kad je zlo već učinjeno.
— Njegova je dužnost, dakle, da ga popravi.
— Na to bih vam mogao reći, gospođo, da mi ne ispravljamo zlo, nego
se osvećujemo, i ništa više.
— Oh, gospodine de Villefort — reče jedna mlada i lijepa djevojka,
kći grofa de Salvieuxa i prijateljica gospođice de Saint-Meran, na-
stojte dakle upriličiti jedno lijepo suđenje za vrijeme našeg boravka
u Marseilleu. Ja nikad nisam vidjela sudsku porotu, a kažu da je to
veoma zanimljivo.
— Doista je veoma zanimljivo, gospođice — reče zamjenik državnog
tužitelja; — jer umjesto izmišljene tragedije, to je istinska drama;
umjesto glumljene boli, to je stvarna bol. Jer čovjek koga tamo vidite,
umjesto da se, pošto se završi predstava, vrati svojoj kući da ruča sa
svojom obitelji i da mirno legne kako bi sutradan mogao nastaviti svoj
posao, odlazi u tamnicu, gdje nalazi krvnika. Vjerujte, za nervozne lju­
de, koji traže jaka uzbuđenja, nijedan prizor nije ravan ovome. Budite
bez brige, gospođice, ako se pruži prilika, ja ću vam je pružiti.
— Od njegovih riječi podilazi nas jeza... a on se smije! — reče Renće
posve blijeda.
— Sto ćete... to je dvoboj... Ja sam već četiri ili pet puta zatražio
smrtnu kaznu za političke ili druge krivice... i tko dakle može znati
koliko se noževa u ovom trenutku potajno oštri ili ih je već upereno
u moje grudi?
— Oh, Bože moj! — reče Renee sve više neraspoložena. — Govorite
li vi to ozbiljno, gospodine de Villefort?
— Ne može se govoriti ozbiljnije, gospođice — odvrati mladi činovnik
sa smiješkom na usnama. A s tim lijepim procesom koji gospođica želi
da bi zadovoljila svoju radoznalost, a ja pak da bih udovoljio svojim
ambicijama, stanje će se samo pogoršati. Svi ti Napoleonovi vojnici,
navikli da slijepo jurišaju na neprijatelja, mislite li da oni o nečem ra­
zmišljaju kad ispaljuju metak ili nasrću na bajunetu? Hoće li oni dakle
više razmišljati kad trebaju ubiti čovjeka koga smatraju svojim nepri­
jateljem nego što razmišljaju da bi ubili jednog Rusa, Austrijanca ili
Mađara kojega nisu nikada vidjeli? Uostalom, tako i treba biti, vjerujte
mi. Bez toga naše bi zvanje bilo nemoguće opravdati. I ja, kad vidim
da su oči optuženoga bljesnule od bijesa, ja se osjećam ohrabren, ja se
uroi nonie vnrisio

zanosim: to onda više nije proces, to postaje bitka. Ja se borim protiv

njega, on mi uzvraća udarce, ja pojačavam napad, i borba se svršava
kao i sve borbe, ili pobjedom ili porazom. Eto što znači zastupati optu­
žbu! Jer upravo opasnost čovjeka čini rječitim. Okrivljenik koji bi mi
se smješkao poslije moga govora naveo bi me na pomisao da sam loše
govorio, da mi je govor bio blijed, bez snage i promašen. Mislite na to
kako se gordo osjeća državni tužilac, uvjeren u krivnju optuženoga, kad
vidi kako je njegov krivac problijedio i zgrbio se pod teretom dokaza i
udarcima njegove rječitosti! Njegova se glava spušta, i ona će pasti...
Renee tiho krikne.
— Evo, to znači biti govornik — reče jedan od gostiju.
— Evo čovjeka koji je potreban u vremenu kakvo je naše! — reče
drugi.
— Zbilja — icčc ueći — na posljednjem suđenju bili ste upravo izvr­
sni, dragi Villefort. — Znate, onaj čovjek što je ubio svoga oca... vi ste
ga doslovce ubili još prije no što ga je krvnik i taknuo.
— Oh, što se tiče ocoubojica — reče Renee — do njih mi nije stalo.
Nijedna kazna nije dovoljno velika za takve ljude. Ali za nesretne po­
litičke okrivljenike...
— Pa oni su još i gori, Renee, jer kralj je otac naroda, i htjeti svrgnuti
ili ubiti kralja znači htjeti ubiti oca trideset i dva milijuna ljudi.
— Oh, svejedno, gospodine de Villefort — reče Renee — obećajte mi
da ćete biti blagi prema onima koje vam ja budem preporučila.
— Budite bez brige — reče Villefort osmjehnuvši se što je mogao
udvornije — mi ćemo zajednički pripremati moje optužnice.
— Draga moja — reče markiza — brinite se vi za svoje kolibriće, pse
i haljine, i pustite svog budućeg muža da obavlja svoje poslove. Danas
se oružje odmara, a sudski je talar na velikoj cijeni; ima o tome jedna
veoma dubokoumna latinska poslovica.
— Cedant arma togae — reče Villefort naklonivši se.
— Ja se nisam usudila govoriti latinski — odgovori markiza.
— Mislim da bi mi milije bilo kad biste bili liječnik — nastavi Renee.
— Anđeo smrti, mada je anđeo, uvijek me je ispunjao strahom.
— Dobra Renee! — promrmlja Villefort pogledavši djevojku zalju­
bljenim pogledom.
— Kćeri moja — reče markiz — gospodin de Villefort će biti moral­
ni i politički liječnik ove pokrajine; a to je, vjerujte mi, doista lijepa
uloga.
— A to će osim toga biti i način da se zaboravi uloga koju je igrao
njegov otac — na to će opet nepopravljiva markiza.

56
 Prva Knjiga

— Gospođo — odgovori Villefort i žalostivo se osmjehne — ja sam

već imao čast da vam kažem da se moj otac, kako se bar ja nadam,
odrekao zabluda svoje mladosti; da je postao gorljivi pristaša reda i
vjere, a možda i bolji rojalist no što sam ja. Jer on je to postao s kaja­
njem, a ja samo s oduševljenjem.
Pošto je izgovorio tu svoju lijepo oblikovanu rečenicu, Villefort, da bi
ocijenio dojam što ga je na prisutne ostavila njegova rječitost, prijeđe
pogledom po prisutnima kao što bi nakon jedne slične rečenice pogle­
dao po auditoriju u sudskoj dvorani.
— E, vidite, dragi moj Villefort — prihvati na to grof de Salvieux
— upravo to isto odgovorio sam ja prekjučer u Tuilerijama ministru
dvora kad je zatražio da mu objasnim kako je došlo do te jedinstvene
veze između sina jednog žirondinca i kćeri jednog oficira Condeo-
ve vojske, i ministar je to razumio. Luj XVIII. odobrava takav način
spajanja. Zbog toga nas je kralj, koji je slušao naš razgovor a da to mi
nismo ni slutili, prekinuo ovim riječima: Villefort (naglašavam da kralj
nije izgovorio ime Noirtier, nego je istaknuo ono Villefort), Villefort,
rekao je dakle kralj, ide pravim putem; taj je mladić već posve zreo i
znade se ponašati. Meni je bilo drago kad sam saznao da ga markiz i
markiza de Saint-Meran uzimaju za zeta, i ja bih im čak bio savjetovao
tu vezu da nisu oni prvi došli zamoliti odobrenje da je sklope.
— Kralj je to rekao, grofe? — uzvikne Villefort sjajući od sreće.
— Priopćavam vam njegove vlastite riječi, i ako markiz želi biti iskren,
on će priznati da se ovo što vam sada govorim potpuno slaže s onim
što je kralj njemu rekao prije šest mjeseci, kad mu je govorio o namje-
ravanom vjenčanju između vas i svoje kćeri.
— To je istina — primijeti markiz.
— Oh, pa onda ja sve dugujem njemu, uzvišenom vladaru! Zato ću
učiniti sve što mi bude moguće, samo da mu budem od koristi.
— Izvrsno — reče markiz — evo, takva vas volim. Neka sad dođe
kakav zavjerenik, i bit će nam dobrodošao.
— A ja, majko — reče Renee — ja molim Boga da vas ne posluša i
da šalje gospodinu Villefortu samo sitne lopove, jadne prezadužene
trgovce i bojažljive varalice. Bude li tako, ja ću mirno spavati.
— To je — reče smijući se Villefort — kao kad biste poželjeli jednom
liječniku da liječi samo glavobolju, ospice i ubode ose, sve ono što je
u stvari bez značenja. Ako hoćete da me vidite kao državnog tužitelja,
morate mi, naprotiv, željeti one strašne bolesti kojima se jedan lije­
čnik može proslaviti.
U tom trenutku, kao da je slučaj čekao jedino da Villefort izrazi tu svo­
Grof Monte Christo

ju želju i da ona bude ispunjena, u sobu uđe lakaj i šapne mu nekoliko

riječi u uho. Villefort odmah ustane od stola ispričavajući se, i vrati se
nakon nekoliko trenutaka, vedra lica i s osmijehom na usnama.
Renee ga zaljubljeno pogleda. Jer u tom trenutku, sa svojim plavim
očima, tamnom kožom i crnim zaliscima, to je doista bio elegantan i
lijep mlad čovjek. Zato je djevojka, kako se činilo, svu svoju pažnju
usmjerila na njegova usta, očekujući da on objasni uzrok svog trenu­
tačnog izlaska.
— Eto — reče Villefort — vi ste maloprije zaželjeli, gospođice, da
vam muž bude liječnik, a ja bar imam s Eskulapovim učenicima (tako
se još govorilo godine 1815.) zajedničko to da nikada nisam gospodar
svoga vremena i da me uznemiruju čak i kad sam pored vas, pa čak i
na proslavi mojih zaruka.
— A zbog čega vas uznemiruju, gospodine — zapita lijepa djevojka
pomalo uznemireno.
— Na žalost, zbog jednog bolesnika kome se ne može pomoći, ako je
istina ono što su mi rekli: ovaj put slučaj je veoma težak, i bolest vodi
na stratište.
— Oh, bože moj! — uzvikne Renee problijedivši.
— Zaista! — rekoše u jedan glas svi prisutni.
— Čini se da je upravo otkrivena jedna mala bonapartistička zavjera.
— Je li moguće? — reče markiza.
— Evo pisma koje obavještava o tome.
I Villefort stane čitati:
»Jedan prijatelj vjere i prijestolja obavještava gospodina državnog tu­
žitelja da je stanoviti Edmond Dantes, zamjenik kapetana na brodu
»Faraon«, stigao danas u Marseille iz Smirne, pošto se zadržavao u
Napulju i Porto-Ferraju na otoku Elbi, gdje je predao uzurpatoru Mu-
ratovo pismo, a od uzurpatora primio pismo za Bonapartistički komi­
tet u Parizu.
Dokaz njegove krivnje naći ćete ako ga uhitite; jer to će se pismo
naći bilo kod njega, bilo kod njegova oca, u njegovoj kabini na brodu
»Faraon«.
— Ali ovo pismo — reče Renee — koje je uostalom samo anonimno
pismo, naslovljeno je na gospodina državnog tužitelja, a ne na vas.
— Jest, ali državni je tužilac odsutan; u njegovoj odsutnosti pismo je
predano njegovu tajniku, koji ima dužnost otvarati pisma. On ga je
dakle otvorio, poslao po mene, i kako me nije našao, dao je nalog za
uhićenje.
— Prema tome — reče markiza — krivac je već uhićen?
 riva t\ujiya

— Htjela si reći: optuženi — primijeti Renee.

— Jest, gospođo — odgovori Villefort — i kao što sam upravo imao
čast reći gospođici Renee, ako se pronađe pismo o kojem je riječ u
prijavi, bolesnik je zbilja teško bolestan.
— A gdje je taj nesretnik? — zapita Renee.
— On je kod mene.
— Onda idite, prijatelju —- reče markiz — nemojte propustiti svoju
dužnost zato da biste ostali s nama, kad vas dobrobit kraljeva zove na
drugu stranu; idite dakle onamo gdje ćete biti od koristi kralju.
— Oh, gospodine Villefort — reče Renee sklapajući ruke — budite
blagi, jer danas je dan naših zaruka!
Villefort obiđe oko stola, i prišavši djevojčinoj stolici, nasloni se na
naslon i reče:
— Da bih vas poštedio od uznemirenosti, učinit ću sve što budem
mogao, draga Renee. Ali ako su indicije pouzdane i ako je optužba
istinita, morat će se posjeći taj bonapartistički korov.
Renee zadrhta na riječ »posjeći«, jer je ta trava koju je trebalo posjeći
imala i svoju glavu.
— Koješta — reče markiza — nemojte slušati ovu djevojčicu, Ville-
forte, priviknut će se ona na to.
I markiza pruži Villefortu svoju mršavu ruku, koju on poljubi, sveudilj
gledajući u Renee i govoreći joj pogledom:
— To ja sada ljubim vašu ruku, ili bih barem želio da je ljubim u ovom
trenutku.
— To je žalostan predznak — promrmlja Renee.
■ — Doista, gospođice — reče markiza — vi ste strahovito djetinjasti:
kažite mi, molim vas, kakve veze može imati sudbina države s vašim
neobičnim osjećajima i preosjetljivošću vašeg srca.
— Oh, majko! — izgovori Renee tihim glasom.
— Budite milostivi toj rđavoj rojalistkinji — reče de Villefort — a
ja vam obećavam da ću kao zamjenik državnog tužitelja vršiti svoju
dužnost savjesno, a to će reći strahovito strogo.
Ali u isto vrijeme dok se obraćao ovim riječima markizi, zaručnik je
potajice bacio jedan pogled svojoj zaručnici, a taj je pogled govorio:
— Budite mirni, Renee; za ljubav vama i vašoj ljubavi, bit ću blag.
Renee odgovori na taj pogled najumiljatijim smiješkom, i Villefort
izađe s osjećajem sreće u srcu.
bror mome cnnsto

7. Istraga
Tek što je Villefort izašao iz blagovaonice, nestalo je vesele maske s
njegova lica da bi je zamijenio ozbiljan izraz čovjeka koji je pozvan za
Hi nonričn r1nrM-»r>cri- A o)dlučuje vv/jiii un/jujm.
____ 1
pui U.VJ.

prilagodljivosti njegova lica, prilagodljivosti koju je zamjenik tužite­

lja, kao što to čini iskusan glumac, često proučavao pred ogledalom,
ovoga puta nije mu bilo lako namrštiti obrve i natmuriti lice. Jer, osim
sjećanja na političku liniju njegova oca, koja je mogla, ako se potpuno
ne udalji od nje, skrenuti s pravog puta njegovu budućnost, Gerard
de Villefort bijaše u ovom času najsretniji čovjek na svijetu: iz bogate
obitelji, zauzimao je u svojoj dvadeset sedmoj godini visok položaj
u sudstvu, i ženio se mladom i lijepom djevojkom koju doduše nije
ljubio strastveno, već razumom, kako i može da voli jedan zamjenik
državnog tužitelja. A njegova zaručnica, gospođica de Saint-Meran,
nije bila samo veoma lijepa nego je i pripadala jednoj od onih obitelji
koje su u to vrijeme bile u najboljim odnosima s dvorom. Osim utje­
caja njenog oca i njene majke, koji su, imajući samo ovu kćer jedinicu,
sav svoj utjecaj mogli upotrijebiti za dobro svoga zeta, ona je donosila
mužu i miraz od pedeset tisuća talira, svotu koja se mogla, zahvalju­
jući nasljednom pravu, toj okrutnoj riječi što su je izmislili ženidbeni
posrednici, jednoga dana povećati nasljedstvom od pola milijuna. Zbir
svih tih elemenata predstavljao je dakle za Villeforta upravo cjelovitu
i zasljepljujuću sreću, i to tako sjajnu da mu se činilo da vidi sunčane
mrlje kad je svojim duhovnim okom dulje vrijeme promatrao svoj
unutrašnji život.
Na vratima naiđe na policijskog komesara, koji ga je čekao.
Tek što je ugledao tog u crno odjevena čovjeka, on se spusti s visi­
ne sedmoga neba na ovu stvarnu zemlju po kojoj svi mi koračamo.
Navuče masku na lice, kako smo već opisali, i priđe tom službeniku
pravde:
 Prva Knjiga

— Evo me, gospodine — reče mu. — Pročitao sam pismo i mislim

da ste dobro učinili što ste uhitili tog čovjeka. A sada mi iznesite sve
pojedinosti što ste ih sakupili o tom čovjeku i o zavjeri.
— O zavjeri, gospodine, još ništa ne znamo. Svi papiri što su se na­
šli kod njega složeni su zajedno i pohranjeni u vašem uredu. Sto se
tiče okrivljenog, kao što ste mogli vidjeti iz same prijave koja nam je
dostavljena, to je neki Edmond Dantes, zamjenik kapetana na jedre­
njaku »Faraon« koji prevozi pamuk iz Aleksandrije i Smirne a pripada
tvrtki Morrel i sin iz Marseillea.
— Prije no što je stupio u trgovačku mornaricu, je li služio u ratnoj
mornarici?
— Ah, ne, gospodine, to je još posve mlad čovjek.
— Koliko mu je godina?
— Devetnaest ili najviše dvadeset.
U tom trenutku, baš kad je Villefort, idući Glavnom ulicom, bio sti­
gao do ugla Ulice des Conseils, priđe mu jedan čovjek koji kao da je
čekao da on ovuda prođe. Bio je to gospodin Morrel.
— Ah, gospodine de Villefort — uzviknu taj dobri čovjek opazivši za­
mjenika državnog tužitelja — veoma sam sretan što vas vidim. Zami­
slite daje upravo počinjena najneobičnija i upravo nečuvena pogreška:
uhićen je zamjenik kapetana moga broda, Edmond Dantes.
— Znam, gospodine — reče Villefort — i upravo dolazim da ga pre­
slušam.
— Oh, gospodine — nastavi gospodin Morrel, ponesen prijateljstvom
prema mladom čovjeku — vi ne poznajete okrivljenog, a ja ga pozna­
jem. Zamislite najblažeg, najčestitijeg čovjeka, i gotovo bih se usudio
reći čovjeka koji se razumije u svoj posao bolje od bilo koga u trgova­
čkoj mornarici... On, gospodine de Villefort, ja vam ga od svega srca i
najiskrenije preporučujem.
Villefort je, kao što smo mogli vidjeti, pripadao gradskom plemstvu,
a Morrel je bio čovjek iz naroda; prvi je bio ultrarojalist, a drugi su­
mnjičen kao potajni bonapartist. Villefort prezrivo pogleda Morrela i
hladno mu odgovori:
— Vi znate, gospodine, da čovjek može biti blag u privatnom životu,
čestit u svojim poslovnim odnosima, znalac u svome zvanju, a uza
sve to ipak i veliki krivac, u političkom pogledu. Vi to znate, zar ne,
gospodine?
Villefort naglasi ove posljednje riječi, kao da ih hoće primijeniti na
samog brodovlasnika, dok je njegov ispitivački pogled kanda htio pro­
drijeti do dna srca toga čovjeka koji je bio dovoljno hrabar da se za­
Cl
Grof Monte Christo

uzima za nekog drugog, iako je morao znati da bi mu i samome bilo

potrebno da se netko za nj zauzme.
Morrel pocrveni, jer je osjećao da mu savjest nije potpuno čista što se
tiče političkog uvjerenja. A osim toga, ono što mu je Dantes u povje­
renju rekao o svom razgovoru s velikim maršalom i ono nekoliko riječi
što ih je izmijenio s carem, pomalo mu je smućivalo duh. Pa ipak, on
nastavi glasom u kome se osjećala najdublja sklonost prema mladiću:
— Ja vas zaklinjem, gospodine Villefort! Budite pravedni, kao što i
morate biti, i dobri, kao što jeste, i vratite nam brzo našeg jadnog
Dantesa.
To »vratite nam« imalo je neki revolucionarni prizvuk u ušima zamje­
nika državnog tužitelja.
— Eh, eh — reče on posve tiho, samo za sebe — vratite nam... Da taj
Dantes nije pripadnik neke sekte karbonara, kad njegov zaštitnik tako
nepromišljeno upotrebljava ovaj oblik za množinu. Uhićen je u nekoj
gostionici, rekao mi je, ako se ne varam, komesar, i dodao da je bilo
brojno društvo. To mora da je bio nekakav njihov sastanak.
Zatim reče glasno:
— Gospodine, možete biti posve mirni, i niste se uzalud pozvali na
moju pravednost ako je okrivljeni nevin; ali ako je, naprotiv, kriv, mi
živimo u teškim vremenima, gospodine, kad bi nekažnjavanje bilo ko­
ban primjer, i ja ću dakle biti prisiljen izvršiti svoju dužnost.
Na te riječi, kako je upravo stigao do vrata svoje kuće koja je bila
sučelice zgradi suda, on ponosno uđe, pošto je s hladnom uljudnošću
pozdravio brodovlasnika, koji je ostao kao skamenjen na mjestu gdje
ga je Villefort ostavio.
Predsoblje bijaše puno tandara i policijskih agenata; a među njima,
pažljivo čuvan, okružen pogledima koji su sijevali mržnjom, stajao je,
miran i nepomičan, uhićenik.
Villefort prijeđe predsoblje, baci kradomice pogled na Dantesa, i
pošto je uzeo svežanj papira što mu ga predao jedan agent, iščezne
govoreći:
— Uvedite uhićenika.
Koliko je god taj pogled bio tek letimičan, Villefortu je dostajao da
stvori predodžbu o čovjeku koga će morati ispitivati: naslutio je inte­
ligenciju na tom širokom i jasnom čelu, hrabrost u čvrstom pogledu
i namrštenim obrvama, a iskrenost na debelim i napola otvorenim
usnama iza kojih se vidio dvostruki red zuba bijelih poput slonove
kosti.
Taj prvi dojam bijaše povoljan za Dantesa. Ali Villefort je toliko puta
n
 riva nnjiga

čuo da se treba čuvati svojih prvih dojmova — što se govorilo kao du­
bokoumna politička misao — naročito ako su oni povoljni, da je sada
i on primijenio tu misao na svoj dojam, ne vodeći računa o razlici koja
postoji između te dvije riječi.
On potisne dakle one povoljne dojmove što su obuzimali njegovo srce
da bi odatle djelovali na njegov duh, namjesti pred ogledalom lice da
bude što ozbiljnije, te sjedne, mračan i zloslutan, za svoj stol.
Trenutak nakon toga uđe Dantes.
Mladi je čovjek bio pdsve blijed, ali miran i nasmijan. On pozdravi
svog suca s neusiljenom uljudnošću, zatim potraži pogledom stolicu,
kao da se nalazi u salonu brodovlasnika Morrela.
Tek se tada njegov pogled susreo s mračnim pogledom Villefortovim,
onim naročitim pogledom ljudi sa suda koji ne dopuštaju da im se na
licu čitaju misli i koji svojim očima daju izraz mliječnog stakla. Taj
mu je pogled dao na znanje da se nalazi pred pravdom, likom mračna
lica.
— Tko ste vi i kako se zovete? — zapita Villefort listajući po bilje­
škama koje mu je agent bio predao na dolasku, i kojih je već nakon
jednog sata bilo toliko jer se trulež špijuniranja brzo hvata tijela nesre­
tnika koji se zove okrivljenik.
— Zovem se Edmond Dantes, gospodine — odgovori mladić mirnim
i zvučnim glasom; zamjenik sam kapetana na brodu »Faraon« koji pri­
pada tvrtki Morrel i sin.
— Koliko vam je godina? — nastavi Villefort.
— Devetnaest — odgovori Dantes.
— Sto ste radili u trenutku uhićenja?
— Bio sam na proslavi svojih zaruka — reče Dantes pomalo uzbu­
đenim glasom, toliko je bolna bila suprotnost između tih trenutaka
veselja i zloslutne ceremonije koja se upravo obavljala, i toliko je u
usporedbi s mračnim licem gospodina de Villeforta jače blistao u nje­
mu lik Mercedes u svoj svojoj svjetlosti.
— Prisustvovali ste proslavi svojih zaruka — reče zamjenik državnog
tužitelja uzalud se trudeći da ne zadršće.
— Jest, gospodine, upravo sada imao bih se vjenčati djevojkom koju
volim već tri godine.
Koliko je god Villefort inače bio neosjetljiv, sada ga se ipak kosnula
ta čudna podudarnost, i uzbuđeni glas mladog čovjeka koji je istrgnut
iz svoje sreće pobudio tračak simpatije u dnu njegove duše: i on se
upravo ženio, i on je bio sretan kad su pomutili njegovu sreću zato da
bi uništio radost čovjeka koji je, kao i on, bio nadomak svoje sreće.

fia
oroi Monre tnnsto

»Ova filozofska podudarnost«, razmišljao je Villefort, »ostavit ću do­

bar dojam kad se vratim u salon gospodina de Saint-Merana«. I on
unaprijed pripremi u duhu, dok je Dantes čekao nova pitanja, antite­
ze pomoću kojih slavoljubivi govornici grade svoje rečenice koje ljudi
ponekad smatraju pravim govorničkim darom.
Kad je taj njegov zamišljeni govor bio gotov, Villefort se osmjehne
samodopadno i ponovno se obrati Dantesu:
— Nastavite, gospodine — reče.
— Sto da nastavim?
— Nastavite s obavještenjima sudu.
— Neka mi sud kaže o čemu trebam govoriti, pa ću kazati sve što
znam. Samo, moram vam unaprijed reći — nadoveže sa smiješkom
— da ne znam baš mnogo.
— Jesre li služili pod uzurpatorom?
— Trebao sam ići u ratnu mornaricu upravo kad je on pao.
— Kažu da su vaša politička načela vrlo radikalna —- reče Villefort,
iako mu o tome nitko nije rekao ni jedne jedine riječi, jer je rado po­
stavljao pitanja koja su bila izgovorena kao optužba.
— Sto se mojih političkih načela tiče, gospodine — odgovori Dantes
— upravo se stidim priznati, ali ja nikada nisam imao ono što se zove
političkim mišljenjem. Meni je tek devetnaest godina, kao što sam
već rekao; ja ne znam ništa i nisam stvoren za to da igram neku va­
žnu ulogu; sve što jesam i što ću još postati ako dobijem mjesto koje
želim, imam zahvaliti gospodinu Morrelu. Prema tome, sva su moja
načela, ne mislim politička, već privatna, sadržana u ova tri osjećaja:
ljubim svoga oca, poštujem gospodina Morrela i obožavam Mercedes.
Eto, to je sve što vam mogu reći kao predstavniku suda. A i sami vidi­
te da to za sud nije nimalo zanimljivo.
Dok je Dantes tako govorio, Villefort je promatrao njegovo tako blago
i tako iskreno lice, te mu padnu na pamet riječi njegove zaručnice, koja
je molila za okrivljenika iako ga nije poznavala. Po svom iskustvu koje
je imao o zločinu i zločincima, zamjenik državnog tužitelja je uočio da
iz svake Dantesove riječi zrači dokaz nevinosti. I, doista, ovaj je mladi
čovjek, gotovo bi se moglo reći još dijete, jednostavan, prirodan, koji je
govorio s onom rječitošću srca koja nikada ne može biti namjerna, pun
ljubavi prema svima, jer je bio sretan, a sreća čini dobrim čak i opake,
ovaj je mladi čovjek čak i na svog suca prenosio blagu prijaznost što je
izbijala iz njegova srca. I koliko je god Villefort bio prema njemu krut i
strog, iz Edmondova pogleda, glasa i pokreta zračila je samo ljubaznost
i dobrota prema onome koji ga je preslušavao.
 prva Knjiga

— Vidi vraga — pomisli Villefort — pa to je zbilja zgodan mladić, i

nadam se da mi neće biti teško da se umilim svojoj Renee i da udo­
voljim njenoj prvoj molbi. Zbog toga će mi toplo stisnuti ruku pred
svima i dati mi sladak poljubac kad se nađemo nasamo.
Zbog te slatke nade Villefortovo se lice toliko razvedrilo da se i
Dantes, kad je Villefort svratio pogled od svojih misli na njega,
Dantes, koji je pratio sve poglede svoga suca, osmjehivao kao i nje­
gova misao.
— Imate li, gospodine, neprijatelja? — upita Villefort.
— Neprijatelja? — odvrati Dantes. — Ja sam na sreću odviše ne­
znatan čovjek a da bi mi ga moj položaj mogao stvoriti. Sto se moje
ćudi tiče, možda sam nešto žestok, ali sam uvijek nastojao biti blag
prema svojim podređenima. Pod mojim je zapovjedništvom deset do
dvanaest mornara: pitajte ih, gospodine, i oni će vam reći da me vole i
poštuju, ne kao oca, jer sam za to premlad, nego kao starijeg brata.
— No, ako već nemate neprijatelja, možda imate zavidnika. Vi ćete
u svojoj dvadesetoj godini postati kapetanom, što je visok položaj u
vašem zvanju; i oženit ćete se lijepom djevojkom koju volite, što je
sreća u svakom zvanju. A ta naklonost sudbine dovoljan je razlog da
vam netko bude zavidan.
— Jest, imate pravo. Vi sigurno bolje poznajete ljude nego ja, i to je
moguće. Ali ako bi ti zavidnici trebali biti moji prijatelji, onda vam
priznajem da im je milije da uopće ne znam za njih, kako ih ne bih
morao mrziti.
— Činite krivo, gospodine. Treba uvijek što je moguće pažljivije mo­
triti oko sebe. A kako mi se doista čini da ste vrijedan mladić, odstu-
pit ću u vašem slučaju od uobičajenog sudskog postupka i pokazati
vam prijavu zbog koje se nalazite ovdje, kako bih vam pomogao da se
sjetite tko vas je mogao prijaviti. Evo prijave: poznajete li rukopis?
I Villefort izvuče iz džepa pismo te ga pruži Dantesu. Dantes baci
pogled na nj i pročita ga. Njegovo se čelo smrači.
— Ne, gospodine, ne poznajem taj rukopis. On je doduše iskrivljen,
ali je prilično slobodan. U svakom slučaju, pisala ga je vješta ruka.
Sretan sam — nastavi gledajući zahvalno u Villeforta — što sam se
namjerio na čovjeka kao što ste vi, jer taj je zavidnik zaista moj ne­
prijatelj.
Po blijesku kojim je kod tih riječi zasjalo mladićevo oko, Villefort je
mogao opaziti koliko je bilo snažne volje pod tim izražajem blagosti.
— A sada — reče zamjenik državnog tužitelja — odgovorite mi sasvim
iskreno, gospodine, ne kao okrivljenik istražitelju, nego kao što čovjek

fiS
Grof Monte Christo

u nezgodnom položaju odgovara drugom čovjeku koji se zanima za

njega: koliko ima istine u toj anonimnoj prijavi?
I Villefort baci s gađenjem na stol prijavu koju mu je Dantes bio vratio.
— Sve i ništa gospodine, i to vam je čista istina, tako mi moje mornar­
ske časti, tako mi ljubavi moje Mercedes, tako mi života moga oca!
— Govorite, gospodine — reče Villefort glasno.
Zatim nadoda posve tiho:
— Kad bi me Renee sada mogla vidjeti, nadam se da bi bila zadovoljna
sa mnom, i da me ne bi više nazivala krvnikom.
— Dakle, kad smo otišli iz Napulja, kapetan Leclere je obolio od
upale moždane ovojnice. Kako na brodu nismo imali liječnika, a on je
odbijao da bilo gdje pristanemo jer je htio da što prije doplovimo uo
Elbe, njegova se bolest toliko pogoršala da me je trećega dana, osje­
tivši da je na samrti, pozvao k sebi i rekao mi:
»Dragi moj Dantes, zakunite mi se na svoju čast da ćete učiniti ono
što vam budem rekao. U pitanju su najviši interesi«.
»Zaklinjem se, kapetane«, odgovorio sam mu.
»U redu! Budući da nakon moje smrti vi trebate preuzeti zapovjedniš­
tvo na brodu kao moj zamjenik, vi ćete ga i preuzeti, pa ćete otploviti
do otoka Elbe i iskrcati se u Porto-Ferraju; tu ćete potražiti velikog
maršala i uručiti mu ovo pismo. Možda će vam maršal dati kakvo pi­
smo ili kakav nalog. Taj nalog koji je bio meni namijenjen, Dantes, vi
ćete izvršiti umjesto mene i sva čast od toga pripast će vama.«
»Izvršit ću ga, kapetane. Ali možda neću tako lako moći doći do veli­
kog maršala.«
»Evo vam prstena koji ćete tamo predati«, reče kapetan, »i koji će
vam odstraniti sve zapreke.«
Na te riječi, kapetan mi je pružio prsten.
Bilo je to u posljednji čas: dva sata kasnije pao je u agoniju, a sutradan
već bijaše mrtav.
— A što ste vi tada učinili?
— Učinio sam ono što mi je bila dužnost, gospodine, ono što bi i
svatko drugi učinio na mojemu mjestu. U svakom slučaju, molbe čo­
vjeka na samrti su svetinja. Ali kod mornara molbe pretpostavljenog
su naređenja koja se moraju izvršavati. Otplovio sam dakle prema
otoku Elbi, kamo sam stigao sutradan. Naredio sam svojim ljudima da
ostanu na brodu, a sam se iskrcao na kopno. Kao što sam bio predvi­
dio, iskrsnule su stanovite zapreke u namjeri da dođem do maršala.
Ali kad sam mu poslao prsten koji mi je trebao poslužiti kao znak
raspoznavanja, otvorila su mi se sva vrata. Maršal me primio, raspitao
 pivo tuijigđ

se o posljednjim trenucima nesretnog Leclerea, i, kao što je ovaj bio

predvidio, predao mi je pismo i naložio mi da ga osobno odnesem u
Pariz. Ja sam mu to obećao, jer je to značilo ispuniti posljednju volju
moga kapetana. Pošto sam se iskrcao, brzo sam uredio sve poslove oko
broda, zatim sam pojurio svojoj zaručnici, koju sam zatekao ljepšu i
ljubazniju nego ikada. Zahvaljujući gospodinu Morrelu, uspjelo mi je
urediti sve crkvene teškoće, te sam, kao što već rekoh, slavio svoje
zaruke, i za jedan sat trebao sam se vjenčati, a sutra sam namjeravao
otputovati u Pariz. Međutim, uhićen sam na osnovi ove prijave koju i
vi, kako mi se čini, sada prezirete jednako kao i ja.
— Jest, jest — promrmlja Villefort — čini mi se da je istina sve što
govorite, pa ako ste i krivi nešto, krivi ste što niste bili oprezni. Ali
za tu neopreznost opravdava vas naređenje vašeg kapetana. Predajte
nam to pismo što ste ga donijeli s Elbe, dajte mi svoju časnu riječ da
ćete doći ovamo na moj prvi poziv, i vratite se svojim prijateljima.
— Dakle, slobodan sam, gospodine! — uzvikne Dantes izvan sebe od
radosti.
— Jest, samo mi dajte ono pismo.
—- Ono mora biti kod vas, gospodine, jer su mi ga oduzeli s ostalim
papirima, od kojih neke prepoznajem u ovom omotu.
— Čekajte — reče zamjenik državnog tužitelja Dantesu, koji je već
uzimao svoje rukavice i svoj šešir — na koga je naslovljeno?
— Na gospodina Noirtiera, Ulica Coq-Heron, u Parizu.
Da je grom udario u Villeforta, ne bi ga pogodio brže i neočekivani-
je. On se stropošta u naslonjač, iz kojega se bio napola pridigao da
dohvati svežanj papira što su oduzeli Dantesu; nestrpljivo ih prelista
i izvuče sudbonosno pismo, na koje baci pogled u kojem se čitao ne­
izreciv strah.
— Gospodin Noirtier, Ulica Coq-Heron broj 13 •— mrmljao je sve
bljeđi i bljeđi u licu.
— Jest, gospodine — odgovori Dantes začuđeno. — Poznajete li tog
čovjeka?
— Ne, gospodine — odgovori Villefort brzo. — Jedan vjeran kraljev
sluga ne poznaje urotnike.
— Radi se dakle o zavjeri? — zapita Dantes, kojeg je, pošto je već
mislio da je slobodan, počeo obuzimati još veći strah nego prije. — U
svakom slučaju, ja sam vam već rekao, gospodine, da mi je potpuno
nepoznat sadržaj poruke koju sam prenosio.
— Da — odgovori Villefort muklim glasom. — Ali vi znate ime onoga
na koga je ona bila naslovljena.

67
uror mome cnrisio

— Da bih je mogao predati naslovniku, bilo je potrebno, gospodine,

da znam njegovo ime.
— I nikome niste pokazali ovo pismo? — reče Villefort čitajući i po­
stajući sve bljeđi što je dalje čitao.
— Nikome, gospodine, dajem vam časnu riječ.
— Nitko ne zna da ste vi nosili jedno pismo s otoka Elbe naslovljeno
na gospodina Noirtiera?
— Nitko, gospodine, osim onog tko mi gaje uručio.
— I to je previše, previše, i to je kudikamo previše! — promrmlja
Villefort.
Villefortovo se čelo sve više smrkavalo što se više približavao svršetku
pisma. Njegove bijele ruke, i usne što su podrhtavale i užarene oči
počele su ispunjati Dantesa nekim bolnim strahom.
Pošto je pročitao pismo, Villefort zarije glavu u dlanove i ostade tako
neko vrijeme kao satrven.
— O moj Bože! Sto vam je, gospodine — upita bojažljivo Dantes.
Villefort ne odgovori, ali za nekoliko trenutaka ponovno podigne svo­
je blijedo i izobličeno lice, te stane ponovno čitati pismo.
— I vi kažete da ne znate što piše u ovom pismu — zapita Villefort.
— Tako mi časti, ponavljam vam, gospodine, da ne znam — reče Dan­
tes. — Ali što je to s vama, moj Bože! Da vam nije pozlilo? Hoćete li
da pozvonim, hoćete li da pozovem nekoga?
— Ne, gospodine — reče Villefort ustavši naglo — ne mičite se, ne
govorite ništa: ovdje ja izdajem naređenja, a ne vi.
— Gospodine — na to će Dantes uvrijeđeno —ja sam vam samo htio
pomoći.
— Ništa meni nije potrebno; bila je to samo prolazna nesvjestica i
ništa više. Brinite se vi za sebe, a ne za mene, i odgovarajte.
Dantes je očekivao preslušavanje što je bilo najavljeno ovim riječima,
ali uzalud: Villefort ponovno klone u svoju stolicu, protare rukom
čelo obliveno znojem, i stane po treći put čitati pismo.
— Oh, ali ako on ipak zna sadržaj ovog pisma — promrmlja — i ako ika­
da sazna da je Noirtier Villefortov otac, ja sam propao, propao zauvijek.
Pritom je s vremena na vrijeme pogledavao Edmonda, kao da bi nje­
gov pogled mogao probiti onu nevidljivu branu što zatvara u srcu tajne
koje usta neće izgovoriti.
— Oh, nemojte sumnjati! — uzvikne odjednom.
— Ali, za ime Božje, gospodine! — na to će mladić uzbuđeno — ako
sumnjate u mene, ako me sumnjičite, preslušajte me; ja sam spreman
odgovarati vam.

68
 Prva knjiga

Villefort se svlada krajnjim naporom snage i reče prividno spokojnim

glasom:
— Gospodine, u vašim odgovorima ima stvari koje vas teško terete,
i zato nisam u stanju da vas odmah pustim na slobodu, kao što sam
prije mislio, jer se prije no što donesem takvu odluku moram posavje-
tovati s istražnim sucem. Pa ipak, i sami ste vidjeli kako sam postupao
s vama.
— O, da, gospodine — uzvikne Dantes — i ja sam vam zahvalan za to.
Bili ste mi više prijatelj nego sudac.
— U redu — reče Villefort — zadržat ću vas još neko vrijeme u za­
tvoru, i to što manje bude moguće. Ono što vas najviše tereti, to je
ovo pismo, ali vidite...
I Villefort priđe k peći, baci pismo u vatru i ostade uz peć tako dugo
dok se pismo nije pretvorilo u pepeo.
— ...ali, vidite — nastavi — ja sam ga uništio.
— Oh! — na to će Dantes. — Vi niste samo pravedni, vi ste i dobri.
— Ali, slušajte me — nastavi Villefort — pošto sam to učinio, jasno
vam je da možete imati povjerenja u mene, zar ne?
— O, gospodine! Naređujte, i ja ću izvršiti sva vaša naređenja.
— Ne — reče Villefort približivši se mladiću — ne, ja vam neću izda­
vati zapovijedi, nego vam davati savjete. Razumijete?
— Kažite mi samo, i ja ću se toga pridržavati kao da su naređenja.
— Zadržat ću vas do večeras ovdje, u zgradi suda. Možda će vas netko
drugi doći preslušati. Kažite mu sve što ste i meni rekli, ali ni jednom
riječju ne spominjite ono pismo.
— Obećavam vam, gospodine.
Činilo se kao da Villefort moli, dok ga optuženik umiruje.
— Vi uviđate — reče bacivši pogled na pepeo koji je još uvijek imao
oblik papira i koji je lebdio iznad vatre — da je sada ovo pismo za
koje znamo samo vi i ja uništeno, i da vam ga više nitko neće moći
predočiti. Zato poričite ako vam ga netko spomene, poričite uporno,
i spasit ćete se.
— Poricat ću, gospodine, budite bez brige — reče Dantes.
— Dobro, dobro! — reče Villefort stavljajući ruku u vrpcu zvona.
U trenutku kad je već htio pozvoniti, on se zaustavi i reče:
— To je bilo jedino pismo koje ste imali?
— Jedino.
—■ Zakunite se.
Dantes ispruži ruku.
— Zaklinjem se — reče.
Grof Monte Christo

Villefort pozvoni.
U sobu uđe policijski komesar.
Villefort priđe k njemu i šapne mu nekoliko riječi u uho. Komesar mu
odgovori samo kimanjem glave.
— Pođite za gospodinom — reče Villefort Dantesu. Dantes se poklo­
ni, baci još jedan pogled pun zahvalnosti na Villeforta i izađe.
Tek što su se za njim zatvorila vrata, Villeforta izdaše snage i on se
gotovo onesviješten sruši u jedan naslonjač.
Zatim, nakon nekog vremena, promrmlja:
— Bože moj, o čemu ovisi sreća i život čovjeka? Da je državni od­
vjetnik bio u Marseilleu ili da su pozvali suca istražitelja, ja bih bio
izgubljen; to bi me prokleto pismo strmoglavilo u propast. Ah, oče
moi oče moi. zar ćete uvijek ostati zapreka na mom putu do sreće na
ovome svijetu, i zar ću se vječno morati boriti protiv vaše prošlosti?
A onda odjednom, kao da mu je bljesnula neka neočekivana misao i
obasjala mu lice, smiješak se pojavi na njegovim još uvijek zgrčenim
usnama, njegove unezvjerene oči postadoše nepomične kao da su se
zaustavile na nekoj misli.
— Jest, tako je — reče. Ovo pismo koje me trebalo upropastiti, mo­
žda će biti moja sreća. Hajde, Villeforte, na posao!
I pošto se osvjedočio da okrivljenik nije više u predsoblju, on se uputi
hitrim koracima prema kući svoje zaručnice.
 Prva knjiga

8. Tvrđava If
Dok su prolazili kroz predsoblje, policijski je komesar dao znak dvo­
jici žandara, i oni se postaviše jedan s jedne strane a drugi s druge
strane Dantesu. Zatim otvoriše vrata koja su vodila iz stana zamjenika
državnog tužitelja u zgradu suda, išli su neko vrijeme jednim od onih
dugih i mračnih hodnika u kojima jeza podilazi svakog tko njima pro­
đe, pa čak i ako nema za to nikakva razloga.
Kao što je stan zamjenika državnog tužitelja bio povezan sa zgradom
suda, tako je i zgrada suda bila povezana sa zatvorom, mračnom gra­
đevinom što se naslanjala na nju, i u koju je radoznalo gledao, svim
svojim razjapljenim otvorima, zvonik crkve des Accoules što se dizao
ispred njega.
Nakon mnogo krivudanja po hodniku kojim je prolazio, Dantes opa­
zi jedna vrata sa željeznim prozorčićem. Policijski komesar udari tri
puta željeznom alkom, a Dantesu se učini kao da ti udarci udaraju u
njegovu srcu. Vrata se otvoriše, i žandari gurnuše svog zatvorenika,
koji je još oklijevao. Dantes prijeđe taj strašni prag i vrata se s bukom
zatvoriše za njim.
Sada je udisao sasvim drugi zrak, smrdljiv i težak... Bio je u tamnici!
Odveli su ga u jednu prilično čistu sobu, ali s rešetkama na prozoru i
čvrstim zasunom na vratima. Ali ga izgled tog njegovog boravišta nije
naročito uplašio: ta u njegovim su ušima još uvijek odjekivale kao sla­
tko obećanje nade riječi što ih je zamjenik državnog tužitelja izgovorio
glasom koji se Dantesu činio pun prijateljstva.
Bila su već četiri sata kad su Dantesa doveli u njegovu sobu, a kako je
to, kao što smo već rekli, bilo na dan 1. ožujka, zatvorenik se doskora
našao u mraku.
Međutim, što su mu oči manje vidjele, to mu je sluh postajao osje­
tljiviji, te bi se i na najmanji šum što bi dopro do njega, uvjeren da su
došli da ga puste na slobodu, naglo dizao i zakoračio prema vratima.

"71
Grof Monte Christo

Ali šum bi uskoro nestao u nekom drugom pravcu, a Dantes bi se opet

zavalio na svoju klupicu.
Konačno, oko deset sati u noći, kad je već izgubio svaku nadu, pono­
vno začuje šum, koji se, kako mu se činilo, približavao njegovoj sobi. I
zaista, u hodniku su se začuli koraci i zaustavili se pred njegovim vra­
tima. Ključ se okrenu u ključanici, zasuni zaškripaše, i teška hrastova
vrata se otvoriše, a u mračnu sobu iznenada padne blistava svjetlost
dviju baklji.
Na svjetlu tih baklji Dantes vidje kako bljeskaju sablje i puške četvo­
rice žandara.
On učini dva koraka prema vratima i ostade nepomičan vidjevši da se
straža pojačala.
— Dolazite li po mene? — upita.
— Jest — odgovori jedan žandar,
— Šalje vas gospodin zamjenik državnog tužitelja?
— Bit će da je tako.
— Dobro — reče Dantes — spreman sam poći s vama.
Uvjerenje da su došli po njega po nalogu zamjenika državnog tužitelja
oslobodi nesretnog mladića svakog straha, i on je dakle mirno prišao i
sam stao u sredinu među žandare.
Pred vratima na ulici čekala su jedna kola, kočijaš je bio na sjedištu, a
pored njega sjedio je jedan policijski oficir.
— Čekaju li ta kola mene? — upita Dantes.
— Vas — odgovori jedan žandar; — penjite se. Dantes htjede nešto
reći, ali se vrata na kolima otvoriše i on osjeti kako ga guraju unutra.
Nije imao ni mogućnosti ni namjere odupirati se, te se već idućeg tre­
nutka našao na sjedalu u kolima, između dva žandara; druga dvojica
sjedoše na klupicu sprijeda, i teška kola krenu s muklim štropotom.
Uhićenik baci pogled na otvore na kolima, i vidje da su na njima že­
ljezne rešetke. Bio je dakle i opet u zatvoru, samo što se ovaj kretao
i vozio ga prema nekom nepoznatom cilju. Kroz rešetke koje su bile
tako guste da bi kroz njih jedva mogao provući ruku Dantes je ipak ra­
zabrao da se kreću ulicom Caisserie i ulicom Saint-Laurent te ulicom
Tamaris idu prema luci.
Uskoro opazi kroz željezne rešetke na kolima i kroz rešetke zgrade
blizu koje se nalazio kako blistaju svjetla pristaništa.
Kola se zaustave, policijski oficir siđe i uđe u stražarnicu. Iz nje iziđe
dvanaestak vojnika koji se svrstaše u dvored. Na svjetlu uličnih svjeti­
ljaka Dantes opazi kako svjetlucaju njihove puške.
— Je li to radi mene — pitao se — dižu na noge toliko vojnika?
 prva Knjiga

Policijski oficir, otvarajući vrata na kolima, koja su se zaključavala,

iako nije izrekao ni jednu riječ, odgovori na to pitanje, jer Dantes
opazi između dva reda vojnika prolaz pripremljen za njega od kola do
luke.
Najprije siđoše ona dva žandara što su sjedila na prednjem sjedalu, za­
tim izvedoše i njega, a onda izađu i ona dvojica što su sjedila pored nje­
ga. Krenuše prema jednom čamcu koji je jedan carinski mornar držao
blizu obale privezanog za lanac. Vojnici su s nekom tupom radoznalošću
promatrali Dantesa dok je prolazio između njih. U času se našao na
stražnjem dijelu čamca, svejednako između svoja četiri žandara, dok se
oficir smjestio na prednjem dijelu. Jak udarac otisnu čamac od obale,
i četiri mornara zaveslaše prema Pilonu. Odjednom netko u čamcu
uzviknu, na što se spusti lanac koji je zatvarao ulaz u luku, i Dantes se
nalazio u onom dijelu zaljeva koji se zove Frioul, to jest izvan luke.
Prvi osjećaj zatvorenika kad se našao na slobodi bio je osjećaj veselja.
Jer svjež zrak, to je gotovo kao sloboda. Udisao je dakle punim plu­
ćima onaj živahni lahor koji donosi na svojim krilima sve nepoznate
mirise noći i mora. Ali ubrzo zatim uzdahne, jer je prolazio pored Re-
serve gdje je bio tako sretan toga istog jutra, za vrijeme onog sata što
je prošao prije no što su ga uhitili; odande je sada kroz blistave otvore
dvaju prozora dopirala do njega vesela buka plesa.
Dantes sklopi ruke, digne oči nebu i stane se moliti.
Čamac je plovio i dalje. Prošao je pored rta Tete-de-Mort i sada je
bio ispred zaljeva Pharo; upravo su zaobilazili mjesto gdje se nalazila
baterija, ali Dantes nije mogao shvatiti zašto to čine.
— Pa kamo me to vodite? — upita on jednog žandara. — Uskoro ćeš
vidjeti.
— Pa ipak...
— Zabranjeno nam je da vam dajemo bilo kakva objašnjenja.
Dantes bijaše upola vojnik. Postavljati pitanja ljudima kojima je zabra­
njeno da odgovaraju činilo mu se nečim besmislenim, i on ušuti.
Tada mu počeše nadolaziti najčudnovatije misli. Kako se na tako ma­
lom čamcu nije moglo daleko ploviti, a u blizini mjesta gdje su se nala­
zili nije bio usidren nijedan brod, on pomisli da će ga iskrcati na nekom
udaljenom mjestu obale i reći mu da je slobodan. Nisu ga stavili u
okove, nisu mu čak pokušali svezati ruke, i to mu se učinilo kao dobar
znak. Uostalom, nije li mu zamjenik državnog tužitelja, koji se tako
lijepo ponio prema njemu, rekao, da se nema čega bojati ukoliko ne
izgovori ono kobno ime Noirtier? Nije li Villefort pred njegovim očima
uništio ono opasno pismo, jedini dokaz koji bi ga mogao teretiti?

7"!
Grot morite cnrtsto

On je dakle čekao, šutljiv i zamišljen, i nastojao svojim mornarskim

okom, naviklim da i u tami vidi na velikom prostoru, prodrijeti kroz
taj noćni mrak.
Ostavili su zdesna otok Rattonneau, na kojem je svijetlio svjetionik, i
ploveći gotovo duž same obale stigli su na visinu drage podno katalon­
skog naselja. Tu se uhićenik s dvostrukom pažnjom zagledao u mrak,
jer je ondje bila Mercedes, te mu se iz časa u čas pričinjalo da na obali
vidi nejasan i neodređen lik neke žene.
Nije li neki predosjećaj upozorio Mercedes na to da njen zaručnik u
ovom trenutku prolazi na tri stotine koraka od nje?
U Catalansu je gorjelo jedno jedino svjetlo. Pokušavajući odrediti
odakle to svjetlo dolazi, Dantes dođe do zaključka da ono obasjava
sobu njegove zaručnice. Mercedes je jedina bdjela u čitavom naselju.
Da je glasno viknuo, ona ga je mogla cuu.
Ali nekakav lažan stid nije mu dopuštao da to učini. Sto bi rekli ovi
ljudi što ga gledaju kad bi čuli gdje viče kao kakav luđak?
Ostao je dakle šuteći i očiju uprtih u ono svjetlo. Za to vrijeme čamac
je plovio dalje, ali uhićenik uopće nije mislio na čamac, mislio je na
Mercedes.
Odjednom svjetla nestade iza jedne uzvišice. Dantes se okrene i vidje
da čamac plovi prema otvorenom moru.
Dok je on gledao preda se, zadubljen u svoje misli, vesla su bila zami­
jenjena jedrima, i čamac je sada plovio samo pomoću vjetra.
Koliko mu je god bilo neugodno obraćati se žandaru s novim pitanji­
ma, on mu priđe i uhvati ga za ruku.
— Prijatelju — reče — tako vam vaše savjesti, i jer ste vojnik, zakli-
njem vas da se smilujete i da mi odgovorite. Ja sam kapetan Dantes,
dobar i lojalan Francuz, iako sam optužen zbog ne znam kakvog izdaj­
stva: kamo me vodite? Recite mi, a ja vam prisežem da ću se pokoriti
i pomiriti sa sudbinom.
Žandar se počeše iza uha i pogleda svog druga. Ovaj mu rukom dade
znak kao da hoće reći: »Čini mi se da se sada ne moramo više ničega
bojati«. Nato se žandar okrene Dantesu i reče: — Vi ste Marsejac i
mornar, i pitate me kamo plovimo?
— Jest, jer, tako mi časti, ne znam kamo plovimo.
— I ne slutite?
— Ni izdaleka!
— Pa to nije moguće.
— Kunem vam se na sve što mi je najdraže na svijetu. Odgovorite mi,
tako vam Boga!

74
 riva iuijiya

— A naređenje koje smo dobili?

— Naređenje vam ne brani da mi kažete ono što ću i sam saznati za
deset minuta, za pola sata, ili možda za sat. A dotle mi možete prište-
djeti čitavu vječnost neizvjesnosti. Molim vas kao prijatelja. Vidite,
neću se ni protiviti niti pobjeći. Uostalom, to ionako ne bih mogao.
Kamo idemo?
— Jedino da imate zavezane oči ili da niste nikada izašli iz marsejske
luke, bilo bi moguće da ne pogađate kamo idete.
— Ne pogađam.
— Pa onda pogledajte oko sebe.
Dantes se digne, pogleda prema točki kamo je, kako se činilo, plovio
čamac, te opazi na nekih sto hvati ispred sebe strmu i crnu pećinu na
kojoj se dizala kao neka kamena izraslina mračna tvrđava If.
Ta zgrada čudnovatog oblika, ta tamnica o kojoj se pričaju tako strašne
stvari, ta tvrđava koja već puna tri stoljeća ispunja Marseille jezovitim
pričama, pojavi se iznenada pred Dantesom, koji do tog časa nije ni
pomišljao na nju, i učini na njega isti dojam što ga ima osuđeni na smrt
pri pogledu na stratište.
— Ah, Bože moji — zavapi on — pa to je tvrđava If. Sto ćemo
tamo?
Žandar se osmjehne.
— Ta valjda me ne vodite tamo da me bacite u tamnicu? Tvrđava If je
državna tamnica, određena samo za najteže političke krivce. Ja nisam
počinio nikakav zločin. Ima li u tvrđavi kakav istražni sudac ili koji
drugi sudski činovnik?
-— Koliko ja znam — reče žandar — ondje su samo upravitelj, tamni­
čari i čvrsti zidovi. Prijatelju, nemojte se toliko čuditi, jer ću inače
zaista pomisliti da mi na moju dobrotu uzvraćate porugom.
Dantes stisne žandaru ruku tako čvrsto da ga je zaboljelo.
— Vi dakle mislite — reče — da me vode u tvrđavu If zato da me u
njoj zatoče?
— Po svoj prilici — odgovori žandar — ali, u svakom slučaju, ne mo­
rate mi zbog toga tako jako stiskati ruku.
— Zar bez ikakve obavijesti, bez ikakve formalnosti? — zapita mla­
dić.
— Formalnosti su izvršene, obavijest je dana.
— Usprkos obećanju gospodina Villeforta...
— Ja ne znam je li vam gospodin Villefort obećao nešto — odgovori
žandar — ali znam da plovimo do tvrđave If. Hej, što vi to radite?
Ovamo, drugovi!

75
uroT mome uinsio

Dantes je htio munjevitom kretnjom skočiti u more, ali je izvježbano

žandarevo oko naslutilo njegovu namjeru. Četiri snažne ruke pograbi-
še ga upravo u času kad su mu se stopala odvojila od čamca.
On pade natrag u čamac i zaurla od bijesa.
— Vidi ti njega — vikne žandar i klekne mu na prsa — vidi ti njega!
Tako li vi držite svoju mornarsku riječ? Pa onda hajde vjeruj slatko-
rječivim ljudima. Ako učinite još samo jedan pokret, dragi prijatelju,
prosvirat ću vam metak kroz glavu. Prekršio sam doduše svoju prvu
zapovijed, ali, to vam mogu jamčiti, drugu neću prekršiti.
I on spusti svoj karabin prema Dantesu, koji osjeti kako se vršak cijevi
naslonio na njegovu sljepoočnicu.
U jednom trenutku on je doista htio učiniti taj zabranjeni pokret, pa
da tako u jedan mah dokrajči tu iznenadnu nesreću koja se sručila na
njega i zgiauila ga svojini lešina!skini pandžama.

Ali baš zato što je bila tako iznenadna, mislio je da neće dugo trajati;
zatim se sjeti obećanja gospodina de Villeforta; i naposljetku, ako je
potrebno da i to kažemo, učini mu se da bi bilo nedostojno i ružno
poginuti ovako od ruke razgnjevljenog žandara.
On dakle pade natrag na pod čamca urlajući od bijesa i grizući ruke
od jada.
Gotovo u istom času čamac se potrese od jakog udarca. Jedan veslač
skoči na stijenu o koju je udario kljun čamca, uže zaškripi odvijajući
se preko kolotura, i Dantes shvati da su stigli i da upravo privezuju
čamac.
Žandari ga zgrabiše za ruke i za ovratnik kaputa i prisiliše ga da usta­
ne, a zatim ga primoraju da siđe na kopno i povedu ga prema strmim
stubama koje su vodile do ulaza u tvrđavu, dok je oficir išao za njima
naoružan puškom na kojoj je bila nataknuta bajuneta.
Uostalom, Dantes se više nije ni pokušavao oprijeti, a išao je polako
više zbog tromosti nego zato što bi se htio protiviti. Bio je sasvim
omamljen i teturao je kao da je pijan. Vidio je kako se vojnici ponovno
svrstavaju na strmoj kosini, osjetio je stepenice koje su ga primoravale
da diže noge, opazio je da su prošli kroz neka vrata i da su se ona za­
tvorila za njim. No sve je to vidio samo nekako nesvjesno, samo kao
kroz neku maglu, i ništa nije shvaćao. Tu više nije vidio ni mora, te
beskrajne i bolne čežnje zatočenika koji gledaju u prostor sa strašnim
osjećajem da ga ne mogu prijeći.
Kad su se načas zaustavili, pokuša se pribrati. Obazre se oko sebe i
opazi da se nalazi u dvorištu u obliku četverokuta, koje su okruživala
četiri visoka zida. Čuo je polagan i pravilan korak straže, i svaki put

76
 Prva Knjiga

kad bi straža prošla pokraj svjetla dviju ili triju svjetiljki, vidio bi kako
blistaju cijevi njihovih pušaka.
Tu su čekali kojih desetak minuta. Sigurni da im Dantes više ne može
pobjeći, žandari ga ostaviše. Činilo se kao da čekaju zapovijedi, koje
su brzo dobili.
— Gdje je zatočenik? — upita jedan glas.
— Evo ga ovdje — odgovoriše žandari.
— Neka pođe za mnom, odvest ću ga u njegovu ćeliju.
— Hajde! — viknuše žandari gurajući Dantesa.
Uhićenik pođe za svojim vodičem, koji ga odvede u neku gotovo pod­
zemnu prostoriju čiji goli i vlažni zidovi kao da su bili natopljeni su­
zama. Neka vrsta fenjera postavljena na klupčicu, čiji je stijenj plivao
po nekoj smrdljivoj masi, rasvjetljavalo je vlažne zidove tog užasnog
boravišta; na tom svjetlu Dantes je razaznao svog vodiča, neku vrst
tamničkog sluge, slabo odjevena i surova izgleda.
— Evo vaše sobe za noćas — reče; — kasno je, i gospodin upravitelj
je već legao. Kad on sutra ustane i pročita naređenja koja se na vas
odnose, možda će vam promijeniti boravište; u međuvremenu, ovdje
vam je kruh, a voda je u onom vrču, dok je slama ondje u onom kutu.
To je sve što jedan zatočenik može poželjeti. Laku noć!
I prije no što je Dantes uspio otvoriti usta da nešto odgovori, prije no
što je mogao vidjeti kamo je tamničar stavio kruh, prije no što je mogao
razabrati mjesto gdje se nalazi vrč, prije no što je stigao pogledati prema
kutu gdje gaje čekala slama koja je imala da mu posluži umjesto postelje,
tamničar je uzeo fenjer i lišio zatvorenika one blijede svjetlosti koja mu je
pokazala, kao pri blijesku munje, vlažne zidove njegova zatvora.
Kad su ujutro prvi sunčevi zraci unijeli malo svjetla u tu jazbinu, ta­
mničar je ponovno došao, s naređenjem da ostavi zatvorenika gdje se
nalazi. Dantes se nije ni makao s mjesta. Kao da ga je neka željezna
ruka prikovala na mjestu gdje se sinoć bio zaustavio. Samo su se nje­
gove duboke oči sada skrivale pod oteklinom koja je nastala od njego­
vih vlastitih suza. Bio je nepomičan i gledao je u zemlju.
Tamničar mu se približi, obiđe ga, ali Dantes kao da ga nije primje­
ćivao.
On ga udari po ramenu. Dantes na to zadršće i potrese glavom.
— Zar vi niste spavali? — upita tamničar.
— Ne znam — odgovori Dantes.
Tamničar ga začuđeno pogleda.
— Niste gladni? — nastavi.
— Ne znam — ponovno odgovori Dantes.
Grof Monte Christo

— Želite li nešto?
— Htio bih razgovarati s upraviteljem.
Tamničar slegne ramenima i izađe.
Dantes ga je pratio pogledom, ispružio ruke prema poluotvorenim
vratima, ali se vrata zatvoriše.
Nato mu se otme dugačak uzdah od koga kao da su se razdirale nje­
gove grudi. Suze koje su mu nadimale grudi potekoše kao dva potoka.
On se baci ničice na zemlju, prelazeći u duhu čitav svoj prošli život i
pitajući samoga sebe kakav je to zločin počinio u svom životu koji bi
zasluživao tako okrutnu kaznu.
Tako je prošao dan. Jedva da je pojeo nekoliko zalogaja kmha i popio
nekoliko gutljaja vode. Čas bi ostajao sjedeći, zadubljen u svoje misli, čas
bi se ušetao no svojoj ćeliji kao divlja zvijer zatvorena u željezni kavez.
Naročito ga je mučila jedna misao, to jest što je za vrijeme vožnje ova­
mo, ne znajući kamo ga vode, ostao posve miran, iako se mogao deset
puta baciti u more, a kad bi jednom bio u moru, zahvaljujući svojoj vje­
štini plivanja, zahvaljujući onoj vještini koja gaje činila jednim od najbo­
ljih ronilaca u Marseilleu, nestati pod vodom i umaći svojim čuvarima,
dokopati se obale, pobjeći, sakriti se u kakvoj pustoj dražici, sačekati
koji genovski ili katalonski brod i stići u Italiju ili Španjolsku, odakle
bi javio Mercedes da dođe za njim. Što se tiče mogućnosti za život, za
to se nigdje ne bi trebao brinuti, jer su dobri mornari posvuda rijetki.
Govorio je talijanski kao Toskanac, španjolski kao da je dijete Stare Ka-
stilje. Živio bi slobodan, sretan s Mercedes i svojim ocem, jer i njegov
bi otac došao za njim. A ovako je zatočenik, zatvoren u tvrđavi If, u toj
tamnici iz koje nema izlaza, i ne zna što se dogodilo s njegovim ocem,
što se dogodilo s Mercedes. To je bilo da čovjek poludi; zato se Dantes
bjesomučno valjao po slami koju mu je bio donio njegov tamničar.
Sutradan, u isto vrijeme, tamničar uđe u ćeliju.
— Onda — zapita ga tamničar —jeste li danas štogod razboritiji nego
jučer?
Dantes ne odgovori.
— Hajde — reče tamničar — ne očajavajte. Želite li nešto što bih ja
mogao učiniti za vas? Kažite.
— Htio bih razgovarati s upraviteljem.
— Eh — reče tamničar nestrpljivo — pa već sam vam rekao da je to
nemoguće.
— Zašto je to nemoguće?
— Zato što, prema zatvorskim propisima, jednom zatvoreniku nije
dopušteno da to traži.
 Prva knjiga

— A što je onda dopušteno? — upita Dantes.

— Dopušteno je da dobijete bolju hranu, ako platite, dopuštena je
šetnja, a ponekad knjige.
— Meni nisu potrebne knjige, nemam nimalo želje da se šećem i sma­
tram da je hrana dobra. Zato želim samo jedno, to jest da razgovaram
s upraviteljem.
— Budete li mi dosađivali ponavljajući sveudilj jedno te isto — reče
tamničar — neću vam više donijeti nikakve hrane.
— Pa stol — na to će Dantes. — Ne budeš li mi više donosio hranu,
umrijet ću od gladi, i to je sve.
Dantes je te riječi izgovorio takvim glasom da je tamničaru postalo
jasno kako bi on zaista bio sretan kad bi mogao umrijeti. Ali budući
da tamničari za svakog zatočenika dobivaju deset soua na dan, ovaj
je odmah uočio za koliko bi ga oštetila smrt toga čovjeka, te nastavi
mnogo blažim glasom:
— Slušajte, to što vi želite, posve je nemoguće. Nemojte to ubuduće
više tražiti, jer se još nikada nije dogodilo da bi upravitelj na poziv za­
točenika došao u njegovu ćeliju. Samo budite pametni, pa ćete smjeti
izaći u šetnju, i može se dogoditi da jednog dana, dok se budete šetali,
upravitelj prođe pored vas. Tada ćete ga zapitati, i ako vam on odgo­
vori, to je njegova stvar.
— Ali — reče Dantes — kako bih dugo mogao tako čekati da bi se
dogodio taj slučaj?
— Tko to zna?! — odgovori tamničar. — Možda mjesec, tri mjeseca,
šest mjeseci, a možda i godinu dana.
—• To je odviše dugo — odvrati Dantes — ja bih htio odmah razgova­
rati s njim.
— Ah — odgovori tamničar — nemojte misliti neprestano samo na tu
nemoguću želju, jer ćete inače za petnaest dana poludjeti.
— Misliš?
— Da, poludjet ćete. Ludilo uvijek počinje tako, mi već imamo ovdje
jedan takav primjer: nudeći neprestano jedan milijun guverneru ako
ga pusti na slobodu, jedan je svećenik, koji je prije vas bio u ovoj sobi,
šenuo pameću.
— A koliko je tome što je izašao iz ove ćelije?
— Dvije godine.
— Pustili su ga na slobodu?
— Nisu, nego su ga stavili u donju ćeliju.
— Čuj me — reče Dantes —ja nisam ni svećenik ni luđak; možda
ću to postati, ali u ovom času s mojim je mozgom, na žalost, sve u
-7 A
Grof Monte Christo

najboljem redu. Htio bih ti staviti jednu drugu ponudu.

— I to?
— Neću ti ponuditi milijun, jer ti ga ne mogu dati; ali ti nudim sto
talira, ako prvi put kad odeš u Marseille siđeš do Catalansa i jednoj
djevojci koja se zove Mercedes predaš jedno pismo, ili čak i ne pismo,
nego samo dva napisana retka.
— Kad bih ja odnio ta dva retka pa bi se to otkrilo, izgubio bih svoje
mjesto, koje mi donosi tisuću livra na godinu, ne računajući u to na­
grade i hranu. Vidite i sami da bih bio zaista glup kad bih stavio na
kocku da izgubim tisuću livra zato da bih zaradio tri stotine.
— Dobro — odvrati na to Dantes — onda slušaj i upamti ovo: ako
odbiješ da odneseš ta dva retka mojoj Mercedes bar da je obavijestiš
da sam ovdje, dočekat ću te jednog dana sakriven iza vrata i u času kad
budeš ušao razbit ću ti glavu ovom klupom.
— Prijetite?! — uzvikne tamničar ustuknuvši jedan korak i uzimajući
položaj za obranu. — Vama se sigurno smutila pamet. I svećenik je
počeo jednako kao i vi, pa ćete i vi za tri dana biti isto tako ludi kao i
on. Na svu sreću, u tvrđavi If ima za ovakve posebnih ćelija.
Dantes dohvati klupu te stane njome mahati oko tamničarove glave.
— Dobro, dobro! — reče tamničar. — U redu, kad ste se već tako
zainatili, obavijestit ću upravitelja.
— No, konačno — reče Dantes, te stavi klupu na pod i sjedne na nju,
spuštene glave i divljeg pogleda, kao da je doista poludio.
Tamničar izađe, a trenutak kasnije vrati se s četiri vojnika i jednim
kaplarom.
— Po naređenju upravitelja — reče — odvedite zatočenika u ćeliju
na donjem katu.
— Dakle u donju tamnicu?
— Jest. Luđake treba staviti među luđake.
Četiri vojnika pograbiše Dantesa, koji zapade u neku vrst tuposti i
pođe s njima bez opiranja.
Proveli su ga niz kojih petnaest stepenica, i tada otvoriše vrata jedne
ćelije, u koju on uđe mrmljajući:
— On ima pravo, luđake treba staviti među luđake.
Nato se vrata zatvore, a Dantes pođe naprijed ispruženih ruku dok
nije došao do zida. Tada sjedne u kut i ostade nepomičan, dok su
njegove oči, privikavajući se malo-pomalo na tamu, počele razabirati
pojedine predmete.
Tamničar je imao pravo: nije mnogo trebalo, i Dantes bi zbilja poludio.

on
 prva Knjiga

9. Uvečer na dan zaruka

Villefort je, kao što smo već rekli, pošao natrag u ulicu Grand-Cours,
i kad je došao u kuću markize de Saint-Meran, zatekao je goste, koje
je ostavio za stolom, gdje sada u salonu piju kavu.
Renee ga je iščekivala s nestrpljivošću koja je pomalo prešla i na druge
goste. Zato je dočekan glasnim povicima svih prisutnih.
— E, odrubljivaču glava — viknu netko — rojalistički Brute, što je?
Da čujemo?
— Onda? Prijeti li nam možda i opet strahovlada terora? — zapita
drugi.
— Da se nije možda onaj korzikanski ljudožder izvukao iz svoje špilje?
— dobaci treći.
— Gospođo markizo — reče Villefort prišavši svojoj budućoj punici
— došao sam vas zamoliti da mi oprostite što ću vas morati ostaviti.
Gospodine markiže, bih li mogao izmijeniti s vama nekoliko riječi
nasamo?
— Ah, to znači da je nešto zbilja ozbiljno? — upita markiza vidjevši
kako je Villefortovo čelo smrknuto.
— Jest, slučaj je tako važan da vas moram ostaviti na nekoliko dana
— odgovori Villefort. Zatim se okrene svojoj zaručnici i reče: — Na­
dam se da ćete i vi shvatiti kako je ova stvar važna.
— Vi ćete otputovati? — začudi se Renee, koju je ta iznenadna vijest
veoma uznemirila.
— Na žalost, da, gospođice — odgovori Villefort. — Svakako moram
otputovati.
— A kamo putujete? — zapita markiza.
•— To je sudska tajna, gospođol Ali ako netko ima kakvu poruku za
Pariz, neka mi je povjeri. Jedan moj prijatelj putuje večeras u Pariz,
pa će je rado preuzeti.
Gosti se začuđeno pogledaju.

Hl
Grof Monte Christo

— Vi ste me zamolili da načas razgovaramo nasamo — reče markiz.

— Jest, možemo li ući u vaš kabinet, ako vam je po volji?
Markiz uzme Villeforta pod ruku i izađe s njime. Kad su došli u kabi­
net, zapita markiz:
— No, što je? Govoritel
— Radi se o veoma važnim stvarima, zbog kojih moram odmah otpu­
tovati u Pariz. A sad mi dopustite, gospodine markiže, što vas tako
grubo pitam: imate li možda državnih obveznica?
— Sav mi je imutak u državnim obveznicama, u svemu otprilike kojih
šesto do sedamsto tisuća franaka.
— No, onda ih, gospodine markiže, prodajte, ili ćete sve izgubiti.
— Ali kako da ih prodam, kad sam ovdje?
-— Pa imate nekog financijskog zastupnika, zar ne?
— imam.
— Onda mi dajte pismo za njega i naredite mu da ih proda bez okli­
jevanja. Možda ću čak i ja doći prekasno.
— Do vragal — na to će markiz. — Onda nemojte gubiti vrijeme.
I on sjedne za stol i napiše pismo svom agentu, te mu naredi da odmah
proda sve njegove obveznice.
— Sada, kad imam ovo pismo — reče Villefort spremajući ga u lisnicu
— sada mi je potrebno još jedno.
— Za koga?
— Za kralja.
— Za kralja?
— Jest.
— Ali ja se ne usuđujem tek tako pisati Njegovu veličanstvu.
— Zato ja i ne molim vas da pišete, već bih želio da zamolite gospo­
dina de Salvieuxa. On bi mi trebao dati pismo koje će mi omogućiti
da budem primljen kod kralja a da ne čekam audijenciju; time bih,
naime, izgubio mnogo vremena.
— Pa zar vi ne možete računati na čuvara kraljevog pečata, kojem
su vrata Tuilerija uvijek otvorena? Njegovim biste posredstvom mogli
doći do kralja i danju i noću.
— Jest, svakako! Ali zašto da zaslugu što ću je steći donoseći kralju
jednu vijest podijelim bilo s kime. Razumijete li me? Čuvar kraljeva
pečata gurnuo bi me sasvim sigurno u drugi plan, a sam bi izvukao
najviše koristi iz cijele stvari. Hoću vam reći samo to, markiže, da je
moja budućnost osigurana ako prvi dođem u Tuilerije, jer ću kralju
učiniti takvu uslugu da je on nikada neće moći zaboraviti.
— Ako je tako, dragi moj, vi se odmah spremite za put, a ja ću zamoli-

S7
 Prva Knjiga

ti gospodina de Salvieuxa da vam napiše pismo koje će vam omogućiti

slobodan pristup pred kralja.
— Dobro, i nemojte gubiti ni časa, jer za četvrt sata ja ću već biti u
poštanskim kolima.
— Zapovjedite da stanu pred vratima naše kuće.
— Razumije se; a vi ćete me ispričati kod markize i gospođice de Sa-
int-Meran, koju moram, na takav dan, ostaviti s najvećim žaljenjem.
— Njih ćete naći u mom kabinetu, pa se možete oprostiti s njima.
— Tisuću puta vam hvala. Ne zaboravite na moje pismo.
Markiz pozvoni, i u sobu uđe jedan lakaj.
— Recite gospodinu grofu de Salvieuxu da ga očekujem...
Zatim se okrene prema Villefortu i nastavi:
— A sada mislim da biste trebali krenuti.
— Dobro. I odmah ću se vratiti.
I Villefort izađe iz kabineta gotovo trčeći. Ali već na vratima palače
padne mu na pamet da bi moglo biti napadno što se zamjenik dr­
žavnog tužitelja tako neobično žuri; zato pođe dalje svojim običnim
dostojanstvenim korakom.
Kod svojih vrata opazi nepoznatu, u bijelo odjevenu djevojku koja ga
je čekala stojeći nepomično. Bila je to lijepa Katalonka, koja se, pošto
nije dobila nikakvih vijesti o Edmondu, u sumrak iskrala iz Phara da
sazna štogod o sudbini svoga zaručnika.
Kad joj se de Villefort približio, ona se odmakne od zida na koji se
bila naslonila te stane pred njega. Villefort, kojem je Dantes bio go­
vorio o svojoj zaručnici, znao je tko je ta djevojka prije no što mu se
predstavila. Bio je iznenađen njenom otmjenošću i ljepotom, i kad ga
je pitala za svog zaručnika, pričinilo mu se kao da je u tom času ona
sudac a on okrivljeni.
— Čovjek o kome govorite velik je zločinac — reče Villefort naglo
— i ja ne mogu ništa učiniti za njega, gospođice.
Mercedes zajeca, i kad je Villefort htio ući u kuću, ona mu ponovno
stane na put.
— Ali da bar znam gdje je on sada? — upita. — Htjela bih znati je li
živ ili mrtav!
— Ne znam, on više nije u mojoj vlasti — odgovori Villefort.
I on, osjećajući nelagodu zbog njenog molećivog držanja i njenog pla­
ča, gurne djevojku u stranu i uđe u svoj stan, zatvorivši naglo vrata za
sobom, kao da se hoće osloboditi boli koju su mu ljudi nanijeli.
Ali se bol ne može tako lako odstraniti. Kao smrtonosnu strijelu o ko­
joj govori Vergilije, čovjek kojeg pogodi bol nosi ga sa sobom. Villefort
Q"3
Grof Morite Christo

uđe, zatvori za sobom vrata, ali kad je ušao u salon izdadoše ga noge.
On uzdahne duboko kao da je zajecao, i sruši se u naslonjač.
Sada se u dubini ovog bolesnog srca rodi zametak jedne smrtonosne rane.
Pričini mu se da vidi tog mladića što ga je žrtvovao svojim ambicijama,
tog nevina čovjeka koji je ispaštao krivnju njegova oca, vidio ga je u duhu
kako blijed i snužden pruža ruku svojoj isto tako blijedoj zaručnici.
Tada se u duši toga bolesnika opet javi kolebanje. On je već više puta
zahtijevao smrtnu kaznu za nekog optuženika, i to bez ikakvog dru­
gog osjećaja osim uzbuđenja borbe između suca i okrivljenoga. I ti
okrivljenici, koji su bivali pogubljeni zahvaljujući njegovoj ubitačnoj
rječitosti što je zanosila sud ili porotu, nisu ostavljali na njegovu čelu
ni najmanjeg oblačka, jer su oni doista bili krivi ili je bar Villerort
bio uvjeren da jesu. Ali ovaj put bijaše posve drugačije: ovu kaznu
doživotnog zatvora on je izrekao jednom nevinom čovjeku koji je bio
nadomak svoje sreće, i kojem je on ne samo oduzeo slobodu nego ga i
lišio sreće. Ovaj put on više nije bio sudac, nego krvnik.
Pri pomisli na to osjećao je one potmule udarce što smo ih već opisali,
udarce što su mu dosada bili nepoznati, kako udaraju na dnu njegova srca
i ispunjaju njegove grudi nekom neodređenom stravom. Upravo kao i
ranjenik, koji osjeća neku strašnu nagonsku bol i nikada ne može prstom
dotaći otvorenu i krvavu ranu na svom tijelu prije no što ona zacijeli.
Ali Villefortova je rana spadala među one koje nikada ne zacjeljuju
ili zacjeljuju samo zato da bi se otvorile još krvavije i još bolnije nego
prije.
Da je u tom trenutku u njegovu uhu odjeknuo glas njegove zaručnice i
od njega zatražio milost, ili da je lijepa Mercedes ušla k njemu i rekla:
U ime Boga koji nas gleda i koji nam sudi, vratite mi mog zaručnika,
Villefortovo bi se već upola spušteno čelo sasvim spustilo, i on bi svo­
jim ledenim rukama, ma što da ga zbog toga zadesilo, sigurno potpisao
nalog da se Dantes pusti na slobodu. Ali u toj tišini nije se čuo nikakav
glas, i vrata su se otvorila jedino zato da propuste Villefortova lakaja,
koji je došao s viješću da su poštanski konji već upregnuti u kola.
Villefort ustane, bolje reći skoči sa stolice, kao čovjek koji je upravo
pobijedio u jednoj unutarnjoj borbi, otrči pisaćem stolu i stavi u džep
sve zlatnike što su se nalazili u ladicama. Zatim se načas ušeta po sobi,
s rukom na čelu i izgovarajući riječi bez smisla. Naposljetku, kad je
osjetio da mu je lakaj prebacio kaput preko ramena, on izađe, baci se
u poštanska kola i naredi odrješitim glasom da prođu ulicom Grand-
Cours i da se zaustave pred kućom markiza de Saint-Merana.
Tako je nesretni Dantes bio osuđen.
QA
 Htva Knjiga

Kao što mu je gospodin de Saint-Meran bio obećao, Villefort nađe

markizu i Renee u markizovu kabinetu. Opazivši Renee, mladi čovjek
zadršće, jer je pomislio da će ga ponovno zamoliti da pusti Dantesa na
slobodu. Ali, na žalost, moramo reći na sramotu našem egoizmu, ta je
lijepa djevojka u ovom trenutku mislila samo na jedno: na Villefortov
odlazak.
Ona je voljela Villeforta, a Villefort je odlazio upravo u času kad joj
je trebao postati mužem. Villefort nije znao reći kada će se vratiti, i
Renee je, umjesto da žali Dantesa, proklinjala čovjeka čiji ju je zločin
rastavljao od zaručnika.
A što je tek onda trebala reći Mercedes!
Jadna Mercedes naišla je na uglu ulice de la Loge na Fernanda, koji je
bio pošao za njom. Vratila se u Catalans i polumrtva i očajna bacila se
na krevet. Fernand je kleknuo pred njenim krevetom i stiskao njenu
ledenu ruku, koju Mercedes nije ni pokušala povući, i obasipao je
žarkim poljupcima koje Mercedes uopće nije osjećala.
Tako je provela noć. Svjetiljka se ugasila kad je dogorjelo ulje, ali ona
nije zamjećivala mrak, kao što nije zamjećivala ni svjetlo, i dan pono­
vno dođe a da to ona nije ni opazila.
Bol bijaše stavila na njene oči koprenu koja joj je dopuštala da vidi
jedino Edmonda.
— Ah, vi ste ovdje! — reče naposljetku okrenuvši se prema Fernandu.
— Od jučer vas nisam ostavio — odgovori Fernand i bolno uzdahne.
Gospodin Morrel još nije priznavao svoj poraz. Bio je doznao da je
Dantes poslije preslušavanja odveden u zatvor, pa je dakle obišao svo­
je prijatelje, najavio se kod svih ličnosti u Marseilleu koje su mogle
imati nekog utjecaja, ali se već svuda pronio glas da je Dantes uhićen
kao bonapartistički agent; i kako su u to vrijeme i najsmjeliji ljudi
smatrali ludim snom svaki pokušaj Napoleonov da se vrati na prije­
stolje, gospodin Morrel je posvuda nailazio samo na hladnoću, strah i
odbijanje, te se vratio kući sav očajan, ali priznavajući da je Dantesov
položaj doista ozbiljan i da mu nitko ne može pomoći.
I Caderousse je bio vrlo zabrinut i uznemiren; ali umjesto da ode
među ljude, kao što je učinio gospodin Morrel, umjesto da pokuša
učiniti nešto za Dantesa, kojem uostalom doista nije mogao pomoći,
on se zatvorio u svoju sobu s dvije boce vina od crnog ribiza i pokuša­
vao utopiti svoj nemir u pijanstvu. Ali u tom raspoloženju dvije boce
vina nisu mu bile dovoljne da ga omame, i on je dakle ostao odviše
pijan da ode po novo vino a ipak ne toliko pijan da bi mu pijanstvo
izbrisalo sjećanje, ostao je tako nalakćen ispred svojih dviju praznih

ss
Grot Monte Christo

boca za klimavim stolom i vidio je kako na svjetlosti svijeće s dugim

stijenjom plešu sve sablasti kojima je Hoffmann posuo svoje od punča
vlažne rukopise kao nekom crnom i fantastičnom prašinom.
Jedino Danglars nije bio ni zabrinut ni nemiran. Štoviše, Danglars je
bio i zadovoljan, jer se osvetio svome neprijatelju i osigurao sebi na
»Faraonu« mjesto za koje se bojao da ga ne izgubi:
Danglars bijaše jedan od onih proračunatih ljudi koji se rađaju s pe­
rom za uhom i tintarnicom umjesto srca. Sve je na ovome svijetu za
njega bilo samo oduzimanje ili množenje, i jedan mu se broj činio
mnogo vrednijim od čovjeka kad je taj broj mogao povećati zbroj koji
bi čovjek mogao umanjiti.
Danglars je dakle u svoje uobičajeno vrijeme legao i mirno zaspao.
A Villefort, pošto je primio pismo za kralja i poljubio svoju zaručni­
cu u oba obraza, i posto se oprostio poljubivši markizi de Samt-ivie-
ran ruku i rukujući se s markizom, jurio je poštanskim kolima prema
Aixu.
Dantesov je otac očajavao od boli i brige.
A što se tiče Edmonda, poznato nam je već što se s njime dogodilo.

Sfi
 Prva Knjiga

10. Mali kabinet u Tuilerijama

Ostavimo gospodina Villeforta na njegovu putu u Pariz, kamo je, za­
hvaljujući tome što je platio za trostruki zapreg, jurio poput strijele, i
uđimo kroz ona dva ili tri salona koji vode u mali kabinet u Tuilerija­
ma, s nadsvođenim prozorima, koji je tako dobro poznat jer je nekada
bio najmiliji kabinet Napoleona i Luja XVIII., a danas Luja Filipa.
Ovdje, u ovom kabinetu, pred stolom od orahovine koji je dopremio
iz Harwella i koji je neobično volio, sjedio je kralj Luj XVIII. i prilično
nehajno slušao jednog čovjeka od pedeset dvije godine, sijedih vlasi,
aristokratskog lica i pažljivo odjevena. Slušajući ga, bilježio je nešto
po rubovima jednog sveska Horacija u izdanju Gryphiusa, prilično
netočnom iako mnogo cijenjenom, zbog čega je Njegovo veličanstvo
unosilo svoje filološke primjedbe.
— Sto ste ono rekli, gospodine? — reče kralj.
— Da sam neobično uznemiren, Sire.
— Zaista? Da niste možda u snu vidjeli sedam mršavih i sedam de­
belih krava?
— Ne, Sire, jer bi nam to predskazivalo samo sedam plodnih i sedam
gladnih godina, a uz ovako brižljiva kralja kao što je Vaše veličanstvo
ne moramo se bojati gladi.
— Pa o kakvoj je onda nevolji riječ, dragi moj Blacas?
— Sire, ja mislim, ja čak imam dokaza da se na Jugu sprema velika
bura.
— Vidite, dragi moj vojvodo — odgovori Luj XVIII. —ja mislim da
ste vi slabo obaviješteni, i znam, naprotiv, posve sigurno da je tamo
upravo krasno.
Ma koliko da je bio čovjek profinjena duha, Luj XVIII. je volio lagane
šale.
— Sire — reče gospodin de Blacas — ako već ni zbog čega a ono da
umirite svog vjernog slugu, pošaljite u pokrajine Languedoc, Provansu

07
Grof Monte Christo

i Dauphine pouzdane ljude koji će vam podnijeti izvještaj o tome

kakav duh vlada u te tri pokrajine.
— Canimus surdis — odgovori kralj bilježeći i dalje svoje opaske po
Horaciju.
— Sire — odgovori dvorjanin smijući se, kako bi ostavio dojam da
je razumio taj pjesnikov polustih — Vaše veličanstvo može imati po­
tpuno pravo što ima povjerenje u Francusku; ali ja se ipak bojim da
nemam krivo plašeći se nekog očajničkog pokušaja.
— Čijeg pokušaja?
— Pokušaja Bonapartea, ili bar njegove stranke.
— Dragi moj Blacas — reče kralj — s tim svojim bojaznima samo mi
onemogućujete da radim.
— A vi, Sire, vi mi svojom sigurnošću onemogućujete da mirno spa­
vam.
— Čekajte, dragi grofe, čekajte, upravo sam se sjetio jedne veoma
sretne opaske uz Pastor quum traheret — pričekajte malo, pa ćete
onda nastaviti.
Nastade trenutak šutnje, za vrijeme dok je Luj XVIII., što je mogao
sitnijim rukopisom, bilježio novu opasku na rubu Horacijeva teksta.
Zatim, kad je ispisao opasku:
— Nastavite, dragi moj vojvodo — reče kralj ustajući sa zadovoljnim
izrazom čovjeka koji misli da je bio naročito sretne ruke u objašnjava­
nju nečije misli. — Nastavite, ja vas slušam.
— Sire — reče Blacas, koji se u jednom trenutku ponadao da će se oko­
ristiti viješću što ju je Villefort donio — prisiljen sam upozoriti vas da
mene ne uznemiruju samo obični glasovi lišeni svake osnove i samo izmi­
šljene vijesti. Jedan vrlo dobronamjeran čovjek, u kojeg imam potpuno
povjerenje i kojem sam povjerio da nadzire južnu Francusku (vojvoda je
malo oklijevao izgovarajući ove riječi), došao je poštanskim kolima da
bi mi kazao: »Kralju prijeti velika opasnost.« Zato sam ja dohrlio ovamo.
— Mala ducis avi domum — nastavi Luj XVIII. bilježeći.
— Zapovijeda li mi Vaše veličanstvo da više ne govorim o tome?
— Ne, dragi vojvodo, ali ispružite ruku.
— Koju god hoćete, tamo dolje, lijevo.
— Ovamo, Sire?
— Rekao sam vam nalijevo, a vi tražite desno, htio sam reći: meni
lijevo. Da, ovdje... tu ćete naći izvještaj ministra policije s jučerašnjim
datumom... Ali eto, upravo dolazi sam gospodin Dandre... zar ne,
rekli ste: gospodin Dandre? — prekine Luj XVIII. rečenicu i obrati se
komorniku koji se pojavio na vratima i najavio ministra policije.
QQ
 Prva knjiga

— Jest, Sire, gospodin barun Dandre — odgovori komornik.

— Imate pravo, barun — na to će Luj XVIII. i neprimjetno se osmje­
hne. — Uđite, barune, i kažite gospodinu vojvodi sve najnovije što
znate o gospodinu Bonaparteu. Nemojte prešutjeti ništa, koliko god
situacija bila ozbiljna. Dakle, je li otok Elba vulkan i hoće li ondje bu­
knuti rat sa svim svojim strahotama: bella, horrida bella?
Gospodin Dandre se vrlo graciozno zanjihao na naslonu naslonjača o
koji se bio podupro s obje ruke.
— Je li Vaše veličanstvo pregledalo moj jučerašnji izvještaj?
— Da, dal Ali recite i grofu, koji ga ne može naći, što nam u njemu
javljate. Ispričajte mu potanko sve što uzurpator radi na svom otoku.
— Gospodine — obrati se barun vojvodi — svi odani sluge Njegova
veličanstva mogu biti zadovoljni vijestima koje smo primili s Elbe.
Bonaparte...
Gospodin Dandre pogleda Luja XVIII., koji, zabavljen jednom svo­
jom bilješkom, uopće nije dizao glavu.
— Bonaparte — nastavi barun — smrtno se dosađuje. Čitave dane
provodi gledajući kako rade njegovi radnici u Porto-Longonu.
— I češe se da bi se zabavio — reče kralj.
— Češe se? — upita vojvoda. — Sto hoće Vaše veličanstvo time
reći?
— Ah da, dragi vojvodo, vi dakle zaboravljate da taj veliki čovjek, taj
heroj, taj polubog pati od jedne bolesti koja ga razdire, a to je prurigo.
— I ne samo to, gospodine vojvodo — nastavi ministar policije — mi
smo gotovo sigurni da će uzurpator za kratko vrijeme poludjeti.
— Poludjeti?
— Potpuno poludjeti! Pamet mu se muti, te čas prolijeva suze a čas
se grohotom smije. Drugi put, čitave se sate zabavlja na morskoj obali
time da baca kamenčiće po površini mora, i kad mu kamenčić odskoči
dva ili tri puta, on postaje tako zadovoljan kao da je dobio bitku kod
Marenga ili Austerlitza. Mislim da ćete i sami priznati da su to sim­
ptomi ludila.
— Ili mudrosti, gospodine barune, ili mudrosti — progovori Luj XVI-
II. smijući se. — I veliki vojskovođe antike zabavljali su se time da
bacaju kamenčiće po morskoj površini. Pogledajte kod Plutarha, tamo
gdje govori o životu Scipiona Afričkog.
Gospodin Blacas ostade zamišljen između ta dva bezbrižna čovjeka.
Villefort, koji mu nikako nije htio reći sve što zna, bojeći se da mu
netko ne otme svu korist od njegove tajne, ipak mu je rekao dovoljno
da bude veoma zabrinut.
Grof Monte Christo

— Hajde, hajde, Dandre — reče Luj XVIII. — Blacas još uvijek nije
uvjeren; prijeđite na preobražaj uzurpatora.
Ministar policije se nakloni.
— Preobražaj uzurpatora — promrmlja vojvoda gledajući kralja i Dan-
drea, koji su govorili naizmjence, kao dva Vergilijeva pastira. — Uzur­
pator se preobratio?
— Potpuno, dragi moj vojvodo.
— Ali u što se preobratio?
— Prihvatio je dobra načela; objasnite to, barune — reče kralj.
— Evo o čemu se radi, gospodine vojvodo — reče ministar što je mo­
gao ozbiljnije. — Nedavno je Napokon održao jednu smotru, i kako
su dvojica ili trojica njegovih veterana, kako ih on naziva, izrazila želju
da se vrate u Francusku, on ih je otpustio i savjetovao im da služe
svom dobrom kralju. To su njegove vlastite riječi, gospodine vojvodo,
znam to posve sigurno.
— Onda, Blacas, što kažete na to? — reče kralj trijumfirajući i pre-
stavši načas listati obimni svezak komentara što bijaše otvoren pred
njim.
— Ja kažem, Sire, da se netko od nas vara: ili se vara gospodin mini­
star, ili se varam ja. Ali kako je nemoguće da to bude ministar policije,
kojem je povjerena briga nad sigurnošću Vašeg veličanstva, vjerojatno
se varam ja. No kad bih ja bio na vašem mjestu, Sire, ja bih ipak ispi­
tao osobu o kojoj sam govorio. Ja bih vas ponizno molio da mu Vaše
veličanstvo iskaže tu čast.
— Drage volje, vojvodo, na vašu preporuku primit ću koga god želite.
Ali ću ga ipak dočekati s oružjem u ruci. Gospodine ministre, imate li
koji noviji izvještaj od ovoga? Jer ovaj nosi datum 20. veljače, a danas
je 3. ožujka.
— Nemam, sire, ali ga očekujem svakog časa. Ja sam izašao jutros, i
možda je stigao za vrijeme moje odsutnosti.
— Pođite dakle u prefekturu, a ako ga tamo nema, onda, onda... —
nastavi Luj XVIII. smijući se — onda napravite jedan. Ne radi li se
to tako?
— Oh, Sire — na to će ministar — hvala Bogu, u tom pogledu ne
treba ništa izmišljati. U moj ured stiže svakog dana toliko denuncija­
cija da ih ne možemo sve pročitati. A sve te prijave dolaze od gomile
siromašnih jadnika koji se nadaju nekakvoj zahvalnosti za usluge koje
nisu učinili, ali koje bi željeli učiniti. Oni računaju na slučaj, pa se
nadaju da će kakav iznenadni događaj dati njihovim predviđanjima
neku vrst stvarnosti.
 Prva knjiga

— Dobro, a sada pođite, gospodine barune — reče Luj XVIII. — i ne

zaboravite da vas čekam.
— Začas ću se vratiti, za deset minuta bit ću ovdje.
— A ja, Sire •— reče gospodin Blacas — ja idem dovesti svog glasnika.
— Čekajte, čekajte — zaustavi ga Luj XVIII. — Zbilja, Blacas, tre­
bao bih vam promijeniti grb; dat ću vam jednog orla raširenih krila,
koji drži u svojim pandžama žrtvu što se uzalud otima, i ovu devizu:
Tenax.
— Sire, ja slušam — reče gospodin Blacas stišćući šake od nestrplji­
vosti.
— Htio sam vas pitati znate li što znače ove riječi u Horaciju: Molli
fugiens anhelitu, znate, radi se o jelenu koji bježi pred vukom. Niste
li vi lovac i veliki hajkač na vukove? Kako vam se dakle čini ovo »molli
anhelitu« ?
— Prekrasno, sire. Ali moj glasnik je kao jelen o kojem govorite, jer je
prevalio 220 milja u poštanskim kolima, i to u svega tri dana.
— To je zaista velik napor, dragi moj vojvodo, u vrijeme kad imamo
telegraf, kome je za to potrebno svega tri do četiri sata, i to bez potre­
be da se imalo zadiše zbog toga.
— Ah, Sire, vi zbilja slabo nagrađujete tog jadnog mladića koji dolazi
iz takve daljine i s toliko revnosti da vam donese korisne obavijesti.
Zaklinjem vas da ga primite, pa makar samo zbog grofa de Salvieuxa,
koji mi ga je preporučio.
— Gospodina de Salvieuxa, komornika moga brata?
— Jest, od njega.
— Doista, on se nalazi u Marseilleu.
— Odande mi je pisao.
— Piše li vam i on nešto o toj zavjeri?
— Ne, ali mi preporučuje gospodina de Villeforta, i moli me da ga
uvedem k Njegovu veličanstvu.
— Gospodina de Villeforta? — uzvikne kralj. — Taj glasnik se dakle
zove gospodin de Villefort?
— Jest, Sire.
— On dolazi iz Marseillea?
— On osobno.
— Sto mi niste odmah rekli njegovo ime? — nastavi kralj, a na licu mu
se pojavi neki nemiran izraz.
—- Sire, mislio sam da je to ime nepoznato Vašem veličanstvu.
— O ne, ne, Blacas! To je ozbiljan čovjek, obrazovan, ali nadasve am­
biciozan. Vi, zar ne, znate ime njegova oca?
ni
Grof Monte Christo

— Njegova oca?
— Jest, Noirtiera.
— Zirondinca Noirtiera? Senatora Noirtiera?
— Jest, upravo njega.
— I Vaše je veličanstvo primilo u službu sina takvog čovjeka?
— Blacas, prijatelju, vi kao da me niste čuli. Ta rekao sam vam da je
Villefort ambiciozan, i da bi se uzdigao, Villefort će žrtvovati sve, pa
čak i svog oca.
— Dakle, Sire, treba li da ga dovedem?
— Odmah, vojvodo. Gdje je on?
— Morao bi me čekati dolje u mojoj kočiji.
— Idite i dovedite mi ga.
— Već trčim.
Vojvoda izađe krepkim korakom kao kakav mladić; žar njegova iskre­
nog rojalizma činio ga je dvadesetogodišnjakom.
Luj XVIII. ostade sam, pa spusti pogled na svog poluotvorenog Ho-
racija i promrmlja;
»Justum et tenacem propositi virum.«
Blacas se vrati isto tako brzo kao što je i otišao, ali je u predsoblju
bio prisiljen pozvati se na kralja. Villefortovo prašno odijelo, njegova
odjeća koja nije bila nimalo u skladu s dvorskom etiketom, zapela je
za oko gospodinu de Brezeu, koji se začudio kad je čuo da taj mladi
čovjek namjerava ovako odjeven izaći pred kralja. Ali vojvoda je uklo­
nio sve zapreke jednom jedinom riječju: »Naređenje Njegova veli­
čanstva«, i Villefort je bio uveden, uza sve primjedbe što ih je meštar
ceremonijala stavljao u ime principa.
Kralj je sjedio na onom istom mjestu gdje ga je vojvoda bio ostavio.
Kad je otvorio vrata, Villefort se našao upravo sučelice kralju. Prvi
pokret mladog činovnika bio je da se zaustavi.
— Uđite, gospodine de Villefort — reče kralj — uđite.
Villefort pozdravi i napravi nekoliko koraka, očekujući da mu kralj
počne postavljati pitanja.
— Gospodine Villefort — nastavi Luj XVIII. — gospodin vojvoda de
Blacas tvrdi da mi imate nešto veoma važno priopćiti.
— Sire, gospodin vojvoda je u pravu, i ja se nadam da će se u to uvje­
riti i Vaše veličanstvo.
— Prije svega, gospodine, je li opasnost, po vašem mišljenju, zaista
tako velika kako su me uvjeravali?
— Sire, ja mislim da je stvar veoma hitna. Ali zahvaljujući mojoj re­
vnosti, ona će se, tako se bar nadam, još moći popraviti.
m
— Govorite opširno ako hoćete, dragi gospodine — reče kralj, koji je
već i sam počeo osjećati onaj nemir što se vidio na licu gospodina de
Blacasa i koji je odzvanjao u glasu de Villeforta. — Govorite, a naro­
čito počnite od početka, jer ja u svemu volim red.
— Sire — reče Villefort —ja ću Vašem veličanstvu podnijeti izvještaj
koji potpuno odgovara stvarnosti, ali vas molim da mi oprostite bude
li moje pričanje malo nejasno, jer sam veoma uzrujan.
Pogled što ga je Villefort nakon tog uvoda bacio na kralja uvjeri ga u
blagonaklonost njegova uzvišenog slušaoca, i on nastavi:
— Sire, došao sam u Pariz što sam brže mogao, da obavijestim Vaše
veličanstvo o jednoj ozbiljnoj zavjeri, koju sam otkrio kao zamjenik
državnog tužitelja. To nije jedna od onih običnih i beznačajnih zavjera
kakve se kuju svakog dana u najnižim slojevima naroda i vojske, nego
istinska zavjera, bura koja ima za cilj ugroziti ništa manje nego prije­
stolje Vašeg veličanstva. Sire, uzurpator oprema tri broda, i smišlja
nekakav plan, možda besmislen, ali možda i strašan koliko god da
je besmislen. U ovom času, on je već sigurno otplovio s otoka Elbe.
Ne znam kamo, ali mislim da se namjerava iskrcati ili u Napulju ili
na obali Toskane, ili čak u Francuskoj. Vaše veličanstvo zna da je on
podržavao tajne veze s Italijom i Francuskom.
— Znam ja to, gospodine — reče kralj veoma uzbuđeno — imamo
obavijest da se u ulici Saint-Jacques održavaju bonapartistički sastan­
ci. No, nastavite, molim vas, kako ste saznali za te pojedinosti?
— Sire, preslušavajući jednog čovjeka koga sam već duže vrijeme nad­
zirao i dao ga uhititi na sam dan moga odlaska. Taj čovjek, neki bun­
tovni mornar, za kojeg sam sumnjao da je bonapartist, bio je potajno
na Elbi. Razgovarao je s velikim maršalom, koji mu je dao poruku za
nekog bonapartista u Parizu, čije ime nikako nisam mogao izvući iz
njega. Ali cilj je te poruke bio da se tom bonapartistu stavi u dužnost
da pripremi duhove za jedan povratak (imajte u vidu, Sire, da vam to
govori čovjek koji ga je preslušavao), za jedan povratak koji više ne
može biti daleko.
— Pa gdje je taj čovjek? — zapita Luj XVIII.
— U tamnici, Sire.
— I ta stvar vam se učinila tako ozbiljnom?
— Jest, tako ozbiljnom, Sire, da sam, kako me je sam događaj zatekao
usred jedne obiteljske svečanosti, na sam dan mojih zaruka ostavio
sve, i zaručnicu i prijatelje, i sve odgodio za kasnije, da bih došao i
podastro pred noge Vašeg veličanstva i zabrinutost koja me obuzela i
uvjeravanja o svojoj odanosti.

93
uiui riumc omaiD

— Istina je — reče Luj XVIII; — nije Ii postojala namjera da se sklopi

brak između vas i gospođice de Saint-Meran?
— Kćeri jednog od najvjernijih slugu Vašeg veličanstva.
— Da, da. Ali vratimo se na zavjeru, gospodine de Villefort.
— Sire, bojim se da to nije samo obična zavjera, da je to prava urota.
— Urotu je u naše vrijeme — odgovori Luj XVIII. sa smiješkom —
veoma lako zasnovati, ali je nije lako izvesti, i to jednostavno zato što
smo se mi tek jučer vratili na prijestolje svojih predaka, pa i te kako
budno motrimo u prošlost i budućnost. Moji ministri već punih deset
mjeseci udvostručuju pozornost da bi što bolje osigurali obale Sre­
dozemnog mora. Ako bi se Bonaparte iskrcao u Napulju, čitava bi se
Sveta alijansa digla na noge prije no što bi on stigao do Piombina; ako
bi se iskrcao u Francuskoj, iskrcao bi se sa šačicom ljudi, i mi bismo
„ „ 1— : „ „ C ________ „U:______„ J _________________
luivv itiUiin u ujunu uu avj. cij j jv-i gu nauvujJLvi uai uu u^/i a v vj pi vjivutijv..

Umirite se, dakle, gospodine; ali ipak računajte na našu kraljevsku

zahvalnost.
— Ah, evo gospodina Dandrea — uzvikne vojvoda de Blacas.
U taj čas doista se pojavio na pragu ministar policije, blijed, dršćući, i
tako je treptao očima kao da ga zasljepljuje neka jaka svjetlost.
Villefort ustukne jedan korak želeći se povući, ali ga gospodin de Bla­
cas uhvati za ruku i zadrži.

94
 prva Knjiga

11. Korzikansko čudovište

Kad je spazio smućeno ministrovo lice, Luj XVIII. žestoko gurne stol
za kojim se nalazio.
— Sto vam je, gospodine barune — zapita. — Vi izgledate posve smućeni;
imaju li ta vaša smućenost i oklijevanje neke veze s onim što mi je rekao
gospodin de Blacas i što mi je netom potvrdio gospodin de Villefort?
Gospodin de Blacas hitro priđe barunu, ali zbog svoje dvorjanske pla-
šljivosti nije mogao trijumfirati kao državnik. I doista, u takvim okol­
nostima bilo je za njega mnogo povoljnije da šef policije ponizi njega u
ovakvom jednom slučaju, nego da on ponizi šefa policije.
— Sire... — mucao je barun.
— Što je dakle? — reče Luj XVIII.
Ministar policije, prepuštajući se svom očajanju, pade pred noge Luja
XVIII., koji ustukne jedan korak skupivši obrve.
— Govorite dakle! — reče mu kralj.
— Oh, Sire, kakva strašna nesreća! Kako li sam ja bijedan! Nikada se
neću moći utješiti!
— Gospodine, naređujem vam da govorite.
— Dobro, Sire! Uzurpator je 28. veljače napustio Elbu i iskrcao se 1.
ožujka.
— A gdje? —- zapita nestrpljivo kralj.
— U Francuskoj, Sire, u jednoj maloj luci nedaleko Antibesa, u za­
ljevu Juan.
— Uzurpator se iskrcao u Francuskoj, blizu Antibesa, u zaljevu Juan,
na dvjesta pedeset milja od Pariza, i to 1. ožujka, a vi mi to javljate tek
danas, 3. ožujka. Eh, gospodine, to što vi pričate potpuno je nemogu­
će: ili su vam dostavili lažni izvještaj, ili ste poludjeli.
— Na žalost! Sire, to je prava istina.
Luj XVIII. mahne bijesno i nestrpljivo rukom, te se uspravi, kao da ga
je taj nenadani udarac odjednom pogodio u srce.

a=;
Grof Monte Christo

— U Francuskoj — stane vikati — uzurpator je u Francuskoj! Pa to

znači da ga niste dobro nadzirali. Ili ste, tko zna, možda bili u dogo­
voru s njim!
— Oh, Sire, čovjeka kao što je gospodin Dantes ne možete optužiti
zbog izdaje — uzvikne vojvoda de Blacas. — Sire, svi smo mi bili slije­
pi, a ministar policije samo je bio slijep kao i mi, i to je sve!
— Ali... — reče Villefort, a onda se odjednom prekine. — Ah, opro­
stite, Sire — nastavi naklonivši se. — Zanijela me moja revnost, i
neka mi Vaše veličanstvo izvoli oprostiti.
— Govorite, gospodine, govorite — bez okolišanja reče kralj. — Vi
ste nas jedini upozorili na opasnost, pa nam sada pomognite da joj
nađemo lijeka!
— Sire -^ odgovori Villefort — uzurpator je na Jugu veoma omražen.
Mislim da će se tamo lose provesti, jer bi se Provansa i Languedoc
lako mogli pobuniti protiv njega.
— Oh, bez sumnje, ali on napreduje prema Gapu i Sisteronu — na
to će ministar.
— On napreduje, on napreduje! — uzvikne Luj XVIII. — On dakle
ide na Pariz?
Ministar policije ne odgovori ništa, a to je bilo isto kao i potpuno
priznanje.
— A kako je u pokrajini Dauphine, gospodine? — zapita kralj Ville-
forta. — Mislite li da bi se i tamo mogli pobuniti kao u Provansi?
— Sire, žao mi je što moram Vašem veličanstvu reći jednu strašnu
istinu. Ali raspoloženje u pokrajini Dauphine nije ni izdaleka takvo
kao u Provansi i Languedocu. Gorštaci su bonapartisti, Sire.
—• Vidite — promrmlja Luj XVIII. — on je bio dobro obaviješten. A
koliko ljudi ima sa sobom.
— To ne znam, Sire — odgovori ministar policije.
— Kako, ne znate!? Vi ste se zaboravili informirati o toj okolnosti?
Uostalom, istina je da to i nije naročito važno — doda on prezrivim
osmijehom.
— Sire, o tome se nisam mogao obavijestiti. Depešom mi je javljeno
samo to da se uzurpator iskrcao i naveden put kojim je pošao.
— A kako vam je stigla ta depeša? — upita kralj.
Ministar spusti glavu, a jako crvenilo oblije njegovo čelo.
— Telegrafski, Sire — promuca.
Luj XVIII. zakorakne korak naprijed i prekriži ruke kao što bi to činio
Napoleon.
— Tako dakle — reče, posve blijed od srdžbe — sedam savezničkih
 riva r\njiya

armija moglo je srušiti toga čovjeka; čudo s neba vratilo me je na pri­

jestolje mojih otaca nakon dvadeset pet godina izgnanstva; za tih dva­
deset pet godina progonstva ja sam proučavao, ispitivao i upoznavao
ljude i pojave u Francuskoj koja mi je bila obećana, i sve to samo zato
da bi se, pošto su se ostvarile moje želje, na me sručila jedna snaga
koju sam držao u rukama i oborila me!
— Sire, to je sudbina — promrmlja ministar policije, osjećajući da
takav udarac, koji za sudbinu nije značio ništa, može skršiti jednog
čovjeka.
— Prema tome je ono što su o nama govorili naši neprijatelji istinito:
»Ništa nisu naučili, i ništa zaboravili!« Da sam izdan kao i on, ja bih
se još i utješio. Ali biti okružen ljudima koje sam ja uzdigao na najviše
položaje, i koji su me dakle trebali čuvati pažljivije nego sami sebe, jer
je o mojoj sudbini ovisila i njihova, budući da prije mene nisu bili ništa
a i poslije mene neće biti ništa — i jadno propasti zbog nesposobnosti,
zbog gluposti! Jest, gospodine, vi imate pravo, to je sudbina!
— Pasti — nastavi Luj XVIII, koji je u jednom trenutku sagledao
ponor nad kojim je bila monarhija — pasti, saznati za svoj pad tele­
grafskim putem. Oh, radije bih pošao na stratište na kojem je pogi­
nuo moj brat Luj XVI. nego da ovako siđem niz stepenice Tuilerija,
izagnan na tako smiješan način... A ispasti smiješan, gospodine, vi ne
znate što to znači u Francuskoj, iako biste trebali to znati.
—■ Sire, Sire — mrmljao je ministar — smilujte se...
— Priđite, gospodine de Villefort — nastavi kralj obrativši se mladom
čovjeku koji je nepomično stajao otraga i promatrao tok tog razgovora
— priđite i kažite tom gospodinu da se unaprijed moglo znati sve ono
što on nije znao.
— Sire, bilo je potpuno nemoguće prozreti planove koje je taj čovjek
skrivao pred čitavim svijetom.
— Potpuno nemoguće! Da, to je velika riječ, gospodine! Na žalost,
s velikim je riječima jednako kao i s velikim ljudima, o tome sam
se uvjerio. Potpuno je nemoguće jednom ministru, koji ima admini­
straciju, urede, agente, uhode, špijune, petnaest tisuća franaka tajnog
fonda — njemu je potpuno nemoguće da sazna što se zbiva na šezde­
set milja od obale Francuske! A pogledajte ovog gospodina, kojem ne
stoji na raspolaganju ništa od toga! Evo, ovaj je čovjek, običan čino­
vnik, znao više nego vi s čitavom svojom policijom, i on bi bio spasio
moju krunu da je, kao vi, imao pravo slati telegrafske depeše.
Ministar policije bijesno pogleda Villeforta, koji je spustio glavu s ne­
kom pobjedničkom skromnošću.

97
Grof Monte Christo

— Nisam to rekao zbog vas — nastavi Luj XVIII. — jer vi, ako i niste
ništa otkrili, vi ste bar bili toliko pametni da ustrajete u svojim su­
mnjama. Netko drugi smatrao bi možda vijest gospodina de Villeforta
nevažnom, ili bar da je posljedica nečije želje da se time okoristi.
Te riječi odnosile su se na one riječi što ih je ministar policije bio s
toliko samouvjerenosti izgovorio prije jednog sata.
Villefort je odmah shvatio kuda smjera kralj tim riječima. Netko dru­
gi možda bi dopustio da ga zanese opojnost te pohvale, ali on se bojao
da mu ministar policije ne postane najljući neprijatelj, iako je znao da
ga više ništa ne može spasiti. Jer ministar policije, koji uza svu svoju
moć nije uspio otkriti Napoleonovu tajnu, mogao je, u svojim poku­
šajima da se spasi od propasti, otkriti tajnu Villefortovu. Za to bi bilo
dovoljno da presluša Dantesa. Zbog toga je dakle radije pritekao u
pomoć ministru umjesto da se okomi na njega.
— Sire — reče Villefort — brzina kojom se sve to odigralo trebala bi
biti dokaz Vašem veličanstvu da ga je jedino Bog mogao spriječiti, ako
bi poslao oluju. Ono što Vaše veličanstvo smatra da je posljedica moje
velike oštroumnosti u stvari je jedino i isključivo posljedica slučaja.
A ja sam iskoristio taj slučaj kao vaš odani sluga, i to je sve. Nemojte
mi dakle pripisivati veće zasluge no što ih imam, jer biste se jednom
mogli vratiti na ono prvo mišljenje što ste ga stvorili o meni.
Ministar policije zahvali Villefortu rječitim pogledom, i Villefort je
odmah shvatio da je postigao svoj cilj, to jest da je u osobi ministra po­
licije stekao dobrog prijatelja koji će mu sigurno pomoći u slučaju po­
trebe, a da pritom ipak nije izgubio nimalo od kraljeve zahvalnosti.
— Dobro — odgovori kralj — a sada, gospodo — nastavi okrenuvši se
Blacasu i ministru — sada mi više niste potrebni. Možete otići; ono
što se sada treba poduzeti; to spada u nadležnost ministra rata.
— Srećom, Sire — primijeti barun — na vojsku se možemo osloniti.
Vaše veličanstvo zna da svi izvještaji govore o tome kako je vojska
odana našoj vladi.
— Ne spominjite mi izvještaje, gospodine barune, jer sad dobro znam
koliko im mogu vjerovati. No, kad je već riječ o izvještajima, recite
mi, gospodine ministre, jeste li dobili neke nove obavijesti o događaju
u ulici Saint-Jacques.
— O događaju u ulici Saint-Jacques? — ote se Villefortu, koji se nije
mogao svladati.
Ali se on odmah pribere i nastavi:
— Molim vas da mi oprostite, Sirel Zbog svoje velike odanosti prema
vama, ja doduše zaboravljam propisanu etiketu, ali zato ipak ne žabo-
 1 ‘j‘yu

ravljam na dužno poštovanje prema vama, jer je ono usađeno duboko

u moje srce.
— Samo vi govorite, gospodine — reče na to Luj XVIII.
— Danas ste stekli pravo da pitate.
— Sire — progovori ministar policije •— upravo sam vas bio došao
obavijestiti o tom događaju, ali kad sam vidio da ste vi svu svoju po­
zornost svratili na onu užasnu nesreću u zaljevu, mislio sam da vas
moj izvještaj više neće zanimati.
— Naprotiv, gospodine, naprotiv — odgovori Luj XVIII.
— Meni se čini da je taj događaj u uskoj vezi onim o kojem smo upra­
vo govorili, i možda će nas smrt generala Quesnela navesti na trag
jedne velike unutrašnje urote.
Kad je kralj spomenuo ime generala Quesnela, Villefort zadršće.
— Sire — javi se opet ministar policije — po svemu se čini da gene­
ral nije počinio samoubojstvo, kako se to u početku pretpostavljalo,
već da se radi o umorstvu; jer po svemu izgleda da je general nestao
nakon što je izašao iz nekog bonapartističkog kluba. Ujutro toga dana
posjetio ga je neki nepoznat čovjek i zakazao s njim sastanak u ulici
Saint-Jacques. Na žalost, generalov sobar, koji gaje upravo češljao kad
je neznanac uveden u kabinet, čuo je doduše da je spomenuo ulicu
Saint-Jacques, ali je broj kuće zaboravio.
Dok je ministar policije obavještavao kralja o tom događaju, Villefort,
koji ga je pažljivo slušao, bio je čas blijed čas crven u licu.
Na to se kralj obrati njemu.
— Ne mislite li i vi jednako kao ja, da je general Quesnel, za koga se
doduše moglo vjerovati da je pristaša uzurpatora, ali koji je u stvari
bio potpuno uz nas, pao kao žrtva bonapartističke zavjere?
— To je vjerojatno, Sire — odgovori Villefort — ali zar se nije saznalo
ništa više?
— Već smo ušli u trag čovjeku koji je zakazao onaj sastanak —- reče
ministar policije.
— Ušli ste mu u trag? — zapita Villefort,.
— Jest, sobar je dao njegov osobni opis. To je čovjek od kojih pedeset
ili pedeset pet godina, tamnoput, crnih očiju, i ima brkove. Bio je
odjeven u plavi redengot, a u zapučku je imao orden Legije časti. Moji
su ljudi vidjeli čovjeka koji u svemu odgovara tom opisu, ali im je on
naglo iščezao na uglu ulice de la Jusienne i ulice Coq-Heron.
Dok je ministar policije govorio o tom neznancu, Villefort je osjetio
da mu klecaju noge, te se naslonio o jednu stolicu. Ali kad je čuo da je
neznanac ipak umakao agentu koji ga je slijedio, on se umiri.

99
Grot Monte cnristo

— Pronađite toga čovjeka, gospodine — reče kralj ministru policije.

— Jer ako je general Quesnel, koji bi nam bio tako koristan u ovom
trenutku, žrtva jednog zločina, želim da se njegovi ubojice najstrože
kazne, bili oni bonapartisti ili ne.
Villefort je morao uložiti svu svoju hladnokrvnost da ne oda strah koji
ga je obuzeo na te kraljeve riječi.
— Čudnovata stvar — nastavi kralj i mahne ljutito rukom. — Policija
misli da je sve rekla kad kaže da je izvršeno umorstvo, i da je sve uči­
njeno kad tome doda da se zločincu ušlo u trag.
— Sire — primijeti na to ministar policije — Vaše će veličanstvo,
nadam se, bar u tom pogledu biti zadovoljno.
— Dobro, vidjet ćemol Ne zadržavam vas više, barune. A vi, gospo­
dine de Villefort, vi ste sigurno umorni nakon tako duga puta, pa se
odmorite. Sigurno ste odsjeli kod svoga oca?
Na Villefortovim se očima mogla čitati zbunjenost.
— Ne, Sire — odvrati on — odsjeo sam u hotelu Madrid, u ulici
Tournon.
— Ali ste ga sigurno vidjeli?
— Sire, najprije sam se odvezao gospodinu vojvodi de Blacasu.
— Ali ćete ga barem posjetiti?
— Mislim da neću, Veličanstvo.
— Ah da — odvrati na to Luj XVIII i nasmiješi se tako da se jasno
vidjelo kako su ta pitanja bila postavljena s nekim određenim ciljem
— ah da, zaboravio sam da niste u najboljim odnosima s gospodinom
Noirtierom i da je to jedna nova žrtva za kraljevu stvar za koju vas
moramo nagraditi.
— Sire — odgovori Villefort — milost što mi je iskazuje Vaše veli­
čanstvo za mene je nagrada koja toliko nadmašuje sve moje želje da
nemam više što tražiti od svoga kralja.
— Svejedno, gospodine, nećemo vas zaboraviti, budite bez brige. A
zasad (i kralj otkopča križ Legije časti koji je obično nosio na svom
plavom kaputu, pored križa svetog Luja i i iznad ordena Majke Božje
Karmelske, te ga pruži Villefortu), a zasad — reče — uzmite ipak
ovaj križ.
— Sire, Vaše veličanstvo se prevarilo, to je križ koji dobivaju samo
oficiri.
— Ah, da, zaista — reče na to Luj XVIII. — ali ipak ga uzmite, jer
sada nemam vremena tražiti da se donese drugi. Blacas, vi ćete se
pobrinuti da gospodinu de Villefortu bude uručena povelja o odliko­
vanju.

ino
 Prva knjiga

Na Villefortovu oku pojavi se suza gordosti i veselja. On primi križ i

poljubi ga.
— A sada — zapita on — kakvim mi zapovijedima ukazuje čast Vaše
veličanstvo.
— Odmorite se, što vam je svakako potrebno, i imajte na umu da,
iako nemate mogućnosti da mi poslužite u Parizu, možete biti u Mar-
seilleu i te kako korisni.
— Sire — odgovori Villefort naklonivši se — za jedan sat napustit ću
Pariz.
— Idite, gospodine — reče kralj — i ako bih vas ja zaboravio (jer kra­
ljevi imaju slabo pamćenje), nemojte se ustručavati podsjetiti me na
to... Gospodine barune, naredite da se pozove ministar rata. Blacas,
vi ostanite.
— Ah, gospodine — reče ministar policije Villefortu kad su izlazili iz
Tuilerija — vi ste ušli na dobra vrata, i vaša je sreća osigurana.
— Jest, ali je pitanje hoće li biti duga vijeka — promrmlja Villefort
pozdravljajući se s ministrom čija je karijera bila završena i tražeći
pogledom kakva kola koja će ga odvesti u njegov hotel.
Jedan je fijaker prolazio kejom. Villefort dade znak, fijaker priđe, Vil­
lefort dade svoju adresu kočijašu i zavali se u dno kočije, prepuštajući
se svojim slavoljubivim snovima.
Deset minuta kasnije Villefort je bio u svom hotelu. Naredi da mu
konji budu upregnuti za dva sata i da mu se posluži doručak.
Upravo je htio sjesti za stol, kadli se oglasi zvono, koje je povukla si­
gurna i čvrsta ruka. Sobar pođe da otvori vrata, i Villefort začuje jedan
glas koji je izgovorio njegovo ime.
»Tko je već mogao saznati da sam ja ovdje?« pitao se mladi čovjek.
U tom času vrati se sobar.
— No — reče Villefort — što je? Tko je zvonio? Tko je pitao za
mene?
— Neki stranac koji ne želi reći svoje ime.
— Kako? Stranac koji ne želi reći svoje ime? Pa što hoće od mene taj
stranac?
— Hoće govoriti s vama.
— Sa mnom?
— Jest.
— Rekao je moje ime?
— Razumije se.
— A kako izgleda taj stranac?
— Pa, gospodine, to je čovjek od kojih pedeset godina.
Grof Morite Christo

— Malen? Visok?
— Otprilike vaše visine.
— A kako izgleda taj stranac?
— Tamne, veoma tamne: crna kosa, crne oči, crni zalisci.
— A kako je odjeven? — zapita Villefort nestrpljivo.
— Na njemu je dugačak plavi kaput zakopčan do vrata. Na prsima
ima orden Legije časti.
— To je on — promrsi Villefort blijedeći.
— Do vraga! — reče uto, pojavivši se na vratima, čovjek koga smo već
dva puta opisivali — kakav je ovo način! Zar je u Marseilleu običaj da
sinovi puštaju očeve da čekaju u predsoblju?
— Oče! — uzvikne Villefort. — Nisam se dakle prevario... mislio sam
da ste to vi.
— Onda, ako si mislio da sam to ja — odvrati pridošlica ostavljajući
svoj štap u jednom kutu sobe i stavljajući šešir na jednu stolicu — kad
si već mislio da sam to ja, dopusti da ti to kažem, dragi moj Gerard,
onda zaista lijepo od tebe što si me pustio da tako dugo čekam.
— Ostavite nas, Germain — reče Villefort.
Sluga izađe, ne skrivajući svoje čuđenje.
 riva Mijiga

12. Otac i sin

Gospodin Noirtier — jer čovjek koji je ušao u sobu doista je bio on
— pratio je očima sobara dok nije zatvorio vrata. Zatim, bojeći se
bez sumnje da bi sobar mogao prisluškivati u predsoblju, pođe do
vrata te ih otvori. Ta mjera opreza nije bila suvišna, jer se po brzini
kojom se Germain povukao moglo zaključiti da nije bio bez grijeha
koji je upropastio Adama i Evu. Gospodin Noirtier se tada potrudi da
sam zaključa vrata predsoblja, zatim zatvori vrata spavaonice, okrene
zasun i onda se vrati te pruži ruku Villefortu, koji je sve to pratio s
iznenađenjem koga se još uvijek nije oslobodio.
— No, znaš, dragi moj Gerarde — reče on mladom čovjeku gledajući
ga sa smiješkom čiji je izraz bilo teško odrediti — ti kao da nisi previše
zadovoljan mojim posjetom?
— Ali ne, oče, naprotiv — reče Villefort — naprotiv, veoma sam se
obradovao. Ali vam se doista nisam nadao, pa sam malo zbunjen.
— Ali, dragi prijatelju — odvrati na to gospodin Noirtier sjedajući
— čini mi se da bih ja mogao reći to isto. Kako? Vi mi javljate da ćete
se 28. veljače zaručiti u Marseilleu, a 3. ožujka ste u Parizu.
— Ako sam ovdje, oče — reče Gerard prišavši gospodinu Noirtieru
— nemojte se žaliti zbog toga, jer sam došao radi vas, i ovo moje pu­
tovanje možda će vas spasiti.
■ —• Ta nemoj! — reče gospodin Noirtier ispruživši se nehajno u naslo­
njaču na koji je bio sjeo. — Ta nemoj! Kažite mi nešto više o tome,
gospodine činovniče, jer to mora da je zanimljivo.
— Oče, vi ste sigurno čuli za neki bonapartistički klub koji održava
svoje sastanke u ulici Saint-Jacques?
— U kući broj 53? Jest, ja sam potpredsjednik toga kluba.
— Vaša me hladnokrvnost uznemiruje, oče.
— Sto ćeš, dragi moj? Čovjek kojeg su montanjari osudili na smrt pa
se spasio izašavši iz Pariza u vozu sijena, čovjek koga su po ledinama

uri
Grof Monte Christo

oko Bordeauxa tražili Robespierreovi agenti, takav se čovjek navikne

na štošta... Nastavi dakle. Onda, što se to dogodilo u tom klubu u
ulici Saint-Jacques.
— Dogodilo se to da su onamo pozvali generala Quesnela, i da je
general Quesnel izašao od kuće u devet sati uvečer, a nakon dva dana
nađen je u Seini.
— A tko vam je ispripovjedio tu lijepu priču?
— Sam kralj, gospodine.
— Pa lijepo! Da vam se odužim za tu vašu priču —- nastavi Noirtier
— priopćit ću vam jednu novost.
— Čini mi se da već znam, oče, to što hoćete da mi kažete.
— Ah: Vi već znate za iskrcavanje Njegovog veličanstva cara?
— Šutite, oče, molim vas. U prvom redu zbog vas, ali i zbog mene.
Jest, ja sam znao za tu novost, i čak sam je znao prije nego vi, jer sam
već prije tri dana pojurio kao mahnit iz Marseillea u Pariz, bijesan
što ne mogu baciti na dvjesta milja ispred sebe misao koja mi pali
mozak.
— Prije tri dana? Jeste li poludjeli? Prije tri dana car se još nije bio
iskrcao.
— Svejedno, ja sam znao za taj njegov naum.
— Odakle?
Iz jednog pisma s otoka Elbe koje je bilo naslovljeno na vas.
— Na mene?
— Na vas, a našao sam ga u lisnici čovjeka koji ga je nosio. Da je to
pismo palo nekome drugome u ruke, vi biste, oče, u ovom trenutku
možda već bili strijeljani.
Villefortov se otac stane smijati.
— Vidi, vidi — reče — čini se da je Restauracija naučila od Carstva
kako se brzo rješavaju stvari... Strijeljan! dragi moj, i vi to samo tako
kažete! A ono pismo, gdje je? Ja vas odviše dobro poznajem a da bih
se bojao da će nekome pasti u ruke.
— Spalio sam ga, u strahu da ne ostane od njega ma i najmanji koma­
dić, jer je to pismo bilo vaša smrtna osuda.
— Ili propast vaše budućnosti — odgovori hladno Noirtier. — Da, ja
to razumijem; ali ja se nemam čega bojati, budući da me vi štitite.
— Ja činim i više od toga, gospodine, ja vas spašavam.
— Ah, vraga! Pa to postaje sve dramatičnije. Objasnite mi to.
— Gospodine, da se vratimo na onaj klub u ulici Saint-Jacques. —
Čini se da je taj klub jako prirastao srcu gospodi od policije. Zašto
onda nisu bolje tražili? Bili bi ga pronašli.
 mijitju

— Nisu ga doduše pronašli, ali su mu u tragu.

— To je posvećena riječ, znam to: kad policija ništa ne nađe, onda
kaže da je na tragu, i vlada mirno čeka dan kad će ona pokunjeno
izjaviti da se taj trag izgubio.
— Da, ali su našli jedan leš. General Quesnel je ubijen, a u svim ze­
mljama na svijetu to se naziva umorstvom.
— Umorstvom, kažete? Ali ništa ne dokazuje da je general bio žrtva
umorstva: svakog dana nalaze u Seini leševe ljudi koji su se u nju bacili
iz očaja ili koji su se utopili jer nisu znali plivati.
— Vi, oče, vrlo dobro znate da se general nije utopio iz očaja i da se u
mjesecu siječnju nitko ne kupa u Seini. Ne, ne, nemojte se varati, ta
smrt je s pravom okrštena ubojstvom.
— A tko ju je tako okrstio?
— Sam kralj.
— Kralj? Mislio sam da je dovoljno pametan da shvati da u politici
nema umorstva. U politici, dragi moj, vi to znate jednako dobro kao
ja, nema ljudi, postoje samo ideje. Nema osjećaja, već samo interesi.
U politici se ne ubija jedan čovjek, nego se uklanja jedna zapreka, i to
je sve. Hoćete li znati kako se to dogodilo? E, dobro, ja ću vam to reći.
Mislili smo da možemo računati na generala Quesnela, jer su nam ga
preporučili s otoka Elbe. Jedan od nas otišao je k njemu, pozvao ga
da dođe u ulicu Saint-Jacques na sastanak na kojem će naći prijatelje.
On je došao, i tamo mu je iznesen čitav plan, odlazak s otoka Elbe i
namjeravano iskrcavanje. Zatim, kad je sve čuo, sve saznao, kad nije
više imao što doznati, odgovorio je da je rojalist. Mi se iznenadismo i
zatražismo od njega da se zakune, ali je on to učinio tako preko volje
da je to bilo pravo iskušavanje Boga. Pa ipak, uza sve to, pustili smo
generala da ode. Ali on se nije vratio kući, pa što onda, dragi moj?
On je otišao od nas, pogriješio je put, i to je sve. Umorstvo! Doista
me začuđuje, Villefort, da vi, zamjenik državnog tužitelja, zasnivate
jednu optužbu na tako slabim dokazima. A meni nije nikada padalo
na pamet da vam kažem, kad ste vršili svoj rojalistički posao i dali
odrubiti glavu kojem našem čovjeku: Vi ste počinili umorstvo! Ne, ja
sam rekao: Vrlo dobro, gospodine, pobijedili ste, ali sutra ćemo vam
vratiti!
— Ali, oče, čuvajte se, jer kad mi počnemo vraćati, to će biti stra­
šno.
— Ja vas ne razumijem.
— Vi vjerujete da će se uzurpator vratiti.
— Priznajem to.

105
Grof morite cnnsto

— Vi se varate, oče, jer tek što uđe deset milja u unutrašnjost Francu­
ske, bit će progonjen, tjeran i uhvaćen kao divlja zvijer.
— Dragi moj prijatelju, car je u ovom trenutku na putu prema Gre-
nobleu, 10. ili 12. bit će u Lyonu, a 20. ili 25. u Parizu.
— Narod će ustati protiv njega.
— Ustat će, da bi mu pošao u susret.
— On ima sa sobom samo nekoliko ljudi, a protiv njega poslat će
čitave armije.
— Koje će sačinjavati njegovu pratnju na povratku u glavni grad.
Doista, dragi moj Gerarde, vi ste doista dijete. Mislite da ste dobro
obaviješteni jer vam je tri ili četiri dana nakon iskrcavanja priopćeno
telegrafskom depešom: »Uzurpator se iskrcao u Cannesu s nekoliko
ljudi i potjere su poslane za njim.« Ali o tome gdje je on i što radi, o
rame ne znate ništa: potjere su poslane za njim, to je sve što vi znate.
Pa dobro, tako će ga progoniti sve od Pariza a da pritom ne opali ni
jedna puška.
— Grenoble i Lyon su vjerni gradovi, i oni će mu postaviti nesavladi­
vu prepreku.
— Grenoble će mu s oduševljenjem otvoriti svoja vrata, a čitav će
Lyon izaći pred njega. Vjerujte mi, mi smo isto tako dobro obavije­
šteni kao vi, a naša je policija bolja od vaše. Hoćete li da vam to doka-
žem? Pa dokaz je što ste vi htjeli zatajiti preda mnom svoje putovanje,
a ja sam međutim saznao za vaš dolazak pola sata nakon što ste prešli
gradsku mitnicu. Vi ste dali svoju adresu jedino svom kočijašu, a eto,
vidite, ja znam vašu adresu, a dokaz je i to što dolazim k vama upravo
u trenutku kad ste htjeli sjesti za stol; pozvonite, dakle, i naredite da
se postavi i za mene; ručat ćemo zajedno.
— Doista — odgovori Villefort — doista moram priznati da ste veo­
ma dobro obaviješteni.
— Eh, Bože moj, pa to je vrlo jednostavno. Vi, koji ste na vlasti, imate
na raspolaganju samo sredstva koja se mogu kupiti za novac; ali mi, koji
čekamo na vlast, raspolažemo sredstvima što ih daje požrtvovnost.
— Požrtvovnost — na to će Villefort smijući se.
— Da, požrtvovnost, tako se naime lijepim riječima naziva ambicija
koja se nada da će biti zadovoljena.
Na te riječi Villefortov otac sam pruži ruku vrpci zvona da pozove
slugu, koga nije pozvao njegov sin.
Villefort mu zadrži ruku.
— Čekajte, oče — reče mladi čovjek — samo još jednu riječ...
— Govorite.

106
 Prva Knjiga

— Koliko god da je nespretna rojalistička policija, ona ipak zna nešto

strahovito.
— I to?
— To je osobni opis čovjeka koji je ujutro onog dana kad je nestao
general Quesnel bio kod njega.
— Ah, ona to zna, ta dobra policija? I taj osobni opis, kakav je?
— Tamnoput, kosa, zalisci i oči crne, plavi redengot zakopčan do vra­
ta, rozeta oficirskog križa Legije časti u rupici na kaputu, šešir širokog
oboda i štap od trske.
— Ah! ah! Ona to zna? — reče Noirtier — pa zašto ga onda nije
ščepala?
— Zato što joj je jučer ili prekjučer umakao na uglu ulice Coq-Heron.
— Nisam li vam rekao da je vaša policija glupa?
— Da, ali svakog časa može ga pronaći.
— Jest — reče Noirtier gledajući bezbrižno oko sebe. — Jest, kad taj
čovjek ne bi bio upozoren na to; ali on je upozoren. I — nastavi on
smijući se — on će izmijeniti svoje lice i odijelo.
Na te riječi on se digne, skine redengot i kravatu, priđe stoliću na
kojem su bile sve toaletne potrepštine njegova sina, uzme britvu, na-
sapuna lice, i savršeno mirnom rukom obrije zaliske koji su za policiju
bili tako dragocjen podatak.
Villefort ga je gledao sa stranom, u kojem bijaše i divljenja.
Pošto je skinuo zaliske, Noirtier počešlja kosu drugačije; umjesto svo­
je crne kravate stavi kravatu u boji, koju je našao na vrhu jednog otvo­
renog kovčega; zatim stavi preko ramena, umjesto svog plavog reden-
gota koji se kopčao, Villefortov smeđi redengot koji se nosio otvoren;
pogleda u zrcalu kako mu stoji mladićev šešir zavrnutog oboda i izrazi
svoje zadovoljstvo, te umjesto štapa od trske koji je ostavio u kutu
stane vrtjeti u svojoj čvrstoj ruci mali štapić od bambusa, kojim je
elegantni zamjenik državnog tužitelja davao svom hodu onu nehajnost
koja je bila jedna od njegovih glavnih odlika.
— Onda! — reče on okrenuvši se svom zaprepaštenom sinu, pošto je
to prerušavanje bilo gotovo. — Onda, misliš li da će me tvoja policija
sada prepoznati?
— Ne, oče — promuca Villefort. — Barem se nadam da neće.
— A sada — dragi moj Gerard — uzdam se u tvoju opreznost da ćeš
ukloniti sve te stvari što ti ih ostavljam u pohranu.
— Oh! Budite mirni, oče — reče Villefort.
— Da, da! A sada mislim da doista imaš pravo, i da je moguće da si mi
spasio život. Ali, budi bez brige, ja ću ti to uskoro vratiti.

107
Grof Morite Christo

Villefort zatrese glavom.

— Ti nisi uvjeren u to?
— Ja se bar nadam da se varate.
— Hoćeš li ponovno vidjeti kralja?
— Možda.
— Hoćeš li možda da te smatra za proroka?
— Zloguki proroci nisu baš poželjni na dvoru, oče.
— Da, ali im se kad-tad ipak mora priznati da su bili u pravu. I pre­
tpostavi da se kralj još jedanput vrati na prijestolje: onda bi te smatrali
velikim čovjekom.
— Naposljetku, što trebam reći kralju?
— Reci mu ovo: »Vas varaju u pogledu raspoloženja Francuske, u po­
gledu mišljenja gradova i duha koji vlada u vojsci. Onaj koga vi u Pa­
rizu nazivate korzikanskim čudovištem, koga još u Neversu nazivaju
uzurpatorom, u Lyonu je već Bonaparte, a u Grenobleu car. Vi mislite
da ga progone i da on bježi, a on ide, brzo kao orao što ga nosi na za­
stavi. Vojnici za koje vi mislite da umiru od gladi, da su iscrpljeni od
umora, spremni da dezertiraju, ti se vojnici umnožavaju kao čestice
snijega oko grude koja se kotrlja. Sire, otputujte, prepustite Francu­
sku njenom pravom gospodaru, onom koji je nije kupio nego osvojio;
otputujte, Sire, ne zato što bi vam prijetila neka opasnost, jer vaš je
protivnik dovoljno jak da bude velikodušan prema vama, već zato što
bi za jednog unuka Svetog Luja bilo nečasno da za svoj život bude
zahvalan pobjedniku iz Arcole, Marenga i Austrelitza. Kaži mu to,
Gerarde. Ili, još bolje, idi, nemoj mu reći ništa. Prikrij svoje putova­
nje: nemoj se hvalisati onim što si došao napraviti i što si napravio u
Parizu. Sjedni u poštansku kočiju, i ako si trkom dohrlio ovamo, sada
pojuri poput vjetra. U Marseille uđi noću, uvuci se u svoj stan kroz
stražnji ulaz, i ostani tu sasvim miran, skroman i prikriven, a naročito
nemoj pružati otpor, jer ovaj put, kunem ti se, mi ćemo postupati
kao jaki ljudi, koji poznaju svoje neprijatelje. Idite, sine, idite dragi
Gerarde, i budete li se pokoravali tim očinskim naređenjima, ili, ako
vam je milije, tim savjetima jednog prijatelja, mi ćemo vas ostaviti na
vašem mjestu. I tako ćete — nastavi smijući se — možda doći u pri­
liku da mi i drugi put spasite život, ako vas to političko kolo jednoga
dana uzdigne a mene spusti. Zbogom, dragi Gerarde, a kad ponovno
dođete u Pariz, odsjednite kod mene.
I Noirtier izađe na te riječi, s mirnoćom koja ga nije napuštala ni je­
dnog trenutka za vrijeme tog tako mučnog razgovora.
Villefort, blijed i uznemiren, potrči prozoru, odgrne zavjese, i vidje
 Prva knjiga

kako mu je otac mirno prošao pored dvojice ljudi neugodna izraza

lica, koji su vrebali iza stupova i na uglu ulica, i koji su možda čekali
ovdje zato da uhite čovjeka s crnim zaliscima, u plavom redengotu i
sa šeširom široka oboda.
Villefort ostade tako stojeći sve dok nije vidio kako je njegov otac
iščeznuo na raskršću Bussy. Tada brzo pokupi sve one stvari što ih je
otac bio ostavio, stavi na dno svog kovčega crnu kravatu i plavi reden-
got, smota šešir i stavi ga na dno jednog ormara, slomi štap od trske
na tri komada i baci ga u vatru, stavi na glavu putni šešir, pozove svog
sobara i jednim mu pogledom zabrani da postavlja bilo kakvo pitanje,
uredi račun u hotelu, skoči u svoju kočiju koja je čekala upregnuta,
sazna u Lyonu da je Bonaparte upravo ušao u Grenoble, i kroz metež
koji je vladao duž čitavog puta stiže u Marseille, mučen svim onim ze­
bnjama koje ulaze u čovjekovo srce s ambicijom i prvim počastima.

i r\r>
Grof Monte Christo

13. Stotinu dana

Gospodin Noirtier bio je zaista dobar prorok: sve se odigralo onako
brzo kako je on predvidio. Svi znamo za onaj čudnovati i zagonetni
INapoieonov povratak s otoka blbe, koji će, bez primjera u prošlosti,
ostati jedinstven i u budućnosti.
Luj XVIII. jedva da je i pokušao odvratiti od sebe taj grubi udarac.
Njegovo nepovjerenje u ljude oduzimalo mu je povjerenje u događa­
je. Kraljevstvo, ili bolje reći monarhija koju je tek obnovio, treslo se
u svojim još nesigurnim temeljima: jedan jedini carev pokret bio je
dovoljan da sruši tu zgradu, tu bezličnu mješavinu starih predrasuda i
modernih ideja. Zahvalnost Luja XVIII. nije u ovom trenutku mogla
biti od koristi Villefortu, mogla mu je čak samo naškoditi, i zato je
on bio toliko oprezan da nikome ne pokazuje svoj oficirski križ Legije
časti, iako mu je vojvoda de Blacas, kao što mu je kralj bio naredio,
odmah poslao diplomu o odlikovanju.
Da nije bilo zagovora Noirtierova, Napoleon bi jamačno smijenio Vil-
leforta; jer Noirtier je za onih sto dana postao svemoćan na dvoru,
i zbog opasnosti kojima se bio izlagao i zbog usluga što ih je učinio.
Tako je žirondinac iz godine 1793. i senator iz 1806., kako je i obećao,
zaštitio onoga koji je uoči toga događaja zaštitio njega.
Sva moć Villefortova ograničavala se dakle za vrijeme ovog oživljava­
nja carstva, čiji je ponovni pad, uostalom, lako bilo predvidjeti, na to
da uguši tajnu koju Dantes zamalo da nije razglasio.
Jedino je državni tužitelj bio smijenjen i osumnjičen da je slab bona-
partist.
Međutim, tek što je carska moć ponovno uspostavljena, to će reći
tek što je car ušao u Tuilerije, koje je Luj XVIII. bio napustio, i počeo
izdavati svoje mnogobrojne i različite zapovijedi iz onog istog malog
kabineta u koji smo, prateći Villeforta, uveli čitatelja, i na orahovu
stolu kraljevu našao još otvorenu napola punu tabakeru Luja XVIII.,
 Prva Knjiga

u Marseilleu se počelo osjećati, i pored držanja upravnih činovnika,

da će opet buknuti one žeravice građanskog rata koje nisu bile sasvim
ugašene na jugu Francuske. Nije mnogo trebalo pa da represalije pre­
maše onu buku koja je bila obuzela rojaliste zatvorene u svojim kuća­
ma, i one javne uvrede kojima su progonjeni oni što su imali hrabrosti
da izađu.
Pristavši sasvim prirodno uz novu vlast, časni je brodovlasnik, za koga
smo rekli da je bio pristaša pučke stranke, bio u to vrijeme nećemo
baš reći svemoćan, jer gospodin Morrel bijaše oprezan i pomalo bo­
jažljiv čovjek, kao i svi koji su dugotrajnim i marljivim radom postigli
uspjeh u trgovini, ali je ipak mogao, koliko god da su ga pretekli gor­
ljivi bonapartisti, koji su ga smatrali za umjerenog, ali je, kažem, ipak
mogao podići svoj glas da postavi jedan zahtjev: a taj zahtjev, kao što
ćemo lako pogoditi, ticao se Dantesa.
Villefort je dakle ostao na svom položaju, usprkos pada njegova sta­
rješine, a njegova ženidba, koja je i dalje ostala ugovorena, odgođena
je za bolja vremena. Ako bi car ostao na prijestolju, Gerardu je bila
potrebna jedna druga veza, i njegov je otac preuzeo na sebe da mu je
nađe; ali ako bi novo uspostavljanje kraljevstva dovelo Luja XVIII.
natrag na prijestolje Francuske, utjecaj gospodina de Saint-Merana
još bi se udvostručio, kao i njegov uostalom, i ta bi bračna veza bila
pogodnija nego ikada.
Zamjenik državnog tužitelja bio je dakle trenutačno najviši sudski či­
novnik u Marseilleu, kad se jednog jutra otvoriše njegova vrata te mu
bude najavljen gospodin Morrel.
Netko drugi bio bi pohitao u susret brodovlasniku i tako otkrio svoju
slabost, ali Villefort nije bio običan čovjek, i ako već nije imao isku­
stvo, imao je bar instinkt za sve. On je dakle pustio Morrela da čeka
u predsoblju, kao što bi to bio učinio u vrijeme dok je Luj XVIII. bio
na vlasti, i to ne zato što bi netko bio kod njega, već iz jednostavnog
razloga što je sasvim razumljivo da jedan zamjenik državnog tužitelja
pušta svoje posjetitelje da čekaju.
Zatim, pošto je četvrt sata proveo čitajući dva tri dnevna lista različi­
tih pravaca, on naredi da uvedu brodovlasnika.
Gospodin Morrel bijaše uvjeren da će naći Villeforta utučena, ali ga je
našao isto onakva kakav je bio i prije šest tjedana, to jest mirna, odlu­
čna i punog one hladne uljudnosti, te najneprelaznije od svih zapreka,
koja odvaja čovjeka iz višeg društva od čovjeka iz naroda.
Ušao je u Villefortovu radnu sobu uvjeren da će činovnik zadrhtati
kad ga ugleda, ali je, naprotiv, umjesto toga on sam osjetio neku jezu

1 1 1
Grof Morite Christo

i nemir pred tim ispitivačkim čovjekom koji ga je čekao nalakćen na

stol i podbočivši rukama glavu.
On se zaustavi na pragu. Villefort ga je promatrao kao da se ne može
sjetiti. Konačno, nakon nekoliko trenutaka ispitivanja i šutnje, za koje
je vrijeme časni brodovlasnik smeteno premještao šešir iz ruke u ruku,
Villefort progovori:
-— Vi ste gospodin Morrel, ako se ne varam?
— Jest, gospodine, to sam ja — odgovori brodovlasnik.
— Dođite bliže — nastavi Villefort uz pokroviteljsku kretnju rukom
— i kažite mi čemu imam čast zahvaliti za vaš posjet.
— Ne možete se sjetiti, gospodine? — upita Morrel.
— Ne, zbilja se ne mogu sjetiti. Ali to me neće spriječiti da vam uči­
nim svaku uslugu koja bude u mojoj moći.
— Ono zbog čega sam došao, gospodine, ovisi isključivo o vama —
reče Morrel.
— Onda kažite o čemu se radi.
— Gospodine — nastavi brodovlasnik, koji je nakon tih prvih riječi
opet stekao svoje samopouzdanje, jer je bio siguran u pravednost svo­
je stvari i jer je znao da mu se ne može ništa prigovoriti — vi se sjećate
da sam se ja nekoliko dana prije iskrcavanja Njegovog veličanstva cara
obratio na vas s molbom da budete blagi prema jednom mladom mor­
naru koji je bio zamjenik kapetana na mom brodu. Bio je okrivljen,
ako se još sjećate, da podržava veze s otokom Elbom. Te veze, koje
su bile zločin u ono vrijeme, danas se mogu smatrati zaslugom. Vi ste
tada služili Luja XVIII., i niste poštedjeli mladića, gospodine, jer je to
bila vaša dužnost. Ali danas vi služite Napoleona, i zato biste se trebali
zauzeti za njega, jer to je i opet vaša dužnost. Došao sam dakle da vas
zapitam što se s njime dogodilo.
Villefort se s krajnjim naporom svlada.
— Kako se zvao taj čovjek? — upita. — Budite tako dobri da mi ka­
žete njegovo ime.
— Edmond Dantes.
Villefortu bi sigurno bilo milije da, u kakvom dvoboju, bude izložen
metku što bi ga s dvadeset pet metara ispalio u njega njegov protivnik,
nego da čuje kako se izgovara to ime iz takve blizine, ali ipak nije ni
trepnuo.
»Treba da postupim tako — reče u sebi Villefort — da me nitko neće
moći optužiti da sam onog mladića dao zatvoriti iz isključivo osobnih
razloga.
— Dantes? — ponovi on — Edmond Dantes, kažete?
 riva !\iijiya

— Jest, gospodine.
Villefort stade tada listati po jednom velikom registru koji je stajao na
obližnjem stolu, pogleda i u jednu ladicu, pregleda dosjee, a onda se
okrene brodovlasniku:
— Jeste li posve sigurni, gospodine, da se ne varate — reče najpriro­
dnijim glasom.
Da je gospodin Morrel bio oštroumniji ili da je bio bolje upućen u tu
stvar, bilo bi mu čudnovato što se zamjenik državnog tužitelja uopće
udostojao razgovarati s njim o toj stvari koja nije spadala u njegovu na­
dležnost; i bio bi se zapitao zašto ga Villefort nije uputio u odjeljenje
gdje se vodi popis kažnjenika, ili upraviteljima zatvora, ili okružnom
načelniku.
Ali Morrel, čekajući uzalud da Villefort pokaže da se boji, nije primje­
ćivao ništa, jer Villefort nije pokazivao ni traga straha, samo dobroho­
tnost. Villefort je dakle postupio pravilno.
— Ne, gospodine — odgovori Morrel—ja se ne varam. Uostalom, ja
poznajem tog jadnog mladića već deset godina, i on je u mojoj službi
već četiri godine. Ne sjećate li se da sam vas prije šest tjedana došao
zamoliti da budete velikodušni prema jadnom mladiću kao što vas
danas dolazim zamoliti da budete pravedni? Vi ste me čak primili pri­
lično hladno i mrzovoljno ste odgovarali na moja pitanja. Ah, rojalisti
su u ono vrijeme bili veoma strogi prema bonapartistima!
— Gospodine — odgovori Villefort uzvraćajući na Morrelov udarac
okretnošću i hladnokrvnošću koje su mu bile svojstvene — ja sam
bio rojalist, onda kad sam vjerovao da su Bourboni ne samo zakoniti
nasljednici prijestolja nego i izabranici naroda; ali čudesni povratak
kojeg smo svi mi svjedoci dokazao mi je da sam se prevario. Genij
Napoleona je pobijedio: zakoniti je vladar onaj kojega voli narod.
— Hvala Bogu — odvrati Morrel prostodušno — drago mi je što tako
govorite, to mi se čini dobrim znakom za Edmondovu sudbinu.
— Čekajte — na to će Villefort i stane listati još jedan registar — mi­
slim da sam se sjetio: to je jedan mornar, zar ne, koji se trebao oženiti
jednom Katalonkom? Oh, oh, sada se sjećam, slučaj je bio vrlo težak.
— Kako to?
— Vi znate da je on, pošto je otišao od mene, odveden u zatvor sud­
ske zgrade.
— Da, pa što?
— Pa eto! Ja sam poslao izvještaj o tome u Pariz, a priložio sam i papi­
re koji su nađeni kod njega. To je bila moja dužnost, što ćete... i osam
dana nakon uhićenja zatvorenik je odveden.

113
Grof Morite Christo

— Odveden! — uzvikne Morrel. — Ali što su mogli učiniti s tim

jadnim mladićem?
— O, umirite se. Sigurno su ga poslali u Fenestrelles, ili u Pignerol,
ili na Otok Svete Margarete, što se službenim jezikom naziva interna­
cijom, i jednog lijepog dana on će se vratiti i preuzeti zapovjedništvo
nad svojim brodom.
— Došao kad mu drago, njegovo će mjesto na brodu biti sačuvano.
Ali zašto još nije došao? Ja mislim da je prva briga bonapartističkog
pravosuđa morala biti da pusti na slobodu sve one koje je rojalističko
pravosuđe osudilo zbog bonapartizma.
— Nemojte optuživati naprečac, dragi moj gospodine Morrel — odgo­
vori Villerort — jer u svim stvarima treba postupati prema zakonu.
Nalog za zatočenje došao je iz Pariza, pa je potrebno da i nalog za
oslobođenje dođe odozgo. Međutim, tek je prošlo četrnaest dana od
Napoleonova povratka, i zato su odluke o pomilovanju jedva mogle
biti poslane.
— Ali — zapita Morrel — zar nema mogućnosti da se ubrzaju formal­
nosti, sada pošto smo pobijedili? Ja imam prijatelja, a imam i nekog
utjecaja, i mogu isposlovati da se poništi presuda.
— Ali presude nije ni bilo.
— Onda da se poništi odluka o zatočenju.
— U političkim stvarima nema odluke o zatočenju: ponekad je u in­
teresu vlasti da neki politički krivac jednostavno iščezne bez traga, a
odluke o zatočenju mogle bi omogućiti da ga netko nađe.
— Tako je to možda bilo pod Bourbonima, ali sada...
— Tako je u svim vremenima, dragi moj gospodine Morrel! Vlade se
smjenjuju, ali su jedna kao i druga! Kazneni aparat uspostavljen za
vlade Luja XVIII. radi još i danas, osim Bastille. Osim toga, car je u
pogledu tamničkih propisa još stroži no što je bio i sam veliki kralj,
a broj zatvorenika o kojima u registrima nema ni traga ne može se
uopće utvrditi.
Tolika dobronamjernost mogla je razuvjeriti i najsigurnijeg čovjeka, pa
kako da onda ne razbije Morrelove sumnje.
— Ali, na kraju, gospodine, što bih, po vašem mišljenju, trebao učiniti
da ubrzam povratak jadnog Dantesa?
Možete učiniti jedino to, gospodine, da napišete molbu gospodinu
ministru.
— Ah, gospodine! Ta dobro nam je poznato koliko vrijede takve mol­
be: ministar ih prima svakoga dana dvije stotine, a ne pročita ih ni
četiri. 1
11A
 Prva knjiga

— Jest — odvrati Villefort. — Ali on će pročitati molbu koju dobije

od mene, koju mu ja preporučim i pošaljem.
— I vi biste pristali da pošaljete tu molbu, gospodine?
— S najvećim veseljem. Dantes je mogao biti kriv u ono vrijeme, ali
je on nevin danas, i moja je dužnost vratiti slobodu čovjeku kojeg sam
po dužnosti dao zatvoriti.
Na taj je način Villefort predusretao opasnost da bude povedena
istraga koja bi ga zauvijek upropastila.
— Ali kako treba pisati ministru?
— Sjednite ovamo, gospodine Morrel — reče zamjenik državnog tuži­
telja ustupajući mjesto brodovlasniku. — Ja ću vam diktirati.
— Bit ćete tako dobri?
— Razumije se. Nemojmo gubiti vrijeme; već smo ga dosad dovoljno
izgubili.
— Da, gospodine. Mislimo na to da ubogi mladić čeka, da trpi i da je
možda već očajan.
Villeforta prođe jeza pri pomisli na tog zatočenika koji ga proklinje u tiši­
ni i mraku. Međutim, već je otišao previše daleko a da bi se mogao vratiti
nazad: Dantes je morao biti smrvljen među kotačima njegovih ambicija.
— Ja čekam, gospodine — reče brodovlasnik sjedeći u Villefort ovu
naslonjaču s perom u ruci.
Villefort stade diktirati molbu u kojoj su se, svakako u najboljoj na­
mjeri, preko svake mjere hvalile Dantesove zasluge za bonapartističku
stvar; u toj molbi Dantes je bio prikazan kao jedan od najaktivnijih po­
bornika Napoleonova povratka. Nije bilo sumnje u to da će ministar
pravde istog trenutka zadovoljiti pravdu, ako ona u međuvremenu ne
bude već zadovoljena.
Kad je molba bila napisana, Villefort je glasno pročita.
-— To je dobro — reče — i sada se samo pouzdajte u mene.
— A hoće li molba uskoro biti poslana, gospodine?
— Još danas.
— S vašom preporukom?
— Najbolja preporuka koju ja mogu dati, gospodine, jest da potvrdim
istinitost svega što ste u molbi naveli.
I sada Villefort sjedne, te na jednom kraju molbe napiše svoju potvrdu.
— A sada, gospodine, što da radim? — zapita Morrel.
— Čekajte — odvrati Villefort. -— Ja odgovaram za sve.
To uvjeravanje zamjenika državnog tužitelja ohrabri gospodina Morre-
la, te je otišao od njega sav ushićen i krenuo javiti Dantesovu ocu da
će uskoro vidjeti sina.
Grof Monte Christo

Ali Villefort, umjesto da je pošalje u Pariz, sačuva pažljivo tu molbu

koja je doduše mogla u ovom trenutku koristiti Dantesu, ali ga je u
budućnosti mogla strahovito teretiti, pretpostavivši da se dogodi ono
što se prema svim znacima već moglo predvidjeti, to jest da dođe do
druge Restauracije.
Dantes ostade dakle zatočen: izgubljen u dubini svoje ćelije, on nije
čuo ništa od one strahovite buke s kojom je palo prijestolje Luja XVI-
II. i ništa od još strasnije lomljave uz koju se srušilo carstvo.
Ali Villefort je pazio na sve budnim okom, i pažljivo je osluškivao što
se zbiva. Za onog kratkog povratka carevog koji se naziva Sto dana,
Morrel je dvaput dolazio k njemu i pitao kad će Dantes biti pušten
na slobodu, a Villefort ga je svaki put umirivao novim obećanjima i
nadama. Konačno je došlo i do bitke kod Waterlooa i do Nanoleonova
poraza, i Morrel se nije više pojavljivao kod Villeforta, jer je bio učinio
za svog mladog prijatelja sve što je mogao učiniti, a pokušati nešto pod
ovom novom Restauracijom značilo bi uzalud se izlagati opasnosti.
Luj XVIII. vratio se na prijestolje. Villefort, za kojeg je Marseille bio
pun sjećanja što su u njemu izazivala grižnju savjesti, zatraži i dobije
mjesto državnog tužitelja u Toulousu, koje je upravo bilo slobodno.
Petnaest dana nakon što se preselio onamo vjenčao se s gospođicom
Renee de Saint-Meran, čiji je otac sada bio cjenjeniji nego ikada.
Eto, tako je Dantes, za vrijeme Sto dana i poslije bitke kod Waterlooa,
ostao iza zasuna, zaboravljen, ako već ne od ljudi, a ono od Boga.
Kad se Napoleon vratio u Francusku, Danglars je shvatio kako je stra­
šan udarac zadao Dantesu. Njegova je optužba pogodila točno u cilj,
ali je on, kao i svi ljudi sa stanovitom sklonošću prema zločinu i tek
osrednjom inteligencijom za svakodnevni život, nazivao ovo čudnova­
to podudaranje »odlukom Providnosti«.
Ali kad se Napoleon vratio u Pariz i kad je ponovno odjeknuo njegov
glas, snažan i zapovjednički, Danglarsa obuze strah. Neprestano mu
se činilo da vidi gdje se pojavljuje Dantes, Dantes koji sve zna, Dantes
koji mu prijeti i koji je spreman za svaku osvetu. Tada on izrazi gospo­
dinu Morrelu želju da napusti more, te je od njega dobio preporuku
za jednog španjolskog trgovca kod kojeg se namjestio kao činovnik
potkraj ožujka, to jest deset ili dvanaest dana prije no što se Napoleon
vratio u Tiiilerije. On je dakle otputovao u Madrid, i o njemu se više
ništa nije čulo.
Međutim, Fernand nije shvaćao ništa. Dantesa je nestalo, to je bilo
sve što je njemu trebalo. Sto se dogodilo s Dantesom? On uopće nije
pokušavao to saznati. Samo se, za sve to vrijeme Dantesove odsutno-
 Krva Knjiga

sti, s jedne strane domišljao kako da prevari Mercedes o razlozima

Dantesova uhićenja, a s druge je strane razmišljao i kovao planove o
iseljavanju i otmici. S vremena na vrijeme, a to su bili tmurni trenu­
ci njegova života, sjeo bi na vrh rta Pharo, na mjesto odakle se vidi
Marseille i naselje Katalonaca, gledajući tužno i nepomično kao ptica
grabljivica neće li se iz kojeg od ta dva pravca pojaviti lijepi mladić,
slobodna koraka, visoko uzdignute glave, koji je, za njega također,
postao vjesnik teške osvete. Tada je Fernand donio konačnu odluku:
prostrijelit će Dantesovu glavu a onda će — govorio je u sebi da bi
nekako uljepšao to svoje podlo ubojstvo — ubiti i sebe. Ali Fernand
se varao: on nije bio čovjek koji bi se ikada mogao ubiti, jer je uvijek
nalazio razloga da se nada.
U tim prilikama i u toj žalosnoj nestalnosti, carstvo pozva pod oružje i
posljednje godište vojnika, i sve što je bilo kadro da nosi oružje pohrli
izvan Francuske odazivajući se carevu pozivu.
Fernand je također pošao. On ostavi svoju kolibu i Mercedes, izjedan
strašnom i mračnom slutnjom da će se Dantes vratiti i oženiti djevoj­
kom koju je ljubio.
Ako se ikad moglo dogoditi da se Fernand ubije, bilo je to onda kad
se rastajao s Mercedes.
Njegova pažnja prema Mercedes, samilost koju je pokazivao prema
njoj u njenoj nesreći, urodili su onim plodom kojim znaci odanosti
uvijek urode kod plemenitih duša: Mercedes, koja ga je uvijek prija­
teljski voljela, sada je osjećala prema njemu još i jedan novi osjećaj, a
to je bila zahvalnost.
— Brate — reče ona stavljajući telećak na leđa mladom Kataloncu
— brate, moj jedini prijatelju, pazite da vas ne ubiju, nemojte me
ostavljati samu na ovom svijetu u kojem plačem i u kojem ću ostati
bez ikoga kad vas više ne bude.
Ove riječi, izrečene na rastanku, vratile su Fernandu malo nade. Ako se
Dantes ne vrati, Mercedes bi dakle mogla jednog dana postati njegova.
Mercedes ostade sama na toj pustoj zemlji, koja joj nije još nikada
izgledala tako pusta, s beskrajnim morem pred sobom. Ljudi su je
viđali kako sva zaplakana neprestano luta oko katalonskog naselja, po­
put one lude žene o kojoj pripovijeda tužna priča.
Čas se zaustavljala pod žarkim suncem, stojeći nepomično, nijema
poput kipa, i gledala prema Marseilleu; čas je, sjedeći na obali, slušala
zapljuskivanje mora i neprestano se pitala ne bi li bilo mnogo bolje
da se baci u dubinu i da nestane u njoj nego da trpi u tim okrutnim
mijenama čekanja bez nade.

117
Grof Morite Christo

Ako nije izvela taj svoj naum, nije to bilo zbog toga što ne bi imala
hrabrosti za to, već zbog toga što joj je vjera došla u pomoć i sačuvala
je od samoubojstva.
Caderousse je, kao i Fernand, pozvan u vojsku. Samo, budući da je on
bio osam godina stariji od Katalonca i uz to oženjen, njega uvrstiše u
neborce i poslaše u obalsku službu.
Stari Dantes, koga je još jedino nada održavala u životu, izgubi nadu
kad je propalo carstvo.
Točno na dan kad se navršilo pet mjeseci otkako je bio rastavljen od
sina, i gotovo u isti sat kad je Dantes bio uhićen, on je izdahnuo na
rukama lijepe Mercedes.
Brodovlasnik namiri sve troškove oko starčeva pogreba i poplati sve
one sitne dugove što ih je ubogi starac bio načinio za vrijeme bolesti.
Postupajući tako, on je pokazao da nije samo velikodušan nego da je i
hrabar. Južna je Francuska bila u plamenu, i priteći u pomoć, makar
i na samrti, ocu jednog tako opasnog bonapartista kao što je bio Dan­
tes, smatralo se zločinom.
 Prva Knjiga

14. Mahniti zatočenik i ludi

zatočenik
Otprilike godinu dana nakon ponovnog dolaska Luja XVIII. na vlast,
generalni inspektor zatvora obavljao je pregled tamnica.
Dantes je u dubini svoje ćelije čuo odjeke one buke što je gore nastala
zbog priprema koje su se vršile, ali su dolje ti šumovi bili tako slabi da
ih je moglo čuti samo oštro uho zatočenika naviklog da osluškuje, u
tišini noći, kako pauk prede svoju mrežu i kako s vremena na vrijeme
pada kap vode, kojoj je bio potreban jedan sat da bi se oblikovala na
stropu ćelije.
On je naslutio da se gore, među živim ljudima, događa nešto neobi­
čno: jer on je već tako dugo stanovao u grobu da se zapravo mogao
smatrati mrtvacom.
I doista, inspektor je redom obišao sve sobe, samice i ćelije. Ispitivao
je nekoliko zatvorenika, a to su bili oni koji su zbog dobrog ponašanja
ili svoje tuposti bili dobro gledani u upravi. Inspektor ih je pitao jesu
li zadovoljni s hranom i imaju li kakvih želja.
Oni odgovoriše jednodušno da je hrana očajna i da traže da ih se pusti
na slobodu.
Inspektor ih na to zapita imaju li mu još štogod reći.
Oni potresoše glavom. Ta, što bi zatočenici i mogli poželjeti osim slo­
bode?
Inspektor se na to osmjehne te se obrati upravitelju:
— Ne znam zašto nas šalju da obavljamo te beskorisne preglede. Tko
je vidio jednog zatočenika, vidio ih je stotinu; tko je slušao jednoga,
kao da ih je slušao tisuću. Uvijek govore jedno te isto: da je hrana
slaba i da su nevini. Imate li još i drugih zatvorenika?
Da, imamo pogibeljne lude zatvorenike, koje čuvamo u podzemnim
ćelijama.

11Q
Grof Monte Christo

— Hajde — reče inspektor s izrazom krajnje dosade — izvršimo svoj

zadatak do kraja; siđimo i u podzemne ćelije.
— Pričekajte — reče upravitelj — jer moram poslati da dovedu još
barem dva čovjeka; ponekad se naime događa da takvi zatvorenici,
bilo zato što im je dosadio život bilo da budu osuđeni na smrt, čine
očajnička djela: mogli biste postati žrtvom jednog takvog napada.
— Poduzmite dakle sve mjere opreza — reče inspektor.
I doista, odmah poslaše po dva vojnika te počeše silaziti niz stube koje
su bile tako smradne, tako kužne i pune plijesni da je i trenutačno
zadržavanje u takvom jednom prostoru značilo pravi napad na čovje­
kova osjetila.
— Oh — reče inspektor zaustavivši se na pola stuba — dovraga pa tko
može ovdje živjeti?
— Tu je jedan od najopasnijih urotnika, koji je poslan s naročitom
napomenom da je spreman na sve.
— On je sam?
— Razumije se.
— A kako je dugo ovdje?
— Otprilike godinu dana.
— Jeste li ga odmah nakon dolaska zatvorili u podzemnu ćeliju?
— Ne, gospodine, nego tek onda kad je htio ubiti ključara koji mu je
donosio hranu.
— Htio je ubiti ključara?
— Jest, gospodine, upravo ovoga koji nam osvjetljava put. Nije li tako,
Antoine? — zapita upravitelj.
— Doista me je htio ubiti.
— Tako? Pa to je onda neki luđak.
— Još i gore od toga — reče ključar; — to je pravi đavao. Hoćete li da
sastavim pritužbu protiv njega? -— zapita inspektor upravitelja.
— Nije potrebno, gospodine, on je već i tako dovoljno kažnjen. Uo­
stalom, on je već i sada gotovo lud, a prema iskustvu koje imamo u na­
šim zapažanjima, prije nego prođe godina dana potpuno će poludjeti.
— Boga mi, to bolje po njega — reče inspektor — jer kad jednom
bude posve lud, manje će patiti.
Kao što vidimo, taj je inspektor bio neobično čovječan i dostojan da
vrši filantropsku službu koja mu bijaše povjerena.
— Imate pravo, gospodine — na to će upravitelj. — Vaša primjedba
dokazuje da ste duboko proučili taj predmet. Tako vam mi imamo u
jednoj ćeliji, koja je udaljena od ove svega dvadeset stopa, a u koju
se silazi jednim drugim stubama, nekog starog svećenika, bivšeg vođu
 Prva knjiga

stranke u Italiji, koji je ovdje od godine 1811., a poludio je negdje

potkraj 1813., te se otada fizički sasvim izmijenio: dok je prije pla­
kao, sada se smije; dok je prije mršavio, sada se deblja. Želite li radije
vidjeti njega? Njegovo je ludilo zabavno, pa vas uopće neće oneraspo­
ložiti.
— Želim vidjeti i jednog i drugog — odgovori inspektor. — Čovjek
mora savjesno obavljati svoju dužnost.
Taj je inspektor naime prvi put obilazio zatvore, pa je htio da pretpo­
stavljeni dobiju što bolje mišljenje o njemu.
— Uđimo dakle najprije k ovome — nadoveže.
— Vrlo rado — odgovori upravitelj i dade znak ključaru da otvori
vrata.
Začuvši škljocanje teške brave i škripu zarđalih šarki koje su se okre­
tale u svojim ležištima, Dantes, šćućuren u jednom kutu svoje ćelije
gdje je neizrecivo uživao u tankom tračku svjetla što je prodirao kroz
uski prozorčić s rešetkama, podiže glavu.
Vidjevši nepoznata čovjeka kojem su dva ključara osvjetljavala put, u
pratnji dvaju vojnika, čovjeka s kojim je upravitelj razgovarao držeći
šešir u ruci, Dantes je odmah pogodio o čemu se radi i, vidjevši da mu
se konačno pruža prilika da se obrati višoj vlasti, pohrli prema njemu
s ispruženim rukama.
Vojnici odmah ukrstiše bajunete, jer su pomislili da se zatočenik bacio
na inspektora s nekom zlom namjerom.
Inspektor ustukne jedan korak.
Dantes shvati da su mu ga prikazali kao čovjeka kojeg se valja bojati.
Tada on skupi svu poniznost i skrušenost što je ljudsko srce može ima­
ti, i, izražavajući se s nekom vrsti pobožne rječitosti koja je začudila
sve prisutne, pokuša ganuti svog posjetioca.
Inspektor je saslušao Dantesove riječi do kraja, a zatim se obrati upra­
vitelju:
— Ovoga će uhvatiti vjersko ludilo — reče mu u pola glasa. — Već je
sada sklon blažim osjećajima. Vidite, on još uvijek osjeća strah, pa je
ustuknuo pred bajunetama. A jedan luđak ne uzmiče ni pred čime. O
tome imam vrlo zanimljivih zapažanja iz Charentona.
Zatim se okrene zatočeniku:
— Kažite mi ukratko — reče mu — što biste željeli?
— Želim saznati kakav sam zločin počinio; želim da mi se odrede suci;
želim da budem izveden pred sud; i želim, konačno, da me strijeljaju
ako sam kriv, ali i da me puste na slobodu ako sam nevin.
— Dobivate li dobru hranu? — upita ga na to inspektor.
Grof Morite Christo

— Jest, mislim, ne znam. To doista nije važno; ono što mora biti va­
žno, ne samo za mene, nesretnog zatočenika, nego i za sve činovnike
koji kroje pravdu, pa čak i za kralja koji nama upravlja to je da jedan
nevin čovjek ne bude žrtva bezočne denuncijacije i da ne umre iza
rešetaka proklinjući svoje krvnike.
— Vi ste danas vrlo ponizni — reče upravitelj. — Međutim, niste
uvijek bili takvi. Onog dana kad ste htjeli ubiti svog čuvara, dragi pri­
jatelju, govorili ste sasvim drukčije.
— Jest, to je istina — reče Dantes — ponizno molim za oproštenje
tog čovjeka koji je uvijek bio dobar prema meni. Ali što ćete, u tom
trenutku bio sam lud, bio sam mahnit...
— A sada više niste?
— Nisam, gospodine, jer me je zatvor sasvim slomio, skrhao, uništio...
Već sam tako dugo ovdje!
— Dugo? A kad ste uhićeni? — upita inspektor.
— 28. veljače 1815., u dva sata poslije podne.
Inspektor stade računati.
— Danas je 30. srpnja 1816... tek ste sedamnaest mjeseci u tamnici.
— Tek sedamnaest mjeseci! — odvrati Dantes. — Ah, gospodine, vi
ne znate što to znači; biti u zatvoru sedamnaest mjeseci; to je seda­
mnaest godina, sedamnaest stoljeća, naročito za čovjeka koji se, kao
ja, upravo trebao vjenčati s djevojkom koju voli, za čovjeka koji je
vidio kako se pred njim otvara časna budućnost, i koji je ostao bez
svega toga; za čovjeka koji je za najljepšeg dana pao u crnu noć, koji
vidi svoju budućnost upropaštenu, koji ne zna voli li ga još uvijek lju­
bljena žena, koji ne zna je li njegov stari otac živ ili mrtav. Sedamnaest
mjeseci zatvora, za čovjeka koji je navikao na morski zrak, na mornar­
sku neovisnost, na široka prostranstva, na neizmjernost, na beskraj;
gospodine, sedamnaest mjeseci tamnice, to je više no što zaslužuju svi
zločini kojima ljudski govor daje najodvratnija imena. Smilujte mi se,
gospodine! Nemojte tražiti da imaju obzira prema meni, već da budu
strogi; nemojte tražiti milost, već osudu! Neka mi se sudi, ja ne želim
ništa drugo doli da mi se sudi.
— Dobro — odgovori inspektor — vidjet ćemo.
Zatim se obrati upravitelju:
— Zaista mi je žao tog jadnika. Kad se vratimo gore, pokazat ćete mi
njegov kažnjenički zapisnik.
— Razumije se — reče upravitelj. — Ali mislim da ćete u njemu naći
napomene koje ga strahovito terete.
— Gospodine — nastavi Dantes — ja znam da me vi sami ne možete
 Prva knjiga

pustiti na slobodu; ali vi možete prenijeti moju molbu, možete pokre­

nuti istragu, možete me naposljetku izvesti pred sud: ja i ne tražim
ništa nego suđenje, da bih znao kakav sam zločin počinio i na koju sam
kaznu osuđen; jer, vidite, neizvjesnost je gora od najteže kazne.
— Posvijetlite mi — reče inspektor.
— Gospodine — uzvikne Dantes — po zvuku vašega glasa osjećam da
ste ganuti. Gospodine, recite mi mogu li se nadati?
-— To vam ne mogu reći — odgovori inspektor; — mogu vam jedino
obećati da ću pregledati vaš kažnjenički zapisnik.
— Ah, onda sam slobodan, gospodine, onda sam spašen!
— Tko vas je dao uhititi? — zapita inspektor.
— Gospodin de Villefort — odgovori Dantes; potražite ga i razgova­
rajte s njim.
— Gospodin de Villefort već godinu dana nije u Marseilleu, nego u
Toulosu.
— Ah, sad se više ne čudim — promrmlja Dantes. — Moj jedini za­
štitnik je otišao.
— Je li gospodin de Villefort imao razloga da vas mrzi? — zapita
inspektor.
— Nije, gospodine! Naprotiv, bio mi je veoma sklon.
— Prema tome, mogu se potpuno pouzdati u bilješke koje je on osta­
vio o vama ili mi ih bude dao?
— Potpuno, gospodine?
— Dobro, strpite se.
Dantes pade na koljena, podigne ruke prema nebu i promrmlja mo­
litvu u kojoj se molio Bogu za tog čovjeka što je sišao u njegov zatvor
poput Spasitelja koji dolazi osloboditi duše iz pakla.
Vrata se zatvoriše, ali nada koju je Dantesu ulio inspektorov dolazak
ostade zatvorena u Dantesovoj ćeliji.
— Želite li odmah pogledati zapisnik ovog kažnjenika — zapita upra­
vitelj — da prijeđemo u abbeovu ćeliju?
— Najprije da svršimo s ćelijama — odgovori inspektor. — Kad bih
jednom došao na danje svjetlo, možda ne bih više imao hrabrosti na­
staviti tu svoju žalosnu dužnost.
— Ah, ovaj zatvorenik nije kao drugi, i njegovo ludilo rastužuje manje
nego razum njegova susjeda.
— Pa kakvo je to njegovo ludilo?
— O, čudnovato ludilo, gospodine? On vjeruje da ima neizmjerno bla­
go. Prve godine svog tamnovanja ponudio je vlastima milijun franaka
ako ga puste na slobodu, druge godine dva milijuna, treće tri, i tako
Grof Monte Christo

redom. Sad je već pet godina u zatvoru; željet će razgovarati s vama

nasamo, i ponudit će vam pet milijuna franaka.
— Ha, ha! Pa to je zaista zanimljivo — reče inspektor. — A kako se
zove taj vaš milijunaš?
— Abbe Faria.
— Broj 271 — reče inspektor.
— To je ovdje. Otvorite, Antoine!
Ključar posluša, i radoznali inspektorov pogled padne u ćeliju »ludog
abbea«.
Tako su naime općenito nazivali tog zatvorenika.
Usred sobe, u krugu nacrtanu na tlu komadićem vapna otkinutog sa
zida, ležao je gotovo posve gol čovjek, tako mu je odijelo bilo otrcano.
Izvlačio je u tom krugu nekakve pravilne geometrijske linije, te se čini­
lo da se sasvim zanio u rješavanje tog svog problema, kao što se zanio i
glasoviti Arhimed kad ga je ubio Marcelusov vojnik. Nije se makao čak
ni onda kad su zaškripala teška vrata ćelije, i činilo se da se budi tek
kad je svjetlo baklji nesvakidašnjim sjajem obasjalo vlažni pod na ko­
jem je radio. Tada se on okrene i začudi se tolikim ljudima koji su došli
u njegovu tamnicu. Ustane na noge, uzme pokrivač sa svoje postelje i
zamota se u njega da bi kako-tako pokrio svoju golotinju.
— Imate li vi kakvu želju? — zapita ga inspektor istim riječima kao i
sve druge.
— Ja, gospodine? — reče abbe začuđenim glasom. — Ja ne želim
ništa.
— Vi me ne razumijete — nastavi inspektor; ja sam izaslanik vlade i
imam zadatak da pregledam sve tamnice te da saslušam želje zatvo­
renika.
— Ah tako?! — uzvikne živahno abbe — To je nešto drugo. Nadam se
da ćemo se moći sporazumjeti.
— Vidite — reče upravitelj sasvim tiho inspektoru — ne počinje li
upravo onako kao što sam vam rekao?
— Gospodine — nastavi zatvorenik — ja sam abbe Faria, rođen u
Rimu. Bio sam dvadeset godina sekretar kardinala Rospigliosija; zatvo­
ren sam, ne znam zbog čega početkom 1811. godine; otada nepresta­
no tražim od francuskih i talijanskih vlasti da me puste na slobodu.
— Pa zašto i od francuskih? — zapita inspektor.
— Zato što sam bio uhićen u Piombinu i što pretpostavljam da je taj
grad, baš kao i Milano i Firenca, postao glavnim gradom neke francu­
ske pokrajine.
Inspektor i upravitelj pogledaju se sa smiješkom.
— Do vraga, dragi moj — reče inspektor — vaše vijesti iz Italije nisu
baš sasvim svježe.
— To su vijesti od onog dana kad san bio uhićen, gospodine — reče
abbe Faria. -— Budući da je Njegovo veličanstvo car stvorio Rimsku
kraljevinu za svog sina, kojeg mu je upravo tada darovalo nebo, ja pre­
tpostavljam daje svojim daljnjim osvajanjima oživotvorio san Macchi-
avellija i Cesara Borgije, koji se sastojao u tome da se od čitave Italije
stvori jedno jedinstveno kraljevstvo.
— Gospodine — odgovori inspektor — Providnost je na sreću malo
izmijenila taj divovski plan koji vam je, kako se čini, veoma prirastao
srcu.
— To je jedini način da Italija bude jaka, samostalna i sretna — odgo­
vori abbe.
— To je moguće — reče inspektor — ali ja nisam došao ovamo s vama
razgovarati o ultramontanskoj politici, već da vas pitam, kao što sam i
učinio, imate li kakvih prigovora u pogledu smještaja i hrane.
— Hrana je kao i u svim drugim tamnicama — odgovori abbe — a to
znači vrlo slaba; što se tiče stana, on je, kao što i sami vidite, nezdrav
i vlažan, ali ipak prilično dobar za jednu ćeliju. Međutim, sada se ne
radi o tome, već o vrlo važnom otkriću, izuzetno značajnom, koje
mogu priopćiti vašoj vladi.
— Tu smo — šapne upravitelj inspektoru.
— Vidite, zbog toga sam i tako sretan što vas vidim — nastavi abbe
— iako ste me omeli u rješavanju jednog neobično važnog zadatka koji
će možda, uspijem li ga riješiti, izmijeniti Nevvtonov planetarni sustav.
Biste li mi možda iskazali čast da razgovarate sa mnom nasamo?
— Onda, nisam li vam rekao? — šapne upravitelj inspektoru.
— Vi poznajete svoje ljude — odgovori mu ovaj sa smiješkom.
Zatim se okrene prema zatvoreniku.
— Gospodine, to što vi tražite od mene, posve je nemoguće.
— Pa ipak, gospodine! Ako se radi o tome da svojoj vladi pribavite
ogromnu svotu novca, recimo pet milijuna?
— Bogami — reče na to inspektor sasvim tiho upravitelju — vi ste čak
predvidjeli i svotu.
— Uostalom — nastavi abbe kad je vidio da se inspektor sprema na
odlazak — nije baš potrebno da ostanemo nasamo. I gospodin upravi­
telj može prisustvovati našem razgovoru.
— Dragi moj gospodine — reče mu na to upravitelj — mi na žalost već
unaprijed znamo što nam želite reći. Radi se o vašem blagu, zar ne?
Faria pogleda tog podrugljivca pogledom u kojem bi nezainteresirani

125
vji vi i ivi iiv vrinoro

promatrač sigurno primijetio blijesak razuma i istine.

— Dakako — odgovori — pa o čemu da i govorim, ako ne o tom
blagu.
— Gospodine inspektore — reče upravitelj — tu pripovijest mogu
vam i ja ispričati isto tako dobro kao i gospodin abbe, jer nam on njo­
me već punih pet godina probija uši.
— To dokazuje, gospodine upravitelju — reče abbe — da i vi spadate
među one ljude o kojima govori Sveto pismo, koji imaju oči a ne vide,
i imaju uši a ne čuju.
— Dragi moj gospodine — reče inspektor — hvala Bogu, vlada je do­
voljno bogata i ne treba joj vaš novac; zadržite vi njega samo za sebe,
za onaj dan kad izađete na slobodu.
Abbeove se oči raširiše, on uhvati inspektora za ruku.
^ tic izudčm nd u!obcdu( ukc me nCjpi"ćivcclno z«dizc a
ako ovdje umrem a da nikome ne povjerim svoju tajnu, neće li moje
blago zauvijek propasti? Ne bi li bilo bolje da netko ima koristi od
njega? Povisujem na šest milijuna, gospodine; jest, rado ću dati šest
milijuna, a sam se zadovoljiti ostatkom, ako me puste na slobodu.
— Bogami — reče inspektor poluglasno — kad ne bih znao da je taj
čovjek lud, on govori tako uvjerljivo da bih morao povjerovati da go­
vori istinu.
— Ja nisam lud, gospodine, ja doista govorim istinu — odvrati abbe
Faria čije je osjetljivo uho, kakvo već imaju zatvorenici, uhvatilo svaku
inspektorovu riječ. — Blago o kojem govorim zaista postoji, i ja vam
nudim da sklopite sa mnom ugovor prema kojem ćete me odvesti na
mjesto koje vam budem označio; radnici će pred našim očima otko­
pati zemlju, pa ako lažem, i ako sam doista lud, možete me dovesti
natrag u ovaj zatvor, gdje ću onda i umrijeti a da se više nikada ni
jednom riječju ne potužim
Inspektor se stane srhijati.
— A je li daleko to vaše blago? — zapita.
— Otprilike sto milja odavde — reče Faria.
— To nije loše zamišljeno — reče upravitelj. — Kad bi svi zatvorenici
došli na ideju da vode svoje stražare na šetnju od sto milja, morala bi
im se sigurno pružiti zgodna prilika za bijeg, a oni je, razumije se, ne
bi propustili, već bi sigurno i pobjegli.
— To je dobro poznat način — reče inspektor — i ovaj čovjek nije
zaslužan čak ni za to da ga je izmislio.
Zatim se okrene prema abbeu i nastavi.
— Pitao sam vas jeste li zadovoljni s hranom — reče.

126
 riva i\ujiya

— Gospodine — reče mu na to Faria — zakunite se da ćete me pu­

stiti na slobodu ako se dokaže da sam govorio istinu, i ja ću vam reći
mjesto gdje je zakopano moje blago.
— Jeste li dakle zadovoljni s hranom? — zapita ponovno inspektor.
— Gospodine, vi time ništa ne stavljate na kocku. Ta vidite i sami da
ne stavljam svoj prijedlog zato da bih pobjegao, jer ću ostati u zatvoru
dok se bude tražilo moje blago.
— Vi ne odgovarate na moje pitanje — reče inspektor nestrpljivo.
— Ni vi na moju molbu! — vikne abbe. — Budite dakle prokleti kao
i svi oni bezumnici koji mi nisu htjeli vjerovati. Vi dakle nećete moje
zlato, i ja ću ga zadržati. Vi mi uskraćujete slobodu, ali će mi je Bog
poslati. Odlazite, nemam vam više ništa reći.
I abbe, zbacivši sa sebe pokrivač, uze svoj komad vapna, ponovno
sjedne u sredinu svog kruga, te nastavi crtati i računati.
— A što to radi? — zapita inspektor na odlasku.
— Prebrojava svoje blago — odgovori upravitelj.
Na tu sarkastičnu primjedbu Faria odgovori pogledom punim najdu­
bljeg prezira.
Inspektor i upravitelj izađu. Ključar zatvori za njima vrata.
— Možda je doista imao neko blago — reče inspektor dok su se uspi­
njali stubama.
— Ili je možda samo sanjao da ga je imao — odgovori upravitelj — pa
se sutradan probudio kao lud čovjek.
— Jest — reče inspektor s iskrenošću podmitljivca. — Da je zaista bio
bogat, sigurno ne bi dospio u zatvor.
Tako je svršio taj događaj za abbea Fariju. On ostade i dalje u zatvoru,
i od tog dana još se jače učvrstilo uvjerenje da je već sasvim lud.
Kaligula ili Neron, ti veliki istraživači skrivenog blaga, koji su žudjeli
za nemogućim, bili bi pažljivo saslušali riječi tog jadnog čovjeka, i dali
bi mu zrak za kojim je toliko čeznuo, slobodan prostor koji je toliko
cijenio i slobodu koju je htio tako skupo platiti.
Ali kraljevi naših dana, držeći se uvijek u granicama vjerojatnoga, ne­
maju više smionosti volje; oni se boje uha koje sluša njihove vlastite
zapovijedi, oka koje ispituje njihova djela; oni više ne osjećaju nadmo-
ćnost svog božanskog bića, oni su samo okrunjeni ljudi i ništa više.
Nekada, dok su vjerovali ili barem tvrdili za sebe da su sinovi Jupi-
terovi, zadržavali su u svom držanju nešto od svog božanskog oca: jer
nije lako motriti ono što se događa iznad oblaka; a danas do kraljeva
nije teško doći. Dakle, kao što je uvijek bilo zazorno jednoj despotskoj
vladavini iznijeti na danje svjetlo posljedice zatočenja i mučenja, i kao

127
Grof Monte Christo

što ima malo primjera da se jedna žrtva Inkvizicije mogla opet pojaviti
sa svojim slomljenim kostima i krvavim ranama, jednako se tako i lu­
dilo, taj čir što nastaje u glibu ćelija kao posljedica psihičkog mučenja
gotovo uvijek brižno sakriva na mjestu gdje je nastao, ili, ako i izađe
odande, bit će sahranjeno u kakvoj mračnoj bolnici, gdje liječnici neće
prepoznati više ni čovjeka ni misao u bezličnoj hrpi ostataka koje im
predaje umorni tamničar.
Pošto je poludio u tamnici, abbe Faria bio je osuđen samim tim svojim
ludilom da ostane u tamnici do kraja života.
Sto se tiče Dantesa, inspektor je održao riječ. Kad su se popeli u
upraviteljevu sobu, on zatraži da mu donesu registar kažnjenika. Bi­
lješka uz Dantesovo ime glasila je ovako: EDMOND DANTES Vatre­
ni bonapartist; aktivno sudjelovao u pripremama za povratak s otoka
Elbe.
Treba ga držati u najvećoj tajnosti i pod najsigurnijim nadzorom.
Ta bilješka nije bila napisana istom rukom i istom tintom kojom i
ostali podaci u registru, što je dokazivalo da je unesena tek za vrijeme
Dantesova zatočenja.
Bila je to odviše teška optužba a da bi se itko usudio pobiti je. Inspe­
ktor napisa dakle ispod opaske:
»Ne može se ništa učiniti.«
Taj je posjet, da tako kažemo, ponovno oživio Dantesa. Otkako je
ušao u tamnicu, zaboravio je brojiti dane. Ali sad mu je inspektor
spomenuo nov datum, i Dantes ga nije zaboravio. Tek što se ovaj uda­
ljio, Dantes napiše komadićem žbuke što je pao sa stropa: 30. srpnja
1816., i od tog trenutka ispisivao je svakog dana po jedan zarez na
zidu, da bi odsada mogao opet računati vrijeme.
Prolazili su dani, zatim tjedni, pa mjeseci, a Dantes je svejednako
čekao. Najprije je odredio rok od petnaest dana da bude pušten na
slobodu. Da je inspektor prišao rješavanju njegove stvari bar s upola
toliko interesa koliko ga je pokazao, petnaest dana moralo bi mu biti
dovoljno. A kad je proteklo tih petnaest dana, Dantes reče sam sebi
da je besmisleno vjerovati da će se inspektor zauzeti za njega prije
no što se vrati u Pariz; a u Pariz se mogao vratiti tek pošto završi
inspekciju, putovanje koje je moglo potrajati jedan ili dva mjeseca.
Dantes dakle postavi rok od tri mjeseca, umjesto petnaest dana, a
kad su prošla i ta tri mjeseca, jedan novi razlog dođe mu u pomoć, i
on odredi rok od šest mjeseci. Ali je prošlo i tih šest mjeseci, i kad je
zbrojio sve te dane, izađe mu da čeka već deset i pol mjeseci. Za tih
deset i pol mjeseci ništa se nije izmijenilo u njegovu tamnovanju: nije

1 7B
 Prva knjiga

dobio nijedne utješne vijesti, a ključar je na sva pitanja ostajao nijem

kao i prije. Dantes poče sumnjati u svoja osjetila, poče vjerovati da je
ono što mu se čini kao sjećanje njegova pamćenja samo halucinacija
njegova mozga, i da je taj anđeo tješitelj što je ušao u njegovu ćeliju
sišao na krilima jednog sna.
Nakon godinu dana upravitelj bude smijenjen i postavljen za upravi­
telja tvrđave Ham; poveo je sa sobom i više svojih ljudi, među njima
i Dantesova ključara. Tada stiže novi upravitelj, kojem je bilo odviše
naporno pamtiti imena svojih zatvorenika, pa je odredio da se oni
spominju samo kao brojevi. Taj je strašni hotel imao pedeset soba, i
njegovi su stanovnici dobili imena po broju sobe u kojoj su se nalazili.
Tako je i nesretni mladić prestao da se zove Edmond Dantes, i odsada
je bio samo broj 34.
Grof Monte Christo

15. Broj 34 i broj 27

Dantes je prošao sve one stupnjeve nesreće što ih prolaze zatočenici
zaboravljeni u jednoj tamnici.
Ušao je u zatvor s ponosom, koji je posljedica nade i svijesti o vlastitoj
nevinosti; zatim je počeo sumnjati u svoju nevinost, što je donekle
opravdalo upraviteljevo mišljenje da je poludio. A onda je konačno
pao s visine svoga ponosa, i počeo moliti, ali još ne Boga, nego ljude,
jer Bog je posljednje utočište. Nesretnik, koji bi trebao početi s Go­
spodinom, počinje se uzdati u njega tek pošto je izgubio svaku drugu
nadu.
Dantes zamoli dakle da ga izvuku iz njegove ćelije i premjeste u neku
drugu, pa bila ona još crnja i dublja. Svaka promjena, pa čak i pro­
mjena na gore, ipak je neka promjena, i pružila bi Dantesu razonodu
od nekoliko dana. On zamoli da ga puste u šetnju, na zrak, da mu
daju knjige, kakav alat. Ali ništa od toga nisu mu odobrili. Pa ipak,
uza sve to, on je i dalje molio. Navikao je razgovarati sa svojim novim
ključarom, iako je taj bio, ako je to uopće moguće, još šutljiviji nego
prijašnji. Ali govoriti jednom čovjeku, pa bio on baš i nijem, ipak je
nekakvo zadovoljstvo. Dantes je govorio zato da čuje zvuk svog vla­
stitog glasa: pokušao je govoriti i kad je bio sam, ali bi se tada uplašio
samoga sebe.
Dok je još bio na slobodi, Dantes je često s užasom pomišljao na
zatvorske sobe pune protuha, razbojnika i ubojica, koji traže gnusno
veselje u neshvatljivim orgijama i užasnim prijateljstvima. A sada je
počeo čeznuti za tim da i sam bude bačen u neku od tih jazbina, samo
da vidi i druga lica osim neosjetljivog tamničara koji uopće nije htio
govoriti. Zalio je što nije na robiji, u sramotnoj robijaškoj odjeći, s
lancem na nogama, i robijaškim žigom na ramenu. Robijaši su bar u
društvu svojih bližnjih, udišu čist zrak, vide nebo; robijaši su sretni.
Jednog dana zamoli tamničara da mu dovede nekog druga, ma tko
 Prva knjiga

to bio, pa makar baš morao biti onaj ludi abbe o kojem je čuo govo­
riti. Pod korom tamničara, ma koliko bila surova, uvijek ostaje malo
čovječnosti. A Dantesov tamničar u dnu srca, iako njegovo lice nije
ništa govorilo, žalio je tog mladog čovjeka koji je tako teško podnosio
zatočeništvo. I on priopći upravitelju molbu zatvorenika broj 34, ali
ovaj, oprezan kao da je političar, pomisli da Dantes kani pobuniti za­
tvorenike, skovati zavjeru ili steći druga s kojim bi mogao pobjeći, pa
je odbio tu molbu.
Dantes je iscrpio sve nade koje je mogao imati od ljudi, i on se, kao
što smo već rekli da se mora dogoditi, obrati Bogu.
Sve pobožne misli rasijane po svijetu, koje skupljaju nesretnici po­
gnuti pod teretom sudbine, dođoše da mu osvježe duh. Sjetio se mo­
litava kojima ga je naučila njegova majka, i on otkri u njima smisao
za koji dotada nije znao. Jer, za sretna čovjeka molitva ostaje samo
skup jednoličnih i besmislenih riječi sve do trenutka kad ga pogodi
bol i objasni nesretniku taj uzvišeni govor pomoću kojeg se razgovara
s Bogom.
On je dakle molio, ne sa žarom, već s nekim bijesom. Moleći na glas,
nije se više plašio svojih riječi. Tada ga je obuzimala neka vrsta zanosa.
Vidio je kako Bog isijava iz svake riječi koju bi izgovorio. Sve što je
učinio u svom skromnom i promašenom životu pripisivao je volji tog
svemogućeg Boga, tražio u tome pouke, obvezivao se da će izvršiti
neke zadatke, i na kraju svake molitve dometnuo bi sebičnu molbu
koju ljudi češće upućuju ljudima nego Bogu: »I oprosti nam duge naše
kao što i mi opraštamo dužnicima našim.«
Ali uza sve te žarke molbe Dantes je i dalje ostao zatočenik.
Tada se njegov duh smračio, oblak mu se razastro ispred očiju. Dantes
bijaše jednostavan čovjek, bez nekog naročitog obrazovanja. Prošlost je
za njega ostala zastrta onim crnim velom koji razgrće nauka. U samoći
svoje ćelije i pustinji svojih misli, on nije mogao stvoriti sliku minulih
stoljeća, oživjeti iščezle narode, ponovno sagraditi antičke gradove,
koje mašta povećava i poetizira i koji prolaze ispred očiju, divovski i
obasjani nebeskim svjetlom, kao babilonske slike Martinnove. On je
imao samo svoju tako kratku prošlost, svoju tako mračnu sadašnjost,
svoju tako neizvjesnu budućnost: devetnaest godina svjetlosti da o
njima razmišlja u noći koja će možda trajati vječnol Nikakva razonoda
nije mu dakle mogla priteći u pomoć: njegov snažan duh, koji ništa
drugo ne bi želio nego da leti kroz stoljeća, bio je prisiljen ostati zatvo­
ren kao orao u kavezu. On se dakle grčevito uhvatio za jednu misao,
za misao da je njegova sreća srušena bez nekog vidljivog razloga, da ju
Grof Monte Christo

je srušila neka zla kob. Bacio se na tu misao, točio je i pretakao na sve

načine i derao je tako reći golim zubima, kao što u Danteovu »Paklu«
nemilosrdni Ugolin grize glavu nadbiskupu Rogeru.
Nakon ravnodušnosti obuzelo ga je bjesnilo. Počeo je psovati tako
strašno da se čak i njegov tamničar uplašio, udarao je glavom o zid
i bjesnio bez ikakva razloga, katkada samo zbog zrna pijeska, zbog
truna slame, zbog daška vjetra. Tada bi se prisjećao one prijave koju
je vidio svojim očima, koju je dodirnuo svojim rukama; svaki redak
toga pisma plamtio je na zidu kao Mane Tekel Fares. Govorio je sebi
da ga je to ljudska mržnja a ne Božja osveta strovalila u taj ponor u
kojem se nalazi. Želio je tim nepoznatim ljudima sve one muke što ih
je njegova živa mašta mogla zamisliti, i činilo mu se da su i najstrašnije
od tih muka još uvijek odviše blage a naročito odviše kratke za njih;
jer poslije mučenja dolazi smrt, a smrt, ako već ne donosi olakšanje,
donosi barem neosjetljivost, koja sliči na nju.
Govoreći tako u sebi, pri pomisli na svoje neprijatelje, da smrt donosi
mir i da onaj koji se hoće okrutno osvetiti treba smisliti nešto drugo
a ne smrt, zapao je u sumornu nepomičnost, obuzet mišlju o samou­
bojstvu. Jao onome tko se na padini svoje nesreće uhvati za tu strašnu
misaol To je jedno od onih mrtvih mora koja se pružaju kao čista ažur­
na pučina, ali u kojima plivač sve više osjeća kako mu noge upadaju
u žitko blato koje ga privlači k sebi, uvlači u sebe i hoće ga progutati.
Kad ga jednom obuzme ta misao, ako mu Bog ne pritekne u pomoć, s
njim je svršeno, i svaki pokušaj odvlači ga sve dalje u smrt.
Međutim, ovo stanje moralne agonije manje je strašno nego patnja
koja joj je prethodila ili kazna koja će možda doći za njom.
To je neka vrsta vrtoglave utjehe koja čovjeku pokazuje ponor što zja­
pi, ali na dnu tog ponora ništavilo. Stigavši dotle, Edmond nađe neku
utjehu u toj misli i sve njegove boli, sve njegove patnje, ta povorka
sablasti što ih one vuku za sobom, sve to kao da se diglo iz onog kuta
zatvora na koji je anđeo smrti stavio svoju nečujnu nogu. Dantes je
s mirom promatrao svoj prošli život, sa strahom svoj budući život, i
izabra onu srednju točku koja mu je izgledala kao utočište.
— Katkada sam — govorio je tada u sebi — na svojim dalekim pu­
tovanjima, dok sam još bio čovjek, i to čovjek jak i slobodan, koji je
izdavao zapovijedi koje su se izvršavale, katkada sam gledao kako se
zatvara nebo, kako more tutnji i dršće, i kako se oluja rađa na jednom
kraju neba i poput kakve divovske ptice udara obje strane horizonta
svojim krilima. Tada sam osjećao da je moj brod slabo sklonište, jer
je on, lagan kao pero u rukama nekog diva, i sam podrhtavao i tre­
 Prva knjiga

sao se. Malo nakon toga, uz strahovitu buku valova, pogled na oštre
stijene nagoviještao mi je smrt, i ja sam se svim silama trudio da joj
izmaknem, upinjao sam sve svoje ljudske snage i svu vještinu mornara
da bih se borio protiv Boga!... Bilo je to zato što sam tada bio sretan,
zato što je vratiti se životu značilo vratiti se sreći; bilo je to zato što ja
tu smrt nisam zazivao, što je nisam izabrao; zato, konačno, što mi se
činilo da je tegobno zaspati zauvijek na postelji od šljunka i alga; zato
što sam se gnušao, ja koji sam se smatrao stvorenim na sliku i priliku
Božju, da nakon svoje smrti poslužim kao hrana galebovima. Ali danas
je to drugačije: izgubio sam sve ono zbog čega bih mogao voljeti život,
danas mi se smrt osmjehuje, kao dadilja djetetu koje uspavljuje, danas
ja umirem od svoje volje, i usnut ću umoran i slomljen, kao što sam
tonuo u san poslije jedne od onih večeri očajanja i bijesa za kojih sam
napravio tri tisuće krugova po svojoj sobi, a to znači trideset tisuća
koraka, to jest gotovo deset milja.
Otkako se ta misao rodila u duhu mladog čovjeka, postao je nekako
blaži, vedriji, i lakše je podnosio svoju tvrdu postelju i crni kruh; jeo
je manje, nije više spavao, i postao mu je gotovo podnošljiv taj ostatak
života, za koji je bio siguran da će ga ostaviti kad god bude htio, kao
što se ostavlja iznošeno odijelo.
Umrijeti je mogao na dva načina; prvi je bio sasvim jednostavan: tre­
bao je svezati maramu o rešetku na prozoru i objesiti se; a drugi se
sastojao u tome da se pretvara da jede a da se u stvari ubija glađu. Prvi
mu je bio veoma odvratan. Bio je odgojen tako da se užasavao gusara,
ljudi koje vješaju na katarke brodova. Objesiti se značilo je, dakle, za
njega neku vrstu odvratne kazne koju nije htio primijeniti na samome
sebi. Izabrao je dakle drugi način, i počeo ga provoditi još istog dana.
Već su prošle četiri godine u svim tim zbivanjima koje smo ispripo-
vjedili. Potkraj druge godine Dantes je ponovno prestao brojiti dane
i opet je utonuo u onu neupućenost o vremenu iz koje ga je svojevre­
meno bio izvukao posjet inspektorov.
Dantes je rekao: » Želim umrijeti« i izabrao je način na koji će umri­
jeti. Tada se našao licem u lice sa smrću, i bojeći se da ne odustane
od svoje odluke, zakleo se samom sebi da će tako umrijeti. »Kad mi
donesu ručak ili večeru«, mislio je, »bacit ću jelo kroz prozor i izgledat
će da sam ga pojeo«.
On i učini kako se bio zakleo. Kroz mali prozorčić, kroz koji se mogao
vidjeti samo komadić neba, bacao je dvaput na dan svoju hranu, i to
najprije s velikim veseljem, zatim premišljajući, a onda sa žaljenjem.
Morao se prisjećati svoje zakletve da bi mogao izvršiti svoj naum. Ta
Grof Morite Christo

hrana, koja mu se prije gadila, sad mu je, zbog gladi, koja ima oštre
zube, izgledala tako zamamna za oko i tako ugodna mirisa. Ponekad
bi čitav sat držao u ruci tanjur u kojem se nalazila, promatrajući onaj
komad pokvarene govedine ili stare ribe i crni pljesnivi kruh. Bili su to
posljednji trzaji života koji se još uvijek borio u njemu te ga s vremena
na vrijeme pokolebao u njegovoj odluci. Tada mu se njegova ćelija nije
više činila tako mračna, a njegov položaj činio mu se manje očajan. Ta
bio je još mlad, moglo mu je biti dvadeset pet ili dvadeset šest godi­
na, bilo je dakle još pedeset godina života pred njim, dakle dva puta
toliko koliko je već proživio.
U tom neizmjernom vremenskom razmaku, koliko li je još događaja
moglo srušiti zidove tvrđave If i vratiti mu slobodul Tada bi približio
zube jelu, koje je, kao dobrovoljni Tantal, sam odalečio od svojih usta.
Ali tada bi mu se u duhu javila njegova zakletva, a taj plemeniti stvor
odviše se bojao da će prezreti samoga sebe ako je prekrši. On iscrpe
dakle, strogo i nemilosrdno, ono malo života što mu ga je bilo preo­
stalo, i jednoga dana više nije imao snage ustati i baciti kroz prozorčić
večeru što su mu je bili donijeli.
Sutradan nije vidio ništa, kao da je oslijepio, a jedva je čuo. Tamničar
pomisli da je teško bolestan. Edmond se nadao da će uskoro umrijeti.
Tako je prošao dan. Edmond je osjećao da ga obuzima neka čudna
obamrlost u kojoj je ipak bilo nešto dobro. Grčevi u želucu pomalo su
popustili, a i žeđ se nekako stišala. A kad bi zatvorio oči, učinilo bi mu
se da vidi mnogo blistavih svjetala sličnih onim lažnim plamenovima
koji se ganjaju noću po močvarnom tlu: bio je to suton one nepoznate
zemlje što se naziva smrću.
Ali uvečer, oko osam sati, on odjednom začu neku potmulu buku što
je dolazila iz zida uz koji bijaše njegov krevet.
Po tamnici su šuškale tolike odvratne životinje da se Edmond malo-
pomalo navikao na to da ne dopušta da mu takve sitnice remete san.
Ali ovog puta, bilo zato što su njegova osjetila bila razdražena od du­
gotrajnog gladovanja, bilo zato što je šum bio jači nego inače, on podi­
gne glavu da bolje čuje.
Bilo je to neko ujednačeno struganje, kao da kakva ogromna šapa, ili
kakav veliki zub, ili naposljetku nekakvo oruđe grebe po kamenu.
Koliko je god bio iscrpljen, mozak mladog čovjeka smjesta je obuzela
ona misao što je neprestano prisutna u duhu zatvorenika — misao o
slobodi. Taj se šum javio upravo u trenutku kad je prestao bilo što
čuti, te se njemu učini da se Bog naposljetku smilovao na njegove
patnje te mu šalje taj šum kako bi ga upozorio da se zaustavi na rubu
 Prva knjiga

groba u koji je već zakoračio nogom. Ili, tko zna, ne pokušava li netko
od njegovih prijatelja, ili jedno od ljubljenih bića na koja je toliko mi­
slio da se misao gotovo iscrpla, tko zna ne pokušava li netko od njih
učiniti nešto za njega i smanjiti razmak koji ih razdvaja?
Ali ne, on se zacijelo vara, i to je samo jedan od onih snova što lebde
nad vratima smrti.
Pa ipak, Edmond je i dalje osluškivao taj šum. Gotovo puna tri sata
trajalo je to struganje, a onda Edmond ču kao da se nešto ruši, nakon
čega je sve utihnulo.
Nekoliko sati kasnije šum se ponovno javi, sada još jači i bliži. Upravo
kad je Dantes htio ispitati odakle dolazi taj šum što mu pravi društvo,
tamničar uđe u ćeliju.
Otkako je otprilike prije osam dana odlučio umrijeti, i otkako je prije
četiri dana počeo izvoditi svoj naum, Edmond nije progovorio ni je­
dne riječi s tim čovjekom, nije mu čak odgovarao kad ga je pitao od
koje bolesti misli da je bolestan, i okretao se prema zidu kad bi ga ovaj
odviše pažljivo promatrao. Ali danas je tamničar mogao čuti taj mukli
šum, mogao je podići uzbunu i učiniti mu kraj i tako možda poreme­
titi onaj zametak nade koja je, kad bi samo pomislio na nju, ublažila
posljednje trenutke Dantesove.
Ključar je donio hranu.
Dantes se pridigne na krevetu i, upinjući glas, poče mu govoriti o svim
mogućim stvarima, o lošoj kvaliteti hrane koju mu je donio, o studeni
od koje pati u svojoj ćeliji, mrmljajući i gunđajući, kako bi imao pravo
govoriti što glasnije, tako da je tamničar, koji je upravo tog dana za­
molio za bolesnog zatvorenika juhu i svježi kruh, koji mu je bio donio,
konačno izgubio strpljivost.
Na sreću, on je pomislio da je Dantes u deliriju. Stavio je jelo na kli­
mavi stari stol na koji ga je i inače stavljao, i izašao iz ćelije.
Ostavši sam, Edmond stane veselo osluškivati.
Šum je postao tako jak da ga je sada razgovijetno čuo bez ikakva na­
pora.
— Nema više nikakve sumnje — reče samome sebi — pošto se taj
šum sveudilj nastavlja, mada je već nastao dan, to mora da je neki ne­
sretni zatočenik kao što sam ja, koji se pokušava osloboditi. Oh, kad
bih bio pored njega, kako bih mu pomogao!
Ali odjednom taman oblak pomrači tu novu nadu u tom mozgu naviklom
na nesreću, koji se tek s mukom mogao ponovno naviknuti na ljudske
radosti; iznenada mu nova misao iskrsne u pameti, misao da taj šum
stvaraju radnici koje je upravitelj najmio da poprave susjednu sobu.
Grof Morite Christo

Nije se bilo teško uvjeriti je li to točno, ali kako bi se mogao usuditi to

upitati? Zaista, ništa nije bilo jednostavnije nego pričekati dok ključar
ponovno dođe, da ga upozori na taj šum i da vidi kakvo će on lice na­
praviti kad ga čuje. Ali zadovoljiti se na takav način, nije li to značilo
izdati dragocjene probitke za jedno kratko zadovoljstvo? Na žalost,
Edmondova je glava, to zvono bez klatna, bila zaglušena brujanjem
jedne misli. Bio je tako slab da je njegov duh lebdio kao para i nije se
mogao sabrati oko jedne misli. Edmond je vidio samo jedan način da
svoje misli opet učini jasnima a svoje rasuđivanje bistrim; okrenuo je
oči prema juhi koja se još pušila na stolu, kamo ju je ključar bio stavio,
digao se, pošao glavinjajući prema njoj, uzeo posudu u ruku, prinio
je usnama, i popio nadušak tekućinu koja je bila u njoj, s neopisivim
osjećajem ugode.
Bio je dovoljno hrabar da se zaustavi na tome: jer je često slušao kako su
nesretni brodolomci, kad bi ih spasili iscrpljene od gladi, umirali jer su
proždrljivo pojeli odviše čvrstu hranu. Edmond stavi na stol kruh što ga
je držao gotovo nadomak usta, i vrati se na postelju. Nije htio umrijeti.
Odmah osjeti kako svjetlo ulazi u njegov mozak: sve njegove misli,
neodređene i gotovo nedokučive, zauzeše svoje mjesto na toj čude­
snoj šahovskoj ploči, na kojoj je jedno polje više možda dovoljno za
onu nadmoćnost što je čovjek ima nad životinjama. Mogao je misliti i
jačati svoje misli razmišljanjem.
Dantes ponovno ustane. Ovaj put nije više posrtao i nije mu se više
bljeskalo pred očima. On pođe u jedan kut svoje ćelije, izvuče jedan
kamen što ga je rasklimala vlaga, pa se vrati i stane kamenom udarati
na onom mjestu gdje se onaj šum najrazgovjetnije čuo.
Ali već nakon prvog udarca šuma nestade kao nekom čarolijom. On
udari tri puta.
Edmond je napeto osluškivao. Prošao je jedan sat, prošla su dva a
da se ništa nije čulo. Edmond je izazvao s onu stranu zida potpunu
tišinu.
Pun nade, Edmond pojede nekoliko zalogaja kruha, popije nadušak
nekoliko gutljaja vode, i zahvaljujući čvrstoj konstituciji kojom ga je
priroda obdarila, uskoro se počeo osjećati kao prije gladovanja.
Prošao je i dan, a tišina je trajala i dalje.
Došla je noć a da se struganje nije ponovilo.
— To je neki zatvorenik — reče Edmond samome sebi s nekim neo­
pisivim veseljem.
Od tog trenutka mozak kao da mu se raspalio, a život mu se naglo
vrati potaknut tom aktivnošću.
 Prva knjiga

Noć je prošla a da se nije čuo ni najmanji šum.

Te noći Edmond nije sklopio oka.
Ponovno svane dan. Tamničar uđe u ćeliju donoseći hranu. Edmond je
već bio pojeo jučerašnju hranu, osluškujući neprestano onaj šum koji
se više nije čuo, obuzet strepnjom da se više nikada neće ponoviti, ho­
dajući bez prestanka po svojoj ćeliji, drmajući po čitave sate željezne
rešetke na prozorčiću, vraćajući elastičnost i snagu svojim udovima
vježbanjem koje je već tko zna kada napustio, spremajući se, ukratko,
da se ponovno pograbi ukoštac sa svojom sudbinom, kao što to radi,
pružajući ruke i trljajući tijelo uljem, borac koji se priprema da uđe u
arenu. Zatim, u vrijeme kad bi prekidao tu grozničavu aktivnost, opet
bi osluškivao hoće li se ponovno začuti šum, nestrpljiv zbog opre­
znosti tog zatvorenika koji nije ni slutio da ga je u njegovu radu na
oslobođenju omeo jedan drugi zatvorenik, kojem se u najmanju ruku
jednako žurilo da postane slobodan.
Prošla su tri dana, sedamdeset i dva smrtna sata, izbrojena minutu po
minutu!
Konačno jedne večeri, pošto je ključar posljednji put obišao ćeliju i
pošto je Dantes po stoti put prislonio uho na zid, učini mu se da neko
jedva čujno potresanje muklo odzvanja u njegovoj glavi što ju je pri­
slonio na šutljivo kamenje.
Dantes se odmakne da bi umirio svoj uznemireni mozak, načini neko­
liko koraka po sobi, i ponovno stavi uho na ono mjesto.
Više nije bilo sumnje, s onu stranu zida se nešto događalo. Zatvorenik
je shvatio da je način na koji radi odviše opasan te je primijenio neki
drugi i, sigurno zato da bi nastavio posao s većom sigurnošću, umjesto
polugom sada je radio dlijetom.
Ohrabren tim otkrićem, Edmond odluči da dođe u pomoć tom ne­
umornom radniku. Najprije je premjestio svoj krevet iza kojega se,
kako mu se činilo, vrši taj oslobodilački rad, i potraži očima predmet
pomoću kojeg bi mogao načeti zid, skinuti vlažnu žbuku i na kraju
iskopati jedan kamen.
Pogled mu nije ništa otkrio. Nije imao ni noža ni bilo kakvog oštrog
oruđa. Jedino željezo rešetaka na njegovu prozorčiću, ali on se već to­
liko puta uvjerio da su one tako dobro učvršćene da nije uopće imalo
smisla pokušavati ih rasklimati.
Sav njegov namještaj bio je jedan krevet, stolica, stol, vedro i vrč.
Istina, na krevetu je bilo željeznih spojnica, ali su one bile pričvršćene
za drvo zavrtnjima. Trebao bi imati odvijač ako je htio izvući te zavr-
tnje i iščupati spojnice.
1 "3 7
Grof Morite Christo

Na stolu i stolici ništa. Na vedru je nekad bio držak, ali je on bio

skinut.
Jedino što mu je preostalo, bilo je da razbije vrč i da pomoću jednog
šiljatog komada započne posao.
On spusti vrč na pod, i vrč se razleti u komade.
Dantes izabra dvije-tri šiljate krhotine, sakrije ih u slamaricu, a ostale
komade ostavi na zemlji. To što se razbio vrč bio je odviše prirodan
slučaj a da bi se zbog toga netko uznemirio.
Edmond je mogao raditi čitavu noć. Ali u mraku je posao slabo napre­
dovao, jer je morao raditi pipajući, i on uskoro vidje da njegovo oruđe
gubi oštrinu na tvrdom kamenu. On dakle vrati krevet na mjesto i
stane očekivati dan. Nada mu je ponovno vratila strpljivost.
Čitavu je noć slušao i čuo kako nepoznati rudar nastavlja svoj podze­
mni posao.
Kad je svanuo dan, tamničar uđe u ćeliju. Dantes mu reče da mu je si­
noć, kad je pio iz vrča, vrč ispao iz ruku i razbio se. Tamničar ode gun­
đajući da donese novi, i ne pomišljajući da odnese krhotine staroga.
Za nekoliko trenutaka on se vrati, preporuči zatvoreniku da bude pa­
žljiviji, i ode.
Dantesa obuze neka neopisiva radost kad je čuo škripanje brave, od
koje mu se dosada uvijek kad bi je čuo stezalo srce. Osluškivao je ko­
rake tamničara, i kad su oni utihnuli, baci se prema krevetu i odmakne
ga. Na slaboj sunčanoj zraci što je prodirala u ćeliju vidje beskoristan
posao što ga je obavio prošle noći, jer je strugao sam kamen umjesto
žbuku koja je okruživala njegove rubove.
Vlaga je učinila žbuku prhkom.
Od veselja mu je zakucalo srce kad je primijetio da se ona otkida u
komadima: ti su komadi bili gotovo sasvim sitni, to je istina, ali u toku
pola sata Dantes je ipak iskopao otprilike za jednu šaku. Kakav ma­
tematičar mogao bi izračunati da će za koje dvije godine takvog rada,
pretpostavljajući da ne naiđe na kamen, moći izdupsti prolaz širok
dvije kvadratne stope i dubok dvadeset stopa.
Zatvorenik predbaci sebi što nije iskoristio za taj posao duge sate što
su prolazili jedan za drugim sve polaganije i polaganije, i koje je bezna­
dno izgubio u molitvi i očajanju.
Za tih gotovo šest godina otkako je bio zatvoren u toj ćeliji, kakav je
posao, pa ma kako on sporo tekao, mogao izvršiti? Ta misao ispuni ga
novim žarom.
Za tri dana uspjelo mu je, uz nevjerojatnu opreznost, iskopati žbuku
i osloboditi jedan kamen; zid je bio napravljen od komada tucanog
1 TO
 Prva knjiga

kamena među kojima je, da bude čvršći, ovdje-ondje bio ugrađen i

pokoji klesani kamen. Upravo takav jedan klesani kamen bio je on
gotovo sasvim oslobodio žbuke, i sada ga je samo trebalo rasklimati
u ležištu.
Dantes pokuša to učiniti svojim noktima, ali su nokti bili nedovoljni.
Krhotine vrča koje je zavlačio u pukotinu lomile su se kad ih je Dantes
pokušao upotrijebiti kao poluge.
Poslije jednog sata uzaludnih pokušaja, Dantes se uspravi oznojena
čela i obuzet strepnjom.
Zar će morati odustati već u samom početku, i zar će morati nepo­
mično i beskorisno čekati da njegov susjed, koji bi mogao iznemoći,
sve sam obavi?
Tada mu padne na pamet jedna misao. Stajao je i dalje i smješkao se:
njegovo vlažno čelo samo se od sebe osušilo.
Tamničar je svakog dana donosio Dantesu juhu u zdjeli od bijelog
lima. U toj je zdjeli bila juha za njega i za još jednog zatvorenika, jer
Dantes bijaše uočio da je ona ponekad sasvim puna a ponekad do po­
lovice prazna, već prema tome je li tamničar najprije donosio hranu
njemu ili njegovu drugu.
Ta je zdjela imala željezni držak; za tim željeznim drškom čeznuo je
Dantes i dao bi za njega deset godina života, kad bi to netko zatražio.
Tamničar bi svaki put izlio sadržaj iz te posude na Dantesov tanjur.
Pošto bi pojeo juhu drvenom žlicom, Dantes bi oprao tanjur, iz kojega
je tako jeo svakog dana.
Uvečer Dantes stavi svoj tanjur na pod, na pola puta između stola i
vrata. Ušavši u ćeliju, tamničar stane na tanjur i on se razbije u tisuću
komada.
Ovog puta nije imao što prigovoriti Dantesu: on je, istina, bio kriv
što je ostavio tanjur na podu, ali je bio kriv i tamničar koji nije gledao
kamo staje.
Tamničar pogleda po ćeliji u što bi mogao izliti juhu, ali ne otkri ništa;
taj je tanjur bio jedini u Dantesovu kućanstvu.
— Ostavite mi zdjelu — reče Dantes — pa ćete je uzeti kad mi sutra
donesete ručak.
Taj je savjet odgovarao tamničarovoj lijenosti, jer tako se nije trebao
ponovno penjati, silaziti i opet penjati.
On dakle ostavi zdjelu.
Ovog puta brzo je pojeo juhu i meso koje je, kako se to već radi u
zatvorima, bilo stavljeno u juhu. Zatim, pošto je čekao jedan sat, da
bude siguran da se tamničar ipak neće vratiti, on odmakne krevet,
1 TO
Grof Monte Christo

uzme zdjelu, zarije vršak drška između klesanog kamena oslobođenog

žbuke i susjednih komada kamena, i poče ga pokretati.
Lako pomicanje bilo je dokaz da je posao dobro krenuo.
I zaista, nakon jednog sata kamen bijaše izvađen iz zida u kojem je
ostavio rupu od stope i pol u promjeru.
Dantes pokupi svu žbuku, odnese je u jedan kut svoje ćelije, jednom kr­
hotinom razbijenog vrča izgrebe sivkastu zemlju i pokrije njome žbuku.
Zatim, da bi posve iskoristio tu noć kad mu je slučaj, bolje reći to do­
bro smišljeno lukavstvo, dao u ruke tako dragocjeno oruđe, on nastavi
užurbano kopati.
Pred zoru namjesti kamen natrag u zid, gurne krevet do zida i legne.
Za ručak je dobivao samo komad kruha. Tamničar uđe u ćeliju i stavi
taj komad kruha na stol.
— Sto je, zar mi niste donijeli drugi tanjur? — zapita Dantes.
— Nisam — reče tamničar — jer vi sve razbijete. Razbili ste vrč, a
krivi ste i što sam ja razbio tanjur. Kad bi svi zatočenici počinjali toliko
štete, država to ne bi mogla podnijeti. Ostavit ćemo vam dakle zdjelu
i u nju ulijevati juhu, pa tako nećete porazbijati sve suđe.
Dantes upravi oči k nebu i sklopi ruke pod pokrivačem.
Zbog tog komada željeza koji mu je ostao njegovo je srce osjećalo
takvu zahvalnost prema nebu kakvu u prijašnjem životu ne bi osjećalo
ni za najveća dobročinstva. Samo, primijetio je da je onaj zatvorenik
prestao raditi otkako je on počeo kopati.
Svejedno, to nije bio razlog da odustane od svog zadatka. Ako njegov
susjed ne dođe k njemu, onda će on otići k svome susjedu.
Radio je čitav dan bez predaha. Uvečer je, zahvaljujući svom novom
oruđu, izvukao iz rupe u zidu više od deset šaka kamena, žbuke i
smrvljenog betona.
Kad je došlo vrijeme da se pojavi tamničar, on je što je bolje mogao
izravnao svinuti držak svoje zdjele i stavio posudu na mjesto gdje je
obično stajala. Ključar izlije u nju dnevni obrok juhe s mesom, zapravo
juhu s ribom, jer je bio posni dan, a zatvorenici su morali postiti tri
puta na tjedan.
Pošto je ulio juhu u zdjelu, tamničar ode.
Sada se Dantes htio uvjeriti je li njegov susjed doista prestao kopati.
On stane osluškivati.
Sve je bilo posve tiho kao i za ona tri dana kada je struganje bilo pre­
kinuto.
Dantes uzdahne. Bilo je očito da je njegov susjed nepovjerljiv prema
njemu.
1 Af\
 Prva knjiga

Ali on ipak nije klonuo, već je nastavio raditi čitavu noć. Pošto je
tako naporno radio dva ili tri sata, Dantes osjeti da je naišao na neku
zapreku.
Željezo nije više mrvilo žbuku već je klizilo po nekoj ravnoj površini.
Dantes zavuče prste u otvor i osjeti da je naišao na gredu. Ta je greda
u dnu potpuno zatvarala otvor što ga je Dantes bio dosad napravio.
Trebalo je dakle kopati ispod ili iznad nje.
Nesretnom mladiću nije bilo ni na kraj pameti da bi mogao naići na
takvu zapreku.
— Oh, Bože moj, Bože moj! — uzvikne on. — Ja sam te toliko molio
da sam se nadao da si me čuo. Bože moj, pošto si mi oduzeo slobodu
života, i pošto si mi oduzeo mir smrti i ponovno me vratio u život,
budi milostiv prema meni i ne daj da umrem u očajanju!
— Tko to govori o Bogu i o očajanju u isti čas? —javi se neki glas koji
kao da je dolazio ispod zemlje; prigušen tom nezvučnom preprekom,
dopirao je do mladića s nekim pogrebnim prizvukom.
Edmond osjeti kako mu se diže kosa na glavi, i on ustukne na kolje­
nima.
— Ah — promrmlja — čujem govoriti čovjeka.
Već četiri ili pet godina Edmond nije čuo drugog čovjeka do svog ta­
mničara, a za jednog zatvorenika tamničar nije čovjek: to su živa vrata
koja pojačavaju hrastova vrata na njegovoj ćeliji, to je rešetka od mesa
kojom je pojačana željezna rešetka na njegovu prozoru.
— Za ime Božje! — uzvikne Dantes — vi što ste govorili, kažite još
nešto, iako sam se prepao vašeg glasa. Tko ste vi?
— A tko ste vi? — upita glas.
— Nesretni zatvorenik —- odgovori Dantes, koji nije oklijevao odgo­
voriti.
— Iz koje zemlje?
— Francuz.
— Kako se zovete?
— Edmond Dantes.
— Sto ste po zanimanju?
— Mornar.
— Otkada ste ovdje?
— Od 28. veljače 1815.
— Zbog čega ste zatvoreni?
— Nevin sam.
— Ali za što vas optužuju?
— Da sam sudjelovao u zavjeri za povratak carev.
Grof Monte Christo

— Kako? Za povratak carev? Zar dakle nije više na prijestolju?

— Odrekao se prijestolja u Fontainebleauu godine 1814., prognan je
na otok Elbu. Ali otkada ste vi ovdje, kad o tome ništa ne znate?
— Od 1811.
Dantes zadršće: Ovaj je čovjek u tamnici četiri godine dulje od njega.
— Dobro, nemojte kopati dalje — reče čovjek govoreći vrlo brzo.
— Samo, recite mi na kojoj je visini rupa što ste je načinili.
— U istoj visini s podom.
— Kako je sakrivena?
— Iza moga kreveta.
— Jesu li pomicali vaš krevet otkako ste u tamnici?
— Nikada.
— Kamo se izlazi iz vaše sobe?
— Na jedan hodnik.
— A kamo vodi hodnik?
— Na dvorište.
— Ah — prošapta glas.
— Oh, Bože moj! Pa što ima u tome? — uzvikne Dantes.
— To da sam se prevario, da me je nesavršenost mojih crteža zavela,
da sam propao zato što nemam kompasa, zato što četvrt centimetra
pogreške na mom nacrtu predstavlja petnaest stopa u stvarnosti, i
zato što sam smatrao zid koji ste probili vanjskim zidom tvrđave.
— Pa onda biste izašli u more!
— To sam upravo i htio.
— A da vam je to uspjelo?
— Bacio bih se u more i zaplivao, stigao bih na jedan od otoka koji
okružuju tvrđavu If, bilo do otoka Daume, bilo do otoka Tibouleti,
bilo pak do same obale, i tada bih bio spašen.
— I vi biste mogli plivati tako daleko?
— Bog bi mi dao snage... a sada je sve propalo.
— Sve?
— Da, sve...! Namjestite pažljivo kamen u rupu i nastojte da se ništa
ne vidi. Nemojte više kopati, već čekajte da vam se ja javim.
— Ali recite mi bar tko ste vi?
— Ja sam... ja sam... broj 27.
— Vi dakle nemate povjerenja u mene? — zapita Dantes.
Edmondu se pričini kao da neki gorak smijeh probija kamen i dopire
do njega.
— Oh, ja sam dobar kršćanin — uzvikne Dantes naslućujući da ga
taj čovjek namjerava napustiti. — Zaklinjem vam se Bogom da ću se
 Prva Knjiga

radije dati ubiti nego da otkrijem vašim i svojim krvnicima ma i mrvu

istine. Ali, za ime Božje, nemojte me lišiti svoga prisustva, nemojte
me lišiti svoga glasa, da, ja vas zaklinjem, jer sam na izmaku svojih
snaga pa ću udariti glavom o zid, i vi ćete biti krivi za moju smrt.
— Koliko vam je godina? Sudeći po vašem glasu, mora da ste mladi.
— Zapravo i ne znam koliko mi je godina, jer ne znam kako sam već
dugo ovdje. Znam jedino to da mi je bilo devetnaest godina kad sam
18. veljače 1815. godine uhićen.
— Onda vam sada neće biti više od dvadeset šest — promrmlja glas.
— A u tim godinama čovjek ne može biti izdajica.
— Oh, ne, ne! Ja vam se kunem — ponovi Dantes. — Već sam vam
jednom rekao, i sada opet ponavljam, da bih se radije dao isjeći na
komade nego da vas odam.
— Dobro ste učinili što ste mi to rekli; dobro ste učinili što ste me
zamolili, jer sam već nakanio stvoriti novi plan i odalečiti se od vas. Ali
vaše me godine umiruju, i ja ću doći k vama, čekajte me!
— A kada?
— Moram proračunati naše izglede; čekajte me dok vam ne dam
znak.
— Ali vi me nećete napustiti, nećete me ostaviti sama, doći ćete k
meni, ili ćete dopustiti da ja dođem k vama? Pobjeći ćemo zajedno, a
ako nam ne uspije pobjeći, razgovarat ćemo, vi ćete govoriti o ljudima
koje vi volite, a ja o onima koje ja volim. Vi sigurno volite nekoga?
— Ja sam posve sam na svijetu.
— Onda ćete voljeti mene: ako ste mladi, bit ću vam drug; ako ste
stari, bit ću vam sin. Ja imam oca kome će biti, ako je još na životu,
oko sedamdeset godina; volio sam samo njega i jednu djevojku koja
se zove Mercedes. Moj me otac nije zaboravio, u to sam siguran, ali
ona, sam Bog zna misli li još uvijek na mene. Ja ću vas voljeti kao što
bih volio svoga oca.
— Dobro — odgovori zatvorenik — doviđenja sutra.
Tih nekoliko riječi izgovorio je glasom koji je umirio Dantesa; i on
nije više ništa pitao, već je ustao, isto tako pažljivo kao i inače skupio
otpatke izvučene iz zida, i gurnuo svoj krevet uza zid.
Tih nekoliko riječi izgovorio je glasom koji je umirio Dantesa.
Od tog časa Dantes se sav predao svojoj sreći. Odsada sigurno neće
više biti sam, a možda će se čak i osloboditi. A ako ipak ostane zato­
čenik, bar će imati jednog druga: jer zatočeništvo u društvu samo je
upola zatočeništvo. Zajedničke žalbe gotovo su isto što i molitve, a
molitve izrečene u dvoje — iskazivanje Božje milosti.
1
Grof Monte Christo

Čitav taj dan Dantes je šetao gore-dolje po ćeliji, a srce mu je radosno

udaralo. S vremena na vrijeme ta bi ga radost gušila, i on bi sjedao
na krevet pritišćući grudi rukama. Na najslabiji šum što bi se začuo
u hodniku pojurio bi prema vratima. Jednom ili dva puta glavom mu
je prošla misao da bi ga mogli odvojiti od tog čovjeka kojeg uopće ne
poznaje, a kojega je ipak volio kao prijatelja. Tada je stvorio odluku: u
času kad bi tamničar odgurnuo krevet od zida i sagnuo se da promotri
otvor, on bi mu razbio glavu kamenom na kojem je stajao negov vrč.
Osudili bi ga na smrt, to mu je bilo jasno, ali nije li trebao umrijeti
od tuge i očaja upravo u trenutku kad ga je taj čudesni šum vratio u
život?
Kad je uvečer ušao tamničar, Dantes je ležao na krevetu. Činilo mu se
da će odatle bolje čuvati nedovršeni otvor u zidu. Bit će da je nekako
čudno gledao nepoželjnog posjetitelja, jer mu ovaj reče:
— Sto je, zar ćete opet početi ludovati?
Dantes ne odgovori ništa, jer se bojao da ga ne izda uzbuđenje u nje­
govu glasu.
Tamničar izađe vrteći glavom.
Nastade noć. Dantes je očekivao da će njegov susjed iskoristiti mrak
da nastavi razgovor s njim, ali se prevario. Noć je prošla a da nikakav
šum nije odgovorio na njegovo grozničavo iščekivanje. Ali sutradan,
poslije jutarnje posjete tamničareve, pošto je odmaknuo krevet od
zida, on začuje tri udarca u jednakim razmacima. U istom času našao
se na koljenima.
— Jeste li to vi? — reče. — Evo mel
— Vaš tamničar je otišao? — zapita glas.
— Jest, otišao je — odgovori Dantes — i vratit će se tek navečer.
Dvanaest sati bit ćemo slobodni.
— Mogu dakle raditi? — zapita ponovno glas.
— Da, da, nemojte oklijevati, počnite odmah, zaklinjem vas!
Čas zatim učini mu se da se onaj dio poda na koji se, upola zavučen u
otvor, upro rukama, počinje izmicati. On ustukne, a u istom trenutku
hrpa zemlje i otkinutog kamenja surva se u rupu koja se otvorila ispod
otvora koji je on bio napravio. A tada, u dnu te mračne rupe čiju udu­
binu nije mogao odrediti, ugleda jednu glavu, dva ramena, i naposlje­
tku čitavog čovjeka koji je prilično okretno izašao iz tog prokopa.
 Prva knjiga

16. Talijanski učenjak

Dantes zagrli svog novog prijatelja kojeg je tako dugo i nestrpljivo
očekivao, te ga povuče prema prozoru da ga ono malo svjetlosti što je
dopiralo u ćeliju čitavog obasja.
Bijaše to čovjek niska rasta i sijede kose, posijedjele više od patnje nego
od starosti, pronicavih očiju ispod gustih prosjedih obrva i još uvijek
crne brade koja mu je sezala do prsa. Njegovo mršavo lice izbrazdano
dubokim borama i smione crte toga lica karakteristična izgleda oda-
vali su čovjeka koji je više naviknut da se služi svojim duševnim nego
tjelesnim sposobnostima. Čelo tog došljaka bilo je obliveno znojem.
Sto se tiče njegove odjeće, bilo je nemoguće odrediti kakav joj je bio
prvobitni oblik, jer se sasvim raspala u prnje.
Izgledao je kao čovjek od najmanje šezdeset pet godina, iako je sta­
novita živahnost njegovih pokreta odavala da ga je dugo tamnovanje
učinilo naoko starijim no što je u stvari bio.
Činilo se da s nekom vrsti radosti prima zanosne izljeve mladićeve;
njegov ledeni duh kao da se odjednom otopio i postao topliji od do­
dira s ovom žarkom mladenačkom dušom. Zahvalio mu je za njegovu
srdačnost, iako je bio i te kako razočaran što se umjesto na slobodi
našao u jednoj drugoj ćeliji.
— Najprije da vidimo — reče došljak — mogu li se sakriti tragovi
moga prolaza ispred očiju tamničara. Samo ako ne saznaju ništa od
svega što se dogodilo, moći ćemo ubuduće biti u miru.
Zatim se sagne prema otvoru, dohvati kamen, lako ga podigne iako je
bio težak, i stavi ga natrag u otvor.
— Taj je kamen prilično nepažljivo izvađen — reče. — Zar vi nemate
nikakvog oruđa?
— A vi? — zapita Dantes začuđeno. — A vi imate?
— Ja sam sebi načinio nešto alata. Osim turpije, imam sve što mi je
potrebno: dlijeto, kliješta i polugu.
Grof Monte Christo

— Ah! Baš bih rado vidio te proizvode vaše strpljivosti i vještine —

reče Dantes.
— Pogledajte. Evo najprije moga dlijeta.
I starac mu pokaže jaku oštricu usađenu u držak od bukova drveta.
— Kako ste to načinili? — zapita Dantes.
— Od jednog željeznog klina iz moga kreveta. S tim sam oruđem
prokopao put do vas; blizu pedeset stopa.
— Pedeset stopa! — vikne Dantes, kao da se prestrašio.
— Govorite tiše, mladiću! Govorite tiše! Tamničari često prisluškuju
na vratima ćelija.
— Pa znaju da sam sam.
— Svejedno!
— I vi ste, kažete, prokopali pedeset stopa da dođete ovamo?
— Da, to je otprilike udaljenost između moje i vaše ćelije. Samo,
ja sam krivo izračunao krivulju, jer nemam geometrijskih sprava da
napravim točan razmjer. Umjesto elipse od četrdeset stopa ispalo je
pedeset. Nadao sam se, kao što rekoh, da ću stići do vanjskog zida
tvrđave, probiti ga i skočiti u more. Ali sam bušio duž hodnika na koji
izlazi vaša soba, umjesto da kopam ispod njega. Sav je moj trud uzalu­
dan, jer taj hodnik vodi na dvorište koje je puno stražara.
— To je istina — reče Dantes — ali taj hodnik ide samo duž jedne
strane moje sobe, a ona ih ima četiri.
— Jest, razumije se, ali evo... najprije je jedna strana na kojoj je umje­
sto zida živa stijena. Deset rudara opskrbljenih svim svojim alatom
morali bi raditi deset godina da probiju tu pećinu. Ona druga strana
mora graničiti s temeljima upraviteljeva stana. Kad bismo je probili,
upali bismo u podrume koji su najvjerojatnije zaključani i bili bismo
uhvaćeni. A ova strana... čekajte... kamo je okrenuta ova strana?
To je bila ona strana na kojoj je bilo probijeno okance kroz koje je
dolazilo danje svjetlo. Taj prozorčić što se sve više sužavao, prema
vanjskoj strani zida i kroz koji se ni dijete ne bi moglo provući bio je
uostalom osiguran s tri reda željeznih rešetki koje su mogle i najsu-
mnjičavijeg tamničara umiriti u njegovu strahu da će netko kroz taj
prozorčić uteći.
I došljak, pošto je postavio to pitanje, odvuče stol ispod prozorčića.
— Popnite se na stol — reče Dantesu.
Dantes posluša, popne se na stol, i, shvativši što namjerava njegov
drug, upre se leđima o zid i pruži mu obje ruke.
A ovaj, koji je sam sebe nazivao brojem svoje sobe te Dantes još uvi­
jek nije znao njegovo ime, popne se mnogo okretnije no što bi se
 Prva knjiga

po njegovoj starosti moglo pomisliti, vješto kao mačka ili kao gušter,
najprije na stol, zatim sa stola na Dantesove ruke, a onda sa ruku na
njegova ramena. Tada je, zguren, jer mu je svod tamnice priječio da
se uspravi, gurnuo glavu između prvog reda rešetaka, odakle je mogao
pogledati nadolje.
Ali već trenutak kasnije brzo je povukao glavu.
— Oh, ohl — reče — to sam i slutio.
Zatim sklizne niz Dantesovo tijelo na stol, a sa stola skoči na zemlju.
— Sto ste slutili? — zapita mladić zabrinuto, te i on skoči za njim.
Starac je neko vrijeme razmišljao.
— Jest — reče — tako je! Kroz ovaj zid došli bismo na vanjsku gale­
riju, neku vrst staze što vodi uokrug tvrđave, kuda prolaze patrole i
bdiju stražari.
— Jeste li sigurni u to?
— Vidio sam kapu jednog vojnika i vrh njegove puške. Zato sam se i
povukao tako brzo, bojao sam se da me ne opazi.
— Pa što? — zapita Dantes.
— Pa eto, vidite da je nemoguće pobjeći kroz vašu ćeliju.
— Dakle? — nastavi mladić upitnim glasom.
—• Dakle, ne možemo ništa učiniti — reče stari zatvorenik. — Neka
se vrši volja Božja!
I crte starčeva lica poprimiše izraz duboke rezignacije.
Dantes pogleda začuđeno i zadivljeno tog čovjeka koji se s takvim
filozofskim mirom odricao nade koju je tako dugo gajio.
— A sada, hoćete li mi reći tko ste vi? — zapita Dantes.
— Oh, Bože moj, hoću, ako vas to još uvijek može zanimati, sada kad
vam više ne mogu biti ni od kakve koristi.
— Vi mi možete biti od koristi da me tješite i da me hrabrite, jer mi
se čini da ste hrabri.
Abbe se žalosno nasmije.
— Ja sam abbč Faria — reče — zatvorenik od godine 1811., kao što
znate, u tvrđavi If. Tri godine bio sam zatočen u tvrđavi Fenestrelle.
Godine 1811. prebacili su me iz Piemonta u Francusku. Tada sam
čuo da je sudbina, koja je u to vrijeme, kako se činilo, bila pokorna
Napoleonu, dala caru sina i da je taj sin još u kolijevci nazvan Rimskim
kraljem. Nisam imao ni pojma o onome što ste mi vi maločas rekli, to
jest da je četiri godine kasnije taj orijaš srušen. Tko sad vlada u Fran­
cuskoj? Je li to Napoleon II.?
— Nije, nego Luj XVIII.
— Luj XVIII, brat Luja XVII.! Čudni i neobjašnjivi su putovi sudbi­
Grof Monte Christo

ne. Kakvu li je to namjeru imala Providnost rušeći onoga koga je bila

uzdigla, a izdižući onoga koga je bila srušila?
Dantes je promatrao tog čovjeka koji je načas zaboravio svoju vlastitu
sudbinu, da bi razmišljao o udesu svijeta.
— Jest, jest — nastavi on — to je baš kao i u Engleskoj; poslije Karla
I. došao je Crormvell; poslije Cromvvella Karlo II., a poslije Jakova II.
doći će možda kakav njegov zet, kakav oranski princ namjesnik koji će
se proglasiti kraljem. Tada će biti učinjeni novi ustupci narodu, doći
će ustav, sloboda! Vi ćete to doživjeti, mladiću — reče okrenuvši se
Dantesu gledajući ga blistavim i dubokim očima kakve su zasigurno
imali proroci. — Vi ste još u godinama koje će vam omogućiti da to
doživite, vi ćete to doživjeti.
— Da, ako izađem odavde.
— Ah! imate pravo — reče abbe Faria. — Mi smo zatočenici. Ima
trenutaka kad zaboravljam na to, jer moje oči prodiru kroz zidove koji
nas okružuju, pa mi se čini da sam slobodan.
— Adi zašto ste zatvoreni?
— Ja? Zato što sam godine 1807. sanjao o onome što je Napoleon
htio ostvariti 1811.; zato što sam, kao i Machiavelli, usred svih onih
kneževina koje su od Italije načinile gnijezdo tiranskih i slabih malih
kraljevina htio stvoriti jedno jedino veliko carstvo, jedinstveno i jako;
zato što sam bio uvjeren da sam naišao na svog Cesara Borgiu u jednoj
okrunjenoj ništariji koja se pretvarala da me shvaća kako bi me lakše
mogla izdati. Bila je to zamisao Aleksandra VI. i Klementa VII.; ona
će uvijek propasti, jer su je i oni uzalud započinjali, a Napoleon je nije
mogao dovršiti. Italija je zaista prokleta!
Pošto je to izgovorio, starac spusti glavu.
Dantes nije mogao shvatiti kako čovjek može stavljati na kocku svoj
život zbog takvih stvari. Istina je da on, mada je poznavao Napoleona
jer ga je vidio i razgovarao s njim, nije imao pojma o tome tko su bili
Klement VII i Aleksandar VI.
— Niste li vi — zapita Dantes, počinjući da prihvaća mišljenje svoga
tamničara, koje je uostalom bilo općenito u tvrđavi If — niste li vi
onaj svećenik koga smatraju ... bolesnim?
— Koga smatraju ludim, htjeli ste reći, zar ne?
— Nisam se usudio — reče Dantes sa smiješkom.
— Da, da -— nastavi Faria i gorko se nasmije — da, ja sam taj koga
smatraju ludim. Ja sam taj što već tako dugo zabavlja goste ove ta­
mnice, a zabavljao bih i malu djecu kad bi djece bilo u ovom tužnom
boravištu bez nade.
 Prva Knjiga

Dantes ostade nekoliko trenutaka nijem i nepomičan.

— Vi ste dakle odustali od namjere da pobjegnete? — upita ga.
— Vidim da je bijeg nemoguć. Pokušavati ono što Bog ne želi da se
ostvari, značilo bi iskušavati ga.
— Zašto postajete malodušni? Bilo bi previše tražiti od Providnosti da
vam zamisao uspije pri prvom pokušaju. Ne možete li početi iznova i
u jednom drugom pravcu započeti ono što ste započeli u ovom?
— A znate li vi, kad ovako govorite da treba da započnem iznova, što
sam ja sve učinio? Znate li vi da su mi bile potrebne četiri godine da
napravim alat koji sada imam? Znate li vi da već pune dvije godine
grebem i kopam tu zemlju tvrdu kao granit? Znate li vi da sam morao
uklanjati kamenje za koje sam u prvi mah mislio da ga neću moći ni
pomaknuti, da su mi čitavi dani prolazili u tom radu koji prelazi ljud­
ske snage, te da sam uvečer bio sretan ako mi je u toku dana uspjelo
iskopati samo jedan četvorni palac tog starog betona koji je postao
tvrd kao pećina? Znate li vi da sam morao ukloniti svu tu zemlju što
sam je iskopao, i da sam zbog toga morao probiti svod jednog stubi­
šta u čiju sam šupljinu stavljao sve te otpatke, tako da je ona danas
tako puna da u nju ne mogu više staviti ni šaku prašine? Znate li vi,
naposljetku, da sam vjerovao da sam stigao na cilj svoga rada, da mi se
činilo da imam još upravo toliko snage da dovršim taj zadatak, a sada
evo Bog ne samo da odmiče taj cilj, nego ga i odgađa na tko zna kada?
Ah, kažem vam, ponavljam vam da ništa više neću učiniti za svoju
slobodu, budući da je volja Božja da je zauvijek izgubim.
Edmond spusti glavu da ne pokaže tom čovjeku kako mu radost što je
stekao druga ne dopušta, kao što bi trebalo, da suosjeća sa zatvoreni-
kovim bolom što se nije mogao spasiti.
Abbe Faria sjedne na Dantesov krevet, a Edmond ostade stojeći.
Mladić nije nikada pomišljao na bijeg. Ima stvari koje se čovjeku čine
tako nemoguće da ih i ne pokušava ostvariti, već ih instinktivno izbje­
gava. Kopati pedeset stopa dugačak prolaz pod zemljom, posvetiti
tome tri godine rada, da bi stigao, ako uspiješ, do bezdana nad morem
i da onda skočiš s visine od pedeset, šezdeset ili čak stotinu metara,
pa ako ne razbiješ glavu u padu udarivši o pećinu, ako te već prije ne
pogodi metak iz stražareve puške, ako dakle izmakneš svim tim opa­
snostima, da plivaš čitavu jednu milju do najbližeg otoka, to je zaista
dovoljno da se čovjek odrekne svake nade u bijeg, i Dantes je, kao što
smo vidjeli, radije pomišljao na to da umre nego da bježi.
Ali sada, kad je vidio kako se jedan starac grčevito i s toliko energi­
je hvata života te i njemu daje primjer očajničkih odluka, on stane
14 Q
Grof Monte Christo

razmišljati i ocjenjivati svoju srčanost. Jedan drugi čovjek pokušao

je učiniti ono na što on nije ni pomišljao; jedan drugi čovjek, stariji
od njega, slabiji i nespretniji, izradio je sebi oruđe koje mu je bilo
potrebno za taj nevjerojatan pothvat što je propao samo zbog jedne
pogreške u računu. Jedan je drugi čovjek učinio sve to, a to znači da i
Dantesu neće biti nemoguće.
Abbe Faria prokopao je pedeset stopa, ali on će ih prokopati stotinu;
Faria, sa svojih pedeset godina, utrošio je tri godine u taj svoj posao,
ali on je više nego upola mlađi od njega, on će dakle utrošiti šest go­
dina. Faria, svećenik, učenjak, crkveni čovjek, nije se bojao pokušaja
da prepliva razmak od tvrđave If do otoka Daume, Ratonneau, ili
Lemaire; a on, Dantes, mornar, smion ronilac koji je tako često tražio
na morskom dnu grančice koralja, zar on da oklijeva preplivati jednu
mi iju/ Koliko je vremena potrebno da čovjek prepliva jednu milju/
Jedan sat? Pa što onda? Nije li on ponekad ostajao čitave sate u moru
a da mu noga nije stala na tlo? Ne, ne, Dantesu je potrebno samo to
da ga netko ohrabri svojim primjerom. Sve što je izveo ili bi mogao
izvesti jedan drugi čovjek, izvest će i on, Dantes.
Mladić je neko vrijeme razmišljao.
-— Otkrio sam ono što ste vi tražili — reče starcu.
Faria zadrhta.
— Vi? — upita on s izražajem koji je govorio da njegova malodušnost
neće dugo trajati ako je istina ono što Dantes govori. — Jiajde da
vidimo što ste to otkrili?
— Hodnik što ste ga vi prokopali da biste došli ovamo ide istim smje­
rom kao i vanjska galerija, zar ne?
— Jest.
— I vjerojatno je od nje udaljen koji petnaest koraka?
— Najviše jedanaest.
— Pa dobro! Prema sredini hodnika iskopat ćemo prolaz koji će ga
sjeći kao krak osnovu križa. Ovaj put ćete to bolje izmjeriti. Doći
ćemo na vanjsku galeriju, ubit ćemo stražare i pobjeći. Da bi nam ovaj
plan uspio, potrebno je samo da budemo srčani, a srčanosti vama ne
nedostaje; moramo biti snažni, a ja sam snažan. Ne govorim o strplji­
vosti: vi ste već dokazali da ste strpljivi, pa ću to i ja dokazati.
—• Čekajte malo! — reče abbe. — Vi ne znate, dragi moj, kakve je
vrste moja hrabrost i u što mogu upotrijebiti svoju snagu. Sto se str­
pljivosti tiče, mislim da sam bio dovoljno strpljiv započinjući svakog
jutra ono što sam radio noću, i nastavljajući svake noći ono što sam
radio danju. Ali, čujte me dobro, sve sam to mogao zato što sam mi­

1 sn
 riva nii]iya

slio da služim Bogu oslobađajući jedno od njegovih stvorenja, nevino,

koje nije smjelo biti osuđeno.
— Pa što? — upita Dantes. — Zar sada više nije tako, i zar se osjećate
krivim otkako ste naišli na mene? Kažite!
— To ne, ali ne želim postati kriv. Dosada sam mislio da imam posla
samo sa stvarima, a vi mi evo sada predlažete da imam posla i s ljudi­
ma. Ja sam mogao probiti zid, razoriti stube, ali nikada neću probiti
jedne grudi i razoriti jedan život.
Dantes pokaže svoje čuđenje.
— Zar je moguće? — reče. — Vi biste zbog jednog ovakvog obzira
odbili slobodu koja vam se pruža?
— A vi — odgovori na to Faria — zašto niste jedne večeri ubili svoga
tamničara nogom od stola, obukli njegovu odjeću i pokušali da pobje-
gnete?
— Zato što mi to nije palo na pamet — reče Dantes.
— Zato što se i nehotice užasavate nad takvim zločinom, zato vam to
nije palo na pamet — odgovori starac. — Jer kad se radi o jednosta­
vnim i dopuštenim stvarima, naša nas priroda upozorava da ne skreće­
mo s puta na koji imamo pravo. Tigru, koji po svojoj prirodi prolijeva
krv, kojem je to u biću i koji je stvoren takav, dovoljno je da ga samo
miris upozori da mu je plijen u blizini. I onda odmah pojuri prema
njemu, baca se na nj i razdire ga. On se pokorava svome nagonu. Ali
čovjek, naprotiv, osjeća gađenje prema krvi; jer njega od ubojstva ne
odvraćaju društveni zakoni, nego zakoni prirode.
Dantes bijaše zbunjen. To je doista bilo objašnjenje svega onoga što
se zbivalo u njegovu duhu ili bolje reći u duši: ima naime misli koje
dolaze iz glave, ali ima i drugih, koje dolaze iz duše.
— A zatim — nastavi Faria — za ovih gotovo dvanaest godina koliko
sam u tamnici ja sam mnogo razmišljao o svim čuvenim izbavljenjima.
Sretni bjegovi, bjegovi okrunjeni potpunim uspjehom bili su oni koji
su brižno smišljeni i do u potankosti pripremljeni. Tako je pobjegao
vojvoda de Beaufort iz tvrđave Vincennes, tako abbe Dubuquoi iz ta­
mnice Fort-1’ Eveque, a Latude iz Bastille. Ali ima bjegova koje pruža
slučaj, a oni su najbolji. Čekajmo dakle neku priliku, i ako nam se
takva prilika pruži, iskoristimo je.
— Vi ste mogli čekati — reče Dantes uzdahnuvši jer vas je taj dugo­
trajni rad zaokupljao u svakom trenutku; a kad niste nalazili zaborav u
radu, tješili ste se svojim nadama.
—- Zatim — reče opat — nisam se ja samo time bavio.
— Pa što ste još radili?

151
ciroi mome cnristo

— Pisao sam i proučavao.

— Pa zar su vam dali papir, pera, crnilo?
— Nisu — reče abbe — ali sam ja sve to sam načinio.
— Vi ste sami načinili papir; pera i crnilol — uzvikne Dantes.
— Jest.
Dantes pogleda tog čovjeka s divljenjem; pa ipak, još je uvijek su­
mnjao u ono što mu je govorio. Faria primijeti da mu Dantes baš
sasvim ne vjeruje.
-— Kad dođete k meni — reče mu — ja ću vam pokazati čitavo jedno
naučno djelo, rezultat razmišljanja, istraživanja i razmatranja za cijelog
mog života, misli koje su nastale u sjeni rimskog Koloseuma, podno
stupa Sv. Marka u Veneciji, na obalama Arna u Firenci, onda kad još ni
slutio nisam da će mi moji tamničari ostaviti dovoljno slobodnog vre­
mena da sve to napišem između četiri zida tvrđave Ir. To je »Rasprava
o mogućnosti jedinstvene monarhije u Italiji«. To će biti opsežna knji­
ga u velikom formatu.
— I vi ste je napisali?
— Na dvjema košuljama. Pronašao sam preparat pomoću kojega pla­
tno postaje glatko i ravno kao pergamena.
— Vi ste dakle i kemičar?
— Pomalo. Poznavao sam Lavoisiera, a bio sam u vezi i s Cabanisom.
— Ali za takvo djelo morali ste provesti historijska istraživanja. Dakle,
imali ste knjiga?
— U Rimu sam imao u svojoj biblioteci blizu pet tisuća svezaka. Či­
tajući ih, došao sam do zaključka da čovjek može u sto pedeset dobro
izabranih knjiga naći ako već ne pregled sveg ljudskog znanja a ono
bar sve što je čovjeku korisno da zna. Tri godine svog života posvetio
sam tome da čitam i prečitavam tih sto pedeset knjiga, te sam ih znao
gotovo napamet kad su me uhitili. U svojoj ćeliji, bez nekog velikom
napora pamćenja, potpuno sam se sjetio njihova sadržaja. I tako bih
vam mogao kazivati naizust Tukidida, Ksenofonta, Plutarha, Tita Li-
vija, Plauta, Strada, Jornandesa, Dantea, Montaignea, Shakespearea,
Spinozu, Machiavellija i Bossueta.
— Vi dakle znate nekoliko jezika?
— Govorim pet živih jezika, njemački, francuski, talijanski, engleski i
španjolski; a pomoću starogrčkog razumijem i novi grčki jezik; samo,
govorim ga slabo, pa ga upravo sada učim.
— Vi učite grčki? — začudi se Dantes.
— Jest, napravio sam sebi rječnik riječi koje znam, pa sam ih poredao,
sredio i protumačio, tako da mogu pomoću njih izraziti svoje misli.

152
 Prva Knjiga

Znam blizu tisuću riječi, a to mi je za nuždu dovoljno, iako ih, vjeru­

jem, u rječnicima ima i do sto tisuća. Naravno, s time ne bih mogao
mnogo pripovijedati, ali bih se mogao izvrsno sporazumijevati, a meni
je to dovoljno.
Sve više zadivljen, Edmond počne smatrati sposobnosti tog čovjeka
gotovo nadnaravnima. A ipak je htio otkriti neku njegovu slabost, te
ga zapita:
— Ali ako vam nisu dali pero, čime ste pisali tu opsežnu raspravu?
— Izradio sam izvrsna pera koja bi ljudi više voljeli nego obično kad bi
znali kako se prave, i to od kostiju glave onih velikih riba što ih u po­
sne dane dobivamo za ručak. Zato uvijek iščekujem da dođe srijeda,
petak ili subota, jer se nadam da bih u te dane mogao povećati svo­
ju zalihu pera, a meni je pisanje historijskih radova, moram priznati,
najmilije zanimanje. Vraćajući se u prošlost, zaboravljam sadašnjost;
krećući se slobodno i neovisno po povijesti, zaboravljam da sam za­
točenik.
— U mojoj je ćeliji nekoć bio kamin — reče Faria — koji je vjerojatno
zazidan nešto prije moga dolaska; ali kako se tu mnogo godina ložila
vatra, čitava je njegova unutrašnjost prekrivena čađom. Ja sam otopio
tu čađu u obroku vina što ga dobivamo svake nedjelje, i od toga sam
načinio crnilo. A za naročite napomene, na koje treba posebno upozo­
riti, ubodem se u prst te pišem vlastitom krvlju.
— A kad bih ja mogao sve to vidjeti? — zapita Dantes.
— Kad god hoćete — odgovori Faria.
— Oh, odmah! •— uzvikne mladi čovjek.
— Onda pođite za mnom — reče abbe.
I on uđe u podzemni hodnik te nestane u njemu. Dantes se uputi za
njim.

1 CD
Grof Morite Christo

17. Abbeova soba

Pošto je, sagnuvši se ali ipak dosta lako, prošao jedan dio podzemnog
prolaza, Dantes dođe na suprotni kraj hodnika koji je vodio u abbeo-
1 rr 1 v • 1 • ■ • 1 1*1 1 V . 1
vu buuu. iu 5C piuiaz, buz,avau i uiu je jcuva luiik ua bc guvjca. liiugau
provući puzeći. Abbeova soba bila je popločena kamenim pločama, i
abbe je izvadivši jednu od tih kamenih ploča bio započeo svoj posao
kojem je Dantes maloprije vidio svršetak.
Tek što je ušao i ispravio se, Dantes stade s najvećom pažnjom proma­
trati tu sobu. Na prvi pogled, u njoj nije bilo ničeg neobičnog.
—- Dobro je — reče abbe — sada je tek dvanaest i četvrt, pa imamo
pred sobom nekoliko slobodnih sati!
Dantes se obazre oko sebe, nastojeći da otkrije sat koji abbeu tako
točno pokazuje vrijeme.
— Pogledajte onu zraku svjetla što pada kroz otvor na zidu — reče
abbe — a zatim pogledajte one crte na zidu što sam ih tamo urezao.
Zahvaljujući tim crtama pri kojima su uzeti u obzir i dvostruko kre­
tanje Zemlje i elipsa što je ona opisuje oko Sunca, ja mogu točnije
odrediti koliko je sati nego da imam sat, jer se sat može pokvariti, dok
se Sunce i Zemlja kreću uvijek jednako pravilno.
Međutim, Dantes nije razumio to tumačenje. On je uvijek mislio,
gledajući kako se sunce diže iza planina a zapada u Sredozemno more,
da se to okreće sunce a ne zemlja. To dvostruko kretanje zemaljske
kugle, na kojoj se nalazio a nije zapažao to kretanje, činilo mu se go­
tovo nemoguće. U svakoj riječi starog zatočenika nazirao je naučne
tajne isto toliko privlačne za istraživanje kao što su i oni rudnici zlata
i dijamanata koje je bio posjetio još gotovo kao dijete, za jednog svog
putovanja u Guzarate i Golcondu.
— Hajde — reče on abbeu — jedva čekam da razgledam to vaše
blago.
Abbe priđe kaminu, pa pomoću dlijeta koje je još uvijek držao u ruci
 Prva knjiga

pomakne kamen koji je nekada služio kao ognjište i koji je pokrivao

jednu prilično duboku šupljinu; u toj šupljini bile su smještene sve
one stvari o kojima je govorio Dantesu.
— Sto želite najprije vidjeti? — upita ga.
— Pokažite mi svoju veliku raspravu o kraljevstvu u Italiji.
Faria izvadi iz svog jedinstvenog ormara nekoliko zamotaka platna, na­
motanih poput listova papirusa: bile su to platnene trake široke otpri­
like četiri a dugačke osamnaest palaca. Te trake, označene brojevima,
bile su sasvim ispisane rukopisom koji je Dantes mogao čitati, jer je to
bilo napisano na abbeovu materinjem jeziku, to jest talijanskom, koji
je Dantes, kao Provansalac, izvrsno razumio.
— Gledajte — reče mu abbe — sve je tu; otprilike prije tjedan dana
napisao sam pri dnu šezdeset i osme trake riječ »kraj«. Utrošio sam u
to dvije košulje i sve maramice koje sam imao. Dođem li ikada opet
na slobodu pa ako se u cijeloj Italiji nađe štampar koji će imati hrabro­
sti ovo djelo izdati, moja je slava osigurana.
— Jest — odgovori Dantes — to je sigurno. A sada, molim vas, poka­
žite mi pera kojima ste pisali to djelo.
— Pogledajte — reče Faria.
I on pokaže mladiću jedan štapić šest palaca dužine, debeo kao dr­
žak kista; na kraju toga štapića bila je privezana koncem jedna od
onih ribljih kostiju, još umrljana crnilom, o kojima je abbe bio govorio
Dantesu. Ta je hrskavica bila izdužena u kljun i na kraju zarezana kao
i obično pero.
Dantes je neko vrijeme promatrao to pero tražeći pogledom oruđe
kojim je moglo biti tako savršeno zarezano.
— Ah, da — reče Fatia — nožić, zar ne? To je moje remek-djelo;
napravio sam ga, jednako kao i nož što je ovdje, od jednog starog že­
ljeznog svijećnjaka.
Nožić je rezao kao britva. Sto se pak tiče noža, on je imao tu prednost
da se mogao upotrebljavati i kao nož i kao bodež.
Dantes je sve te različite stvari razgledao s onom istom pažnjom ko­
jom je u trgovinama rijetkosti u Marseilleu ponekad promatrao oru­
đa primitivnih naroda, koja su donijeli iz Južnog mora kapetani duge
plovidbe.
— Sto se tiče crnila — reče Faria — znate kako sam ga pripremio:
pravim ga uvijek onoliko koliko mi je potrebno.
— Sada me čudi samo još jedno — reče Dantes -— to jest kako ste
dospjeli danju toliko toga načiniti?
— Za to sam imao i noći — odgovori Faria.
Grof Monte Christo

— Noći! Pa zar imate mačje oči da možete čitati i u mraku?

— Ne; ali Bog je dao čovjeku razum da mu pritekne u pomoć kad ga
izdaju čula. Ja sam sebi priskrbio svjetlo.
— A kako?
— Od mesa koje mi donose uvijek odvajam mast, koju otopim i tako
dobivam neku vrstu čvrstog ulja. Pogledajte, evo moje svijeće.
I abbe pokaže Dantesu neku vrstu svjetiljke, sličnu onima što služe
za javnu rasvjetu.
— A vatra?
— Vidite li ova dva kamenčića i nagorjelo platno?
— Ali šibice?
— Pretvarao sam se da imam neku kožnu bolest te sam tražio da mi
daju sumpora, i oni su mi dali.
Dantes stavi sve te stvari što ih je držao u ruci na stol, i spusti glavu,
preneražen ustrajnošću i snagom toga duha.
— To još nije sve — nastavi Faria. — Jer ne smije čovjek sve svoje
blago sakriti na jednom mjestu. Zatvorimo ovo spremište.
I oni staviše kamenu ploču na svoje mjesto. Abbe pospe po njoj malo
pijeska te ga ugazi nogom kako bi sakrio svaki trag da je pomicana,
zatim priđe svom krevetu i odmakne ga.
Iza uzglavlja, sakrivena jednim kamenom koji ju je gotovo hermetički
zatvarao, bila je rupa u kojoj je abbe čuvao ljestve od konopca, duga­
čke kojih dvadeset pet do trideset stopa.
Dantes uze u ruke te ljestve: bile su neobično jake.
— A od čega ste napravili konopac koji je potreban da se načini ta
divna stvar? — zapita Dantes.
— Najprije od nekoliko svojih košulja, a zatim i od ponjava s kreveta,
iz kojih sam za one tri godine tamnovanja u tvrđavi Fenestrelles izvla­
čio jake konce i rubove. Kad su me prebacili u tvrđavu If, našao sam
načina da uzmem sa sobom i te konce. Ovdje sam nastavio posao.
— Ali zar nisu opazili da ponjave na vašem krevetu nemaju rubova?
— Ja sam načinio nove.
— Čime?
— Ovom iglom.
I abbe razgrne jedan dronjak svoga odijela te pokaže Dantesu jednu
dugačku riblju kost, šiljatu poput igle, kroz nju je bila provedena nit
konca.
— Jest — nastavi Faria — najprije sam namjeravao iščupati ove reše­
tke i pobjeći kroz taj prozor, koji je, kao što vidite, nešto veći od vaše­
ga, a ja bih ga još i proširio neposredno prije bijega. Ali sam primijetio
 riva ruijiga

da taj prozor gleda na unutarnje dvorište, pa sam se morao odreći

svoje zamisli, jer je bila odviše smiona. Ljestve sam ipak sačuvao za
kakvu nepredviđenu priliku, za kakav od onih bjegova o kojima sam
vam govorio, a koje donosi slučaj.
Iako se činilo da razgledava ljestve, Dantes je mislio na posve nešto dru­
go. Sasvim ga je zaokupila jedna misao, to jest da bi ovaj čovjek, tako
pametan, dovitljiv i pronicav, možda mogao proniknuti u tamu njegove
vlastite nesreće, u kojoj on sam nikada nije mogao ništa razabrati.
— Na što mislite? — zapita ga abbe smiješeći se, jer je mislio da je
Dantesova zamišljenost samo izraz najvećeg divljenja.
— U prvom redu mislim na jednu stvar, to jest na to koliko vam je
oštroumnosti bilo potrebno da dođete do cilja do kojeg ste došli. Sto
biste učinili da ste na slobodi?
— Možda ništa. Taj suvišak moga duha možda bi se rasplinuo u neva­
žnim sitnicama. Potrebna je nesreća pa da bi se moglo iskapati u onim
tajanstvenim rudnicima što su skriveni u ljudskoj duši. Da bi barut
mogao eksplodirati, potreban je pritisak. Zatvor je usredotočio zaje­
dno sve moje sposobnosti što su lutale uokolo. Sve su se one sudarile
u jednom uskom prostoru, a vi znate da se u sudaru oblaka rađa grom,
od groma bljesak, a od bljeska svjetlost.
— Ne, ja ništa ne znam — reče Dantes, utučen zbog svog neznanja.
— Jedan dio riječi što ih vi izgovarate za mene je bez ikakva smisla. Vi
ste zaista sretni što ste tako učeni.
Abbe se osmjehne.
— Niste li maloprije rekli da ste mislili na dvije stvari?
— Jest.
— A rekli ste mi samo prvu; koja je druga?
— Druga je da ste vi meni ispričali svoj život, a ja vama nisam ništa
rekao o svome.
— Vaš je život, mladiću, odviše kratak a da bi mogao biti ispunjen
značajnim događajima.
— Moj je život ispunjen beskrajnom nesrećom — reče Dantes — i to
nesrećom koju nisam zaslužio, i zato bih se, da ne moram više huliti
na Boga kao što sam nekad činio, htio osvetiti ljudima koji su mi tu
nesreću skrivili.
— Vi dakle smatrate sebe nevinim u stvari zbog koje vas okrivljuju?
— Ja sam posve nevin, na to vam se zaklinjem životom dvaju bića koja
su mi najdraža, životom svog oca i svoje Mercedes.
— Cujmo dakle — reče abbe zatvorivši svoje skrovište i gurnuvši kre­
vet na mjesto — ispričajte mi dakle svoj životopis.

157
uror mome cnnsro

Tada mu Dantes ispriča ono što je nazivao svojim životopisom, a to se

svodilo na jedno putovanje u Indiju i dva ili tri putovanja na Levant.
Naposljetku je u pričanju došao i na svoju posljednju plovidbu, na
smrt kapetana Leclerea i na onaj svitak papira što mu ga je kapetan na
samrti predao za velikog maršala, na razgovor s velikim maršalom i na
pismo koje mu je maršal uručio za nekog gospodina Noirtiera. Na kra­
ju ispriča kako je došao u Marseille, kako se sastao s ocem, i spome­
nuo mu svoju ljubav prema Mercedes, svoje zaruke, svoje uhićenje, i
kako je privremeno bio zatvoren u sudskoj zgradi, a onda, definitivno,
u tvrđavi If. Kad je u pričanju stigao dotle, Dantes više nije znao reći
ništa, pa čak ni kako je dugo ovdje zatočen.
Kad je Dantes završio pričanje, abbe se duboko zamisli.
— Postoji — reče nakon nekoliko trenutaka — u pravu jedno osnovno
načeio uu veoma uuuokog značenja, načelo koje se poklapa s onim što
sam vam maloprije rekao, to jest da je zločin odvratan ljudskoj priro­
di. Međutim, civilizacija nam je donijela potrebe, poroke i neprirodne
prohtjeve koji ponekad ugušuju našu sklonost prema dobru i navode
nas na zlo. Odatle ovo pravilo: Ako hoćete naći krivca, pronađite naj­
prije onoga kome bi počinjeno djelo moglo biti od koristil Kome je
moglo biti od koristi ako vi nestanete?
— Nikome, Bože moj, pa tko sam ja...
— Ne odgovarajte mi tako, jer tom odgovoru nedostaje i logike i mu­
drosti; sve je relativno, dragi moj, od kralja koji smeta svom budućem
nasljedniku pa do činovnika koji smeta onome tko želi njegovo mje­
sto. Ako kralj umre, nasljednik će baštiniti krunu; ako umre činovnik,
onaj tko dobije njegovo mjesto baštinit će tisuću i dvjesta livra plaće.
Tih tisuću i dvjesta livra, to je činovniku ono što je kralju njegova
vladarska plaća. Ovih tisuću i dvjesta livra isto su tako potrebni čino­
vniku kao i dvanaest milijuna jednome kralju. Svaki čovjek, od onog
najnižeg do onog najvišeg na društvenoj ljestvici, skuplja oko sebe
čitav jedan mali svijet interesa, svijet koji ima svoje vrtloge i svoje
kradljive atome, kao Descartesovi svjetovi. Samo, ti se svjetovi to više
šire što se više penju. To je jedna okrenuta spirala koja se drži na svom
vršku pomoću ravnoteže. No da se vratimo na vaš svijet. Trebali ste
biti imenovani kapetanom »Faraona«?
— Jest.
— I trebali ste se oženiti nekom lijepom djevojkom?
— Jest.
— Je li nekome bilo u interesu da vi ne postanete kapetan »Farao­
na«? I je li nekome bilo u interesu da se ne oženite svojom Merce-

158
des? Odgovorite najprije na prvo pitanje, jer red je ključ svih pro­
blema. Je li dakle netko imao interesa da vi ne postanete kapetan
»Faraona«?
— Nije. Ja sam bio omiljen na brodu. Da su mornari mogli birati ka­
petana, ja sam siguran da bi birali mene. Samo je jedan čovjek imao
nekih razloga da me ne voli, jer sam se neko vrijeme prije toga zavadio
s njim i predložio mu dvoboj, što je on odbio.
— Eto vidite! A kako se zvao taj čovjek?
— Danglars.
— Sto je on bio na brodu?
-— Blagajnik.
— Da ste vi ostali kapetan, biste li ga zadržali na njegovu mjestu?
— Ne bih, da je to ovisilo o meni, jer sam primijetio neke nepravilno­
sti u njegovim računima.
— Dobro. A sad mi recite je li tkogod prisustvovao vašem poslje­
dnjem razgovoru s kapetanom?
— Nije. Bili smo sami.
— A je li netko mogao čuti što ste razgovarali?
— To da, jer su vrata bila otvorena; štoviše... čekajte, da, da... Dan­
glars je prošao pored vrata upravo u trenutku kad mi je kapetan Le-
clere predavao omot za velikog maršala.
— Dobro — reče abbe — sada smo na tragu. Jeste li poveli nekoga sa
sobom na kopno kad ste se zaustavili na otoku Elbi?
— Nikoga.
— Tamo vam je predano jedno pismo?
— Jest, uručio mi ga je veliki maršal.
-— A što ste učinili s tim pismom?
— Stavio sam ga u lisnicu.
— Vi ste dakle imali kod sebe svoju lisnicu? Kako može lisnica u koju
stane jedno službeno pismo stati u džep jednog mornara?
— Jest, imate pravo.
— Dakle, tek ste na brodu stavili pismo u lisnicu?
— Da.
— A od Porto-Ferraja do broda?
— Držao sam ga u ruci.
— Kad ste se ponovno popeli na »Faraon«, svi su dakle mogli vidjeti
da u ruci držite neko pismo?
— Da.
— Danglars kao i svi ostali?
— Danglars kao i svi ostali.

159
vjiui nuiuc vnrisiu

— A sada, čujte me dobro; skupite sve svoje uspomene: možete li se

sjetiti kako je glasila prijava protiv vas?
— O da, ja sam je pročitao četiri puta, i svaka mi je riječ ostala u
sjećanju.
— Ponovite mi kako je glasila prijava.
Dantes razmišljaše nekoliko trenutaka.
— Evo — reče — navodim je od riječi do riječi:
»Jedan prijatelj vjere i prijestolja obavještava gospodina državnog tuži­
telja da je stanoviti Edmond Dantes, kapetan na brodu »Faraon«, sti­
gao danas u Marseille iz Smirne, pošto se zadržavao u Napulju i Porto-
Ferraju na otoku Elbi, gdje je predao uzurpatoru Muratovo pismo, a
od uzurpatora primio pismo za Bonapartistički komitet u Parizu.
Dokaz njegove krivnje naći ćete ako ga uhitite, jer to će se pismo naći
U:1„ ___U.-U 1_____ 1 _____ ____ 1_:1_ .. _____ : 1..::*.: C1
ivuu iyv7vu ujt-guva uua, uau u
jlaj v_g\jvuj
jcvcijjlci 11a uiuiau

»Faraon«.«
Abbe slegne ramenima.
— Pa to je jasno kao dan — reče; — vi zasigurno imate sasvim naivno
i sasvim dobro srce kad se već prvog dana niste dosjetili u čemu je
stvar.
— Mislite? —• uzvikne Dantes. — Ah, pa to bi doista bila podlost.
— Kakav je rukopis imao Danglars?
— Pisao je lijepo, malo kosim slovima.
— A kakav je bio rukopis onog anonimnog pisma?
— Slova su išla u drugom smjeru.
Abbe se nasmije.
— Rukopis je bio iskrivljen, zar ne?
— Bio je odviše siguran a da bi bio iskrivljen.
— Čekajte malo — reče abbe.
On uzme pero, odnosno, bolje reći, ono što je nazivao perom, zamoči
ga u crnilo i napiše lijevom rukom, na komadiću platna pripremlje­
nom za to, dvije ili tri prve riječi prijave.
Dantes ustukne i pogleda gotovo prestrašeno u abbea.
— Ah, pa to je nevjerojatno — uzvikne — kako je taj rukopis nalik
na onaj.
— To je zbog toga što je prijava bila napisana lijevom rukom. Ja sam
uočio jednu stvar — nastavi abbe Faria.
— Sto ste uočili?
— Uočio sam da su rukopisi pisani desnom rukom različiti, ali da su
svi rukopisi pisani lijevom rukom nalik jedan na drugi.
— Pa vi ste sve uočili, sve zapazili?

160
 Krvđ Knjiga

— Nastavimo.
— Ah, dal
— Prijeđimo na drugo pitanje.
— Slušam vas.
— Je li tkogod želio da vi ne oženite Mercedes?
— Jest, jedan mladić koji ju je volio.
— Kako se zvao?
— Fernand.
— To je španjolsko ime?
— Bio je Katalonac.
— Mislite li da je taj mladić bio kadar napisati prijavu?
— Nije, on bi mi jedino bio mogao zadati udarac nožem.
— Da, to je već u krvi Španjolcima: ubojstvo, to da; ali podlost, to
ne.
— Uostalom — nastavi Dantes — on nije znao ništa od onoga što je
navedeno u prijavi.
-— Vi to niste nikome rekli?
— Nikome.
— Čak ni svojoj zaručnici?
— Ni njoj.
•— Onda je to bio Danglars.
— Oh, sad sam i ja uvjeren u to.
— Čekajte... je li Danglars poznavao Fernanda?
— Nije... ako... sjećam se...
— Čega?
— Dva dana prije svog vjenčanja vidio sam gdje sjede zajedno u sjenici
starog Pamphila. Danglars je bio ugodan i podrugljiv, a Fernand blijed
i zbunjen.
— Jesu li bili sami?
— Nisu, s njima je bio i moj dobar znanac, koji ih je vjerojatno upo­
znao jednoga s drugim, neki krojač imenom Caderousse; ali taj je već
bio posve pijan. Ali čekajte... čekajte... Kako se toga nisam sjetio?
Blizu stola za kojim su oni pili bilo je crnilo, papir i pero. (Dantes se
udari rukom po ćelu.) — Oh, podlaci! podlaci!
— Hoćete li saznati još štogod?
— Da, da, jer vi proničete u sve, vama je sve jasno. Htio bih znati
zašto sam bio samo jednom na saslušanju, zašto me nisu izveli pred
sud i kako to da sam osuđen bez presude.
— Eh, to — reče abbe — to je već malo teže. Pravda ima svoje mra­
čne i tajanstvene putove koje je teško dokučiti. To što smo dosada

161
Grof Monte Christo

pogodili u pogledu vaše dvojice neprijatelja, to je bila dječja igra. Ali

o ovome morat ćete mi dati najtočnije podatke.
— U redu, pitajte, jer vi zaista jasnije gledate u moj život nego ja.
-— Tko vas je preslušao? Je li to bio državni tužitelj, njegov zamjenik
ili istražni sudac?
— Dio je zamjenik državnog tužitelja.
— Mlad, star?
— Mlad. Dvadeset sedam ili dvadeset osam godina.
— Dobro! Taj još nije pokvaren, ali je zato častohlepan — reče abbe.
— Kako se ponašao prema vama?
— Prije blago nego strogo.
— Jeste li mu sve ispripovjedili?
— Sve.
— A je li se njegovo držanje mijenjalo za vrijeme preslušavanja?
— Pričinilo mi se da se promijenilo u jednom trenutku, dok je čitao
ono pismo što su ga našli kod mene. Izgledao je kao da ga je dirnula
moja nesreća.
— Vaša nesreća?
— Da.
— I vi ste uvjereni da je to bilo zbog vaše nesreće?
— On je barem dao dokaz te svoje simpatije prema meni.
— Kakav dokaz?
-— Spalio je taj jedini papir koji me je mogao kompromitirati.
— Koji papir? Prijavu?
— Ne, već ono pismo s otoka Elbe.
— Vi ste sigurni u to?
— Sve se zbivalo preda mnom.
— Tu se sigurno krije nešto drugo. Taj čovjek mogao bi biti kudikamo
veći zločinac no što to vi mislite.
— Mene obuzima jeza od tih vaših riječi, poštenja mi — reče Dantes.
— Pa zar na svijetu žive samo tigrovi i krokodili?
— Da. Samo tigrovi i krokodili na dvije noge kudikamo su opasniji od
onih pravih.
— Nastavimo, nastavimo.
— Vrlo rado. On je dakle spalio pismo, kažete?
Jest, spalio ga je govoreći: »Vidite, ja sam uništio jedini dokaz pro
tiv vas.«
— Taj je postupak odviše uzvišen a da bi mogao biti prirodan.
— Mislite?
— Siguran sam u to. Kome je to pismo bilo namijenjeno?
1 co
 ri va niijiya

— Gospodinu Noirtieru, Ulica Coq-Heron broj 13 u Parizu.

— Možete li pretpostaviti da bi vaš zamjenik državnog tužitelja mo­
gao imati nekog interesa da to pismo nestane?
— Možda. Jer on je dva ili tri puta tražio od mene da mu, u svom inte­
resu, rekao je, obećam da o tom pismu neću nikome govoriti; štoviše,
tražio je od mene da se zakunem da nikad neću izustiti ime koje je na
pismu bilo napisano.
— Noirtier? — ponovi abbe — Noirtier? Poznavao sam nekog Noirti-
era na dvoru nekadašnje etrurske kraljice; Noirtiera koji je za revolu­
cije bio žirondinac. Kako se zvao taj zamjenik državnog tužitelja, koji
vas je preslušavao?
— De Villefort.
Abbe prasne u smijeh.
Dantes ga preneraženo pogleda.
— Sto vam je? — zapita ga.
— Vidite li ovu zraku sunca? — zapita ga abbe.
— Vidim.
— E, vidite! Meni je sada sve to jasnije od ove sjajne sunčeve zra­
ke. Jadno dijete, jadni moj mladiću! I taj je čovjek bio dobar prema
vama?!
— Jest.
— Taj časni zamjenik je spalio, uništio ono pismo?
— Tako je.
— I taj pošteni krvnikov opskrbnik tražio je od vas prisegu da nikada
nećete spomenuti ime Noirtier?
— Da.
— Taj Noirtier, vi siromašni slijepče, taj Noirtier... znate li vi tko je
bio taj Noirtier? Taj Noirtier bio je njegov otac.
Da je grom udario Dantesu pred noge i da se pod njim otvorio ponor
na dnu koga bi ugledao pakao, Dantes ne bi bio tako ošinut kao od
tih riječi. On ustade, uhvati se objema rukama za glavu kao da hoće
spriječiti da mu ne prsne.
— Njegov otac! Njegov otac! — uzvikne.
— Jest, njegov otac, koji se nekad zvao Noirtier de Villefort — nastavi
abbe.
Na to kao da je bljesak prošao Dantesovim mozgom: sve što mu je
dosada bilo tamno i nejasno postalo je u jednom trenutku obasjano
jasnom svjetlošću. Ona Villefortova okolišanja za vrijeme preslušava­
nja, ono uništeno pismo, ona iznuđena prisega, onaj gotovo molećivi
glas koji je, umjesto da prijeti, gotovo prosjačio, sve mu se to sada

163
Grof Monte Christo

vratilo u sjećanje, on krikne i nekoliko je trenutaka teturao, kao da je

pijan; zatim, prišavši otvoru tajnog prolaza iz abbeove sobe u svoju,
progovori:
— Ah — reče — moram niti nasamo, da bih razmišljao o svemu
tome.
Kad je došao u svoju ćeliju, on se baci na krevet, gdje ga je tamničar
uvečer našao kako sjedi nepomičan, ukočena pogleda, zgrčenih crta
lica, ali nepomičan i nijem poput kipa.
Za tih sati razmišljanja, koji su mu protekli kao trenuci, stvorio je
strahovitu odluku i položio jednu užasnu zakletvu.
Iz tog snatrenja trgne ga jedan glas; bio je to glas abbea Fatije, koji je,
pošto je tamničar prošao kroz njegovu ćeliju, došao Dantesa pozvati
k sebi na večeru. Budući da su ga smatrali luđakom, i to zabavnim
luđakom, stari je zatvorenik imao neke povlastice, te je dobivao nešto
bjelji kruh nego drugi zatočenici, a nedjeljom još i bočicu vina. Kako
je upravo bila nedjelja, abbe je došao po svog mladog druga da s njim
podijeli kruh i vino.
Dantes pođe za njim. Njegovo je lice poprimilo svoj uobičajen izraz,
ali se na njemu ipak odražavala krutost i odlučnost iz koje se moglo
zaključiti da je mladić stvorio neku odluku.
Abbe ga je pozorno promatrao.
— Sada se zaista ljutim što sam vam pomogao u vašem istraživanju i
što sam vam sve ono rekao! — reče abbe.
— A zašto? — upita Dantes.
— Zato što sam time u vaše srce ulio jedan osjećaj kojega tamo dosa­
da nije bilo, a to je osveta. Dantes se nasmiješi.
— Govorimo radije o nečem drugom — reče.
Abbe ga je promatrao još nekoliko trenutaka i žalosno kimao glavom.
A zatim, kao što ga je Dantes zamolio, poče govoriti o drugim stva­
rima.
Taj je stari zatočenik bio jedan od onih ljudi čije je pripovijedanje, kao
i svih ljudi koji su u životu mnogo propatili, puno različitih pouka i
uvijek jednako zanimljivo. Ali nije bio sebičan, i on nikada nije govorio
o svojoj nesreći.
Dantes je s divljenjem slušao svaku njegovu riječ. Neke od njih odgo­
varale su njegovim pojmovima i znanju što ga je stekao kao mornar,
dok su se druge doticale nepoznatih stvari i poput polarne zore koja
svijetli moreplovcima na južnim dužinama pokazivale mladom čovje­
ku nove zemlje i nove vidike, obasjane fantastičnom svjetlošću. Dan­
tes shvati kolika bi sreća bila za jedno inteligentno biće kad bi mogao
UZA
 prva Knjiga

pratiti ovaj uzvišeni duh na moralne, filozofske i društvene visine po

kojima se običavao kretati.
— Trebali biste me naučiti bar nečem od onoga što znate — reče
Dantes — ako ni zbog čega a ono da vam ne bude dosadno uz mene.
Jer, meni se čini da vam mora biti milija samoća nego jedan drug bez
obrazovanja i bez znanja kao što sam ja. Ako ipak pristanete na to da
ispunite moju molbu, obećavam vam da neću više govoriti o bijegu.
Abbe se nasmije.
— Na žalost, dijete moje — reče — ljudsko je znanje veoma ograni­
čeno, i kad budete naučili od mene matematiku, fiziku, povijest, tri
ili četiri živa jezika, vi ćete znati sve što znam ja; pa ipak, za sve to
trebalo bi najmanje dvije godine da bar donekle naučite...
— Dvije godine! — klikne Dantes. -— Vi mislite da bih sve to mogao
naučiti u dvije godine?
— Da biste se time mogli služiti, to ne, već samo u glavnim crtama;
naučiti nešto, to još uvijek ne znači znati. Ima ljudi koji mnogo znaju,
a ima ih i koji su mudri. Jednima je vrlina pamćenje, a drugima filo­
zofija.
— Ali zar se filozofija ne može naučiti?
— Filozofija se ne može naučiti, ona je sinteza svega naučenog znanja
u čovjeku koji je to znanje stekao te ga upotrebljava.
— Dobro — reče Dantes — čemu ćete me najprije naučiti? Ja jedva
čekam da počnemo, jer sam željan znanja.
— Učit ću vas svemu! — reče abbe.
I zaista, još iste večeri naša dva zatvorenika načiniše plan učenja, koji
su sutradan počeli izvoditi. Dantes je imao izvanredno pamćenje i vrlo
je lako shvaćao: njegov je duh bio sposoban da sve shvati i izračuna,
dok je poezija njegova mornarskog zvanja ispravljala sve ono suviše
materijalno u proučavanju suhih brojeva i ravnih linija. Već je otprije
znao dobro talijanski, a djelomično i novogrčki, koji je naučio za svojih
putovanja na Istok. Poznajući ta dva jezika, ubrzo je shvatio i struktu­
ru ostalih, te je nakon šest mjeseci učenja mogao donekle govoriti
španjolski, engleski i njemački.
Za to vrijeme, kako je bio obećao Fariji, nikada nije govorio o bijegu;
bilo zbog toga što je, kao što smo već rekli, mnogo držao do svoje
riječi, bilo zato što mu je bavljenje naukom nadomještalo slobodu.
Dani su mu prolazili brzo u učenju. Za godinu dana postao je sasvim
drugi čovjek.
Sto se tiče abbea, Dantes je opazio da on, iako mu je drugovanje s
njim donijelo nešto razonode, ipak postaje svakog dana sve mračniji.

IfiS
Grof Monte Christo

Kao da neka trajna i vječna misao opsjeda njegov duh. Zapadao je u

duboka sanjarenja, uzdisao i neznajući da to čini, onda bi se iznenada
dizao, prekrižio ruke na leđima i tmuran hodao po svojoj sobi.
Jednog se dana iznenada zaustavi usred jednog od stotinu krugova što
ih je njegov hod opisivao po ćeliji i uzvikne:
— Ah, samo kad ne bi bilo stražara!
■ — Tog će stražara nestati onog časa kad vi to bude htjeli — reče Dan­
tes, koji je pratio misao u njegovoj glavi kao da je gledao kroz kristal.
— Ah! Ta već sam vam rekao — odvrati abbe — da mi je ubojstvo
odvratno.
— Ali to će ubojstvo, ako se izvrši, biti počinjeno iz nagona da se
održimo, u samoobrani.
— Svejedno, ja to ipak ne bih mogao.
— Vi dakle ipak mislite na bijeg?
— Da, neprestano — promrmlja abbe.
— I pronaći ćete neki način, zar ne? — reče Dantes.
— Da, kad bi se moglo dogoditi da straža na galeriji bude i slijepa i
gluha.
— Ona će biti slijepa, ona će biti gluha! — odgovori Dantes tako
odlučnim glasom da se abbe prestrašio.
— Ne, ne — uzvikne — to je nemoguće!
Dantes htjede da nastave razgovor o tome, ali je abbe oborio glavu i
odbio odgovarati.
Protekoše tri mjeseca.
— Jeste li vi jaki? — upita jednoga dana abbe Dantesa. Dantes ne
odgovori ništa, već uzme dlijeto, savine ga kao potkovu i opet izra­
vna.
— Biste li se obavezali da ćete ubiti stražara samo u slučaju krajnje
nužde?
— Bih, poštenja mi!
— Onda možemo izvesti našu osnovu.
— A koliko će nam vremena biti potrebno da je izvedemo?
— Najmanje godinu dana.
— Onda bismo se mogli odmah dati na posao.
— Da, odmah.
Ah, eto vidite, izgubili smo godinu dana — reče Dantes sa žalje­
njem.
— Vi mislite da smo izgubili? — zapita abbe.
— Oh, oprostite, oprostite! — uzvikne Edmond pocrvenjevši.
— Vi mislite da smo izgubili? — zapita abbe.
 rivu niijivju

— Oh, oprostite, oprostite! - uzvikne Edmond pocrvenjevši.

— Tiho — reče abbe. — Čovjek uvijek ostaje čovjek; a vi ste ipak
jedan od najboljih što sam ih upoznao. A sad slušajte: evo mog plana.
I abbe pokaže Dantesu crtež koji je bio načinio: bio je to nacrt njegove
i Dantesove sobe, i hodnika koji ih je spajao. Na sredini tog hodnika
bio je označen rov poput onih kakvi se kopaju u rudnicima. Taj rov
odveo bi zatočenike pod galeriju po kojoj se kreće straža. Kad bi je­
dnom došli dotle, iskopali bi veliku šupljinu, te bi potkopali jednu
od onih kamenih ploča od kojih je sastavljen pločnik galerije. U da­
nom času, ta bi se ploča srušila pod težinom vojnika, koji bi zajedno s
njom propao u iskopanu šupljinu. Dantes bi se tada oborio na vojnika,
iznenađenog od tog neočekivanog pada, te bi ga svezao i stisnuo mu
zube da ne viče; vojnik se ne bi mogao braniti, i oni bi se bez zapreke
provukli na vanjski zid, odakle bi se spustili pomoću ljestava, i bili bi
na slobodi.
Dantes pljesne rukama, a oči mu zasjaju od veselja; taj je plan bio tako
jednostavan da je morao uspjeti.
Još istog dana oni se dadoše na posao, i to utoliko revnije što je taj
pothvat, iako je nastavljen nakon dugog odmaranja, ipak bio samo
nastavak one misli kojom su se obojica potajno bavili.
Rad su prekidali jedino onda kad bi se morali vratiti u svoju ćeliju da
dočekaju tamničara. Uostalom, oni su već bili navikli da tamničarev
dolazak raspoznaju po gotovo nečujnim koracima te još nijedan od
njih nije bio zatečen. Zemlju koju su iskopali iz novog rova, a koja je
naposljetku ispunila stari prolaz, bacali su pomalo, uz najveći oprez,
kroz prozore svojih ćelija, te ju je noćni vjetar bez traga raznosio.
Više od godinu dana proteklo je u tom poslu koji su obavljali dlijetom,
nožem i drvenom motkom, svojim jedinim oruđem. U toku te godine
Faria je, za vrijeme rada, i dalje poučavao Dantesa, govoreći mu sad
na jednom sad na drugom jeziku i govoreći mu o povijesti naroda i
0 životu velikih ljudi koji s vremena na vrijeme ostavljaju za sobom
one sjajne tragove što ili ljudi običavaju nazivati slavom. Abbe, čovjek
iz visokog društva, vladao se nekako melankolično otmjeno, te je i
Dantes, zahvaljujući sposobnosti prilagođavanja kojom je bio obda­
ren, poprimio od njega ono otmjeno ponašanje koje mu je nedostajalo
1ono aristokratsko držanje koje se obično stječe samo u dodiru s višim
klasama i u društvu viših ljudi.
Za petnaest mjeseci rov je bio prokopan, a pod galerijom iskopana šu­
pljina. Sad su već čuli stražu kako korača amo-tamo, te su se, čekajući
na jednu tamnu noć bez mjesečine, da bi im bijeg bio što sigurniji,

167
Grof Monte Christo

bojali samo jednoga: da se kamena ploča ne provali prije vremena pod

nogama vojnika. Toj su neprilici doskočili time što su ploču poduprli
jednom gredom koju su našli u temeljima. Dantes je upravo namje­
štao gredu, kad odjednom začuje kako ga abbe Faria, koji je ostao u
njegovoj sobi i tamo šiljio jedan klin o koji bi objesili ljestve, zove
prigušenim glasom. Dantes odmah požuri u sobu i opazi abbea kako
stoji usred ćelije, blijed, znojna čela i zgrčenih šaka.
— Ah, Bože moj — uzvikne Dantes — što se dogodilo, što vam je?
— Brzo, brzo — reče abbe — slušajte me.
Dantes pogleda Farijino modro lice, njegove oči okružene plavim ko-
lobarom, njegove blijede usne i razbarušenu kosu, te mu od prepasti
padne dlijeto iz ruku.
— Ta što vam je? — vikne Edmond.
— Sa mnom je svršeno — reče abbe. — Slušajte što ću vam reći!
Strašna, a možda i smrtonosna bolest javlja se u meni. Nastup već
dolazi, ja ga osjećam. Ta me bolest spopala već jednom, godinu dana
prije no što sam bačen u tamnicu. Ima joj samo jedan lijek: otrčite
brzo u moju sobu i dignite nogu od kreveta; ta je noga šuplja, i u njoj
ćete naći malu bočicu do polovine ispunjenu crvenom tekućinom.
Donesite mi je... ali radije ne, ne, mogli bi me zateći ovdje. Pomozite
mi da se vratim u svoju sobu dok još osjećam nešto snage. Tko zna što
se sve može dogoditi i koliko će trajati taj nastup!
Dantes, sačuvavši prisutnost duha iako je ta nesreća bila velika, uđe
u rov vukući za sobom svog nesretnog druga, te ga uz krajnji napor
dovede do drugog kraja, uđe u abbeovu sobu i polegne bolesnika na
postelju.
— Hvala vam — reče abbe dršćući čitavim tijelom, kao da je izašao
iz ledene vode. — Evo, bolest me obuzima, i past ću u katalepsiju.
Možda neću moći učiniti ni jedan pokret, možda se čak neću moći ni
potužiti; ali može biti da ću se sav zapjeniti i vikati: nastojte da ne čuju
moju viku, to je vrlo važno, jer bi me onda mogli premjestiti iz ove
sobe i mi bismo bili zauvijek rastavljeni. Kad budete vidjeli da sam
sasvim nepomičan, hladan i mrtav, da tako kažem, tek tada, čujte me
dobro, otvorite mi usta nožem i kapnite mi u usta osam do deset kapi
ovog napitka, pa ću možda ozdraviti.
— Možda? — uzvikne žalosno Dantes.
— K meni, k meni! — uzvika se abbe... — Ja ... ja umi-r...
Nastup je bio tako iznenadan i tako žestok da jadni zatočenik nije
mogao završiti započetu riječ. Mračan oblak prijeđe njegovim čelom,
brzo kao morska oluja; u agoniji otvoriše mu se oči, stisnuše zubi, a
1 £Q
 Prva Knjiga

lice mu je naglo pocrvenjelo. On se bacao, pjenio i vikao. Dantes je

nastojao prigušiti njegovu viku pokrivačem kao što mu je to abbe bio
rekao. To je trajalo dva sata. Zatim se, nepomičan kao stijena, blijed
i hladan kao mramor, slomljen kao trska izgažena nogama, srušio i
ukočio u posljednjem grču, a lice mu je postalo modro.
Edmond je čekao da ta prividna smrt zahvati čitavo tijelo, tada uzme
nož, stavi oštricu bolesniku između zubi, s najvećim naporom rastvori
čvrsto stisnutu čeljust, kapne mu u usta deset kapi crvene tekućine,
i stane čekati.
Prošao je čitav sat a da starac nije pokazao znaka života. Dantes se
poboja da je predugo čekao, te je promatrao starca zabivši obje ruke u
kosu. Napokon se na bolesnikovu licu pojavi lagano crvenilo; njegove
oči, sve to vrijeme otvorene i ukočene, opet su postale žive, iz njego­
vih prsa vine se lak uzdah, i starac se pomakne.
— Spašen je, spašen jel —vikne Dantes.
Bolesnik još nije mogao govoriti, ali je s vidljivim strahom pružio ruku
prema vratima. Dantes stane prisluškivati, te začuje tamničareve ko­
rake. Bilo je sedam sati, i Dantes nije smio gubiti vrijeme.
Mladić skoči do otvora, uđe u nj, namjesti ploču nad glavom i vrati
se u svoju sobu.
Čas kasnije otvore se vrata njegove sobe, i tamničar, kao i obično,
nađe zatvorenika gdje sjedi na postelji.
Ali tek što je tamničar zamakao za vrata, tek što se zvuk njegovih
koraka izgubio na hodniku, Dantes je već, razdiran nemirom, ne mi­
sleći uopće na jelo, opet pošao putem koji je upravo prešao. Podigavši
glavom kamenu ploču, on se vrati u abbeovu sobu.
Abbe se osvijestio, ali je još uvijek ležao na postelji gotovo nepomičan
i bez snage.
— Nisam se nadao da ću vas još vidjeti — reče Dantesu.
— Zašto? — upita mladi čovjek. — Zar ste mislili da ćete umrijeti?
— Ne. Ali, sve je bilo pripremljeno za naš bijeg; mislio sam da ćete
pobjeći. Dantesovo se lice zacrveni od srdžbe.
— Bez vas? — uzvikne. — Jeste li zbilja smatrali da bih to mogao
učiniti?
— Sad vidim da sam se prevario — reče bolesnik. ■ — Ah, zaista sam
vrlo slab; sasvim sam slomljen, uništen, nemoćan.
— Samo hrabro; snaga će vam se opet vratiti — reče Dantes i sjedne
uz abbea, te prihvati starca za ruku.
Abbe zaniječe glavom.
— Posljednji put — reče — nastup je trajao svega pola sata, a nakon
1£Q
Grof Monte Christo

toga sam osjetio glad i sam sam se pridigao. A danas ne mogu ni ma­
knuti desnu nogu i desnu ruku. Glava mi je teška, a to je dokaz da mi
je i mozak zahvaćen. Treći put ostat ću posve paraliziran ili ću umrijeti
za vrijeme nastupa.
— Ne, ne, umirite se, nećete umrijeti. Taj treći nastup bolesti, ako vas
zadesi, zadesit će vas na slobodi. Spasit ćemo vas kao i sada, i još lakše
nego sada, jer ćemo imati svu potrebnu pomoć.
— Dragi moj prijatelju — reče starac — nemojte se varati: ova kriza
što je upravo prošla osudila me na doživotnu tamnicu. Da bi čovjek
mogao pobjeći, potrebno je da može hodati.
— Pa što, čekat ćemo osam dana, čekat ćemo mjesec ili dva mjeseca,
"bude li potrebno. Za to vrijeme vi ćete se oporaviti; sve je spremno
za naš bijeg i mi možemo po volji odabrati dan i sat. Onog dana kada
osjetite dovoljno snage da možete plivati, onoga ćemo dana ostvariti
naš naum.
— Nikad ja više neću plivati — reče Faria. — Ova mi je ruka uzeta,
i to ne za jedan dan, već zauvijek. Pokušajte je samo dići, vidjet ćete
kako je teška.
Mladić podigne ruku, ali ona bešćutno klone natrag. On uzdahne.
— Sada ste se uvjerili, zar ne, Edmonde? — reče Faria. — Vjerujte
mi, ja znam što govorim: poslije prvog nastupa te bolesti ja sam ne­
prestano o njoj razmišljao. Čekao sam da se ponovno javi, jer je ona
nasljedna u mojoj obitelji; otac mi je umro u trećem nastupu, a i djed
također. Liječnik koji mi je sastavio ovaj napitak, a to je bio sam gla­
soviti Cabanis, prorekao mi je istu sudbinu.
— Liječnik se prevario! — uzvikne Dantes. — Sto se tiče vaše uze­
tosti, ona me ne smeta, ja ću vas uzeti na ramena i plivat ću zajedno
s vama.
— Dijete — reče abbe — vi ste mornar, vi ste plivač, prema tome
biste trebali znati da s takvim teretom čovjek ne može preplivati ni
pedeset hvati u moru. Nemojte se zavaravati iluzijama. Ja ću ostati
ovdje sve dotle dok ne dođe čas moga oslobođenja, a to ne može biti
drugo nego smrt. A vi, vi bježite, otiđite! Vi ste mladi, vješti i snažni;
ne brinite se više za me, ja vam vraćam riječ što ste mi je dali.
— U redu — reče Dantes. — Ako je tako, onda ću i ja ostati s vama.
Zatim ustane i svečano podigne ruku nad starcem:
— Kunem vam se krvlju Kristovom da vas neću ostaviti.
Faria je promatrao tog tako plemenitog, tako jednostavnog, uzvišenog
mladića i čitao iz njegova lica, nadahnuta najčišćom odanošću, iskre­
nost njegove ljubavi i zadane riječi.
— Pa dobro — reče bolesnik — prihvaćam; hvala vam.
Zatim pruži Dantesu ruku:
•— Vi ćete možda biti nagrađeni za tu tako nesebičnu odanost — reče;
— no, kako ja ne mogu a vi nećete bježati, trebamo zatrpati onu šu­
pljinu što smo je iskopali pod galerijom. Hodajući preko nje, vojnik
bi je po zvuku mogao otkriti te bi na to svratio upraviteljevu pažnju i
mi bismo bili otkriveni i rastavljeni. Izvršite taj zadatak u kojem vam
ja, nažalost, više ne mogu pomoći. Ako je potrebno, radite čitavu noć,
a k meni dođite tek sutra ujutro poslije tamničareva posjeta. Tada ću
vam priopćiti nešto veoma važno.
Dantes uhvati za ruku starca koji ga ohrabri smiješkom. Zatim izađe
s onom poslušnošću i onim poštovanjem koje je osjećao prema svom
starom prijatelju.

171
Grot mome cnristo

18. Skriveno blago

Kada je Dantes sutradan ujutro ušao u sobu svoga zatvorskog druga,
Faria je, mirna lica, sjedio na krevetu. Pod zrakom sunca koja je do-
nirolo lrrr\r7 iielri morrrviro r* r1t"7nA io u liioirAi fi i a! on
r — —— t'* -------ii— ~~~ j- ~ 1
kao što se sjećamo, nakon nastupa bolesti jedino mogao služiti, raširen
komad papira; inače uvijek umotan u tanak svitak, taj je papir sada
imao oblik cunja i neprestano se uvijao.
Ne govoreći ni riječi, on pokaže Dantesu taj papir.
— Sto je to? — začudi se Dantes.
— Pogledajte dobro — reče abbe i nasmiješi se.
— Gledam što mogu pozornije — odgovori Dantes — ali ne vidim ni­
šta drugo do nagorjeli papir na kome su tragovi gotskih slova ispisanih
nekim neobičnim crnilom.
— Ovaj je papir, moj prijatelju — reče Faria — jer sada, pošto sam
vas iskušao, mogu vam sve reći — ovaj je dakle papir moje blago, od
kojega, računajući od danas, polovica pripada vama.
Hladan znoj oblije Dantesovo čelo. Sve do tog dana, a koliko je vre­
mena prošlo, s uspjehom je izbjegavao razgovor s Farijom o tom blagu
zbog kojeg su starca smatrali ludim. Tankoćutan po prirodi, Edmond
je nastojao ne dirati u tu bolnu žicu; a i Faria je također šutio o tome,
što je Dantes tumačio kao duševno ozdravljenje. Ali danas, ovo ne­
koliko riječi što ih je starac izrekao poslije teške bolesti, kao da su
nagoviještale da mu se ponovno vratila teška poremećenost uma.
— Vaše blago? — promrmlja Dantes.
Faria se osmjehne.
— Jest — reče. — Vi ste u svakom pogledu plemenit čovjek, Edmon-
de, i ja po vašem bljedilu i vašem drhtanju razabirem što se u ovom
trenutku zbiva u vašoj duši. Ne, budite mirni, ja nisam lud. To blago
postoji, Dantes, pa kad već meni nije bilo suđeno da ga imam, imat
ćete ga vi. Nitko me nije htio slušati, nitko mi nije htio vjerovati, jer

172
 Prva Knjiga

su mislili da sam lud. Ali vi, koji morate znati da nisam lud, vi me
slušajte, pa mi onda možete vjerovati ako vas bude volja.
— Jao, promrmlja Edmond u sebi — on je i opet poludio. Samo mi
je još to trebalo!
Zatim reče glasno:
— Prijatelju, nastup bolesti možda vas je jako izmučio; ne biste li se
možda radije odmorili? Sutra, budete li htjeli, rado ću saslušati što
mi hoćete reći, ali danas hoću samo da vas njegujem, ništa više. Uo­
stalom — nastavi on sa smiješkom — je li za nas taj razgovor o blagu
tako hitan?
— Vrlo je hitan, Edmonde — odgovori starac. — Tko zna neće li su­
tra, možda prekosutra izbiti i treći nastup bolesti. Imajte na umu da
bi u tom slučaju sve propalo. Da, istina je, često sam s nekom gorkom
radošću mislio na to blago koje bi obogatilo deset obitelji, a izgubljeno
je za one koji me progone. U toj misli uživao sam kao u osveti, nasla­
đivao sam se njome u mraku svoje ćelije i očajanju svoga tamnovanja.
Ali sada, kad sam oprostio svijetu iz ljubavi prema vama; sada, kad
vas vidim tako mlada i puna budućnosti; sada, kad mislim na svu onu
sreću što vam je može donijeti jedno ovakvo otkriće, dršćem pri po­
misli da bih mogao zakasniti i strepim da možda neću dospjeti tako
dostojnom čovjeku kao što ste vi osigurati da dođe u posjed tolikog
skrivenog blaga.
Edmond okrene glavu i uzdahne.
— Vi mi još uvijek ne vjerujete, Edmonde — nastavi Faria — moj
vas glas nije nimalo uvjerio. Vidim da su vam potrebni dokazi. Pa eto,
pročitajte ovaj papir koji još nikada nikome nisam pokazao.
— Sutra, dragi prijatelju — odgovori Edmond, koji se nije mogao po­
miriti s time da sluša starčeve ludosti — mislim da smo se dogovorili
da do sutra nećemo govoriti o tome.
— Dobro, govorit ćemo sutra, ali ovaj papir pročitajte još danas.
— Nemojmo ga uzrujavati — pomisli Edmond.
I on uze u ruke papir kome je nedostajala jedna polovica, koja je jama­
čno izgorjela nekim nesretnim slučajem, i pročita:
»Ovo blago koje može iznositi dva
rimskih zlatnika u uglu koji je naju
od drugog otvora, koji
ostavljam u potpuno vla
dniku.
25. travnja 149«
— Onda? — reče Faria pošto je mladić prestao čitati.
1 -70
Grof Monte Christo

— Ali — odgovori Dantes — ja ovdje vidim samo krnje retke, samo

riječi bez veze: vatra je oštetila slova i ona su nerazumljiva.
— Za vas, prijatelju moj, jer ih vi čitate prvi put, ali nisu za mene
koji sam mnogo noći probdio nad njima, koji sam rekonstruirao svaku
rečenicu, upotpunio svaku misao.
— Vi mislite da ste pronašli onaj skriveni smisao?
— Uvjeren sam u to, i vi ćete to sami procijeniti; ali ponajprije čujte
povijest tog papira:
— Tiho! -— uzvikne Dantes ... Koraci! Netko se približuje ... ja odla­
zim ... Zbogom.
I Dantes, sretan što je izmakao toj povijesti i objašnjenju koji bi mu
sigurno potvrdili da je njegov prijatelj lud, otpuže kao zmija kroz uski
prolaz, dok je Faria, komu je strah načas vratio snage, namjestio no­
gom ploču i prekrio je rogožinom da bi prikrio tragove pomicanja,
koje nije imao vremena ukloniti.
Bio je to upravitelj koji je, pošto je čuo od tamničara šta je snašlo
Fariju, došao sam vidjeti kakvo je njegovo stanje.
Faria ga dočeka sjedeći; nastojao je izbjeći svaku kretnju koja bi ga
mogla odati, i tako mu je uspjelo prikriti pred upraviteljem da je uze­
tost već umrtvila polovicu njegova tijela. Bojao se da ga upravitelj iz
samilosti ne premjesti u koju zdraviju ćeliju i da ga ne razdvoji od
njegova mladog prijatelja. To se, na sreću, nije dogodilo, i upravitelj
je otišao uvjeren da je taj jadni luđak, prema kojemu je u dnu srca
osjećao određenu naklonost, samo lako obolio.
Za to vrijeme Edmond se, sjedeći na svom krevetu i naslonivši glavu
na ruke, pokušavao sabrati. Faria je u svemu bio tako pametan, tako
velik i tako logičan, da nije mogao shvatiti kako je moguće da je ta
mudrost, tako velika u svim ostalim stvarima, pomućena samo u je­
dnoj: da li se to Faria vara u pogledu svoga blaga, ili se sav svijet vara
u pogledu Farije?
Dantes je čitav dan ostao u svojoj ćeliji, ne usuđujući se otići do svog
prijatelja. Pokušavao je tako odgoditi trenutak kad će se sasvim sigur­
no osvjedočiti da je Faria lud. A to uvjerenje bilo bi za njega strašno.
Ali podvečer, poslije sata kad je tamničar obilazio ćelije, Faria, videći
da se mladi čovjek ne vraća, pokuša prevaliti prostor što ga je dije­
lio od njega. Kad je čuo kako se starac napreže vukući se k njemu,
Edmond zadršće; ta starčeva je noga bila nepokretna, a ni rukom se
više nije mogao pomagati. Edmond ga je morao privući k sebi, jer
abbe sam nikad ne bi mogao proći kroz onaj uski otvor što je vodio u
Dantesovu ćeliju.
 Prva knjiga

— Evo kako vas nemilosrdno progonim — reče starac sa smiješkom

iz koga je izbijala dobrodušnost. — Vi ste mislili da ste se oslobodili
moje darežljivosti, ali to vam neće uspjeti. Slušajte me dakle.
Edmond vidje da ne može uzmaci, te posjedne starca na krevet, a sam
sjede na klupu kraj njega.
— Vi znate — reče abbe — da sam ja bio sekretar, pouzdanik i pri­
jatelj kardinala Spade, posljednjeg kneza koji je nosio to ime. Tom
časnom čovjeku dugujem sve ono dobro što sam ga u životu imao. On
nije bio bogat, iako je bogatstvo njegove obitelji bilo poslovično te sam
često čuo kako se govori: »Bogat kao Spada«. Ali je on, kao i javno mi­
šljenje, živio od tog općeg uvjerenja da je bogat. Njegova palača bila je
moj raj. Poučavao sam dva njegova nećaka, koji su kasnije umrli, i kad
je ostao sam na svijetu, ja sam mu vratio svojom potpunom odanošću
sve ono što je za mene bio učinio u deset godina.
Kardinalova kuća doskora nije imala nikakvih tajni za mene. Cesto
sam ga viđao kako radi pregledavajući knjige antičkih pisaca i kako ne­
strpljivo prelistava prašne obiteljske rukopise. Jednog dana, kad sam
mu spočitnuo što ovako beskorisno bdije i time iscrpljuje svoje sna­
ge, on me pogleda gorko se osmjehnuvši te otvori jednu knjigu koja
je bila povijest grada Rima. Tu u dvadesetom poglavlju života pape
Aleksandra VI. bili su napisani i ovi reci, koje nikada nisam mogao
zaboraviti:
Veliki ratovi u Romagni bili su završeni. Cesare Borgia, koji je bio
dovršio svoje osvajanje Romagne, trebao je novac da bi kupio čitavu
Italiju. I papi je isto tako bio potreban novac da dovrši rat s Lujem
XII., kraljem Francuske, koji je još uvijek bio strašan, usprkos porazi­
ma koje je pretrpio. Trebalo je dakle da se izmisli nešto što će donijeti
novac, a to je bilo teško u toj jadnoj i iscrpljenoj Italiji.
Njegova je svetost došla na jednu zamisao. On odluči imenovati dva
kardinala.
Ako bi imenovao dva čovjeka između najuglednijih u Rimu i, u prvom
redu, dva bogata čovjeka, evo što bi Sveti Otac imao od toga: ponaj­
prije, mogao bi prodati visoke položaje i uzvišena zvanja što su ih ti
kardinali imali; a osim toga mogao je računati i s velikom svotom što
će je dobiti prodajom tih dvaju kardinalskih šešira.
Ta mu je operacija trebala donijeti još jednu korist, što će se uskoro
vidjeti.
Papa i Cesare Borgia našli su najprije dva buduća kardinala: jedan je
Giovanni Rospigliosi, koji je sam obnašao četiri najviša položaja kod
Njegove Svetosti; drugi bijaše Cesare Spada, jedan od najbogatijih i
1
Grof Monte Christo

najplemenitijih Rimljana. I jedan i drugi naslućivali su kako je visoka

cijena papine milosti. Obojica bijahu slavoljubivi. Pošto je našao tu
dvojicu budućih kardinala, Cesare Borgia ubrzo je našao i kupce za
njihove dosadašnje položaje.
Rezultat je bio da su Rospigliosi i Spada platili za kardinalsku čast i da
je osam drugih platilo za položaje što su ih dvojica novoimenovanih
kardinala do sada držala. Tako je u kase spekulanata ušlo osamsto
tisuća talira.
Sada je vrijeme da prijeđemo na treći dio spekulacije. Pošto je papa
obasuo svojom milošću Rospigliosija i Spadu i predao im insignije kar­
dinala, siguran da će oni morati za isplatu svoga duga zgrnuti i realizirati
sve svoje imanje, papa i Cesare Borgia pozvaše oba kardinala na ručak.
Zbog toga je došlo do prepirke između pape i njegova sina.
Cesare je smatrao da bi najbolje bilo upotrijebiti jedno od onih sred­
stava što ih je on uvijek imao u pripremi za svoje bliske prijatelje, to
jest čuveni ključ koji bi im dali i zamolili ih da njime otvore neki or­
mar. Na tom ključu bio je gotovo neprimjetan šiljak što je ostao zbog
nepažnje radnika koji ga je napravio. Da bi tako čovjek pokušavao
otvoriti ormar, morao se ubosti na taj šiljak i od tog bi uboda sutra­
dan umro. Postojao je i jedan prsten s lavljom glavom, koji bi Cesare
stavljao na prst kad bi se trebao rukovati s određenim ljudima. Lav
bi tada ozlijedio tu ruku kojoj je odana počast, i ugriz bi za dvadeset
četiri sata prouzročio smrt.
Cesare je predlagao svom ocu da te kardinale pošalje da otvore ormar
ili da im srdačno stisne ruku. Ali mu Aleksandar VI. odgovori:
— Ne trebamo žaliti jednog ručka kad se radi o tim izvrsnim kardi­
nalima Spadi i Rospigliosiju. Nešto mi kaže da ćemo nadoknaditi taj
novac. Uostalom, vi zaboravljate da se bolovi u želucu javljaju odmah,
dok jedan ubod djeluje tek za dan-dva. Cesare dade pravo ocu, i kar­
dinali budu pozvani na ručak.
Ručak bijaše spremljen u vinogradu što ga je papa posjedovao blizu
San Pietra in Vincoli, malog prekrasnog dvorca za koji su kardinali
znali po pričanju.
Rospigliosi, sav opijen svojim novim dostojanstvom, pripravio je že­
ludac i najljubaznije lice. Spada, čovjek razborit, koji je ljubio jedino
svog nećaka, mladog kapetana pred kojim je bila najljepša budućnost,
uzme papir i pero i načini oporuku.
Istovremeno poruči svom nećaku da ga čeka blizu vinograda, ali čini
se da sluga nije našao nećaka kod kuće.
Spada je poznavao taj običaj pozivanja. Otkako je kršćanstvo, nosilac
 Prva knjiga

civilizacije, donijelo u Rim svoje napredne ideje, nije više centurion

dolazio od tirana da vam kaže: »Cesar hoće da umreš«, već je to bio
poslanik a letere, koji je dolazio sa smiješkom na usnama da vam do­
nese poruku od pape: »Njegova svetost želi ručati s vama«.
Spada ode oko dva sata u vinograd. Papa ga je dočekao. Prvo što je
Spadi palo u oči bilo je to da je ovdje našao svog nećaka, sjajno obu­
čena, veoma ljupkog, koga je Cesare Borgia neprestano obasipao lju-
baznošću. Spada problijedi, a Cesare mu dobaci jedan pogled pun
ironije, kao da mu time hoće pokazati kako je na sve mislio, kako je
dobro postavio svoju zamku.
Sjeli su za ručak. Spada je jedino stigao zapitati svog nećaka: »Jesi li
primio moju oporuku«. Nećak je odgavorio da nije i savršeno je dobro
shvatio važnost tog pitanja, ali je bilo prekasno, jer je već bio popio
čašu onog izvrsnog vina što ga je papin sluga stavio na stranu za njega.
U isti čas opazi Spada da donose i drugu bocu, iz koje su ponudili
njega. Jedan sat kasnije jedan je liječnik utvrdio da su obojica otrovani
gljivama. Spada je umro na vratima vinograda, a nećak na pragu svoje
kuće, učinivši prije toga neki znak koji njegova žena nije razumjela.
Cesare i papa požuriše odmah da se dočepaju nasljedstva, pod izlikom
da moraju pretražiti papire pokojnika. Ali sve je nasljedstvo bilo na
jednom komadiću papira na kome je Spada bio napisao:
»Ostavljam svom dragom nećaku svoje kovčege i svoje knjige, među
kojima je i moj lijepi brevijar sa zlatnim uglovima; želim da čuva tu
uspomenu na svog ujaka«.
Nasljednici su tražili posvuda, divili se spomenutom brevijaru, preo­
krenuli sve pokućstvo i začudili se što je Spada, poznat kao bogat čo­
vjek, bio ustvari najbjedniji ujak; nigdje nikakva blaga, osim naučnog
blaga skupljenog u bibliotekama i laboratorijima.
To bijaše sve. Cesare i njegov otac tražahu i prevrtahu, ali uza sve
špijuniranje i pretraživanje nisu našli ništa ili tek vrlo malo: za svega
tisuću talira zlatnih predmeta i isto toliko u novcu. Nećak je, ušavši
u kuću prije nego što je umro, dospio reći svojoj ženi: »Traži među
papirima mog ujaka. Tamo ćeš naći pravu oporuku.«
Ona je tražila još revnije no što su to činili uzvišeni baštinici. Ali sve
bijaše uzalud: ostale su samo dvije palače i jedan vinograd iza Palatina.
Ali u ono doba nepokretna dobra nisu imala posebnu vrijednost, i obje
palače i vinograd ostadoše obitelji, jer nisu bili dostojni grabežljivosti
pape i njegova sina.
Prošli su mjeseci i godine. Aleksandar VI. umre od otrova.
Cesare, otrovan kao i on, ipak se uspio spasiti, te mu se samo oljuštila
1 -7"7
Grof Monte Christo

koža, kao zmiji, a nova mu je koža bila puna mrlja od otrova, sličnih
mrljama na tigrovu tijelu. Konačno, prisiljen napustiti Rim, bude ubi­
jen u nekoj noćnoj tučnjavi i povijest ga je gotovo zaboravila.
Poslije papine smrti i pošto je njegov sin prognan, općenito se očeki­
valo da će obitelj Spada započeti prijašnji život, onakav kakav je vodila
dok je kardinal bio živ; međutim, to se nije dogodilo. Obitelj Spada
ostade i dalje u sumnjivom blagostanju; vječna tajna lebdjela je nad
tim mračnim događajem, a javno se govorkalo da je Cesare Borgia,
bolji političar od svog oca, oteo ocu bogatstvo obojice otrovanih kar­
dinala, kažem obojici, jer kardinal Rospigliosi nije poduzeo nikakvih
mjera opreza te je bio potpuno opljačkan.«
— Do sada vam — prekine Faria svoje pripovijedanje — sve ovo izgle­
da nevažno, zar ne?
— O ne, dragi prijatelju, naprotiv; čini mi se kao da čitam neku zani­
mljivu kroniku. Nastavite, molim vas.
— Nastavljam:
Obitelj Spada prilagodila se tom gubitku ugleda. Prolazile su godine.
Od potomaka te obitelji neki su se posvetili vojsci, drugi diplomaciji,
jedni su opet bili crkveni dostojanstvenici, a neki bankari; jedni su se
obogatili, a drugi sasvim upropastili. Sada dolazim do posljednjeg po­
tomka te obitelji, do onoga kome sam bio tajnik, to jest grofa Spade.
On se često tužio na nerazmjer između svog imutka i svog dostojan­
stva, pa sam mu savjetovao da ono malo imovine što mu je preostalo
uloži u doživotnu rentu. On je poslušao taj savjet i njegovi su se pri­
hodi udvostručili.
Onaj glasoviti brevijar ostao je u obitelji, i sada je pripadao grofu Spa-
di: prelazio je kao baština od oca na sina, jer je ona čudnovata odredba,
dodana oporuci koju su pronašli, učinila od njega neku vrst svetinje
koju je obitelj čuvala s gotovo praznovjernim obožavanjem. Bila je to
knjiga ukrašena gotskim crtežima i s tako teškim okovom od zlata da
ju je u svečane dane pred kardinalom nosio jedan sluga.
Kad sam vidio svakovrsne papire, ugovore i pergamente koji su se
čuvali u obiteljskom arhivu, a potjecali su od otrovanog kardinala,
latih se i ja, kao i svi drugi tajnici prije mene, da pregledam te goleme
svežnjeve. No iako sam najrevnije i najsavršenije istraživao, nisam mo­
gao pronaći ništa. U međuvremenu sam bio pročitao jednu opširnu
povijest obitelji Borgia, nastojeći saznati nije li poslije smrti tih kne­
zova ostao neki trag imovine onog otrovanog Cesara Spade; međutim
nisam našao ništa osim podataka o imutku kardinala Rospigliosija,
njegova druga u nesreći.
A onda moj gospodar umre. Od svoje životne rente izuzeo je svoje
obiteljske papire, knjižnicu sa pet tisuća svezaka i onaj brevijar. Sve
to ostavio je meni, zajedno s tisuću rimskih talira, koje je posjedovao
u novcu, i to pod uvjetom da svake godine na dan njegove smrti dam
očitati misu za njega te da nastavim rodoslovlje i povijest njegove obi­
telji, što bih ja najtočnije izvršio ...
... Umirite se, dragi Edmonde, primičemo se kraju.
Godine 1807., mjesec dana prije moga hapšenja a 15 dana poslije
smrti grofa Spade, 25. prosinca — doskora ćete razumjeti zašto mi je
taj značajni dan ostao u pamćenju — ja sam po tisućiti put čitao one
papire koje sam upravo sređivao; jer palače su imale postati vlasništvo
nekog stranca, i trebalo je da se iz Rima preselim u Firencu, ponijevši
sa sobom svoj imutak od dvanaest tisuća talira, svoju knjižnicu i onaj
glasoviti brevijar. Listajući tako po papirima, odjednom sam, umoran
od neprekidnog proučavanja tih papira, a možda i loše raspoložen od
teškog objeda, osjetio umor; naslonio sam glavu među dlanove, pa
sam zaspao. To je moglo biti nekako oko tri sata poslije podne.
Probudio sam se upravo kad je odbijalo šest sati.
Podigao sam glavu; oko mene bio je najdublji mrak. Odlučio sam pri­
paliti svijeću. Uzeo sam u jednu ruku pripremljenu svijeću, a drugom
sam, ne našavši šibica, tražio komadić papira da ga pripalim na poslje­
dnjim jezičcima plamena koji je još plamsao u kaminu. No bojeći se
da u mraku ne dohvatim kakav dragocjeni dokumenat umjesto bezvri­
jedna papira, oklijevao sam neko vrijeme. Tada mi pade na pamet da
sam u onom glasovitom brevijaru koji je ležao na stolu pokraj mene vi­
dio neki stari požutjeli papir, kojim su se nekada označavale stranice.
Pipajući, potražih taj suvišni papir; kad sam ga našao, svinuo sam ga i
prinio plamenu koji je dogarao u kaminu, i on se upalio.
Ali tada sam primijetio među svojim prstima da na papiru, kao ne­
kom čarolijom, što gaje više zahvaćala vatra, iskrsavaju žućkasta slova.
Od toga me obuze strah: stisnuh rukama papir i ugasih plamen, pa s
neopisivim uzbuđenjem razmotah zgužvano pismo; i vidjeh da su na
njemu nekom tajnom i nevidjivom tintom napisana ona slova što su
se pojavila tek onda kad su došla u dodir s plamenom. Više od jedne
trećine papira bilo je izgorjelo. To je taj nagorjeli papir što ste ga jutros
čitati. Pročitajte ga još jednom, Dantes, a kad ga pročitate do kraja, ja
ću vam nadopuniti krnje rečenice i nepotpuni smisao.
I Faria gotovo trijumfirajući pruži Dantesu papir. Dantes stane rado­
znalo čitati ove riječi napisane crvenkastom tintom koja je bila nalik
na rđu.
Grof Morite Christo

»Danas 25. travnja 1498. po

Aleksandru VI. Bojeći se da je
kardinalsko dostojanstvo
i zbog toga mi
i Bentivoglija, koje je usmrtio otrovom,
0 mom jedinom baštiniku, da sam po
na kome je sa mnom bio, i to
otoku Monte Christo, sve što sam posje
alemovima i dragocjenostima. Ja sam jedini
može iznositi otprilike dva mili
naći će ga, pošto odrine dvadesetu peći
zatona na istok u ravnoj crti. Dva otvo
u te špilje: blago je u kutu najuda
To mu blago ostavljam i ustupam u
jedinom baštiniku.
25. travnja 1498. CES
— A sada — nastavi abbe — čitajte ovaj drugi papir.
1 on pruži Dantesu jedan drugi list papira, s drugim odlomcima re­
daka.
Dantes uzme papir i poče čitati:
zvan sam na ručak k njegovoj svetosti papi
ne nezadovoljan onim što sam mu platio za
to će htjeti naslijediti moje imanje
spremiti sudbinu kardinala Caprare
očitujem svom nećaku Guidu Spada
hranio na jednom i njemu poznatom mjestu,
u špiljama na malom
davao u zlatu, gotovini,
znao bi za to blago, koje
juna rimskih talira;
nu, pošavši od malog
ra vode
ljenijem od drugog otvora pohranjeno.
potpuno vlasništvo kao svom
ARE SPADA
Faria se zagleda u Dantesa blistavim okom.
— A sada — reče abbć vidjevši da je Dantes pročitao do kraja — sta­
vite zajedno oba papira i pročitajte još jednom.
Dantes posluša. Oba odlomka, čitana zajedno, glasila su ovako: »Da­
nas 25. travnja 1498. pozvan sam na ručak njegovoj svetosti papi Ale­
 riva i\iijiya

ksandru VI. Bojeći se daje on nezadovoljan onim što sam mu platio za

kardinalsko dostojanstvo, te će htjeti baštiniti moje imanje i spremiti
mi udes kardinala Caprare i Bentivoglija, koje je usmrtio otrovom,
očitujem svom nećaku Guidu Spada, mom jedinom nasljedniku, da
sam pohranio na jednom i njemu poznatom mjestu, na kome je sa
mnom bio, i to u špiljama na malom otoku Monte Christo, sve što
sam posjedovao u zlatu, alemovima i dragocjenostima. Ja sam jedini
znao za to blago, koje može iznositi otprilike dva milijuna rimskih
talira; naći će ga pošto odrine dvadesetu pećinu, pošavši od malog
zatona na istok u ravnoj crti. Dva otvora vode u te špilje: blago je u
najudaljenijem kutu od drugog otvora; pohranjeno blago ostavljam i
ustupam u potpuno vlasništvo, kao svom jedinom baštiniku.
25. travnja 1498.
CESARE SPADA«
•— Onda? Razumijete li konačno? — zapita Faria.
— To je bila izjava kardinala Spade i oporuka za kojom se tako dugo
tragalo? — zapita Edmond još uvijek u nevjerici.
— Da, tisuću puta dal
— A tko je ovako upotpunio tu oporuku?
— Ja! Pomoću onog preostalog dokučio sam i ono što je izgorjelo;
mjerio sam dužinu redaka prema dužini papir, te sam u onaj nepo­
znati mi dio proniknuo pomoću onoga koji je ostao vidljiv, baš kao što
se čovjek u nekom podzemnom hodniku snalazi pomoću ono malo
svjetla što dopire kroz ulaz.
— A što ste učinili kad ste došli do zaključka da je vaša pretpostavka
tačna?
— Htio sam otputovati, što sam i učinio još istog časa, ponijevši sa
sobom početak svoje velike rasprave o jedinstvu Italije. Ali carska
policija, koja je tada, suprotno Napoleonovim planovima u vrijeme
kad mu se rodio sin, nastojala da dođe do podjele pokrajina, ta carska
policija pazila je na mene. Moj nagli odlazak, kome nije mogla pogo­
diti razlog, izazove sumnju, te sam bio uhićen upravo u času kad sam
se ukrcao u Piombinu.
— A sad — nastavi Faria gledajući Dantesa gotovo očinski — sada,
dragi prijatelju, vi znate o tome toliko koliko i ja. Ako se spasimo
zajedno, polovica tog blaga pripada vama, a ako ja umrem ovdje, te se
vi spasite sami, čitavo to blago pripada vama.
— Ali — zapita Dantes oklijevajući — ne postoji li neki nasljednik
koji ima više prava na ovo blago nego mi?
— Ne, ne, umirite se. Porodica Spada sasvim je izumrla. Uostalom,

181
Grot Monte Christo

posljednji grof Spada učinio me svojim baštinikom; ostavivši mi onaj

glasoviti brevijar, ostavio mi je u baštinu i ono što je bilo u njemu.
Dokopamo li se tog imutka, možemo ga uživati bez grižnje savjesti.
— I to blago, kažete, iznosi ...
— Dva milijuna rimskih talira, a to je gotovo trinaest milijuna u na­
šem novcu.
— Nemoguće! — reče Dantes, koji se uplašio te goleme svote.
— Nemoguće! A zbog čega? — odvrati starac. — Spade bijahu jedna
od najstarijih i najmoćnijih obitelji XV stoljeća. Uostalom, u ono vri­
jeme nisu se pravili veliki trgovački poslovi i nije bilo industrije, te
nagomilavanje zlata i dragulja nije bilo nikakva rijetkost. Još i današ
ima u Rimu obitelji koje umiru od gladi, a imaju milijune u dijaman­
tima i draguljima koji se nasljeđuju od oca na najstarijeg sina i u koje
se ne smije dirnuti.
Edmond je mislio da sanja. Kolebao se između nevjerovanja i veselja.
— Ovu svoju tajnu krio sam tako dugo od vas — reče abbe — u pr­
vom redu zbog toga da vas iskušam, a zatim da vas iznenadim. Da smo
se mogli izbaviti prije nastupa moje bolesti, bio bih vas poveo na otok
Monte Christo. A sada — nastavi Faria i uzdahne — vi ćete mene
odvesti onamo. Dobro je tako! No, Dantes, nećete li mi se zahvaliti?
— To blago pripada vama, dragi prijatelju — reče Dantes — ono pri­
pada jedino vama, ja na nj nemam nikakva prava, jer nisam vaš ro­
đak.
— Vi ste moj sin, Dantes! — vikne Faria. — Vi ste dijete moga ta­
mnovanja; sudbina vas je poslala da tješite čovjeka koji nije mogao biti
otac, i zatočenika koji nije mogao biti slobodan.
I Faria onu jednu ruku kojom je još mogao micati ispruži prema mla­
dom čovjeku koji mu se bacio oko vrata i stao plakati.

18?
 19. Treći nastup bolesti
Sada, kad je to blago o kome je abbe tako dugo razmišljao, moglo osi­
gurati sreću onoga koga je Faria doista volio kao svog sina, ono je u
njegovim očima dobivalo dvostruku vrijednost. Svakog je dana sve više
govorio o količini tog blaga, objašnjavajući Dantesu koliko dobra može
učiniti čovjek u današnje doba svojim bližnjima s imutkom od trinaest
ili četrnaest milijuna. Ali Dantesovo bi se lice tada svaki put smračilo,
jer bi mu se u duhu javljala njegova zakletva da će se osvetiti, te bi
počeo razmišljati o tome koliko bi zla u današnje vrijeme čovjek mogao
zadati svojim neprijateljima s tih trinaest ili četrnaest milijuna.
Abbe nije poznavao otok Monte Christo, ali ga je Dantes poznavao.
On je često prošao pokraj tog otoka što leži kojih dvadest pet milja
daleko od Pianose, između Korzike i otoka Elbe, i jednom se prilikom
čak i iskrcao na njemu. Taj je otok bio oduvijek, kao što je i sada,
posve pust. To je pećina u obliku čunja, koju kao da je erupcija nekog
vulkana istrgnula iz morske dubine na površinu.
Dantes načini abbeu nacrt otoka, dok je Faria njemu govorio o sred­
stvima koja treba upotrijebiti da bi otkrio to skriveno blago.
Ali Dantes nije bio ni izdaleka tako oduševljen, a posebno ne tako
pun pouzdanja kao starac. Istina, sada je bilo izvan svake sumnje da
Faria nije lud, i način na koji je on došao do tog otkrića zbog koga su
ga smatrali luđakom samo je još više povećao Dantesovo divljenje
prema njemu. Ali on ipak nije mogao vjerovati da to blago, sve da je
svojevremeno i postojalo, postoji još uvijek, i ako već nije smatrao da
je to blago samo tlapnja abbeova, ipak je vjerovao da ga više nema.
Ali sudbina kao da je zatočenicima htjela oduzeti posljednju nadu i
podsjetiti ih da su osuđeni na doživotni zatvor; zadesila ih je nova ne­
sreća: galerija na morskoj obali, koja je već dulje prijetila da se sruši,
sada je popravljena; dosadašnje ploče nadomještene su velikim koma­
dima kamena koji su posve zatvorili šupljinu što ju je Dantes ionako
ijtot mome tnrisio

već napola zatrpao. Da to nije učinio, kako mu je savjetovao oprezni

abbe, njihova bi nesreća bila kudikamo veća, jer bi otkrili njihov po­
kušaj bijega, te bi ih sigurno rastavili. Pred njima su se, dakle, zatvorila
nova vrata, kudikamo jača i neumoljivija od drugih.
— Eto vidite — reče mladić Fariji s nekom nježnom tugom — da mi
sudbina želi oduzeti čak i zaslugu za ono što vi nazivate požrtvovnošću
prema vama. Bio sam vam obećao da ću uvijek ostati s vama, a sad
više nisam u stanju ne održati svoju riječ. Nijedan od nas neće više
izaći odavde. Uostalom, dragi prijatelju, moje pravo blago nije ono što
me čeka pod mračnim pećinama otoka Monte Christo; ne, već je to
za me vaša prisutnost, naše drugovanje koje traje šest do sedam sati na
dan, usprkos našim tamničarima; to su one zrake inteligencije koje ste
vi usadili u moj mozak, oni jezici koje ste vi usadili u moje pamćenje i
koji saua u njemu iasiu šiieći svoje filološke grane. Ta različita znanja
koja ste mi omogućili da ih lakše naučim, jer ih poznajete isto tako
dobro kao i principe na kojima se zasnivaju, to je, dragi prijatelju, pra­
vo blago kojim ste me obogatili i usrećili. Vjerujte mi i utješite se, to
za mene vrijedi više nego tone zlata i škrinje pune dijamanata; sve da i
nisu tako problematični kao i oni oblaci što ujutro lebde nad morem;
mi ih smatramo čvrstim kopnom, a oni ishlapljuju, iščezavaju i nesta­
ju sve to više što im se više čovjek približi. Ali imati vas uza se što je
moguće dulje i slušati vaš rječiti glas, obogaćivati svoj duh i pripremati
se za one velike i strašne stvari koje trebam izvršiti ako ikada budem
slobodan, eto, to je moje blago. Sve to nije samo priviđenje, to blago
koje mogu zahvaliti samo vama, blago što mi ga ne mogu oteti ni svi
kraljevi ovoga svijeta, pa bili oni baš kao Cesare Borgia.
Tako su sljedeći dani za ta dva nesretnika, ako i nisu bili sretni, barem
brzo prolazili. Faria, koji je tako dugo šutio o svom blagu, govorio je
sada o njem u svakoj prilici. Kako je naslućivao, desna ruka i lijeva
noga ostale su mu oduzete, te je izgubio svaku nadu da će bilo što od
toga blaga sam uživati. Ali zato je to više sanjao o oslobođenju svog
mladog prijatelja i o njegovu bijegu, radovao se umjesto njega. Bojeći
se da se onaj nagorjeli dokumenat kojim slučajem ne izgubi ili ne pro­
padne, primorao je Dantesa da njegov sadržaj nauči napamet i Dantes
ga je znao od prve do posljednje riječi. Tada je uništio onaj drugi dio,
uvjeren da onaj tko bi se dočepao prvog dijela ne bi mogao nadoći
na njegov pravi smisao. Pokatkad je po čitave sate poučavao Dantesa
i davao mu svoje savjete o tome što bi mu moglo koristiti prvoga
dana kad bude slobodan. Tada, kad jednom dođe na slobodu, od prvog
dana, od prvog sata, od prvog trenutka te slobode ne smije misliti ni

184
 prva Knjiga

na što drugo već da stigne na otok Monte Christo na bilo koji način,
te da na otoku ostane sasvim sam, opravdavajući to bilo čime što neće
pobuditi nikakve sumnje. A kad jednom bude na otoku, kad bude si­
guran da je sasvim sam, treba nastojati doći do označene špilje i kopati
u označenom pravcu. Taj označeni pravac, kako se sjećamo, jest ugao
koji je najviše udaljen od drugog otvora.
Tako su im sati prolazili ako već ne brzo a ono prilično podnošljivo.
Kao što smo već rekli, Faria se više nije mogao služiti svojom rukom
i nogom, ali mu se bistrina duha ponovno vratila, te je malo-pomalo,
osim onih moralnih saznanja o kojima smo već govorili, naučio svog
mladog prijatelja onom strpljivom i uzvišenom zanatu zatočenika, koji
zna od ničega stvoriti nešto; oni su dakle uvijek bili zabavljeni nečim,
Faria zato da se oslobodi svog straha da stari, Dantes da zaboravi na
svoju gotovo ugašenu prošlost koja je lebdjela u dubini njegova sjeća­
nja kao daleko svjetlo izgubljeno u noći. Sada su živjeli kao i ona bića u
čijem životu nesreća nije ništa poremetila i koji je prolazio nesvjesno
i mirno pod okom Providnosti.
Ali pod tom površnom mirnoćom bilo je možda u srcu mladića i sta­
rog abbea skrivenih težnja i suzdržljivih uzdisaja, koji su kod Dantesa
provaljivali kad bi se vratio u svoju sobu, a kod Farije kad bi ostao sam
u svojoj ćeliji.
Jedne noći Edmond se naglo probudi, jer mu se pričinilo da ga netko
zove.
On otvori oči i pokuša prodrijeti pogledom kroz neprovidni mrak.
Odjednom dopre do njega zvuk njegova imena, bolje reći neki plačni
glas koji je pokušavao izgovoriti njegovo ime.
On se uspravi na postelji, čela oblivena znojem od strepnje, i osluhne.
Nije bilo sumnje, jecanje je dopiralo iz ćelije njegova prijatelja.
— Veliki bože — promrmlja Dantes — je li to moguće?
On odmakne svoju postelju, povuče kamen, pa se provuče kroz ho­
dnik i dospije na drugi kraj; kamena je ploča bila dignuta. Na svjetlu
one svjetiljke o kojoj smo već govorili Edmond vidje blijedog starca,
još uvijek na nogama, kako se grčevito drži za krevet. Njegovo je lice
bilo iskrivljeno od onih strašnih znakova bolesti koje je već poznavao i
koji su ga toliko prestrašili kad su se prvi put pojavili.
— Eto, prijatelju moji — reče Faria snuždeno. -— Shvaćate, zar ne?
Mislim da vam ne moram ništa više govoritil
Edmond bolno krikne, posve izgubivši glavu potrči k vratima vičući:
— Upomoć, upomoćl
Faria je još imao toliko snage da ga uhvati za ruku.

1 SS
Grof Monte Christo

— Šutite — reče mu — ili ste propali. Sada mislimo samo na vas,

moj prijatelju, da vam to zatočenje učinimo podnošljivim, da vam
omogućimo bijeg. Trebalo bi vam mnogo godina da sami ponovno uči­
nite sve što sam ja već uradio, a što bi bilo uništeno onog časa kad bi
naši tamničari saznali da smo došli u vezu. Uostalom, budite mirni,
prijatelju; ćelija koju ću ja doskora zauvijek napustiti neće dugo ostati
prazna: jedan novi nesretnik doći će da zauzme moje mjesto. A tom
novom zatočeniku vi ćete se pojaviti kao anđeo spasitelj. On će možda
biti mlad, jak i strpljiv kao vi, pa će vam pomoći u bijegu, dok vam ga
ja samo onemogućavam. Tada vam više neće polumrtvo truplo uz koje
ste vezani onemogućavati svaki pokret. Sigurno ćete time dobiti više
nego što ćete izgubiti mojom smrću, a i vrijeme je već da umrem.
Edmond je mogao jedino zalomiti rukama i uzviknuti:
— Uh, moj prijatelju, moj prijatelju, nemojte to govoriti!
A zatim, kad mu se opet vratila snaga što je načas bila pokolebana
tim iznenadnim udarcem, i hrabrost koja je ustuknula pred starčevim
riječima, on progovori:
— Ah, već sam vas jednom spasio, pa ću vas spasiti i drugi put.
I on podigne nogu kreveta, te iz nje izvadi bočicu, još uvijek do jedne
trećine ispunjenu onom crvenom tekućinom.
— Vidite — reče —još uvijek ima tog spasonosnog lijeka. Brzo, brzo,
recite mi što trebam raditi ovaj put; možete li mi dati kakvu uputu?
Govorite, prijatelju, ja vas slušam.
— Više nema nikakve nade — odgovori Faria mahnuvši glavom — ali
svejedno, Bog hoće da čovjek kojega je on stvorio, i u čijem je srcu
tako duboko usađena ljubav za životom, učini sve što može da sačuva
taj kadšto mukotrpan a ipak tako dragocjen život.
— Da, da — reče Dantes —■ ja ću vas spasiti, sasvim sigurno ću vas
spasiti.
— Pa dobro, pokušajte dakle! Već me podilazi studen. Osjećam kako
mi krv navaljuje u mozak. Čitavo moje tijelo počinje hvatati ono stra­
hovito drhtanje od kog mi cvokoću zubi. Za pet minuta nastupit će
kriza, za četvrt sata od mene će ostati samo leš.
— Ah, uzvikne Dantes — srca ispunjena boli.
— Učinit ćete isto što i prvi put, samo nećete čekati tako dugo. Sve
sile moga života već su istrošene nastavi abbe pokazujući na svoju
nemoćnu ruku i nogu — i smrt će dovršiti tek polovicu posla. Pošto
mi saspete u usta dvanaest umjesto deset kapljica, pa opazite da mi se
svijest vraća, izlijte mi u usta sav sadržaj bočice. A sad me položite na
postelju, jer se više ne mogu držati na nogama.
1oc
 Prva Knjiga

Edmond uzme starca u naručje te ga položi na krevet.

— Sada, prijatelju moj — reče Faria — vi koji ste jedina utjeha moga
života, iako mi vas je nebo dalo malo prekasno, ali mi vas je ipak
dalo, kao dar od neprocjenjive vrijednosti na kome mu zahvaljujem, u
ovom času kad se zauvijek rastajem od vas, želim vam svaku sreću, i
svaki uspjeh koji zaslužujete: sine moj, ja vas blagosiljem.
Mladić se baci na koljena, naslonivši glavu na starčevu postelju.
— A posebno dobro poslušajte što ću vam reći u ovom posljednjem
času: Blago obitelji Spada postoji; Bog mi omogućuje da za mene više
ne postoji ni udaljenost, ni zapreka: ja vidim to blago u dnu druge
špilje; moje oči prodiru u dubinu zemlje i zaslijepljene su tolikim bo­
gatstvom. Ako jednom uspijete pobjeći, sjetite se da jadni abbe koga
su smatrali ludim ipak nije bio lud. Pohitajte na otok Monte Christo,
okoristite se našim blagom, okoristite se, jer ste dovoljno pretrpjeli.
Žestoko trzanje prekine starca. Dantes pridigne glavu, i vidje kako su
se starčeve oči zakrvarile. Činilo se kao da se val krvi iz njegovih grudi
penje prema čelu.
— Zbogom, zbogom — promrmlja starac stišćući grčevito mladićevu
ruku.
— Oh, ne još, ne još! — uzvikne Dantes. — Nemojte me ostaviti. O
bože moj, pomozite mu ... pomozite ... u pomoć!
— Šutite, šutite — promrmlja starac — da nas ne rastave ako me
uspijete spasiti od smrti.
— Oh, imate pravo! Ah, da, da, umirite se, ja ću vas spasiti. Uosta­
lom, iako mnogo trpite, čini mi se da trpite manje nego prošli put.
— Oh, nemojte se varati! Ja trpim manje jer u meni ima manje
snage koja može trpjeti. U vašim godinama čovjek vjeruje u život,
i to je povlastica mladosti da vjeruje i da se nada. Ali starci mnogo
jasnije vide smrt. Oh, evo je ... ona dolazi ... Svršeno je ... više ne
vidim ... razum me ostavlja ... Dajte mi ruku, Dantes ... Zbogom...!
Zbogom!
Zatim, uspravivši se s posljednjim naporom, za koji kao da je skupio
sve svoje snage, nastavi:
— Otok Monte Christo, ne zaboravite otok Monte Christo! I sruši se
na svoju postelju.
Kriza bijaše strahovita: zgrčeni udovi, ispupčene zjenice, krvava pjena
na ustima, tijelo bez ijednog pokreta, eto što je ostalo na ovoj postelji
boli umjesto razumnog bića koje je još maločas ležalo na njoj.
Dantes uzme svjetiljku, postavi je do uzglavlja na jedan kamen koji
je virio iz zida i odakle je njena treperava svjetlost obasjavala nekim
1 0~7
Grof Monte Christo

čudnim i fantastičnim odbljeskom ono izobličeno lice i nepomično i

ukočeno tijelo.
Ukočena pogleda, mladić je neustrašivo čekao trenutak da mu ulije u
usta spasonosni lijek.
Kad je mislio da je taj trenutak došao, on uzme nož, rastvori starčeve
zube, koji su pružali slabiji otpor negoli prvi put, ulije mu u usta dva­
naest kapi tekućine, pa malo pričeka. U bočici je još ostalo otprilike
dva puta toliko tekućine koliko je bio izlio.
Čekao je deset minuta, četvrt sata, pola sata, ali starac nije pokazivao
nikakvog znaka života. Dršćući, naježene kose, oznojena čela, brojio
je sekunde po udaranju svoga srca.
Tada pomisli da je vrijeme da pokuša i posljednje sredstvo: približi bočicu
ljubičastim usnama abbeovim, koje sada nije morao otvarati jer su čelju­
sti ostale rastvorene, i istrese u njih svu tekućinu koja je bila u njoj.
Lijek je izazvao intenzivno trzanje; jako drhtanje potrese starčeva uda,
oči mu se prestrašeno otvore i on načas pogleda, ispusti uzdah koji je
nalikovao na krik, a zatim se čitavo to drhtavo tijelo ponovno vrati u
svoju nepomičnost.
Jedino su oči ostale otvorene.
Prošlo je pola sata, čitav sat, sat i pol. Za tih sat i pol tjeskobe Edmond
je nagnut nad svog prijatelja i s rukom na njegovu srcu osjećao kako to
truplo postaje sve hladnije i kako srce kuca sve polaganije i muklije.
Napokon je sve bilo mrtvo. Srce je otkucalo posljednji put, lice je
postalo blijedo, oči otvorene, a pogled se ugasio.
Bilo je šest sati ujutro, počeo je svitati dan i njegove blijede zrake
prodirale su u ćeliju slabeći umiruće svjetlo svjetiljke. Čudni odsjevi
titrali su nad mrtvim truplom, te se od časa do časa pričinjalo da je
to još živ čovjek. Dok je tako trajala borba dana i noći, Dantes je još
uvijek mogao sumnjati, ali čim je dan konačno pobijedio, postalo mu
je jasno da je ostao sam s truplom mrtvaca.
Tada ga obuze duboka i nesavladiva strava. Nije se više usudio stisnuti
onu ruku što je visila niz postelju; nije se više usudio zaustaviti pogled
na onim ukočenim i bijelim očima koje je nekoliko puta uzalud poku­
šao zaklopiti, i koje su se uvijek iznova otvarale. On ugasi svjetiljku,
brižno je skrije i pobjegne iz ćelije, namjestivši kako je najbolje mogao
kamenu ploču nad svojom glavom.
Uostalom, bilo je već krajnje vrijeme, jer je tamničar uskoro trebao
doći.
— Ovog puta posjetio je najprije Dantčsa. Izašavši iz njegove sobe,
pošao je prema abbeovoj, noseći starcu ručak i rublje.
 riva nujiya

Ništa na tom čovjeku nije odavalo da bilo što sluti o onome što se
dogodilo.
Dantesa obuze neizreciva želja da vidi što će se dogoditi u ćeliji po­
kojnog Farije, njegova nesretnog prijatelja; un uđe u podzemni prolaz
i upravo je došao na vrijeme da čuje tamničarev uzvik koji je dozivao
u pomoć.
Ubrzo su u abbeovu ćeliju ušli i drugi tamničari; zatim su se čuli teški
i pravilni koraci vojnika. Iza vojnika došao je upravitelj.
Edmond je čuo škripu postelje, po kojoj su prevrtali truplo. Čuo je
upraviteljev glas, koji je zapovijedio da abbeovo lice poprskaju hla­
dnom vodom. Kad je upravitelj vidio da to prskanje vodom ne vraća
zatočenika svijesti, pošao je po liječnika.
Upravitelj izađe, i nekoliko riječi sućuti, pomiješanih sa smijehom i
porugom, doprlo je do Dantesova uha.
— Eto, eto — govorio je netko — taj je luđak konačno pošao svom
blagu; sretan mu puti
— Uza sve svoje milijune neće imati čime platiti mrtvački pokrov
— prihvatio je drugi.
— Ah — uplete se treći glas — mrtvački pokrovi u tvrđavi If doista
nisu skupi.
— Možda će se — reče jedan od onih što su prije govorili — za tog
zatočenika koji je bio svećenik, ipak nešto potrošiti.
— Onda će imati tu počast da dobije vreću.
Edmond je pažljivo slušao i nije mu izmakla nijedna riječ, a ipak od
svega toga nije gotovo ništa shvaćao. Doskora su glasovi umukli i nje­
mu se činilo da je abbeova soba ostala prazna.
Ipak se nije usudio ući u nju; mogli su kojeg tamničara ostaviti da čuva
mrtvaca. Zato je ostao posve tih, i čak je susprezao disanje.
Otprilike nakon jednog sata tišinu prekine slab šum što je postajao
sve glasniji.
To bijaše upravitelj koji še vratio s liječnikom i nekoliko oficira.
Načas sve utihnu; bilo je očito da je liječnik prišao postelji i pregle­
davao mrtvaca.
Malo nakon toga započeše pitanja.
Liječnik je pokušavao utvrditi bolest koja je shrvala zatočenika i izjavi
da je mrtav.
Pitanja i odgovori bili su tako nehajni da je to Dantesa vrijeđalo. Nje­
mu se činilo da je za abbea svatko morao osjećati bar nešto sućuti i
ljubavi koju je osjećao on.
— Zao mi je zbog ovoga što mi kažete — reče upravitelj, odgovara-

189
Grot Monte Christo

jući na liječnikovu izjavu da je starac doista mrtav — to je bio blag i

bezopasan zatočenik, koji nas je svojom ludošću razveseljavao, a nije
ga bilo teško nadzirati.
— Da — prihvati tamničar — njega gotovo nije trebalo ni čuvati; on
bi pedeset godina ostao ovdje a da nikad ne pomisli na bijeg.
— Međutim — reče upravitelj liječniku — mislim da bi ipak bilo
potrebno da se osvjedočimo je li zatočenik zaista mrtav; ne kažem
to zato što ne bih imao povjerenja u vaše znanje, već zato da umirim
svoju vlastitu odgovornost.
Nasta trenutak šutnje za koje je Dantes, svejednako osluškujući, mi­
slio da liječnik drugi put pregledava mrtvaca.
— Možete biti sasvim mirni — reče tada liječnik — abbe je mrtav, ja
vam za to odgovaram.
— Vi znate, gospodine — primijeti na to upravitelj mzistirajući — da
se mi u ovakvim slučajevima ne zadovoljavamo običnim pregledom,
lako svi znaci govore da je abbe mrtav, vi ipak izvršite sve što je zako­
nom propisano za ovakav slučaj.
— Neka se užari željezo — reče liječnik — ali ustvari je ta mjera opre­
za sasvim nepotrebna.
Dantes, čuvši zapovijed da se užari željezo, zadršće.
Začuju se užurbani koraci i škripa vrata; netko je izlazio i ulazio, a za
nekoliko trenutaka ušao je jedan tamničar, govoreći:
— Evo grijalice sa žarom i željeza.
Opet nasta nekoliko trenutaka šutnje. Zatim se čulo cvrčanje palje­
nog mesa, čiji je teški i zagušljivi vonj prodirao i kroz pukotinu na zidu
iza koga je Dantes sa strahom slušao.
Osjetivši taj vonj sprženog čovječjeg mesa, Dantes zadršće; čelo mu
_ oblije znoj i učini mu se da će se onesvijestiti.
— Eto vidite, gospodine, da je abbe mrtav — reče liječnik. — Ova
spržotina na peti siguran je dokaz za to. Jadni luđak sad se izliječio od
svoje ludosti i oslobodio tamnovanja.
— Nije li se zvao Faria? -— zapita jedan od oficira koji su dopratili
upravitelja.
— Jest, gospodine, i, prema njegovim riječima, to je veoma staro ime.
Uostalom, bio je veoma učen i prilično razborit u svemu što se nije
odnosilo na njegovo blago; što se pak toga tiče, u tome je, treba pri­
znati, bio gotovo nepodnošljiv.
— To je bolest koju mi nazivamo monomanija — reče liječnik.
— Nikada niste imali razloga da se potužite na njega? — zapita nad­
zornik tamničara koji je abbeu donosio hranu.

iqn
 riva r\njiya

— Nikada, gospodine upravitelju — odgovori tamničar — nikada, za­

ista nikada! Naprotiv: ponekad me čak i zabavljao pripovijedajući mi
razne dogodovštine. A jednog dana, kad mi je žena oboljela, on mi je
rekao za lijek koji će je izliječiti.
— Gle, gle? — na to će liječnik — nisam ni slutio da je to bio i moj
kolega. Nadam se, gospodine upravitelju — nadoda smijući se — da
ćete prema tome i pustupati s njim.
— Svakako, budite mirni, jer će biti pristojno pokopan u najnovijoj
vreći koja se bude našla; jeste li sad zadovoljni?
— Moramo li tu posljednju formalnost izvršiti pred vama? — zapita
jedan od stražara.
— Razumije se! Ali požurite. Jer ne mogu čitav dan ostati u ovoj
sobi.
Opet se čulo kako netko odlazi i dolazi.
Koji trenutak kasnije do Dantesova uha dopre šuštanje platna i škri­
pa postelje, a težak korak, poput koraka čovjeka koji diže neki težak
teret, odjekne po podu. Zatim opet zaškripi postelja pod teretom što
su ga na nju stavili.
— Dakle, večeras! — reče upravitelj.
— Hoće li se čitati misa? — zapita jedan od oficira.
— To neće biti moguće — odgovori upravitelj — jer je naš kapelan
jučer zamolio za dopust od osam dana da otputuje na Hyeres. Ja sam
mu rekao da će za tih osam dana svi moji zatvorenici ostati živi. Jadni
abbe, nije se trebao toliko žuriti, pa bi dobio svoj requiem.
— Oh, oh — reče liječnik s bezbožnošću ljudi njegova zvanja — abbe
je crkveni čovjek, i Bog će imati obzira prema njegovu zvanju te neće
priuštiti paklu to veselje da mu pošalje jednog svećenika.
Na tu neukusnu šalu začu se glasan smijeh.
Za to vrijeme nastavljale su se pripreme za ukop.
— Dakle, večeras! — reče upravitelj kad su pripreme bile gotove.
— U koliko sati? — zapita tamničar.
— Oko deset ili jedanaest.
— Hoće li tko čuvati pokojnika?
— Čemu to? Zaključat ćemo njegovu sobu kao da je živ, i to je sve.
Tada se koraci udaljiše, glasovi bijahu sve slabiji. Zaškripaše vrata i
škljocnu brava, zacvili zasun, a tišina mračnija od tišine noći, samrtna
tišina obuze sve, pa čak i sleđenu dušu mladićevu.
On tada polako podigne glavom kamenu ploču, i baci pažljiv pogled
po čitavoj sobi.
Soba bijaše prazna; Dantes se izvuče iz prolaza.

mi
Grof Monte Christo

20. Groblje tvrđave If

Na krevetu, položena po dužini i slabo osvijetljena svjetlom mutnog
dana koje je prodiralo kroz prozor, ležala je jedna vreća od grubog
„1„<. _____________J x:;r x: 1.; ._ .1 : • _ . 1 v. i
jyiuv.ua, ov onuivim uauui lllld UCJđOllVJ VJL-1 IćtVćlJLU I1C5LU Utlgd-

čko i ukočeno. Bio je to mrtvački plašt abbea Farije, plašt za koji su

tamničari govorili da je tako jeftin. I tako, svemu je došao kraj. Izme­
đu Dantesa i njegova starog prijatelja bilo je sada to platno koje ih je
rastavljalo, i on više nije mogao vidjeti njegovih očiju, koje su ostale
otvorene, kao da hoće gledati čak i u grobu; nije više mogao stisnuti
tu vještu ruku kojom mu je starac odgurnuo koprenu što je zastirala
tolike tajanstvene stvari. Faria, taj njegov korisni i dobri drug, živio je
samo još u njegovoj uspomeni. Dantes sjedne uz uzglavlje te postelje
i utone u mračnu i gorku tugu. Sam! Ostao je sasvim sam! Opet je
zapao u šutnju, našao se licem u lice s ništavilom.
Sam! Više nema pogleda i nema glasa jedinog ljudskog bića koje ga je
još uvijek vezalo uz zemlju. Ne bi li bilo bolje da se i on, poput abbea,
obrati Bogu da sazna tajnu života, pa makar morao pritom proći kroz
žalosna vrata patnje.
Pomisao na samoubojstvo, koju je odagnao njegov prijatelj, koju je
uklonilo njegovo prisustvo, pojavi se i opet poput strašnog fantoma
pokraj Farijina leša.
-— Kad bih mogao umrijeti — reče — otišao bih onamo kamo je oti­
šao i on, te bih ga sigurno ponovno našao. Ali kako umrijeti!? Pa to
je veoma lako — nadoda uz gorak osmijeh. — Ostat ću ovdje i bacit
ću se na prvog čovjeka koji uđe u ćeliju, zadavit ću ga, i nakon toga
sigurno će mi odsjeći glavu.
Ali, kao što to obično biva, u velikim bolima kao i u velikim olujama,
da se bezdan pruža između valova, Dantes odbi od sebe misao na tu
sramotnu smrt, te ga obuzme upravo neobuzdana želja za životom i
slobodom.

i cn
 Prva knjiga

— Umrijeti? O ne! — uzvikne. — Što bi onda vrijedilo što sam tako

dugo živio, što sam toliko propatio, da sada umrem? Bilo bi dobro da
sam umro prije mnogo godina, kad sam bio posve sam i sasvim očajan.
Ali sad bi to značilo odviše pomagati svoju jadnu sudbinu. Ne, radije
ću živjeti i izdržati borbu do kraja, radije ću pokušati sve da se i opet
dokopam sreće koju su mi ljudi oteli. Zaboravio sam da se prije nego
što umrem moram osvetiti svojim krvnicima i, tko to zna, možda čak
i nekom dvoličnom prijatelju! I moram nagraditi kojeg prijatelja! Ali
sad će se ovdje zaboraviti, pa ću iz svoje ćelije izaći jedino tako kao što
će za koji trenutak izaći Faria.
Ali nakon tih riječi Edmond ostade nepomičan, kao netko kome je
pala na pamet neobična misao od koje se lecnuo i prestrašio. On naglo
ustane, stavi ruku na čelo kao da ga hvata vrtoglavica, prođe dva-tri
puta duž sobe, pa se opet zaustavi kod postelje.
— Oh, oh — promrmlja — tko mi šalje tu misao? Jesi li to ti, bože?
Budući da odavde mogu samo mrtvi slobodno izaći, zauzmimo njiho­
vo mjesto.
I ne gubeći vremena time da ponavlja svoju odluku, u strahu da bi
možda mogao odustati od nje, on se brzo sagne nad vreću te je razreže
nožem što ga je načinio Faria, zatim izvuče leš iz vreće, odvuče ga u
svoju ćeliju, položi na svoju postelju, pokrije ga preko glave pokriva­
čem, poljubi posljednji put starčevo hladno čelo, pokuša zaklopiti te
neposlušne oči koje su ostale otvorene, strašne ovako bez misli. Zatim
okrene mrtvačevo lice k zidu, kako bi tamničar, kad donese večeru,
pomislio da je on već legao, kao što je to često običavao, privuče
postelju do zida, spusti se u hodnik i vrati se u susjednu ćeliju, uzme
iz ormara abbeovu iglu, stavi u nju konac, skine sa sebe svoje otrcano
odijelo, da bi stražari opipali golo tijelo u vreći, uvuče se u rasparanu
vreću, protegne se onako kako je legao abbeov leš, te iznutra sašije
vreću.
Da je po nesreći netko u tom trenutku ušao u ćeliju, bio bi morao čuti
kako burno udara njegovo srce.
Dantes je doduše mogao čekati do večernjeg posjeta tamničara, ali se
bojao da upravitelj ne promijeni svoju odluku i da ne iznesu leš prije
večeri.
Jer onda bi i ta njegova posljednja nada propala.
U svakom slučaju, sada je njegov plan bio stvoren. Evo što je namje­
ravao učiniti:
Ako bi stražari za vrijeme prijenosa opazili da ne nose mrtvaca već
živa čovjeka, on im neće dati vremena da se snađu, i svojim će nožem

iq-*
Grof Monte Christo

naglo rasparati vreću od gore do dolje, iskoristiti njihov strah i pobje­

ći. Pokušaju li ga zaustaviti, poslužit će se nožem.
Ako ga odnesu na groblje i stave u grob, pustit će da ga zakopaju
zemljom, a onda, budući da će biti noć, čim grobari okrenu leđa, pro­
kopat će mekanu zemlju i pobjeći, nadao se da zemlja neće biti tako
teška da je ne bi mogao prokopati.
Ako se pak prevario, ako pod njezinom težinom umre, to bolje, bar
će svemu biti kraj.
Još od sinoć Dantes nije ništa okusio, ali toga jutra nije osjećao glad i
nije čak ni pomišljao na jelo. Njegov je položaj bio odviše neizvjestan
a da bi se mogao baviti takvim mislima.
Prva opasnost što mu je prijetila bilo je to da bi tamničar, kad mu u
sedam sati donese jelo, mogao opaziti izvršenu zamjenu. Na sreću,
Dantes je, bilo zato što mu nije bilo do razgovora bilo zato što je bio
umoran, vrlo često bio u postelji u vrijeme kad je tamničar donosio
večeru, i tada bi tamničar obično samo stavio kruh i juhu na stol i
odmah izašao, a da ga uopće ne nagovori.
Međutim, ovog puta tamničar je preko svog običaja mogao zapitati ne­
što, i kad mu Dantes ne odgovori, približiti se krevetu i sve otkriti.
Kad je bilo blizu sedam sati uvečer, Dantesa poče obuzimati grozan strah.
Desnom je rukom pritiskao srce da zatomi divlje kucanje, a lijevom je
brisao znoj s čela; koji mu je tekao niz sljepoočnice. S vremena na vri­
jeme podilazila bi ga jeza i stezala mu srce kao hladnim kliještima. Tada
bi pomislio da će sigurno umrijeti. Prolazili su sati a da se u tvrđavi ništa
nije dogodilo, i Dantes shvati da je sretno umakao prvoj pogibli. Bio je
to dobar znak. Napokon, u vrijeme koje je odredio upravitelj, začuju se
koraci na stepenicama. Edmondu je bilo jasno da je došao odlučni trenu­
tak, i on skupi svu svoju hrabrost, zaustavi dah, a bio bi sretan da je u isto
vrijeme mogao zaustaviti i burno kucanje u svojim žilama.
Koraci se zaustaviše pred vratima. Bila su tri čovjeka, i Dantes odmah
nasluti da su to ona dva grobara što su imala doći po abbeov leš. Usko­
ro postade siguran da je tako, jer je čuo kako se spuštaju nosila.
Vrata se otvoriše, i nejasna svjetlost dopre do Dantesovih očiju. Kroz
platno koje ga je pokrivalo primijeti kako se dvije sjene približavaju
postelji. Treći je ostao na vratima, držeći fenjer u ruci. Svaki od ona
dva čovjeka što su se približili krevetu prihvati vreću za jedan kraj.
— Pa još je prilično težak, kako je bio star i bolestan! — reče jedan
uhvativši ga za glavu.
— Kažu da ljudske kosti postaju svake godine za pol funte teže —
odgovori drugi, koji ga je uhvatio za noge.
1 O/l
 Prva knjiga

— Jesi li već zavezao? — zapita prvi.

— Bio bih prilično glup kad bih nas već sada time opteretio — reče
drugi. — To ću učiniti kad dođemo dolje.
— Imaš pravo; hajdemo.
— Sto trebaju zavezati — zapita se Dantes.
Tobožnjeg mrtvaca prenesoše s kreveta na nosila. Edmond se ukoči,
da bi što bolje odigrao ulogu mrtvaca. Oni ga stave na nosila, i spro­
vod, uz svjetlo fenjera koji je nosio treći čovjek, pođe uz stepenice.
Odjednom Dantes osjeti da ga je zapuhnuo svjež noćni zrak. Taj ga je
iznenadni osjećaj u isto vrijeme i preplašio i razveselio.
Nosači napraviše kojih dvadeset koraka, a onda stadoše i položiše no­
sila na zemlju.
Jedan se od njih udalji, i Dantes je čuo kako njegove cipele lupaju po
kamenim pločama.
— Gdje li se to nalazim? — zapita se.
Znaš li da taj baš nije lagan? — reče onaj što je ostao pokraj Dantesa,
spustivši se na rub nosila.
Prva Dantesova pomisao bijaše da pokuša pobjeći. Srećom se suzdr­
žao.
— Ta posvijetli mi, životinjo — reče onaj nosač koji se bio udaljio
■ —jer inače nikada neću naći to što tražim.
Čovjek sa svjetiljkom posluša tu zapovijed, iako ona, kao što smo vi­
djeli, nije baš bila izrečena biranim riječima.
— Sto to traži? — zapita se Dantes. — Sigurno lopatu. Zadovoljan
uzvik dade mu naslutiti da je grobar napokon našao ono što je tražio.
— Napokon! — reče drugi. — To je dugo trajalo.
— Da — odgovori grobar — ali mrtvacu je svejedno što mora malo
pričekati.
Na te riječi približe se Edmondu i on začuje kako su nekakav težak i
zvonak predmet stavili do njegovih nogu; u istom trenutku osjeti bol
od užeta kojim su mu svezali noge.
— No, jesi li već gotov? Jesi li privezao? — zapita drugi grobar, koji
nije ništa radio.
— Da, i to čvrsto, za to jamčim! — odgovori njegov drug.
— Onda hajdemo!
I oni opet digoše nosila i pođoše naprijed.
Išli su otprilike pedeset koraka; onda zastanu, otvore neka vrata i opet
krenu dalje. Sto su tako dalje išli, Dantesu je sve bolje dopirao do
ušiju šum morskih valova što su udarali o pećinu na kojoj se dizala
tvrđava.
Grof Monte Christo

— Ružna li vremena! — reče prvi grobar. — Neće baš biti najugodnije

naći se noćas u moru.
— Da, abbe se izlaže velikoj opasnosti da se dobro smoči — odgovori
drugi, na što se obojica grohotom nasmiju.
Dantes nije baš sasvim razumio tu šalu, ali mu se ipak kosa digla od
straha.
— Dobro je, stigli smo! — progovori prvi grobar.
— Još malo dalje, još malo dalje — primijeti drugi. — Znaš da nam je
posljednji zapeo za pećinu i ostao na njoj, pa nam je upravitelj sutra­
dan rekao da smo lijenčine.
Grobari naprave još kojih četiri do pet koraka, svejednako se uspinju-
ći, a onda Dantes osjeti kako ga je jedan prihvatio za glavu a drugi za
noge. i kako su ga počeli njihati u zraku.
— Jedan — rekoše grobari.
— Dva.
— Tri.
I istog časa Dantes osjeti da su ga doista bacili u neizmjernu prazninu,
kroz koju je padao kao ranjena ptica kroz zrak, padao tako užasnut
da mu se sledilo srce. Iako je neki težak predmet privezan za njegove
noge ubrzavao njegov let, Dantesu se ipak činilo da to padanje traje
čitavu vječnost a ne samo nekoliko trenutaka. Napokon, uz strahovitu
buku, osjeti kako je pao u hladnu vodu, i iz usta mu se otme glasan
krik, koji je u istom času zaglušio šum vode.
Dantes je bio bačen u more, i jedna trideset šest funti teška željezna
kugla privezana za njegove noge vukla ga je prema dnu.
More je groblje tvrđave If.
 Prva Knjiga

21. Otok Tiboulen

Iako ošamućen i gotovo ugušen, Dantes je sačuvao prisebnost duha da
suzdrži dah, i kako je u desnoj ruci, kao što smo rekli, držao pripre­
mljen nož, jer je bio spreman na sve, on naglo prereže vreću i izvuče
iz nje najprije ruku, a zatim i glavu. Ali tada, koliko je god nastojao
dohvatiti željeznu kuglu, osjeti da ga ona i dalje vuče. On se pridigne,
tražeći uže kojim su mu bile vezane noge, i uz krajnji napor prereže
ga upravo u času kad se počeo gušiti. I tada, zamahnuvši snažno no­
gama, on ispliva oslobođen na površinu, dok je željezna kugla vukla
u nepoznate dubine grubo platno koje umalo da nije postalo njegov
mrtvački pokrov.
Tek što je udahnuo malo zraka Dantes ponovno zaroni, jer prva mjera
opreza koju je trebao poduzeti bijaše da pazi da ga tko ne primijeti.
Kad je drugi put isplivao, bio je već najmanje pedeset koraka od mje­
sta gdje je pao u more. Iznad svoje glave vidio je crno i olujno nebo
po kojem je vjetar tjerao nekoliko brzih oblaka, između kojih bi se
ponekad pojavilo malo nebeskog plavetnila na kome bi zasvjetlucala
koja zvijezda. Pred njim se pružala mračna i bučna morska pučina, čiji
su se valovi počeli kovitlati kao pred oluju, dok se iza njega, još crniji
od mora, dizao kao prijeteća sablast granitni div, čiji je tamni vrh bio
nalik na ruku što se ispružila da ponovno dohvati svoj plijen. A na
najvišoj stijeni jedan je fenjer obasjavao dvije sjene.
Učinilo mu se kao da se te dvije sjene zabrinuto sagibaju nad more.
I doista, ti neobični morski grobari mora da su čuli krik što mu se
oteo kad je osjetio da pada kroz prostor. Dantes dakle ponovno zaro­
ni i prošlo je dosta dugo dok se opet pojavio na površini. Nekada se
zabavljao roneći tako u zaljevu Pharo, što je obično privlačilo mnogo
ljudi koji su mu se divili i često ga proglašavali za najvještijeg plivača
u Marseilleu.
Kad je ponovno isplivao na površinu, fenjera na stijeni bijaše nestalo.

197
Grof Morite Christo

Sad je trebalo odrediti gdje se nalazi: od svih otoka koji okružuju

otok If najbliži su Ratonneau i Pomegue, ali su oni nastanjeni, jedna­
ko kao i mali otočić Daume. Najsigurniji otok bijaše dakle Tiboulen
ili Lemaire. Ali otoci Tiboulen i Lemaire udaljeni su jednu milju od
tvrđave If.
Pa ipak Dantes odluči dočepati se jednog od tih otoka. Ali kako da nađe
te otoke u mraku što je svakog trenutka bio sve gušći oko njega?
U tom času ugleda pred sobom kako poput zvijezde sja svjetionik
Planier.
Ako zapliva ravno prema svjetioniku, otok Tiboulen ostat će mu malo
ulijevo; bude li se dakle držao malo ulijevo, morat će na svom putu
naići na taj otok.
Ali, kao što smo rekli, taj je otok bio udaljen od tvrđave If jednu
milju.
U tamnici, videći Dantesa utučena i bezvoljna, abbe Faria mu je često
govorio:
— Dantes, nemojte dopustiti da omlitavite, jer ćete se utopiti ako
uspijete pobjeći a ne budete imali dovoljno snage.
Pod teškim i visokim valovima, ove su riječi odjeknule u Dantesovim
ušima. I on se brzo vrati na površinu i počne sjeći valove da vidi je li
doista izgubio snagu. Ali s radošću primijeti da u tom prisilnom ne­
radu nije izgubio nimalo od svoje snage i spretnosti, i osjeti da i sada
može svladati taj elemenat u kome se još kao dječak igrao.
Uostalom, strah, taj brzi progonitelj, udvostručio je Dantesovu snagu.
Nagnut iznad vrhova valova osluškivao je dopire li do njega kakva
buka. Svaki put kad bi se izdigao na vrh kakvog vala, pokušao bi pro­
drijeti pogledom kroz gusti mrak. Svaki val koji je bio malo viši od
drugih pričinjao mu se kao čamac koji ga progoni, i tada bi zaplivao
udvostručenom snagom, što ga je doduše udaljavalo od tvrđave, ali će
ga na kraju sigurno iscrpsti.
On je dakle plivao, i strašna je tvrđava već pomalo nestajala u noćnoj
magli.
Prošao je jedan sat, i za to je vrijeme Dantes, ponesen osjećajem slo­
bode koji je obuzeo čitavo njegovo biće, nastavio sjeći valove u pravcu
koji je bio odredio.
Evo govorio je samome sebi — već plivam gotovo čitav sat, ali
kako mi je vjetar suprotan, sigurno sam za četvrtinu polaganije plivao;
međutim, ako se nisam prevario u pravcu, sada više ipak ne mogu biti
daleko od Tiboulena.
— Ali ako sam se prevario? 1
1 QQ
 Prva knjiga

Jeza prođe čitavim tijelom plivača. On pokuša neko vrijeme ležati na

leđima kako bi se odmorio, ali je more bilo sve nemirnije i nemirnije, i
on doskora shvati da će mu biti nemoguće na takav se način odmoriti,
kako se nadao.
— Svejedno! — reče — plivat ću dok budem mogao, dok mi ne otka-
žu ruke, dok me grč ne uhvati u čitavom tijelu, a tada ću potonuti na
dno!
I on ponovno zapliva svom snagom, nagonom očajnika.
Odjednom mu se učini da se nebo, koje je već i do tada bilo mračno,
još više smračilo, i da se nekakav gust, težak, čvrst oblak sručuje na
njega; u isti čas osjeti žestoku bol u koljenu, i mašta mu, brzinom koja
se ne može opisati, reče da je to udarac metka i da će odmah začuti
pucanj iz puške. Ali se pucanj nije čuo. Dantes ispruži ruku i osjeti
nešto pod prstima, privuče nogu k sebi i dotakne zemlju, i tada je tek
shvatio što je zapravo bilo ono što mu se je dosad činilo kao oblak.
Na dvadeset koraka ispred njega dizao se splet čudnovatih stijena za
koje bi čovjek pomislio da su neko golemo kameno ognjište koje se
skamenilo sa svim svojim plamenom. Bio je to otok Tiboulen.
Dantes se uspravi, napravi nekoliko koraka, i ispruži se, zahvaljujući
Bogu, na tim šiljcima od granita, koji su mu se u tom času činili mno­
go mekši nego što mu je ikad bio i najmekši krevet.
Zatim, usprkos vjetru, usprkos oluji, usprkos kiši koja je počela pada­
ti, ovako na smrt umoran, on zaspi onim slatkim snom čovjeka čije se
tijelo ukočilo ali mu duša bdije svjesna iznenadne sreće.
Ali nakon jednog sata probudi ga grmljavina strašnog udarca groma.
Bura, kao da je pomahnitala u prostoru, šibala je po zraku u svom
nezadrživom letu. S vremena na vrijeme bljesak munje spustio bi se s
neba poput plamene zmije, obasjavajući valove i oblake koji su kovi­
tlali jedni pokraj drugih kao valovi nekog golemog kaosa.
Dantesov pogled mornara nije se prevario: doplivao je na prvi od ona
dva otoka, a to je doista bio otok Tiboulen. On je znao da je to pust,
neobrastao otok koji ne pruža ni najmanje utočište. Ali kad se more
umiri, on će opet zaplivati morem i stići na otok Lemaire, koji je do­
duše jednako gol, ali je mnogo širi i prema tome gostoljubiviji.
Jedna izdignuta stijena pruži načas sklonište Dantesu, on se skloni iza
nje, a gotovo u istom trenutku oluja izbi u svem svom bijesu.
Edmond je osjećao kako se trese stijena pod kojom se zaklonio, valo­
vi, udarajući o podnožje divovske piramide, dizali su se sve do njega.
Iako je bio na sigurnom, njega je usred te potmule buke, usred tih
munjevitih bljeskova obuzela neka vrst vrtoglavice: činilo mu se kao
Grof Monte Christo

da otok dršće pod njim i da će svakoga časa, kao usidren brod, preki­
nuti svoje uže i odvući ga usred tog beskrajnog meteža.
Tada se sjeti da već dvadeset četiri sata nije ništa jeo; bio je gladan i
žedan.
Dantes ispruži ruke i glavu, i stade piti vodu što se skupljala od kiše
u dubini jedne stijene.
Kad je ponovno ustao, nebom zapara jedna munja koja kao da je otva­
rala nebo od zemlje do blistavog prijestolja Božjeg. Na svjetlu toga
bljeska, između otoka Lemaire i rta Croisille, četvrt milje daleko od
njega, Dantes opazi kako se poput sablasti što klizi s vrha jednog vala
u ponor pojavio mali ribarski brodić koji su u isti mah nosili i oluja
i valovi i stao se približavati strahovitom brzinom. Dantes htjede vi­
knuti, ogleda se za kakvim komadom platna kojim bi mogao mahati
da upozori one na brodiću da srljaju u propast, ali su to oni i sami do­
bro znali. Na svjetlu jednog drugog bljeska, mladić spazi četiri čovjeka
što su se grčevito držala za jarbol i potpornje; peti se držao za motku
kormila. Ti ljudi koje je vidio zacijelo su i njega vidjeli, jer je zvižduk
vjetra donosio do njegova uha njihovo očajničko zapomaganje. Iznad
jarbola, slomljena poput trske, pucketalo je, pod brzim udarcima, ra-
zderano jedro. Odjednom puče užad koja ga je još držala, i ono ne­
stade u mračnim dubinama neba kao kakva velika bijela ptica što se
ocrtavala na crnim oblacima.
U isti čas začu se strahovita lomljava, i očajnički vapaji dopriješe do
Dantesa. Priljubljen poput sfinge uz svoju stijenu, odakle se sagibao
nad ponor, na novom bljesku ugleda razbijen brodić a među ostacima
broda glave izbezumljenih lica i ruke ispružene prema nebu.
Zatim sve utone u mrak, jer taj je strahoviti prizor trajao samo koliko
bljesak munje.
Dantes pojuri niz sklisku padinu litice, izlažući se opasnosti da se i sam
otkotrlja u more. Gledao je i osluškivao, ali nije vidio ni čuo ništa: nije
više bilo krikova, ni ljudskih napora. Samo je oluja, to veliko djelo Bo­
žje, bjesnila i dalje, i čuo se urlik valova i vidjelo kako se pjeni more.
Malo-pomalo vjetar je jenjao. Nebom su se valjali prema zapadu ve­
liki sivi oblaci tako reći izblijedjeli od oluje. Opet se stalo pojavljivati
nebesko plavetnilo sa zvijezdama koje su bile blistavije nego ikada.
Uskoro se na istoku, na dugoj crvenkastoj traci, stalo ocrtavati tala­
sanje tamnoplavih valova i iznenadna svjetlost prijeđe preko njihovih
zapjenjenih vrhova i pretvori ih u zlatne grive.
Svitao je dan.
Dantes ostade nepomičan i nijem pred tim velikim prizorom, kao da
 Prva Knjiga

ga sada prvi put vidi; i zaista, za vrijeme dok je boravio u tvrđavi If,
bio je potpuno zaboravio na nj.
On se okrene prema tvrđavi, ispitujući jednim dugim pogledom u isti
čas i zemlju i more.
Mračno zdanje dizalo se iz valova s onom veličanstvenošću nepomi­
čnih stvari koje kao da istovremeno i nadgledaju i zapovijedaju.
Moglo je biti oko pet sati ujutro. More se sve više stišavalo.
— Za dva ili tri sata — reče Edmond samome sebi — tamničar će
doći u moju ćeliju, naći će leš mog jadnog prijatelja, prepoznati ga,
uzalud nastojati da me nađe, i dignuti uzbunu. Tada će pronaći naš
prolaz i hodnik, i ispitivat će ljude koji su me bacili u more i koji su
sigurno čuli moj krik. I odmah će čamci puni naoružanih vojnika po­
juriti za nesretnim bjeguncem, za koga se zna da ne može biti daleko.
Pucanj topa upozorit će cijelu obalu da nitko ne smije pružiti utočište
čovjeku koga susretnu gdje luta, gol i gladan. Špijuni i panduri u Mar-
seilleu bit će obaviješteni i pretraživat će obalu, dok će upravitelj tvr­
đave If pretraživati more. I što da počnem onda, progonjen na vodi a
opkoljen na zemlji? Gladan sam i žedan, odbacio sam čak i spasonosni
nož, jer mi je smetao u plivanju. Prepušten sam na milost i nemilost
prvom seljaku koji bude htio zaraditi dvadeset livra ako me izda. Više
nemam snage, nemam nikakve misli, i ne znam što da počnem. Oh,
moj bože, pogledaj jesam li dovoljno patio i možeš li učiniti za mene
više nego šta mogu učiniti sam.
U času kad je Edmond, u nekoj vrsti delirija uzrokovanog iscrplje-
nošću svojih snaga i nedostatkom svake misli, izgovarao, gledajući sa
strepnjom prema tvrđavi If, tu svoju žarku molitvu, on opazi na rtu
otoka Pomegue jedan brodić čije se rimsko jedro ocrtavalo na hori­
zontu poput galeba koji leti dodirujući valove, brodić u kom je, na još
polumračnoj crti mora, samo vješto mornarsko oko moglo raspoznati
đenovski tartan. Izlazio je iz marsejske luke i hvatao se pučine, stva­
rajući svjetlucavu pjenu svojim oštrim pramcem koji je utirao put
njegovim širokim bokovima.
— Oh! — uzvikne Dantes — kad se samo sjetim da bih za pola sata
mogao stići na tu lađu kad se ne bih bojao da će me ispitivati, prepo­
znati u meni bjegunca i odvesti natrag u Marseille! Ali što da počnem?
Što da im kažem? Što da izmislim kako bih ih prevario? Svi su ti ljudi
krijumčari, upola gusari. Pod izgovorom da trguju uz obalu oni gusare
po obali. Oni će me radije prodati nego da učine jedno dobro djelo od
koga nemaju nikakve koristi.
Čekajmo dakle.
Grof Monte Christo

Ali ja ne mogu čekati: umirem od gladi, za nekoliko trenutaka izdat će

me i ono malo snage što mi je još ostalo, a i vrijeme tamničareva obi­
laska se približuje. Uzbuna još nije dana, i ljudi na brodu možda neće
ništa posumnjati. Mogao bih reći da sam jedan od mornara onog ma­
log brodića što se noćas razbio. Ta priča neće izgledati nevjerojatna, a
nitko neće doći da me pobije, jer su se svi potopili. Hajdemo dakle.
Govoreći tako, Dantes pogleda prema mjestu gdje se brodić razbio i
zadršće. Na grebenu jedne stijene opazi crvenu kapu jednog od onih
mornara što su doživjeli brodolom, a tik do tog mjesta plutalo je ne­
koliko ostataka brodskog trupa, tromih greda s kojima se more poi­
gravalo na podnožju otoka, u koji su one udarale kao nemoćna oruđa
za probijanje zidova.
U istom trenutku Dantes stvori odluku, baci se u more i zapliva pre­
ma kapi, pokrije njome glavu, dohvati se jedne grede i zapliva u prav­
cu kojim je trebao proći đenovski brod.
— Sada sam spašen — mrmljao je.
I to uvjerenje opet mu ulije snagu.
Uskoro opazi brod, koji je ploveći gotovo protiv vjetra krivudao izme­
đu tvrđave If i svjetionika Planier. U jednom trenutku Dantes se po-
boja da će brod, umjesto da se primakne obali, skrenuti prema pučini,
kao što bi na primjer učinio da je plovio za Korziku ili Sardiniju. Ali po
načinu kako je lađa plovila plivač je uskoro uvidio da brod želi proći,
kao što to obično čine brodovi koji plove prema Italiji, između otoka
Jaros i otoka Calasaraigne.
Međutim plivač i brod su se sve više približavali jedno drugome, i
u jednom času mali je brod došao svega na četvrt milje do Dantesa.
Tako se on uzdigne iznad valova i stane mahati svojom kapom zovući
u pomoć. Ali ga s broda nitko nije opazio, i brod je promijenio pravac
praveći novi luk. Dantes htjede pozvati u pomoć, ali je okom ocijenio
udaljenost i shvatio da njegov glas neće doprijeti do broda jer bi se još
prije izgubio u buci valova.
I on pomisli kako je dobro učinio što je bio toliko oprezan te se ispru­
žio po gredi. Ovako iscrpljen, možda ne bi izdržao tako dugo da dosti­
gne brod; a ako ga ljudi s broda, što se lako moglo dogoditi, uopće ne
primijete, ne bi imao snage opet se dokopati obale.
Iako je bio gotovo siguran da brod plovi u pravcu koji je pretpostavio,
Dantes ga je s određenom strepnjom pratio sve do časa kad je primi­
jetio da pravi novi luk i približuje se njemu.
Tada mu pođe u susret. Ali prije nego što je stigao do njega, brod poče
ponovno mijenjati smjer.
 Prva knjiga

Dantes se odmah, krajnjim naporom snage, gotovo uspravi na vodi

mašući svojom kapom i zavapi u pomoć žalostivim glasom, kako to
čine mornari brodolomci, glasom koji je nalik na vapaj nekog morskog
duha.
Ovog puta na brodu su ga vidjeli i čuli. Tartan se odmah okrene i za­
plovi prema njemu. U istom trenutku Dantes primijeti kako se spre­
maju spustiti čamac u more.
Trenutak kasnije, čamac u kojemu su bila dva mornara zaplovi prema
njemu tjeran udarcima dvaju redova vesala. Dantes tada ispusti gredu
za koju je mislio da mu više neće biti potrebna, i snažno zapliva da
prikrati pola puta onima što su dolazili k njemu.
Međutim, plivač je računao na snagu koje više gotovo nije imao. Tek
sada osjeti koliko mu je bio koristan onaj komad drveta koji je već
nepomično plutao na sto koraka od njega. Ruke mu se počeše kočiti,
noge prestadoše biti gipke, pokreti postadoše kruti i grčeviti, a grudi
se zadahtaše.
On ponovno vikne, te ona dva veslača udvostručiše snagu i jedan od
njih dovikne mu na talijanskom jeziku:
— Samo hrabro!
Ta je riječ doprla do njega upravo u času kad je jedan veliki val, budući
da više nije imao snage preplivati ga, prešao preko njega i pokrio ga
pjenom.
Udarajući očajnički i nepravilno rukama, kao čovjek koji se davi, on
se ponovno pojavi na površini, zavapi i treći put i osjeti kako tone u
more, kao da mu je još svezana za noge ona smrtonosna kugla.
More se i opet sklopi nad njim, i on ugleda kroz vodu plavičasto nebo
s crnim mrljama.
Jedan snažan trzaj izvuče ga na površinu.
Tada mu se učini da ga je netko zgrabio za kosu, a onda više nije vidio
ništa, nije čuo ništa, izgubio je svijest.
Kad je ponovno otvorio oči, Dantes vidje da je na palubi broda koji je
nastavljao svoj put. Čim je otvorio oči, pokušao je odrediti u kojem
pravcu plove: brod se i dalje udaljavao od tvrđave If.
Dantes bijaše tako iscrpljen da su ljudi na brodu njegov radosni uzvik
shvatili kao bolan uzdah.
Kao što smo već rekli, ležao je na palubi. Jedan mu je mornar vune­
nim pokrivačem trljao udove, dok mu je drugi, u kojemu je prepoznao
onoga što mu je viknuo »Samo hrabro« prinio ustima bocu s rumom;
treći, jedan stari mornar, koji je bio i kormilar i vlasnik broda, gledao
ga je pogledom punim sebične samilosti što je ljudi općenito pokažu-
Grof Monte Christo

ju za nesreću kojoj su još jučer sami izbjegli i koja ih već sutra može
zadesiti.
Nekoliko gutljaja ruma iz čuture ponovno oživi klonulo srce mladi­
ćevo, dok je trljanje pokrivačem koje je mornar što je klečao pokraj
njega i dalje nastavio, vratilo gipkost njegovim udovima.
— Tko ste vi? — zapita ga vlasnik broda slabim francuskim jezikom.
— Ja sam — odgovori Dantes lošim talijanskim — mornar s otoka
Malte. Dolazili smo iz Sirakuze s teretom vina i panolina. Noćašnja
bura zatekla nas je kod rta Morgiou i brod nam se razbio na onim
stijenama što ih tamo vidite.
— A odakle plivate?
— Od onih pećina za koje sam imao sreću da se prihvatim, dok je naš
iadni kapetan razbio glavu o niih. Ostala tri moja druga su se utopila.
Mislim da sam ja jedini ostao na životu. Opazio sam vaš brod, i boje­
ći se da ću morati dugo čekati na tom pustom i osamljenom otoku,
pokušao sam na jednoj gredi što je ostala od našeg broda stići do vas.
Hvala vam — nastavi Dantes — spasili ste mi život; jer bih se sigurno
bio utopio da me jedan od vaših mornara nije uhvatio za kosu.
— To sam bio ja — reče jedan mornar vedra i iskrena lica uokvirena
dugim crnim zaliscima. — Bilo je krajnje vrijeme, jer ste se već uta­
pali.
— Da — odgovori Dantes pružajući mu ruku — da, dragi prijatelju, i
ja vam se još jednom zahvaljujem.
— Bogami —- reče na to mornar — ja sam se malo skanjivao; s vašom
bradom dugačkom šest palaca i kosom dugom čitavu stopu više ste mi
bili nalik na kakvog razbojnika negoli na poštena čovjeka.
Dantes se na to sjeti da doista za sve vrijeme boravka u tvrđavi If nije
podrezivao kosu niti brijao bradu.
— Da — reče on — to je zavjet koji sam učinio Majci Božjoj kad sam
jednom bio u opasnosti; zavjetovao sam se da deset godina neću rezati
kosu niti brijati bradu. Upravo danas istječe ovaj moj zavjet, i malo je
trebalo da se ne utopim na tu godišnjicu.
— A sada, što da radimo s vama? — upita vlasnik broda.
— Ah! — odgovori Dantes — što god hoćete. Brod na kojem sam
služio više ne postoji, kapetan je mrtav. Kao što vidite, ja sam izbjegao
istu sudbinu, ali sam posve gol; na sreću sam prilično dobar mornar, i
ako me iskrcate u prvoj luci u kojoj pristanete, ja ću uvijek naći neka­
kav posao na kojem trgovačkom brodu.
— Vi poznajete Sredozemno more?
— Po njemu plovim od djetinjstva.
 Prva knjiga

— A znate li dobra sidrišta?

— Nema nijedne luke, pa čak ni najpogibeljnije, u koju ne bih mogao
ući ili iz nje izaći zavezanih očiju.
— Pa dobro, gazda — upita mornar koji je ohrabrio Dantesa — recite,
ako ovaj drug govori istinu, zašto ne bi mogao ostati s nama?
— Da, ako govori istinu — na to će vlasnik sumnjičavo. — Ali u po­
ložaju u kojem je ovaj jadnik, čovjek mnogo obećava, a izvršava samo
ono što može.
— Ja ću izvršiti više nego što sam obećao — primijeti Dantes.
— Ho, ho — na to će vlasnik broda smijući se — to ćemo vidjeti.
— Kad god hoćete — odgovori Dantes ustajući — kamo plovite?
— U Livorno.
— U redu! Dakle, umjesto što tako krstarite i gubite dragocjeno vri­
jeme, zašto ne plovite jednostavno niz vjetar?
— Jer bismo onda doplovili na otok Rion.
— Proći ćete pokraj njega na udaljenosti od dvadeset hvati.
— Uhvatite dakle kormilo — reče vlasnik — pa da prosudimo koliko
znate.
Mladić sjedne uz kormilo, uvjeri se lakim pokretom da se brod po­
korava, pa videći da će lako okretati brod, iako krma nije baš bila
najosjetljivija, vikne:
— Priteži konopce!
Četiri mornara što su činila posadu pohitaše na svoja mjesta, dok je
gospodar gledao kako rade.
— Zateži! — nastavi Dantes.
Mornari prilično točno izvršiše zapovijed.
— A sada zavezuj, i to dobro!
— Ova zapovijed bude izvršena kao i prve dvije, i brodica, umjesto da
nastavi svoj krivudavi put, poče se približavati otoku Rion, kraj kojega
prođe, kako je Dantes bio rekao, ostavljajući ga zdesna na udaljenosti
od dvadesetak hvati.
— Bravo! —- uzvikne vlasnik.
— Bravo! — ponoviše mornari.
I svi se začuđeno zagledaju u tog čovjeka, u čijem su pogledu otkrivali
bistrinu a u tijelu snagu kakvu nisu ni slutili da bi postojala u njemu.
— Eto vidite — reče Dantes ostavljajući kormilo — da bih vam mo­
gao biti od neke koristi, barem za vrijeme ove plovidbe. A ako me
u Livornu više ne budete trebali, u redu! Ostavit ćete me ondje. Ja
ću vam od svoje prve mjesečne plaće platiti hranu koju mi do ondje
budete davali i odijelo koje ćete mi posuditi.
9nc;
Grof Morite Christo

— U redu, u redu — reče vlasnik — ako ste razumni, lako ćemo se

pogoditi.
— Jedan čovjek vrijedi koliko i drugi — reče Dantes — koliko dajete
drugima, davat ćete i meni, i stvar je u redu.
•— To nije pravo — reče mornar koji je Dantesa izvukao iz vode — jer
vi znate kudikamo više nego mi.
— A koga se to vraga tebe tiče, Jacopo? — reče gospodar. — Svatko
je slobodan pogoditi se za plaću koja njemu odgovara.
— To je istina — reče Jacopo — ja sam ono rekao tek onako.
— U redu! Ali bi mnogo bolje učinio da ovom dobrom momku, koji
je posve gol, posudiš jedne hlače i kaput, ako imaš.
— Nemam — odgovori Jacopo — ali imam jedne hlače i košulju.
— Pa to je sve što mi treba — reče Dantes — hvala vam, prijatelji.
— Jacopo se spusti niz stepenice i začas se vrati s košuljom i hlačama,
koje je Dantes obukao s neopisivim zadovoljstvom.
— A sada, treba li vam još štogod? — upita gospodar.
— Komad kruha i još jedan gutljaj onog izvrsnog ruma koji sam već
okusio; jer već odavna nisam ništa pojeo.
Ustvari, prošlo je otada otprilike četrdeset sati. Dantesu donesu ko­
mad kruha, a Jacopo mu pruži čuturu.
-— Kormilo ulijevo! — vikne kapetan okrenuvši se kormilaru.
Dantes baci pogled nalijevo prinoseći čuturu ustima, ali se ona zau­
stavi na pola puta.
— Gle — upita gospodar — što se to događa u tvrđavi If?
I doista, jedan bijeli oblačić, oblak koji je privukao Dantesovu pažnju,
upravo se pojavio nad tvrđavom, lebdeći nad citadelom južne utvr­
de.
Jednu sekundu kasnije zvuk dalekog pucnja dopro je do palube bro­
da.
Mornari podigoše glavu pogledavajući jedan drugoga.
— Sto to znači? — upita gospodar.
— Bit će da se kakav zatočenik izbavio noćas —reče Dantes — i sada
pucaju u znak uzbune.
Gospodar baci pogled na mladića koji je, govoreći ove riječi, prinosio
čuturu ustima. Ali vidje kako mladić ispija tekućinu što se u njoj nala­
zila s takvim mirom i zadovoljstvom da se sumnja, ako je i postojala u
njegovu duhu, mogla samo načas pojaviti i odmah umrijeti.
— Ovaj je rum vraški jak — reče Dantes brišući rukavom košulje
svoje oznojeno čelo.
— Sad, bilo kako bilo — mrmljao je gospodar gledajući u njega — ako
 Prva knjiga

je to on, utoliko bolje. Na taj sam način došao do valjana momka.

Pod izgovorom da je umoran, Dantes zatraži da sjedne uz kormilo.
Kormilar, sretan što bi se riješio dužnosti, upitno pogleda gospoda­
ra, koji mu glavom dade znak da može predati kormilo svom novom
drugu.
Sjedeći tako, Dantes je mogao gledati prema Marseilleu.
— Koji je danas dan u mjesecu? — zapita Dantes Jacopa, koji je upra­
vo sjeo kraj njega i zagledao se prema tvrđavi If.
— Dvadeset osmi veljače — odgovori ovaj.
-— A koje godine? — nastavi Dantes.
— Kako? Koje godine? Vi pitate: koje godine?
— Da — odvrati mladić — pitam vas koje godine.
— Vi ste zaboravili u kojoj smo godini?
— Sto ćete! Noćas sam se tako prestrašio — reče Dantes i nasmije
se — da je malo trebalo da skrenem, ali mi je pamćenje ipak nekako
pobrkano. Pitam vas dakle u kojoj je godini danas 28. veljače.
— Godine 1829. — reče Jacopo.
Bilo je dakle prošlo točno četrnaest godina od njegova hapšenja.
U tvrđavu If ušao je kad mu je bilo devetnaest godina, a izašao je kad
su mu bile trideset tri.
Zalostiv smiješak prijeđe preko njegovih usana: pitao se što je bilo s
Mercedes za sve to vrijeme, kome je morala vjerovati da je mrtav.
Zatim bljesak mržnje zasja u njegovu oku kad se sjetio one trojice
ljudi zbog kojih je bio osuđen na tako dugo i okrutno tamnovanje.
I on ponovi protiv Danglarsa, Fernanda i Villeforta onu strahovitu
zakletvu da će se nemilosrdno osvetiti, koju je bio izrekao još u ta­
mnici.
A ta zakletva nije bila samo pusta prijetnja, jer u ovom trenutku ni na­
jbrža jedrilica Sredozemnog mora nije više mogla stići mali đenovski
brod koji je punim jedrima plovio prema Livornu.
Grof Monte Christo

22. Krijumčari
Dantes još nije proveo ni čitav jedan dan na brodu, a već je znao s
kakvim ljudima ima posla. Iako nije bio u školi abbea Farije, čestiti
vlasnik »Mlade Ameirje«, kako se taj denovski tartan zvao, znao je
gotovo sve jezike što se govore oko tog velikog jezera koje nazivaju
Sredozemnim morem, počevši od arapskog pa do provansalskog. To
mu je omogućavalo da se bez tumača, ljudi koji su uvijek dosadni a
ponekad i indiskretni, sporazumijeva bilo s brodovima što bi ih sretao
na moru, bilo s malim čamcima s kojima se susretao duž obale, bilo
pak, naposljetku, s onim ljudima bez imena, domovine i zanimanja
kojih uvijek ima na pločniku kejova u blizini luka i koji žive od onih
tajnovitih prihoda za koje bi se moglo reći da dolaze od same Provi­
dnosti, jer nemaju nikakvih sredstava za život koja bi se mogla vidjeti
prostim okom. Čitatelj sigurno pogađa da se Dantes nalazio na je­
dnom krijumčarskom brodu.
Zbog toga je vlasnik broda u prvi mah primio Dantesa s određenim
nepovjerenjem. On je dobro poznavao sve carinike s obale, i kako
su se oni natjecali tko će vještije podvaliti jedan drugome, u prvi je
čas pomislio da je Dantes izaslanik Carinarnice, koja se poslužila tim
dobro smišljenim načinom da dokuči neke nepoznate joj tajne kri­
jumčarskog zvanja. Ali je Dantes tako izvrsno izdržao kušnju da se
gospodar potpuno umirio. A odmah zatim, kad je ugledao onaj oblak
dima što je lebdio poput perjanice iznad tvrđave If, i kad je čuo onaj
daleki pucanj, u jednom trenutku je pomislio da je primio na brod
čovjeka kome se — kao kad ulaze ili izlaze kraljevi — odavala počast
topovskim pucnjem. A to ga je, to svakako treba reći, u svakom slu­
čaju uznemiravalo manje nego da je pridošlica carinski stražar. No i ta
druga sumnja iščezla je isto tako brzo kao i prva kad je vidio kako je
savršeno miran ostao njegov novi mornar.
Edmond je dakle imao tu prednost što je znao tko je njegov novi ga-
 Prva knjiga

zda, dok gazda nije znao tko je on. Ma s koje strane da su pokušavali
stari mornari i njegovi drugovi izvući iz Dantesa kakvo priznanje o
sebi, on se dobro držao i ništa mu nije izmaklo. Samo je navodio svu
silu pojedinosti o Napulju i Malti, koje je poznavao jednako dobro kao
i Marseille, i čvrsto se držao svoje prve priče, što je moglo služiti na
čast njegovu pamćenju. I tako je stari Đenovljanin, koliko god da je
bio prepreden, dopustio da ga Dantes, izvrsno se pretvarajući, obma­
ne svojim dobroćudnim držanjem i velikim mornarskim iskustvom.
Osim toga, Đenovljanin je možda bio kao oni pametni ljudi koji nika­
da ne znaju ništa do ono što trebaju znati, i koji vjeruju samo u ono
što je u njihovu interesu.
U takvim dakle uzajamnim odnosima stigli su u Livorno.
Tu je Edmond trebao proći još jednu kušnju, to jest vidjeti hoće li pre­
poznati sam sebe, nakon što četrnaest godina nije vidio svoje lice. U
sjećanju mu je ostala prilično jasna slika kako je izgledao kao mladić,
a sad je trebao vidjeti kako izgleda kao zreo čovjek. Svojim je drugo­
vima bio rekao da je njegov zavjet dovršen. Kako je već dvadesetak
puta boravio u Livornu, znao je za jednog brijača u ulici San Fernando,
te se uputio onamo.
Brijač začuđeno pogleda tog čovjeka duge kose i guste crne brade,
koja je bila slična onim lijepim glavama s Ticijanovih slika. U to vrije­
me još nije bila u modi tako duga brada i kosa; danas bi se jedan brijač
začudio samo tome što netko tko ima tako velike tjelesne prednosti,
dobrovoljno pristaje da ih se odrekne.
Livornijski brijač prihvatio se dakle posla bez ijedne primjedbe.
Kad je posao bio gotov, te je Edmond osjetio da mu je brada posve
obrijana, i kad mu je kosa bila svedena na uobičajenu dužinu, on za­
moli ogledalo da vidi kako izgleda.
Kao što smo već rekli, bile su mu tada trideset tri godine. Onih če­
trnaest godina zatvora ostavilo je na njegovu licu, da tako kažemo,
tragove velike duhovne promjene.
Dantes je ušao u tvrđavu If okrugla punog lica sretnog mladića koje­
mu su prvi koraci u životu bili veoma laki i koji se uzdao u budućnost
kao u prirodni nastavak prošlosti. Ali sada je svega toga nestalo.
Njegovo se okruglo lice malo izduljilo, njegova nasmijana usta popri­
mila su one čvrste i oštre crte koje dokazuju odlučnost. Iznad obrva
protegla mu se jedna misaona bora, a oči bijahu ispunjene nekom
dubokom žalošću, i iz njih bi s vremena na vrijeme sijevnuo mračni
bljesak mizantropije i mržnje. Njegovo je lice, tako dugo skriveno od
danjeg svjetla i sunčanih zraka, poprimilo onu tamnu boju koja daje
Grof Morite Christo

neku aristokratsku ljepotu ljudima Sjevera kad je uokvirena crnom

kosom. A ono duboko znanje što ga je stekao obasjavalo je čitavo
njegovo lice nekom aureolom samopouzdanja. Osim toga, iako je bio
prilično visoka rasta, zadobio je onu temeljitu snagu tijela koja je svu
svoju jakost skupljala u sebi.
Edmond se nasmiješio kad je u zrcalu ugledao svoje lice: bilo je ne­
moguće da bi ga prepoznao i najbolji prijatelj, ako još uopće ima kojeg
prijatelja. Ni on sam nije se mogao prepoznati.
Vlasnik »Mlade Amelije«, kojemu je bilo stalo da među svojim ljudima
zadrži čovjeka Edmondovih sposobnosti, bio mu je ponudio predujam
na ime buduće zarade, i Edmond je to prihvatio. Pošto je izašao od
brijača koji je na njemu izvršio tu prvu preobrazbu, Edmondu je prva
briga bila da ode u jednu trgovinu i kupi potpuno mornarsko odijelo
— ono odijelo koje je, kao što je poznato, veoma jednostavno, jer se
sastoji od bijelih hlača, prugaste košulje i crvene kape.
Tako obučen, noseći Jacopovu košulju i hlače što mu ih bijaše posudio,
pojavi se Edmond pred vlasnikom »Mlade Amelije«, kojemu je morao
ponoviti sve što mu je već jednom ispričao. Jer gazda nikako nije htio
prepoznati u ovom koketnom i otmjenom mornaru onog čovjeka gu­
ste brade, kose slijepljene od alga i tijela mokra od morske vode, što
su ga gola i gotovo umirućeg izvukli na palubu njegova broda.
Oduševljen Dantesovim izgledom, on mu ponovno ponudi da ostane
na njegovu brodu. Ali Dantes, koji je imao svoje planove, pristane
ostati samo tri mjeseca.
Uostalom, ta momčad na »Mladoj Ameliji« bila je veoma radišna i
poslušno je izvršavala zapovijedi svoga gospodara, koji nije imao obi­
čaj uzalud gubiti vrijeme. Već nakon osam dana boravka u Livornu,
široki bokovi broda bili su ispunjeni šarenim muslinom, pamučnim
tkaninama, engleskim barutom i duhanom na koji je državni monopol
zaboravio staviti svoj pečat. Svu tu robu trebalo je izvesti iz Livorna
a da se ne plate carinske takse i iskrcati je na Korzici, gdje su se neki
prekupci obavezali da će čitav tovar prebaciti u Francusku.
Isplovili su iz Livorna, i Edmond je opet bio na onom ažurnom moru,
prvom obzorju svoje mladosti, o kojem je tako često snatrio u tamni­
ci. Zdesna je ostavio Gorgonu, slijeva Pianosu, te se zaputio prema
domovini Paolija i Napoleona.
Sutradan, popevši se na palubu, što je uvijek činio vrlo rano, vlasnik
nađe Dantesa naslonjena o ogradu broda kako s nekim čudnim izra­
zom lica promatra skup granitnih pećina što ih je jutarnje sunce oba­
sipalo ružičastim svjetlom. Bio je to otok Monte Christo.
 Prva knjiga

»Mlada Amelija« ostavila je otok otprilike tričetvrt milje s desne stra­

ne, a onda se zaputila prema Korzici.
Ploveći uz taj otok, čije mu je ime tako zvučalo, Dantes je mislio na to
da bi bilo dovoljno da skoči u more, i za pola sata bio bi na toj obeća­
noj zemlji. Ali što bi mogao učiniti bez oruđa kojim bi iskopao blago,
i bez oružja kojim bi ga mogao braniti? Osim toga, što bi na to rekli
mornari? Sto bi pomislio vlasnik lađe? Trebalo je dakle čekati.
Na sreću, Dantes je znao čekati. Četrnaest godina čekao je na slobo­
du, pa je i sada, konačno slobodan, mogao pričekati još šest mjeseci ili
godinu dana da dođe do bogatstva.
Zar ne bi bio prihvatio i samu slobodu bez bogatstva, da su mu je
ponudili?
Uostalom, to je bogatstvo možda samo obična tlapnja; možda se rodilo u
mozgu jadnog i bolesnog abbea Farije, te je dakle umrlo zajedno s njim.
Doduše, ono pismo kardinala Spade bilo je neobično točno.
I Dantes ponovi od početka do kraja to pismo od kojega nije zaboravio
ni jednu jedinu riječ.
Spuštao se sumrak. Edmond je gledao otok u onoj igri sutonjih boja
što ih donosi zalazak sunca, gledao ga je kako iščezava u mraku za sve
druge ljude, ali on ga je svojim pogledom naviklim na mrak tamnice
sigurno još dugo vidio, jer je ostao posljednji na palubi.
Sutradan se probudiše ispred Alerije. Čitav su dan morali krstariti, a
uveče se počeše paliti neka svjetla na obali. Po razmještaju tih svjetala
vlasnik je sigurno razabrao da će ovdje moći iskrcati teret. Lađa se
približila obali gotovo na puškomet.
Dantes je opazio kako je vlasnik broda, kad su se približili kopnu, dao
iznijeti na provu dva mala starinska topa slična bedemskim puškama,
koji su mogli bez mnogo buke opaliti sasvim pristojan metak od četiri
funte tisuću koraka daleko.
Ali te večeri bila je ova mjera opreza suvišna; sve je prošlo u najvećem
miru i redu. Četiri barke doplovile su jedva čujno do broda, s kojega
je, vjerojatno njima u čast, spušten u more jedan čamac. Posade tih
pet čamaca tako su radile da je do dva sata ujutro sav teret s »Mlade
Amalije« bio iskrcan.
Još iste noći, jer vlasnik broda bijaše čovjek od reda, bude podijeljen
dobitak. Svakoga je zapalo stotinu toskanskih talira, a to je otprilike
osamdeset franaka u francuskom novcu.
Ali time ekspedicija nije bila završena. Brod je zaplovio prema Sardi­
niji. Trebalo je naime lađu s koje je upravo iskrcan sav teret ponovno
natovariti.
Grof Monie Christo

I taj drugi posao također je sretno obavljen; »Mladu Ameliju« pratila

je sreća.
Novi tovar bio je za vojvodstvo Luccu, a sastojao se uglavnom od ciga­
ra iz Havane te vina iz Xeresa i Malage.
Ovdje je došlo do malog puškaranja s carinskom stražom, tim vječnim
neprijateljem vlasnika »Mlade Amelije«. Jedan je carinski stražar ubi­
jen, a dva su mornara ranjena. Jedan od tih mornara bio je i Dantes,
kojemu je kugla prošla kroz meso na lijevom ramenu.
Dantes je bio gotovo sretan što je došlo do tog okršaja i maltene za­
dovoljan što je ranjen: tako se bar mogao uvjeriti kako gleda opasnosti
u oči i koliko ima hrabrosti podnositi boli. Dočekao je opasnost s
osmijehom, i kad je bio ranjen, rekao je kao i onaj grčki filozof: »Boli,
ti nisi nikakvo zlo!«
Kad je vidio da je carinski stražar smrtno ranjen, to ga se slabo doj­
milo, bilo zato što je borba bila žestoka, bilo pak zato što su njegovi
ljudski osjećaji ohladnjeli. Dantes je bio na putu kojim je i htio poći,
išao je prema cilju koji je htio dostići: njegovo se srce pretvaralo u
kamen.
Međutim, kad ga je Jacopo vidio kako pada, pomislio je da je mrtav,
i odmah je pohitao da ga podigne, a zatim ga je njegovao kao pravi
drug.
Ovaj svijet nije, dakle, bio tako dobar kako je to mislio doktor Pan-
gloss, ali nije bio ni tako zao kako se to činilo Dantesu, kad je taj
čovjek, koji od njega nije mogao očekivati ništa drugo doli da naslijedi
dio njegova dobitka, pokazao tako živu sućut pri pomisli da mu je
drug ubijen.
Na sreću, kao što smo već rekli, Edmond je bio samo ranjen. Zahva­
ljujući nekim travama koje se skupljaju u određeno godišnje doba a
prodaju ih krijumčarima stare sardinske žene, ta je rana brzo zacije-
ljela. Tada Edmond htjede iskušati Jacopa: ponudio mu je u naknadu
za njegovu brigu svoj dio dobitka. Ali je Jacopo tu ponudu odbio s
gnušanjem.
Zbog te suosjećajne odanosti koju je Jacopo od prvog trenutka po­
kazivao prema Dantesu, Edmond je za svoga novog prijatelja osjećao
određenu naklonost. A Jacopo nije ni tražio više: on je u Edmondu
instinktivno naslutio neku superiornost, koju je on uspio skriti pred
drugima. A taj je dobri mornar i s tim malim bio zadovoljan.
Tako je Dantes za dugih dana, kad je brod, zahvaljujući povoljnom
vjetru što mu je puhao u leđa, i bez pomoći kormilara sigurno plovio
ažurnim morem, s pomorskom kartom u ruci poučavao Jacopa, kao
 Prva knjiga

što je nekad abbe Faria poučavao njega. Pokazivao mu je kako se odre­

đuje položaj obale, objašnjavao kako se upotrebljava kompas i učio
ga kako će čitati u onoj velikoj knjizi koja je razastrta nad glavama
ljudi, knjizi koju nazivamo nebom a na čijem je plavetnilu Bog pisao
dijamantnim slovima.
A kad ga je Jacopo zapitao:
— Sto će sve to meni, siromašnom mornaru?
Edmond mu je odgovorio:
— Tko zna? Možda ćeš jednom postati kapetan broda. Tvoj zemljak
Bonaparte postao je čak i car.
Zaboravili smo naime spomenuti da je Jacopo bio Korzikanac.
Tako su u uzastopnim plovidbama protekla dva i pol mjeseca.
Edmond je postao jednako vješt u obalnoj plovidbi kao što je nekada
bio smion moreplovac. Osim toga, upoznao se sa svim krijumčarima
na obalama Sredozemnog mora i sa svim onim znakovima pomoću
kojih su se ti polugusari sporazumijevali među sobom.
Najmanje dvadeset puta plovio je u oba pravca pokraj otoka Monte
Christo, ali mu se nijednom nije pružila prilika da se tamo iskrca.
Zbog toga je donio ovu odluku:
Čim istekne njegov ugovor s vlasnikom »Mlade Amelije«, unajmit će
kakvu malu barku (a Dantes je to mogao, jer je na tim različitim plo­
vidbama bio zaradio stotinjak pijastera), te se pod ma kakvom izlikom
iskrcati na otoku Monte Christo.
Tu bi potpuno slobodan poduzeo svoja istraživanja.
Doduše, ne baš potpuno slobodan, jer bi ga sasvim sigurno uhodili oni
koji bi ga ovamo doveli.
Ali na tom svijetu čovjek mora ponekad i nešto staviti na kocku.
Međutim, Dantes je u tamnici postao vrlo oprezan, i nije htio da ma
što stavlja na kocku.
Uzalud je tražio po svojoj mašti, mada je ona bila bujna, ali nikako
nije mogao pronaći neki drugi način, to jest doći na otok bez ikakve
pratnje.
Dantes je još razmišljao o toj odluci kadli ga jedne večeri vlasnik bro­
da, koji je imao veliko povjerenje u njega i pokazivao veliku želju da
ga zadrži u svojoj službi, uze pod ruku i povede u jednu gostionicu u
Via del Oglio u kojoj su se običavali sastajati svi spretniji krijumčari
iz Livorna.
U toj krčmi obično su se ugovarali krijumčarski poslovi za cijelu oba­
lu. Dantes je već dva ili tri puta bio u toj pomorskoj burzi, i videći sve
te smione gusare kojih je bila puna gotovo dvije tisuće milja dugačka
Grof Monte Christo

obala, pitao se s kakvom bi moći raspolagao čovjek koji bi imao snage

nametnuti svoju volju svim tim koncima što se sjedinjuju ili razilaze.
Ovog puta radilo se o jednom velikom poslu, o lađi koja je bila krca­
ta turskim ćilimima, levantinskim tkaninama i kašmirom. Trebalo je
pronaći neko neutralno mjesto gdje bi se izvršio pretovar robe, a onda
pokušati sve te predmete prebaciti na obalu Francuske.
Ako bi taj posao uspio, zarada bi bila veoma velika: svaki bi čovjek
dobio pedest do šezdeset pijastera.
Vlasnik »Mlade Amelije« predložio je da se roba iskrca na otoku Mon­
te Christo, koji bi bio najpogodniji za to, jer je posve pust i na nje­
mu nema ni vojnika ni carinskih stražara, kao da ga je još za vrijeme
poganskog Olimpa smjestio posred mora sam Merkur, Bog trgovaca
i lopova tih ljudi i7 društvenih klasa koje smo mi odijelili iednu od
druge, a koje su, kako se po svemu čini, u ono vrijeme spadale u istu
kategoriju.
Kad je spomenut otok Monte Christo, Dantes uzdrhta od radosti. On
ustane da skrije svoje osjećaje i ušeta se po zadimljenoj krčmi, u kojoj
su se svi jezici svijeta stapali u onaj što se zove lingua franka.
Kad su Edmonda pitali što misli o tome, on reče da otok pruža naj­
veću sigurnost, i da se svi veliki pothvati, da bi uspjeli, trebaju brzo
izvesti.
Ništa se, dakle, nije mijenjalo na utvrđenom programu. Bilo je ugo­
voreno da će se spremiti za polazak sutradan uvečer i da će nastojati,
bude li more mirno a vjetar pogodan, preksutra uvečer stići u vode
neutralnog otoka.
 Prva knjiga

23. Otok Monte Christo

I tako je Dantesa naposljetku poslužila sreća, ona nenadana sreća što
pokatkad dolazi ljudima koje je dugo progonila zla sudbina, da se na
jednostavan i prirodan način približi svome cilju i zakorači na otok
Monte Christo, a da pritom ne pobudi ničiju sumnju.
Samo ga je još jedna noć dijelila od tog toliko očekivanog odlaska.
Ta noć bijaše jedna od najgrozničavijih što ih je ikada proveo. Tijekom
te noći naizmjence su mu se javljale u pameti sve povoljne i nepovoljne
mogućnosti. Ako bi zatvorio oči, vidio bi pismo kardinala Spade kao da
je napisano plamenim slovima na zidu; ako bi načas zaspao, najbesmi-
sleniji snovi počeli bi mu se vrtjeti po mislima. Silazio je u špilje poplo­
čane smaragdima, sa stijenama od rubina i stalaktitima od dijamanata.
Biser je padao kap po kap, kao što kaplje podzemna voda.
Ushićen i zabljesnut, Edmond je punio svoje džepove tim dragim kame­
njem. Zatim se vratio na danje svjetlo, a dragulji bi se pretvarali u najobi­
čniji šljunak. Tada je ponovno pokušao ući u te čudesne špilje u koje je bio
samo zavirio, ali se put gubio u beskonačnoj spirali, a ulaz je opet postao
nevidljiv. Uzalud je u svom zamorenom sjećanju pokušavao naći onu ma­
gičnu i tajanstvenu riječ koja je arapskom ribaru otvarala sjajne Ali-Babine
špilje. Sve bijaše uzalud: blaga je nestalo i ono je opet postalo vlasništvo
duhova podzemlja, od kojih se na trenutak ponadao da će ga oteti.
Dan je svanuo gotovo jednako grozničav kao i noć. Ali je sada pozvao
logiku u pomoć mašti, te je stvorio plan koji je dotad bio tek nejasan
i neodređen u njegovoj glavi.
Dođe večer, a s večeri i pripreme za polazak. Te pripreme omogući­
le su Dantesu da skrije svoje uzbuđenje. Malo-pomalo bio je stekao
među svojim drugovima takav ugled da je mogao zapovijedati kao da
je vlasnik broda. I budući da su njegove zapovijedi uvijek bile jasne,
točno izražene i lake za izvršavanje, njegovi su mu se drugovi pokora­
vali ne samo spremno nego i s određenim zadovoljstvom.

Ol C
Grof Monte Christo

Stari mornar pustio ga je da radi, jer i on je također uvidio koliko je

Dantes superioran drugim mornarima, pa čak i njemu samome. U
tom mladom čovjeku vidio je svog prirodnog nasljednika, i žalio je što
nema kćeri da tom uzvišenom vezom veže Dantesa uz sebe.
U sedam sati uvečer sve je bilo spremno; u sedam i deset minuta pro­
šli su pokraj svjetionika, upravo u času kad se upalilo njegovo svjetlo.
More bijaše mimo. Nošeni svježim vjetrom što je dolazio s jugoistoka
plovili su pod ažurnim nebom na kome je Bog palio jedan za drugim svoje
svjetionike, od kojih je svaki čitav jedan svijet. Dantes reče mornarima
da svi mogu leći na počinak i da će on sam upravljati kormilom.
Kad je Maltežanin (tako su zvali Dantesa) tako nešto rekao, to je bilo
dovoljno da ga poslušaju, i oni su mirno legli na počinak.
Dantesu, koji bijaše odjednom izbačen iz samoće u svijet, već se če­
šće događalo da osjeti neodoljivu potrebu da bude sam. A kakva je
samoća beskrajnija i poetičnija od samoće što se osjeća na jednom
brodu koji usamljen plovi morem kroz noćni mrak, u tišini beskrajnog
prostora i pod pogledom Gospodnjim?
Ovog puta, samoća je bila ispunjena njegovim mislima, noć obasjana
njegovim maštanjem, a tišina oživljena njegovim nadama.
Kad se vlasnik probudio, brod je plovio punim jedrima: nije bilo ni
jednog jedinog jedra koje nije bilo naduto od vjetra; prevaljivali su više
od dvije i pol milje na sat.
Otok Monte Christo postajao je sve veći i veći na horizontu.
Edmond preda brod njegovu gospodaru te sad i on ode ispružiti se u
svom visećem krevetu. Ali, iako je probdio noć, nije mogao ni načas
stisnuti oka.
Dva sata kasnije opet se popeo na palubu. Brod je upravo zaobilazio
otok Elbu. Već su bili na visini Mareciane, a za njima je ostao ravni i
zeleni otok Pianosa. U daljini se vidjelo kako se dižu pod plavo nebo
suncem obasjani vrhovi otoka Monte Christo.
Dantes naredi kormilaru da okrene brod ulijevo, kako bi otok Pianosu
ostavili s desne strane, računao je da će time skratiti put za koja dva
ili tri čvora.
Oko pet sati predvečer mogli su već vidjeti čitav otok, vidjele su se
i najmanje pojedinosti na njemu, zahvaljujući onoj prozirnosti zraka
koja je svojstvena svjetlu što ga bacaju zrake sunca na zalazu.
Edmond je gutao očima taj skup pećina preko kojih su prelazile sve
boje sumraka, od ružičaste do tamnoplave. Od časa do časa sav bi se
zažario od uzbuđenja, čelo bi mu pocrvenjelo a ispred očiju prošao
grimizan oblak.
 Prva knjiga

Nikad se nijedan igrač, koji je sav svoj imutak stavio na kocku, nije
osjećao tako tjeskobno kao Dantes u ovom času kad mu se nada po­
pela do vrhunca.
Dođe noć; u deset sati naveče pristali su uz kopno; »Mlada Amelija«
stigla je prva na ročište.
Dantes, koliko je god inače vladao sobom, nije se mogao suzdržati
i prvi je skočio na otok; da se usudio, bio bi, poput Bruta, poljubio
zemlju.
Noć je bila mračna; ali oko jedanaest sati podigao se mjesec iz mora i
posrebrio mu svaki val; a zatim su njegove zrake, što se više dizao, po­
čele poigravati poput bijelih slapova svjetla po nagomilanim stijenama
tog drugog Heliona.
Mornari s »Mlade Amelije« dobro su poznavali ovaj otok, koji je bio
jedna od njihovih redovitih postaja. Sto se tiče Dantesa, on ga je vi­
đao kad god bi plovio prema Levantu, ali se nikada nije iskrcao na
njemu.
On se obrati Jacopu.
— Gdje ćemo prenoćiti? — upita ga.
— Pa, na lađi — odgovori mornar.
— Ne bi li bilo bolje da prenoćimo u špiljama?
— U kakvim špiljama?
— Pa u špiljama na otoku.
— Ja ne znam ni za kakve špilje -— odgovori Jacopo.
Hladan znoj oblije Dantesovo ćelo.
— Zar na otoku Monte Christo nema špilja? — zapita ponovno.
— Nema.
Dantes je načas ostao preneražen. Zatim je pomislio da su te špilje
mogle biti zatrpane u kakvoj vremenskoj nepogodi, da ih je kardinal
Spada, radi veće sigurnosti, dao zatvoriti.
U tom slučaju trebalo bi dakle tražiti taj zatrpani otvor. Tražiti ga po
noći bilo bi uzaludno. Dantes odgodi dakle istraživanje za sutradan.
Uostalom, na udaljenosti od pola milje pojavi se znak na koji je »Mla­
da Amelija« odmah odgovorila sličnim znakom, što je značilo da se
treba latiti posla.
Osvjedočivši se po znaku kojim su odgovorili s »Mlade Amelije« da je
posve siguran i da se može približiti, taj je okasnjeli brod, bijel i neču­
jan kao fantom, bacio sidro kojih tristo metara od obale.
Odmah je započeo pretovar.
Dok je radio, Dantes je mislio na to kakav bi uzvik veselja mogla
izazvati među tim ljudima samo jedna njegova riječ, kad bi on glasno
Grof morite Christo

izrekao onu misao što je tiho brujala u njegovu uhu i njegovu srcu.
Ali, umjesto da otkrije tu fantastičnu tajnu, on se pribojavao da nije i
odviše rekao, i da je tim svojim odlaženjem i dolaženjem, uzastopnim
pitanjima, pažljivim promatranjem i neprestanom zaokupljenošću po­
budio sumnju. Na sreću, bar u toj prilici, njegova je žalosna prošlost
ostavila na njegovu licu neizrecivo sjetan izraz, te su na njemu trenu­
tačni odbljesci radosti ustvari bili kratkotrajni kao munje.
Nitko nije ništa posumnjao, i kad je sutradan Dantes uzeo pušku, prah
i olovo, izrazivši želju da ubije koju od onih mnogobrojnih divokoza
što su ih vidjeli kako skaču s pećine na pećinu, taj njegov izlet svi su
pripisivali ljubavi za lovom i želji za samoćom. Jedino je Jacopo htio
ići s njim. Dantes mu se nije htio opirati, bojeći se da time ne pobudi
kakvu cnmniii Ali tek što ie prošao četvrt milie pružila mu se prilika
da puca i ubije jednu od tih brzih životinja, i on je po Jacopu pošalje
drugovima da je pripreme za doručak, poručivši im da mu pucnjem
daju znak kad bude gotova, kako bi i on došao jesti; nešto suhog voća
i vina s Monte Pulciana trebalo je nadopuniti tu gozbu.
Dantes nastavi put osvrćući se s vremena na vrijeme. Kad se uspeo
na vrh jedne pećine, vidio je pod sobom, kojih tisuću stopa duboko,
svoje drugove kako pripremaju ručak.
Edmond ih je gledao nekoliko trenutaka žalosnim i blagim pogledom
čovjeka koji osjeća da zna više nego drugi.
— Za dva sata — reče sam sebi — ti će ljudi opet otploviti, bogatiji
za pedeset pijastera, da bi pokušali, stavljajući svoj život na kocku,
zaraditi i drugih pedeset pijastera. Zatim će se vratiti s bogatstvom od
kojih pet ili šest stotina i potrošiti to svoje blago u bilo kojem gradu,
ponosni kao sultani i samopouzdani kao nabobi. Ja danas u svojoj nadi
prezirem taj njihov kukavni imutak, koji mi sliči na najveće siromaš­
tvo, a sutra ću možda to veliko siromaštvo smatrati najvećom srećom.
Oh ne — uzvikne Edmond — neće biti tako! Mudri, nepogrešivi Faria
nije se mogao prevariti u toj jedinoj stvari. Uostalom, bolje bi bilo
umrijeti negoli nastaviti ovako bijedan i nedostojan život.
Tako se Dantes, koji je prije tri mjeseca čeznuo za slobodom, nije više
zadovoljavao samo slobodom već je žudio i za bogatstvom. Ali za to
nije bio kriv on već Bog koji je, ograničivši čovjekovu moć, usadio u
njegovo srče neizmjerne želje.
Međutim, idući stazom što se gubila među stijenama dviju pećina, pe­
njući se stepenicama što ih je usjekla bujica, a kojima još nikada nije
prošla ljudska noga, Dantes se približi mjestu za koje je pretpostavljao
da bi se tu morale nalaziti špilje. Držeći se morske obale i ispitujući
 m/a Knjiga

najpažljivije svaku pojedinost, učini mu se da na nekim pećinama vidi

zareze uklesane ljudskom rukom. Vrijeme, koje sve fizičke stvari obavi­
ja plastom od mahovine, kao što na moralne stvari baca plašt zaborava,
kao da je poštedjelo te znakove, pravilno urezane, očito u nakani da
se njima obilježi neki trag. S vremena na vrijeme ti su se znakovi ipak
gubili pod grančicama mirte koja se razbujala nad njima, u gustim gr­
movima punim cvjetova, ili pod zelenim lišajima. Dantes je tada morao
odmicati grančice i odstraniti mahovinu da bi otkrio te znakove koji
su ga vodili u ovaj drugi labirint. Uostalom, ti su znakovi povećavali
Dantesove nade. Ta zar ih nije mogao usjeći sam kardinal, da bi kasnije,
u slučaju kakve katastrofe koju nije mogao potpuno predvidjeti, poslu­
žili kao vodič i putokaz njegovu nećaku? Ovo osamljeno mjesto bilo je
kao stvoreno za čovjeka koji je želio skriti svoje blago. Samo, nisu li ti
vidljivi znakovi zapeli za oči nekome za koga nisu bili usječeni, je li otok
svojim mračnim čudesima vjerno čuvao svoju veličanstvenu tajnu?
Međutim, na otprilike šezdeset koraka od luke pričini se Edmondu,
koga njegovi drugovi još nisu mogli vidjeti zbog neravna tla, da je tih
znakova nestalo; samo, oni se nisu izgubili ni kod kakve špilje. Jedna
velika okrugla stijena što je ležala na sigurnoj podlozi, bila je jedini cilj
do koga su ga ti znakovi doveli. Edmond pomisli da je, umjesto da je
došao do kraja, bio možda tek sasvim na početku; stoga se okrenuo u
suprotnom pravcu i stade ponovno pratiti znakove.
Za to su vrijeme njegovi drugovi dovršili ručak, odlazili na izvor da
zagrabe vodu, donijeli s lađe kruha i suhog voća i ispekli divokozu.
Upravo u času kad su je skinuli s drvenog ražnja, opaziše Edmonda
kako lako i smiono, poput divokoze, skače s pećine na pećinu, i ispa-
liše hitac iz puške da mu daju znak. Lovac odmah promijeni smjer i
pođe trčeći prema njima. Ali u času kad su sve oči bile uprte u njega,
jer je nekom vrsti leta preskakivao s pećine na pećinu, Edmondu se
omakne noga, kao da je time hito dati za pravo njihovoj bojazni, vidjeli
su kako posrće na vrhu jedne pećine, i kako je kriknuo i nestao.
Svi pojuriše u istom trenutku, jer su svi voljeli Edmonda, usprkos
njegovoj superiornosti; ipak je Jacopo stigao prvi.
Našao je Edmonda ispružena po zemlji, krvava i gotovo bez svijesti.
Mora biti da je pao s visine od kojih dvanaest do petnaest stopa. Uliše
mu u usta nekoliko kapi ruma, i taj je lijek, koji je već jednom tako
dobro djelovao, imao isti učinak kao i prvi put.
Edmond otvori oči, tužeći se na jaku bol u koljenu, na neku strašnu
težinu u glavi i nepodnošljivo probadanje u slabinama. Htjedoše ga
odnijeti na obalu, ali kad ga se dotakoše, iako je Jacopo davao upute

219
Grof Monte Christo

kako da ga uhvate, on zastenje i izjavi da ne osjeća dovoljno snage da

bi mogao izdržati nošenje.
Razumije se da Dantesu sada nije bilo do jela, ali je neprestano tražio
da se njegovi drugovi, koji nisu imali razloga postiti, vrate na svoje
mjesto. A što se njega tiče, rekao je da mu je potrebno samo nešto
malo mira, i da će ga kad se vrate zateći u boljem stanju.
Mornari se nisu dali dugo moliti. Bili su gladni, miris pečene divokoze
dopirao je do njih, a morski vuci nisu baš skloni ceremonijama.
Nakon jednog sata oni se vrate. Sve što je Edmond mogao učiniti bilo
je da se dovuče do jedne litice, udaljene kojih dvanaest koraka, i da
tamo legne na jednu mahovinom obraslu stijenu.
Ali njegovi bolovi, umjesto da se ublažuju, kao da su postali još jači. Stari
gospodar, koji je morao tog prijepodneva otploviti da preda svoj tovar na
granici između Fiemonta i Francuske, između Niče i Frejusa, nagovarao
je Dantesa da pokuša ustati. Dantes je pokušavao naprežući svu svoju
snagu, ali se svaki put srušio na zemlju stenjući i blijedeći od boli.
— Bit će daje slomio rebra — reče posve tiho gospodar — ali svejedno! To
je dobar drug i ne smijemo ga ostaviti; pokušajmo ga prenijeti na brod.
Ali Dantes izjavi da će radije umrijeti tu gdje se nalazi negoli da po­
dnosi oštre boli što mu ih zadaje svaki i najmanji pokret.
— U redu — reče gospodar — onda neka bude što bude, ali da nam
se ne bi moglo predbaciti da smo ostavili bez pomoći valjanog druga
kakav ste vi, otplovit ćemo tek navečer.
Taj je prijedlog neobično začudio mornare, mada se nitko od njih nije
tome protivio, već naprotiv. Vlasnik broda bio je tako krut čovjek da
je to sada bilo prvi put da je bio spreman odgoditi neki pothvat ili
makar odgoditi njegovo izvršenje.
Zato Dantes nije htio pristati da zbog njegova zdravlja budu prekršena
pravila discipline koja su vladala na brodu.
— Ne — reče on vlasniku broda —ja sam bio nespretan, pa je i pravo
da trpim kaznu zbog svoje nespretnosti. Ostavite mi malo dvopeka,
pušku, baruta i metaka da pucam u divokoze ili da se u slučaju potre­
be branim, te jednu lopatu, da sagradim sebi kakvo sklonište ako vi ne
biste mogli doskora doći po mene.
— Ali ti ćeš umrijeti od gladi! — reče gospodar.
— Milije mi je i to — odgovori Dantes — nego da trpim one nepo­
dnošljive boli što mi ih zadaje svaka kretnja.
Gazda se okretao prema brodu koji se ljuljao u maloj luci već djelomi­
ce spreman krenuti i ponovno zaploviti morem kad opremanje bude
dovršeno.
T)A
 Prva Knjiga

— Što dakle da radimo, Maltežanine? — reče. — Ne možemo te

ovako ostaviti, a ne možemo ni ostati ovdje.
— Otplovite, otplovite! — vikne Dantes.
— Mi ćemo se vratiti najranije za osam dana — reče gazda — a osim
toga morat ćemo skrenuti s našeg puta da dođemo po tebe.
— Slušajte — reče Dantes — ako za dva ili tri dana sretnete neku
ribarsku ili koju drugu lađu koja plovi u ovom pravcu, preporučite me
njoj, pa ću platiti dvadeset i pet pijastera da me prevezu u Livorno. A
ako ne naiđete ni na kakvu lađu, vratite se ovamo.
Gazda zatrese glavom.
— Slušajte, gospodaru Baldi — reče na to Jacopo — ima jedan način na
koji se sve to može urediti. Ja ću ostati s ranjenikom da ga njegujem.
— I ti bi se odrekao svog dijela dobitka — reče Edmond — da ostaneš
sa mnom?
— Bih — odgovori Jacopo — i ne bi mi bilo žao.
— Hajde, Jacopo, ti si zaista valjan momak — reče Edmond i Bog
će ti naplatiti tvoju dobru volju. Ali meni nije potreban nitko, hvala
ti; za dan-dva ja ću se posve oporaviti, a nadam se da ću među ovim
stijenama naći kakvih ljekovitih trava za liječenje ozljeda.
Na te riječi čudan smiješak prijeđe preko Dantesovih usta. On srda­
čno stisne Jacopu ruku, ali je ipak i dalje ostao nepokolebljiv u svojoj
odluci da sam ostane na otoku.
Krijumčari ostave Dantesu sve što je tražio, i udaljiše se, ali su se ipak još
nekoliko puta osvrnuli te mu svaki put domahivali u znak pozdrava, na što
je Edmond uzvraćao samo rukom, kao da ne može pokretati ostalo tijelo.
Zatim, kad su mu nestali iz vida, Dantes promrmlja smijući se: Ču­
dnovato je da čovjek baš među takvim ljudima nailazi na dokaze pri­
jateljstva i odanosti.
Nato se oprezno odvuče do vrha jedne stijene koja mu je zaklanjala
pogled na more, i odatle vidje kako se brod sprema za polazak, kako
diže sidro, kako se ljupko zaljuljao, poput galeba kad se sprema pole­
tjeti, i kako odlazi.
Nakon jednog sata brod je sasvim iščezao, ili se bar s mjesta na koje­
mu je bio ranjenik nije više mogao vidjeti.
Tada se Dantes uspravi, čio i lagan kao jedna od onih divokoza što
su skakutale između mirta i mastika po ovim divljim hridima, uzme
pušku u ruku i potrči prema onoj stijeni kod koje su završavali zarezi
što ih je zapazio na stijenama.
— A sada — uzvikne, sjetivši se one priče o arapskom ribaru koju mu
je pripovijedao abbe Faria — a sada, Sezame, otvori se!

971
Grof-Monte Christo

24. Ushićenje
Sunce je već stiglo otprilike na trećinu svoga puta, i njegove su tople
zrake pune života padale na stijene, koje kao da su i same osjećale
njegovu topimu. Tisuće cvrcaka, skrivenih u vrijesu, pjevalo je svoju
ustrajnu i jednoličnu pjesmu. Listovi mirta i maslina treperili su ogla­
šavajući se nekim gotovo metalnim zvukom. Pri svakom koraku što bi
ga učinio po tom užarenom granitu, Dantes je razgonio pred sobom
guštere koji su bili nalik na smaragd, a u daljini, na strmim kosinama,
vidio je kako skakuću divokoze, koje pokatkad privlače ovamo lovce.
Ukratko, otok je bio nastanjen, živ, pun kretanja, iako se Dantes osje­
ćao posve sam u ruci Božjoj.
Osjećao je neko neodređeno čuvstvo koje je veoma nalik na strah;
bilo je to ono nepovjerenje prema danjem svjetlu koje čovjeka čak i u
pustinji navodi na pomisao da ga promatraju neke ispitljive oči.
Taj je osjećaj bio tako jak da je Edmond u trenutku kad se trebalo
latiti posla odložio lopatu, uzeo u ruke pušku, popeo se na najviši vrh
otoka i odatle bacio širok pogled na sve što ga je okruživalo.
Ali moramo reći da njegovu pažnju nije privukla ni poetična Korzi­
ka, na kojoj je mogao raspoznati čak i kuće, ni ona gotovo nepozna­
ta Sardinija što se pruža iza nje, ni otok Elba sa svojim neizbrisivim
uspomenama, ni ona jedva zamjetljiva crta na horizontu, na kojoj je
iskusno mornarevo oko otkrilo ponosnu Genovu i trgovački Livorno.
Ne, sva njegova pažnja bila je usmjerena u brigantin koji je isplovio u
rano jutro, i na brod koji je upravo napustio otok.
Prvi je brod upravo iščezao u tjesnacu Bonifacio, a drugi, ploveći u
suprotnom pravcu, išao je uz obalu Korzike i spremao se zaobići je.
To je umirilo Dantesa.
On se tada osvrne oko sebe. Bio je na najvišem vrhu otoka, stajao je
kao kakva krhka statua na tom golemom podnožju. Ispod njega nije
bilo nijednog čovjeka, oko njega nijedne barke, ništa do ažurnog mora
 prva Knjiga

što je zapljuskivalo podnožje otoka, koji je to vječno udaranje kitilo

srebrnim vezom.
Tada on siđe brzim korakom, ali ipak vrlo oprezno. Bojao se da u
jednom takvom času ne doživi onakvu nezgodu kakvu je upravo tako
vješto i sretno odglumio.
Dantes je, kao što smo već rekli, bio pošao natrag idući za znakovima
na stijenama, te je opazio da oni vode do jedne male dražice skrivene
poput kupališta kakve antičke nimfe. Na svom izlazu ta je dražica bila
dovoljno široka a u sredini dovoljno duboka da bi u nju mogla ući ka­
kva jedrilica i tu ostati skrivena. Tada, slijedeći nit svoga zaključivanja,
tu nit koju je vidio kako u ruci abbea Farije dosjetljivo vodi razum
kroz labirint raznih mogućnosti, on pomisli da je kardinal Spada, ko­
jemu je bilo stalo do toga da ga nitko ne vidi, pristao u ovoj dražici,
ovdje skrio svoju barku, a onda pošao pravcem što ga označuju zarezi
na stijenama i na kraju toga pravca zakopao svoje blago.
Ta je pretpostavka ponukala Dantesa da se vrati do one okrugle sti­
jene.
Samo je nešto uznemiravalo Dantesa i remetilo sve njegove pojmo­
ve o zakonima kretanja: kako je bilo moguće, a da se ne upotrijebe
znatne snage, pomaknuti ovu stijenu, tešku možda pet do šest tisuća
funti, na ono postolje na kojemu se nalazila?
Odjednom Dantes dođe na jednu pomisao.
— Umjesto da su je podigli na to mjesto — reče on sam sebi — bit
će da su je spustili.
I on se odmah popne uza stijenu, da bi našao mjesto s kojeg je taj
golemi blok bio odvaljen.
I doista, uskoro vidje da je tu bila načinjena jedna lagana kosina; stije­
na je klizila po svojoj osnovi i zaustavila se na tom mjestu; jedna druga
stijena, velika kao običan tesani kamen, služila joj je kao podloga. Ka­
menje i šljunak bili su brižno nabacani na to mjesto da se prikrije svaki
trag pomicanja. Čitav taj graditeljski zahvat bio je pokriven plodnom
zemljom, na kojoj je iznikla trava, uhvatila se mahovina, i zadržalo se
nekoliko sjemenki mirte i mastike, tako da je stijena izgledala kao da
je izrasla iz zemlje. Dantes oprezno razgrne zemlju i ustanovi, ili je bar
vjerovao u to, da je točno pretpostavljao.
Tada stane pijukom udarati po tom temelju koji je očvrsnulo vrijeme.
Pošto je deset minuta radio, zid popusti i nastade otvor kroz koji se
mogla provući ruka.
Dantes odsiječe najjaču maslinu koju je mogao naći, potkreše joj gran-
čiće, stavi je u rupu i posluži se njom kao polugom.

223
Grof Monte Christo

Ali kamen bijaše i odviše težak i odveć je čvrsto ležao na donjoj stijeni
a da bi ga jedan čovjek svojom snagom, pa bila to baš i snaga samog
Herkula, mogao poljuljati.
Dantesu tada padne na pamet da bi trebalo srušiti podlogu. Ali kako
da to učini?
On se obazre oko sebe, kako to već čine ljudi koji ne znaju što početi,
i pogled mu padne na rog s barutom što mu ga je ostavio njegov pri­
jatelj Jacopo.
On se nasmije. Taj paklenski izum učinit će svoje djelo.
Dantes iskopa pijukom neku vrst laguma između gornje stijene i one na
kojoj je ona ležala, otvor za miniranje, kakve rade pioniri kad hoće ljud­
skoj ruci uštedjeti prevelik napor, zatim je napuni barutom, i onda izvuče
niti iz svoje maramice pa ih provuče kroz barut i načini od njih fitilj.
Pošto je zapalio taj fitilj, Dantes se udalji.
Nije trebalo dugo čekati da odjekne eksplozija. Gornju stijenu podi­
gne ta neopisiva snaga, a donja se razleti u komadiće. Kroz onaj mali
otvor što ga je prije bio učinio izleti čitavo jato drhtavih kukaca, a je­
dna golema zmija, čuvarica tog tajanstvenog prolaza, otplazi u svojim
plavičastim vijugama i iščezne.
Dantes se približi: gornja stijena, ostavši bez čvrstog oslonca, nagnula
se prema ponoru. Neustrašivi istraživač obiđe stijenu, odabere mjesto
na kome je najslabije ležala, stavi polugu u jednu pukotinu i, poput
Sizifa, opre se svom snagom o stijenu.
Stijena, već uzdrmana od eksplozije, stade se njihati. Dantes udvo­
struči snagu: čovjek bi pomislio da je to jedan od onih titana koji
čupaju planine da bi ratovali s gospodarom svijeta. Napokon stijena
popusti, zanjiše se i prevali, pa se skotrlja u more i iščezne potonuvši
u njemu.
Kad se stijena odvalila, ukaže se kružno mjesto na kome je stajala, i
jedna željezna alka učvršćena na četvorouglastu kamenu ploču pojavi
se na svjetlu dana.
Dantes krikne od radosti i čuđenja. Nikad još prvi pokušaj nije bio
okrunjen veličanstvenijim uspjehom.
Htio je odmah nastaviti posao, ali su mu se noge tako jako tresle, srce
mu je tako žestoko udaralo i tako užaren oblak prolazio mu ispred
očiju da je morao prestati.
Ali taj trenutak oklijevanja trajao je samo koliko bljesak munje.
Edmond stavi polugu u alku, snažno je podigne, i ploča se odmakne, a
ispod nje ukaže se strma kosina neke vrste stepenica koje su se gubile
u sve gušćem mraku špilje.
 Prva knjiga

Netko drugi možda bi pojurio kličući od radosti. Ali Dantes je ostao

na mjestu, blijedeći i izjedan sumnjama.
— Hajde — reče u sebi — sada budi čovjek! Budući da si već na­
vikao na nedaće, nemoj dopustiti da te slomi razočaranje, jer bi to
značilo da si uzalud patio. Srce prepukne kad se nakon što se raširilo
od toplog daha nade skupi i zatvori u hladnu stvarnost! Faria je samo
sanjao, i kardinal Spada nije ništa skrio u ovoj špilji, možda čak nikada
nije ni dolazio ovamo ili, ako je dolazio, Cesare Borgia, taj neustrašivi
pustolov, neumorni i mračni lupež, došao je za njim, otkrio njegov
trag, išao za istim znacima kao i ja, i kao ja podigao ovaj kamen, sišao
u špilju prije mene, i ništa nije ostavio što bih mogao uzeti.
Ostao je jedan trenutak nepomičan, zamišljen, očiju uprtih u taj mra­
čni i duboki otvor.
•— Eh, sada, kad više ne računam ni na što, kad sam gotovo uvjeren da
bi bilo besmisleno gajiti ma kakvu nadu, ući u ovu špilju znači za mene
samo udovoljiti svojoj radoznalosti, i to je sve.
I on ostade i dalje nepomičan i zamišljen.
— Da, da, ovo je jedna od onih pustolovina koje trebaju naći svoje
mjesto u mrakom i svjetlom ispunjenom životu onog kraljevskog ra­
zbojnika, u tkanju čudnovatih događaja koji čine potku njegova života.
Taj nevjerojatni događaj mora da je u vezi s nečim drugim. Jest, Borgia
je došao jedne noći, s bakljom u jednoj ruci a mačem u drugoj, dok su
na dvadeset koraka od njega, možda na podnožju ove stijene, stajala
dva mračna i zloslutna žbira, i pogledom istraživali zemlju, zrak i more
dok je njihov gospodar ulazio, kao što ću ja sada ući, razgoneći tamu
svojom opasnom i plamenom rukom.
— Da, ali što je učinio Cesare sa žbirima kojima je tako povjerio svoju
tajnu? — upita se Dantes.
— Učinio je ono — odgovori samome sebi nasmijavši se — što su uči­
nili s grobarima Alarikovim, koje su pokopali zajedno s mrtvacem.
— Ali ako je Borgia došao ovamo — nastavi razmišljati Dantes — ako
je pronašao i uzeo blago, taj čovjek koji je uspoređivao Italiju s artičo­
kom i jeo je list po list, taj je čovjek znao i suviše dobro upotrijebiti
svoje vrijeme a da bi ga gubio time da stavlja stijenu natrag na njeno
podnožje.
Siđimo.
I on siđe; s podsmijehom sumnje na usnama, mrmljajući onu poslje­
dnju riječ ljudske mudrosti: Možda!
Ali umjesto tmine koju je očekivao, umjesto teškog i ustajalog zraka,
Dantes vidje samo neku blagu plavičastu svjetlost. Zrak i svjetlo nisu
Grof Monte Christo

prodirali samo kroz ovaj upravo načinjen otvor već i kroz mnoge pu­
kotine na stijenama, koje se izvana nisu mogle primijetiti, ali se kroz
njih iz špilje lijepo vidjelo plavo nebo na kojem su treperile drhtave
grane zelenih hrastova i grmova kupina.
Pošto je nekoliko minuta proveo u špilji, Dantesovo oko, koje je, kao
što smo rekli, bilo vično tmini, moglo je razaznati i najudaljenije ku­
tove u njoj. Bila je od granita čije su sjajne plohe blistale kao da su
osute draguljima.
— Ah! — reče Dantes nasmiješivši se — to je zacijelo sve blago što ga
je ostavio kardinal, i jadni je abbe, videći u svojim snovima ove blista­
ve zidove, počeo gajiti svoje sjajne nade.
Ali se Dantes sjeti riječi oporuke koju je znao naizust. »U najudaljeni­
jem uglu od drugog otvora«, stajalo je u oporuci.
Dantes je dopro samo u prvu špilju, a sada je trebalo pronaći ulaz u
drugu.
On se obazre oko sebe. Ta druga špilja mogla je dakako biti samo još
dublje u unutrašnjosti otoka. On ispita stijene pri tlu, i stane udarati
po jednoj stijeni u kojoj mu se činilo da bi mogao biti taj drugi ulaz,
vjerojatno prikriven radi veće sigurnosti.
Udarac pijuka odjekne na stijeni čistim zvukom od kojeg su se kapi
znoja počele skupljati na Dantesovu čelu. Ali na kraju se ustrajnom
kopaču učini da jedan dio granitne stijene odjekuje muklije i dublje na
poziv koji mu je upućen. On približi svoje zažarene oči stijeni i s isku­
stvom zatočenika otkrije ono što možda nitko drugi ne bi primijetio,
to jest da bi tu mogao postojati neki otvor.
Ali da ne gubi vrijeme uzalud, to vrijeme što ga je naučio cijeniti kao i
Cesare Borgia, stade ispitivati svojim pijukom i ostale stijene, udarati
o tlo kundakom svoje puške, razgrtati pijesak na sumnjivim mjestima,
pa pošto nije više ništa otkrio, vrati se onom dijelu zida na kojem je
udarac tako utješno odjekivao.
On udari ponovno, i još jače.
Tada opazi nešto neobično: pod udarcima pijuka neka se vrst žbuke;
poput one što se stavlja na zidove da bi se na njima naslikale freske,
stala otkidati i raslojavati, otkrivajući plavičast i mekan kamen sličan
našem tucaniku. Otvor u drugu špilju bio je dakle zazidan drugom
vrsti kamena, zatim, jc na taj kamen stavljena žbuka, koja jc onda
obrađena tako da bude nalik na kristalne plohe granita.
Dantes udari oštrim vrhom pijuka po tim zazidanim vratima, i on uđe
čitav palac duboko.
Tu je dakle trebalo kopati.
 Prva knjiga

Ali, nekim čudnim misterijem ljudskog bića, Dantesovo se srce, što

je više bilo dokaza da se abbe nije varao, to više podavalo sumnjama
i postajalo gotovo obeshrabreno. To novo otkriće koje mu je moralo
dati nove snage oduzelo mu je još i onu snagu što mu je bila ostala,
i pijuk mu gotovo ispadne iz ruku. On ga spusti na tlo, obriše znoj s
čela i izađe napolje, izgovarajući se sam pred sobom time da se mora
osvjedočiti ne uhodi li ga tkogod, ali je ustvari izašao jedino zato što
mu je trebalo zraka, zato što je osjećao da će se onesvijestiti.
Otok bijaše pust, a sunce na zenitu kao da ga je čuvalo svojim vatre­
nim pogledom. U daljini male su ribarske barke širile svoja krila na
moru plavom poput safira.
Dantes još ništa nije jeo, ali u jednom tako važnom trenutku nije
imao vremena za jelo. Popio je gutljaj ruma i vratio se u špilju ojačana
srca.
Pijuk, koji mu se još maločas činio tako težak, postao je lagan. Podigao
ga je kao da je pero, i svom se snagom bacio na posao.
Nakon nekoliko udaraca opazi da kamenje nije uzidano, već samo
stavljeno jedan na drugi i provučeno žbukom o kojoj smo već govorili.
On zavuče šiljak pijuka u jednu pukotinu, opre se o držak i s veseljem
vidje kako se kamen okrenuo kao u šarkama i onda pao pred njegove
noge.
Sada mu je preostalo jedino to da željeznim vrškom pijuka izvuče
svaki kamen, i svaki se kamen skotrljao pokraj onog prvog.
Cim je u zidu nastao otvor, Dantes se mogao provući; ali odgađajući
to za koji trenutak, odgađao je i čas saznanja, držeći se grčevito svoje
nade.
Naposljetku, nakon što je i opet nekoliko trenutaka oklijevao, Dantes
prijeđe iz prve špilje u drugu.
Ova druga špilja bila je mnogo niža i mnogo mračnija, i izgledala je
nekako strašnije nego prva; zrak koji je prodirao u nju samo kroz otvor
što ga je upravo bio načinio imao je onaj memljivi zadah koji Dantes,
na svoje veliko čudo, u prvoj špilji nije osjetio. Dantes pričeka časak,
da bi kroz otvor ušlo izvana što više zraka i oživjelo tu mrtvu atmo­
sferu, a onda uđe.
Lijevo od ulaza bio je jedan dubok i mračan kut.
Ali, kao što smo već rekli, za Dantesove oči nije postojao mrak.
On ispita pogledom ovu drugu špilju. Bila je jednako prazna kao i
prva.
Blago, ako je postojalo, bilo je zakopano u ovom mračnom kutu.
Došao je trenutak strepnje. Iskopati dvije stope zemlje, to je bilo sve
797
Grof Monte Christo

što je još preostalo Dantesu između najveće radosti i najdubljeg oča­

janja.
On pođe prema tom kutu, i kao da je stvorio neku iznenadnu odluku,
počne odvažno kopati zemlju.
Kod petog ili šestog udarca pijukom začu se kako je željezo udarilo o
željezo.
Nikad se još posmrtno zvono, nikad još cilik pogrebnog zvonca nije
tako snažno dojmio nekoga. Da nije ništa otkrio, Dantes zacijelo ne
bi postao bljeđi.
On stane kopati pokraj mjesta gdje je dotad kopao, i naiđe na isti
otpor, ali je zvuk bio drugačiji.
— To je drvena škrinja okovana željezom — reče.
U tom trenutku jedna je sjenka brzo promakla kraj otvora i zastrla
danje svjetlo.
Dantes ispusti pijuk, zgrabi pušku, provuče se kroz otvor i izađe na­
polje.
Bila je to jedna divokoza koja je preskočila prvi ulaz i sada brstila na
nekoliko koraka od njega.
Bijaše to divna prilika da osigura sebi ručak, ali Dantes se pobojao da
pucanj ne privuče koga na otok.
Razmišljao je nekoliko trenutka, zatim odsiječe jedno smolasto sta­
balce, zapali ga na još uvijek živoj vatri na kojoj su krijumčari bili
kuhali sebi ručak, i vrati se s tom bakljom u špilju. Nije htio izgubiti
ni jednu pojedinost od onoga što će ugledati.
Primakne baklju rupi što ju je bio iskopao, i vidje da se nije prevario:
njegov je pijuk udarao naizmjence o željezo i o drvo.
On zatakne baklju u zemlju i dade se na posao.
Za tili čas bio je raskopan prostor od tri stope dužine i dvije stope
širine, i Dantes raspozna jednu škrinju od hrastova drveta, okovanu
željezom s urezanim šarama. Na sredini zaklopca, na jednoj srebrnoj
pločici koju zemlja nije mogla potamniti, zablistao je grb obitelji Spa­
da, to jest mač postavljen poprijeko preko ovalnog štita, kakvi već
jesu talijanski štitovi, a iznad njega kardinalski šešir.
Dantes odmah prepozna grb: abbe Faria bio mu ga je toliko puta na­
crtao!
Sada više nije moglo biti sumnje; blago je zaista bilo ovdje. Sve te mje­
re opreza sigurno nitko ne bi poduzeo zato da zakopa praznu škrinju.
Začas bijaše zemlja oko škrinje otkopana, i Dantes ugleda najprije
srednju bravu, postavljenu između dva lokota, ručke na bočnim stra­
nama. Sve je to bilo prekrasno izrađeno, kao što se već obrađivalo

??K
 prva Knjiga

željezo u ono vrijeme kad je umjetnost i najprostije kovine pretvarala

u dragocjenosti.
Dantes uhvati škrinju za ručke i pokuša je podići, ali je to bilo nemoguće.
Tada je pokuša otvoriti; brava i lokoti nisu popuštali. Ti vjerni čuvari
kao da nisu htjeli izručiti svoje blago.
Dantes uvuče između škrinje i zaklopca šiljak svog pijuka, opre se o
držak, i zaklopac uz škripu popusti. Jedan širok otvor u daskama ola­
bavio je okov, te sad i on pade. Škrinja bijaše otvorena.
U tom času spopadne ga grozničava vrtoglavica. On zgrabi svoju pu­
šku, napuni je i stavi do sebe. U prvi mah zatvorio je oči, kao što to
čine djeca kad u blistavoj noći svoje mašte hoće vidjeti više zvijezda
nego što ih mogu izbrojiti na još osvijetljenom nebu. Zatim ih opet
otvori, i ostade gotovo zaslijepljen.
Škrinja je bila podijeljena pregradama na tri dijela.
U prvoj su pregradi blistali svojim zagasitim sjajem žućkastocrveni
zlatni taliri.
U drugoj bile su samo zlatne šipke, koje su od onoga što mi spominje­
mo kao zlato imale samo vrijednost i težinu.
I, konačno, u trećoj, ispunjenoj do polovice, zahvati pune šake dija­
manata, bisera i rubina, koji su poput kakvog blistavog vodopada pa­
dali iz njegove ruke i zvečali pritom poput tuče kad udara o staklo.
Pošto je neko vrijeme dodirivao, opipavao i uvlačio ruke u to zlato i
drago kamenje, Edmond se digne i potrči kroz špilju dršćući od uzbu­
đenja kao čovjek koga spopada ludilo. Skoči na jednu pećinu, odakle
mu se pružao pogled na more, ali ne opazi ništa posebno. Bio je sam,
posve sam s tim nebrojenim, neshvatljivim, basnoslovnim blagom,
koje je pripadalo njemu. Samo, sanja li on to ili je zaista budan? Je li
to samo prolazni san ili je prava stvarnost?
Osjetio je potrebu da ponovno vidi svoje zlato, ali u tom času nije
imao dovoljno snage da podnese taj pogled. Načas je stisnuo tjeme
obim rukama, kao da hoće spriječiti razum da ga ostavi.
A zatim potrči duž otoka, i to ne stazom, jer staza na otoku Monte
Christo nije bilo, već u nekom neodređenom pravcu, razgoneći di-
vokoze i plašeći svojim uzvicima i kretnjama morske ptice. A onda,
pošto je obišao otok, vrati se natrag, još uvijek pun sumnje, pojuri iz
prve špilje u drugu i nađe se opet pred svojim zlatom i dijamantima.
Ovog puta padne na koljena, grčevito stišćući rukama svoje uznemire­
no srce; mrmljao je neku molitvu koju je samo Bog mogao razumjeti.
Uskoro osjeti da je mirniji, pa prema tome i sretniji, jer je tek tog
trenutka počeo vjerovati u svoju sreću.

??q
Grof Monte Christo

Stane brojiti svoje blago. Bilo je tisuću sipki zlata, svaka od dvije do
tri funte težine; zatim naslaže dvadeset pet tisuća zlatnih talira, od
kojih je svaki mogao vrijediti osamdeset franaka u današnjem novcu.
Na svim zlatnicima bilo je poprsje Aleksandra VI. ili njegovih predša-
snika. No još uvijek nije izvadio ni polovicu toga zlata iz pregrade. Ko­
načno zgrabi deset puta pune pregršti bisera, dragulja i dijamanata, od
kojih su mnogi, brušeni rukama najvještijih draguljara jednog davno
prošlog vremena, imali veliku vrijednost i zbog same svoje izradbe,
bez obzira na to koliko su sami vrijedili.
Dantes opazi da se dan primiče kraju i da se malo-pomalo gasi. Bojao
se da ga tkogod ne zatekne ako ostane u špilji, te izađe van držeći
pušku u ruci. Komadić kruha i nekoliko gutljaja vina bili su mu sva
večera. Nakon toga namjesti ploču na ulazu u špilju, legne na nju i
zaspi. Tako je spavao svega nekoliko sati, zatvarajući svojim cijelom
ulaz u špilju.
Ta je noć bila jedna od onih u isto vrijeme i divnih i strašnih noći
kakve je taj čovjek izložen velikim uzbuđenjima već dva ili tri puta
doživio.
 Prva Knjiga

25. Neznanac
Svane dan. Dantes ga je već dugo čekao otvorenih očiju. Čim su zasja­
le prve zrake sunca, on ustane i popne se kao i prošle večeri na najvišu
stijenu na otoku, da bi istražio pogledom pučinu. Kao i jučer, sve je
bilo sasvim pusto.
Edmond siđe, podigne ploču, napuni džepove draguljima, namjesti
što je bolje mogao daske i okov na škrinji, pokrije je zemljom, koju
ugazi nogama i pospe po njoj pijeska, da se to mjesto ni po čemu
ne bi razlikovalo od okoline. Zatim izađe iz špilje, opet namjesti
ploču i pokrije je kamenjem različite veličine; u pukotine između
kamenja naspe zemlje i usadi u nju mirte i vrijesa, polije te biljke
vodom, da bi se činilo kao da već odavna rastu ovdje, uništi oko
tog mjesta tragove svojih koraka i stane nestrpljivo čekati da se
vrate njegovi drugovi. I doista, sada više nije trebalo tratiti vrijeme
promatrajući to zlato i dijamante i ostati na otoku Monte Christo
kao zmaj što bdije nad nekorisnim blagom. Trebalo se vratiti u ži­
vot, među ljude, i zauzeti mjesto u društvu, utjecaj i moć što ga na
ovome svijetu daje bogatstvo, prva i najveća od svih snaga kojima
može raspolagati ljudsko biće.
Krijumčari se vratiše šestog dana. Dantes je već izdaleka prepoznao
»Mladu Ameliju«; on se dovuče do obale kao ranjeni Filoktet, i kad su
se njegovi drugovi iskrcali, reče, tužeći se doduše još uvijek na boli, da
mu je sada već mnogo bolje. Zatim je slušao pripovijedanje tih pusto­
lova. Istina, pothvat im je uspio, ali tek što su iskrcali tovar, javiše im
da je jedan carinski brod koji je stražario u Toulonu upravo isplovio
iz luke i zaplovio prema njima. Oni su tada pobjegli što su brže mogli
žaleći što na brodu nema Dantesa, koji je znao tako dobro upravljati
brodom. I zaista, uskoro opaziše brod koji ih je progonio, ali su mu,
zaobišavši rt Korzike, pod okriljem noći uspjeli umaći.
Ukratko, put ipak nije bio loš, i svi su, a posebno Jacopo, veoma žalili
Grof Monte Christo

što i Dantes nije bio na brodu, da dobije svoj dio dobitka, koji je izno­
sio oko pedeset pijastera.
Edmond nije ničim pokazao što se dogodilo, i nije se čak ni nasmijao
kad su mu stali govoriti o dobitku što bi ga zapao da je otplovio s njima
s otoka. Budući da je »Mlada Amelija« došla samo po njega na otok
Monte Christo, on se ukrca još iste noći i brod otplovi za Livorno.
U Livornu on odmah ode nekom Židovu te mu proda četiri najmanja
od svojih dijamanata, svaki za pet tisuća franaka. Židov se mogao ra­
spitivati odakle jednom običnom mornaru takvi predmeti, ali je pazio
da to ne učini, jer je zaradio na svakome tisuću franaka.
Sutradan kupi Dantes jednu posve novu lađu i pokloni je Jacopu, a uz
to mu dade još i sto pijastera da može unajmiti posadu, a sve to pod
uvjetom da otplovi u Marseille i da se tamo raspita za nekog starca
Louisa Dantesa, koji je stanovao u aleji Meilhan, i za jednu djevojku iz
katalonskog naselja, koja se zvala Mercedes.
Sada je Jacopo trebao pomisliti da sanja; Edmond mu ispriča kako je
postao mornar iz inata, jer mu obitelj nije htjela davati dovoljno novca
za izdržavanje, ali da je po dolasku u Livorno — pričao je dalje — po­
digao baštinu jednog svog ujaka, koji ga je imenovao svojim jedinim
nasljednikom. Kako je Dantes bio dobro odgojen i veoma obrazovan,
po čemu se uvijek isticao među svojim drugovima, ta je pripovijest
izgledala sasvim vjerojatna, pa Jacopo nije ni načas posumnjao da nje­
gov nekadašnji drug ne govori istinu.
S druge strane, pošto su prošla tri mjeseca, koliko se obvezao da će
ostati na »Mladoj Ameliji«, on se oprosti od vlasnika, koji ga je u po­
četku pokušavao zadržati, ali je, kad mu je Dantes, kao i Jacopu, ispri­
čao onu priču o nasljedstvu, uvidio da neće moći svladati odlučnost
svog nekadašnjeg mornara.
Sutradan Jacopo otplovi prema Marseilleu. Bude dogovoreno da će
potražiti Edmonda na otoku Monte Christo.
Istoga dana otputova i Dantes, ne rekavši nikome kamo ide. Oprostio
se s mornarima s »Mlade Amelije« i bogato ih obdario; oprostio se i s
vlasnikom, obećavši mu da će se prije ili kasnije javiti.
Dantes ode u Genovu.
Baš kad je stigao onamo, iskušavali su u luci jednu malu jahtu sa­
građenu za nekog Engleza, koji je, čuvši da su Đenovljani najbolji
graditelji brodova na Mediteranu, zaželio da ima jahtu sagrađenu u
đenovskom brodogradilištu. Englez se bio pogodio za četrdeset tisu­
ća franaka, a Dantes odmah ponudi šezdeset, pod uvjetom da mu
jahtu predaju još istog dana. Kako je Englez putovao po Švicarskoj, a
 Prva knjiga

trebao se vratiti tek za koja tri tjedna ili mjesec dana, brodograditelj
prihvati ponudu, uvjeren da će do Englezova dolaska moći dovršiti
drugu jahtu. Dantes ode s brodograditeljem k nekom Židovu, uđe s
njim u neku prostoriju iza dućana, i tu Židov izbroji brodograditelju
šezdeset tisuća franaka.
Brodograditelj se ponudi Dantesu da će mu pomoći pri sastavljanju
brodske posade, ali mu se Dantes zahvali i reče da ima običaj ploviti
sam, i da želi jedino to da se u brodskoj kabini, iznad postelje, izradi
jedan tajni ormar s tri isto tako tajna pretinca. On dade brodogradite­
lju mjeru tih pretinaca, koji su sutradan bili načinjeni.
Dva sata kasnije Dantes isplovi iz đenovske luke, praćen pogledima
mnoštva radoznalaca koji su htjeli vidjeti španjolskog gospodina koji
običava sam ploviti morem.
Dantes je to odlično izveo. Samo pomoću kormila, koje nije morao
ostavljati, on je upravljao svojim brodom kako je god želio; čovjek
bi mogao reći da je ta jahta razumno biće, spremno da se pokorava
svakom i najmanjem poticaju, i Dantes se uvjerio da Đenovljani zaslu­
žuju svoj glas najboljih brodograditelja na svijetu.
Radoznalci su pratili taj mali brod sve dok im nije nestao iz vida.
Tada počeše raspredati o tome kamo je otplovio. Jedni su mislili da je
otplovio prema Korzici, drugi pak da će krenuti na otok Elbu; dok se
jednima činilo da plovi prema Španjolskoj, drugi su pretpostavljali da
ide u Afriku. Na otok Monte Christo nije pomišljao nitko.
Međutim, Dantes je plovio upravo prema otoku Monte Christo.
Stigao je onamo sutradan predvečer. Njegov je brod bio izvrstan je­
drenjak i preplovio je tu udaljenost u svega trideset i pet sati. Dantes
je bio dobro ispitao obalu, umjesto da pristane na uobičajenom mje­
stu, on baci sidro u maloj dražici.
Otok bijaše pust. Činilo se da se nitko nije iskrcao od onog dana kad
je Dantes otplovio. On odmah pođe do svog blaga: sve je bilo onako
kako je ostavio.
Sutradan prenese svoje neizmjerno blago na jahtu i zatvori ga u ona tri
pretinca tajnog ormara.
Dantes je čekao još osam dana. Tih osam dana utrošio je u to da iskuša
svoju jahtu ploveći njom oko otoka, proučavajući je kao što jahač pro­
učava svog konja. Nakon osam dana znao je sve njene odlike i mane,
te odluči da će prve povećati a druge ukloniti.
Osmi dan ugleda lađicu koja je dolazila prema otoku pod punim jedri­
ma, te prepozna u njoj Jacopa. Dade znak na koji je Jacopo odgovorio,
i dva sata kasnije ta je mala lađa bila uz jahtu.
Grof Morite Christo

Jacopo je donio žalosne odgovore na oba pitanja što ih je postavio

Dantes.
Stari Dantes je umro.
Mercedes je nestala.
Edmond sasluša te dvije vijesti mirna lica, a onda se odmah iskrca na
obalu, naredivši da nitko ne ide za njim.
Vratio se nakon dva sata. Jacopo i ona dva mornara s njegove lađe
prijeđu na Edmondovu jahtu da mu pomognu u upravljanju. On izda
zapovijed da se krene prema Marseilleu.
Predviđao je da mu je otac umro. Ali Mercedes ... što se dogodilo s
njom?
Edmond nije mogao svom izaslaniku dati dovoljna uputa a da mu pri­
tom ne oda svoju tajnu. Uostalom, htio je dobiti još neke obavijesti, a
za to se pouzdao jedino u sebe. Ugledalo mu je u Livornu pokazalo da
nema opasnosti da ga netko prepozna. Uostalom, sada je imao na ra­
spolaganju sva sredstva da se preruši. I tako je jednog jutra jahta, o koju
je bio privezan čamac, uplovila u marsejsku luku i zaustavila se upravo
nasuprot mjestu gdje su ga one kobne večeri ukrcali za tvrđavu If.
Ipak, Dantes je morao zadrhtati kad je vidio kako se u čamcu zdrav­
stvene službe približava jedan žandar. Unatoč tome on mu s onom savr­
šenom sigurnošću koju je stekao pokaže englesku putnicu što ju je bio
kupio u Livornu, i pomoću te tuđinske propusnice, koja se u Francu­
skoj cijeni više nego domaća, bez ikakvih se teškoća iskrca na kopno.
Prvi čovjek kojega je Dantes opazio kad je stupio nogom na Canebieru
bio je jedan mornar s »Faraona«. Taj je čovjek služio pod njegovim za­
povjedništvom, a sada se našao ovdje da ga umiri u pogledu promjena
koje su nastale na njemu. Pošao je ravno prema tom čovjeku i posta­
vio mu nekoliko pitanja, na koja je čovjek odgovorio ne pokazavši ni
riječima ni licem da bi se sjećao da je ikad vidio čovjeka koji mu ta
pitanja postavlja.
Dantes dade mornaru jedan zlatnik da bi mu zahvalio na obavijestima
što mu ih je dao; čas kasnije začuje kako taj čovjek trči za njim.
Dantes se okrene.
— Oprostite, gospodine — reče mornar — ali vi ste se možda zabuni­
li; vjerojatno ste mislili da ste mi dali komad od četrdeset sua, a dali
ste mi dvostruki napoleondor.
— Zaista, prijatelju — odgovori Dantes — prevario sam se. Ali bu­
dući da vaše poštenje zaslužuje nagradu, evo vam još jedan zlatnik,
i molim vas da ga primite i da sa svojim drugovima popijete u moje
zdravlje.

774
 Prva knjiga

Mornar pogleda Edmonda s tolikim čuđenjem da nije znao ni kako da

mu zahvali, i gledajući ga kako odlazi, reče:
— Bit će da je to neki nabob koji dolazi iz Indije.
Dantes nastavi svoj put. Pri svakom koraku osjećao je kako mu se srce
steže od nekog novog osjećaja: sve one uspomene iz mladosti, uspome­
ne koje se ne mogu zaboraviti jer su uvijek prisutne u mislima, bile su tu
pred njim, javljale se iz kuta svakog trga, iz svakog ugla ulice, na svakom
raskršću. Došavši do kraja ulice de Noailles i opazivši aleju Meilhan, on
osjeti da su mu koljena zadrhtala, i umalo da nije pao pod kotače jedne
kočije. Konačno je stigao do kuće u kojoj je nekad stanovao njegov otac.
Cvijeća je nestalo s tavanskog prozora, gdje ga je nekoć s toliko pažnje
raspoređivala po rešetkastoj ogradi ruka dobroga starca.
On se nasloni na jedno stablo i ostade tu neko vrijeme zamišljen,
promatrajući najviše katove te siromašne kuće. Zatim priđe ulazu,
prekorači prag i zapita nije li možda u toj kući koji prazan stan. Iako
je stan na petom katu bio iznajmljen, on je toliko navaljivao da mu ga
pokažu, da se vratarica popela i zamolila stanare da dopuste jednom
strancu da razgleda dvije sobe od kojih se sastojao njihov stan. Tu su
stanovali jedan mlad čovjek i jedna mlada žena, koji su se tek prije
osam dana bili vjenčali.
Videći to dvoje mladih, Dantes duboko uzdahne.
Uostalom, ništa ga tu nije više podsjećalo na stan njegova oca. Na
zidovima nisu više bile iste tapete, a sve ono staro pokućstvo, ti pri­
jatelji Edmondova djetinjstva, koji su mu još i sad ostali u sjećanju sa
svim pojedinostima, nestalo je odavde. Jedino su zidovi bili isti.
Dantes se okrene prema krevetu; bio je na istom mjestu kao i krevet
prijašnjeg stanara. I protiv njegove volje, Edmondove se oči napuniše
suzama, jer vjerojatno je na tome mjestu izdahnuo starac izgovarajući
njegovo ime.
To dvoje mladih ljudi začuđeno je promatralo tog čovjeka natmurena
čela, niz čije su obraze potekle dvije krupne suze, dok mu je lice osta­
lo posve mirno. Ali, kako svaka bol izaziva strahopoštovanje, to dvoje
mladih ljudi nije postavljalo nikakvih pitanja neznancu, već se povu-
koše, ostavivši ga sama, da se isplače; a kad je izlazio, oni ga otpratiše,
govoreći mu da može svratiti kad god ushtjedne, i da će mu njihov
skromni dom uvijek biti otvoren.
Sišavši do četvrtog kata, Edmond se zaustavi pred jednim vratima
i zapita stanuje li ovdje još uvijek krojač Caderousse. Ali mu vratar
odgovori da su čovjeku za kojeg pita poslovi loše krenuli i da sada drži
jednu malu gostionicu na cesti iz Bellgarda prema Beaucaireu.
Grof Morite Christo

Dantes siđe dolje i raspita se za adresu vlasnika kuće u aleji Meilhan,

ode k njemu, te se predstavi kao lord Wilrnore (to ime i naslov bijahu
upisani u njegovoj putnici) i kupi od njega kuću za dvadeset pet tisuća
franaka. To je bilo najmanje kojih deset tisuća franaka više nego što
je vrijedila. Ali da je vlasnik zatražio i pola milijuna, Dantes bi platio
tu cijenu.
Istoga je dana bilježnik koji je sastavio kupoprodajni ugovor obavije­
stio mlade ljude na petom katu da im novi vlasnik daje na izbor bilo
koji stan u kući uz istu najamninu, pod uvjetom da mu ustupe one
dvije sobice u kojima su stanovali.
Taj neobični događaj zaokupljao je više od osam dana stanovnike aleje
Meilhan, te je izazvao tisuće nagađanja, od kojih ni jedno nije bilo
točno.
Ali ono što je posebno uzbudilo sve mozgove i uznemirilo sve duhove
bilo je to što su neki od njih te iste večeri vidjeli čovjeka koji je kupio
kuću u aleji Meilhan kako šeće katalonskim naseljem i ulazi u jednu
siromašnu ribarsku kuću, u kojoj je ostao više od jednog sata raspitu­
jući se za neke osobe koje ili su pomrle ili su nestale prije petnaest ili
šesnaest godina. Sutradan dobili su ljudi kod kojih se taj čovjek raspi­
tivao na dar posve novu katalonsku barku sa tri ribarske mreže.
Ti siromašni ljudi htjeli su zahvaliti velikodušnom darovatelju, ali su
vidjeli kako je dao neka naređenja jednom mornaru, a zatim uzjahao
konja i krenuo iz Marseillea cestom prema Aixu.
 26. Krčma "K mostu na Gardu”
Oni koji su kao ja pješice prokrstarili južnu Francusku, mogli su opaziti
između Bellegarda i Beaucairea, gotovo na pola puta između tog sela i
grada, ali ipak nešto bliže Beaucaireu nego Bellegardu, malu krčmicu,
nad kojom visi limeni cimer što škripi na najmanjem vjetru, s grotes­
knom slikom mosta na Gardu. Kad se gleda s obale Rhone, ta mala
krčma stoji na lijevoj strani ceste, stražnjim krajem okrenuta prema
rijeci. Oko nje je ono što se u Languedocu naziva vrtom, a to znači da
vrata suprotna onima kroz koja ulaze putnici vode u nekakav ograđeni
prostor u kome se grči nekoliko kržljavih maslina i divljih smokava s
lišćem posrebrenim od prašine. Između njih rastu kao jedino povrće
luk i paprika; konačno, u jednom kutu, kao kakva zaboravljena stra­
ža, stoji jedna velika pinija u obliku kišobrana, te melankolično pruža
svoje krhko stablo, dok joj krošnja, raširena kao lepeza, izdiše pod
vrućinom od trideset stupnjeva.
Sve to drveće, veliko ili malo, savilo se, dakako i nagnulo u pravcu
kojim puše maestral, jedan od triju bičeva Provanse; ostala su dva, kao
što se zna ili kao što se ne zna, Durance i Parlament.
Na toj suhoj ravnici, koja je nalik velikom jezeru prašine, životari
ovdje-ondje poneka stabljika pšenice, koju tamošnji vrtlari uzgajaju
bez sumnje samo iz radoznalosti; svaki klas te pšenice služi kao bo­
ravište pod jednom od onih cvrčaka koji svojom kreštavom i jednoli­
čnom pjesmom progone putnike što su dolutali u ovu Tebaidu.
Od prije kojih sedam ili osam godina vode tu krčmu jedan muškarac
i jedna žena, kojima su sobarica Trinetta i sluga u staji, imenom Pe-
caud, sva posluga — dvostruka suradnja koja je bila posve dovoljna
otkako je između Beaucairea i Aigues-Mortesa prokopan kanal koji
je pobjednički doveo umjesto teških kola brodove, a putničke lađe
umjesto diližansa.
Krčmar koji je vodio tu krčmu bio je čovjek od kojih četrdeset do
uroi mome cnrisio

četrdeset pet godina, visok, mršav i mišićav, pravi južnjački tip dubo­
kih i sjajnih očiju, orlovskog nosa i s bijelim zubima kao u mesoždera.
Njegova kosa, koja kao da se usprkos prvim naletima starosti nije mo­
gla odlučiti da posijedi, bila je, jednako kao i brada, gusta, kovrčava i
tek ovdje-ondje protkana sjedinama. Kako je imao naviku da od jutra
do večeri stoji na pragu krčme, gledajući da li mu pješke ili u kolima
dolazi koji gost, njegova je smeđa koža poprimila neku čađavu boju.
Za vrijeme tog svog gotovo uzaludnog čekanja bio je izložen vrućini,
a nije imao za svoje lice nikakve druge obrane osim nekakvog crvenog
rupca, koji je omotao oko glave, kako to čine španjolski mazgari. Taj
čovjek bio je naš stari poznanik Gaspard Caderousse.
Njegova žena, koja se kao djevojka zvala Madelaine, bila je naprotiv
blijeda, mršava i boležljiva. Rođena u okolici Arlesa, ona je, iako je
sačuvala tragove poslovične ljepote svojih zemljakinja, vidjela kako
joj izbija jedna od onih podmuklih groznica koje su tako česte među
stanovnicima uz baruštine oko Aigues-Mortesa i Camargue. Ona je
stoga povazdan sjedila i drhturila u prvom katu, bilo u naslonjaču bilo
ispružena na krevetu, dok je njen muž obavljao svoj uobičajen posao
na vratima, posao koji je to radije produljivao što ga je njegova mršava
žena svakiput kad bi se s njom našao licem u lice progonila svojim
vječnim jadikovkama na sudbinu. Na te tužaljke on joj je odgovarao
ovim filozofskim riječima:
»Šuti, Carcontal Bog hoće da bude tako.«
Taj nadimak Carconta potjecao je otuda što je Madelaine bila rođena u
selu Carcontu, koje leži između Salona i Lambesca. Tako je Caderousse,
držeći se običaja da svatko ima uz ime i nadimak, tim nadimkom izmi­
jenio ime Madelaine, koje mu se činilo suviše zvučno za njegov grubi
govor. Međutim, i pored ove prividne predanosti volji Providnosti, ne
treba vjerovati da taj naš krčmar nije i te kako osjećao bijedu u koju ga
je bacio taj nesretni bokerski kanal, i da je bio ravnodušan na žalopojke
kojima ga je progonila njegova žena. Caderousse je, kao i svi južnjaci,
bio čovjek trijezan i bez velikih potreba, ali tašt u javnom životu; zato
on, za svojih boljih dana, nije propustio nijedne svečanosti, nijedne ma-
skerade, a da joj ne prisustvuje sa svojom Carcontom. On u šarenom
kostimu južnjaka, sličnom odijelu Andalužana i Katalonaca, a ona u dra­
žesnoj haljini žena iz Arlesa, koja je izgledala kao da potječe iz Grčke
ili Arabije. Ali je malo-pomalo nestalo lanaca za satove, ogrlica i pojasa
tkanih u tisuću boja, izvezenih bluza, baršunastih haljetaka i cipela sa
srebrnim kopčama; a Gaspard Caderousse, budući da se više nije mogao
pokazivati u svom nekadašnjem sjaju, posve se odrekao i za se i za svoju

238
 Prva knjiga

ženu tih javnih svečanosti čije je vesele zvuke slušao s tihom boli u srcu,
te zvuke što su dopirali i do ove male krčme koju je on nastojao zadržati
više zato da mu bude utočište nego da od nje ima koristi.
Caderousse je dakle, po svom običaju, dobar dio dana prostajao pred
vratima, pogled mu je melankolično lutao od male zelene ledine na
kojoj je čeprkalo nekoliko kokoši do jednog i drugog kraja tog pustog
puta što se s jedne strane gubio na jugu a s druge na sjeveru, kad ga
odjednom kreštavi ženin glas prisili da napusti svoje stražarsko mje­
sto. On uđe u kuću mrmljajući, i popne se na gornji kat, ostavivši ipak
vrata širom otvorena, kao da hoće pozvati putnike neka u prolazu ne
zaborave na njega.
U trenutku kad je Caderousse ulazio u kuću, cesta o kojoj smo go­
vorili i po kojoj su lutali njegovi pogledi bila je sasvim pusta i prazna,
kao pustinja o podne. Ispružila se, bijela i beskonačna, između dva
reda kržljavih stabala, te je sasvim razumljivo što se ni jedan putnik
koji je mogao odabrati drugo doba dana za putovanje nije usudio u to
vrijeme proći kroz tu užasnu Saharu.
Ipak, da je Caderousse ostao na svom mjestu na vratima, mogao bi,
kako god je to bilo nevjerojatno, vidjeti kako se pravcem iz Bellegarda
pojavljuje jedan konjanik i jedan konj, koji su išli onim prijateljskim
hodom koji ukazuje na najbolje odnose između konja i jahača. Konj je
bio uštrojen, i išao je ugodnim kasom, a konjanik bijaše neki svećenik
u crnoj mantiji, s trorogim šeširom na glavi iako je žega bila upravo
strahovita, jer se sunce približavalo zenitu.
Došavši pred vrata, oni se zaustaviše; bilo bi teško odlučno reći da li
je jahač zadržao konja, ili konj jahača. No bilo kako mu drago, jahač je
sišao na zemlju i poveo konja za uzde te ga privezao za prečku trošnog
prozora. Zatim, približivši se vratima i obrisavši nekakvom crvenom
maramom oznojeno čelo, svećenik lupi okovanim krajem svoga štapa
tri puta po pragu.
Odmah zatim digne se jedan veliki crni pas i učini nekoliko koraka
pokazujući svoje bijele i oštre zube; njegovo dvostruko izraženo ne­
prijateljstvo bilo je dokaz da je imao malo prilike boraviti u ljudskom
društvu.
Uskoro teški koraci potresoše drvene stube što su u spirali puzale duž
zida, i kojima je silazio, sagibajući se natraške, jadni gospodar ovog
siromašnog doma pred čijim je vratima stajao svećenik.
— Evo me! — reče Caderousse veoma začuđeno. — Evo me! Hoćeš
li utihnuti, Margotin! Ne bojte se, gospodine, on laje, ali neće ugristi.
Vi biste željeli vina, zar ne? Danas je vraški vruće ... Ah, oprostite ...
Grof Monte Christo

— zbuni se Caderousse vidjevši kojoj vrsti ljudi pripada taj putnik

— oprostite, nisam ni slutio tko ine je počastio svojim posjetom. Sto
želite, što zapovijedate, gospodine abbe. Stojim vam na službu.
Svećenik je dvije ili tri sekunde promatrao tog čovjeka s nekom ču­
dnom pozornošću, kao da pokušava svratiti na se krčmarovu pažnju;
zatim, vidjevši da crte krčmarova lica ne pokazuju nikakva drugog
osjećaja osim iznenađenja što nije dobio odgovor na svoje pitanje, sve­
ćenik pomisli da treba učiniti kraj tom čuđenju, pa progovori s lakim
talijanskim naglaskom:
— Niste li vi gospodin Caderousse?
— Da — odgovori krčmar, kojega je to pitanje začudilo još više nego
dotadašnja šutnja — da, ja sam to: Gaspard Caderousse ... stojim vam
na službu.
— Gaspard Caderousse ... da, čini mi se da je to ime i prezime; vi ste
nekad stanovali u aleji Meilhan, zar ne? Na četvrtom katu?
— Tako je.
— Tamo ste se bavili krojačkim zanatom?
— Da, ali je posao loše krenuo; u tom Marseilleu postalo je tako vruće
da se ljudi doskora neće više ni oblačiti. No, kad je već riječ o vrućini,
nećete li se malo osvježiti, gospodine abbe?
•—Ab, da, donesite mi bocu najboljeg vina, pa ćemo, ako vam se bude
sviđalo, nastaviti razgovor gdje smo stali.
— Kako god želite, gospodine abbe -— reče Caderousse.
I da ne propusti priliku da se riješi jedne od svojih boca kaorskog vina,
Caderousse se požuri i digne neki kapak na samom podu te prizemne
sobe koja je služila istodobno i kao dvorana i kao kuhinja.
Kad se nakon pet minuta vratio, našao je abbea kako sjedi na dugačkoj
klupi, dok je Margotin, koji se, kako se činilo, pomirio sa strancem,
pošto je shvatio da će taj neobični putnik naručiti nešto, što se inače
rijetko događalo, opružio svoj mršavi vrat po njegovoj butini i gledao
ga iznemoglim pogledom.
— Vi ste sami? — zapita abbe krčmara, dok je ovaj stavljao pred njega
bocu s vinom i čašu,
— Ah, moj bože! Jest! Sam ili gotovo sam — gospodine abbe — jer
imam ženu koja mi ne može ni u čemu pomoći; ona je uvijek bolesna,
jadna Carconta.
— A, pa vi ste oženjeni! — reče svećenik s određenim zanimanjem
i bacajući oko sebe poglede kojima kao da je procjenjivao neznatnu
vrijednost jadnog pokućstva u tom bijednom kućanstvu.
— Vi nalazite da nisam bogat, zar ne, gospodine abbe? — reče Cade-
 prva Knjiga

rousse uzdahnuvši. — Što ćete! Nije dovoljno da čovjek bude pošten

da bi uspio u ovom svijetu.
Abbe se zagleda u njega ispitivačkim pogledom.
— Da, pošten čovjek — nastavi Caderousse gledajući abbeu u oči,
stavivši ruku na prsa i zakimavši glavom — time se mogu ponositi,
gospodine. A u naše vrijeme ne može to svatko reći.
— Utoliko bolje, ako je istinito to čime se ponosite — reče abbe.
— Ja sam naime čvrsto uvjeren da će pošten čovjek prije li kasnije biti
nagrađen, a zao kažnjen.
— Vi tako govorite zato što ste svećenik, gospodine abbe — reče Ca­
derousse s nekom gorčinom na licu i zato čovjek i ne mora vjerovati
u to što govorite.
—• Vi činite krivo govoreći tako, gospodine — reče abbe —možda ću
vam baš ja za koji čas dokazati da je točno ono što sam rekao.
— Što hoćete time reći? — zapita Caderousse začuđeno.
— Hoću reći to da se prije svega moram uvjeriti jeste li vi taj s kojim
imam obaviti jedan posao.
— Kakve dokaze hoćete da vam pružim?
•— Jeste li godine 1814. i 1815. poznavali nekog mornara koji se zvao
Dantes?
— Dantes? Jesam li ga poznavao, jadnog Edmonda? I te kako sam ga
poznavao! Bio je to jedan od mojih najboljih prijatelja — reče Cade­
rousse, a lice mu postade crveno kao purpur, dok su se bistre i sigurne
oči abbćove širile kao da želi posve obuhvatiti onoga koga ispituje.
— Da, mislim da se zaista zvao Edmond.
— Da li se zvao Edmond, taj mali? Dakako! To je tako sigurno kao
što se ja zovem Gaspard Caderousse. A što se dogodilo, gospodine, s
jadnim Edmondom? — nastavi krčmar. -— Jeste li ga poznavali? Živi li
još? Je li slobodan? Sretan?
— Umro je u tamnici, bjedniji i u većem očaju negoli zločinci koji
vuku svoje okove po robijašnici u Toulonu.
Caderousseovo lice, koje je dotada bilo crveno, obli na te riječi smr­
tno bljedilo. On se okrene i abbe vidje kako je svojim crvenim rupcem
što ga je imao na glavi obrisao suzu.
— Jadni mladić — promrmlja Caderousse. — Eto vidite! Evo vam još
jednog dokaza za ono što sam vam govorio, gospodine abbe, to jest da
je dobri Bog dobar samo zlim ljudima. Ah — nastavi krčmar onim sli­
kovitim govorom čovjeka s juga — svijet ide iz zla u gore. Neka dakle
s neba pada dva dana barut i jedan sat vatra, i neka sve bude svršeno.
— Čini se da ste vi veoma voljeli tog mladića, gospodine — zapita abbe.

7A1
Grof Morite Christo

— Da, veoma sam ga volio — reče Caderousse — iako me grize sa­

vjest što sam mu neko vrijeme zavidio na sreći. Ali kasnije, kunem
vam se Caderousseovom vjerom, mnogo sam oplakivao njegovu ne­
sretnu sudbinu.
Nasta trenutak šutnje, za koje oštar pogled abbeov nije ni časa prestao
pozorno promatrati pokretljivo lice krčmarovo.
— Vi ste dakle poznavali tog jadnog mladića? — nastavi Caderousse.
— Bio sam pozvan k njemu kad je bio na samrti, da mu pružim poslje­
dnju pomast — odgovori abbe.
— A od čega je umro? — zapita Caderousse.
— A od čega se već umire u tamnici, kad se umire u tridesetoj godini,
ako ne od samog tamnovanja?
Caderousse otare znoj što mu je tekao niz čelo.
— Najčudnovatije je u svemu tome — nastavi abbe — što me je Dan-
tes na smrtnoj postelji, zaklinjući se Kristom, kome je ljubio noge,
uvjeravao da ne zna zbog čega je zatvoren.
— To je istina, to je istina — promrmlja Caderousse — on to nije
mogao znati. Da, gospodine abbe, on nije lagao. Jadni mladić.
— Zbog toga mi je povjerio da osvijetlim tu njegovu nesreću, koju on
sam nikako nije mogao shvatiti, i da vratim čast njegovoj uspomeni,
ako je kakva mrlja pala na nju.
I abbeov sada već ukočen pogled gutao je onaj gotovo tužni izraz što
se pojavio na Caderousseovu licu.
— Jedan bogati Englez — nastavi abbe — njegov drug u nesreći, koji
je izašao iz tamnice u vrijeme druge restauracije, imao je kod sebe
jedan dijamant velike vrijednosti. Izlazeći iz tamnice, htio je ostaviti
Dantesu, koji ga je jednom kad je bio bolestan njegovao kao brata,
u znak svoga prijateljstva, taj dragocjeni dijamant. Dantes, umjesto
da pomoću tog dijamanta zavede tamničare, koji su uostalom mogli
dijamant uzeti a kasnije ga izdati, čuvao je taj dijamant za slučaj ako
izađe iz tamnice; da je mogao, njegova bi sreća bila osigurana samom
prodajom tog dijamanta.
— To je dakle, kako ste rekli — zapita Caderousse — dijamant od
velike vrijednosti?
— Sve je relativno — odgovori abbe. — Dijamant je bio od velike
vrijednosti za Edmonda; bio je procijenjen na pedeset tisuća franaka.
— Pedeset tisuća franaka? — začudi se Caderousse. — Pa onda je
morao biti velik kao orah.
— Ne, nije baš tako velik — reče abbe. — No možete prosuditi i
sami, jer ga imam uza se.
7A7
 prva Knjiga

Caderousse kao da je pod abbeovim odijelom pogledom tražio taj

dijamant o kojemu je bila riječ.
Abbe izvuče iz džepa malu kutijicu od šagrinške kože, otvori je i pred
zabljesnutim Caderousseovim očima zasja dijamant usađen na divno
izrađen prsten.
— I to vrijedi pedeset tisuća franaka?
— Bez prstena, koji također ima priličnu vrijednost — reče abbe.
I on opet zatvori kutijicu i stavi u džep dijamant koji je od toga časa
neprestano svjetlucao na dnu Caderousseovih misli.
— A kako ste vi došli u posjed tog dijamanta, gospodine abbe? — zapi­
ta Caderousse. — Edmond vas je dakle učinio svojim nasljednikom?
— Ne, ne nasljednikom, već izvršiteljem svoje oporuke. »Imao sam tri
dobra prijatelja i zaručnicu«, rekao mi je; »sve četvero, u tom sam uvje­
ren, gorko me žale; jedan od tih mojih prijatelja zvao se Caderousse.«
Caderousse zadršće.
— Drugi — nastavi abbe kao da nije opazio Caderousseovo uzbuđenje
— drugi se zvao Danglars; a treći, iako mi je bio suparnik, volio me
također ...
Đavolski podsmijeh zatitra na Caderousseovu licu; on učini kretnju
kao da hoće prekinuti abbea.
-— Čekajte — reče abbe — dopustite mi da svršim, pa ako imate što­
god primijetiti, moći ćete to odmah učiniti. »Taj treći, iako moj supar­
nik, volio me također, a zvao se Fernand; što se pak tiče moje zaručni­
ce, ona se zvala ...« ne sjećam se više imena zaručnice — reče abbe.
— Mercedes — doda Caderousse.
— Ah, da, tako je — prihvati abbe zatomivši uzdah — da, Mercedes.
— A dalje? — zapita Caderousse.
— Dajte mi čašu vode — reče abbe.
Caderousse pohita da je donese.
Abbe nalije vodu u čašu i popije nekoliko gutljaja.
— Gdje smo ono stali? — zapita nakon toga, stavljajući čašu na stol.
— Zaručnica se zvala Mercedes.
— Jest, tako je. »Otići ćete u Marseille ...« to su Dantesove riječi,
razumijete li me?
— Posve.
—... prodat ćete ovaj dijamant, i svotu koju dobijete podijeliti na pet
dijelova, koje ćete uručiti mojim dobrim prijateljima, jedinim bićima
na svijetu koja su me ljubila.«
— Pa zašto na pet dijelova? — reče Caderousse — vi ste spomenuli
samo četiri čovjeka.
Grof Monte Christo

— Zato što je peti umro. Taj peti bio je Dantesov otac.

— Na žalost, da — reče Caderousse, uzbuđen strastima koje su se
kovitlale u njemu; na žalost! da, taj je jadni čovjek umro.
— Doznao sam za to u Marseilleu — odgovori abbe trudeći se da osta­
ne miran — ali je već tako davno tome da nisam mogao saznati nikakvih
potankosti. Biste li mi možda vi mogli reći nešto o smrti tog starca.
— Eh — reče Caderousse — tko to može znati bolje od mene? Sta­
novao sam vrata do vrata s tim dobrim starcem ... Oh, moj bože! Da,
jadni je starac umro svega godinu dana nakon nestanka njegova sina.
— Pa od čega je umro?
— Liječnici su njegovu bolest nazvali... gastroenteritis, čini mi se. Ali
oni koji su starca poznavali govorili su daje umro od žalosti... a ja, koji
sam ga vidio kako umire, ja bih rekao da je umro ...
Caderousse se zaustavi.
— Od čega? — zapita nestrpljivo svećenik.
— Pa eto! Umro je od gladi!
— Od gladi? — krikne abbe i skoči s klupe. — Od gladi! Ni divlje
životinje ne umiru od gladi. Psi koji lutaju ulicama nađu neku milosr­
dnu ruku da im dobaci komad kruha; a jedan čovjek, kršćanin, mogao
je umrijeti od gladi među ljudima koji se smatraju kršćanima kao i on!
Nemoguće! Oh, to je nemoguće!
— Sto sam rekao, rekao sam — odgovori Caderousse.
— I pogriješio si — reče na to jedan glas sa stuba. — Sto se miješaš
u to.
Oni se obojica okrenu i ugledaju kroz prečke na ogradi Carcontinu
boležljivu glavu. Ona se bila dovukla dotle i slušala je razgovor sjedeći
na posljednjoj stepenici, naslonivši glavu na koljena.
— A što se pak ti uplećeš u to, ženo? — reče Caderousse. — Gospo­
din se raspituje, i pristojno traži od mene da mu kažem što znam.
— Da, ali razboritost traži da mu ne kažeš. Tko zna zbog čega traži od
tebe da govoriš, glupane?
— To je u najplemenitijoj nakani, gospođo, uvjeravam vas — reče
abbe. — Vaš muž se nema čega bojati, ako mi sve iskreno kaže.
— Nema se čega bojati! Da, uvijek se počinje s lijepim obećanjima,
a zatim postaju dovoljna i uvjeravanja da se čovjek nema čega bojati;
nakon toga se odlazi a da se ne održi ništa od onoga što se obećalo,
i jednog lijepog dana nesreća se sruči na jadne ljude, i oni i ne slute
odakle ona dolazi.
— Budite sasvim mirni, dobra ženo. Od mene vas neće stići nikakva
nesreća, u to vas uvjeravam.

7AA
 Prva knjiga

Carconta promrmlja još nekoliko riječi koje se nisu mogle čuti, spusti
i opet glavu na koljena, pa nastavi drhtati u groznici, ostavivši muža
da kako hoće nastavi razgovor; ipak se namjestila tako da joj ne pro­
makne nijedna riječ.
— Ali, zar je taj nesretni starac bio ostavljen od svih, kad je umro
takvom smrću?
— Nije, gospodine — odgovori Caderousse. •— Katalonka Mercedes
nije ga ostavila, a isto tako ni gospodin Morrel — nastavi Caderousse
s ironičnim smiješkom — ali jadni je starac osjećao duboku mržnju
prema Fernandu, onome što vam ga je Dantes spomenuo kao svog
prijatelja.
— Pa zar mu nije bio prijatelj? — reče abbe.
— Gaspard! — Gaspard! — promrmlja žena odozgo sa štuba. — Pazi
što govoriš.
Caderousse učini nestrpljivu kretnju, ali ipak ništa ne odgovori ženi
koja ga je prekidala.
— Može li čovjek biti prijatelj onome čiju ženu priželjkuje? — reče
on abbeu. — U Dantesa je bilo zlatno srce, pa je smatrao sve te ljude
svojim prijateljima ... jadni Edmondl Na kraju, možda je i bolje da
nije ništa znao, jer bi mu bilo odviše teško da im na samrti oprosti ...
Rekli ljudi što im drago — nastavi Caderousse svojim načinom govora
u kome je bilo i neke grube poezije — ja se više bojim prokletstva
mrtvih nego mržnje živih.
— Glupane1. —vikne mu Carconta.
— A znate dakle — nastavi abbe — što je Fernand učinio Dantesu?
— Da li znam? Kako ne bih znao?
— Kažite mi dakle.
—- Gaspard, čini što hoćeš, ti si gospodar — reče opet Carconta — ali
kad bi vjerovao meni, ne bi ništa govorio.
— Ovog puta, čini mi se, imaš pravo, ženo — reče Caderousse.
— Dakle, vi mi nećete ništa više reći? — zapita abbe.
— A čemu? — reče Caderousse. — Da je jadni mladić živ i da dođe
k meni saznati pravu istinu o svim svojim prijateljima i neprijateljima,
onda ... ne kažem, onda bih mu rekao; ali sad je on pod zemljom, ako
je točno što ste mi rekli, te više ne može ni mrziti niti se osvetiti.
Okanimo se dakle toga.
— Vi dakle želite — reče abbe — da ja tim ljudima, za koje vi kažete
da su nedostojni i lažni prijatelji, dam nagradu namijenjenu njihovoj
vjernosti?
— To je istina, imate pravo — reče Caderousse. — Uostalom što bi
Grof Monte Christo

njima danas značio taj dar siromašnog Edmonda? Samo kap vode koja
padne u more.
— Imaj na umu da te ti ljudi mogu smrviti jednim migom — dometne
na to krčmarova žena.
— Kako to? Zar su ti ljudi postali bogati i moćni?
— Vi dakle ne znate što se s njima zbilo?
— Ne znam; ispričajte mi.
Caderousse kao da je časak razmišljao.
— Ne, ne — reče — to bi zaista trajalo suviše dugo.
— Slobodno možete šutjeti, prijatelju — reče abbe ravnodušnim gla­
som — i ja cijenim vaše obzire; uostalom, time dokazujete da ste
dobar čovjek; ne govorimo više o tome. Sto se od mene tražilo? Je­
dnostavna formalnost. Ja ću dakle prodati ovaj dijamant.
I abbe izvadi iz džepa kutijicu, a iz kutijice dijamant koji po drugi put
zasja pred Caderousseovim očima.
— Dođi, ženo, da vidiš — reče Caderousse hrapavim glasom.
— Dijamanti — reče Carconta, te ustane i spusti se niz stube prilično
sigurnim korakom. — Kakav je to dijamant?
— Pa zar nisi čula, ženo — reče Caderousse. — To je dijamant što
nam ga je ostavio onaj mali Edmond. Najprije svom ocu, a zatim troji­
ci svojih prijatelja: Fernandu, Danglarsu i meni, i konačno svojoj zaru­
čnici Mercedes. Dijamant vrijedi pedeset tisuća franaka.
— Oh, kako lijep dragulj reče — Carconta.
— Peti dio te svote pripada nama, zar ne? — zapita Caderousse.
— Da, gospodine — odvrati abbe — a povrh toga i dio Dantesova oca,
za koji držim da ga smijem podijeliti između vas četvero.
— A zašto između nas četvero? — zapita Carconta.
— Zato što ste vas četvero bili Edmondovi prijatelji.
— Nisu prijatelji oni koji čovjeka izdaju — promrmlja žena nekako
muklo.
— Da, da — reče Caderousse — to je ono što sam ja rekao: bilo bi
gotovo oskvrnuće, gotovo svetogrđe kad bi se nagradila izdaja, a mo­
žda čak i zločin.
— Pa vi ste to htjeli — prihvati mirno abbe, stavljajući dijamant na­
trag u džep svoje halje. A sada, kažite mi bar gdje se nalaze ostali
Edmondovi prijatelji, da bih mogao izvršiti njegovu posljednju volju.
Caderousseovo čelo orosi se velikim graškama znoja. Vidio je kako
abbe ustaje, kako je krenuo prema vratima kao da hoće pregledati
svog konja i kako se opet vratio.
Caderousse i njegova žena gledali su se s nekim neopisivim izrazom lica.
 Ptva Knjiga

— Onda bi taj dijamant čitav bio za nas — reče Caderousse.

— Misliš? — odvrati žena.
— Jedan crkveni čovjek ne bi nas smio prevariti.
— Radi što hoćeš — reče žena — a što se mene tiče, ja se u to ne
miješam.
I ona se uspne stepenicama tresući se od groznice; iako je bila prava
žega, zubi su joj cvokotali.
Na posljednjoj stepenici ona načas zastane:
— Razmisli dobro, Gaspard! — reče.
— Odlučio sam se — odgovori Caderousset.
Carconta se vrati u svoju sobu uzdahnuvši. Čulo se kako strop škripi
pod njenim nogama, sve dok nije došla do naslonjača u koji se upravo
srušila.
— Na što ste se odlučili? — zapita abbe.
— Da vam sve kažem — odgovori Caderousse.
— Ja zaista mislim da je to najbolje što možete učiniti — reče abbć.
— I to ne zbog toga što bih želio saznati stvari koje ste mi htjeli pre­
šutjeti; naposljetku, bilo bi bolje ako biste mi mogli pomoći da podi­
jelim tih pedeset tisuća franaka prema želji oporučitelja.
— Nadam se da ću to moći učiniti — odgovori Caderousse, lica zaža-
rena od nade i pohlepe.
— Slušam vas — reče abbe.
— Čekajte — prihvati Caderousse — mogao bi nas tkogod prekinuti
u najzanimljivijem razgovoru, a to bi bilo neugodno; uostalom nema
potrebe da bilo tko dozna da ste ovdje.
I on pođe prema vratima svoje krčme, te ih zatvori, a za svaku sigur­
nost još ih i zakračuna.
Za to vrijeme abbe je odabrao mjesto gdje će moći udobno slušati:
sjeo je u jedan kut tako da je ostao u sjeni, dok je svjetlo padalo ravno
na lice njegova sugovornika. Sagnuo je glavu i sklopio, bolje reći pre­
križio ruke, spreman najpažljivije slušati.
Caderousse primakne jednu klupu i sjedne nasuprot abbeu.
— Imaj na umu da te ja ni na što ne gonim! — doviknu mu Carconta
drhtavim glasom, kao da je kroz strop mogla promatrati prizor što se
dolje pripremao.
— Dobro, dobro — odvrati Caderousse. — Ne govorimo više o tome;
ja uzimam svu odgovornost na sebe.
I poče pripovijedati.

7/17
Grof Monte Christo

27. Caderousseova priča

— Prije svega, gospodine — reče Caderousse — moram vas zamoliti
da mi obećate nešto.
— Sto da vani obećam? — zapita abbe.
— Da se nećete nikada poslužiti bilo čime od onoga što ću vam ispri-
povijediti, i da se neće doznati da sam vam ja priopćio te pojedinosti.
Jer oni o kojima ću vam sada govoriti, bogati su i moćni ljudi, pa kad
bi me takli samo vrškom prsta, smrvili bi me kao staklo.
— Budite bez brige, prijatelju — reče abbe — ja sam svećenik, i ispo­
vijedi umiru u mojim prsima. Sjetite se da nam je jedini cilj da do­
stojno izvršimo posljednju volju našeg prijatelja. Zato govorite bez
ikakvih obzira i bez mržnje. Kažite istinu, cijelu istinu. Ja ne pozna­
jem, a vjerojatno neću nikada ni upoznati osobe o kojima ćete mi sada
govoriti. Uostalom, ja sam Talijan a ne Francuz. Ja pripadam Bogu a
ne ljudima, i vratit ću se natrag u svoj samostan, odakle sam izašao da
ispunim posljednju volju jednog smrtnika.
Ovo obećanje učinilo je krčmara nekako sigurnijim.
— E, pa dobro, ako je takol — reče Caderousse. — Htio bih, a rekao
bih čak da to i moram učiniti, htio bih vas izvesti iz zablude u pogledu
tih prijateljstava za koja je Edmond mislio da su odana i iskrena.
— Počnimo s njegovim ocem — reče abbe. — Edmond mi je mnogo
govorio o tom starcu, prema kojemu je osjećao duboku ljubav.
— To je tužna pripovijest, gospodine — reče Caderousse i zatrese
glavom — Vi sigurno znate njen početak.
— Znam — odgovori abbe. — Edmond mi je ispričao sve što se dogo­
dilo do onog časa kad je uhićen u nekoj maloj krčmi blizu Marseillea.
— U krčmi »Kod Reserve«! O, bože moj, još mi je i sad pred očima
kako se sve to dogodilo.
— Nije li to bilo upravo na proslavi zaruka?
— Da, na proslavi koja je veselo počela a tako žalosno završila; ušao je
 Prva Knjiga

policijski komesar s četiri stražara i uhapsio Dantesa.

— Eto, tu svršava ono što ja znam, gospodine — reče svećenik —
Dantes je znao jedino ono što se njemu dogodilo, jer nikad više nije
vidio onih pet osoba koje sam vam nabrojio, niti je što čuo o njima.
— Pa eto! Čim je Dantes bio uhićen, gospodin Morrel je požurio u
Marseille, da sazna štogod; ali je dobio žalosne vijesti. Starac se sam
vratio svojoj kući, složio plačući svoje svečano odijelo i proveo čitav
dan hodajući gore-dolje po svojoj sobi, a uvečer nije ni legao; ja sam
stanovao u stanu ispod njega, i čuo sam čitavu noć njegove korake.
Moram vam reći da ni ja nisam spavao, jer me se bol tog jadnog oca
teško kosnula i svaki mi je njegov korak kidao srce, kao da mi zaista
korača po prsima.
Sutradan je Mercedes otišla u Marseille, da zamoli zaštitu gospodina
Villeforta, ali nije postigla ništa; istom prigodom posjetila je starca.
Kad ga je vidjela onako shrvana i utučena, i jer je on proveo noć a da
uopće nije legao u postelju niti je od prošlog dana bilo što jeo, htjela
ga je odvesti sa sobom, da se brine za nj, ali starac nikako nije htio
pristati na to.
»Ne«, govorio je starac, »neću napustiti ovu kuću; jer mene moj jadni
sin voli iznad svega, i kad izađe iz zatvora, sigurno će najprije pohrliti
k meni. A što bi rekao kad ja ne bih bio ovdje da ga čekam?«
Ja sam sve to slušao s odmorišta na stubama — nastavi Caderousse
— jer sam želio da Mercedes nagovori starca da pođe s njom, budući
da su ti koraci dan i noć odjekivali nad mojom glavom i nisu mi dopu­
štali ni trenutka odmora.
— Pa zar se vi sami niste uspeli do starca, da ga utješite? — zapita
abbe.
—• Ah, gospodine — odvrati Caderousse —• tješiti se može samo one
koji hoće da ih se tješi, a starac to nije htio. Uostalom, ne znam zašto,
ali mi se činilo da me starac ne želi vidjeti. Ipak, jedne noći, kad sam
ga čuo kako plače, nisam se mogao suzdržati, i uspeh se na gornji kat.
Ali kad sam došao do vrata, on više nije plakao, već se molio Bogu.
Kakve je sve uvjerljive riječi i ganutljiva zaklinjanja pronalazio, to vam
ne bih mogao ponoviti, gospodine. To je bilo više od pobožnosti, to je
bilo više nego bol, tako da sam i ja, iako nisam bogomoljac i ne trpim
jezuite, rekao sam sebi toga dana: zaista je sreća što sam sam i što mi
Bog nije dao djece; jer da sam otac i da osjećam takvu bol, a da ne
mogu naći u svom srcu sve one riječi što ih je taj starac rekao Bogu,
otišao bih ravno do mora i strmoglavio se u nj, da više ne patim.
— Jadni otac! — promrmlja abbe.
Grof Monte Christo

— Iz dana u dan postajao je sve osamljeniji i odvojeniji od ljudi. Go­

spodin Morrel i Mercedes često su dolazili da ga posjete, ali su njego­
va vrata bila zatvorena, i iako sam bio sasvim siguran da je kod kuće,
on se nije odazivao. Jednog dana kad je protiv običaja ipak primio
Mercedes i kad ga je to jadno dijete, koje je i samo očajavalo, pokušalo
utješiti, on joj reče:
»Vjeruj mi, kćeri; on je mrtav. Umjesto da mi očekujemo njega, on čeka
na nas. Zato sam sretan što sam najstariji, pa ću ga prvi ponovno vidjeti.«
Bili ljudi ne znam kako dobri, oni uskoro prestanu posjećivati ljude
koji ih žaloste. I tako je stari Dantes ostao sasvim sam. Vidio sam
samo kako su od vremena do vremena dolazili k njemu nepoznati
ljudi, koji su od njega izlazili s nekim slabo prikrivenim zavežljajima.
Kasnije sam dokučio što je u njima: starac je malo-pomalo rasproda­
vao svoju imovinu, da bi mogao živjeti.
Naposljetku, dobri je starac poprodavao sve. Dugovao je stanarinu za
tri mjeseca, pa su mu prijetili da će ga iseliti. On je zamolio da ga osta­
ve još osam dana, što mu je vlasnik dopustio. Za tu pojedinost saznao
sam od samog vlasnika, koji je odlazeći od starca svratio k meni.
Prva tri dana čuo sam ga kako korača kao i obično; ali četvrtog dana
nisam više ništa čuo. Odlučio sam otići gore; vrata su bila zatvorena,
ali sam kroz ključanicu opazio starca, tako blijeda i slomljena da sam
pomislio da je jako bolestan, pa sam potrčao obavijestiti gospodina
Morrela i Mercedes. Oni su ubrzo stigli; gospodin Morrel je doveo sa
sobom liječnika: liječnik je utvrdio da starac boluje od gastroenteritisa
i naredio mu da drži dijetu. Ja sam bio prisutan, gospodine, i neću
nikada zaboraviti starčev podsmijeh kad mu je to propisao.
Od tog dana primao je posjete; imao je ispriku da ne mora više jesti,
jer mu je liječnik naredio da drži dijetu.
Abbe umalo nije zaplakao.
— Ta vas priča zanima, zar ne, gospodine? — reče Caderousse.
— Da — odgovori abbe — to je veoma dirljivo.
— Mercedes dođe ponovno, i nađe ga tako izmijenjena da ga je po­
novno htjela povesti k sebi. To je podržavao i gospodin Morrel, koji
je htio da bolesnika prevezu silom. Ali je starac tako viknuo da su se
oni preplašili. Mercedes je ostala kraj njegova uzglavlja, a gospodin
Morrel je otišao pokazavši djevojci rukom da je na kaminu ostavio
novac. Ali starac, oboružan liječnikovom odredbom, nije htio ništa
uzeti. Napokon, nakon što je devet dana očajavao i gladovao, starac
ispusti dušu proklinjući one koji su prouzročili njegovu nesreću i go­
voreći Mercedes:
 riva mijiya

»Budete li ikada vidjeli Edmonda, recite mu da sam umro blagosiljući ga«.

Abbe ustane, prođe dva puta sobom držeći se drhtavom rukom za
osušeno grlo.
— I vi mislite da je umro ...
— Od gladi ... gospodine, od gladi — reče Caderousse. — Jamčim
vam da je to isto tako sigurno kao da smo nas dvojica kršćani.
Abbe grčevitom rukom zgrabi čašu, još uvijek do polovice punu vode,
iskapi je nadušak i ponovno sjedne, crvenih očiju i blijeda lica.
— Priznajte da je to velika nesreća — reče abbe muklim glasom.
Utoliko veća, gospodine, što Bog u njoj nije imao nimalo udjela, već
su je prouzročili sami ljudi.
— Govorimo dakle o tim ljudima — reče abbe — ali imajte na umu
— nastavi gotovo prijetećim glasom— da ste se obavezali da mi sve
kažete. Cujmo dakle tko su ti ljudi koji su krivi što je sin umro od
očaja a otac od gladi.
■ — Dva čovjeka koja su mu zavidjela, gospodine: jedan zbog ljubavi, a
drugi zbog ambicija; Fernand i Danglars.
-— Pa na koji se način očitovala ta zavist, recite?
— Oni su prijavili Edmonda da je bonapartistički agent.
— Ali koji ga je od njih prijavio? Koji je pravi krivac?
— Obojica, gospodine. Jedan je napisao pismo, a drugi ga je odnio na
poštu.
— A gdje je to pismo napisano?
—- U krčmi »Kod Reserve«, dan uoči vjenčanja.
— Tako je, tako je! — mrmljao je abbe. —O, Faria, Faria, kako si ti
poznavao ljude i stvari!
— Nešto ste rekli, gospodine? — zapita Caderousse začuđeno.
— Ništa — odvrati svećenik. — Nastavite.
— Danglars je napisao prijavu, i to lijevom rukom, da mu ne prepo­
znaju rukopis, a Fernand ju je poslao.
— Ali — uzvikne odjednom abbe — i vi ste bili prisutni!
— Ja? — začudi se Caderousse. — Tko vam je rekao da sam i ja bio
prisutnn?
Abbe shvati da se zaletio.
— Nitko! — odgovori. — Ali kad tako točno znate sve pojedinosti,
mora da ste bili očevidac.
— To je istina — reče Caderousse prigušenim glasom — i ja sam bio
tamo.
— I vi se niste suprotstavili toj bezočnosti?!— reče abbe. — Onda ste
njihov suučesnik.

?si
tiror mome cmisto

— Gospodine — reče Caderousse — njih su me dvojica tako opila da

sam gotovo izgubio pamet. Vidio sam ih samo kao kroz maglu. Ipak
sam im rekao sve što im čovjek u takvu stanju može reći. Ali su mi
njih dvojica odgovorili da je to samo šala koju su htjeli napraviti, i da
ta šala neće imati nikakvih posljedica.
— A sutradan, gospodine, sutradan ste vidjeli da je šala imala i te
kakve posljedice, pa ipak niste ništa rekli. Jeste li i vi bili prisutni kad
je mladić bio uhićen?
— Jesam, gospodine, bio sam tamo i htio sam govoriti, htio sam sve
reći, ali me Danglars zadržao.
»Ako je on kojim slučajem kriv«, rekao mi je, »ako je zaista bio na Elbi
i ako je zaista ponio sa sobom pismo za bonapartistički odbor u Parizu,
te ako se to pismo nađe kod njega, onda će oni koji se za njega zauzmu
biti smatrani njegovim sukrivcima.«
— Ja sam se bojao politike kakva se onda vodila, to priznajem; šutio
sam, i to je bilo kukavištvo, slažem se, ali nije bio zločin.
— Razumijem vas. Vi ste pustili da bude što bude, to je sve!
— Jesam, gospodine — odgovori Caderousse — i zbog toga danju
i noću osjećam grižnju savjesti. Koliko sam puta molio Boga da mi
oprosti, kunem vam se na to, i to utoliko više što je taj jedini čin koji
mogu sebi predbaciti u cijelom svom životu bez sumnje uzrok sveg
zla koje me prati. Ja trpim pokoru zbog toga što sam u jednom trenu­
tku bio sebičan; zapravo zato i govorim Carconti kad se stane jadati:
»Šuti, ženo, to je Božja volja«.
I Caderousse obori glavu, a sve je na njemu govorilo da se iskreno
kaje.
— Dobro, gospodine — reče abbe — vi ste govorili iskreno; kad se
čovjek tako optužuje, zaslužuje da mu se oprosti.
— Na nesreću — reče Caderousse — Edmond je umro i nije mi opro­
stio.
— On nije znao — reče abbe.
— Ali možda sad zna — odvrati Caderousse — kaže se da mrtvi sve
znaju.
Nastade trenutak šutnje. Abbe ustane i poče zamišljeno šetati. Zatim
se vrati na svoje mjesto i ponovno sjedne.
— Vi ste mi već dva ili tri puta spomenuli nekog gospodina Morrela
— reče. — Tko je bio taj čovjek?
— To je vlasnik broda »Faraon«, na kome je Dantes služio.
— A kakvu je ulogu igrao taj čovjek u čitavoj toj žalosnoj stvari? — za­
pita abbe.

7S7
 prva Knjiga

— Odigrao je ulogu poštenog, odvažnog i odanog čovjeka, gospodine.

Bezbroj puta zauzimao se za Edmonda. Kad se vratio car, on je pisao,
molio, prijetio, i to toliko da je pod Drugom restauracijom bio progo­
njen kao bonapartist. Desetak puta, kao što sam već rekao, dolazio je
Dantesovu ocu da ga izvuče iz stana, a dan ili dva prije njegove smrti,
kao što sam vam također rekao, ostavio je na kaminu u njegovoj sobi
novčarku s novcem kojim su plaćeni starčevi dugovi i namireni tro­
škovi oko pogreba; tako je siromašni starac mogao umrijeti kako je i
živio, to jest kao poštenjak, ne oštetivši nikoga. Ta je novčarka još i
danas kod mene, jedna velika novčarka od crvene svile.
— A živi li još taj gospodin Morrel? — zapita abbe.
— Da — reče Caderousse.
— U tom slučaju — odgovori abbe — Bog mora da je blagoslovio tog
čovjeka, i on je sigurno bogat... sretan ...
Caderousse se gorko nasmije.
— Da, sretan je kao i ja — reče.
— Gospodin Morrel da je nesretan! — uzvikne abbe.
— On je na rubu bijede, gospodine, a možda čak i na rubu sramote.
— Da — nadoveže Caderousse — tako vam je to; pošto je radio dva­
deset pet godina, pošto je stekao najčasnije mjesto u marsejskoj tr­
govini, gospodin Morrel je sada došao na rub propasti. Izgubio je pet
brodova u dvije godine, doživio je tri strašna bankrota, i jedina mu je
još nada upravo brod »Faraon«, kojim je upravljao jadni Dantes; taj se
brod mora vratiti iz Indije s tovarom purpura i indiga. Ako mu i ovaj
brod propadne kao i ostali, on je izgubljen.
— A ima li on, taj nesretnik, ženu, djecu? — zapita abbe.
— Da, ima ženu, koja se u svemu tome drži kao svetica; ima i kćer,
koja je baš trebala da se uda za čovjeka kojega je voljela, ali mu njegova
obitelj nije dopustila da se oženi djevojkom iz propale kuće. Konačno,
Morrel ima i sina, koji je poručnik u vojsci; no, vi ćete to razumjeti,
sve to samo podvostručuje bol, umjesto da je ublažuje. Da je sam,
prosvirao bi sebi glavu tanetom i sve bi bilo gotovo.
— To je strašno — promrmlja svećenik.
— Eto kako Bog nagrađuje vrline, gospodine — reče Caderousse.
— Uzmite, na primjer, mene, koji nisam učinio nikada ništa zlo, osim
onoga o čemu sam vam pričao; ja sam danas u bijedi i kad budem
vidio kako moja jadna žena umire od groznice a da joj ne mogu po­
moći, ja ću i sam umrijeti od gladi kao i Dantesov otac, dok Fernand
i Danglars plivaju u zlatu.
—Pa kako to?
Grof Monte Christo

— Zato što je njima sve polazilo za rukom, dok poštenim ljudima sve
ide naopako.
— Pa što je s Danglarsom, koji je, ako se ne varam, najviše kriv, zar
ne, jer je začetnik?
— Sto je s njim? Otišao je iz Marseilla i prešao po preporuci gospodina
Morrela, koji nije znao za njegov zločin, kao poslovođa nekom španjol­
skom bankaru. U vrijeme španjolskog rata preuzeo je jedan dio dobava za
francusku vojsku i obogatio se. Tim je novcem kasnije dalje špekulirao pa
je utrostručio i učetverostručio svoju glavnicu. Kad mu je umrla žena, kći
onog španjolskog bankara, oženio se jednom udovicom, nekom gospođom
de Nargonne, kćeri gospodina de Servieuxa, koji je komornik sadašnjeg
kralja i u velikoj milosti na dvoru. On je sam sebe učinio milijunašem, a
onda su ga drugi učinili barunom, te se sada zove barun Danglars; ima
palaču u ulici Mont Blanc, deset konja u svojim konjušnicama, šest lakaja
u svom predsoblju, i ne znam koliko milijuna u svojim blagajnama.
— Ah — na to će abbe s nekim neobičnim naglaskom. — I on je
sretan?
— E, sretan? Tko bi to mogao znati? Nesreća ili sreća, to je tajna koju
čuvaju zidovi; zidovi imaju uši, ali nemaju jezika. Ako je sretan čovjek
u koga je veliko bogatstvo, onda je Danglars sigurno sretan.
— A Fernand?
— E, to je opet druga priča.
— Pa kako se mogao obogatiti siromašni katalonski ribar, bez sredsta­
va, bez obrazovanja? To zaista ne shvaćam, moram vam priznati.
— To je sve iznenadilo. Mora da u njegovu životu postoji neka čudna
tajna za koju nitko ne zna.
— Ali, naposljetku, koji su to poslovi za koje se zna pomoću kojih se
on dokopao takvog bogatstva ili je stekao tako veliku moć?
— Stekao je oboje, gospodine, stekao je oboje! On je i bogat i moćan
u isto vrijeme.
— Pa to je bajka, to što mi vi pričate.
— Istina je da to zvuči kao bajka; ali slušajte, pa ćete razumjeti:
Fernand je, nekoliko dana nakon Napoleonova povratka, bio uzet u
vojsku. Bourboni su ga ostavili na miru u njegovu katalonskom selu,
ali kad se Napoleon vratio, naredio je izvanrednu mobilizaciju, i Fer­
nand je morao otići. I ja sam također bio uzet, ali budući da sam bio
stariji od Fernanda i budući da sam se upravo oženio, bio sam poslan
u službu na obali.
Fernand je bio uvršten u redovite trupe, te je sa svojom pukovnijom
došao na granicu i sudjelovao u bici kod Fignyja.

7SA
 i.j.yu

U noći nakon bitke bio je na straži pred vratima nekog generala, koji
je imao tajne veze s neprijateljem. Upravo te noći trebao je general
prijeći na stranu Engleza. Predložio je Fernandu da ga prati. Fernand
je pristao, ostavio svoje mjesto i pošao s generalom.
Ono što bi Fernanda dovelo pred ratni sud da je Napoleon ostao na
prijestolju, služilo mu je kao preporuka kod Bourbona. Vratio se u
Francusku s epoletama potporučnika. A kako mu je general, koji je
bio u velikoj milosti, i dalje ostao sklon, on je godine 1823., za špa­
njolskog rata, postao kapetan, i to upravo u vrijeme kad se Danglars
upuštao u svoje prve špekulacije. Fernand bijaše Španjolac, pa je po­
slan u Madrid da tamo ispita mišljenje svojih zemljaka. U Madridu je
našao Danglarsa, povezao se s njim, obećao svom generalu podršku
španjolskih rojalista iz prijestolnice i pokrajine, dobio obećanja a i
sam preuzeo neke obaveze, proveo svoj puk putem koji je samo on
znao kroz klance što su ih čuvali rojalisti, ukratko, učinio je u tom
malom ratu toliko usluga da je nakon zauzimanja Trocadera imeno­
van za pukovnika, te je dobio oficirski križ legije časti s grofovskim
naslovom.
— Sudbino, sudbino! — promrmlja abbe.
— Da, sudbina! Ali slušajte dalje, to još nije sve. Španjolski rat bude
dovršen i Fernand zbog dugog mira koji je obećavao da će zavladati
u Europi nije mogao dalje napredovati. Jedino je Grčka ustala protiv
Turske i započela oslobodilački rat; sve su oči bile uprte prema Ateni:
bila je moda žaliti i potpomagati Grke. Francuska vlada, iako ih nije
otvoreno potpomagala, tolerirala je, kao što znate, odlazak manjih
skupina dobrovoljaca. Fernand je zatražio i dobio dopuštenje da ode u
Grčku, ali je i dalje ostao na popisu francuske vojske.
Nakon nekog vremena dočulo se da je grof de Morcerf (tako se on
danas zove) stupio u službu Ali-paše kao general savjetnik.
Kao što znate, Ali-paša je bio ubijen, ali je prije smrti nagradio zna­
tnom svotom Fernandove usluge, i Fernand se s tom svotom vratio
natrag u Francusku, gdje mu je bio priznat njegov generalski čin.
— Tako da danas ...? — zapita abbe.
— Tako da danas ima u Parizu — nastavi Caderousse — u ulici Helder
broj 27, krasnu palaču.
Abbe otvori usta i ostane tako časak kao čovjek koji se koleba, ali se
doskora sabere i nastavi:
— A Mercedes? Što je s njom? Uvjeravali su me da je nestala.
— Nestala — reče Caderousse. — Da, kao što nestaje i sunce, da bi
se idućeg dana pojavilo još sjajnije.

255
uiui inu me uirisio

— Pa je li se i ona također obogatila? — zapita abbe s ironičnim smi­

ješkom.
— Mercedes je danas jedna od najvećih dama u Parizu — reče Ca-
derousse.
— Nastavite — reče abbe — jer mi se čini kao da slušam priču o ne­
kom snu. Ali ja sam i sam doživio toliko izvanrednih stvari da me ovo
što vi sada pričate ni najmanje ne začuđuje.
— Mercedes je isprva bila sva očajna zbog nesreće koja joj je otela
Edmonda. Već sam vam govorio kako se zauzimala za nj kod gospodi­
na Villeforta i kako je bila odana Dantesovu ocu. Ali u toj tuzi zadesi
je nova nesreća, a to je bio Fernandov odlazak; odlazak onog Fernanda
o čijem zločinu ona nije znala ništa, te ga je i dalje smatrala za svog
brata.
Fernand oue, i Mercedes ostane sama. Tri mjeseca prošla su joj u
suzama. Nikakvih vijesti od Edmonda, nikakvih vijesti od Fernanda.
Pred njenim očima ostao je jedino onaj bijedni starac koji je i sam
gotovo umirao od očajanja.
Jedne večeri, pošto je po svom običaju čitav dan prosjedila najednom
raskršću ceste što vodi iz Marseillea u Catalans, vratila se kući utu-
čenija nego što je bila ikada prije, jer niti joj se vraćao zaručnik niti
je dalazio prijatelj jednim ili drugim od tih putova, niti je imala bilo
kakve vijesti od jednoga ili drugoga.
Odjednom joj se učini da čuje poznate korake. Ona se okrene sa stre-
pnjom, a vrata se otvoriše i u kuću uđe Fernand u svoj potporučničkoj
uniformi.
Iako je Mercedes više oplakivala Dantesa nego Fernanda, ipak je i
Fernand, koji se sada vratio, bio jedan dio njenog ranijeg života.
Mercedes uhvati Fernanda za ruke takvom kretnjom da je on to shva­
tio kao izraz ljubavi, iako je to bila samo djevojčina radost što više nije
sama na svijetu i što konačno nakon dugog i žalosnog samovanja opet
vidi jednog prijatelja. A osim toga, to treba naglasiti, ona Fernanda
nikada nije mrzila, ona ga jedino nije ljubila; njezino je srce pripadalo
drugome, ali je taj drugi bio daleko ... nestao ... a možda i mrtav. Pri
toj posljednjoj pomisli Mercedes bi se rasplakala i počela lomiti ruka­
ma od boli; ali joj se ta pomisao, koju je odbijala kad bi joj je tkogod
drugi natuknuo, sada sama nametala. Uostalom, i stari Dantes nepre­
stano je govorio: »Naš Edmond je mrtav, jer da nije umro, on bi nam
se sigurno vratio«.
Kao što već rekoh, starac bijaše umro. Da je on još bio živ, Mercedes
možda ne bi nikada postala ženom drugoga, jer bi on bio tu da je upo-

2S6
 Prva knjiga

zori na njenu nevjeru. Fernand je to dobro shvaćao, pa se opet vratio

kad je starac umro. Tada je već bio poručnik. Kad je prvi put došao,
nije rekao ni jedne riječi o ljubavi; a kad je došao drugi put, podsjeti
je da ju je ljubio.
Mercedes zatraži još šest mjeseci da čeka i oplakuje Edmonda.
— Zaista — reče abbe uz gorak podsmijeh — to sve zajedno čini
osamnaest mjeseci. Može li i najobožavaniji ljubavnik tražiti više od
toga?
Zatim promrmlja riječi engleskog pjesnika: »Frailty, the name is
vvoman!«1
— Šest mjeseci kasnije — nastavi Caderousse — vjenčali su se u crkvi
des Accoules.
— To je ona ista crkva u kojoj je trebalo da se vjenča s Edmondom
— promrmlja svećenik. — Ona je samo promijenila zaručnika, i to je
sve.
— Mercedes se dakle udala — nastavi Caderousse — ali, iako je na­
stojala izgledati sasvim mirna, ipak se gotovo onesvijestila prolazeći
pokraj krčme »K Reservi«, u kojoj su se osamnaest mjeseci prije toga
slavile njene zaruke s onim za kojega bi se uvjerila da ga još uvijek voli
ako bi se usudila pogledati na dno svog srca.
Fernand, koji sada bijaše sretniji ali zato ne i spokojniji — jer ja sam
ga vidio u to vrijeme, i znam da se neprestano pribojavao Edmondova
povratka — Fernand se neprestano bavio mišlju da odvede svoju ženu
i da zajedno s njom ostavi zavičaj: tu je nailazio na suviše opasnosti i
uspomena a da bi mogao ostati u Catalansu.
Osam dana nakon svadbe oni su otputovali.
— Jeste li ikada kasnije vidjeli Mercedes? — zapita svećenik.
— Jesam, vidio sam je u vrijeme španjolskog rata, i to u Perpignanu,
gdje ju je Fernand bio ostavio; tada se bavila odgojem svog sina.
Abbe zadršće.
— Svog sina? — zapita.
— Da — odgovori Caderousse — malog Alberta.
-— Ali, ako je mogla odgajati svog sina — nastavi abbe — mora da je i
sama bila obrazovana, a meni se čini da mi je Edmond govorio kako je
ona kći jednog običnog ribara, lijepa ali neobrazovana.
— Ah — reče Caderousse — zar je Edmond tako slabo poznavao svo­
ju vlastitu zaručnicu! Mercedes bi magla postati kraljicom, gospodine,

1. Slabosti, ime ti je žena.

Grof Morite Christo

kad bi se kruna stavljala samo na najljepše i najumnije glave. Njen se

imutak povećavao, a ona se izdizala sa svojim bogatstvom. Učila je
slikati, svirati, učila je sve. Uostalom, ja vjerujem, među nama, da je
ona sve to činila samo zato da bi se rastresla, da bi zaboravila, da je
sve to trpala u svoju glavu samo zato da bi svladala ono što joj je bilo
na srcu. Ali sada treba reći sve — nastavi Caderousse — bogatstvo i
počasti zacijelo su je utješili.
Ona je bogata, ona je grofica, a ipak ...
Caderousse zastane.
— ... a ipak, što? — zapita abbe.
•—Ja sam ipak siguran da ona nije sretna — reče Caderousse.
— A zbog čega tako mislite?
— E pa, kad sam se našao u najvećoj bijedi, mislio sam da će mi moji
nekadašnji prijatelji pomoći u nečemu. Došao sam Danglarsu, ali me
on nije htio primiti. Došao sam k Fernandu, a on mi je po svom sobaru
poslao sto franaka.
— Pa vi onda niste vidjeli ni jednog ni drugog?
— Nisam, ali sam vidio gospođu de Morcerf.
— Kako to?
— Kad sam izašao iz njihove kuće, pala mi je pred noge jedna novčar­
ka: bilo je u njoj dvadeset i pet lujdora. Ja sam brzo podigao glavu i
vidjeh Mercedes, koja je zatvarala kapke na prozoru.
— A gospodin Villefort? — zapita abbe.
— Oh, on nije bio moj prijatelj. Njega nisam ni poznavao, i od njega
nisam imao što tražiti.
— Ali zar ne znate baš ništa o tome što se s njim dogodilo i koliko je
imao udjela u Edmondovoj nesreći?
— Ne znam. Znam jedino to da se ubrzo nakon što je uhapsio Edmon-
da oženio gospođicom de Saint-Meran, i da je uskoro napustio Mar-
seille. Sigurno se i njemu nasmijala sreća kao i drugima, sigurno je i
on bogat kao Danglars, ugledan kao Fernand. Jedino sam ja, kao što
vidite, ostao siromašan, bijedan i od Boga zaboravljen.
— Vi se varate, prijatelju — reče abbe. — Nama se može činiti da je
Bog nekoga zaboravio kad njegova pravda nije djelotvorna, ali uvijek
dolazi trenutak kad se on toga sjeti; evo vam dokaza za to.
Rekavši to, abbe izvadi iz džepa dijamant i pruži ga Caderousseu.
— Evo, prijatelju — reče abbe — uzmite ovaj dijamant, jer je vaš.
— Kako, samo moj? — uzvikne Caderousse. — Ah, gospodine ne
šalite li se?
— Ovaj dijamant trebalo je biti podijeljen među Edmondovim prija­
 Prva knjiga

teljima; međutim, kako je Edmond imao samo jednog prijatelja, nije

potrebno da ga dijelimo. Uzmite ovaj dijamant i prodajte ga. Vrijedi
pedeset tisuća franaka, opet vam kažem, i ta će svota, nadam se, biti
dovoljna da se izbavite iz bijede.
— Oh, gospodine — reče Caderousse i pruži bojažljivo jednu ruku,
dok je drugom otirao znoj s čela — oh, gospodine, nemojte se šaliti sa
srećom i nesrećom jednog čovjeka.
— Ja znam što je sreća i što je očajanje, i nikad se nisam igrao s osje­
ćajima. Uzmite dakle, ali u zamjenu ...
Caderousse, koji je već bio dodirnuo dijamant, povuče ruku.
Abbe se nasmije:
— U zamjenu — nastavi abbe — dajte mi onu vreću od crvene svile
što ju je gospodin Morrel bio ostavio na kaminu kod starog Dantesa,
a koja je, kao što ste mi rekli, još uvijek kod vas.
Caderousse, sve začuđeniji, priđe jednom velikom hrastovu ormaru,
otvori ga i preda abbeu dugačku vrećicu spletenu od crvene svile, na
kojoj su još bila dva nekada pozlaćena kolutića od mjedi.
Abbe je uzme, a u zamjenu pruži Caderousseu dijamant.
— Oh, vi ste Božji čovjek — uzvikne Caderousse — jer zaista nitko
ne bi znao da vam je Edmond predao taj dijamant, i vi ste ga mogli
zadržati za se.
— Lijepo — reče abbe za se — čini se da bi ti to učinio. Abbe ustane,
uzme svoj šešir i svoje rukavice.
— Dakle — obrati se Caderousseu — sve što ste mi sada rekli prava
je istina i ja to mogu u svakom pogledu vjerovati?
— Gledajte, gospodine abbe — reče Caderousse — tamo u kutu sobe
je blagoslovljeno raspelo; tamo na onoj škrinji je evanđelje moje žene;
donesite to evanđelje, i ja ću vam se zakleti na nj da sam rekao sve
upravo onako kako se dogodilo.
— Dobro — reče abbe, kojega su ove riječi uvjerile da Caderousse
govori istinu — dobrol Neka vam taj novac bude od koristi. Zbogom!
Ja se sada vraćam natrag, daleko od ljudi, koji jedan drugome zadaju
toliko zla.
I abbe, oslobodivši se na jedvite jade Caderousseovih izljeva oduše­
vljenja, sam podigne zasun na vratima i pozdravi posljednji put kr­
čmara, koji mu je ponavljao svoje zbogom; zatim odjaše u onom prav­
cu odakle je i došao.
Kad se Caderousse okrenuo, opazi iza sebe svoju ženu, koja je bila
bljeđa i drhtala više nego ikada.
— Je li istina to što sam čula? — zapita ona.
Grof Morite Christo

— Što? Da je dao čitav dijamant nama? — reče Caderousse, gotovo

lud od veselja.
— Da.
— Prava i živa istina; evo ga ovdje.
Žena ga je gledala nekoliko trenutaka, a onda reče muklim glasom:
— A ako je lažan?
Caderousse problijedi i zatetura.
— Lažan — promrmlja — lažan ... A zašto bi mi taj čovjek dao lažan
dijamant?
— Da bi besplatno saznao tvoju tajnu, glupane!
Caderousse ostade trenutak kao ošamućen od težine te pretpostavke.
— Eh — reče nakon nekoliko trenutaka, pa uzme svoj šešir te ga na-
tuče na crveni rubac što mu je bio ovijen oko glave — to ćemo odmah
saznati.
— A kako?
— U Beaucaireu je sajam, i ondje ima draguljara iz Pariza. Idem im ga
pokazati. A ti čuvaj kuću, ženo. Za dva sata ja ću se vratiti.
I Caderousse izađe iz kuće te odjuri u suprotnom smjeru od onoga u
kojem je otišao neznanac.
— Pedeset tisuća franaka! — promrmlja Carconta kad je ostala sama.
— To je novac ... ali još nije bogatstvo.
 Prva knjiga

28. Tamnički popis

Sutradan nakon onog prizora na cesti između Bellegarda i Beaucairea
što smo ga netom ispričali, jedan čovjek od kojih trideset do trideset
dvije godine, u plavom fraku boje različka, u žutim pamučnim hlača­
ma i bijelom prsluku, s engleskim držanjem i izgovorom, pojavio se
pred marsejskim gradonačelnikom.
— Gospodine — reče mu — ja sam predstavnik kuće Thomson i
French u Rimu. Mi smo već deset godina u poslovnim vezama s tvr­
tkom Morrel i sin iz Marseillea. U te veze uložili smo kojih sto tisuća
franaka, te ne možemo ostati mirni na glas da je ta tvrtka pred pro­
pašću. Zbog toga sam doputovao iz Rima da se kod vas obavijestim o
pravom stanju te tvrtke.
— Gospodine — odgovori načelnik — ja znam posve sigurno da u
posljednjih četiri ili pet godina gospodina Morrela progoni nesreća.
Izgubio je redom četiri ili pet brodova i doživio tri ili četiri stečaja.
Međutim, ja nemam pravo, iako sam mu i sam kreditirao dvanaest
tisuća franaka, davati bilo kakve obavijesti o stanju njegove imovine.
Ako me kao gradonačelnika zapitate što mislim o gospodinu Morre-
lu, odgovorit ću vam da je to neobično pošten čovjek koji je dosad
savršeno točno izvršavao sve svoje obaveze. To je sve što vam ja mogu
reći, gospodine. Ako želite saznati nešto više, obratite se gospodinu
de Bovilleu, inspektoru tamnica, koji stanuje u ulici de Noailles broj
15; on je, čini mi se, uložio u tvrtku Morrel dvjesto tisuća franaka, a
ta je svota kudikamo veća od moje; ako zaista postoji kakva opasnost,
on će vam sigurno dati tačnije obavijesti nego ja.
Englez je, činilo se, uvažio tu krajnju obazrivost, te je pozdravio i za­
putio se koracima svojstvenim sinovima Velike Britanije prema ozna­
čenoj ulici.
Gospodin de Boville bijaše u svom uredu. Ugledavši ga, Englez se
začuđeno trgne, po čemu se činilo da to nije prvi put što vidi de Bo-
Grof Monte Christo

villea, on je bio tako očajan da je bilo očito kako su sve sposobnosti

njegova duha usredotočene na jednu misao koja ga je u tom času za­
okupljala, te mu ni pamćenje ni mašta nisu dopuštali da se zagleda u
prošlost.
Englez mu, s ravnodušnošću svojstvenom njegovu narodu, postavi
gotovo istim riječima ono pitanje što ga je bio postavio marsejskom
gradonačelniku.
— Oh, gospodine — uzvikne gospodin de Boville — vaše su bojazni
na nesreću sasvim opravdane, i vi imate pred sobom čovjeka koji oča­
java. Ja sam uložio u tvrtku Morrel dvjesto tisuća franaka. Tih dvjesto
tisuća franaka bio je miraz moje kćeri koju sam namjeravao udati za
četrnaest dana. Ta mi je svota trebala biti vraćena u dva dijela, i to
ctn ticnra ftvnp mies^cp n sto tisuća notnapstoc* idnrpsr
mjeseca. Obavijestio sam gospodina Morrela o svojoj želji da mi se ta
svota isplati u predviđenim rokovima, ali prije kojih pola sata došao je
gospodin Morrel ovamo i rekao mi da neće moći izvršiti prvu isplatu
ako se do petnaestog ne vrati njegov brod »Faraon«.
— Pa to — reče Englez — izgleda sasvim kao odgađanje roka isplate.
— Recite radije, gospodine, da to izgleda kao bankroti — vikne de
Boville očajavajući.
Englez je, činilo se, časak razmišljao, a onda reče:
— Vama, dakle, to potraživanje ulijeva bojazan?
— Bolje reći, smatram da je propalo.
— Pa dobro! Ja ću ga od vas otkupiti.
— Vi?
— Da, ja.
— Ali vjerojatno s velikim odbitkom.
— Ne! Isplatit ću vam svih dvjesto tisuća franaka. Naša tvrtka — na­
doveza Englez smijući se — ne bavi se takvim poslovima.
— I vi ćete platiti...?
— Gotovim novcem.
Englez izvuče iz džepa svežanj novčanica u kome je bila dvostruko
veća svota od one za koju se gospodin de Boville bojao da će je izgu­
biti.
Bljesak veselja prođe de Bovilleovim licem. Ali se on ipak svlada i
reče:
— Gospodine, moram vam reći da ćete, kao što se po svemu čini,
naplatiti svega šest postotaka od te svote.
-— Mene se to ne tiče — odgovori Englez. — To je stvar tvrtke Thom­
son i French, u ime koje ja radim. Možda je njoj u interesu da ubrza
 Prva knjiga

propast svog takmaca. Ja znam samo to da sam spreman isplatiti vam

tu svotu; tražim jedino prosredničku nagradu za sebe.
— Dakako, gospodine, to je posve opravdano — uzvikne gospodin de
Boville. — Provizija obično iznosi od jedan do jedan i pol posto; traži­
te li vi dva, tri, pet posto? Ili hoćete li možda više? Govorite!
— Gospodine — prekine ga Englez smijući se — ja sam kao i moja
tvrtka: ne bavim se takvim poslovima. Ne! Ja tražim nagradu sasvim
druge vrste.
— Govorite dakle, gospodine, ja vas slušam.
— Vi ste inspektor tamnica?
— Da, već punih četrnaest godina.
— I kod vas su popisi svih zatočenika?
— Razumije se.
— U te popise vjerojatno se unose opaske koje se odnose na zatoče­
nike.
— Svaki zatočenik ima svoj dosje.
— U redu, gospodine! Mene je u Rimu odgajao neki jadni abbe, koji
je odjednom nestao. Kasnije sam dočuo da je zatvoren u tvrđavi If, te
bih želio saznati nešto o njegovoj smrti.
— Kako se zvao taj čovjek?
— Abbe Faria.
— Oh, pa ja ga se dobro sjećam! — vikne de Boville. — Bio je lud.
— Tako se pričalo.
— O, ne, bio je zaista lud!
— Možda! No, a kakve je vrste bilo to njegovo ludilo? — Tvrdio je da
zna za neko neizmjerno blago i nudio je goleme svote državi da bude
pušten na slobodu.
— Siromah! I on je umro?
— Da, gospodine; prije kojih pet ili šest mjeseci, u veljači...
— Vi imate odlično pamćenje, gospodine, kad se tako dobro sjećate
datuma.
— Toga se sjećam zato što je abbe umro pod neobičnim okolnosti­
ma.
— Mogu li se saznati te okolnosti? — zapita Englez s izražajem rado­
znalosti kojem bi se dobar promatrač začudio što ga vidi na Englezovu
licu.
— Oh, moj bože, da! Abbeova ćelija bila je kojih četrdeset pet do pe­
deset koraka udaljena od ćelije u kojoj je bio zatočen neki bonapartist,
jedan od onih koji su imali najviše udjela u uzurpatorovu povratku s
Elbe 1815. godine, čovjek vrlo odlučan i vrlo opasan.
Grof Monte Christo

— Doista? — reče Englez.

— Da, odgovori gospodin de Boville. — Ja sam ga godine 1818. ili
1817. imao prilike vidjeti; sišao sam u njegovu ćeliju u pratnji vojnika.
Taj je čovjek ostavio na me najdublji dojam, i ja nikad neću zaboraviti
njegovo lice.
— Englez se neprimjetno nasmiješi.
— Vi kažete, gospodine, da su obje ćelije ...
— ... bile udaljene jedna od druge kojih pedeset koraka. Ali čini se da
je taj Edmond Dantes ...
— Taj opasni čovjek zvao se .. .
— Edmond Dantes. Jest, gospodine. Čini se da je taj Edmond Dantes
nabavio ili čak sam načinio alat, jer je pronađen prolaz kroz koji su
uznici dolazili jedan drugome.
— Taj prolaz sigurno su načinili zato da pobjegnu?
— Jasno. No, na njihovu nesreću, abbea Fariju je spopao napadaj ka-
talepsije, i on je umro.
— Razumijem. To je omelo plan za bijeg.
— Da, za mrtvoga — odgovori de Boville — ali ne i za živoga.
Naprotiv, taj je Dantes u tome pronašao način da ubrza bijeg. Vjeroja­
tno je mislio da zatočenike u tvrđavi If pokapaju na običnom groblju.
I on je prenio mrtvaca u svoju ćeliju, zatim je legao u vreću u koju je
bio ušiven abbeov leš, i tako je čekao vrijeme pokopa.
— To je bio opasan način — reče Englez — koji govori o njegovoj
odvažnosti.
— O, pa rekao sam vam, gospodine, to je bio zaista opasan čovjek; na
sreću, on je sam oslobodio vlasti od bojazni što ju je izazivao.
— Kako to?
— Kako? Vi ne razumijete?
— Ne!
— Tvrđava If nema groblja. Mrtvace bacaju jednostavno u more, a
prije toga im privežu za noge željeznu kuglu tešku 36 funti.
— Pa? — reče Englez, kao da mu je to teško shvatiti.
— I njemu su privezati o noge kuglu od trideset šest funti i bacili ga
u more.
— Doista?! — uzvikne Englez.
— Da, gospodine — nastavi inspektor. — Možete zamisliti kakvo je
moralo biti iznenađenje bjegunca kad je osjetio da je bačen s vrha
pećine. O, da sam mogao vidjeti njegovo lice u tom času.
— To bi bilo prilično teško.
— Svejedno! — reče gospodin de Boville, kojega je sigurnost da je do­
 Prva Knjiga

šao do svojih dvjesto tisuća franaka opet odobrovoljila. — Svejedno!

Zamišljam kako je izgledao.
I on prasne u smijeh.
— I ja također — reče Englez.
Sada se i on stane smijati, ali kao što se već smiju Englezi, to jest
usiljeno.
— I tako — nastavi Englez, koji se prvi prestao smijati — tako se
bjegunac utopio?
— Da, utopio se.
— I tako se upravitelj tvrđave riješio u isti mah i ludog i opasnog
zatočenika.
— Tako je!
— Ali o tom događaju morao bi biti sastavljen kakav zapisnik? — za­
pita Englez.
— Jest, jest, osmrtnica. Vi razumijete: Dantesovim rođacima, ako ih
je imao, moglo je biti stalo do toga da utvrde je li živ ili mrtav.
— Znači da oni sada mogu biti mirni ako su naslijedili štogod od nje­
ga. On je sasvim sigurno mrtav?
— Dakako, bože dragi, dakako! Može im se izdati potvrda o tome kad
god to zažele.
— E pa, ako je tako — reče Englez — da se vratimo natrag na popi­
se.
— Imate pravo. Ova se pripovijest malo odviše oduljila. Oprostite!
— Sto da oprostim? Što ste mi to pričali? O tome nema govora, jer mi
se pripovijest učinila vrlo zanimljivom.
— Ona i jest zanimljiva. Dakle, vi želite vidjeti, gospodine, sve što
se odnosi na vašeg jadnog abbea, koji je bio sušta uljudnost. Nije li
tako?
— To bi mi bilo veoma drago.
— Prijeđite u moj kabinet, i tamo ću vam pokazati. I obojica prijeđu
u kabinet gospodina de Bovillea.
Tu je sve bilo zaista u savršenom redu. Svaki je registar imao svoj
broj, svaki je spis bio na svom mjestu. Inspektor ponudi Englezu da
sjedne u njegov naslonjač, te stavi pred njega registre i popise koji su
se odnosili na tvrđavu If; a da bi Englezu omogućio da nesmetano lista
po popisima, sam je sjeo na jedan kraj sobe i počeo čitati novine.
Englez je među spisima lako pronašao dosje abbea Farije. Ali činilo se
da ga je posebno zanimalo ono što mu je bio pripovijedao gospodin de
Boville, jer nakon što je pročitao te prve spise, stao je listati dalje, dok
nije došao do Dantesove upisnice. I ovdje je našao sve na svom mje­
Grof Monte Christo

stu: prijavu, zapisnik o preslušanju, Morrelovu molbu i Villefortovu

primjedbu. On oprezno savije prijavu, stavi je u džep, pročita zapisnik
0 saslušanju i vidje da u njemu nije spomenuto Noirtierovo ime, baci
letimičan pogled na molbu u kojoj je Morrel 10. travnja 1815. godi­
ne, po savjetu zamjenika državnog tužitelja, u plemenitoj nakani, jer
je tada još vladao Napoleon, veličao Dantesove usluge carevoj stvari,
usluge koje je Villefortova primjedba činila neospornima. Tada mu
sve postade jasno. Ova molba Napoleonu, koju je Villefort sačuvao,
postala je strašno oružje u rukama državnog tužitelja. Zato se Englez
nije nimalo začudio bilješci napisanoj u zagradi uz Dantesovo ime:
»Oduševljen bonapartist, aktivno sudjelovao pri povratku Uzurpatora
s Elbe.
Treba ga držati u najvećoj tajnosti i pod najstrožom paskom.«
A ispod tih redaka bilo je napisano drugim rukopisom:
»S obzirom na gornju bilješku, ne može se ništa učiniti«.
Samo, usporedivši rukopis te bilješke s rukopisom kojim je bila na­
pisana napomena uz Morrelovu molbu; on se uvjeri da su i bilješka i
napomena napisane istim rukopisom, to jest da ih je napisala Ville­
fortova ruka.
Sto se pak tiče one napomene pod bilješkom, Englez je slutio da je
nju napisao neki inspektor kojega je načas zainteresirao Edmondov
položaj, ali ga je sama bilješka koju smo naveli uvjerila da ne bi imalo
nikakva smisla da bilo što poduzme za nj.
Kao što smo već rekli, inspektor se, iz diskrecije, a i zato da ne smeta
učenika abbea Farije u njegovu istraživanju, udaljio u drugi kut sobe i
čitao »Bijelu zastavu«.
On dakle nije primijetio da je Englez savio i stavio u džep onu prijavu
što ju je napisao Danglars u sjenci krčme »K Reservi«, na kojoj je bio
žig marsejske pošte od 6. veljače, s oznakom da je predana u 6 sati
navečer.
Ali treba reći da je inspektor Boville pridavao odviše značenja onim
dvjesto tisuća franaka a da bi se, sve da je to i vidio, usprotivio tom
Englezovu postupku, koliko god bio nekorektan.
— Hvala — reče Englez zaklopivši bučno registre. — Sad znam sve
što mi treba. No, a sada je na meni red da izvršim obećanje; napišite
mi prijenos na onih dvjesto tisuća; navedite u njemu da ste novac
primili u gotovu, i ja ću vam ga odmah isplatiti.
1 on prepusti svoje mjesto za pisaćim stolom gospodinu de Bovilleu
koji sjedne u naslonjač te bez predomišljanja napiše zatraženi prije­
nos, dok je Englez na kosini ormara brojio novac za isplatu.
 Prva knjiga

29. Tvrtka Morrel

Da je netko, tko je znao prilike i stanje u kome se nalazila kuća Mor-
rel, napustio Marseille nekoliko dana ranije, i da se vratio natrag u
vrijeme kad se zbiva ovo o čemu govorimo, našao bi u njoj velike
promjene.
Umjesto one živosti, blagostanja i sreće, koji se šire, da tako kaže­
mo, u jednoj trgovačkoj kući koja napreduje, umjesto onih veselih lica
što se pokazuju iza zastora na prozorima, umjesto užurbanih namje­
štenika koji prolaze hodnicima s perom za uhom, umjesto onih bala
na dvorištu, između kojih odzvanja smijeh i vika raznosača, umjesto
svega toga naišao bi već na prvi pogled na žalost i mrtvilo. U pustom
hodniku i praznom dvorištu, od svih onih mnogih namještenika kojih
su nekad bile pune uredske prostorije, ostala su samo dvojica: jedan
je bio mladić od kojih dvadeset četiri godine, Emanuel Raymond, koji
je ostao raditi ovdje usprkos nagovaranju svojih roditelja da promijeni
mjesto, zbog toga što je bio zaljubljen u Morrelovu kćer; a drugi bijaše
jedan stari blagajnički pomoćnik, slijep na jedno oko, zvan Cocles; taj
su mu nadimak prišili mladi ljudi što su nekad oživljavali tu bučnu
košnicu, danas gotovo praznu, a on je tako temeljito nadomjestio nje­
govo pravo ime da se možda ne bi ni odazvao više kad bi ga tkogod
zazvao pravim imenom.
Cocles je ostao u službi kod Morrela, i u položaju tog dobričine na­
stala je čudna promjena: u isti se mah popeo do položaja blagajnika i
spustio do sluge.
Pa ipak je on i nadalje ostao onaj isti Cocles, dobar, strpljiv, odan, ali
nepokolebljiv na području računice, jedine stvari u kojoj bi prkosio
svima, pa čak i samome gospodinu Morrelu. A od te računice nije
znao ništa osim tablice množenja, koju je imao u malom prstu i ostao
u njoj uvijek nepogrešiv, pa makar je ne znam kako obrtali i prevrtali
i pokušavali ga zbuniti.
Grof Monte Christo

Usred opće žalosti koja se uvukla u tvrtku Morrel jedino je Cocles

ostao hladnokrvan. Ali ne treba se varati: toj hladnokrvnosti nije bio
razlog što ne bi bio privržen tvrtki, već naprotiv, što je bio nepoko­
lebljivo uvjeren u njen uspjeh. Kao što štakori, kako se priča, bježe s
broda koji je sudbina unaprijed osudila da propadne u moru, tako je,
kako smo već rekli, sve ono mnoštvo pomoćnika i činovnika kojima je
ovo poduzeće brodovlasnika osiguravalo život malo-pomalo ostavilo
kancelarije i skladišta. Cocles ih je gledao kako odlaze, ali nije ni po­
mišljao na to da traži uzrok njihovu odlasku. Za njega se, kao što smo
već rekli, sve svodilo na pitanje brojeva, a u tih dvadeset godina što
ih je proveo u službi kod Morrela uvijek je vidio da se sve isplate vrše
tako točno da mu se činilo nemoguće da bi točnost mogla biti pore-
mecena 1 ua ui se plaćanja mugia ouustaviu, uas Kau slu i nlmiar, čiji
je mlin na rijeci u kojoj uvijek ima dovoljno vode, ne može zamisliti
da bi ta rijeka mogla presušiti. I doista, sve dosad se još nikada nije
dogodilo nešto što bi moglo pokolebati Coclesovo uvjerenje. Isplate
prošlog mjeseca isplaćene su s najvećom točnošću. Cocles je otkrio
pogrešku od šezdeset sua, što ju je bio, na svoju štetu, počinio sam
gospodin Morrel, te je još istog dana vratio tih nekoliko sua gospodinu
Morrelu, koji ih je uzeo uz melankoličan osmijeh i bacio ih u jednu
gotovo praznu ladicu, rekavši pri tome:
— Dobro, Cocles; vi ste čudo od blagajnika.
I Cocles je otišao sretan i presretan, jer njemu je pohvala gospodina Mor­
rela, tog oličenja poštenja, godila više nego nagrada od pedeset talira.
Ali od te mjesečne isplate koja je tako slavodobitno završila, Morrel
je proživljavao strašne sate: skupio je sva svoja sredstva da bi isto tako
dočekao i konac mjeseca: bojeći se da se vijest o njegovoj nevolji ne
proširi gradom kad bi ljudi vidjeli kako se služi krajnjim sredstvima,
on je otputovao na sajam u Beaucaire, da tamo proda nekoliko ko­
mada nakita svoje žene i kćeri i jedan dio srebrnine. Zahvaljujući toj
žrtvi, i ovaj put je sve svršilo najčasnije za tvrtku Morrel, ali je blagajna
ostala posve prazna. Financijeri, zaplašeni glasovima što su se proširili,
povukli su se sebično, kao što to obično biva, i tako gospodinu Mor­
relu, da bi mogao 15. ovog mjeseca isplatiti gospodinu de Bovilleu sto
tisuća franaka, a drugih sto tisuća 15. idućeg mjeseca, nije preostala
druga nada već da čeka povratak »Faraona«, čiji je dolazak najavio
jedan brod koji je digao sidro zajedno s njim i koji je sretno doplovio.
Ali već je prošlo petnaest dana otkako je stigao taj brod s kojim je iz
Kalkute otplovio i »Faraon«, a o »Faraonu« još uvijek nije bilo nikakvih
vijesti.
 Prva knjiga

Tako su stvari stajale kad se, nakon što je dan ranije dogovorio s de
Bovilleom onaj važan posao o kojem smo već govorili, izaslanik tvrtke
Thomson i French iz Rima najavio kod Morrela.
Primio ga je Emanuel, mladić koji se plašio svakog novog lica, jer mu
je svako novo lice nagoviještalo novog vjerovnika, koji u svojoj zabri­
nutosti dolazi da se raspita kod vlasnika tvrtke. Taj je dakle mladić
htio uštedjeti Morrelu neugodnosti posjeta, te zapita došljaka što želi.
Ali stranac mu odvrati da nema što reći gospodinu Emanuelu, već da
želi razgovarati s gospodinom Morrelom. Emanuel uzdahne i pozove
Coclesa. Ovaj dođe i mladić mu naredi da stranca odvede gospodinu
Morrelu.
Cocles krene naprijed, a stranac za njim.
Na stubama susretnu lijepu djevojku od kojih šesnaest ili sedamnaest
godina koja je zabrinuto pogledala stranca.
Cocles nije primijetio taj njen zabrinut izraz lica, ali on kao da nije
pobjegao strancu.
— Gospodin Morrel je u svom kabinetu, zar ne, gospođice Julijo?
— zapita blagajnik.
— Jest, ja bar mislim ... — reče djevojka oklijevajući. —Pogledajte
najprije, Cocles, pa ako je moj otac ondje, najavite gospodina.
•— Bilo bi uzaludno najaviti me, gospođice — odgovori Englez. — Ta
gospodin Morrel ne zna moje ime. Ovaj dobri čovjek samo mu treba
reći da sam predstavnik tvrtke Thomson i French iz Rima, s kojom je
kuća vašeg oca u poslovnim vezama.
Djevojka problijedi i nastavi silaziti, dok su se Cocles i stranac uspi­
njali dalje.
Djevojka uđe u kancelariju u kojoj je bio Emanuel, a Cocles pomoću
ključa koji je imao kod sebe otvori jedna vrata pokraj stubišta na dru­
gome katu i uvede stranca u predsoblje; zatim otvori još jedna vrata,
pa ih zatvori za sobom, i pošto je izaslanika tvrtke Thomson i French
ostavio nekoliko trenutaka sama, vrati se ponovno i dade mu znak da
može ući.
Englez uđe i nađe Morrela gdje sjedi za stolom, sasvim blijed nad ko­
lonama tih strašnih knjigovodstvenih dnevnika u kojima su bili upisani
njegovi dugovi.
Ugledavši stranca, Morrel zatvori registar, digne se i primakne jednu
stolicu, pa kad je vidio da je stranac sjeo, sjedne i on.
U četrnaest godina veoma se izmijenilo lice tog časnog trgovca koje­
mu je u vrijeme kad počinje ova pripovijest bilo trideset šest godina, a
sada je bio već blizu pedesete. Kosa mu je posijedjela, čelo se ispunilo
Grof Morite Christo

borama, a njegov pogled, nekada tako čvrst i siguran, postao je neo­

dređen i neodlučan.
Englez ga je gledao s osjećajem radoznalosti u kojoj se mogao naslutiti
i neki interes.
— Gospodine — reče Morrel, kojega je taj ispitivački pogled još više
oneraspoložio — vi ste htjeli razgovarati sa mnom?
— Da, gospodine. — Vi znate u čije ime dolazim, zar ne?
— U ime tvrtke Thomson i French, kako mi je rekao moj blagajnik.
— Rekao vam je istinu, gospodine. Tvrtka Thomson i French treba
tijekom ovoga i idućeg mjeseca isplatiti u Francuskoj tri ili četiri sto­
tine tisuća franaka, pa je, znajući vašu točnost, skupila sve obveznice
s vašim potpisom i naredila mi da podignem kod vas svote koje su
dospjele za isplatu i da ih dalje upotrebljavam.
Morrel duboko uzdahne i prijeđe rukom preko oznojenog čela.
— Vi dakle imate obveznice, gospodine, s mojim potpisom?
— Da, gospodine, i to na znatnu svotu.
— Na koliko? — upita Morrel, trudeći se da mu glas bude što sigurniji.
— Pa evo, najprije obveznice na dvjesto tisuća franaka, koju nam je
ustupio gospodin Boville, inspektor tamnica. Priznajete li da dugujete
tu svotu, gospodinu de Bovilleu?
— Da, gospodine. On je tu svotu uložio kod mene prije pet godina, s
kamatima na četiri i pol posto.
— I koju vi morate vratiti ...
— Polovicu do petnaestog ovog mjeseca, a polovicu petnaestog idu­
ćeg mjeseca.
— To je dakle u redu. Zatim, evo trideset i dvije tisuće i petsto frana­
ka, isplative krajem ovog mjeseca; to su mjenice koje ste vi potpisali,
a koje smo preuzeli od trećih lica.
— Priznajem ih — reče gospodin Morrel, kojemu se crvenilo stida
javilo na licu pri samoj pomisli da sada prvi put u životu neće moći
časno isplatiti svoje dugove. -— Je li to sve?
— Nije, gospodine — odgovori mu Englez. — Imam još ove vredno­
te koje istječu krajem idućeg mjeseca; te smo obveznice preuzeli od
tvrtke Pascal i od tvrtke Wild i Turner u Marseilleu, a glase na svotu
od oko pedeset pet tisuća petsto franaka. To je u svemu dvjesto osam­
deset i šest tisuća i petsto franaka.
Nemoguće je opisati što je propatio nesretni Morrel za vrijeme tog
nabrajanja.
— Dvjesto osamdeset šest tisuća i petsto franaka? — ponovio je go­
tovo nesvjesno.
 Prva knjiga

— Da, gospodine — odgovori Englez. — Dakle — nastavi on nakon

kratke šutnje —ja vam ne tajim, gospodine Morrel, iako vodim raču­
na o tome da vam se sve do sada nije moglo ništa prigovoriti, ne tajim
vam dakle da po Marseilleu kruži glas da niste u stanju udovoljiti
svojim obavezama.
Na taj gotovo brutalni uvod Morrel je strahovito problijedio. ,
— Gospodine — reče — dosad, a već je prošlo više od dvadeset pet
godina otkako sam preuzeo poslove tvrtke iz ruku svoga oca, poslove
kojima je on upravljao trideset pet godina, dosad, kažem, nije nijedna
obveznica potpisana od Morrela i sina predana na našoj blagajni a da
nije bila isplaćena.
— Da, znam to — odgovori Englez — ali razgovarajmo iskreno, kao
pošten čovjek s poštenim čovjekom. Hoćete li moći i ove obveznice
isplatiti isto tako točno?
Morrel zadršće i pogleda čovjeka koji mu je tako govorio s više sigur­
nosti nego do sada.
— Na tako otvoreno pitanje — reče Morrel — treba dati isto takav
odgovor. Da, gospodine, platit ću i ove dugove, ako moj brod, kako
se nadam, stigne sretno u luku. Dolazak tog broda vratit će mi kredit
bez kojeg sam ostao zbog uzastopnih nesreća što su nas zadesile. Ali
ako me kojom nesrećom »Faraon«, taj posljednji izvor prihoda s kojim
računam, iznevjeri...
Na oči jadnog brodovlasnika navriješe suze.
— A što onda — zapita stranac — ako vas i on iznevjeri? — Onda
— nastavi Morrel — okrutno je to reći, gospodine ..., ali ja sam već
navikao na nesreću, pa ću se morati navići i na sramotu ... onda ću,
mislim, biti prisiljen obustaviti plaćanja.
Zar nemate nijednog prijatelja koji bi vam u ovoj prilici mogao po­
moći?
Morrel se tužno osmjehne.
— U poslovima, gospodine — reče — nema prijatelja, to vi sami do­
bro znate, postoje samo suradnici.
— To je istina — promrmlja Englez. Prema tome, vi imate samo još
jednu jedinu nadu?
— Jednu jedinu.
— A je li ta i posljednja?
— Posljednja.
— Prema tome, ako vam se ta nada ne ispuni...
— Ja sam propao, gospodine, ja sam potpuno propao.
— Kad sam dolazio k vama, u luku je ulazio jedan brod.
Grof Monte Christo

— Znam, gospodine. Jedan mladić, koji mi je ostao vjeran i u nesreći,

provodi jedan dio svoga vremena na vidikovcu iznad kuće, u nadi da će
mi prvi dojaviti tu dobru vijest. On mi je javio i dolazak tog broda.
— A to nije vaš brod? — Nije, to je jedan brod iz Bordeauxa, »Giron-
da«; također dolazi iz Indije, ali nije moj.
— Možda je štogod čuo o »Faraonu«, pa vam donosi kakvu vijest.
— Trebam li vam reći, gospodine, da se gotovo isto toliko bojim kakve
vijesti o svom jedrenjaku koliko i neizvjesnosti. Jer, u neizvjesnosti još
ipak ima nade.
Zatim gospodin Morrel nadoda muklim glasom:
— Ovo je zakašnjenje neobično: »Faraon« je isplovio iz Kalkute 5.
veljače i trebao je biti ovdje prije više od mjesec dana.
— Sto je to? — reče odjednom Englez osluškujući. — Sto znači ta
buka?
— O, bože moj, bože moj — krikne Morrel blijedeći. — Što se još
dogodilo?
I doista, na stubama se čula velika buka; ljudi su se ushodali, a čuo se
i bolan uzvik.
Morrel ustane da otvori vrata, ali ga snage izdadoše i on padne natrag
u naslonjač.
Oba čovjeka ostadoše dakle jedan prema drugome. Morrel je drhtao
čitavim tijelom, a stranac ga je gledao s izrazom iskrene sućuti. Buka
je bila prestala, ali se ipak činilo da Morrel nešto očekuje. Ta je buka
imala neki uzrok, trebala je dakle imati i neku posljedicu.
Strancu se učinilo da se netko polako uspinje stubama i da su se kora­
ci nekoliko ljudi zaustavili pred vratima Morrelova kabineta.
Netko je stavio ključ u vrata i čulo se kako su zaškripale šarke.
— Samo dvije osobe imaju ključ od tih vrata — promrmlja Morrel, to
jest Cocles i Julija.
U tom trenutku otvoriše se i druga vrata, a u sobu uđe ona djevojka,
blijeda i zaplakana lica. Morrel ustane sav dršćući i uhvati se za priru-
čje naslonjača, jer se inače ne bi mogao držati na nogama. Njegov je
glas htio pitati, ali nije imao dovoljno snage.
— O, oče — reče djevojka sklopivši ruke — oprostite svom djetetu
što vam donosi tako zlu vijesti
Morrel strahovito problijedi. Julija mu se baci u naručaj.
— O oče, o oče —- reče ona — budite hrabri!
— Znači da je »Faraon« potonuo? — zapita Morrel muklim glasom.
Djevojka ne odgovori ništa, ali glavom što ju je bila naslonila ocu na
grudi potvrdi da je doista tako.
 Prva knjiga

-— A posada? — zapita Morrel.

— Spasila se — odgovori djevojka. — Spasio ju je onaj brod iz Borde-
auxa koji je upravo uplovio u luku.
Morrel digne ruke prema nebu s izrazom rezignacije i duboke zahval­
nosti.
— Hvala ti, bože — reče — što nije stradao nitko osim mene. En­
glezu, ma kako bio hladnokrvan, na jednoj se trepavici ipak pojavila
suza.
— Uđite — reče Morrel — uđite. Naslućujem da svi stojite pred
vratima.
I doista, tek što je on izrekao te riječi, u sobu uđe, plačući, gospođa
Morrel. Emanuel je išao za njom, a u dnu predsoblja ukaže se sedam
ili osim grubih likova napola golih mornara. Opazivši te ljude, Englez
zadršće; zamalo da nije zakoraknuo prema njima, ali se u posljednji
čas svladao i povukao u najtamniji i najdalji kut kabineta.
Gospođa Morrel sjedne u naslonjač, uhvati svog muža za ruku, dok je
Julija ostala naslonjena na očeve grudi. Emanuel je stajao nasred sobe
pa se činilo da služi kao veza između obitelji Morrel i mornara koji su
stajali kod vrata.
— Kako se to dogodilo? — zapita Morrel.
— Priđite, Penelone — reče mladić — i ispričajte kako se to dogodilo.
Jedan stari mornar, opaljen ekvatorskim suncem, priđe Morrelu vrte­
ći u ruci ostatak nekog šešira.
— Dobar dan, gospodine Morrel — reče mornar kao da je tek sinoć
napustio Marseille, pa se sada vraća iz Aixa ili Toulona.
— Dobar dan, dragi prijatelju — odvrati mu Morrel nasmiješivši se
kroz suze. — Ali gdje je kapetan?
— Sto se tiče kapetana, gospodine Morrel; on je ostao bolestan u Pal­
mi. Ali ako bude Božja volja, neće mu biti ništa i vi ćete ga za nekoliko
dana vidjeti gdje dolazi isto tako zdrav kao što smo vi i ja.
— Dobro ... a sad govorite, Penelone — reče Morrel.
Penelon prebaci grudu duhana za žvakanje s desne strane usta na lije­
vu, okrene se i pljucnu u predsoblje crnkastu pljuvačku, zatim zako­
rači i njišući se u bokovima progovori:
— Dakle, gospodine Morrel — reče — bili smo tamo negdje između
rta Blanc i rta Boyador, i plovili smo s krasnim jugoistočnim vjetrom,
nakon što smo se osam dana gnjavili jer nije bilo vjetra, kadli mi priđe
kapetan Gaumard, a moram vam reći da sam bio za kormilom, te mi
reče: »Ciča Penelone, što vi mislite o onim oblacima koji se dižu tamo
na horizontu?«
Grof Monte Christo

Baš sam ih i ja u tom trenutku promatrao.

»Što mislim, kapetane] Mislim da se dižu brže nego što bi smjeli obla­
ci koji nemaju nikakve zle namjere.«
»I ja tako mislim«, reče kapetan, »i zato se idem osigurati. Mi smo
previše raširili jedra za vjetar koji će nas svakog časa zateći ... Hej,
skupljaj gornje jedro i povuci prečnjaču.«
Bilo je krajnje vrijeme. Zapovijed još nije bila izvršena kako treba, kad
vjetar udari u nas i brod se počne naginjati.
»Dobro!« rekao je kapetan. »Još uvijek imamo previše jedara; spuštaj
veliko jedro.«
Za pet minuta bude i veliko jedro savito, pa smo plovili pomoću gor­
nje sljemenjače i donje deblenjače.
»A što vi, čiča Penelone, klimate glavom?« zapita me kapetan.
»Zato što se ja, da sam na vašem mjestu, ne bih zadovoljio samo
time.«
»Čini mi se da imaš pravo, stari«, reče on, »imat ćemo oluju.« »Ah,
kapetane, onaj tko bi kupio ono što se događa tamo dolje samo kao
oluju, dobio bi još i nešto prida. Bit će to paklensko nevrijeme, ili sam
ja neznalica!«
To znači da se mogao vidjeti vjetar kao što se vide naleti pijeska u
Montredonu. Srećom naletio je na čovjeka koji ga je dobro pozna­
vao.
»Skrati jedra za dva zaveza!« naredi kapetan. »Popuštaj priteg, skidaj
sljemenjaču i pritegni prečke.«
— To nije bilo dovoljno u onim vodama — reče Englez. — Ja bih bio
skratio za četiri zaveza i oslobodio se prednjeg jedra.
Od tog čvrstog, zvučnog i iznenadnog glasa svi uzdrhtaše. Penelon sta­
vi ruku pred oči i zagleda se u čovjeka koji s takvom sigurnošću kudi
postupke njegova kapetana.
— Mi smo učinili nešto bolje od toga — reče stari mornar s određe­
nim poštovanjem — jer smo skinuli zadnjaču i okrenuli se krmom
prema vjetru da bismo jurili ispred oluje. Deset minuta kasnije skupili
smo i gornja jedra te smo plovili bez jedara.
— Brod je bio odviše star za takvo nešto — reče Englez.
— Da, imate pravo! To nas je upropastilo. Nakon što smo se dvanaest
sati tako vitlali amo-tamo kao da nas progoni sam đavo, opazismo da
u brod prodire voda.
»Penelone,« reče mi kapetan, »čini mi se da tonemo; prepusti mi kor­
milo i siđi dolje.«
Predao sam mu kormilo i sišao dolje. Tu je već bilo vode za tri stope.
 Prva knjiga

Uspeh se na palubu vičući: »K crpkama za vodu!« Ali jest, već je bilo

prekasno. Dali smo se na posao, ali mi se čini da je bilo sve to više
vode što smo je više ispumpavali.
»E, bome«, rekao sam pošto smo radili tako četiri sata, »kad već tone-
mo, onda potonimo, ionako se samo jednom umire!«
»Zar ti ovako daješ primjer ostalima, majstore Penelone!?« reče mi
kapetan. »E, u redu, onda pričekajte.«
I on ode u svoju kabinu i vrati se s dva pištolja.
»Prvome koji ostavi crpku«, reče, »prosvirat ću glavu.«
— Tako valja! — reče Englez.
— Ništa ne ulijeva toliko odvažnosti kao dobri razlozi — nastavi mor­
nar — to više što se uto bilo i nebo prilično razvedrilo a vjetar prestao.
Ali je isto tako istina da se voda svejednako dizala, ne baš mnogo, mo­
žda za dva palca na sat, znate, to baš ne izgleda strašno, ali za dvadeset
četiri sata to je četrdeset i osam palaca, a četrdeset i osam palaca,
to su već dvije stope. Te dvije stope i one tri što smo je već imali u
brodu, to je pet stopa. A kad jedan brod ima pet stopa vode u trbuhu,
može se za njega reći da ima vodenu bolest.
»Dakle«, reče kapetan, »sada je toga dosta, i gospodin Morrel neće
nam moći ništa predbaciti. Učinili smo što smo mogli da spasimo
brod, a sada valja spašavati ljude. U čamce, djeco, i to što brže!«
— Slušajte, gospodine Morrel — nastavi Penelon — mi smo svi vo­
ljeli »Faraona«, ali ma koliko da mornar voli svoj brod, on još više voli
vlastitu kožu. I zato nismo dali da nam se dva puta kaže. A osim toga,
znate, i lađa se počela žaliti, i kao da nam kaže: Idite već jednom, ta
idite već jednom! Jadni »Faraon« bome nije lagao, jer smo ga osjećali
kako nam doslovce tone pod nogama. I tako, što bi udario dlanom o
dlan, čamac je bio u moru a nas sva osmorica nađosmo se u njemu.
Kapetan je sišao posljednji, ili bolje reći uopće nije sišao, jer nije htio
ostaviti brod, nego sam ga ja uhvatio rukama i bacio ga drugovima, a
onda sam i sam skočio za njim. Bilo je već krajnje vrijeme, jer baš u
času kad sam skočio, paluba je prasnula s takvom bukom kao da je
pogođena iz topa od četrdeset osam palaca.
Deset minuta kasnije kljun mu je bio pod vodom, zatim i krma, i brod
se stao okretati oko sebe kao pas koji trči za vlastitim repom, a onda,
zbogom drugovi... br ... sve bijaše svršeno, i nema više »Faraona«.
Sto se nas tiče, ostali smo tri dana bez hrane i vode, tako da smo već
počeli govoriti kako ćemo bacati kocku da vidimo tko će poslužiti za
hranu drugima. Uto spazismo »Girondu« i stadosmo joj mahati; ona
nas primijeti, zaplovi prema nama, pošalje čamac i pokupi nas. Eto
Grof Monte Christo

tako se to dogodilo, gospodine Morrel, na časnu riječ, na časnu mor­

narsku riječi Nije li tako, drugovi?
Mornari zamrmljaše odobravajući, što je značilo da je Penelon sve
njihove patnje prikazao sasvim istinito i sa svim pojedinostima.
— Dobro, dragi prijatelji — reče gospodin Morrel — vi ste dobri
momci i ja sam unaprijed znao da je za nesreću što me je snašla kriva
jedino sudbina. To je volja Božja a ne ljudska krivnja. A sada, koliko
imate dobiti plaće?
— O, ne govorimo o tome, gospodine Morrel.
— Naprotiv, trebamo govoriti — reče brodovlasnik sa žalosnim osmi­
jehom.
— Pa dobro, trebamo dobiti plaću za tri mjeseca — reče Penelon.
— Cocles, isplatite svakome od ovih dobrih ljudi dvjesto franaka. U
neko drugo vrijeme, dragi prijatelji — nastavi Morrel — ja bih tome
dodao: Dajte svakome od njih još po dvjesto franaka nagrade; ali vre­
mena su teška, dragi prijatelji, i ovo malo novca što ga još imamo ne
pripada više meni. Oprostite mi, dakle, i nemojte me zbog toga manje
voljeti.
Penelon se, s licem na kome se čitala sućut, okrene drugovima, pro­
govori s njima nekoliko riječi, i onda se vrati.
— Sto se toga tiče, gospodine Morrel — reče, prebacujući svoju gru­
du duhana na drugu stranu usta — što se toga tiče ...
— Čega to?
— Novca ...
— Pa što?
— Pa eto, gospodine Morrel, drugovi kažu da im je zasad dovoljno
pedeset franaka svakome i da će pričekati ostatak.
— Hvala, prijatelji, hvala — uzvikne gospodin Morrel ganut do dna
srca. — Vi ste zbilja plemeniti, ali uzmite, uzmite, i ako nađete neku
dobru službu, prihvatite je, jer ste slobodni.
Ove posljednje riječi silno su se dojmile tih čestitih ljudi. Oni se začu­
đeno pogledaju. Penelon samo što nije progutao svoju grudu duhana:
stigao je srećom na vrijeme staviti ruku na grlo.
— Kako, gospodine Morrel? — reče on prigušenim glasom. — Kako?
Vi nas otpuštate? Znači da ste nezadovoljni nama?
— Ne, djeco moja — reče brodovlasnik — ne, nisam nezadovoljan
vama, naprotiv. Ali što ćete, ja više nemam brodova, pa mi prema
tome nisu potrebni ni mornari.
— Kako, vi nemate više brodova?! — reče Penelon. — Pa što, dat ćete
sagraditi druge, mi ćemo pričekati. Znamo mi što je nevolja.
 Prva Knjiga

— Ja nemam novca da dam sagraditi brodove, Penelone — reče bro­

dovlasnik sa žalosnim osmijehom — pa prema tome ne mogu prihva­
titi vašu ponudu, koliko god bila plemenita.
— Pa dobro, ako nemate novca, ne trebate nam platiti; učinit ćemo
ono što je učinio jadni »Faraon«, plovit ćemo spuštenih jedara, i go­
tovo!
— Dosta, dosta, prijatelji — reče Morrel gušeći se od uzbuđenja.
— Idite, molim, vas. Vidjet ćemo se opet kad budu bolja vremena.
Emanuele — nastavi brodovlasnik — ispratite ih i pazite da moje želje
budu izvršene.
— Onda bar doviđenja, zar ne, gospodine? — reče Penelon.
— Da, prijatelji, ja se bar nadam; a sad idite.
— I on da znak Coclesu, koji je pošao ispred njih. Mornari pođoše za
blagajnikom, a Emanuel za njima.
— A sada — reče brodovlasnik svojoj ženi i kćeri — ostavite me načas
nasamo. Moram razgovarati s ovim gospodinom.
I on pokaže očima na predstavnika kuće Thomson i French koji je
sve to vrijeme stajao nepomičan u svom kutu, izgovorivši samo ono
nekoliko riječi što smo ih bili spomenuli.
Obje žene podigoše oči prema strancu, na kojega su već posve zabora-
vile, i izađu. Djevojka je na odlasku dobacila tom čovjeku pogled pun
molbe, na koji je on odgovorio smiješkom za koji bi se hladni proma­
trač začudio što ga vidi na tom ledenom licu. Dva čovjeka ostadoše
sami.
— Eto, gospodine — reče Morrel bacivši se u svoj naslonjač — sada
ste sve vidjeli, sve čuli, i ja nemam više što dodati.
— Vidio sam, gospodine, da vas je zadesila nova nesreća, nezaslužena
kao i one druge, a to me još više učvršćuje u mojoj želji da učinim
nešto za vas.
— O, gospodine — reče Morrel,
— Da vidimo — nastavi stranac. — Ja sam jedan od vaših glavnih
vjerovnika, zar ne?
— Vi ste bar jedan od onih koji imaju moje mjenice s najkraćim ro­
kom isplate.
— Vi biste željeli odgodu isplate?
— Odgoda bi mi mogla spasiti čast — reče Morrel — a prema tome
i život.
— Koliko vremena tražite?
Morrel, nakon časka razmišljanja, odgovori:
— Dva mjeseca.
Grof Monte Christo

— Dobro — reče stranac — dajem vam tri mjeseca.

— Ali, mislite li da tvrtka Thomson i French ...
— Budite bez brige, gospodine, to je moja stvar. Danas je 5. lipnja.
— Da.
— U redu. Obnovite mi sve ove mjenice za 5. rujna; toga dana u
jedanaest sati prije podne (sat na zidu upravo je pokazivao jedanaest
sati] doći ću do vas.
— Čekat ću vas, gospodine — reče Morrel — i vi ćete biti isplaćeni,
ili ću ja biti mrtav.
Ove posljednje riječi izgovorio je tako tiho da ih stranac nije mogao
čuti.
Mjenice budu obnovljene, stare uništene, i sad je jadni brodovlasnik,
olrQ yqq ništa dJt'ngo, imao barom pred sobom tri mjosoca da skupi
svoja posljednja sredstva.
Englez je njegovo zahvaljivanje primio s onom hladnokrvnošću koja
je svojstvena ljudima njegova naroda, i oprosti se od Morrela, koji ga
pun zahvalnosti isprati do vrata.
Na stubama on susretne Juliju. Djevojka se pretvarala kao da silazi, ali
je zapravo čekala na njega.
— O, gospodine! — reče ona sklopivši ruke.
— Gospođice — reče stranac — jednog ćete dana primiti pismo po­
tpisano sa ... Sindbad Pomorac ... izvršite od riječi do riječi sve što
vam u njemu bude rečeno, ma kako vam se čudnovatim učinio taj
nalog.
— Da, gospodine — odgovori Julija.
— Obećaj ete li mi da ćete to učiniti?
— Zaklinjem vam se.
— Dobro! Zbogom, gospođice. Ostanite uvijek dobra i odana kći kao
što ste sada, i ja se čvrsto nadam da će vas Bog nagraditi za to i dati
vam Emanuela za muža.
Julija uzvikne, pocrvenje kao trešnja i uhvati se za ogradu na stubama
da ne padne.
Stranac nastavi svoj put mahnuvši joj rukom u znak pozdrava.
U dvorištu sretne Penelona, koji je u svakoj ruci držao po jedan snop
od stotinu franaka i, kako se činilo, nije se mogao odlučiti da li da ih
odnese.
— Dođite, prijatelju — reče mu. — Htio bih razgovarati s vama.
 Prva Knjiga

30. Peti rujna

Ta odgoda plaćanja na koju je pristao predstavnik tvrtke Thomson i
French, u času kad joj se Morrel najmanje nadao, činila se nesretnom
brodovlasniku kao jedan od onih povrataka sreće koji naviještaju čo­
vjeku da je sudbini konačno dojadilo progoniti ga. Još iste večeri ispri­
čao je svojoj ženi, kćeri i Emanuelu sve što se dogodilo, i obitelji se
opet vrati malo nade, ako već ne i spokoja. Ali na nesreću Morrel nije
bio u poslovnim vezama samo s tvrtkom Thomson i French, koja je
pristala na tako povoljnu nagodbu. Kako je i sam bio rekao, u trgovini
postoje samo poslovni suradnici, a nema prijatelja. Kad je o svemu
dublje razmislio, a nikako nije mogao shvatiti tu velikodušnost Thom-
sona i Frencha prema njemu, došao je do uvjerenja da oni sve to čine
samo iz sebičnih razloga: bolje je naime podržati čovjeka koji nam
duguje tristo tisuća franaka, i dobiti tih tristo tisuća za tri mjeseca,
nego ubrzati njegovu propast i onda dobiti šest do osam postotaka od
uložene glavnice.
Na nesreću, bilo iz mržnje bilo zbog kratkovidnosti, svi Morrelovi
poslovni prijatelji nisu umovali na isti način, i neki su štoviše došli
do upravo suprotnih zaključaka. I zato su mjenice s Morrelovim po­
tpisom podnošene blagajni s najvećom točnošću, i samo zahvaljujući
odgodi na koju je pristao Englez, blagajnik je mogao uredno izvršiti
sve te isplate. Cocles je, dakle, i dalje ostao u svojoj proročkoj spo-
kojnosti. A sam gospodin Morrel je sa strahom pomišljao na to kako
bi, da je kojim slučajem morao petnaestog isplatiti sto tisuća franaka
gospodinu de Bovilleu, a tridesetog još trideset dvije tisuće za koje je,
kao i za potraživanje inspektora tamnica, dobio od Engleza odgodu,
kako bi već tog mjeseca bio propao čovjek.
U trgovačkim krugovima Marseillea vladalo je mišljenje da Morrel
neće moći izdržati te uzastopne nesreće što su se sručile na njega.
Zato je bilo to veće čuđenje kad se vidjelo da je i krajem tog mjeseca
Grof Monte Christo

točno izvršio sve svoje obaveze. Ali to ipak nije moglo vratiti poljulja­
no povjerenje, i svi su jednodušno odgodili za kraj idućeg mjeseca dan
kada će nesretni brodovlasnik najaviti stečaj.
Morrel je čitav mjesec ulagao neviđene napore da skupi sva svoja
sredstva. Nekada su mjenice s njegovim potpisom, bez obzira na rok
isplate, uzimane s povjerenjem, i ljudi su ih čak i tražili. Morrel poku­
ša izdati mjenice na devedeset dana, ali je u svim bankama nailazao na
zatvorena vrata. Na sreću, Morrel je i sam imao određenih potraživa­
nja s kojima je mogao računati. Kako su ta potraživanja prispjela, on
je i krajem srpnja mogao udovoljiti svojim obavezama s uobičajenom
točnošću.
Uostalom, zastupnika kuće Thomson i French nisu više viđali u Mar-
seilleu: sutradan ili dva dana nakon svog posjet Morrelu on je iščezao,
pa kako je za svog boravka u gradu došao u dodir samo s gradonačel­
nikom i inspektorom tamnica, njegov je boravak ovdje ostao jedino u
sjećanju te trojice ljudi. Sto se pak tiče mornara »Faraona«, oni kao da
su dobili drugo zaposlenje, jer su također bili iščezli.
Kapetan Gaumard, nakon što se oporavio od bolesti zbog koje je bio
ostao u Palmi, također se vratio. Nikako se nije mogao odlučiti da ode
do gospodina Morrela, ali je ovaj saznao za njegov dolazak i sam ga je
posjetio. Čestiti je brodovlasnik već iz Penelonove priče saznao kako se
hrabro bio ponio kapetan u toj nesreći, te ga je pokušao utješiti. Donio
mu je i njegovu plaću, po koju se kapetan sam nije usuđivao doći.
Kad je silazio niz stepenice, Morrel sretne Penelona, koji se upravo
uspinjao. Penelon je, kako se činilo, dobro uložio svoj novac, jer je
bio u novom odijelu. Kad je opazio svog bivšeg poslodavca, čestiti
kormilar kao da se jako zbunio; stao je u najudaljeniji kut stepeništa i
premještao svoju grudu duhana u ustima čas ovamo čas onamo, kolu­
tajući zbunjeno očima, i odgovorio je samo plašljivim stiskom kad mu
je gospodin Morrel sa svojom uobičajenom srdačnošću pružio ruku.
Gospodin Morrel je tu zbunjenost pripisivao njegovoj elegantnoj
odjeći, jer je bilo očito da se taj dobri čovjek nije o svom trošku dao
u takav luksuz. Bit će dakle da se već namjestio na kakvom drugom
brodu, a bilo ga je stid, ako se smijemo tako izraziti, što nije dulje žalio
za »Faraonom«. Možda je čak dolazio ovamo da kapetana Gaumarda
obavijesti o svom novom namještenju i da mu stavi određene ponude
u ime novog gospodara.
— Valjani momci — reče Morrel odlazeći. — Kad bi vas samo vaš
novi gospodar volio kao što sam vas ja volio, i kad bi bio sretniji nego
što sam jal
 Prva knjiga

Kolovoz je prošao u novim i novim nastojanjima Morrelovim da ste-

kne svoj nekadašnji kredit ili da pribavi novi. Dana 20. kolovoza sa­
znalo se u Marseilleu da je Morrel otputovao nekamo poštanskim ko­
lima, i tada se učvrsti mišljenje da će krajem tog mjeseca biti najavljen
stečaj, a Morrel da je otputovao kako ne bi morao prisustvovati tom
okrutnom činu za koji je zacijelo ovlastio svog poslovođu Emanuela
i blagajnika Coclesa. Ali, suprotno svim očekivanjima, kad je došao
31. kolovoza, blagajna se otvorila kao i obično. Cocles se pojavio iza
rešetke, miran kao Horacijev pravednik, pregledao s uobičajenom pa­
žnjom papire koji su mu podneseni i isplatio s najvećom točnošću sve
mjenice. Nakon toga ljudi više nisu znali što da misle, te su, s tvrdo­
kornošću zloslutnih proroka, odgodili propast Morrelova poduzeća za
kraj rujna.
Morrel se vratio 1. rujna. Čitava ga je njegova obitelj iščekivala s veli­
kim nestrpljenjem, jer je to njegovo putovanje u Pariz trebalo ostvariti
posljednju nadu u spas.
Morrel se sjetio Danglarsa, sadašnjeg milijunaša kojega je svojedobno
zadužio, jer je Danglars samo na Morrelovu preporuku bio primljen
na posao kod onog španjolskog bankara, gdje je udario temelj svom
golemom bogatstvu. Sada je Danglars, tako se bar govorilo, imao šest
do osam milijuna franaka gotova novca i neograničen kredit. On je, a
da ne izvadi iz džepa ni jednog talira, mogao spasiti Morrela: bilo je
dovoljno da mu jamči kod dizanja kredita, i Morrel bi bio spašen. Bro­
dovlasnik je već dugo pomišljao na Danglarsa, ali kako postoje neke
instinktivne odbojnosti koje čovjek ne može svladati, on je odgađao
koliko je god mogao da se posluži tim posljednjim sredstvom. Uosta­
lom, imao je i pravo: od Danglarsa se vratio slomljen od poniženja što
je odbijen.
Pa ipak, kada se vratio, Morrel se ni jednom riječju nije požalio niti je
što predbacivao svom nekadašnjem blagajniku. Suznih očiju zagrlio je
svoju ženu i kćerku, pružio je prijateljski ruku Emanuelu, zatvorio se
u svoj kabinet na drugom katu i pozvao Coclesa.
— Ovog puta — rekoše obje žene Emanuelu — više nam nema spasa.
Zatim su se potajno dogovorile da Julija piše svom bratu koji je bio u
garnizonu u Nimesu, neka odmah dođe kući.
Jadne su žene naime instinktivno osjećale da će im biti potrebna sva
njihova snaga da izdrže udarac koji im je prijetio.
Osim toga, iako su mu bile tek dvadeset dvije godine, Maksimilijan
Morrel imao je mnogo utjecaja na svog oca.
Bio je to čvrst i karakteran mladić. Kad je došao čas da odabere neko
Grof Morite Christo

zvanje, otac mu nije htio unaprijed odrediti budućnost, već je to pre­

pustio Maksimilijanovim sklonostima. Ovaj je tada izrazio želju da se
posveti vojničkom pozivu. Da bi u tome uspio, on je prema tome učio
veoma marljivo, i bio je primljen na natječaju u Politehničku školu,
iz koje je izašao kao potporučnik 53. pukovnije. Već je godinu dana
imao taj čin, pa se nadao da će prvom prigodom biti unaprijeđen u
čin poručnika. U pukovniji su Maksimilijana Morrela često isticali ne
samo zbog savjesnog vršenja vojničkih dužnosti već i svih svojih ljud­
skih dužnosti, i nikad ga nisu zvali drukčije nego stoikom. Jasno je da
su mnogi koji su ga tako nazivali ponavljali taj naziv samo zato što su
ga čuli iako nisu znali što on zapravo znači.
Tog su dakle mladića majka i sestra sada zvale u pomoć, da ih podrži u
teškom položsju u kome će se; ksko su osjećali, uskoro nsći
One se doista nisu varale u vezi s težinom tog položaja, jer je Julija,
svega nekoliko trenutaka nakon što se gospodin Morrel zatvorio u svoj
kabinet s Coclesom, vidjela kako Cocles izlazi posve blijed i zbunjena
lica.
Kad je prošao pokraj nje, ona ga je htjela nešto zapitati, ali je taj dobri
čovjek nastavio silaziti niz stube, i to brzinom koja je bila neobična za
njega, a na njeno pitanje samo je uzviknuo i podigao ruke k nebu:
— O, gospođice, gospođicel Kakva strašna nesreća! Tko bi se tome
ikada mogao nadati!
Čas kasnije Julija ga je vidjela kako se ponovno uspinje u kabinet no­
seći dva ili tri velika registra, blagajničku lisnicu i vrećicu s novcem.
Morrel pogleda registre, otvori lisnicu, prebroji novac.
Sva njegova sredstva iznosila su kojih šest do osam tisuća franaka,
a njegova potraživanja do petog mjeseca daljnjih pet tisuća franaka,
što je činilo, u najboljem slučaju, aktivu od četrnaest tisuća franaka,
kojom je trebao pokriti dugovanja od dvjesto osamdeset sedam tisuća
i pet stotina franaka. Prema tome, nije imao ni toliko sredstava da
ponudi nagodbu.
Ali kad je gospodin Morrel sišao na večeru, izgledao je prilično miran.
Taj je njegov mir uplašio obje žene više nego što bi ih uplašila i najdu­
blja utučenost.
Poslije večere, Morrel je obično izlazio u grad: odlazio je da popije
kavu u klubu Fokejaca i pročita novine. Ali te večeri nije izašao, nego
se ponovno vratio u svoj ured.
Sto se pak tiče Coclesa, on je izgledao posve smušen. Dobar dio dana
proveo je na dvorištu, sjedeći na jednom kamenu, gologlav na vrućini
od trideset stupnjeva.
 Prva knjiga

Emanuel je pokušavao umiriti žene, ali nije znao što da im kaže. Mla­
dić je bio odviše dobro upućen u poslove tvrtke a da ne bi osjećao
kako velika nesreća prijeti obitelji Morrel.
Dođe noć. Obje su žene ostale budne, nadajući se da će Morrel, kad
izađe iz kabineta, doći k njima. Ali čule su ga kako je prošao pokraj
vrata njihove sobe jedva čujnim korakom, vjerojatno iz straha da ga
one ne pozovu.
One naćuliše uši. Morrel je ušao u svoju sobu i iznutra zaključao vrata.
Gospođa Morrel pošalje kćer u postelju, a onda, kojih pola sata nakon
što se Julija povukla, ona se diže, skine cipele i odšulja se hodnikom
da pogleda kroz ključanicu što joj muž radi.
U hodniku primijeti neku sjenku koja se udaljavala. Bila je to Julija,
koja je, također zabrinuta, pretekla majku.
Djevojka priđe gospođi Morrel i reče joj:
— Otac piše.
Obje su žene, i bez riječi, jedna drugoj pogađale misli.
Gospođa Morrel se ponovno prigne do ključanice. Morrel je zaista
pisao. Ali ona je zapazila nešto što njenoj kćeri nije palo u oči, to jest
da Morrel piše na biljegovanom papiru.
Njoj padne na um strašna pomisao da Morrel piše svoju oporuku.
Uzdrhtala je čitavim tijelom, ali je ipak imala dovoljno snage da ne
kaže ništa.
Sutradan je Morrel izgledao posve miran. Radio je u svom uredu kao
i obično, i u uobičajeno vrijeme sišao na ručak. Samo je poslije ručka
posjeo kćer do sebe, uzeo u ruke glavu svog djeteta i dugo je pritiskao
na grudi.
Uvečer reče Julija majci da je osjetila kako ocu, mada je prividno
izgledao miran, srce ubrzano kuca.
Još dva dana prošla su gotovo jednako. Dana 4. rujna uvečer gospodin
Morrel zatraži od kćeri da mu vrati ključ od njegove radne sobe.
Na njegov zahtjev, u kom je slutila neko zlo, Julija zadršće. Zašto joj
otac oduzima taj ključ koji je uvijek imala uza se i koji su joj još u
djetinjstvu oduzimali samo onda kad su je htjeli kazniti?
Djevojka pogleda gospodina Morrela.
— Što sam skrivila, oče — zapita ona — da mi oduzimate taj ključ?
— Ništa, dijete moje! — odgovori nesretni Morrel, kojemu je to tako
jednostavno pitanje natjeralo suze na oči. — Ništa, drago dijete, ali
ključ mi je potreban.
Julija se pretvarala da traži ključ.
— Ostavila sam ga u svojoj sobi — reče.
Grof Monte Christo

I ona izađe. Ali umjesto da ode u svoju sobu, siđe i potrči Emanuelu
da se s njim posavjetuje.
— Nemojte mu vratiti ključ — reče joj Emanuel — a sutra prije po­
dne, ako vam ikako bude moguće, nemojte ga ostavljati nasamo.
Ona pokuša saznati štogod od Emanuela, ali ovaj nije znao ništa pose­
bno, ili bar nije htio reći.
Gotovo čitavu noć sa 4. na 5. rujna prisluškivala je gospođa Morrel
na drvenoj zidnoj pregradi. Do tri sata ujutro čula ga je kako uzrujano
hoda po svojoj sobi. Tek u tri sata bacio se na postelju.
Obje žene provele su noć zajedno. Još od večeri očekivale su Maksi-
milijana.
U osam sati Morrel uđe u njihovu sobu. Bio je miran, ali se na njegovu
blijedu licu jasno odražavalo da je proveo nemirnu noć.
Žene se nisu usudile pitati ga je li dobro spavao.
Morrel je bio prema ženi još nježniji a prema kćeri još očinskiji nego
ikada prije. Kao da se nije mogao nagledati svoga djeteta, niti ga se
dovoljno nagrliti.
Julija se sjetila Emanuelova savjeta, te je htjela poći za njim kad je
izašao iz sobe. Ali je on nježno zaustavi:
— Ostani kod majke — reče joj.
— Julija je ipak pokušala ići s njim.
— Ja to hoću! — reče tada Morrel.
Bilo je to prvi put da je Morrel rekao svojoj kćeri: Ja to hoću! ali je to
rekao tako očinski blago da se Julija nije usudila napraviti ni koraka više.
Ostala je na istom mjestu, stojeći šutke i nepomično. Čas kasnije vra­
ta se otvoriše i ona osjeti dvije ruke koje su je ogrlile, i usta koja joj
pritisnuše poljubac na čelo.
Ona podigne pogled i krikne od radosti.
— Maksimilijane, brate moj! — uzvikne.
Na taj uzvik dotrči gospođa Morrel, te se i ona baci u naručaj svom
sinu.
— Majko — reče mladić gledajući naizmjence majku i sestru — što
je to, što se to događa? Vaše me pismo veoma uplašilo te sam dojurio
ovamo.
— Julijo — reče gospođa Morrel dajući znak kćeri — idi k ocu i kaži
mu da je Maksimilijan upravo stigao.
Djevojka pohita iz sobe, ali već na prvoj stepenici na stubištu naleti na
čovjeka koji je u ruci držao neko pismo.
— Niste li vi Julija Morrel? — reče taj čovjek s izrazitim talijanskim
naglaskom.
 Prva knjiga

— Jesam, gospodine — odgovori Julija usplahireno — ali što želite od

mene? Ja vas ne poznajem.
— Pročitajte ovo pismo — reče čovjek pružajući joj pisamce. Julija se
skanjivala da ga uzme.
— Radi se o spasu vašeg oca — reče glasnik.
Na te riječi djevojka mu istrgne pismo iz ruke.
Zatim ga nestrpljivo otvori i poče čitati.
»Pođite odmah u aleju Meilhan, uđite u kuću broj 15, zatražite od
vratarice ključ sobe na petom katu, uđite u tu sobu, uzmite s ugla
kamina vrećicu od crvene svile i donesite je svom ocu.
Važno je da je on dobije prije jedanaest sati.
Obećali ste mi da ćete me slijepo slušati. Podsjećam vas na vaše obe­
ćanje.
Sindbad Pomorac«
Djevojka krikne od veselja, podigne oči i ogleda se za čovjekom koji je
donio to pismo da ga nešto pita, ali je njega nestalo.
Tada uze još jednom čitati i opazi da je u pismu dodano još nekoliko
redaka. Ona ih pročita.
»Važno je da to obavite osobno, i to sami; dođete li u pratnji ili se
umjesto vas pojavi netko drugi, vratarica će mu odgovoriti da sve to
ne razumije.«
Taj post scriptum jako je poljuljao djevojčin osjećaj radosti. Ne krije
li se tu kakva opasnost? Nije li to možda kakva zamka koju su joj po­
stavili? Njena je naivnost bila tako velika da se nije mogla ni domisliti
kakvim se opasnostima izvrgava djevojka njenih godina ako pristane
na te uvjete. Ali nije uvijek potrebno da čovjek poznaje opasnost da bi
je se bojao. Cesto baš najnepoznatije opasnosti zadaju ljudima najviše
straha.
Julija se skanjivala, i ona odluči upitati nekoga za savjet. Ali neki ču­
dnovat osjećaj naveo ju je da se ne obrati ni majci ni bratu, već Ema-
nuelu.
Ona siđe i ispriča mu što joj se dogodilo onog dana kad je predstavnik
kuće Thomson i French bio kod njenog oca. Ispriča mu prizor na stu­
bištu, spomene obećanje što ga je dala strancu, i pokaže pismo.
— Trebate otići onamo, gospođice — reče joj Emanuel.
— Trebam ići? — prošapće Julija.
— Da. Ja ću vas pratiti.
— Pa zar niste vidjeli da moram biti sama? — reče Julija.
— Vi ćete i biti sami — odgovori mladić — jer ću vas ja čekati na uglu
Muzejske ulice, i budete li se zadržali toliko da bi me to uznemirilo,
Grof Monte Christo

doći ću za vama. Jamčim vam da će se loše provesti oni na koje mi se

požalite!
— Dakle, Emanuele — odvrati mu na to djevojka, još uvijek u nedo­
umici — vi mislite da se trebam odazvati tom pozivu?
— Da. Ta nije li vam glasnik rekao da se radi o spasu vašeg oca?
— Ali, na kraju, Emanuele, u kakvoj se to opasnosti otac nalazi? — za­
pita djevojka.
Emanuel je časak oklijevao, ali ga želja da nagovori djevojku potakne
da joj sve kaže.
— Čujte — reče on — danas je 5. rujna, zar ne?
— Jest.
— Danas u jedanaest sati vaš otac mora isplatiti oko tristo tisuća fra-
uilro
litirvu •

— Da, to znam.
— Ali on — nastavi Emanuel — nema u blagajni više od petnaest
tisuća franaka.
— Pa što će se zbog toga dogoditi?
— Ako vaš otac danas do jedanaest sati ne nađe čovjeka koji će mu
priteći u pomoć, on će u podne biti prisiljen proglasiti stečaj.
— Oh, pođimo, pođimo! — vikne djevojka i povuče mladića za so­
bom.
U međuvremenu je gospođa Morrel o svemu obavijestila sina.
Mladić je dobro znao da se u kući njegovih roditelja štošta promijenilo
poslije onih nesreća koje su zadesile njegova oca, napose u vezi s izda­
cima. Pa ipak, nije ni slutio da su stvari tako daleko otišle.
Ostao je preneražen.
Zatim je odjednom pojurio iz sobe i brzo se uspeo uza stube, misleći
da je gospodin Morrel u svom kabinetu, ali je uzalud kucao.
Dok je još bio na vratima kabineta, odjednom začuje kako se otvaraju
vrata očeve sobe. Okrene se i opazi oca. Umjesto da pođe ravno u ka­
binet, Morrel je najprije ušao u svoju sobu, i tek je sada izašao iz nje.
Opazivši Maksimilijana, gospodin Morrel iznenađeno uzvikne, jer nije
ništa znao o mladićevu dolasku. Ostao je nepomičan na mjestu, sti­
šćući lijevom rukom nešto što je skrivao pod kaputom.
Maksimilijan siđe brzo niz stube i baci se ocu oko vrata, ali istog časa
ustukne, ostavivši samo desnu ruku na očevim grudima.
— Oče — reče mladić, čije je lice odjednom postalo mrtvački blijedo
— zašto držite pištolje pod kaputom?
— Ah, eto onoga čega sam se bojao! — reče Morrel.
— Oče, oče, tako vam nebesa! — vikne mladić — čemu to oružje?
 Prva knjiga

— Maksimilijane — odgovori Morrel gledajući ravno u oči svog sina

— ti si muškarac, i to muškarac koji drži do svoje časti; dođi pa ću ti
sve objasniti.
I Morrel pođe čvrstim korakom prema svom kabinetu, dok je Maksi-
milijan išao za njim gotovo glavinjajući.
Morrel otvori vrata i zaključa ih za sinom. Zatim prođe kroz pred­
soblje, priđe pisaćem stolu, stavi pištolje u kut stola i pokaže sinu
prstom na jednu otvorenu blagajničku knjigu.
U toj knjizi bilo je prikazano pravo stanje njihova poduzeća. Za pola
sata Morrel je trebao platiti dvjesto osamdeset tisuća i pet stotina
franaka.
U blagajni je bilo svega petnaest tisuća dvjesto pedeset i sedam fra­
naka.
— Citajl — reče Morrel.
Mladi čovjek poče čitati i nekoliko je trenutaka ostao kao gromom
ošinut.
Morrel nije govorio ništa. A što bi i mogao dodati tom neumoljivom
dokazu brojeva?
— I vi ste, oče — zapita za nekoliko trenutaka mladić — učinili sve
što ste mogli da spriječite tu nesreću?
— Jesam — odgovori Morrel.
— I nemate više nikakvih potraživanja?
— Nemam.
■ — Iscrpli ste sva sredstva?
— Da, sva.
— I za pola sata — izgovori Maksimilijan muklim glasom — naše će
ime biti osramoćeno]
— Krv pere sramotu — odgovori Morrel.
— Imate pravo, oče, ja vas razumijem.
I on pruži ruku za pištoljem te nastavi:
— Tu je jedan za vas, a jedan za rnenel Hvala vam.
Morrel mu zadrži ruku.
— A tvoja majka ... tvoja sestra? ... Tko će se brinuti o njima?
Mladića podiđe jeza po čitavom tijelu.
— Oče, imate li na umu vi mi reći da živim?
— Da, ja ti to kažem — odgovori Morrel — zato što je to tvoja du­
žnost. U tebe je miran, snažan duh, Maksimilijane ... Maksimilijane,
ti nisi prosječan čovjek; ja ti ništa ne zapovijedam, ništa ne naređu­
jem. Sagledaj svoj položaj objektivno kao da se ne radi o tebi, i onda
prosudi sam.
Grof Monte Christo

Mladić je časak razmišljao, a zatim mu se u očima pojavi odraz du­

boke rezignacije. Samo je polakom i žalosnom kretnjom skinuo svoje
epolete, oznake svoga čina.
— U redu — reče pružajući Morrelu ruku — umrite mirno, oče! Ja
ću živjeti.
Morrel se htjede baciti na koljena pred sinom, ali ga Maksimilijan
privuče k sebi, i ta su dva plemenita srca nekoliko trenutaka kucala
jedno o drugo.
— Ti znaš da u svemu tome nema moje krivnje? — zapita Morrel.
— Znam, dragi oče. Znam da ste vi najpošteniji čovjek što sam ga
ikada upoznao.
— Dobro, dakle, time je sve rečeno. Sada se vrati svojoj majci i se-
stri.
— Oče — reče mladić kleknuvši — blagoslovite me! Morrel uzme
među ruke glavu svog sina, privuče je sebi i nekoliko puta pritisne
usne na nju.
— Oh, da, da — reče — ja te blagosiljem u svoje ime, kao i u ime
triju generacija neokaljanih ljudi. Slušaj, dakle, što oni govore na moja
usta. Zgradu koju je nesreća razorila sudbina može ponovno podi­
ći. Videći da sam umro ovakvom smrću, možda će i najnemilosrdniji
imati milosrđa prema tebi. Tebi će možda dati odgodu koju su meni
uskratili. A tada nastoj da riječ »nečastan« ne bude izgovorena. Pri­
hvati se posla, radi, mladiću, i bori se muški i odvažno. Živite, ti i
tvoja majka i sestra, najskromnije što možete, kako bi se iz dana u
dan povećavao imutak onih kojima sam dužan i kako bi se umnažao u
tvojim rukama. Misli na to kako će biti divan, velik i svečan dan kad
ćeš u ovom istom uredu moći reći: Moj je otac umro jer nije mogao
učiniti ono što ja sada činim; ali je umro miran i spokojan, jer je znao
da ću ja to učiniti.
—Ah, oče, oče — uzvikne mladić — kad biste ipak mogli živjeti!
— Kad bih ostao na životu, sve bi se promijenilo i ne bih bio ništa
drugo nego čovjek koji nije ispunio svoju riječ, ne bih bio ništa drugo
do propali trgovac. A ako umrem, naprotiv, imaj to na umu, moje
mrtvo tijelo bit će samo tijelo jednog poštenog nesretnika. Kad bih
ostao na životu, i najbolji prijatelji izbjegavali bi moju kuću. A mrtva
će me ispratiti suznih očiju do posljednjeg počivališta. Kad bih ostao
živ, ti bi se stidio mog imena. A kad budem mrtav, moći ćeš dići glavu
i reći: Ja sam sin onoga koji se ubio zato što jedan jedini put nije mo­
gao održati svoju riječ.
Mladić zajeca, ali se činilo da se pomirio sa sudbinom. Bilo je to drugi
 Prva Knjiga

put što je, ne svojim srcem već razumom, osjetio da tako mora biti.
— A sada — nastavi Morrel — ostavi me nasamo i nastoj udaljiti
žene.
— Ne želite li vidjeti još jednom moju sestru? — zapita Maksimili-
jan.
U tom susretu krila se za mladića posljednja i nejasna nada, i zato ga
je predlagao. Ali Morrel odmahne glavom.
— Vidio sam je jutros — reče — i oprostio se od nje. — Imate li
još kakvih posebnih preporuka? — zapita Maksimilijan izmijenjenim
glasom.
— Govorite, oče!
— Kuća Thomson i French jedina je, ne znam da li iz čovječnosti iz
sebičnosti, jer nije na meni da čitam u ljudskim srcima, jedina je, ka­
žem, bila obzirna prema meni. Predstavnik te tvrtke, onaj isti što će
se za deset minuta pojaviti ovdje da zatraži isplatu mjenice na dvjesto
osamdeset sedam tisuća i pet stotina franaka, ponudio mi je, a da to
uopće nisam tražio, tri mjeseca odgode. Ta kuća neka bude prva ispla­
ćena, sine moj, a onaj čovjek neka ti bude svet.
— Da, dragi oče — reče Maksimilijan.
— A sada još jednom zbogom — na to će Morrel. —Idi, moram ostati
nasamo. Oporuku ćeš naći u pisaćem stolu moje spavaće sobe.
Mladić ostade nepomičan.
— Slušaj, Maksimilijane— reče mu otac — pretpostavimo da sam
vojnik kao i ti, i da mi je na primjer zapovjeđeno da zauzmem jednu
tvrđavu; kad bi ti znao da ću poginuti osvajajući je, ne bi li mi rekao
ono isto što si mi rekao maločas: Pođite, oče! Jer ako ostanete, ostat
ćete bez časti, a više vrijedi smrt nego sramota!
— Da, da — reče mladić.
Zatim izađe iz kabineta. Kad je Maksimilijan izašao, Morrel je neko
vrijeme ostao stojeći, očiju uprtih u vrata; a onda ispruži ruku, uhvati
konopac od zvona i pozvoni.
Čas nakon toga na vratima se pojavi Cocles.
To nije više bio isti čovjek, u ova tri dana otkako je saznao istinu po­
tpuno je oronuo. Pomisao na to da će kuća Morrel obustaviti plaćanja
više ga je povila prema zemlji nego dvadeset dugih godina njegova
života.
— Dobri moj Cocles — reče Morrel s nekim naglaskom koji je teško
opisati — ti ćeš ostati u predsoblju. Kad dođe onaj gospodin što je bio
ovdje prije tri mjeseca, ti ga se sjećaš, predstavnik kuće Thomson i
French, odmah mi ga najavi.
Grof Monte Christo

Cocles ne odgovori ništa, samo kimne glavom. Zatim izađe, sjedne u

predsoblju, i tu je čekao.
Morrel se ponovno zavali u svoj naslonjač. Njegov se pogled zaustavi
na zidnom satu: ostalo je još svega sedam minuta. Kazaljka se pomica­
la nevjerojatnom brzinom, i čak mu se činilo da vidi kako se miče.
Nemoguće je izreći što se događalo tada, u tom posljednjem času, u
duši toga čovjeka koji se, iako još mlad, nakon jednog zaključivanja
koje je možda bilo netočno ali je barem prividno izgledalo pravilno,
morao rastati od svega što je volio na tom svijetu, odreći se života koji
je njemu u krilu obitelji bio toliko ugodan. Da se to shvati, trebalo je
vidjeti njegovo čelo obliveno znojem a ipak pomireno sa sudbinom,
njegove oči pune suza, a ipak okrenute prema nebu.
Kazaljka je išla i dalje, pištolji su bili napunjeni. Morrel ispruži ruku,
uzme jedan pištolj i promrmlja ime svoje kćeri.
Zatim odloži to smrtonosno oružje, uzme pero i napiše nekoliko ri­
ječi.
U tom mu se trenutku učinilo da se nije dovoljno oprostio sa svojim
dragim djetetom.
Onda se okrene prema zidnom satu. Nije više brojio minute, nego
sekunde.
Ponovno uzme oružje, poluotvorenih usta i pogleda usmjerena u ka­
zaljku. A zatim se strese od škljocanja koje se začulo kad je napeo
okidač.
U tom času čelo mu oblije još hladniji znoj a još smrtnija tjeskoba
stegne mu srce.
On začuje kako škripe šarke na vratima stepeništa.
Zatim se otvore i vrata njegova kabineta.
Sat tek što nije odbio jedanaest sati.
Morrel se uopće nije okrenuo, jer je očekivao da će Cocles najaviti:
Izaslanik tvrtke Thomson i French.
1 on primakne cijev pištolja ustima.
U taj čas začuje se krik. Bio je to glas njegove kćeri.
On se okrene i opazi Juliju, a pištolj mu ispadne iz ruke.
— Oče, oče! — uzvikne djevojka gotovo bez daha i sva izvan sebe od
radosti. — Spašeni ste, spašeni.
I ona se baci ocu u naručaj držeći u ruci novčarku od crvene svile.
— Spašen? Moje dijete? — reče Morrel. — Sto hoćeš time reći?
— Da, spašeni! Gledajte, gledajte — reče djevojka.
Morrel uzme novčarku i zadršće, jer se nekako nejasno prisjećao da je
taj predmet nekada pripadao njemu.
 Prva Knjiga

U jednom dijelu bila je mjenica na dvjesto osamdeset sedam tisuća i

petsto franaka.
Mjenica je bila iskupljena.
U drugom dijelu bio je dijamant velik poput lješnjaka, a uz njega na
komadiću pergamene napisane ove tri riječi: »Miraz za Juliju«.
Morrel prijeđe rukom preko čela. Mislio je da sanja.
Upravo u tom trenutku zidni je sat otkucavao jedanaest sati. Pri sva­
kom udarcu željeznog bata na satu njemu se činilo kao da zvuk odzva­
nja u njegovu vlastitom srcu.
— Da vidim o, drago dijete — reče on. — Objasni mi to. Gdje si našla
tu vrećicu?
U kući broj 15 u aleji Meilham, i to na uglu kamina u jednoj siroma­
šnoj sobici na petom katu.
— Ali — uzvikne Morrel — ona nije tvoja!
Julija pruži ocu pismo što ga je tog jutra primila.
— I ti si bila sama u toj kući? — reče Morrel kad je pročitao pismo.
Emanuel me pratio onamo, dragi oče. Trebao me čekati na uglu Mu­
zejske ulice, ali ga na povratku začudo nisam više našla.
— Gospodine Morrel — vikne jedan glas sa stuba — gospodine Mor­
rel!
— Pa to je Emanuelov glas — reče Julija.
U tom trenutku u sobu uđe Emanuel, lica smetena od radosti i uzbu­
đenja.
— »Faraon« — vikne — »Faraon«.
— Ta što vam je? »Faraon«? Jeste li poludjeli, Emanuele? Pa vi dobro
znate da je potonuo.
— »Faraon«, gospodine! Najavljen je »Faraon«! »Faraon« ulazi u luku.
Morrel se sruši u naslonjač; ponestalo mu je snage. Njegov razum nije
mogao shvatiti taj nevjerojatni, nemoguć, tajanstveni tijek dogođaja.
Ali sad je i njegov sin ušao u sobu.
— Oče — uzvikne Maksimilijan — što ste mi govorili da je »Faraon«
potonuo?! Lučka straža najavila je njegov dolazak, i on upravo ulazi u
luku.
— Prijatelji moji — reče Morrel — kad bi to bilo tako, trebalo bi
vjerovati u čudo Božje. To je nemoguće! Nemoguće!
Ali ono što je bilo stvarno i manje nevjerojatno, to je bila ona vrećica
što ju je držao u rukama, ona iskupljena mjenica i skupocjeni dija­
mant.
— Ah, gospodine —javi se sada i Cocles — što to znači? Govore da
dolazi »Faraon«.
Grof Monte Christo

— Hajdemo, djeco — reče Morrel ustajući — hajdemo vidjeti, i neka

nam se Bog smiluje ako je ta vijest lažna.
Oni siđoše. Na pola stepeništa čekala je gospođa Morrel. Jadna se
žena nije usudila popeti.
Za nekoliko trenutaka bili su na Canabieri. U luci je bilo mnoštvo
ljudi.
Cijelo to mnoštvo otvori se pred Morrelom.
— »Faraon«, »Faraon« — čulo se sa svih strana.
I zaista, stvar čudnovata i neshvatljiva: nasuprot kuli svetog Ivana je­
dan je brod na čijoj je krmi bilo ispisano bijelim slovima: »Faraon«
(Morrel i sin iz Marseillea), naizgled potpuno isti kao i pravi »Faraon«,
čak i natovaren kao onaj što je potonuo, to jest grimizom i indigom,
upiavu uacivj kj i oivcipijavj jccuci. jlnci vjccimcivuiii invjdLU OkćijčUJ

je kapetan Gaumard i izdavao naredbe, a vođa posade Penelon doma-

hivao gospodinu Morrelu.
Više nije moglo biti sumnje: čula su svjedočila o tome, a deset tisuća
ljudi potvrđivalo je to svjedočanstvo.
Dok su se Morrel i njegov sin grlili na molu uz pljesak čitavog grada
koji je bio svjedok toga čuda, jedan je čovjek, lica upola pokrivena
crnom bradom, skriven iza jedne stražarnice, promrmljao ove riječi:
— Budi sretan, plemeniti čovječe! Budi blagoslovljen za sve dobro
što si ga učinio i što ćeš ga još učiniti, a moja zahvalnost neka ostane
skrivena, kao što bijaše i tvoje dobročinstvo.
I sa smiješkom radosti i sreće izađe iz zaklona gdje se bio skrio, te ne-
opažen od ljudi, koje je posve zaokupio taj neobični dagađaj, siđe niz
jedne od onih malih stuba što služe za iskrcavanje i zovne tri puta:
— Jacopo! Jacopo! Jacopo!
Tada mu priđe jedan čamac, on skoči u nj i odveze se do jedne bogato
opremljene jahte, na čiju se palubu popeo spretno kao kakav mornar.
Odavde još jednom baci pogled na Morrela koji je, plačući od radosti,
srdačno stiskao ruku ljudima u mnoštvu i zahvaljivao ganutim pogle­
dom nepoznatom dobročinitelju kojega je, kako se činilo, tražio na
nebu.
— A sada — reče neznanac — zbogom dobroto, čovječnosti, zahval­
nosti ... Zbogom svim osjećajima koji razgaljuju ljudsko srce. Stavio
sam se na mjesto Providnosti da nagradim dobre ... a sada neka mi
Bog osvetnik ustupi svoje mjesto da kaznim zle!
Na te riječi on dade jedan znak, i jahta, kao da je čekala samo taj znak,
odmah zaplovi morem.
 Prva knjiga

31. Italija — Sindbad Pomorac

Početkom godine 1838. boravila su u Firenci dva mlada čovjeka iz na-
jotmjenijeg pariškog društva, i to vicomte Albert de Morcerf i barun
Franz d’Epinay. Oni su se bili dogovorili da će vrijeme poklada te godi­
ne provesti u Rimu, gdje će Franz, koji je već blizu četiri godine boravio
u Italiji, poslužiti Albertu kao vodič. Ali kako nije mala stvar provesti
vrijeme karnevala u Rimu, posebno kad čovjek ne želi spavati na trgu ili
na Campo Vaccinu, oni su pisali gospodinu Pastriniju, vlasniku hotela
»London« na Španjolskom trgu, da im zadrži prikladan stan.
Pastrini im odgovori da ima na raspolaganju svega još dvije sobe s
jednim kabinetom na drugom katu, te im ponudi taj stan uz pristojnu
cijenu od jednog lujdora na dan. Mladići prihvatiše ponudu, a zatim,
nastojeći dobro iskoristiti preostalo vrijeme, Albert je otputovao u
Napulj, dok je Franz ostao u Firenci.
Kad se već prilično nauživao života što ga pruža grad Medicija, i kad
se već do mile volje našetao onim rajem zemaljskim što ga nazivaju
Casino, nakon što je bio primljen kod svojih uglednih gostoprimaca
koji služe na čast Firenci, palo mu je na pamet da, kad je već vidio
Korziku, kolijevku Bonaparteovu, posjeti i otok Elbu, to znamenito
privremeno boravište Napoleonovo.
I tako je jedne večeri odvezao jednu barketu s alke kojom je bila pri­
vezana u luci u Livornu, legao na njeno dno prostrijevši svoj ogrtač, i
naredio mornarima: »Plovite na Elbulll«
Barka je ostavila luku kao što morska ptica ostavlja gnijezdo, i sutra­
dan se Franz iskrcao u Porto-Ferraju.
Prešao je taj carski otok nakon što je vidio sve tragove što su ih ovdje
ostavili koraci onoga diva, i ponovno se ukrcao u Marciani.
Dva sata nakon što je napustio kopno, ponovno se iskrcao na nj, i to u
Pianosi, gdje su ga čekala, tako su ga barem uvjeravali, nebrojena jata
crvenih jarebica.
Grof Monte Christo

Lov je bio vrlo slab. Franz je na jedvite jade ustrijelio nekoliko mr­
šavih jarebica, pa se onda, kao i svi lovci kad se uzalud umore, vratio
prilično zlovoljan na barku.
— Ah, kad bi vaša ekscelencija htjela — reče mu vlasnik barke — mo­
gla bi imati divan lov!
— A gdje to? — zapita Franz.
— Vidite li onaj otok? — reče vlasnik upirući prstom prema jugu i
pokazujući na jednu čunjevitu masu što se okomito dizala iz mora,
obojena najljepšom bojom indiga.
— Pa koji je to otok?
— To je otok Monte Christo — odgovori mu Livornjanin.
—Ali ja nemam dozvolu za lov na tom otoku.
— Vašoj ekscelenciji ona i nije potrebna, jer je otok sasvim pust.
— Ah, zaista — reče mladić — pusti otok na Sredozemnom moru; to
je zbilja veoma zanimljivo.
— Ali je i razumljivo da je pust — reče mornar. — Jer je taj otok
zapravo samo gomila kamenja i na čitavoj svojoj površini nema možda
ni jedno jutro plodne zemlje.
— Pa kome pripada taj otok?
— Pripada Toscani.
— A kakve ću divljači ondje naći?
— Tisuće divokoza.
— Koje žive ližući kamen — reče Franz sa smiješkom nevjerice.
— Ne, nego brsteći vrijes, mirte i mastike koji rastu između pukotina
kamenja.
— Ali gdje ću spavati?
— Na otoku u špiljama, ili na podu lađe umotani u ogrtač. Uostalom,
ako vaša ekscelencija želi, možemo odmah nakon lova otploviti. Ta
vi znate da mi plovimo sigurno noću kao i danju, a kad ne možemo
ploviti na jedra, mi imamo vesla.
Kako mu je još ostalo dovoljno vremena do sastanka sa svojim dru­
gom, i kako se više nije mrao brinuti za smještaj u Rimu, Franz prista­
ne na taj prijedlog, da se odšteti za onaj prvi, neuspjeli lov.
Kad je mornarima rekao da prihvaća, oni počeše nešto šaputati među
sobom.
— Sto je? — zapita Franz. — Sto je sad iskrslo? Postoji li možda neka
zapreka da se ide na taj otok?
— Ne postoji, vaša ekscelencijo — reče vlasnik barke — ali moram
vas upozoriti da je otok pod kontumacom.
— Pa što to znači?
 PrVa knjiga

— To znači da otok Monte Christo, budući da je nenastanjen, služi

ponekad krijumčarima i gusarima koji dolaze s Korzike, Sardinije ili
iz Afrike. Ako se dakle bilo čime odamo da smo bili na otoku Monte
Christo, morat ćemo po povratku u Livorno ostati šest dana u karan­
teni.
— Vraga! To je već nešto drugo! Šest dana? Upravo toliko koliko je
Bogu trebalo da stvori svijet. To je ipak malo previše, djeco.
— Da ... ali tko će reći da je vaša ekscelencija bila na otoku Monte
Christo?
— A nećemo ni mi — nasmiju se mornari.
—- Ako je tako, onda krenite na Monte Christo.
Vlasnik barke naredi da se promijeni smjer, i barka se zaputi prema
otoku.
Franz zašuti načas, a kad su krenuli u novom smjeru i ona četiri mor­
nara zauzeše svoja mjesta, trojica sprijeda a jedan na krmi, on nastavi
započeti razgovor.
— Dragi moj Gaetano — reče gazdi — vi mi, ako se ne varam, rekoste
da otok Monte Christo služi kao utočište gusarima, a meni se čini da
je to malo drukčija divljač nego divokoze.
— Da, vaša ekscelencijo — odvrati mu Gaetano.
— Ja sam znao da postoje krijumčari, ali sam mislio da su gusari nakon
osvajanja Alžira i uništenja alžirske države posve izumrli i da postoje
jedino još u romanima Fenimorra Coopera i kapetana Marryatija.
— Eh, vaša je ekscelencija krivo mislila. S gusarima je kao s drumskim
razbojnicima, za koje se mislilo da ih je istrijebio papa Leon XII., a oni
još i danas svakodnevno zaustavljaju putnike gotovo pred samim vra­
tima Rima. Niste li čuli da je jedva prije nekih šest mjeseci francuski
otpravnik poslova kod Svete Stolice bio opljačkan na petsto koraka
od Valletrija?
— Da, čuo sam.
— E, vidite, kad bi vaša ekscelencija stanovala u Livornu, ona bi sigur­
no od vremena do vremena čula da neki brodić natovaren robom ili
neka engleska jahta koja se očekivala u Bastiji, Porto-Ferraju ili Civi-
ta-Vecchiji nije prispjela, da se ne zna što se s njom dogodilo, i da se
sigurno nasukala na kakvu klisuru. Ali ta klisura na koju je naletjela
zapravo je uska i niska lađa sa šest do osam momaka posade, kakve
već jesu te gusarske lađe, koje dočekuju za mračnih olujnih noći iza
rta kakvog nenastanjenog otoka te trgovačke brodove i jahte, kao što
razbojnici na rubu šume zaustavljaju i pljačkaju poštanska kola.
— Ali napokon — zapita Franz, ispružen i dalje na dnu barke — kako
Grof Monte Chrlsto

to da oni kojima se takvo što dogodi ne zatraže od sardinske, francu­

ske ili toskanske vlade da se osveti gusarima?
— Zašto? — reče Gaetano osmjehnuvši se.
— Da, zašto?
— Zato što se s takve brodice ili jahte najprije prenese sve što nešto
vrijedi, zatim se mornarima s napadnute lađe svežu ruke i noge, i onda
se još svakome priveže za vrat željezna kugla od dvadeset četiri funte,
pa se onda probuši na dnu porobljene lađe rupa velika kao bačva, i na­
kon što je to učinjeno, gusari se popnu na palubu, zatvore donje pro­
storije i prijeđu na svoju barku. Za deset minuta brod počne škripati
i stenjati, i stane malo-pomalo tonuti. Najprije nestane pod vodom
jedna a onda druga strana. Zatim se izdigne načas, i ponovno zaroni,
tonući sve brže i brže. Onda se odjednom začuje prasak kao da je
opalio top; to zrak, pod pritiskom vode, razara palubu. I tada se bro­
dić uznemiri kao utopljenik koji se dugo borio sa smrću i pri svakom
pokretu postaje sve teži. Doskora se voda, stisnuta u šupljini broda,
probije kroz pukotine u visokim mlazovima, poput onih stupova vode
što ih na svoje nozdrve izbacuje kakav golemi kit. Konačno brod ispu­
sti i posljednji hropac, okrene se po posljednji put oko sebe pa iščezne
stvorivši veliki lijevak koji se vrti još neko vrijeme, smanjuje se malo-
pomalo i na kraju posve nestane, tako da za pet minuta jedino oko
Božje može tražiti po dnu sasvim mirnog mora tu nestalu lađu.
— Razumijete li sada — nadoveže Gaetano — zašto se taj brod više
ne vraća u luku i zašto se posada nikome ne žali?
Da je Gaetano ispripovjedio sve to prije nego što je predložio da plove
na otok Monte Christo, Franz bi vjerojatno dobro promislio hoće li
krenuti onamo ili neće. Ali sada su već plovili prema otoku, te mu se
činilo da bi bilo kukavički vratiti se. Jer on je bio jedan od onih ljudi
koji doduše ne traže opasnosti, ali ako ona iskrsne pred njima, onda
ostaju nepokolebljivo hladnokrvni da bi joj se oduprli. Bio je on jedan
od onih ljudi koji na neku opasnost u životu gledaju kao na protivnika
u dvoboju: nastoje predvidjeti njegove pokrete i ispituju njegove sna­
ge. Bio je jedan od onih koji jednim pogledom uočavaju sve povoljne
prilike i ubijaju jednim jedinim udarcem.
— Koješta! — na to će Franz. —- Ja sam prošao Siciliju i Kalabriju, dva
mjeseca plovio sam arhipelagom, i nikad nisam vidio ni sjene kakvog
razbojnika ili gusara.
— Pa ja to nisam ispričao vašoj ekscelenciji zato da vas odvratim od
vaše namjere — reče Gaetano. — Vi ste me pitali, a ja sam vam odgo­
vorio; to je sve.
 Prva knjiga

— Da, dragi Gaetano, i vaše je pričanje veoma zanimljivo, pa kako ja

želim što je moguće dulje uživati u vašem pripovijedanju, hajdemo na
otok Monte Christo.
Za to vrijeme brzo su se približavali cilju svog putovanja; puhao je
povoljan vjetar, i barka je prevaljivala šest do sedam milja na sat. Sto
su se više približavali, otok kao da je sve više izrastao iz mora; kroz
prozračnu atmosferu posljednjih zraka sunca razabirala se, kao topov­
ska tanad u skladištu, gormila pećina naslaganih jedna na drugu, a u
pukotinama između njih crvenio se vrijes i zelenjelo drveće. Sto se
tiče mornara, iako su izgledali savršeno mirni, bilo je očito da budno
paze i da njihov pogled ispituje to golemo ogledalo po kome su plovi­
li, ogledalo na čijem se horizontu vidjela tek pokoja ribarska barka s
bijelim jedrima, kako se poput galeba njiše na valovima.
Bili su već na petnaest milja od Monte Christa kad je sunce počelo
zapadati iza Korzike, čije su se planine pojavile zdesna ocrtavajući na
nebu svoju mračnu čipku. Ta gomila kamenja, poput diva Adamasto-
ra, dizala se prijeteći pred barkom i zaklanjala joj sunce čiji je gornji
dio još blistao kao zlato. Malo-pomalo tama se dizala iz mora i kao da
je razgonila pred sobom posljednje odsjaje dana koji se upravo gasio.
Naposljetku su te svijetle zrake otjerane sve do vrha te čunjaste mase,
i tu su se zadržale koji trenutak kao plamena perjanica kakvog vulka­
na. A onda je sjena, penjući se sve više, postupno obavila i vrh kao što
je obavila podnožje, i otok je sad bio nalik na neku sivu planinu što
postaje sve tamnija i tamnija. Pola sata kasnije bila je crna noć.
Na sreću, mornari su se nalazili u vodama kojima su često plovili i u
kojima su poznavali svaku i najmanju stijenu toskanskog arhipelaga,
jer posred te duboke tame što je obavijala barku Franz inače ne bi bio
sasvim miran. Korzika je potpuno iščezla, pa čak se ni otok Monte
Christo nije više mogao vidjeti. Ali mornari kao da su, poput risa,
imali sposobnost da vide u mraku, i čovjek koji je stajao za kormilom
nije pokazivao ni najmanje nedoumice.
Prošao je otprilike jedan sat od zalaska sunca, kad se Franzu pričini da
na četvrt milje s lijeve strane vidi neku tamnu masu, ali je bilo toliko
nemoguće razabrati što je to da je radije šutio, bojeći se da ne izazove
smijeh mornara ako kakve oblake što lebde nad morem zamijeni s
kopnom. No odjednom se neka velika svjetlost pojavi na obali; zemlja
je doduše mogla biti nalik na oblak, ali vatra nije mogla biti meteor.
— Kakvo je to svjetlo? — zapita Franz.
— Tiho — reče vlasnik barke — to je vatra.
— Ali vi ste rekli da je otok nenastanjen.
Grof Monte Christo

— Ja sam rekao da na njemu nitko ne stanuje, ali sam isto tako rekao
da on služi kao utočište krijumčarima.
— I gusarima?
— I gusarima — reče Gaetano ponavljajući Franzove riječi. — Zato
sam i naredio da prođemo pokraj otoka jer, kao što vidite, ta je vatra
iza nas.
— Ali ta vatra — nastavi Franz — više mi se čini kao razlog da bu­
demo spokojni nego da se zabrinjavamo. Ljudi koji bi se bojali da ih
netko ne vidi ne bi zapalili tu vatru.
— Oh, to ništa ne znači — reče Gaetano. — Kad biste u ovom mraku
mogli odrediti položaj tog otoka, vidjeli biste da se ova vatra ne može
primijetiti ni s obale ni s Pianose, već samo s morske pučine.
bojite da nam ta vatra najavljuje neko nezgodno drus-
tvo?
— U to se moramo uvjeriti — reče Gaetano očiju svejednako uprtih
u ono svjetlo.
— A kako ćete se uvjeriti?
— Odmah ćete vidjeti.
Rekavši to, Gaetano se posavjetuje sa svojim drugovima, i nakon do­
govora od pet minuta u najvećoj su tišini okrenuli jedro, tako da je
barka u trenu promijenila smjer. Tada su krenuli u pravcu odakle su i
došli, i nekoliko trenutaka nakon toga vatra je iščezla iza neke uzvisine
na otoku.
Tada kormilar usmjeri lađu i ona se stane brzo primicati otoku, te je
uskoro bila udaljena od njega svega još kojih pedeset koraka.
Gaetano spusti jedro i barka se zaustavi.
Sve je to bilo izvršeno u najvećoj tišini; uostalom, otkako su promije­
nili smjer, na brodu nije bila izgovorena ni jedna jedina riječ.
Gaetano, koji je bio predložio ovu plovidbu, preuzeo je svu odgovor­
nost na sebe. Četiri mornara njegove posade nisu spuštala oči s njega
uzimajući u ruke vesla, očito spremni da u slučaju potrebe snažno
zaveslaju, što zahvaljujući mraku nije bilo teško.
Sto se tiče Franza, on je pregledao svoje oružje s onom hladnokrvno-
šću koju već poznajemo. Imao je dvije dvocijevke i jedan karabin; on
ih napuni, provjeri udarnu iglu, i stane čekati.
Za to vrijeme Gaetano je zbacio sa sebe svoju kišnu kabanicu i ko­
šulju, pritegao hlače oko pasa, a kako je bio bos, nije trebao skidati
cipele i čarape. Kad je bio tako opremljen, ili bolje reći razodjeven,
stavi prst na usta u znak da treba biti najveća tišina; nato se spusti u
more te otpliva na obalu tako oprezno da se nije čuo ni najmanji šum.
 Prva Knjiga

Samo se po svjetlucanju brazde što je ostajala za njim moglo razabrati

u kom pravcu pliva.
Doskora je i te brazde nestalo; bilo je očito da je Gaetano stigao na
kopno.
Svi su na barci ostali nepomični pola sata, a onda opet primijete da
se blizu obale pojavila i stala se približavati barci ona brazda. Nakon
nekoliko trenutaka, u dva zamaha rukom, Gaetano se dohvati barke.
— Onda? — zapitaše istovremeno i Franz i četiri mornara.
— Onda — reče Gaetano — to su španjolski krijumčari, a s njima su
još i dva korzikanska razbojnika.
— Pa što rade ta dva korzikanska razbojnika sa španjolskim krijumča­
rima? — začudi se mladić.
— Ah, moj bože, ekscelencijo — prihvati Gaetano glasom punim kr­
šćanske samilosti — pa ljudi se moraju među sobom pomagati. Ra­
zbojnici često na kopnu dođu u nepriliku pred žandarima i karabinjeri­
ma, i što im onda preostaje? Nađu kakvu barku, a na barci dobre ljude
kao što smo mi. Oni zatraže gostoprimstvo u toj našoj plovećoj kućici.
Tko bi uskratio takvu pomoć kakvom radniku koji je progonjen? Mi
ga primimo, i da budemo sigurni, otisnemo se na pučinu. Nas to ništa
ne stoji, a spašava život ili bar slobodu našem bližnjem, koji će nam se
u zgodnoj prilici odužiti za uslugu što smo mu je iskazali, i odati nam
kakvo zgodno mjesto na kome bismo mogli iskrcati našu robu a da nas
ne uznemiruju radoznalci.
— Ah, tako dakle — reče Franz — to znači da ste i vi sami pomalo
krijumčar, dragi Gaetano?
— Sto ćete, ekscelencijo! — reče Gaetano sa smiješkom. — Čovjek
se mora svačim baviti; treba živjeti.
— Pa vi ste onda u dobru s tim ljudima koji se sada nalaze na otoku
Monte Christo?
— Tako nešto. Mi mornari, mi smo kao slobodni zidari, raspoznajemo
se po određenim znakovima.
— I mislite da se nemamo čega bojati ako se ovdje iskrcamo?
— Ničega. Krijumčari nisu lopovi.
— Ali ona dva korzikanska razbojnika ... — zapita Franz predviđajući
unaprijed sve moguće opasnosti.
— Eh, moj bože! — reče Gaetano. — Nisu oni krivi što su razbojnici,
već je za to kriva vlast.
— Kako to?
— Pa sigurno! Progone ih kad nekome namjeste kožu, kao da Korzi-
kancima nije u krvi da se svete.
Grof Monte Christo

— Pa što mislite time reći: namjestiti kožu? Znači li to ubiti čovjeka?

— nastavi Franz zapitkivati.
•— Mislim reći: ubiti neprijatelja — odgovori Gaetano — a to je velika
razlika.
— Onda dobro — reče mladić — hajde da zatražimo gostoprimstvo
od krijumčara i razbojnika. Mislite li da će nam ga pružiti?
— Bez sumnje.
— Koliko ih ima?
— Četvorica, vaša ekscelencijo, i još ona dva razbojnika s njima; da­
kle, u svemu šestorica.
— Pa dobro, i nas je isto toliko. U slučaju da ta gospoda pokažu neke
zle namjere, bit ćemo jednako jaki kao i oni i moći ćemu im se su-
protstaviti. Prema tome, i posljednji put kažem, hajdemo na iVIonte
Christo.
— Dobro! No dopuštate li da poduzmemo još neke mjere opreza?
— Kako da ne, dragi moj! Budite razboriti kao Nestor a lukavi kao
Odisej. Ja vam ne samo dopuštam, nego vam čak i savjetujem da to
učinite.
— U redu! A sada, tišina! — reče Gaetano.
Svi ušute.
Za čovjeka koji je, kao Franz, na sve stvari gledao s pravilnog gledišta,
njegov položaj, iako nije bio opasan, ipak je u neku ruku bio ozbiljan. Bio
je tu okružen najdubljom tamom, daleko od ljudi, usred mora, s morna­
rima koji ga nisu poznavali i koji nisu imali nikakva razloga da mu budu
odani, i koji su znali da on ima za pojasom nekoliko tisuća franaka, a uz
to su već desetak puta, ako ne sa zavišću a ono s radoznalošću, razgledali
njegovo oružje, koje bijaše veoma lijepo. Osim toga trebao se iskrcati,
samo u pratnji tih ljudi, na jednom otoku koji je doduše imao veoma po­
božno ime, ali koji kao da nije obećavao Franzu drugog gostoprimstva do
onog što gaje Kalvarija pružila Kristu, zahvaljujući svojim krijumčarima i
svojim razbojnicima. Zatim ona priča o potopljenim brodovima, koja mu
se danju činila pretjeranom, izgledala mu je u noći sasvim vjerojatnom.
I tako, našavši se između te dvije možda umišljene opasnosti, on nije
ispuštao te ljude iz vida niti svoju pušku iz ruke.
Mornari su međutim ponovno razvili jedra i krenuli onom brazdom
koju je napravio njihov gazda odlazeći na otok i vraćajući se s njega.
Kroz tminu, na koju se već bio malo navikao, Franz je nazirao grani­
tnog diva pokraj kojega je lađa plovila. Naposljetku, kad su opet oplo­
vili oko jedne stijene, on zapazi vatru koja je sad svijetlila jače nego
prije. Oko vatre sjedilo je pet do šest ljudi.
 Prva knjiga

Odsjaj vatre pružao se na stotinjak metara daleko po moru. Gaetano

je plovio usporedo s tim svjetlom, ali tako da je barka ostala u neo­
svijetljenom dijelu mora; a zatim, kad je bila točno nasuprot vatri,
okrene je ravno prema svjetlu i uđe u rasvijetljeni krug, zapjevavši
nekakvu ribarsku pjesmicu; pjevao je sam, a njegovi su mornari samo
u zboru prihvaćali refren.
Čuvši prve riječi te pjesmice, ljudi oko onog ognjišta na otoku usta­
doše i približiše se mjestu gdje će barka pristati, očiju uprtih u nju,
očito nastojeći ocijeniti njenu snagu i pogoditi njene namjere. Uskoro
se činilo kao da su već sve saznali, te se svi osim jednoga, koji je ostao
na obali, vratiše vatri na kojoj se pekla čitava divokoza, i posjedaše u
krugu oko nje.
Kad se lađa približila na kojih dvadesetak koraka do obale, onaj čovjek
što je tu stajao učini svojim karabinom neki znak i dovikne na sardin-
skom narječju: »Tko je?«
Franz mirno pripremi svoju pušku.
Gaetano izmijeni s onim čovjekom nekoliko riječi koje Franz nije mo­
gao razumjeti ali koje su se očito ticale njega.
— Hoće li vaća ekscelencija — zapita gazda — reći svoje ime ili će
radije ostati nepoznata?
— Moje ime svakako treba ostati nepoznato. Kažite im jednostavno
— reče Franz — da sam Francuz koji putuje za zabavu.
Kad je Gaetano prenio taj odgovor, stražar da nekakav nalog jednome
od onih što su sjedili kraj vatre, i taj se čovjek odmah digne i nestane
među stijenama.
Nastade tišina. Činilo se kao da je svatko zabavljen svojim poslovima:
Franz iskrcavanjem, mornari svojim jedrima, a krijumčari pak svojom
pečenom divokozom; ali u svoj toj prividnoj bezbrižnosti svi su budno
pazili jedni na druge.
Čovjek što se bio udaljio odjednom se pojavi na mjestu upravo supro­
tnom od pravca u kojem je bio nestao. On da glavom znak stražaru, koji
se okrene prema njima te izgovori samo jednu riječ: »S’accomodi«.
Talijanski izraz »s’accomodi« nemoguće je točno prevesti, jer on u isto
vrijeme znači: dođite, uđite, budite dobrodošli, vi ste ovdje gospodar.
To je kao i ona turska fraza u Moliereovoj komediji, koja je toliko za­
divila građanina plemića svojim različitim značenjima.
Mornari nisu čekali da im se dvaput kaže, i barka se u četiri zaveslaja
dotakla zemlje. Gaetano skoči na žalo, šapatom izmijeni sa stražarom
još nekoliko riječi, i njegovi se drugovi iskrcaju jedan za drugim. Ko­
načno dođe red i na Franza. On je nosio jednu svoju pušku na ramenu,
Grof Monte Christo

dok je Gaetano nosio drugu, a jedan mornar karabin. Njegovo odijelo

bilo je u isti mah i kao odijelo nekog umjetnika i nekog dandyja, pa
kod domaćina nije pobudilo nikakvu sumnju, a prema tome ni ne­
mir.
Barku privezaše uz obalu i napraviše nekoliko koraka da nađu neko
prikladno mjesto za noćenje; ali se krijumčaru koji je čuvao stražu bez
sumnje nije sviđalo što idu u pravcu kojim su pošli, jer im je viknuo:
— Ne idite onamo, molim vas!
Gaetano promrmlja nekakvu ispriku i spremno krene u drugom prav­
cu, dok su dva mornara otišla do one vatre, da na njoj zapale baklje
kojima će rasvijetliti put.
Prešli su otprilike kojih trideset koraka, kad se zaustaviše na nekoj
maloj zaravni, sasvim okruženoj stijenama u koje su bila uklesana kao
neka sjedišta što su izgledala kao stražarnice u kojima se sjedeći čuva
straža. A svuda uokolo, u žilama zemlje između stijena, rasli su patu­
ljasti hrastovi i grmovi mirte.
Franz spusti jednu zublju i po hrpi pepela raspozna da on nije prvi koji
je otkrio kako je to mjesto pogodno, i da to mora biti jedna od onih
uobičajenih postaja nomadskih posjetilaca otoka Monte Christa.
Sto se tiče njegova napetog iščekivanja što će se dogoditi, ono je po­
pustilo. Nakon što je stavio nogu na čvrsto tlo, nakon što je vidio ra­
spoloženje svojih domaćina koje, ako već nije bilo prijateljsko, bijaše
barem ravnodušno, i kad je osjetio miris divokoze koja se pekla u obli­
žnjem logorištu, njegova se zabrinutost pretvorila u želju za jelom.
On natukne nekoliko riječi o tome Gaetanu, koji mu reče da ništa nije
lakše nego večerati kad čovjek, kao oni, ima u svojoj barci kruha, vina,
šest jarebica, a uz to dobru vatru na kojoj ih može ispeći.
— Uostalom — nadoda on — ako vašu ekscelenciju tako privlači mi­
ris pečene divokoze, ja mogu otići ponuditi našim susjedima dvije od
onih šest ptica što ih imamo, u zamjenu za komad njihova četvero­
nošca.
— Učinite to, Gaetano, učinite! — reče Franz. — Vi ste doista rođeni
s velikim trgovačkim darom.
Za to vrijeme mornari su natrgali puna naručja vrijesa, skupili svežnje-
ve grančica mirte i zelenih hrastova, potpalili vatru i napravili sasvim
pristojno ognjište.
Franz je dakle, udišući svejednako miris pečene divokoze, nestrpljivo
čekao da se vrati Gaetano. Odjednom ga ugleda gdje dolazi veoma
zabrinuta lica.
— Onda — zapita ga — što ima nova? Odbili su našu ponudu?
 Prva knjiga

— Naprotiv — reče Gaetano. — Njihov vođa, kad je čuo da ste vi

mladi Francuz, pozvao vas je da večerate s njim.
— Oh — reče Franz — pa taj njihov vođa je zbilja dobro odgojen čo­
vjek, i ja ne vidim zašto bih odbio njegovu ponudu. To više što ću i ja
sam pridonijeti nešto toj večeri.
— Ah, ne radi se o tome — reče Gaetano. — Oni imaju dovoljno
hrane za večeru: čak i previše; nego, on je postavio neobičan uvjet za
taj vaš posjet njegovu domu.
— Njegovu domu? — začudi se mladić. — Pa to znači da je on sebi
sagradio kuću?
— Nije, ali on ipak ima vrlo udoban dom; tako se bar priča.
— Vi dakle poznajete tog njihovog vođu?
— Čuo sam govoriti o njemu.
— Dobro ili zlo?
— I jedno i drugo.
— Vraga! No, a kakav je to uvjet postavio?
— Da dopustite da vam se zavežu oči i da ne skidate povez s očiju dok
vam to on sam ne kaže.
Franz je stao što je pozornije mogao ispitivati Gaetanov pogled, ne bi
li iz njega otkrio što se krije iza te ponude.
— Eh, bogami — nastavi Gaetano odgovarajući na ono što je mladić
mislio — o tome zaista treba dobro razmisliti.
— Sto biste vi učinili na mome mjestu? — zapita mladić.
— Budući da nemam što izgubiti, ja bih išao.
— Pristali biste dakle na taj uvjet?
— Da, ako ni zbog čega onda iz radoznalosti.
— Znači da ima nešto zanimljivo što bi se moglo vidjeti kod tog nji­
hova vođe?
— Slušajte — reče Gaetano gotovo šapatom —ja ne znam je li istina
ono što se govori...
— Pa što se govori?
— Govori se da taj čovjek stanuje u nekim podzemnim prostorijama
prema kojima je palača Pitti prava straćara.
— Kakva izmišljotina!
— Oh, nije to nikakva izmišljotina — nastavi Gaetano. To je isti­
na! Čama, kormilar sa »Svetog Ferdinanda«, ušao je jednog dana u
te prostorije i izašao iz njih sav očaran, govoreći da takvo blago može
postojati samo u bajkama.
— Ah, ta nemojte?! — reče Franz. — A znate li vi da me tim svojim
pričanjem navodite da siđem u podzemlje tog Ali-Babe?
Grof Monte Christo

— Ja vam pričam samo ono što sam i sam čuo, vaša ekscelencijo.
— Vi mi dakle savjetujete da prihvatim njegovu ponudu?
— Oh, ja to nisam rekao! Vaša će ekscelencija učiniti onako kako
joj bude po volji. Ja vam ne bih htio bilo što savjetovati u ovakvoj
prilici.
Franz razmišljaše nekoliko trenutaka, i zaključi da taj tako bogat čo­
vjek ne može imati ništa protiv njega, koji ima u džepu svega nekoliko
tisuća franaka. A kako je u svemu tome vidio samo jednu izvrsnu
večeru, on pristane.
Gaetano pođe odnijeti njegov odgovor.
Međutim, kao što smo već rekli, Franz je bio oprezan čovjek, i zato
je htio saznati što više pojedinosti o svom neobičnom i tajanstvenom
gostoprimcu. On se dakle okrene mornaru koji je za vrijeme tog ra­
zgovora čerupao jarebicu s ozbiljnošću čovjeka koji je ponosan na svoj
posao, i zapita ga u čemu su ti ljudi mogli stići na otok kad se nigdje
ne vidi nikakva barka, ni jedrenjak, nikakva druga brodica.
— Mene to ne zabrinjava — odgovori mornar — i ja znam brod kojim
oni plove.
— A je li to lijep brod?
— Želio bih vašoj ekscelenciji takav brod da na njemu plovi oko svijeta.
— A kako je velik?
— Pa otprilike stotinu tona. To je uostalom sasvim neobičan brod,
jahta, kako ga zovu Englezi, i sagrađen tako da može ploviti po svakom
vremenu.
— A gdje je sagrađen?
— Ne znam. Ali mislim da je iz Genove.
— Pa kako se jedan vođa krijumčarske družbe — nastavi Franz —
usuđuje u Genovi naručiti jahtu namijenjenu svojim pothvatima?
— Ja nisam rekao — na to će mornar — da je vlasnik ove lađe kri­
jumčar.
— Nisi. Ali čini mi se da je rekao Gaetano.
— Gaetano je vidio momčad s broda samo izdaleka, a nikada još nije
ni s kim razgovarao.
— Ali ako ovaj čovjek nije vođa krijumčara, što onda može biti?
— Begat plemić koji putuje radi svog zadovoljstva.
— Dakle — pomisli Franz — ta je ličnost sada još tajanstvenija, budu­
ći da su mišljenja o njoj različita.
-— A kako se on zove?
— Kad ga netko pita, on odgovara da se zove Sindbad Pomorac. Ali ja
sumnjam da bi to bilo njegovo pravo ime.
 Prva knjiga

— Sindbad Pomorac?
— Da.
— A gdje stanuje taj bogataš?
— Na moru.
— Iz koje je zemlje?
— To ne znam.
— Jeste li ga već vidjeli?
— Nekoliko puta.
— Pa kakav je to čovjek?
— To će vaša ekscelencija sama prosuditi.
— A gdje će me primiti?
— Vjerojatno u svojoj podzemnoj palači o kojoj vam je govorio Ga-
etano.
— A zar vi nikada niste osjetili želju, kad ste se iskrcali ovdje i vidjeli
da na otoku nema nikoga, da pokušate ući u tu čudesnu palaču?
— Ah, kako da ne, ekscelencijo — odvrati mornar — i to ne jedanput.
Ali su naša nastojanja uvijek ostala uzaludna. Pretražili smo špilju sa
svih strana, ali nismo našli ni najmanji prolaz. Uostalom, govori se da
se vrata ne otvaraju ključem nego nekom čarobnom riječi.
— Dakle, nema sumnje — promrmlja Franz —evo sam se našao u
nekoj priči iz »Tisuću i jedne noći«.
— Njegova ekscelencija vas čeka — reče iza njega neki glas u kojem je
prepoznao glas onog stražara.
Došljak je bio u pratnji dvojice iz posade jahte. Umjesto svakog odgo­
vora, Franz izvuče svoju maramicu i pruži je čovjeku koji ga je nago­
vorio.
Oni mu šutke svežu oči, i to tako pažljivo da se po tome vidjelo kako
se boje da on ne vidi nešto što ne bi smio. Nakon toga zatražiše od nje­
ga da se zakune da ni u kom slučaju neće sam skidati povez s očiju.
On se zakune.
Tada ga dva čovjeka uzmu svaki za jednu ruku, i on pođe s njima, dok
je stražar išao ispred njih.
Pošto su prešli tridesetak koraka, mladić po sve ugodnijem mirisu
divokoze osjeti da prolaze pokraj logorišta. Zatim su ga vodili još ko­
jih pedesetak koraka, očito u onom pravcu u kom su Gaetanu bili
zabranili da ide — zabrana koja se sada sama objašnjavala. Uskoro se
promijenio zrak, i on shvati da ulaze u neko podzemlje. Nakon što su
hodali još nekoliko trenutaka, on začuje kako je nešto kvrcnulo, i uči­
ni mu se da se zrak još više izmijenio i postao mlak i mirisan. Konačno
osjeti da mu noge koračaju po gustom i mekom sagu, i njegovi ga vodi­
Grof Monte Christo

či ostaviše. Nekoliko trenutaka vladala je tišina, a onda progovori neki

glas dobrim francuskim jezikom, iako s nekim stranim naglaskom:
— Dobro došli u mom domu, gospodine; možete skinuti svoj povez.
Kao što će svatko lako pogoditi, Franz nije čekao da mu se to dva puta
kaže; on skide povez i ugleda pred sobom čovjeka od trideset osam
do četrdeset godina, koji je imao na sebi tunišku odjeću, to jest crveni
fes s dugačkom kitom od plave svile, kratak kaput od crne svile, sav
izvezen zlatom, zatim široke, zagasitocrvene i nabrane šalvare i doko-
Ijenice u istoj boji, izvezene zlatom kao i kaput, i žute papuče. Pojas
mu je bio od prekrasnog kašmira, a za pojasom je imao mali zavrnuti
handžar.
Iako je bio gotovo plavičasto blijed, taj je čovjek imao izvanredno lije­
po lice. Oči mu bijahu žive i prodorne, a njegov nos, pravilan i gotovo
u istoj liniji s čelom, odavao je sasvim čist grčki tip. Njegovi zubi, bije­
li poput bisera, divno su se ocrtavali pod spuštenim crnim brkovima.
Samo, njegova je bljedoća bila nekako čudnovata; kao da je taj čovjek
dugo vremena bio zatvoren u grobu te još nije mogao ponovno zado­
biti boju živih ljudi.
Mada nije bio visoka stasa, ipak je bio lijepo građen; kao i gotovo u
svih južnjaka, ruke i stopala bili su mu maleni.
Međutim, Franza, koji je za Gaetanovo pričanje rekao da je obična
bajka, zadivio je upravo raskošni namještaj.
Čitava je odaja bila obložena nekom turskom tkaninom grimizne boje,
izvezenom zlatnim cvjetovima. U jednoj udubini u zidu bila je neka
vrsta divana, a iznad njega visili su trofeji arapskog oružja u pozlaće­
nim tokovima i s dršcima što su blistali od dragog kamenja. Sa stropa
je visila svjetiljka od venecijanskog stakla, prekrasnog oblika i boje. A
na podu je bio turski ćilim u koji su noge zapadale do gležanja. Nad
vratima kroz koja je Franz bio ušao, kao i nad vratima što su vodila u
drugu prostoriju, koja je izgledala sjajno osvijetljena, visile su zavjese.
Domaćin je pustio Franza nekoliko trenutaka da se čudi. Uostalom,
za to vrijeme i on je promatrao svog gosta, ne skidajući oči s njega.
— Gospodine — reče on konačno — tisuću puta oprostite što sam
morao poduzeti sve ove mjere opreza prilikom vašeg dolaska ovamo.
No kako je ovaj otok ponajčešće pust, ja bih sigurno, ako bi se tajna
ovog boravišta otkrila, našao po povratku sve to u prilično lošem sta­
nju, što bi mi bilo veoma neugodno, i to ne toliko zbog štete koja bi
mi bila nanesena koliko zbog toga što ne bih više bio siguran da ću se
moći, kad mi se prohtije, odijeliti od ostalog svijeta. A sad ću se po­
truditi da zaboravite tu malu neugodnost i pružiti vam ono što sigurno
 Prva knjiga

niste očekivali da ćete ovdje naći, to jest pristojnu večeru i prilično

ugodnu postelju.
— Zaboga, dragi domaćine — odgovori Franz —■ ne morate se ispriča­
vati zbog toga. Ta ljudima koje uvode u kakvu čarobnu palaču uvijek
običavaju zavezati oči. Uzmite na primjer Raoula u »Hugenotima«.
Ja se doista nemam na što požaliti, jer ono što mi vi sada pokazujete
samo je nastavak onih čudesa iz »Tisuću i jedne noći«.
— Ah, reći ću, vam poput Lukula: »Da sam znao da ćete me počastiti
svojim posjetom, bio bih se pripremio za nj«. Ali svejedno, ovo moje
obitavalište, takvo kakvo jest, stoji vam na raspolaganju; i nudim vam
svoju večeru, onakvu kakvu imam. Alija, jeste li već servirali?
Gotovo u istom trenutku razmakne se zastor na vratima i jedan nubij-
ski crnac, crn poput ebanovine, odjeven u jednostavnu bijelu tuniku,
da gospodaru znak da može prijeći u blagovaonicu.
— A sada — reče neznanac Franzu — ne znam hoćete li se složiti sa
mnom, ali ja mislim da ništa nije neugodnije nego ostati dva ili tri sata
s nekim u intimnom razgovoru a ne znati kojim imenom ili kojom
titulom ga osloviti. Znajte da previše poštujem zakone gostoljubivosti
a da bih tražio od vas da mi kažete svoje ime i svoj naslov. Molim vas
jedino da mi kažete bilo kakav naziv kojim bih vas mogao oslovljavati.
Sto se mene tiče, da vam to omogućim, reći ću vam da me obično
nazivaju Sindbad Pomorac.
— A što se mene tiče — odvrati Franz — budući da mi nedostaje
jedino čarobna svjetiljka pa da budem Aladin, ja bih rekao da nema
nikakva razloga da me zasad ne nazivate Aladinom. Tako nećemo izaći
iz istočnjačke atmosfere u koju kao da me je prenijela moć nekog
dobrog duha.
— U redu, gospodine Aladine — reče ovaj neobični domaćin — vi
ste čuli da je večera na stolu, zar ne? Izvolite se dakle potruditi da
uđete u blagovaonicu. Vaš vrlo ponizni sluga ići će ispred vas da vam
pokaže put.
Na te riječi Sindbad razgrne zavjese na vratima i zaista pođe ispred
stranca.
Franz je prešao iz jedne divote u drugu. Stol je bio raskošno posta­
vljen. Kad se uvjerio u tu važnu stvar, on se stane ogledavati oko sebe.
Blagovaonica nije bila ništa manje raskošna od budoara iz kojeg su
upravo došli. Bila je sva obložena mramorom, s antičkim bareljefima
veoma velike vrijednosti, a na svakoj strani ove duguljaste prostorije
stajala je po jedna prekrasna statua s košarom na glavi. U tim košara­
ma bile su piramide prekrasnog voća: ananasa sa Sicilije, mogranja s
Grof Monte Christo

Malage, naranča s Balearskih otoka, breskvi iz Francuske i datulja iz

Tunisa.
Večera se sastojala od pečenog fazana obloženog kosovima s Korzike,
veprove butine u aspiku, četvrtine divokoze sa sosom od tartara, je­
dnog prekrasnog ivera i jednog golemog jastoga.
Prostor između velikih pladnjeva bio je ispunjen malim pladnjevima
na kojima su se nalazile zakuske.
Pladnjevi su bili od srebra, a tanjuri od japanskog porculana. Franz
protrlja oči da bi se uvjerio da ne sanja.
Jedino je Aliji bilo dopušteno da poslužuje, on je to obavljao vrlo do­
bro. Gost ga je zbog toga pohvalio pred domaćinom.
— Da — reče ovaj vršeći posve neusiljeno svoju dužnost domaćina
— to je neki siromašak koji mi ie veoma odan i čini sve što bolje može.
Nije zaboravio da sam mu ja spasio život, pa kako mu je njegova glava,
čini se, bila veoma draga, osjeća prema meni određenu zahvalnost što
sam mu je sačuvao.
Alija pristupi svom gospodaru, uzme njegovu ruku i poljubi je.
— Biste li mi zamjerili, gospodine Sindbade — reče Franz — kad bih
vas upitao u kakvoj ste to prilici učinili ovo dobro djelo?
— Ah, bože moj, to je veoma jednostavno — odgovori domaćin. Čini
se da se taj nesretnik vrzmao preblizu harema tuniškog bega, što se
nikako ne pristoji jednom junačini njegove boje. Zbog toga ga je beg
osudio da mu se odsiječe jezik, ruka i glava; jezik prvog dana, ruka
drugog dana, a glava trećeg. Ja sam uvijek želio imati nijemog slugu,
pa sam čekao da mu odsijeku jezik, i onda sam pošao begu te mu
ponudio u zamjenu za nj krasnu dvocijevku, za koju mi se činilo da
se dan prije veoma dopala njegovoj visosti. Beg je neko vrijeme okli­
jevao, toliko mu je bilo do toga da uništi ovog jadnika. Tada sam uz
pušku ponudio još i engleski lovački nož kojim sam presjekao jatagan
njegove visosti, pa se beg odlučio pokloniti mu ruku i glavu, ali pod
uvjetom da nikada više ne stupi na tuniško tlo. Mislim da je ta pre­
poruka bila suvišna. Jer kad taj njemak makar samo sasvim izdaleka
ugleda obalu Afrike, on se skrije u dno lađe i čovjek ga ne može izvući
odande dok se god taj treći dio svijeta ne izgubi s vidika.
Franz ostade neko vrijeme nijem i zamišljen, ne znajući što da misli o toj
okrutnoj dobroćudnosti s kojom mu je domaćin ispripovjedio taj događaj.
— Dakle i vi, kao i onaj čestiti pomorac čije ste ime uzeli — reče mla­
dić mijenjajući temu razgovara — provodite život na putovanjima?
— Jest, to je zavjet što sam ga učinio još onda kad nisam mogao ni
pomisliti na to da ću ga moći izvršiti — reče neznanac osmjehnuvši se.
 Prva knjiga

— Zavjetovao sam se i na štošta drugo, i nadam se da će se i ti zavjeti

ispuniti kad za to dođe vrijeme.
Premda je Sindbad te riječi izgovorio sasvim hladnokrvno, u njegovim
očima bljesnula je iskra neke čudnovate okrutnosti.
— Vi ste mnogo propatili, gospodine? — zapita ga Franz.
Sindbad zadršće i netremice pogleda mladića.
— Po čemu vi to vidite? — zapita.
—■ Po svemu — odvrati Franz. — Po vašem glasu, po vašem pogledu,
po vašoj bljedoći, pa i po samom načinu života koji provodite.
— Ja?l Ja živim najsretnijim životom što ga mogu zamisliti, pravim
životom paše. Ja sam gospodar svega što je Bog stvorio: ako mi se na
jednom mjestu sviđa, ja ostajem tamo; ako mi dosadi, odlazim; slo­
bodan sam poput ptice, i imam krila kao i ona; ljudi što me okružuju
pokoravaju mi se na najmanji znak. Od vremena do vremena zaba­
vljam se time da se narugam ljudskoj pravdi otimajući joj razbojnika
koga traži i zločinca koga progoni. A zatim, ja imam svoje vlastito
pravosuđe, u kome nema nižih i viših sudova, u kome nema odgode i
priziva, pravosuđe koje osuđuje i oslobađa i da na nj nitko ne utječe.
Ah, kad biste samo okusili od moga života, ne biste više poželjeli drugi
život i ne biste se nikada vratili u svijet, osim ako biste u njemu trebali
izvršiti neku veliku zamisao.
— Na primjer, neku osvetu! — reče Franz.
Neznanac je pogledao mladog čovjeka jednim od onih pogleda koji
prodiru do dna srca i misli.
— A zašto baš osvetu? — zapita neznanac.
— Zato — nastavi Franz — što izgledate kao čovjek koji, progonjen
od društva, ima s njim obaviti neki strahovit račun.
— Eh — primijeti na to Sindbad, pa se nasmije svojim čudnovatim
smijehom i pritom pokaže svoje oštre i bijele zube — niste baš pogo­
dili. Takav kakva me vidite ja sam prije neka vrsta filantropa i možda
ću jednoga dana otići u Pariz da se natječem s gospodinom Appertom
i s Čovjekom u maloj plavoj kabanici.1
—- To će biti vaše prvo putovanje u Pariz?
— O, bože moj, da! Čini vam se da nisam previše radoznao, zar ne?
Ali ja vas uvjeravam da nije moja krivnja što sam toliko zakasnio. To
će doći prije ili kasnije.

1. Nicolas Appert (1750. — 1841.), francuski industrijalac, izumitelj metode

konzerviranja hrane u limenkama. —• Čovjek u maloj plavoj kabanici bio je
naziv za Eama Championa, poznatog francuskog filantropa (1764. — 1852.)
Grof Monte Christo

— A mislite li uskoro krenuti na taj put?

— Ne znam još! To zavisi o okolnostima koje su uvjetovane nekim
neizvjesnim kombinacijama.
— Želio bih biti u Parizu u vrijeme kad vi dođete tamo, jer bih nasto­
jao po mogućnosti uzvratiti vam gostoprimstvo koje mi ovako bogato
pružate na otoku Monte Christu.
— S velikim bih veseljem prihvatio vašu ponudu — odvrati domaćin
— ali na žalost, budem li putovao u Pariz, putovat ću možda inkognito.
Međutim, večera, koja kao da je bila poslužena samo za Franza, bližila
se kraju. Neznanac je naime jedva nešto malo okusio od jednog ili dva
jela iznijeta na toj raskošnoj gozbi koju je on priredio za Franza i na
kojoj se taj neočekivani gost bogato častio.
‘NTo lrfoiii
IVI UJA1;
U i in
XX 1J C*
rlrvtaoeo
ViVUV-OC UV-JV-1 V, UaIio
L/VIJV. 1CC1 U/jV-V nrzoA
jv_
io
ivuoai V. O X UIVU r t-nlm W11111

statua i stavio ih na stol.

Između tih dviju košara postavi mali vrč od pozlaćena srebra s istim
takvim poklopcem. Opreznost s kojom je to učinio zagolica Franzovu
radoznalost. On podigne poklopac i opazi da je u vrču neka zelenkasta
smjesa nalik na ušećereni kravojac, ali mu je bila posve nepoznata.
Franz stavi poklopac natrag a da o onome što je bilo u vrču nije znao
ništa više nego prije, te upitno pogleda domaćina i vidje kako se ovaj
smije njegovoj nedoumici.
—- Ne možete pogoditi — reče domaćin gostu — kakvo je to jelo u
ovoj posudici, i to vas čini radoznalim, zar ne?
— Priznajem to.
— Čujte dakle! Ta zelena smjesa nije ništa drugo nego ambrozija koju
je Heba posluživala Jupiteru.
— Ali ta je ambrozija — reče Franz —dok je prolazila kroz ljudske
ruke, sigurno izgubila svoje božansko ime i dobila neko zemaljsko.
Kako se običnim jezikom naziva ta smjesa, koja mi se, uostalom, ne
čini previše privlačna.
— Eh, upravo to otkriva naše materijalno porijeklo — uzvikne Sin-
dbad. Mi često tako prolazimo pokraj sreće a da je ne zamijetimo, ali
ako smo je već zamijetili, ne prepoznajemo je. Ako ste materijalist,
i ako je zlato vaše božanstvo, kušajte to jelo, pa će vam se otvoriti
rudnici Perua, Guzerate i Golconde. Ako ste sanjar i pjesnik, kušaj­
te ga također, pa će vam nestati granice mogućega, poljane beskraja
otvorit će se pred vama i šetat ćete slobodna srca, slobodna duha
tim beskrajnim predjelima snova. Ako ste slavoljubivi i čeznete za
zemaljskim častima, kušajte također, i za jedan sat bit ćete kralj, i
to ne kralj nekog malog kraljevstva skrivenog u nekom kutu Europe,
 Prva knjiga

kao što su Francuska, Španjolska Engleska, nego ćete biti kralj svijeta,
kralj svemira, kralj svega što je stvoreno. Vaše prijestolje dizat će se na
planini na koju je sotona odnio Isusa. I bit ćete vrhovni gospodar svih
kraljevstava na zemlji, a da mu ne morate iskazivati poštovanje i ne
budete prisiljeni da mu ljubite kandže. Recite, zar nije zamamno sve
to što vam nudim, i nije li to sasvim lako postići, jer ne treba učiniti
ništa drugo nego ovo ... Pogledajte.
Pošto je to rekao, Sindbad otvori taj mali vrč od pozlaćena srebra,
u kojem se nalazila ta toliko hvaljena tvar, pograbi jednu žlicu te ča­
robne smjese, prinese je ustima i stane se njome polako naslađivati,
napola zatvorenih očiju i zabačene glave.
Franz ga pusti da se naslađuje tim svojim omiljelim jelom, a zatim,
videći da se nauživao, zapita:
— Ali, na kraju krajeva, kakvo je to dragocjeno jelo?
— Jeste li već čuli nešto o Starcu s planine? — odvrati njegov doma­
ćin. — O onome koji je htio ubiti Filipa Augusta?
— Dakako da sam čuo.
— E pa, dobro! Vi znate da je on vladao jednom bogatom dolinom nad
kojom se dizala planina, odakle potječe njegovo slikovito ime. U toj
su dolini bili veličanstveni vrtovi što ih je zasadio Hasan-ben-Sabah, a
u tim vrtovima osamljene kućice. U te kućice puštao je on svoje oda-
branike i davao im da jedu, kako priča Marco Polo, neku travu koja ih
je prenosila u raj, među biljke koje su bile uvijek u cvatu, među voćke
koje su uvijek dozrijevale, među žene koje su uvijek bile djevice. Ali
to što su ti mladi sretnici u svom blaženstvu smatrali stvarnošću, bio
je samo san. Ali taj je san bio tako sladak, opojan i pun naslade da
su se oni dušom i tijelom predavali onome koji im ga je poklanjao,
pokoravali se njegovim zapovijedima kao da su zapovijedi Božje, te su
odlazili i na kraj svijeta da ubiju označenu žrtvu, i umirali mirna srca,
uvjereni da umrijeti znači zapravo prijeći u onaj život slasti koji im je
nagovijestila ova sveta trava što se sada nalazi pred vama.
— Pa to je onda hašiš! — uzvikne Franz. — Da, znam za tu travu,
barem po imenu.
— Točno ste rekli, gospodine Aladine, to je hašiš, i to najbolji i najčišći
aleksandrijski hašiš, koji priprema veliki majstor Abogor, jedinstven
čovjek, čovjek kojem bi trebalo podići palaču s ovim natpisom: Pro­
davaču sreće — zahvalno čovječanstvo.
— Znate li vi — reče na to Franz — da me obuzima želja da sam pro­
sudim jesu li te vaše pohvale istinite ili pretjerane?
— Presudite sami, dragi moj goste, prosudite, ali se nemojte zado­
Grof Monte Christo

voljiti tek prvim dojmovima. Jer, kao i u svim stvarima, treba navići
osjetila na taj novi dojam, blag ili žestok, žalostan ili veseo. Priroda se
bori protiv te božanske supstancije, priroda koja nije sklona radosti,
nego se grčevito hvata boli. Potrebno je da pobijeđena priroda podle­
gne u borbi, potrebno je da stvarnost ustupi mjesto snu; i tada san
vlada kao gospodar, i tada taj san postaje život i život postaje taj san.
Ali koje li razlike u tom preobražaju! A to će reći da pošto ste jednom
usporedili boli stvarnog života s uživanjima tog umjetno stvorenog
života, vi nikad više nećete željeti živjeti, i htjet ćete samo uvijek
sanjati. Jer kad budete napustili taj svijet, koji pripada jedino vama, i
vratili se u svijet ljudi, činit će vam se da prelazite iz napuljskih pro­
ljeća u laponsku zimu, da ostavljate nebo kako biste sišli na zemlju, da
ostavliate rai i silazite u nakao. Kušajte hašiš, dragi goste, kušaite ga!
Umjesto da bilo što odgovori, Franz uzme žličicu tog čudesnog jela,
odmjerivši onoliko koliko je uzeo njegov domaćin, i prinese je ustima.
— Vraga! — progovori nakon što je progutao tu božansku smjesu.
— Ne znam još doduše hoće li posljedice biti tako ugodne kao što vi
kažete, ali ta mi se stvar ne čini tako ukusna kako ste me uvjeravali.
— To je zato što stanice za okus na vašem nepcu još nisu naviknute na
divotu tvari koju kušaju. Recite, jeste li otprve zavoljeli kamenice, čaj,
englesko pivo, trufe, sve te stvari koje ste kasnije obožavali? Shvaćate
li zašto su Rimljani začinjali gnjetlove začinima neugodna mirisa, i za­
što Kinezi jedu lastavičja gnijezda? Eh, bože moj, ne shvaćate! Vidite,
ista je stvar i s hašišem: jedite ga samo osam dana uzastopce, i nijedno
jelo na svijetu neće vam se činiti tako ugodna okusa kao ovo, koje
vam se danas čini možda bljutavo i odvratno. Uostalom, prijeđimo
u susjednu sobu, to jest u vašu sobu, pa će nam Ali poslužiti kavu i
donijeti lule.
Obojica ustadoše, i dok je onaj koji je sebi nadjenuo ime Sindbad,
kojim smo ga i mi od vremena do vremena nazivali kako bismo mo­
gli, kao i njegov gost, oslovljavati ga nekim imenom, Franz je ušao u
pokrajnju sobu.
Namještaj u ovoj sobi bio je jednostavniji, iako isto tako raskošan.
Bila je to okrugla soba, a uokolo uz zidove protezao se jedan veliki
divan. Ali su i divan, i zidovi, i strop i pod bili prekriveni prekrasnim
krznima, nježnim i mekanim kao najmekši sag; bila su tu krzna atla-
skih lavova bujne grive, krzna bengalskih tigrova s tamnim prugama,
krzna pantera s Rta dobre nade, živo išarani kao ona što se pojavila
pred Danteom, i konačno krzna sibirskih medvjeda, norveških lisica, a
sva su bila nabacana jedno preko drugoga, tako da se čovjeku činilo da
 Prva knjiga

korača po najgušćoj travi i da se odmara na najmekšoj postelji.

Obojica se ispružiše na divanu; čibuci s kamišima od jasmina i glavi­
cama od ambre bijahu im nadohvat ruke, i svi pripremljeni, da ne bi
morali dvaput pušiti iz istoga. Oni uzeše svaki jedan čibuk, a Ali im
pripali i onda izađe da donese kavu.
Neko vrijeme vladala je šutnja, za koje Sindbad kao da se prepustio
mislima što su ga neprestano opsjedale, a Franz se prepustio onom ni­
jemom snatrenju u koje čovjek zapada gotovo uvijek kad puši izvrstan
duhan, koji kao da s dimom odnosi sve duševne patnje i zauzvrat vraća
pušaču sve snove njegove duše.
Alija donese kavu.
— Kako pripremljenu kavu želite? — zapita neznanac. — Na francu­
ski ili turski način? Da bude jaka ili slaba, sa šećerom ili bez šećera,
ocijeđena ili provrela? Kažite kakvu želite, jer je ima spremljene na
sve načine.
-— Pit ću pripremljenu na turski način — odgovori Franz.
— Imate pravo — uzvikne domaćin. — To dokazuje da imate sklo­
nosti za istočnjački život. Ah, istočnjaci, vidite, to su jedini ljudi koji
znaju živjetil Sto se mene tiče — doda s onim svojim neobičnim smi­
ješkom koji nije izmakao mladiću — kad posvršavam svoje poslove u
Parizu, otići ću na Istok da tamo umrem, i budete li me tada htjeli
posjetiti, morat ćete me potražiti u Kairu, Bagdadu ili Ispahanu.
— Bogami — reče Franz — ništa neće biti lakše od toga, jer mi se čini
da mi rastu orlovska krila, a s tim krilima moći ću obletjeti svijet za
dvadeset četiri sata.
— Ah, ah, to hašiš počinje djelovati! Pa hajde, raširite svoja krila i
poletite u nadzemaljske predjele; ne bojte se ničega, jer ćemo bdjeti
nad vama, i ako vam se, kao Ikaru, krila rastope na suncu, mi smo tu
da vas prihvatimo na ruke.
Zatim reče nekoliko arapskih riječi Aliju, koji kimne u znak da je
razumio i povuče se, ali ne izađe iz sobe.
Sto se tiče Franza, u njemu se zbivao neki čudnovat preobražaj. Sav
fizički umor toga dana, sva ona zabrinutost duha što su je izazvali do­
gađaji te večeri, sve je to iščezlo kao u onom prvom trenutku spavanja,
kad je čovjek još toliko budan da osjeća kako mu dolazi san. Njegovo
tijelo kao da je postalo nematerijalno lako, njegov se duh razvedrava
na neki čudesan način, a osjetila kao da su udvostručila njegove spo­
sobnosti. Vidik mu se sve više i više širio, ali sada to nije više bilo ono
mračno obzorje po kome je lebdjela neka nejasna strava, koje je vidio
prije sna, već plavo, prozirno i beskrajno obzorje, plavo kao najplavije
Grof Monte Christo

more, blistavo kao i najblistavije sunce, i mirisno kao najmirisniji lahor.

Zatim, usred pjesme svojih mornara, tog pjevanja tako bistrog i jasnog
da bi se od njega mogla načiniti božanska harmonija da ju je netko
mogao zabilježiti, on vidje gdje se pojavljuje otok Monte Christo, ne
više kao hridina što prijeti na valovima, već kao neka oaza u beskraju
pustinje. Zatim, što se barka više približavala, pjesme postajahu sve
mnogobrojnije, jer se neka čudesna i čarobna harmonija dizala s otoka
prema nebu, kao da je neka vila, kao Lorelay ili čudesni svirač Amfion,
htjela domamiti ovamo neku dušu i sagraditi neki grad.
Konačno je barka dodirnula obalu, ali bez udarca, bez potresa, onako
kako usne dodiruju usne, i on uđe u špilju slušajući neprestano tu
divnu glazbu. On siđe, ili bolje reći činilo mu se da silazi niz nekoliko
stepenica, udišući onaj svježi i mirisni zrak kakav se zacijelo širio oko
Kirkine špilje, sastavljen od mirisa koji potiču duh da sanjari, i od
jare koja je žarila čula, i on opet ugleda sve što je vidio i prije svoga
sna, počev od Sindbada, tog fantastičnog gostoprimca, do Alije, nije­
mog sluge. Zatim kao da se sve rasplinulo i izmiješalo pred njegovim
očima, kao posljednje sjene jedne čarobne svjetiljke koja se gasi, i
on se ponovno nađe u sobi sa statuama, osvijetljenoj samo blijedim
svjetlom jedne od onih antičkih svjetiljaka koje bdiju usred noći nad
snom ili nasladom.
Bile su to one iste statue bujnih oblika, razbludne i pune poezije,
statue neodoljivo privlačnih očiju, pohotljiva osmijeha i bujne kose.
Bijahu to Frinija, Kleopatra, Mesalina, te tri velike kurtizane. Zatim
se između tih besramnih sjena prokrala, kao čista zraka, kao kršćan­
ski anđeo usred Olimpa, jedna od onih djevičanskih prilika, jedna od
onih blagih vizija koje kao da prekrivaju velom svoje djevičansko čelo
pred svom tom pokvarenošću mramora.
Njemu se tada učini da te tri statue sjedinjuju svoje tri ljubavi prema
jednom te istom čovjeku, i da je taj čovjek upravo on i da prilaze kre­
vetu na kome je on snivao svoj drugi san, da prilaze u svojim dugim
tunikama, razgolićenih grudi i kose što se valovito spuštala, u jednom
od onih stavova kojima ni bogovi nisu mogli odoljeti, ali su im odo­
lijevali sveci, gledajući ih onim ukočenim i čvrstim pogledom kojim
zmija promatra pticu, i da se on prepušta tim pogledima bolnim po­
put stiska i slatkim poput poljupca.
Franzu se činilo da zatvara oči i da kroz taj posljednji pogled što ga
je bacio oko sebe nazire onu čednu priliku što se sad sva zaogrnula
velom. Zatim, pošto su mu se oči zatvarale za stvarnost, čula mu se
otvoriše za nemoguće dojmove.
 Prva knjiga

Tada ga obuzme neodoljiv osjećaj slasti, i ljubavi što neprestano plam­

ti, poput one što ju je prorok obećavao svojim odabranicima. I odje­
dnom oživješe sva ta kamena usta, i sve te grudi postadoše tako tople
da je Franz, podlegavši sada prvi put vlasti hašiša, tu ljubav osjećao
gotovo kao bol, tu nasladu gotovo kao mučenje, dok su preko njego­
vih žudnih usana prelazile usne tih statua, gipke i hladne kao kolutovi
bjelouške. Ali što su više njegove ruke pokušavale odbiti od sebe tu
nepoznatu ljubav, to su mu se više čula predavala čaru tog tajanstve­
nog sna, tako da se na kraju poslije borbe za koju bi čovjek dao i svoju
dušu potpuno predao i naposljetku pao zadihan, slomljen od umora i
iscrpljen od naslade, poljupcima tih mramornih ljubavnica i čarobno-
sti tog jedinstvenog sna.
Grof Monte Christo

32. Buđenje
Kad se Franz osvijestio, predmeti oko njega učinili su mu se kao na­
stavak njegova sna. On pomisli da se nalazi u nekom grobu u koji je,
kao kakav samilostan pogled, prodirala zraka sunca. On pruži ruku i
osjeti kamen; zatim se uspravi sjedeći: ležao je, umotan u svoj ogrtač,
na postelji od suhog vrijesa, koja je bila vrlo mekana i mirisna.
Njegova je priviđenja nestalo, a one statue kao da su bile samo sjene
koje su uskrsle iz svojih grobova za vrijeme dok je sanjao, i ponovno
pobjegle kad se on probudio.
On učini nekoliko koraka prema mjestu odakle je dopiralo svjetlo.
Sav onaj nemir njegova sna zamijenio je mir zbilje. Vidje da je u nekoj
špilji, priđe otvoru i kroz nadsvođena vrata opazi plavo nebo i ažurno
more. Zrak i voda blistahu pod zrakama jutarnjeg sunca; na obali su
sjedili mornari razgovarajući i smijući se. A na desetak koraka od njih
ljupko se njihala usidrena barka.
Neko je vrijeme uživao u svježem povjetarcu koji mu je osvježavao
čelo. Osluškivao je slabi šum valova koji su udarali o obalu i ostavljali
na liticama čipku pjene bijele poput srebra. Ne misleći i ne razmišlja­
jući ništa, sav se poda čaru što ga nalazimo u stvarima prirode, osobito
kad se trgnemo iz kakvog nevjerojatnog sna. A zatim mu se malo-po-
malo stade vraćati u svijesti taj vanjski život, miran, čist i veličanstven,
te ga ponovno podsjeti na nevjerojatnost njegova sna, i uspomene mu
se počeše vraćati.
Sjeti se svog dolaska na otok, svoga susreta s vođom krijumčara; jedne
sjajne podzemne palače, izvrsne večere i žlice hašiša.
Samo, suočen s tom stvarnošću u punom dnevnom svjetlu, imao je
dojam da je prošlo najmanje godinu dana otkako se sve to dogodilo,
toliko je bio živ u njegovim mislima taj san i postao važan u njego­
vu duhu. Zato je od vremena do vremena njegova mašta posjedala
među mornare i vodila preko stijene ili ljuljala na barci jednu od onih
 Prva knjiga

utvara što su, kao zvijezdama, osule njegovu noć svojim pogledima i
poljupcima. Uostalom, glava mu je bila posve bistra a tijelo potpuno
odmoreno, i nikakve težine u mozgu, već naprotiv, neki opći osjećaj
ugode, i veća sposobnost da upija zrak i sunce nego ikada.
On se dakle veselo približi svojim mornarima.
Čim su ga ponovno ugledali, oni ustadoše, a Gaetano mu priđe.
— Gospodar Sindbad — reče mu on — naredio nam je da isporučimo
vašoj ekscelenciji najljepše pozdrave i da vam iskažemo koliko mu je
žao što se ne može oprostiti od vas; ali on se nada da ćete mu oprostiti
kad saznate da ga jedan hitan posao zove u Malagu.
— Ah, tako, dragi moj Gaetano — reče Franz — sve je to dakle do­
ista stvarnost, i postoji čovjek koji me je primio na ovom otoku, koji
me je tu kraljevski ugostio i koji je otputovao za vrijeme dok sam ja
spavao.
— On postoji tako stvarno da se evo upravo njegova mala jahta uda-
ljuje pod punim jedrima, i ako uzmete svoj dalekozor, vjerojatno ćete
raspoznati svog domaćina među posadom na brodu.
Izgovarajući te riječi, Gaetano ispruži ruku u pravcu jednog malog
broda što je jedrio prema rtu Korzike.
Franz izvuče svoj dalekozor, namjesti udaljenost, i usmjeri ga prema
označenom mjestu.
Gaetano se nije varao. Na stražnjem dijelu broda stajao je tajanstveni
neznanac, okrenut prema otoku, i držao jednako kao i on dalekozor
u rukama. Imao je na sebi onu istu odjeću u kojoj se pojavio prošle
večeri pred svojim gostom, i mahao je rupcem u znak pozdrava.
Sada i Franz izvuče iz džepa rubac te mu odzdravi mašući njim kao što
je i on mahao svojim.
Trenutak kasnije laki oblačić dima ocrtao se na krmi jahte, ljupko se
odvojio od nje i stao se polako dizati prema nebu, a odmah nakon toga
do Franza dopre slab pucanj.
— Evo, čujete li? — reče Gaetano. — To vam on šalje pozdrav.
Mladi čovjek uzme svoj karabin i opali u zrak, ali se nije nadao da će
zvuk njegova pucnja prijeći udaljenost između jahte i obale.
— Sto naređuje vaša ekscelencija? — upita Gaetano.
— Da mi najprije zapalite jednu baklju.
-— Ah, da, razumijem — odvrati vlasnik barke — da potražite ulazak
u onaj čarobni stan. Kako god želite, ekscelencijo; ako vas to zabavlja,
ja ću vam dati baklju koju ste zatražili. Ali i ja sam se također bavio
mišlju koju vi sada imate, i tri ili četiri puta dao sam na volju toj svojoj
želji, ali sam se naposljetku odrekao toga. Giovanni — dobaci on je­
Grof Monte Christo

dnom mornaru — zapali baklju i donesi je njegovoj ekscelenciji.

Giovanni posluša. Franz uze baklju i uđe u podzemlje, a Gaetano kre­
ne za njim.
On pronađe mjesto gdje se bio probudio na krevetu od vrijesa, koji je
još bio sav zgnječen. Ali je uzalud prelazio bakljom po površini špilje,
jer nije otkrio ništa osim tragova dima, koji su bili dokaz da su već i
drugi prije njega uzalud poduzimali to pretraživanje.
Ipak je pretražio svaku stopu ovih granitnih zidova, nedokučivih po­
put vječnosti; oštricu svog lovačkog noža zavlačio je u svaku i najma­
nju pukotinu, i pritiskao svaku izbočinu koju bi zapazio, u nadi da će
popustiti. Ali sve bijaše uzalud, u tom istraživanju bez ikakva uspjeha
izgubio je čitava dva sata.
Nakon tog vremena on odustane od daljnjeg istraživanja. Gaetano je
likovao.
Kad se Franz vratio na obalu, jahta se još vidjela samo kao mala bijela
tačka na horizontu. On se dohvati dalekozora, ali je i pomoću njega
bilo nemoguće bilo što raspoznati.
Gaetano ga podsjeti da je došao u lov na divokoze, na što je bio posve
zaboravio. On uzme svoju pušku i stane obilaziti otok prije bi se mo­
glo reći s izrazom čovjeka koji vrši svoju dužnost nego čovjeka koji se
zabavlja, i za četvrt sata ubio je jednu staru divokozu i dvoje kozlića.
Ali te divokoze, koliko god bile divlje i okretne, bile su previše nalik
na naše domaće koze, te ih Franz nije smatrao pravom divljači.
Osim toga, njegov su duh zaokupljale mogo važnije misli. Od sinoć
je doista bio junak jedne priče iz »Tisuću i jedne noći«, i nešto ga je
neodoljivo privlačilo špilji.
Tada, iako je već jednom doživio neuspjeh, ponovno stane pretraži­
vati, nakon što je rekao Gaetanu da dade ispeći jednog od ona dva
kozlića. Ovaj njegov drugi posjet špilji trajao je prilično dugo, jer kad
se vratio, kozlić bijaše pečen i ručak pripremljen.
Franz sjedne na mjesto kamo su sinoć došli po njega da ga pozovu na
večeru u ime onog tajanstvenog domaćina, i on još jednom ugleda,
poput galeba što se njiše na vrhu jednog vala, malu jahtu koja se sve
više udaljavala prema Korzici.
— Ali — reče on Gaetanu — vi ste mi rekli da gospodar Sindbad
jedri prema Malagi, a meni se čini da je krenuo ravno prema Porto
Vecchiju.
— Ne sjećate li se — odvrati na to vlasnik barke — da sam vam rekao
da se trenutočno nalaze među ljudima iz njegove posade i dva korzi-
kanska razbojnika?
 Prva knjiga

— Istina je! I on će ih prebaciti na obalu Korzike? — reče Franz.

— Upravo tako. Ah! To je čovjek uzvikne Gaetano — koji se ne boji
ni boga ni đavla, prema onome što se priča, i koji će skrenuti i pede­
set milja sa svoga puta da bi učinio uslugu kakvom čovjeku koji je u
nevolji.
— Ali takve bi ga usluge mogle dovesti u sukob s vlastima zemlje u
kojoj vrši tu vrstu filantropije — reče Franz.
— Pa što onda — odvrati Gaetano smijući se. — Baš je njemu mnogo
stalo do vlasti! Slabo on mari za nju! Neka ga samo pokušaju progoniti.
U prvom redu, njegova jahta nije brod, to je ptica, te će na dvanaest
milja ostaviti za tri milje i najbržu fregatu. A zatim, on se samo treba
iskrcati na obalu, i zar neće posvuda naći dobre prijatelje?
U svemu tome najjasnije je bilo to da je gospodar Sindbad, Franzov
domaćin, imao čast biti u dobrim odnosima s krijumčarima i gusari­
ma na svim obalama Sredozemnog mora, zbog čega je svakako morao
steći prilično čudnovat položaj.
Sto se tiče Franza, ništa ga više nije zadržavalo na otoku Monte Chri-
sto. Izgubio je svaku nadu da će otkriti tajnu špilje, pa se požurio ru­
čati i naredi svojim ljudima da pripreme barku kako bi mogli otploviti
čim bude završio objed.
Pola sata kasnije bio je već na barci.
On baci i posljednji pogled na jahtu, koja tek što nije nestala u zaljevu
Porto-Vecchija.
Tada da znak za polazak.
U času kad se barka otisnula, jahta je iščezla.
S njom je nestalo i posljednje stvarnosti prošle noći: i večera i hašiš,
i Sindbad i statue, sve se to u mladićevu sjećanju počelo stapati u
jedan san.
Barka je plovila čitav dan i čitavu noć. A sutradan, kad je svanulo sun­
ce, i otok Monte Christo nestao im je iz vida.
Kad je konačno stupio na čvrsto tlo, Franz je, bar načas zaboravio
sve te događaje što su se nedavno zbili, posvršavao je svoje poslove i
obaveze u Firenci i imao na umu jedino to kako da što prije bude kod
svog prijatelja, koji ga je čekao u Rimu.
On, dakle, otputuje iz Firence, i u subotu navečer stigne poštanskim
kolima na Carinski trg.
Stan mu je, kako smo već rekli, bio osiguran pa je jedino trebalo stići
u hotel gazde Pastrinija, što nije bilo nimalo lako, jer je mnoštvo ljudi
zakrčilo ulice i Rim je već postao plijenom one mukle, grozničave
buke što prethodi velikim događajima. U Rimu su, naime, svake go­
Grof Monte Christo

dine četiri velika događaja: poklade, veliki tjedan, Tijelovo i blagdan

sv. Petra.
Sve ostalo vrijeme u godini grad zapadne u onu turobnu apatiju, sta­
nje koje nije ni život ni smrt i po kome je nalik na neku vrst postaje
između ovoga i onoga svijeta, postaje pune poezije i slikovitosti, koju
je Franz već posjetio pet ili šest puta i koja mu se svaki put činila sve
čudesnija i čarobnija.
Napokon se progura kroz sve ono mnoštvo što je neprestano raslo i
postajalo sve nemirnije, te se dokopa svratišta. Na njegovo prvo pita­
nje odgovoriše mu s onom posebnom drskošću svojstvenom vozačima
zauzetih fijakera i hotelijerima čiji su hoteli puni do posljednje sobe,
da u hotelu »London« za njega više nema mjesta. Tada on pošalje svoju
posjetnicu gazdi Pastriniju i pozove se na Alherta He Morcerfa. To je
pomoglo, i gazda Pastrini dotrči sam, ispričavajući se što je njegovu
ekscelenciju ostavio da čeka; pošto je izgrdio svoju poslugu, on uze
svijećnjak iz ruku čičerona koji se već bio prilijepio uz putnika, i upra­
vo kad se spremio da ga odvede Albertu, ovaj mu dođe u susret.
Stan koji su dobili sastojao se od dviju malih soba i jednog kabineta.
Sobe su gledale na ulicu, što je gazda Pastrini smatrao nečim što im
je neobično povećavalo vrijednost. Ostali dio kata bio je iznajmljen
nekoj vrlo bogatoj osobi, za koju se mislilo da je sa Sicilije ili Malage,
ah gostioničar nije mogao sasvim točno reći kojoj je od te dvije naro­
dnosti pripadao taj putnik.
— Sve je to lijepo, meštre Pastrini — reče Franz — ali bi nam sada
trebala dobra večera, a za sutra, kao i za iduće dane, jedna kočija.
— Sto se tiče večere — odvrati hotelijer — bit ćete začas posluženi.
No što se tiče kočije ...
— Kako, što se tiče kočije? — uzvikne Albert. — Čekajte! Čekajte!
Nemojte se šaliti, dragi Pastrini! Nama treba kočija.
— Gospodine — reče hotelijer — učinit ćemo sve što bude moguće
da vam je osiguramo. To je sve što vam mogu reći.
— A kad ćemo dobiti odgovor? — zapita Franz.
— Sutra ujutro — odgovori hotelijer.
— Dođavola! — reče Albert. — Platit ćemo je skuplje, i to je sve; zna
se kako je s time; kod Drakea ih Aarona plaća se za kočiju dvadeset i
pet franaka u obične dane, a trideset ili trideset pet franaka nedjeljom
i blagdanom. Dodajte tome još pet franaka, što čini četrdeset franaka,
i ne govorimo više o tome.
— Veoma se bojim da gospoda, čak da ponude i dvostruku svotu,
neće moći dobiti kočiju.
 Prva Knjiga

— Onda neka se upregnu konji u moja kola. Malo su doduše oštećena

od putovanja, ali to ništa ne smeta.
— Nećemo moći dobiti konje.
Albert pogleda Franza s izrazom čovjeka koji ne razumije odgovor koji
mu daju.
— Razumijete li vi to, Franz?! Nema konjal — reče. — A ne bi li se
mogli dobiti poštanski konji?
— Oni su svi iznajmljeni prije petnaest dna, i ostali su samo oni koji
su prijeko potrebni za poštansku službu.
— Sto vi kažete na to? — zapita Franz.
— Kažem to da kad nešto nadilazi moje shvaćanje, ja imam običaj ne
petljati se s time već radije prelazim na nešto drugo — reče Albert.
— Je li večera spremljena, gazda Pastrini?
— Jest, ekscelencijo.
— E pa dobro, onda da najprije večeramo.
— Ali kočija i konji? — zapita Franz.
— Budite mirni, dragi prijatelju, oni će doći sami; bit će samo potre­
bno da dobro platimo.
I Morcerf, s onom divnom filozofijom koja ništa ne smatra nemogu­
ćim dok god osjeća da je vreća okrugla i lisnica nabijena, povečera,
legne na počinak, zaspi čvrsto i usne da juri pokladnim korzom u ko­
čiji sa šest konja.
Grof Monte Christo

33. Rimski razbojnici

Sutradan Franz se probudi prvi, i čim se probudio, potegao je za zvono.
Zvuk zvona nije još pravo utihnud, kadli se na vratima pojavi sam
gazda Pastrini.
— Eto — reče gostioničar slavodobitno, još prije nego što je Franz
stigao pitati ga— kao što sam već jučer pretpostavljao, kad vam nisam
htio ništa obećati, vi ste se prekasno javili, i u Rimu nema više nijedne
slobodne kočije; razumije se, za posljednja tri dana karnevala.
— Da — prihvati Franz a to znači za ona tri dana kad nam je. najpo­
trebnija.
— Sto je? — zapita Albert, koji se u taj tren probudio. — Nema
kočije?
— Upravo tako, dragi moj prijatelju — odgovori Franz. Vi ste otprve
pogodili.
— Eh, lijep li je taj vaš vječni gradi
— Zapravo, vaša ekscelencijo — nastavi gazda Pastrini nastojeći
prijestolnici kršćanskog svijeta sačuvati neki ugled u očima putnika
— zapravo, kočiju nećete moći dobiti od nedjelje ujutro do utorka
navečer; a do nedjelje, kao i poslije karnevala, naći ćete ih ako hoćete
i pedeset.
— Ah, to je ipak nešto — na to će Albert. — Danas je tek četvrtak, a
tko zna što se još može dogoditi do nedjelje.
— Stići će još deset do dvanaest tisuća stranaca — odgovori Franz — i
samo će još povećati tu teškoću.
— Dragi prijatelju — reče Morcerf — uživajmo u sadašnjosti i nemoj­
mo slikati budućnost crnim bojama.
-— Ali valjda ćemo bar moći dobiti jedan prozor? — zapita Franz.
Na koju ulicu?
— Pa na Corso, k vragul
— Ah jest! Prozor! — uzvikne gazda Pastrini. — To je nemoguće, posve
 Prva knjiga

nemoguće. Ostao je još svega jedan na petom katu palače Doria, ali je i
on iznajmljen jednom ruskom knezu za dvadeset zlatnika na dan.
Dva se mladića zaprepašteno pogledaju.
— Pa dobro, dragi moj — reče Franz Albertu — znate li što će biti
najbolje da učinimo? Da odemo provesti karneval u Veneciji. Tamo
ćemo bar, ako ne nađemo kočiju, naći gondole.
— Ah, to bogami neću! — reče Albert. — Odlučio sam gledati karne­
val u Rimu, pa ću ga i gledati, makar baš i na štakama.
— Gle! — uzvikne Franz.— To je sjajna ideja, tako ćemo bar moći
gasiti svjećice prolaznicima. Maskirat ćemo se u lakrdijaše vampire ili
u stanovnike Landa, i imat ćemo neviđen uspjeh,
— Žele li vaše ekscelencije još uvijek jednu kočiju do nedjelje?
— Dovraga! —uzvikne Albert — pa što vi mislite, da ćemo trčati po
rimskim ulicama pješice, kao sudski dostavljači?
— Ja ću odmah izvršiti zapovijedi vaših ekscelencija — reče gazda
Pastrini. — Samo, upozoravam vas da će kočija stajati šest pijastera
na dan.
— A ja, dragi gospodine Pastrini — reče Franz — koji nisam milijunaš
kao naš susjed, upozoravam vas da već četvrti put dolazim u Rim i da
znam koliko se ovdje plaća za kočije, koliko u obične dane a koliko
nedjeljom i blagdanom; mi ćemo vam dati dvanaest pijastera za da­
nas, sutra i prekosutra, vi ćete još uvijek imati pritom sasvim lijepu
zaraditi.
— Ali, vaša ekscelencijo... — reče gazda Pastrini pokušavajući uspro­
tiviti se.
— Idite, dragi moj domaćine — reče mu Franz — ili ću poći sam
pogoditi se s vašim iznajmljivačem kočija, koji je i moj iznajmljivač;
to je moj stari znanac, koji me je već dosta puta operušao i koji će,
u nadi da će me još operušat, pristati dati nam je uz jeftiniju cijenu
nego što sam je vama ponudio. Vi ćete dakle izgubiti tu razliku, i sami
ćete biti za to krivi.
— Nemojte se truditi, ekscelencijo — reče Pastrini sa smiješkom ta­
lijanskog spekulanta koji priznaje da je pobijeđen. Učinit ću sve što
budem mogao, i nadam se da ćete biti zadovoljni.
— Izvrsno! Eto, tako se govori!
Kad želite imati kočiju?
— Za jedan sat.
— Za jedan sat bit će pred vratima.
I doista, jedan sat kasnije kola su čekala dva mladića. Bio je to prilično
skroman fijaker, koji je s obzirom na svečane dane bio unaprijeđen u

797
Grof Monte Christo

kočiju. Ali koliko god ta kočija nije bila naročita, mladi bi ljudi ipak bili
vrlo sretni kad bi i takva kola našli za posljednja tri dana karnevala.
— Ekscelencijo -— vikne čičerone videći da je Franz pružio glavu kroz
prozor — treba li ove karuce privesti palači?
Ma koliko je Franz bio navikao na emfatičan govor talijanskih čičero-
na, ipak se najprije okrenuo oko sebe; ali te riječi bijahu doista nami­
jenjene njemu.
Franz je bio ekscelencija, kola su bila karuce, a palača bijaše hotel
London.
Sva sklonost preuveličavanju toga naroda bila je u ovoj jednoj reče­
nici.
Franz i Albert siđu. Karuce priđu palači. Tek što su njihove ekscelenci­
je ispružile noge u kolima, čičerone je već skočio na stražnje sjedalo.
— Kamo njihove ekscelencije žele da ih vozimo?
— Najprije u crkvu Sv. Petra, a zatim u Colosseum — reče Albert kao
pravi Parižanin.
Albert naime nije znao jednu stvar, to jest da je za razgledanje crkve
Sv. Petra potreban čitav jedan dan, a mjesec dana da bi se ona prouči­
la. Dan je dakle prošao samo u razgledavanju crkve Sv. Petra.
Dva prijatelja odjednom primijetiše da se smrkava. Franz izvuče sat:
bila su četiri sata i trideset minuta.
Odmah se zaputiše natrag u hotel. Na ulaznim vratima Franz zapo­
vjedi kočijašu da bude spreman u osam sati navečer. Htio je naime
pokazati Albertu Colosseum za mjesečine, kao što mu je crkvu Sv.
Petra pokazao po bijelom danu. Kad nekom prijatelju pokazujemo
grad koji već poznajemo, unosimo u to istu onu koketeriju s kojom
mu pokazujemo svoju bivšu ljubavnicu.
Zbog toga je Franz rekao kočijašu kojim putem treba voziti. Morao
je izaći na Porta del Popolo, voziti uz vanjski zid i vratiti se kroz vrata
San Giovanni. Tako bi se Colosseum ukazao pred njima odjednom,
bez ikakve pripreme, a Capitol, Forum, slavoluk Septimija Severa,
hram Antonina i Faustine i Via Sacra ne bi im služili kao stepenice
postavljene do Colosseuma da mu umanje vrijednost.
Sjedoše za stol. Gazda Pastrini obećao je svojim gostima izvrsnu gozbu,
a pružio im je osrednju večeru, i tome se nije imalo što prigovoriti.
Pri kraju večere gazda dođe k njima. Franz je najprije pomislio da
Pastrini dolazi čuti od svojih gostiju pohvale, i već se spremao stati ga
hvaliti, ali ga gazda Pastrini već kod prvih riječi prekine.
— Ekscelencijo — reče — meni laska vaše priznanje; ali ja se nisam
zbog toga uspeo do vas...
'IIA
 01'I sirov
Prva knjiga

— Nego možda zato da nam priopćite kako ste našli kočiju? — zapita
ga Albert pripaljujući cigaru.
— To još manje. Štoviše, vaša ekscelencijo, vi biste dobro učinili kad
više ne biste mislili na to i kad biste se s time pomirili. U Rimu ili
je nešto moguće ili je nemoguće. Ako vam se kaže da je za ove dane
nemoguće dobiti kočiju, onda je s time svršeno.
— U Parizu je to mnogo zgodnije. Kad je nešto nemoguće, onda samo
treba dvostruko platiti i čovjek odmah dobije ono što je zatražio.
— To mi govore svi Francuzi — reče gazda Pastrini malko uvrijeđen
— i zato ne razumijem zbog čega oni putuju.
— Ne razumijem ni ja — reče Albert odbijajući hladnokrvno dim
prema stropu i njišući se na stražnjim nogama svog naslonjača.
— Putuju samo glupani i luđaci kao što smo mi, a pametni ne
ostavljaju tako lako svoju palaču u Ulici Helder, bulevar Gand i
Parišku kavanu.
Razumije se samo po sebi da je Albert stanovao u spomenutoj ulici,
redovito odlazio u tu šetnju koja je tada bila u modi, i večerao svakog
dana u toj kavani, gdje se divno može večerati ako ste u dobrim odno­
sima s konobarima.
Gazda Pastrini ostade nekoliko trenutaka šuteći. Bilo je očito da ra­
zmišlja o tom odgovoru koji nije posve razumio.
— Ali konačno — reče Franz prekinuvši geografska razmatranja ho­
telijerova — vi ste došli ovamo s nekim ciljem. Hoćete li nam reći
razlog vašeg posjeta?
— Ah, imate pravol Eto zbog čega sam došao. Vi ste naručili kočiju
za osam sati navečer?
— Sasvim točno!
— I imate namjeru posjetiti II Colosseo?
— Hoćete reći Colosseum?
— Pa to je jedno te isto.
— No, dobro.
— Rekli ste svom kočijašu da vas izveze na vrata del Popolo, da vozi uz
vanjske zidove i da se vrati u grad kroz vrata San Giovanni?
— To su upravo moje riječi.
— Eh, ali tim je putem nemoguće proći.
— Nemoguće?
— Ili bar veoma opasno.
— Opasno? A zbog čega?
— Zbog og Luigija Vampe.
— Prije svega, dragi domaćine, tko je taj vaš i Luigi Vampa? — zapita
Grof Monte Christo

Albert, — Možda je on doista u Rimu, ali ja vas uvjeravam da u Parizu

o njemu nitko ništa ne zna.
— Kako? Vi ne znate za njega?
— Nemam tu čast.
— I niste nikada čuli njegovo ime.
— Nikada.
— E pa, to vam je razbojnik prema kome su Decesaris i Gasporone
pravi anđeli. ______________ _ __________ ._____________
— Jesi li čuo, Alberte! — uzvikne Franz. — Evo nam konačno i jednog
razbojnika!
— Upozoravam vas, dragi domaćine, da vam neću povjerovati ni riječi
od onoga što budete pripovijedali. No, kad smo se o tome sporazu­
mjeli, pričajte koliko hoćete, ja vas slušam. »Bio jednom jedan...«,
Dakle, na stvar!
Gazda Pastrini se okrene prema Franzu, koji mu je izgledao razboritiji
od ta dva mladića. Treba priznati tom dobrom čovjeku da je u svom
životu primio na konak mnogo Francuza, ali nikad nije mogao shvatiti
neke karakteristike njihova duha.
— Ekscelencijo — reče on veoma ozbiljno, obrativši se, kao što reko­
smo, Franzu — ako me smatrate lašcem, onda nema smisla da vam
govorim ono što sam nakanio reći. Ipak, mogu ustvrditi da je to bilo u
interesu vaših ekscelencija.
— Albert vam nije rekao da ste lažac, dragi moj gospodine Pastrini
— odgovori mu Franz. — On vam je samo rekao da vam neće vje­
rovati, i to je sve. Ali budite bez brige, ja ću vam vjerovati; govorite
dakle.
— Ipak, ekscelencijo, vi ćete razumjeti da, ako se dovodi u pitanje
moja istinoljubivost...
— Dragi moj — na to će Franz — vi ste osjetljiviji od Kasandre, koja
je ipak bila proročica, a nitko je nije slušao, dok ste vi sigurni bar u
polovinu svojih slušalaca. Deder, sjednite i recite nam tko je taj go­
spodin Vampa.
— To sam vam već rekao, ekscelencijo; to je razbojnik kakvoga nismo
imali poslije og Mastrille.
— Pa dobro! A kakve ima veze taj razbojnik s nalogom što sam ga ja
dao kočijašu da izađe kroz vrata del Popolo i da se vrati kroz vrata San
Giovanni?
— Ima veze utoliko — odgovori gazda Pastrini — što ćete vi doista
moći na jedna vrata izaći, ali sumnjam hoćete li se na druga vratiti.
— A zašto? — zapita Franz.
 Prva knjiga

— Zato što čovjek, kad se spusti noć, nije siguran ni na pedeset kora­
ka od gradskih vrata.
— Časna vam riječ? — uzvikne Albert.
— Gospodine vicomte — reče gazda Pastrini, još uvijek duboko uvri­
jeđen što je Albert posumnjao u istinitost njegovih riječi — to što
govorim, ne govorim zbog vas nego zbog vašeg suputnika, koji poznaje
Rim i zna da se s takvim stvarima ne valja šaliti.
— Dragi moj — reče Albert okrenuvši se Franzu — eto nam prilike za
divnu pustolovinu; napunit ćemo naša kola pištoljima, kremenjačama
i dvocjevkama. Luigi Vampa dolazi uhvatiti nas, a mi hvatamo njega.
Dovodimo ga u Rim i poklanjamo ga njegovoj svetosti, koja nas pita
čime bi nam se mogla odužiti za tu veliku uslugu. Tada mi naprosto
zatražimo od njega da nam da kočiju i dva konja iz svojih staja, pa
ćemo moći promatrati karneval iz kočije, a da i ne govorim o tome da
će nas stanovnici Rima po svoj prilici iz zahvalnosti okruniti na Capi-
tolu i proglasiti spasiteljima domovine, kao što su proglasili Curtiusa
i Horacija Kokla.
Dok je Albert tako iznosio svoj prijedlog, gazda Pastrini napravio je
lice koje bismo uzalud pokušali opisati.
•— Prije svega — reče Franz Albertu — gdje ćete doći do tih pištolja,
tih kremenjača i dvocijevki kojima hoćete natovariti naša kola?
— Točno je da to neće biti iz moje oružarnice — reče Albert — jer su
mi u Terracini oduzeli sve, pa čak i bodež. A vama?
— Meni su to isto učinili u Acqua Pendente.
— Tako dakle, dragi moj domaćinel — reče Albert pripaljujući drugu
cigaru na opušku prve. — Znate li vi da ta mjera opreza dolazi kao
naručena lopovima, i sve mi se čini da je poduzeta zato da bi netko s
njima dijelio plijen.
Pastriniju se ta dosjetka bez sumnje učinila uvredljivom, jer je na nju
odgovorio samo napola, i to obraćajući se Franzu, kao jedinom razu­
mnom biću s kojim se može nekako sporazumjeti.
— Vaša ekscelencija zna da nije običaj braniti se kad čovjeka napadnu
razbojnici.
— Kako? — uzvikne Albert, čija se hrabrost uzbunila na pomisao da
bi se dao opljačkati a da i ne pokuša pružiti otpor. — Kako, zar to nije
običaj?
— Nije, jer bi svaka obrana bila uzaludna. Sto biste mogli učiniti pro­
tiv dvanaestak razbojnika koji bi iznenada iskočili iz kakvog jarka, iskr-
sli iza kakve razvaline akvadukta i svi u isti mah uperili oružje u vas?
— Dođavola! — uzvikne Albert. — Radije se dao ubiti.
Grof Monte Christo

Gostioničar se okrene prema Franzu s takvim izrazom lica kao da

hoće reći: Ekscelencijo, ovaj vaš prijatelj je doista lud!
— Dragi moj Alberte — reče mu na to Franz — vaš je odgovor uzvišen
i dostojan misli staroga Corneillea: »Sve da i umrem!« Samo, kad je
Horacije tako govorio, bila je riječ o spasu Rima, i to je imalo smisla.
Ali što se nas tiče, nemojte zaboraviti da se radi samo o zadovoljava­
nju jednog hira, a bilo bi zbilja smiješno kad bismo zbog jednog hira
stavili na kocku svoj život.
— Ah, per Bacco! — uzvikne gazda Pastrini. — To ste izvrsno rekli!
Eto, tako treba govoriti!
Albert natoči čašu lacrime christi i stane polako pijuckati, gunđajući
pritom neke nerazumljive riječi.
— Eto, gospodine Pastrini — prihvati Franz — sada kad se moj prija­
telj smirio i kad ste mogli ocijeniti koliko su miroljubive moje namje­
re, sada da čujemo tko je taj gospodin Luigi Vampa. Je li pastir ili je
plemić? Je li star ili mlad? Malen ili krupan? Opišite nam ga, pa ako
ga slučajno sretnemo negdje u društvu kao Jeana Sbogara ili Lara, da
bismo ga mogli prepoznati.
— Nitko vam, ekscelencijo, da ste se obratili bilo kome, ne bi mogao
bolje nego ja dati točne podatke, jer ja sam poznavao Luigija Vampu
dok je još bio dijete. I jednog dana, kad sam i ja dopao njegovih šaka,
na putu iz Ferentine u Alatri, on se na moju sreću sjetio našeg starog
poznanstva; pustio me je, i ne samo da nije tražio otkupninu nego mi
je čak poklonio vrlo lijep sat i ispričao mi povijest svog života.
— Da vidimo taj sat! — reče Albert.
Gazda Pastrini izvuče iz svog prsluka prekrasan sat na kojem je bilo
urezano ime majstora urara Bregueta, grb Pariza i grofovska kruna.
— Evo ga — reče.
— Vraga! — promrsi Albert. — Svaka vam čast .. I ja imam gotovo
isti — on izvuče sat iz džepa na svom prsluku — a stoji me tri tisuće
franaka.
— Cujmo tu povijest —javi se sada i Franz gurajući naslonjač i poka­
zujući gazdi Pastriniju da sjedne.
— Vaše ekscelencije dopuštaju? — zapita domaćin.
— Pa razumije se! — reče Albert. — Niste vi propovjednik, dragi
moj, da govorite stojeći.
Hotelijer sjedne, pošto se prije naklonio svakom od svojih budućih
slušalaca s mnogo poštovanja. Sto je trebalo pokazati da je spreman
kazati im o Luigiju Vampi sve što zažele.
— Dakle — reče Franz zaustavljajući gazdu Pastrinija u trenutku kad
 Prva knjiga

je otvorio usta da govori -— vi kažete da ste poznavali Luigija Vampu

još kao dijete, što znači da je to sasvim mlad čovjek.
Kako, mlad čovjek? Pa razumije se! Jedva da su mu dvadeset dvije
godine. Oh, ta će momčina daleko dogurati, budite sigurni u to!
— Sto kažete na ovo, Alberte? Zaista je lijepo kad čovjek u svojoj
dvadeset drugoj godini stekne takav ugled — reče Franz.
— Da, sigurno, a u njegovim godinama Aleksandar, Cezar i Napoleon,
koji su kasnije uzvitlali mnogo prašine, nisu još dogurali tako daleko
kao on.
— Znači — nastavi Franz obrativši se hotelijeru — taj junak o kojem
ćete nam sada pripovijedati ima tek dvadeset dvije godine?
— Jedva toliko, kao što sam već imao čast kazati vam.
— A je li visok ili je malen?
— Srednjeg je rasta; otprilike kao vaša ekscelencija — reče, hotelijer
pokazujući na Alberta.
— Hvala na usporedbi — reče ovaj naklonivši se.
— Nastavimo, gospodine Pastrini! — reče Franz smijući se osjetljivo­
sti svoga prijatelja. — Kojem društvenom sloju pripada?
— Bio je obični mali pastir na imanju grofa San Felice, koje se nalazi
između Palestrine i jezera Gabri. Rođen je u Pampinari, a došao je u
grofovu službu kad mu je bilo pet godina. Njegov otac, također pastir
u Anagni, imao je jedno mala stado i živio je od vune i mlijeka svojih
ovaca, koje je prodavao u Rimu.
Još kao dijete mali je Vampa imao čudnovatu narav. Jednog dana, kad mu
je bilo sedam godina, došao je palestrinskom župniku i zamolio ga da ga
nauči čitati. To nije bilo lako, jer mali pastir nije mogao ostavljati svoje
stado. Ali je taj dobri župnik odlazio svakog dana čitati misu u neko selo,
odviše siromašno da bi moglo plaćati svećenika, koje je, jer nije imalo
drugog imena, bilo poznato pod imenom Borgo.1 On je ponudio Luigiju
da ga svakog jutra sačekuje na putu kad se bude vraćao iz tog sela, pa će
ga on tamo poučavati; upozorio ga je da će taj sat poduke biti vrlo kratak
i da prema tome mora nastojati da ga što bolje iskoristi.
Dječak je radosno pristao.
Luigi je svakog dana gonio svoje stado na cestu koja vodi iz Palestri­
ne do Borga; svakog dana u devet sati svećenik je prolazio, te bi on
i dječak sjeli na rub jarka, gdje je mali pastir dobivao prvu pouku iz
župnikova brevijara.

. tj. mjesto, mjestašce.

1

nn
Grof Monte Christo

Nakon tri mjeseca dječak je znao čitati.

Ali s time nije bio zadovoljan; sada je želio naučiti i pisati.
Svećenik zamoli nekog učitelja pisanja u Rimu da mu načini abecedu:
jednu s velikim, jednu sa srednjim i jednu s malim slovima, pa pokaže
dječaku kako će naučiti pisati ucrtavajući željeznim šiljkom takva slo­
va po pločici od škriljevca.
Još iste večeri, pošto je stado otjerao u tor, mali Vampa odjuri u Pal-
strinu do kovača, uzme od njega dugačak čavao i stane ga piliti, kovati
i oštriti, dok nije od njega načinio neku vrst antičke pisaljke.
Sutradan je sakupio nekoliko pločica škriljevca, i dao se na posao.
Nakon tri mjeseca Luigi je znao pisati.
Župnik, začuđen velikom inteligencijom dječakovom i dirnut tom
sposobnošću, pokloni mu nekoliko pisanki od papira, svežnjić pera
i nožić.
Sad je trebalo ponovno učiti, ali je to učenje sitnica prema onome
prije. Osam dana kasnije Luigi je rukovao perom isto tako dobro kao
i pisaljkom.
Župnik ispriča sve to grofu San Felice, i taj zaželi vidjeti malog pasti­
ra; reče mu neka čita i piše pred njim, a zatim naredi upravitelju da
dječaku daje jesti zajedno s poslugom i da mu mjesečno isplaćuje dva
pijastera.
Za taj novac kupio je Luigi knjige i olovke.
I zaista, on je na svemu iskušavao svoju sposobnost oponašanja, pa je,
kao i Giotto dok je bio dječak, na svojim pločicama od škriljevca crtao
ovce, drveće i kuće.
Zatim je počeo vrškom svog noža rezuckati drvo, dajući mu najrazli-
čitije oblike. Tako je započeo i Pinelli, glasoviti rezbar.
Jedna djevojčica od šest do sedam godina, dakle nešto mlađa od Lu-
igija, također je čuvala ovce na jednom imanju bližu Palstrine. Bila je
siroče, rođena u Valmontonu, a zvala se Tereza.
To dvoje djece sastajalo se, pa bi sjeli jedno uz drugo, puštajući da
se njihova stada izmiješaju i da zajedno brste, i čavrljali su, igrali se
i smijali, a zatim, uvečer, odvojili bi ovce grofa San Felice od ovaca
baruna Cervetrija, i rastali bi se, svako na svoje imanje, obećavajući
jedno drugome da će se sutradan opet naći.
I sutradan djeca bi održala riječ, te su tako rasla jedno uz drugo.
Tako dođe Vampi dvanaesta, a Terezi jedanaesta godina.
Za to vrijeme razvile su se njihove prirodne sklonosti.
Uz sav svoj smisao za umjetnost, koji je Luigi razvijao koliko je bilo
moguće u toj osami, on je bio nekako tužan, spreman planuti i bez
 Prva knjiga

razloga se ljutiti, i uvijek svadljiv. Nijedan od dječaka iz Pampinare

ili Valmontane nije mogao utjecati na nj a kamoli postati mu prijate­
ljem. Njegova svojeglavost, uvijek sklona zahtijevati a nikada popu­
stiti, odbijala je od njega svaki prijateljski osjećaj, svako pokazivanje
simpatije. Jedino je Tereza jednom riječju, pogledom ili kretnjom mo­
gla svladati njegovu narav, koja se povijala pod rukom jedne žene isto
onako kako bi se pod rukom nekog čovjeka bijesno opirala.
Tereza je, naprotiv, bila živa, vedra i vesela, ali neobično koketna, pa
su se ona dva pijastera što ih je Luigiju davao upravitelj imanja grofa
San Felice, a isto tako i novac koji bi dobio za svoje male rezbarije
što ih je prodavao trgovcima igračaka u Rimu, sve se to pretvaralo u
biserne naušnice, staklene ogrlice i zlatne igle. Tako je Tereza, zahva­
ljujući darežljivosti svog mladog prijatelja, bila najljepša i najotmjenija
seljanka u okolici Rima.
Djeca su i dalje rasla, provodeći zajedno sve svoje dane i prepuštajući
se sklonostima svoje prirode. Tako je Vampa, u njihovim razgovorima,
njihovim željama i njihovim snovima, uvijek zamišljao da je kapetan
broda, general u vojsci ili guverner jedne pokrajine. A Tereza je zami­
šljala da je bogata, da je obučena u najljepše haljine i okružena livri-
ranim slugama. Zatim, pošto bi tako proveli čitav dan, vezući svoju
budućnost takvim ludim i sjajnim šarama, oni bi se rastali da odagnaju
svoja stada u tor i da se s visine svojih snova spuste u nizinu svoga
stvarnog položaja.
Jednog dana mladi pastir reče upravitelju grofova imanja da je vidio
kako se sa Sabinskih brda spustio vuk i šuljao oko njegova stada. Upra­
vitelj mu dade pušku, a to je bilo upravo ono što je Vampa želio.
Slučajno je to bila izvrsna puška, izrađena u Bresciji, a imala je domet
kao kakav engleski karabin. Jedini joj je nedostatak bio što joj je grof,
dotukavši njome jednom prilikom nastrijeljenu lisicu, slomio kundak,
pa je zbog toga bila bačena u ropotarnicu.
Ali za rezbara kakav je bio Vampa nije to bila nikakva neprilika. On
utvrdi prijašnji oblik kundaka i načini drugi kundak, koji je ukrasio
tako lijepim rezbarijama da je samo za njega mogao dobiti petnaest do
dvadeset pijastera, da ga je htio odnijeti u grad i prodati.
Ali njemu nije bilo ni na kraj pameti da to učini, jer je puška bila nje­
gov davni san. U svim zemljama gdje nezavisnost nadomješta slobodu
prva je potreba što je osjeća svako hrabro srce, svako snažno biće,
potreba za oružjem koje služi u isto vrijeme i za napad i za obranu, te
onaj tko ga nosi postaje strašan i ulijeva strah.
Od toga trenutka Vampa je sve svoje slobodno vrijeme posvećivao

aai
Grof Monte Christo

vježbanju u gađanju iz puške. Kupio je baruta i olova, i uzimao sve na

nišan: deblo kakve stare, tužne i sive masline što raste po obroncima
Sabinskih gora: lisicu koja uvečer izlazi iz svog brloga šuljajući se na
noćni lov, i orla što kruži visoko gore u zraku. Doskora je postao tako
vješt da je Tereza svladala strah koji je isprva osjećala kad bi čula hitac;
sad se veselila i zabavljala gledajući svog mladog prijatelja kako gađa
iz puške točno na mjesto koje zaželi, i to tako točno kao da metak
odnosi rukom.
Jedne večeri jedan je vuk zaista izašao iz šume omorika pred kojom
su mladi ljudi obično boravili; vuk nije načinio ni deset koraka preko
livade, i već je bio mrtav.
Vampa, sav ponosan zbog svog točnog hica, uprti vuka na leđa i odne­
se ga na imanje.
Sve to pribavilo mu je priličan ugled u okolici imanja. Čovjek koji se
bilo čime ističe ima, nalazio se gdje mu drago, uvijek priličan broj onih
koji mu se dive. U okolici se govorilo o tom mladom pastiru kao o
najspretnijem, najsnažnijem i najodvažnijem momku u čitavom kraju,
te iako je Tereza u još većem krugu smatrana najljepšom sabinskom
djevojkom, nitko se nije usudio ma samo joj spomenuti ljubav, jer se
znalo da je Vampa zaljubljen u nju.
Pa ipak, to dvoje mladih ljudi nikad nisu rekli jedno drugome da se
vole. Rasli su jedno uz drugo kao dva stabla koja isprepletu svoje ko­
rijenje pod zemljom, svoje grane u zraku i svoj miris u nebu; samo
njihova želja da se vide bila je ista. Ta je žeija postala njihovom potre­
bom, i prije bi shvatili da moraju umrijeti nego da se rastanu makar
samo na jedan jedini dan.
Terezi je bilo šesnaest, a Vampi sedamnaest godina.
U to vrijeme počelo se mnogo govoriti o jednoj bandi razbojnika koja
je nastajala u Lepinskim brdima. Hajdukovanje nije nikada bilo posve
iskorijenjeno u okolici Rima. Ponekad doduše nije bilo vođe, ali kad bi
se on našao, rijetko bi se događalo da ne uspije sastaviti četu.
Znameniti Cucumetto, opkoljen u Abruzzima, istjeran iz habsburške
kraljevine, gdje je vodio pravi rat, prešao je rijeku Garigliano poput
Manfreda, pa je došao da između Sonnina i Juperna nađe zaklonište
na obalama rijeke Amasine.
Taj dakle Cucumetto pokušavao je sastaviti novu družbu i išao stopa­
ma Decesarisa i Gasparonea, nadajući se da će ih doskora nadmašiti.
Više mladića iz Palestrine, Frascatija i Pampinare odjednom je ne­
stalo. Taj njihov nestanak isprva je izazvao zabrinutost, ali se doskora
doznalo da su se ti mladići pridružili Cucumettovoj družbi.
 Prva knjiga

Nakon nekog vremena Cucumetto je bio u središtu pažnje. Pričalo se

0 izvanrednoj hrabrosti i strašnoj brutalnosti toga razbojničkog vođe.
Jednog dana oteo je jednu djevojku, kćer mjernika iz Frosinonea. Pre­
ma utvrđenim razbojničkim zakonima, djevojka pripada najprije ono­
me tko je otme, a zatim ostali bacaju o nju kocku, i nesretnica služi
za zabavu i za uživanje čitavoj družbi tako dugo dok je razbojnici ne
ostave ili dok ne umre.
Kad su njeni roditelji dovoljno bogati da je mogu otkupiti, razbojnici
šalju izaslanika da pregovara o otkupnini, a glava otete djevojke jamči
za sigurnost izaslanikovu. Ako roditelji odbiju otkupiti je, zarobljenica
je neopozivo osuđena na smrt.
Ova djevojka imala je svog dragana u Cucumettovoj četi, koji se zvao
Carlini.
Kad je prepoznala mladića, ona pruži ruke prema njemu i pomisli
da je spašena. Ali jadnom Carliniju, kad ju je prepoznao, umalo nije
prepuklo srce od bola. Jer on je točno znao kakva sudbina čeka dje­
vojku.
Ali kako je on bio Cucumettov ljubimac, koji je pune tri godine dijelio
s njim sve opasnosti, i jer mu je spasio život kad je hicem iz pištolja
oborio jednog karabinjera koji je već bio zamahnuo sabljom iznad vo­
đine glave, Carlini se nadao da će Cucumetto imati malo samilosti
prema njemu.
On dakle povede vođu u stranu, dok je djevojka, sjedeći pod stablom
jednog velikog bora što se dizao usred šumskog proplanka, bila nači­
nila koprenu od slikovite marame što je nose romanjske seljanke, i
njome sakrila lice od požudnih pogleda razbojnika.
Tu mu on ispriča sve, svoju ljubavnu vezu s otetom djevojkom, njihovu
zakletvu da će jedno drugome ostati vjerni, i kako se svake noći otkad
se družba nalazila u ovom kraju sastajao s njome u nekoj ruševini.
Upravo te večeri Cucumetto je poslao Carlinija u obližnje selo, i on
nije mogao doći na sastanak, ali je Cucumetto slučajno naišao onamo
1poveo djevojku sa sobom.
Carlini je zaklinjao svog vođu da učini iznimku i da poštedi Ritu, go­
voreći da je njen otac bogat i da će platiti otkupninu.
Činilo se da je Cucumetto pristao na molbe svog prijatelja, i naredio
mu da nađe jednog pastira koga bi mogli poslati k Ritinom ocu u
Frosinone.
Tada Carlini sav sretan priđe djevojci, reče joj da je spašena i pozva je
da napiše svom ocu pismo u kome će ispripovijediti što joj se dogodilo
i javiti mu da je njena otkupnina utvrđena na tri stotine pijastera.
Grof Morite Christo

Ocu je bio određen rok od dvanaest sati da pošalje otkupninu, to jest

do devet sati ujutro idućeg dana.
Čim je pismo bilo napisano, Carlini ga zgrabi i otrči u dolinu naći
nekog glasnika.
Nađe jednog mladog pastira koji je upravo gonio svoje stado u tor.
Sasvim je razumljivo da su glasnici razbojnika obično pastiri, jer žive
između grada i planine, između divljine i civilizacije.
Mladi pastir ode i obeća da će prije jednog sata biti u Frosinoneu.
Carlini se sav sretan vrati da svojoj ljubavnici javi tu dobru vijest.
Četu je našao na onoj čistini, gdje je veselo večerala hranu što su je
razbojnici uzimali od seljaka samo kao danak. Ali u tom veselom druš­
tvu uzalud je tražio Cucumetta i Ritu.
On zapita gdje su, a razbojnici se umjesto odgovora stanu grohotom
smijati. Hladan znoj oblije Carlinijevo čelo i on osjeti kako mu se od
zebnje diže kosa na glavi.
Carlini ponovi svoje pitanje. Jedan od razbojnika napuni čašu orviet-
skim vinom i pruži mu je govoreći:
— U zdravlje hrabrog Cucumetta i lijepe Rite!
U tom trenutku Carliniju se učini da je čuo krik neke žene. Odje­
dnom mu sve postade jasno. On pograbi čašu, razbi je o lice onoga
koji mu je pružio, i pojuri u pravcu odakle se začuo krik.
Poslije kojih stotinu koraka, iza jednog grma, nađe Ritu onesviještenu
u Cucumettovu naručju.
Kad je spazio Carlinija, Cucumetto se diže držeći u svakoj ruci jedan
pištolj.
Dva su se razbojnika gledala nekoliko trenutaka: jedan sa smiješkom
pohote na usnama, drugi mrtvački blijeda čela.
Da ih je tkogod vidio, pomislio bi da se između ta dva čovjeka dogodilo
nešto užasno. Ali malo-pomalo Carlinijevo se lice ublaži, i njegova ruka
koju je prinio jednom od pištolja za pojasom pade spustivši se uz tijelo.
Rita je ležala između njih.
Mjesec je obasjavao ovaj prizor.
— Dakle — reče mu Cucumetto — jesi li izvršio zadatak koji ti je
povjeren?
— Jesam, kapetane — odgovori Carlini — i sutra prije devet sati Ritin
će otac biti ovdje s novcem.
— Izvrsno! A u međuvremenu, idemo provesti veselu noć. Ova je
djevojka veoma lijepa, i ti doista imaš dobar ukus, majstore Carlini.
I zato, budući da nisam sebičnjak, vratimo se drugovima i bacimo
kocku kome će pripasti.
 Prva knjiga

— Prema tome, odlučili ste da se s njom postupi prema općem za­

konu?
— A zašto bi se zbog nje pravila iznimka?
— Mislio sam da ste na moju molbu...
— Pa što si ti nešto više nego drugi?
— To je istina.
— Ali budi bez brige — nadoveže Cucumetto smijući se — jer će
prije ili kasnije i na tebe doći red.
Carlini stisne zube.
— Hajdemo — reče Cucumetto zakoraknuvši prema ljudima što su
se gostili. — Ideš li?
— Doći ću za vama...
Cucumeto se udalji držeći Carlinija na oku, jer se po svoj prilici bojao
da ga ne napadne s leđa. Ali na razbojniku ništa nije odavalo da ima
neprijateljske namjere.
U jednom trenutku Cucumetto pomisli da će mladić uzeti djevojku u
naručje i pobjeći s njom. Ali za to on više nije mario, jer je već učinio s
Ritom što je htio. A što se tiče novca, tri stotine pijastera podijeljenih
među družinom bilo je tako mala svota da mu do nje nije bilo stalo.
On dakle produži prema proplanku. Ali na njegovo veliko čudo Carli­
ni je došao gotovo u isti tren kad i on.
— Bacajmo kocku! Bacajmo kocku! — viknuše svi razbojnici spazivši
svog vođu.
I oči svih tih ljudi usplamtješe od pijanstva i požude, dok je vatra s
ognjišta bacala na njihove likove neko crvenkasto svjetlo zbog kojeg
su bili slični demonima.
To što su oni tražili bilo je pravo, i vođa dade glavom znak da odobrava
njihovo traženje.
Staviše sva imena u jedan šešir, Carlinijevo zajedno s ostalima, i naj­
mlađi razbojnik izvuče iz te improvizirane urne prvu ceduljicu.
Na toj ceduljtici bilo je napisano ime Diavolaccija.
Bio je to upravo onaj razbojnik koji je Carliniju ponudio da pije u vo­
đino zdravlje i kome je Carlini odgovorio razbivši mu čašu o njegovo
lice.
Dugačka rana što se pružala od sljepoočice do usta još je uvijek kr­
varila.
Diavolaccio, videći da mu je sreća bila sklona, prasne u grohotan smijeh.
— Kapetane — reče Diavolaccio — Carlini je maločas odbio piti u
vaše zdravlje, pa mu sad vi ponudite da pije u moje; možda ćete ga vi
lakše privoljeti nego ja.
Grof MonteChristo

Svi su očekivali da će Carlini planuti, ali je on, na njihovo najveće

čuđenje, uzeo čašu u jednu ruku, bocu u drugu, i puneći svoju čašu
rekao savršeno mirnim glasom:
— U tvoje zdravlje, Diavolaccio!
I on iskapi čašu a da mu mka nije zadrhtala. Zatim sjedne uz vatm i reče:
— Dajte mi moj dio večere; put što sam ga prevalio otvorio mi je
apetit.
— Živio Carlinil — uzviknuše razbojnici.
— U dobri trenutak! Tako treba postupati pravi prijatelj. I svi pono­
vno posjedaše u krugu oko ognjišta, dok se Diavolaccio udaljavao.
Carlini je jeo i pio kao da se ništa nije dogodilo.
Razbojnici su ga začuđeno promatrali, ne shvaćajući tu njegovu ravno­
dušnost, kad začuju iza sebe topot nečijih teških koraka.
Okrenuše se i opaziše Diavolaccija koji je nosio djevojku na rukama.
Glava joj je bila spuštena, a njena duga kosa padala je do zemlje.
Sto su se više približavali u krug svjetla što se širio oko ognjišta, sve se
jasnije moglo razabrati kako su djevojka i razbojnik blijedi.
U tom je prizoru bilo nečeg tako čudnovatog i svečanog da su pousta-
jali svi osim Carlinija, koji je sjedio i dalje i nastavio jesti i piti, kao da
se oko njega ništa ne događa.
Diavolaccio se i dalje približavao u najvećoj tišini, a onda spusti dje­
vojku pred Cucumettove noge.
Sada su svi mogli vidjeti zašto je djevojka bila tako blijeda i zašto je i
sam razbojnik tako problijedio. Rita je imala ispod lijeve dojke zabo­
den nož gotovo do drška.
Sve se oči podigoše prema Carliniju: tok za njegovim pojasom bio je
prazan.
■ — Ah, ah — reče vođa. — Sada razumijem zašto je Carlini ostao iza
mene.
I najdivlja narav sposobna je ocijeniti junačko djelo. Iako nijedan od
tih razbojnika vjerojatno ne bi učinio to što je maločas učinio Carlini,
ipak su svi shvatili taj njegov čin.
— Onda — reče Carlini, te i on ustane i približi se lešu, držeći ruku
na dršku jednog od svog pištolja — ima li još netko među vama tko
mi osporava pravo na ovu ženu?
— Ne — reče vođa — ona je tvoja!
Tada je Carlini podigne na ruke, pa je odnese izvan kruga svjetla što
ga je bacala vatra s ognjišta.
Cucumetto porazmjesti straže kao i obično, i razbojnici legoše na po­
činak oko ognjišta zamotani u svoje ogrtače.
 Prva Knjiga

0 ponoći dade stražar znak za uzbunu, i istog trena bili su vođa dru­
žbe i njegovi kolege na nogama.
Bio je to Ritin otac, koji je dolazio s otkupninom za svoju kćer.
— Evo — reče Cucumettu pružajući mu vrećicu s novcem — evo tri
stotine pistola; vrati mi moje dijetel
Ali Cucumetto ne uzme novac nego mu da znak da pođe za njim.
Starac ga posluša. Njih se dvojica udaljiše između stabala kroz kojih
su krošnje prodirale do njih mjesečeve zrake. Naposljetku Cucumet­
to stane i rukom pokaže starcu na dvije osobe što su bile pod jednim
stablom.
— Evo — reče mu — zatraži svoju kćer od Carlinija; on će ti reći što
se s njom dogodilo.
1 Cucumetto se vrati svojim drugovima.
Starac ostade nepomičan, gledajući ukočenim pogledom. Slutio je da
mu nad glavom lebdi neka nepoznata, neizmjerna, strašna nesreća.
Konačno učini nekoliko koraka prema onoj bezličnoj skupini u kojoj
još nija mogao ništa razabrati.
Na šum što ga je on stvarao približavajući se, Carlini podigne glavu, i
likovi dvaju tijela postadoše jasniji pred starčevim očima.
Na zemlji je ležala jedna žena, glave naslonjene na koljena muškarca
koji je sjedio i sagnuo se nad nju. Tek kad se taj čovjek uspravio, starac
ugleda lice žene koje je pritiskao uz svoje grudi. On prepozna svoju
kćer, a Carlini prepozna starca.
— Očekivao sam te — reče razbojnik djevojčinu ocu. — Bijednice!
— reče starac. — Sto si to učinio?
I on se s užasom zagleda u Ritu, blijedu, nepomičnu, okrvavljenu, s
nožem u grudima.
Zraka mjesečeva svjetla pade na djevojku i obasja je svojim blijedim
sjajem.
— Cucumatto je oskvrnuo tvoju kćer — reče razbojnik — i budući
da sam je volio, ubio sam je; jer poslije njega trebalo je da posluži kao
igračka čitavoj družbi.
Starac ne reče ni riječi, samo postane blijed kao sablast. — A sada
— reče Carlini — ako sam učinio krivo, osveti je!
I on trgne nož iz djevojčinih grudi, pa ustane i pođe prema starcu
pružajući mu jednom rukom nož, dok je drugom razgrnuo kaput i
izložio mu gola prsa.
— Dobro si učinio — reče starac muklim glasom. Zagrli me, sine moj!
Carlini se plačući baci u naručaj oca svoje mrtve ljubavnice. To su bile
prve suze što ih je prolio taj hrabri čovjek.
Grof Monte Christo

— A sada — reče starac Carliniju — pomozi mi da sahranim kćer.

Carlini donese dva pijuka, i otac i ljubavnik stanu kopati raku pod
jednim hrastom čija će gusta krošnja natkriti djevojčin grob.
Kad je grob bio iskopan, najprije je zagrli otac, a onda ljubavnik. Za­
tim je jedan primi za noge, a drugi za ramena i spustiše je u grob.
Zatim klekoše svaki s jedne strane groba i izmoliše molitvu za pokoj
njene duše.
A onda, kad su i s tim bili gotovi, nabaciše zemlju na leš sve dok grob
nije bio ispunjen. Tada starac pruži Carliniju ruku. — Hvala ti, sinko!
— reče mu. — A sad me ostavi sama.
— Ali ipak — zausti ovaj.
— Ostavi me! Naređujem ti.
Carlini posluša, i pridruži se svojim drugovima, umota se u ogrtač, i
doskora je izgledalo da spava isto tako čvrsto kao i svi ostali.
Bilo je još uoči toga dana odlučeno da promijene boravište.
Jedan sat prije zore Cucumetto probudi svoje ljude i zapovjedi im da
se spreme za polazak.
Ali Carlini nije htio ostaviti tu šumu dok ne sazna što se dogodilo s
djevojčinim ocem.
On pođe prema mjestu gdje ga je bio ostavio.
Tu nađe starca obješena o jednu granu hrasta što je zasjenjivao dje­
vojčin grob.
Tada se nad starčevim lešom i djevojčinim grobom zakune da će ih
oboje osvetiti.
Ali tu svoju zakletvu nije mogao održati, jer je dva dana kasnije u su­
kobu s karabinjerima bio ubijen.
Samo, svi su se čudili što ga je metak pogodio u leđa, iako je bio leđi­
ma okrenut neprijatelju.
Ali je čuđenje prestalo kad je jedan od razbojnika rekao ostalima u
družbi da je Cucumetto stajao kojih deset koraka iza Carlinija kad je
ovaj pao.
Onog jutra kad su napuštali šumu kod Frosinona, Cucumetto je kroz
mrak pošao za Carlinijem, i čuo je njegovu zakletvu, pa je kao oprezan
čovjek odlučio predusresti ga.
0 tom strašnom razbojničkom vođi pričalo se još desetak drugih zgo­
da, ništa manje zanimljivijih od ove.
1 zato su od Fondije do Peruse svi stanovnici drhtali kad bi se samo
spomenulo Cucumettovo ime.
Luigi Vampa i Tereza često su razgovarali o tim zgodama.
Djevojka bi sva uzdrhtala slušajući te pripovijesti, ali ju je Vampa sa
 Prva knjiga

smiješkom umirivao, laćajući se svoje dobre puške koja je tako divno

gađala. Zatim, ako je to ne bi umirilo, on bi joj pokazao na kojih sto­
tinu koraka gavrana što je sjedio na kakvoj suhoj grani, te bi prinio
pušku k licu i opalio, a ptica bi pogođena pala pod stablo.
Ipak, vrijeme je prolazilo. Mladi se ljudi dogovoriše da će se oženiti
kad Vampi bude dvadeset a Terezi devetnaest godina.
Oboje bijahu siročad, i trebalo je da traže dopuštenje jedino od svojih
gospodara. Oni ga zatraže, i to im bude odobreno.
Jednog dana, dok su tako razgovarali o planovima za svoju budućnost,
začuše dva ili tri hica, a odmah zatim jedan čovjek izađe iz šume uz
koju su oni obično pasli svoja stada, i dotrči do njih.
Kad im se toliko približio da su ga mogli čuti, on im dovikne:
— Progone mel Možete li me sakriti?
Mladi su ljudi odmah shvatili da taj bjegunac mora da je nekakav
razbojnik. Ali u Romagni između seljaka i razbojnika postoji neka unu­
tarnja simpatija, zbog koje je seljak uvijek spreman priteći u pomoć
razbojniku.
Zato Vampa, ne rekavši ništa, potrči do kamena koji je zatvarao ulaz u
njihovu špilju, otvori ulaz povukavši kamen k sebi, te dade bjeguncu
znak da se sakrije u to sklonište koje bijaše samo njima poznato, zatim
primakne kamen natrag na otvor i vrati se do Tereze, te sjedne uz nju.
Gotovo u istom trenutku pojaviše se na rubu šume četiri karabinjera
na konjima; trojica kao da su pretraživala okoliš tražeći bjegunca, a
četvrti je vukao za vrat jednog uhvaćenog razbojnika.
Ona tri karabinjera baciše pogled po okolini, opaziše to dvoje mladih
ljudi i dojuriše k njima u kasu, te ih stadoše ispitivati. Ali oni izjaviše
da nisu vidjeli nikoga.
-—■ To je velika šteta — reče brigadir — jer je taj koga tražimo vođa
bande.
— Cucumettol? — ne mogoše se suzdržati da ne uzviknu i Luigi i
Tereza u isti tren.
— Jest — odgovori brigadir. — I kako je na njegovu glavu raspisana
ucjena od tisuću rimskih talira, svako bi od vas dobio po pet stotina
kad biste nam pomogli uhvatiti ga.
Dvoje mladih ljudi izmijeniše poglede. Brigadir se načas ponada. Pet
stotina rimskih talira, to su tri tisuće franaka, a tri tisuće franaka
predstavljaju pravo bogatstvo za dvoje siročadi koji se trebaju uzeti.
— Jest, to je zaista šteta — reče Vampa — ali ga mi nismo vidjeli.
Tada karabinjeri stanu pretraživati okolinu u raznim pravcima, ali bez
uspjeha.
Grof Monte Christo

Zatim jedan za drugim nestadoše.

Tada Vampa ode odmaknuti kamen sa špilje, i Cucumetto izađe.
On je kroz pukotine tih granitnih vrata vidio kako su Vampa i Tere­
za razgovarali s karabinjerima; bilo mu je jasno o čemu razgovaraju,
pročitao je na mladićevu i djevojčinu licu da ga neće odati, i zato sad
izvadi iz džepa vrećicu punu zlatnika te im je pruži.
Ali Vampa ponosno digne glavu, dok su Terezine oči zasjale na po­
misao koliko li bi skupih ogrtača i lijepih haljina mogla kupiti tom
vrećicom punom zlata.
Cucumetto je bio prepredeni vrag: uzeo je lik razbojnika, a trebalo
je da bude stvoren kao zmija. On je uhvatio taj pogled i prepoznao u
Terezi dostojnu Evinu kćer, i vraćajući se prema šumi nekoliko se puta
okrenuo tobože da pozdravi svoje spasitelje.
Prošlo je nekoliko dana a da nitko više nije vidio Cucumetta, niti je
bilo što čuo o njemu.
 Prva knjiga

34. Vampa
Približavalo se vrijeme karnevala. Grof San Felice najavio je da će
prirediti veliki maskirani ples na koji je pozvao sve što je bilo otmjeno
u Rimu.
Tereza je silno željela vidjeti taj ples. Luigi zamoli svog zaštitnika upra­
vitelja da Terezi i njemu dopusti da prisustvuju tom plesu sakriveni
među poslugom. Upravitelj mu je to dopustio.
Taj ples priredio je grof u prvom redu zato da razveseli svoju kćer
Carmelu, koju je obožavao.
Carmela je bila istih godina i istog stasa kao Tereza, a Tereza je bila bar
isto tako lijepa kao Carmela.
Uvečer na dan plesa Tereza je obukla svoju najljepšu haljinu, stavila
skupocjene igle za kosu i najsjajniji stakleni nakit. Obukla se kao se­
ljanka iz Frascattija.
Luigi je obukao isto tako slikovito svečano odijelo romanjskog seljaka.
Njih se dvoje izmiješaše, kako im je bilo dopušteno, s poslugom i
seljacima.
Svečanost bijaše veličanstvena. Vila je bila obasjana ne samo jakom
svjetlošću nego i tisućama šarenih lampiona obješenih po drveću u
vrtu. Zato su uskoro svi izašli iz palače na terase, a s terasa na aleje.
Na svakom raskrižju bio je po jedan orkestar, buffet i stolić s osvježa­
vajućim pićima. Šetači bi se tu zaustavljali, i sastavljale bi se kadrile,
te se plesalo posvuda gdje se god kome prohtjelo.
Carmela je bila obučena kao žena iz Sonina. Imala je na glavi kapicu
svu optočenu biserima, igle u njenoj kosi bile su od zlata i dijamanata;
a pojas joj je bio od turske svile s velikim vezenim cvjetovima; njen
ogrtač i suknja bijahu od kašmira, a pregača od indijskog muselina;
dugmad na njenom prslučiću bili su sami dragulji.
Dvije njene pratilice bile su odjevene jedna kao žena iz Netunna a
druga kao žena iz Riccije.

■mi
Grof Monte Christo

Četiri mladića iz najbogatijih i najotmjenijih rimskih obitelji pratili su

ih s onom talijanskom slobodom u ponašanju kojoj nema ravne ni u
jednoj zemlji svijeta.
Samo je po sebi razumljivo da su i njihova seljačka odijela, kao i odje­
ća seljanki, sva blistala od zlata i dragulja.
Carmeli padne na pamet da sastavi kadrilu od jednako obučenih kra-
bulja, ali im je za to nedostajala jedna žena.
Ona se obazre, ali nijedna od poznatih uzvanica nije imala kostim
sličan njenom i njenih prijateljica.________ _________________ _
Grof San Felice pokaže joj među seljankama na Terezu, koja je bila
uhvatila Luigija pod ruku.
Dopuštate li, oče? — upita Carmela.
-— Razumije se — odgovori grof. — Ta zar nismo na karnevalu!?
Carmela se nagne prema jednom mladiću koji ju je pratio i čavrljao s
njom, reče mu nešto i pokaže prstom na djevojku.
Mladić baci pogled za tom lijepom rukom koja mu je pokazivala kamo
da ide, dade znak da je razumio i ode po Terezu te je pozove da upo­
tpuni kadrilu koju će voditi grofova kći.
Tereza osjeti kao da joj je neki plamen prešao preko lica. Ona upitno
pogleda Luigija, ali on nije imao razloga odbiti. Luigi polako ispusti
Terezinu ruku, koju je držao u svojoj, a Tereza pođe s otmjenim ka­
valirom, i sva dršćući od uzbuđenja zauzme svoje mjesto u toj aristo­
kratskoj kadrili.
Luigi pak osjeti kako se u njemu rađa neko dosad nepoznato čuvstvo,
neki mukli bol koji ga je najprije grizao za srce, a onda se prelio svim
žilama i obuzeo čitavo njegovo tijelo. Pratio je pogledima svaku i naj­
manju kretnju Tereze i njenog kavalira. Kad bi im se ruke dodirnule,
on bi osjećao kako mu se muti pred očima, osjećao je kako mu snažno
udara krv u žilama, a u ušima kao da mu je odjekivao zvuk zvona. Kad
bi njih dvoje razgovarali, iako je Tereza slušala pripovijedanje svog
kavalira plašljivo i oborenih očiju, Luigi je čitao iz užagrenih očiju
lijepoga mladića da je svaka njegova riječ pohvala, i činilo mu se da se
zemlja vrti oko njega, i da mu svi pakleni glasovi došaptavaju pomisli
na umorstvo i ubijanje. Tada, bojeći se da ga ne zanese njegova ma­
hnitost, on se grčevito uhvati jednom rukom za grabić na koji se bio
naslonio a drugom je isto tako grčevito stezao izrezbareni držak svog
bodeža koji mu bijaše zadjenut za pojas, i koji je, a da toga nije bio
svjestan, nekoliko puta gotovo sasvim izvukao iz korica.
Luigi je bio ljubomoran! Osjećao je da bi mu Tereza, zanesena svojom
koketnom i oholom prirodom, mogla umaći.

142
 Prva knjiga

Ta se mlada seljanka, međutim, koliko je god u prvi mah bila plaha

i gotovo prestrašena, uskoro ohrabrila. Rekli smo da je Tereza bila
lijepa. Ali Tereza nije bila samo lijepa, ona je bila i ljupka, a njena je
divlja ljupkost imala nešto mnogo privlačnije od naše namještene i iz-
vještačene ljupkosti. Ona je privukla gotovo najveću pažnju u kadrili,
i ako je ona bila zavidna kćeri grofa San Felice, ne usuđujemo se reći
da Carmela nije bila ljubomorna na nju.
I zato ju je njen lijepi kavalir obasipao komplimentima kad ju je vodio
natrag do mjesta odakle ju je poveo i gdje ju je čekao Luigi.
Dva ili tri puta za vrijeme plesa djevojka je bacila pogled na nj, i svaki
put bi ga ugledala blijeda i zgrčena lica. Jednom je čak oštrica njego­
va noža, dopola izvučena iz korica, zablještila njene oči kao zloslutna
munja.
Zato je gotovo dršćući ponovno uzela za ruku svog ljubavnika.
Kadrila je postigla velik uspjeh, i bilo je očito da se govori o tome da
se ona ponovi. Jedino se Carmela tome usprotivila, ali je grof San
Felice tako nježno molio svoju kćer da je na kraju pristala.
I odmah jedan od kavalira pojuri pozvati Terezu, bez koje se ples nije
mogao odigrati, ali djevojka je već iščezla.
Zaista, Luigi nije osjećao dovoljno snage da podnese i tu drugu ku­
šnju, i nešto milom a nešto silom odveo je Terezu na drugi kraj vrta.
Tereza je protiv svoje volje popustila, ali kako je mogla zaključiti po
izbezumljenom licu mladićevu i po njegovoj šutnji koju su prekidali
nervozni trzaji; u njemu se zbivalo nešto neobično. Pa i nju samu
nije mimoišao taj unutarnji nemir, i ona, iako nije počinila nikakvo
zlo, osjeti da bi Luigi imao pravo predbacivati joj. Zbog čega? Ona
to nije znala, ali zato nije ništa manje osjećala da bi ti prigovori bili
opravdani.
Međutim, na veliko iznenađenje Terezino, Luigi ostade nijem i nije­
dna riječ nije prešla preko njegovih usta do kraja te večeri. Samo, kad
je noćna studen istjerala uzvanike iz vrtova i kad su se vrata vile za­
tvorila za njima da bi se svečanost nastavila u kući, on otprati Terezu,
i kad je ona htjela ući u svoju kuću, zapita je:
«Terezo, što si govorila dok si plesala kadrilu sučelice mladoj grofici
San Felice?«
»Rekla sam«, odgovori djevojka sa svom iskrenošću svoje duše, »da bih
dala pola svog života da imam onakvu odjeću kakvu je ona nosila.«
»A što ti je rekao tvoj kavalir?«
Rekao mi je da ovisi jedino o meni da dobijem takvu odjeću, i da je za
to dovoljno da kažem samo jednu riječ.«
Grof Monte Christo

»On je imao pravo«, odgovori Luigi. »A želiš li tu odjeću doista tako

žarko kao što kažeš?«
«Da.«
»E, onda u redu! Imat ćeš je.«
Djevojka začuđeno podigne glavu kao da će ga nešto pitati, ali je nje­
govo lice bilo tako mračno i strašno da joj se riječ sledila na usnama.
Uostalom, pošto je izgovorio ove riječi, Luigi se udaljio.
Tereza ga je pratila kroz noć pogledom dok ga je god mogla vidjeti.
Zatim, kad je on iščezao, ona uzdišući uđe u kuću.
Te iste noći dogodila se velika nesreća, vjerojatno zbog nepažnje ka­
kvog sluge koji je propustio pogasiti svjetla; vatra je zahvatila vilu gro­
fa San Felice, i to upravo u sporednim sobama stana lijepe Carmele.
Pošto ju je usred noći probudio sjaj plamena, ona je skočila sa svog
kreveta, umotala se u kućnu haljinu i pokušala pobjeći kroz vrata. Ali
hodnik kroz koji je trebalo proći bio je već plijen plamena. Tada se ona
vrati u svoju sobu zazivajući iz sveg glasa u pomoć, kadli se odjednom
otvori prozor, koji je bio dvadeset stopa iznad zemlje, i jedan mladi
seljak uskoči u sobu, uhvati je u naručje i s nekom upravo nadzemalj­
skom snagom i vještinom prenese na travom obraslu čistinu, gdje se
onesvijestila. Kad je ponovno došla svijesti, njen otac bijaše pored
nje. Sve sluge su je okružavale pružajući joj pomoć. Čitavo jedno krilo
vile bilo je izgorjelo, ali to nije bilo važno kad je Carmela bila živa i
zdrava.
Posvuda su tražili njenog spasioca, ali se on nije pojavio. Pitali su i
raspitivali se, ali ga nitko nije vidio. A sama Carmela bila je u onom
trenu tako smućena da ga nije prepoznala.
Uostalom, kako je grof bio neizmjerno bogat, malo je mario za štetu
što ju je vatra prouzročila, i jedino ga je uzbuđivala pogibelj u kojoj
se Carmela nalazila, pogibelj kojoj je na tako čudesan način izmakla,
pa mu se to činilo više kao novi dokaz milosti Providnosti nego kao
stvarna nesreća.
Sutradan, u uobičajeno vrijeme, mladi se ljudi sastadoše na rubu
šume. Luigi je stigao prvi. Sav radostan pošao je u susret djevojci.
Činilo se da je posve zaboravio na ono što se sinoć dogodilo. Tereza
je očito bila zamišljena, ali pošto je vidjela Luigija tako raspoložena,
stane i ona hiniti bezbrižnu veselost koja je bila osnovna crta njene
naravi ako je nije razdirala kakva strast.
Luigi uze Terezu pod ruku i odvede je do ulaza u špilju. Tu je zausta­
vi. Djevojka, sluteći da u tome ima nečeg neobičnog, ukočeno ga je
promatrala.
 Prva knjiga

»Terezo«, reče on, sinoć si mi rekla da bi dala sve na svijetu da dobiješ

odjeću poput one što ju je imala grofova kći.«
»Jest«, odgovori Tereza začuđeno, »ali ja sam bila luda što sam tako
nešto poželjela.«
»A ja sam odgovorio: U redu, imat ćeš je.«
»Da«, na to će djevojka, koja se pri svakoj Luigijevoj riječi sve više
čudila, »ali to si ti odgovorio sigurno samo zato da bi me razveselio.«
»Nikada ti nisam ništa obećao, a da ti to nisam i dao, Terezo«, reče
ponosno Luigi. »Uđi u ovu špilju i obuci se.«
Na te riječi on povuče kamen i pokaže Terezi na špilju osvijetljenu
dvjema svijećama koje su gorjele sa svake strane jednog prekrasnog
ogledala. Na seljankinom stolu što ga je Luigi bio načinio bili su pore­
dani ogrlica od bisera i dijamantne igle, a na stolici pored stola nalazila
se ostala odjeća.
Tereza uzvikne od radosti, i ne pitajući odakle ta odjeća, ne stigavši
čak ni da se zahvali Luigiju, pojuri u špilju što je bila pretvorena u
sobu za odijevanje.
Luigi stavi za njom kamen natrag na ulaz, jer je na sljemenu malog
brežuljka što je sprečavao da se s tog mjesta vidi Palestrina, opazio
jednog putnika na konju, koji se načas zaustavio kao da ne zna kuda
da pođe. Njegov se lik ocrtavao na plavetnilu neba s oštrinom koja se
može razaznati na daleko samo u južnim zemljama.
Pošto je primijetio Luigija, putnik potjera konja kasom, i dođe k njemu.
Luigi se nije prevario. Putnik, koji je išao iz Palestrine u Tivoli, nije
znao kojim putem da pođe.
Mladić mu pokaže; ali kako se četvrt milje dalje cesta opet razdvajala
na tri strane, pa bi putnik došavši do tog raskrižja opet mogao krenuti
u krivom pravcu, on zamoli Luigija da mu bude vodič.
Luigi skine ogrtač i stavi ga na zemlju, prebaci preko ramena svoj
karabin, i oslobodivši se tako teške odjeće koračao je pred putnikom
onim brzim koracima gorštaka koje i konj jedva može pratiti.
Za deset minuta Luigi i putnik bijahu na onom raskrižju što ga je
mladi pastir spomenuo.
Kad su stigli onamo, mladić veličanstvenom kretnjom, poput ka­
kvog cara, ispruži ruku prema onoj od tri ceste kojom je putnik imao
poći.
»Evo vašeg puta, ekscelencijo«, reče mladić, »sada više ne možete za-
lutati.«
»A tebi evo nagrade«, reče putnik pružajući mladom pastiru nekoliko
komada sitnog novca.
Grof Monte Christo

»Hvala«, reče Luigi povukavši ruku. »Ja vam činim uslugu, ali je ne
prodajem.«
»Ali«, reče putnik, koji je, uostalom, kako se činilo, bio navikao na tu
razliku između poniznosti gradskih ljudi i ponosa seljaka, »ako odbijaš
primiti plaću, primit ćeš bar poklon.«
»Ah, da, to je nešto drugo.«
«Onda«, reče putnik, »uzmi ova dva mletačka cekina i daj ih svojoj
zaručnici da od njih napravi par naušnica.«
»Onda i vi uzmite ovaj bodež«, reče mladi pastir. »Od Albana do Ci-
vita-Castellane nećete naći nijednoga koji bi imao ljepše izrezbaren
držak.«
»Prihvaćam«, reče putnik, »ali sada sam ja opet tvoj dužnik, jer ovaj
bodež vrijedi više od dva cekina.«
»Možda za jednog trgovca; ali za mene koji sam ga sam izrezbario,
vrijedi jedan pijaster.«
»Kako se ti zoveš?« zapita putnik.
»Luigi Vampa«, odgovori pastir istim izrazom lica kao da je rekao:
Aleksandar, kralj Makedonije.
»A vi?«
»Ja«, reče putnik, »ja se zovem Sindbad Pomorac.«
Franz d’Epinay začuđeno uzvikne:
— Sindbad Pomorac?!
-— Jest — reče na to gazda Pastrini — to je ime putnik rekao Vampi
kao svoje.
— Pa što!? Sto imate protiv tog imena? — prekine ga Albert. — To
je vrlo lijepo ime, i pustolovine zaštitnika ovog gospodina, moram to
priznati, u mladosti su me veoma zanimale.
Franc nije više ništa pitao. To ime, Sindbad Pomorac, kao što se lako
može razumjeti, probudilo je u njemu čitav svijet uspomena, kao što
ih je prošle večeri izazvalo ime grofa Monte Christa.
— Nastavite — reče Franz hotelijeru.
— Vampa stavi prezrivo ona dva zlatnika u džep, i polako se vrati
putem kojim je i došao. Kad se približio na dvije do tri stotine koraka
od špilje, učini mu se da je začuo neki krik.
On zastane osluškujući odakle dolazi taj krik.
Još iste sekunde začuje razgovijetno izgovoreno svoje ime. Taj je zov
dolazio iz pravca špilje.
On skoči poput divokoze, u trku nategne pušku, te se u manje od je­
dne minute stvori na vrhu malog brežuljka što je bio nasuprot onome
na kome je ugledao putnika.
 Prva knjiga

Ovdje, poklici »U pomoć« čuli su se još razgovjetnije.

On baci pogled na predio što se prostirao pod brežuljkom; neki je
čovjek odnosio Terezu, kao kentaur Neso otetu Dejaniru.
Taj čovjek, koji se zaputio prema šumi, bio je več prešao tri četvrtine
puta od špilje do šume.
Vampa ocijeni udaljenost; taj je čovjek imao najmanje dvjesta koraka
prednosti pa nije bilo izgleda da bi ga mogao dostići prije nego što se
dokopa šume.
Mladi se pastir zaustavi kao da su mu noge pustile korijenje. Priti­
sne kundak puške o rame, polako podigne cijev u pravcu u kojem je
bježao otmičar i pošto ga je nekoliko trenutaka pratio na nišanu, on
odapne.
Otmičar odjednom zastane; koljena mu se saviše i on se sruši na ze­
mlju, povukavši i Terezu za sobom.
Ali se Tereza odmah podigne, dok je bjegunac ostao ležeći, trzajući se
u smrtnoj borbi.
Vampa odmah pojuri prema Terezi, jer su na deset koraka od umiru­
ćeg i nju izdale noge, pa je pala na koljena, i mladi se pastir prepao
da je metak što je oborio razbojnika možda istodobno ranio i njegovu
zaručnicu.
Na sreću nije bilo ništa od toga nego je samo strah oduzeo Terezi
snagu. Kako se uvjerio da je Tereza živa i zdrava, Vampa se okrenu
prema ranjeniku.
Ovaj je upravo izdahnuo, zgrčenih prstiju, usta iskrivljenih od boli,
dok mu se kosa nakostriješila u smrtnoj borbi.
Oči su mu ostale otvorene i pune prijetnje. Vampa priđe lešu i pre­
pozna Cucumetta.
Od onog dana kad su Luigi i Tereza spasili tog razbojnika, Cucumetto
se zaljubio u djevojku i zakleo se da će biti njegova. Otada je ne­
prestano vrebao na nju, i, iskoristivši trenutak kad je Luigi pošao sa
strancem i ostavio je samu, on ju je pograbio i već je povjerovao da
je njegova, kad mu je Vampino tane, usmjereno nepogrešivim okom
mladog pastira, prošlo kroz srce.
Vampa ga je neko vrijeme promatrao, ali njegovo lice nije pokazivalo
nimalo uzbuđenja: a Tereza je naprotiv, još sva drhteći, prilazila k nje­
mu bojažljivim koracima i oklijevajući bacala tek po koji pogled na leš
preko ramena svoga ljubavnika.
Nakon nekoliko trenutaka Vampa se okrene djevojci.
»Vidi, vidil« reče. »Dobro je, ti si se obukla, i sad treba da se i ja
obučem.«
Grof Monte Christo

I zaista, Tereza je bila od glave do pete obučena u odjeću kćeri grofa

San Felice.
Vampa uzme Cucumettov leš na ruke i ponese ga u špilju, dok je
Tereza ostala vani.
Da je kakav novi putnik kojim slučajem sada prošao tuda, vidio bi
nešto čudnovato: pastiricu koja čuva ovce u odjeći od kašmira, sa zla­
tnim naušnicama i bisernom ogrlicom, s dijamantnim iglama i gumbi­
ma od smaragda, safira i rubina.
Vjerojatno bi pomislio da se vratio u Florijanovo doba, i kad bi se
vratio u Pariz uvjeravao bi da je naišao na pastiricu s Alpa gdje sjedi
podno Sabinskih gora.
Nakon četvrt sata Vampa izađe iz špilje. Njegovo odijelo nije bilo ništa
manje otmjeno od Terezinog.
Imao je na sebi kratak kaput od tamnocrvenog baršuna sa zlatnim
gumbima, svileni prsluk sav prekriven vezom, i romanjski rubac zave­
zan oko vrata; za pašom je imao fišekliju, svu ukrašenu zlatom i izve­
zenu crvenom i zelenom svilom; hlače od plavog baršuna, pritegnute
ispod koljena, bile su također ukrašene draguljima, dokoljenice su mu
bile od jelenje kože, s tisuću sitnih uresa; na glavi mu je bio šešir na
kome su lepršale vrpce sviju boja; sa pojasa visila su mu dva sata, dok
mu je za pojas bio zataknut prekrasan bodež.
Tereza krikne od udivljenja. U toj odjeći Vampa je bio sličan likovima
sa slika Leopolda Roberta ili Schnetza.
Bio je naime obukao čitavu Cucumettovu odjeću.
Mladić je opazio kako se njegova vanjština snažno dojmila njegove
zaručnice, i smiješak ponosa prijeđe preko njegovih usana.
»A sada, jesi li spremna dijeliti sa mnom moju sudbinu, pa bila ona
kakva mu drago?«
»Oh, dal« vikne djevojka oduševljeno.
»I ići češ sa mnom kamo god budem pošao?«
«I na kraj svijeta!«
«Ako je tako, uhvati me za ruku i pođimo, jer više ne možemo gubiti
vrijeme.«
Djevojka provuče svoju ruku pod ruku svog zaručnika, ne pitajući ga
kamo je vodi, jer joj je u tom trenutku izgledao lijep, ponosan i jak
kao Bog.
I njih dvoje krenuše prema šumi, te su za nekoliko minuta stigli do
prvih stabala.
Razumije se samo po sebi da je Vampa dobro poznavao sve planinske
putove, te je zašao u šumu bez sustezanja, iako nije bilo ni jedne utrte
 prva Knjiga

staze, nego je put kojim je trebalo ići poznavao po drveću i grmlju.

Tako su hodali otprilike sat i pol.
A onda su došli na mjesto gdje je šuma bila najgušća. Presušeno korito
jednog gorskog potoka vodilo ih je u duboku uvalu. Vampa pođe tom
neobičnom stazom, koja je, usječena između dvije padine i zamračena
gustom sjenom borova, podsjećala na onu Avernsku stazu o kojoj go­
vori Vergilije, s jedinom razlikom što se po ovoj lakše silazilo.
Tereza, koju na tom pustom i divljem mjestu ponovno obuze strah,
privila se uz svog vodiča ne progovorivši ni riječi. Ali vidjevši da on
kroči naprijed jednako sigurnim koracima, vidjevši spokojnost što se
odražavala na njegovu licu, uspjela je skupiti dovoljno snage da sakrije
svoje uzbuđenje.
Odjednom, na deset koraka od njih, kao da se otkinuo od debla za
kojim se krio, stvori se pred njima neki čovjek, te uperi pušku na
Luigija i vikne:
»Ni koraka dalje ili si mrtav.«
»Hajde, molim te«, reče Vampa podigavši ruku s prezrivom kretnjom,
dok se Tereza, jasno pokazujući strah, sasvim pripila uz njega. »Otka-
da to vuci kolju jedan drugoga!«
»Tko si ti?« zapita stražar.
»Ja sam Luigi Vampa, pastir s imanja San Felice.«
»Što želiš?«
»Htio bih govoriti s tvojim drugovima koji su na čistini Rocca Bian-
ca.«
»Onda pođi za mnom«, reče stražar, »ili bolje, kad već znaš gdje je to,
pođi ispred mene.«
Vampa se prezrivo nasmije toj razbojnikovoj mjeri opreza i pođe s
Terezom naprijed; nastavio je put isto tako mirnim korakom kao što
je bio došao do stražara.
Nakon pet minuta razbojnik mu dade znak da se zaustave. Dvoje mla­
dih ljudi poslušaju.
Bandit zagrakće tri puta poput gavrana.
Na taj trostruki znak odgovori slično graktanje.
»Dobro je«, reče razbojnik Vampi. »Sada možeš nastaviti put.« Luigi i
Tereza ponovno krenuše.
No što su dalje išli, to se Tereza u većem strahu pripijala uz svog
dragana. I zaista, kroz drveće se vidjelo kako se pomalja oružje i svje­
tlucaju puščane cijevi.
Proplanak Rocca Bianca bio je na sljemenu jednog brijega koji je ne­
kada vjerojatno bio vulkan, vulkan što se sigurno ugasio još prije nego

349
Grof Monte Ctiristo

što su Romul i Rem otišli iz Albe, da sagrade Rim. Luigi i Tereza

izađu na vrh brijega i u istom trenutku nađu se pred dvadesetoricom
razbojnika.
»Ovaj mladić vas traži i želi govoriti s vama«, reče stražar.
»A što nam želi reći?« zapita onaj koji je zamjenjivao odsutnog vođu.
»Htio bih vam reći da mi je dosadilo čuvati ovce«, reče Vampa.
»Ah, razumijeml« reče zamjenik. »Došao si nas zamoliti da te primi­
mo u naše redove.«
»Neka nam je dobro došaol« vikne nekoliko razbojnika iz Ferrusina,
Pampinare i Anagnija, koji su prepoznali Luigija Vampu.
»Da, ali ja sam došao zatražiti od vas nešto drugo, a ne samo da budem
vaš drug.«
»Pa što si došao tražiti?« rekoše razbojnici začuđeno. »Došao sam za­
tražiti od vas da budem vaš vođa«, reče mladić. Banditi prasnuše u
smijeh.
»Sto si ti učinio da možeš tražiti tu čast?« zapita ga zamjenik vođe.
»Ubio sam Cucumetta, vašeg vođu, čija je odjeća evo ovdje na meni«,
reče Luigi, »i potpalio sam dvorac San Felice da svojoj zaručnici pri­
bavim vjenčanu haljinu.«
Sat kasnije bio je Luigi Vampa izabran za vođu umjesto Cucumetta.
— Dakle, dragi moj Alberte — reče Franz okrenuvši se prema svom
prijatelju — što mislite sada o građaninu Luigiju Vampi?
— Kažem da je to samo mit — odgovori Albert — i da taj razbojnik
nije nikad ni postojao.
— Sto to znači: mit? — zapita Pastrini.
— Odviše bi dugo trajalo da vam se to protumači, dragi domaćine
— odgovori Franz. — I vi kažete da majstor Vampa u ovom trenu tjera
svoj zanat u okolici Rima.
— I to sa smionošću kakvu prije njega nije pokazao nijedan razboj­
nik.
— Policija je uzalud nastojala dočepati ga se?
— Sto ćete. On se složio ne samo s pastirima po dolinama i s ribarima
na Tibetu nego i s krijumčarima na morskoj obali. Kad ga traže po
planini, on je na rijeci; kad ga progone rijekom, on je na otvorenom
moru; a onda iznenada, kad misle da je pobjegao na otok Giglio, Gua-
nuti ili Monte Christo, on se pojavi u Albanu, Tivoliju ili Ricciji.
— A kako postupa prema putnicima?
— Ah, Bože moji Sasvim jednostavno. Već prema udaljenosti od gra­
da, on im daje po osam, dvanaest ili dvadeset četiri sata vremena da
se za njih plati otkupnina. A zatim, kad to vrijeme prođe, pokloni im

350
 Prva Knjiga

još jedan sat života. U šezdesetoj minuti tog sata, ako još ne dobije
novac, on prosvira žrtvi tane kroz glavu ili mu rine bodež kroz srce, i
sve je svršeno.
— Onda, Alberte — zapita Franz svog prijatelja — jeste li još raspo­
loženi da idemo do Colosseuma vanjskim ulicama?
— Svakako — reče Albert — samo ako je put slikovit.
U taj tren odbilo je devet sati; vrata se otvoriše i pojavi se kočijaš.
— Ekscelencije — reče on — kočija vas čeka!
— U redu — reče Franz. — Dakle, vozi nas do Colosseuma! — Kroz
vrata del Popolo, ekscelencije, ili ulicama? — Ulicama, dođavola! Uli­
cama — uzvikne Franz.
— Ah, dragi moji! — reče Albert ustavši također i pripaljujući treću
cigaru — zaista sam mislio da ste hrabriji.
Nakon toga oba se mlada čovjeka spuste niz stepenice i popnu u
kočiju.

•«i
Grof Monte Christo

35. Priviđenje
Franz je pronašao srednji put kojim će Albert stići do Colosseuma a
da ne prođe ni pored jedne antičke ruševine i da mu se, prema tome,
zbog tog postupnog pripremanja to divovske zdanje ne učim ni za sto
pu manjim nego što u stvari jest. Trebalo je da prođu Via Sistinom, da
skrenu u pravom kutu ispred crkve Santa Maria Magiore i da kroz Via
Urbana i San Pietro in Vincoli dođu na Via del Colosseo.
Pored toga, taj je put imao i prednost da ničim nije odvraćao Franza
od onih dojmova što ih je na njega učinila pripovijest gazde Pastrini-
ja, pripovijest u koju je bio upleten i njegov tajanstveni gost s otoka
Monte Christo. Zato se on podnimio u svom kutu i sav se predao be­
skonačnom nizu pitanja što ih je postavljao sam sebi, pitanja od kojih
mu nijedno nije davalo zadovoljavajući odgovor.
Uz ostalo, još ga je nešto podsjećalo na njegova prijatelja Sindbada Po­
morca, to jest one tajanstvene veze između razbojnika i mornara. Ono
što je rekao gazda Pastrini o utočištu koje Vampa nalazi na ribarskim
i krijumčarskim barkama podsjetilo je Franza na ona dva korzikanska
razbojnika što ih je našao gdje večeraju s posadom male jahte, koja
je skrenula sa svog puta i pristala u Porto Vecchiju jedino zato da
njih iskrca na kopno. Ime što ga je sebi nadjenuo njegov domaćin s
otoka Monte Christo, a koje je spomenuo i njegov domaćin u hotelu
London, dokazivalo mu je da taj čovjek vrši svoju filantropsku misiju
i na obalama Piombina, Civita Vecchije, Ostije i Gaete, a ne samo na
obalama Korzike, Toskane i Španjolske; a kako je i on sam, koliko se
Franz mogao sjetiti, spominjao Tunis i Palermo, bio je to dokaz da je
krug njegovih veza veoma raširen.
Ali koliko god su ta razmišljanja snažno djelovala na duh mladog čo­
vjeka, ona su nestala u onom istom trenutku kad je ugledao kako se
uzdiže pred njim mračna i divovska prikaza Colosseuma, kroz čije je
otvore mjesec bacao svoje duge i blijede zrake što padaju iz očiju sa-
 riva i\ujiya

blasti. Kočija se zaustavi na nekoliko koraka od Mesa Sudanse. Kočijaš

otvori vrata na kolima, dva mladića iskočiše iz kočije i nađoše se pred
jednim čičeronom koji kao da je iznikao iz zemlje.
Kako je i onaj iz hotela došao s njima, sada su imali dvojicu. Uosta­
lom, u Rimu je nemoguće izbjeći luksuz da čovjek ima vodiča; osim
onog općeg čičerona koji se prilijepi uz čovjeka u trenutku kad stavi
nogu na prag hotelskih vrata, i koji ga ne ostavlja više sve do dana kad
napušta grad, tu je i posebni čičerone za svaki historijski spomenik,
pa čak bih rekao i za svaki dio tog spomenika. Prema tome, prosudite
i sami može li biti da ne bude čičerona kod Colosseuma, kod tog spo­
menika nad spomenicima, za koji je već i Marcijal rekao:
»Neka nam Memfis prestane hvaliti barbarska čuda svojih piramida;
neka se više ne pjeva o čudesima Babilona, jer sve mora ustuknuti
pred veličinom rada kojom je podignut amfiteatar rimskih careva, i
svi se glasovi moraju ujediniti da bi slavili taj spomenik.«
Franz i Albert nisu ni pokušavali osloboditi se tiranije tih čičerona.
Uostalom, to bi bilo utoliko teže što samo vodiči imaju pravo obaliziti
spomenik s bakljom u ruci. Oni se dakle nisu usprotivili nego su se
predali na milost i nemilost svojim vodičima.
Franz je poznavao tu šetnju, koju je dosad učinio već desetak puta. Ali
kako je njegov prijatelj, još novajlija, sada prvi put kročio nogom u taj
spomenik Flavije Vespazijana, moram reći u njegovu hvalu da je bio
veoma impresioniran. Jer zaista, čovjek ne može imati nikakvu pre­
dodžbu o veličanstvenosti jedne ovakve ruševine koju još dotad nije
vidio, čiji su razmjeri još udvostručeni tajanstvenom svjetlošću južnja­
čkog mjeseca čije su zrake nalik na suton u zapadnim zemljama.
I zato, tek što je Franz, svejednako zamišljen, prošao stotinu koraka
pod unutarnjim trijemovima, on prepusti Alberta njegovim vodičima
koji se nisu htjeli odreći nezastarivog prava da mu pokažu sve pojedi­
nosti lavlje jame, gladijatorske lože i carskog podija, te pođe jednim
napola srušenim stepeništem, i ostavivši ga da nastavi svoj simetrični
put, on jednostavno sjedne u sjenu jednog stupa, nasuprot jednom
nadsvođenom otvoru koji mu je dopuštao da obuhvati pogledom to
golemo kameno zdanje u svoj njegovoj veličanstvenosti.
Franz je bio ovdje već otprilike četvrt sata, utonuo, kao što smo rekli,
u sjenu jednog stupa, zabavljen time da promatra Alberta i onu dvo­
jicu čičerona u njegovoj pratnji, koji su upravo izlazili s bakljama iz
jednog prolaza na drugom kraju Colosseuma, te su, kao sjene što idu
za nekim nesigurnim svjetlom, silazili stepenicu po stepenicu prema
mjestu određenom za vestalinke. Tada mu se odjednom učini da čuje

353
Grof Monte Christo

kako se u dubinu građevine otkotrljao jedan kamen koji je pao sa ste­

penica što su bile nasuprot onima kojima se on popeo do mjesta na
kome je sada sjedio.
Sigurno nije nikakva rijetkost da se kakav kamen nagrizen zubom vre­
mena otkine i otkotrlja u ponor. Ali njemu se ovaj put učinilo da je
taj kamen popustio pod korakom nekog čovjeka i da šum tih koraka
dopire i do njega, premda je čovjek koji je stvarao taj štropot činio sve
što je mogao da ga priguši.
I doista, nekoliko trenutaka kasnije pojavi se jedan čovjek, izlazeći
postupno iz mraka što se više uspinjao stepeništem, koje je na svom
izlazu što se nalazio nasuprot Franzu bilo obasjano mjesečinom, ali se
prema dolje od stepenice do stepenice sve više gubilo u mraku.
Mogao je biti neki putnik kao i on, kome je bilo milije usamljeno
razmišljanje nego prazno brbljanje čičerona, i zato u tom nije bilo
ničega što bi ga moglo iznenaditi. Ali po oklijevanju kojim se uspinjao
posljednjim stepenicama, po tome kako se zaustavio kao da je stao
osluškivati kad je došao na ravninu iznad stepenica, moglo se lako
zaključiti da je došao ovamo s nekim naročitim ciljem i da je očekivao
nekoga.
Sasvim nesvjesno, Franz se što je bolje mogao zakloni iza stupa.
Na deset stopa od poda na kome su se obojica nalazili jedan je svod
bio razvaljen i kroz okrugli otvor, nalik na otvor kakvog bunara, moglo
se vidjeti nebo posuto zvijezdama.
Oko tog otvora, koji je možda već stoljećima propuštao mjesečeve
zrake, raslo je grmlje čiji su se zeleni i tanki obrisi jasno ocrtavali na
tamnoplavom nebeskom svodu, dok su dugačke vriježe i jaki izdanci
bršljana visili s te gornje terase i njihali se pod svodom poput lelujavih
konopaca.
Čovjek čiji je tajanstveni dolazak privukao Franzovu pažnju nalazio se
u polumraku koji nije dopuštao da mu razabere lice, ali ipak nije bio
dovoljno gust da mu onemogući da točno vidi kako je obučen. Bio
je zagrnut u veliki smeđi ogrtač, čiji je jedan skut, prebačen preko
lijevog ramena, sakrivao donji dio neznančeva lica, dok mu je šešir
širokog oboda sakrivao gornji dio lica; kose zrake mjesečine što su
padale kroz otvor osvjetljavale su samo donje dijelove njegove odjeće,
pa se moglo razabrati da ima na sebi crne hlače koje su se elegantno
spuštale na lakirane cipele.
Taj je čovjek očito pripadao ako već ne plemstvu, a ono svakako viso­
kom društvu.
Stajao je tu tek nekoliko minuta, i već je počeo pokazivati vidljive
 znakove nestrpljivosti, kadli se na gornjoj terasi začuje lagan šum.
U istom trenutku kao da je neka sjena presjekla svjetlost, i jedan se
čovjek pojavi na rubu otvora, baci prodoran pogled u tamu i spazi
čovjeka u ogrtaču. On smjesta dohvati rukovet vriježa što su visile s
otvora i lelujavog bršljana, spusti se po njima, a kad je bio još svega
tri do četiri stope iznad tla, skoči lagano na zemlju. Bio je obučen kao
neki Transteverac.
— Oprostite, ekscelencijo — reče došljak rimskim narječjem — što
sam vas pustio da čekate. Međutim, zakasnio sam svega nekoliko mi­
nuta. Na tornju crkve San Giovanni di Laterano upravo je odbilo de­
set sati.
— Niste vi zakasnili, nego sam ja došao prerano — odgovori stranac
najčišćim toskanskim narječjem. — No, pustimo to. Uostalom, sve
da ste me i pustili čekati, ja bih bio sasvim siguran da je to iz nekog
razloga koji ne ovisi o vašoj volji.
— I imali biste pravo, ekscelencijo, ja dolazim iz Anđeoske tvrđave i
imao sam strahovitih teškoća da se porazgovorim s Beppom.
— Tko je taj Beppo?
— Beppo je činovnik u toj tamnici, kome ja dajem malu rentu da bih
od njega doznao što se događa unutar te tvrđave Njegove svetosti.
-— Ah, ah! Vidim ja, dragi moj, da ste vi oprezan čovjek.
— Sto ćete, ekscelencijo! Čovjek ne zna što se može dogoditi. Jednog
dana možda ću se i ja uhvatiti u mrežu kao taj jadni Peppino, pa će mi
trebati kakav štakor da pregrize koju očicu na njoj.
— Ukratko, što ste doznali?
— U utorak u dva sata bit će dva pogubljenja, kako je to u Rimu
običaj prilikom otvaranja velikih svečanosti. Jedan osuđenik bit će
pogubljen maljem; to je neki bijednik koji je ubio svećenika koji ga je
othranio, i ne zaslužuje da se čovjek njime bavi. Drugome će odrubiti
glavu, a taj drugi je jadni Peppino.
— Što ćete, dragi moj? Vi zadajete toliko straha ne samo papinskoj
državnoj vlasti nego i susjednim kraljevinama, da traže pod svaku ci­
jenu kakav zastrašujući primjer.
— Ali Peppino nije bio član moje družine. To je jedan siromašni pastir
čiji je jedini zločin što nam je pribavljao živež.
— A to je sasvim dovoljno da bude smatran sukrivcem. Uostalom,
vidite, prema njemu su ipak obzirni: jer umjesto da ga umlate, kao što
će vas umlatiti ako im ikada dopadnete šaka, zadovoljit će se time da
mu odrube glavu. Osim toga, na taj način uživanje naroda neće biti
jednolično, jer će biti prizora za svačiji ukus.

355
uiui riume vrimiu

— Ne računajući onaj prizor što im ga ja spremam i kojemu se nitko

ne nada — odvrati Transteverac.
-— Dragi moj prijatelju — na to će čovjek u smeđem ogrtaču — do­
pustite mi da vam kažem da mi izgledate posve spremni da počinite
neku glupost.
— Ja sam spreman na sve da spriječim pogubljenje tog jadnika koji je
zapao u nevolju zato što je meni pomagao. Tako mi bogorodice, sma­
trao bih se kukavicom kad ne bih nešto učinio za tog dobrog momka.
— Pa što ćete učiniti?
— Razmjestit ću dvadesetak ljudi oko stratišta, i u trenutku kad ga
budu doveli ja ću dati znak pa ćemo se baciti s bodežima u rukama na
pratnju, i oteti ga.
— To mi se čini odviše smiono, i zaista mislim da je moj plan bolji od
"vašega.
— A kakav je vaš plan, ekscelencijo?
— Dat ću nekom svom znancu dvije tisuće pijastera, i on će isposlo­
vati da se Peppinovo pogubljenje odgodi za iduću godinu. A zatim,
tijekom godine, dat ću još tisuću pijastera jednom drugom znancu, i
tako ću ga izbaviti iz zatvora.
— A jeste li sigurni da ćete uspjeti?
— I te kako sam siguran! — reče na francuskom čovjek u ogrtaču.
— Sto kažete? — zapita Transteverac.
— Kažem, dragi moj, da ću ja sa svojim zlatom učiniti više nego vi sa
svim svojim pištoljima, karabinima, bodežima i puškama. Prepustite
vi to meni.
— Divno! No ako ne uspijete...
— Budite spremni ako vas to veseli; ali budite uvjereni da ću isposlo­
vati njegovo pomilovanje.
— Imajte na umu da je utorak već prekosutra. Preostaje vam još samo
sutrašnji dan.
— To je istina; ali dan ima dvadeset četiri sata, svaki sat šezdeset mi­
nuta i svaka minuta šezdeset sekunda. A u osamdeset šest tisuća četiri
stotine sekunda može se mnogo toga učiniti.
— A kako ćemo doznati, ekscelencijo, jeste li uspjeli?
— To je sasvim jednostavno. Ja sam iznajmio tri posljednja prozora
palače Rospoli. Ako isposlujem odgodu izvršenja, dva prozora na uglu
bit će zastrta žutim damastom, a onaj u sredini bijelim damastom s
crvenim križem.
— Izvrsno! A po kome ćete poslati pomilovanje?
— Pošaljite mi jednog od svojih ljudi prerušena u redovnika, i ja ću

356
 Prva knjiga

mu ga uručiti. Zahvaljujući toj svojoj odjeći, on će doći do podnožja

stratišta i predati papinu bulu poglavaru bratovštine, a taj će je predati
krvniku. U međuvremenu obavijestite o tome Peppina da ne umre od
straha ili da ne poludi, kako ne bismo uzalud trošili novac za njega.
— Čujte me, ekscelencijo — reče seljak — ja sam vam veoma odan, i
vi ste uvjereni u to, zar ne?
— Ja se bar nadam.
— No, onda, ako spasite Peppina, bit ću vam ubuduće više nego odan,
bit ću vam pokoran.
— Pazi što govoriš, dragi moj] Jednog dana možda ću te podsjetiti na
to, jer ću možda jednom i ja tebe zatrebati...
— Dobro, ekscelencijo! Kad vam zatrebam, vi ćete me naći, kao što
sam i ja sada vas našao. Tada, budete li makar na drugom kraju svijeta,
bit će dovoljno da mi napišete: »Učini to i to!«, i ja ću to učiniti, tako
mi...
— Tiho! — reče neznanac. Čujem neki šum.
— To su putnici koji s bakljama razgledavaju Colosseum.
— Nije potrebno da nas nađu zajedno. Ti špijuni od čičerona mogli
bi vas prepoznati. Ma koliko da sam počašćen vašim prijateljstvom,
dragi moj prijatelju, kad bi se saznalo da smo ovako povezani, bojim se
da bih zbog te veze mogao izgubiti štogod od svog ugleda.
— Dakle, ako isposlujete odgodu...?
— Srednji prozor bit će zastrt damastom s crvenim križem.
— A ako je ne isposlujete?
— Na sva tri prozora bit će žuti zastori.
— A onda?
— Onda, dragi prijatelju, poigravajte se svojim bodežima koliko vas
god bude volja; ja vam to dopuštam, i bit ću tamo da vidim kako to
radite.
— Zbogom ekscelencijo! Ja računam na vas, a vi na mene.
— Pošto je to rekao, Transteverac iščezne na stubama, dok je nezna­
nac, pokrivši lice još jače svojim ogrtačem, prošao na dva koraka uz
Franza i sišao u arenu preko vanjskih stuba.
— Trenutak kasnije Franz začuje kako pod svodovima odzvanja njego­
vo ime: to ga je Albert dozivao.
Prije nego što će se odazvati, on pričeka da se ta dvojica udalje jer
mu baš nije bilo do toga da im daje na znanje da su imali svjedoka,
kome, iako nije vidio njihovo lice, nije izmakla nijedna riječ njihova
razgovora.
Deset minuta kasnije Franz se vozio prema hotelu London, slušajući s
Grof Monte Christo

veoma neučtivom rastresenošću Albertovu učenu raspravu na temelju

Plinija i Kapurnija, o mrežama sa željeznim šiljcima koje su sprečavale
da se zvijeri ne bace na gledaoce.
Pustio ga je da priča i nije stavljao nikakve primjedbe na njegovo izla­
ganje, jer je nestrpljivo čekao da ostane sam pa da u miru razmišlja o
onome što se upravo odigralo pred njim.
Od te dvojice ljudi jedan mu je sasvim sigurno bio posve nepoznat, i on
ga je sada prvi put vidio i čuo; ali s onim drugim nije bilo tako, jer iako
Franz nije mogao razaznati njegovo lice koje je neprestano bilo u sjeni
ili zakriveno ogrtačem, zvuk njegova glasa ostao mu je odviše dubok u
sjećanju od onda kad ga je prvi put čuo a da ga ne bi prepoznao kad je
odjeknuo pred njim. Naročito je u njegovoj podrugljivoj intonaciji bilo
nešto tako oštro i metalno da je Franz a podilazila jeza u ruševinama Co-
losseuma jednako kao i u pećini na otoku Monte Christu.
Zato je on sad bio čvrsto uvjeren da taj čovjek ne može biti nitko
drugi nego Sindbad Pomorac.
U svakoj drugoj prilici bila bi radoznalost koju je u njemu pobuđivao
taj čovjek tako velika da bi mu se javio. Ali u ovoj prilici, razgovor koji
je netom čuo bio je odviše povjerljiv a da ga ne bi od toga odvratila
bojazan da bi taj susret bio neugodan tom čovjeku. On ga je dakle,
kao što smo vidjeli, pustio da ode, ali se zarekao da drugi put neće
propustiti priliku kao što ju je propustio prvi put, ako ga još jednom
sretne.
Franz je bio odviše zaokupljen mislima a da bi mogao spavati. Čitavu
je noć u mislima pretakao sve okolnosti koje su bile u vezi s čovjekom
iz špilje i s neznancem iz Colosseuma; a te su okolnosti ukazivale na
to da su te dvije ličnosti jedan te isti čovjek, i što je Franz više o tome
mislio, to se više učvršćivao u tom uvjerenju.
Zaspao je tek pred jutro, i zbog toga se probudio veoma kasno. Albert,
kao pravi Parižanin, već se pobrinuo kako će provesti večer. Poslao je
da mu se osigura jedna loža u kazalištu Argentina.
Franz je imao napisati i poslati u Francusku nekoliko pisama, pa je
zato prepustio Albertu kočiju za čitav dan.
U pet sati Albert se vrati. Predao je preporučena pisma, bio pozvan za
sve te večeri, i razgledao je Rim.
Jedan jedini dan bio je Albertu dovoljan za sve to.
I još je imao vremena raspitati se koji se komad daje u kazalištu i koji
će glumci u njemu nastupiti.
Taj je komad imao naslov »Parisina»; glumci su se zvali Coselli i Mo-
riani, a glumica Spech.
 Prva Knjiga

Kao što vidimo, naša dva mlada čovjeka nisu baš bila tako nesretna:
prisustvovat će predstavi jedne od najboljih opera autora »Lucije di
Lammermoor«, a u njoj će nastupiti tri najslavnija glumca Italije.
Albert se nikako nije mogao priviknuti na talijansko kazalište, u kome
otmjen svijet nikada ne sjedi u parteru, i koje nema ni balkona ni
otvorenih loža. To nije odgovaralo čovjeku koji je imao svoje stalno
mjesto u kazalištu Bouffes i svoj dio lože u Operi.
Ali to nije priječilo Alberta da se najsvečanije oblači svaki put kad je s
Franzom išao u Operu: no sve je to bilo uzalud, jer na sramotu tog naj­
dostojnijeg predstavnika naše mode treba priznati da u četiri mjeseca
svoga krstarenja po Italiji nije doživio ni jedne jedine avanture.
Albert bi se ponekad zbog toga šalio na vlastiti račun, ali je u dnu duše
bio neobično povrijeđen, on, Albert de Morcerf, jedan od najprivla-
čnijih mladića, što se još uvijek bezuspješno trudi.
To je Alberta to više boljelo što je on, prema skromnom običaju naših
dragih sunarodnjaka, otputovao iz Pariza s uvjerenjem da će u Italiji
postići najveće uspjehe, i da će na Bulevaru Gand sav svijet uživati
slušajući priče o njegovim uspjesima.
Na žalost, od svega toga nije bilo ništa, jer su lijepe đenovljanske, fi­
rentinske i napuljske grofice ostajale vjerne ne doduše svojim muževi­
ma nego svojim ljubavnicima, i Albert je došao do okrutnog uvjerenja
da Talijanke imaju pred Francuskinjama bar tu prednost da su vjerne
u svojoj nevjeri.
Ja neću kazati da u Italiji, kao i posvuda drugdje, nije bilo iznimaka.
Pa ipak, Albert je bio ne samo savršeno otmjen kavalir nego i čovjek
s mnogo duha. Osim toga, bio je vicomte, istina vicomte iz novog
plemstva, ali danas kad se više ne pita za dokaze nije važno potječe
li taj naslov iz 1399. ili 1815.! A povrh svega toga imao je pedeset
tisuća livra rente. Kao što se vidi, to je bilo više nego što je potrebno
da netko bude u modi u Parizu. Bilo je dakle nečeg ponižavajućeg u
tome što ga još nijedna žena nije ozbiljno zapazila, ni u jednom gradu
kroz koji je prošao.
Ali se zato on nadao da će u Rimu sve to nadoknaditi, jer je karneval
u svim zemljama na svijetu koje slave tu značajnu svetkovinu vrijeme
slobode, kad se i najozbiljniji ljudi upuštaju u kakvu god ludoriju. A
kako je karneval imao sutradan početi, za Alberta je bilo vrlo važno da
se na neki način predstavi još prije tog otvorenja.
U toj namjeri Albert je unajmio jednu od najistaknutijih loža u ka­
zalištu, i za tu se priliku besprijekorno obukao. Loža je bila u prvom
redu, koji kod nas nadomješta galeriju. Uastalom, sva tri donja kata
Grof Monte Christo

podjednako su aristokratska, pa ih zato nazivaju katovima plemića.

Uostalom, ta loža u koju se moglo bez stiskanja smjestiti dvanaest
ljudi stajala je dvojicu naših prijatelja manje nego loža za četiri osobe
u kazalištu Ambigu.
Albert je gajio još jednu nadu; ako zauzme mjesto u srcu koje Rimljan-
ke, to bi mu omogućilo da osvoji i jedno mjesto u njenim kolima, te
bi prema tome mogao gledati karneval iz visine kakve aristokratske
kočije ili s nekog kneževskog balkona.
Zbog svih tih razmatranja Albert je bio nestašniji nego ikada. Okretao
je leđa glumcima, naginjao se duboko preko ograde lože i promatrao
sve lijepe žene svojim šest palaca dugim dalekozorom.
Ali sve to nije potaklo nijednu od njih da uzvrati ma i jednim pogle­
dom, čak ni iz radoznalosti, na sve to Aibertovo razmetanje.
I doista, svi su ćaskali o svojim stvarima, o svojim ljubavima, uživa­
njima, karnevalu koji se sutra imao otvoriti, o velikom tjednu koji se
približavao, i nitko ni na trenutak nije obraćao pažnju ni na glumce
ni na komad koji se davao, osim u označenim trenucima, kad bi se
svatko okrenuo bilo da čuje odlomak Cosellijeva recitativa, bilo da
zaplješće Morianiju ili da viče bravo Spechovoj. Nakon toga razgovor
bi se nastavio uobičajenim tokom.
Potkraj prvog čina otvoriše se vrata jedne lože koja je sve dotad ostala
prazna, i Franz vidje kako je u nju ušla jedna osoba kojoj je imao čast
biti predstavljen u Parizu i za koju je mislio da je još u Francuskoj. Al­
bert primijeti kako se njegov prijatelj trgnuo kad se ta osoba pojavila,
pa se okrenu prema njemu.
— Poznajete li tu ženu? — upita ga.
— Da. Kako vam se sviđa?
— Lijepa je, dragi moj, i plavokosa. Ah, divne li kose! To je neka
Francuskinja?
— Venecijanka je.
— Kako se zove?
— Grofica G...
— Oh, pa ja je znam po imenu —- uzvikne Albert. — Kažu da je isto
toliko duhovita koliko i lijepa. Do vraga! Kad pomislim da sam se
mogao upoznati s njom na posljednjem plesu gospođe de Villefort, na
kojem je i ona bila, i da sam to propustio... Baš sam zvekan!
— Hoćete li da popravim tu vašu pogrešku? — zapita Franz.
— Kako? Vi ste s njom toliko intimni da biste me odveli u njenu
ložu?
— Imao sam čast razgovarati s njom tri ili četiri puta u životu. Ali to
 prva Knjiga

je, kao što znate, upravo dovoljno da zbog toga ne budem smatran
nepristojnim.
U tom trenutku grofica ugleda Franza i ljupko mu mahne rukom, na
što joj on odgovori kimnuvši glavom s mnogo poštovanja.
— Ah, vidi, vidi] Čini mi se da ste vi s njom u najboljem prijateljstvu!
— reče Albert.
— Eh, vidite, to je ono u čemu se varate i što će nas Francuze uvijek
navoditi na tisuće budalaština. A najčudnovatije je da mi sve proma­
tramo s gledišta pariškog načina života. U Španjolskoj, a naročito u
Italiji, nemojte nikada stvarati zaključke o prisnosti između ljudi po
njihovom slobodnom ophođenju. Mi smo osjetili samo neku međuso­
bnu srodnost, grofica i ja, i to je sve.
— Srodnost srca? — zapita Albert smijući se.
— Ne, nego srodnost duha, i to je sve — odgovori ozbiljno Franz.
— A kojom prilikom?
— Prilikom jedne isto onakve šetnje Colosseumom kao što smo je
učinili zajedno nas dvojica.
— Na mjesečini?
— Da.
— Sami.
— Pa, gotovo sami.
—• I razgovarali ste...
— O mrtvima.
— Ah! — uzvikne Albert. — To je doista bilo veoma zabavno. Eh, vi­
dite, ja vam obećajem, zapadne li me ta sreća da budem kavalir lijepe
grofice na jednoj takvoj šetnji, da ću joj govoriti samo o živima.
— I vi ćete možda pogriješiti.
— A do toga, hoćete li me upoznati s njom, kao što ste obećali?
— Čim se spusti zastor.
— Kako je taj vražji prvi čin dugačak!
— Poslušajte završnu ariju, vrlo je lijepa, i Coselli je izvanredno pjeva.
— Jest, ali kakav mu je stas!
— Spechova je u toj ariji neobično dramatična.
— Ali vi ćete razumjeti, kad je čovjek slušao Sontagovu i Malibra-
novu.
— Ne čini li vam se da je Morianijev način pjevanja izvanredan?
— Ne sviđa mi se kad tamnoputi pjevaju kao bljedoputi.
— Ah, dragi moj — reče Franz okrenuvši se, dok je Albert i dalje pro­
matrao dalekozorom — vi doista tjerate mak na konac.
— Konačno se spusti zastor na veliko zadovoljstvo vicomta de Mor-

tfii
Grof Monte Christo

cerfa, koji uzme šešir, pokretom ruke poravna kosu, namjesti kravatu
i manšete, i dade Franzu na znanje da ga čeka.
Kako mu je i grofica, koju je pitao pogledom, dala znak da će biti
dobrodošao, Franz nije više ni trenutka oklijevao da ispuni Albertovu
želju, te je pošao sa svojim prijateljem, koji je iskoristio vrijeme dok
su išli da poravna nabore koji su mogli nastati na ovratniku njegove
košulje i na suvratku njegova fraka, obišao polukrug kazališta i poku­
cao na vrata lože broj četiri, u kojoj je bila mlada grofica.
Mladi čovjek koji je sjedio pored nje u prednjem dijelu lože odmah
ustane i prepusti, prema talijanskom običaju, svoje mjesto pridošlici,
koji bi ga opet morao ustupiti onome tko bi došao poslije njega.
Franz predstavi Alberta grofici kao jednog od najuglednijih mladića
po svom društvenom položaju i po svom duhu, što je uostalom bila
istina, jer su Alberta u Parizu i u sredini u kojoj je živio smatrali kava­
lirom kome se nema što prigovoriti. On doda da ga je Albert, očajan
što nije mogao iskoristiti grofičin boravak u Parizu da joj bude pred­
stavljen, zamolio da ispravi taj propust, te on sada izvršava taj zadatak
i moli groficu da mu oprosti tu njegovu preveliku slobodu, budući da
ni sam zapravo ne bi imao pravo dolaziti k njoj.
Grofica odgovori ljupko pozdravivši Alberta i pruživši Franzu ruku.
Na njen poziv, Albert sjedne na prazno mjesto do nje, a Franz sjedne
u drugom redu iza grofice.
Albert je našao izvrsnu temu za razgovor, a to je Pariz, pa je govorio
grofici o njihovim zajedničkim znancima. Franz vidje da se dobro sna­
šao, te ga pusti da govori, a sam zatraži njegov veliki dalekozor i stade
razgledavati dvoranu. Sama u prednjem dijelu lože u trećem katu,
sučelice njima, sjedila je jedna izvanredno lijepa žena obučena u grčku
nošnju, koju je nosila tako prirodno da je bilo očito da je navikla na
nju.
Iza nje, u polumraku, ocrtavao se lik jednog muškarca čije se lice nije
moglo razaznati.
Franz prekine razgovor što su ga vodili Albert i grofica da bi je zapitao
poznaje li onu lijepu Albanku koja je s pravom privlačila ne samo pa­
žnju muškaraca nego i žena.
— Ne poznajem je — reče ona. — Znam jedino to da se nalazi u Rimu
od početka kazališne sezone, jer sam je prilikom otvorenja kazališta
vidjela tu gdje je sada, a u posljednjih mjesec dana nije izostala ni s
jedne predstave; uvijek dolazi bilo u pratnji čovjeka koji je sada s njom
bilo u pratnji jednog sluge crnca.
— Kako vam se sviđa, grofice?
— Izvanredno je lijepa. Medora mora da je bila nalik na ovu ženu.
Franz i grofica osmjehnu se jedno drugome. Ona nastavi razgovarati s
Albertom, dok je Franz ponovno upro dalekozor u Albanku.
Zastor se digne i započne balet. Bio je to jedan od onih dobrih talijan­
skih baleta što ih je postavio na scenu znameniti Henri, koji u Italiji
kao koreograf stekao veliku slavu, ali ju je nesretnik opet izgubio u
pomorskom kazalištu; jedan od onih baleta, u kojima svi, od prvaka
do posljednjeg statista, sudjeluju u izvedbi od prvog do posljednjeg
prizora, u kojima sto i pedeset ljudi istodobno čini jednaku kretnju i
dižu zajedno ili istu ruku ili istu nogu.
Taj se balet zvao »Poliska«.
Franz je bio odviše zaokupljen svojom lijepom Grkinjom a da bi mario
za balet, ma koliko da je bio zanimljiv. Sto se pak tiče Grkinje, ona je
s očitim zadovoljstvom pratila balet, a to zadovoljstvo bilo je upravo
u suprotnosti s onom dubokom ravnodušnošću čovjeka koji je bio s
njom, i koji, dok je god trajalo to remek-djelo koreografije, nije uči­
nio ni najmanju kretnju, te se činilo da, unatoč paklenoj buci što su
je stvarale trube, cimbala i engleska zvona u orkestru, uživa nebesku
radost mirnog i krepkog sna.
Konačno balet svrši i zastor padne uz buran pljesak oduševljenog par­
tera.
Zahvaljujući običaju da se u operu umeće balet, u Italiji su međuči-
novi vrlo kratki, da pjevači imaju vremena odmoriti se i promijeniti
odjeću dok plesači izvode svoje piruete i doskoke.
Započe uvertira drugog čina. Nakon prvih poteza gudala Franz opazi
kako se usnuli pratilac lijepe Grkinje polako uspravio i približio joj se;
ona se okrene prema njemu i progovori s njim nekoliko riječi, a onda
se ponovno podboči laktovima na ogradu lože.
Lice njenog sugovornika bilo je i dalje u sjeni i Franz nije mogao uočiti
nijednu crtu na njemu.
Zastor se digne, Franzovu pažnju zaokupe glumci, i njegove oči ostavi­
še načas ložu lijepe Grkinje da bi se upravile prema pozornici.
Taj čin započinje, kao što je poznato, duetom sna. Parisina u snu oda
pred Azzom tajnu svoje ljubavi prema Ugu. Prevareni muž prolazi
kroz sve stupnjeve ljubomornog bijesa, sve dok se ne uvjeri da ga žena
vara, a tada je probudi da bi joj najavio skoru osvetu.
Taj duet je jedan od najljepših, najizražajnijih i najstrašnijih dueta što
ih je napisalo plodno pero Donizzettijevo. Franz ga je slušao već treći
put, pa iako nije bio oduševljeni poklonik glazbe, taj je duet izazvao
u njemu dubok dojam. Zbog toga je upravo htio zaplješkati s drugim

363
vjiui nomrvniiMO

gledateljima, kadli mu odjednom ruke, spremne da zaplješću, ostanu

ukočene, a poklik »bravo« što ga je htio izustiti zamre na njegovim
usnama.
Čovjek u onoj loži sasvim se uspravio, i kako mu je sad glava bila
osvijetljena, Franz prepozna u njemu tajanstvenog stanovnika otoka
Monte Christo, onoga čiji je stas i glas sinoć, kako mu se učinilo, pre­
poznao u ruševinama Colosseuma.
Nije više bilo sumnje da taj čudnovati putnik boravi u Rimu.
Izraz Franzova lica vjerojatno je bio u skladu sa zbunjenošću koju je
pojava tog čovjeka izazvala u njemu, jer ga je grofica pogledala, pra-
snula u smijeh i zapitala ga što mu se dogodilo.
— Gospođo grofice — odgovori Franz — trenutak prije pitao sam vas
poznajete li onu Albanku. Sada bih vas htio pitati poznajete li njenog
muza.
— Isto toliko koliko i nju — odgovori grofica.
— Niste ga nikad vidjeli?
— Eto jednog pitanja koje je tipično za Francuze. Ta vi dobro znate da
za nas Talijanke ne postoji na ovom svijetu drugi čovjek osim onoga
koga volimo.
— To je istina — odgovori Franz.
— U svakom slučaju — reče ona prinoseći Albertov dalekozor očima i
upravivši ga u onu ložu — to mora da je netko koga su nedavno otko­
pali, nekakav pokojnik koji je s dopuštenjem grobara ustao iz groba,
jer mi se čini da je užasno blijed.
— On je uvijek takav — odgovori Franz.
— Vi ga dakle poznajete? — zapita grofica. — Onda ću ja vas zapitati
tko je taj čovjek.
— Mislim da sam ga već jednom vidio, i čini mi se da ga sada prepo­
znajem.
— Zaista — reče ona potresavši svojim lijepim ramenima kao da joj
je jeza prošla tijelom — ja shvaćam da onaj tko jednom vidi takva
čovjeka ne može ga više zaboraviti.
Dojam što ga je na Franza ostavio taj čovjek nije dakle bio samo neki
subjektivni osjećaj, jer ga je i jedna druga osoba osjetila jednako kao
i on.
— Onda — zapita Franz groficu jer se ona potrudila da i po drugi put
upravi dalekozor na suprotnu ložu — što mislite o tom čovjeku?
— Izgleda kao da je sam lord Ruthwen glavom.
I zaista, ta nova usporedba s Byronom duboko se dojmila Franza; jer
ako bi i jedan čovjek mogao biti vampir, to je bio upravo taj čovjek.

364
 Prva knjiga

— Moram saznati tko je on — reče Franz ustajući.

-— Ah, ne — vikne grofica — nemojte me ostaviti, računam na vas da
me otpratite, i hoću da ostanete.
— Kako? Doista? — reče Franz sagnuvši se do njenog uha. — Vi se
bojite?
— Slušajte — reče ona — Byron mi se zaklinjao da vjeruje u vampire;
što više, on mi je rekao da ih je vidio, opisao mi je njihova lica, i eto,
taj je čovjek upravo takav; ta crna kosa, te velike oči što plamte neo­
bičnim žarom, to mrtvačko bljedilo; a zatim, dodajte tome još i to da
žena koja je s njim nije kao što su sve ostale žene, da je to neka tuđin-
ka... Grkinja... otpadnica... bez sumnje neka mađioničarka kao što je
i on. Molim vas, nemojte otići. Sutra pođite u potjeru za njim ako vas
bude volja, ali danas vam i opet izjavljujem da vas ne puštam.
Franz je ostao uporan.
— Slušajte — reče ona ustajući —ja sad odlazim. Ne mogu ostati do
kraja predstave, jer imam goste kod kuće. Zar biste zbilja mogli biti
tako neuslužni pa da odbijete pratiti me?
Na to nije mogao ništa drugo nego uzeti šešir, otvoriti vrata i ponuditi
grofici svoju ruku.
On je to i učinio.
Grofica je zaista bila veoma uzbuđena, a ni sam Franz nije se mogao
oteti nekom praznovjernom strahu, koji je bio utoliko prirodniji što je
kod grofice bio posljedica instinktivnog osjećaja, dok je kod njega bio
posljedica jednog sjećanja.
On osjeti kako ona dršće, uspinjući se u kočiju.
Doveo ju je kući. Tu nije bilo nikoga, nitko je nije čekao. On joj pri­
govori zbog toga.
— Zaista — reče ona — ne osjećam se dobro i imam potrebu biti sama.
Pogled na tog čovjeka posve me je smeo. Franz se pokuša nasmijati.
— Ne smijte se — reče mu ona — uostalom, vama i nije do smijeha.
Osim toga, obećajte mi nešto.
— Što?
— Obećajte mi.
— Obećajem sve što god hoćete, osim da se odreknem pokušaja da ću
saznati tko je taj čovjek. Imam razloga koje vam doduše ne mogu reći,
ali zbog kojih želim doznati tko je, otkud je i kamo ide.
— Otkud je došao, to ne znam; ali vam mogu reći kamo ide: ide sa­
svim sigurno u pakao.
— Vratimo se na obećanje koje ste tražili od mene, grofice — reče
Franz.
Grof Monte Christo

— Ah, obećajte mi da ćete se večeras vratiti ravno u hotel i da nećete

poći tražiti tog čovjeka. Ima uvijek ponešto što se od osoba koje osta­
vljamo prenosi na one kojima odlazimo. Nemojte dakle biti posrednik
između mene i tog čovjeka. Sutra ga tražite koliko vas bude volja, ali
me nemojte nikada upoznati s njim ako nećete da umrem od straha.
Nastojte spavati noćas, a ja znam nekoga tko noćas neće spavati.
Rekavši te riječi grofica ostavi Franza, koji je bio u nedoumici zabavlja
li se to ona na njegov račun ili doista osjeća strah o kome je govorila.
Kad se vratio u hotel, Franz zatekne Alberta u kućnom kaputu i duga­
čkim hlačama, kako se razbludno ispružio u naslonjaču pušeći cigaru.
— Ah, to ste vil — reče Albert. — Bogami, očekivao sam da ćete doći
tek sutra.
— Dragi moj Alberle — odgovori Franz — ja sam sretan što mi se
pružila prilika da vam kažem jednom zauvijek da imate sasvim pogre­
šno mišljenje o talijanskim ženama; a čini mi se, međutim, da su vas
razočaranja u ljubavi i sama mogla uvjeriti u to.
— Sto ćete! Te vraške žene, tko njih može shvatiti! Pružaju vam ruku,
stišću vam je i govore s vama posve tiho, dopuštaju da ih odvedete
kući; kad bi jedna Parižanka imala samo četvrtinu tih navika, izgubila
bi svoj dobar glas.
— Eh, baš zato što nemaju što tajiti, i zato što žive na jasnom suncu,
zato što se žene u toj krasnoj zemlji »u kojoj odzvanja si«, kako veli
Dante, tako malo prenemažu. Uostalom, vi ste dobro vidjeli da se
grofica doista bila prestrašila.
— Prestrašila? A čega? Zar možda onog poštovanog gospodina što je
sjedio u loži sučelice nama zajedno s onom lijepom Grkinjom? Ja sam
htio biti načisto s tim čovjekom, pa sam prošao ispred njih, kad su on
i Grkinja izlazili hodnikom. Ne znam kako ste samo došli do tih vaših
ideja o podzemnom svijetu. To je jedan vrlo zgodan momak, veoma
dobro odjeven, i po svemu se čini da svoja odijela nabavlja u Francu­
skoj, kod Blina ili Humanna. Malo je blijed, to je istina, ali vi znate da
je bljedoća znak raspoznavanja otmjenih ljudi.
Franz se osmjehne, jer je Albert za sebe uvijek tvrdio da je blijed.
I ja sam uvjeren — reče Franz — da grofičino mišljenje o tom čovjeku
nije točno. Je li govorio kad je prošao pored vas? I jeste li čuli koju
njegovu riječ?
— Govorio je, ali novogrčkim jezikom. Prepozao sam taj govor po
nekim iskrivljenim grčkim riječima. Moram vam, naime, reći, dragi
prijatelju, da sam u gimnaziji vrlo dobro učio grčki.
— On je dakle govorio novogrčki?
 Prva Knjiga

— Da, tako mi se bar čini.

— Sad više nema sumnje — promrmlja Franz — to je on.
— Sto kažete?
— Ništa. A što ste vi dosad radili?
— Pripremio sam vam jedno iznenađenje.
— Kakvo?
— Vi znate da je nemoguće nabaviti kočiju?
— Doista! Pošto smo uzalud poduzeli sve što je u ljudskoj moći da
se učini.
— E, vidite, ja imam jednu izvrsnu ideju.
Franz pogleda Alberta kao čovjek koji nema baš naročito povjerenje
u njegovu maštu.
-— Dragi moj — reče Albert — vi ste me sada počastili pogledom koji
bi zaslužio da od vas zatražim zadovoljštinu.
— Spreman sam vam je dati, dragi prijatelju, ako je vaša ideja zaista
tako duhovita kao što kažete.
— Čujte dakle.
— Slušam.
— Nema nikakve mogućnosti da nabavimo kočiju, zar ne?
— Nema.
— Isto tako ni konje?
— Razumije se.
— Ali bismo valjda mogli doći do kakvih seljačkih kola?
— Možda.
— I do para volova?
— Vjerojatno.
— Eto, dragi moj, to je sve što nam treba! Dat ću okititi seljačka kola,
a mi ćemo se obući kao napuljski žeteoci, pa ćemo tako oživotvoriti
veličanstvenu sliku Leopolda Roberta. Kad bi, zbog veće sličnosti, još
i grofica pristala na to da se obuče kao žena iz Pozzuola ili Sorrenta, to
bi upotpunilo našu maskeradu. Grofica je naime dovoljno lijepa da bi
je čovjek mogao smatrati originalom »Žene s djetetom«.
— Zaista — uzvikne Franz — ovaj put imate pravo, gospodine Alber-
te; to vam je zaista sretna ideja.
— I potpuno u nacionalnom duhu, prijatelju moj, u duhu lijenih kra­
ljeva. Ah, gospodo Rimljani, vi mislite da ćemo mi pješke trčati po va­
šim ulicama kao lazzaroni, i to samo zato što nemate dovoljno kočija i
konja; eh, mi ćemo ih izmisliti.
— A jeste li već priopćili nekome tu svoju trijumfalnu zamisao?
— Našem domaćinu, kad sam se vratio u hotel; pozvao sam ga k sebi
Grof Monte Christo

i razložio mu svoje želje. On me je uvjeravao da nema ništa lakše od

toga. Htio sam dati volovima pozlatiti rogove, ali mi je on rekao da bi
to trajalo tri dana: moramo se dakle odreći tog raskoša.
— A gdje je sada?
— Tko?
— Naš domaćin.
— Otišao je pobrinuti se za kola. Sutra bi možda već bilo kasno.
— Onda će nam još večeras donijeti odgovor?
— Ja ga očekujem.
U taj tren otvore se vrata i gazda Pastrini proviri u sobu.
— Permesso? — reče.
— Razumije se da je dopušteno! — reče Albert.
— Dakle? — uzvikne Franz. — Jeste li nam našli seljačka kola i vo­
love?
— Našao sam nešto bolje od toga — odgovori Pastrini glasom u kome
se osjećalo kako je zadovoljan sam sa sobom.
— Ah, dragi moj domaćine, pazite — reče Albert — jer nije dobro
tražiti preko kruha pogače.
— Neka se vaše ekscelencije samo pouzdaju u mene — reče gazda
Pastrini samouvjereno.
— Ali, konačno, u čemu je stvar? — zapita sad i Franc.
— Vi znate — reče hotelijer — da grof Monte Christo stanuje na
istom katu kao i vi?
— Kako ne bismo znali — odgovori Albert — jer samo njemu trebam
zahvaliti što smo smješteni poput kakvih studenata u Ulici Saint Ni-
colas du Chardonnet.
— Čujte dakle! On zna u kakvoj ste neprilici, pa vam zbog toga nudi
dva mjesta u svojoj kočiji i dva mjesta na svojim prozorima palače
Rospoli.
Albert i Franz se pogledaju.
— Ali — zapita Albert — smijemo li mi prihvatiti ponudu tog stranca,
čovjeka koga uopće ne poznajemo?
— Pa tko je taj grof Monte Christo? — zapita i Franz domaćina.
— To je jedan veliki gospodin sa Sicilije ili Malte, ne bih vam znao
točno reći, ali je plemenita roda kao Borghese i bogat kao zlatni ru­
dnik.
Čini mi se — reče Franz Albertu — da bi nam taj čovjek, kad bi
zaista bio tako dobro odgojen kao što kaže naš domaćin, da bi nam,
kažem, svoju ponudu morao dostaviti na neki drugi način; bilo pisme­
no bilo...
 Prva knjiga

U tom trenutku netko pokuca na vrata.

— Uđite — reče Franz.
Jedan sluga u vrlo otmjenoj livreji pojavi se na pragu sobe.
— Od grofa Monte Christa za gospodu Franza d’Epinaya i vicomta
Alberta de Morcerfa — reče.
I on pruži hotelijeru dvije posjetnice, a taj ih preda mladoj gospodi.
— Gospodin grof Monte Christo — nastavi sluga — moli gospodu
za dopuštenje da im se kao susjed predstavi sutra ujutro u njihovom
stanu; imat će čast zapitati gospodu u koliko sati će ga moći primiti.
— Bogami — reče Albert Franzu — ovome se ne može ništa prigo­
voriti.
— Recite grofu — obrati se Franz sluzi — da ćemo imati čast mi njega
posjetiti.
Sluga izađe.
— To je zbilja vrhunac otmjenosti — reče Albert. Bogami, zaista ste
imali pravo, gospodine Pastrini, jer je taj vaš grof Monte Christo zbilja
čovjek na mjestu.
— Vi dakle prihvaćate njegovu ponudu? — zapita domaćin.
— Dakako da prihvaćamo — odgovori Albert. — Ipak priznajem da
mi je žao naših seljačkih kola i naših žetelaca; da se tu ne radi o prozo­
rima palače Rospoli, koji će nam nadoknaditi ono što gubimo, mislim
da bih se ipak vratio svojoj prvobitnoj zamisli. Sto velite vi, Franz?
— Kažem da su prozori palače Rospoli i mene naveli na takvu odluku
— odvrati Franz Albertu.
Ustvari, ponuda dvaju mjesta na prozoru palače Rospoli podsjetila je
Franza na razgovor što ga je čuo u ruševinama Colosseuma između
onog neznanca i onog Transteverca, razgovor u kome se jedan od njih
obvezao da će isposlovati pomilovanje za nekog čovjeka osuđenog na
smrt. Ako je dakle čovjek u ogrtaču, u što je Franz po svemu bio
uvjeren, onaj isti čija ga je prisutnost u kazalištu Argentina toliko izne­
nadila, sigurno će ga odmah prepoznati i neće biti nikakve zapreke da
konačno zadovolji svoju radoznalost u pogledu tog čovjeka.
Franz je jedan dio noći proveo razmišljajući o one dvije prilike u Co-
losseumu i želeći da što prije svane. Sutradan se, naime, sve trebalo ra­
zjasniti, jer njegov domaćin s otoka Monte Christo nije imao Gygesova
prstena, koji bi mu dao sposobnost da se učini nevidljivim, pa je bilo
očito da mu neće umaći. On se probudi prije osam sati. Sto se tiče Al­
berta, budući da nije imao razloga rano ustajati, on je još tvrdo spavao.
Franz pošalje po gostioničara, koji se odmah pojavi, susretljiv kao i
uvijek.
Grof Morite Christo

— Gospodine Pastrini — reče mu — ne treba li se danas izvršiti jedno

pogubljenje?
— Jest, ekscelencijo. Ali ako me to pitate zato da biste dobili jedan
prozor, to ste se i opet prekasno javili.
— Ne pitam vas zbog toga — odvrati Franz. — Uostalom, kad bih
pod svaku cijenu htio vidjeti taj prizor, mislim da bih našao mjesto i
na Monte Pinciju.
— Oh, pretpostavljao sam da se vaše gospodstvo ne bi htjelo izmije­
šati sa svom onom bagrom koja sačinjava neku vrst prirodnog amfi­
teatra.
— Vjerojatno je da neću ići, ali bih želio saznati neke pojedinosti.
— Koje?
— Htio bih znati broj osuđenika, njihova imena i način na koji će biti
pogubljeni.
— To vaše pitanje dašlo je baš u zgodan trenutak, vaše gospodstvo.
Upravo su mi donijeli tavolette.
— Sto su to tavolette?
— Tavolette su drvene daščice, koje se vješaju po svim kutovima ulica
uoči izvršenja smrtnih osuda; na njima su ubilježena imena osuđenih,
zbog čega su osuđeni i na koji će se način izvršiti pogubljenje. Ta obja­
va ima tu svrhu da pozove vjernike da se pomole Bogu da krivcima
podijeli iskreno kajanje.
— A vama donose te tavolette da biste se i vi svojim molitvama pri­
družili molitvama vjernika — zapita Franz s nevjericom.
—- Ne, vaša ekscelencijo; ja sam se sporazumio s čovjekom koji ih vje­
ša po kutovima, i on mi ih donosi kao što donosi i kazališne plakate, da
bi moji gosti, ako zažele prisustvovati pogubljenju, bili obaviješteni.
— Ah, pa to je sasvim nježna pažnja prema gostima — reče Franz.
— Eh — odvrati Pastrini osmjehujući se — ja se mogu pohvaliti da
nastojim učiniti sve što je u mojoj moći da udovoljim plemenitim
strancima koji me počaste svojim povjerenjem.
— To i ja vidim, dragi domaćine, i reći ću to svakome tko me bude
htio slušati, u to budite uvjereni. Međutim, želio bih da mi date da
pročitam jednu takvu pločicu.
— Ništa lakše od toga — reče domaćin otvorivši vrata —jer sam dao
da se jedna izvjesi ovdje na hodniku.
On izađe, skine tavolettu i pruži je Franzu.
Evo doslovnog prijevoda tog stratišnog plakata:
»Daje se na znanje svima da će u četvrtak 22. veljače, na prvi dan
poklada, na Piazzi del Popolo, na osnovi presude Vrhovnog crkvenog
 Prva Knjiga

suda, biti pogubljen Andreb Rondolo, koji je kriv što je umorio mnogo
cijenjenog i poštovanog don Cesara Torlinija, kanonika crkve San Gio-
vanni di Laterano, i Peppino, zvan Rocca Priori, kome je dokazano da
je bio jatak zloglasnog razbojnika Luigija Vampe i njegove družine.
Prvi će biti ubijen maljem.
Drugome će bit odsječena glava.
Mole se milosrdne duše da traže od Boga skrušeno kajanje za ta dva
nesretna osuđenika.»
To je bilo upravo ono što je Franz čuo pretprošle večeri u Colosseu-
mu; i program se dakle nije izmijenio: imena osuđenika, razlog zbog
čega su osuđeni i način pogubljenja bili su potpuno isti.
Onaj Transteverac najvjerojatnije nije bio nitko drugi nego razboj­
nik Luigi Vampa, a čovjek u tamnoj kabanici Sindbad Pomorac,
koji je u Rimu kao i u Porto Vecchiju i Tunisu, vršio svoju filan­
tropsku misiju.
Međutim je vrijeme odmicalo, bilo je već devet sati, te je Franz otišao
probuditi Alberta, kadli ga na svoje veliko čuđenje primijeti kako izla­
zi posve odjeven iz sobe. Čitavu mu se noć vrzla po glavi maskerada, i
on se probudio mnogo ranije nego što se njegov prijatelj nadao.
— Eto — reče Franz domaćinu — sada kad smo obojica spremni,
što mislite, dragi Pastrini, bismo li se mogli pojaviti kod grofa Monte
Christa?
— O, da, svakako! — odgovori Pastrini. — Grof od Monte Christa
obično vrlo rano ustaje i ja sam uvjeren da je ustao već prije dva sata.
— I vi mislite da ne bi bilo nezgodno da se sada pojavimo kod njega?
— Ne bi.
— Onda, Alberte, ako ste spremni...
— Spreman sam — reče Albert.
— Hajdemo se našem susjedu zahvaliti na susretljivosti.
— Hajdemo!
Franz i Albert imali su prijeći samo preko odmorišta, i gostioničar
pođe ispred njih te pozvoni. Jedan sluga pojavi se na vratima.
— I signori Francesi — reče hotelijer.
Sluga se nakloni i dade im znak da uđu.
Prošli su kroz dvije sobe namještene raskošem kakav nisu očekivali da
će naći u hotelu gazde Pastrinija, i stigoše u jedan veoma otmjeno ure­
đen salon. Po parketu bio je prostrt turski čilim, a udobno pokućstvo
nudilo je svoje zaobljene jastuke i duboke naslonjače. Prekrasne slike
velikih umjetnika, između kojih je bilo mnogo sjajnog oružja, bile su
obješene po zidovima, a velike i teške zavjese visile su na vratima.
 im b-fii
Grof Monte Christo

— Ako vaše ekscelencije hoće sjesti — reče sluga — ja idem obavije­

stiti gospodina grofa.
I on nestane na jednim vratima.
Kad su se ta vrata otvorila, dopro je do njih zvuk gusala, ali se u istom
trenutku i izgubio, jer je kroz vrata, koja su se samo načas otvorila,
prodirao u salon, da tako kažemo, samo neki dašak harmonije.
Franz i Albert se pogledaju, a onda zaokruže pogledom po pokućstvu,
slikama i oružju. Sve to činilo im se sada kad su se pažljivije osvrnuli
oko sebe još veličanstvenije nego na prvi pogled.
— No, što kažete na ovo? — zapita Franz svog prijatelja.
— Bome, dragi prijatelju, mislim da je naš susjed vjerojatno kakav
burzovni agent koji je igrao na pad cijena španjolskih državnih obve-
zaiica, 111 jv<uv.<tv pune ivuji putuje liilkugilltu.
— Tiho — reče Franz — sad ćemo sve doznati; eto ga, upravo dolazi.
I zaista, do ušiju naših prijatelja dopre šum vrata koja su se okretala
u šarkama. Gotovo u isti tren razmaknu se zavjese, a kroz njih prođe
vlasnik svega tog bogatstva.
Albert mu pođe u susret, ali Franz ostade kao prikovan na svom mjestu.
Taj čovjek što je upravo ušao nije bio nitko drugi nego čovjek s ogr­
tačem iz Colosseuma, neznanac iz lože i tajanstveni domaćin s otoka
Monte Christo.
 36. La Mazzolata
— Gospodo — reče grof Monte Christo ulazeći — molim vas tisuću
puta da mi oprostite što sam pustio da me preduhitrite; nisam dolazio
ranije k vama jer sam se bojao da vas ne uznemirim. Uostalom, vi ste
mi poručili da ćete me posjetiti, i ja sam bio spreman u svakom vas
trenutku primiti.
— Mi smo vam, Franz i ja, neobično zahvalni, gospodine grofe — reče
Albert — vi ste nas zaista izvukli iz velike neprilike, jer smo se u
trenutku kad smo primili vašu ponudu bavili izmišljanjem sasvim ne­
običnih kola.
— Ah, moj Bože, gospodo — odvrati grof dajući dvojici mladića znak
da sjednu na jedan divan — samo je taj budalasti Pastrini kriv što
sam vas ostavio tako dugo u neprilici. On mi nije ni jednom riječju
spomenuo vašu nepriliku, meni, koji sam ovako sam i osamljen tražio
priliku da se upoznam sa svojim susjedima. Čim sam shvatio da vam
mogu biti od pomoći u nečemu, vidjeli ste kako sam brzo iskoristio tu
priliku da vam izručim svoje pozdrave.
Mladići se nakloniše. Franz još nije mogao bilo što kazati. Nije se još
ni na što odlučio, a kako grof ničim nije odavao da ga prepoznaje,
niti je pokazivao želju da bude prepoznat, nije znao treba li možda
kakvom god riječi spomenuti prošlost ili pak ostaviti vremena budu­
ćnosti da donese novih dokaza. Uostalom, iako je bio siguran da je to
onaj čovjek što je sinoć bio u loži, nije mogao s isto takvom sigurnošću
tvrditi da u njemu prepoznaje onoga što je pretpošle večeri bio u
Colosseumu. On dakle odluči pustiti da se sve odvija samo po sebi i
da grofu ništa otvoreno ne spominje. Uostalom, Franz je bio u toliko
boljem položaju što je on znao grofovu tajnu, dok grof, naprotiv, nije
mogao ničim utjecati na Franza, koji nije imao što tajiti.
Pa ipak, on odluči navesti razgovor na nešto iz čega bi zasad mogao
dobiti odgovor na određene sumnje.

373
VJIUI PIVHIP V^Iu IZ»IU

— Gospodine grofe — reče on — vi ste nam ponudili dva mjesta u

svojim kolima i mjesto na svojim prozorima palače Rospoli; a sad, bi­
ste li nam mogli reći na koji način da osiguramo kakvu osmatračnicu,
kako se to u Italiji kaže, na Piazzi del Popolo.
— Ah, da, istina je — reče grof rastreseno, promatrajući pažljivo Mor-
cerfa —- danas će na Piazzi del Popolo biti nekakvo pogubljenje?
— Jest — odgovori Franz videći da grof sam navodi razgovor na ono
na što ga je on htio navesti.
— Čekajte... čekajte... čini mi se da sam jučer upozorio svog upravi­
telja da se pobrine za to. Možda ću vam i u tome moći učiniti kakvu
malu uslugu.
On pruži ruku za konopcem od zvonca, i povuče tri puta.
— Jeste li ikada razmišljali — zapita Franza — o tome kako se može
najbolje iskoristiti vrijeme i pojednostaviti dozi van je posluge? Ja sam
razmišljao o tome: kad zvonim jedanput, to je za mog sobara; kad
zvonim dva puta, to je za mog nadzornika posluge; i konačno, kad
zvonim tri puta, znači da zovem upravitelja. Tako ne gubim ni jedne
minute i ne moram izreći nijednu suvišnu riječ. Eto gledajte, dolazi
čovjek koga trebamo.
U salon je ušao čovjek od kojih četrdeset i pet do pedeset godina, koji
je bio nalik kao jaje jajetu onom krijumčaru što ga je onomadne vodio
u špilju, ali ni taj nije ničim pokazivao da ga prepoznaje. Postade mu
jasno da mu je tako naređeno.
— Gospodine Bertuccio — reče grof — jeste li poduzeli nešto, kako
sam vam jučer naredio, da mi osigurate jedan prozor na Piazzi del
Popolo?
— Jest, ekscelencijo — odgovori upravitelj — ali je bilo kasno.
— Kako? — reče grof namrštivši se. — Pa nisam li vam rekao da sva­
kako želim jedan prozor?
— I vaša ekscelencija ga ima, i to onaj što je već bio iznajmljen knezu
Lobanovu, ali sam morao platiti za nj stotinu...
— U redu, u redu,.gospodine Bertuccio, budite dobri i poštedite go­
spodu tih vaših pojedinosti. Unajmili ste jedan prozor... eto, to je sve
što nam treba. Dajte kočijašu adresu te kuće i budite na stubama da
nas odvedete onamo; to je sve, možete ići...
Upravitelj pozdravi i zakorakne prema vratima.
— Ah, nastavi grof — budite tako dobri, pa pitajte Pastrinija je li do­
bio tavolettu i hoće li mi poslati program pogubljenja.
— To nije potrebno — reče Franz i izvuče jednu bilježnicu iz džepa;
— ja sam vidio te tavolette, pa sam ih prepisao; izvolite...

374
 riva lurjiga

— Dobro. Prema tome, gospodine Bertuccio, možete otići, jer mi više

niste potrebni. Samo neka nas obavijeste kada će biti ručak. Gospo­
da će — nastavi obrativši se Franzu i Albertu — ostati kod mene na
ručku, zar ne?
— Ali, gospodine grofe — reče Albert — to bi zaista bilo previše...
— Ali ne, naprotiv — nastavi grof — to će mi biti veoma drago; uo­
stalom, vi ćete mi se jednog dana odužiti za to u Parizu, bilo jedan
bilo drugi, a možda čak i obojica. Gospodine Bertuccio, naredite da
se prostre za tri osobe.
Zatim uzme bilježnicu iz Franzovih ruku.
— Rekli smo dakle — nastavi on kao da čita mali oglasnik — «da će
danas, 22. veljače, biti pogubljen Andreo Rondolo, koji je kriv što je
umorio mnogo cijenjenog i poštovanog don Cesara Torlinija, kanonika
crkve San Giovanni di Laterano, i Peppino, zvan Rocca Priori, kome je
dokazano da je bio jatak poznatog razbojnika Luigija Vampe i njegove
družine...«
Hm... hm... »Prvi će biti ubijen maljem, a drugome će biti odsječena
glava«. Da, zaista — nastavi grof — tako je to trebalo biti, ali ja mislim
da je jučer izvršena neka mala izmjena u programu te ceremonije.
Ah ... — izusti Franz.
— Da, jučer se kod kardinala Rospigliosija, kod koga sam bio na veče­
ri, govorilo o pomilovanju jednog od te dvojice osuđenika.
— Adrea Rondola? — zapita Franz.
— Ne... — odgovori nehajno grof — onog drugog... (on baci pogled na
bilježnicu, kao da bi se htio prisjetiti imena), Peppina, zvanog Rocca
Priori. To će vas lišiti jednog giljotiniranja, ali vam još uvijek ostaje
mazzolata, što je veoma zanimljivo pogubljenje kad se gleda prvi put,
pa čak i drugi put, dok je onaj drugi način, kao što vam je vjerojatno
poznato, odviše jednostavan, jer u njemu nema ničeg neočekivanog.
Mandaja nikada ne griješi, nikada ne zadršće, ne zasijeca drvo, ne po­
kušava tridesetak puta, kako je pokušavao onaj vojnik što je odsijecao
glavu grofu de Chalaisu, kome je, možda, sam Richelieu preporučio
tog pokojnika. Ah, vidite — nadoveže grof prezirnim glasom — kad
govorite o pogubljenjima, nemojte ni spominjati Europljane, jer su oni
u tome i u pogledu okrutnosti još prava djeca, ili bolje reći starci.
— Zaista, gospodine grofe — na to će Franz — čovjek bi pomislio
da ste se vi bavili studijem uspoređivanja pogubljenja kod različitih
naroda.
— Mogu barem reći da ima malo vrsta pogubljenja koje nisam gledao
— odgovori grof sasvim hladno.

375
Grof Monte Christo

— I vama je činilo zadovoljstvo prisustvovati tim strašnim prizo­

rima?
— Prvi moj osjećaj kod toga bila je odvratnost, drugi ravnodušnost, a
treći radoznalost.
— Radoznalost? Slušajte, pa to je strašna riječ, znate li to?
— Zašto? Ta u životu je samo jedna stvar ozbiljna, a to je smrt. E, pa
ako je već tako, zašto onda ne bi bilo zanimljivo proučavati na koje
sve načine može duša izaći iz tijela i kako pojedini ljudi, već prema
karakteru i temperamentu, pa čak i prema običajima zemlje, podnose
to posljednje prelaženje iz živog bića u ništavilo. Sto se mene tiče, ja
vam jamčim za jedno: što je više umiranja čovjek vidio, to će lakše
sam umrijeti. Tako je smrt, po mom mišljenju, možda neka vrst ka­
zne, ali nije ispaštanje.
— Ja vas ne razumijem dobro — reče Pranz — objasnite mi to, jer vam
ne mogu reći koliko ovo što govorite pobuđuje moju radoznalost.
— Slušajte — reče grof, a u lice mu navre žuč, kao što drugima navire
krv. — Kad bi koji čovjek bio kriv za smrt vašeg oca, vaše majke, vaše
zaručnice, te bi oni umrli u nečuvenim mukama i neopisivoj boli, kad
bi dakle bio kriv za smrt jednog od onih bića zbog koga, kad ih netko
iščupa iz vašeg srca, ostaje u njemu vječna praznina i rana koja ne
prestaje krvariti, mislite li da biste zadovoljštinu što bi vam je društvo
dalo smatrali dovoljnim? Bi li vam bilo dovoljno što bi sjekira giljotine
presjekla vrat ubojice, čija bi glava pala između stroja i nogu krvni-
kovih, i što bi onaj zbog koga ste godine i godine proživljavali teške
duševne patnje osjećao nekoliko trenutaka fizičku bol?
— Jest, znam to — reče Franz — ljudska pravda ne može čovjeka
utješiti; ona može vratiti krv za krv, i to je sve; treba dakle tražiti od
nje samo ono što može dati i ništa više.
— Navest ću vam kao primjer jedan realan slučaj — nadoveže grof
— i to, kad društvo, napadnuto smrću jednog pojedinca u svojim te­
meljima, smrt osvećuje smrću. Ali zar ne postoje milijuni patnja koje
mogu razdirati čovjekovu dušu, a da društvo o njima ne vodi brigu i
ne daje čak ni ono nedovoljno sredstvo osvete o kome smo upravo
govorili? Nema li zločina za koje su turski kolac, perzijsko korito i iz­
vlačenje živaca kod Irokeza kudikamo preblage kazne, a ipak je druš­
tvo indiferentno prema njima te ih ostavlja nekažnjene? Odgovorite:
nema li takvih zločina?
— Ima — odgovori Franz. — I upravo zato da bi se oni kaznili društvo
dopušta dvoboje.
— Ah, dvoboj 1 — uzvikne grof. — To je, duše mi, zabavan način da

1.1 k
 Prva knjiga

čovjek postigne svoj cilj, kad je taj cilj osveta! Zamislite da vam je
neki čovjek oteo draganu, ili vam zaveo ženu, obeščastio kćer, i tako
od svega vašeg života, u kome ste imali pravo očekivati od Boga dio
one sreće što ju je obećao svakom ljudskom biću kad ga je stvarao,
učinio samo život ispunjen boli, bijedom i sramotom; biste li se vi
smatrali osvećenim kad biste tom čovjeku, koji je u vaš duh usadio
ludilo a u srce očajanje, žarili u prsa komadićak mača ili mu prosvirati
metak kroz glavu? Idite, molim vas! A da i ne govorimo o tome da taj
netko često izlazi iz borbe kao pobjednik, čist pred očima svijeta i u
neku ruku oslobođen krivnje od Boga. Ne, ne! Kad bih se ikada trebao
osvetiti — nastavi grof — zbilja se ne bih tako osvećivao.
— Prema tome, vi ne odobravate dvoboj? Vi se dakle ne biste tukli
u dvoboju? — zapita Albert veoma začuđen što čuje da netko izlaže
tako čudnovatu teoriju.
— Oh, ne kažem to! — reče grof. — Da se razumijemo: ja bih se
tukao u dvoboju zbog neke sitnice, zbog kakve uvrede, zbog klevete,
zbog pljuske, i to utoliko bezbrižnije što bih, zahvaljujući vještini koju
sam stekao tjelesnim vježbanjem i svom običaju da gledam smiono
u oči svakoj pogibelji, bio gotovo siguran da ću ubiti protivnika. Oh,
da! Zbog takvih bi se stvari tukao u dvoboju; ali duboku, beskrajnu,
vječnu bol vratio bih, ako bi to bilo moguće, isto onakvom boli kakva
je meni zadana. Oko za oko, zub za zub, kako kažu istočnjaci, naši
učitelji u svemu, ti izabranici Božji, koji su sebi znali stvoriti život od
snova i raj od stvarnosti.
— Ali — reče Franz grofu — s tom teorijom, koja vas postavlja za
suca i krvnika u vašoj vlastitoj parnici, teško biste mogli ostati u onim
granicama koje bi vas osiguravale da i sami ne padnete pod udar ze­
maljskih zakona. Mržnja je slijepa, bijes oduzima razum, i onaj tko u
svoju čašu ulijeva osvetu izlaže se opasnosti da ispije gorak napitak.
Da, ispit će, ako je siromašan i nespretan; ali ga neće ispiti ako je
milijunaš i ako je spretan. Uostalom, u najgorem slučaju može ga
stići ona kazna o kojoj smo maločas govorili, to jest kazna koju je
čovjekoljubiva francuska revolucija uvela umjesto vezanja konjima
o repove i natezanja preko kotača. A što znači takva kazna, ako se
čovjek već osvetio? Zaista, meni je gotovo žao što taj jadni Peppino,
kako se po svemu čini, neće biti decapitato, kako se to kaže, jer biste
mogli vidjeti kako je to brzo gotovo i je li uopće vrijedno govoriti o
tome. Ali, poštenja mi, gospodo, mi smo poveli razgovor koji zaista
nije uobičajen u danima karnevala. Kako je samo do toga došlo? Ah,
da, sjećam se! Vi ste me molili za mjesto na prozoru... da...da, imat
Grof Monte Christo

ćete ga. A sada najprije sjednimo za stol, jer evo dolaze nam javiti da
je ručak gotov.
I doista, sluga je otvorio jedna vrata salona i izgovorio one posvećene
riječi:
A1 suo commodo!
Oba mladića ustanu i pođu u blagovaonicu.
Za vrijeme ručka, koji je bio izvrstan i služen s neobično mnogo pa­
žnje, Franz potraži očima Albertov pogled da u njemu pročita dojam
što su ga, u to nije sumnjao, na njega ostavile grofove riječi; no bilo
da im on u svojoj uobičajenoj nehajnosti nije poklanjao veliku pažnju,
bilo da ga je ustupak što ga je grof Monte Christo učinio u pogledu
dvoboja opet izmirio s njim; bilo, konačno, što su prethodni događaji,
za koje je jedino Franz znao, samo u njemu udvostručili dojam gro-
fovih izlaganja, on na svom prijatelju nije opazio ni najmanjeg znaka
zamišljenosti. Naprotiv, on se sav predao jelu, kao čovjek koji je četiri
ili pet mjeseci bio osuđen na talijansku kuhinju, to jest najgoru ku­
hinju na svijetu. Sto se tiče grofa, on je samo okusio od svakog jela;
činilo se kao da je sjeo za stol sa svojim gostima samo zato da bude
učtiv i da čeka na njihov odlazak, pa da mu iznesu neko neobično i
naročito jelo.
To je Franza i nehotice podsjetilo na strah što ga je grof ulio grofici
G... i na njeno uvjerenje da je grof koga joj je pokazao u suprotnoj loži
— vampir.
Kad je ručak bio pri kraju, Franz izvuče iz džepa svoj sat.
— Sto je — reče mu grof — zašto gledate na sat?
— Vi ćete nam oprostiti, gospodine grofe — odgovori Franz — ali nas
još čeka sva sila poslova.
— Kakvih poslova?
— Nemamo još karnevalske odjeće, a danas se strogo pazi na to da svi
budu maskirani.
— Nemojte se brinuti za to. Mi imamo, ako se ne varam, na Piazzi del
Popolo jednu posebnu sobu; ja ću dati da se tamo odnesu kostimi koje
budete imali čast da mi označite, i mi ćemo se tamo maskirati.
— Poslije pogubljenja? — uzvikne Franz.
— Svakako, poslije, za vrijeme ili čak prije pogubljenja, kako god ho­
ćete.
— I to pred samim stratištem?
— Stratište je sastavni dio programa.
— Znate što, gospodine grofe, ja sam promislio — reče Franz — i
srdačno vam zahvaljujem na vašoj susretljivosti, ali ću se zadovoljiti da
 Prva knjiga

prihvatim jedno mjesto u vašoj kočiji i jedno mjesto na prozoru palače

Rospoli, a ostavljam vam da slobodno raspolažete s mojim mjestom
na prozoru palače na Piazzi del Popolo.
Ali ja vas upozoravam da ćete time propustiti zaista zanimljiv prizor
reče na to grof.
— Vi ćete mi ga ispripovjediti — odgovori Franz. — Ja sam uvjeren
da će me se riječi iz vaših usta gotovo isto tako dojmiti kao da sam ga
gledao. Uostalom, već sam nekoliko puta bio nakanio prisustvovati
pogubljenju, ali se nikada nisam mogao odlučiti. A vi, Alberte?
— Ja — odgovori vicomte — ja sam prisustvovao Castaingovu sma­
knuću; no čini mi se da sam onog dana bio malo pijan. Bilo je to na dan
kad sam završio srednju školu, pa smo noć proveli u nekoj krčmi.
— Uostalom, zato što nešto niste učinili u Parizu, to nije razlog da
ne učinite u tuđini; kad čovjek putuje, putuje zato da nauči nešto;
kad mijenja mjesto, mijenja ga zato da bi nešto vidio. Pomislite samo
kakvo ćete lice napraviti kad vas netko zapita kako se izvršuje pogu­
bljenje u Rimu, a vi ćete odgovoriti da ne znate. Osim toga, govori se
da je taj osuđenik gadan zločinac, nitkov koji je udarcima podglavkom
umorio jednog dobrog kanonika koji ga je othranio kao svog sina. Do-
vraga! Kad netko hoće ubiti crkvenog čovjeka, treba uzeti prikladnije
oružje nego što je podglavak, a naročito kad je taj crkveni čovjek mo­
žda čak i njegov otac. Kad biste putovali u Španjolsku, išli biste gle­
dati borbu bikova, zar ne? E, onda!? Pretpostavite da je i to što ćemo
gledati također borba. Sjetite se starih Rimljana iz Cirkusa i lovova na
kojima se ubijalo po tri stotine lavova i stotinjak ljudi. Sjetite se i onih
osamdeset tisuća gledatelja koji su oduševljeni pljeskali i onih mudrih
matrona koje su onamo dovodile svoje kćeri udavače, pa onih krasnih
vestalinskih bijelih ruku koje su palcem davale dražestan mali znak
koji je značio: Hajde, ne budite lijeni! Dotucite mi tog čovjeka, koji je
već na tri četvrtine mrtav.
— Hoćete li vi ići, Alberte? — zapita Franz.
— Bogami, hoću, dragi moj! Ja sam se skanjivao kao i vi, ali me grofo­
va rječitost ipak pridobila.
— Hajdemo dakle, kad vi to želite — reče Franz; — ali kad budemo
išli na Piazzu del Popolo, ja bih želio da prođemo Corsom. Je li to
moguće, gospodine grofe?
— Pješice da, ali kolima je nemoguće.
— U redu! Ja ću pješice.
— Pa zar je nužno potrebno da prođete Corsom?
— Jest, moram tamo nešto vidjeti.
Grof Monte Christo

— U redu! Prođimo dakle Corsom, a kola ćemo poslati ulicom Babu-

ino, s time da nas pričeka na Piazzi del Popolo. Uostalom, meni nije
žao što ćemo proći Corsom, jer ću moći vidjeti jesu li izvršena moja
nađenja.
— Ekscelencijo — reče sluga otvorivši vrata — neki čovjek u redovni­
čkoj mantiji želi razgovarati s vama.
— Ah, da — reče grof — znam o čemu se radi. Gospodo, želite li
ponovno prijeći u salon, tamo ćete naći na stolu izvrsnih havanskih
cigara, a ja ću odmah doći za vama.
Oba mladića ustanu i izađu na jedna vrata, dok je grof, pošto ih je još
jednom zamolio da mu oproste, izašao na druga.
Albert, koji je bio velik prijatelj cigara, i koji za vrijeme svog boravka
u Italiji nije baš smatrao malom žrtvom što mora biti bez cigara iz Pa­
riške kavane, primakne se k stolu i uzvikne od radosti kad je na njemu
opazio prave puros cigare.
— Onda — zapita ga Franz — što mislite o grofu od Monte Christa?
— Sto mislim? — reče Albert, očito začuđen što mu prijatelj posta­
vlja takvo pitanje. — Mislim da je to sjajan čovjek, koji zna zaista ot­
mjeno primati ljude, čovjek koji je mnogo vidio, mnogo učio, mnogo
razmišljao, koji je, kao i Brut, iz stoičke škole, i koji — doda odbijajući
s uživanjem kolute dima koji su se u spirali dizali prema stropu — ...
koji osim svega toga ima i izvrsnih cigara.
To je bilo Albertovo mišljenje o grofu. Franz je znao da je Albert
uvjeren da stvara svoje zaključke o ljudima i stvarima tek pošto ja
o njima dovoljno razmislio, i nije ni pokušavao to njegovo mišljenje
izmijeniti.
— Ali — reče Franz — jeste li zapazili jednu osobitu stvar?
— Što?
— Onu pozornost kojom je on vas promatrao.
— Mene?
— Jest, vas.
Albert se zamisli.
— Ah — reče uzdahnuvši — to nije nimalo čudno. Ja već blizu godinu
dana izbivam iz Pariza, i moja su odijela sigurno već izašla iz mode.
Grof mora da me smatra kakvim provincijalcem. Razuvjerite ga u
tome, dragi prijatelju, i kažite mu, molim vas, prvom prilikom, da to
nije točno.
Franz se nasmije. Trenutak nakon toga grof je ušao u salon.
— Evo me, gospodo — sad sam posve vaš. Zapovijedi su izdane; koči­
ja kreće prema Piazzi del Popolo, a mi ćemo poći svojim putem, ako
vam se sviđa, to jest preko Ulice Corso. Uzmite dakle nekoliko od tih
cigara sa sobom, gospodine de Morcerf.
— Bogami, vrlo rado ću ih uzeti — reče Albert — jer su ove talijanske
cigare još gore od naših monopolskih. Kad jednom dođete u Pariz, ja
ću vam se za sve ovo odužiti.
— Nema razloga da to odbijem. Namjeravam doći na nekoliko dana
u Pariz, pa ću, budući da mi vi to dopuštate, pokucati i na vaša vrata.
Hajdemo, gospodo, jer ne smijemo gubiti vrijeme. Podne je već pro­
šlo, treba krenuti.
Sva trojica siđoše. Tada kočijaš, pošto je primio posljednja naređenja
od svog gospodara, krene prema Ulici Babuino, dok su pješaci prošli
preko Španjolskog trga i Via Frattine, koja ih je vodila ravno do palače
Fiano i palače Rospoli.
Franz je s najvećom pažnjom promatrao prozore ove druge palače, jer
nije zaboravio znak što su ga u Colosseumu bili dogovorili čovjek u
smeđem ogrtaču i Transteverac.
— Koji su prozori vaši? — upita on grofa što je mogao prirodnijim
glasom.
— Tri posljednja prozora — odgovori grof s nehajnošću u kojoj nije
bilo ničeg izvještačenog, jer se nije mogao dosjetiti u kakvoj mu je
namjeri to pitanje postavljeno.
Franz osmotri brzim pogledom sva tri prozora. Krajnji prozori bili su
zastrti žutim damastom, a srednji bijelom svilom s crvenim križem.
Čovjek u ogrtaču održao je riječ što ju je bio zadao Transtevercu i sad
više nije moglo biti sumnje: taj čovjek u smeđem ogrtaču bio je grof.
Ta tri posljednja prozora bila su još uvijek prazna.
Uostalom, posvuda su se vršile pripreme, namještale su se stolice,
dizale skele, stavljale zavjese na prozore. Maske se još nisu smjele po­
javiti, a kola su mogla krenuti tek na zvuk zvona, ali osjećalo se da se
iza svih prozora već nalaze maske i da u svim vratima čekaju kočije.
Franz, Albert i grof spuštali su se niz Corso. Što su se više približavali
Piazzi del Popolo, mnoštvo na ulici postajalo je gušće, a nad glavama
sveg tog mnoštva vidjelo se kako se uzdižu dvije stvari: obelisk s kri­
žem na vrhu, postavljen u središtu trga, a pred obeliskom, upravo na
mjestu gdje bi se sjekle tri ulice, to jest Ulica Babuino, Corso i Ulica
Ripetta, dvije najviše grede stratišta, između kojih je sjalo na suncu
okruglo željezo mandaje.
Na uglu ulice stajao je grofov upravitelj, čekajući svog gospodara.
Prozor, unajmljen bez sumnje uz onu preveliku cijenu o kojoj grof nije
htio govoriti svojim gostima, bio je na drugom katu jedne velike pa­

381
oror norue cnrisro

lače između Ulice Babuino i Monte Pincija. Ta je soba bila, kako smo
već rekli, nešto kao oblačionica iz koje se ulazilo u spavaću sobu. Kad
su zatvorili vrata spavaće sobe, oni su ovdje bili potpuno sami. Preko
stolica bila su obješena najelegantnija pokladna odijela od bijelog i
plavog satena.
— Budući da ste meni prepustili da izaberem odijela — reče grof dvo­
jici prijatelja — ja sam naredio da vam se pripreme ova ovdje. Ta su
odijela, prije svega, najbolja što se nose ove godine, a osim toga veoma
su pogodna za konfete, jer se na njima ne primjećuje prah.
Franz je vrlo nepažljivo slušao grofove riječi i zbog toga možda nije ni
pravo ocijenio vrijednost te nove grofove uslužnosti. Sva je njegova
pažnja bila upravljena na ono što se zbivalo na Piazzi del Popolo i na
onu strašnu spravu koja je u to vrijeme bila glavni ukras trga.
Franz je sada prvi put vidio giljotinu — kažemo giljotina jer je rimska
mandaja građena gotovo jednako kao i francuska sprava za ubijanje.
Nož u obliku polumjeseca, koji siječe izbočenom stranom, pada do­
duše s manje visine, i u tome je sva razlika.
Na pokretnoj daski na koju se polegnu osuđenici sjedila su sad dva
čovjeka i ručala, čekajući; jeli su, koliko je Franz mogao vidjeti, kruh i
kobasice. Jedan je od njih podigao dasku, izvukao ispod nje bocu vina,
i pošto je malo otpio, pružio je bocu svom drugu. Ta dva čovjeka bili
su krvnikovi pomoćnici]
Pri samom pogledu na taj prizor Franz osjeti da mu se diže kosa na
glavi.
Osuđeni, koje su predvečer uoči toga dana prevezli iz Novih tamnica
u crkvicu Santa Maria del Popolo, proveli su noć, svaki s dva sveće­
nika, u mrtvačkoj kapeli zatvorenoj rešetkom ispred koje su se šetali
stražari što su se izmjenjivali svakog sata.
Dvostruki red karabinjera koji je bio postavljen sa svake strane cr­
kvenih vrata protezao se sve do stratišta i tu se u krugu zatvarao, a
između oba reda ostao je slobodan prolaz od kojih deset stopa širine, a
oko giljotine prostor od kojih stotinu stopa opsega. Sav ostali dio trga
bio je načičkan glavama muškaraca i žena. Mnoge su žene držale djecu
na ramenima. Ta djeca koja su nadvisivala mnoštvo čitavim gornjim
dijelom tijela bila su izvrsno smještena.
Monte Pincio bio je nalik na veliki amfiteatar kojega bi sve stepenice
bile ispunjene gledateljima. Balkoni na dvjema crkvama koje se nalaze
na uglovima Ulice Babuino i Ulice Ripetta bili su prepuni povlašte­
nih gledatelja. Stepenice peristila bile su nalik na kakav uzbibani i
šareni val koji plima neprestano gura prema crkvenim vratima. Svaka

382
 Prva Knjiga

izbočina na zidu u koju se mogao smjestiti čovjek imala je svoju živu

statuu.
Dakle, ono što je grof bio rekao bila je istina: prizor smrti je najzani­
mljivija stvar u životu.
Međutim, umjesto šutnje koja bi dolikovala svečanosti tog prizora
iz tog mnoštva dizala se velika buka, buka u kojoj je bilo i smijeha
i žamora i veselih uzvika. Jasno se vidjelo i to da ovo pogubljenje,
kako je rekao grof, za sve te ljude nije bilo ništa drugo nego početak
karnevala.
Ali odjednom ta buka utihne, kao nekom čarolijom, jer su se upravo
otvorila crkvena vrata.
Najprije se pojaviše redovnici pokajničkog reda, od kojih je svaki imao
na sebi sivu vreću s otvorom samo za oči a u ruci držao zapaljenu svi­
jeću. Na čelu im je išao poglavar reda.
Iza njih dolazio je visok čovjek. Bio je gotovo gol, i imao je na sebi
samo platnene hlače na kojima je na lijevoj strani bio privezan veliki
nož zataknut u korice. Na desnom ramenu nosio je teški željezni malj.
Taj čovjek bio je krvnik.
Osim toga, imao je sandale privezane remenima oko gležnjeva.
Iza krvnika koračah su, redom kako je trebalo da budu smaknuti, naj­
prije Peppino a onda Andrea.
Svakog su pratila dva svećenika.
Ni jednom ni drugom nisu bile zavezane oči.
Peppino je išao prilično čvrstim korakom, jer je sigurno bio obavije­
šten o onome što se za njega poduzelo.
Andrea je sa svake strane podržavao po jedan svećenik.
Obojica su s vremena na vrijeme cjelivali raspelo što im ga je pružao
ispovjednik.
Od samog pogleda na to Franz osjeti kako ga izdaju noge. On pogleda
Alberta, koji je bio bijel u licu kao i njegova košulja. Upravo je jednom
nesvjesnom kretnjom bacio daleko od sebe tek dopola popušenu ci­
garu.
Jedino je grof izgledao sasvim miran. Činilo se čak kao da neko lako
rumenilo hoće probiti se kroz bljedilo njegova lica.
Nozdrve su mu se širile kao u divlje zvijeri koja je nanjušila krv, a
između njegovih malo razmaknutih usana nazirali su se bijeli zubi,
mali i oštri kao zubi šakala. Ali uza sve to njegovo je lice imalo izraz
nasmiješene blagosti kakvu Franz još nikada na njemu nije zapazio.
Naročito su njegove crne oči bile divne zbog svoje pitomosti i mekoće.
Za to vrijeme oba su osuđenika i dalje koračala prema stratištu, i kako
Grof Monte Christo

su se približavali, mogle su se razaznati crte njihova lica. Peppino bija­

še lijep momak od kojih dvadeset pet godina, lica opaljena od sunca,
slobodna i srčana pogleda. Visoko je držao glavu i činilo se kao da njuši
po zraku s koje će mu strane doći osloboditelj.
Andrea bijaše krupan i nizak. Njegovo podlo i okrutno lice nije oda­
valo njegovu starost. Ipak, moglo mu je biti otprilike trideset godina.
U zatvoru je pustio da mu naraste brada. Glava mu je padala na jedno
rame, noge su mu klecale, a čitavo njegovo biće kao da se pokoravalo
nekom nesvjesnom kretanju koje se vršilo bez ikakva udjela njegove
volje.
— Čini mi se — reče Franz grofu — da ste mi rekli da će biti samo
jedno pogubljenje.
— Rekao sam vam istinu — odgovori grof hladno.
— Međutim, ovdje su dva osuđenika.
— Jest, ali od ova dva osuđenika jedan kuca na vrata smrti, dok će
drugi poživjeti još mnogo godina.
— Čini mi se da bi to pomilovanje, ako treba doći, moralo doći što
prije. — Tako je. Gledajte — reče grof— eno ga gdje dolazi.
I doista, u trenutku kad je Peppino stigao do podnožja mandaje jedan
se redovnik, koji kao da je zakasnio, progura kroz redove vojnika koji
mu nisu priječili prolaz, i prišavši poglavaru reda pruži mu jedan pa­
pir, presavijen dva puta.
Peppinovu žarkom pogledu nije izmakla nijedna pojedinost. Poglavar
reda rastvori papir, pročita ga i podigne ruku.
— Blagoslovljen budi Gospod, i slava njegovoj svetosti! — reče on
glasno i razgovijetno. — Stiglo je pomilovanje za jednog osuđenika.
— Pomilovanje! — poviče svjetina u jedan glas. — Stiglo je pomilo­
vanje!
Na riječ pomilovanje Andrea kao da je poskočio, i podigne glavu.
— Pomilovanje? Za koga? -— uzvikne.
Peppino ostane nepomičan, nijem i bez daha.
Stiglo je pomilovanje za Peppina, zvanog Rocca Priori — reče poglavar
reda.
I on pruži papir kapetanu zapovjedniku karabinjera, koji ga pročita te
mu ga vrati.
— Pomilovanje za Peppina! — poviče Andrea, koji se posve prenuo iz
one ukočenosti u koju kao da je bio zapao. — Zašto pomilovanje za
njega, a ne za mene? Mi smo trebali umrijeti zajedno; obećali su mi
da će on umrijeti prije mene; nemaju pravo umoriti me sama, neću
umrijeti sam, neću...!
 Prva Knjiga

I on se istrgne iz ruku dvojice svećenika, grčeći se, urlajući i vičući,

mahnito pokušavajući raskinuti konopce kojima su mu bile svezane
ruke.
Krvnik dade znak dvojici pomoćnika, ovi skočiše na podnožje stratišta
i pograbiše osuđenika.
— Sto se to događa? — zapita Franz grofa.
Naime, kako Franz nije razumio rimsko narječje, nije mu bilo posve
jasno što se zbiva.
— Što se događa? — reče grof. Zar vam nije jasno? Događa se to da
je ovaj Božji stvor što treba da umre pobjesnio zbog toga što njegov
bližnji ne umire s njim, i radije bi ga razderao svojim noktima i svojim
zubima, kad bi mu se to dopustilo, nego da mu ostavi da uživa život
koji će njemu oduzeti. O ljudi, ljudi, krokodilsko pleme, kako to reče
Karl Moor — uzvikne grof ispruživši obje šake prema svoj toj svjetini
— kako li vas dobro prepoznajem ovdje i kako ste uvijek dostojni
sami sebe.
I doista, Andrea i ona dva krvnikova pomoćnika su se valjali u praši­
ni, a osuđenik je neprestano vikao: »On mora umrijeti, hoću da i on
umre! Nemaju pravo umoriti me sama.«
— Gledajte, gledajte — nastavi grof uhvativši oba mladića za ruku
— gledajte! Bogami, to je zanimljivo. Eto čovjeka koji se već bio po­
mirio sa svojom sudbinom, koji je išao na stratište, koji bi doduše
umro kao kukavica ali ipak bez opiranja i bez optuživanja. Znate li što
mu je davalo snage, znate li što ga je tješilo? Znate li što je bio razlog
da je strpljivo čekao svoje pogubljenje? Bilo je to zato što je još netko
zajedno s njim proživljavao smrtne muke, zato što će još netko umri­
jeti kao on, zato što će taj drugi umrijeti prije njega! Povedite dvije
ovce ili dva vola na klanje, i dajte jednom od njih nekako na znanje da
onaj drugi neće umrijeti, ovca će zablejati od radosti a vol zamukati
od veselja; a čovjek, čovjek, koga je Bog stvorio na svoju sliku i prili­
ku, čovjek kome je Bog dao prvu, jedinu i najveću zapovijed da ljubi
bližnjega svoga, čovjek kome je Bog dao govor da izrazi svoju misao,
koji će biti njegov prvi krik kad dozna da je njegov drug spašen? Bit
će to kletva. Čast čovjeku, tom remek-djelu prirode, tom kralju svega
što je stvoreno.
I grof prasne u smijeh, ali u neki strahovit smijeh koji je odavao da je
morao užasno trpjeti, kad je došao do toga da se tako smije.
Međutim, borba je trajala i dalje, i bio je to strašan prizor. Krvnikovi
pomoćnici nosili su Andrea na stratište. Sav narod bio je protiv njega i
dvadeset tisuća glasova vikalo je jednoglasno: «Smrt! Smrt!«
Grof Monte Christo

Franz ustukne, ali ga grof uhvati za ruku i zadrži kraj prozora.

Sto vam je? — reče mu on. — Obuzela vas je samilost? E, ona je,
bogami, baš na mjestu! Kad biste začuli poviku na bijesnog psa, vi
biste uzeli svoju pušku i potrčali na ulicu te biste bez milosti ubili
iz neposredne blizine tu jadnu životinju koja je kriva samo to što ju
je ujeo neki drugi pas, pa sada uzvraća ono što su njoj načinili drugi.
A sada eto osjećate milost za čovjeka koga nitko nije ugrizao, a koji
je ipak ubio svog dobročinitelja, čovjeka koji sada, kad ne može više
ubijati jer su mu svezane ruke, hoće pošto-poto vidjeti da umire i
njegov drug iz tamnice, njegov drug u nesreći! Ne... ne! Gledajte...
Gledajte!
To upozorenje bilo je gotovo suvišno, jer je Franz bio kao opčinjen
tim strašnim prizorom. Ona dva pomoćnika odnijela su osuđenika
na stratištu i tu ga, koliko se god otimao, grizao i vikao, bacila na ko­
ljena. Za to vrijeme krvnik je stajao po strani s maljem u ruci. Tada,
na dani znak, sluge se ukloniše. Osuđenik se htjede podignuti, ali ga
prije nego što je stigao ustati malj zahvati po lijevoj sljepoočici. Začu
se mukli, prigušeni krik i jadnik padne kao vol licem prema zemlji, a
zatim se odbije i okrene na leđa. Tada krvnik ispusti svoj malj, izvuče
nož iz pojasa, jednim mu potezom prereže vrat te mu stane na trbuh
i stane gaziti po njemu.
Na svaki pritisak noge iz osuđenikova je vrata šiknuo mlaz krvi.
Franz to više nije mogao gledati, pa se odmakne od prozora i sruši u
jedan naslonjač, napola onesviješten.
Albert je, zatvorenih očiju, i dalje stajao, ali se grčevito držao za zastor
na prozoru.
Grof je stajao slavodobitno kao anđeo zla.
 Prva knjiga

37. Karneval u Rimu

Kad se Franz osvijestio, vidje kako Albert pije vodu iz čaše, što mu je
sudeći po bljedoći njegova lica sigurno bilo potrebno, dok je grof obla­
čio svoje pokladno odijelo. Franz nesvjesno pogleda na trg: sve je već
iščezlo, stratište, krvnici i žrtva; ostalo je jedino još ono mnoštvo što je
bučilo, užurbalo se i veselilo; zvono s Monte Citorija, koje zvoni samo
kad umre papa i kad se otvara karneval, zvonilo je punim zamahom.
— Ah, što se dogodilo? — zapita Franz grofa.
— Ništa, savršeno ništa — reče grof — kao što vidite; samo je zapo­
čeo karneval. Hajde obučimo se brzo.
— Zaista — obrati se Franz grofu — od onog strašnog prizora ostao je
samo trag jednog sna.
— Pa vi i niste vidjeli ništa drugo nego san, težak san, moru koja vas
je na trenutak pritisla.
Jest, mene; ali osuđenog?
— I za njega je to bio san. Samo, on je zauvijek zaspao, dok ste se vi
probudili. Tko bi mogao reći tko je od vas dvojice u boljem položaju?
— A Peppino? — zapita Franz. — Sto se dogodilo s njim?
— Peppino je razborit momak, koji ne osjeća nimalo samoljublja i koji
je, protivno običaju ljudi koji se ljute kad im čovjek ne obraća pažnju,
bio sretan vidjevši da je pažnja svih upravljena na njegova druga. I
prema tome, on je iskoristio tu nepažnju pa se umiješao u mnoštvo
i nestao u njemu, a da se nije ni zahvalio onim čestitim svećenicima
koji su ga pratili. Zaista, čovjek je veoma nezahvalna i sebična životi­
nja... No, obucite se, eto, gospodin de Morcerf daje vam primjer.
I zaista, Albert je nesvjesno navlačio hlače od tafta preko svojih crnih
hlača i lakiranih cipela.
— Onda, Alberte, vi ste zbilja raspoloženi za ludorije? Hajde, odgo­
vorite mi iskreno.
— Nisam — reče Albert — ali mi je zaista drago što sam to vidio, jer
Grof Monte Christo

tek sada posve razumijem ono što je kazao gospodin grof, to jest da su
ti prizori, kad se čovjek jednom nauči na njih, jedino što ga još može
uzbuditi.
— A da ne računamo to što se jedino u takvim trenucima mogu pro­
učavati ljudski karakteri — reče grof. — Već na prvoj stepenici stra-
tišta smrt skida s čovjeka masku koju je nosio za cijelog života, pa se
pokazuje njegovo pravo lice. Valja priznati, Andrejino lice nije baš bilo
najljepše gledati... Gadna li nitkova!... Obučimo se, gospodo, obuči­
mo se.
Da se ustručavao i da se nije ugledao u primjer svog druga, Franz bi
ispao smiješan. Zato on navuče kostim i stavi na lice masku, koja nije
bila ništa bljeđa od njegova lica.
Pošto su se obukli, oni siđoše. Kočija je čekala na vratima, puna kon­
feta i cvijeća. Kola se pridružiše povorci.
Teško je zamisliti jednu promjenu u suprotnom smislu veću od ove
koja se upravo izvršila. Umjesto prizora mračne i nijeme smrti, Piazza
del Popolo pružala je sliku ludog i bučnog mahnitanja. Bezbroj maski
prosulo se trgom, naviralo sa svih strana, izbijalo kroz vrata i spuštalo
se niz prozore; kočije su nadolazile od svakog ugla, pune pierrota,
harlekina, domina, markiza, Transteveraca, lakrdijaša, kavalira i selja­
ka: svi su vikali, gestikulirali, bacali jaja ispunjena brašnom, konfete
i rukoveti cvijeća; gađali su riječima i konfetima prijatelje i strance,
poznate i nepoznate, i nitko nije imao pravo zbog toga se ljutiti ili
činiti bilo što drugo osim smijati se.
Franz i Albert držali su se poput ljudi koje je netko, da bi ih rastresao
u njihovoj velikoj boli, doveo na veselu pijanku, i koji, što više piju i
što se više opijaju, osjećaju kako se između prošlosti i sadašnjosti spu­
šta sve gušći zastor. Još su uvijek vidjeli, bolje reći i dalje su osjećali u
sebi odraz onoga što im je maločas bilo pred očima. Ali malo-pomalo
i njih zahvati opće pijanstvo; učini im se da ih sasvim ostavlja i onako
već nesiguran razbor. Osjećali su neku čudnovatu potrebu da sudje­
luju u toj krici, u tom kretanju, u toj vrtoglavci. Pregršt konfeta koja
je pala na Morcerfa sa susjedne kočije i koja ga, prekrivši ga prahom
jednako kao i njegova dva prijatelja, stade peckati po vratu i po onim
dijelovima lica koji nisu bili prekriveni krinkom, kao da je tkogod
bacio na njega stotinu iglica; konačno ga je gurnula u tu opću borbu u
kojoj su sudjelovale sve maske koje su dosad sreli. Sad i on ustane u
kočiji, zgrabi pune šake konfeta iz vrećica, pa se svom svojom snagom
i vještinom stane nabacivati jajima i konfetima po svojim susjedima.
Time je i za njih započela borba. Sjećanje na ono što su vidjeli prije
 Prva Knjiga

nepunih pola sata sasvim se izbrisalo u duhu tih mladih ljudi, toliko
ih je zabavljao taj šarolik, živahan i mahnit prizor što se odigravao
pred njihovim očima. Sto se pak tiče grofa Monte Christa, činilo se
kao da njega sve to, kao što smo već spomenuli, nije ni na trenutak
uzbudilo.
Treba samo da zamislite tu veliku i lijepu ulicu Corso, obrubljenu
s kraja na kraj palačama na četiri ili pet katova, sa svim balkonima
ukrašenim ćilimima, svim prozorima okićenim, a na tim balkonima
i prozorima trista tisuća gledatelja, Rimljana i stranaca što se sjatiše
u Rim sa svih strana svijeta; svu aristokraciju ujedinjenu na jednome
jedinom mjestu, aristokraciju plemstva, novca i duha; divne žene koje
se, podliježući i same utjecaju toga prizora, naginju preko balkona i
prozora te bacaju kišu slatkiša na kočije u prolazu, dok im s kočija
uzvraćaju kiticama cvijeća; zrak gotovo gust od šećerne prašine koja
pada s baklona, i tih kitica cvijeća koje lete prema prozorima; mnoš­
tvo u šarenim odijelima — ogromne glave zelja koje šeću amo-tamo,
glave bivola što muču na ljudskim tijelima, pse koji kao da idu po
stražnjim nogama; a usred svega toga neku masku koja se uzdiže, i u
tom napastovanju svetog Antuna, o kome je sanjao Callot, zamislite
neku Astartu što pokazuje svoje krasno lice, Astartu za kojom bi čo­
vjek htio poći i od koje ga rastavljaju nekakvi demoni poput onih što
se viđaju u snima — zamislite sve to pa ćete imati tek vrlo blijedu
sliku rimskog karnevala.
Kad su se po drugi put vratili, grof dade zaustaviti kočiju i zamoli
svoje pratioce za dopuštenje da ih napusti, ostavljajući im svoju kočiju
na raspolaganju. Franz digne oči: bili su upravo kod palače Rospoli; na
srednjem prozoru, onom što je bio prekriven bijelim damastom s cr­
venim križem u sredini, pojavio se plavi domino, u kome je Franzova
mašta bez muke prepoznala lijepu Grkinju iz kazališta Argentina.
— Gospodo — reče grof skočivši iz kočije na zemlju — kad vam bude
dosta sudjelovanja na karnevalu te zaželite da budete gledatelji, vi
znate da su vam moji prozori na raspolaganju. A do tada, raspolažite s
mojim kočijašem, mojom kočijom i mojim slugama.
Zaboravili smo reći da je grofov kočijaš bio obučen u kožu od crnog
medvjeda, sasvim nalik na onu što je nosi Odry u ((Medvjedu i paši«,
dok su sluge što su stajali pozadi na kočiji imali na sebi odijela od
zelenih majmunskih koža, skrojena sasvim prema njihovu stasu, i po­
kretne maske kojima su se kreveljili na prolaznike.
Franz zahvali grofu na njegovoj ponudi; što se pak tiče Alberta, on je
upravo očijukao s nekom ženom u kočiji punoj rimskih seljanki, koja
*3QQ
Grof Monte Christo

se bila, kao i grofova, zaustavila kad se povorka na trenutak prestala

kretati, i Franz ju je upravo obasuo kiticama cvijeća.
Ali na nesreću po njega, povorka je opet krenula, i dok se on spuštao
prema Piazzi del Popolo, ta kočija što je pobudila njegovu pažnju kre­
nula je natrag prema palači Venecija.
— Ah, dragi moj — obrati se on Franzu — zar niste vidjeli?
— Sto? — zapita Franz.
— Gledajte, jeste li vidjeli onu kočiju punu romanjskih seljanki.
— Nisam.
— Šteta. Siguran sam da na njoj ima vrlo lijepih žena.
— Koja šteta što ste maskirani, dragi moj Alberte — reče Franz; — to
je bio pravi trenutak da se naplatite za sva ljubavna razočaranja.
— Oh — odgovori Albert, napola u šali a napola uvjeren da je tako
— ja se nadam da taj karneval neće proći a da mi ne donese bilo kakvu
odštetu.
Ali je usprkos Albert ovoj nadi čitav dan prošao bez ikakve naročite
pustolovine, osim što su dva-tri puta susreli onu kočiju s romanjskim
seljankama. Prilikom jednog od tih susreta Albertu je maska, bilo slu­
čajno bilo namjerno, spala s lica.
Pri tom susretu on skupi ostatke cvijeća i baci ih u kočiju sa seljan­
kama.
Vjerojatno je koju od tih lijepih žena što ih je Albert naslućivao pod
tim dopadljivim seljačkim haljinama dirnula ta pažnja, jer je i ona, kad
se kočija s mladim prijateljima vraćala, bacila u nju kiticu ljubica.
Albert se baci za tom kiticom. Kako Franz nije imao nikakvih razloga
vjerovati da je to cvijeće namijenjeno njemu, on ga prepusti Albertu. Al­
bert slavodobitno zatakne stručak u zapučak, i kočija nastavi svoj put.
— No, eto! — reče mu Franz — konačno je započela jedna avantura.
— Možete se smijati koliko vam drago — odgovori Albert ali ja za­
ista vjerujem da će to biti avantura; zato se više ne rastajem od ove
kitice.
— Pa dakako — reče Franz smijući se. — To je znak raspoznavanja.
Ova se šala uostalom ubrzo pretvorila u zbilju; kad su se naime Franz
i Albert, neprestano idući s povorkom, ponovno susreli s onim se­
ljankama, ona što je bacila cvijeće zapljeska rukama videći kiticu u
Albert ovu zapučku.
— Bravo, dragi moj, bravo! — reče mu Franz. — Eto, kako se stvar
divno razvija! Hoćete li možda da vas ostavim? Možda bi vam bilo
ugodnije kad biste ostali sami?
— Ne — odgovori on — ne treba da se prenaglimo. Ja neću da se
 Prva knjiga

uhvatim na prvi znak kao neka budala, za kakav sastanak pod zidnim
satom, kako mi to kažemo za ples u Operi. Ako ta lijepa seljanka želi
poći dalje, onda ćemo je sutra ponovno sresti, ili bolje reći ona će sre­
sti nas. Tada će mi se otkriti, i ja ću vidjeti što trebam raditi.
— Doista, dragi moj Alberte — reče Franz — vi ste mudri kao Nestor
i lukavi kao Odisej. Ako dakle vašoj Kirki uspije preobraziti vas u ma
kakvu životinju, bit će to dokaz da je vrlo vješta ili vrlo moćna.
Albert je imao pravo. Lijepa neznanka sigurno je odlučila tu igru ne
tjerati dalje toga dana; jer iako su naši mladići i dalje prolazili korzom,
nisu više ugledali kočiju što su je tražili njihovi pogledi. Ona je vjero­
jatno nestala u kojoj sporednoj ulici.
Tada se vrate do palače Rospoli, ali je i grof također nestao s onim
plavim dominom. Ona dva prozora obavita žutim damastom bila su
zaposjednuta ljudima koje je bez sumnje pozvao grof.
U taj se tren oglasilo ono isto zvono što je najavilo početak karneva­
la, objavljujući da je karneval završen. Povorka u Ulici Corso ubrzo
se prekine i za nekoliko trenutaka sve kočije nestadoše u poprečnim
ulicama.
Franz i Albert bili su u taj čas upravo kod Ulice Maratte. Kočijaš skre­
ne ne govoreći ništa, prođe pored palače Rospoli, stigne na Španjolski
trg i zaustavi kočiju pred hotelom. Gazda Pastrini dočekao je goste na
pragu ulaznih vrata.
Prva je Franzova briga bila raspitati se za grofa i izraziti žaljenje što
nisu na vrijeme došli po njega, ali ga Pastrini umiri rekavši mu da je
grof Monte Christo za se naručio drugu kočiju, koja je u četiri sata
došla po njega u palaču Rospoli. Osim toga on je dobio od grofa nalog
da mladoj gospodi ponudi ključ grofove lože u kazalištu Argentina.
Franz zapita Alberta što on misli o toj ponudi, ali je Albert imao ostva­
riti neke velike planove prije nego što će misliti na kazalište; zbog
toga je, umjesto da odgovori Franzu, zapitao gazdu Pastrinija bi li mu
mogao naći kakvog krojača.
— Krojača? — zapita hotelijer. — Pa što će vam krojač?
— Da nam do sutra načini odijela romanjskih seljaka, i to što je mo­
guće otmjenija — reče Albert.
Gazda Pastrini zatrese glavom.
— Da vam do sutra izradi dva odijela?! — uzvikne on. — No, neka mi
vaše ekscelencije oproste, ali tako što može samo Francuzima pasti na
pamet. Dva odijela! I to baš sada kad čitavih osam dana ne biste našli
krojača koji bi pristao sašiti vam šest gumba na prsluk, pa da mu baš
za svaki gumb platite po jedan talir.
Grof Monte Christo

— Prema tome, trebam odustati od toga da nabavim ta odijela što ih

želim?
— Ne, jer mi imamo takva odijela već gotova. Prepustite meni da
se za to pobrinem, pa ćete sutra kad se probudite naći čitavu zbirku
šešira, kaputa i hlača kojima ćete biti zadovoljni.
— Dragi moj — reče Franz Albertu — oslonimo se na našeg domaćina,
jer on nam je već dokazao da je snalažljiv čovjek. Ručajmo dakle mir­
no, a poslije ručka hajdemo u kazalište gledati »Talijanku u Alžiru«.
— Dobro, gledat ćemo »Talijanku u Alžiru» — reče Albert ali vi
imajte na umu, gazda Pastrini, da ja i gospodin — nastavi on pokazu­
jući na Franza — pridajemo najveću važnost tome da dobijemo odijela
koja tražimo.
Hotelijer još jednom reče svojim gostima da se ne trebaju ni zbog čega
brinuti i da će njihovoj želji biti udovoljeno. Na to se Albert i Franz
popnu u svoje sobe, da se otarase svojih pokladnih odijela.
Albert je, skinuvši svoje odijelo, brižno spremio stručak ljubica. To je
sutradan imao biti znak raspoznavanja.
Dva prijatelja sjednu za stol. Ali dok je večerao, Albert se nije mogao
suzdržati da ne spomene veliku razliku u vještini između Pastrinijeva
kuhara i kuhara grofa Monte Christa. Istini za volju Franz je morao
priznati, uza sve predrasude koje je, kako se činilo, imao prema grofu,
da ta usporedba nikako nije bila u korist Pastrinijeva kuhara.
Pri kraju večere zapita sobar u koliko sati mladi ljudi žele imati kola.
Albert i Franz se pogledaše, bojeći se da bi to ipak bilo neskromno.
Sobar je shvatio njihovu bojazan.
— Njegova ekscelencija grof Monte Christo — reče im — izričito je
naredio da kočija ostane čitav dan na raspolaganju njihovim gospod­
stvima. Vi možete raspolagati kočijom bez ikakve bojazni da bi to bilo
neprilično.
Mladi ljudi odlučiše do kraja iskoristiti grofovu ljubaznost, te nalože
da se kola upregnu dok oni budu zamjenjivali svoja dnevna odijela
večernjima, iako su se ona tek malo izgužvala u borbama u kojima su
sudjelovali.
Pošto su se presvukli, oni se odvezu u kazalište Argentina i smjeste se
u grofovoj loži.
Za vrijeme prvog čina ušla je grofica G... u svoju ložu; prvi pogled
upravila je prema loži u kojoj je prošle večeri vidjela grofa, te opazi
Franza i Alberta u loži onog istog čovjeka o kome je prije dvadeset
četiri sata izrazila pred Franzom tako čudno mišljenje.
Njen dalekozor bio je tako čvrsto upravljen u Franza da je on odmah
 Prva knjiga

shvatio kako bi bilo okrutno od njega kad bi i dalje oklijevao zadovo­

ljiti njenu radoznalost. Iskoristivši dakle povlasticu što je imaju pola­
znici talijanskih kazališta, to jest da mogu kazališnu dvoranu smatrati
svojim salonom za primanje, oba prijatelja ostave svoju ložu da iskažu
poštovanje grofici.
Tek što su ušli u njenu ložu, ona dade Franzu znak da sjedne na po­
časno mjesto.
Ovaj put Albert se smjestio iza njih.
— Tako dakle — reče ona tek što je Franz sjeo — čini mi se da vam
ništa nije bilo toliko prešno koliko poznanstvo s tim novim lordom
Ruthwenom, s kojim ste, eto, već u najboljem prijateljstvu.
—- Iako još nismo došli u uzajamnoj intimnosti tako daleko kako vi
to mislite, ipak moram priznati — odgovori Franz — da smo čitav
današnji dan zloupotrebljavali njegovu ljubaznost.
— Kako to, čitav dan?
— Bogami, baš čitav dani Jutros smo bili kod njega na doručku, za vri­
jeme čitave maskerade jurili smo Corsom u njegovoj kočiji, a navečer,
naposljetku, evo nas gdje dođosmo u njegovu ložu da prisustvujemo
predstavi.
— Vi ga dakle poznajete.
-— Da i ne.
— Kako to?
— E, to je duga priča.
— Koju ćete mi ispričati.
— Ona bi vas odviše prestrašila.
— Upravo zato.
— Pričekajte barem da ta priča dobije neki rasplet.
— Onda dobro; ja naime volim priče sa svršetkom. A dotle, kažite mi
kako ste došli u vezu s njim. Tko vas je predstavio?
— Nitko, nego se naprotiv on predstavio nama.
— Kada?
— Sinoć, kad smo se rastali s vama.
— A tko je u tome posredovao?
— Oh, moj Bože, posrednik je zaista prozaičan: to je naš hotelijer.
— On dakle stanuje u hotelu London kao i vi?
— Ne samo u istom hotelu nego i na istom katu.
— A kako se zove? Vi sigurno znate njegovo ime?
— Oh, da, razumije se! Zove se grof Monte Christo.
— Pa kakvo je to ime? To nije ime neke obitelji.
— Pa i nije; to je ime jednog otoka koji je on kupio.
Grof Monte Christo

— I on je grof?
— Jest, toskanski grof.
— Pa dobro, progutat ćemo i njega kao i ostale — primijeti na to
grofica, koja je potjecala iz jedne od najstarijih venecijanskih obitelji.
A kakav je inače taj čovjek?
— Pitajte vicomta de Morcerfa.
— Čujete li, gospodine — reče ona Albertu — upućuju me na vas.
— Bili bismo nepravedni kad ne bismo priznali da je šarmantan —
odgovori Albert. — Nijedan prijatelj koga poznajemo deset godina
sigurno ne bi učinio za nas toliko koliko je učinio grof Monte Christo,
i to toliko ljupkosti, pažnje i obzira, kao pravi svjetski čovjek.
— Ta nemojte — reče grofica smijući se. — Vidjet ćete da je taj vam­
pir sasvim sigurno kakav skorojević koji se koce opravdati sto j
kao milijune, te sada glumi Lara da ga ne bi pomiješali s Rotschildom.
A onda, jeste li vidjeli nju?
-— Koga to: nju? — zapita Franz smijući se.
— Lijepu Grkinju od sinoć.
— Ne, nismo je vidjeli. Čini mi se doduše da smo čuli njene gusle, ali
je ona sama ostala potpuno nevidljiva.
— Čini mi se, dragi prijatelju — reče Albert — da kažete da je ostala
nevidljiva samo zato da biste ispali tajanstveni. A što onda mislite, tko
je bio onaj plavi domino na prozoru sa zastorom od bijelog damasta?
— Gdje se nalazi taj prozor sa zastorom od bijelog damasta? — zapita
grofica.
— Na palači Rospoli.
— Grof je dakle imao tri prozora na palači Rospoli?
-— Da. Jeste li vi prošli ulicom Corco?
— Razumije se.
— Eh, pa jeste li opazili dva prozora na kojima je bio žuti damast, i
jedan prozor s bijelim damastom na kome je bio crveni križ? Ta tri
prozora unajmio je grof.
— Ah takol Pa onda je taj čovjek neki nabob. Znate li vi kolika je
cijena za tri takva prozora za svih osam dana karnevala, pa još k tome
u palači Rospoli, to jest na najljepšem mjestu Corsa.
-— Dvjesta do trista rimskih talira.
— Recite radije dvije do tri tisuće.
— Vraga?
— Pa zar mu taj njegov otok donosi toliko prihoda?
— Njegov otok? On mu ne donosi ništa.
— Pa zašto ga je onda kupio?
 Prva knjiga

— Prohtjelo mu se.
— Onda je to neki osobenjak?
— Istina je — reče Albert — da mi se učinio prilično ekscentričan.
Kad bi on stanovao u Parizu, kad bi posjećivao naša kazališta, ja bih
rekao, draga grofice, daje to ili neki loš lakrdijaš koji se nameće ili pak
kakav ubogi vrag koga je književnost zaludila. Zaista, jutros je počinio
dvije ili tri stvari dostojne Didiera ili d’Antonyja.
U tom trenutku u ložu uđe novi posjetnik i Franz mu prema običaju
prepusti svoje mjesto. Osim što je izazvao promjenu mjesta, ovaj je
događaj doveo i do toga da se promijenio predmet razgovora.
Jedan sat kasnije naša se dva prijatelja vratiše u hotel. Gazda Pastrini
se već pobrinuo za ona odijela što su ih jučer zatražili, i obećao im da
će biti zadovoljni onim što je poduzeo.
I zaista, sutradan u devet sati uđe gazda Pastrini u Franzovu sobu zaje­
dno s krojačem, koji je nosio kojih desetak odijela romanjskih seljaka.
Prijatelji izabraše dva jednaka odijela, koja su im prilično pristajala,
te narediše domaćinu da im se prišije po dvadesetak metara vrpce
na svaki šešir i da im se nabave dva lijepa šarena svilena pojasa s po­
prečnim prugama, kojima se ljudi iz naroda obično opasuju prigodom
kakve svečanosti.
Albert je bio nestrpljiv da vidi kako će mu pristajati to novo odijelo:
kaput i hlače od plavog baršuna, čarape ukrašene vezom, cipele s ko­
pčama i svileni prsluk. Albert je, uostalom, u tom slikovitom odijelu
mogao izgledati samo još ljepše; a kad se opasao lijepim pojasom,
kad su s njegova šešira, malko naherena u stranu, zalepršale vrpce i
prosule se u valovima preko njegova ramena, Franz je morao priznati
da odijelo vrlo često mnogo pridonosi onoj fizičkoj nadmoćnosti što
je pripisujemo nekim narodima. Nisu li Turci, koji su nekada izgle­
dali tako slikovito u dugim živopisnim odjećama, postali sada ružni
u plavim kaftanima i grčkim kapama, u kojima liče na vinske boce s
crvenim čepovima.
Franz izrazi svoje divljenje Albertu, koji se, uostalom, smiješio s izra­
zom zadovoljstva koji je jasno odavao što on o sebi misli?
Dok su oni bili zabavljeni time, u sobu uđe grof Monte Christo.
— Gospodo — reče im on — bilo koliko mu drago ugodno u zaba­
vnom društvu, sloboda je ipak ugodnija; zbog toga sam vam došao reći
da vam za danas, a i za iduće dane, prepuštam svoju kočiju kojom ste
se jučer služili. Naš domaćin vam je vjerojatno rekao da ja imam tri
ili četiri kočije spremljene kod njega, i ja dakle neću zbog toga ostati
bez kočije. Zato se možete slobodno služiti njome, bilo da se hoćete
Grof Monte Christo

provesti iz zabave, bilo da vam to bude potrebno. Sastajat ćemo se,

bude li trebalo da se o čemu dogovorimo, u palači Rospoli.
Mladi ljudi primijetiše nešto nećkajući se, ali zaista nije bilo nikakvog
ozbiljnog razloga da se odbije ta ponuda, koja im je, uostalom, bila
veoma ugodna. Oni je dakle na kraju ipak prihvatiše.
Grof Monte Christo ostao je s njima otprilike četvrt sata, razgovara­
jući s izvanrednom lakoćom o najrazličitijim stvarima. On je, kako se
već moglo vidjeti, bio dobro obaviješten o književnosti svih naroda.
Već jedan pogled bačen na zidove njegova salona uvjerio je Franza i
Alberta da je grof i ljubitelj slika. Ono nekoliko skromnih riječi što ih
je uzgred nabacio bile su dokazom da mu ni znanost nije tuđa, ali se
činilo da se posebno bavi kemijom.
; pri]; »IV.1ICJ pomislila na to da grofa zadrže na ručku kako je
on zadržao njih, i da mu se tako oduže. Bila bi odviše loša šala ponudi­
ti grofu u zamjenu za njegov izvrstan ručak običan i sasvim prosječan
ručak gazde Pastrinija. Oni to posve iskreno rekoše, i on je tu ispriku
primio kao čovjek koji cijeni njihovu pažnju.
Albert je bio oduševljen grofovim ponašanjem, i jedino mu je grofovo
poznavanje znanosti smetalo da ga smatra pravim plemićem. Naročito
ga je ispunjalo radošću što može po miloj volji raspolagati kočijom,
jer je još uvijek mislio na one ljupke seljanke, a kako su se one sinoć
pojavile u vrlo otmjenoj kočiji, nije ga ljutilo što će se i dalje moći
pokazivati u kočiji koja ni po čemu ne zaostaje za njihovom.
U jedan sat i trideset minuta mladi su ljudi sišli; kočijašu i lakajima
palo je na pamet da danas preko životinjskih koža navuku svoje livre­
je, te su izgledali kudikamo grotesknije nego sinoć, i zato su ih Franz
i Albert obasuli pohvalama.
Na prvi udarac zvona, oni se odvezu i pojure niz Via Vittoria prema
ulici Corso.
Kad su drugi put prošli, u njihovu kočiju pade stručak ljubica, koji je
bacio netko s jedne kočije pune lakrdijašica; po tome je Albert raza­
brao da su jučerašnje seljanke, poput njega i njegova prijatelja, promi­
jenile odijelo, i da su, bilo slučajno bilo pak potaknute istim osjećajem
koji je i njih potaknuo, dok je on galantno obukao odijelo u kakvom su
one bile sinoć, obukle odjeću kakva je bila njihova.
Albert stavi svježu kiticu u zapučak umjesto jučerašnje, ali je tu uvelu
kiticu ljubica ipak zadržao u ruci, i kad su se ponovno susreli s tom
kočijom, nježno ju je pritisnuo na svoje usne. To kao da je veoma
razveselilo ne samo djevojku koja je kiticu dobacila nego i njene lu­
ckaste prijateljice.
 Prva knjiga

Taj dan poklada nije bio ništa manje bučan od prvog dana, i čak je
vjerojatno da bi dobar promatrač primijetio da su se buka i veselje još
i povećali. U jednom trenutku ugledaše i grofa na prozoru, ali kad se
kočija ponovno vratila, grof je bio iščezao.
Samo se po sebi razumije da je očijukanje između Alberta i one lakr-
dijašice s kitom ljubičica potrajalo čitavog dana.
Uvečer, kad se vratio u hotel, Franz nađe pismo iz francuske am­
basade u kome su mu javljali da će sutra imati čast biti primljen u
audijenciju kod njegove svetosti. Prigodom svakog svog dosadašnjeg
putovanja u Rim Franz je molio tu milost, i uvijek mu je bilo odobre­
no. Koliko iz vjerskih pobuda toliko iz kurtoazije, on nije htio otići iz
prijestolnice kršćanskog svijeta a da ne iskaže poštovanje jednom od
onih nasljednika Svetog Petra koji su dali rijetki primjer svih vrlina.
On, dakle, toga dana nije mogao misliti na karneval, jer je onaj pleme­
niti i sveti starac koji se zvao Grgur XVI., i pored sve dobrote kojom
je okružio svoju veličinu, ipak izazivao osjećaj dubokog uzbuđenja kod
svakoga tko se spremao pokloniti mu se.
Izašavši iz Vatikana, Franz pođe ravno prema hotelu London, izbjega­
vajući čak proći ulicom Corso. Bio je zaokupljen čitavim bogatstvom
pobožnih misli koje bi se oskvrnule u dodiru s budalaštinama karne­
vala.
U pet sati i deset minuta vrati se i Albert. Bio je veoma veseo, jer
se ona lakrdijašica opet obukla u seljanku, i kad je susrela Albertovu
kočiju, podigla je masku.
Bila je veoma lijepa.
Franz iskreno čestita Albertu, a Albert je te čestitke primio kao čo­
vjek kome doista treba čestitati. On reče kako je po nekim znacima
neusporedive otmjenosti zaključio daje njegova lijepa neznanka sigur­
no iz krugova najviše aristokracije.
Odlučio je sutradan joj pisati.
Franz, slušajući to povjeravanje, opazi na Albertu kao da ima nešto
pitati ili zamoliti, ali se ustručava to učiniti. On ga ponuka da mu
to kaže, izjavljujući već unaprijed da je spreman za sreću svog prija­
telja učiniti svaku žrtvu koja je u njegovoj moći. Albert je pustio da
tako navaljuje upravo toliko koliko je zahtijevala prijateljska učtivost,
a naposljetku ipak prizna da bi mu Franz učinio veliku uslugu kad bi
sutradan prepustio kočiju samo njemu.
Albert je naime seljankinu veliku dobrotu što je podigla svoju krinku
pripisivao tome što njegov prijatelj nije bio prisutan.
Razumije se da Franz nije bio tako sebičan da bi zaustavio Alberta u
3 -7
' Q
Grof Monte Christo

pola ljubavne pustolovine koja je obećavala da će u isti mah udovoljiti

Albertovoj radoznalosti i polaskati njegovu samoljublju. On je dovolj­
no poznavao govorljivost svog čestitog prijatelja te je bio siguran da će
mu on ispripovjediti sve pojedinosti svoje velike sreće. A kako za te
dvije ili tri godine koliko je krstario Italijom nije nikada imao prilike
da sam započne sličnu pustolovinu, Franzu ne bi bilo krivo da sazna
kako se događaji u takvom slučaju odvijaju.
On dakle obeća Albertu da će se sutra zadovoljiti time da promatra
karneval s prozora palače Rospoli,
I zaista, sutradan vidje Alberta kako se vozika gore-dolje ulicom Cor-
so. Imao je ogromnu kitu cvijeća koja je bez sumnje trebala prenijeti
njegovo ljubavno pismo. Ta pretpostavka se i obistinila, jer je Franz
trenutak kasnije opazio tu istu kitu cvijeća, koja se lako mogla pre­
poznati po bijelim kamelijama, u ruci lijepe lakrdijašice obučene u
ružičastu odjeću od satena.
Zato te večeri Albert nije bio samo radostan nego i u nekom zanosu.
On nije nimalo sumnjao da će mu lijepa neznanka odgovoriti na isti
način. Franz, da izađe u susret njegovim željema, reče da ga sva ta
buka zamara i da je odlučio sutrašnji dan provesti pregledavajući svoj
putni dnevnik, u koji će unijeti nekoliko bilješki.
Uostalom, Albert se u svojim predviđanjima nije bio prevario, jer su­
tradan uvečer Franz ga vidje kako je u jednom skoku uletio u sobu
mašući pobjednički listom papira koji je držao za jedan ugao.
— Onda? — reče on. — Jesam li se prevario?
— Ona je odgovorila? — zapita Franz.
— Čitajte.
Ova je riječ bila izgovorena s nekim naglaskom koji je nemoguće opi­
sati. Franz uzme pisamce i pročita ga:
»U utorak uvečer, u sedam sati, izađite iz svoje kočije na uglu Ulice
dei Pontifici i pođite za romanjskom seljankom koja će vam istrgnuti
vaš moccoletto. Kad dođete do prve stepenice crkve San Giacomo,
pričvrstite, da bi vas ona mogla prepoznati, jednu ružičastu vrpcu na
svoje pokladno odijelo.
Sve do tada nećete me više vidjeti.
Ustrajnost i šutnja.«
— E pa — zapita Albert pošto je Franz pračitao pisamce — što mislite
o tom pismu, dragi prijatelju?
— Ja mislim — odgovori Franz — da to poprima obilježje vrlo ugodne
pustolovine.
— I ja tako mislim — odgovori Albert — i veoma se bojim da ćete
 Prva knjiga

sami otići na ples kod vojvode de Bracciano.

Toga su naime jutra Franz i Albert dobili pozivnicu od ovog slavnog
rimskog bankara.
— Pazite, dragi moj Alberte — reče Franz — sva će aristokracija biti
kod vojvode, a ako je vaša lijepa neznanka doista iz aristokratskih kru­
gova, ona neće moći ne pojaviti se tamo.
— Pojavila se ona tamo ili ne, ja ostajem kod svog mišljenja o njoj
— nastavi Albert. — Vi ste pročitali pisamce?
— Jesam.
— Vama je poznato kako je bijedno obrazovanje što ga dobivaju u
Italiji žene iz mezzo cito?
(Tako se naime u Italiji naziva građanski stalež.)
— Jest — ponovno odgovori Franz.
— E, pa onda pročitajte još jednom ovo pismo, obratite pažnju na
rukopis i nađite mi jednu jezičnu ili pravopisnu pogrešku.
(Doista, rukopis bijaše vrlo lijep i pravopis bez pogreške.)
— Vi ste predodređeni da budete sretni — reče Franz Albertu vraća­
jući mu po drugi put pisamce.
— Smijte se koliko hoćete, smijte se do mile volje — odvrati Albert
— ali ja sam zaljubljen.
— O, Bože moj, vi me plašite — uzvikne Franz — jer vidim da ću ne
samo sam poći na ples kod vojvode de Bracciana nego da bih se čak
mogao i sam vratiti u Firencu.
— Ako je moja neznanka isto toliko ljubazna koliko je lijepa, mogu
vam reći da ću ostati u Rimu najmanje šest tjedana. Ja obožavam Rim,
a imao sam uostalom uvijek mnogo sklonosti za arheologiju.
— Slušajte, još jedan ili dva susreta kao što je ovaj, i ja sam duboko
uvjeren da ćete postati član Akademije za arheologiju i staru povi­
jest.
Albert bi sasvim sigurno počeo ozbiljno raspravljati o svojim pravima
na akademsku stolicu, ali su u taj tren dvojici mladića javili da je jelo
na stolu. A ljubav nije bila nimalo u suprotnosti s Albertovim tekom.
On se dakle jednako kao i njegov prijatelj požuri sjesti za stol, odlu­
čivši nastaviti razgovor poslije ručka.
Poslije ručka najaviše grofa Monte Christa. Već dva dana mladići ga
nisu vidjeli. Po nekom poslu, rekao je gazda Pastrini, morao je otići u
Civita Vecchiju. Otputovao je sinoć, a vratio se tek prije jednog sata.
Grof je bio divan. Bilo što se suzdržavao, bilo što u ovoj prilici ništa
nije izazivalo njegovu zajedljivost koja se već u dva ili tri navrata osje­
tila u njegovim riječima punim gorčine, grof se ponašao gotovo sasvim
Grof Monte Christo

prirodno. Taj je čovjek za Franza bio prava zagonetka. Grof nije mogao
sumnjati u to da ga je mladi putnik prepoznao, pa ipak, otkako su se
ponovno susreli ni jednom riječju nije pokazao da se sjeća da ga je ika­
da vidio. A Franz pak, koliko god ga je želio podsjetiti na njihov prvi
susret, nije imao hrabrosti to učiniti, jer se bojao zamjeriti se čovjeku
koji je iskazao toliko usluga njemu i njegovu prijatelju. Zato je i on
ostao jednako suzdržljiv kao i grof.
Grof je saznao da su mladići za tu večer htjeli uzeti jednu ložu u kaza­
lištu Argentina, ali da im je odgovoreno da su već sve lože zauzete.
Zato im je donio ključ svoje lože. To je, tako je bar rekao, bio razlog
njegova posjeta.
Franz i Albert ustručavali su se to prihvatiti, izražavajući bojazan da će
ga lišiti njegove lože. Ali im grof odgovori da on večeras ide u kazalište
Palli, te da će prema tome mjesta u njegovoj loži propasti ako ih oni
ne iskoriste.
Time je konačno naveo dva prijatelja da prihvate njegovu ponudu.
Franz se malo-pomalo bio navikao na grofovu bljedoću, koja ga se tako
duboko dojmila kad ga je prvi put vidio. Nije mogao a da ne prizna
kako je lijepo njegovo ozbiljno lice, kome je bljedoća bila jedini nedo­
statak ili možda najvažnija odlika. Kao pravi Byronov junak, Franz nije
mogao, nećemo reći vidjeti nego samo pomisliti na njega a da mu pred
očima ne iskrsne njegovo mračno lice na Manfredovim ramenima ili
pod Larinom kapom.
On je imao na čelu onu boru koja govori o tome da je u glavi neprestano
prisutna neka gorka misao. Imao je one vatrene oči koje čitaju do u dno
duše; i ona ponosna i podrugljiva usta koja daju riječima što iz njih izlaze
naročiti prizvuk zbog kojeg se duboko urezuju u pamćenje slušalaca.
Grof nije više bio mlad; bilo mu je najmanje četrdeset godina, a ipak
je bilo više nego jasno da je stvoren da bude nadmoćan i mladićima
među kojima se nalazio. Ustvari, to je bilo zato što je grof, a to je bila
još jedna sličnost između njega i fantastičnih junaka engleskog pjesni­
ka, imao, kako se činilo, neku sposobnost opčaravanja.
Albert je bez prestanka govorio o tome kako je sretan što je njega i
Franza slučaj namjerio na tog čovjeka. Franz je bio manje oduševljen,
ali je ipak podlegao utjecaju što ga viši ljudi imaju na duh onih koji ih
okružuju.
On je razmišljao o namjeri koju je grof izrazio dva ili tri puta, to jest
da ide u Pariz, i nije nimalo sumnjao da će on tamo sa svojim ek­
scentričnim karakterom, svojim karakterističnim licem i neizmjernim
bogatstvom pobuditi najveću pažnju.
 Prva Knjiga

Pa ipak, nije želio biti u Parizu kad grof tamo dođe.

Večer je protekla kao što već prolaze večeri u talijanskim kazališti­
ma, ne u slušanju, nego u posjetama i ćaskanju. Grofica G... htjela
je navesti razgovor na grofa, ali joj Franz dade na znanje da joj ima
priopćiti nešto kudikamo zanimljivije, i on, pored sve Albertove lažne
skromnosti, ispriča grofici veliki događaj koji je već tri dana bio glavni
predmet razgovora dvojice mladića.
Kako ovakve ljubavne spletke u Italiji nisu rijetke, može li se vjero­
vati putnicima, grofica nije pokazivala ni traga nevjerice, i čestitala
je Albertu što je sretno započeo pustolovinu koja je obećavala da će
završiti s uspjehom.
Rastadoše se od grofice s uzajamnim obećanjem da će se opet vidjeti
na plesu kod vojvode de Bracciana, na koji je bio pozvan čitav Rim.
Dama s kitom cvijeća održala je svoje obećanje; ni sutradan ni dan
kasnije nije dala Albertu nikakva znaka o sebi.
Napokon dođe i utorak, posljednji i najbučniji dan karnevala. U uto­
rak se kazališta otvoriše u deset sati izjutra, jer je u osam sati navečer
započinjala korizma. U utorak se svi oni koji, bilo zato što nisu imali
vremena ili novca bilo zato što nisu bili raspoloženi, nisu sudjelovali u
dosadašnjim svečanostima, umiješaju u to neobuzdano veselje i puste
da ih ponese veselo mahnitanje, pa tako pridonose i svoj udio buci i
živosti tog meteža.
Franz i Albert vozili su se u povorci od dva do pet sati, izmijenili pre­
gršti konfeta s kočijama koje su išle u suprotnom pravcu i pješacima
koji su se kretali između konjskih nogu, između točkova karuca, a da
ipak usred tog strašnog meteža nije došlo ni do kakve nesreće, ni do
kakve svađe ili tučnjave. U tom pogledu Talijani su narod kome nema
premca. Svečanosti su za njih prave svečanosti. Pisac ove pripovijesti,
koji je živio u Italiji pet ili šest godina, ne sjeća se da je ikada vidio
da je jednu svečanost narušio jedan od tih događaja koji su neizbježni
dodatak javnim svečanostima u Francuskoj.
Albert je likovao u svom lakrdijaškom odijelu. Na ramenu su mu u
čvoru bile pričvršćene ružičaste vrpce kojih su mu donji krajevi padali
do listova na nogama. Da ga ne bi tkogod zamijenio s Albert om, Franz
je zadržao svoje odijelo romanjskog seljaka.
Sto je dan više odmicao, vreva je postajala sve to veća. Na svim tim
uličnim pločama, u svim tim kolima, na svim tim prozorima ni jedna
usta nisu ostala nijema, ni jedna ruka nije ostala besposlena; bila je to
prava ljudska oluja, sastavljena od grmljavine krikova, tuče slatkiša,
cvijeća i naranača.

401
Grof Mdhte Christo

U tri sata pucanj prangija, ispaljenih u isto vrijeme na Piazzi del Popo-
lo i ispred palače Venecija, nadjačavši s teškom mukom tu strahovitu
buku, navijesti da će započeti utrke.
Utrke su, kao i moccoli, jedna od naročitih epizoda posljednjeg dana
karnevala. Čim je odjeknuo taj pucanj, kola izađoše iz redova i skloniše
se svaka u onu poprečnu ulicu kod koje su se u tom trenutku nalazila.
Sve to izvelo se, uostalom, s neshvatljivom vještinom i čudesnom to­
čnošću tako da pritom policija nije morala voditi ni najmanje brige da
svakome označi mjesto i odredi smjer u kome treba ići.
Pješaci se pribiše uz palaču, a odmah zatim začu se topot konja i zve­
ket korica od sabalja.
Jedan odred karabinjera, po petnaest u svakom redu, jurio je u kasu
čitavom širinom ulice Corso, koju je upravo pomeo da napravi mjesta
trkaćim konjima. Kad je odred stigao do palače Venecija, ponovni
pucanj prangija objavi da je ulica slobodna.
Gotovo u istom trenutku, uz ogromnu, neopisivu graju, vidjelo se
kako prolaze kao sjene sedam ili osam konja razdraženih vikom tih
trista tisuća ljudi i šiljcima željeznih kuglica koje su im udarale po
plećima. Trenutak nakon toga top na Anđeoskoj tvrđavi opali tri puta,
što je značilo da je pobijedio konj broj tri.
Odmah zatim, ne čekajući ni na kakav drugi znak, kočije se pokrenu
i nagrnu prema Corsu, izbijajući iz svih ulica, poput bujica koje su
načas bile zaustavljene pa se sad sve zajedno slijevaju u korito rijeke
ispunjavajući ga, i taj beskrajni val pojuri brže nego ikada između dvije
obale od granita.
Samo, sada se tom mnoštvu pridružila još jedna druga buka i kretanje:
prodavači moccolija stupili su na pozornicu.
Moccoli ili moccoletti su svijeće različite veličine, od velikih uskrsnih
lojanica do malih božičnih svjećica, koje kod sudionika u ovom veli­
kom prizoru kojim se završava rimski karneval pobuđuju dvije supro­
tne želje:
kod jednih da sačuvaju upaljen svoj moccoletto;
kod drugih da ugase tuđi moccoletto.
S moccolettom je jednako kao i sa životom: čovjek još uvijek ima
samo jedan način da ga preda dalje, a taj je način dobio od Boga.
Međutim pronašao je tisuću načina da ga oduzme, ali je istina da mu
je u tom posljednjem poslu i đavo malo pritekao u pomoć.
Moccoletto se pripaljuje tako da se približi bilo kakvom plamenu.
Ali tko će opisati tisuće načina na koje se jedan moccoletto može uga­
siti: divovske puhaljke, ogromna gasila, nadljudske lepeze?
AM
 Prva knjiga

Svi su dakle pohitali kupiti moccoletto, a Franz i Albert sa svima dru­

gima.
Noć se brzo primicala, i odjednom uz uzvik »Moccoli!», koji su pona­
vljali oštri glasovi tisuću prodavača, dvije ili tri zvijezde zasjaju iznad
tog mnoštva. To je bio neki znak. Nakon deset minuta svjetlucalo je
pedeset tisuća svjetala što su dolazila od palače Venecija prema Piaz-
zi del Popolo, i vraćala se natrag od Piazze del Popolo prema palači
Venecija.
Čovjek bi rekao da je to kakva svečanost lutajućih svjetlosti. O tom
prizoru može imati neku predodžbu samo onaj tko ga je jednom vi­
dio.
Zamislite da su se sve zvijezde otkinule s neba i došle na zemlju da se
izmiješaju u ludom plesu.
A sve to pratila je vika kakvu još nikad nije čulo ljudsko uho na dru­
gim dijelovima zemaljske kugle.
U tom trenutku nema više nikakvih društvenih razlika.
Trkonoša se prilijepi uz kneza, knez uz Transteverca, Transteverac uz
građanina, i svi pušu, gase i ponovno pripaljuju. Da se u tom trenutku
pojavio stari Eol, bio bi proglašen za kralja moccolija, a Akvilon za
nasljednika njegove krune.
Ta luda i plamena trka trajala je otprilike dva sata. Ulica Corso bila je
osvijetljena kao za bijela dana, te su se čak i do trećeg i četvrtog kata
mogla razabirati lica gledatelja.
Albert je svakih pet minuta izvlačio svoj sat; konačno je pokazivao
sedam sati.
Dva su se prijatelja nalazila upravo nasuprot Ulice dei Pontifici. Al­
bert iskoči iz kočije držeći svoj moccoletto u ruci.
Dvije-tri maske htjedoše mu se približiti da mu ga ugase ili istrgnu iz
ruke, ali je Albert kao vješt boksač gurnuo jednu za drugom da su se
otkotrljale na deset koraka od njega i nastavio juriti prema crkvi San
Giacomo.
Stepenice su bile pune radoznalaca i maski, koji su jedan drugome
pokušavali istrgnuti svijeću iz ruke. Franz je pratio pogledom Alberta
i vidje kad je zakoračio na prvu stepenicu, a onda, gotovo u istom
trenutku, kako je jedna maska u dobro poznatom odijelu seljanke s
kitom ljubica ispružila ruku i kako joj je Albert mirno dopustio da mu
oduzme moccoletto.
Franz je bio odviše daleko a da bi mogao čuti riječi što su ih izmijenili,
ali u njima zacijelo ne bijaše ničeg neprijateljskog, jer je vidio kako se
Albert i seljanka udaljuju ruku pod ruku.
/im
Grof Monte Christo

Neko vrijeme pratio ih je pogledom kroz gomilu, ali mu se kod Via

Macello izgubiše iz vida.
Odjednom se oglasi zvono koje je davalo znak da je karneval završen, i
u istom trenutku svi se moccoli ugasiše kao nekom čarolijom. Čovjek
bi pomislio da je jedan strahoviti nalet vjetra sve uništio.
Franz se nađe u najgušćoj tami.
U isti mah utihnuše svi krici, kao da je onaj snažni nalet vjetra što je
odnio sa sobom svjetla odnio zajedno s njima i viku.
Čulo se još samo kotrljanje karuca kojima su se maske vraćale svojim
kućama, i vidjela su se samo rijetka svjetla što su sjala iza prozora.
Karneval je bio završen.
 Prva knjiga

38. Katakombe svetog

Sebastijana
Franza se možda još nikada u životu nije nešto tako snažno dojmilo,
nikada nije osjetio tako nagao prijelaz iz radosti u tugu kao u tom tre­
nutku. Čovjek bi gotovo mogao reći da se Rim pod magičnim dahom
nekog demona noći pretvorio u jednu ogromnu grobnicu. Zahvalju­
jući slučaju koji je još više pojačao tamu, mjesec koji je bio u zadnjoj
četvrti, trebalo je da se pojavi tek oko jedanaest sati navečer. Ulice
kojima je mladić prolazio bile su dakle utonule u duboku tamu. Uo­
stalom, vožnja na povratku bila je kratka: za deset minuta njegova ili
bolje reći grofova kočija zaustavila se pred hotelom London.
Večera je već bila spremna, i kako je Albert unaprijed rekao da se ne
misli rano vratiti, Franz sjedne za stol bez njega.
Gazda Pastrini, koji je bio navikao na to da ih vidi kako večeraju za­
jedno, zapita zašto je Albert odsutan, ali mu Franz bez mnogo obja­
šnjavanja odgovori da je Albert dan prije dobio jedan poziv na koji
se odazvao. Ono naglo gašenje moccoletta, i mrak koji je zamijenio
svjetlo, ona tišina što je došla nakon buke, sve je to ostavilo u Franzo-
voj duši neku tjeskobu, u kojoj je bilo i zabrinutosti. Zato je večerao
šutke, uza sve uslužno staranje domaćina, koji je dva-tri puta dolazio
pitati ga treba li mu nešto.
Franz odluči da će čekati Alberta dok god bude mogao. Zato je naru­
čio kočiju tek za jedanaest sati i zamolio gazdu Pastrinija da ga odmah
obavijesti ako se Albert vrati u hotel. U jedanaest sati Albert se još
uvijek nije vratio. Franz se obuče i izađe, upozorivši svog domaćina da
će noć provesti kod vojvode de Bracciana.
Kuća vojvode de Bracciana jedna je od najotmjenijih u Rimu; njegova
žena, jedna od posljednjih nasljednica knezova Colonna, primala je
goste savršenom udvornošću; zbog toga su zabave vojvode Bracciana
Grof Morite Christo

bile na glasu po čitavoj Europi. Franz i Albert došli su u Rim s pre­

poručenim pismima za vojvodu, i zato se ovaj odmah obratio Franzu
s pitanjem gdje je njegov suputnik. Franz mu odgovori da se rastao s
njim upravo kad su se gasili moccoli, i da ga je izgubio iz vida u Ulici
Macello.
— Pa zar se još nije vratio? — zapita vojvoda.
— Čekao sam ga sve do sada — odgovori Franz.
— A znate li kamo je otišao?
—- Ne, ne znam točno. Ali mislim da se radi o nekakvom ljubavnom
sastanku.
— Do vragal — reče vojvoda. — Danas je nezgodan dan, ili bolje reći
nezgodna noć za izbivanje; zar ne, gospođo grofice?
tvneliorinio ori v_>r V V- JJVOiJV-V-injV. 1XJV_V-1
011 tmt'orrlipnp rrr'rv'fin\ C~l Iznio ip imrotrn
UUV JU U^»UYiJV.JU- U11C1 VJ ••• 1WJU J V- U|^l u t v

došla te je šetala ruku pod ruku s gospodinom Torloniom, vojvodinim

bratom.
— Naprotiv — odgovori grofica —ja mislim da je ova noć divna, i oni
koji su ovdje žalit će samo to da je prošla odviše brzo.
— Jest — odgovori na to vojvoda osmjehujući se — ali ja ne govorim
0 onima koji su ovdje, jer njima ne prijeti nikakva naročita opasnost,
osim što bi se muškarci mogli zaljubiti u vas, a žene postati ljubomor­
ne videći vas tako lijepu; ja govorim o onima koji lunjaju po rimskim
ulicama.
— Eh, dobri Bože — zapita grofica — pa tko to lunja rimskim ulicama
u ovo doba, osim ako se ne žuri da stigne na ples?
— Naš prijatelj Albert de Morcerf, gospođo grofice, koga sam ostavio
oko sedam sati navečer kad je pošao za svojom neznankom reče Franz
— i otada ga više nisam vidio.
— Kako? I vi ne znate gdje se on sada nalazi?
— Neman pojma.
— A ima li oružje?
— On je u karnevalskom odijelu.
— Niste ga smjeli pustiti da ide — reče vojvoda Franzu — vi koji
poznajete Rim bolje od njega.
— Oh, da! To bi bilo isto kao kad bi htjeli zaustaviti konja broj tri na
današnjoj utrci, koji je dobio prvu nagradu — odgovori Franz. — A
onda, uostalom, što bi mu se moglo dogoditi?
— Tko zna? Noć je veoma mračna, a Tiber je sasvim blizu Ulice Ma­
cello.
Franz osjeti kako mu se sledila krv u žilama kad je vidio da su grofica
1vojvoda isto tako uznemireni kao što je bio i on.
 Prva knjiga

— Zato sam i upozorio hotelijera da ću imati čast ovu noć provesti

kod vas, gospodine vojvodo, i da treba javiti mi kad se Albert vrati.
— Gledajte — reče vojvoda — čini mi se da vas upravo traži jedan
od mojih sobara.
Vojvoda se nije varao; opazivši Franza, sobar mu se približi.
— Ekscelencijo — reče sobar — vlasnik hotela London poručuje vam
da vas čeka neki čovjek s pismom od grofa de Morcerfa.
— S pismom od grofa? — uzvikne Franz.
— Jest.
— A tko je taj čovjek?
— To ne znam.
— Zašto mi nije ovamo donio to pismo?
— Glasnik mi nije ništa pobliže objasnio.
— Pa gdje je sad glasnik?
•— Otišao je odmah čim je vidio kako sam otišao u plesnu dvoranu da
vas obavijestim.
— Oh, Bože moj! — reče grofica Franzu — idite brzo; jadni mladić,
možda mu se dogodila kakva nesreća!
— Već idem — reče Franz.
— Hoćete li se vratiti da nas obavijestite? — zapita grofica.
— Da, ako stvar nije ozbiljna; inače ne mogu reći što ću morati po­
duzeti.
— U svakom slučaju, budite oprezni — reče grofica.
— Oh, budite bez brige!
Franz uzme svoj šešir i ode brzim korakom. Bio je otpustio kočiju,
naredivši kočijašu da dođe po njega tek u dva sata, ali, na sreću, palača
Bracciano, koja je imala jedno pročelje na Corso a drugo na Piazzu dei
Apostoli, bila je udaljena svega kojih deset minuta od hotela London.
Kad je bio blizu hotela, Franz ugleda nekog čovjeka koji je stajao na­
sred ceste, i ni trenutka nije sumnjao u to da je to vjesnik od Alberta.
Taj je čovjek bio umotan u neki široki ogrtač. Franz pođe prema nje­
mu, ali na njegovo veliko začuđenje, čovjek ga je prvi nagovorio.
— Sto želite od mene, ekscelencijo? — zapita čovjek ustuknuvši kao
netko tko hoće biti na oprezu.
— Niste li mi vi donijeli jedno pismo od grofa de Morcerfa? — zapita
Franz.
— Stanuje li vaša ekscelencija u Pastrinijevu hotelu?
— Da.
— Je li vaša ekscelencija suputnik vicomta de Morcerfa?
— Da.
Grof Monte Christo

— Kako se zove vaša ekscelencija?

— Barun Franz d’Epinay.
— Onda je to pismo zaista upućeno vašoj ekscelenciji.
— Trebam li odgovoriti na njega? — zapita Franz uzimajući pismo iz
neznančeve ruke.
— Jest; vaš se prijatelj bar nada da ćete odgovoriti.
Dođite sa mnom u moju sobu, pa ću vam dati odgovor. — Ja ću radije
čekati ovdje — reče smijući se glasnik.
— Zašto to?
— Vaša ekscelencija shvatit će o čemu se radi kad pročita pismo.
— Onda ću vas ponovno naći ovdje?
— Svakako.
Franz uđe u hotel; na stepenicama susretne gazdu Pastrinija.
— Dakle? — zapita ga Pastrini.
— Sto: dakle? — odgovori Franz.
— Jeste li vidjeli čovjeka koji je želio razgovarati s vama u ime vašeg
prijatelja? — nastavi Pastrini.
— Jest, vidio sam ga — odgovori Franz —i on mi je predao ovo pi­
smo. Molim vas da upalite svjetlo u mojoj sobi.
Pastrini naredi jednom slugi da uzme svijeću i da pođe ispred Franza.
Mladić je vidio da je izraz Pastrinijeva lica veoma ozbiljan, i to je još
samo pojačavalo njegovu želju da što prije pročita pismo, pa se pri­
bližio svijeći čim je ona bila upaljena te otvori pismo: Bilo je pisano
Albertovom rukom, a imalo je i njegov potpis. Franz ga pročita dva
puta, toliko je bilo neočekivano ono što je u njemu pisalo. Evo tog
pisma od riječi do riječi:
»Dragi prijatelju! Čim dobijete ovo pismo, budite ljubazni da uzmete
iz moje lisnice, koja se nalazi u četvrtastoj ladici u sekreteru, moje
kreditno pismo; ako na njemu nema dovoljno novca, dodajte vi od
svoga. Otrčite do Torlonija i posudite od njega četiri tisuće pijastera,
te ih predajte donosiocu ovog pisma. Nužno je potrebno da mi ta
svota bude poslana bez ikakva zakašnjenja.
Neću vam više ponavljati, jer se pouzdaj em u vas kao što se vi možete
pouzdati u mene.
P. S. I believe now to italian banditti1
Vaš prijatelj Albert de Morcerf«
Ispod tih redaka bilo je napisano drugom rukom ovo nekoliko talijan­
skih riječi:

1. Sada vjerujem da postoje rimski razbojnici.

 Piva knjiga

»Se alle sei della mattina le quattro mile piastre non sono nelle mie
mani, alla sette ii conte Alberto avia cessato di vivere.1
Luigi Vampa«
Ovaj drugi potpis objasni Franzu sve, i sad mu je bilo jasno zašto je
donosilac pisma odbio doći s njim: ulica mu se činila ipak sigurnijom
od Franzove sobe. Albert je pao u ruke znamenitom vođi bandita u
čije postojanje tako dugo nije htio vjerovati.
Nije se smjelo izgubiti ni trenutka. On priđe sekreteru, otvori ga, i
u označenoj ladici nađe lisnicu, a u lisnici kreditno pismo; glasilo je
na svega šest tisuća pijastera, ali je od tih šest tisuća polovicu već bio
potrošio. Sto se tiče Franza, on uopće nije imao kreditnog pisma; bu­
dući da je stalno boravio u Firenzi, a u Rim je došao svega na sedam
do osam dana, uzeo je sa sobom samo kojih stotinjak lujdora, a sada je
još imao polovicu od te svote.
Nedostajalo je dakle sedamsto do osamsto pijastera do zatražene svo­
te. Istina, Franz je u ovakvom slučaju mogao računati na susretljivost
gospođe Torlonia.
On je dakle već odlučio vratiti se u palaču Bracciano ne gubeći ni
trena, kad mu odjednom nadođe sjajna misao.
Sjetio se grofa Monte Christa. Franz je upravo htio narediti da pozovu
k njemu gazdu Pastrinija, kod ugleda hotelijera koji se sam pojavio na
vratima.
— Dragi moj Pastrini — reče mu Franz uzbuđeno — mislite li da je
grof kod kuće?
-— Jest, vaša ekscelencijo, on se upravo vratio.
•— Bi li već mogao biti u postelji?
— Ne vjerujem.
— Onda pozvonite na njegovim vratima, molim vas, i zamolite u moje
ime dopuštenje da dođem k njemu.
Gazda Pastrini se požuri izvršiti što mu je rečeno. Nakon pet minuta
se vrati.
— Grof čeka na vašu ekscelenciju — reče.
Franz prijeđe preko odmorišta na stepeništu i jedan ga lakaj odvede
grofu. Bio je u jednom malom kabinetu koji Franz još nije vidio i koji
je sav bio okružen divanima. Grof mu dođe u susret.
— Eh, koje li vas dobro dovodi k meni u ovo doba? — zapita Franza.

1. Ne budu li do šest sati ujutro četiri tisuće pijastera u mojim rukama, u

sedam sati grof Alberto prestat će živjeti.
Grof Monte Christo

— Jeste li možda došli pozvati me na večeru? To bi bilo zaista ljubazno

od vas.
— Ne, dolazim zato da razgovaram s vama o jednom vrlo ozbiljnom
događaju.
— Događaju? — zapita grof gledajući Franza svojim dubokim pogle­
dom. — Pa kakav je to događaj?
— Jesmo li sami?
Grof pođe do vrata, pa se ponovno vrati.
— Sasvim smo sami — reče.
Franz mu pokaže Albertovo pismo.
— Čitajte — reče mu.
Grof pročita pismo.
— Vidi, vidi!
—- Jeste li pročitali i post-scriptum?
— Jest — reče grof — pročitao sam ga.
»Se alle sie della mattina le quatro mille piastre non sono nelle mie
mani, alla sette ii conte Alberto avia cessato di vivere.
Luigi Vampa«
— Sto kažete na to? — zapita Franz.
— Imate li vi svotu koju Vampa traži?
— Imam, ali mi nedostaje osam stotina pijastera. Grof pođe prema
svom sekreteru, otvori ga i izvuče ladicu punu zlata.
— Nadam se — reče on Franzu — da mi nećete učiniti tu nepravdu
da se obratite nekom drugom zbog te svote.
— Naprotiv, ta vidite da sam došao ravno k vama —reče Franz.
— Ja sam vam zahvalan zbog toga. Uzmite.
I on dade Franzu znak da uzme novac iz ladice.
— A zar je baš potrebno da se pošalje Vampi ta svota? — zapita mladi
čovjek gledajući grofu ravno u oči.
— Do vraga! Pa prosudite sami: post-scriptum je sasvim jasan.
— Ja mislim da biste vi, kad biste, razmislili o tome, pronašli kakav
način koji bi i te kako pojednostavio te pregovore — reče Franz.
— Kakav način? — začudi se grof.
— Pa, na primjer, kad biste vi otišli sa mnom do Luigija Vampe, ja sam
siguran da bi on pustio Alberta na slobodu.
— Ja? Pa kakvog bih utjecaja ja mogao imati na tog bandita?
— Niste li vi njemu nedavno učinili jednu od onih usluga koje se ni­
kad ne zaboravljaju?
— Kakvu uslugu?
— Niste li spasili život Peppinu?
 Prva knjiga

— Vidi, vidi! A tko vam je rekao?

— Sto vas se to tiče? Ja to znam!
Grof ostade načas bez riječi, namrštenih obrva.
— A ako ja odem potražiti Vampu, vi ćete me pratiti?
— Ako vam moje društvo ne bi bilo suviše neugodno.
— U redu! Neka bude! Vrijeme je lijepo, pa će nam jedna šetnja po
okolici Rima dobro doći.
— Trebamo li uzmeti oružje sa sobom?
— Zašto?
— A novca?
— Nije potrebno! Gdje je čovjek koji vam je donio to pismo?
— Na ulici.
— On čeka na odgovor?
— Jest.
— Moramo ipak doznati kamo trebamo ići. Pozvat ću tog čovjeka.
— To je uzalud. On neće ući u hotel.
— K vama možda neće, ali k meni će doći i neće praviti nikakvih
teškoća.
Grof priđe prozoru kabineta, koji je gledao na ulicu, i zazviždi na neki
osobit način. Čovjek u ogrtaču izađe iz sjene zida i približi se gotovo
do sredine ulice.
— Šalite! — vikne mu grof glasom kao da zapovijeda nešto svome
slugi.
Glasnik odmah posluša, ne oklijevajući ni časa, što više žureći se, te
preskoči četiri stepenice kod ulaznih vrata i uđe u hotel. Pet sekunda
kasnije bio je na vratima kabineta.
— Ah, pa to si ti, Peppino! — reče grof.
Ali se Peppino, umjesto da odgovori, baci na koljena, uhvati grofovu
ruku i stane je ljubiti.
— Vidi, vidi — reče grof — ti još uvijek nisi zaboravio da sam ti spa­
sio život! To je zaista čudno, kad se zna da je otada prošlo već punih
osam dana.
— Ne, ekscelencijo, ja to nikada neću zaboraviti — odgovori Peppino
glasom duboke odanosti.
— Nikada?! Ah, to je suviše dugo! Ali konačno, mnogo je i to što si
ti uvjeren u to. Deder, ustani i odgovaraj na pitanja... Peppino baci
nepovjerljiv pogled na Franza.
— Ah, pred ekscelencijom možemo govoriti — reče grof — on je
jedan od mojih prijatelja.
— Vi dopuštate da vas tako oslovljavam? — reče grof na francuskom

411
Grof Morite Christo

— okrenuvši se Franzu. — To je naime potrebno da bismo stekli po­

vjerenje tog čovjeka.
— Možete govoriti preda mnom — na to će Franz glasniku —jer sam
ja prijatelj gospodina grofa.
— Izvrsno! — reče na to Peppino i okrene se prema grofu; neka vaša
ekscelencija pita, a ja ću odgovarati.
— Kako je grof Albert pao u ruke Luigiju Vampi?
— Ekscelencijo, njegova se kočija više puta susrela s kočijom u kojoj
je bila Tereza.
— Luigijeva ljubavnica?
— Jest. Francuz joj je počeo udvarati, a Tereza je iz šale odgovarala.
Francuz joj je dobacivao cvijeće, a ona mu je uzvraćala. Sve je to bilo
s pristankom vođe, koji je bio u toj istoj kočiji.
— Kako? — vikne Franz. — Luigi Vampa je bio u kočiji romanjskih
seljanki?
— On je tjerao kola, prerušen u kočijaša — odgovori Peppino.
— A zatim? — zapita grof.
— No, a zatim, Francuz je skinuo svoju masku, a Tereza, i opet s pri­
stankom vođe, učini isto. Francuz je zamolio za sastanak, a Tereza je
pristala da se sastanu. Samo, umjesto Tereze bio je Beppo na stubama
crkve San Giacomo.
— Kako? — upadne mu u riječ Franz — ona seljanka što je Albertu
istrgla moccoletto iz ruke...?
— To je bio jedan petnaestogodišnji dječak — odgovori Peppino. —
Ali nije nimalo nečasno za vašeg prijatelja što se dao uhvatiti; Beppo
je već dovukao mnogo ljudi.
— I Beppo ga je odveo izvan gradskih zidina? — zapita grof.
— Tako je! Na kraju Ulice Macello čekala je kočija. Beppo se popeo u
nju i pozvao Francuza da uđe za njim, a taj se nije dao dvaput moliti.
Galantno je prepustio Beppu sjedalo na desnoj strani, a sam se smje­
stio pored njega. Beppo mu tada reče da će ga odvesti u jednu vilu
udaljenu milju od Rima. Francuz je uvjeravao Beppa da je spreman
poći s njim i na kraj svijeta. Kočijaš je odmah potjerao Ulicom Rip-
peta, prošao kroz vrata svetog Pavla, a kad su se udaljili kojih dvjesta
koraka od grada, Francuz je, bogami, postao drzovit, pa mu je Beppo
stavio dva pištolja pred grlo, a kočijaš je u istom trenutku zaustavio
konja, okrenuo se na sjedalu i učinio to isto. Uto su se i četiri naša
momka, koji su se bili sakrili na obali Alma, uspeli u kočiju. Francuz
je pokazao živu želju da se brani, pa je čak počeo gušiti Beppa, kako
su mi rekli, ali nije mogao ništa učiniti protiv šestorice oružanih ljudi.
 Prva Knjiga

Morao se predati. Skinuli su ga s kočije i prošli s njim obalom rječice

te ga odveli do Tereze i Luigija, koji su čekali u katakombama svetog
Sebastijana.
— Slušajte, meni se čini — reče grof okrenuvši se Franzu — da ova
pripovijest nije nezanimljiva. Sto kažete vi, koji dobro poznajete lju­
de?
— Kažem da bi mi se činila vrlo šaljivom — reče Franz — da se dogo­
dila nekom drugom a ne Albertu.
— Istina je — reče grof -— da bi ta pripovijest stajala vašeg prijatelja
priličnu svotu novca da se niste obratili na mene. No, budite bez bri­
ge, on će biti pušten; samo će se naužiti malo straha.
— Idemo dakle ipak potražiti ga? — zapita Franz.
— Razumije se, do vraga! I to utoliko prije što je taj predio oko Runa
vrlo slikovit. Poznajete li vi katakombe svetog Sebastijana?
— Ne, nisam još nikad silazio u njih, iako sam se zarekao da ću sići
jednoga dana.
— No, eto, ova je prilika kao naručena, i teško da će vam se pružiti
bolja. Je li ovdje vaša kočija?
— Nije.
Ništa zato! Moja je kočija i danju i noću upregnuta.
— Upregnuta?
— Da, ja sam naime veoma hirovito stvorenje. Moram vam reći da
ponekad, kad ustanem poslije večere, u pola noći osjetim želju da
odem u bilo koji kraj svijeta, i ja odlazim.
Grof pozvoni jedanput i u sobu uđe njegov sobar.
— Naredite da se izveze kočija — reče mu grof — i izvadite iz nje
pištolje koji su u torbicama. Ne morate buditi kočijaša. Alija će nas
odvesti.
Trenutak zatim začu se buka kočije koja se zaustavila pred vratima
hotela.
Grof izvuče sat iz džepa.
— Pola sata poslije ponoći — reče. — Mogli bismo otići odavde u pet
izjutra, i stigli bismo još uvijek na vrijeme. Ali zbog našeg zakašnjenja
mogao bi vaš prijatelj imati nemirnu noć, i zato će biti najbolje da ga
odmah izvučemo iz ruku nevjernika. Jeste li još uvijek spremni pratiti
me?
— Više nego ikada.
— U redu! Dođite dakle.
Franz i grof izađu, a Peppino krene za njima.
Na ulazu u hotel čekala ih je kočija. Alija je sjedio na prednjem sje­
Grof Morite Christo

dištu. Franz odmah prepozna nijemog slugu iz špilje na otoku Monte

Christo.
Franz i grof popnu se u zatvorenu kočiju. Peppino sjedne do Alije,
i oni krenuše trkom. Alija je već unaprijed dobio naređenje, jer je
pošao Corsom, prešao Campo Vaccino, pošao Ulicom San Gregorio i
stigao na gradska vrata sv. Sebastijana. Tu im je vratar htio praviti neke
teškoće, ali mu grof Monte Christo pokaže dozvolu upravitelja Rima
da može ući u grad i izaći iz njega u svako doba dana i noći; zapreka
dakle bude uklonjenja, vratar primi jedan Iujdor za svoj trud, i oni
prođoše.
Cesta kojom su išli bila je nekadašnja Via Appia, koja kao da se pro­
vlačila između grobova. S vremena na vrijeme Franzu se pričinjalo
da na svjetlosti mjeseca koji se dizao vidi kako se neki strazar mze na
kakvoj ruševini; ali odmah zatim, čim bi Peppino izmijenio znak sa
stražarom, ovaj bi se povlačio u sjenu i iščezavao u njoj.
Nešto prije Karakalina cirkusa kočija se zaustavi. Peppino odmah
otvori vrata, te grof i Franz izađu iz kočije.
— Za deset minuta — reče grof Franzu — bit ćemo tamo.
Zatim pozove Peppina na stranu pa mu posve tiho naredi nešto, i Pep­
pino ode, uzevši prije toga iz kovčega u kočiji jednu baklju.
Prošlo je još pet minuta. Za to vrijeme Franz je vidio kako se pastir
udaljuje uskom stazom između brežuljaka koji sačinjavaju neravno tlo
Rimske ravnice i kako nestaje u onoj crvenkastoj travi koja izgleda kao
čupava griva kakvog ogromnog lava.
— A sada — reče grof — pođimo za njim.
Franz i grof pođu istom stazom, i nakon kojih stotinu koraka, pošto
su sišli niz obronak, stigoše u neku malu dolinu. Ubrzo opaziše dva
čovjeka koji su razgovarali u mraku.
— Moramo dalje? —- zapita Franz grofa — ili trebamo pričekati
ovdje.
— Hajdemo dalje; Peppino je sigurno obavijestio stražu o našem do­
lasku.
I zaista, jedan od one dvojice ljudi bio je Peppino a drugi razbojnik što
je tu čuvao stražu.
Franz i grof im se približiše; razbojnik odmah pozdravi.
— Ekscelencijo — reče Peppino obrativši se grofu — ako hoćete poći
sa mnom, ulaz u katakombe je dva koraka odavde,
— Dobro — reče grof — ti idi naprijed.
I zaista, iza jednog grma ukaže se među stijenama otvor kroz koji je
čovjek jedva mogao proći.
 Prva knjiga

Peppino se prvi provuče kroz tu rupu; ali tek što je učinio nekoliko
koraka, podzemni je hodnik postao širi. Tu se on zaustavi, upali baklju
i obazre se da vidi dolaze li grof i Franz za njim.
Grof se prvi provlačio kroz taj otvor, a Franz je pošao za njim.
Tlo se spuštalo u blagom nagibu i hodnik se sve to više širio što su
dalje išli; no Franz i grof morali su ipak koračati sagnuti i teško da bi
mogli ići jedan pored drugoga. Tako su prošli još sto pedeset koraka,
kadli ih odjednom zaustavi neki glas: »Tko je?«
— Prijatelji — odgovori Peppino.
U isti tren opaze kako je u mraku zablistala cijev karabina na odsjaju
njihove baklje.
Peppino pođe sam naprijed i reče poluglasno nekoliko riječi tom dru­
gom stražaru, koji na to, kao i onaj prvi stražar, pozdravi i dade no­
ćnim posjetiocima znak da mogu krenuti naprijed.
Iza tog stražara bile su neke stepenice od kojih dvadesetak stuba.
Franz i grof siđu niz tih dvadeset stepenica, i nađoše se na nekoj vrsti
grobljanskog raskrižja, na kome se poput zraka zvijezde odvajalo pet
hodnika, a stijene zidova, na kojima su bile jedna iznad druge uklesane
udubine u obliku lijesa, odavale su da su već ušli u katakombe.
U jednoj od tih katakomba, kojoj je teško bilo odrediti veličinu, opaze
odraz neke svjetlosti.
Grof stavi ruku Franzu na rame.
— Hoćete li vidjeti jedan razbojnički logor? — zapita ga.
— Razumije se — odgovori Franz.
— Onda pođite za mnoml A ti, Peppino, ugasi baklju.
Peppino posluša, i Franz i grof nađu se u potpunom mraku; samo je
otprilike na pedeset koraka ispred njih titrao po zidovima odraz nekog
crvenkastog svjetla koji je postao još vidljiviji kad je Peppino utrnuo
baklju.
Šutke nastaviše put, a grof je vodio Franza kao da ima onu neobičnu
sposobnost da može vidjeti i u mraku. Uostalom, i Franz je to lakše
razabirao put što su se više približavali odsjaju svjetla koji im je služio
kao putokaz.
Tri trijema, od kojih je srednji služio umjesto vrata, bila su pred nji­
ma.
Ti trijemovi vodili su s jedne strane prema hodniku u kome su se na­
lazili grof i Franz, a s druge prema jednoj velikoj prostoriji u kojoj su
na sva četiri zida bile udubine slične onima o kojima smo već govorili.
Usred te prostorije bila su četiri kamena, koji su nekada služili kao
oltar, na što je ukazivao i križ što se uvijek izdizao iznad njih.
Grof Monte Christo

Jedna jedina svjetiljka, postavljena na jedan stup, osvjetljavala je bli­

jedom i titravom svjetlošću neobični prizor što se pružio pred očima
dvojice posjetnika sakrivenih u tami.
Jedan je čovjek sjedio nalakćen na stup, i čitao, okrenut leđima prema
trijemu kroz čiji su ga otvor pridošlice promatrali.
To je bio vođa družine, Luigi Vampa.
Uokrug oko njega, smjestivši se kako se kome prohtjelo, ležalo je na
svojim ogrtačima ili se leđima naslonilo na kamenu klupu, koja se
protezala čitavom dužinom tog kolumbarija, dvadesetak razbojnika.
Svaki je imao karabin nadohvat ruke.
U dnu prostorije, sasvim tih i jedva vidljiv, poput kakve sjene, jedan
je stražar šetao gore-dolje ispred nekog otvora koji se razabirao jedino
po tome što je mrak na tom mjestu izgledao još gušći.
Kad se grofu učinilo da se Franz dovoljno nagledao tog slikovitog pri­
zora, on stavi prst na usta i upozori ga da treba šutjeti, zatim se uspne
onim trima stepenicama što su vodile iz hodnika u kolumbarij, uđe u
prostoriju kroz srednji trijem i priđe Vampi, koji se toliko zadubio u
čitanje da nije ni čuo topot njegovih koraka.
— Tko je? — uzvikne odjednom stražar, koji nije bio toliko zamišljen,
te je ugledao na svjetlu svoje svjetiljke neku sjenu što se povećavala
iza njegova vođe.
Na taj povik Vampa naglo ustane i u isti tren trgne pištolj iz pojasa.
Za tili čas svi su razbojnici bili na nogama i dvadeset cijevi pušaka bilo
je upereno u grofa.
— Tako, dakle — reče grof spokojno, potpuno mirnim glasom, bez
ikakva znaka uznemirenosti na licu — tako dakle, dragi moj Vampa,
dočekujete prijatelja?!
— Dolje oružje! — zapovjedi Vampa mahnuvši zapovjednički jednom
rukom, dok je drugom učtivo skinuo šešir s glave.
Zatim se okrene toj neobičnoj ličnosti koja je na neki način gospoda­
rila čitavim prizorom.
— Oprostite, gospodine grofe — reče mu ali meni nije bilo ni na kraj
pameti da biste me vi mogli počastiti svojim posjetom, pa vas zato i
nisam prepozao.
— Čini se da imate slabo pamćenje, dragi Vampa — reče grof — jer
zaboravljate ne samo lica ljudi nego i pogodbe koje ste sklopili s
njima.
— Pa kakvu sam ja to pogodbu zaboravio, gospodine grofe? — zapita
Vampa s izrazom čovjeka koji, ako je već počinio pogrešku, svakako
želi popraviti je.
 Prva knjiga

— Nismo li mi ugovorili — reče grof — da će vam biti sveta ne samo

moja osoba nego i svi moji prijatelji?
— A čime sam prekršio taj ugovor, ekscelencijo?
— Večeras ste ugrabili i doveli ovamo vicomta Alberta de Morcerfa
— nastavi grof s naglaskom od koga je Franza prošla jeza — a taj
mladi čovjek je moj prijatelj, stanuje u istom hotelu kao i ja, vozio se
osam dana karnevala po Corsu u mojoj vlastitoj kočiji, a vi ste ga ipak,
ponavljam, ugrabili i dopremili ovamo, i zatražili otkupninu za njega,
kao da je bilo tko.
— Zašto me niste upozorili na to? — reče Vampa okrenuvši se svojim
ljudima, koji ustuknuše pred njegovim pogledom.
— Zašto ste dopustili da ovako prekršim riječ što sam je zadao čovje­
ku kao što je grof, u čijoj su ruci životi svih nas? Tako mi krvi Kristove,
kad bih vjerovao da je koji od vas znao da je ovaj mladi gospodin
prijatelj njegove ekscelencije, prosvirao bih mu još ovog trenutka vla­
stitom rukom metak kroz glavu.
— Vidite — reče grof okrenuvši se Franzu — jesam li vam rekao da
to mora biti neka zabuna?
— Zar vi niste sami? — zapita Vampa uznemireno.
— Sa mnom je čovjek kome je bilo upravljeno ono pismo i kome
sam htio dokazati da je Vampa čovjek od riječi. Dođite ekscelencijo
— reče ovaj Franzu eto, to je Luigi Vampa, koji će vam sam reći da je
očajan zbog pogreške koju je učinio.
Franz se približi; Vampa mu priđe nekoliko koraka u susret.
— Budite dobro došli među nama, ekscelencijo — reče mu. — Vi ste
čuli što je rekao grof i što sam ja odgovorio; htio bih još dodati da bih
dao četiri tisuće pijastera, koliko sam tražio kao otkupninu za vašeg
prijatelja, da se to nije dogodilo.
— Ali gdje je zarobljenik? — zapita Franz ogledavajući se uznemireno
oko sebe. — Nigdje ga ne vidim.
— Nadam se da mu se nije ništa dogodilo — reče grof namrštivši se.
— Zarobljenik je ondje — reče Vampa i pokaže rukom na jednu udu­
binu ispred koje je šetao oboružani razbojnik. — Ja ću mu sam javiti
da je slobodan.
Vampa pođe prema mjestu što ga je bio maločas pokazao, a Franz i
grof krenu za njim.
— Sto radi zarobljenik? — zapita Vampa stražara.
— Bogami, kapetane — odgovori stražar — nemam pojma; već više
od jednog sata nisam čuo glasa od njega.
— Dođite, ekscelencijo — reče Vampa.
Grof Monte Christo

Grof i Franz uspnu se uz sedam do osam stepenica, idući još uvijek za

Vampom, koji je digao zasun i gurnuo vrata.
Tada na svjetlu svjetiljke, poput one što je osvjetljavala kolumbarij,
ugledaju Alberta kako leži u kutu i spava dubokim snom, umotan u
ogrtač koji mu je posudio jedan od razbojnika.
— Vidite — reče grof smijući se nekim naročitim, samo njemu svoj­
stvenim smijehom — to i nije tako loše za čovjeka koji je imao biti
strijeljan u sedam sati ujutro.
Vampa je gledao usnulog Alberta s izrazom divljenja; vidjelo se da ga
se dojmio taj dokaz hrabrosti.
— Vi imate pravo, gospodine grofe — reče. — Ovaj čovjek mora da
je vaš prijatelj.
— Zatim priđe Albertu i uhvati ga za rame.
— Hoćete li ustati, ekscelencijo?
Albert ispruži ruke, protrlja oči i pogleda oko sebe.
— Ah, ah -— reče — to ste vi, kapetane! Do vraga! Mogli ste me pu­
stiti da spavam, tako sam divno sanjao. Sanjao sam da sam plesao kod
Torlonia s groficom G...
On izvuče iz džepa sat, koji su mu ostavili da bi mogao ocijeniti kako
protječe vrijeme, i pogleda na nj.
— Jedan sat i trideset minuta — reče. — Pa koga me vraga budite u
to vrijeme?
— Budimo vas zato da vam kažemo da ste slobodni, ekscelencijo!
— Dragi moj — odgovori Albert ponašajući se posve slobodno — dr­
žite se ubuduće ovog načela Napoleona Velikog: «Budite me samo
onda ako donosite zle vijesti.« Da ste me pustili spavati, ja bih završio
ples, i bio bih vam zahvalan čitav život... Dakle, čini se da je otkupni­
na plaćena?
— Nije, ekscelencijo.
— Pa kako bih onda mogao biti slobodan?
— Netko kome ja ne mogu ništa odbiti došao je zauzeti se za vas.
— Došao je čak ovamo?
— Jest, ovamo.
— E, bogami, taj netko je zaista ljubazan čovjek. Albert pogleda oko
sebe i opazi Franza.
— Kako? — reče mu. To ste vi, dragi Franz, toliko žrtvovali za mene?
— Nisam ja — odgovori Franz, nego naš susjed, gospodin grof Monte
Christo.
— Ah, gle, gospodin grof — reče veseo Albert popravljajući svoju
kravatu i manšete. — Vi ste zaista dragocjen čovjek, i ja se nadam da
 Prva knjiga

ćete me smatrati svojim vječnim dužnikom; ponajprije zbog kočije, a

zatim i zbog ovoga sada!
I on pruži ruku grofu, koji zadršće pružajući mu svoju, ali ipak pruži.
Vampa je zaprepašteno gledao taj prizor. On je očito bio navikao na to
da svoje zarobljenike gleda kako dršću pred njim, a sad se evo našao
jedan koga njegova podrugljiva ćud nije ni na čas ostavila. Sto se pak
tiče Franza, on je bio neobično zadovoljan što je Albert čak i pred
jednim razbojnikom uspio sačuvati nacionalnu čast.
— Dragi moj Alberte — reče mu on — kad biste se htjeli požuriti,
još bismo uvijek stigli ostatak noći provesti kod Torlonia, i vi ćete
nastaviti svoju brzu polku gdje ste je prekinuli, pa se nećete morati
ljutiti na gospodina Luigija, koji se u čitavoj toj stvari doista ponio kao
galantan čovjek.
— Ah, zbilja — reče Albert — vi imate pravo; mogli bismo stići ona­
mo u dva sata. Gospodine Luigi — nastavi Albert —- treba li obaviti
još kakvu formalnost prije nego što se čovjek oprosti od vaše eksce­
lencije.
— Ne, gospodine — odgovori razbojnik. — Vi ste slobodni kao ptica
u zraku.
— E, onda, ostajte mi dobro i veselo. Hajdemo, gospodo, hajdemo.
I Albert, a za njim i Franz i grof, siđu niz stepenice i prođu kroz veliku
četverokutnu prostoriju; svi su razbojnici stajali držeći šešire u ruci.
— Peppino — reče Vampa — daj mi jednu baklju.
— Pa što će vam to? — zapita grof.
— Ispratit ću vas — reče Vampa. — Ta to je najmanja počast što je
mogu odati vašoj ekscelenciji.
Uzevši zapaljenu baklju iz pastirovih ruku, Vampa pođe ispred svojih
gostiju, ali ne kao sluga koji vrši svoj služinski posao nego kao kralj koji
ispraća poslanike.
Kad je došao do izlaza, on se nakloni.
— A sada, gospodine grofe — reče on — ja vas ponovno molim da
mi oprostite; nadam se da se više ne ljutite na mene zbog ovog što se
dogodilo.
-— Ne, dragi moj Vampa — reče grof. — Uostalom, vi svoje greške
popravljate na tako galantan način da čovjeku gotovo dolazi želja da
vam se zahvali što ste ih počinili.
— Gospodo — odvrati na to Vampa okrenuvši se mladićima — moja
vam ponuda možda neće izgledati naročito privlačna. Pa ipak, ako
ikada osjetite želju da me još jednom posjetite, bit ćete mi svuda, gdje
god se ja nalazio, uvijek dobro došli.
Grof Monte Christo

Franz i Albert ga pozdrave. Grof izađe prvi, za njim Albert, dok je

Franz zaostao.
— Hoće li me možda vaša ekscelencija zapitati štogod? — reče Vampa
smijući se.
— Jest, htio bih — odgovori Franz. — Htio bih znati kakva je to bila
knjiga što ste je tako pažljivo čitali kad smo došli k vama.
— To su Cezarovi Komentari — reče razbojnik. — Moja najmilija
knjiga.
— Onda, zar vi nećete doći s nama? — zapita Albert Franza.
— Evo me — odgovori Franz —- evo me odmah.
Na to i on izađe kroz otvor.
Učinili su nekoliko koraka po ravnici.
— Ah, oprostite! — reče Albert i vrati se nazad. — Dopuštate mi,
kapetane? I on zapali cigaru na Vampinoj baklji.
— A sada, gospodine grofe — reče on — požurimo koliko je to god
moguće. Meni je neobično stalo do toga da ovu noć završim kod voj­
vode de Bracciana.
Kočiju su našli na istom mjestu gdje su je ostavili. Grof reče Aliji
samo jednu arapsku riječ, i konji odmah krenuše punim kasom.
Albertov sat pokazivao je točno dva sata kad su se dva prijatelja poja­
vila u plesnoj dvorani.
Njihov je dolazak izazvao pravu senzaciju, ali kako su obojica ušli zaje­
dno, nestalo je istog časa one uznemirenosti što je mogla nastati zbog
Albertove odsutnosti.
— Gospođo — reče vicomte de Morcerf prišavši grofici — jučer ste
imali dobrotu da mi obećate jednu brzu polku, i ja sada, iako malo ka­
sno, dolazim s molbom da ispunite to ljubazno obećanje; ovdje je moj
prijatelj, za koga znate da uvijek govori istinu, i on će vam potvrditi da
nisam zakasnio svojom krivnjom.
A kako je u taj čas glazba zasvirala valcer, Albert uhvati groficu oko
pasa te se izgubi s njom u vrtlogu plesača.
Za sve to vrijeme Franz je razmišljao o onom neobičnom drhtaju što
je prošao čitavim tijelom grofa Monte Christa kad je morao pružiti
Albertu ruku.
 Prva knjiga

39. Dogovor za sastanak

Kad se sutradan Albert probudio, prva mu je riječ bila da predloži
Franzu da posjete grofa. Iako mu se već sinoć bio zahvalio, činilo mu
se da usluga kakvu je grof njemu učinio zaista zaslužuje da se čovjek
dva puta zahvali.
Franz, koji je osjećao prema grofu Monte Christu neku privlačnost
u kojoj je bilo i straha, nije htio pustiti da ide sam k tom čovjeku, te
je pošao s njim. Obojica budu uvedeni u salon, i pet minuta kasnije
pojavi se grof.
Albert priđe grofu i reče:
— Gospodine grofe, dopustite da vam jutros ponovim ono što sinoć
nisam dorekao, to jest da neću nikada zaboraviti u kakvoj ste mi pri­
lici priskočili u pomoć, i da ću se uvijek sjećati da ste mi u neku ruku
spasili život.
— Dragi moj susjede — odgovori mu grof smijući se — preuveliča­
vate svoje obveze prema meni. Zahvaljujući meni uštedjeli ste svega
dvadesetak tisuća franaka, i to je sve. I sami vidite da o tome nije
vrijedno govoriti. A sad vi — nadoda grof — primite moje iskrene
čestitke što ste kod svega toga ostali tako nevjerojatno hladnokrvni
i mirni.
— Sto ćete, grofe — reče Albert. — Ja sam zamišljao da sam izazvao
neku oštru kavgu koja će svakako dovesti do dvoboja, pa sam onim
razbojnicima htio dokazati da se ljudi doduše tuku u svim zemljama
svijeta, ali da se samo Francuzi tuku sa smiješkom na usnama. Pa ipak,
to nimalo ne umanjuje zahvalnost koju vam dugujem, i zato sam do­
šao zapitati vas bih li vam mogao, bilo sam bilo preko svojih znanaca i
prijatelja, učiniti neku uslugu. Moj otac, grof de Morcerf, porijeklom
je Španjolac, te zauzima visok položaj u Francuskoj i u Španjolskoj;
ja vam se, zajedno sa svima onima koji me ljube, stavljam na raspo­
laganje.

471
Grof Monte Christo

— Pa onda — reče grof— priznajem vam, gospodine de Morcerf, da

sam očekivao tu vašu ponudu, i da je vrlo rado prihvaćam. Već sam i
sam pomišljao da vas zamolim za jednu veliku uslugu.
— Kakvu uslugu?
— Ja nikada nisam bio u Parizu; ja ne poznajem Pariz...
— Zar je to moguće? — uzviknu Albert. — I vi ste mogli živjeti sve
dosad a da ne vidite Pariz? To je nevjerojatno.
— Pa ipak je tako. Ali ja uviđam jednako kao i vi da je krajnji tren da
upoznam tu prijestolnicu umnog svijeta. Zapravo, ja bih već došao u
Pariz, da sam poznavao nekoga tko bi me mogao uvesti u to društvo u
kome nemam nikakvih veza.
— Ah, čovjek kao što ste vi! — uzvikne Albert.
— Vi ste zbilja ljubazni! Međutim, kako ja sebi ne pripisujem nika­
kvih drugih vrednota osim što bih se kao milijunaš mogao natjecati s
gospodinom Aguadom ili Rotschildom, i kako ne idem u Pariz igrati
na burzi, ta sitna okolnost me je zadržavala. Sada me je vaša ponuda
ponukala da se odlučim. Dobro, gospodine de Morcerf (grof poprati
ove riječi nekim čudnim osmijehom), vi se obvezujete da ćete mi, kad
god dođem u Francusku, otvoriti vrata tamošnjeg društva, u kome ću
biti tuđinac kao kakav Huron ili Košinšinac.
— O, što se toga tiče, gospodine grofe, to će biti divno, i ja ću to uči­
niti radosna srca — reče Albert — to više (dragi moj Franz, nemojte
mi se previše rugati) što mi je jutros stiglo pismo kojim sam pozvan u
Pariz, i u kome se govori o mojoj eventualnoj vezi s jednom ugodnom
obitelji koja je vrlo ugledna u pariškom društvu.
— O ženidbenoj vezi? — reče Franz smijući se.
— Pa jest, Bože moj! I tako — reče Albert Franzu — kad se budete
vratili u Pariz, naći ćete me kao sređena čovjeka, a možda i kao oca
obitelji. To će, zar ne, lijepo pristajati mojoj ozbiljnosti? U svakom
slučaju, grofe, to vam ponavljam, i ja i svi moji odani su vam i dušom
i tijelom.
— Prihvaćam vašu ponudu — reče grof — jer vam se kunem da mi je
trebalo upravo takva prilika pa da ostvarim svoje planove, kojima se
već odavna bavim.
Franz nije ni trenutka sumnjao da grof govori o onim istim planovima
o kojima je natuknuo već u špilji na otoku Monte Christu; promatrao
je grofa dok je izgovarao te riječi, te je pokušavao po izrazu njegova
lica naslutiti ma što od tih osnova koje su ga vodile u Pariz; ali bilo je
zaista teško prodrijeti u dušu tog čovjeka, a naročito kad ju je zastirao
osmijehom.

477
— No, slušajte, grofe — reče Albert, koga je veselila i sama pomisao
na to da će uvesti u društvo čovjeka kakav je grof Monte Christo
— nije li to jedna od onih kula u zraku koje čovjek bezbroj puta pravi
na putovanju, ali koje se, jer su sagrađene na pijesku, ruše pod prvim
udarcem vjetra.
— Nije, časti mi — reče grof. — Ja hoću ići u Pariz... ja moram ići.
— Kad ćete ići?
-— A kad ćete vi biti tamo?
— Ja? — reče na to Albert. — O, Bože moj, pa ja ću biti ondje već
za petnaest dana ili najkasnije za tri tjedna, koliko mi je potrebno za
povratak.
— Pa dobro — reče grof — dajem vam tri mjeseca; vidite da sam
široke ruke.
— I za tri mjeseca — uzvikne veselo Albert — vi ćete pokucati na
moja vrata?
— Hoćete li da utvrdimo točan dan i sat tog sastanka? — zapita grof.
— Upozoravam vas da sam upravo neugodno točan.
— U određeni dan i određeni sat — reče Albert — to mi izvrsno
odgovara.
— U redu, neka bude takol — reče grof i ispruži ruku prema kalen­
daru koji je visio kraj zrcala. — Danas je 21. veljače (on izvuče svoj
sat), deset sati i trideset minuta prije podne. Hoćete li me čekati 21.
svibnja u ovo isto vrijeme?
— Divno — uzvikne Albert. — Ručak će biti pripremljen.
— Gdje stanujete?
— Ulica Helder broj 27.
— Ali ako imate momački stan, ja ću vam smetati.
— Stanujem u palači svog oca, ali u posebnoj zgradi u dnu dvorišta.
— Dobro.
— Grof izvadi svoj notes i zapiše u nj: »Ulica Helder, broj 27, 21.
svibnja u deset i trideset prije podne«.
— A sada — reče grof stavljajući bilježnicu natrag u džep — budite
bez brige: bit ću točan kao kazaljka na vašem satu.
— Hoćemo li se još vidjeti prije mog odlaska? — zapita Albert.
— To ovisi o tome kada putujete.
— Odlazim sutra u pet sati poslije podne,
— U tom slučaju, ja vam želim sretan put. Imam nekog posla u Na­
pulju, te se neću vratiti prije subote navečer ili nedjelje ujutro. A vi,
gospodine barune — zapita grof Franza — putujete li i vi?
— Putujem.
Grof Monte Christo

— U Francusku?
— Ne, nego u Veneciju. Ostat ću još godinu-dvije u Italiji.
— Mi se dakle nećemo vidjeti u Parizu?
— Bojim se da neću imati tu čast.
— Dakle, gospodo, želim vam sretan put — reče grof dvojici prijate­
lja, pružajući svakome po jednu ruku.
— Bilo je to prvi put da je Franz dotakao ruku tog čovjeka: zadrhtao
je, jer je bila ledena kao u mrtvaca.
— Dakle, da još jednom ponovimo — reče Albert — sastanak je ugo­
voren i to na časnu riječ, zar ne? Ulica Helder broj 27, 21. svibnja u
deset sati i trideset minuta prije podne?
— 21. svibnja, u deset sati i trideset minuta prije podne, u Ulici Fiel-
der broj 27— ponovi grof.
Nakon toga oba se mladića još jednom naklone grofu i izađu.
—: Sto vam je? — reče Albert Franzu dok su se vraćali u svoj stan. Vi
izgledate veoma zabrinuto?
— Da — odgovori Franz — priznajem da sam zabrinut; grof je veoma
čudnovat čovjek, i ja sa strahom pomišljam na sastanak u Parizu što
ste ga s njim urekli.
— Na sastanak... sa strahom? Ah, koješta! Pa jeste li vi ludi, dragi moj
Franz — uzvikne Albert.
— Što ćete — reče Franz — lud ne, ali je ipak tako!
— Slušajte — reče Albert — meni je drago što mi se pružila prilika
da vam to kažem da ste vi hladni prema grofu, a ja mislim da je on,
naprotiv, uvijek bio savršeno ljubazan prema nama. Imate li nešto na­
ročito protiv njega?
— Možda.
— Jeste li ga već vidjeli prije nego što smo ga susreli ovdje?
— Jesam.
— Pa gdje to?
— Hoćete li mi obećati da nećete reći nikome ni jednu riječ od onoga
što ću vam sada ispričati?
— Obećaj em vam!
— Dajete mi časnu riječ?
-— Časna riječ!
— Dobro! Slušajte dakle.
I Franz ispripovjedi Albertu kako je bio na izletu na otoku Monte
Christo, i kako je tamo zatekao krijumčarsku posadu, a među tom
posadom i dva korzikanska razbojnika. Pričao mu je naširoko o svim
pojedinostima onog čarobnog gostoprimstva koje mu je ukazao grof u
 Prva knjiga

svojoj špilji iz »Tisuću i jedne noći«, opisao mu je večeru, pričao o ha­

šišu, o statuama, o snu i o javi, a isto tako i o trenucima kad se prenuo
od sna i kad je od svega toga, kao dokaz i kao uspomena, ostala samo
jedna mala jahta koja se još vidjela na obzorju kako plovi prema Porto
Vecchiju. Zatim je prešao na Rim, na onu noć u Colosseumu, na ra­
zgovor koji je čuo između njega i Vampe, razgovor u kome se govorilo
o Peppinu i u kome je grof obećao da će isposlovati pomilovanje za tog
razbojnika, obećanje koje je tako točno izvršio, kao što su naši čitatelji
mogli i sami ocijeniti.
Konačno dođe i do sinoćnje pustolovine i neprilike u kojoj je bio zbog
onih šest ili sedam stotina pijastera, koliko mu je nedostajalo da po­
puni svotu. Nije zaboravio spomenuti ni to kako je došao na pomisao
da se obrati grofu za pomoć, pomisao što je imala tako slikovit i po­
voljan završetak.
Albert je pažljivo slušao Franza.
— Pa dobro — reče kad je Franz dovršio — što vi vidite u svemu tome
što ne bi bilo u redu? Grof rado putuje, ima svoju jahtu, jer je veoma
bogat. Idite u Portsmouth ili Southampton, pa ćete tamo vidjeti u lu­
kama mnogo takvih jahta koje pripadaju bogatim Englezima, hirovitima
poput grofa. Da bi znao gdje će se uvijek moći zaustaviti na tim svo­
jim putovanjima, da ne bi morao jesti uvijek ta strašna jela kojima nas
ovdje truju, mene već četiri mjeseca a vas čak četiri godine, da ne bi
morao spavati na tim neudobnim krevetima na kojima čovjek ne može
pravo usnuti, on je sebi uredio povremeno obitavalište na otoku Monte
Christo, a kad je to njegovo obitavalište bilo uređeno, pobojao se da ga
toskanska vlast ne protjera i da mu trošak ne bude uzaludan, pa je zato
kupio taj otok i uzeo njegovo ime. Dragi moj, prisjetite se malo i recite
mi koliko je naših znanaca uzelo ime posjeda koje nikad nisu imali.
— Ali — primijeti na to Franz — oni korzikanski razbojnici koji su bili
u njegovoj posadi?
— Pa što ima čudno u tome? Vi znate bolje nego itko, zar ne, da korzi­
kanski razbojnici nisu lopovi, nego obični bjegunci koji su zbog kakve
krvne osvete morali pobjeći iz svog grada ili sela. Čovjek dakle može
razgovarati s njima a da se ne kompromitira. Sto se mene tiče, mogu
vam reći da bih, kad bih ikada došao na Korziku, prije posjetio Co-
lombine razbojnike nego guvernera ili prefekta, ako bih ikako uspio
doći do njih, jer mi se čini da su to krasni ljudi.
— A Vampa i njegova družina? — primijeti Franz. — To su razbojnici
koji zaustavljaju ljude da bi ih opljačkali; nadam se da to nećete nije­
kati. Sto mislite o utjecaju koji grof ima na takve ljude?
Grof Monte Christo

— Rekao bih, dragi moj, da tom njegovu utjecaju, kako se po svemu

čini, dugujem svoj život. Prema tome, nije do mene da ga osuđujem.
I zato, umjesto da mu to upisujem u veliki grijeh, kao što to činite vi,
složit ćete se s time da mu to oprostim, jer mi je, ako ne baš spasio ži­
vot, što je možda malo pretjerano, a ono svakako uštedio četiri tisuće
talira, što u našem novcu iznosi ni manje ni više nego dvadeset četiri
tisuće franaka, a to je svota koju za mene u francuskoj ne bi tražili.
To i opet dokazuje — reče Albert smijući se — da nitko nije prorok
u svojoj domovini.
•— Eh, upravo ste to dobro spomenuli. Iz koje je zemlje grof? Kojim
jezikom govori? Kakvi su njegovi prihodi? Odakle mu to njegovo gole­
mo blago? Kakav je to bio prvi dio njegova tajanstvenog života koji je
nad drugih razastro tu mračnu sjenku mizantropije? Eto, to bih ja, da
sam na vašem mjestu, želio doznati.
— Dragi moj Franz — reče Albert. — Kad ste primili moje pismo i
uvidjeli da nam je potreban grofov utjecaj, otišli ste k njemu i rekli:
»Albert de Morcerf, moj prijatelj, nalazi se u opasnosti. Pomozite mi
da ga izbavim iz te pogibelji«. Niste li mu tako govorili?
— Jesam.
— A je li vas on tada pitao: »Tko je taj Albert de Morcerf; odakle
potječe njegovo ime; odakle mu njegov imutak; od kakvih se prihoda
uzdržava; iz koje je zemlje; odakle je rodom?« Recite mi, je li vas pitao
to?
— Nije pitao, priznajem.
— On je jednostavno pošao s vama, i to je sve. Oslobodio me iz ruku
gospodina Vampe, iz njegova skloništa u kome sam, uza sve to što
sam izgledao srčano i pun samopouzdanja, kako vi to rekoste, ipak
odigrao prilično jadnu ulogu, to priznajem. Eh, dragi moj, a kad on za
tu uslugu ne traži ništa drugo osim onoga što bi čovjek učinio za bilo
kojeg ruskog ili talijanskog kneza koji bi prolazio kroz Pariz, a to znači
da ga uvede u otmjeno društvo, biste li vi mogli dopustiti da mu to
odbijem? Ta idite, Franz, vi govorite koješta.
Treba reći da su ovaj put iznimno Albertovi razlozi bili jači od Fran-
zovih.
— Konačno, radite što vas je volja, dragi moj vicomte — primijeti na
to Franz uzdahnuvši; — sve to što mi upravo rekoste naoko izgleda
da je točno, to moram priznati. Ali usprkos svemu tome, isto je tako
istina da je grof Monte Christo čudnovat čovjek.
— Grof Monte Christo voli ljude. On vam nije govorio o tome zbog
čega namjerava doći u Pariz. Čujte dakle: doći će u Pariz da bi se
 Prva knjiga

natjecao za Monthyonovu nagradu. Ako mu je potreban moj glas da

je dobije, ja ću mu ga dati, a ako mu je potreban utjecaj onog ružnog
gospodina čijom se pomoću ona može dobiti, ja ću mu ga pribaviti.
Uostalom, dragi moj Franz, nemojmo više govoriti o tome; sjednimo
za stol, a onda ćemo otići da još posljednji put razgledamo crkvu Sv.
Petra.
Učinili su upravo tako kako je Albert rekao, i sutradan u pet sati posli­
je podne dva su se mladića rastala. Albert de Morcerf vratio se u Pa­
riz, a Franz d’Epinay u Veneciju, da ondje provede petnaestak dana.
Prije nego što je sjeo u kola, Albert još preda sluzi iz hotela svoju po­
sjetnicu za grofa Monte Christa, toliko se naime bojao da njegov gost
ipak neće doći na sastanak — na kojoj je ispod riječi: vicomte Albert
de Morcerf, napisao olovkom:
»21. svibnja u deset sati i trideset minuta, Ulica Helder 27».
DRUGA KNJIGA
 Druga knjiga

1. Gosti
U onoj kući u Ulici Helder u kojoj su se Albert i grof Monte Christo
prema svom dogovoru u Rimu imali sastati, 21. svibnja prije podne
sve se pripremalo da bi mladić održao svoju riječ.
Albert de Morcerf stanovao je u zasebnoj zgradi koja se nalazila na je­
dnom kraju velikog dvorišta a bila je sučelice zgradi u kojoj je stanova­
la posluga. Samo dva prozora te zgrade gledala su na ulicu, dok su tri
prozora bila okrenuta prema dvorištu, a dva stražnja na vrt iza kuće.
Između tog dvorišta i tog vrta dizala se otmjena i prostrana palača
sagrađena u neukusnom stilu prvog carstva, u kojoj su stanovali grof i
grofica de Morcerf.
Cijelom širinom tog posjeda protezao se prema ulici zid na kojem su
u pravilnim razmacima bile vaze s cvijećem i koji je u sredini bio pre­
sječen velikim željeznim vratima od pozlaćenih kopalja, koja su služila
za svečane ulaze, dok su posluga ili gospodari kad bi išli pješice ulazili
na jedna mala vrata tik uz vratarevu ložu.
U izboru zgrade koja je bila određena da služi Albertu kao stan mogla
se naslutiti tankoćutna briga majke koja se nije htjela odvojiti od svog
sina ali je uviđala da mladić vicomtovih godina mora imati potpunu
slobodu. Ali s druge strane, to moramo reći, opažala se razborita se­
bičnost mladog čovjeka koji se predao slobodnom i lagodnom životu
sinova aristokratskih obitelji, životu koji su im pozlaćivali kao ptici
krletku.
Kroz ona dva prozora što se gledala na ulicu mogao je Albert de Mor­
cerf promatrati što se događa na ulici. Pogled na ulicu je veoma po­
treban mladićima jer oni uvijek žele vidjeti kako se ljudi kreću po
njihovu horizontu, pa makar taj horizont bio samo jedna ulica. A za­
tim, nakon takvog promatranja, ako bi to promatranje izgledalo da
zaslužuje dublje istraživanje, Albert de Morcerf je mogao, da bi se
predao svojim istraživanjima, izaći na jedna mala vrata poput onih za

<*•31
Grof Morite Christo

koja smo rekli da su bila do portirove lože. Ta vrata zaslužuju da se o

njima nešto više kaže.
Bila su to mala vratašca za koja bi čovjek mogao pomisliti da su zabo­
ravljena od onog dana kad je kuća sagrađena, i za koja bi mogao misliti
da se njima nikada nitko ne služi, tako su bila neprimjetna i zaprašena,
ali su njihova brava i šarke, brižno podmazani, pokazivali da se njima u
tajnosti uvijek netko služi. Ova podmukla vrata natjecala su se s onim
drugim dvama vratima i rugala se vrataru iz čije su budnosti i nadle­
žnosti izmakla, otvarajući se kao ona slavna vrata špilje iz »Tisuću i
jedne noći«, kao čarobni Sezam Ali-Babin, pomoću nekih tajanstvenih
riječi ili ugovorenih znakova, izgovorenih najtišim glasom ili učinjenih
najtananijim prstima.
Na kraju prostranog i mirnog hodnika u koji se dolazilo kroz ova vrata
i koji je bio kao neko predsoblje otvarala se desno Albertova blagova­
onica s prozorima na dvorište, a lijevo njegov mali salon s prozorima
na vrt. Grmlje i biljke penjačice, koje su se poput lepeze razrasle pred
prozorom, sakrivale su pogledu iz dvorišta i vrta unutrašnjost ovih
dviju soba, jedinih u koje su, budući da su se nalazile u prizemlju,
mogli prodrijeti radoznali pogledi.
U prvom katu bile su dvije iste takve sobe, a uz njih još i treća s pred­
sobljem. Te tri prostorije bile su salon, spavaća soba i budoar.
Salon u prizemlju bio je nešto poput alžirske pušionice.
Iz budoara u prvom katu vodila su jedna vrata u spavaću sobu, a dru­
gim, tajnim vratima, moglo se izaći na stepenice. Kao što se vidi, bile
su poduzete sve mjere opreza.
Iznad tog prvog kata bio je prostran atelje, povećan tako da su srušeni
svi pregradni zidovi — pandemonijum u kojem se umjetnik prepirao
s kicošem. Tu su nalazili utočište i nagomilavali se svi Albertovi uza­
stopni hirovi, lovački rogovi, basovi, flaute, čitav jedan orkestar, jer
Albert je neko vrijeme osjećao nećemo reći sklonost prema muzici,
nego samo hirovitu želju da se njome bavi. Bilo je tu i slikarskih stala-
ka, paleta, pastela, jer je njegov hir da se bavi muzikom zamijenio hir
da se bavi slikanjem. Konačno, bilo je tu mačeva, boksačkih rukavica,
sabalja i različitih štapova, jer je Albert, prema običaju mladih pomo-
dara u vrijeme o kojem govorimo, s neusporedivo većom ustrajnošću
nego muziku i slikarstvo njegovao one tri vještine koje upotpunjuju
odgoj kicoša, to jest mačevanje, boksanje i borbu štapom, te je u toj
prostoriji namijenjenoj tjelesnom vježbanju primao naizmjence maj­
store u tim vještinama, Grisiera, Cooksa i Charlesa Lebouchera.
Ostali namještaj u ovoj njemu tako dragoj prostoriji bili su stara škri-
AT. 7
 Druga knjiga

nja u stilu Franje I., ormari puni kineskog porculana, japanskih vaza,
fajanse Lucce de la Robije i tanjura Bernarda de Palissyja; antiknih
naslonjača na kojima je možda sjedio Henrik IV ili Sully, Luj XIII. ili
Richelieu, jer dva od tih naslonjača, ukrašena izrezbarenim grbom na
kome su blistala na plavoj podlozi tri francuska ljiljana iznad kojih je
bila kraljevska kruna, očito su potjecala iz zbirke namještaja u Louvru
ili bar u nekom kraljevskom dvorcu. Po tim naslonjačima s tamnim
i ozbiljnim prevlakama bile su nabacane u neredu tkanine živih boja,
obojene na suncu Perzije ili izatkane pod prstima žena iz Kalkute i
Čandernagora.
Zbog čega su se te tkanine nalazile ovdje, to nitko ne bi mogao reći;
one su, osvježavajući poglede, čekale neku namjenu za koju nije znao
ni sam njihov vlasnik, i čekajući tako obasjavale su taj stan svojim
svilenim i zlatnim odsjajima.
Na najvidnijem mjestu stajao je glasovir što su ga Roller i Blanchet
izradili od ružina drveta, glasovir prilagođen za naše liliputanske sa­
lone, koji je ipak u svojoj uskoj i zvučnoj utrobi sadržavao čitav jedan
orkestar i stenjao pod težinom remek-djela Beethovena, Webera, Mo-
zarta, Gretryja i Porpore.
Zatim posvuda, duž zidova, iznad vrata, po stropu, bilo je mačeva,
bodeža, buzdovana, srednjovjekovnih sjekira, potpunih viteških opre­
ma, išaranih zlatnim šarama i inkrustacijama; zatim herbarija, komada
minerala, ptica ispunjenih strunom koje su širile, kao da će poletjeti,
svoja krila plamenih boja i svoj vječno otvoreni kljun.
Samo se po sebi razumije da je ta prostorija bila najmilija Albertu.
Ali na dan sastanka s grofom mladić je, u kućnom odijelu, smjestio svoj
glavni štab u salonu u prizemlju. Tu, na jednom velikom stolu koji je na
određenoj udaljenosti bio okružen širokim i mekim divanom, sjale su
u lončićima od fajanse kakve vole Nizozemci sve poznate vrste duha­
na, počev od žutog petrogradskog do crnog sinaj skog, uz merilandski,
portorikanski i latakijski duhan. Pored njih, u kutijama od mirisnog
drveta, bile su poredane po veličini i kvaliteti cigare: puros, regalis, ha-
vane i manile. Naposljetku, u jednom otvorenom ormaru bila je zbirka
njemačkih lula, čibuka s jabučicama od jantara, ukrašenih koraljima, i
nargila sa zlatnim inkrustacijama, s dugim cijevima od marokena smo­
tanim poput zmije, koje su čekale da zadovolje hir ili sklonost pušača.
Albert je sam određivao kako se trebaju razmjestiti stvari ili bolje reći
stvoriti onaj simetrični nered koji gosti na jednom modernom ručku
tako rado promatraju poslije kave, kroz dim što izlazi iz njihovih usta i
diže se prema stropu u dugim i hirovitim spiralama.

JU
Grof Monte Christo

Petnaest minuta prije deset sati uđe jedan sobar. Bio je to mali groom
od petnaest godina, koji je govorio samo engleski i odazivao se na ime
John, a bio je sva posluga Alberta de Morcerfa. Doduše, samo se po
sebi razumije da mu je u obične dane bio na raspolaganju obiteljski
kuhar, a u svečanim zgodama još i grofov teklić.
Taj sobar, koji se zvao Germain a uživao je puno povjerenje svog mla­
dog gospodara, držao je u ruci svitak novina, koje stavi na stol, i hrpu
pisama, koje preda Albertu.
Albert baci letimičan pogled na svu tu različitu poštu, izabere dva pi­
sma napisana nježnim rukopisom, otvori ih i stane čitati s određenom
pažnjom.
— Kako su došla ova pisma? —- zapita.
— Jedno je stiglo poštom, a druge je donio sobar gospođe Danglars.
— Javite gospođi Danglars da prihvaćam mjesto koje mi nudi u svojoj
loži... Čekajte časak... Zatim ćete, u toku dana, svratiti do Rose; reći
ćete joj da se odazivam njenom pozivu i da ću ići s njom na večeru po­
slije opere, i odnijet ćete joj šest boca biranog vina, ciparskog, kseresa,
malage, i jednu bačvicu ostendskih kamenica... Kamenice kupite kod
Borela i kažite mu svakako da su za mene.
— U koliko sati gospodin želi da bude posluženo?
— Koliko je sada sati?
— Deset manje četvrt.
— E pa, poslužite točno u deset i po. Debray će možda morati ići u
svoje ministarstvo... A uostalom (Albert pogleda u svoju bilježnicu),
to je upravo vrijeme koje sam ugovorio s grofom: 21. svibnja u deset
sati i trideset minuta prije podne, i iako ne vjerujem mnogo u njegovo
obećanje, ipak hoću da budem točan. Ah da, znate li možda je li go­
spođa grofica ustala?
— Ako gospodin vicomte želi, ja ću se raspitati.
— Da... i zamolite je za jedan od njenih servisa za liker, jer je moj
nepotpun, te joj recite da ću imati čast svratiti k njoj oko tri sata i da
je molim za dopuštenje da joj predstavim nekoga.
Sobar izađe. Albert se baci na divan, skine ovoj s dvije-tri novine,
pregleda program kazališta, pa se namršti vidjevši da se daje jedna
opera a ne balet, uzalud stane tražiti među oglasima parfumerijskih
radnji nekakvu vodicu za zube o kojoj su mu govorili, i odloži jedne za
drugim tri najpoznatije pariške novine te promrmlja zijevajući:
— Zaista, ove novine postaju sve dosadnije.
U tom trenutku zaustavila se pred vratima jedna lagana kočija, i trenu­
tak kasnije sobar uđe da najavi gospodina Luciena Debrayja. U salon
 uruga Knjiga

uđe visok mladić, plavokos, blijed, sivih i samouvjerenih očiju, tankih

i hladnih usana, u plavom odijelu sa zlatnim izrezbarenim gumbima,
s bijelom kravatom, s lornjonom od kornjačevine obješenim o tanku
svilenu vrpcu, koji je s naporom obrvnog i očnog mišića od vremena
na vrijeme učvršćivao u šupljini desnog oka. Ušao je bez smiješka, bez
riječi, i s nekim poluslužbenim izrazom lica.
— Dobar dan, Lucien, dobar dan! — reče Albert. — A, vi me plašite,
dragi moj, sa svojom točnošću! Vi, za koga sam mislio da ćete doći po­
sljednji, vi dolazite pet minuta prije deset, dok je sastanak ugovoren
tek za deset i po sati! To je pravo čudo! Da nije kojim slučajem vlada
predala ostavku?
— Nije, dragi moj — reče mladić zavalivši se na divan. — Budite bez
brige, mi doduše neprestano posrćemo, ali nikada ne padamo, i ja
počinjem vjerovati da ćemo se mi doživotno održati, i bez obzira na
to što će nas događaji na poluotoku potpuno učvrstiti.
— Ah, jest, imate pravo! Vi gonite don Carlosa iz Španjolske.
— Ne, dragi moj, nemojmo brkati pojmove. Mi ga samo premješta­
mo na drugu stranu francuske granice, i zato mu nudimo kraljevsko
gostoprimstvo u Bourgesu.
— U Bourgesu?
— Jest. I on se neće imati na što žaliti, k vragu! Bourges je prijestolni­
ca Karla VII. Kako, vi to ne znate? Pa to od jučer zna čitav Pariz, a već
prekjučer nanjušili su to na burzi, jer je gospodin Danglars (ne mogu
dokučiti na koji način taj gospodin saznaje sve vijesti u isto vrijeme
kad i mi), jer je gospodin Danglars igrao na skok tečaja i zaradio jedan
milijun.
— A vi nekakav novi orden, ako se ne varam?
— Jest, poslali su mi zvijezdu Karla III. — odgovori Debray nehajno.
— No, nemojte sad glumiti da ste ravnodušni, i priznajte da vas je to
veoma obradovalo.
— Pa bome i jest; kao dopuna odijelu, jer jedna zvijezda izvrsno stoji
na crnom zakopčanom odijelu; to je elegantno.
— Jest odgovori Morcerf osmjehnuvši se — i onda čovjek izgleda kao
princ od Welsa ili vojvoda od Reichstadta.
— Upravo zato me i vidite jutros tako rano, dragi moj.
— Zato što ste dobili zvijezdu Karla III. i što ste mi htjeli javiti tu
dobru vijest?
— Ne, nego zato što sam proveo noć odašiljući pisma: dvadeset pet
diplomatskih depeša. Kad sam se jutros vratio kući, htio sam spavati
ali me zaboljela glava, pa sam se digao i pošao jahati jedan sat. U Bu-
Grof Monte Christo

lonjskoj šumi osjetio sam glad i dosadu, dva neprijatelja koji vrlo rije­
tko idu zajedno, ali su se ovaj put ipak udružili protiv mene, sklopivši
neku vrst karlističko-republikanskog saveza. Tada sam se sjetio da će
jutros kod vas biti svečani ručak, pa sam došao. Gladan sam, pa me
nahranite; dosadno mi je, pa me zabavite.
— To je i moja dužnost gostoprimca, dragi prijatelju — reče Albert
pozvonivši sobaru, dok je Lucien vrškom svoga štapa sa zlatnim dr­
škom ukrašenom tirkizima odbacivao rastvorene novine. Germain,
čašu kseresa i biskvita. A dotle, dragi moj Lucien, evo cigara, kri­
jumčarenih razumije se. Predlažem vam da ih probate i da zatražite
od vašeg ministra da nam stavi u prodaju ovakve cigare umjesto što
prisiljava dobre građane da puše ono nekakvo orahovo lišće.
— Nemojte, molim vas! To nikako neću učiniti! Jer čim biste ih do­
bivali od državne uprave, više ih ne biste htjeli pušiti i tvrdili biste da
su odvratne. A osim toga, to se uopće ne tiče ministarstva unutrašnjih
poslova, nego ministarstva financija. Obratite se gospodinu Human-
nu, odsjek za neposredne poreze, hodnik A, soba 26.
— Doista — reče Albert -— vi me zadivljujete opsežnošću svoga zna­
nja. Ali uzmite jednu cigaru.
— Ah, dragi vicomte — reče Lucien pripalivši jednu manilu na ru­
žičastoj svijeći koja je gorjela u pozlaćenom svijećnjaku i zavalivši se
na divan — ah, dragi vicomte, kako ste vi sretni što ne morate ništa
raditi! Vi doista ne znate kako ste sretni!
— A što biste vi radili, dragi moj miritelju kraljevstava — odvrati
Morcerf s lakom ironijom — kad ne biste ništa radili? Kako? Vi koji
ste osobni tajnik jednog ministra, upućeni u isto vrijeme i u velike
europske političke spletke i sitne pariške intrige; vi koji morate štititi
kraljeve, ili još bolje, kraljice, ujedinjavati stranke, upravljati izbori­
ma; vi koji činite iz svog kabineta svojim perom i telegrafom više nego
što je činio Napoleon na bojnim poljima mačem i pobjedama; vi koji
imate dvadeset pet tisuća rente ne računajući vašu plaću, konja za
kojeg bi vam Chateau-Renaud platio četiri stotine ljudora a vi mu ga
ne biste htjeli dati; vi koji imate krojača koji vam nikad nije pokvario
hlače; i koji imate Operu, džokej-klub i kazalište Varietes, vi u svemu
tome ne nalazite ništa što bi vas zabavilo? E dobro, ako je tako, ja ću
vas zabaviti.
— A kako?
— Tako što ću vam omogućiti jedno novo poznanstvo.
— S muškarcem ili sa ženom?
— S muškarcem.
 Druga knjiga

— Oh, muškaraca već poznajem i previše.

— Ali ne poznajete takvoga kao što je ovaj o kome vam govorim.
—- A odakle dolazi? S kraja svijeta?
— Možda još iz daljega.
— Ah, vraga! Nadam se da ne čekamo njega da nam donese ručak.
— Ne, budite bez brige, naš se ručak priprema u kuhinjama moje
majke. Ali vi ste dakle gladni?
— Jesam, priznajem to, koliko je god neugodno da se to kaže. Ali
sinoć sam večerao kod gospodina de Villeforta, a jeste li primijetili,
dragi prijatelju, da se kod sve te gospode iz tužilaštva vrlo loše jede.
Čovjek bi pomislio da ih neprestano grize savjest.
— Ah, k vragu, vi kudite večere kod drugih, a kako se jede kod vaših
ministara!
— Jest, ali mi barem ne pozivamo otmjen svijet. A kad ne bismo
morali pozivati za svoj stol kakvu god protuhu koja doduše ne misli
pošteno ali pošteno glasa, mi bismo se čuvali kao kuge da večeramo
kod kuće, molim vas da mi to vjerujete.
— Onda, dragi moj, uzmite još jednu čašu kseresa i još malo biskvi­
ta.
— Vrlo rado, jer je to vaše španjolsko vino izvrsno; eto vidite da ima i
te koliko razloga da primirimo tu zemlju.
— Jest, ali don Carlos?
— Eh, don Carlos će piti bordo, i za deset godina oženit ćemo njegova
sina s malom kraljicom.
— Sto će vam donijeti Orden zlatnog runa, ako još budete u mini­
starstvu.
— Meni se čini, dragi Alberte, da ste vi jutros odlučili da me hranite
dimom.
— Eh, pa to najbolje umiruje želudac, vjerujte mi. Ali evo, upravo
čujem Beauchampov glas u predsoblju; prepirat ćete se s njim, pa
ćete biti strpljiviji.
— O čemu bih se prepirao?
— O novinama.
— Oh, dragi prijatelju — reče Lucien s najdubljim prezirom —- kao
da ja čitam novine!
— To je razlog više, pa ćete se prepirati još žešće.
— Gospodin Beauchamp? — najavi sobar.
— Uđite! Uđite, vi ubojito pero! — reče Albert ustavši i pošavši u
susret mladiću. Vidite, ovdje je Debray, koji vas mrzi iako vas ne čita,
ili bar tako govori.
Grof Monte Christo

— On ima pravo — reče Beauchamp — i čini kao i ja; ja ga napadam

a da i ne znam što radi. Dobar dan, odlikovani čovječel
— Ah, vi već znate — odgovori osobni tajnik i osmjehne se pružajući
novinaru ruku.
— Kako da ne! — odvrati Beauchamp.
— A što se o tome govori u društvu? — zapita Debray.
— U kojem društvu? Postoje mnoga društva u godini gospodnjoj
1838.
— Eh, pa u društvu kritičara politike, među kojima ste vi jedan od
glavnih.
— Pa govori se da je to sasvim u redu, i da sije dosta crvenila da bi
moglo niknuti nešto modro.
— Gle, gle, to nije loše rečeno — reče Lucien — Zašto vi niste uz
nas, dragi Beachamp. Ovako oštroumni, vi biste napravili karijeru za
tri ili četiri godine.
— Zato ja i čekam samo jedno da bih poslušao vaš savjet, to jest jednu
vladu koja će biti sigurna da će se održati šest mjeseci. A sada, samo
još jednu riječ, dragi Alberte, jer treba dati jadnom Lucienu da malo
odahne. Hoćemo li ručati ili večerati? Ja moram ići u skupštinu. Kao
što vidite, u našem zvanju nije baš sve ružičasto.
— Samo ćemo ručati. Čekamo još samo dvije osobe, i sjest ćemo za
stol čim one stignu.
 Druga knjiga

2. Ručak
— A kakve to ličnosti očekujete na ručku? — reče Beachamp.
— Jednog plemića i jednog diplomatu — odgovori Albert.
— Onda će trebati dva puta po pola sata za plemića, a dva puta po sat
i po za diplomata. Ja ću se vratiti na desert. Ostavite mi jagode, kavu
i cigare. U skupštini ću pojesti kotlet.
— Okanite se toga, Beachamp, jer bio taj plemić i sam Montmorency
a diplomat sam Metternich, ručat ćemo točno u jedanaest sati. A do­
tle, učinite kao i Debray, kušajte moj kseres i moje biskvite.
— Dobro dakle, neka bude; ostajem. Jutros se svakako moram razo­
noditi.
— Vidi, vidi, pa vi ste kao i Debray! A meni se čini da bi opozicija
trebala biti vesela kad je vlada snuždena.
— Ah, vidite, dragi prijatelju, stvar je u tome da vi uopće ne znate što
me čeka. Jutros trebam slušati govor gospodina Danglarsa u skupštini,
a uvečer, kod njegove žene, tragediju nekog francuskog paira. Vrag
neka nosi ustavnu vladavinu! Kad smo već mogli birati, bar kako se to
kaže, zašto smo baš nju izabrali?
— Razumijem vas. Vama je potrebno da se opskrbite veselošću.
— Nemojte reći ništa loše o govorima gospodina Danglarsa — reče
Debray. — On glasa za opoziciju.
— E, vidite, u tome i jest sve zlo! Zato i čekam da ga pošaljete da
drži svoje govore u Luksemburškoj palači, pa da mu se mogu smijati
koliko me bude volja.
— Dragi moj —- reče Albert Beachampu — jasno se vidi da su po­
slovi sa Španjolskom uređeni, jer vi ste jutros nesnosno zajedljivi. Ali
nemojte zaboraviti da se u Parizu govori o ženidbi između vas i go­
spođice Eugenije Danglars. Ja dakle ne mogu mirne savjesti dopustiti
da govorite loše o rječitosti čovjeka koji mi jednog dana treba kazati:
»Gospodine vicomte, vi znate da ja dajem svojoj kćeri dva milijuna.«
Grof Monte Christo

— Idite, molim vas! — reče Beachamp — od te ženidbe neće nika­

da biti ništa. Kralj ga je mogao učiniti barunom, moći će ga učiniti
i pairom, ali neće od njega napraviti plemića, a grof de Morcerf je
prevelik aristokrat a da bi zbog ta pišljiva dva milijuna pristao na takav
nepriličan brak.
— Dva milijuna! To je ipak lijepa svota —reče na to Morcerf.
— To je kapital kojim se može osnovati kakvo bulevarsko kazalište ili
željeznica od Botaničkog vrta do Rapeea.
— Pustite ga neka samo govori, Morcerf — reče nonšalantno Debray
— i oženite se. Vi se ženite s punom kesom, zar ne? Pa što, što vas
to smeta? Bolje je da na toj kesi bude jedan grb manje a jedna ništica
više. Vi imate na svom grbu sedam ptica, i kad dadate tri svojoj ženi,
još će vam uvijek ostati četiri. A to je jedna više nego što je imao go­
spodin de Guise, koji zamalo da nije postao kralj Francuske, i čiji je
bratić bio njemački car.
— Bogami, mislim da imate pravo, Lucien — odgovori rastreseno
Albert.
— Pa i imam! Uostalom, svaki je milijunaš plemić kao nezakoniti
plemićki sin, a to će reći da to uvijek može postati.
— Tiho! Nemojte to govoriti, Debray — na to će Beachamp smiješeći
se —jer evo Chateau-Renauda, koji će vas, da vas izliječi od manije da
iznosite paradokse, probosti mačem Renauda de Montaubana, svog
pretka.
— Time bi okaljao svoju plemićku čast — odgovori Lucien —jer sam
ja niskog porijekla, i to sasvim niskog porijekla.
— Sto je sad to!? —• uzvikne Beachamp. — Vidi ti vlade koja pjeva
Berangerove pjesme. Sta li će biti od nas, Bože moj!
— Gospodin de Chateau-Renaud! Gospodin Maksimilijan Morrel!
— reče sobar najavljujući dva nova gosta.
— Dakle smo svi na okupu! — reče na to Beachamp. — Deder da ruča­
mo, jer ako se ne varam, vi ste čekali samo još dvije osobe, Alberte?
-— Morrel! — promrmlja Albert iznenađeno. — Morrel! Tko je to?
Ali još prije nego što je završio, gospodin de Chateau-Renaud, lijep
mlad čovjek od trideset godina, plemić od pete do glave, što znači
da je izgledao kao jedan Guiche i bio duhovit kao Mortemart, uhvati
Alberta za ruku.
— Dopustite mi, dragi moj — reče mu — da vam predstavim go­
spodina kapetana Maksimilijana Morrela, svog prijatelja i spasioca.
Uostalom, čovjek se sam najbolje predstavlja. Pozdravite tog junaka,
vicomte.
 Druga knjiga

I on se odmakne da propusti pred sebe visokog i plemenitog mladog

čovjeka široka čela, pronicava oka, crnih brkova, kojeg se naši čitatelji
sjećaju da su ga vidjeli u Marseilleu, u okolnostima koje su bile tako dra­
matične da ga sigurno još nisu zaboravili. Raskošna uniforma, pola fran­
cuska pola istočnjačka, koja mu je prekrasno pristajala, isticala je njegove
široke grudi ukrašene križem Legije časti i njegovo ponosito držanje.
Mladi oficir se nakloni s otmjenom učtivošću. Svaki njegov pokret bio
je lijep, jer je Morrel bio kršan čovjek.
— Gospodine — reče Albert s nekom izvještačenom ljubaznošću
— gospodin barun Chateau-Renaud znao je unaprijed da će mi učiniti
veliko zadovoljstvo upoznajući me s vama. Vi ste njegov prijatelj, go­
spodine, budite dakle i naš.
— Vrlo dobro — reče Chateau-Renaud — i zaželite, ako bi se ukazala
potreba, da učini za vas ono što je učinio za mene.
— Pa što je učinio? — upita Albert.
— Oh — reče Morrel — o tome nije vrijedno govoriti, gospodin pre­
tjeruje.
— Kako? — reče Chateau-Renaud. — O tome nije vrijedno govoriti?
Život ne vrijedi toliko da bi se o njemu govorilo?... Doista, to je odviše
visoka filozofija, to što vi govorite, dragi moj gospodine Morrel... Ona
može vrijediti za vas koji svaki dan izlažete svoj život, ali za mene koji
sam ga izložio samo jedanput, i to posve slučajno...
— Po svemu ovome zaključujem, barune, da vam je gospodin kapetan
Morrel spasio život.
— Oh, Bože moj! Jest, upravo tako — prihvati Chateau-Renaud.
— A kojom prilikom? — zapita Beauchamp.
— Beauchamp, dragi prijatelju, vi znate da umirem od gladi — reče
Debray — nemojte dakle tražiti da vam se pripovijeda.
— U redu — reče Beauchamp. — Nemam ništa protiv toga da sje­
dnemo za stol... Chateau-Renaud ispričat će nam to za stolom.
— Gospodo — reče Morcerf — vi zaboravljate da je tek deset i četvrt
i da još čekamo posljednjeg gosta.
— Ah, istina, jednog diplomata — odvrati Debray.
— Je li diplomat ili je nešto drugo, to ne znam. Znam samo to da sam
mu povjerio da za mene učini nešto što je on tako uspješno izvršio da
bih ga, kad bih bio kralj, smjesta odlikovao svim svojim odlikovanji­
ma, pa makar baš i Zlatnim runom i Ordenom podvezice.
— Onda, budući da još nećemo sjesti za stol — reče Debray — na­
točite sebi čašu kseresa kao što smo i mi učinili, i ispripovjedite nam
to, barune.
/Ml
Grof Monte Christo

— Svi vi znate da mi je svojedobno palo na pamet da idem u Afriku.

— To je put koji su vam utrli vaši preci, dragi moj Chateau-Renaud
— odgovori galantno Morcerf.
— Jest, ali ja sumnjam da ste išli tamo s istim ciljem kao i oni, to jest
da oslobodite Kristov grob.
— I u pravu ste, Beauchamp — reče mladi aristokrat. Pošao sam je­
dino zato što me je spopao hir da pucam iz pištolja. Dvoboj mi je
odvratan, kao što znate, otkako su me dva svjedoka koje sam izabrao
da uredim jedan spor natjerala da slomim ruku jednom od svojih naj­
boljih prijatelja... Eto, onom jadnom Franzu d'Epinayju kojega svi vi
poznajete.
— Ah, da, istina je — reče Debray — vas ste se dvojica svojedobno
zaista tukli u dvoboju... A zbog čega?
— Neka me vrag odnese ako se još sjećam! — reče Chateau-Renaud.
— Ali se zato izvrsno sjećam da sam, bojeći se da ne zanemarim talent
kao što je moj, htio iskušati na Arapima nove pištolje koje sam dobio
na dar. Zato sam se ukrcao za Oran, a iz Orana krenuo za Konstanti-
nu, kamo sam došao upravo u pravi trenutak da vidim dizanje opsade.
Počeo sam se povlačiti zajedno sa svima drugima. Punih četrdeset
osam sati prilično sam dobro podnosio kišu danju a snijeg noću; na­
posljetku, trećeg jutra, konj mi je uginuo od studeni. Jadna životinja!
Navikao na pokrivače i na peć u staji... taj arapski konj nije se ugodno
osjećao na deset stupnjeva ispod nule u Arabiji.
— Zato hoćete da kupite od mene mog engleskog konja — reče De-
bray. — Mislite da će bolje podnositi oštru studen nego vaš arapski.
— Varate se, jer ja sam se zarekao da se nikada više neću vraćati u
Afriku.
— Znači da ste se naužili lijepog straha? — reče Beauchamp.
— Bogami jesam, to priznajem — odgovori Chateau-Renaud. — A
imao je čovjek i čega se bojati! Konj mi je dakle uginuo, pa sam se
povlačio pješice. Šest Arapa dojurilo je u kasu da mi odsiječe glavu,
ja sam oborio dvojicu s dva metka iz puške, dvojicu s dva metka iz
pištolja, i to punim pogotkom. Ali su ostala još dvojica, a ja sam sad
ostao bez oružja. Jedan me od njih zgrabio za kosu — i zato sam sada
nakratko ošišan, jer čovjek nikad ne zna što se može dogoditi — drugi
mi je stavio pod vrat svoj jatagan, i već sam osjetio njegovu hladnu
oštricu, kadli je ovaj gospodin kojega vidite ovdje pojurio na njih, ubio
onog koji me držao za kosu iz pištolja i raskolio udarcem sablje glavu
onome koji se bio spremio da mi prereže vrat. Gospodin se bio zare­
kao da će baš toga dana spasiti život nekom čovjeku, a slučaj je htio da
 uiuya rvnjiya

to budem upravo ja. Kad jednom budem bogat, povjerit ću Klagmanu

ili Marochettiju da mi izrade spomenik slučaju.
— Jest — reče Morrel osmjehnuvši se — bilo je to 5. rujna, upravo na
godišnjicu onoga dana kad se moj otac čudom spasio. I zato, ako mi je
ikako moguće, svake godine proslavljam taj dan nekim djelom...
— Junačkim djelom, zar ne? — prekine da Chateau-Renaud. — Ukra­
tko, ja sam bio taj izabranik, ali to još nije sve. Pošto me je spasio da
ne poginem od željeza, spasio me i od studeni jer mi je dao, ne polovi­
cu svog ogrtača, kako je činio sveti Martin, nego čitav ogrtač, a spasio
me i od gladi podijelivši sa mnom — pogodite što?
— Paštetu iz Felixove radnje? — reče Beauchamp.
— Ne, nego svog konja, od koga smo svaki pojeli po komad s velikim
tekom. To nije bilo lagano.
— Konj? — upita smijući se Morcerf.
— Ne, nego žrtva — odgovori Chateau-Renaud. Pitajte Debrayja bi li
on žrtvovao svog engleskog konja za nekog neznanca.
— Za nekog neznanca ne bih — reče Debray — ali za nekog prijatelja
možda i bih.
— Ja sam već tada naslućivao da ćete vi postati moj prijatelj, gospo­
dine barune — reče Morrel. — Uostalom, već sam imao čast kazati
vam: bilo to junaštvo ne bilo, bila to žrtva ili ne bila, ja sam tog dana
morao prinijeti nešto kao žrtvu zloj sudbini u znak zahvalnosti za mi­
lost koju nam je u svoje vrijeme iskazala dobra sudbina.
— Ovaj događaj o kome vam je sada gospodin Morrel samo usput
natuknuo — nastavi Chateau-Renaud —- to vam je jedna prekrasna
priča koju će vam on ispripovjediti jednoga dana, kad se bude­
te bolje upoznali s njim. Danas, međutim, idemo se pobrinuti za
želudac, a ostavimo na miru pamćenje. U koliko sati ćete ručati,
Alberte?
— U deset i po. Točno? — zapita Debray izvukavši sat.
— Oh, pa vi ćete mi valjda odobriti pet minuta — reče Morcerf — jer
i ja također čekam jednog spasioca.
— Čijeg spasioca?
— Pa mojeg, bogami! — odgovori Morcerf. — Zar vi mislite da ja ni­
sam mogao biti spašen kao i netko drugi i da samo Arapi sijeku glave?
Naš današnji ručak je filantropski ručak, i mi ćemo imati za stolom,
tako se bar nadam, dva dobrotvora čovječanstva.
— Pa što ćemo onda učiniti — reče Debray — kad imamo samo jednu
Monthyonovu nagradu?
— Lako za to! Dat ćemo je nekome tko nije ničim zaslužio da je

443
Cirot monte cnristo

dobije — reče Beauchamp. — Tako se i Akademija obično izvlači iz

neprilike.
— A odakle dolazi taj čovjek? — zapita Debray. — Oprostite što to
ponovno pitam, jer vi ste već jednom odgovorili na to, to je istina, ali
tako neodređeno da uzimam sebi slobodu još vas jednom zapitati.
— Pravo da vam kažem — reče Albert — o tome nemam pojma. Kad
sam ga pozvao u goste, tome ima dva mjeseca, bio je u Rimu. Ali tko
može znati kuda je sve lutao za to vrijeme.
— I vi mislite da je u stanju biti točan? — zapita Debray.
— Mislim da je u stanju učiniti bilo što — odgovori Morcerf.
— Upozoravam vas da vam s onih pet minuta odgode preostaje svega
još deset minuta.
— U redu. To ću vrijeme iskoristiti da vam kažem koju riječ o svom
gostu.
— Oprostite — reče Beauchamp — bi li se od ovoga što ćete nam
pripovijedati mogao napraviti jedan feljton?
— Mogao bi, i te kako — reče Morcerf. — To je čak veoma zanimlji­
vo.
— Pričajte dakle, jer sad već i tako uviđam da danas neću stići u
skupštinu.
— Za vrijeme prošlogodišnjeg karnevala bio sam u Rimu.
— Pa to znamo — reče Beauchamp.
— Jest, ali ne znate da su me bili oteli razbojnici.
— U Rimu nema razbojnika — reče Debray.
— O, vi se varate! Ima ih, i to vrlo strašnih, to će reći divnih, jer su mi
se učinili tako lijepima da ih se čovjek mora prestrašiti.
— Slušajte, dragi moj Alberte — reče Debray — priznajte da je vaš
kuhar okasnio s ručkom, da kamenice nisu stigle iz Marennesa ili
Ostendea, i da ste se ugledali u primjer gospode de Maintenon pa
hoćete nadomjestiti jelo pričanjem. Kažite, dragi moj, mi smo bar
dovoljno dobro društvo da vam oprostimo i da saslušamo vašu priču
ma kako izgledalo da će biti nevjerojatna.
— Ali ja vam kažem, koliko god izgledala nevjerojatna, da je istinita
od prve do posljednje riječi. Dakle, razbojnici su me zarobili i odveli
na neko prilično žalosno mjesto koje se zove katakombe svetog Seba-
stijana.
— To mi je mjesto poznato — reče Chateau-Renaud. — Tamo umalo
da nisam dobio groznicu.
— A ja sam prošao gore nego vi — reče Morcerf — jer sam je zaista
imao. Rekli su mi da sam zarobljenik i da se mogu otkupiti za sitnicu

444
 Druga knjiga

od četiri tisuće rimskih talira, to jest dvadeset šest tisuća franaka.

Na nesreću, ja sam imao svega petnaest stotina, jer sam bio pri kraju
putovanja, pa je moje kreditno pismo bilo iscrpljeno. Napisao sam pi­
smo Franzu. Pa da, vidite, i Franz je bio tamo, možete ga pitati jesam
li slagao samo jednu riječ. Napisao sam Franzu da do šest sati ujutro
treba stići s otkupninom od četiri tisuće talira, jer ću se inače u šest
sati i deset minuta pridružiti blaženim svecima i slavnim mučenicima
u čijem sam društvu imao čast nalaziti se. A gospodin Luigi Vampa
— tako se naime zvao vođa tih razbojnika — bio bi, molim vas da mi
to vjerujete, najsavjesnije održao svoju riječ.
— Ali je Franz stigao s četiri tisuće talira? — reče Chateau-Renaud.
— K vragu, čovjek ne može biti u neprilici zbog četiri tisuće talira ako
se zove Franz d’Epinay ili Albert de Morcerf!
— Ne, on je jednostavno došao u pratnji gosta kojeg sam vam najavio
i za kojeg se nadam da ću vas s njime upoznati.
— Tako dakle! Pa to mora da je neki Heraklo koji je ubio Kakusa, taj
gospodin, ili Perzej koji je oslobodio Andromedu.
— Ne, to je čovjek otprilike moga stasa.
— Naoružan do zuba?
— Nije imao sa sobom ni pletače igle.
— Ali je pregovarao o vašem otkupu?
— Rekao je vođi razbojnika svega dvije riječi, i ja sam bio slobodan.
— I čak su vam se ispričali što su vas uhvatili — reče Beauchamp.
— Upravo tako — odgovori Morcerf.
— Eh vidite, pa taj čovjek je onda bio Ariosto.
— Nije, to je bio prosto naprosto grof Monte Christo.
— Nitko se ne zove grof Monte Christo — reče Debray.
— Ja ne vjerujem u to — nadoda Chateau-Renaud s hladnokrvnošću
čovjeka koji ima u malom prstu sve europsko plemstvo. — Tko je još
čuo za nekog grofa Monte Christa?
-— Možda dolazi iz Svete zemlje — reče Beauchamp. — Jedan od nje­
govih predaka možda je bio vlasnik Kalvarije, kao što su Mortemarti
bili gospodari Mrtvog mora.
— Oprostite — reče Maksimilijan — ali ja mislim da ću vas izvući
iz nedoumice, gospodo: Monte Christo je mali otočić o kojem sam
često slušao od pomoraca koji su bili namješteni kod mog oca; zrno
pijeska usred Sredozemnog mora, jedan atom u neizmjernosti.
— Imate posve pravo, gospodine — reče Morcerf. — E pa, čovjek o
kome vam govorim je gospodar i kralj tog zrna pijeska, tog atoma. A
svoj grofovski naslov bit će da je kupio negdje u Toskani.
Grof Monte Christo

— To znači da je taj vaš grof bogat?

— Bogami, mislim da jest.
— Ali to, čini mi se, mora upadati u oči.
— E, u tome se varate, Debray.
— Ja vas više ne razumijem.
— Jeste li čitali »Tisuću i jednu noć«?
— No, i to mi je neko pitanje!
— E pa, znate li jesu li ljudi što ih tamo susrećete bogati ili siroma­
šni? Jesu li njihova zrna žita rubini i dijamanti? Svi oni izgledaju kao
siromašni ribari, a odjednom otvaraju neku tajanstvenu spilju u kojoj
nalazite blago kojim biste mogli kupiti Indiju.
— Pa što?
— No, i taj moi grof Monte Christo također je jedan od takvih ribara.
On je čak sebi nadjenuo ime uzeto iz tih priča, nazvao se Sindbad
Pomorac i ima spilju punu zlata.
— I vi ste vidjeli tu spilju, Morcerf? —- upita Beauchamp.
— Nisam ja, nego Franz. Ali, tiho! O tome nemojte govoriti pred njim
nijednu riječ... Franz je sišao u nju povezanih očiju, a posluživali su ga
nijemi ljudi i žene prema kojima je, kako se čini, Kleopatra samo obi­
čna bludnica. Samo, što se tih žena tiče, Franz baš nije posve siguran
jesu li se one pojavile tek pošto je jeo hašiša, tako da je lako moguće
da je ono što je smatrao da su žene bio samo ples statua.
Mladi ljudi pogledaju Morcerfa pogledom koji kao da je htio reći:
— Eh, dragi moj, jeste li vi poludjeli, ili nam se rugate?
— Bogami — reče Morrel zamišljeno — i ja sam čuo od nekog starog
mornara koji se zvao Penelon priču koja je posve nalik na ovo što je
ispričao gospodin de Morcerf.
— Ah — reče Albert — baš je sreća što mi gospodin Morrel dolazi u
pomoć. To vam baš nije drago, zar ne, što tako baca klupko konca u
moj labirint?
— Oprostite, dragi prijatelju — reče Debray — ali vi nam tu pričate
nevjerojatne stvari.
-— Ah, k vragu, nevjerojatne zbog toga što vam vaši ambasadori i vaši
konzuli o tome ne govore! Oni nemaju vremena za to, važnije im je da
kinje svoje sunarodnjake koji putuju.
— Gle! Pa vi se počinjete žestiti i obarate se na naše jadne poslanike.
E, moj Bože, a čime biste vi htjeli da vam oni pomažu? Skupština im
svakog dana određuje sve manje plaće, tako da je teško nagovoriti
nekoga da se tog posla prihvati. Hoćete li biti ambasador, Alberte?
Izradit ću da vas imenuju za ambasadora u Carigradu.
 Druga knjiga

— Neću, jer bi mi sultan, čim bih pokazao da sam sklon Mehmed

Aliji, poslao uže da me moji tajnici njime udave.
— Eto vidite! — reče Debray.
— Jest, ali uza sve to moj grof Monte Christo ipak postoji!
— Bože moj, pa svi ljudi postoje, čudna mi čuda, ali ne u ovakvom
obliku. Nemaju svi ljudi crne robove, kneževske galerije, zbirke oru­
žja, koje vrijede po šest tisuća franaka, i grčke metrese!
Jeste li vidjeli tu njegovu grčku metresu?
•— Jest, vidio sam je i čuo. Vidio sam je u kazalištu Valle, a čuo jednog
dana kad sam ručao kod grofa.
— Pa taj vaš neobični čovjek dakle i jede?
— Bogami, ako jede, jede tako malo da to nije spomena vrijedno.
— Vidjet ćete da je to neki vampir.
— Smijte se ako vas je volja. Ali tako je mislila i grofica G..., koja je,
kao što vam je poznato, poznavala lorda Ruthwena.
— Ah, izvrsno! — reče Beauchamp. — Eto za čovjeka koji nije novi­
nar nešto što se može natjecati sa slavnom morskom zmijom iz »Con-
stitutionela«. Vampir, to je prekrasno!
— Smeđe oko čija se zjenica širi i suzuje po njegovoj volji — reče
Debray. Veličanstveno čelo, široko lice, bijeli i šiljasti zubi i učtivost
u skladu s time.
— Eh, upravo tako, Lucien — reče Morcerf — opis se poklapa od riječi
do riječi. Jest, njegova je učtivost oštra i jetka. Taj je čovjek često izazivao
jezu u meni, a jednog dana kad smo zajedno promatrali neko pogubljenje
pomislio sam da će mi pozliti, više od toga što sam ga slušao i gledao kako
hladno govori o svim vrstama smrtne kazne na svijetu nego zbog toga što
sam vidio kako krvnik vrši svoj posao i što sam čuo krikove osuđenoga.
— Nije li vas možda poveo u ruševine Colosseuma da vam siše krv,
dragi Morcerf? — upita Beauchamp.
— Ili, pošto vas je oslobodio razbojnika, nije li vam dao da potpišete
kakvu pergamenu plamene boje i zatražio da mu ustupite svoju dušu,
kako je Izaija ustupio svoje pravo prvorodstva?
— Rugajte se, rugajte se koliko vam drago, gospodo! —- reče Morcerf,
pomalo uvrijeđen. — Kad vas ovako gledam, vas, Parižane s bulevara
Gand, vas koji šećete po Bulonjskoj šumi, i kad se sjetim toga čovjeka,
e, onda mi se doista čini da mi nismo od iste vrste.
— To mi laska! — reče Beauchamp.
— Sve u svemu — doda Chateau-Renaud — taj vaš grof Monte Chri­
sto je otmjen čovjek u trenucima dokolice, osim što ponekad održava
veze s talijanskim razbojnicima.
Grof Monte Christo

— Eh, talijanski razbojnici ne postoje! — reče Debray.

— A isto tako ni vampiri! — nadoda Beauchamp.
— A nema ni grofa Monte Christa — reče Debray. — Eto, dragi Al-
berte, upravo otkucava deset sati i trideset minuta.
Ali zvuk zidnog sata nije još sasvim utihnuo, kad se otvoriše vrata i
Germain najavi:
— Njegova ekscelencija, grof Monte Christo!
— Na te riječi svi se prisutni i nehotice trgoše, što je bio znak da ih se
pripovijedanje vicomta de Morcerfa ipak duboko dojmilo.
Čak se ni Albert nije mogao oteti nekom iznenadnom uzbuđenju.
Nisu se čula ni kola na ulici, ni koraci u predsoblju; čak su se i vrata
otvorila bez šuma.
Grof se pojavi na pragu, obučen sasvim jednostavno, ali ni najstroži
pariški kicoš ne bi imao što prigovoriti njegovoj odjeći. Sve je bilo
izvanredno ukusno, sve nabavljeno u najotmjenijim radnjama, i odije­
lo, i šešir, i rublje.
Izgledao je kao čovjek kome je jedva trideset pet godina, a ono što se
svih naročito dojmilo, bila je nevjerojatna sličnost s opisom što ga je
dao Debray.
Grof se, nasmiješen, zaputi prema sredini salona i pođe ravno prema
Albertu, koji mu je pošao u susret i čvrsto mu stisnuo ruku.
— Točnost je vrlina kraljeva — reče grof Monte Christo -— kako je,
ako se ne varam, rekao jedan od vaših vladara. Ali što se tiče putni­
ka, oni uz najbolju volju ne mogu biti točni. No ja se nadam, dragi
moj vicomte, da ćete mi s obzirom na moju dobru volju oprostiti
dvije-tri sekunde, koliko sam, čini mi se, zakasnio da se pojavim na
sastanku. Pet stotina milja čovjek ne može prevaliti bez određenih
teškoća, naročito ne u Francuskoj, gdje je, kao što se čini, zabranjeno
tući kočijaše.
— Gospodine grofe — reče Albert — ja sam upravo govorio o vašem
posjetu nekolicini svojih prijatelja koje sam pozvao ovamo u vezi s
obećanjem koje ste mi izvoljeli dati, i koje imam čast da vam pred­
stavim. To su gospoda grof de Chateau-Renaud, čije plemstvo seže u
vrijeme dvanaest pairova i čiji su preci imali svoje mjesto za Okruglim
stolom; gospodin Lucien Debray, osobni tajnik ministra unutrašnjih
poslova; gospodin Beauchamp, zloglasni novinar, strah i trepet fran­
cuske vlade, ali o kojemu, uza svu slavu što je uživa u našoj zemlji,
možda nikad niste čuli govoriti u Italiji, s obzirom na to da se njegov
list tamo ne prodaje; i konačno gospodin Maksimilijan Morrel, kolo­
nijalni kapetan.
 Druga knjiga

Kad je čuo to ime, grof Monte Christo, koji se sve dotad klanjao
učtivo ali hladno i ravnodušno kao pravi Englez, i nehotice učini je­
dan korak a lako crvenilo prođe poput munje preko njegovih blijedih
obraza.
— Gospodin nosi uniformu novih francuskih pobjednika —- reče on
— to je lijepa uniforma.
Teško bi bilo reći kakav je to osjećaj davao grofovu glasu tako dubok
zvuk, i zbog kojeg su, kao protiv njegove volje, zasjale njegove oči,
tako lijepe, tako mirne i tako bistre kad nije bilo nikakva razloga koji
bi ih zamagljivao.
— Vi još nikada niste vidjeli naše afričke vojnike, gospodine? — upita
Albert.
— Nikada — odgovori grof, opet potpuno sabran.
— E, onda, gospodine, pod ovom uniformom kuca jedno od najhra­
brijih i najplemenitijih srdaca u našoj vojsci.
— Oh, gospodine grofel —• prekine ga Morrel.
— Pustite me da govorim, kapetane. Upravo smo saznali — nastavi
Albert — za jedan tako junački podvig ovog gospodina, da ga, iako ga
danas vidim prvi put, molim za dopuštenje da vam ga predstavim kao
svog prijatelja.
I kod tih riječi na Monte Christovu se licu mogao primijetiti onaj ne­
obično ukočeni pogled, ono trenutačno crvenilo i lagano podrhtavanje
vjeđa koje je kod njega bilo znak da je uzbuđen.
— Ah, gospodin je plemenita srca — reče grof; — utoliko bolje1.
Ove riječi koje su više odgovarale grof ovoj misli nego onome što je
upravo rekao Albert, iznenadiše sve, a naročito Morrela, koji začuđe­
no pogleda grofa Monte Christa. Ali zvuk njegova glasa bio je u isti
mah i tako blag i, da tako kažemo, umiljat, da se čovjek, ma koliko da
su te riječi bile neobične, zbog njih nije mogao naljutiti.
— A zašto bi on posumnjao u Morrelovu plemenitost? — reče Beauc-
hamp Chateau-Renaudu.
— Doista odgovori Chateau-Renaud, koji je, kao poznavalac društva,
svojim oštrim aristokratskim okom proniknuo u grofu Monte Christu
sve što se moglo proniknuti — doista, Albert nas nije prevario, jer taj
je grof zbilja neobična ličnost. Sto vi kažete na to, Morrel?
— Bogami — odgovori Morrel — pogled mu je jasan a glas simpatičan,
i zbog toga mi se sviđa, iako je stavio onu neobičnu primjedbu o meni.
— Gospodo — reče Albert — Germain mi javlja da je ručak na stolu.
Dragi moj grofe, dopustite da vam pokažem put.
Šutke su prešli u blagovaonicu. Svatko sjedne na svoje mjesto.
Grof Morite Christo

— Gospodo — reče grof pošto je sjeo — dopustite mi jedno priznanje

koje će me unaprijed ispričati za nespretnosti što ću ih možda počini­
ti. Ja sam stranac, i to toliko stranac da sada prvi put dolazim u Pariz.
Francuski mi je život dakle posve nepoznat, a ja sam dosad vodio
život na istočnjački način, koji je u najvećoj opreci s dobrim pariškim
običajima. Ja vas dakle molim da mi oprostite ako vam se štogod na
meni učini odviše tursko, odviše napuljsko ili odviše arapsko. A sad,
gospodo, ručajmo!
— Kako je samo sve to rekao! — promrmlja Beauchamp. To je očito
pravi plemić.
— Pravi tuđinski plemić — nadoda Debray.
— Pravi plemić bez domovine, gospodine Debray — reče Chateau-
Renaud.
Čitatelji se sigurno sjećaju da je grof bio suzdržljiv gost. Albert to
napomene, izražavajući bojazan da se putniku već u samom početku
neće svidjeti pariški život u svojem najmaterijalnijem ali u isto vrije­
me i najnužnijem vidu.
— Dragi moj grofe — reče on — ja se naročito bojim da vam se
kuhinja možda neće sviđati toliko koliko ona na Španjolskom trgu.
Trebalo je da vas pitam što želite i da dam prirediti nekoliko jela po
vašem ukusu.
— Kad biste me bolje poznavali, gospodine — odgovori sa smiješkom
grof — ne biste razbijali glavu zbog jedne brige koja je gotovo uvre­
dljiva za putnika kao što sam ja, koji sam se hranio i makaronima u
Napulju, i palentom u Milanu, i ollom podridom u Valenciji, i pila­
vom u Carigradu, i karikom u Indiji, i lastavičjim gnijezdima u Kini.
Za jednog svjetskog putnika kao što sam ja ne postoji neka određena
kuhinja. Ja jedem sve i gdje se god nađem, ali jedem malo. A upravo
danas, kad mi predbacujete moju suzdržljivost, upravo sam danas pri
odličnom teku, jer od jučer ujutro nisam ništa jeo.
— Kako? Od jučer ujutro? — uzviknuše gosti. — Vi niste ništa okusili
puna dvadeset četiri sata?
— Nisam — odgovori grof Monte Christo. — Morao sam skrenuti s
puta da se o nečem raspitam u okolini Nimesa, i zato sam malo ka­
snio, pa se nisam htio zaustavljati.
— I jeli ste u svojoj kočiji? — upita Morcerf.
— Nisam, nego sam spavao, kao i uvijek kad se dosađujem a nemam
hrabrosti razonoditi se, kad sam gladan a ne da mi se jesti.
— Pa vi onda zapovijedate svom snu? — upita Morrel.
— Gotovo da je tako.
 Druga knjiga

— A imate neki recept kako se to postiže?

— Imam, i to nepogrešiv.
— Eto, to bi bilo izvrsno za nas Afrikance, koji nemamo uvijek što
jesti i tek vrlo rijetko što piti — reče Morrel.
— Da — reče grof Monte Christo — ali na žalost taj je recept izvrstan
za čovjeka kao što sam ja, za čovjeka koji živi ovako izuzetnim živo­
tom, ali bi bio vrlo opasan kad bi se primijenio na jednu vojsku, jer se
ona ne bi probudila kad bi negdje bila potrebna.
— A može li se saznati kakav je to recept? — zapita Debray.
— Oh, Bože moj, kako da ne! — odgovori grof Monte Christo. Ja to
ne tajim. To je mješavina izvrsnog opijuma koji sam sam nabavio u
Kantonu, da budem siguran daje čist, i najboljeg hašiša koji se bere na
Istoku, to jest između Eufrata i Tigrisa. Ta dva sastojka izmiješaju se
u jednakom omjeru pa se od njih napravi neka vrst pilula koje čovjek
proguta u trenutku kad mu to zatreba. One počinju djelovati nakon
deset minuta. Pitajte gospodina baruna Franza d’Epinayja, jer mislim
da ih je on iskušao jednoga dana.
— Jest — odgovori Morcerf — on mi je nešto spomenuo o tome, i čak
mu je to ostalo u veoma ugodnoj uspomeni.
— Ali reče Beauchamp, koji je već po svom novinarskom zvanju bio
veoma sumnjičav — to znači da vi uvijek nosite te pilule sa sobom?
— Uvijek — odgovori Monte Christo.
— Bi li bilo nezgodno kad bih vas zamolio da nam pokažete te drago­
cjene pilule — nastavi Beauchamp, nadajući se da će dovesti stranca
u nepriliku.
— Ne bi, gospodine — odgovori grof i izvuče iz džepa jednu prekra­
snu kutijicu izdubenu u jednom jedinom smaragdu i zatvorenu zla­
tnim navijkom koji se mogao izvući, i onda bi kroz taj otvor ispadala
jedna mala zelenkasta kuglica velika poput graška. Ta je kuglica imala
oštar i prodoran miris; bilo ih je četiri ili pet u kutijici od smaragda, u
koju ih je moglo stati dvanaestak.
Kutijica je prelazila iz ruku u ruku, ali više zbog toga da bi gosti pre­
gledali taj krasni smaragd nego da bi omirisali pilule.
— I te pilule priprema vam vaš kuhar? — zapita Beuchamp.
— Ne, gospodine — odgovori grof Monte Christo. — Ja ne prepu­
štam tek tako svoja stvarna uživanja na milost i nemilost nedostojnim
rukama. Ja sam prilično dobar kemičar, pa sam pripremam te svoje
pilule.
— Ovo je prekrasan smaragd — reče Chateau-Renaud — i najveći što
sam ga ikad vidio, iako moja majka ima lijepog obiteljskog nakita.
Grof Monte Christo

— Imao sam tri takva smaragda — odgovori grof Monte Christo. Je­
dnoga sam dao Velikom sultanu, koji je njime ukrasio svoju sablju, a
drugoga našem Svetom Ocu, koji ga je dao umetnuti u svoju tijaru,
sučelice jednom drugom smaragdu gotovo iste veličine, ali ne tako
lijepom, koji je njegov predšasnik Pio VII. bio dobio od cara Napole-
ona. A trećega sam zadržao za sebe, i dao sam ga izdupsti, zbog čega
je izgubio polovicu svoje vrijednosti ali je zato postao pogodniji za
namjenu koju sam mu odredio.
Svi su začuđeno gledali grofa Monte Christa. On je govorio tako je­
dnostavno da je bilo očito da ili govori istinu ili je lud, ali je smaragd
što je bio u njega navodio prisutne da se opredijele za prvu pretpo­
stavku.
— A što su vam dala ta dva vladara u zamjenu za tako veličanstven
dar? — upita Debray.
— Veliki sultan dao je slobodu jednoj ženi, a naš Sveti Otac poklonio
je život jednom čovjeku. Tako sam i ja jednom u svom životu bio je­
dnako moćan kao da sam rođen na podnožju prijestolja.
— Taj čovjek koga ste oslobodili, to je Peppino, zar ne? — uzvikne
Morcerf. — Na njega ste primijenili to svoje pravo da zatražite po­
milovanje.
— Možda — odgovori Monte Christo osmjehnuvši se.
— Gospodine grofe, vi nemate pojma koliko me veseli što vas čujem
tako govoriti — reče Morcerf. — Ja sam vas unaprijed najavio svojim
prijateljima kao čovjeka iz bajke, kao čarobnjaka iz »Tisuću i jedne
noći«, kao srednjovjekovnog vrača. Ali Parižani imaju tako razvijen
smisao za otkrivanje paradoksa, da smatraju proizvodima mašte i naj-
neospomije istine ako se one potpuno ne podudaraju s njihovim na­
činom života. Na primjer Debray čita a Beauchamp piše svakog dana
o tome kako je na nekom bulevaru napadnut i opljačkan neki oka-
šnjeli džokej-kluba; kako su u Ulici Saint Denis ili u predgrađu Saint
Germain umorene četiri osobe, i kako je uhvaćeno deset, petnaest,
dvadeset lopova, bilo u nekoj kavani na bulevaru Temple, bilo u Ju-
lijanovim Termama, ali ne priznaju da bi mogli postojati razbojnici u
rimskoj Campagni ili u Pontinskim močvarama. Kažite im dakle sami,
molim vas, gospodine grofe, da su mene uhvatili ti razbojnici i da bih,
da nije bilo vašeg plemenitog zauzimanja, danas najvjerojatnije čekao
na uskrsnuće od mrtvih u katakombama svetog Sebastijana umjesto
da im priredim ručak u svojoj neuglednoj kućici u Ulici Helder.
— Slušajte — reče grof Monte Christo. — Vi ste mi obećali da mi tu
sitnicu nikada nećete spominjati.
 Druga knjiga

— To nisam bio ja, gospodine grofe! — uzvikne Morcerf. — To je

bio netko drugi, kome ste učinili istu uslugu kao i meni i koga ste
zamijenili sa mnom. Naprotiv, govorimo o tome, molim vas. Jer ako
se odlučite govoriti o tom događaju, možda mi nećete samo ponoviti
ono što već znam nego i reći još mnogo toga što ne znam.
— Ali meni se čini — reče grof osmjehnuvši se — da ste vi u svemu
tome igrali dovoljno važnu ulogu da biste mogli znati isto tako dobro
kao i ja sve što se dogodilo.
— Hoćete li mi obećati — reče Morcerf — ako ja kažem sve što
znam, da ćete me vi dopuniti onim što ne znam?
— To je sasvim pošteno — odgovori Monte Christo.
— E pa — reče Morcerf — makar baš moj ponos i trpio zbog toga,
moram reći da sam tri dana mislio da sa mnom koketira jedna maska
za koju sam vjerovao da je potomak Tulije i Popeje, dok sam u stvari
očijukao s jednom najobičnijom seljankom. I kao pravi glupan, još
mnogo veći nego što sam dotad bio, ja sam se, umjesto s tom seljan­
kom, misleći da je ona, sastao s jednim mladim razbojnikom od še­
snaest godina, golobradim momkom vitka stasa, koji mi je u trenutku
kad sam se toliko oslobodio da sam htio poljubiti njegovo djevičansko
rame, stavio pištolj pod grlo i uz pomoć sedmorice ili osmorice svo­
jih drugova odveo me ili bolje reći odvukao u dno katakomba svetog
Sebastijana, gdje sam naišao na veoma obrazovana vođu razbojničke
družbe, koji je, časti mi, čitao Cezarove Komentare i koji se udostojao
načas prekinuti čitanje kako bi mi rekao da mu do sutra u šest sati
ujutro trebam isplatiti četiri tisuće talira, jer ću inače u šest sati i
deset minuta zauvijek prestati postojati. Postoji pismo, koje se nalazi
kod Franza, s mojim potpisom i post-scriptumom Luigija Vampe. Ako
sumnjate u to, pisat ću Franzu, koji će dati ovjeriti potpise. Eto, to
ja znam; a sada, ono što ne znam, to je, gospodine grofe, kako ste vi
uspjeli postići toliko štovanja rimskih razbojnika, koji nikoga i ništa ne
poštuju. Priznajem vam da smo Franz i ja bili upravo zadivljeni.
— Ništa nije jednostavnije, gospodine — odgovori grof. — Ja pozna­
jem tog Luigija Vampu već deset godina. Još dok je bio sasvim mladi
pastir, jednog dana ja sam mu dao nekakav zlatnik zato što mi je poka­
zao put, a on je dao meni, da mi ne ostane dužan, jedan bodež koji je
sam izrezbario i koji ste sigurno vidjeli u mojoj zbirci oružja. Kasnije,
bilo zato što je zaboravio tu izmjenu sitnih darova koji su imali biti
zalog prijateljstva među nama, bilo zato što me nije prepoznao, on me
je pokušao uhvatiti, ali se dogodilo da sam, naprotiv, ja uhvatio njega s
dvanaestoricom njegovih ljudi. Mogao sam ga izručiti rimskom sudu,
Grof Monte Christo

koji je vrlo ekspeditivan, i koji bi se njemu za volju još više požurio,

ali to nisam učinio.
Pustio sam ga zajedno s njegovim ljudima.
— Pod uvjetom da više ne griješi -— reče novinar smijući se. — Veliko
mi je zadovoljstvo što vidim da su se savjesno držali zadane riječi.
— Ne, gospodine — odgovori Monte Christo — nego pod jednosta­
vnim uvjetom da me uvijek poštuju, i mene i sve moje ljude. Možda
će vam se to što ću vam sada reći činiti neobičnim, vama, gospodo
socijalisti, progresisti i humanisti, ali ja se nikada ne brinem za svoje
bližnje, nikada ne pokušavam štititi društvo koje mene ne štiti i koje
se, rekao bih čak, obično brine za mene jedino da mi naškodi. Među­
tim, koliko god ih ne cijenim i koliko god nastojim da nemam posla s
njima, društvo i moji bližnji još su uvijek moji dužnici.
— U dobar čas — uzvikne Chateau-Renaud. — Vi ste prvi čovjek koji
ima toliko hrabrosti otvoreno i bez uvijanja propovijedati sebičnost.
To je veoma lijepo! Bravo, gospodine grofe!
— To je baš iskreno — reče Morrel — ali ja sam siguran da se gospo­
din grof nije pokajao što je bar jednom odstupio od principa koje nam
je tako odlučno izložio.
— Kako sam to ja odstupio od svojih principa, gospodine? — upita
Monte Christo, koji se nije mogao suzdržati da s vremena na vrijeme
ne pogleda Morrela tako pažljivo da je taj odvažni mladić dva ili tri
puta oborio oči pred jasnim i bistrim grofovim pogledom.
— Ali meni se čini — reče Morrel — da ste time što ste oslobodili
gospodina de Morcerfa, koga niste poznavali, učinili uslugu vašem bli­
žnjem i društvu.
— Čiji je on najljepši ukras — reče ozbiljno Beauchamp ispivši nadu-
šak čašu šampanjca.
— Gospodine grofe — uzvikne Morcerf — evo ste se dali uhvatiti
logičkim zaključivanjem, vi koji ste jedan od najlogičnijih ljudi što ih
poznajem. I vidjet ćete da ćemo odmah dokazati ne samo da niste
sebičnjak, nego da ste, naprotiv, filantrop. Ah, gospodine grofe, vi
tvrdite za sebe da ste istočnjak, Levantinac, Malajac, Indijac, Kinez,
divljak. Obiteljsko vam je ime Monte Christo, a krsno ime Sindbad
Pomorac, ali tek što ste stupili nogom na tlo Pariza, već nesvjesno
pokazujete najveće vrline ili najveće mane naših nastranih Parižana, to
jest kitite se manama koje nemate a sakrivate vrline koje imate!
— Dragi moj vicomte — reče Monte Christo — u svemu što sam re­
kao ili učinio ne vidim ni jednu riječ koja bi zasluživala pohvale kojima
me vi i ova gospoda obasipate. Vi za mene niste bili stranac, jer sam
 Druga knjiga

vas poznavao, jer sam vam prepustio dvije sobe, jer sam vas zadržao
kod sebe na ručku, jer sam vam posudio jednu od svojih kočija, jer
smo zajedno gledali kako prolaze maske Ulicom Corso i jer smo s
istog prozora na Piazzi del Popolo promatrali ono pogubljenje koje
vas se tako jako dojmilo da vam je gotovo pozlilo. I zato, ja pitam svu
ovu gospodu, jesam li mogao ostaviti svog gosta u rukama tih strašnih
razbojnika, kako ih vi nazivate? Uostalom, kao što znate, ja sam, kad
sam vas spašavao, imao jednu skrivenu misao, to jest da se poslužim
vama da me uvedete u pariške salone kad budem došao posjetiti Fran­
cusku. Tu moju odluku mogli ste neko vrijeme smatrati neodređenom
i prolaznom nakanom, ali danas, kao što vidite, to je prava pravcata
stvarnost kojoj se morate pokoriti ako nećete prekršiti zadanu riječ.
— Ja ću je i održati — reče Morcerf. — Ali se bojim da ne budete veoma
razočarani, dragi grofe, vi, koji ste navikli na brežuljkaste predjele, na sli­
kovite događaje, na basnoslovne vidike. Kod nas nema ničega što bi bilo
nalik na ono na što vas je vaš pustolovni život navikao. Naš Cimboraso, to
je Montmartre; naša Himalaja, to je Mont-Valerien; naša Velika pustinja,
to je ravnica Grenelle, ali i na njoj buše arteške zdence da bi karavane na­
šle vode. Mi imamo lopova, i to čak mnogo lopova, iako ih nemamo toli­
ko koliko se to pripovijeda, ali se ti lopovi kudikamo više boje i najmanjeg
policijskog žbira nego i najvećeg gospodina. Naposljetku, Francuska je
tako prozaična a Pariz tako civiliziran da u naših osamdeset pet depar-
tmana — kažem osamdeset pet departmana jer, razumije se, Korziku ne
ubrajam u Francusku, dakle da u naših osamdeset pet departmana nećete
naći ni najmanju planinu na kojoj ne bi bili postavljeni brzojavni uređaji,
i ni najmanju malo mračniju spilju u koju po nalogu policijskog komesara
nije uvedeno plinsko svjetlo. Prema tome, mogu vam učiniti samo jednu
uslugu, dragi grofe, uslugu za koju vam se stavljam na raspolaganje, a
to je, da vas predstavim u svim kućama, ili da zamolim svoje prijatelje
da vas predstave. Uostalom, vama i nije potreban takav posrednik, jer
čovjek s vašim imenom, vašim blagom i vašim duhom (Monte Christo
se nakloni s malo ironičnim smiješkom), čovjek se može posvuda sam
predstavljati i bit će svuda dobro primljen. Ja vam dakle ustvari mogu
poslužiti samo za jedno: ako vam moje poznavanje pariškog života, moje
iskustvo u pogledu udobnosti i moje poznavanje naših trgovina mogu biti
od koristi, ja vam stojim na raspolaganju da vam nađem pogodnu kuću.
Ne usuđujem se predložiti vam da dijelite sa mnom moj stan kao što sam
ga ja dijelio s vama u Rimu, ja koji ne propovijedam sebičnost nego sam
uzor sebičnosti. Jer u mom stanu, osim za mene nema mjesta ni za koga,
osim ako to ne bi bila kakva žena.
Grof Monte Christo

— Ah — reče grof — vi se ograđujete kao pravi suprug. Doista, u

Rimu ste mi bili spomenuli nešto o nekim ženidbenim planovima.
Trebam li vam čestitati na vašoj budućoj sreći?
— To je još uvijek samo namjera, gospodine grofe.
— A tko kaže da nešto namjerava — reče Debray — hoće reći da bi
se to moglo dogoditi.
— Mom ocu je stalo do toga — reče Morcerf — i ja se nadam da ću
vam doskora, ako već ne kao svoju ženu a ono kao zaručnicu, moći
predstaviti gospođicu Danglars.
— Eugeniju Danglars! — prihvati Monte Christo. — Čekajte, nije li
njen otac gospodin barun Danglars?
— Jest — odgovori Morcerf — ali je on novopečeni barun.
— Oh, pa što to smeta — odgovori Monte Christo — ako je on državi
učinio usluge kojima je zaslužio taj naslov.
— Učinio je ogromne usluge — reče Beauchamp. — On je, iako je u
duši liberal, godine 1829. odobrio zajam od šest milijuna kralju Karlu
X., koji ga je bogami načinio barunom i vitezom Legije časti, tako da
nosi vrpcu svog ordena ne na džepu prsluka, kako bi tko mogao pomi­
sliti, nego ni više ni manje nego u zapučku svoga kaputa.
— Ah, Beauchamp, Beauchamp — reče Morcerf smijući se — saču­
vajte to za »Corsaire« ili «Charivari«, ali preda mnom poštedite mog
budućeg tasta.
Zatim se obrati grofu Monte Christu:
— Ali vi ste upravo izgovorili barunovo ime kao netko tko ga poznaje?
— reče.
— Ne poznajem ga — reče nehajno Monte Christo — ali ću se ubr­
zo upoznati s njim, budući da imam kod njega otvoren kredit banke
Richard i Blount iz Londona, Arnstein i Eskeles iz Beča, i Thomson i
French iz Rima.
Dok je izgovarao ova dva posljednja imena, Monte Christo pogleda
ispod oka Maksimilijana Morrela. Ako je stranac očekivao da će se ta
dva imena dojmiti Maksimilijana Morrela, nije se prevario. Maksimi-
lijan je zadrhtao kao da ga je potresla električna struja.
— Thomson i French? — reče. — Vi poznajete tu tvrtku, gospodine?
— To su moji bankari u prijestolnici kršćanskog svijeta — odgovori
mirno grof. — Mogu li učiniti štogod za vas kod njih?
— Oh, gospodine grofe, možda biste nam mogli pomoći u istraživanju
koje je sve do danas ostalo bezuspješno. Ta je kuća svojedobno učinila
veliku uslugu našem poduzeću, ali je uvijek, ne znam zašto, poricala
da nam ju je učinila.
 Druga Knjiga

— Stojim vam na raspolaganju, gospodine — odgovori Monte Christo

naklonivši se.
— Ali — reče Morcerf — mi smo se, u vezi s gospodinom Danglar-
som, sasvim udaljili od predmeta o kome smo razgovarali. Bilo je go­
vora o tome da se nađe pogodna kuća za grofa Monte Christa. Dakle,
gospodo, udružimo se da smislimo nešto. Gdje ćemo smjestiti ovog
novog domaćina velikog Pariza.
— U predgrađu Saint-Germain — reče Chateau-Renaud. — Gospo­
din će tamo pronaći jednu lijepu malu kuću s vrtom prema ulici i
dvorištem pozadi.
— Ah, Chateau-Renaud — reče Debray — vi ne znate ništa drugo
nego to vaše žalosno i dosadno predgrađe Saint-Germain. Nemojte
ga slušati, gospodine grofe, smjestite se radije u Chaussee d’Antinu.
To je pravo središte Pariza.
— Na bulevaru Opere — reče Beauchamp — u prvom katu, u jednoj
kući s balkonom. Gospodin grof će dati da mu se tamo donesu jastu­
ci od tkanine protkane srebrom, i vidjet će, pušeći na svoj čibuk ili
gutajući svoje pilule, čitavu prijestolnicu kako defilira pred njegovim
očima.
— Vi nemate nikakve ideje, Morrel? — reče Chateau-Renaud — kad
ništa ne predlažete?
— Ni govora — reče mladić smijući se — naprotiv! Imam jedan pri­
jedlog, ali sam čekao da vidim hoće li se gospodin odlučiti prihvatiti
koju od izvrsnih ponuda koje su mu stavljene. A sada, budući da nije
ništa prihvatio, mislim da mu mogu ponuditi stan u jednoj maloj kući,
vrlo lijepoj i sagrađenoj u stilu gospođe Pompadour, koju je moja se­
stra uzela u najam prije godinu dana u Ulici Mesley.
Vi imate sestru? — upita Monte Christo?
— Jest, gospodine, i to divnu sestru. — Je li udana?
— Udana je već deset godina.
— A je li sretna? — upita ponovno grof.
— Toliko je sretna koliko je to moguće jednom ljudskom biću —
odgovori Maksimilijan. Udala se za čovjeka koga je voljela, onoga koji
nam je ostao u nesreći, za Emanuela Herbauta.
Monte Christo se neprimjetno osmjehne.
— Ja stanujem ondje za vrijeme svog dopusta, i stojim zajedno sa
svojim šurjakom Emanuelom na raspolaganju grofu za sve obavijesti
koje bi mu mogle zatrebati.
— Samo trenutak! — uzvikne Albert prije nego što je Monte Christo
stigao odgovoriti. — Pazite što radite, gospodine Morrel, vi biste htjeli
Grof Monte Christo

jednog svjetskog putnika, Sindbada Pomorca, zatvoriti u obiteljski život.

Od čovjeka koji je došao vidjeti Pariz htjeli biste učiniti časnog starinu.
— Oh, što još ne — odgovori Morrel osmjehujući se — mojoj je sestri
dvadeset devet godina a mom šurjaku trideset; oni su mladi, veseli i
sretni. Uostalom, gospodin grof će imati svoj stan i svoje će domaćine
susretati samo kad mu se bude prohtjelo da siđe k njima.
— Hvala vam, gospodine, hvala — reče Monte Christo — ali ja ću se
zadovoljiti time da me predstavite svoj sestri i svom šurjaku budete
li htjeli iskazati mi tu čast. Ali ja ne prihvaćam prijedlog nijednoga od
ove gospode, zato što već imam spreman stan.
-— Kako? — uzvikne Morcerf. — Vi ćete dakle odsjesti u nekom ho­
telu? To će vam biti veoma dosadno.
— Pa jesam li ja tako loše stanovao u Rimu? — zapita Monte Chri­
sto.
— Eh, u Rimu — reče Morcerf — vi ste utrošili pedeset tisuća pi-
jastera da namjestite stan, a ja pretpostavljam da nemate namjeru
svakog se dana izlagati takvim troškovima.
— To me ne bi smetalo — odgovori Monte Christo. — Ali ja sam
odlučio u Parizu imati vlastitu kuću, hoću reći kuću samo za sebe.
Poslao sam unaprijed svog sobara i on je već sigurno kupio kuću i
namjestio mi je.
— Pa onda nam kažite da imate sobara koji poznaje Pariz — uzvikne
Beauchamp.
— On isto tako kao i ja prvi put dolazi u Pariz; crnac je i nijem je
— reče Monte Christo.
— Pa to je onda Alija? — upita Albert u općem čuđenju.
— Jest, to je Alija, moj Nubijac, moj njemak, koga ste, mislim, vidjeli
u Rimu.
— Jest, sigurno — odgovori Morcerf — izvrsno ga se sjećam. Ali kako
ste mogli povjeriti jednom Nubijcu da vam kupuje kuću u Parizu, i
jednom mutavcu da vam je namjesti? Bit će da je taj jadnik sve učinio
naopako.
— Vi se varate, gospodine. Ja sam, naprotiv, siguran da je sve izabrao
po mom ukusu. Jer, kao što znate, moj se ukus razlikuje od ukusa
drugih ljudi. On je stigao ovamo prije osam dana, i sigurno je obišao
čitav Pariz s onim instinktom što ga ima dobar lovački pas kad lovi
posve sam. On zna moje hirove, moje želje, moje potrebe, i sigurno je
sve uredio po mojoj želji. Znao je da ću stići danas u deset sati, i od
deset sati čekao me je kod mitnice u Fontaineblueauu; predao mi je
ovaj papir: to je moja nova adresa. Evo, čitajte.
 Druga knjiga

I grof Monte Christo pruži Albertu komad papira.

— Elizejske Poljane 30 — pročita Albert.
—- Ah, pa to je zbilja originalno — nije mogao da ne uzvikne Beauc-
hamp.
— I sasvim kneževski — doda Chateau-Renaud.
— Kako, vi još ne poznajete svoju kuću? — upita Debray.
— Ne — reče Monte Christo. — Uostalom, već sam vam rekao da
nisam htio zakasniti. Presvukao sam se u kočiji i sišao pred vicomto-
vim vratima.
Mladići se pogledaju. Nije im bilo jasno ne tjera li to Monte Christo
šegu s njima; ali svaka njegova riječ, i pored njegove izuzetne naravi,
nosila je pečat takve jednostavnosti da se nije moglo pretpostavljati da
laže. Uostalom, zašto bi i lagao?
— Moramo se dakle zadovoljiti time — reče Beauchamp — da pru­
žimo gospodinu sve one male usluge koje budu u našoj moći. Ja, kao
novinar, otvaram mu vrata svih kazališta u Parizu.
— Hvala, gospodine — reče Monte Christo osmjehnuvši se. — Moj
upravitelj već ima nalog da mi uzme po jednu ložu u svakom kazalištu.
■ — Vaš upravitelj je također jedan Nubijac? Jedan njemak? — upita
Debray.
— Nije, gospodine, već jednostavno jedan vaš zemljak, ukoliko je
Korzikanac uopće nečiji zemljak. Ali vi ga poznajete, gospodine de
Morcerf.
— Da to nije slučajno onaj dobri signor Bertuccio koji se tako dobro
razumije u unajmljivanje prozora?
— Upravo on, i vi ste ga vidjeli kod mene onog dana kad sam vas
pozvao na ručak. To je veoma čestit čovjek, koji je bio malo vojnik,
malo krijumčar a malo i sve ono što već čovjek može biti. Ja se čak ne
bih mogao zakleti da nije došao u neki sukob s policijom zbog neke
sitnice, recimo zbog nekog uboda nožem.
— I vi ste tog časnog građanina svijeta izabrali za svog upravitelja, go­
spodine grofe? — reče Debray. — Koliko vam ukrade godišnje?
— Eh, časna riječ — reče grof — ništa više nego bilo koji drugi, u
to sam siguran. Ali on dobro vodi moje poslove, i ništa za njega nije
nemoguće, pa ga zato držim.
— Dakle — reče Chateau-Renaud — vi već imate uređen stan, imate
kuću na Elizejskim Poljanama, imate poslugu, upravitelja, i nedostaje
vam jedino jedna prijateljica.
Albert se osmjehne: sjetio se lijepe Grkinje koju je vidio u grofovoj
loži u kazalištu Valle i u kazalištu Argentina.
Grof Monte Christo

— Ja imam nešto bolje od toga — reče Monte Christo — imam ro­

binju. Vi unajmljujete svoje prijateljice u kazalištu Opera, u kazalištu
Vaudeville, a ja sam svoju kupio u Carigradu. To me je mnogo stajalo,
ali se zato u tom pogledu ne moram ni za što brinuti.
— Ali vi zaboravljate — reče smijući se Debray — da smo mi, kako to
reče kralj Karlo, slobodnjaci i po imenu i po prirodi, i da je vaša robi­
nja onog trenutka kad je stupila na tlo Francuske postala slobodna.
— Tko će joj to reći? — upita Monte Christo.
— Pa k vragu, prvi na kojega naiđe.
— Ali ona govori samo grčki.
— To je onda nešto drugo.
— Ali hoćemo li je bar vidjeti? — zapita Beauchamp. — Ili, kad već
imate jednog njemaka, imate li također i eunuhe?
— Bogami nemam —odgovori Monte Christo — tako daleko ipak ne
idem u svojoj sklonosti za istočnjačkim životom. Svi koji me okružuju
slobodno me mogu napustiti, a kad bi me napustili, ne bih im bio po­
treban ni ja ni bilo tko drugi, i zato me možda ne napuštaju.
Već odavno gosti su prešli na desert i na cigare.
— Dragi moj — reče Debray ustajući — ali sat već pokazuje dva i po;
vaš je gost veoma ugodan, ali čovjek mora napustiti i najbolje društvo,
ponekad čak i zato da bi otišao u mnogo neugodnije: moram se vratiti
u svoje ministarstvo. Razgovarat ću s ministrom o grofu, i svakako
trebamo saznati tko je on.
— Čuvajte se —• reče Morcerf — jer su i najlukaviji odustali od toga.
— Koješta! Mi imamo tri milijuna za policiju, i iako ih uvijek potrošimo
unaprijed, naći će se još uvijek kojih pedeset tisuća franaka i za to.
— A kad budete saznali tko je on, hoćete li mi reći?
— Obećajem vam. Do viđenja, Alberte. Gospodo, sluga sam poni­
zan.
Pošto je izašao, Debray veoma glasno vikne u predsoblju:
— Neka dođu kola.
— Dobro — reče Beauchamp Albertu. — Neću ići u skupštinu, ali
ću pružiti svojim čitateljima nešto bolje nego što je govor gospodina
Danglarsa.
— Zaboga, Beauchamp — reče Morcerf — zaklinjem vas da ne napi-
šete ni riječi. Nemojte me lišavati zadovoljstva da ga predstavljam i da
pripovijedam što znam o njemu. Zar nije zanimljiv?
— On je i više nego zanimljiv — odgovori Chateau-Renaud. To je
doista jedan od najneobičnijih ljudi koje sam susreo u životu. Idete
li, Morrel.
 Druga knjiga

— Samo da još dam svoju posjetnicu gospodinu grofu, koji će biti tako
dobar da mi obeća da će nam doći u posjet u Ulici Meslay broj 7.
— Budite sigurni da ću doći, gospodine — reče grof naklonivši se.
I Maksimilijan Morrel izađe s barunom Chateau-Renaudom, ostavivši
grofa Monte Christa sama s Morcerfom.

4K1
Grof Monte Christo

3. Upoznavanje
Kad je Albert ostao sam s Monte Christom, on mu reče:
— Gospodine grofe, dopustite mi da svoj čičeronski posao započnem
time da vam pokažem kako izgleda momački stan. Za vas koji ste na-
vikli na talijanske palače možda će biti zanimljivo da saznate na koliko
četvornih metara može živjeti jedan mladi Parižanin za koga se ne bi
moglo reći da baš sasvim loše stanuje. Kako budemo prelazili iz sobe
u sobu, otvorit ćemo prozore da biste mogli disati.
Monte Christo je već poznavao blagovaonicu i salon u prizemlju. Al­
bert ga naprije povede u svoj atelier, koji je, kao što se sjećamo, bio
njegova najdraža prostorija.
Monte Christo je bio dostojan da ocjenjuje sve stvari što ih je Albert
nagomilao u ovoj prostoriji: stare škrinje, japanski porculan, istočnja­
čke tkanine, venecijansku stakleninu, oružje iz svih zemalja svijeta,
sve mu je to bilo poznato, i on je na prvi pogled pogađao iz kojeg je
nešto stoljeća i iz koje zemlje. Morcerf je mislio da će morati obja­
šnjavati, ali je, naprotiv, prošao pod grofovim vodstvom pravi kurs iz
arheologije, mineralogije i znanosti o prirodi. Sišli su u prvi kat. Albert
uvede svog gosta u salon. Taj je salon bio sav prekriven djelima mo­
dernih slikara: bilo je tu Dupreovih pejzaža s visokim trskama, vitkim
stablima, kravama koje muču i divnim nebom; bilo je Delacrobcovih
arapskih konjanika u dugačkim bijelim burnusima, sa zlatom okova­
nim oružjem, na konjima koji su se bijesno ugrizali dok su ljudi udarali
jedan po drugome teškim buzdovanima; bilo je Boulangerovih akvare­
la koji su prikazivali crkvu Notre-Dame u Parizu s onom snagom koja
slikara čini takmacem pjesniku; bilo je Diazovih platna, na kojima
je cvijeće ljepše od pravog cvijeća, sunce sjajnije od pravog sunca;
Decampsovih crteža obojenih poput crteža Salvatora Rose, ali manje
poetičnih; Giraudovih i Miillerovih pastela, na kojima su prikazana
djeca anđeoskih glava i žene djevičanskog lica; bilo je Dauzatsovih

ARI
 Druga knjiga

crteža istrgnutih iz albuma s putovanja po Istoku, crteža što ih je

umjetnik napravio u nekoliko sekunda sjedeći na kakvoj devi ili ispod
kupole kakve mošeje; bilo je, naposljetku, svega onoga što suvremena
umjetnost može dati u zamjenu i kao naknadu za umjetnost koja je
nestala s prošlim stoljećima.
Albert se nadao da će ovaj put moći pokazati grofu nešto što on još
nije vidio; ali na njegovo veliko iznenađenje, grof je, ne gledajući uo­
pće potpise, od kojih su neki i onako bili naznačeni samo inicijalima,
uz svako djelo odmah rekao i ime autora, tako da se lako moglo vidjeti
da mu je ne samo svako od tih imena poznato nego da o svakom od tih
umjetnika ima svoj sud i da ga je proučio.
Iz salona prijeđoše u spavaonicu, koja je bila u isti mah i uzor otmje­
nosti i strogog ukusa: tu je samo jedan portret, ali s potpisom Leopol-
da Roberta, blistao u svom okviru od tamnog zlata.
Ovaj portret odmah je privukao pažnju grofa Monte Christa, jer tek
što je učinio tri koraka po sobi, odjednom se zaustavio ispred njega.
Bio je to portret mlade žene od dvadeset pet do dvadeset osam godi­
na, tamne puti i vatrena pogleda zakrivena čeznutljivim trepavicama.
Bila je obučena u slikovitu nošnju katalonskih ribarica s crvenim i cr­
nim prslučićem, a u kosi je imala zlatne ukosnice. Promatrala je more,
i njena otmjena silueta se jasno isticala na tom dvostrukom plavetnilu
mora i neba.
Da u sobi nije bilo polumračno, Albert bi bio mogao zapaziti kako je
grofovo lice postalo plavičasto blijedo i kako je jak drhtaj potresao
njegova ramena i njegove grudi.
Nastade nekoliko minuta šutnje, i za to je vrijeme grof Monte Christo
netremice promatrao ovu sliku.
— Imate lijepu prijateljicu, vicomte — reče Monte Christo potpuno
mirnim glasom. — A ova nošnja, koja je sigurno pokladni kostim,
upravo joj prekrasno pristaje.
— Ah, gospodine — reče Albert — tu ste se prevarili, što vam ja ne
bih oprostio da ste uz ovaj portret mogli vidjeti i neki drugi.
Vi ne poznajete moju majku, gospodine. To je ona u ovom okviru.
Dala se tako slikati prije sedam-osam godina. Ovu je nošnju, čini mi
se, sama izmislila, a sličnost je tako velika da mi se čini da još gledam
svoju majku kakva je bila 1830. godine. Grofica se dala tako portre­
tirati za vrijeme grofove odsutnosti. Sigurno je mislila da će mu po
povratku prirediti ugodno iznenađenje, ali, začudo, ovaj se portret
nije svidio mom ocu. Pa ni umjetnička vrijednost slike, koja je kao
što vidite jedno od lijepih platna Leopolda Roberta, nije moglo pre-
Grof Monte Christo

tegnuti nad antipatijom koju je osjećao prema njoj. Istina je, među
nama budi rečeno, da je gospodin de Morcerf jedan od najrevnijih
pairova u Luksemburškoj palači i general poznat kao velik poznavalac
vojne teorije, ali sasvim osrednji poznavalac umjetnosti. No drukčije
je to s mojom majkom, koja je, i sama prilično dobra slikarica, odviše
cijenila jedno ovakvo umjetničko djelo a da bi ga se posve odrekla.
Zato ga je dala meni da ga objesim u svom stanu gdje će biti ma­
nje izloženo nezadovoljnim pogledima gospodina de Morcerfa, čiji ću
vam portret, koji je naslikao Groš, također pokazati. Oprostite što
vam ovako govorim o obiteljskim stvarima, ali kako ću imati čast da
vas odvedem grofu, kažem vam ovo zbog toga da se ne biste zaletjeli
i hvalili ovaj portret pred njim. Uostalom, ova slika ima neki koban
utjecaj, ier je moja majka gotovo uvijek kad dođe ovamo promatra, a
pritom se gotovo nikad ne može suzdržati a da ne zaplače. Smutnja
što je s pojavom ovog portreta nastala u kući mojih roditelja uostalom
je jedini nesporazum što je ikada nastao između grofa i grofice, koji,
iako su u braku već dvadeset godina, još uvijek žive isto tako složno
kao i prvog dana.
Monte Christo baci letimičan pogled na Alberta, kao da hoće otkriti
neku skrivenu namjeru u njegovim riječima. Ali bilo je očito da mu
mladi čovjek govori sa svom iskrenošću svoje duše.
— A sada — reče Albert — sada ste vidjeli sve moje bogatstvo, go­
spodine grofe, pa mi dopustite da vam ga ponudim, koliko god bilo
skromno. Osjećajte se kao da ste u svojoj kući, a da bih vam omogućio
da se još ugodnije osjećate, budite tako dobri da pođete sa mnom
gospodinu de Morcerfu, kome sam iz Rima pisao o usluzi što ste mi
je učinili i najavio mu posjet što ste mi ga obećali; usuđujem se reći
da grof i grofica nestrpljivo čekaju da im bude dopušteno da vam se
zahvale. Vi ste već pomalo siti svega, znam to, gospodine grofe, i obi­
teljski prizori ne mogu se previše dojmiti Sindbada Pomorca, jer vi ste
vidjeli toliko drugih prizora. Međutim, prihvatite to što vam predla­
žem kao uvođenje u pariški život, život koji se sastoji od uglađenosti,
posjeta i upoznavanja.
Monte Christo se šutke nakloni. Prihvatio je taj prijedlog bez oduše­
vljenja i bez žaljenja, kao društvenu obvezu koju dobro odgojen čovjek
smatra svojom dužnošću. Albert pozove svog sobara i naredi mu da
obavijesti gospodina i gospođu de Morcerf o skorom dolasku grofa
Monte Christa.
Albert i grof pođu za njim.
Kad su došli u grofovo predsoblje, grof primijeti iznad vrata što su
 Druga Knjiga

vodila u salon jedan grb koji je bio tako bogato opremljen i tako se
uklapao u raskoš ove prostorije da se jasno vidjelo kako mu veliku
važnost pridaje vlasnik ove kuće,
Monte Christo zastane ispred tog grba i stane ga pažljivo promatrati.
— Sedam zlatnih ptica na plavom polju. To je sigurno grb vaše obi­
telji, gospodine? — upita. — Osim što poznajem osnovne elemente
grbova, što mi omogućuje da ih protumačim, ja sam prilična neznalica
u heraldici, ja, koji samo slučaju mogu zahvaliti svoj grofovski naslov,
koji mi je podijeljen u Toskani i bez kojega bih vrlo rado bio da mi
nisu neprestano ponavljali kako je čovjeku koji mnogo putuje nužno
potrebno da ima nekakav naslov. Jer, zaista je potrebno, ako već ni
zbog čega, a ono da vas carinici ne pregledavaju, da imate nekakav
grb naslikan na svojoj kočiji. Oprostite mi, dakle, što vam postavljam
takvo pitanje.
— Vaše pitanje nije nimalo neumjesno, gospodine — reče Morcerf
s jednostavnošću čovjeka koji je uvjeren u ono što govori. — Vi ste
točno pogodili: to je naš grb, to jest grb koji ima srebrnu kulu na
crvenom polju, a to je grb majčine obitelji; po ženskoj liniji ja sam
Španjolac, ali obitelj de Morcerf je francuska, i to, prema onome što
sam čuo, jedna od najstarijih na jugu Francuske.
— Jest — odgovori Monte Christo — na to ukazuju ptice u grbu.
Gotovo svi naoružani hodočasnici koji su pokušali ili izvršili osvajanje
Svete zemlje stavljali su u svoj grb bilo križ, kao znak zadatka kome su
se posvetili, ili ptice sele, simbol dugih putovanja što su ih poduzimali
i za koje su se nadali da će ih izvršiti na krilima vjere. Jedan od vaših
predaka s očeve strane bio je u jednom od križarskih pohoda, i sve
ako ne pretpostavimo da je to bio onaj što ga je vodio sveti Luj, vaše
plemstvo potječe iz trinaestog stoljeća, a to bome nije makar što.
— To je moguće — reče Morcerf. — Negdje u radnoj sobi mog oca
postoji genealoško stablo koje će nam to reći, i o kojem sam svojedo­
bno dobio objašnjenja iz kojih bi i d’Hozier i Jancourt imali što nau­
čiti. Ali sada ja više ne mislim na to, iako vam mogu reći, gospodine
grofe — a to također spada u moju dužnost čičerona — da se ljudi
počinju mnogo zanimati za te stvari pod našom narodnom vladom.
— E, onda je vaša državna vlast trebala odabrati nešto bolje iz svoje
prošlosti nego što su ona dva natpisa što sam ih zapazio na vašim ja­
vnim spomenicima, koji nemaju nikakva heraldičkog smisla. A što se
vas tiče, vicomte — nastavi Monte Christo vrativši se Morcerfu — vi
ste sretniji nego vaša državna vlast, jer su oznake na vašem grbu lijepe
i navode na maštanje. Jest, to je dobro, vi ste u isti mah i Provansalac
Aas.
Grof Monte Christo

i Španjolac, a to objašnjava, ako na portretu koji ste mi pokazali ima

neke sličnosti, onu lijepu smeđu boju kojoj sam se toliko divio na licu
plemenite Katalonke.
Čovjek bi trebalo biti Edip ili čak sama Sfinga pa da nasluti ironiju s
kojom su bile izgovorene ove grofove riječi što su naoko bile izrečene
s tolikom učtivošću. I zato se Morcerf zahvalio smiješkom i, pošavši
prvi da mu pokaže put, gurnuo vrata koja su bila ispod njegova grba i
koja su, kao što smo već rekli, vodila u salon.
Na najvidnijem mjestu toga salona vidio se također jedan portret;
bio je to portret nekog čovjeka od trideset osam godina, obučenog
u uniformu višeg oficira, s onom dvostrukom epoletom od pletene
vrpce koja označava više činove, s trakom Legije časti oko vrata, što
ie značilo da je bio zapovjednik, na desnoj strani prsiju imao je orden
velikog oficira reda Spasitelja, a na lijevoj strani orden velikog Križa
Karla III., što je značilo da je čovjek prikazan na tom portretu sigurno
sudjelovao u ratovima u Grčkoj i Španjolskoj, da je, što po lentama
odlikovanja dolazi apsolutno na isto, obavljao kakvu diplomatsku slu­
žbu u tim dvjema zemljama.
Monte Christo je isto tako pažljivo razgledavao taj portret kao i onaj
drugi, kadli se otvore jedna vrata sa strane, i on se nađe licem u lice s
grofom de Morcerfom.
Bio je to čovjek od kojih četrdeset do četrdeset pet godina, no koji je
izgledao kao da mu je pedeset; njegovi brkovi i crne obrve neobično
su odudarali od gotovo bijele kose, koja je bila kratko ošišana, onako
po vojničku. Bio je obučen u građansko odijelo, a u rupici kaputa
imao je vrpcu čije su raznobojne trake označavale različita odlikovanja
kojima je bio odlikovan. Taj je čovjek ušao prilično otmjena koraka i
nekako užurbano. Monte Christo ga je gledao kako dolazi k njemu ne
učinivši ni koraka; činilo se da su mu noge bile prikovane za pod isto
tako kao što mu je pogled bio prikovan za lice grofa de Morcerfa.
— Oče — reče mladić — čast mi je predstaviti vam gospodina grofa
Monte Christa, plemenitog prijatelja koga sam imao sreću sresti u
teškim prilikama koje su vam poznate.
— Gospodin je dobrodošao među nas — reče grof de Morcerf po­
zdravivši Monte Christa smiješkom — on je našem domu time što
mu je spasio jedinog nasljednika učinio uslugu koja traži našu vječnu
zahvalnost.
Rekavši to grof de Morcerf pokaže Monte Christu naslonjač i istodo­
bno sjedne nasuprot prozoru.
Monte Christo, uzevši naslonjač što mu ga je ponudio grof de Mor-
 uruga Knjiga

cerf, smjesti se tako da je ostao skriven u sjeni velikih baršunastih

zavjesa odakle je čitao na crtama umorna i zabrinuta grofova lica čita­
vu povijest skrivenih patnji zapisanih u svakoj od tih bora što su prije
vremena izbrazdale ovo lice.
Gospođa se grofica — reče Morcerf — oblačila kad ju je vicomte
obavijestio o posjetu koji će imati sreću primiti; ona će sići i za deset
minuta bit će u salonu.
— To je prevelika čast za mene — reče Monte Christo — da sam
već prvog dana nakon dolaska u Pariz upoznao čovjeka čija je osobna
vrijednost jednaka njegovu ugledu i kod kojega sreća ni jedanput nije
pogriješila; ne sprema li ona negdje u ravnicama Mitidja ili u planina­
ma Atlasa za vas još i maršalsku palicu?
— Ah — odgovori Morcerf malo pocrvenjevši — napustio sam akti­
vnu službu, gospodine. Kad sam za vrijeme Restauracije imenovan pa-
irom, sudjelovao sam u prvoj vojni i službovao pod zapovjedništvom
maršala de Bourmonta; mogao sam se, dakle, nadati nekom višem
zapovjedništvu, i tko zna što bi se bilo dogodilo da je starija grana
dinastije ostala na prijestoljul Ali Julska je revolucija bila, kako se
čini, dosta slavna da je mogla sebi dopustiti da bude nezahvalna, i ona
je to bila prema svakome koji nije službovao za vrijeme Carstva; ja
sam se tada zahvalio na službi, jer čovjek koji je svoje epolete zaslužio
na bojnom polju ne zna se nikako snaći na skliskom terenu salona.
Odložio sam mač, bacio sam se na politiku, posvetio sam se industriji
i izučavam korisne zanate. Za dvadeset godina svog službovanja uvijek
sam to jako želio, ali nisam imao za to vremena.
— Takve ideje podržavaju superiornost vaše nacije nad drugim ze­
mljama — odvrati Monte Christo. — Kao plemić iz ugledne obitelji,
koji posjeduje lijep imutak, vi ste najprije pristali steći prve činove
kao neznani vojnik, a to se vrlo rijetko događa. Zatim ste, kad ste po­
stali general, pair Francuske i vitez Legije časti, pristali započeti drugo
naukovanje bez ikakve druge nade i bez ikakve druge nagrade osim da
jednog dana možete koristiti svojim bližnjima... Da, gospodine, to je
zaista lijepo, što više, rekao bih, to je uzvišeno.
Albert je začuđeno promatrao i slušao Monte Christa, jer nije bio
navikao vidjeti ga gdje se uzdiže do takvih zanosnih misli.
— Na žalost — nastavi stranac, bez sumnje zato da bi rastjerao jedva
vidljiv oblak što se nakon tih njegovih riječi spustio na Morcerfovo
čelo — mi u Italiji ne radimo tako, mi rastemo u skladu sa svojim
rodom i vrstom, mi zadržavamo isto lišće, isti rast, a često i istu be­
skorisnost čitavog svog života.

467
Grof Monte Christo

— Ali, gospodine — odvrati grof de Morcerf — za čovjeka vaše vrije­

dnosti Italija nije dostupna domovina, pa vam Francuska pruža ruke;
odazovite se tom pozivu, a Francuska možda neće biti nezahvalna pre­
ma svima. Ona loše postupa sa svojom djecom, ali obično velikodušno
prima strance.
— Oh, oče — reče Albert sa smiješkom — vidi se da vi ne poznajete
gospodina grofa Monte Christa. Njegova zadovoljstva nisu od ovog
svijeta. On uopće ne teži za častima, uzima od njih samo toliko koliko
može stati na njegovu putnicu.
To je, što se mene tiče, najtočniji sud što sam ga ikada čuo — odgovori
stranac.
— Gospodin je bio kovač svoje budućnosti; — reče grof de Morcerf
uzdahnuvši — i on je izabrao put posut ružama.
— Točno, gospodine — odvrati Monte Christo s takvim smiješkom
koji slikar nikad ne bi mogao naslikati i koji bi fiziologa uvijek doveo
do očaja ako bi ga pokušao analizirati.
— Da se ne bojim da ću zamoriti gospodina grofa — reče general
očito očaran ponašanjem Monte Christa — poveo bih ga sa sobom u
skupštinu jer će današnja sjednica biti veoma zanimljiva za nekoga tko
ne poznaje naše suvremene senatore.
— Bit ću vam vrlo zahvalan, gospodine, ako mi izvolite ponoviti tu po­
nudu jednom drugom prilikom, ali danas mi je pružena ugodna nada
da ću biti predstavljen gospođi grofici, i ja ću čekati.
— Oh, evo moje majke — usklikne vicomte.
I doista, Monte Christo, pošto se brzo okrenuo, opazi gospođu de
Morcerf na ulazu u salon, na pragu vrata koja su bila nasuprot onima
kroz koja je ušao njen muž: nepomična i blijeda, ona spusti, kad se
Monte Christo okrenuo prema njoj, ruku kojom se bila tko zna zašto
oslonila o pozlaćeni dovratak; stajala je tu već nekoliko trenutaka i
čula posljednje riječi što ih je izgovorio posjetilac iz Italije.
On ustane i duboko se nakloni grofici; i ona se nakloni njemu, šutke
i ceremonijalno.
— Oh, Bože moj — upita grof — što vam je, gospođo? Da vam možda
nije zlo od vrućine u ovom salonu?
— Zar vam je pozlilo, majko? — poviče vicomte i pohita u susret
grofici.
Ona se obojici zahvali smiješkom.
— Nije mi pozlilo — reče ona — osjetila sam neko uzbuđenje ugle­
davši prvi put čovjeka bez čije bismo pomoći bili sada u suzama i
žalosti. Gospodine — nastavi grofica prilazeći dostojanstveno kao ka­
 Druga knjiga

kva kraljica — dugujem vam život svog sina i za to vas dobročinstvo

blagosiljem. A sada vam zahvaljujem za radost što mi je pružate dajući
mi priliku da vam zahvalim isto onako kao što sam vas i blagoslovila,
to jest od sveg srca.
Grof se još jednom nakloni, ali dublje nego prvi put; bio je još bljeđi
nego Mercedes.
— Gospođo — reče on — gospodin grof i vi odviše me velikodušno
nagrađujete za sasvim obično djelo. Spasiti čovjeka, uštedjeti muke
jednom ocu, poštedjeti osjetljivost jedne žene, to ne znači učiniti do­
bro djelo, nego izvršiti djelo čovjekoljublja.
Na te riječi, izgovorene s nekom divnom blagošću i učtivošću, grofica
odgovori dubokim glasom:
— Gospodine, zaista je velika sreća za mog sina što u vama ima prija­
telja, i ja zahvaljujem Bogu što je to tako uredio.
Grof de Morcerf priđe k njoj.
— Gospodo — reče — ja sam se već ispričao gospodinu grofu što ga
moram ostaviti; molim vas da me i vi ispričate. Sjednica je započela u
dva sata, a sada su već tri, i doskora će doći na mene red da govorim.
— Idite, gospodine — reče grofica istim izražajnim glasom — a ja ću
nastojati pozabaviti gosta kako ne bi osjetio vašu odsutnost. — Gospo­
dine grofe — nastavi ona okrenuvši se prema Monte Christu — hoćete
li nam iskazati čast da s nama provedete ostatak današnjeg dana?
— Hvala, gospođo — odgovori Monte Christo — uvjeravam vas da
sam vam veoma zahvalan zbog vaše ponude, ali ja sam jutros došao na
vaša vrata ravno iz svojih putničkih kola. Još uvijek ne znam kako ću
biti smješten, a jedva da znam gdje će mi biti stan. Istina, to nije neka
velika briga, ali ipak nije sasvim beznačajna.
— Onda se bar možemo nadati da ćete nas posjetiti jednom drugom
prilikom? — zapita grofica.
Monte Christo se nakloni ne odgovorivši ništa, ali se taj njegov pokret
mogao uzeti kao pristanak.
— Onda vas više ne zadržavam — nastavi grofica — jer ne bih htjela
da se moja zahvalnost pretvori u neučtivost i dosađivanje.
— Dragi gospodine grofe — reče Albert —ja ću pokušati odužiti vam
se za vašu ljubaznu pažnju koju ste mi iskazali u Rimu, i stavit ću vam
na raspolaganje svoja kola da se služite njima tako dugo dok ne uredite
svoje kočije.
— Najsrdačnije vam se zahvaljujem na vašoj ljubaznoj ponudi, dragi
moj gospodine de Morcerf — odgovori Monte Christo. — Ali ja pre­
tpostavljam da je moj upravitelj, gospodin Bertuccio, korisno upotri­
A CC\
Grof Monte Christo

jebio ova četiri i po sata što sam ih proveo kod vas, i da ću jednu od
svojih kočija naći posve spremnu pred vratima.
Albert je bio navikao na takve postupke grofa Monte Christa, i znao
je da on, kao i Neron nekada, izvodi i nemoguće stvari, pa se više nije
ničem čudio, samo se htio osvjedočiti kako će biti izvršene grofove
zapovijedi, i zato ga je ispratio do izlaznih vrata.
Grof Monte Christo nije se prevario. U trenutku kad su oni ušli u
predsoblje, jedan je sobar, onaj isti koji je u Rimu donio dvojici mladi­
ća grofovu posjetnicu i najavio im njegov dolazak, izjurio kroz trijem,
tako da je naš ugledni putnik, kad je izašao na vrata, doista naišao na
svoju kočiju koja ga je čekala.
Bila je to jedna kočija iz Kellerove radionice, za koju je dan prije bilo
ponuđeno osamnaest tisuća franaka, ali ie Drake nije htio dati uz tu
cijenu, što je bilo dobro poznato svim pariškim kicošima.
— Gospodine — reče Monte Christo Albertu — neću vas pozvati da
me pratite do mog stana, jer on još nije potpuno uređen, a vi znate
da ja što se improvizacija tiče moram čuvati svoj dobar glas. Dajte mi
jedan dan vremena i dopustite mi da vas onda pozovem, jer ću tada
biti sigurniji da se neću ogriješiti o zakone gostoprimstva.
— Ako tražite jedan dan, gospodine grofe, mogu biti siguran da ono
što ćete mi pokazati neće biti samo stan nego prava palača. Doista,
vama kao da pomaže dobri duh.
— Bogami, pustite ljude da to vjeruju — reče grof Monte Christo
stavivši nogu na baršunom presvučenu stepenicu svoje sjajne kočije.
I on brzo uđe u kočiju, na kojoj se odmah zatvore vrata te ona krene
kasom, ali ipak ne toliko brzo da grof ne bi mogao opaziti jedan goto­
vo neprimjetan pokret od koga se zatresao zastor na prozoru salona u
kome je ostavio gospođu de Morcerf.
Kad se Albert vratio svojoj majci, našao je groficu u budoaru, za­
valjenu u veliki baršunasti naslonjač. Čitava je soba bila utonula u
polumrak, u kome se nije vidjelo ništa do kakvog blistavog ukrasa
pričvršćena ovdje-ondje na trbuhu kakve porculanske vaze ili na uglu
kakvog zlatnog okvira.
Albert nije mogao razabrati grofičino lice, prekriveno tankim velom
koje je okružavalo njenu kosu kao aureola satkana od magle. Ali mu se
učini da joj je glas nekako drugačiji. A uz to je osjetio, među mirisima
ruža i heliotropa što bijahu na stoliću za cvijeće, opor i oštar miris
octa. I doista, na jednoj ukrašenoj kupi na kaminu, grofičina bočica,
izvučena iz navlake od šagrinske kože, privuče pozornost uznemire­
nog mladića.
 Druga knjiga

— Je li vam slabo, majko — uzvikne on ulazeći. — Možda vam je

pozlilo dok sam ja bio odsutan?
— Meni? Ne, Alberte. Ali ove ruže, tuberoze i cvjetovi naranče, za
ove sparine na koju još nisam navikla, imaju tako žestok miris...
— Onda, majko — reče Morcerf ispruživši ruku prema zvoncu — tre­
ba da ih iznesu u predsoblje. Vama zaista nije dobro, i već kad ste ušli
bili ste veoma blijedi.
— Kažete da sam bila blijeda, Alberte?
— Ali vam je to bljedilo izvrsno pristajalo, majko; no uza sve to otac
i ja ipak smo se uplašili.
— Otac vam je rekao nešto o tome? — zapita živo Mercedes.
— Nije, gospođo, ali je vama, sjećate li se, nešto spomenuo.
— Ne sjećam se — reče grofica.
U sobu uđe sobar, koji je došao na zvuk zvona koje je Albert povu­
kao.
— Odnesite ovo cvijeće u predsoblje ili u sobu za oblačenje — reče
vicomte. — Gospođi grofici je pozlilo od njegova mirisa. Sobar izvrši
što mu je bilo naređeno.
Nastala je duga šutnja, koja je trajala tako dugo dok je sobar iznosio
cvijeće.
— Kakvo je to ime: Monte Christo? — upita grofica kad je sluga iza­
šao noseći posljednju vazu s cvijećem. — Je li to obiteljsko ime, ime
zemlje, ili samo običan naslov?
— Mislim da je to samo naslov, majko. Grof je kupio jedan otok u
toskanskom arhipelagu, i prema onome što je sam jutros rekao, učinio
ga svojim plemićkim dobrom. Vi znate da se to tako radi u viteškom
redu svetog Stjepana u Firenci, u redu svetog Jurja u Parmi, pa čak i
u redu malteških vitezova. Uostalom, on nimalo ne drži do plemstva i
naziva sam sebe slučajnim grofom, iako je opće mišljenje u Rimu bilo
da je pravi vlastelin.
— Ima savršene manire — reče grofica — barem koliko sam mogla
zaključiti u ovo kratko vrijeme koliko je bio ovdje.
— Oh, savršene, majko, tako savršene da u tome mnogo nadmašuje
sve što sam upoznao u tri najponosnija europska plemstva, to jest u
engleskom, španjolskom i njemačkom plemstvu.
— Grofica se zamisli na nekoliko trenutaka, a zatim, pošto je malo
oklijevala, nastavi:
— Vi ste vidjeli, dragi moj Alberte... postavljam vam jedno majčinsko
pitanje, razumijete?... vi ste vidjeli gospodina Monte Christa u njego­
vu stanu. Vi ste oštroumni, poznajete društvo, i imate više takta nego
Grof Monte Christo

što ga obično imaju mladići vaših godina. Mislite li vi da je taj grof

doista ono što izgleda da jest?
— Pa što izgleda da jest?
— Sami ste maločas rekli: veliki vlastelin.
— Rekao sam, majko, da su ga smatrali za vlastelina.
— Ali, što vi mislite, Alberte?
— Ja nemam, moram priznati, neko određeno mišljenje o njemu. Ja
mislim da je Maltežanin.
Ne pitam vas za njegovo porijeklo, nego pitam što mislite o njemu
kao čovjeku.
— Eh, o njemu kao čovjeku, to je nešto drugo. Ja sam vidio toli­
ko čudnovatih stvari kod njega, da ću vam, hoćete li da vam kažem
što mislim, odgovoriti da bih ga najradije smatrao za jednog od onih
Byronovih junaka koje je nesreća obilježila svojim kobnim žigom, ne­
kim Manfredom, Larom ili Wernerom; ili pak, ako hoćete, za jednog
od onih ostataka neke stare obitelji koji su, ostavši bez svoje očinske
baštine, snagom svoga pustolovnog duha došli do bogatstva koje ih
stavlja iznad društvenih zakona.
— Sto hoćete time reći?
— Hoću reći da je Monte Christo otok na Sredozemnom moru, bez
stanovnika, bez posade, utočište krijumčara svih narodnosti i gusara iz
svih zemalja. Tko zna ne plaćaju li ti čestiti poslenici svom vlastelinu
danak za pravo azila?
— To je moguće — reče grofica zamišljeno.
— Ali svejedno — odgovori mladić — bio on krijumčar ili ne, vi ćete
priznati, majko, budući da ste ga vidjeli, da je gospodin Monte Christo
zanimljiv čovjek koji će postići najveći uspjeh u pariškim salonima. I,
vidite, upravo jutros, on je kod mene započeo svoj ulazak u društvo
zaprepastivši čak i jednog Chateau-Renauda.
— A koliko godina može biti grofu? — zapita Mercedes, pridajući
očito veliko značenje tom pitanju.
— Ima mu trideset pet do trideset šest godina, majko.
— Tako mladi To je nemoguće — reče Mercedes odgovarajući u isti
mah i na ono što joj je rekao Albert i na ono što joj je govorila njena
vlastita misao.
— Pa ipak je tako. Nekoliko puta on mi je rekao, i to sigurno bez
ikakve primisli, u ono vrijeme bilo mi je pet godina, a u ono pak deset
godina, a u neko drugo dvanaest. Kako su te pojedinosti pobudile
moju radoznalost, ja sam uspoređivao ove datume, i nikada nisam na­
šao da se nešto ne slaže. Osim toga, sjetite se, majko, kako je njegovo
 uruga Knjiga

oko živo, kako mu je kosa crna i kako je njegovo čelo, iako blijedo, bez
ijedne bore. To je čovjek ne samo snažne prirode nego i mlad.
Grofica spusti glavu pod teretom teških i sumornih misli.
— I taj čovjek osjeća prijateljstvo prema vama, Alberte? — upita ga
ona glasom koji je nervozno podrhtavao.
— Ja mislim da osjeća, gospođo.
— A vi... volite li i vi njega?
— On mi se sviđa, majko, ma što govorio Franz d’Epinay, koji mi ga je
htio prikazati kao čovjeka koji se vratio s drugog svijeta.
Grofica zadršće.
— Alberte — reče ona izmijenjenim glasom — uvijek sam vam govo­
rila da se čuvate novih poznanstava. Sada ste vi odrastao čovjek, pa
biste vi meni mogli davati savjete. Međutim, ja vam i opet ponavljam:
budite oprezni, Alberte!
— Ali da bih se mogao okoristiti tim vašim savjetom, trebalo bi da
unaprijed znam čega se trebam čuvati, draga majko. Grof nikada ne
karta, pije samo vodu pomiješanu s nekoliko kapi španjolskog vina;
grof je tako bogat da bih mu se morao u lice nasmijati kad bi htio
posuditi od mene novca. Čega dakle da se bojim od grofa?
— Imate pravo — reče grofica — i besmisleno je kad se bojim čovjeka
koji vam je spasio život. Ah da, vaš ga je otac lijepo primio, Alberte?
Važno je da budemo susretljivi prema grofu. Gospodin de Morcerf
je ponekad prezaposlen, zabrinut zbog svojih poslova, pa bi se moglo
dogoditi da i nehotice...
■ — Otac je bio savršen, gospođo — prekine je Albert — i rekao bih čak
da je izgledao neobično polaskan dvjema ili trima pohvalama koje je
grof ubacio tako umjesno kao da ga poznaje već trideset godina. Svaka
od tih pohvalnih strelica mora da se ugodno dojmila oca — nastavi
Albert smijući se — da je čak htio povesti grofa u skupštinu da čuje
njegov govor.
Grofica ne odgovori. Utonula je u neko tako duboko razmišljanje da
su se njene oči malo-pomalo zatvorile. Mladić ju je, stojeći ispred nje,
promatrao s onom sinovskom ljubavi koja je nježnija i dublja kod onih
sinova kojih su majke još uvijek mlade i lijepe. A onda, kad je vidio
da su se njene oči sklopile, još je neko vrijeme osluškivao kako diše
u svojoj blagoj nepomičnosti, i pošto mu se učinilo da je usnula on
se udalji na vršcima prstiju, oprezno zatvorivši vrata sobe u kojoj je
ostavio svoju majku.
— Sam je vrag u tom čovjeku — promrmlja potresavši glavom. — Već
sam mu u Italiji prorekao da će izazvati senzaciju u društvu. Ja mjerim
Grof Monte Christo

njegovo djelovanje po nepogrešivom termometru: svratio je na sebe

pozornost moje majke, a to znači da je zanimljiv čovjek.
1 on se zaputi u svoje staje, ne bez neke skrivene zavisti što je grof
Monte Christo, i ne sluteći, nabavio zapregu koja je njegove dorate
stavljala na drugo mjesto u očima poznavalaca.
— Zaista — reče — svi ljudi nisu jednaki, i morat ću zamoliti oca da
o tome održi govor u skupštini.
 L/iuya r\njiya

4. Gospodin Bertuccio
Za to vrijeme grof je stigao u svoj stan. Trebalo mu je šest minuta
da prijeđe taj put. Tih šest minuta bilo je dovoljno da ga zapazi dva­
desetak mladića koji, znajući cijenu njegove zaprege koju sami nisu
mogli kupiti, potjeraše svoje konje kasom da bi promotrili tog velikog
vlastelina koji je sebi mogao dopustiti da kupuje konje što stoje svaki
deset tisuća franaka.
Kuća što ju je Alija odabrao i koja je trebala služiti Monte Christu kao
boravište u gradu bila je na desnoj strani Elizejskih poljana idući od
Place de la Concorde, između dvorišta i vrta. Gusta krošnja jednog
velikog stabla koja se držala posred dvorišta zakrivala je jedan dio
fasade. Od tog stabla pružale su se, kao dvije ruke, dvije staze koje su
se širile desno i lijevo i kojima su dolazila kola do dvostrukog trijema
gdje je na svakoj stepenici bila jedna porculanska vaza puna cvijeća.
Ova kuća, nadaleko usamljena, imala je, osim glavnog ulaza, još i spo­
redni ulaz s ulice Ponthieu.
Još prije nego što je kočijaš zazvao vratara okrenula su se u šarkama
teška željezna vrata, jer je vratar već primijetio da dolazi grof, kog
je i tu u Parizu, kao i u Rimu i svuda drugdje, posluga posluživala
najvećom brzinom. Kočijaš dakle uđe, opiše polukrug ne smanjujući
brzinu, i vrata su se zatvorila za njom dok su još točkovi škripali po
stazi posutoj pijeskom.
Kočija se zaustavi pred lijevim stepenicama trijema, i dva čovjeka po­
jave se pred njenim vratima. Jedan je bio Alija, koji se smiješio svom
gospodaru s neobično iskrenom radošću, ali ga je Monte Christo na­
gradio samo letimičnim pogledom.
Drugi se ponizno poklonio i pružio grofu ruku da mu pomogne sići
iz kočije.
— Hvala, gospodine Bertuccio — reče grof sišavši okretno niz tri ste­
penice kočije. — A gdje je bilježnik?

475
Grof Monte Christo

— On je u malom salonu, ekscelencijo — odgovori Bertuccio.

— A posjetnice, za koje sam vam rekao da ih date tiskati čim budete
znali broj kuće?
— Gospodine grofe, one su već gotove. Ja sam bio otišao najboljem
graveru u Palais-Royalu, koji je izradio ploču preda mnom, i prva je
posjetnica još istog trenutka, kao što ste naredili, odnesena gospodi­
nu Danglarsu, narodnom poslaniku, Ulica Chaussee d’Antin broj 7.
Ostale su na kaminu u spavaonici vaše ekscelencije.
— Dobro. Koliko je sati?
— Četiri sata.
Monte Christo pruži svoje rukavice, šešir i štap onom istom fran­
cuskom lakaju koji je bio pojurio iz predsoblja grofa de Morcerfa da
dozove kočiju; zatim prijeđe u mali salon, idući za Bertucciom, koji
mu je pokazivao put.
— Kako su jadne ove mramorne statue u predsoblju — reče Monte
Christo; — nadam se da ćete me osloboditi svega toga.
Bertuccio se nakloni.
Kao što je upravitelj bio rekao, bilježnik je čekao u malom salonu.
Bio je to čovjek s licem časnog pariškog pisarčića koji se uzdigao do najvi­
šeg položaja koji je mogao postići, to jest položaja periferijskog bilježnika.
— Gospodin je bilježnik kome je povjereno da proda ladanjsku kuću
koju želim kupiti? — upita Monte Christo.
— Jest, gospodine grofe — odgovori bilježnik.
— Kupoprodajni ugovor je napisan?
— Jest, gospodine grofe.
— Jeste li ga donijeli sa sobom?
— Evo ga.
— Izvrsno. A gdje se nalazi ta kuća što je kupujem? — upita nehajno
Monte Christo obrativši se dijelom Bertucciju, a dijelom bilježniku.
Upravitelj napravi kretnju koja je značila: ja ne znam.
Bilježnik začuđeno pogleda Monte Christa,
— Kako? — reče. — Gospodin grof uopće ne zna gdje se nalazi kuća
koju kupuje?
— Ne znam, bogami — odgovori grof.
— Gospodin grof je ne poznaje?
— A kako bih je do vraga mogao poznavati? Došao sam jutros iz Ca-
dixa, nisam još nikada bio u Parizu, ovo je čak prvi put da sam stupio
na tlo Francuske.
— Ah, tako, to je nešto drugo — odgovori bilježnik. — Kuća što je
gospodin grof kupuje nalazi se u Auteuilu.
A7C
 Druga knjiga

Na te riječi Bertuccio vidljivo problijedi.

— A gdje vam je taj Auteuil? — zapita Monte Christo.
— Svega nekoliko koraka odavde, gospodine grofe — reče bilježnik
— malo iza Passyja, na prekrasnom mjestu usred Bulonjske šume.
— Tako blizu! — reče grof Monte Christo. — Pa to nije na ladanju.
Kako ste mi do vraga mogli izabrati kuću koja je na vratima Pariza,
gospodine Bertuccio?
— Pa nisam je ja izabrao! — uzvikne upravitelj nekako čudnovato
brzo. — Doista nisam. Gospodin grof nije meni povjerio da mu pro­
nađem tu kuću. Neka se gospodin grof izvori prisjetiti...
— Ah, imate pravo — reče Monte Christo. — Sada se sjećam, proči­
tao sam taj oglas u jednim novinama, i dao sam se zavesti ovim lažlji­
vim naslovom: Ladanjska kuća.
— Još uvijek nije kasno — reče živo Bertuccio — i ako mi vaša eksce­
lencija povjeri da potražim svuda, ja ću mu naći najbolju kuću, bilo u
Enghienu, bilo u Fontenay-aux-Roses, bilo u Bellevueu.
— Bome nećete — reče nehajno Monte Christo. — Kad već imam
ovu ovdje, neka mi ona i ostane.
— I gospodin ima pravo — reče bilježnik, koji se pobojao da će izgu­
biti zaradu. — To je veoma lijep posjed: izvori, gusto drveće, ugodan
stan, iako kuća već vrlo dugo nije nastanjena. A da i ne računamo na­
mještaj koji, iako je star, također ima svoju vrijednost, naročito danas
kad se toliko traže starinski predmeti. Oprostite... ali ja mislim da
gospodin grof ima suvremen ukus.
— Samo kažite — reče Monte Christo. — Znači da je to nešto do­
bro?
— Ah, gospodine, to je više nego dobro, to je nešto upravo prekrasno.
— Ta nemojte! E, onda nemojmo propustiti tu priliku — reče Monte
Christo. — Molim vas kupoprodajni ugovor, gospodine bilježniče.
I on ga brzo potpiše, pošto je bacio samo letimičan pogled na ono
mjesto gdje je bio naznačen položaj kuće i ime vlasnika.
— Bertuccio — reče — dajte gospodinu pedeset pet tisuća franaka.
Upravitelj izađe nesigurnim korakom i vrati se sa svežnjem novčanica
koje bilježnik prebroji kao čovjek koji je navikao preuzimati novac s
najvećim oprezom.
— A sada — zapita grof — jesu li izvršene sve formalnosti?
— Sve, gospodine grofe.
— Imate li ključeve?
— Oni su kod vratara koji čuva kuću. Ali evo naređenja koje sam mu
napisao da uvede gospodina u njegov novi posjed.
Grof Monte Christo

— Vrlo dobro.
I Monte Christo dade bilježniku glavom znak koji je govorio:
— Više mi niste potrebni, odlazite.
— Ali — odvaži se kazati čestiti bilježnik — čini mi se da se gospo­
din grof prevario. Cijena iznosi samo pedeset tisuća franaka, sa svim
troškovima.
— A vaša provizija?
— Ona je već uračunata u tu svotu, gospodine grofe.
— A niste li vi došli ovamo iz Auteuila?
— Jesam, razumije se.
— E pa vidite, treba vam se platiti za taj vaš trud — reče grof i dade
bilježniku znak da može otići.
Bilježnik pođe natraške, prema vratima, klanjajući se do zemlje. Bilo je
to prvi put otkako je vršio svoj posao da je naišao na takvog klijenta.
— Ispratite gospodina — reče grof Bertucciju. I upravitelj izađe za
bilježnikom.
Čim je ostao sam, grof izvuče iz džepa lisnicu s bravom, i otvori je
jednim malim ključićem koji mu je bio obješen oko vrata i od kojega
se nikada nije razdvajao.
Pošto je nekoliko trenutaka tražio po lisnici, on se zaustavi kod lista
papira na kome su bile nekakve bilješke, usporedi te bilješke s kupo­
prodajnim ugovorom koji je ležao na stolu i, pokušavajući se prisjetiti,
reče:
— Auteuil, Ulica Fontaine 28; jest, tako je — reče. A sada, da li da
iznudim priznanje prijetnjama ili moralnim propovijedima? Uosta­
lom, za jedan sat znat ću sve.
— Bertuccio — vikne udarivši malim čekićem s pokretnom drškom
o gong koji se oglasi oštrim zvukom što je dugo odjekivao, kao da je
udario o kakav bubanj. — Bertuccio!
Upravitelj se pojavi na pragu.
— Gospodine Bertuccio, niste li mi vi jednom rekli da ste već puto­
vali po Francuskoj?
— Jest, po nekim dijelovima Francuske, ekscelencijo.
— Vi sigurno poznajete okolicu Pariza?
— Ne, ekscelencijo, ne poznajem — odgovori upravitelj dršćućim
glasom, što je Monte Christo, poznavalac osjećaja; s pravom pripisao
velikoj uznemirenosti.
— Zaista je šteta — reče on — što nikada niste obišli okolicu Pariza,
jer još večeras hoću vidjeti svoj novi posjed i, kad biste pošli sa mnom,
sigurno biste mi mogli dati korisnih obavještenja.
 Druga knjiga

— U Auteuil! — uzvikne Bertuccio, čije je bakrenocrveno lice postalo

gotovo mrtvački blijedo. — Ja da idem u Auteuil?
— Pa što? Sto ima čudno u tome da biste išli u Auteuil, molim vas?
Kad ja budem boravio u Auteuilu, morat ćete i vi onamo odlaziti, jer
pripadate mojoj kući.
Bertuccio spusti glavu pred zapovjedničkim pogledom svoga gospoda­
ra i ostade nepomičan, ne odgovorivši ništa.
— Ah, gle, pa što se to s vama događa? Zar ću morati po drugi put
zvoniti za kočiju? — reče grof Monte Christo glasom kojim je Luj
XIV izgovorio one svoje čuvene riječi: »Malo je trebalo pa da moram
čekati!«
Bertuccio u jednom skoku izađe iz salona u predsoblje i vikne promu­
klim glasom:
— Konje njegove ekscelencije!
Monte Christo napiše nekoliko pisama. Kad je dovršio posljednje,
upravitelj se ponovno pojavi u salonu.
— Kočija njegove ekscelencije je pred vratima — reče.
— U redu! Uzmite svoje rukavice i šešir — reče Monte Christo.
— Zar da ja idem s gospodinom grofom? — uzvikne Bertuccio.
— Razumije se. Trebate izdati vaša naređenja, jer ja namjeravam sta­
novati u toj kući.
Nikada se još nije dogodilo da bi se netko usprotivio grofovu nalogu.
I zato je upravitelj bez ijedne primjedbe pošao za svojim gospodarom,
koji se popeo u kola i dao mu znak da se i on popne.
Upravitelj poslušno sjedne na prednju klupicu u kočiji.
Grof Monte Christo

5. Kuća u Auteuilu
Monte Christo je opazio da se Bertuccio, silazeći niz stepenice na
trijemu, prekrižio kao što to čine Korzikanci, to jest načinivši rukom
znak križa u zraku, i da je sjedajući u kočiju šapatom mrmljao neku
kratku molitvu. Da je na grofovu mjestu bio ma tko drugi, osim ka­
kvog radoznalca, sažalio bi se nad neobičnom odvratnošću što ju je
čestiti upravitelj pokazivao prema toj šetnji extra muros na koju ga
je poveo grof. Ali, kako se činilo, grof je bio odviše radoznao a da bi
poštedio Bertuccija tog malog putovanja.
■ — Recite kočijašu da zaustavi u ulici Fontaine 28 — reče grof upirući
neumoljivo svoj pogled u upravitelja kojem je davao to naređenje.
Bertucciovo lice oblije znoj, ali je ipak poslušao i, nagnuvši se izvan
kočije, doviknuo kočijašu:
— Ulica Fontaine 28.
Kuća broj 28 bila je na kraju sela. Za vrijeme vožnje spustila se noć,
ili bolje reći jedan tmast oblak nabijen elektricitetom davao je toj
preranoj tmini nekakav svečani izgled pun dramatičnosti. Kočija se
zaustavi, lakaj priskoči do vrata i otvori ih.
— Onda — reče grof — vi nećete sići, gospodine Bertuccio? Vi, da­
kle, ostajete u kočiji? Ma koji vam je samo đavo večeras?
Bertuccio iskoči iz kočije i nastavi rame grofu, koji se ovaj put oslonio
na nj i polako sišao niz tri stepenice na kočiji.
— Pokucajte — reče — i najavite me.
Bertuccio pokuca, vrata se otvoriše i pojavi se vratar.
— Tko je? — upita.
— Vaš novi gospodar, dobri čovječe — reče lakaj.
I on pruži vrataru bilježnikovo pismo.
— Znači da je kuća prodana? — upita vratar. — I ovaj će gospodin
stanovati u njoj?
— Jest, prijatelju, i nastojat ću da ne požalite za svojim bivšim gospodarom.
 Druga Knjiga

— Oh, gospodine — odgovori vratar — ja baš neću mnogo žaliti za

njim, jer ga veoma rijetko viđamo. Već pet godina nije bio ovdje i,
bogami, dobro je učinio što je prodao kuću od koje nema baš nikakve
koristi.
— A kako se zvao vaš bivši gospodar — upita Monte Christo.
-— Gospodin markiz de Saint Meran. Ah, on sigurno nije prodao kuću
uz cijenu koliko je njega stajala, u to sam siguran.
— Markiz de Saint-Meran! — prihvati Monte Christo. — Čini mi
se da mi to ime nije sasvim nepoznato — reče. — Markiz de Saint-
Mćran...
On kao da je pokušao prisjetiti se.
— To je stari plemić — nastavi vratar — vjeran pristaša Bourbona.
Imao je kćer jedinicu koju je udao za gospodina de Villeforta, koji je
bio državni tužitelj u Nimesu, a kasnije u Versaillesu.
Monte Christo baci pogled na Bertuccija, koji je bio bljeđi od zida na
koji se naslonio da se ne sruši.
— A nije li ta njegova kći umrla? — zapita Monte Christo. — Čini mi
se da sam nešto načuo o tome.
— Jest, gospodine, prije dvadeset jednu godinu, i otada mi smo našeg
dragog markiza vidjeli samo tri puta.
— Hvala, hvala — reče Monte Christo, prosudivši po upraviteljevoj
malaksalosti da je žica već prenapeta i da bi mogla pući. — Hvala
vam, dobri čovječe. Dajte mi svjetiljku.
— Trebam li pratiti gospodina?
— Ne, nije potrebno, Bertuccio će mi posvijetliti.
I Monte Christo, rekavši to, pruži vrataru dva zlatnika, na što ga vra­
tar stane blagosiljati i uzdisati.
— Ah, gospodinel — reče vratar pošto je neko vrijeme bez uspjeha
tražio po rubu ognjišta i po daskama iznad njega — ali ja nemam ni­
jedne svijeće.
— Uzmite jednu svjetiljku iz kočije, Bertuccio, i pokažite mi stan
— reče grof.
Upravitelj posluša bez riječi, ali se po drhtaju njegove ruke u kojoj je
držao svjetiljku lako moglo vidjeti koliko ga muke stoji da posluša.
Prošli su kroz prilično prostrano predsoblje, zatim kroz prvi kat, koji
su sačinjavali salon, kupaonica i dvije spavaonice. Iz jedne od tih spa­
vaonica moglo se niz jedne zavojite stepenice izaći u vrt.
— Vidi! Evo jednih sporednih stepenica — reče grof. — To je prilično
ugodno. Posvijetlite mi, Bertuccio, pođite naprijed, da vidimo kamo
vode te stepenice.
Grof Monte Christo

— Gospodine — reče Bertuccio — one vode u vrt.

— A odakle vi to znate, molim vas?
— To jest, trebalo bi da vode u vrt.
— Eh, pa dobro! Hajdemo se uvjeriti.
Bertuccio uzdahne i pođe naprijed. Stepenice su doista vodile u vrt.
Na vanjskim vratima upravitelj se zaustavi.
— Hajdemo, gospodine Bertuccio — reče grof.
Ali čovjek kome je to rekao bijaše ošamućen, izbezumljen i slomljen.
Njegove smućene oči kao da su tražile oko sebe tragove neke strašne
prošlosti, a njegove zgrčene ruke kao da su pokušavale odagnati neke
užasne uspomene.
— No, šta je? — opet ga upita grof.
— Ne, ne — uzvikne Bertuccio stavivši svjetiljku u kut. — Ne, gospo­
dine, ja neću ići dalje, to je nemoguće!
— Pa što to znači? — izgovori Monte Christo neumoljivim glasom.
— Pa vidite, gospodine — uzvikne upravitelj — u svemu tome ima
nečeg neprirodnog, to jest da ste kupujući kuću u Parizu kupili jednu
upravo u Auteuilu, i kad ste je već kupili u Auteuilu, da to bude baš
kuća broj 28 u ulici Fontaine. Ah! Zašto vam nisam još ondje sve rekao,
gospodine. Vi sigurno ne biste tražili od mene da dolazim ovamo.
Nadao sam se da će kuća koju je gospodin kupio biti neka druga, a ne
baš ova. Kao da u čitavom Auteuilu nema ni jedne druge kuće osim
ove kuće umorstva.
— Vidi, vidi! — reče Monte Christo i odjednom zastane. — Kakve vi
to gadne riječi izgovarate! Vražji čovječe, zatucani Korzikanče! Uvi­
jek dolazite s nekim tajnama ili praznovjerjem. Hajde, uzmite ovu
svjetiljku i pogledajmo vrt. Nadam se da vas neće biti strah kad ste
sa mnom!
Bertuccio podigne svjetiljku i krene naprijed. Kad su se otvorila vrata,
ugledali su mutno nebo na kome se mjesec uzalud borio s čitavim
morem oblaka što su ga zastirali svojim mračnim valovima koje bi
načas osvijetlio i koji bi odmah zatim nestali, još mračniji, u dubinama
beskraja.
Upravitelj htjede poći ulijevo.
— Ne, ne, gospodine — reče Monte Christo — čemu da idemo pu-
teljcima? Evo jedne lijepe tratine, hajdemo samo naprijed.
Bertuccio obriše znoj koji mu je tekao s čela, ali posluša. Međutim je
ipak sveudilj skretao ulijevo.
Monte Christo je, naprotiv, skrenuo u desno. Kad su došli do jedne
skupine stabala, on se zaustavi.
 Druga knjiga

— Maknite se odavde, gospodine — uzvikne. — Maknite se, zakli-

njem vas, jer ste upravo na onom mjestu!
— Na kojem mjestu?
— Na onom mjestu na kojem je on pao.
— Dragi moj gospodine Bertuccio — reče Monte Christo smijući se
— saberite se, molim vas. Ta nismo sad u Satteni ili u Cortu. Ovo nije
nikakva makija, nego engleski park, prilično zapušten, doduše, ali se
zato ipak ne smijemo kojekako izražavati o njemu.
— Gospodine, nemojte ostati ovdje, nemojte ostati ovdje, zaklinjem
vas.
— Meni se čini da ste vi poludjeli, Bertuccio — reče grof hladno.
— Ako je tako, kažite mi, da vas dam zatvoriti u neku ludnicu prije
nego što se dogodi kakva nesreća.
— Na žalost, ekscelencijo — reče Bertuccio potresavši glavom i sklo­
pivši ruke u stavu koji bi sigurno nasmijao grofa da sve njegove misli
nisu u tom času bile zaokupljene nečim mnogo važnijim i da nije zbog
toga pažljivo motrio na svaki i najmanji izražaj te nemirne savjesti.
— Nažalost, ekscelencijo, ta se nesreća već dogodila!
— Gospodine Bertuccio — reče na to grof — drago mi je što vam
mogu reći da ovako lomeći ruke i prevrćući očima izgledate kao čovjek
koga je opsjeo đavo i neće da izađe iz njega. A ja sam uvijek dosad pri­
mjećivao da je đavo koji najtvrdoglavije hoće ostati na svome mjestu
uvijek neka tajna. Znao sam da ste Korzikanac, znao sam da vas nepre­
stano muči neka stara priča o krvnoj osveti, ali u Italiji sam prelazio
preko toga, jer su ondje takve stvari sasvim obične. Ali u Francuskoj se
općenito smatra da je umorstvo nešto neukusno, i time se bave žandari
i suci koji osuđuju zbog umorstava i šalju zbog njih na stratište.
Bertuccio sklopi ruke, pa kako pritom nije ispuštao svjetiljku, svjetlo
obasja njegovo izobličeno lice.
Monte Christo ga je promatrao isto onako pozorno kako je u Rimu
promatrao pogubljenje Andrea Rondola. Zatim progovori glasom od
kojeg je jadni upravitelj ponovno zadrhtao čitavim tijelom.
— Znači da mi je abbe Busoni lagao — reče — kad vas je nakon svog
putovanja po Francuskoj godine 1829. poslao k meni s preporučenim
pismom u kome mi je preporučio vaša dragocjena svojstva? E, pa do­
bro, pisat ću abbeu i pozvat ću ga na odgovornost zbog njegova štiće­
nika, pa ću tako sasvim sigurno saznati sve o tom umorstvu. Samo,
upozoravam vas, gospodine Bertuccio, da se ja, kad živim u jednoj
zemlji, obično pridržavam njenih zakona, i da nemam nimalo volje da
zbog vas dođem u sukob s francuskom pravdom.
Grof Monte Christo

— Ah, ne činite to, ekscelencijo, zar vas ja nisam vjerno služio? —

uzvikne Bertuccio sav očajan. —Ja sam uvijek bio pošten čovjek i čak
sam, koliko sam god mogao, činio dobra djela.
— Ne kažem da niste — odgovori grof — ali koga se vraga tako ču­
dnovato ponašate? To je loš znak, jer čista savjest nikad ne izaziva
takvo bljedilo na licu i od nje se nikad ruke tako ne tresu.
— Ali niste li vi sami rekli — progovori Bertuccio sustežući se — da
vas je abbe Busoni, kome sam se ispovjedio u tamnici u Nimesu, upo­
zorio šaljući me k vama da je na mojoj duši neka teška krivnja?
— Jest, ali kako vas je on poslao k meni s preporukom da ćete biti
izvrstan upravitelj, ja sam mislio da ste počinili samo neku krađu.
■ — Oh, gospodine grofel — reče Bertuccio izražavajući svoj prezir.
— Ili da kao Korzikanac niste mogli odoljeti želji da nekome uredite
kožu, kako se to slikovito kaže u vašoj zemlji, iako to zapravo znači da
ste je nekome skinuli.
— Tako je, gospodaru; jest, dobri moj gospodaru, tako je — uzvikne
Bertuccio bacivši se na koljena pred grofom. — Jest, to je bila osveta,
kunem vam se, samo obična osveta.
— Ja to razumijem — reče grof — ali ne razumijem zašto vas ta kuća
toliko uzbuđuje.
— Ali, gospodine, zar to nije sasvim razumljivo — odvrati Bertuccio
— kad je osveta izvršena baš u ovoj kući?
—- Sta? U mojoj kući?
— Oh, gospodaru, ona tada još nije pripadala vama — odgovori nai­
vno Bertuccio.
— Pa čija je bila? Čini mi se da nam je vratar rekao da je pripadala
markizu de Saint Meranu. A koga ste se vi đavola imali osvećivati
markizu de Seint Meranu?
— Oh, ne njemu, već nekom drugom.
— Ovo je zbilja neobičan slučaj — reče Monte Christo kao da uzmiče
pred svojim vlastitim mislima — da ste se ovako, bez ikakve pripre­
me, slučajno našli u kući u kojoj se odigrao prizor zbog kojeg osjećate
tako strašnu grižnju savjesti.
— Gospodine — reče upravitelj — sve je to udesila moja zla sudbina,
u to sam siguran. Vi najprije kupujete jednu kuću upravo u Auteuilu,
i to kuću u kojoj sam izvršio ubojstvo; zatim silazite istim onim stuba­
ma prema vrtu kojima je i on izašao, a onda se zaustavljate na onom
mjestu gdje je primio udarac. A svega na dva koraka, ispod ove plata­
ne, bio je grob u koji je on zakopao dijete. Sve to ne može biti samo
puki slučaj, ne, jer bi taj slučaj očito sličio na Providnost.
 Druga knjiga

— E, pa dobro, gospodine Korzikanče, pretpostavimo da je to bila

Providnost. Ja uvijek pretpostavljam ono što ljudi hoće. Uostalom,
prema ljudima koji nisu zdrave pameti treba biti popustljiv. Hajde,
priberite se i ispripovjedite mi to.
— Ja sam to dosad pričao samo jedanput, i to abbeu Busonniju. Takve
se stvari •— doda Bertuccio potresavši glavom — govore samo onome
koga vezuje ispovjednička tajna.
— Ako je tako, dragi moj Bertuccio — onda će biti najbolje da vas
pošaljem natrag vašem ispovjedniku. Možete ući u kartuzijanski ili
bernardinski red i tamo s njime razgovarati o svojim tajnama. Ali ja
se bojim imati u kući nekoga koga uznemiruju takva priviđenja. Ja ne
volim kad se moji ljudi ne usuđuju prošetati uvečer po mom vrtu. A
zatim, priznajem vam, nimalo mi nije do toga da me posjeti kakav
policijski komesar. Jer, upamtite to, gospodine Bertuccio, u Italiji je
pravda plaćena zato da šuti, a ovdje, u Francuskoj, plaća joj se napro­
tiv samo onda kad govori.
— K vragu! Ja sam dosad smatrao da ste vi malo Korzikanac, više
krijumčar, veoma spretan upravitelj, ali sad vidim da ste spremni i na
koješta drugo. Više niste u mojoj službi, Bertuccio.
— Oh, milostivi gospodine, milostivi gospodine! — uzvikne upravitelj
prestrašen tom prijetnjom. — Ako samo o tome ovisi hoću li ostati u
vašoj službi, onda ću govoriti, reći ću sve. A ako vas moram ostaviti,
oh, onda će to biti samo da pođem na stratište.
— To je već nešto drugo — reče na to grof Monte Christo. — Ali ako
imate namjeru lagati, razmislite dobro, jer će biti bolje da nam i ništa
ne govorite.
— Ne, gospodine, kunem vam se spasenjem svoje duše da ću vama reći
sve! Jer abbeu Bosoniju rekao sam samo jedan dio svoje tajne. Ali prije
svega zaklinjem vas, udaljite se od ove platane. Vidite, mjesec prodire
kroz oblak, i tu, na ovom mjestu gdje stojite, umotani u svoj ogrtač koji
mi skriva vaš stas i koji je sličan ogrtaču gospodina de Villeforta...
— Tako? — uzvikne Monte Christo. — To je bio gospodin de Ville-
fort?...
— Zar ga vaša ekscelencija poznaje?
— Nekadašnji državni tužitelj u Nimesu?
— Jest.
— Koji se oženio kćeri markiza de Saint Merana?
— Jest.
— I koji je u sudstvu uživao glas najčasnijeg, najstrožeg i najrevnijeg
činovnika.
Grof Monte Christo

— Jest, gospodine! — uzvikne Bertuccio. — Taj čovjek koji je uživao

tako dobar glas...
— Sto je bilo s njim?
— Bio je hulja.
— Ta idite! — reče Monte Christo. — To je nemoguće.
— Pa ipak je tako kao što kažem.
— Zaista? — reče Monte Christo. — I vi imate dokaz za to?
— Imao sam ga.
— I izgubili ste ga, nespretnjakoviću?
— Jest. Ali kad bi se dobro potražio, mogao bi se opet naći.
— Zaista? — reče grof. — No, ispričajte mi to, gospodine Bertuccio!
Jer me to počinje doista zanimati.
I grof, pjevušeći neku ariju iz »Lucije«, sjedne na jednu klupu, dok je
Bertuccio pošao za njim prebirući po svom sjećanju.
Bertuccio ostade stojeći pred grofom.
 uruga Knjiga

6. Vendetta
— Odakle gospodin grof želi da počnem? — zapita Bertuccio.
— Odakle hoćete — odgovori Monte Christo. — Ta i onako još o
tome ne znam ništa.
— Ali ja sam mislio da je abbe Busoni rekao vašoj ekscelenciji...
— Hajde, gospodine Bertuccio, samo počnite. To će mi zamijeniti
večernje novine.
— Počelo je to godine 1815.
— Ah, ah, godine 1815.? — reče Monte Christo. — To baš nije tako
nedavno.
— Nije, gospodine, ali su mi ipak i najmanje pojedinosti tako živo u
sjećanju kao da se sve to tek jučer dogodilo. Ja sam imao starijeg brata,
koji je bio u carevoj službi. Postao je poručnik u jednoj pukovniji u kojoj
su bili isključivo Korzikanci. Taj brat bio mi je i jedini prijatelj, i on me je
odgojio kao da sam mu sin. Ostali smo siročad kad je njemu bilo osamna­
est godina, a meni pet godina. Godine 1814., za vladavine Bourbona, on
se oženio. Kad se car vratio s Elbe, on je odmah stupio u njegovu službu
i, lako ranjen kod Waterlooa, povukao se s vojskom preko Loire.
— Pa vi to meni pričate povijest Sto dana, gospodine Bertuccio —
reče grof — a ona je već napisana, ako se ne varam.
— Oprostite, ekscelencijo, ali ove prve pojedinosti potrebne su da bi
se sve razumjelo, a vi ste mi obećali da ćete biti strpljivi.
— Nastavite! Nastavite! Sto sam rekao, rekao sam!
— Jednog dana primili smo jedno pismo. Moram vam reći da smo
stanovali u mjestancu Rogliano, na kraju Korzičkog rta.
To je pismo bilo od mog brata, koji nam je javljao da je vojska ra­
spuštena i da se vraća na Korziku preko Chateaurouxa, Clermont-
Feranda, Puyja i Nimesa. Molio me, ako imam nešto novaca, da mu
pošaljem na adresu nekog krčmara u Nimesu s kojim sam podržavao
stanovite veze.

487
tjror mome Lnnsio

— Krijumčarske veze — primijeti Monte Christo.

— Eh, moj bože, gospodine grofe; ta čovjek mora od nečega živjeti.
— Razumije se. Dakle, nastavite.
— Kao što sam već rekao, ekscelencijo, ja sam nježno volio svog
brata, te sam odlučio da mu ne pošaljem novac, već da mu ga sam
odnesem. Imao sam oko tisuću franaka, od čega sam pet stotina
ostavio Assunti, svojoj šurjakinji, a s preostalih pet stotina zaputio
sam se u Nimes. To mi nije zadavalo briga, jer sam imao svoju barku
u koju je upravo trebalo da ukrcam neki tovar na moru, što je odgo­
varalo mojoj namjeri.
Ali kad smo nakrcali barku, počeo je odmah suprotan vjetar, tako da
četiri ili pet dana nismo mogli ući u Rhonu. Na kraju nam je to uspje­
lo, te smo plovili sve do Arlesa. Ostavio sam barku između Bellegarda
i Beaucairea i pošao u Nimes.
— Sad smo već kod samog događaja, zar ne?
— Jest, gospodine. Oprostite mi, ali kao što će vaša ekscelencija vi­
djeti, ja govorim samo o onome što je neophodno potrebno. Bijaše to
upravo u vrijeme kad su se vršili oni čuveni pokolji na jugu Francuske.
Bila su tu dva ili tri razbojnika koji su se zvali Trestaillon, Truphemy
i Graffan, i koji su po ulicama ubijali svakoga za koga se sumnjalo
da je bonapartist. Gospodin grof je sigurno već čuo govoriti o tim
umorstvima.
— Samo sam nešto načuo, jer ja sam u to vrijeme bio veoma daleko
od Francuske. Nastavite.
— Ulazeći u Nimes, doslovce smo gazili po krvi. Na svakom koraku
nailazili smo na leševe. Ubojice su, organizirani u grupe, ubijali, palili
i pljačkali.
— Kad sam ugledao taj pokolj, uzdrhtao sam — ne zbog sebe, jer
se ja kao obični korzikanski ribar nisam imao čega bojati, već napro­
tiv, bilo je to povoljno vrijeme za nas krijumčare — nego zbog svog
brata, koji je bio carev vojnik i vraćao se iz vojske s Loire u svojoj
uniformi i s poručničkim epoletama, te se prema tome morao i te
kako bojati.
Otrčao sam našem krčmaru. I doista, moje me zle slutnje nisu pre­
varile. Moj je brat uoči toga dana stigao u Nimes i na samim vratima
grada u koji je došao da zatraži gostoprimstvo bio je ubijen.
Učinio sam sve što je moguće da otkrijem ubojice, ali se nitko nije
usuđivao kazati njihovo ime, toliko su svi bili preplašeni. Tada sam
pomislio na tu francusku pravdu o kojoj su mi toliko govorili i koja se
ničega ne boji, te sam pošao državnom tužiocu.

488
 Druga knjiga

— A taj državni tužitelj zvao se Villefort? — zapita nehajno Monte

Christo.
— Jest, ekscelencijo. Upravo je došao iz Marseilla, gdje je bio zamjenik
državnog tužitelja. Svojom revnošću postigao je to unapređenje. On je bio
jedan od prvih koji su obavijestili vladu da se car iskrcao s otoka Elbe.
— I tako ste vi — primijeti grof Monte Christo — pošli gospodinu
Villefortu.
— »Gospodine«, rekao sam mu, »moj brat je ubijen jučer na ulicama
Nimesa; ja ne znam tko ga je ubio, ali vaša je dužnost da to saznate.
Vi ste ovdje najviša sudska vlast, a dužnost je pravosuđa da osveti one
koje nije znalo zaštititi.«
»A što je bio vaš brat?«, upita me državni tužitelj.
»Poručnik u korzičkom bataljunu.«
»Znači, uzurpatorov vojnik?«
»Vojnik francuske vojske.«
»E, pa vidite«, odgovori mi on. »On se latio mača, i od mača je po­
ginuo.«
»Vi se varate, gospodine, poginuo je od bodeža.«
»Pa što biste htjeli da ja učinim?«, odgovori mi državni tužitelj.
»Ta rekao sam vam: hoću da ga osvetite.«
»Na kome?«
»Na njegovim ubojicama.«
»Ali odakle da ja znam tko su ubojice?«
»Naredite da ih pronađu.«
»A zašto? Vaš je brat sigurno izazvao kavgu i potukao se u dvoboju. Svi
ti bivši carevi vojnici izazivaju izgrede, što im je lako bilo pod carevom
vladavinom, ali se sada okrenulo protiv njih. Jer naši ljudi na jugu
Francuske ne vole ni vojnike ni izgrede.«
»Gospodine«, rekoh mu ja, »ja vas to ne molim zbog sebe. Ja ću ili
plakati ili se osvetiti, to je sve. Ali moj je jadni brat imao ženu. Ako
se i meni dogodi neka nesreća, to će jadno stvorenje umrijeti od gladi,
jer je živjelo jedino od onoga što je zaradio moj brat. Izradite za nju
neku malu penziju kod vlade.«
»Svaka revolucija donosi sa sobom svoje nedaće«, odgovori gospodin
de Villefort. »Vaš je brat žrtva nedaće što ju je donijela ova revolucija,
i to je nesreća, ali vlada zbog toga ništa ne duguje vašoj obitelji. Kad
bismo mi sudili sve one osvete što su ih uzurpatorovi pristaše izvršili
nad pristašama kraljevim dok su bili na vlasti, vaš bi brat danas možda
bio osuđen na smrt. To što se događa sasvim je razumljivo, jer je to
zakon odmazde.«
Grof Monte Christo

»Što, gospodine?«, uzviknuo sam ja. »Zar je moguće da mi tako govo­

rite vi, jedan sudski činovnik!«
»Poštenja mi, svi su ovi Korzikanci ludi«, odgovori gospodin de Ville-
fort, »i još uvijek misle da je njihov zemljak car. Vi ste pobrkali vrije­
me, dragi moj. Trebalo je da mi to kažete prije dva mjeseca; danas je
već prekasno. Odlazite dakle odavde, a ne budete li htjeli sami otići,
naredit ću da vas silom izvedu.«
Ja sam ga promatrao još nekoliko trenutaka da vidim mogu li štogod
očekivati ako ga ponovno zamolim.
Ali taj je čovjek bio poput kamena.
Ja sam mu prišao i rekao mu poluglasno:
»Pa dobro, kad već poznajete Korzikance, vi sigurno znate kako oni
drže riječ. Vi smatrate da su ubojice dobro učinili što su ubili mog
brata, koji je bio bonapartist, jer vi ste pristaša kralja. E, pa čujte, ja,
koji sam također bonapartist, ja vam kažem da ću vas ubiti. Od ovog
trenutka objavljujem vam vendettu.
Držite se dakle dobro i čuvajte se što bolje možete, jer kad se prvi put
ponovno sretnemo, kucnut će vam posljednji čas.«
I na to, prije nego što se on snašao od iznenađenja, otvorio sam vrata
i pobjegao.
— Gle, gle — reče Monte Christo. — Vi s vašim poštenim licem, vi
pravite takve stvari, gospodine Bertuccio, i to još s jednim državnim
tužiocem. Phi! A je li on bar znao što to znači, ta riječ vendetta?
— I te kako je znao, jer od tog trenutka nije više sam izlazio, i zabio
se kod kuće, naredivši da me svuda traže. Srećom, ja sam se tako
dobro sakrio da me nije mogao naći. Tada ga je obuzeo strah. Bojao
se da i dalje ostati u Nimesu, pa je zamolio da ga premjeste, a kako
je bio veoma utjecajan čovjek, premješten je u Versailles. Ali vi znate
da ne postoje nikakve udaljenosti za jednog Korzikanca koji se zakleo
da će se osvetiti svom neprijatelju. I tako sam ja, koliko god je brzo
jurila njegova kočija, uvijek bio svega pola dana iza njega, iako sam ga
progonio pješice.
Nije bilo važno da ga ubijem, jer za to mi se sto puta pružila prilika,
već da ga ubijem a da ne budem otkriven, a naročito da ne budem
uhvaćen. Od tog časa ja više nisam pripadao sebi, jer sam morao štititi
i hraniti svoju šurjakinju. Puna tri mjeseca vrebao sam na gospodina de
Villeforta, puna tri mjeseca on nije učinio ni koraka, nije pošao niku­
da, nije krenuo u nijednu šetnju a da ga pritom nije pratio moj pogled.
Naposljetku sam otkrio da tajno odlazi u Auteuil. Samo, umjesto da
ulazi kao i svi ljudi kroz velika vrata s ulice, on je, bilo da se nalazio
 Druga knjiga

na konju ili u kočiji, ostavljao kočiju ili konja u krčmi i ulazio kroz ova
vrtna vratašca koja vidite ovdje.
Monte Christo kimne glavom u znak da i u toj tmini razabiro vrata što
ih je spomenuo Bertuccio.
— Sada više nisam imao što tražiti u Versaillesu, te sam se nastanio
u Auteuilu i počeo proučavati sve mogućnosti. Ako sam ga se htio
dočepati, bilo je očito da mu trebam ovdje postaviti zamku.
Kuća je pripadala, kao što je vratar rekao, vašoj ekscelenciji, gospo­
dinu de Saint Meranu, Villefortovu tastu. Gospodin de Saint Meran
je stanovao u Marseilleu, pa mu prema tome ova ladanjska kuća nije
ničem služila; zato ju je on, kako se govorilo, iznajmio jednoj mladoj
udovici, koju su svi poznavali samo pod imenom barunica.
I doista, kad sam jedne večeri gledao preko zida, opazio sam jednu
mladu i lijepu ženu koja je sama šetala po parku, u koji se nije moglo
vidjeti ni sa kojeg tuđeg prozora. Ona je često pogledavala prema ma­
lim vratima, i ja sam shvatio da te večeri očekuje gospodina de Ville-
forta. Kad mi je bila dovoljno blizu da sam joj usprkos mraku mogao
razaznati lice, vidjeh da je to lijepa mlada žena od kojih osamnaest-
devetnaest godina, visoka stasa i svijetle puti. Kako je bila u kućnom
kaputu te ništa nije zakrilo njen stas, primijetio sam da je trudna i da
bi doskora morala roditi.
Nekoliko trenutaka kasnije otvorila su se ona vratašca i u park uđe
neki čovjek. Mlada žena potrči što mu je brže mogla u susret. Oni
padoše jedno drugom u naručje, nježno se poljubiše i uđoše zajedno
u kuću.
Taj čovjek bio je gospodin de Villefort. Ocijenio sam da on na povra­
tku, naročito ako se vraća noću, mora proći sam kroz park po čitavoj
njegovoj dužini.
— A jeste li kasnije saznali ime te žene? — upita grof.
— Nisam, ekscelencijo — odgovori Bertuccio. — Vi ćete odmah vi­
djeti da za to nisam imao vremena.
— Nastavite.
— Već te večeri — nastavi Bertuccio — možda sam mogao ubiti dr­
žavnog tužitelja, ali tada još nisam dovoljno poznavao park sa svim
njegovim pojedinostima. Bojao sam se da ga možda neću moći ubiti
jednim udarcem, te da ne bih mogao pobjeći ako netko dođe na nje­
govo zapomaganje. Zato sam odgodio svoj naum do njegova ponovnog
dolaska, a da mi ništa ne bi izmaklo, uzeo sam jednu sobu s prozorom
na ulicu što je vodila duž zida kojim je bio ograđen park.
Tri dana kasnije, oko sedam sati navečer, opazio sam kako je iz kuće
Grof Monte Christo

izašao na konju jedan sluga i u kasu odjahao cestom prema Sevresu.

Pretpostavljao sam da ide u Versailles. Nisam se prevario. Nakon tri
sata sluga se vratio sav prekriven prašinom.
Bio je izvršio svoj zadatak. Poslije deset minuta došao je pješice jedan
drugi čovjek, umotan u ogrtač, i otvorio vrtna vratašca te ih zaključao
za sobom.
Ja sam brzo sišao. Iako nisam mogao razabrati Villefortovo lice, pre­
poznao sam ga po kucanju svog srca. Prešao sam preko ulice i dohva­
tio se štitnog kamena koji je bio na uglu zida, s kojeg sam prvi put
gledao u park.
Ovaj put nisam se zadovoljio time da gledam, već sam izvukao nož iz
džepa, uvjerio se da mu je vršak dovoljno oštar, i skočio preko zida.
Prva mi je briga bila da otrčim do onih vratašaca. On je ostavio ključ u
bravi, pošto je prije toga iz opreza jedino zaključao vrata. Prema tome,
s te strane ništa nije moglo spriječiti moj bijeg. Stao sam proučavati
okolinu. Park je imao oblik izdužene pačetvorine, usred parka pružao
se travnjak obrastao finom engleskom travom, a na uglovima tog tra­
vnjaka bilo je po nekoliko stabala s krošnjama gustog lišća prošaranog
jesenjim cvjetovima.
Da bi došao od kuće do vrtnih vrata, ili da bi od vrtnih vrata došao do
kuće, bilo na dolasku bilo na odlasku, gospodin de Villefort je morao
proći pokraj jedne od tih skupina stabala.
Bilo je potkraj rujna. Vjetar je snažno puhao. Slaba mjesečina, koju bi
svakog časa prekrivao koji veliki oblak što je brzo promicao po nebu,
bijelila je pijesak na stazama što su vodile u kuću, ali nije mogla pro­
biti tamu između tih gustih krošanja u kojima se čovjek mogao sakriti
bez bojazni da bi ga netko mogao opaziti.
Sakrio sam se u grm koji je bio najbliže putu kojim je gospodin
de Villefort morao proći. Tek što sam se tako pritajio, kadli mi se
pričini da kroz zavijanje vjetra koji je povijao grane iznad moje gla­
ve čujem neko jecanje. Ali vi znate, ili bolje reći vi ne znate da se
čovjeku koji čeka pogodan trenutak da bi počinio ubojstvo uvijek
čini kao da čuje neke mukle krikove. Prošla su puna dva sata, i za
sve to vrijeme meni se pričinjalo da čujem isto jecanje. Tada je sat
otkucao ponoć.
Dok je još posljednji otkucaj tugaljivo odjekivao, opazim kako neko
slabo svjetlo osvjetljava prozore ovih tajnih stepenica kojima smo ma­
ločas sišli.
Vrata se otvoriše i u njima se pojavi čovjek u ogrtaču.
Bio je to strahovit trenutak, ali ja sam se za nj već tako dugo pripre-
 Druga knjiga

mao da nisam osjetio nikakvu slabost. Izvukao sam svoj nož, otvorio
ga i pripremio se.
Čovjek u ogrtaču pošao je ravno prema meni, ali dok je prolazio onom
čistinom, pričinilo mi se da vidim kako u desnoj ruci drži neko oružje.
Prepao sam se, ali ne borbe, nego eventualnog neuspjeha. Kad je bio
svega nekoliko koraka od mene, razaznao sam da to što sam smatrao
oružjem nije ništa drugo nego lopata.
Još se uvijek nisam mogao domisliti zbog čega to gospodin de Ville-
fort nosi lopatu sa sobom, kadli se on zaustavi podno grma, obazre
se oko sebe i stane kopati jamu u zemlji. Tek sam tada opazio da
ima nešto pod ogrtačem koji je odložio na tratinu da bi mogao lakše
kopati.
Tada se, moram priznati, u moju mržnju uvuklo i malo radoznalosti:
htio sam vidjeti što to Villefort radi. Ostao sam nepomičan, suspre-
gnuo sam dah i čekao.
Zatim mi je pala na pamet jedna misao, koja se potvrdila kad sam vi­
dio kako je državni tužitelj izvukao iz svog ogrtača jedan mali kovčežić
dugačak dvije stope, a širok šest do osam palaca.
Pustio sam ga da stavi kovčežić u jamu, preko koje je ponovno naba­
cao zemlju. Zatim je po toj svježoj zemlji stao gaziti nogama, da bi
izbrisao svaki trag te svoje noćne rabote. Ja se tada bacim na njega i
zarijem mu nož u grudi, govoreći mu:
»Ja sam Giovanni Bertuccio! Tvoja smrt za smrt mog brata, a tvoje
blago za njegovu udovicu. Kao što vidiš, osvećujem ga potpunije nego
što sam se nadao.«
Ne znam je li on čuo te riječi. Mislim da nije, jer se bez krika srušio
na zemlju. Osjetio sam kako mi njegova topla krv teče po rukama i po
licu, ali sam bio omamljen, kao u nekom zanosu, i ta me je krv osvje­
žavala umjesto da me pali. U tren oka ponovno sam iskopao lopatom
onaj kovčežić, a zatim, da se ne bi primijetilo da sam ga uzeo, zatrpah
jamu zemljom, prebacih lopatu preko zida i izjurih kroz vratašca, koja
sam izvana zaključao i ključ ponio sa sobom.
— Vidi, vidi1. — reče Monte Christo. — To je, koliko ja mogu prosu­
diti, bilo jedno malo grabežno umorstvo!
— Nije, ekscelencijo — odgovori Bertuccio — nego je to bila vendet-
ta popraćena naknadom.
— A je li bar svota bila pozamašna?
— To nije bio novac.
— Ah, da, sjećam se — reče Monte Christo. — Niste li bili spomenuli
neko dijete?
,icn
Grot Morite Christo

— Točno, ekscelencijo. Otrčao sam do rijeke, sjeo na nasip i kako sam

bio nestrpljiv da saznam što je u kovčegu, razvalio sam bravu nožem.
U peleni od finog batista bilo je povijeno novorođenče. Njegovo ta­
mnocrveno lice i ljubičaste ruke odavali su da je umrlo od ugušenja,
jer mu je pupkovima bila omotana oko vrata. Međutim, kako je još
bilo toplo, ustručavao sam se baciti ga u vodu što je tekla do mojih
nogu. I zaista, za nekoliko trenutaka pričinilo mi se da sam osjetio la­
gano kucanje u predjelu srca. Oslobodio sam mu vrat od te vrpce koja
ga je obavila i, kako sam bio bolničar u bolnici u Bastiji, učinio sam
ono što bi i liječnik mogao učiniti u takvoj prilici, to jest stao sam mu
odvažno udahnjivati zrak u pluća, i pošto sam se četvrt sata iz sve sna­
ge trudio oko toga, začuo sam kako se iz djetetovih grudi oteo krik.
Tada sam i ja uzviknuo, ali moj krik bijaše krik veselja. »Bog me, dakle,
ne proklinje«, rekao sam samome sebi, »kad mi je dopustio da vratim
život jednom ljudskom stvorenju u zamjenu za život koji sam oduzeo
drugome!«
— I što ste učinili s tim djetetom? — zapita Monte Christo. — Pa to
je bila prilično nezgodna prtljaga za čovjeka koji mora bježati.
— Ni jednog trenutka nisam ga mislio zadržati. Ali ja sam znao da
u Parizu postoji sirotište u koje primaju ta jadna stvorenja. Kad sam
prelazio mitnicu, rekao sam da sam to dijete našao na cesti i raspitao
sam se gdje je sirotište. Kovčeg je bio dokaz da govorim istinu, a pe­
lene od batista pokazivale su da je to bilo dijete bogatih roditelja. Krv
kojom sam sav bio poprskan mogla je isto tako potjecati od djeteta
kao i od bilo koga drugoga. Zato mi nisu stavili nikakve primjedbe,
već su me uputili u spomenuto sirotište, koje je bilo u ulici Enfer.
Pošto sam za svaki slučaj prerezao pelenu na dva dijela, i to tako da
je jedno slovo kojim je bila obilježena ostalo na onom dijelu u koje je
bilo umotano dijete, dok sam ja zadržao komad s drugim slovom, po­
što sam dakle to učinio, odložio sam svoj teret u ormarić za nahočad,
pozvonio i pobjegao što su me noge nosile Petnaest dana kasnije vratio
sam se u Rogliano i rekao Assunti:
— Utješi se, sestro. Izrael je mrtav, ali ja sam ga osvetio. Na to me
ona zamoli da joj objasnim te riječi, i ja joj ispripovjedim sve što se
dogodilo.
»Giovanni«, reče mi Assunta, »trebalo je da to dijete doneseš ovamo.
Mi bismo mu bili umjesto roditelja koje je izgubilo. Dali bismo mu
ime Benedetto i Bog bi nas zbog toga sigurno blagoslovio.«
Umjesto da joj odgovorim, ja sam joj dao polovicu pelene koju sam
bio zadržao da bismo mogli zatražiti dijete kad budemo bogatiji.

494
 Druga Knjiga

— A koja su slova bila na pelenama — zapita grof Monte Christo.

— Jedno H i jedno N, iznad kojih je bila barunska kruna sa sedam
vrškova.
— Pa meni se čini, neka mi Bog oprosti, da se vi izražavate heraldi­
čkim rječnikom, gospodine Bertuccio! Gdje li ste do vraga izučavali
heraldiku?
— U vašoj službi, gospodine grofe, gdje se može svašta naučiti.
— Nastavite, jer sam radoznao da saznam dvije stvari.
— A što to, ekscelencijo?
— Sto je kasnije bilo s tim dječakom?... Niste li mi rekli da je to bio
dječak, gospodine Bertuccio?
— Ne ekscelencijo, ne sjećam se da sam to rekao.
— Ah, učinilo mi se da sam tako čuo, ali sam se prevario.
— Ne, niste se prevarili, jer je to zaista bio dječak. No vaša je eksce­
lencija kazala da je zanimaju dvije stvari. Koja je druga?
— Druga je da saznam za kakav ste zločin bili optuženi onda kad ste u
Nimesu zatražili ispovjednika i kad je na to vaše traženje abbe Busoni
došao k vama u tamnicu.
— To bi možda bila odviše duga pripovijest, ekscelencijo.
— Pa što onda? Tek je deset sati. Vi znate da ja u to vrijeme nikad ne
spavam, a čini mi se da ni vi ne osjećate naročitu želju za spavanjem.
Bertuccio se nakloni i nastavi:
— Nakon toga sam se, nešto da bih zaboravio svoje strašne uspomene
a nešto zato da bih mogao izdržavati jadnu udovicu, opet sa svim ža­
rom dao na krijumčarski posao, koji je tada postao mnogo lakši zbog
slabljenja zakona, do čega dolazi nakon svake revolucije. Naročito su
obale južne Francuske bile slabo čuvane, zbog vječnih nereda do ko­
jih je dolazilo čas u Avignonu, čas u Nimesu, a čas u Uzesu. Mi smo
iskoristili to primirje što ga je s nama sklopila vlada da učvrstimo svoje
veze duž čitave obale. Pošto mi je brat ubijen na ulicama Nimesa, ja
više nisam htio ući u taj grad. Zato je gostioničar s kojim smo tamo
bili u vezi, videći da više nećemo doći k njemu, sam došao k nama i
otvorio krčmu na cesti između Bellegarda i Beaucairea, koju je nazvao
»Krčma k mostu na Gardu«. Tako smo mi imali, bilo na obali Aigues-
Mortesa, bilo u Martiguesu, bilo u Boucu, dvanaest skladišta u kojima
smo ostavljali svoju robu i gdje smo u slučaju potrebe nalazili utočište
pred carinicima i žandarima. Krijumčarenje je vrlo unosan posao ako
se u nj unosi nešto inteligencije i malo hrabrosti. Sto se mene tiče, ja
sam živio u planinama, jer sam sada imao dvostruk razlog da se čuvam
carinika i žandara, s obzirom na to da bi moj dolazak pred sud mogao
Grof Morite Christo

dovesti do istrage i da je svaka istraga neka vrst izleta u prošlost, a u

mojoj se prošlosti sada moglo naći nešto mnogo ozbiljnije nego što su
krijumčarene cigare ili bačve rakije koja se prodaje bez dozvole. Zato
sam ja, jer mi je bila tisuću puta milija smrt nego zatvor, vršio najsmi-
onije pothvate, koji su mi ne jedanput pružili dokaz da je prevelika
briga za vlastito tijelo gotovo jedina smetnja da uspijemo u onim svo­
jim namjerama za koje je potrebno da čovjek brzo donosi odluke i da
ih hrabro i odlučno izvršava. I doista, kad je čovjek jednom obračunao
sa svojim životom, on više nije jednak drugim ljudima, ili bolje, drugi
ljudi nisu više jednaki njemu, i svatko tko stvori takvu odluku osjeti
u istom trenutku da su mu se snage udeseterostručile, a vidik se pro­
širio.
— Malo filozofije, gospodine Bertuccio? — prekine ga grof. — Vi ste
se, dakle, već svačim pomalo bavili u svom životu.
— Oh, oprostite, ekscelencijo!
— Ne, ne, samo, deset sati navečer malo je prekasno vrijeme za filo­
zofiranje. To je naime jedina moja primjedba, jer smatram da je vaša
filozofija točna, što se ne bi moglo reći za svaku filozofiju.
— Moji su se poslovi sve više razgranjivali i postali sve unosniji. As-
sunta je bila štedljiva, i naš se mali imutak povećavao. Kad sam jednog
dana i opet odlazio na jedno putovanje, ona mi reče: Idi sad, a za po­
vratak spremam ti jedno iznenađenje.
Uzalud sam je ispitivao: nije mi htjela ništa reći, i ja sam otputovao.
Putovanje je trajalo gotovo šest tjedana. U Lucci smo ukrcali ulje, a u
Livornu engleski pamuk. Taj smo tovar iskrcali bez ikakve neprilike,
ostvarili zaradu i veselo se vratili kući.
Kad sam se vratio kući, odmah sam opazio na najvidnijem mjestu As-
suntine sobe, u jednoj kolijevci koja se po svojoj izvedbi isticala među
ostalim namještajem, dijete od sedam do osam mjeseci. Kriknuo sam
od radosti. Jedine časove tuge koje sam osjetio poslije ubojstva drža­
vnog tužitelja izazivala je u meni pomisao da sam napustio to dijete.
Samo se po sebi razumije da me nikada nije zapekla savjest zbog sa­
mog umorstva.
Jadna Assunta je sve to naslućivala. Iskoristila je moju odsutnost, i po­
što je zapisala, da ne zaboravi, točan dan i sat kad je dijete ostavljeno
u sirotištu, uzela je onu polovicu pelene, otputovala u Pariz i sama ga
zatražila. Bez ikakve primjedbe predali su joj dijete.
Ah, priznajem, gospodine grofe, da mi je srce zaigralo od radosti kad
sam opazio to jadno stvorenje kako spava u svojoj kolijevci i da su mi
suze navrle na oči.
 L/iuya i\ujiya

— Assunta — uzviknuo sam — ti si doista divna žena, i Providnost će

te blagosloviti!
— To više nije tako točno — reče Monte Christo — kao vaša filozofi­
ja. Istina je da je to samo vaše uvjerenje.
— Na žalost, ekscelencijo — odgovori Bertuccio — vi imate potpuno
pravo, jer je Bog odredio da me upravo to dijete kazni.
Nikad se još jedna pokvarenija narav nije ispoljila tako rano, iako se ne
bi moglo reći da je dijete bilo loše odgojeno, jer je moja šurjakinja po­
stupala s njim kao da je kneževski sin. Bio je to dječak prekrasnog lica
s očima svijetloplave boje poput one na kineskom porculanu, koja je u
tako divnom skladu s osnovnom mliječnobijelom bojom. Samo je nje­
gova kosa, nekako odviše crvena, davala njegovu licu nekakav čudan
izraz, koji je još više isticao njegov živahan pogled i zloban smiješak.
Na žalost, postoji poslovica koja kaže da je riđokos čovjek sasvim do­
bar ili sasvim zao. Sto se Benedetta tiče, poslovica nije lagala, i on se
već od svoje mladosti pokazao vrlo zao. Istina je doduše da je blagost
njegove majke pogodovala tim njegovim urođenim sklonostima. To je
dijete, za koje je moja šurjakinja odlazila na trg u grad udaljen četiri
do pet milja da mu kupi voće i najbolje slatkiše, više od naranača iz
Palme i suhog voća iz Genove voljelo kestene koje je ukralo susjedu
preskočivši živicu sušene jabuke s njegova tavana; a imalo je do mile
volje kestena i jabuka iz našeg voćnjaka.
Jednog dana, Benedettu je moglo biti pet ili šest godina, susjed Va-
silio, koji, kako je to običaj kod nas, nije zaključavao ni svoju kesu
ni nakit, jer, gospodin grof to zna bolje nego itko, na Korzici nema
lopova, susjed Vasilio je došao dakle da nam se požali da mu je iz kese
nestao jedan lujdor. Mi smo pomislili da je on krivo izbrojio, ali nas je
on uvjeravao da je siguran u to. Tog dana Benedetto je otišao iz kuće
već ujutro, te smo se veoma zabrinuli, kadli ga uvečer ugledasmo kako
se vraća vukući sa sobom jednog majmuna kojega je, kako je rekao,
našao svezana ispod nekog drveta.
Već mjesec dana to je nesretno dijete, ne znajući više što da izmisli,
mislilo jedino na to kako da dođe do majmuna. Tu nesretnu želju si­
gurno je pobudio u njemu jedan pelivan koji je prošao kroz Rogliano i
koji je imao nekoliko tih životinja koje je Benedetto s oduševljenjem
promatrao kako izvode različite vještine.
»U našim se šumama ne nalaze majmuni«, rekao sam mu, »a naročito
ne svezani. Zato mi priznaj kako si došao do njega.«
Benedetto je ostao kod svoje laži i popratio je pojedinostima koje
su više služile na čast njegovoj mašti nego njegovoj istinoljubivosti.

497
Grot Monte Christo

Ja sam se naljutio, a on se stao smijati; ja sam mu zaprijetio, a on je

ustuknuo dva koraka.
— Ti me ne možeš tući — rekao je — ti nemaš pravo na to, jer ti nisi
moj otac.
Nikad nam nije uspjelo saznati tko mu je odao tu sudbonosnu tajnu,
koju smo mi tako brižno krili od njega. Bilo kako bilo, taj me je odgo­
vor, kojim se dijete potpuno otkrilo, gotovo prenerazio, i moja se već
uzdignuta ruka doista spustila a da nije dotakla krivca. Dijete je liko­
valo, i ova ga je pobjeda toliko osmjelila da je od tog časa sav novac što
ga je imala Assunta, čija ljubav prema djetetu kao da je postajala sve
to veća što ju je ono manje bilo dostojno, da je sav njen novac odlazio
na njegove hirovite prohtjeve koje ona nije znala suzbiti i na ludosti
koje nije imala hrabrosti spriječiti. Dok sam ja boravio u Roglianu,
moglo mu se još nekako izaći na kraj, ali čim bih ja otišao, Benedetto
bi postajao gospodar u kući i sve bi krenulo po zlu. Kad mu je bilo
svega jedanaest godina, sve je svoje drugove birao među mladićima
od osamnaest do dvadeset godina, najvećim nevaljalcima u Bastiji i
Corti, i zbog kakve nepodopštine koja bi zasluživala i mnogo ozbiljniji
naziv policija nas je već tada nekoliko puta opomenula.
Ja sam se uplašio, jer bi svako ispitivanje moglo imati žalosnih po­
sljedica, a upravo sam tada morao otići s Korzike zbog jednog veoma
važnog posla. Dugo sam razmišljao, pa sam na kraju, predosjećajući da
ću tako otkloniti neku nesreću, odlučio povesti Benedetta sa sobom.
Nadao sam se da će naporan i buran krijumčarski život i stroga disci­
plina na brodu izmijeniti njegovu narav koja je već bila na najboljem
putu da se pokvari, ako već nije bila strahovito iskvarena.
Poveo sam, dakle, Benedetta u stranu i predložio mu da pođe sa
mnom, poprativši taj prijedlog svim obećanjima koja mogu primamiti
jedno dvanaestogodišnje dijete.
On me je pustio da dovršim, i kad sam završio, stao se grohotom
smijati.
— Jeste li vi ludi, ujače? — rekao mi je (tako me je zvao kad je bio
dobro raspoložen). — Zar ja da zamijenim život kojim živim za onaj
kojim vi živite; da zamijenim svoje divno ljenčarenje za onaj mukotr­
pni rad koji ste vi sebi natovarili? Da provodim noći na studeni, a dane
na pasjoj žezi? Da se neprestano skrivam i da čim se negdje pojavim
primim metak iz puške, a sve to samo zato da zaradim malo novca?
Ja imam novca koliko hoću. Majka Assunta uvijek mi daje kad god od
nje zatražim. Vidite, dakle, da bih bio glup kad bih pristao na to što
mi vi predlažete.

49R
 L/i uyu ni ij iyo

Ja sam bio zaprepašten tom drskošću i tim rasuđivanjem. Benedetto

se vratio svojim drugovima i nastavio se igrati, i vidio sam izdaleka
kako im pokazuje na me kao na nekog idiota.
— Divna li djeteta! — promrmlja Monte Christo.
— O, da je bilo moje — odgovori Bertuccio — da je to bio moj
sin, ili barem nećak, ja bih ga doveo natrag na pravi put, jer svijest
daje snagu. Ali pomisao na to da sam htio tući dijete kome sam
ubio oca onemogućavala mi je da ga popravim. Davao sam dobre
savjete svojoj šurjakinji, koja je uvijek uzimala u zaštitu tog malog
nesretnika kad bismo razgovarali o njemu. I budući da mi je pri­
znala da joj je već nekoliko puta nestala veća svota novaca, ja sam
joj pokazao jedno mjesto gdje može sakriti naše malo bogatstvo.
Sto se mene tiče, ja sam donio odluku: Benedetto je znao izvrsno
čitati, pisati i računati, jer kad bi se kojim slučajem prihvatio posla,
on je u jednom danu naučio toliko koliko drugi za čitavog tjedna;
ja sam, kažem, donio odluku: trebalo je da ga zaposlim kao pisara
na nekom brodu duge plovidbe i da ga jednog dana bez ikakve
prethodne obavijesti uhvatim i prebacim na brod. Tako bi, pošto
bih ga ja preporučio kapetanu broda, sva njegova budućnost ovisila
0 njemu samome.
Stvorio sam taj plan i otputovao u Francusku.
Svi naši poslovi imali su se obaviti u Lyonskom zaljevu, a oni su po­
stajali svakog dana sve teži, jer smo bili u 1829. godini. Mir je bio po­
tpuno uspostavljen, i prema tome obalska je služba postala redovitija
1 stroža nego ikada. Taj nadzor bio je u to vrijeme još i pojačan zbog
godišnjeg sajma u Beaucaireu koji je upravo započeo.
Početak našeg pothvata prošao je bez neprilika. Privezali smo našu
barku s dvostrukim dnom u kome smo skrivali krijumčarenu robu
između mnogih brodova koji su se nalazili uz obje obale Rhone od Be-
aucairea do Arlesa. Pošto smo stigli, počeli smo noću iskrcavati našu
zabranjenu robu i prebacivati je u grad uz pomoć ljudi koji su bili s
nama u vezi ili uz pomoć krčmara kod kojih smo imali skladišta.
Sad, bilo da nas je uspjeh učinio neopreznima, bilo da nas je netko
izdao, jednog dana, oko pet sati poslijepodne, upravo u času kad smo
sjeli da jedemo, naš brodski mali dotrča sav prestrašen i reče da je
vidio kako se jedan odred carinskih stražara zaputio prema nama. Nas
nije prestrašio sam taj odred, jer su neprestano, a naročito tih dana,
čitave čete stražara obilazile obalama Rhone, nego nas je prepalo to
što je taj odred prema dječakovu kazivanju poduzimao sve mjere
opreza da ne bude primijećen. U istom trenutku bili smo na nogama,

499
cirot Monte cnristo

ali je već bilo prekasno; naša je barka, koju su očito nakanili pretražiti,
bila već okružena. Među carinicima primijetio sam nekoliko žanda­
ra; kako sam se ja isto toliko bojao njih koliko sam inače bio hrabar
kad bih ugledao ma kakav drugi odred, sišao sam u utrobu broda i
provukavši se kroz jedan otvor bacio sam se u rijeku i zaplivao pod
vodom, izlazeći na površinu samo u velikim razmacima, da udahnem
zraka. Tako sam nezapažen stigao do jednog rova koji je upravo bio
prokopan i koji je spajao Rhonu s kanalom što ide od Beaucairea do
Aigues-Mortesa. Kad sam jednom bio ondje, bio sam spašen, jer sam
mogao ići tim rovom a da me nitko ne primijeti. Dokopao sam se
dakle bez neprilika kanala. Nisam ja slučajno i bez razmišljanja pošao
tim putem: ja sam već govorio vašoj ekscelenciji o jednom krčmaru
iz Nimesa koji je otvorio na cesti od Bellegarda do Beaucairea jednu
malu krčmu.
— Jest — reče Monte Christo — dobro se sjećam toga. Taj je čestiti
čovjek, ako se ne varam, bio vaš ortak?
— Tako je — odgovori Bertuccio — ali je on sedam ili osam godina
prije toga prepustio svoju krčmu jednom bivšem krojaču iz Marseillea
koji je, pošto je propao kao krojač, htio pokušati steći bogatstvo na
drugom poslu. Samo se po sebi razumije da je sporazum koji smo mi
sklopili s prvim vlasnikom sada vrijedio i s drugim. Kod tog sam dakle
čovjeka namjeravao potražiti utočište.
— A kako se zvao taj čovjek? — upita grof, koji kao da je počeo poka­
zivati interes za Bertucciovo pripovijedanje.
— Zvao se Gaspard Caderousse, a bio je oženjen jednom ženom iz
sela Carconta, koju smo mi poznavali jedino pod imenom koje je bilo
i naziv njenog sela. Bila je to jedna jadna žena koja je bolovala od mo­
čvarne groznice te je polako umirala od iscrpljenosti.
Sto se krčmara tiče, bio je to snažan momak od kojih četrdeset do
četrdeset pet godina, koji nam je više puta, u vrlo teškim prilikama,
dao dokaza svoje prisutnosti duha i svoje hrabrosti.
— I vi kažete — zapita Monte Christo — da se to zbivalo oko
godine...
— 1829., gospodine grofe.
— U kojem mjesecu?
— U lipnju.
— Početkom ili potkraj mjeseca?
— Bilo je to 3. lipnja uvečer.
— Ah — na to će Monte Christo — 3. lipnja 1829... Dobro, na­
stavite.
 uruga Knjiga

— Odlučio sam, dakle, potražiti utočište kod tog Caderoussea. Ali kako
mi nikada, pa čak ni u normalnim okolnostima, nismo ulazili k njemu
kroz vrata s ceste, odlučio sam ostati vjeran našim običajima, te sam pre­
koračio živicu vrta i provukao se puzeći između kržljavih maslina i divljih
smokava, a onda sam se, bojeći se da nije koji putnik u Caderousseovoj
krčmi, zavukao u jednu pregradu ispod stepenica u kojoj sam već mnogo
puta proveo noć jednako dobro kao u najboljem krevetu. Ta pregrada bila
je odijeljena od prostorije u prizemlju samo zidom od dasaka na kojima
su bile izbušene rupe, da bismo se mogli iskoristivši pogodan trenutak ja­
viti da smo ovdje. Namjeravao sam, bude li Caderousse sam, javiti mu se
i kod njega dovršiti večera što su je bili prekinuli carinski stražari svojim
dolaskom, a onda iskoristiti nevrijeme koje se spremalo da se vratim na
obalu Rhone i vidim što se dogodilo s barkom i njenom posadom. Uvu­
kao sam se dakle u pregradu, i dobro sam učinio, jer se upravo u taj čas
vratio kući Caderousse s nekim neznancem.
Ja sam se pritajio i stao čekati, ne zato da bih prisluškivao razgovor
između Caderoussea i onog nepoznatog čovjeka, već zato što mi dru­
go nije preostalo. Uostalom, već se desetak puta to isto događalo.
Čovjek koji je došao s Caderousseom očito nije bio iz južne Francu­
ske; bio je to jedan od onih sajamskih trgovaca koji dolaze na sajam u
Beaucaire da prodaju nakit i koji, za mjesec dana koliko traje taj sajam
na koji pristižu roba i kupci iz svih krajeva Europe, ponekad naprave
poslova za sto ili sto pedeset tisuća franaka.
Caderousse je, žureći se, prvi ušao u krčmu.
Zatim, vidjevši da je prostorija u prizemlju prazna kao obično i da je
čuva jedino njegov pas, on zazove ženu.
»Hej, Carcontol«, vikne. »Onaj čestiti svećenik nije nas prevario. Di­
jamant je pravi.«
Na to se začu radostan uzvik i gotovo u istom trenutku stepenice
zaškripe pod korakom otežalim od slabosti i bolesti.
»Sto kažeš?«, upita žena, bljeđa od mrtvaca.
»Kažem daje dijamant pravi i daje ovaj gospodin, jedan od najpozna­
tijih pariških draguljara, spreman da nam za nj dade pedeset tisuća
franaka. Samo, da bude siguran da je dijamant doista naš, on hoće da
mu ti ispričaš, kao što sam mu već i ja ispričao, na koji smo način došli
do njega. A dotle, gospodine, sjednite, molim vas; velika je sparina, pa
ću donijeti nešto da se osvježite.«
Draguljar stade pažljivo razgledati unutrašnjost krčme i očito siromaš­
tvo ljudi koji su mu prodavali dijamant koji kao da je izašao iz kovčega
nekog kneza.

mi
Grof Monte Christo

»Pričajte, gospođo«, reče on, nastojeći vjerojatno iskoristiti ovo vrije­

me dok muž nije prisutan te ne može nikakvim znakom utjecati na
ženu kako bi vidio hoće li se obje priče slagati.
»Eh, moj bože«, reče žena govorljivo, »to je blagoslov s neba koji ni u
snu nismo očekivali. Zamislite, dragi gospodine, daje moj muž godine
1814. ili 1815. prijateljevao s nekim mornarom koji se zvao Edmond
Dantes; taj jadni momak, kojega je Caderousse posve zaboravio, nije
međutim zaboravio njega, i ostavio mu je na samrti dijamant koji ste
vidjeli.«
»Ali kako je on postao vlasnik tog dijamanta?«, upita draguljar. »Znači
da ga je imao prije nego što je ušao u tamnicu.«
»Ne, gospodine«, odgovori žena, »nego je u tamnici, čini se, upoznao
jednog veoma bogatog Engleza.
I kako se taj njegov tamnički drug razbolio, pa ga je Dantes njegovao
kao brata, Englez je izlazeći iz zatočeništva ostavio jadnom Dantesu,
koji je bio slabije sreće te je umro u tamnici, ovaj dijamant, koji je
on na samrti ostavio nama, povjerivši ga tom čestitom abbeu od koga
smo ga jutros dobili.«
»To se posve slaže«, promrmlja draguljar. »Na kraju krajeva, ta pripo­
vijest može biti istinita, koliko god mi se u prvi mah činila nevjeroja­
tnom. Ostaje nam dakle samo da se sporazumimo o cijeni.«
»Kako? Da se sporazumimo?«, reče Caderousse. »Ja sam mislio da ste
vi pristali na cijenu koju sam zatražio.«
»To jest«, nastavi draguljar, »pristao sam platiti četrdeset tisuća fra­
naka.«
»Četrdeset tisućal« uzvikne Carconta. »Mi ga nipošto nećemo dati za
tu cijenu. Abbe nam je rekao da vrijedi pedeset tisuća franaka, i to
bez prstena.«
»A kako se zvao taj abbe?«, upita to neumorno ispitivalo. »Abbe Bu-
soni«, odgovori žena.
»Znači da je to bio neki stranac?«
»Mislim da je Talijan iz okolice Mantove.«
»Pokažite mi taj dijamant«, nastavi draguljar, »da ga još jednom razgle­
dam, jer sam ga na prvi pogled mogao krivo procijeniti.«
Caderousse izvuče iz džepa malu kutijicu od crne šagrinske kože,
otvori je i pruži draguljaru. Kad je ugledala dijamant, koji je bio velik
gotovo kao lješnjak, Carcontine su oči zablistale od pohlepe.
— A što ste vi mislili o svemu tome, gospodine prisluškivaču? - zapi­
ta Monte Christo. — Jeste li povjerovali u tu njihovu priču?
-— Jesam, ekscelencijo, jer nisam smatrao da je Caderousse zao čo-
 Druga knjiga

vjek, i vjerovao sam da ne bi mogao počiniti neki zločin ili čak krađu.
— To služi više na čast vašem srcu nego vašem iskustvu — gospodine
Bertuccio. — A jeste li vi poznavali tog Edmonda Dantesa o kome je
bila riječ?
— Nisam, ekscelencijo; nikad dotada nisam čuo za njega, a ni kasnije
nisam nikad čuo da se o njemu govori, osim što mi ga je sam abbe
Busoni spomenuo kad sam ga vidio u tamnici u Nimesu.
— Dobro! Nastavite.
— Draguljar uzme prsten iz Caderousseove ruke te izvuče iz džepa
jednu malu čeličnu štipaljku i malu mjedenu vagu. Zatim, odvrnuvši
zlatne kvačice koje su držale kamen u prstenu, izvadi dijamant iz leži­
šta i pažljivo ga izvaže na vazi.
»Dat ću vam četrdeset pet tisuća franaka«, reče, »ali ni sua više. Uo­
stalom, budući da taj dijamant upravo toliko vrijedi, ja sam ponio
točno tu svotu sa sobom.«
»Sto se toga tiče«, reče Caderousse, »to ništa ne smeta. Ja ću poći s
vama u Beaucaire da primim još pet tisuća franaka.«
»Ne«, reče draguljar vraćajući prsten i dijamant Caderousseu. »Ne,
taj kamen ne vrijedi toliko, i sada se čak kajem što sam vam ponudio
i tu svotu, jer kamen ima jednu grešku koju u prvi mah nisam opazio.
Ali svejedno, održat ću svoju riječ; rekao sam četrdeset pet tisuća
franaka, i ostajem pri tome.«
»Onda bar stavite dijamant natrag u prsten«, reče jetko Carconta.
»Imate pravo«, reče draguljar i stavi dijamant u ležište.
»Dobro, dobro, dobro!«, reče Caderousse stavljajući kutijicu u džep.
»Prodat ćemo ga nekom drugom.«
»Jest«, na to će draguljar, »ali će drugi biti oprezniji nego ja, pa se neće
zadovoljiti s obavještenjima koja ste meni dali, jer nije prirodno da
čovjek kao vi posjeduje dijamant vrijedan pedeset tisuća franaka, te će
obavijestiti sudske vlasti i trebat će pronaći abbća Busonija, a svećenici
koji poklanjaju dijamante vrijedne dvije tisuće lujdora prilično su rije­
tki. Sud će najprije zaplijeniti dijamant a vas poslati u tamnicu, i ako se
dokaže da ste nevini, kad vas nakon tri ili četiri mjeseca puste napolje,
prsten će već nestati kod nekog činovnika, a vama će dati lažni kamen
koji vrijedi tri franka umjesto dijamanta koji vrijedi pedeset tisuća, ili
možda pedeset pet, ali zbog kojeg se, to ćete mi valjda priznati, dobri
čovječe, onaj tko ga kupuje izlaže stanovitim opasnostima.
Caderousse i njegova žena pogledaju jedno drugo upitnim pogledom.
»Ne«, reče Caderousse, »mi nismo tako bogati da bismo se mogli
odreći pet tisuća franaka.«
cm
Grof Morite Christo

»Kako god hoćete, dragi prijatelju«, reče draguljar. »Ja sam međutim,
kao što vidite, donio sa sobom lijepog novca.«
I on izvuče iz jednog džepa pregršt zlatnika te ih pokaže tako da su
zablistali pred zaslijepljenim krčmarovim očima, a iz drugog svežanj
novčanica.
U Caderousseovoj se duši očito vodila teška borba. Jasno se vidjelo
da ta mala kutijica od šagrinske kože koju je neprestano premještao
iz ruke u ruku za njega nije bila toliko vrijedna koliko golema svota
novca koja je zabliještila njegove oči.
On se okrene svojoj ženi.
»Sto ti misliš?«, upita je šapatom.
»Daj ga, daj«, reče ona. »Jer ako se vrati u Beaucaire bez dijamanta,
može nas prijaviti. A, kao što je on rekao, tko zna bismo li ikad mogli
pronaći abbea Busonija.«
»Pa dobrol Neka bude!«, reče Caderousse. »Uzmite dakle dijamant za
četrdeset pet tisuća franaka. Ali moja žena želi jedan zlatni lanac, a ja
dvije srebrne kopče.«
Draguljar izvuče iz džepa jednu dugačku i plosnatu kutiju, u kojoj je
bilo više primjeraka zatraženih predmeta.
»Evo«, reče, »sa mnom se je lako pogoditi. Izaberite.«
Žena izabra jedan zlatni lanac koji je mogao vrijediti pet lujdora, a
muž jedan par kopča vrijednih petnaest franaka.
»Nadam se da nećete požaliti?«, reče draguljar.
»Abbe je rekao da vrijedi pedeset tisuća franaka«, promrmlja Cade­
rousse.
»Hajde, hajde, dajte ga već jednom! Strašna li čovjeka!«, reče dragu­
ljar i uze mu iz ruku dijamant. »Ja mu isplaćujem četrdeset pet tisuća
franaka, dvije tisuće petsto livra rente, što je bogatstvo kakvo bih i ja
vrlo rado imao, a on ipak nije zadovoljan!«
»A četrdeset pet tisuća franaka?«, zapita Caderousse promuklim gla­
som. »Da vidimo, gdje su?«
»Evo ih«, reče draguljar.
I on izbroji na stolu petnaest tisuća franaka u zlatu i trideset tisuća
franaka u novčanicama.
»Čekajte da zapalim svjetiljku«, reče Carconta. »Slabo se vidi, pa bi­
smo se mogli prevariti.«
I doista, dok su se oni tako pogađali, spustila se noć, a s mrakom je
došla i oluja koja se spremala punih pola sata. U daljini čula se po­
tmula grmljavina, ali ni draguljar, ni Caderousse, ni Carconta kao da
se nisu obazirali na to, opsjednuti sve troje demonom pohlepe.
 ,,uau

Moram priznati da sam i ja bio nekako čudno opčinjen gledajući sve to

zlato i novčanice. Činilo mi se da sanjam, i kako to često biva u snu,
osjećao sam kao da sam prikovan na svom mjestu.
Caderousse stade brojiti i prebrojavati zlatnike i novčanice, zatim ih
preda ženi, koja sad stane ponovno brojiti i prebrojavati. Za to vrije­
me draguljar je okretao dijamant na svjetlu svjetiljke, i kamen je tako
blistao i bacao munje zbog kojih je zaboravio na one munje što su,
najavljujući oluju, s vremena na vrijeme obasjavale prozore.
»Onda? Je li u redu?«, zapita draguljar.
»Jest«, reče Caderousse. »Daj mi lisnicu i donesi kesu, Carconto.«
Carconta ode do jednog ormara i vrati se noseći staru kožnu lisnicu
iz koje izvukoše nekoliko zamaštenih pisama, a na njihovo mjesto
staviše novčanice, i jednu kesu u kojoj su bila dva ili tri talira od
šest livra, koji su vjerojatno predstavljali sve bogatstvo ovog bijednog
kućanstva.
»A sad«, reče Caderousse, »iako ste nam zakinuli možda i deset tisuća
franaka, hoćete li večerati s nama? Pozivamo vas od srca.«
»Hvala«, reče draguljar. »Sigurno je već kasno i trebam se vratiti u
Beaucaire, jer će se moja žena zabrinuti.«
I on izvuče sat iz džepa.
»Do vragal«, uzvikne. »Već je devet sati, i neću stići u Beaucaire prije
ponoći. Zbogom, djeco moja. Ako vam se kojim slučajem opet javi
kakav abbe Busoni, mislite na mene.«
»Za osam dana nećete više biti u Beaucaireu«, reče Cadrousse, »jer
sajam završava sljedećeg tjedna.«
»Neću biti, ali to ništa ne mijenja na stvari. Pišite mi u Pariz, na adre­
su: gospodin Joannes, Palais-Royal, Kameni prolaz broj 45, i ja ću
samo zbog toga doputovati, ako to bude vrijedno truda.«
U to odjekne snažna grmljavina popraćena bljeskom munje koji je bio
tako jak da je gotovo nadjačao svjetlost svjetiljke.
»Oh, oh!«, reče Caderousse. »Vi ćete otići po ovakvom vremenu?«
»E, ne bojim se ja grmljavine«, reče draguljar.
»A lopova?«, upita Carconta. »Za vrijeme sajma put nije nikada posve
siguran.«
»O, što se tiče lopova«, reče Joannes, »evo što ja imam za njih«, i on
izvuče iz džepa dva mala nabijena pištolja.
»Evo«, reče, »evo pasa koji i laju i grizu u isti mah. To će biti za prvu
dvojicu koji bi zaželjeli vaš dijamant, gazda Caderousse.«
Caderousse i njegova žena izmijeniše mračan pogled. Činilo se kao da
im se oboma vrze po glavi neka strašna misao.

505
broi mome Lnrisio

»Onda, sretan put!«, reče Caderousse. »Hvala«, odgovori draguljar.

On uzme svoj štap koji je bio naslonio na jednu staru škrinju i izađe. U
trenutku kad je otvorio vrata, u sobu udari tako jak vjetar da se gotovo
utrnula svjetiljka.
»Oh« reče on, »to je zbilja prekrasno vrijeme. I po tom vremenu treba
prevaliti put od dvije milje.«
»Ostanite«, reče Caderousse. «Spavat ćete kod nas.«
»Jest, ostanite«, reče i Carconta, dršćućim glasom. »Pobrinut ćemo se
za vas.« »Ne, hvala, trebam prenoćiti u Beaucaireu. Zbogom.«
Caderousse pođe polako do vrata.
»Ne vidi se ni nebo ni zemlja«, reče draguljar, koji je već bio izašao iz
kuće. »Trebam li krenuti desno ili lijevo?«
»Desno«, reče Caderousse. »Ne možete skrenuti s puta, jer je s obje
strane ceste zasađeno drveće.«
»Dobro je, snašao sam se«, reče glas koji se već gotovo gubio u daljini.
»Deder, zaključaj vrata!«, reče Carconta. »Ne volim biti iza nezaklju­
čanih vrata kad grmi.«
»1 kad ima novca u kući, zar ne?«, odgovori Caderousse okrenuvši dva
puta ključ u bravi.
On se vrati, priđe ormaru, izvuče kesu i lisnicu, i oboje stadoše treći
put prebrojavati svoje zlatnike i novčanice.
Ja još nikad nisam vidio izraz kakav su imala ta dva lica čiju je pohlepu
obasjavala ta škrta svjetiljka. Naročito je žena izgledala odvratno; nje­
na grozničava drhtavica sada se udvostručila; njeno lice nije više bilo
blijedo nego plavičasto, a upale oči su joj plamtjele.
»A zašto si mu«, zapita ona muklim glasom, »ponudio da spava
ovdje?«
»Pa zato«, odgovori Caderousse zadrhtavši, »zato što... da ne mora ići
u Beaucaire po tom vremenu.«
»Ah«, reče žena s izrazom koji je nemoguće opisati, »a ja sam mislila
da si mu to ponudio zbog nečeg drugog.«
»Ženo, ženo!«, uzvikne Caderousse. »Zašto ti dolaze takve misli, a kad
ti već dolaze, zašto ih ne zadržiš za sebe?«
»Svejedno«, reče Carconta nakon nekoliko trenutaka šutnje, »ti nisi
muškarac.«
»Sto hoćeš time reći?«, na to će Caderousse.
»Da si muškarac, on ne bi bio izašao odavde.«
»Ženo!«
»Ili bar ne bi stigao u Beaucaire.«
»Ženo!«

506
 lvi uyu i\i ij iyu

»Cesta zavija, a on mora ići cestom, ali duž kanala vodi kraći put.«
»Ženo, ne huli na Boga! Ali što je to, čuješ...«
I doista, čuo se strašan udarac groma u isti čas kad je jedna plavičasta
munja osvijetlila čitavu prostoriju, a grmljavina, stišavajući se pomalo,
kao da se teška srca udaljavala od te proklete kuće.
»Isuse!«, reče Carconta prekriživši se.
U istom trenutku, usred strašne tišine koja obično nastupa iza udarca
groma, začu se kucanje na vratima.
Caderousse i njegova žena zadršću i prestrašeno se pogledaju.
»Tko je?«, uzvikne Caderousse ustavši, te zgrne na jednu hrpu zlatnike
i novčanice što su bili poslagani po stolu i pokrije ih rukama.
»Ja!«, javi se neki glas. »Tko ste vi?«
»Eh, do vraga, draguljar Joannes.«
»Eto«, reče na to Carconta s nekim strašnim osmijehom, »nisi li malo­
čas rekao da hulim na Boga? A dobri nam ga Bog šalje natrag.«
Caderousse se sruši blijed i zadihan na stolicu.
Carconta, naprotiv, ustane i pođe čvrstim korakom prema vratima te
ih otvori.
»Samo uđite, dragi gospodine Joannes«, reče.
»Bogami«, reče draguljar, sav mokar od kiše, »čini se da đavo neće da
se noćas vratim u Beaucaire. Najkraće ludosti su najbolje, dragi gospo­
dine Caderousse. Vi ste mi ponudili gostoprimstvo, i ja ga prihvaćam,
vraćam se da prenoćim kod vas.«
Caderousse promuca nekoliko riječi brišući znoj koji mu je curio s
čela.
Carconta ponovno zaključa vrata za draguljarom.

507
uroi mome cnrisio

7. Krvava kiša —
Ulazeći u krčmu, draguljar se obazre oko sebe. Ali kao da ništa nije
pobudilo njegovu sumnju ako je još nije imao, i kao da je ništa nije
a\rr\ in ip i re^r imao

Caderousse je još uvijek držao objema rukama svoje zlatnike i novča­

nice. Carconta se smiješila svom gostu što je prijaznije mogla.
»Vidi, vidi«, reče draguljar, »vi kao da ste se pobojali da sam vas preva­
rio, kad ste i po treći put prebrojili svoje blago nakon mog odlaska?«
»Nismo«, reče Caderousse. »Ali mi smo došli do tog novca tako neo­
čekivano da ne možemo u to vjerovati, i kad nam to blago ne bi bilo
pred očima, mislili bismo da još sanjamo.«
Draguljar se osmjehne.
»Imate li putnika u vašoj krčmi?«, upita.
»Ne«, odgovori Caderousse, »mi ne primamo na konak. Suviše smo
blizu gradu, pa se tu nitko ne zaustavlja.«
»Onda ću vam strašno smetati?«
»Vi da ćete nam smetati, dragi gospodine?«, reče ljubazno Carconta.
»Ni najmanje, kunem vam se!«
»No, onda da vidimo gdje ćete me smjestiti?« »U sobi na katu.«
»Pa zar to nije vaša soba?«
»O, pa šta to smeta! Mi imamo još jedan krevet u prostoriji pokraj
nje.«
Caderousse začuđeno pogleda svoju ženu.
Draguljar zapjevuši nekakvu pjesmicu grijući leđa na vatri koju je Car­
conta bila zapalila u kaminu da se gostu osuši odijelo.
Za to vrijeme ona je stavila na jedan kraj stola, gdje je prostrla ubrus,
bijedne ostatke ručka kojima je dodala nekoliko svježih jaja.
Caderousse je ponovno stavio novčanicu u lisnicu a zlato u kesu, i
onda sve zajedno zatvorio u ormar. Šetao je gore-dolje krčmom, tmu­
ran i zamišljen, pogledavajući s vremena na vrijeme draguljara koji se

508
 Druga Knjiga

sav pušio pred kaminom i kako bi se s jedne strane osušio, okretao se

na drugu.
»Eto!«, reče Carconta stavljajući bocu vina na stol. »Kad budete htjeli
večerati, jelo je spremljeno.«
»A vi?«, zapita Joannes.
»Ja nikad ne večeram«, odgovori Caderousse.
»Mi smo vrlo kasno ručali«, požuri se da kaže Carconta. »Znači da ću
sam večerati?«, pita draguljar.
»Mi ćemo vas posluživati«, reče Carconta sa susretljivošću koju inače
nije pokazivala ni prema gostima koji su plaćali.
Caderousse je s vremena na vrijeme bacao na nju pogled brz kao mu­
nja.
Oluja je i dalje bjesnila.
»Čujete li, čujete?«, reče Carconta. »Bogami, dobro ste učinili što ste
se vratili.«
»Ali to me neće spriječiti«, reče draguljar, »da ponovno pođem na put
ako se bura stiša dok budem večerao.«
»To je južnjak«, primijeti Caderousse zatresavši glavom. »Neće pre­
stati do sutra.«
»Bome«, reče draguljar sjedajući za stol, »utoliko gore za one koji su
napolju.«
»Jest«, prihvati Carconta. »Provest će neugodnu noć.«
Draguljar počne večerati, a Carconta ga nastavi obasipati svim onim
sitnim uslugama pažljive domaćice. Ta inače tako zlovoljna i osorna
žena postala je uzor susretljivosti i učtivosti.
Da ju je draguljar otprije poznavao, ta velika promjena sigurno bi ga
začudila i svakako bi pobudila u njemu neku sumnju. Sto se tiče Ca-
deroussea, on nije progovorio nijednu riječ, nastavljajući svoju šetnju
i ustručavajući se čak i pogledati svoga gosta.
Kad je draguljar po večerao, Caderousse ode sam otvoriti vrata.
»Mislim da oluja jenjava«, reče.
Ali u tom trenutku, kao da ga hoće opovrgnuti, strašan udarac groma
potrese kuću, a jak vjetar pomiješan s kišom udari kroz vrata i ugasi
svjetiljku.
Caderousse zatvori vrata. Njegova žena upali svijeću na vatri što je
dogorijevala.
»Gospodine«, reče ona draguljaru, »vi ste sigurno umorni. Stavila sam
čiste plahte na krevet, pa se možete popeti da legnete, i dobro spa­
vajte.«
Joannes ostade još nekoliko trenutaka kao da se hoće uvjeriti da se
sna
Grof Monte Christo

oluja ne stišava, i kad se uvjerio da grmljavina i kiša postaju samo još

jači, on zaželi laku noć domaćinima i popne se uza stepenice.
Uspinjao se iznad moje glave, i ja sam čuo škripanje svake stepenice
po njegovim koracima.
Carconta ga je pratila pohlepnim pogledom, dok mu je Caderousse,
naprotiv, okrenuo leđa i uopće nije gledao prema njemu.
Sve te pojedinosti, kojih sam se tek kasnije sjetio, nisu pobudile moju
pažnju u vrijeme dok su se zbivale pred mojim očima. U svemu tome
nije bilo ničeg neprirodnog, i osim same priče o dijamantu koja mi se
činila prilično nevjerojatnom, sve je bilo samo po sebi razumljivo.
I zato, kako sam bio mrtav umoran, a namjeravao sam iskoristiti prvo
zatišje što će ga bura dati pobješnjelim elementima, odlučio sam od­
spavati nekoliko sati i oko ponoći se udaljiti.
Čuo sam u sobi iznad sebe kako draguljar vrši sve što je potrebno da
bi što bolje proveo noć. Uskoro je krevet zaškripao pod njim. Legao
je na počinak.
Osjećao sam kako mi se oči same sklapaju i, kako me nije mučila ni­
kakva sumnja, nisam ni pokušao boriti se sa snom.
Još sam jednom pogledao u kuhinju. Caderousse je sjedio za jednim
dugim stolom, na jednoj od onih drvenih klupa što u seoskim gosti­
onicama zamjenjuju stolice. Bio mi je okrenut leđima, tako da mu
nisam mogao vidjeti lice. Uostalom, sve da mi je i bio okrenut licem,
ne bih mu ga mogao vidjeti jer je zario glavu u dlanove.
Carconta ga je promatrala neko vrijeme, zatim je slegnula ramenima
i sjela sučelice njemu.
U tom je trenutku vatra što je dogorijevala zahvatila komad suhog
drva na koji je bila zaboravila, i malo življe svjetlo obasja tu tmurnu
prostoriju. Carconta je netremice promatrala svog muža i kako je on
ostao i dalje u istom položaju, vidio sam kako je ispružila prema nje­
mu svoju kukastu ruku i dodirnula mu čelo.
Caderousse zadršće. Učinilo mi se da žena miče usnama. Ali, bilo
zato što je govorila sasvim tiho, bilo zato što su moja čula postala ne­
osjetljiva od sna, zvuk njenih riječi nije dopirao do mene. I čak sam je
vidio samo kao kroz neku maglicu i s onom nesigurnošću što prethodi
snu u kojoj se čovjeku pričinja da počinje sanjati. Naposljetku, moje
se oči zatvoriše i izgubih svijest o samome sebi.
Bio sam u najdubljem snu, kad me probudio pucanj iz pištolja po­
praćen strahovitim krikom. Nekoliko nesigurnih koraka odjeknu po
podu sobe i nekakva nepomična masa sruši se na stepenice, upravo
iznad moje glave.
 Druga knjiga

Još sam uvijek bio kao u polusnu, ali sam ipak razabrao neko jecanje,
zatim prigušene krikove, kao da zapomaže netko koga guše.
Posljednji krik, duži od ostalih, koji se pretvorio u hroptanje, konačno
me trgnuo iz obamrlosti.
Podbočih se na jednu ruku, otvorih oči, koje nisu ništa razabirale u
mraku, i prinesoh ruku čelu, na koje kao da mi je kapala između da­
saka poda obilna i topla kiša.
Nakon te strašne buke nastupila je najdublja tišina. Čuo sam korake
nekog čovjeka koji je hodao iznad moje glave i škripu stepenica pod
njegovim nogama. Čovjek je sišao u donju prostoriju, prišao kaminu
i zapalio svijeću.
Taj čovjek bio je Caderousse. Lice mu je bilo blijedo, a košulja sva
poprskana krvlju.
Pošto je zapalio svijeću, on se brzo uspne stepenicama, i ja ponovno
začuh njegove brze i nemirne korake.
Nekoliko trenutaka kasnije ponovno je sišao. Držao je u ruci onu ko­
žnu kutijicu. Pošto se uvjerio daje dijamant u njoj, trenutak je razmi­
šljao u koji džep da je stavi. A zatim, vjerojatno zato što je došao do
zaključka da džep nije dovoljno sigurno skrovište, on je umota u svoju
crvenu maramu koju zaveže oko vrata.
Zatim potrči ormaru, izvuče iz njega svoje novčanice i zlatnike, stavi
novčanice u džep svojih hlača, zlato u džep kaputa, uzme dvije-tri
košulje i pojuri prema vratima te iščezne u mraku. Tada mi sve posta­
de jasno i shvatljivo, te sam stao predbacivati sebi ono što se upravo
dogodilo kao da sam pravi krivac. Pričinilo mi se da čujem stenjanje.
Nesretni draguljar možda još nije bio mrtav, i možda sam još mogao,
ako mu priteknem u pomoć, ispraviti jedan dio zla koje doduše nisam
počinio, ali sam dopustio da bude počinjeno. Upro sam se ramenima
o jednu od onih slabo pričvršćenih dasaka koje su dijelile tu izbu u
kojoj sam ležao od donje prostorije. Daske popustiše, i ja se nađem
u kući.
Potrčao sam prema svijeći i pojurio uza stepenice. Jedno tijelo mi se
ispriječilo na njima. Bio je to Carcontin leš.
Pucanj iz pištolja što sam ga čuo bio je ispaljen u nju: metak joj je pro­
šao poprijeko kroz grlo, te joj je, i osim što je krvarilo iz te dvostruke
rane, krv još izlazila iz usta.
Bila je mrtva.
Ja prekoračim njeno truplo i prođem.
Nekoliko komada pokućstva bilo je prevrnuto. Plahte za koje se ne­
sretni draguljar bio grčevito uhvatio bile su pobacane po sobi, a on
C 11
Grof Monte Christo

sam ležao je na podu, s glavom naslonjenom na zid, kupajući se u lokvi

krvi koja mu je tekla iz tri široke rane na prsima.
U četvrtoj je ostao zavinut dugačak kuhinjski nož od kojega se vidio
samo držak.
Ja nagazim na drugi pištolj, koji nije opalio, jer je vjerojatno barut bio
vlažan.
Približim se draguljaru, koji još uvijek nije bio posve mrtav, jer je na
buku što sam je ja načinio, naročito dok sam razvaljivao one daske,
otvorio svoje unezvjerene oči, i još je stigao da ih načas upilji u mene,
usne mu se pomakoše kao da hoće nešto reći, i izdahnu.
Taj me strahoviti prizor gotovo izbezumio. Od časa kad više nisam
mogao nikome priteći u pomoć osjećao sam samo jednu jedinu želju,
to jest želju da pobjegnem. Sjurio sam niz stepenice, žarivši ruke u
kosu i zaurlavši od užasa.
U donjoj prostoriji bilo je pet-šest carinskih stražara i dva ili tri žan­
dara, čitav odred naoružanih ljudi.
Oni me zgrabiše, i ja se čak nisam pokušao oduprijeti, jer nisam bio
svjestan onoga što se događalo. Htio sam nešto reći, ali sam ispustio
samo nekoliko krikova, i to je bilo sve.
Primijetio sam da carinski stražari i žandari prstom pokazuju na mene.
Spustio sam pogled niz sebe, i vidjeh da sam sav krvav. Ona topla kiša
što sam je osjećao kako pada po meni kroz daske na stepenicama bila
je Carcontina krv.
Pokazao sam prstom mjesto na kome sam bio skriven. »Sto hoće
reći?«, upita jedan žandar.
Jedan carinski stražar pođe pogledati.
»Hoće reći da se tuda uvukao«, odgovori on.
I on pokaže otvor kroz koji sam ja doista bio prošao.
Tada sam shvatio da me smatraju za ubojicu. Povratio mi se glas i
vratila snaga. Istrgoh se iz ruku dvojice ljudi koji su me držali i stadoh
vikati: »To nisam bio jal To nisam bio ja!« Ona dva žandara upere na
me svoje karabine.
»Ako se samo makneš«, rekoše, »bit ćeš mrtav.«
»Ali«, uzvikah se ja, »kad vam kažem da to nisam bio ja!«
»Ispričat ćeš tu svoju priču sucima u Nimesu«, odgovoriše oni. »A
dotle, hajde s nama. I ako ti trebamo nešto savjetovati, to je da se ne
pokušaš opirati.«
To uostalom i nisam namjeravao, jer sam bio slomljen od iznenađenja
i užasa. Staviše mi lisičine, privezaše me za rep jednog konja i odve-
doše u Nimes.
 uiuya i\ujiya

Za mnom je bio pošao jedan carinski stražar i, kako sam mu nestao iz

vida u blizini ove kuće, naslutio je da ću ovdje provesti noć.
Otišao je obavijestiti o tome svoje drugove, i oni su stigli taman u
pravi čas da začuju pucanj iz pištolja i da me nađu usred takvih dokaza
krivnje da sam odmah shvatio koliko će me muke stajati da dokažem
svoju nevinost.
I zato sam se uhvatio samo za jedno: prvo što sam tražio od istražnog
suca bila je molba da dade potražiti nekog abbea Busonija, koji se
onog dana bio zaustavio u krčmi »K mostu na Gardu«. Ako je Cade-
rousse izmislio tu priču, ako taj abbe nije postojao, bilo je očito da
sam izgubljen, osim ako ne bi bio uhvaćen i Caderousse i ako ne bi
sve priznao.
Prošla su dva mjeseca za koje se vrijeme, to moram reći u pohvalu svo­
me sucu, pokušavalo na sve načine pronaći čovjeka kojeg sam tražio.
Već sam bio izgubio svaku nadu. Caderousse nije bio uhvaćen. Trebalo
mi se suditi prigodom prvog zasjedanja suda, kadli je 8. rujna, to jest tri
mjeseca i pet dana nakon samog događaja, abbe Busoni, za kojega sam
već izgubio svaku nadu da će se javiti, došao u tamnicu i rekao kako je
čuo da neki zatvorenik želi s njime razgovarati. Saznao je za to, kako je
rekao, u Marseilleu, pa se požurio udovoljiti toj mojoj želji.
Mislim da ćete razumjeti s kakvim sam ga oduševljenjem dočekao.
Ispričao sam mu sve što se dogodilo u mojoj prisutnosti, i sa strahom
sam se dotakao ove priče o dijamantu. Adi, protiv mog očekivanja, ona
je bila od riječi do riječi točna. I tada sam mu, pridobiven njegovim
blagim milosrđem, misleći da bi njegove tako milosrdne usne možda
mogle izreći oproštenje za jedini zločin što sam ga počinio, tada sam
mu kao ispovjednu tajnu ispričao onaj događaj u Auteuilu sa svim po­
jedinostima. Ono što sam učinio u nekom zanosu urodilo je jednako
dobrim rezultatom kao da sam ispripovjedio iz računa. Videći da mu
priznajem to prvo umorstvo, na što me nitko nije silio, došao je do
uvjerenja da nisam počinio ni ono drugo, te me je ostavio rekavši mi
neka se nadam i obećao mi da će učiniti sve što bude mogao da uvjeri
suce u moju nevinost.
Uvjerio sam se da se on zaista zauzeo za mene kad sam vidio da se
moje tamnovanje postupno sve više ublažuje i kad sam saznao da je
moje suđenje odgođeno za naredno zasjedanje.
U međuvremenu, Providnost je dopustila da Caderousse bude uhva­
ćen i doveden u Francusku. On je priznao sve, tvrdeći da je sve to
smislila i naročito da ga je podstakla njegova žena. Bio je osuđen na
doživotnu robiju, a ja sam pušten na slobodu.

513
GtotMonte Christo

— I tada ste — reče Monte Christo — došli k meni s pismom abbea

Busonija?
— Jest, ekscelencijo, on se zdušno zauzeo za me.
»Vaš će vas krijumčarski zanat«, rekao mi je, »upropastiti; ako izađete
odavde, okanite se tog posla.«
»Ali, moj bože«, zapitao sam ga, »od čega ću onda živjeti i uzdržavati
svoju šurjakinju?«
»Jedan čovjek čiji sam ispovjednik«, odgovori mi on, »mnogo me štuje
i zamolio me da mu nađem povjerljivog čovjeka. Hoćete li da budete
taj čovjek, poslat ću vas k njemu.«
»O, kako ste vi dobri, oče1.«, uzviknuo sam.
»Ali mi se zakunite da se nikada neću kajati zbog toga.« Ja ispružih
ruku da se zakunem.
»To je nepotrebno«, reče on. »Ja poznajem Korzikance i volim ih, i
zato ću vas preporučiti.«
I on napisa ono nekoliko redaka što sam vam ih donio i na osnovi kojih
je vaša ekscelencija imala dobrotu da me uzme u službu. I sada ja s
velikim ponosom pitam vašu ekscelenciju, je li ikada imala razloga da
se požali na mene.
— Ne — odgovori grof — i rado priznajem da ste vi dobar službenik,
Bertuccio, iako nemate previše povjerenja.
— Ja, gospodine grofe?
— Jest, vi. A kako ćete mi objasniti to da imate šurjakinju i posvojče
a da mi nikad niste spomenuli ni jedno ni drugo.
— Na žalost, ekscelencijo, to je zato što mi još preostaje da vam ispri­
čam najtužnije razdoblje svog života. Otputovao sam na Korziku. Mi­
slim da ćete shvatiti da sam bio nestrpljiv da ponovno vidim i utješim
svoju jadnu šurjakinju. No kad sam došao u Rogliano, našao sam kuću
u žalosti. U njoj se dogodilo nešto užasno, čega se susjedi još i danas
dobro sjećaju.
Moja se jadna šurjakinja, prema mojim savjetima, odupirala zahtjevi­
ma Benedetta koji je neprestano tražio da mu preda sav novac koji je
bio u kući. Jednog jutra on joj zaprijeti, i nije se vraćao cijelog dana.
Ona je plakala, jer je draga Assunta majčinskom ljubavlju voljela tog
nesretnika. Navečer ona nije legla, već ga je čekala. Kad se u jedanaest
sati vratio s dvojicom svojih prijatelja, suučesnicima u svim njegovim
ludostima, ona ga dočeka raširenih ruku, ali je oni zgrabiše, i jedan od
te trojice, a ja sve strepim da je to bilo baš to paklensko dijete, jedan
od trojice poviče:
»Hajde da se igramo mučenja, pa će ona priznati gdje je novac.«

SI 4
 Druga Knjiga

Susjed Vasilio bio je te noći u Bastiji. Njegova je žena ostala sama kod
kuće. Nitko osim nje nije mogao ni vidjeti ni čuti što se događa kod
moje šurjakinje. Dok su dvojica držala jadnu Assuntu, koja nije mogla
vjerovati da bi oni mogli počiniti takav zločin te se smiješila onima
koji će postati njezini krvnici, treći je otišao osigurati vrata i prozore,
zatim se vrati, i onda su sva trojica, prigušujući njene krikove užasa
kad je vidjela te sasvim ozbiljne pripreme, prinijela Assuntine noge
vatri; mislili su da će je tako prisiliti da kaže gdje je skriven naš mali
imutak. No, u tom natezanju vatra je zahvatila njeno odijelo. Tada
oni ispustiše mučenicu da i njih ne zahvati vatra. Sva u plamenu, ona
potrči prema vratima, no vrata bijahu zaključana. Onda pojuri pre­
ma prozoru, ali se ni prozor nije mogao otvoriti. Tada je susjeda čula
užasne krikove: to je Assunta zvala u pomoć. Uskoro je njezin glas
utihnuo, krici prijeđoše u jecanje, a sutradan, nakon jedne noći pune
strave i užasa, kad se Vasilijeva žena usudila izaći iz svog doma i pozva­
ti suca neka otvori vrata naše kuće, našli su Assuntu napola izgorjelu,
ali je još disala. Ormari su bili razvaljeni, a novac je nestao. Sto se tiče
Benedetta, on je otišao iz Rogliana i nikada se više nije vratio. Od tog
dana ja ga više nisam vidio, i nisam čak ni čuo za njega.
— Ja sam došao k vama tek pošto sam saznao za te tužne vijesti — na­
stavi Bertuccio — pa više nisam imao razloga da vam govorim o Bene-
dettu, koji je bio nestao, ni o svojoj šuijakinji, koja je umrla.
— A što ste vi mislili o tom događaju? — upita Monte Christo.
— Da je to kazna za zločin koji sam počinio — odgovori Bertuccio.
— Ah, ti Villefortovi, to je prokleti soj.
—I ja mislim da jest — promrmlja grof tužnim glasom.
— A sada, zar ne, vaša ekscelencija razumije da je ta kuća koju otada
nisam vidio, da je to mjesto na kome sam ubio jednog čovjeka moglo
u meni izazvati mračno raspoloženje kome ste htjeli saznati uzrok.
Jer, naposljetku, ja nisam posve siguran da ovdje ispred mene, tu do
mojih nogu, ne leži gospodin de Villefort u grobu koji je iskopao za
svoje dijete.
— Doista, sve je moguće — reče Monte Christo ustavši s klupe na
kojoj je sjedio — pa čak i to — nadoda sasvim tiho — da državni tu­
žitelj uopće nije mrtav. Abbe Busoni je dobro učinio što vas je poslao
k meni. A vi ste dobro učinili što ste mi ispričali svoju životnu priču,
jer tako neću više loše misliti o vama. A što se tiče Benedetta, kome
tako slabo pristaje to ime, niste li ikad pokušali ući mu u trag, niste li
ikad nastojali saznati što se dogodilo s njim?
— Nikada. Da sam znao gdje se nalazi, umjesto da idem k njemu, po-

si s
Grof Monte Cfiristo

bjegao bih od njega kao od nekog čudovišta. Ne, na sreću nikad nisam
čuo da ga je ma tko spomenuo. Nadam se da je umro.
— Nemojte se nadati, Bertuccio — reče grof. — Opaki ne umiru
samo tako, jer njih kao da čuva Bog da budu oruđe njegove osvete.
— Neka bude i tako — reče Bertuccio. — Jedino što tražim od neba,
to je da ga nikada više ne vidim. A sada — nastavi upravitelj oborivši
glavu — sada znate sve, gospodine grofe. Vi ste moj sudac na zemlji,
kao što će mi Bog biti na nebu. Nećete li m i reći nekoliko utješnih
riječi?
— Vi ste doista u pravu, i ja bih vam mogao reći ono što bi vam rekao
i abbe Busoni: čovjek koga ste ubili, taj Villefort, zaslužio je kaznu za
ono što je učinio vama, a možda još i za nešto drugo. A Benedetto, ako
je živ, poslužit će, kao što sam rekao, nekoj božanskoj osveti, a onda će
i sam biti kažnjen. Zapitajte se zašto niste vratili dijete njegovoj majci,
kad ste ga već oteli smrti. U tome je zločin, Bertuccio1.
— Jest, u tome je zločin, i to pravi zločin, jer sam u tome bio hulja.
Kad sam jednom vratio dijete u život, trebalo je, kao što vi kažete,
jedino da ga vratim njegovoj majci. Ali za to bih se morao raspitivati,
privući na sebe pažnju, i možda se čak izložiti opasnosti da me uhapse.
A ja nisam htio umrijeti, bilo mi je stalo do života radi moje šurja-
kinje, radi onog samoljublja koje je prirođeno nama Korzikancima,
samoljublja koje traži da ostanemo živi i pobjednici u našoj osveti. I na
kraju, možda mi je toliko stalo do života samo iz ljubavi prema životu.
Oh, bože moj, ja nisam junak kao što je bio moj jadni brat!
Bertuccio sakrije lice u dlanove, i Monte Christo spusti na njega jedan
dug i neopisiv pogled.
Zatim, nakon nekoliko trenutaka šutnje, koju su vrijeme i mjesto na
kome su se nalazili činili još svečanijom, reče grof nekim za njega ne­
uobičajenim melankoličnim glasom:
— Da bismo dostojno dovršili ovaj razgovor, koji će biti naš poslje­
dnji razgovor o tim događajima, gospodine Bertuccio, upamtite dobro
moje riječi, koje sam često čuo da ih izgovara i sam abbe Busoni:
»Za svako zlo postoje dva lijeka: vrijeme i šutnja.«
A sada, gospodine Bertuccio, pustite me da se malo prošećem po
svom vrtu. Ono što je strašno uzbuđenje za vas, sudionika tog straho­
vitog prizora, bit će za mene gotovo ugodan osjećaj koji će mi udvo­
stručiti vrijednost ovog posjeda. Vidite, gospodine Bertuccio, drveće
nam je drago samo zato što pravi sjenu, a sama sjena draga nam je
samo zato što je puna snatrenja i maštanja. Evo, ja sam kupio jedan
vrt, uvjeren da kupujem jedan običan mali posjed ograđen zidom,
Cl C
 Druga knjiga

ali sam se prevario: jer odjednom se taj posjed pretvorio u park pun
sablasti o kojima nije bilo ni riječi u kupoprodajnom ugovoru. A ja
volim sablasti, jer nikada nisam čuo da bi mrtvi mogli u šest tisuća
godina počiniti toliko zla koliko ga živi čine u jednome danu. Ako vaš
ispovjednik koji vam bude davao posljednju pomast na samrti bude
manje milostiv nego što je bio abbe Busoni, naredite da me pozovu
ako još budem na ovome svijetu, i ja ću naći riječi koje će blago ulju­
ljati vašu dušu u času kad bude spremna krenuti na onaj mučni put
koji nazivamo vječnošću.
Bertuccio se s puno poštovanja nakloni pred grofom i udalji se uzda-
hnuvši.
Monte Christo ostade sam, i pošto je učinio četiri koraka naprijed,
progovori šapatom:
— Ovdje, blizu ove platane, grob u koji je bilo zakopano dijete, a on­
dje vratašca kroz koja se ulazi u vrt; u ovom kutu tajne stepenice koje
vode u spavaonicu. Mislim da ne moram sve to unositi u svoj podsje­
tnik jer je ovdje pred mojim očima, i oko mene, pod mojim nogama,
sve to sasvim živo i plastično.
I grof, pošto je još jednom obišao park, krene prema svojoj kočiji.
Bertuccio, videći ga tako zamišljena, popne se bez riječi na sjedište
pokraj kočijaša.
Kočija krene natrag prema Parizu.
Još iste večeri, na sam dan svoga dolaska u kuću na Elizejskim polja­
nama, grof Monte Christo obiđe cijelu kuću kao što bi je mogao obići
netko tko je poznaje već godine i godine. Nijedanput, mada je išao
prvi, nije otvorio neka kriva vrata i nije pošao hodnikom ili stepenica­
ma koji nisu vodili upravo tamo kamo je htio doći. Alija ga je pratio
na toj noćnoj šetnji. Grof izda Bertucciju nekoliko naređenja u vezi s
uređenjem i novim rasporedom stana, a onda, izvukavši svoj sat, reče
Nubijcu:
— Sada je deset i pol, i Hajdeja bi doskora imala stići. Jesu li obavije­
štene francuske žene?
Alija ispruži ruku prema odajama koje su bile određene za lijepu Gr-
kinju i koje su bile tako smještene da bi čovjek, kad bi se vrata prekrila
tapiserijom, mogao obići cijelu kuću a da i ne posumnja da se tu nala­
ze salon i dvije sobe u kojima netko stanuje. Alija dakle ispruži ruku
prema tim odajama, pokaže tri prsta svoje lijeve ruke, a zatim ispruži
dlan i nasloni glavu na njega, te zatvori oči kao da spava.
— Ah — reče Monte Christo, navikao na taj način govora — tri žene
čekaju u spavaćoj sobi, zar ne?
Grof Monte Christo

— Jest — odvrati Alija kimnuvši glavom.

— Gospođa će večeras biti umorna — nastavi Monte Christo — i
sigurno će htjeti spavati. Neka je nitko ne navodi na razgovor. Fran­
cuske pratilje treba samo da pozdrave svoju novu gospodaricu i da se
povuku.
Vi ćete se pobrinuti da grčka pratilja ne dođe u doticaj s francuskima.
Alija se nakloni.
Uskoro se začulo kako netko zove vratara. Vrata na ogradi se otvore,
jedna kočija zaveze na stazu i zaustavi se pred trijemom. Grof siđe.
Vrata kočije već su bila otvorena. On pruži ruku jednoj mladoj ženi
umotanoj u široki plašt od zelene svile izvezene zlatom, s kapuljačom
na glavi. Mlada žena prihvati ruku koju joj je pružio, poljubi je s nekim
izrazom ljubavi pune poštovanja i izgovori nekoliko nježnih riječi, na
koje joj je grof uzvratio s blagom ozbiljnošću na onom zvučnom jeziku
koji je stari Homer stavljao u usta svojim bogovima.
Tada, pošavši za Alijom, koji je nosio svijeću od ružičastog voska, ta
mlada žena koja nije bila nitko drugi nego lijepa Grkinja, Monte Chri-
stova pratilica iz Italije, pođe u svoje odaje, dok se grof povukao u ono
krilo kuće koje je zadržao za sebe.
Pola sata poslije ponoći sva su svjetla u kući bila pogašena, te se moglo
pomisliti da u njoj već svi spavaju.
 Druga knjiga

8. Neograničeni kredit
Sutradan oko dva sata poslijepodne, jedna kočija u koju su bila upre­
gnuta dva prekrasna engleska konja zaustavila se pred vratima Mon-
te Christove kuće. Jedan čovjek obučen u plavo odijelo, sa svilenim
gumbima iste boje, u sivom prsluku na kome je visio velik zlatni lanac,
i u hlačama lješnjakove boje, kose tako crne i spuštene tako duboko
nad obrve da bi čovjek mogao posumnjati da nije prava, toliko je bila
u neskladu s dubokim borama koje nije mogao sakriti, taj je dakle
čovjek od pedeset do pedeset pet godina, koji je htio izgledati kao
četrdesetogodišnjak, nagnuo glavu kroz vrata kočije kojoj je na boku
bila naslikana barunska kruna, i poslao svog gruma da pita vratara je li
grof Monte Christo kod kuće.
U međuvremenu, taj je čovjek, tako podrobno i pažljivo da je to već
prelazilo u drskost, promatrao grofovu palaču koliko se mogla vidjeti
iz vrta, i livreje nekolicine slugu koje je mogao zamijeniti kako idu
ovamo-onamo. Oči tog čovjeka bijahu žive, ali prije lukave nego oštro­
umne. Usne su mu bile tako tanke da su umjesto da budu izbočene
jednostavno nestajale u ustima. Konačno, njegove široke i izbočene
jabučice, siguran znak lukavosti, uleknuto čelo, izbočen potiljak koji
je daleko prelazio široke i nimalo aristokratske uši, sve je to davalo, za
svakog poznavaoca fizionomija, gotovo odvratan izraz licu tog čovjeka
koji je u očima prostog svijeta izgledao tako pun dostojanstva zbog
svoje prekrasne kose, golemog dijamanta što ga je nosio na košulji, i
crvene vrpce u zapučku kaputa.
Grum kucne na vratorov prozorčić i zapita: — Stanuje li ovdje grof
Monte Christo?
— Njegova ekscelencija stanuje ovdje — odgovori vratar — ali...
I on upitno pogleda Aliju. Alija dade glavom znak da ne može.
— Ali...? — zapita grum.
— Ali njegova ekscelencija ne prima nikoga — odgovori vratar.
Grof Monte Christo

— U tom slučaju, evo posjetnice moga gospodara: gospodin barun

Danglars. Predajte je grofu Monte Christu i kažite mu da je moj go­
spodar, odlazeći u Skupštinu, svratio da bi imao čast vidjeti ga.
— Ja ne razgovaram s njegovom ekscelencijom — reče vratar. — To
će obaviti njegov sobar.
Grum se vrati do kočije.
— Onda? — zapita Danglars.
Dječak, prilično postiđen poukom koju je sam dobio, prenese gospo­
daru odgovor koji mu je za njega dao vratar.
— Vidi, vidi — reče Danglars. — Pa taj je gospodin neki knez, kad ga
oslovljavaju s njegova ekscelencija i kad samo njegov sobar ima pravo
razgovarati s njim. Ali svejedno, budući da on ima otvoren kredit kod
mene, morat ću ga vidjeti kad bude želio novca.
I Danglars se ponovno zavali u sjedište svoje kočije, doviknuvši kočija-
šu tako glasno da ga se moglo čuti i na drugu stranu ulice:
— U Narodnu skupštinu!
Monte Christo je, na vrijeme obaviješten o tom posjetu, kroz kapke
na prozoru svoga stana promatrao baruna i proučavao ga pomoću izvr­
snog dvogleda isto tako pažljivo kao što je gospodin Danglars istraži­
vao pogledom njegovu kuću, vrt i livreje.
— Doista — reče s izrazom gađenja i stavi cijevi svog dvogleda u kuti­
ju od bjelokosti — doista je taj čovjek odvratno stvorenje. Čim ga prvi
put vidi, čovjek mora u njemu prepoznati zmiju sa spljoštenim čelom,
lešinara s izbočenom lubanjom i škanjca s oštrim kljunom.
— Alija — vikne on i udari jednom o bakreni gong. Alija se pojavi.
— Zovnite Bertuccija — reče Monte Christo.
Gotovo u istom trenutkom uđe Bertuccio.
— Vaša ekscelencija je poslala po mene? — zapita upravitelj.
— Jest, gospodine — reče grof. — Jeste li vidjeli konje koji su se zau­
stavili pred mojim vratima?
— Dakako da jesam, ekscelencijo. Oni su čak veoma lijepi.
— Kako to — reče Monte Christo namrštivši obrve — da u Parizu
postoje još dva jednako lijepa konja kao što su moji, i da ti konji nisu
u mojoj staji, kad sam tražio od vas dva najljepša konja u Parizu?
Vidjevši grofovo namršteno čelo i taj njegov strogi glas, Alija obori
glavu i problijedi.
— To nije tvoja krivnja, dobri moj Alija — reče grof na arapskom s
blagošću koju čovjek ne bi očekivao ni u njegovu licu ni u njegovu
glasu — ti se ne razumiješ u engleske konje.
Alijino lice opet postade vedro.
 uiuya r\ujiya

— Gospodine grofe — reče Bertuccio — konji o kojima mi govorite

nisu bili na prodaju.
Monte Christo slegne ramenima.
— Znajte, gospodine upravitelju — reče — da je uvijek sve na proda­
ju za onoga tko zna ponuditi pravu cijenu.
— Gospodin Danglars ih je platio šesnaest tisuća franaka, gospodine
grofe.
— E, pa onda je trebalo da mu ponudite trideset dvije tisuće. On je
bankar, a jedan bankar nikad ne propušta priliku da udvostruči ulo­
ženi novac.
— Govori li gospodin grof ozbiljno? — upita Bertuccio.
Monte Christo pogleda upravitelja kao čovjek koji se čudi što se ne­
tko usuđuje postaviti mu takvo pitanje.
— Večeras — reče — moram obaviti jedan posjet, i hoću da ta dva
konja, s novim hamovima, budu upregnuta u moju kočiju.
Bertuccio pođe natraške prema vratima klanjajući se. Kad je došao do
vrata, on se zaustavi i zapita;
— U koliko sati namjerava vaša ekscelencija učiniti taj posjet?
— U pet sati — reče Monte Christo.
— Htio bih vašoj ekscelenciji skrenuti pažnju na to da su sada već dva
sata — usudi se kazati upravitelj.
— Znam -— odgovori mu jednom riječi Monte Christo. Zatim se
obrati Aliji:
— Naredite da se gospođi pokažu svi konji — reče mu — pa neka
izabere zapregu koja joj se bude najviše svidjela, i neka mi poruči hoće
li večerati sa mnom; u tom slučaju večerat ćemo kod nje. Kad siđete,
pošaljite mi mog sobara.
Tek što je Alija otišao, u sobu uđe sobar.
— Gospodine Baptistin — reče grof — vi ste već godinu dana u mo­
joj službi. To je pokusno vrijeme na koje obično uzimam svoje ljude.
Zadovoljan sam s vama.
Baptistin se nakloni.
-— Ostaje još samo da saznamo jeste li vi zadovoljni sa mnom.
— Oh, gospodine grofel — požuri se kazati Baptistin.
— Saslušajte me do kraja — nastavi grof. — Vi zarađujete godišnje
tisuću i petsto franaka, to jest toliko koliko jedan dobar i hrabar ofi­
cir koji svakog dana stavlja svoj život na kocku; i imate hranu kakvu
bi mnogi državni činovnik, taj nesretni službenik koji ima beskrajno
mnogo više posla nego vi, mogao samo poželjeti. Iako ste sluga, vi i
sami imate sluge koji se brinu o vašem rublju i vašoj odjeći. Osim svo-

521
Grof Monte Christo

je plaće od tisuću petsto franaka, vi mi ukradete kupujući sve što mi

je potrebno još otprilike tisuću i petsto franaka na godinu.
— O, ekscelencijo!
— Ja vam ne prigovaram zbog toga, gospodine Baptistin. To nije pre­
tjerano. Ali ja želim da se kod toga zaustavite. Vi dakle nećete nigdje
naći mjesto koje bi bilo kao ovo što vam ga je dala vaša dobra sudbi­
na. Ja nikad ne tučem svoje ljude, ja nikada ne kunem, nikad me
ne obuzima bijes, i opraštam svaku pogrešku, ali nikada nemarnost i
aljkavost. Moja su naređenja obično kratka, ali jasna i točno određena.
Ja ih radije ponavljam dva, pa čak i tri puta nego da vidim da su krivo
shvaćena.
Ja sam dovoljno bogat da mogu saznati sve što želim saznati, a vrlo
sam radoznao, na to vas upozoravam. Ako dakle saznam da ste govo­
rili o meni, bilo dobro bilo loše, da ste komentirali moje postupke,
brinuli se za moje ponašanje, istoga ćete časa biti otpušteni. Ja uvijek
upozoravam svoju služinčad samo jedanput; i eto, sada ste i vi upo­
zoreni. Idite!
Baptistin se nakloni i napravi tri ili četiri koraka prema vratima.
— Ah, jest! — nastavi grof. — Zaboravio sam vam reći da svake godi­
ne ulažem stanovitu svotu za svakog od mojih ljudi. Oni koje otpustim
u svakom slučaju gube taj novac, koji ide u korist onih što ostaju, i oni
će imati pravo na njega poslije moje smrti. Evo, vi ste već godinu dana
kod mene, i temelji vašeg imutka su udareni. Povećavajte ga i dalje.
Te riječi, izgovorene pred Alijom, koji je ostao posve ravnodušan jer
nije razumio ni riječi francuskoga, snažno su se dojmile gospodina
Baptistina, što će razumjeti svaki onaj tko je i malo proučavao psiho­
logiju francuskog sluge.
— Ja ću nastojati da se u svemu prilagodim željama vaše ekscelencije
— reče on. — Uostalom, ugledat ću se na gospodina Aliju.
— A, to ne, nikako! — reče grof ostavši hladan kao mramor. — Alija
ima među svojim vrlinama i mnogo mana. Nemojte dakle njega uzi­
mati kao primjer, jer je on iznimka. On nema plaće, jer nije sluga: on
je moj rob, moj pas. Kad on ne bi izvršio svoju dužnost, ja ga ne bih
otjerao, već bih ga ubio.
Baptistin razrogači oči.
— Zar vi sumnjate u to? — reče Monte Christo.
I on ponovi Aliji na arapskom iste riječi što ih je Baptistinu rekao na
francuskom.
Alija ga sasluša, nasmiješi se, priđe svom gospodaru, klekne na pod, i
s puno poštovanja poljubi mu ruku.

S22
 uruga Knjiga

Na taj zorni dokaz prijašnje pouke gospodin se Baptistin snebio od

čuđenja.
Grof dade Baptistinu znak da izađe, a Alji da pođe za njim. Obojica
su prešli u njegov kabinet i tamo su dugo razgovarali.
U pet sati grof udari tri puta o gong. Jednim udarcem pozivao je Aliju,
s dva udarca Baptistina, a s tri Bertuccija.
Upravitelj uđe.
— Moje konje! — reče Monte Christo.
— Oni su upregnuti, ekscelencijo — odgovori Bertuccio. — Hoću li i
ja poći s gospodinom grofom?
— Ne, ići će kočijaš, Baptistin i Alija; nitko više.
Grof siđe i ugleda, upregnute u njegovu kočiju, konje kojima se divio
tog jutra kad ih je vidio upregnute u Danglarsova kola.
Dok je prolazio pokraj njih, svratio je načas na njih svoj pogled.
— Doista su lijepi — reče — i dobro ste učinili što ste ih kupili.
Samo, učinili ste to malo kasno.
— Ekscelencijo — reče Bertuccio — dobro sam se namučio dok sam
ih dobio, i skupo sam ih platio.
— Jesu li zato manje lijepi? — zapita grof slegnuvši ramenima.
— Ako je vaša ekscelencija zadovoljna — reče Bertuccio — sve je u
redu. Kamo ide vaša ekscelencija?
— U ulicu Claussee d’Antin, gospodinu barunu, Danglarsu.
Taj se razgovor vodio na vrhu stepeništa. Bertuccio zakorakne da siđe
niz prvu stepenicu.
— Samo trenutak, gospodine — reče Monte Christo zaustavljajući ga.
— Meni je potrebno jedno imanje na morskoj obali, u Normandiji,
na primjer, između Havrea i Boulognea. Kao što vidite, dajem vam
dovoljno mogućnosti za biranje. To imanje koje ćete kupiti trebalo bi
imati malu luku, mali zaljev i malu uvalu, kamo bi mogla ući i usidriti
se moja korveta. Ona ima svega petnaest stopa gaza. Taj će brod biti
uvijek spreman da isplovi, u bilo koje doba dana ili noći kad se sjetim
dati za to znak. Raspitajte se kod svih bilježnika za neko imanje koje
ispunjava uvjete što sam vam ih spomenuo. Kad saznate za nešto, idi-
te i pogledajte, i ako budete zadovoljni, kupite u svoje ime. Korveta je
sada vjerojatno na putu za Fecamp, zar ne?
— One večeri kad smo napustili Marseille vidio sam je kako je zaplovila.
— A jahta?
— Jahta ima nalog da ostane u Marttiguesu.
— Dobro! Vi ćete s vremena na vrijeme biti u dodiru s oba zapovje­
dnika broda, da se ne uspavaju.

523
Grof Monte Christo

— A parobrod?
— Koji je u Chalonsu?
— Da.
— Ista naređenja kao i za dva jedrenjaka. — Dobro!
— Čim bude kupljeno to imanje, trebat će mi konji za zamjenu na
svakih deset milja na cesti prema sjeveru i na cesti prema jugu.
— Vaša ekscelencija može se pouzdati u mene.
Grof dade znak da je zadovoljan, siđe niz stepenice, popne se u ko­
čiju, koja se, jureći kasom svoje veličanstvene zaprege, nije zaustavila
sve do bankarove palače.
Danglars je predsjedavao sjednici jedne komisije za gradnju neke že­
ljezničke pruge kad su ga obavijestili o posjetu grofa Monte Christa.
Sjednica je, uostalom, već bila pri kraju. Kad je spomenuto grofovo
ime, on se diže.
— Gospodo — reče obrativši se svojim suradnicima, od kojih su mno­
gi bili uvaženi članovi jednog ili drugog predstavničkog tijela — opro­
stite mi što vas ovako napuštam. Ali zamislite da mi je kuća Thomson
i French iz Rima uputila nekog grofa Monte Christa i otvorila mu
kod mene neograničeni kredit. To je najsmješnija šala koju su se moji
poslovni drugovi u inozemstvu dosad usudili prirediti mi. Bogami, vi
ćete razumjeti da je to potaklo moju radoznalost, koja me još uvijek
nije napustila, te sam jutros svratio do toga navodnog grofa. Da je pra­
vi grof, vama je jasno da ne bi bio tako bogat. Ali gospodin me nije pri­
mio. Sto vi mislite o tome? Taj gazda Monte Christo kao da je usvojio
ponašanje kakvog veličanstva ili kakve lijepe žene. Uostalom, kuća
na Elizejskim poljanama koja je, prema obavijestima koje sam dobio,
njegova, učinila mi se priličnom. Ali neograničeni kredit — nastavi
Danglars smijući se svojim prostačkim smijehom — mora pobuditi
oprez bankara kod koga je otvoren. Zato ja jedva čekam vidjeti tog
čovjeka. Mislim da mi spremaju neku podvalu. Ali oni dolje i ne slute
s kim imaju posla. Najslađe se smije tko se posljednji smije.
Pošto je izgovorio te riječi i dao im neki emfatičan ton od kojeg su se
nadule nosnice gospodina baruna, on napusti svoje goste i prijeđe u
svoj bijelo-zlatni salon, o kome se mnogo govorilo u Chaussee d’An-
tinu.
Ovamo je naredio da se dovede posjetitelj, kako bi ga pri prvom su­
sretu zabliještio.
Grof je stajao i promatrao nekoliko Albanovih i Fattoreovih kopija
koje su bankaru prodali kao originale i koje, mada su bile kopije, nika­
ko nisu bile u skladu s pozlaćenim listovima u svim bojama kojima je

S?4
 Druga knjiga

bio ukrašen strop. Na šum što ga je načinio Danglars ulazeći u sobu,

grof se okrene. Danglars kimne glavom u znak pozdrava i dade grofu
znak da sjedne u jedan naslonjač od pozlaćenog drveta presvučen bi­
jelim satenom protkanim zlatom.
Grof sjedne.
— Imam li čast razgovarati s gospodinom Monte Christom?
— A ja — odgovori grof — s barunom Danglarsom, vitezom Legije
časti, članom Narodne skupštine?
Monte Christo je ponovio sve naslove koje je pročitao na barunovoj
posjetnici.
Danglars osjeti žalac i ugrize se za usne.
— Oprostite, gospodine — reče on — što vas nisam odmah oslovio
naslovom pod kojim ste mi najavljeni. Ali, kao što znate, mi živimo
pod vladom koju je odabrao narod, a ja sam zastupnik interesa naroda.
— I tako ste — odgovori Monte Christo — sačuvavši doduše naviku
da puštate da vas nazivaju barunom, izgubili naviku da drugoga nazo­
vete grofom.
— Ah, meni nije stalo do toga, gospodine — odgovori nehajno Dan­
glars. — Imenovali su me barunom i učinili vitezom Legije časti zbog
nekih usluga koje sam učinio, ali...
— ...ali ste se vi odrekli vaših naslova, kako su to u svoje vrijeme
učinila gospoda de Montmorency i de Lafayette? To je dobar primjer
ostalima, gospodine.
— Ipak, ne posve — odgovori Danglars zatečeno. — Za poslugu, ra­
zumijete.
— Jest, vi ste vaša svjetlost za svoju poslugu, za novinare vi se nazivate
gospodinom, a za vaše birače ste građanin. To su razlike koje se lako
mogu primijeniti u ustavnoj vladavini. Ja to potpuno razumijem.
Danglars se ugrize za usne. Shvatio je da na tom terenu nije dorastao
Monte Christu, te se pokuša vratiti na teren na kome se bolje snalazi.
— Gospodine grofe — reče naklonivši se — ja sam primio obavijest
od kuće Thomson i French.
— Veoma mi je drago, gospodine barune. Dopustite mi da vas oslo­
vljavam kako vas oslovljava vaša posluga. Tu sam lošu naviku stekao u
zemljama gdje još ima baruna, upravo zato što više ne stvaraju nove.
Kao što sam rekao, veoma mi je milo, te neću morati da se sam pred­
stavljam, što je uvijek prilično neugodno. Vi ste dakle, kažete, primili
obavijest?
— Jest — odgovori Danglars — ali vam priznajem da nisam sasvim
shvatio njen smisao.
CTC
Grof Monte Christo

— Ta nemojte!
— I čak sam imao čast svratiti do vas da vas zamolim neka objašnje­
nja.
— Pitajte, gospodine, evo me, ja slušam i spreman sam vam objasniti.
— To pismo... — nastavi Danglars — mislim da ga imam kod sebe...
On stane tražiti po džepovima.
— Jest, evo ga... To pismo otvara gospodinu grofu od Monte Christa
neograničeni kredit u mojoj banci.
— I onda, gospodine barune? Sto vam je nejasno u tome?
— Ništa, gospodine, osim riječi neograničeni.
— Pa zar to nije francuska riječ? Vi razumijete, to su pismo napisali
jedan Englez i jedan Nijemac...
— Oh, ne, gospodine, u pogledu sintakse nema joj se što prigovoriti,
ali drugačije stoji stvar u pogledu knjgovodstva.

— Zar možda banka Thomson i French — upita Monte Christo na­

pravivši što je mogao bezazlenije lice — zar možda ona, prema vašem
mišljenju, nije posve sigurna, gospodine grofe? Vidi vraga! To bi mi
bilo veoma neugodno, jer sam uložio stanovite svote u nju.
— Ah, ona je posve sigurna — odgovori Danglars s gotovo podru­
gljivim smiješkom — ali značenje riječi neograničen, u financijskom
smislu, tako je neodređeno...
— Da je neograničeno, zar ne? — reče Monte Christo.
— Upravo to sam, gospodine, htio kazati. A ono što je neodređeno, to
izaziva sumnju, a kad sumnjaš, kaže mudrac, suzdrži se.
— To znači — odvrati Monte Christo — da ako je banka Thomson i
French raspoložena da pravi gluposti, banka Danglars nema namjeru
ugledati se na nju.
— Kako to mislite, gospodine grofe?
— Pa eto, gospoda Thomson i French sklapaju poslove bez obzira na
brojke, ali gospodin Danglars ima za svoje poslove određene granice.
On je razborit čovjek, kao što je i sam upravo rekao.
— Gospodine — odgovori oholo bankar — nitko još nije procjenjivao
moju kasu.
— Onda — odgovori mirno Monte Christo — čini se da ću ja biti
prvi.
— Tko vam to kaže?
— To zaključujem po tome što tražite od mene objašnjenja, gospodi­
ne, a to je veoma nalik na ustručavanje.
Danglars se ugrize za usne. Sad je po drugi put bio potučen od tog čo­
 Druga Knjiga

vjeka, i to ovaj put na vlastitom terenu. Njegova podrugljiva učtivost

bila je izvještačena i graničila je s onom njoj tako bliskom krajnošću
koja se zove drskost.
Monte Christo se, naprotiv, osmjehivao da ne može ljubaznije, i kad je
htio, imao je neki bezazleni izgled koji mu je davao toliko prednosti.
— Naposljetku — reče Danglars nakon nekoliko trenutaka šutnje —
pokušat ću objasniti što mislim, i zato vas molim da vi sami odredite
svotu koju namjeravate podići kod mene.
— Ali, gospodine — odvrati Monte Christo odlučivši da ne ustupa ni
za pedalj u toj raspravi — ako sam zatražio neograničeni kredit kod
vas, to je upravo zato što ne znam koja će mi svota biti potrebna.
Bankar pomisli da je konačno došao čas da on prijeđe u napad. On se
zavali u naslonjaču i reče s nekim nespretnim i oholim smiješkom:
— O, gospodine, nemojte se ustručavati kazati koliko želite, jer ćete
se tako uvjeriti da glavnica kojom raspolaže banka Danglars, koliko
god bila ograničena, može zadovoljiti i najveće zahtjeve, i sve da za­
tražite jedan milijun...
— Sto kažete? — reče Monte Christo.
— Kažem jedan milijun — odgovori Danglars s glupavim samopou­
zdanjem.
— Pa što bih ja mogao započeti s jednim milijunom? — reče grof. —
Dobri božel Da mi je bio potreban jedan milijun, gospodine, ja uopće
ne bih sebi otvarao kredit zbog takve sitnice. Jedan milijun? Pa jedan
milijun ja uvijek imam u svojoj lisnici ili u svom putnom kovčegu.
I Monte Christo izvuče iz jedne bilježnice, u kojoj su bile njegove po­
sjetnice, dva čeka, svaki od petsto tisuća franaka, isplativa donosiocu
iz državne blagajne.
Čovjeka kao što je Danglars trebalo je lupiti po glavi a ne bockati.
Udarac maljem postigao je željeni učinak: bankar se zaljulja i osjeti
vrtoglavicu, te upilji u Monte Christa svoje unezvjerene oči čije su se
zjenice strahovito raširile.
— Dakle, priznajte mi — reče Monte Christo — da nemate povje­
renja u kuću Thomson i French. Bože moj, pa to je bar jednostavno!
Ja sam i to predvidio, pa iako se ne razumijem u poslove, unaprijed
sam se osigurao. Evo, dakle, dva druga pisma, ista kao i ono koje vam
je upućeno. Jedno je od banke Arustein i Eskeles iz Beča upućeno
gospodinu Rothschildu, a drugo od banke Baring iz Londona upućeno
gospodinu Laffitteu. Kažite samo jednu riječ, gospodine, i ja ću vas
osloboditi svake brige, jer ću se obratiti bilo na jednu bilo na drugu
od ovih banaka.
Grof Monte Christo

S time je bilo gotovo, Danglars bijaše pobijeđen. On otvori dršćućom

rukom pismo iz Beča i pismo iz Londona koje mu je grof pružio držeći
ih vršcima prstiju, provjeri autentičnost potpisa s takvom sitničavošću
da bi to bilo uvredljivo za Monte Christa da nije imao na umu banka-
revu zbunjenost.
— O, gospodine, ova tri potpisa vrijede mnogo milijuna — reče Dan­
glars ustavši kao da se hoće pokloniti moći zlata koja je bila utjelovlje­
na u ovom čovjeku pred njim. — Tri neograničena kredita na tri naše
banke! Oprostite mi, gospodine grofe, ali i kad prestane biti nepovjer­
ljiv, čovjek ipak može ostati začuđen.
— O, jedna banka kao što je vaša pa da se tome čudi! — reče Monte
Christo sa svom svojom učtivošću. — Prema tome, vi mi dakle može­
te poslati nešto novca, zar ne?
— Govorite, gospodine grofe. Stojim vam na raspolaganju.
— U redu! — odvrati grof. — Sada, kad smo se sporazumjeli, jer mi
smo se sporazumjeli, zar ne?
Danglars potvrdi glavom.
— I vi više nemate nepovjerenja? — nastavi Monte Christo.
— Oh, gospodine grofe — uzvikne bankar — nikad ga nisam ni
imao.
— Niste. Vi ste željeli neki dokaz, to je sve. E, onda u redu! — ponovi
grof — sada, kad smo se sporazumjeli, sada kad više nemate nepovje­
renja, odredimo, ako dopuštate, okruglu svotu za prvu godinu, recimo
šest milijuna franaka.
— Šest milijuna! U redu — reče Danglars gušeći se.
— Bude li mi potrebno više — nastavi nehajno Monte Christo — po-
visit ćemo svotu. Ali ja ne mislim ostati u Francuskoj duže od godinu
dana, a za tu godinu ne vjerujem da ću prijeći ovu svotu... uostalom,
vidjet ćemo...
— Izvolite mi, za početak, poslati sutra petsto tisuća franaka; bit ću
kod kuće do podneva, a uostalom, ako me ne bude, ostavit ću prizna­
nicu svom upravitelju.
— Novac će biti kod vas sutra u deset sati ujutro, gospodine grofe
— odgovori Danglars. — Hoćete li u zlatu, novčanicama ili u srebru?
— Pola u zlatu, pola u novčanicama, molim vas.
I grof ustane.
— Moram vam priznati nešto, gospodine grofe — reče na to Danglars.
— Mislio sam da su mi točno poznata sva velika europska bogatstva,
međutim moram priznati da mi je vaše, koje je, kako se čini, prilično,
ipak bilo posve nepoznato. Je li to novostečeno bogatstvo?
 Druga knjiga

— Ne, gospodine, ono je, naprotiv, veoma staro: to je bilo kao neko
obiteljsko blago u koje je bilo zabranjeno dirati i koje se s kamatama
utrostručilo. Vrijeme koje je ostavitelj odredio prošlo je tek prije ne­
koliko godina, i ja se tek nekoliko godina koristim njime, pa je sasvim
prirodno da o njemu niste ništa znali. Uostalom, doskora ćete ga bolje
upoznati.
I grof poprati te svoje riječi jednim od onih svojih blijedih osmijeha
koji su ulijevali toliko straha Franzu d’Epinayju.
— Vi ćete, gospodine — nastavi Danglars — s vašim sklonostima i
vašim namjerama, pokazati Parizu takav raskoš koji će naprosto uni­
štiti nas siromašne male milijunaše. Međutim, kako mi se čini da ste
ljubitelj umjetnosti, jer kad sam ušao vi ste promatrali moje slike,
molim vas za dopuštenje da vam pokažem svoju zbirku. Sve su to
slike starih majstora, s jamstvom da su autentične, jer ja ne volim
suvremene slikare.
— Vi imate pravo, gospodine, jer one općenito imaju jedan nedosta­
tak, a taj je što još nisu imale vremena da postanu stare.
— Smijem li vam pokazati nekoliko kipova Thorvvaldsena, Bartolinija
i Canove, sve starih umjetnika? Kao što vidite, ja ne cijenim francuske
umjetnike.
— Vi imate pravo da budete nepravedni prema njima, jer su to vaši
zemljaci.
— Ali sve ćemo to odgoditi za jednu drugu priliku, kad se bolje upo­
znamo; a za danas ću se zadovoljiti, razumije se ako vi to dopustite,
da vas predstavim gospođi barunici Danglars. Oprostite mi tu moju
žurbu, gospodine grofe, ali jedan klijent kao što ste vi gotovo da je
član obitelji.
Monte Christo se nakloni, u znak da prihvaća čast koju mu je bankar
ukazao.
Danglars pozvoni. Jedan lakaj obučen u sjajnu livreju pojavi se na vra­
tima.
— Gospođa barunica je u svojim odajama? — zapita Danglars.
— Jest, gospodine barune — odgovori lakaj.
— Je li sama?
— Nije, gospođa ima posjet.
— Neće vas smetati da vas predstavim pred nekim drugim, gospodine
grofe? Vi ne čuvate svoj inkognito?
— Ne, gospodine barune — reče Monte Christo osmjehnuvši se — ne
prisvajam sebi pravo na to.
— A tko je kod gospođe? Gospodin Debray? — upita tako dobroću-
c-m
Grof Monte Christo

dno da se grof Monte Christo morao u sebi nasmijati, jer su mu već

bili poznati tajni odnosi u bankarovoj kući.
— Jest, gospodin Debray, gospodine barune — odgovori lakaj. Dan-
glars kimne glavom. A zatim se okrene Monte Christu:
— Gospodin Lucien Debray — reče — je naš stari prijatelj, tajnik
ministra unutrašnjih poslova. Sto se moje žene tiče, ona se ponizila
udavši se za mene, jer ona potječe iz jedne stare porodice, i nekada se
zvala de Servieres, a bila je u prvom braku udovica gospodina puko­
vnika markiza de Nargonnea,
— Nemam čast poznavati gospođu Danglars, ali sam već susreo go­
spodina Luciena Debrayja.
— Ta nemojte? — reče Danglars. — A gdje?
— Kod gospodina de Morcerfa.
— Gle, vi poznajete malog viconta? — reče Danglars.
— Bilo smo zajedno u Rimu za vrijeme karnevala.
— Ah, da! — reče Danglars. — Čini mi se da sam čuo govoriti o ne­
kakvoj neobičnoj pustolovini s razbojnicima; ti su ga lopovi odvukli u
neke ruševine, odakle se na čudesan način spasio. Mislim da je pripo­
vijedao o tome mojoj ženi i kćeri kad se vratio iz Italije.
— Gospođa barunica očekuje gospodu — reče lakaj vrativši se u salon.
— Poći ću ispred vas da vam pokažem put — reče Danglars naklonivši
se.
— A ja ću ići za vama — reče Monte Christo.

<^n
 Druga knjiga

9. Sivi Konji
Barun povede grofa kroz dugačak niz odaja koje su se isticale svojim
teškim raskošem i neukusnom veličanstvenošću, te dođe do budoa-
ra gospođe Danglars, male osmerokutne sobe presvučene ružičastim
satenom i indijskim muslinom. Naslonjači su bili od starog pozlaće­
nog drveta i sa starim presvlakama. Nad vratima su bile bukoličke
slike u Bocherovoj maniri. Naposljetku, bila su tu dva lijepa ovalna
pastela, posve u skladu s ostalim namještajem. Sve je to činilo ovu
sobu jedinom prostorijom u palači koja je imala neki stil. Istina je
da je ona izmakla općem planu koji su utvrdili gospodin Danglars i
njegov arhitekt, jedan od najslavnijih ljudi Carstva, i da su barunica i
Lucien Debray za sebe pridržali pravo da je urede. Tako je gospodin
Danglars, veliki obožavatelj antike na način kako se ona shvaćala za
Direktorija, osjećao dubok prezir prema tom lijepom malom utočištu
u koje je, uostalom, imao pristup samo onda kad je svoju prisutnost
mogao opravdati time što je doveo nekog gosta. Prema tome, u stvari
nije Danglars uvodio druge, nego su drugi uvodili njega, i on je bio
dobro ili loše priman već prema tome je li lice posjetilaca bilo ugodno
ili neugodno barunici.
Gospođa Danglars, za koju se usprkos njenih trideset pet godina mo­
glo reći da je još uvijek vrlo lijepa, sjedila je za glasovirom, malim
remek-djelom umjetnog stolarstva, dok je Lucien Debray, sjedeći za
jednim stolićem za ručni rad, listao po nekom albumu.
Lucien je već prije njegova dolaska imao vremena ispričati barunici
štošta od onoga što je znao o grofu. A znamo kako se, za vrijeme
ručka kod Alberta, Monte Christo neobično dojmio svih gostiju. Ko­
liko je god Debray bio čovjek prilično neosjetljiv, još je uvijek bio
pod tim dojmom, što se osjećalo i u obavijestima koje je barunici
dao o grofu.
Radoznalost gospođe Danglars, izazvana onim ranijim pojedinostima

ni
Grof Monte Christo

koje joj je ispričao Morcerf i ovim novima što je dobila od Luciena,

bila je dakle da ne može biti veća. Zato je to što je ona sjela za glasovir
a on uzeo album u ruke bilo samo jedno od onih malih lukavstava u
otmjenom društvu pomoću kojih se prikriva koliko domaćina zaoku­
plja pojava nekoga gosta. Prema tome, barunica je dočekala gospodina
Danglarsa sa smiješkom, što je inače veoma rijetko činila. Sto se pak
tiče grofa, njemu je na njegov naklon uzvratila svečanim ali u isto vri­
jeme i ljupkim poklonom.
Lucien pak izmijeni s grofom pozdrav koji je odgovarao njihovu povr­
šnom poznanstvu, a Danglarsu prijateljski mahne rukom.
— Gospođo barunice — reče Danglars — dopustite mi da vam pred­
stavim gospodina grofa Monte Christa, kojeg su mi poslali moji poslo­
vni drugovi iz Rima s najtoplijim preporukama. Dovoljno je da kažem
o njemu samo jednu riječ, pa da odmah postane ljubimac svih pari­
ških ljepotica: on je došao u Pariz s namjerom da ostane ovdje godinu
dana i da u toku te godine potroši šest milijuna. To obećava mnogo
plesova, ručkova i ponoćnih večera, na koje, nadam se, gospodin grof
neće zaboraviti da i nas pozove, to više što ni mi nećemo zaboraviti da
pozovemo njega na naše male svečanosti.
Mada je to predstavljanje bilo prilično nezgrapno s tim pohvalama,
ipak se tako rijetko događa da netko dolazi u Pariz da u godinu dana
potroši bogatstvo kakvog kneza, da je gospođa Danglars bacila na gro­
fa pogled koji nije bio bez stanovitog interesa.
— I vi ste stigli, gospodine...? — upita barunica.
— Jučer ujutro, gospođo.
— I dolazite, po svom običaju, kako su mi rekli, s kraja svijeta?
— Ovaj put dolazim jednostavno iz Cadixa.
— Oh, došli ste u strašno vrijeme. Pariz je ljeti užasan. Nema ni ple­
sova, ni skupova, ni svečanosti. Talijanska opera je u Londonu, Fran­
cuska opera posvuda samo ne u Parizu, a što se tiče Francuskog kaza­
lišta, poznato vam je da ono više nije nigdje.
Ostaje nam dakle kao jedina razonoda nekoliko bijednih konjskih utrka na
Marsovu polju i u Satoryju. Hoće li i vaši konji sudjelovati na utrkama?
— Ja ću, gospođo — reče Monte Christo — sudjelovati u svemu što
se u Parizu radi, budem li imao sreću naći nekoga tko će me uputiti
u francuske običaje.
— Vi ste ljubitelj konja, gospodine grofe?
— Ja sam jedan dio života proveo na Istoku, gospođo, a istočnjaci,
kao što znate, cijene samo dvije stvari na svijetu: plemenitost konja i
ljepotu žena.
 Druga knjiga

-— Ah, gospodine grofe — reče barunica — trebalo je da budete toliko

učtivi da na prvo mjesto stavite žene.
— Eto vidite, gospođo, da sam imao pravo kad sam maločas zaželio da
imam jednog učitelja koji bi me mogao uputiti u francuske običaje.
U tom času uđe najmilija sobarica gospođe Danglars, te priđe gospo­
darici i šapne joj nekoliko riječi na uho.
Gospođa Danglars problijedi.
— To je nemoguće — reče ona.
— Pa ipak je prava istina, gospođo — odgovori sobarica. Gospođa
Danglars se okrene prema svom mužu.
— Je li to istina, gospodine?
— Sto, gospođo? — zapita Danglars vidljivo uzrujan.
— To što mi kaže ova djevojka...
— A što vam kaže?
— Kaže mi da moj kočijaš, kad je htio upregnuti konje u kočiju, nije
našao konje u staji. Šta to znači, pitam vas?
— Gospođo — reče Danglars — saslušajte me.
— O, ja vas slušam, gospodine, jer sam radoznala da čujem što ćete
mi reći. Zamolit ću ovu gospodu da nam budu suci, pa ću im najprije
ispričati o ćemu se radi. Gospodo — nastavi barunica —- gospodin
barun Danglars ima u staji deset konja. Među tih deset konja dva su
moja, dva vrlo lijepa konja, najljepša što ih ima u Parizu. Vi ih pozna­
jete, gospodine Debray, moja dva sivca. E pa, u času kad gospođa de
Villefort traži od mene da joj posudim svoja kola i kad sam joj obećala
da će sutra otići u Bulonjsku šumu, ova se dva konja više ne mogu
pronaći!
Gospodinu Danglarsu sigurno se pružila prilika da zaradi nekoliko ti­
suća franaka, i on ih je prodao! O, odvratan li su soj ljudi, bože moj,
ti špekulanti!
— Gospođo — odgovori Danglars — ti su konji bili odviše vatreni,
stari su tek četiri godine, te sam bio strahovito zabrinut za vas.
— E, gospodine — reče barunica — vi dobro znate da već mjesec
dana imam u službi najboljeg kočijaša u Parizu, ukoliko niste i njega
prodali zajedno s konjima.
— Draga prijateljice, ja ću vam naći isto takve konje, pa čak i ljepše,
ako takvi postoje, ali konje blage ćudi i mirne, koji me neće ispunjati
takvim strahom.
Barunica slegne ramenima s izrazom najdubljeg prezira.
Danglars kao da nije opazio taj više nego bračni pokret, već se obrati
Monte Christu:
Grof Monte Christo

— Doista, veoma mi je žao što vas nisam ranije upoznao, gospodine

grofe — reče. — Vi opremate svoju kuću?
— Pa jest — odgovori grof.
— Ja bih ih vama ponudio. Zamislite da sam ih dao gotovo badava.
Ali, kao što sam vam već rekao, htio sam ih se otarasiti. To su konji
za kakva mladića.
— Gospodine — reče grof — ja vam zahvaljujem. Jutros sam kupio
prilično dobre konje koji nisu previše skupi. Pogledajte, gospodine
Debray, vi ste poznavalac konja, ako se ne varam.
Dok je Debray prilazio prozoru, Danglars priđe svojoj ženi.
— Zamislite, gospođo — reče joj šapatom — došli su mi ponuditi
nevjerojatnu svotu za te konje. Ne znam koji je to luđak koji se hoće
upropastiti poslao jutros k meni svog upravitelja, ali znam da sam
zaradio šesnaest tisuća franaka. Nemojte se ljutiti, dat ću vam od toga
četiri tisuće, a dvije tisuće Eugeniji.
Gospođa Danglars baci na svog muža poražavajući pogled.
— O, bože moji — uzvikne Debray.
— Sto je? — zapita barunica.
— Pa ja se ne varam, to su vaši konji, vaši vlastiti konji upregnuti u
grofovu kočiju.
— Moji sivcil — uzvikne gospođa Danglars.
I ona poleti prema prozoru. — Doista, to su oni — reče. Danglars je
bio zaprepašten.
— Je li moguće? — reče Monte Christo praveći se da je začuđen.
— To je nevjerojatno — promrmlja bankar.
Barunica prišapne nekoliko riječi Debrayju, koji na to priđe Monte
Christu.
— Barunica vas pita za koliko vam je njen muž podao te konje.
— Ne znam točno — reče grof — to je iznenađenje koje mi je priredio
upravitelj... i koje me, ako se ne varam, stoji trideset tisuća franaka.
Debray ode prenijeti barunici odgovor.
Danglars je bio tako blijed i tako smeten da se grof pravio kao da ga žali.
— Vidite — reče mu — kako su žene nezahvalne. Ova vaša susre­
tljivost nije ni načas ganula barunicu. Nezahvalnost nije prava riječ,
trebalo bi da kažem da je to ludost. Ali što ćete, ljudi uvijek vole ono
što im je na štetu. I zato je najjednostavnije da im čovjek pusti da rade
po svojoj glavi. Ako se razbiju, neće bar, bome, moći kriviti nikoga do
same sebe.
Danglars ne odgovori, jer je predosjećao da će uskoro doći do užasne
svađe. Obrve gospođe barunice već su bile namrštene i, kao obrve
 Druga Knjiga

Jupitra s Olimpa, najavljivale su oluju. Debray, koji ju je. također pre­

dosjetio, ode izgovorivši se da mora obaviti neki posao. Monte Chri-
sto, koji se bojao da bi, ako ostane, mogao proigrati položaj koji je
htio osvojiti, oprosti se od gospođe Danglars i ode prepustivši baruna
bijesu njegove žene.
— Dobro jel — pomisli grof odlazeći. — Postigao sam što sam htio:
evo, već držim u svojim rukama mir ove kuće, i u jedan ću mah osvoji­
ti gospodina i gospođu Danglars. Kakva sreća! Ali — nadoveže — uza
sve to nisam uopće predstavljen gospođici Eugeniji Danglars, koju bih
međutim vrlo rado upoznao. No — nastavi s onim svojim samo njemu
svojstvenim osmijehom — sada smo u Parizu, i imamo još dovoljno
vremena pred sobom... Bit će kasnije!
U tim mislima grof se uspne u kočiju i vrati se kući.
Dva sata kasnije gospođa Danglars primi ljubazno pismo od grofa
Monte Christa, u kome ju je molio da uzme natrag svoje konje, bu­
dući da on ne želi da se pariškom otmjenom društvu predstavi time
što je ražalostio jednu lijepu ženu. Oni su imali one iste hamove koje
je ona jutros vidjela; samo, u središtu svake rozete koje su imali na
ušima grof je dao da se učvrsti po jedan dijamant.
Danglars je također primio pismo. Grof ga je molio za dopuštenje da
smije ispuniti barunici taj milijunaški hir i ispričavao se zbog istočnja­
čkog načina na koji je to vraćanje konja izvršeno?
Te večeri Monte Christo se odveze u Auteuil, a pratio ga je Alija.
Sutradan, oko tri sata, on jednim udarcem o gong pozove Aliju, koji
uđe u grof ovu radnu sobu.
— Alija — reče mu — ti si mi često govorio da znaš vješto bacati
laso.
Alija dade znak da je točno i ponosno se uspravi.
— Dobro!... Znači da bi mogao pomoću lasa zaustaviti vola? Alija
potvrdi glavom.
— Tigra?
Alija dade isti znak glavom.
— Lava?
Alija napravi kretnju kao čovjek koji baca laso, oponašajući pri tom
riku lava.
— Dobro! Razumijem — reče Monte Christo. — Ti si lovio lavove?
Alija ponosno potvrdi glavom.
-— Alija, bi li ti mogao zaustaviti dva poplašena konja u punom trku?
Alija se osmjehne.
— E dobro, onda me slušaj — reče Monte Christo. — Za neko vri-
c'ic
Grof Monte Christo

jeme ovuda će proći kočija koju će vući dva poplašena sivca, ona ista
što sam ih jučer imao. Pa makar se slomio, trebaš zaustaviti tu kočiju
ispred mojih vrata.
Alija siđe na ulicu i povuče ispred vrata jednu crtu na pločniku. Zatim
se vrati i pokaže tu crtu grofu, koji ga je pratio pogledom.
Grof ga blago udari po ramenu, što je bio njegov način da se zahvali
Aliji. Nubijac zatim ode pušiti svoj čibuk na zaštitnom kamenu što je
bio između kuće i ceste, dok se Monte Christo vratio ne mareći više
ni za što.
Ali oko pet sati, to jest u vrijeme kad je grof očekivao kočiju, moglo
se vidjeti kako u njemu nastaju gotovo neprimjetni znaci neke lake
nestrpljivosti. Šetao je po jednoj sobi s prozorima na ulicu, oslu­
škujući s vremena na vrijeme i svako malo bi prilazio prozoru kroz
koji je mogao vidjeti kako Alija u pravilnim vremenskim razmacima
odbija dimove, što je bio dokaz da se Nubijac sav predao tom va­
žnom poslu.
Odjednom se začuje daleko kotrljanje kola, ali se ono približavalo
brzinom munje. Zatim se pojavi jedna kočija čiji je kočijaš uzalud
pokušavao zadržati konje koji su se približavali jureći kao mahniti,
nakostriješeni i propinjući se pomamno.
U kočiji su se jedna mlada žena i jedno dijete od sedam do osam go­
dina držali zagrljeni, tako izbezumljeni od straha da nisu mogli vikati.
Bilo bi dovoljno da točkovi nalete na kakav kamen ili da okrznu kakvo
drvo pa da se kočija, koja je već pucketala, razbije u komade. Kola su
išla sredinom pločnika i na cesti su se čuli užasnuti krikovi ljudi koji
su je vidjeli kako juri.
Odjednom Alija odloži svoj čibuk, izvuče iz džepa svoj laso, baci ga i
obavije triput prednje noge lijevog konja, i pusti da ga brzina kočije
odvuče koja tri-četiri koraka. Ali nakon tih nekoliko koraka sputani
konj posrne, padne na rudo i razbije ga, i tako onemogući pokušaj
onog drugog konja da nastavi trku. Kočijaš iskoristi taj trenutak da
skoči sa svog sjedišta. Ali Alija je već svojim čeličnim prstima uhva­
tio za nozdrve drugog konja, životinja je zarzala od bola i grčevito se
ispružila pokraj svoga druga.
Za sve to bilo je potrebno toliko vremena koliko treba metku da po­
godi cilj.
Ali ipak je bilo dovoljno da je iz kuće pred kojom se nesreća dogodila
dojurio jedan čovjek za kojim je došlo nekoliko slugu.
U trenutku kad je kočijaš otvorio vrata kočije, on izvuče iz kola ženu
koja se jednom rukom grčevito uhvatila za jastuk dok je drugom ste­
 Druga Knjiga

zala uz grudi svog onesviještenog sina. Monte Christo ih oboje unese

u salon i položi na jedan divan.
— Ne bojte se više, gospođo — reče on. — Vi ste spašeni. Žena se
pribere i umjesto odgovora pruži mu svog sina s pogledom koji je go­
vorio rječitije od svake molbe.
I doista, dijete je još uvijek bilo onesviješteno.
— Jest, gospođo, razumijem — reče grof promatrajući dijete. — Ali
budite mirni, ništa mu se nije dogodilo, i jedino je od straha u tom
stanju.
— Oh, gospodine — uzvikne majka — ne kažete li mi to samo zato da
biste me umirili? Vidite kako je blijedi Sine moj, dijete moje, Eduar-
de moj! Odgovori svojoj majci! Ah, gospodine, pošaljite po liječnika.
Sve što imam dat ću onome tko mi vrati sina!
Monte Christo mahne rukom da umiri očajnu majku, zatim otvori je­
dan kovčežić, izvuče iz njega jednu bočicu od češkog stakla ukrašenu
zlatom, u kojoj je bila neka tekućina crvena kao krv, te kapne samo
jednu kap te tekućine djetetu na usne.
Dijete, mada je svejednako bilo blijedo, gotovo u istom trenutku
otvori oči.
Vidjevši to, majka samo što nije poludjela od veselja.
— Gdje sam ja — stane vikati — i kome dugujem toliku sreću poslije
onog okrutnog iskušenja?
— Vi ste, gospođo — odgovori Monte Christo — kod čovjeka koji je
veoma sretan što vam je mogao uštedjeti jednu žalost.
— Oh, prokleta radoznalost! — reče žena. — Čitav je Pariz govorio o
tim prekrasnim konjima gospođe Danglars, pa sam bila toliko luda da
sam ih htjela iskušati.
— Kako? — uzvikne grof s izvrsno glumljenim iznenađenjem.
— To su baruničini konji.
— Jest, gospodine. Vi je poznajete?
— Gospođu Danglars?... Imao sam tu čast i sada mi je dvostruko dra­
go što sam vas spasio iz pogibelji u koju su vas ti konji bili doveli. Jer
krivnju za tu pogibelj mogli biste pripisati meni.
Ja sam, naime, jučer kupio te konje od baruna, ali mi se činilo da
barunica toliko žali za njima da sam ih još istog dana poslao natrag i
zamolio je da ih primi od mene.
— Pa onda ste vi grof Monte Christo, o kome mi je Hermina jučer
toliko govorila?
— Jest, gospođo — reče grof.
— A ja, gospodine, ja sam gospođa Heloisa de Villefort.
Grof Monte Christo

Grof se nakloni kao čovjek pred kojim je izgovoreno jedno ime koje
mu je posve nepoznato.
— O, kako će vam biti zahvalan gospodin de Villefort — odgovori
Heloisa. — Jer, naposljetku, on vam mora biti zahvalan za život nas
oboje: vi ste mu spasili ženu i sina. Sasvim je sigurno, naime, da nije
bilo ovog vašeg plemenitog sluge, ovo drago dijete i ja bili bismo sada
mrtvi.
— Ah, gospođo, ja još i sada sa zebnjom pomišljam na pogibelj u kojoj
ste se nalazili._______________________ ________ . .
— O, nadam se da ćete mi dopustiti da dostojno nagradimo odanost
tog čovjeka...
•— Gospođo — odgovori Monte Christo — nemojte mi kvariti Aliju,
molim vas, ni pohvalama ni nagradama: ne želim da se na to navikne.
Alija je moj rob. Spašavajući vam život, on je služio meni, a njemu je
i dužnost da mi služi.
— Ali on je izložio pogibelji svoj životi — reče gospođa de Villefort,
koje se taj ton snažno dojmio.
— Ja sam njemu spasio život, gospođo — odgovori Monte Christo
— i on prema tome pripada meni.
Gospoda Villefort ušuti. Možda je razmišljala o tom čovjeku koji se
već pri prvom susretu tako snažno doimao ljudi.
Za tih trenutaka šutnje grof je mogao mirno promatrati dijete koje je
njegova majka obasipala poljupcima. Bilo je malo, krhko, bijele kože
kao crvenokosa djeca, ali mu je njegova bujna crna kosa, koju je bilo
nemoguće na bilo koji način počešljati, što je prekrivala izbočeno čelo
i padala na ramena uokvirujući lice, udvostručavala živahnost njegovih
očiju u kojima se čitalo podmuklo lukavstvo i djetinja pakost. Njegove
usne, na koje se tek vratilo rumenilo, bile su tanke i široke. Crte lica
tog osmogodišnjeg djeteta bile su kao u djeteta od najmanje dvanaest
godina.
Čim se osvijestio, jednim naglim pokretom oslobodio se iz ruku svoje
majke i pošao otvoriti kovčežić iz kojega je grof izvukao bočicu s onim
eliksirom. A zatim je, ne pitajući nikoga za dopuštenje, kao dijete koje
je naviklo da se udovoljava svim njegovim hirovima, stalo odčepljivati
bočicu.
— Nemojte to dirati, prijatelju — reče brzo grof — jer su neke od tih
tekućina otrovne, ne samo ako se piju nego i ako se udišu.
Gospođa de Villefort problijedi, uhvati za ruku sina i privuče ga k
sebi. Ali kad se oslobodila svoje bojazni, ona baci na kovčežić kratak
ali izražajan pogled koji nije izmakao grofu.
 Druga knjiga

U tom času uđe Alija.

Gospođa de Villefort se radosno trgne, privuče dijete još bliže sebi i
reče:
— Eduarde, vidiš li ovog dobrog slugu: on je bio veoma hrabar, jer je
izložio svoj život opasnosti da bi zaustavio preplašene konje i kočiju
koja samo što se nije razbila. Zahvali mu dakle, jer da nije bilo njega,
sada bismo zacijelo oboje bili mrtvi.
Dijete napući usta i prezirno okrene glavu.
— Previše je ružan — reče.
Grof se osmjehne kao da je dijete učinilo nešto čemu se on nadao.
Sto se tiče gospođe de Villefort, ona je prekorila svog sina, ali tako
blago da se time ne bi zadovoljio ni Jean Jacques Rousseau, da se mali
Eduard zvao Emil.
— Vidiš li? — reče grof na arapskom Aliji. — Ova žena moli svog
sina da ti se zahvali što si im oboma spasio život, a dijete odgovara da
si previše ružan.
Alija načas okrene svoju pametnu glavu i pogleda dijete bez nekog vi­
dljivog izraza, ali po laganom drhtaju njegove nosnice Monte Christo
zaključi da je Arapin pogođen u srce.
— Gospodine — zapita gospođa de Villefort ustavši, spremna da ode
— je li ova kuća vaše stalno boravište?
— Nije, gospođo — odgovori grof — ovu sam kuću kupio da mi bude samo
povremeno boravište. Ja stanujem na Elizejskim poljanama broj 30.
Ali, kao što vidim, vi ste se posve oporavili i htjeli biste otići. Naredit
ću da se ti isti konji upregnu u moju kočiju, pa će Alija, taj tako ružni
momak — pritom se osmjehne dječaku — imati čast odvesti vas kući,
dok će vaš kočijaš ostati ovdje popraviti kočiju. Čim taj neophodni
posao bude završen, jedna od mojih zaprega odvest će kočiju ravno
gospođi Danglars.
— Ali — reče gospođa de Villefort — s tim istim konjima ja se više
ne usuđujem voziti.
— O, vidjet ćete, gospođo — reče Monte Christo — pod Alijinom
rukom oni će postati pitomi kao dva jaganjca.
I doista, Alija je prišao konjima koje su s mnogo muke digli na noge.
Držao je u ruci malu spužvu natopljenu nekom mirisnom tekućinom.
Protrljao je nozdrve i bjeloočnice konjima, koji su bili prekriveni zno­
jem i pjenom, i gotovo u istom trenutku oni su glasno zadahtali i
nekoliko su sekunda drhtali čitavim tijelom.
Zatim, usred mnogobrojne svjetine koju su slomljena kola i glas o
onome što se dogodilo privukli pred kuću, Alija dade upregnuti konje
Grof'Monte Christo

u grofovu kočiju, prikupi uzde, popne se na sjedište, i na najveće izne­

nađenje gledalaca, koji su vidjeli te poplašene konje kako jure poput
vihora, morao ih je ošinuti bičem da bi krenuli, a ti čuveni sivci, sada
otupjeli, skamenjeni, mrtvi, krenuli su tako mirnim i tromim kasom
da je gospođi de Villefort bilo potrebno puna dva sata da se vrati kući
u predgrađe Saint-Honore, gdje je stanovala.
Tek što je stigla kući, i pošto se stišalo prvo uzbuđenje u obitelji, ona
napisa gospođi Danglars ovo pismo:
»Draga Hermino,
Mene i mog sina upravo je na čudesan način spasio onaj isti grof od
Monte Christa o kome smo sinoć toliko razgovarale i za koga nisam ni
u snu pomišljala da ću ga danas vidjeti. Jučer ste mi govorili o njemu
s toliko oduševljenja da me moj jadni duh nikako nije mogao spriječiti
da vam se ne podrugujem, ali danas uviđam da taj čovjek zaslužuje još
kudikamo veće oduševljenje. Vaši su konji kod Ranelagha pomahnitali
kao da su poludjeli i bili bismo se vjerojatno smrskali, moj jadni Edu-
ard i ja, udarivši o prvo drvo uz cestu ili o prvi rubni kamen u selu, kad
je jedan Arapin, jedan crnac, Nubijac, ukratko čovjek crne kože, koji
je u grofovoj šlužbi, vjerojatno na grofov znak, zaustavio konja u trku,
izloživši se opasnosti da sam bude smrvljen, a doista je i pravo čudo
što mu se to nije dogodilo.
Ja sam se vratila kući u grofovoj vlastitoj kočiji, a vaša će vam biti dopre­
mljena sutra. Opazit ćete da su vaši konji veoma smalaksali nakon ovog
događaja. Čini se kao da su nekako otupjeli, i čovjek bi rekao da ne mogu
oprostiti sami sebi što su dopustili da ih jedan čovjek ukroti. Grof me za­
molio da vam poručim da će se oni, nakon dva dana odmaranja na stelji,
za koje vrijeme treba da jedu samo zob, vratiti u ono isto stanje u kome
su prije bili, što će reći da će biti jednako divlji kao i jučer.
Zbogom. Ne zahvaljujem vam na toj šetnji, ali kad dobro promislim,
shvaćam da je ipak nezahvalnost što se ljutim na vas zbog plahovitosti
vaših konja, jer sam upravo zahvaljujući njoj upoznala grofa Monte
Christa, a taj ugledni stranac izgleda mi, bez obzira na milijune kojima
raspolaže, kao neka čudna i zanimljiva zagonetka koju svakako namje­
ravam proučiti, pa makar zbog toga morala još jednom poći u šetnju
po Bulonjskoj šumi u kočiji s vašim konjima.
Eduard je podnio taj nesretni slučaj s upravo čudesnom hrabrošću.
Onesvijestio se, ali prije toga nije izustio ni krika, a kasnije nije prolio
ni jedne suze. Vi ćete mi i opet reći da me moja materinska ljubav
zasljepljuje, ali u tom tako krhkom i nježnom malom tijelu doista je
željezna duša.
C AC\
 Druga knjiga

Naša draga Valentina šalje mnogo pozdrava vašoj dragoj Eugeniji, a ja

vas grlim od svega srca.
Heloisa de Villefort.

P. S. Udesite na bilo koji način da se nađete kod vas s grofom od

Monte Christa, jer svakako ga hoću ponovno vidjeti. Uostalom, tražit
ću od gospodina de Villeforta da ga posjeti. Nadam se da će mu grof
uzvratiti posjet.«

Uvečer se posvuda razgovaralo samo o tom događaju u Auteuilu. Al-

bert ga je ispripovjedio svojoj majci, Chateau-Renaud u džokej-klubu,
Debray u ministrovu salonu. Čak je i Beauchamp počastio grofa time
da je u svom listu objavio bilješku od dvadeset redaka, u kojoj je taj
plemeniti stranac prikazan kao junak svih žena i krugova aristokracije.
Mnogo se ljudi najavilo kod gospođe de Villefort, da bi stekli pravo da
obnove svoj posjet u pogodno vrijeme i da bi iz njenih usta saznali sve
pojedinosti ove zanimljive pustolovine.
Sto se tiče gospodina de Villeforta, on je, kao što je rekla Heloisa,
obukao crno odijelo, uzeo bijele rukavice i najbolje obučenog lakaja,
te se popeo u svoju kočiju koja se još iste večeri zaustavila pred vrati­
ma kuće broj 30 na Elizejskim poljanama.
Grof Mome Cliristo

10. ideologija
Da je Monte Christo duže vrijeme živio u pariškom društvu, znao bi
pravilno ocijeniti posjet koji mu je učinio de Villefort.
Dobro gledan na dvoru, pa bio na prijestolju kralj iz starije ili iz mlađe
grane, i bio ministar predsjednik doktrinar, liberal ili konzervativac;
smatran od svih za vješta čovjeka, kao što se općenito smatraju ljudi
koji nisu doživjeli političkog poraza; omrznut od mnogih, ali toplo
protežiran od nekolicine, gospodin de Villefort je postigao, mada ga
nitko nije volio, visok položaj u pravosuđu i održao se na toj visini kao
kakav Harlay ili Mole. Njegov salon, koji su osvježavale njegova mlada
žena i kći iz prvog braka, kojoj je bilo jedva osamnaest godina, ubrajao
se među one stroge pariške salone u kojima se poštuje kult tradicije,
religije i otmjenog vladanja. Hladna uljudnost, potpuna odanost nače­
lima vlade, duboko preziranje teorija i teoretičara, beskrajna mržnja
na ideologe, to su bili osnovni elementi koje je gospodin de Villefort
pokazivao u svom privatnom i javnom životu.
Gospodin de Villefort nije bio samo sudski činovnik, bio je gotovo di­
plomat. Njegove veze sa starim dvorom, o kome je on uvijek govorio
s dostojanstvom i dubokim poštovanjem, pribavile su mu poštovanje
novog dvora, a on je znao toiiko toga da su bili ne samo obzirni prema
njemu nego su ga ponekad i pitali za savjet. To možda ne bi bilo tako
da su se mogli riješiti gospodina de Villeforta. Ali se on zatvorio, kao
feudalna vlastela kad bi se pobunila protiv svog suverena, u neosvojivu
tvrđavu. A ta tvrđava, to je bilo njegovo mjesto državnog tužitelja, iz
koga je tako divno znao crpsti koristi i koje bi on napustio jedino za
to da se dade izabrati na narodnog poslanika i da tako neutralnost
zamijeni opozicijom.
Gospodin de Villefort primao je ili uzvraćao malo posjeta. Njego­
va je žena odlazila u posjete umjesto njega. Društvo se pomirilo s
time, pripisujući teškim i mnogobrojnim poslovima ono što je u stvari

S42
 Druga knjiga

bila samo namještena gordost, profinjenost i aristokratsko ponašanje,

ukratko primjena načela: »Pravi se da sam sebe cijeniš, pa će te i drugi
cijeniti«, načela koje je sto puta korisnije u našem društvu nego ono
grčko načelo: »Upoznaj samoga sebe«, koje je u naše vrijeme zamije­
njeno jednostavnijom i korisnijom vještinom da se upoznaju drugi.
Za svoje prijatelje, gospodin de Villefort bijaše moćan zaštitnik, a za
neprijatelje bio je podmukao ali zato ogorčen protivnik. Za obične
ljude bio je utjelovljenje pravde: nadmeno držanje, bezizražajno lice,
pogled taman i bez sjaja ili pak prodoran i ispitivački — takav je bio
čovjek u čije su postolje bile uzidane četiri revolucije vješto složene
jedna na drugu.
Za gospodina de Villeforta se govorilo da nitko u Francuskoj nije tako
malo radoznao i povučen kao on. Svake je godine davao jedan ples, na
kome bi ostao samo četvrt sata, to jest četrdeset i pet minuta manje
nego što je kralj ostajao na svojim plesovima. Nikada ga nisu viđali ni
u kazalištu, ni na koncertima, ni na bilo kojem javnom mjestu. Pone­
kad, ali i to veoma rijetko, odigrao bi partiju vista, i tada bi se pobri­
nuli da mu nađu dostojne suigrače: nekog ambasadora, nadbiskupa,
kneza, predsjednika ili udovicu kakvog vojvode.
Eto, takav je bio čovjek čija su se kola zaustavila pred vratima kuće
Monte Christa.
Sobar je najavio gospodina de Villeforta upravo u času kad je grof,
nagnut nad jedan veliki stol, proučavao na zemljopisnoj karti put od
Petrograda do Kine.
Državni je tužitelj ušao istim onim teškim i odmjerenim koracima
kojima je ulazio u sudsku dvoranu. To je bio isti onaj čovjek, ili bolje
reći nastavak istog onog čovjeka što smo ga svojevremeno upoznali
kao zamjenika državnog tužitelja u Marseilleu. Priroda, dosljedna svo­
jim načelima, nije radi njega izmijenila svoj tok. Dok je prije bio vitak,
sada je postao mršav, dok je prije bio blijed, sada je postao žut; njego­
ve oči bile su duboko upale, te se činilo da njegove naočari sa zlatnim
okvirom, ležeći na očnim šupljinama, sačinjavaju dio njegova lica.
Osim bijele kravate, ostala njegova odjeća bila je posve crna. A tu
mrtvačku crnu boju narušavala je samo uska crvena vrpca koja se go­
tovo neprimjetno spuštala na zapučku njegova kaputa i izgledala kao
krvava crta povučena kistom. Ma koliko da je Monte Christo bio go­
spodar nad samim sobom, on je, uzvraćajući mu pozdrav, promatrao s
vidljivom radoznalošću sudskog činovnika koji je, i inače nepovjerljiv
a nimalo lakovjeran u pogledu društvenih čuda, bio više sklon da u
plemenitom strancu, kako su već zvali Monte Christa, vidi pustolova
C AO
Grof Monte Christo

koji je došao otvoriti neko novo kazalište, ili nekog zločinca koji je po­
bjegao s robije, nego jednog kneza Svete Stolice ili sultana iz »Tisuću
i jedne noći«.
— Gospodine — reče Villefort onim kreštavim glasom kojim se služe
sudski činovnici u svojim govorničkim obratima i kojeg se ne mogu ili
neće osloboditi u razgovoru — gospodine, usluga na koju sam upozo­
ren da ste je jučer učinili mojoj ženi i mom sinu, nalaže mi da vam
zahvalim. Ja dolazim, dakle, izvršiti tu dužnost i izraziti vam najdublju
zahvalnost.
Dok je izgovarao te riječi, strogi pogled državnog tužitelja nije ništa
izgubio od svoje uobičajene drskosti. A same te riječi izgovorio je gla­
som državnog tužitelja, s onom krutom ukočenošću vrata i ramena
zbog koje su laskavci, kao što smo već rekli, govorili za njega da je
utjelovljenje zakona.
— Gospodine — odvrati mu grof s ledenom hladnoćom — ja sam
veoma sretan što sam mogao sačuvati jednog sina i jednu majku, jer
kažu da je majčinski osjećaj najsvetiji od svih, i ta sreća koja me je
snašla oslobađa vas, gospodine, dužnosti da zahvaljujete, što meni
doduše čini čast, jer znam da se gospodin de Villefort ne razmeće u
ukazivanju naklonosti koju sada meni ukazuje, ali koja, koliko god bila
dragocjena, meni ne vrijedi toliko koliko unutarnje zadovoljstvo.
Villefort, začuđen ovim odgovorom kome se nije nadao, zadršće kao
vojnik koji osjeća da mu je netko zadao udarac ispod oklopa kojim
je zaštićen, i laki pokret njegovih prezrivih usana jasno je odavao da
on još od prvog trenutka nije smatrao Monte Christa odviše učtivim
plemićem.
On se obazre oko sebe da bi našao nešto na što bi mogao navesti ra­
zgovor koji kao da je bio pao i razbio se pri padu.
Tada opazi zemljopisnu kartu koju je proučavao Monte Christo u času
kad je on ušao, i progovori:
— Vi se bavite geografijom, gospodine? To je koristan studij, naročito
za vas koji ste, kako me uvjeravaju, vidjeli toliko zemalja koliko ih je
ucrtano na ovoj karti.
— Jest, gospodine — odgovori Monte Christo — ja sam htio da s
čitavom ljudskom vrstom u cjelini učinim ono što vi svakog dana ra­
dite s pojedincima, to jest da proučim njenu psihologiju. Osnovni je
matematički aksiom da treba od poznatog ići nepoznatom, a ne od
nepoznatog na poznato... Ali sjednite, gospodine, molim vas.
I Monte Christo pokaže rukom državnom tužiocu jedan naslonjač,
koji je ovaj morao sam primaknuti, dok se grof jednostavno zavalio u

^AA
 ■ J'3”

onaj naslonjač na kome je klečao kad je ušao državni tužitelj. I tako

je on sada bio upola okrenut prema svom posjetiocu, s leđima prema
prozoru i nalaktivši se na zemljopisnu kartu koja je u ovom trenutku
bila predmet razgovora, razgovora koji je, kao i kod Morcerfovih i kod
Danglarsovih, uzimao potpuno isti obrat, ako ne što se tiče situacije,
a ono bar što se tiče ličnosti.
—- Vi filozofirate — odvrati Villefort poslije kratke šutnje za koje je,
kao hrvač koji se namjerio na vrlo jakog protivnika, skupljao svoju sna­
gu. — Poštenja mi, gospodine grofe, kad bih ja bio na vašem mjestu te
ne bih imao što raditi, odabrao bih neko manje tužno zanimanje.
— To je istina, gospodine — odvrati Monte Christo -— jer čovjek je
ružna gusjenica za onoga tko ga proučava pod sunčanim mikrosko­
pom. Ali vi ste, ako se ne varam, rekli da ja nemam što raditi. Ali
uzmimo, na primjer, mislite li vi da imate nešto da radite, gospodine;
ili, da govorimo jasnije, mislite li da ono što radite zaslužuje da se
nazove nekim radom?
Ovaj udarac što mu ga je tako grubo zadao taj neobični protivnik još
je više povećao de Villefortovo čuđenje. Već dugo vremena državni
tužitelj nije čuo da mu netko kaže takav paradoks, bolje rečeno, da
budemo posve točni, bilo je to prvi put što ga je čuo.
Državni tužitelj nije oklijevao da mu odgovori.
— Gospodine — reče — vi ste stranac i, kao što ste i sami, čini mi se,
kazali, jedan ste dio svoga života proveli u zemljama na Istoku. Vi pre­
ma tome ne znate s koliko opreza i razbora kod nas postupa ljudska
pravda, koja u zemljama Istoka tako brzo donosi svoje odluke.
— Znam, gospodine, znam: to je ono što su stari nazivali pede claudo.
Sve ja to znam, jer sam se upravo za pravosuđe najviše zanimao u
svim tim zemljama i uspoređivao sudske postupke kod svih naroda
s prirodnim načinom dijeljenja pravde, i moram reći, gospodine, da
mi se čini da je zakon primitivnih naroda, to će reći zakon odmazde,
najviše po volji Božjoj.
— Kad bi to načelo bilo prihvaćeno, gospodine — reče državni tuži­
telj — ono bi veoma pojednostavnilo naše zakonike i tada doista mi
sudski činovnici, kao što ste vi upravo rekli, ne bismo imali bog zna
što raditi...
— To će se možda i dogoditi — reče Monte Christo. —• Vi znate da
ljudska otkrića idu od zamršenog prema jednostavnom, i da je uvijek
ono jednostavno najsavršenije.
— A dotle, gospodine — reče državni tužitelj — postoje naši zakonici
sa svojim proturječnim članovima, izvučenim iz galskih običaja, rim-

545
Grm montecnristo

skih zakona i franačkog iskustva. A poznavanje svega toga, nadam se

da ćete to priznati, može se steći samo dugotrajnim radom, i potre­
bno je dugo proučavanje da bi se steklo to znanje, i dobro pamćenje
da se to znanje, kad se već jednom steklo, ne zaboravi.
— I ja tako mislim, gospodine. Ali sve što vi znate o francuskom za­
koniku, i ja znam ne samo što se tog zakonika tiče, već i o zakonicima
svih drugih naroda. Meni su engleski, turski, japanski i indijski zakoni
isto tako dobro poznati kao i francuski. I zato sam imao pravo kad sam
rekao da vi imate relativno (a vi znate da je sve relativno, gospodine),
kad sam dakle rekao da vi imate relativno mnogo da naučite.
— Ali zašto ste vi sve to naučili? — odvrati Villefort začuđeno. Monte
Christo se osmjehne.
— Vidim, gospodine — reče — vidim da vi, usprkos svom glasu da ste
superioran čovjek, na sve stvari gledate s materijalnog i jednostranog
društvenog stanovišta koje počinje s čovjekom i završava s čovjekom,
što će reći s najužeg i najograničenijeg stanovišta koje je ljudskom
duhu dopušteno da ga zauzme.
— Objasnite mi to, gospodine — reče Villefort sve više začuđen. — Ja
vas ne razumijem... bar ne potpuno.
— Kažem, gospodine, da ako promatrate društveno uređenje naroda,
vidite samo opruge tog stroja, ali ne i onu plemenitu ruku koja ga
pokreće. Kažem da vi raspoznajete pred sobom i oko sebe samo ljude
određenih zvanja čija su postavljenja potpisali ministri ili kralj, i da
ljude koje je Bog stavio iznad tih zvanja, ministara i kraljeva, dajući
im da izvrše neki zadatak umjesto da zauzimaju neki službeni položaj,
kažem da te ljude vaš kratkovidni pogled ne primjećuje. To je jedna
od karakteristika slabosti čovjekove, čija su osjetila slabašna i nepo­
tpuna. Tobija je smatrao čovjeka koji će mu vratiti vid sasvim običnim
mladićem. Narodi su smatrali Atilu, koji će ih sve uništiti, osvajačem
koji se ne razlikuje od drugih osvajača, i trebalo je da oni objave svoja
božanska poslanja pa da ih ljudi prepoznaju, trebalo je da jedan kaže:
»Ja sam anđeo gospodnji«, a drugi: »Ja sam bič Božji«, pa da ljudi shva­
te božansku bit i jednoga i drugoga.
— To znači, gospodine — reče Villefort čudeći se sve više i uvjeren da
razgovara ili s jednim vidovnjakom ili s jednim luđakom — to znači
da vi smatrate sebe za jednog od tih izvanrednih bića što ste ih upravo
spomenuli.
— Zašto da ne — upita hladno Monte Christo.
— Oprostite, gospodine — odvrati Villefort zatečeno — ali ja vam
se ispričavam što dolazeći k vama nisam znao da dolazim čovjeku čije

54fi
 znanje i čiji duh toliko nadmašuju prosječno znanje i normalan ljudski
duh. Jer nipošto nije običaj kod nas, koje je tako pokvarila ta nesretna
civilizacija, da plemići koji posjeduju kao vi neizmjerno blago, sudeći
barem po onom u što me uvjeravaju — imajte u vidu da ništa ne
pitam, nego samo ponavljam što sam čuo — da nije običaj, kažem,
da takvi izuzetni bogataši trate svoje vrijeme nekakvim društvenim
teorijama i filozofskim razmatranjima kojima je cilj utješiti one koje
je sudbina lišila zemaljskih dobara.
— Eh, gospodine — odvrati grof — jeste li dospjeli na izuzetan polo­
žaj koji zauzimate a da niste dopustili i čak da niste susreli iznimke?
I zar vi nikada ne vježbate svoje oko koje bi među tim moralo da bude
tako oštro i sigurno da istog trenutka pogodi na kakvog je čovjeka pao
vaš pogled? Ne bi li trebalo da jedan sudski činovnik ne samo najbolje
primjenjuje zakone, ne samo da bude najspretniji tumač nejasnoća u
dugotrajnim sudskim postupcima, nego i željezna sonda za ispitivanje
srdaca, i kamen kušnje za ispitivanje zlata, od koga je svaka duša na­
pravljena s više-manje drugih primjesa?
— Gospodine — reče Villefort — vi me zbunjujete, poštenja mi; jer
još nikada nisam čuo da netko govori kao vi.
— To je zbog toga što ste uvijek ostali zatvoreni u krugu općih uvjeta
i što se nikad niste usudili jednim zamahom krila izdići u one najviše
sfere koje je Bog napučio nevidljivim ili izuzetnim bićima.
— I vi pretpostavljate, gospodine, da te sfere postoje, i da takva izu­
zetna i nevidljiva bića žive među nama?
— Zašto da ne? Zar vi vidite zrak koji udišete i bez kojeg ne biste
mogli živjeti?
— Znači, dakle, da mi ne vidimo ta bića o kojima govorite?
— Ne, nego ih vidite kad Bog dopusti da se utjelove; vi ih dotičete,
dodirujete ih laktom, vi im govorite i ona odgovaraju vama.
— Ah — reče Villefort osmjehnuvši se -— priznajem da bih i te kako
želio da me netko upozori kad jedno takvo biće bude u dodiru sa
mnom.
— Pa toj je vašoj želji udovoljeno, gospodine. Jer vi ste upravo bili
upozoreni, i ja vas sad ponovno upozoravam.
— Prema tome, to znači da ste vi...
— Ja sam jedno od tih nesretnih bića, jest, gospodine, i ja mislim da
se do dana današnjega nijedan čovjek nije našao u takvom položaju
kao što je moj. Kraljevstva kraljeva imaju granice, a to su bilo planine,
bilo rijeke, bilo drugačiji običaji i drugačiji govor. A moje kraljevstvo
je veliko kao svijet, jer ja nisam ni Talijan, ni Francuz, ni Indijac, ni

547
(irot mome cnnsto

Amerikanac, ni Španjolac; ja sam građanin čitavog svijeta. Nijedna ze­

mlja ne može tvrditi da sam se u njoj rodio, a sam Bog zna u kojem ću
kraju svijeta umrijeti. Ja prihvaćam sve običaje, govorim sve jezike.
Vi mislite da sam Francuz, zar ne, jer govorim francuski isto tako lako
i isto tako čisto kao i vi? E pa, Alija, moj Nubijac, misli da sam Arapin,
a Bertuccio, moj upravitelj, uvjeren je da sam Talijan, dok me Haj-
deja, moja robinja, smatra za Grka. Prema tome, budući da nisam iz
nijedne zemlje, budući da ne tražim zaštitu nijedne vlade, budući da
nijednog čovjeka ne priznajem za brata, vi ćete dakle razumjeti da me
ne sputava i ne zadržava nijedan od onih obzira koji zadržavaju moćne
i nijedna od onih zapreka koje onemogućuju slabe. Ja imam samo dva
protivnika, ne kažem dva pobjednika, jer ih savlađujem svojom upor­
nošću — a to su udaljenost i vrijeme. A treći, mnogo strasniji, to je
što sam smrtan čovjek. Jedino me taj može zaustaviti na putu kojim
idem i prije nego što stignem do cilja koji želim dostići. Sve ostalo
ja sam preračunao. Ono što ljudi nazivaju hirovima sudbine, a to će
reći propast, promjene i slučajnosti, ja sam ih sve predvidio. I ako
me koji od njih može zadesiti, nijedan me ne može oboriti. Osim ako
ne umrem, ja ću uvijek ostati ono što jesam. Evo zašto vam govorim
stvari koje još nikada niste čuli, čak ni iz usta kraljeva, jer vas kraljevi
trebaju a drugi vas se ljudi boje. Ima li netko u društvu koje je tako
smiješno uređeno kao naše tko nikada ne kaže samome sebi: »Možda
ću jednog dana imati posla s državnim tužiocem!«
— Pa i vi sami možete to reći, jer budući da sada živite u Francuskoj,
samim ste tim podvrgnuti francuskim zakonima.
— Znam, gospodine — odgovori Monte Christo — ali kad odlučim ići
u jednu zemlju, ja imam jedan svoj stanoviti način da najprije proučim
sve ljude od kojih bih se mogao nečemu nadati ili kojih bi se morao
bojati, i kad dolazim, ja ih poznajem isto tako dobro ako ne čak i bolje
nego što oni poznaju sami sebe. A rezultat toga bio bi taj da bi ma koji
državni tužitelj s kojim bih morao imati posla bio sasvim sigurno u
većoj neprilici nego ja.
— A to bi značilo — odvrati Villefort skanjujući se — da, budući da
je čovjek slabo biće, prema vašem mišljenju svaki čovjek počinja neke
pogreške.
— Pogreške... ili zločine — odgovori nehajno Monte Christo.
— I da ste samo vi, među ljudima koje, kako ste sami rekli, ne pri­
znajete za svoju braću — nastavi Villefort malo izmijenjenim glasom
— da ste samo vi savršeni?
— Nisam savršen — odgovori grof — ali sam nedokučiv, i to je sve.

548
 Druga knjiga

Ali prestanimo govoriti o tome, gospodine, ako vam se taj razgovor ne

sviđa, jer meni prijeti isto tolika opasnost od vašeg pravosuđa koliko
vama od mog dvostrukog života.
— Ne, ne, gospodine — reče živo Villefort, koji se zacijelo bojao da
ne izgleda kao da napušta bitku. — Vi ste me svojim sjajnim i gotovo
uzvišenim razgovorom izdigli iznad obične razine. Mi ne razgovara­
mo, mi raspravljamo. A vi znate koliko teolozi na katedri Sorbone ili
filozofi u svojim raspravama ponekad kažu okrutnih istina. Pretposta­
vimo da sada govorimo o društvenoj teologiji i teološkoj filozofiji, ja
bih vam dakle rekao ovu istinu, ma koliko ona bila gruba: Brate moj,
vi prinosite žrtvu okolnosti, vi ste doduše iznad drugih, ali nad vama
postoji Bog.
— Nad svima, gospodine — odgovori Monte Christo nekim dubokim
glasom od koga je Villefort nehotice zadrhtao. — Ja sam ohol prema
ljudima, tim zmijama što su uvijek spremne da se bace na onoga koji
ih nadvisuje čelom a ne zgazi nogom. — Ali nisam ohol prema Bogu
koji me je izvukao iz ništavila da me učini onim što jesam.
— Onda, gospodine grofe, ja vam se divim — reče Villefort, koji je
sada prvi put u tom neobičnom razgovoru upotrijebio ovu aristokratsku
formulu da oslovi tog stranca koga je dosad oslovljavao samo s gospodi­
ne. — Jest, kažem vam, ako ste vi doista jaki, ako ste doista superiorni,
ako ste doista sveti i nedokučivi, što, kako to s pravom kažete, sve izlazi
na isto, budite gordi, gospodine, jer gordost je zakon gospodovanja. Ali
vi, međutim, sigurno imate i kakve druge ambicije?
— Imam jednu, gospodine.
— A koju to?
— I mene je, kao što se to svakom čovjeku dogodilo jednom u životu,
đavo poveo na najvišu planinu na zemlji. Kad smo stigli tamo, on mi je
pokazao čitav svijet i kao što je u svoje vrijeme rekao Kristu, rekao je i
meni: »Hajde, sine čovječji, što tražiš da ti dam ako postaneš moj po­
klonik?« Ja sam o tome dugo razmišljao, jer je već dugo jedna strašna
želja razdirala moje srce. Zatim sam mu odgovorio: »Čuj me; ja sam
uvijek slušao o Providnosti, a ipak je nisam nikada vidio, ni bilo što što
bi na nju bilo nalik, zbog čega vjerujem da ona ne postoji.
Htio bih da budem Providnost, jer ne znam da na svijetu postoji išta
ljepše, veće i uzvišenije nego da čovjek nagrađuje i kažnjava«. Ali đavo
ponikne glavom i uzdahne: »Ti se varaš«, reče, »jer Providnost postoji,
samo je ti ne vidiš, budući da je ona, kći Božja, nevidljiva kao i njen
otac. Nisi vidio ništa što bi bilo nalik na nju, jer ona djeluje pomoću
skrivenih sredstava, i ide nevidljivim putovima. Sve što mogu učiniti
C/IO
Grof Monte Christo

za tebe, to je da te učinim jednim od zastupnika Providnosti.« Pogo­

dba je bila sklopljena i ja ću možda izgubiti svoju dušu. Ali svejedno
— nastavi Monte Christo — kad bi mi ponovno ponudio da sklopim
tu pogodbu, ja bih je i opet sklopio.
Villefort pogleda Monte Christa s najvećim čuđenjem.
— Gospodine grofe — reče — imate li vi roditelje?
— Nemam, gospodine, ja sam posve sam na svijetu.
— Utoliko gore!
— Zašto? — upita Monte Christo.
— Zato što biste mogli vidjeti prizor koji bi slomio vašu oholost. Vi se
bojite jedino smrti, kažete?
— Ne kažem da je se bojim, kažem da me jedino ona može zaustaviti.
— A starost?
— Moj će zadatak biti izvršen prije nego što ostarim.
— A ludost?
— Ludost me već jednom mimoišla, a vi znate ono pravilo: non bis in
idem? To je sudski princip, koji, prema tome, spada u vašu domenu.
— Gospodine — odvrati Villefort — postoji još i nešto drugo osim
smrti, starosti i ludosti čega se čovjek mora bojati: treba se bojati na
primjer da ga udari moždana kap, taj udarac munje koji pogađa a da
ne uništi do kraja, a s kojim je ipak sve svršeno. Čovjek je još uvijek
čovjek, a ipak to više nije on; vi koji ste, kao Arijel, htjeli da budete
anđeo, postajete samo nepokretno tijelo koje, poput Kalibana, posta­
je srodno životinji. To se ljudskim jezikom, kao što sam vam rekao,
zove sasvim jednostavno — moždana kap.
Dođite, ako vam je po volji, nastaviti ovaj razgovor kod mene, gospo­
dine grofe, jednog dana kad zaželite da se susretnete s protivnikom
koji je sposoban razumjeti vas i željan pobiti vaše tvrdnje, i ja ću vam
pokazati svog oca, gospodina Noirtiera de Villeforta, jednog od najže­
šćih jakobinaca francuske revolucije, to će reći neustrašivu hrabrost
koja je služila snažnom tijelu, čovjeka koji možda nije kao vi vidio
sva kraljevstva svijeta, ali je pomogao da se sruši jedno od najjačih,
ukratko, čovjeka koji je kao i vi mislio da je poslanik ne Božji nego
Vrhovnog bića, ne Providnosti nego sudbine. E pa, gospodine, pukla
je jedna krvna žilica u njegovoj lubanji i time je sve bilo uništeno, ne
u jednom danu, ne u jednom satu, nego u jednoj sekundi. Još jučer,
gospodin Noirtier, bivši jakobinac, bivši senator, bivši karbonar, koji se
rugao giljotini, koji se rugao topovima, koji se rugao bodežu, taj gospo­
din Noirtier koji se igrao revolucije, Noirtier za kojega je Francuska
bila samo prostrana šahovska ploča na kojoj je trebalo skinuti pijune,
 Druga knjiga

konje i kraljice samo da bi se kralj natjerao u mat, taj strašni gospodin

Noirtier bio je sutradan taj jadni gospodin Noirtier, nepokretni sta­
rac, prepušten na milost i nemilost i najslabijem stvorenju u kući, to
će reći svoje unuke Valentine; ukratko, bio je nijem i hladan leš, koji
živi bez patnje samo zato da dade vremena materiji da bez potresa
dođe u stanje potpunog rasula.
— Na žalost, gospodine — reče Monte Christo — taj prizor nije ne­
poznat ni mojim očima ni mislima, ja sam u neku ruku liječnik, te
sam, kao i moje kolege, više nego jedanput tražio dušu u živoj ili mr­
tvoj tvari, ali je ona, jednako kao i Providnost, uvijek ostala nevidljiva
za moje oči, iako prisutna u mom srcu. Stotinu pisaca od Sokrata, Se-
neke, svetog Augustina, Galla pravili su bilo u prozi bilo u stihu uspo­
redbe koje ste napravili i vi; ali ja ipak razumijem da patnje jednog
oca mogu izvršiti velike promjene u sinovoj duši. Doći ću, gospodine,
budući da ste me izvoljeli pozvati, da promatram taj strašni prizor od
koga bi trebalo da postanem ponizan, taj prizor koji mora da veoma
žalosti vašu kuću.
— To bi sigurno bilo tako, da mi Bog nije dao dostojnu naknadu.
Dok ovaj starac polako silazi u svoj grob, dva su djeteta ušla u život:
Valentina, moja kći iz prvog braka s gospođicom Renee de Saint Me-
ran, i Eduard, moj sin, kome ste vi spasili život.
— I što zaključujete iz te naknade, gospodine? — upita Monte Christo.
— Zaključujem, gospodine — odgovori Villefort — da je moj otac,
zaveden strastima, počinio neku od onih pogrešaka koje izmiču ljud­
skoj pravdi, ali ne mogu izmaći pravdi Božjoj!... I da je Bog, htijući
kazniti samo jednog čovjeka, pogodio samo njega.
Monte Christo, sa smiješkom na usnama, ispusti u dnu srca takav
urlik da bi Villefort pobjegao od njega, da ga je mogao čuti.
— Zbogom, gospodine — nastavi državni tužitelj, koji je već neko
vrijeme stajao i govorio stojeći. — Ja vas ostavljam, noseći od vas
osjećaj poštovanja koji će vam, nadam se, moći biti ugodan kad me
budete bolje upoznali, jer ja nisam nimalo površan čovjek, ni izdaleka.
Uostalom, vi ste u gospođi de Villefort stekli prijateljicu.
Grof se nakloni i otprati Villeforta samo do vrata svoje radne sobe;
Villefort pođe prema svojoj kočiji, idući iza dva lakaja koji se na znak
svoga gospodara požuriše da mu je otvore.
Zatim, kad je državni tužitelj iščezao, Monte Christo progovori izvla­
čeći s naporom uzdah iz svojih potištenih grudi:
— Dosta je bilo otrova; sada, kad mi ga je već prepuno srce, hajde
potražimo protuotrova.
cci
Grof Monte Christo

I on udari jedanput o gong čiji je zvuk odjekivao.

— Ja ću se popeti gospođi — reče on Aliji — a kočija neka bude spre­
mna za pola sata.
 11. Hajdeja
Čitatelji se sigurno sjećaju novih ili bolje reći starih znanaca grofa
Monte Christa, koji su stanovali u ulici Meslay. To su bili Maksimili-
jan, Julija i Emanuel.
Pomisao na taj ugodan posjet što će ga učiniti, na nekoliko sretnih
trenutaka koje će tamo provesti, pomisao na to rajsko svjetlo što se
probijalo u pakao u koji je svojevoljno ušao, ozarila je prekrasnom
vedrinom grofovo lice čim mu se Villefort izgubio iz, vida, te se Alija
koji je dotrčao na zvuk gonga, videći to lice što je blistalo od rijetkog
veselja, povukao na vršcima prstiju i suspregnuta daha, kao da se boji
da bi mogao narušiti te dobre namjere koje mu se učinilo da lebde oko
njegova gospodara.
Bilo je podne. Grof je nakanio jedan sat provesti kod Hajdeje. Čovjek
bi rekao da veselje nije moglo tek odjednom ući u tu tako dugo slo­
mljenu dušu, i da se ona mora pripremiti za blage osjećaje, kao što se
druge duše moraju pripremati za žestoke.
Mlada je Grkinja bila, kao što smo već rekli, u odajama koje su bile
posve odvojene od grofovih. Te su odaje bile namještene posve u isto­
čnjačkom stilu, to jest podovi bijahu pokriveni debelim turskim ćili-
mima, zidovi prekriveni tkaninama od brokata, a u svakoj prostoriji
bio je duž zidova širok divan s mnoštvom jastuka koje je onaj koji bi
se njima služio mogao po volji premještati.
Hajdeja je imala tri francuske sluškinje i jednu grčku pratilju. Tri fran­
cuske žene zadržavale su se u prvoj sobi, spremne da dotrče na zvuk
jednog malog zlatnog zvonca i izvrše naređenja grčke robinje, koja je
znala dovoljno francuski da može prenijeti želje svoje gospodarice tim
trima sobaricama, kojima je Monte Christo preporučio da se prema
Hajdeji odnose kao prema kakvoj kraljici.
Djevojka je bila u najudaljenijoj sobi svoga stana, to jest u okruglom bu-
doaru, osvijetljenom samo odozgo, u koji je danje svjetlo dolazilo samo

553
uiui nuniK oniiMU

kroz prozore od ružičastog stakla. Ležala je na podu na jastucima od pla­

vog satena protkanog zlatom, leđima upola naslonjena na divan, obujmiv­
ši glavu svojom blago povinutom desnom rukom, dok je lijevom držala u
ustima koraljni čibuk u koji je bila utaknuta savitljiva cijev nargile, tako
da je dim dolazio u njena usta tek pošto bi ga namirisala voda s izmirnom
kroz koju ga je njeno blago udisanje prisiljavalo da prođe.
U njenom položaju, posve prirodnom za jednu istočnjačku ženu, neka
bi Francuskinja vidjela možda neku izvještačenu koketeriju.
Sto se tiče njene odjeće, bila je to odjeća epirskih žena, to će reći
dimije od bijelog satena protkane ružičastim cvjetovima, koje su osta­
vljale otkrivena dva djetinja stopala za koja bi čovjek mogao pomisliti
da su od parskog mramora kad ne bi vidio kako se poigravaju s dvije
male sandale sa zavinutim vrhom, izvezene zlatom i biserima; haljetak
s dugim bijelim i plavim pr ugama, sa širokim rukavima prorezanim na
donjem kraju, sa srebrom izvezenim rupicama i gumbima od bisera i
konačno neka vrsta prslučića koji je, sa svojim izrezom u obliku srca,
dopuštao da se vidi vrat i čitav gornji dio grudi, a kopčao se ispod
njedara sa tri dijamantna gumba. Donji dio tog prslučića i gornji dio
dimija bili su obavijeni jednim od onih pojasa živih boja s dugim svile­
nim resama za kojima toliko čeznu naše elegantne Parižanke.
Na glavi je imala malu kapicu satkanu od zlata i izvezenu biserom,
nakrivljenu na jednu stranu, a ispod kapice, na strani na koju je bila
nakrivljena, jedna lijepa prava ruža tamnocrvene boje visjela je iz kose
koja je bila crna da je izgledala plava.
Sto se tiče ljepote njenog lica, bila je to grčka ljepota u svem svom
savršenstvu, s velikim crnim baršunastim očima, pravilnim nosom,
usnicama crvenim kao koralj i zubima bijelim poput bisera.
Zatim, svu tu ljepotu obavijao je cvijet mladosti sa svim svojim sjajem
i mirisom. Hajdeji je moglo biti devetnaest ili dvadeset godina.
Monte Christo pozove grčku pratilju i pošalje je da zatraži od Hajdeje
dozvolu da uđe k njoj.
Umjesto odgovora Hajdeja dade pratilji znak da odmakne zastor na
vratima, u čijem se četverouglatom okviru djevojka što je ležala na
podu ukazala kao ljupka slika.
Monte Christo pođe prema njoj.
Hajdeja se pridigne na lakat ruke kojom je držala nargilu, pa mu pruži
ruku i osmjehne se.
— Zašto — reče ona zvučnim govorom kćeri Sparte i Atene — zašto
tražiš od mene dopuštenje da uđeš ovamo? Zar ti više nisi moj gospo­
dar, a ja tvoja robinja?

554
 uyu nujnju

Sada se i Monte Christo osmjehne.

— Hajdejo — reče on — vi znate...
— Zašto mi ne kažeš ti kao obično? — prekine ga mlada Grkinja.
— Jesam li pogriješila u nečemu? U tom slučaju treba da me kaznite,
a ne da mi govorite vi.
— Hajdejo — nastavi grof — ti znaš da smo mi u Francuskoj, i ti si
prema tome slobodna.
— Slobodna, za što? — upita djevojka.
— Slobodna da me ostaviš.
— Da te ostavim?... A zašto bih te ostavila?
— Što ja znam? Mi ćemo se sastajati s ljudima iz društva.
— Ja ne želim vidjeti nikoga.
— I ako među lijepim mladićima koje budeš susrela nađeš nekoga koji
ti se svidi, ja neću biti tako nepravedan...
— Ja nikada nisam vidjela čovjeka koji bi bio ljepši od tebe, i nikada
nisam ljubila nikoga do svog oca i tebe.
— Jadno dijete — reče Monte Christo — to je zato što nikada nisi
razgovarala ni s kim osim sa svojim ocem i sa mnom.
— Pa što? Zašto bi trebalo da razgovaram s drugima? Moj me je otac
nazivao svojom radosti, ti me zoveš svojom ljubavi, a obojica me zo­
vete svojim djetetom.
— Ti se sjećaš svog oca, Hajdejo? Djevojka se osmjehne.
— On je ovdje i ovdje — reče ona stavivši ruku na svoje oči i na
srce.
— A ja, gdje sam ja? — zapita smiješeći se Monte Christo.
— Ti — reče ona — ti si posvuda.
Monte Christo uhvati Hajdejinu ruku da je poljubi. Ali to prostodu-
šno dijete povuče ruku i pruži mu čelo.
— Sada, Hajdejo — reče joj on — ti znaš da si slobodna, da si gospo­
darica, da si kraljica. Ti možeš sačuvati svoju odjeću, ili izabrati kakvu
želiš. Ostat ćeš ovdje dokle god želiš, a izaći kad ti se prohtije da iza­
đeš: uvijek će jedna kočija biti upregnuta za tebe. Alija i Mirta pratit
će te posvuda i bit će ti na raspolaganju. Molim te samo nešto...
— Kaži.
-— Čuvaj tajnu svoga rođenja, ne govori ni jedne riječi o svojoj prošlo­
sti, ne izgovori ni u kojoj prilici ime svog uglednog oca ili svoje jadne
majke.
— Već sam ti rekla, gospodaru, da se neću ni s kim vidjeti.
— Čuj me, Hajdejo! — reče Monte Christo. — U Parizu će ti možda
biti nemoguće da ostaneš u toj svojoj istočnjačkoj osamljenosti. Zato

555
Grof Monte Christo

nastavi upoznavati život naših sjevernih zemalja, kao što si to činila u

Rimu, Firenci, Milanu i Madridu. To će ti uvijek dobro doći, nastaviš
li živjeti ovdje ili vratiš li se na Istok.
Djevojka digne prema grofu svoje velike vlažne oči i odgovori:
— Ili se mi vratili na Istok, htio si reći, zar ne, gospodaru moj?
— Jest, kćeri moja — reče Monte Christo. — Ti dobro znaš da te
ja nikad neću ostaviti. Nikada stablo ne napušta cvijet, nego cvijet
napušta stablo.
— Ja te nikada neću napustiti, gospodaru — reče Hajdeja — jer sam
sigurna da ne bih mogla živjeti bez tebe.
— Jadno dijetel Za deset godina ja ću biti starac, a ti ćeš za deset
godina biti još posve mlada.
— Moj je otac imao dugu bijelu bradu, ali me to nije smetalo da ga
volim. Mom je ocu bilo šezdeset godina, ali se meni činilo da je ljepši
od svih mladića koje sam vidjela.
— Pa dobro — reče on — misliš li da ćeš se naviknuti ovdje.
— A hoću li te viđati?
— Svakog dana.
— Pa zašto me onda pitaš, gospodaru?
— Bojim se da ti ne bude dosadno.
— Ne, gospodaru, jer ću ujutro misliti na tvoj dolazak, a uvečer ću
se sjećati da si došao. Uostalom, kad sam sama, ja obnavljam svoje
uspomene, ponovno vidim u mislima goleme slike, široko obzorje s
Pindom i Olimpom u daljini. A osim toga, imam u srcu tri osjećaja s
kojima se nikada ne dosađujem; to su: tuga, ljubav i zahvalnost.
— Ti si dostojna kći Epira, Hajdejo, ljupka i poetična, i vidi se da vučeš
porijeklo od one obitelji boginja koja je živjela u tvom kraju. Budi dakle
bez brige, kćeri moja, ja ću se pobrinuti da ne potratiš svoju mladost, jer
ako ti mene voliš kao svog oca, ja volim tebe kao svoje dijete.
— Varaš se, gospodaru, ja nikada nisam voljela svog oca kao što volim
tebe; moja ljubav prema tebi je drugačija: moj je otac umro, a ja nisam
umrla, ali ako bi ti umro, umrla bih i ja.
Grof pruži djevojci ruku i osmjehne joj se s dubokom nježnosti, a ona
pritisne na nju svoje usne, kao i uvijek.
I grof, tako pripremljen za predstojeći susret s Morrelom i njegovom
obitelji, ode šapćući ove Pindarove stihove:
»Mladost je cvijet koji rodi ljubavlju. Sretan berač koji ubere taj plod
pošto ga je vidio kako polako zrije.«
Kao što je bio naredio, kočija je čekala spremna. On se uspne u nju, i
kočijaš, kao i uvijek, krene u kasu.
 Druga Knjiga

12. Obitelj Morrel

Grof je za nekoliko minuta stigao u ulicu Meslay broj 7.
Kuća je bila bijela, prijazna, a ispred nje je bilo dvorište na kome je na
dvije male lijehe bilo mnogo lijepog cvijeća.
U vrataru koji mu je otvorio vrata grof prepozna staroga Coclesa. Ali
kako je ovaj, kao što se sjećamo, imao samo jedno oko, i kako je i to
oko u proteklih devet godina veoma oslabilo, Cocles nije prepoznao
grofa.
Da bi se zaustavila pred ulazom, kola su morala skrenuti i zaobići mali
vodoskok što je izbijao iz bazena ukrašenog školjkama, koji je bio tako
lijep da je pobuđivao zavist u cijeloj četvrti i zbog kojega su tu kuću
nazivali »Mali Versailles«.
Nije potrebno reći da je u tom bazenu plivalo mnoštvo crvenih i zla­
tnih ribica.
Kuća, ispod koje je bio podrum s kuhinjama, imala je osim prizemlja
još dva kata i tavan. Mladi su je ljudi kupili zajedno sa sporednim
zgradama koje su se sastojale od jedne ogromne radionice i dvije ku­
ćice na dnu vrta i u samom vrtu. Emanuel je na prvi pogled došao do
zaključka da taj raspored omogućuje stanovitu uštedu. Zadržao je za
sebe kuću i polovinu vrta pa je podigao zid između sebe i radionice,
koju je zajedno s vrtnim kućicama i dijelom vrta što im je pripadao
izdao u najam. Tako je dobio stan uz veoma umjerenu cijenu, a ipak
je bio tako dobro odijeljen od drugih kao i najosjetljiviji vlasnik kakve
palače u predgrađu Saint Germain.
Namještaj u jedaćoj sobi bio je od hrastovine, u salonu od mahagonija
presvučenog plavim baršunom, a u spavaćoj sobi od limunova drveta
presvučenog zelenim damastom. Bila je osim toga i jedna radna soba
za Emanuela, koji u njoj nije radio, i muzički salon za Juliju, koja se
nije bavila muzikom.
Čitav drugi kat pripadao je Maksimilijanu, i tu je on imao točno isti

SS7
Grof Monte Christo

stan kao i njegova sestra, samo što je blagovaonica bila pretvorena u

sobu za biljar u koju je dovodio svoje prijatelje.
Maksimilijan je upravo nadzirao timarenje svog konja i pušio svoju
cigaru na ulazu u vrt kad se grofova kočija zaustavila pred vratima.
Cocles otvori vrata, kao što smo već rekli, i Baptistin, skočivši sa svog
sjedala, zapita mogu li gospodin i gospođa Herbault i gospodin Maksi­
milijan Morrel primiti grofa Monte Christa.
— Grofa Monte Christa? — uzvikne Morrel te baci svoju cigaru i
pojuri u susret posjetitelju. — Svakako da ga možemo primiti. Ah,
hvala vam, stotinu puta hvala, gospodine grofe, što niste zaboravili
svoje obećanje.
I mladi oficir stisne tako srdačno grofovu ruku da je ovaj morao osje­
titi iskrenost tog pozdrava, i on shvati da su ga nestrpljivo očekivali i
da ga radosno dočekuju.
— Dođite, dođite — reče Maksimilijan. — Ja ću vas uvesti, jer čo­
vjeka kao što ste vi ne treba najavljivati sluga. Moja sestra je u vrtu
gdje skida ocvale ruže. Moj šurjak čita novine, »Pressu« i »Debat«,
šest koraka od nje, jer gdje god da se nalazi gospođa Herbault, čovjek
se treba obazrijeti u krugu od četiri metra pa da ugleda i Emanuela, i
obratno, kako se to kaže u Politehničkoj školi.
Začuvši njegove korake, jedna mlada žena od dvadeset do dvadeset
pet godina, obučena u svilenu kućnu haljinu, koja je upravo veoma
brižljivo čistila grm jedne ruže lješnjakove boje, podigne glavu.
Ta žena bila je naša mala Julija, koja je, kao što je to bio prorekao zastu­
pnik kuće Thomson i French, postala ženom Emanuela Herbaulta.
Kad je ugledala stranca, mlada žena uzvikne. Maksimilijan se stane
smijati.
— Ne uznemiruj se, sestro — reče on. Gospodin grof je doduše tek
dva tri dana u Parizu, ali on već zna što znači biti rentijerka u Maraisu,
a ako ne zna, ti ćeš ga naučiti.
—- Ah, gospodine — reče Julija — dovesti vas ovako, to je pravo izdaj­
stvo od mog brata koji nije nimalo kavalirski raspoložen prema svojoj
jadnoj sestri... Penelone! ... Penelone! ...
Jedan starac koji je upravo okapao jednu lijehu s bengalskim ružama
zabode svoju lopatu u zemlju i priđe, s kapom u ruci, prikrivajući što
je bolje mogao grudu duhana koja je upravo bila duboko ispod njego­
vih obraza. Nekoliko bijelih pramenova posrebrivalo mu je još uvijek
gustu kosu, dok se po brončanoj koži njegova lica i smionu i živahnu
oku moglo zaključiti da je to stari pomorac preplanuo od ekvatorskog
sunca i opaljen burama.
 Druga knjiga

— Čini mi se da ste me zvali, gospođice Julijo — reče on — evo me.

Penelon je sačuvao svoju naviku da kćer svoga gospodara naziva go­
spođicom Julijom, i nikako se nije mogao naviknuti na to da je zove
gospođom Harbault.
— Penelone — reče Julija — obavijestite gospodina Emanuela o ugo­
dnoj posjeti koju imamo, dok će Maksimilijan odvesti gospodina u
salon.
Zatim se okrene Monte Christu.
— Gospodin će mi sigurno dopustiti da se povučem na jednu minutu,
zar ne? — reče ona.
I ne čekajući da grof odgovori, ona pojuri iza jednoga grma i pođe u
kuću jednom sporednom stazom.
— Ah, eto, dragi gospodine Morrel — reče Monte Christo — ja sa
žalošću opažam da sam uznemirio vašu kuću.
— Gledajte, gledajte — reče Maksimilijan smijući se — vidite li on­
dje dolje muža koji će također zamijeniti svoju bluzu redingotom. O,
vas već poznaju u ulici Meslay, vi ste bili najavljeni, molim vas da mi
to vjerujete.
— Čini mi se, gospodine, da vi ovdje imate jednu sretnu obitelj —
reče grof odgovarajući na svoju vlastitu misao.
— Oh da, za to vam jamčim, gospodine grofe. Sto ćete, njima ne
nedostaje da budu sretni, mladi su, veseli, vole se i sa svojih dvadeset
pet tisuća livra rente oni uobražavaju, i to oni što su okusili gotovo
neizmjerno blago, uobražavaju da su bogati kao Rothschild.
— Međutim, to je veoma malo, dvadeset pet tisuća livra rente — reče
Monte Christo tako blagim glasom da je Maksimilijanovo srce uzdr-
htalo od miline, kao što bi uzdrhtalo od glasa nježnog oca.
— Aii ova naša mladež neće se zaustaviti na tome, i oni će postati
milijunaši. Vaš gospodin šurjak je odvjetnik... liječnik...?
— Bio je trgovac, gospodine grofe, i preuzeo je poduzeće mog jadnog
oca. Gospodin Morrel je umro ostavivši petsto tisuća franaka imovi­
ne, od čega je polovina pripala meni, a polovina mojoj sestri, jer nas
je bilo samo dvoje djece. Njezin muž, koji se njome oženio bez ika­
kva drugog imutka, osim svoje plemenite čestitosti, svoje izvanredne
inteligencije i svog neokaljenog ugleda, htio je posjedovati isto toli­
ko koliko i njegova žena. Radio je tako dugo dok nije skupio dvjesta
pedeset tisuća franaka, za što mu je bilo dovoljno šest godina. Bio
je to, kunem vam se, gospodine grofe, dirljiv prizor gledati to dvoje
tako radine i tako složne djece koja su svojom sposobnošću mogla
steći najveće bogatstvo, ali su, ne želeći bilo što izmijeniti u običajima
ccn
Grof Morite Christo

očeva poduzeća, utrošili šest godina u to da postignu ono što bi kakvi

skorojevići mogli postići u dvije ili tri godine. Zato su po Marseilleu
i opet kružile pohvale koje je to njihovo hrabro odricanje i te kako
zasluživalo. Konačno, jednog dana Emanuel dođe k svojoj ženi koja je
baš isplaćivala mjenice.
»Julijo«, reče joj on, »vidiš li ovaj smotak od stotinu franaka koji mi
je upravo isplatio Cocles? Njime je upotpunjena svota od dvjesta pe­
deset tisuća franaka koju smo odredili da bude granica naše zarade.
Hoćeš li biti zadovoljna malim prihodom kojim ćemo se odsad mora­
ti zadovoljiti? Slušaj, naše poduzeće ima godišnji promet od milijun
franaka i može donijeti četrdeset tisuća franaka čistog dobitka. Ako
hoćemo, možemo prodati našu klijentelu za tri stotine tisuća franaka
u roku od jednog sata, jer evo pismo gospodina Delaunavia koji nam
toliko nudi za naše poduzeće, koje hoće pripojiti svome. Razmisli o
tome i odluči što trebamo učiniti.
»Prijatelju moj«, reče moja sestra, »poduzeće Morrel može voditi
samo jedan Morrel. 1 spasiti za sva vremena zlu sudbinu koja bi mogla
zadesiti ime našeg oca, zar to ne vrijedi trista tisuća franaka?
»I ja sam tako mislio«, odgovori Emanuel, »ali sam htio čuti što ti o
tome misliš.«
»E pa, sada si čuo, prijatelju. Naplatili smo sva naša potraživanja, ispla­
tili sve mjenice. Možemo dakle mirno zaključiti naše račune s ovom
polovinom mjeseca i zatvoriti poslovnice. Zaključimo dakle račune i
zatvorimo poslovnice.«
I tako su odmah učinili. Bila su tri sata, a u tri sata i četvrt došao je
jedan klijent osigurati svoja dva broda za jednu plovidbu. To je značilo
čisti dobitak od petnaest tisuća franaka u gotovu novcu.
»Gospodine«, reče mu Emanuel, »budite tako dobri pa se za to osigu­
ranje obratite našem kolegi gospodinu Delaunayju. Sto se nas tiče, mi
smo obustavili poslovanje.
»A kada?« upita klijent začuđeno. »Prije četvrt sata.«
— I eto, gospodine — nastavi Maksimilijan smiješeći se — tako su
moja sestra i moj šurjak ostali s dvadeset pet tisuća livra rente.
Tek što je Maksimilijan dovršio svoje pripovijedanje, za vrijeme kojega
se grofovo srce sve više nadimalo od radosti, kadli se vrati Emanuel,
sada sa šeširom na glavi i u redingotu. On se nakloni kao čovjek koji
zna kako je ugledna ličnost njegov gost, a zatim, pošto je obišao s gro­
fom mali cvjetnjak, on ga odvede u kuću.
Salon je već mirisao od cvijeća koje je jedva stalo u jednu veliku ja­
pansku vazu s drškama od porculana. Julija, skladno obučena i lijepo
 uruga Knjiga

počešljana (što joj je uspjelo za samo deset minuta), pojavi se na ulazu

da dočeka gosta.
Čulo se kako ptice cvrkuću u jednoj velikoj krletci koja je bila u blizi­
ni. Grane zanovijeta i crvene akacije dodirivale su svojim cvatom za­
vjese od plavog baršuna. Sve je u tom lijepom malom utočištu odisalo
mirom, od pjeva ptica do smiješka gospodarice.
Čim je ušao u kuću, grof je bio obuzet tom srećom. Zato je ostao
nijem i zamišljen, zaboravivši da čekaju da nastavi razgovor koji je bio
prekinut nakon prvih komplimenata.
On postane svjestan te gotovo nepristojne šutnje, pa pošto se silom
otrgnuo iz svog snatrenja, progovori:
— Gospođo — reče — oprostite mi zbog ovog uzbuđenja koje će vas
sigurno začuditi, vas koji ste navikli na taj mir i na tu sreću što je nala­
zim ovdje. Ali za mene je zadovoljstvo na jednom ljudskom licu nešto
tako novo da se nikako ne mogu nagledati vas i vašeg muža.
— Mi smo doista veoma sretni, gospodine — odvrati Julija. — Ali
smo morali dugo patiti, i malo je ljudi tako skupo platilo svoju sreću
kao mi.
Na grofovu licu pojavi se izraz radoznalosti.
— O, to je čitava povijest jedne obitelji, kao što vam je nedavno re­
kao Chateau-Renaud. Za vas, gospodine grofe, koji ste navikli gledati
slavne nesreće i veličanstvene radosti, bit će malo što zanimljivo u toj
slici obiteljskog života. Pa ipak, mi smo, kao što vam je upravo rekla
Julija, pretrpjeli veoma teške patnje, mada su one bile zatvorene u
ovom malom krugu.
— I Bog vam je poslao, kao što šalje svim ljudima, utjehu za tu vašu
patnju? — zapita Monte Christo.
— Jest, gospodine grofe — reče Julija. — Mi to možemo reći jer je on
učinio za nas ono što čini samo za svoje izabranike. On nam je poslao
jednog od svojih anđela.
Grofovo lice oblije crvenilo, i on se nakašlja da bi prikrio svoje uzbu­
đenje prinijevši maramicu ustima.
— Oni koji su rođeni u kolijevci od purpura i koji nikad nisu ništa
željeli — reče Emanuel — ne znaju što je to radost života. Isto tako
kao što oni koji nikada nisu povjerili svoj život krhkoj splavi na pobje-
šnjelom moru ne znaju što vrijedi čisto nebo.
Monte Christo ustane, ali ne odgovori ništa, da se po drhtanju njegova
glasa ne bi primijetilo koliko je uzbuđen, te stane obilaziti po salonu.
— Veličanstvenost našeg doma pobuđuje vas na smiješak — reče Ma-
ksimilijan, koji je pogledom pratio Monte Christa.

Sfil
Grof Monte Christo

— Ne, ne — odgovori Monte Christo posve blijed u licu i prigušujući

jednom rukom lupanje svog srca, dok je drugom pokazivao mladom
čovjeku prema jednom staklenom zvonu pod kojim je ležala svilena
novčarka, pažljivo položena na jastučić od crnog baršuna. — Samo se
pitam čemu služi ova novčarka, u kojoj se, kako mi se čini, na jednoj
strani nalazi neki papir, a na drugoj prilično lijep dijamant.
Maksimilijanovo se lice uozbilji, i on odgovori:
— Ovo, gospodine grofe, to je najdragocjenije blago naše obitelji.
— Doista, ovaj je dijamant prilično lijep — odgovori Monte Christo.
— O, moj vam brat ne govori o vrijednosti tog dragog kamena, iako je
on procijenjen na sto tisuća franaka, gospodine grofe. On vam samo
hoće reći da su stvari koje se nalaze u novčarki relikvije onog anđela o
kojem smo vam upravo govorili.
— E, to je ono što ne mogu razumjeti, ali i što se ne pristoji da ispitu­
jem, gospodo — odgovori Monte Christo poklonivši se. — Oprostite
mi, nisam htio biti indiskretan.
— Indiskretni, kažete? O, naprotiv, vi ste nas time veoma obradovali,
gospodine grofe, jer nam pružate priliku da vam govorimo o tome!
Kad bismo sakrivali kao tajnu događaj koji je vezan uz ovu novčarku,
ne bismo je ovako izlagali pogledima. O, mi bismo je htjeli objaviti
čitavom svijetu, kako bi nam drhtaj našeg nepoznatog dobročinitelja
otkrio njegovo prisustvo.
— Ah, doista?! — reče Monte Christo prigušenim glasom.
— Gospodine — na to će Maksimilijan podigavši stakleno zvono i po­
ljubivši pobožno svilenu novčarku — ovo je dotakla ruka čovjeka koji
je mog oca spasio od smrti, nas od propasti, a naše ime od sramote;
čovjeka kome možemo zahvaliti što mi, njegova jadna djeca koja su
trebala biti prepuštena bijedi i suzama, danas možemo slušati kako
se ljudi dive našoj sreći. Ovo pismo — i Maksimilijan izvuče jedan
papir iz novčarke te ga pruži grofu — ovo pismo napisao je plemeniti
neznanac onog dana kad je moj otac donio sasvim očajničku odluku, a
ovaj dijamant poklonio je kao miraz mojoj sestri.
Monto Christo otvori pismo i pročita ga s neopisivim osjećajem za­
dovoljstva. Bilo je to ono pisamce što ga naši čitatelji već poznaju,
naslovljeno na Juliju i s potpisom Sindbada Pomorca.
— Neznanac, kažete? Znači da vam je čovjek koji vam je učinio tu
uslugu ostao nepoznat?
— Oh, gospodine, nikada nismo imali sreću stisnuti mu ruku. Ali
ne zato što nismo molili Boga za tu milost — nastavi Maksimilijan
— nego zato što je u cijelom tom događaju postojao neki tajanstveni
 Druga knjiga

smisao, kao da njime upravlja neka nevidljiva ruka, moćna kao ruka
čarobnjaka.
— O, ja još nisam izgubila svaku nadu da ću jednog dana poljubiti tu
ruku, kao što ljubim novčarku koju je ona dotakla. Prije četiri godine
Penelon je bio u Trstu. Penelon, gospodine grofe, to je onaj čestiti
mornar što ste ga vidjeli s lopatom u ruci i koji je od vođe posade po­
stao vrtlar. Penelon je, dakle, kad je bio u Trstu, vidio na obali jednog
Engleza koji se upravo ukrcavao na svoju jahtu i u njemu je prepoznao
čovjeka koji je 5. srpnja 1829. došao k mom ocu, a 5. rujna napisao
meni ovo pismo. To je doista bio taj čovjek, uvjeravao nas je, ali se on
nije usudio nagovoriti ga.
— Jednog Engleza? — reče zamišljeno Monte Christo, koga je uzne-
miravao svaki Julijin pogled. — Jednog Engleza, kažete?
— Jest odvrati Maksimilijan — Engleza koji se predstavio kod nas
kao zastupnik banke Thomson i French iz Rima. Evo zbog čega sam,
kad ste onom prilikom kod gospodina de Morcerfa spomenuli da su
Thomson i French vaši bankari, zadrhtao. Tako vam neba, gospodine,
taj se događaj, kao što smo vam rekli, zbio godine 1829. i jeste li mo­
žda poznavali tog Engleza?
— Ali niste li mi vi također spomenuli da je banka Thomson i French
uporno poricala da bi vam bila učinila tu uslugu?
—- Jesam.
— Da onda taj Englez nije bio neki čovjek koji je, zahvalan vašem ocu
za neko dobro djelo na koje je on sam zaboravio, izabrao ovaj način da
vam učini uslugu?
— U ovakvim je okolnostima sve moguće, gospodine, pa čak i čudo.
— Kako se zvao taj čovjek? — zapita Monte Christo.
— Nije nam ostavio drugo ime — odgovori Julija promatrajući grofa
s najvećom pažnjom — osim imena kojim se potpisao na pismu: Sin-
dbad Pomorac.
— Sto očito nije pravo ime, nego pseudonim.
Zatim, budući da ga je Julija promatrala još pažljivije, pokušavajući
još uvijek u letu uhvatiti i prikupiti nekoliko tonova njegova glasa,
nastavi:
— Slušajte, nije li to čovjek otprilike moje visine, možda malo veći
ili malo manji, sa širokom maramom oko vrata vezanom u čvor, zako­
pčan, zategnut, uvijek s olovkom u ruci?
— O, pa vi ga dakle poznajete? — uzvikne Julija očiju blistavih od
radosti.
— Ne — reče Monte Christo — ja to samo pretpostavljam. — Pozna-
Grof Monte Christo

vao sam nekog lorda Wilmorea, koji je na takav način sijao oko sebe
dobročinstva.
-— I nije se nikada otkrivao tko je?
— To je bio neobičan čovjek koji nije vjerovao u ljudsku zahvalnost.
— O, moj bože — uzvikne Julija uzbuđenim glasom i sklapajući ruke
— pa u što je onda vjerovao, nesretnik!
— Bar nije vjerovao u nju u vrijeme kad sam ga ja poznavao — reče
Monte Christo, koga je ovaj glas što je potekao iz dna duše duboko
ganuo. — Ali otada se možda uvjerio da zahvalnost ipak postoji.
— I vi poznajete tog čovjeka, gospodine? — zapita Emanuel.
— O, ako ga poznajete, gospodine, kažite, kažite, možete li nas odve­
sti k njemu, pokazati nam ga, reći nam gdje se nalazi? Zar ne, Maksi-
milijane, zar ne, Emanuele, ako ga ikada susretnemo, on će morati
vjerovati da srce ne zaboravlja.
Monte Christo osjeti kako mu se dvije suze kotrljaju niz lice. On učini
još nekoliko koraka po salonu.
— Tako vam neba, gospodine — reče Maksimilijan — ako bilo što
znate o tom čovjeku, kažite nam.
— Na žalost — reče Monte Christo suzdržavajući uzbuđenje svoga
glasa — ako je lord Wilmore doista vaš dobročinitelj, bojim se da ga
nikada više nećete naći. Ja sam ga ostavio prije dvije ili tri godine u
Palermu i on je otputovao u one zemlje iz bajke iz kojih se, mislim,
nikada neće vratiti.
— Ah, gospodine, vi ste okrutni! — uzvikne Julija užasnuto. I suze
potekoše iz očiju mlade žene.
— Gospođo — reče Monte Christo gutajući očima ona dva bisera što
su tekla niz Julijino lice — da je lord Wilmore vidio što ja sada vidim,
on bi još uvijek volio život jer bi ga ove suze što ih prolijevate izmirile
s ljudskim rodom.
I on pruži Juliji ruku, a ona mu dade svoju, sva kao opčinjena grofovim
pogledom i glasom.
— Ali taj lord Wilmore — reče ona hvatajući se posljednje nade —
imao je domovinu, obitelj, roditelje i netko ga je ipak poznavao. Zar
mi ne bismo mogli...
— O, nemojte pokušavati, gospođo — reče grof — nemojte graditi
slatke nade na toj riječi što mi je izmakla. Ne, lord Wilmore jamačno
nije čovjek kojeg vi tražite; on je bio moj prijatelj, ja sam znao sve
njegove tajne, i on bi mi sigurno o tome bio govorio.
— A on vam nije ništa rekao? — uzvikne Julija.
— Ništa.
 uruga Knjiga

— Nikada ni jedne riječi zbog koje biste mogli pretpostaviti...

— Nikada.
— A ipak, vi ste odmah spomenuli njegovo ime.
— Pa, znate... u ovakvim slučajevima čovjek svašta pretpostavlja.
— Sestro, sestro — reče Maksimilijan priskačući u pomoć grofu —
gospodin ima pravo. Sjeti se onoga što nam je naš otac često govorio:
Taj čovjek koji nas je usrećio nije bio Englez.
Monte Christo zadršće.
— Vaš vam je otac govorio, gospodine Morrel? ... — prihvati on ra­
doznalo.
— Moj je otac, gospodine, u tom događaju vidio čudo. On je vjerovao
da je neki dobročinitelj ustao zbog nas iz groba. O, dirljiva li prazno­
vjerja, gospodine, vjerovati tako što; ali ja, iako nisam u to vjerovao,
nisam ni pomišljao na to da uništim to vjerovanje u njegovu pleme­
nitom srcu. I tako, koliko je on puta razmišljao o tome, izgovarajući
šapatom ime jednog dragog prijatelja, ime prijatelja kojeg je izgubio. I
kad je bio gotovo na samrti, kad je približavanje vječnosti dalo njegovu
duhu neku zagrobnu vidovitost, jedna misao koja je dotad živjela u
njemu samo kao sumnja postala je uvjerenje i posljednje riječi koje je
izgovorio na samrti bile su: »Maksimilijane, to je bio Edmond Dan-
tesl«
Grofova bljedoća, koja se sve više pojačavala dok je Maksimilijan go­
vorio, na te posljednje riječi postade upravo strašna. Sva krv kao da
mu je pojurila prema srcu te nije mogao govoriti. On izvuče sat, kao
da je zaboravio na vrijeme, uzme svoj šešir, naglo i zbunjeno zahvali
gospođi Herbault i rakova se s Emanuelom i Maksimilijanom.
—- Gospođo — reče — dopustite mi da dođem koji put pozdraviti
vas. Ja volim vašu kuću i zahvalan sam vam na prijemu, jer ovo je prvi
put nakon toliko godina da sam zaboravio na vrijeme.
I on izađe dugačkim koracima.
— Taj grof Monte Christo je neobičan čovjek — reče Emanuel. — Jest
— odgovori Maksimilijan — ali ja mislim da ima divno srce i siguran
sam da nas voli.
— A mene — reče Julija -— mene je njegov glas dirnuo u srce, i dva ili
tri puta mi se učinilo da ga sada ne čujem prvi put.

SfiS
Grof Monte Christo

13. Piram i Tizba

Na dvije trećine ceste predgrađa Saint Honore, iza jedne lijepe stam­
bene zgrade koja se ističe među privlačnim kućama ove bogate četvr-
ti, pruža se prostran vrt čiji kestenovi gustik krošanja natkriljiiju ogro-
mne zidove visoke poput gradskih bedema i s kojih u proljeće padaju
bijeli i ružičasti cvjetovi u dvije kanelirane kamene vaze postavljene
usporedo na dva četverokutna stupa u koja su usađena jedna željezna
vrata iz vremena Luja XIII.
Taj veličanstveni ulaz sada više nije u upotrebi, iako u one dvije vaze
rastu prekrasne geranije kojih se poput mramora išarano lišće i crveni
cvjetovi njišu na vjetru; zatvoren je otkako je vlasnicima te palače, a
tome je već veoma dugo, od cijelog tog imanja ostala samo ta kuća,
drvećem zasađeno dvorište i vrt što ga zatvaraju ova željezna vrata
koja su nekada vodila u jedan povrtnjak velik oko jednog jutra, koji
je bio sastavni dio imanja. Ali pošto je demon špekuliranja povukao
jednu crtu, to jest crtu jedne ulice na kraju tog povrtnjaka, i pošto
je ta ulica, još prije no što je nastala, zahvaljujući jednoj potamnjeloj
željeznoj ploči, dobila svoje ime, vlasnici su pomislili da mogu prodati
taj povrtnjak kako bi se na njemu gradile kuće uz tu ulicu koja bi se
natjecala s onom velikom pariškom arterijom koja se zove predgrađe
Saint Honore.
Ali kad se radi o špekuliranju, čovjek snuje a novac određuje, i ta jedva
krštena ulica umrla je još u kolijevci. Kupac tog povrtnjaka, pošto ga
je u redu isplatio, nije ga mogao prodati za svotu koju je želio postići.
I, čekajući na skok cijena koji će mu svakako prije ili kasnije donijeti
više od ranijih gubitaka i kapitala koji je u to uložio, on se zadovoljio
time da to zemljište izda u zakup vrtlarima, koji su mu plaćali petsto
franaka na godinu.
Tako je njegov novac bio uložen na samo pola postotka kamata, što
nije previše u ovo naše vrijeme kad ima toliko ljudi koji ga ulažu na

SRK
 uruga Knjiga

pedeset postotaka i još uvijek misle da im odbacuje slab prihod.

Pa ipak, kao što smo već rekli, vrtna vrata koja su nekad vodila u
povrtnjak bila su sada zatvorena i rđa je izjedala njihove šarke. I čak
što više, da ti prosti vrtlari ne bi kaljali svojim nedostojnim pogledima
unutrašnjost aristokratskog parka, na šipke tih željeznih vrata bila je
pričvršćena drvena pregrada visoka šest stopa. Istina je doduše da
daske nisu bile tako priljubljene jedna uz drugu da se ne bi mogao
baciti koji tajni pogled između njih, ali je taj dom što su ga one zakri-
vale bio jedan od onih domova visokog morala koji se ne boje nikakve
indiskrecije.
U tom povrtnjaku, umjesto zelja, mrkve, rotkve, graška i dinja, rasla
je visoka crvena djetelina, jedini nasad koji je pokazivao da netko još
uvijek misli na to napušteno mjesto. Jedna mala niska vratašca koja su
vodila na ulicu što se tek imala izgraditi služila su kao ulaz u to zidom
ograđeno zemljište koje su njegovi zakupci sada napustili jer je bilo
neplodno i koje unazad osam dana, umjesto da donosi pola postotka
kao dosad, nije više donosilo ništa.
Na onoj strani gdje se nalazi zgrada, kestenovi koje smo spomenuli
natkriljuju zid krošnjama, što ne sprečava ostalo ukrasno bilje i cvijeće
da između njih izdiže svoje grane željne zraka. U jednom kutu gdje je
lišće postalo tako gusto da je jedva propuštalo malo svjetlosti, jedna
duga kamena klupa i vrtne stolice označavaju mjesto gdje se skupljaju
ukućani ili omiljeno utočište kojeg stanara kuće što je udaljena oda­
vde stotinu koraka i koja se jedva razabire kroz preplet zelenila što je
okružuje. I konačno, izbor ovog tajanstvenog utočišta opravdava i to
što ovamo nikada ne dolazi sunce, što se tu čuje cvrkutanje ptica i što
je samo mjesto udaljeno i od kuće i od ulice, a to će reći i od poslova
i od buke.
Predveče jednog od najtoplijih dana što ih je proljeće ikada podarilo
stanovnicima Pariza, na toj kamenoj klupi bila je jedna knjiga, jedan
suncobran, jedna košarica s ručnim radom i jedna maramica od ba-
tista na kojoj je bio započet vez, a nedaleko od klupe, pored vrata,
stajala je ispred dasaka, s glavom naslonjenom na razmak između njih,
jedna mlada žena koja je kroz pukotinu zavirivala na pusto zemljište
koje smo opisali.
Gotovo u istom času, mala vratašca tog vrta nečujno se otvoriše, i
jedan mladić, visok, snažan, obučen u bluzu od nebijeljenog platna, s
baršunastom kapom na glavi, ali čiji su crni brkovi, brada i kosa, veo­
ma pažljivo njegovani, slabo bili u skladu s tom narodnom odjećom,
taj dakle mladić, pošto se na brzinu obazro oko sebe da se uvjeri da
Grof Monte Chrfsto

ga nitko ne promatra, i pošto je prošao kroz vrata koja je zaključao za

sobom, pođe brzim koracima prema željeznim vratima.
Ugledavši onoga koga je iščekivala, iako jamačno ne u tom odijelu,
djevojka se uplaši i ustukne.
Međutim je već mladić, kroz pukotine na vratima, pogledom koji ima­
ju samo zaljubljeni, opazio kako leprša djevojčina bijela haljina i dugi
plavi pojas. On pojuri prema pregradi i prisloni usta na jedan otvor.
—Nemojte se bojati, Valentino — reče. — Ja sam.
Djevojka se približi.
— Oh, gospodine — reče ona — zašto danas dolazite tako kasno?
Znate li da ćemo doskora ručati i da mi je bilo potrebno mnogo vje­
štine i mnogo spretnosti da se otarasim svoje maćehe, koja me vreba,
svoje sobarice, koja me uhodi, i svog brata, koji me muči, da bih došla
raditi ovamo na ovom vezu, koji, bojim se, još dugo neće biti dovršen?
Kasnije, kad se budete ispričali zbog svog zakašnjenja, reći ćete mi
kakva je to nova odjeća koju vam se svidjelo da obučete i zbog koje
umalo da vas nisam prepoznala.
— Draga Valentino — reče mladić — vi ste odviše nedokučivi mojoj
ljubavi a da bih se usudio govoriti vam o njoj, a ipak svaki puta kad
vas vidim osjećam potrebu reći vam da vas obožavam, da bi mi odjek
mojih vlastitih riječi blago milovao srce kad vas više ne vidim. Sada
vam zahvaljujem za vaš prijekor, koji mi je uvijek drag, jer mi dokazu­
je, ne usuđujem se reći da ste me iščekivali, ali da ste mislili na mene.
Vi biste htjeli znati razlog zašto sam zakasnio i što me je ponukalo da
se ovako prerušim. Ja ću vam to reći i nadam se da ćete mi oprostiti.
Izabrao sam jedno zvanje.
— Jedno zvanjel ... Sto hoćete time reći, Maksimilijane? Pa zar smo
mi toliko sretni da se možete šaliti na račun onoga što nas se tiče?
-— Oh, sačuvaj bože — reče mladić — da bih se šalio s onim što pred­
stavlja moj život. Ali kako mi je postalo zamorno trčati po poljima i
penjati se preko zidova, ozbiljno uplašen mišlju koju ste potakli u meni
pretprošle večeri rekavši da će me vaš otac jednog dana optužiti kao
lopova, što bi okaljalo čast čitave francuske vojske, i isto tako bojeći se
mogućnosti da nekome upadne u oči što se po tom zemljištu, na kome
nema nijedne citadele koju bi trebalo opsjedati i nijedne karaule koju bi
trebalo braniti, što se po tom zemljištu neprestano vrzma jedan kapetan
afričke vojske, ja sam postao vrtlar i obukao ovu odjeću svoga zvanja.
— Oh, kakva ludorija’
— Naprotiv, ja mislim da je to najpametnije što sam učinio u svom
životu, jer nam to omogućuje da budemo posve sigurni.

SfiS
 uiuya Knjiga

— Hajde, objasnite mi to.

— Pa eto, potražio sam vlasnika ovog zemljišta. Ugovor o zakupu s
bivšim zakupcima je istekao pa sam ga ja uzeo u zakup. Sva ova dje­
telina koju vidite, Valentino, pripada meni. Ništa me ne priječi da
sagradim jednu kolibu na ovoj sjenokoši i da odsad živim na dvadeset
koraka od vas! O, ja ne mogu više savladati svoju radost i svoju sreću.
Shvaćate li vi, Valentino, da se takvo nešto može platiti? To je ne­
moguće, zar ne? E pa, sva ova sreća, sve to blaženstvo, sva ta radost,
za koje bih dao i deset godina svoga života, sve me to stoji, pogodite
koliko? Pet stotina franaka godišnje, plativo u četiri puta. I tako, kao
što vidite, odsad više nema nikakve opasnosti. Ja sam ovdje kod kuće,
mogu prisloniti ljestve na svoj zid i gledati preko njega i imam, bez
bojazni da će doći kakva patrola da me uznemiruje, pravo vam reći da
vas volim, ukoliko se vaš ponos ne osjeti povrijeđenim što čuje kako
tu riječ izgovaraju usta jednog siromašnog nadničara obučenog u bluzu
i pokrivenog kapom.
Valentina klikne od radosnog iznenađenja. Zatim, odjednom, reče tu­
žno i kao da je zavidan oblak odjednom došao zakriti sunčanu zraku
koja je obasjala njeno srce:
— Na žalost, Maksimilijane, odsad ćemo biti odviše slobodni. Naša će
nas sreća navesti da kušamo Boga. Zloupotrijebit ćemo našu sigurnost
i ona će nas upropastiti.
— Kako mi to možete reći, draga prijateljice, meni koji vam otkako
vas poznajem svakog dana dokazujem da podređujem sve svoje misli
i svoj život vašem životu i vašim mislima? Sto vam je dalo povjerenja
u mene? Moja čast, zar ne? Kada ste mi rekli da vam neki neodređeni
predosjećaj kazuje da idete u susret nekoj velikoj opasnosti, ja sam
stavio svoju požrtvovnost vama u službu a da od vas nisam tražio dru­
gu nagradu do sreće da vam služim. Jesam li vam otada ijednom rije­
čju, ijednim znakom dao priliku da se pokajete što ste upravo mene
izabrali među svima onima koji bi bili sretni da umru za vas? Vi ste mi
kazali, jadno dijete, da ste zaručeni s gospodinom d’Epinayjem i da je
vaš otac odlučio da se sklopi ta veza, što znači da je ona neminovna;
jer sve što gospodin de Villefort hoće, svakako se mora i dogoditi. E
pa, ja sam ostao u sjeni očekujući ispunjenje svih svojih nada ne od
svoje volje i ne od vaše volje, nego od volje događaja, Providnosti, od
volje Božje, a vi me ipak volite, vi ste se sažalili na mene, Valentino, i
vi ste mi to rekli. Hvala vam za tu slatku riječ za koju se molim da mi
je ponovite samo s vremena na vrijeme i koja će učiniti da zaboravim
na sve ostalo.

569
Grof Monte Christo

— I to je ono što vas je ohrabrilo, Maksimilijane; to je ono zbog čega

mi je život i veoma ugodan i veoma nesretan u isti mah, tako da se
često pitam što bi za mene bilo bolje, žalost koju mi je nekada uzroko­
vala strogost moje maćehe i njena slijepa ljubav prema vlastitom sinu
ili sreća puna opasnosti koju uživam gledajući vas.
— Puna opasnosti! — uzvikne Maksimilijan. — Kako možete reći
tako grubu i nepravednu riječ! Jeste li ikad vidjeli roba koji bi bio
pokorniji od mene? Vi ste mi dopustili da vam upravim ponekad koju
riječ, Valentino, ali ste mi zabranili da vas pratim i ja sam se s time po­
mirio. Otkako sam našao način da se uvučem na ovo ograđeno zemlji­
šte, da razgovaram s vama preko ovih vrata, da budem, naposljetku,
tako blizu vas a da vas ipak ne vidim, jesam li ikada, recite, tražio da
dotaknem skut vaše haljine kroz ova željezna vrata? Jesam li ikada uči­
nio jedan korak da prijeđem ovaj zid, tu smiješnu prepreku za moju
mladost i moju snagu? Nikad vam nisam prigovarao zbog vaše nepo­
pustljivosti, nikad nisam glasno izrazio jednu želju. Bio sam okovan
svojom vlastitom riječju kao kakav vitez iz prošlih vremena. Priznajte
to barem, kako vas ne bih smatrao nepravednom.
— To je istina — reče Valentina pruživši između dvije daske vršak je­
dnog od svojih tankih prstiju na koji Maksimilijan pritisne usne — to
je istina, vi ste častan prijatelj. Ali naposljetku, vi ste postupali tako
zato što ste osjećali da je to u vašem interesu, dragi moj Maksimili­
jane. Vi ste dobro znali da bi jedan rob koji bi počeo da traži previše
morao sve izgubiti. Vi ste mi obećali bratsko prijateljstvo, meni koja
nemam prijatelja, meni koju je otac zaboravio, meni koju maćeha
progoni, meni kojoj je jedina utjeha jedan nepomični starac, nijem,
hladan, čija ruka ne može stisnuti moju ruku, koji govori jedino očima
i čije srce sasvim sigurno tuče za mene posljednjom svojoj toplinom.
Gorkog li osmijeha sudbine koji me čini neprijateljicom i žrtvom svih
onih koji su jači od mene i koja mi daje jedan leš da mi bude utjeha
i prijatelj! O, doista, Maksimilijane, ponavljam vam, ja sam veoma
nesretna i vi imate pravo volite me radi mene, a ne radi sebe.
— Valentino — reče mladi čovjek duboko ganut — neću reći da je­
dino vas volim na svijetu, jer ja volim isto tako i svoju sestru i svog
šurjaka, ali je ta ljubav blaža i mirnija i nije ni izdaleka slična osjećaju
koji gajim prema vama: kad mislim na vas, moja krv vrije, grudi mi se
nadimaju, a srce se prelijeva. Ali tu snagu, taj žar, tu nadljudsku spo­
sobnost upotrijebit ću da vas volim samo do onog dana kad mi kažete
da ih upotrijebim da bih vama služio. Gospodin Franz d’Epinay bit će
odsutan još godinu dana, kako kažu. A u ovih godinu dana koliko nam

S7(l
 Druga knjiga

povoljnih prilika može poslužiti, koliko događaja može nam pomoći!

Nadajmo se, dakle, uvijek, jer nadati se, to je tako dobro i tako ugo­
dno! A dotle, Valentino, vi koji mi predbacujete moju sebičnost, što
ste vi bili za mene? Lijepa i hladna statua stidljive Venere. U zamjenu
za tu odanost, za tu pokornost, za to suzdržavanje, što ste mi obećali?
Ništa. Sto ste mi dopustili? Vrlo malo. Vi mi govorite o gospodinu
d’Epinayju, vašem zaručniku, i uzdišete na pomisao da biste jednog
dana mogli biti njegova žena. Eto, Valentino, je li to sve što imate u
duši? Sto?! Ja za vas dajem svoj život, dajem vam svoju dušu, posve­
ćujem vam i posljednji kucaj svog srca, i kad sam se sav predao vama,
kad šapćem samome sebi da ću umrijeti ako vas izgubim, vi se ne
užasavate na samu pomisao da biste mogli pripadati nekome drugo­
me. O, Valentino, Valentino, kad bih ja bio na vašem mjestu, kad bih
osjećao da me netko ljubi kao što ste vi sigurni da vas ja ljubim, ja bih
već sto puta pružio ruku između šipki ovih željeznih vrata, i stisnuo
bih ruku jadnom Maksimilijanu te bih mu rekao: »Vaša sam, jedino
vaša, Maksimilijane, i na ovom i na drugom svijetu.«
Valentina ne odgovori ništa, ali je mladić čuo kako uzdiše i plače.
To je odmah djelovalo na Maksimilijana.
— Oh! — uzvikne on. —Valentino, Valentino! Zaboravite moje riječi,
ako ima u njima nečeg što vas je moglo povrijediti.
— Ne — reče ona — vi imate pravo, ali zar vi ne vidite da sam ja ja­
dno stvorenje, napušteno u jednoj gotovo tuđoj kući, jer meni je moj
otac gotovo stranac; stvorenje čiju volju već deset godina, iz sata u
sat, iz minute u minutu, lomi željezna volja gospodara koji me muče.
Nitko ne zna koliko ja patim i ja to nisam rekla nikome osim vama.
Prividno, i u očima svih ljudi, svi su dobri prema meni, svi su mi sklo­
ni, a u stvari svi su mi neprijatelji. Svijet kaže: gospodin de Villefort
je odviše strog i odviše ozbiljan a da bi bio nježan prema svojoj kćeri.
Ali ona zato ima tu sreću da je u gospođi de Villefort dobila drugu
majku. E, vidite, svijet se vara, moj me otac ravnodušno zanemaruje,
a moja me majka mrzi žestinom koja je to strašnija što je prikrivena
vječitim smiješkom.
— Vas da mrzi! Vas, Valentino! Pa kako se vas može mrziti?
— Na žalost, dragi prijatelju, moram priznati da ta mržnja prema
meni proizlazi iz jednog gotovo prirodnog osjećaja. Ona obožava svog
sina, mog brata Eduarda.
— Pa što?
— Pa što?! Koliko mi god izgleda neprilično da uplićem pitanje novca
u ono o čemu razgovaramo, dragi prijatelju, ja mislim da je i to ra-
C"71
Grof Monte Christo

zlog njenoj mržnji. Kako ona nema svog vlastitog imutka, dok sam ja
bogata po majci, a bit ću još bogatija kad se moj imutak udvostruči
imutkom gospode i gospodina de Saint Meran, koji će mi jednog dana
pripasti, ja mislim da mi je ona zavidna. Oh, moj bože, kad bih joj
mogla dati polovinu svog imutka da se opet osjećam kod gospodina de
Villeforta kao kći u kući svoga oca, ja bih to odmah učinila.
— Jadna Valentina!
— Jest, ja se osjećam okovanom, a u isti mah osjećam se i tako slabom
da mi se čini da me ti okovi drže na nogama te se bojim razbiti ih.
Uostalom, moj otac nije čovjek čije bi se zapovijedi mogle nekažnjeno
prekršiti. On je moćan protiv mene, bit će moćan i protiv vas, a bio bi
to i protiv samoga kralja jer ga štiti prošlost za koju mu nitko ne može
ništa prigovoriti i položaj koji se gotovo ne može napasti. O, Maksimi-
lijane, ja se ne borim stoga što se bojim da ću u toj borbi upropastiti
ne samo sebe nego i vas.
— Ali konačno, Valentino — odgovori Maksimilijan — zašto da tako
očajavate i gledate budućnost samo u crnim bojama?
— Ah, moj prijatelju, zato što sudim o njoj po prošlosti.
— Pa ipak, ako ja nisam sjajna partija s aristokratskog gledišta, ja ipak
imam mnogo dodirnih točaka s dmštvom u kojem vi živite. Prošlo je
vrijeme kad su u Francuskoj postojale dvije Francuske, i najviše obitelji
monarhije stopile su se s obiteljima carstva. Plemstvo koplja zdmžilo se
s plemstvom topova. E pa, ja pripadam ovom drugom plemstvu, preda
mnom stoji lijepa budućnost u vojsci, raspolažem ograničenim, ali neza­
visnim imutkom i, naposljetku, uspomenu na mog oca poštuju u našem
kraju kao uspomenu na jednog od najčasnijih trgovaca koji su ikada živjeli.
Rekao sam u našem kraju, Valentino, jer i vi ste tako reći iz Marseillea.
— Ne spominjite mi Marseille, Maksimilijane, jer me i samo to ime
podsjeća na moju dobru majku, tog anđela za kojim su svi žalili i koji,
pošto je bdio nad svojom kćeri za svoga kratkog boravka na zemlji,
bdije nad njom još uvijek, ja se bar nadam, za svoga boravka na nebu.
O, kad bi moja jadna majka živjela, Maksimilijane, ja se ne bih imala
čega bojati. Ja bih joj rekla da vas volim i ona bi nas štitila.
— Na žalost, Valentino — odvrati Maksimilijan — kad bi ona živjela,
ja vas zacijelo ne bih poznavao jer ste i sami rekli da biste bili sretni
kad bi ona živjela, a sretna Valentina gledala bi na mene s puno prezira
sa svog uzvišenog položaja.
— Ah, prijatelju, sada ste vi nepravedni... Ali, kažite mi...
— Sto hoćete da vam kažem? — zapita Maksimilijan videći da se
Valentina ustručava.
 Druga Knjiga

— Kažite mi — nastavi djevojka — je li svojevremeno u Marseilleu

bilo nekih razloga za neslaganje između vašeg i mog oca?
— Koliko ja znam, nije — odgovori Maksimilijan — osim ako nije
razlog u tome što je vaš otac bio najgorljiviji pristaša Bourbona, a moj
otac svim srcem odan caru. To je, mislim, jedina razlika u mišljenju
koja je ikada postojala među njima. Ali zašto me to pitate, Valentino?
— Reći ću vam — odgovori djevojka — jer vi trebate sve znati. Pa
eto, bilo je to onog dana kad je vaše imenovanje za oficira Legije časti
bilo objavljeno u novinama. Mi smo svi bili kod mog djeda, gospodina
Noirtiera, a osim nas bio je još i gospodin Danglars, vi ga znate, onaj
bankar čiji konji prekjučer umalo da nisu ubili moju majku i brata. Ja
sam naglas čitala novine svom djedu, dok su ta gospoda razgovarala o
udaji gospođice Danglars. Kad sam došla do bilješke koja se odnosila
na vas i koju sam već bila pročitala, jer ste mi vi već dan ranije javili
tu ugodnu vijest... kad sam dakle, kažem, došla do bilješke koja se
odnosila na vas, bila sam veoma sretna... ali sam se u isti mah veoma
plašila da će me natjerati da glasno izgovorim vaše ime i ja bih ga dakle
sigurno preskočila da se nisam bojala da će se to rđavo protumačiti...
Zato sam skupila svu svoju hrabrost i pročitala ga.
— Draga Valentina!
— E, vidite, čim je odjeknulo vaše ime, moj je otac okrenuo glavu. Ja
sam bila čvrsto uvjerena (vidite kako sam luda!) da će to ime na sve
prisutne djelovati kao udarac munje te mi se učinilo da vidim kako
su moj otac pa čak i gospodin Danglars (ali što se njega tiče, to mi se
samo učinilo, u to sam sigurna), kako su obojica zadrhtali.
— Morrel — reče moj otac — čekajte malo! (Pritom se namrštio.)
Nije li to jedan od onih Morrela iz Marseillea, onih vatrenih bonapar-
tista što su nam zadali toliko muke godine 1815.?
— Jest — odgovori Danglars — ja čak mislim da je to sin bivšeg bro­
dovlasnika.
— Zar doista! — na to će Maksimilijan. — A što je odgovorio vaš
otac, Valentino, kažite mi?
— Oh, nešto strašno, što se ne usuđujem ponoviti.
— Kažite ipak — odvrati Maksimilijan osmjehujući se.
— »Njihov je car«, nastavio je on namrštivši se, »znao sve te zanese­
njake staviti na svoje mjesto. Nazivao ih je hranom za topove, a to je
jedini naziv koji zaslužuju. Ja sa zadovoljstvom vidim da nova vlast po­
novno stavlja na snagu to izvrsno načelo. Ako makar samo zato ne na­
pušta Alžir, ja bih čestitao vladi, iako nas Alžir prilično skupo stoji.«
— To je doista prilično brutalna politika — reče Maksimilijan. — Ali
d77
Grof Monte Christo

nemojte crvenjeti, draga prijateljice, zbog onoga stoje rekao gospodin

de Villefort. Moj dobri otac u tom pogledu nije nimalo zaostajao za
vašim i on je neprestano ponavljao: »Zašto car, koji čini toliko lijepih
stvari, ne načini jednu pukovniju od sudaca i odvjetnika i zašto ih
ne šalje uvijek u prve borbene redove. Vidite, draga prijateljice, da
političke partije ne zaostaju jedna za drugom u pogledu slikovitosti
izražavanja i blagosti mišljenja. Ali gospodin Danglars, što je on rekao
na taj ispad državnog tužitelja?
—- O, on se stao smijati onim svojim podmuklim smijehom koji je
samo njemu svojstven i koji se meni čini tako okrutnim. Trenutak na­
kon toga oni su ustali i otišli. Tek sam tada primijetila da je moj dobri
djed veoma uzrujan. Trebam vam reći, Maksimilijane, da jedino ja
naslućujem njegova uzbuđenja, uzbuđenja tog jadnog paralitičara, te
sam pomislila da ga se razgovor što su ga pred njim vodili (na njega se
naime više nitko ne obazire, na mog jadnog djeda) duboko dojmio jer
su opadah njegova cara, a on je, čini se, bio fanatičan carev pristaša.
— Njegovo je ime — reče Maksimilijan — doista bilo jedno od naj­
poznatijih za vrijeme carstva. Bio je senator, a kao što znate, ili možda
ne znate, on je sudjelovao u gotovo svim bonapartističkim urotama za
vrijeme Restauracije.
— Jest, ponekad čujem kako se o tome šapatom govori, a to mi se čini
neobično: djed bonapartist, otac rojalist. Ali na kraju, što ćete? ... Ja
sam se dakle okrenula prema njemu.
On mi pogledom pokaže novine.
»Sto vam je, dobri djede?« rekla sam mu. »Jeste li zadovoljni?« On mi
dade glavom znak da je zadovoljan.
»Zadovoljni ste zbog onoga što je rekao moj otac?« upitam ga. On
zaniječe glavom.
»Zbog onoga što je rekao gospodin Danglars?«
On ponovno zaniječe.
»Onda zato što je gospodin Morrel, ne usuđujem se reći Maksimilijan,
imenovan za oficira Legije časti?«
On potvrdi.
Biste li vi to vjerovah, Maksimilijane? On je bio zadovoljan što ste vi
imenovani za oficira Legije časti, on koji vas uopće ne poznaje. Možda
je to bila neka njegova ludost jer, kako kažu, on postaje djetinjast, ali
ja ga veoma volim zato što je zbog toga bio zadovoljan.
— To je čudnovato — progovori Maksimilijan. — Vaš me otac, dakle,
mrzi, dok me vaš djed... Čudne li su te mržnje i simpatije između
političkih stranaka!
C~J A
 \ji uyu i\ujiya

— Tiho1. — uzvikne odjednom Valentina. Sakrijte se, bježite; netko

dolazi!
Maksimilijan zgrabi jednu lopatu i stane nemilosrdno prekapati dje­
telinu.
— Gospođice! Gospođice! — vikne neki glas iza drveća. — Gospođa
de Villefort vas posvuda traži i zove vas. Jedan posjetitelj je u salonu.
— Posjetitelj!? — reče Valentina sva uzrujana. — Pa tko nam to dolazi
u posjetu?
— Jedan veliki vlastelin, jedan knez, kako kažu, gospodin grof Monte
Christo.
— Već idem — javi se glasno Valentina.
Čuvši to ime, zadrhtao je s druge strane vrata onaj kome je to Valen-
tinino već idem bilo kao oproštaj pri svakom rastanku.
— Čudnovato! — reče Maksimilijan naslonivši se zamišljeno na lopa­
tu. — Odakle grof Monte Christo poznaje gospodina de Villeforta?

575
L»roi monre enrisio

14. Nauka o otrovima

Taj posjetitelj doista je bio grof Monte Christo, koji je došao gospođi
de Villefort s namjerom da joj uzvrati posjet njenog supruga, i čim se
spomenulo njegovo ime, čit3V3 je kućs, što je i sssvim razumljivi 1n
uzbuđena.
Gospođa de Villefort, koja je bila u salonu kad su najavili grofa, odmah
dade pozvati svog sina da bi se dijete još jednom zahvalilo, i Eduard, koji
je već dva dana neprestano slušao o toj uglednoj ličnosti, dotrči odmah,
ali ne iz poslušnosti prema majci, i ne zato da se zahvali grofu, već iz ra­
doznalosti i da stavi kakvu opasku pomoću koje bi mogao ubaciti neku od
onih smiješnih dosjetki zbog kojih je njegova majka govorila: »O, zločesta
li djeteta! Ali mu ipak moram oprostiti jer je tako duhovit!«
Nakon prvih uobičajenih učtivosti grof se raspita za gospodina de Vil-
leforta.
— Moj muž je na ručku kod ministra pravde — odgovori mlada žena.
— Upravo je otišao i sigurna sam da će mu biti veoma žao što je pri­
kraćen za zadovoljstvo da vas vidi.
Dva druga posjetitelja, koji su već bili u salonu kad je grof ušao te su
ga gutali očima, oprostiše se nakon stanovita vremena koje je propisi­
vala učtivost, ali tek pošto su zadovoljili svoju radoznalost.
— Ah, doista, što radi tvoja sestra Valentina? — reče gospođa de Vil­
lefort Eduardu. — Neka je obavijeste da imam čast predstaviti joj
grofa Monte Christa.
— Vi imate i kćer, gospođo? — zapita grof. — Pa ona mora da je još
dijete?
— To je kći gospodina de Villeforta — odgovori mlada žena. — Kći iz
prvog braka, pristala i lijepa osoba.
— Ali melankolična — dobaci mali Eduard čupajući, da bi načinio
perjanicu na svom šeširu, pera iz repa jedne prekrasne papige koja je
kriještala od boli na svojoj pozlaćenoj šipki.

576
 uruga Knjiga

— Šuti, Eduardel — reče gospođa de Villefort. Zatim nadoveže:

— Ovaj mali vragolan gotovo da ima pravo i sad ponavlja ono što je
toliko puta čuo da sam i ja s tugom u srcu govorila. Jer gospođica de
Villefort je, usprkos svemu što možemo učiniti da je zabavimo, tužne
naravi i šutljiva, što često škodi dojmu što ga izaziva njena ljepota. Ali
nje još nema, Eduarde; pogledajte zašto ne dolazi.
— Zato što je traže tamo gdje nije.
— A gdje je traže?
— Kod djeda Noirtiera.
— I vi mislite da nije ondje?
— Ne, ne, ne, ne, ona nije ondje — odgovori Eduard pjevuckajući.
— Pa gdje je? Ako znate, kažite.
— Ona je pod velikim kestenom — nastavi nevaljalac, dajući, usprkos
opomenama svoje majke, žive muhe papigi, koja je čini se bila veoma
pohlepna na tu vrst divljači.
Gospođa de Villefort upravo je ispružila ruku da pozvoni i da kaže
sobarici gdje da traži Valentinu, kadli djevojka uđe.
Doista je izgledala tužna i tko bi je pažljivo promatrao mogao bi oko
njenih očiju zamijetiti tragove suza.
Valentina, koju smo mi, zanijeti brzinom pripovijedanja, doduše pred­
stavili našim čitateljima, ali je nismo opisali, bila je visoka devetnae­
stogodišnja djevojka vitka stasa, tamne kestenjaste kose, tamnoplavih
očiju, odmjerena držanja, iz kojeg je zračila ona izvanredna otmjenost
kojom se odlikovala njena majka. Njene bijele i izdužene ruke, njen
sedefasti vrat, njeni obrazi prošarani poput mramora jedva primje­
tnim bojama davali su joj na prvi pogled izgled neke od onih lijepih
Engleskinja kojih se hod prilično poetično uspoređuje s labuđima koji
se ogledaju.
Ona je, dakle, ušla i videći pored svoje majke tog stranca o kojem je
već toliko čula govoriti, ona se nakloni bez ikakvog djevojačkog pre­
nemaganja i ne obarajući oči, s nekom dražesti koja je udvostručila
grofovu pažnju.
Grof ustane.
— Gospođica de Villefort, moja pastorka — reče gospođa de Vil­
lefort Monte Christu nagnuvši se na svojoj sofi i pokazavši rukom
Valentinu.
— I gospodin grof Monte Christo, kralj Kine, car Košinšine — reče
mali obješenjak bacivši podmukao pogled na svoju sestru.
Ovog puta gospođa de Villefort problijedi i malo je trebalo pa da se
naljuti na tu pokoru koja se odazivala na ime Eduard.

577
Grof Monte Christo

— Ali, gospođo — na to će grof nastavljajući razgovor i gledajući sad

u gospođu de Villefort sad u Valentinu — nisam li ja već negdje imao
čast vidjeti vas i gospođicu? Već sam maloprije o tome razmišljao, a
kad je gospođica ušla, njena je pojava bacila novi tračak svjetlosti na
jednu, oprostite mi tu riječ, mutnu uspomenu.
—To nije vjerojatno, gospodine. Gospođica de Villefort ne voli druš­
tvo i mi rijetko izlazimo — reče mlada žena.
— Pa ja gospođicu i nisam vidio u pariškom društvu, kao ni vas, gospo­
đo, i onog dražesnog nestaška. Uostalom, meni je pariško društvo posve
nepoznato jer, mislim da sam već imao čast reći vam, ja sam u Parizu
tek petnaest dana. Ne, ako mi dopustite da se prisjetim... čekajte...
Grof stavi ruku na čelo kao da hoće skupiti sve svoje uspomene:
— Ne, to je bilo negdje u inozemstvu... bilo je... ne znam... ali mi se
čini da je ta uspomena neodvojivo vezana uz jedan lijep sunčan dan i
neku vjersku svečanost... Gospođica je držala cvijeće u ruci. Dijete je
trčalo za jednim lijepim paunom u nekom vrtu, a vi, gospođo, vi ste
bili pod natkrivenom sjenicom... Pomozite mi, gospođo, zar vas to što
sam vam rekao ni na što ne podsjeća?
— Ne, doista — odgovori gospođa de Villefort. — Osim toga, gospo­
dine, uvjerena sam da bi uspomena na vas ostala u mom sjećanju da
sam vas negdje susrela.
— Gospodin grof nas je možda vidio u Italiji? — reče bojažljivo Va­
lentina.
— Doista, u Italiji... to je moguće — reče Monte Christo. — Vi ste
putovali u Italiju, gospođice?
— Gospođa i ja pošle smo onamo prije dvije godine. Liječnici su mi,
bojeći se da bih mogla oboljeti na pluća, preporučili napuljski zrak.
Prošli smo kroz Bolognu, Peruggiu i Rim.
— Ah, istinal — uzvikne Monte Christo, kao da je ta usputna napo­
mena bila dovoljna da učvrsti sve njegove uspomene. — Bilo je to u
Peruggii, na Tijelovo, u vrtu poštanskog svratišta, gdje nas je slučaj
skupio, vas, gospođicu, vašeg sina i mene, sjećam se da sam tamo
imao čast da vas vidim.
— Ja se izvrsno sjećam Peruggie, gospodine, i poštanskog svratišta i
svečanosti o kojoj mi govorite — reče gospođa de Villefort. — Ali ja
uzalud ispitujem svoje sjećanje i stidim se svog slabog pamćenja jer se
ne sjećam da sam imala čast vidjeti vas.
— Čudnovato — reče Valentina bacivši pogled svojih lijepih očiju na
Monte Christa — ali ni ja vas se ne sjećam.
— Eh, ali ja se sjećam! — reče Eduard.
 Druga knjiga

— Pomoći ću vam, gospođo — nastavi grof. — Toga je dana bilo stra­

hovito vruće, a vi ste čekali konje koji nisu dolazili zbog procesije.
Gospođica je otišla u najdalji kraj vrta, a vaš je sin iščezao trčeći za
pticom.
•— Uhvatio sam je, majko. Znaš — reče Eduard — iščupao sam joj tri
pera iz repa.
— A vi, gospođo, vi ste ostali u sjenici od vinove loze. Ne sjećate li
se više da ste sjedeći na kamenoj klupi, dok su, kao što sam rekao,
gospođica de Villefort i vaš gospodin sin bili odsutni, da ste prilično
dugo razgovarali s nekim?
— Ah, da, zaista — reče mlada žena pocrvenjevši — sjećam se, razgo­
varala sam s jednim čovjekom umotanim u dugačak vuneni ogrtač...
mislim s jednim liječnikom.
— Točno, gospođo. Taj čovjek, to sam bio ja. Već petnaest dana stano­
vao sam u tom svratištu i izliječio sam svog sobara od groznice, a svra-
tištara od žutice, tako da su me smatrali nekim velikim liječnikom.
Dugo smo razgovarali, gospođo, o različitim stvarima, o Perugginu, o
Rafaelu, o običajima, o nošnjama, i o onoj čuvenoj aqui tofani, za čiju
tajnu, mislim da su vam tako kazali, još uvijek zna nekoliko ljudi u
Peruggii.
— Ah, istina — reče živo gospođa de Villefort s izrazom neke zabri­
nutosti — sjećam se.
— Ja se više ne sjećam u tančine onoga što ste mi rekli, gospođo
— nastavi grof posve mirno — ali se izvrsno sjećam da ste me, povo-
deći se za općom zabludom u pogledu moga zvanja, pitali što mislim
o zdravlju gospođice de Villefort.
— Pa ipak, gospodine, vi ste doista i bili liječnik — reče gospođa de
Villefort —jer ste izliječili bolesne.
— Moliere ili Beaumarchais odgovorili bi vam, gospođo, da ih upravo
zato što nisam bio liječnik nisam ni mogao izliječiti, nego da su moji
bolesnici sami ozdravili. Ja ću se zadovoljiti time da vam kažem da
sam prilično temeljito izučio kemiju i prirodne nauke, ali samo kao za
svoju zabavu... razumijete me.
U tom trenutku otkuca šest sati.
— Već je šest sati — reče gospođa de Villefort, vidljivo uzruja­
na. — Nećete li, Valentino, pogledati je li vaš djed spreman za
večeru?
Valentina ustane, pokloni se grofu i izađe iz sobe bez ijedne riječi.
— Oh, bože moj, gospođo, da niste vi možda zbog mene otpustili
gospođicu de Villefort? — reče grof kad je Valentina izašla.
e-tr\
Grof Monte Christo

— Ni govora — odvrati brzo mlada žena. — Ali u ovo vrijeme mi

dajemo gospodinu Noirtieru onaj žalostan obrok koji održava njegovo
žalosno postojanje. Vi znate, gospodine, u kakvom je žalosnom stanju
otac mog muža?
— Jest, gospođo, gospodin de Villefort mi je govorio o tome. Čini mi
se da ga je udarila kap.
— Na žalost, tako je, i jadni starac ne može napraviti nijedan pokret, je­
dino još duša bdije u tom nepomičnom ljudskom tijelu, ali je i ona već
blijeda i drhtava, poput svjetiljke koja će se sad na ugasiti. Ali oprostite,
gospodine, što vam govorim o našim obiteljskim nesrećama, prekinula
sam vas upravo u trenutku kad ste mi rekli da ste vješt kemičar.
—• Oh, ja to nisam rekao, gospođo — odgovori grof osmjehnuvši se.
— Čak naprotiv, ja sam proučavao kemiju jer sam se, odlučivši da
živim uglavnom na Istoku, htio ugledati u primjer kralja Mitridata.
— Mithridates, rex Ponticus — dobaci nestašni dječak izrezujući
ljudske likove iz jednog prekrasnog albuma. — Onaj što je svakog
jutra doručkovao šalicu otrovana mlijeka.
— Eduarde, nevaljalče! — uzvikne gospođa de Villefort istrgnuvši
oštećenu knjigu iz ruku svog sina — vi ste nepodnošljivi, vi nam idete
na živce. Ostavite nas i pođite za svojom sestrom Valentinom dobrom
djedu Noirtieru.
— A album... — reče Eduard.
— Pa što, album?
— Jest, ja hoću album.
— Zašto ste izrezali crteže?
— Jer me to zabavlja.
— Odlazite odavde! Odlazite!
— Neću ići dok ne dobijem album — reče dječak zavalivši se u jedan
naslonjač, vjeran svom običaju da nikada ne popušta.
— Evo vam i ostavite nas na miru — reče gospođa de Villefort. I ona
dade Eduardu album i isprati ga do vrata.
Grof je pratio pogledom gospođu de Villefort.
— Da vidimo hoće li zaključati vrata za njim — promrmlja.
Gospođa de Villefort pažljivo zaključa vrata za djetetom. Grof se pra­
vio kao da to nije primijetio.
Zatim, osvrnuvši se još jednom oko sebe, mlada žena se vrati i sjedne
na počivaljku.
— Dopustite da primijetim, gospođo — reče grof s onom dobrodu-
šnošću koju već poznajemo kod njega — da ste prilično strogi prema
ovom dragom nestašku.
 Druga Knjiga

— To je i potrebno, gospodine — odgovori gospođa de Villefort s

pravom majčinskom sigurnošću.
— Gospodin Eduard je citirao Kornelija Nepota, kad je spomenuo
Mitridata — reče grof — a vi ste prekinuli to njegovo citiranje koje
dokazuje da njegov odgojitelj nije gubio vrijeme s njim i da je vaš sin
veoma napredan za svoje godine.
— Istina je, gospodine grofe — odgovori majka ugodno polaskana
— da on ima izvrsno pamćenje i da može naučiti sve što hoće. Ima
samo jednu manu, a to je što je odviše svojeglav. Ali, u vezi s onim što
je on rekao, vjerujete li vi, gospodine grofe, na primjer, da je Mitridat
doista iz opreza uzimao otrov kako bi se na njega priučio i da je to
činio s uspjehom?
— Ja u to tako čvrsto vjerujem, gospođo, da sam i sam učinio to isto
da ne budem otrovan u Napulju, Palermu i Smirni, to jest u tri prilike
u kojima sam bez te mjere opreza mogao izgubiti život.
•—I to vam je sredstvo pomoglo?
— Potpuno.
— Jest, istina je, sjećam se da ste mi već govorili nešto o tome u
Peruggii.
— Doista?! — odvrati grof s izvanredno odglumljenim iznenađenjem.
— Ja se toga ne sjećam.
— Ja sam vas pitala djeluju li otrovi jednako i s istom jačinom na ljude sa
sjevera i na ljude s juga, i vi ste mi odgovorili da hladna i limfatična priro­
da sjevernjaka nije tako osjetljiva kao bogata i snažna priroda južnjaka.
— To je istina — reče Monte Christo — ja sam vidio Ruse kako jedu
bez ikakvih štetnih posljedica neke biljne supstance koje bi sasvim
sigurno ubile jednog Napolitanca ili Arapina.
— Prema tome, vi smatrate da bi ta mjera opreza bila još sigurnija kod
nas nego na Istoku i da bi se u ovim našim maglama i kišama čovjek
lakše priučio na to postupno sve veće uzimanje otrova nego u toplijim
podnebljima.
— Svakako; ali ipak, razumije se, samo protiv onog otrova koji bi na
taj način uzimao.
— Jest, razumijem. A kako biste se vi, na primjer, priučili ili bolje reći
kako ste se priučili?
— To je veoma jednostavno. Pretpostavite da znate unaprijed koji bi
se otrov mogao upotrijebiti protiv vas... pretpostavite da bi taj otrov
mogao biti... brucin, na primjer.
— Brucin se, ako se ne varam, dobiva iz bobica sv. Ignacija — reče
gospođa de Villefort.
Grof Monte Christo

— Tako je, gospođo — odgovori Monte Christo. — Ali ja vidim da

vas nemam više mnogo čemu učiti, i ja vam čestitam; rijetke su žene
koje znaju takve stvari.
— Oh, priznajem — reče gospođa de Villefort — ja osjećam jaku
sklonost za okultne nauke, koje govore mašti kao poezija, a izražavaju
se brojkama kao matematička jednadžba. Ali nastavite, molim vas, to
o čemu govorite neobično me zanima.
— Pa dobro! — nastavi Monte Christo. — Pretpostavite da je taj
otrov strihnin, na primjer, i da ga uzmete jedan miligram prvog dana,
dva miligrama drugog, i takom redom. Nakon deset dana uzimat ćete
ga stotinku grama, a nakon trideset dana, uzimajući svakog dana za
jedan miligram više, tri stotinke grama, to će reći doza koju ćete vi
podnijeti bez štetnih posljedica, ali koja bi već bila veoma opasna za
jednu drugu osobu koja nije poduzela iste mjere opreza kao vi. Ko­
načno, nakon mjesec dana, pijući s njom vodu iz iste boce, vi ćete
ubiti osobu koja okusi te vode dok ćete vi sami tek po nekoj običnoj
nelagodnosti osjetiti da je ta voda bila pomiješana s nekom otrovnom
supstancom.
—Vi ne znate za neki drugi protuotrov?
— Ne znam.
— Ja sam često čitala i prečitavala onu priču o Mitridatu — reče go­
spođa de Villefort zamišljeno — i smatrala sam je bajkom.
— Ne, gospođo. Iako povijest rijetko kad govori istinu, ovo je prava
istina, ali ovo što mi vi sada govorite, gospođo, i to što me pitate nije
samo posljedica slučajne radoznalosti jer ste mi već prije dvije godine
postavljali isto takva pitanja, a i sami kažete da vas ta priča o Mitrida­
tu već odavno zaokuplja.
— To je istina, gospodine, u mladosti su mi najmiliji predmeti bili bo­
tanika i mineralogija. A osim toga, kad sam kasnije saznala da upotre­
ba ljekovita bilja često objašnjava čitavu povijest naroda i čitav život
pojedinaca na Istoku, požalila sam što nisam muškarac da postanem
jedan Flamel, jedan Fontana ili jedan Cabanis.
— Utoliko više, gospođo — prihvati Monte Christo — što se isto-
čnjaci ne ograničavaju, kao Mitridat, na to da od otrova naprave sebi
štit, već im on služi i kao bodež. Nauka postaje u njihovim rukama
ne samo obrambeno oružje nego vrlo često i oružje za napad. S jedne
strane daje im mogućnost da zaborave svoje tjelesne patnje, a s druge
im služi protiv neprijatelja. Pomoću opijuma, beladone, angosture,
zmijinog drveta oni uspavljuju one koji bi ih htjeli probuditi. Nema
nijedne žene na Istoku, nijedne Egipćanke, Turkinje ili Grkinje, koje
 Druga knjiga

vi ovdje nazivate dobrim ženama, a koja ne bi znala na području kemi­

je toliko da bi zaprepastila jednog liječnika, a na području psihologije
da bi užasnuta jednog ispovjednika.
— Doista? — reče gospođa de Villefort čije su oči za vrijeme tog ra­
zgovora blistale nekim neobičnim sjajem.
— E, moj bože, jest, gospođo — nastavi Monte Christo. -— Sve taj­
ne drame Istoka počinju s biljkom koja izaziva ljubav, a svršavaju s
biljkom koja donosi smrt. Započinju s napitkom koji čovjeku otvara
nebo, a svršavaju s onim koji ga baca u pakao. Ima toliko različitih
načina koliko i hirova i nastranosti u ljudskoj prirodi, tjelesnoj i duho­
vnoj, i reći ću što više vještina tih kemičara zna izvrsno prilagoditi lijek
i bolest svojim ljubavnim prohtjevima i svojoj želji za osvetom.
— Ali, gospodine — nastavi mlada žena — to znači da su te istočnja­
čke ljudske zajednice u kojima ste vi proveli jedan dio svog života isto
tako fantastične kao one priče što nam dolaze iz njihove lijepe zemlje.
Znači da tamo čovjek može nekažnjeno biti poslan na drugi svijet.
Znači da su Bagdad i Basra doista onakvi kako ih prikazuje gospodin
Galland. Sultani i veziri koji upravljaju tim društvenim zajednicama i
koji predstavljaju ono što se kod nas u Francuskoj zove vlada, doista su
Harani A1 Rašadi i Đafari koji ne samo da opraštaju jednom trovaču
nego ga čak postavljaju i za prvog ministra ako je zločin bio dosjetljivo
izvršen i koji u tom slučaju daju da se opisi tih zločina urežu zlatnim
slovima, kako bi se zabavljali u satima dosade.
— Ne, gospođo, fantastično ne postoji više čak ni na Istoku. I tamo
ima, iako pod drugim imenima i obučenih u drukčija odijela, policij­
skih komesara, istražnih sudaca, državnih tužitelja i sudskih vještaka.
I tamo zločince vješaju, odrubljuju im glave i na vrlo ugodan način
nabijaju na kolac. Ali su tu zločinci vrlo vješti u prikrivanju zločina
pa znaju zavesti na krivi trag ljudsku pravdu i osigurati uspjeh svojih
pothvata vještim smicalicama. Kod nas neki zvekan obuzet demonom
mržnje ili požude, koji hoće uništiti nekog neprijatelja ili maknuti ne­
kog pretka, odlazi prvom trgovcu mirodijama, kaže mu lažno ime po
kome će ga lakše otkriti nego da je rekao pravo, i kupi, pod izgovorom
da mu štakori ne daju da spava, pet do šest grama arsena. Ako je vrlo
vješt, odlazi do pet ili šest trgovaca, pa će ga zato pet ili šest puta lakše
prepoznati. Zatim, pošto je došao do svog specifičnog lijeka, on po­
služi svom neprijatelju ili svom pretku dozu arsena od koje bi uginuo
jedan mamut ili mastodon i od koje, bez ikakva smisla, njegova žrtva
stane tako urlati da se čitava četvrt uzbudi. Tada dolazi sva sila poli­
cijskih agenata i žandara. Šalju po liječnika koji otvori mrtvaca i skupi
Grof Monte Christo

u njegovu želucu i u utrobi pune žlice arsena. Sutradan, sto dnevnih

listova opisuje događaj, s imenom žrtve i imenom ubojice. Još iste
večeri dolazi onaj trgovac ili dolaze oni trgovci te kažu: »Ja sam pro­
dao arsen ovom gospodinu.« I da bi svakako prepoznali kupca, oni ih
prepoznaju dvadesetoricu. Onda tog glupog zločinca uhvate, zatvore,
ispituju, suočavaju, natjeraju u škripac, osude i giljotiniraju. Ako je to
neka žena iz bolje obitelji, osude je na doživotni zatvor. Evo kako vaši
sjevernjaci shvaćaju kemiju, gospođo. Desrues je ipak u tome bio jači,
to moram priznati. ________________ _____________
— Sto ćete, gospodine — reče smijući se mlada žena — svatko radi
kako može. Ne znaju svi ljudi tajnu Medičija ili Borgia.
— A sada — reče grof slegnuvši ramenima — hoćete li da vam kažem
odakle potječu sve te gluposti? Odatle što se u vašim kazalištima, bar
prema onome koliko mogu prosuditi čitajući komade koji se u njima
daju, što se u njima uvijek vidi kako ljudi gutaju sadržaj kakve bočice
ili ih kod rukovanja ogrebe oko na prstenu i odmah padaju mrtvi. Pet
minuta kasnije zastor se spusti i gledatelji se razilaze. Nitko ne zna
posljedice tog umorstva jer se nikada ne vide ni policijski komesar
sa svojom ešarpom ni narednik s četiri čovjeka pa to navodi mnoge
nedotupave mozgove na pomisao da je time sve svršeno. Ali izađite
malo iz Francuske, otiđite bilo u Alep bilo u Kairo, bilo samo u Napulj
i Rim, pa ćete vidjeti kako ulicama prolaze ljudi uspravni, svježi i ru­
meni za koje bi vam hromi đavo, kad bi vas okrznuo svojim plaštem,
mogao reći: »Ovog gospodina truju već tri sedmice i on će biti mrtav
za mjesec dana.«
— Pa to onda znači — reče gospođa de Villefort — da su oni opet
otkrili tajnu one čuvene aque tofane o kojoj su mi u Peruggii rekli da
se izgubila?
— Eh, moj bože, gospođo, može li se išta izgubiti kod ljudi? Vještine
se premještaju i putuju oko svijeta, stvari mijenjaju ime, to je sve, i
običan svijet se zbog toga vara. Ali rezultat je uvijek isti. Otrov naroči­
to udara na ovaj ili onaj organ: jedan na želudac, drugi na mozak, treći
na utrobu. E pa, taj otrov izazove kašalj, kašalj upalu pluća ili neku
drugu bolest razvrstanu u naučnim knjigama, što je ne smeta da bude
posve smrtonosna, a ako već nije smrtonosna, onda će to sigurno po­
stati zahvaljujući lijekovima koje za nju propisuju liječnici neznalice,
koji su općenito vrlo slabi kemičari, i koji će okrenuti bolest na gore
ili na bolje, kako vam se svidi, i evo vam jednog čovjeka ubijenog na
vješt način i izvršen po svim pravilima, o kome pravda nema što da
istražuje, kako je to rekao jedan od mojih prijatelja, strašni kemičar,

584
 Druga knjiga

velečasni abbe Adelmonte iz Taormine na Siciliji, koji se sav posvetio

proučavanju tih nacionalnih pojava.
— To je strašno, ali i divno — reče mlada žena, nepomična od pažnje.
— Moram priznati da sam mislila da sve to spada u srednji vijek, koji
je to i izmislio.
— Jest, nema sumnje, ali se to u naše vrijeme još usavršilo. Jer čemu
bi inače služilo vrijeme, poticaji, odlikovanja, viteški križevi, Mont-
hyonova nagrada, ako ne tome da dovede ljudsko društvo do većeg
savršenstva? A čovjek će biti savršen tek onda kad bude znao stvarati
i uništavati kao Bog. Sada već zna razarati, prema tome je prevalio
pola puta.
— Prema tome — nastavi gospođa de Villefort vraćajući se uporno
svome cilju — otrovi Borgia, Medičija, Rene, Ruggierija, a kasnije vje­
rojatno i baruna Trenka, koje su toliko zloupotrebljavale suvremene
drame i romani...
— Bili su umjetničke izmišljotine, gospođo, i ništa drugo — odgovori
Monte Christo. — Mislite li vi da se onaj koji doista poznaje stvar
okomljuje jednostavno na samog pojedinca? Ni govora. Nauka voli
stranputice, mukotrpan rad, maštu, ako se tako može reći. Tako je na
primjer onaj izvanredni abbe Adelmonte, koga sam vam maločas spo­
menuo, izvršio u vezi s time pokuse koji su dali začuđujuće rezultate.
— Doista?!
— Jest, i ja ću vam navesti jedan od njih. On je imao veoma lijep vrt
pun povrća, cvijeća i voća. Među tim povrćem izabrao je najbezazle­
nije, na primjer glavicu zelja. Tri dana on je zalijevao tu glavicu zelja
rastopinom arsenika. Trećeg dana zelje je uvenulo i požutjelo, i to je
bio trenutak da se odreže. Ljudima se činilo da je ta glavica zelja zrela,
i ono je imalo i dalje svoj bezopasan izgled. Jedino je abbe Adelmonte
znao da je ona zatrovana. Tada je odnio to zelje kući, uzeo jednog zeca
— jer abbe Adelmonte je imao čitavu zbirku zečeva, mačaka i zamo-
raca koja nije bila nimalo manja od zbirke povrća, cvijeća i voća; abbe
Adelmonte uzme dakle jednog zeca i dade mu da pojede list tog zelja.
Zec je uginuo. Koji bi se istražni sudac usudio da to porekne i koji bi
se državni tužitelj ikada sjetio da optuži gospodina Magendija ili go­
spodina Flourensa zbog zečeva, zamoraca i mačaka koje su poubijali?
Nijedan. I evo je dakle zec uginuo a da se pravosuđe zbog toga nije
uznemirilo. Tog uginulog zeca Adelmonte je dao kuharici da mu izvadi
utrobu i baci je na bunište. Na tom buništu je jedna kokoš, koja stane
kljucati tu utrobu, te se i ona razboli i sutradan gine. U trenutku kad
se ona koprca u smrtnoj borbi, dolazi jedan lešinar (jer u Adelmonto-

ss1;
Grof Monte Christo

vu zavičaju ima mnogo lešinara), baci se na lešinu, odnese je na neku

stijenu i pojede. Tri dana kasnije taj jadni lešinar, koji se nakon toga
ručka neprestano slabo osjećao, osjeti, leteći iznad oblaka, kako ga
hvata vrtoglavica te se sunovrati i padne u vaš ribnjak. Štuka, jegulja i
murina proždrljive su ribe, kao što znate, i one počnu grickati lešinara.
E pa, zamislite da su vam sutradan poslužili tu štuku, tu jegulju ili
murinu, te četvrte žrtve onog istog otrova, vaš će gost jesti i umrijet
će za osam do deset dana od bolova u utrobi, slabosti srca ili čira na
želucu. Izvršit će autopsiju i liječnici će reći:
»Bolesnik je umro od tumora na jetrima ili od tifusne groznice.«
— Ali — reče gospođa de Villefort — ovo što ste vi povezali jedno uz
drugo, to može prekinuti i najmanji slučaj. Lešinar može ne zapaziti
kokoš ili pasti sto koraka od ribnjaka
— Ah, upravo u tome i jest sva mudrost: da bi čovjek bio veliki kemi­
čar na Istoku, treba upravljati slučajem, a to je moguće.
Gospođa de Villefort slušala je zamišljeno.
— Ali — reče ona — arsen se nikada ne rastvara. Na koji god način da
ga čovjek uzme, on će se uvijek naći u njegovu tijelu, od trenutka kad
ga je u nj ušlo toliko da je mogao uzrokovati smrt.
— Izvrsno! — uzvikne Monte Christo. — Izvrsno! Upravo to sam i
ja rekao tom dobričini Adelmonteu. — Na to se on malo zamislio,
osmjehnuo se i odgovorio mi jednom sicilijanskom poslovicom, koja
je, čini mi se, isto tako i francuska poslovica: »Dijete moje, svijet nije
načinjen u jednom danu, nego u sedam dana. Dođite opet u nedjelju.«
I ja sam sljedeće nedjelje došao k njemu. Umjesto da zalijeva svoje
zelje rastopinom arsena, on ga je sada zalijevao rastopinom soli na bazi
strihnina, strychnos colubrina, kako to kažu učenjaci. Ni ovog puta
zelje nije imalo nimalo bolestan izgled i zec ni ovog puta nije zazirao
od njega, a bio je i opet za pet minuta mrtav. Kokoš je pojela zeca
i sutradan je uginula. Tada smo mi zamijenili lešinara, odnijeli smo
kokoš i otvorili je. Ovog puta nije bilo nikakvih naročitih simptoma:
iscrpljenost živčanog sistema, to je sve, tragovi moždane kapi, i ništa
više. Kokoš nije bila otrovana, već je uginula od apopleksije. To se do­
duše rijetko događa kod kokoši, ali zato veoma često kod ljudi.
Gospođa de Villefort je izgledala sve više zamišljena.
— Velika je sreća — reče ona — što takve otrovne supstance mogu
pripremati samo kemičari, jer bi inače doista jedna polovina svijeta
potrovala drugu.
— Mogu ih pripremati samo kemičari ili osobe koje se bave kemijom
— reče nehajno Monte Christo.
 Druga knjiga

— A zatim reče gospođa de Villefort otkidajući se sama i s naporom

od svojih misli — koliko god znalački bio pripremljen, zločin je uvijek
zločin. I ako ga ne otkriju ljudi, neće izmaći Božjem oku. Istočnjaci
su u velikoj prednosti pred nama u pitanju savjesti jer su vrlo mudro
ukinuli pakao, i to je sve.
— Eh, gospođo, to je obzir koji se doduše mora roditi u poštenoj duši
kao što je vaša, ali kojega će rasuđivanje ubrzo iskorijeniti. Slaba je
strana ljudskog duha uvijek sažeta u onom paradoksu Jeana Jacquesa
Rousseaua koji vi sigurno znate, o mandarinu koga ubijaju na petsto
milja udaljenosti dižući vršak prsta. — Čovjeku prolazi život u takvim
stvarima, i njegova se inteligencija iscrpljuje maštajući o njima. Vi
ćete naći vrlo malo ljudi koji će se dati na to da brutalno zabiju nož
u srce svoga bližnjeg ili koji će mu poslužiti, da bi ga maknuli s lica
zemlje, onu količinu arsena koju smo maločas spomenuli. To je doista
ili nastranost ili glupost. Da bi se dotle došlo, treba se krv ugrijati na
više od četrdeset stupnjeva, srce udarati devedeset otkucaja u minu­
ti, ali ako biste, kako se to radi u filologiji, uzeli umjesto jedne riječi
njen blaži sinonim, onda je to što radite obično odstranjivanje onoga
što je suvišno, ako jednostavno maknete s puta ono što vam smeta,
i to bez potresa, bez nasilja, bez onih bolova koji, pošto se pretvore
u mučenje, od žrtve naprave mučenika, a od onoga koji se toga laća
krvnika u pravom smislu riječi. Ako nema krvi, urlanja, grčenja od
bolova, a naročito bez one strahote što je predstavlja trenutačna smrt
koja čovjeka lako može odati, vi ste izmakli udaru ljudskog zakona
koji vam kaže: Ne uznemiruj ljudsko društvo! Evo kako pristupaju i
uspijevaju u svojim postupcima istočnjaci, ljudi ozbiljni i flegmatični,
koji ne vode mnogo računa o vremenu kad se radi o stvarima koje
imaju stanovitu važnost.
— Ali ostaje savjest — reče gospođa de Villefort ganutim glasom i s
prigušenim uzdahom.
— Jest — reče Monte Christo — jest, na sreću ostaje savjest, bez koje
bi čovjek bio veoma nesretan. Kad god počinimo neko malo veće dje­
lo, savjest nas spašava jer nam daje tisuću dobrih isprika o kojima jedi­
no mi možemo prosuditi jesu li doista isprike. A ti razlozi, koliko god
bili dobri da nam sačuvaju san, bili bi možda odviše slabi pred jednom
sudskom porotom da nam sačuvaju život. Tako je na primjer Rikardu
III. sigurno izvrsno poslužila njegova savjest pošto je odstranio dvoje
djece Eduarda IV i on je, doista, mogao reći samome sebi: Ovo dvoje
djece jednog okrutnoga kralja koji se služio progonima svake vrsti,
ovo dvoje djece koja su baštinila poroke svoga oca koje sam jedino ja
Grof Monte Christo

mogao primijetiti u njihovim djetinjim sklonostima, to dvoje djece

smetalo mi je da usrećim engleski narod, kome bi oni sasvim sigur­
no donijeli nesreću. Tako je savjest poslužila i lady Macbeth, koja je
htjela, ma što o tome govorio Shakespeare, dati prijestolje ne svome
mužu, već svom sinu. Ah, majčinska je ljubav tako velika vrlina, tako
moćan pokretač da se zbog nje koješta može oprostiti. I zato bi lady
Macbeth, da nije bilo savjesti, bila nesretna poslije Duncanove smrti.
Gospođa de Villefort je požudno gutala te strahovite maksime i stra­
šne paradokse što ih je grof iznosio s onom naivnom ironijom koja mu
je bila svojstvena.
Zatim, poslije nekoliko trenutaka šutnje, ona reče:
— Znate li vi, gospodine grofe, da su ti vaši dokazi upravo strahoviti
i da vi vidite svijet u prilično mutnoj svjetlosti. Jeste li vi analizirali
čovječanstvo u aparatu za destilaciju i u retorti kad ste došli do takvih
zaključaka o njemu? Jer vi ste u pravu, vi ste velik kemičar i onaj napi­
tak što ste ga dali mom sinu i koji ga je tako brzo vratio u život...
— Oh, nemojte se toliko pouzdavati u njega, gospođo — reče Monte
Christo. — Jedna kap tog napitka bila je dovoljna da vrati u život to
obamrlo dijete, ali od tri kapi navrlo bi u njegova pluća toliko krvi da
bi mu srce počelo mahnito tući, a šest kapi bilo bi dovoljno da mu
zaustavi disanje i da izazove mnogo težu nesvjesticu od one u kojoj je
bilo; a deset kapi, naposljetku, bilo bi dovoljno da ostane kao gromom
ošinuto. Vi se sjećate, gospođo, kako sam ga ja brzo uklonio od tih
bočica koje je u svojoj neopreznosti htio dirati.
— Pa to je onda strašan otrov?
— Eh, bože moj, nije. U prvom redu, imajte na umu da riječ otrov
ne postoji, jer se medicina služi i najjačim otrovima koji postoje, po
načinu kako se propisuju bolesniku, kao spasonosnim lijekovima.
— Pa što je to onda bilo?
— To je jedan preparat koji je znalački pripremio moj prijatelj abbe
Adelmonte i naučio me da se njime služim.
— O! — reče gospođa de Villefort — pa to mora da je izvrsno sred­
stvo protiv grčeva.
— Nenadmašivo, gospođo, kao što ste vidjeli — odgovori grof — i
ja ga često upotrebljavam, ali, razumije se, s najvećom opreznošću
— nadoda smijući se.
— To vam vjerujem — odvrati, također sa smiješkom, gospođa de
Villefort. — Sto se mene tiče, ovako nervozna i uvijek tako sklona
nesvjestici, ja bih trebala jednog doktora Adelmontea da mi pronađe
sredstvo koje će mi pomoći da slobodno dišem i da me oslobodi boja­
 Druga Knjiga

zni da ću se jednog lijepog dana ugušiti. Međutim, kako se tako nešto

u Francuskoj teško može naći, a kako vaš abbe zacijelo nije raspoložen
zbog mene putovati u Pariz, ja ostajem i dalje kod sredstva protiv
grčeva koje pripravlja gospodin Planche. Uz to još i mentol i Hoff-
mannove kapi igraju kod mene veliku ulogu. Gledajte, ovo su pastile
koje su napravljene naročito za mene. Svaka je od njih dvostruko jača
nego što se inače prave.
Monte Christo otvori kutijicu od kornjačevine koju mu je pružila
mlada žena i udahne miris pastila kao poznavatelj koji je dostojan
ocijeniti njihovu vrijednost.
— Te su pastile izvrsne — reče on, ali je neprilika što se moraju gutati,
a to je često nemoguće ako se radi o osobi koja je onesviještena. Meni
je zato miliji onaj moj specifični lijek.
— Pa i ja bih ga, sasvim razumljivo, više voljela, naročito pošto sam
vidjela njegovo djelovanje. Ali je sigurno tajna kako se on priprema, a
ja nisam dovoljno nepristojna da od vas tražim da mi to kažete.
— Ali ja sam, gospođo — reče Monte Christo ustajući — dovoljno
uslužan da vam to ponudim.
— Oh, gospodine!
— Samo, uvijek imajte na umu da je to u malim količinama lijek, a u
velikoj količini otrov. Jedna kap vraća čovjeka u život, kao što ste vi­
djeli, ali pet ili šest kapi sigurno će ga ubiti, i to na način koji je utoliko
strasniji što one, ako se uliju u čašu vina, neće vinu nimalo izmijeniti
ukus. Ali neću vam više ništa govoriti, gospođo, jer bi moglo ispasti
kao da vam dijelim savjete.
Upravo je otkucalo šest i po sati i posluga je najavila jednu prijateljicu
gospođe de Villefort koja je došla na večeru.
— Kad bih imala čast da vas sada vidim po treći ili četvrti put, go­
spodine grofe, umjesto da vas vidim drugi put — reče gospođa de
Villefort — i kad bih imala čast da vam budem prijateljica umjesto što
imam jednostavno sreću da sam vam zahvalna, ja bih navaljivala da vas
zadržim na večeri i ne bih dopustila da me otprve odbijete.
— Najveća vam hvala, gospođo — odgovori Monte Christo — ali
ja imam jednu obavezu koju ne mogu mimoići. Obećao sam, da ću
odvesti u kazalište jednu grčku kneginju, svoju prijateljicu, koja još
nikada nije vidjela veliku Operu i koja me čeka da je tamo odvedem.
— Idite, gospodine, ali nemojte zaboraviti moj recept.
— Ta nemojte, gospođo! Da bih to mogao zaboraviti, trebalo bi da
zaboravim i ovaj sat razgovora što sam ga proveo pored vas, a to je
potpuno nemoguće.
Grof Mont€ Christo

Monte Christo se nakloni i izađe.

Gospođa de Villefort ostade zamišljena.
— Neobična li čovjeka — reče ona — kome je, kako mi se po svemu
čini, krsno ime Adelmonte.
Što se tiče Monte Christa, uspjeh ovog razgovora premašio je sva nje­
gova očekivanja.
— Eto — reče on odlazeći — ovo je plodno tlo. Uvjeren sam da sjeme
koje se na njega baci neće propasti.
I sutradan, vjeran svom obećanju, on pošalje zatraženi recept.
 Druga knjfga

15. Robert đavo

Monte Christov izgovor da ide u Operu bio je utoliko uvjerljiviji što
je te večeri bila u Kraljevskoj muzičkoj akademiji svečana izvedba.
Levasseur se nakon duljeg bolovanja vratio u ulozi Bertrama i djelo
kompozitora koji je u to vrijeme bio u modi privuklo je, kao i uvijek,
najotmjenije pariško društvo.
Morcerf, kao i većina bogatih mladića, imao je svoje mjesto u parteru,
a osim toga mogao je dobiti mjesto i u desetak loža svojih znanaca, ne
računajući mjesto na koje je imao pravo u loži pariških dandyja.
Chateau-Renaud imao je mjesto pored njega.
Beauchamp pak, kao novinar, bio je kralj dvorane i mogao je sjesti
gdje je god htio.
Lucien Debray imao je te večeri na raspolaganju ministrovu ložu, ali
ju je prepustio grofu de Morcerfu koji je, pošto je Mercedes odbila ići
u kazalište, poslao ulaznice Danglarsu poručivši mu da će za vrijeme
predstave posjetiti barunicu i njenu kćer budu li dame imale dobrotu
da prihvate ložu koju im nudi. Ali tim damama nije bilo ni na kraj
pameti da odbiju, jer za besplatnim ložama nitko ne čezne toliko kao
milijunaši.
Sto se tiče Danglarsa, on je izjavio da mu njegova politička načela i
njegov ugled narodnog zastupnika opozicije ne dopuštaju da se pojavi
u ministarskoj loži. Prema tome, barunica je pisala Lucienu i zamolila
ga da je otprati u kazalište, s obzirom na to da ne može ići u Operu
sama s Eugenijom.
I doista, da su se te dvije žene same pojavile u kazalištu, ljudi bi to
smatrali vrlo nepristojnim, ali ako gospođica Danglars dođe u Operu
sa svojom majkom i ljubavnikom svoje majke, tome se nije imalo što
prigovoriti. Treba uzeti svijet onakvim kakav jest.
Kao i obično, zastor se digao pred polupraznom dvoranom. To je ta­
kođer jedna karakteristika naše pariške mode, da se u kazalište dolazi

rm
Grof Monte Christo

tek onda kad je predstava već započela. Posljedica je toga da su za vri­

jeme prvog čina svi zaokupljeni samo promatranjem novih posjetitelja
i da se ne može čuti ništa drugo do škripa vrata i žagor razgovora.
— Gledaj! — reče odjednom Albert vidjevši kako su se otvorila vrata
jedne pobočne lože u prvom redu.-------Gledaj! Grofica G...!
— Tko je ta grofica G...? — zapita Chateau-Renaud.
— O, ta nemojte, gospodine barune? E, to vam pitanje neću nikada
oprostiti. Vi me pitate tko je grofica G...?
— Ah, doista — reče Chateau-Renaud. — Nije li to ona lijepa Vene-
cijanka?
— Upravo ona.
U taj čas grofica spazi Alberta i odgovori na njegov pozdrav osmje-
hnuvši se.
— Vi je poznajete? — zapita Chateau-Renaud.
— Jest — odvrati Albert. — Franz me je upoznao s njom u Rimu.
— Biste li vi meni htjeli učiniti istu uslugu koju je Franz učinio vama
u Rimu?
— Vrlo rado.
— Tiho! — vikne netko iz publike.
Dva mladića nastaviše razgovor ne vodeći nimalo računa o želji parte­
ra koji je, kako se činilo, osjećao potrebu slušati glazbu.
— Ona je bila na trkama na Marsovu polju — reče Chateau-Renaud.
— Danas?
—- Jest.
— Ah gle, doista, danas su bile utrke. Jeste li se kladili?
— Oh, jesam, ali na svotu koju nije vrijedno spominjati: svega petna­
est lujdora.
— A koji je konj pobijedio?
— Nautilus. Na njega sam se i kladio.
•— Ali zar nisu bile tri trke?
— Jesu. Nautilus je dobio od džokej-kluba zlatan pehar. Ali dogodilo
se čak i nešto čudnovato.
— Što?
— Hoćete li šutjeti?!— začu se glas iz publike.
— Što? — zapita Albert ponovno.
— To da je u drugoj trci pobijedio jahač koji je isto tako potpuno ne­
poznat kao i njegov konj.
— Pa kako to?
— E, bože moj, jest. Nitko nije obraćao pažnju na jednog konja koji
je bio najavljen pod imenom Vampa i jahača koji je bio upisan pod
 L/iuya rmjiya

imenom Job, kadli odjednom opazismo kako se približava jedan pre­

krasan riđan s jahačem velikim kao šaka. Morali su mu staviti u dže­
pove dvadeset livra olova, što ga nije spriječilo da stigne za tri konjske
dužine ispred Ariela i Barbara koji su trčali s njim.
—- I nije se znalo kome pripadaju taj konj i jahač?
— Nije.
— Kažete da je konj bio najavljen pod imenom...
— Vampa.
— E, onda — reče Albert — onda ja znam više od vas. Ja znam kome
pripada.
— Ta prestanite već jednom1. — uzviknuše po treći put glasovi iz partera.
Ovog puta pobuna bijaše tako jaka da su mladići konačno shvatili da
se ti glasovi publike tiču njih. Oni se načas obazreše oko sebe, tražeći
među mnoštvom čovjeka koji bi preuzeo odgovornost za ono što su
oni smatrali za drskost. Ali nitko više nije ponovio neka šute i oni se
okrenuše prema pozornici.
U tom času otvori se ministrova loža i gospođa Danglars, njena kći i
Lucien Debray zauzeše svoja mjesta.
— Vidi, vidi1 — reče Chateau-Renaud. — Eno vaših znanaca, vicom-
te. Koga vraga gledate desno? Traže vas.
Albert se okrene i njegov se pogled doista susretne s pogledom baru­
nice Danglars, koja mu mahne u znak pozdrava. Sto se tiče gospođice
Eugenije, njene velike crne oči jedva da su se udostojile spustiti malo
prema parteru.
— Zaista, dragi moj — reče Chateau-Renaud. — Ja ne razumijem...
osim što je gospođica Danglars niskog porijekla, ali ne vjerujem da
vas to mnogo zabrinjava... ja ne razumijem, osim, kao što sam rekao,
njenog porijekla, što biste mogli prigovoriti gospođici Danglars. To je
zaista veoma lijepa osoba.
— Veoma lijepa, nema sumnje — reče Albert •— ali vam moram pri­
znati da bih, što se njene ljepote tiče, više volio da je malo blaža i
nježnija, ukratko ženstvenija.
— Eto, takvi su mladići1 — reče Chateau-Renaud, kome je već bilo
trideset godina te se nekako očinski odnosio prema Albertu. — Nika­
da nisu zadovoljni. Sto vi mislite, dragi moj? Našli su vam zaručnicu
lijepu poput Dijane, božice lova, a vi ipak niste zadovoljni!
— Eh, u tome i jeste stvar! Bilo bi mi milije da bude nešto poput
Venere Miloske ili Venere iz Capue. Ta Dijana, božica lova, uvijek
okružena svojim nimfama, pomalo me zastrašuje; bojim se da me ne
pretvori u jelena, kao Akteona.

593
Grot mome cnristo

I doista, jedan pogled na tu djevojku bio je dovoljan da gotovo objasni

osjećaj što ga je upravo priznao Morcerf. Gospođica Danglars bijaše
lijepa, ali je njena ljepota, kao što je rekao Albert, bila nekako ukoče­
na. Kosa joj je bila lijepe crne boje, ali se osjećalo da se njene prirodne
kovrče nerado pokoravaju ruci koja im hoće nametnuti svoju volju.
Njene oči, crne kao i kosa, presvođene prekrasnim obrvama koje su
imale samo tu manu da su se ponekad mrštile, naročito je karakterizi­
rala neka čvrstoća za koju bi se čovjek čudio što je nalazi u pogledu je­
dne žene. Njen je nos imao pravilne razmjere kakve bi neki kipar dao
Junoni. Samo su njena usta bila previše velika, ali su ih krasili lijepi
bijeli zubi koji su još više isticali usnice kojih je odviše živo rumenilo
odudaralo od njenog blijedog lica. I konačno, jedan crni madež pri
kraju usana, nešto veći no što su obično ti hirovi prirode, upotpunja­
vao je strogi izraz te fizionomije koje se Morcerf pribojavao.
Uostalom, sve drugo na Eugeniji bijaše potpuno u skladu s glavom
koju smo netom opisali. Bila je to, kako je rekao Chateau-Renaud,
Dijana, božica lova, samo što je u njenoj ljepoti bilo nešto još čvršće
i snažnije.
Sto se tiče odgoja koji je dobila, ako joj se nešto moglo prigovoriti
bilo je to da je njeno držanje, kao i neke crte njenog lica, izgledalo
kao da pomalo pripada suprotnom spolu. Jer ona je govorila dva ili tri
jezika, s lakoćom je crtala, pisala stihove i komponirala. Naročito je
strastveno voljela glazbu koju je učila s jednom od svojih prijateljica iz
internata, nekom djevojkom koja nije bila bogata ali je imala, prema
onome što se tvrdilo, sve uvjete da postane dobra pjevačica. Pričalo
se da se jedan veliki kompozitor s gotovo očinskom brigom stara o
njoj i da radi s njom, nadajući se da će je njen glas jednog dana učiniti
bogatom.
Zbog te mogućnosti da bi gospođica Lujza d’Armilly — tako se naime
zvala mlada umjetnica — jednog dana mogla nastupiti u kazalištu,
gospođica se Danglars, mada ju je primala kod kuće, u javnosti nikada
nije pokazivala u njenom društvu. Uostalom, ako i nije u bankarovoj
kući imala neovisan položaj jedne prijateljice, Lujza je imala položaj
koji je bio iznad položaja obične učiteljice.
Nekoliko trenutaka nakon što je gospođa Danglars ušla u svoju ložu
zastor se spustio, pa kako su pauze između činova bile tako duge da su
omogućavale gledateljima da se prošeću u predvorju ili da za tih pola
sata obave koju posjetu, parket se gotovo posve ispraznio.
Morcerf i Chateau-Renaud izašli su među prvima. U prvi čas gospođa
je Danglars pomislila da je toj Albertovoj žurbi razlog što ih hoće po­

594
 Druga knjiga

zdraviti te se nagnula svojoj kćeri da joj šapatom najavi tu posjetu, na

što je ova samo potresla glavom smijući se. U istom trenutku, kao da
hoće dokazati kako je to Eugenijino odricanje bilo osnovano, Morcerf
se pojavi u jednoj pobočnoj loži u prvom redu. Bila je to loža grofice
G... .
— Ah, evo vas, gospodine putniče — reče grofica pružajući mu ruku
sa svom srdačnošću starog poznanika. — Veoma je ljubazno od vas
što ste me prepoznali, a naročito što ste me počastili svojom prvom
posjetom.
— Vjerujte, gospođo odgovori Albert — da sam znao za vaš dolazak u
Pariz i da mi je bila poznata vaša adresa, ja ne bih čekao tako dugo. Ali
imajte dobrotu da mi dopustite da vam predstavim gospodina baruna
de Chateau-Renauda, svog prijatelja, jednog od rijetkih plemića koji
su još ostali u Francuskoj, od kojeg sam upravo doznao da ste bili na
trkama na Marsovu polju.
Chateau-Renaud se nakloni.
— Ah, vi ste bili na trkama, gospodine? — reče živo grofica.
— Jesam, gospođo.
— E pa... — nastavi jednako živo gospođa G... — možete li mi reći čiji
je konj koji je dobio nagradu džokej-kluba?
— Ne mogu, gospođo — reče Chateau-Renaud — i upravo sam sada
to isto pitanje postavio Albertu.
— Je li vam mnogo stalo do toga, gospođo? — zapita Albert.
— Do čega?
— Da saznate tko je vlasnik tog konja?
— O, i te kako mi je stalo... Ta zamislite... Ali da vi možda slučajno ne
znate tko je, vicomte?
— Gospođo, vi ste htjeli nešto pripovijedati; rekli ste: Ta zamislite...
— E pa, zamislite da su mi se onaj lijepi riđan i onaj zgodan mali jahač
u ružičastom džokejskom kaputiću svidjeli na prvi pogled i pobudili
u meni tako živu simpatiju da mi je toliko bilo stalo da uspiju kao da
sam stavila na njih pola svoga imutka. I zato sam, vidjevši ih kad su
ušli na cilj za tri konjske dužine ispred drugih trkača, bila tako vesela
da sam stala pljeskati kao luda. Zamislite moje iznenađenje kad sam,
pošto sam se vratila kući, ugledala na stepenicama tog malog ružičastog
džokeja. Pomislila sam da pobjednik trka slučajno stanuje u istoj kući
kao i ja,.kadli, otvorivši vrata svog salona, ugledah zlatni pehar što su ga
osvojili taj nepoznati džokej i konj. U peharu je bio komadić papira na
kome su bile napisane ove riječi: »Grofici G..., lord Ruthwen.«
— Tako je! — reče Morcerf.
COC
Grof Monte Christo

— Što znači to: tako je? Što hoćete time reći?

— Hoću reći da je to lord Ruthwen glavom.
— Koji lord Ruthwen?
— Onaj naš vampir iz kazališta »Argentina«.
— Doista? — uzvikne grofica. — On je ovdje?
— Jest.
— I vi ga viđate? Vi ga primate? Vi odlazite k njemu?
— On je moj intimni prijatelj, a i gospodin de Chateau-Renaud ima
čast da ga poznaje.
— Po čemu vi zaključujete da je on pobijedio u trci?
— Njegov je konj najavljen pod imenom Vampa.
— E pa, što onda?
— E pa, zar se više ne sjećate imena onog čuvenog razbojnika koji me
je zarobio?
— Ah, doista!
— I iz čijih me je ruku grof na čudesan način izbavio?
— Sjećam se.
— On se zvao Vampa. Vidite dakle da je to upravo grof.
— Ali zašto je baš meni poslao onaj pehar?
— U prvom redu, gospođo grofice, zato što sam mu ja mnogo govorio
o vama, što mi možete vjerovati; a zatim, jer se veoma obradovao što
ponovno susreće jednu zemljakinju i jer je bio sretan što ta zemljaki­
nja pokazuje interes za njega.
— Nadam se da mu nikada niste ispričali one budalaštine što smo ih
rekli na njegov račun.
— Bogami, na to se ne bih mogao zakleti, i to što vam je poslao taj
pehar pod imenom lorda Ruthwena...
— Pa to je strašno, on će se smrtno uvrijediti na mene!
— Je li postupio prema vama kao neprijatelj?
— Nije, priznajem.
— E, vidite!
— Znači da je on u Parizu?
— Jest.
— Pa je li pobudio radoznalost?
— Pa — reče Albert — govorilo se o njemu osam dana, zatim je došla
krunidba engleske kraljice i krađa dijamanata gospođice Mars, i onda
se govorilo samo o tome.
— Dragi moj — reče Chateau-Renaud — vidi se da je grof vaš prija­
telj, jer tako i govorite o njemu. Nemojte vjerovati ono što vam Albert
kaže, gospođo grofice, jer je, naprotiv, istina da se u Parizu ne govori
 Druga knjiga

ni o čemu drugome nego o grofu Monte Christu. Počeo je s time da

je poslao gospođi Danglars konje vrijedne trideset tisuća franaka, za­
tim je spasio život gospođi de Villefort, a sada, kako se čini, osvojio i
nagradu džokej-kluba. Ja dakle tvrdim, ma što rekao Morcerf, da se
još i sada govori o grofu i da će se još punih mjesec dana govoriti samo
0 njemu ako nastavi s tim svojim ekscentričnim ponašanjem koje je,
uostalom, kako se čini, njegov uobičajeni način života.
— To je moguće — reče Morcerf. — Međutim, tko je unajmio ložu
ruskog ambasadora?
— Koju? — zapita grofica.
— Onu između stupova u prvom redu. Čini mi se da je potpuno
obnovljena.
— Doista — reče Chateau-Renaud. — Je li bio tkogod u njoj za vri­
jeme prvog čina?
— Gdje?
— U toj loži.
— Nije — odgovori grofica — nikoga nisam vidjela. Prema tome
— nastavi ona vraćajući se na prijašnji razgovor — vi mislite da je vaš
prijatelj grof Monte Christo osvojio nagradu?
— Siguran sam u to.
— I da mi je on poslao taj pehar?
— O tome nema sumnje.
— Ali ja ga uopće ne poznajem — reče grofica — i svakako bih mu
ga htjela vratiti.
— Oh, nemojte to činiti. On će vam onda poslati jedan drugi, izrađen
od kakvog safira ili izduben u rubinu. To je već njegov stil. Sto ćete,
treba ga uzeti onakva kakav jest.
U tom času oglasi se zvono koje je najavljivalo da će drugi čin uskoro
započeti. Albert ustane kako bi se vratio na svoje mjesto.
— Hoću li vas još vidjeti? — upita grofica.
— U pauzama između činova dolazit ću, ako dopustite, doći ću raspi­
tati se mogu li vam učiniti kakvu uslugu u Parizu.
— Gospodo — reče grofica — svake subote uveče ja sam kod kuće za
svoje prijatelje, u ulici Rivoli 22. Eto, sad znate.
Mladići se naklone i izađu.
Kad su ušli u dvoranu, primijete da svi gledatelji u parteru stoje, očiju
uprtih u jednu jedinu točku u dvorani. Oni pogledaju u istom smjeru
1 njihovi se pogledi zaustave na loži koja je nekad pripadala ruskom
ambasadoru. U nju je upravo ušao čovjek obučen u crno, od kojih
trideset pet do četrdeset godina, s jednom ženom obučenom u isto­
Grof Monte Christo

čnjačku odjeću. Žena je bila tako izvanredno lijepa, a njena odjeća

tako raskošna da su, kao što smo već rekli, u tom trenutku sve oči
bile uprte u nju.
— Glel — reče Albert. — Pa to su Monte Christo i njegova Grkinja.
I doista, bili su to grof i Hajdeja.
Trenutak kasnije mlada je žena bila središte pažnje ne samo partera,
nego i čitave dvorane. Žene su se naginjale iz svojih loža da vide kako
na odrazu svjetla blistaju ti slapovi dijamanata.
Drugi je čin protekao u tom muklom žagoru što ga u svakom mnoštvu
izaziva kakav neobičan događaj. Nitko nije ni pomišljao da upozorava
na tišinu. Ta tako mlada, tako lijepa i sva blistava žena bila je najzani­
mljiviji prizor koji se mogao vidjeti.
Ovog puta jedan je znak gospođe Danglars jasno pokazao Albertu da
grofica želi da je posjeti u sljedećoj pauzi.
Morcerf je bio odviše dobro odgojen a da bi nekoga pustio da uzalud
čeka na njega ako mu je dao znak da ga čeka. I zato, čim je završio čin,
on se brzo uspne u njenu ložu do pozornice.
On se nakloni ženama i pruži ruku Debrayju.
Barunica gaje dočekala ljubaznim smiješkom, a Eugenija uobičajenom
hladnoćom.
— Bogami, dragi moj — reče Debray — pred vama je čovjek koji ne
zna ni kud ni kamo i koji vas zove u pomoć da ga zamijenite. Eto, go­
spođa me upravo obasipa pitanjima o grofu i hoće da znam odakle je i
odakle dolazi. A ja, bogami, nisam Cagliostro, i da se iz toga izvučem,
jednostavno sam joj rekao: o svemu tome pitajte Morcerfa, on ima
svog Monte Christa u malom prstu. I zato smo vam dali znak.
— Zar nije nevjerojatno — reče grofica — da netko tko ima pola mi­
lijuna. tajnog fonda na raspolaganju nije bolje obaviješten?
— Gospođo — reče Lucien — molim vas da mi vjerujete, kad bih
imao na raspolaganju pola milijuna, ja bih ih upotrijebio na nešto dru­
go a ne na to da skupljam obavijesti o grofu Monte Christu, koji u
mojim očima nema druge vrijednosti no što je dva puta bogatiji od
jednog naboba. Ali ja sam predao riječ svom prijatelju Morcerfu, pa
se sporazumijte s njim; mene se to ništa ne tiče.
— Jedan nabob sigurno mi ne bi poslao par konja vrijednih trideset
tisuća franaka, s četiri dijamanta u ušima, od kojih svaki vrijedi pet
tisuća franaka.
— Oh, dijamanti — reče smijući se Morcerf — to je njegova manija.
Ja mislim da ih on, kao i Potemkin, uvijek ima u džepovima i da ih sije
po putu kao što je to Palčić radio s kamenčićima.
 Druga knjiga

— Bit će da je otkrio neki rudnik — reče gospođa Danglars. — Znate

li da on ima neograničen kredit u barunovoj banci?
— Ne, to nisam znao — odgovori Albert — ali to je lako moguće.
— I da je saopćio gospodinu Danglarsu da namjerava ostati godinu
dana u Parizu i za to vrijeme potrošiti šest milijuna?
— Pa to je perzijski šah koji putuje inkognito.
— A njegova žena, gospodine Lucien — reče Eugenija — jeste li za­
pazili kako je lijepa?
— Doista, gospođice, ja ne znam nijednu ženu koja bi bila tako prave­
dna kao vi što se tiče osoba vašeg spola.
Lucien prinese oku svoj lornjon.
— Lijepa jel — reče on.
— A zna li gospodin Morcerf tko je ta žena?
— Gospođice — reče Albert — odgovarajući na to gotovo izravno
pitanje — znam nešto malo i o tome, kao i o svemu što se odnosi na
tu tajnovitu ličnost o kojoj sada razgovaramo. Ova žena je Grkinja.
— To se lako može zaključiti po njenoj odjeći i vi ste mi sad rekli samo
ono što već čitava dvorana zna isto tako kao i mi.
— Veoma mi je žao — reče Morcerf — što sam kao čičerone takva
neznalica, ali moram priznati da moje znanje ne doseže dalje. Znam
osim toga da se bavi glazbom, jer jednog dana kad sam ručao kod
grofa čuo sam zvukove gusala koji su mogli dolaziti jedino iz njezinih
odaja.
— Pa to dakle znači da taj vaš grof prima posjete?1. — zapita gospođa
Danglars.
— I to na veličanstven način, kunem vam se.
— Moram natjerati gospodina Danglarsa da ga pozove na kakav ručak,
kakav ples, kako bi nam on uzvratio poziv.
— Sto? Vi biste išli k njemu? — zapita Debray smijući se.
— Zašto ne? Sa svojim mužem.
— Ali taj tajanstveni grof je neženja.
— Pa dobro vidite da nije — reče barunica te se sad i ona nasmije
pokazujući lijepu Grkinju.
— Ova žena je robinja, ako je točno ono što nam je on sam rekao,
sjećate se, Morcerf? Na ručku kod vas.
— Priznajte, dragi moj Lucien — reče barunica — da prije izgleda kao
kakva princeza.
— Iz »Tisuću i jedne noći«.
— Ne kažem baš iz »Tisuću i jedne noći«. Ali po čemu se poznaju prince­
ze, dragi moj? Po dijamantima. A ova je žena upravo prekrivena njima.
rno
Grof Monte Christo

— Ona ih ima čak previše — reče Eugenija. — Bila bi mnogo ljepša bez
njih, jer bi joj se vidio vrat i zglavci na rukama, koji su vrlo lijepog oblika.
— Oh, ti umjetnice! Gledajte — reče gospođa Danglars — vidite li
kako se oduševljava?
— Ja volim sve što je lijepo — reče Eugenija.
— Ali što onda kažete za grofa? — upita Debray. — Čini mi se da ni
on nije ružan.
— Grof? — reče Eugenija kao da još nije ni pomislila na to da ga po­
gleda. — Grof je veoma blijed.
— Pa i jest — reče Morcerf. — A upravo u tom bljedilu je tajna koju
želimo otkriti. Kao što znate, grofica G... tvrdi da je on vampir.
— Pa zar se grofica G... vratila? — zapita barunica.
— Eno je u onoj pobočnoj loži — reče Eugenija — gotovo sučelice
nama. Ona žena prekrasne plave kose, to je grofica.
— Ah, da — reče gospođa Danglars. ■ — Znate li što biste mogli uči­
niti, Morcerf?
— Zapovijedajte, gospođo.
— Mogli biste otići u posjetu tom vašem grofu Monte Christu i do­
vesti nam ga ovamo.
— A zašto? — zapita Eugenija.
— Pa zato da razgovaramo s njim. Zar ti nisi radoznala da ga vidiš?
— Nisam nimalo.
— Čudna li djeteta! —- promrmlja barunica.
— O! — reče Morcerf — on će po svoj prilici i sam doći. Gledajte,
gospođo, on vas je opazio te vas pozdravlja.
Barunica uzvrati grofu pozdrav poprativši ga ljubaznim osmijehom.
— Pa dobro — odgovori Albert. — Žrtvovat ću se. Ostavljam vas i
idem vidjeti postoji li kakav način da razgovaram s njim.
— Pa pođite u njegovu ložu, to je bar sasvim jednostavno.
— Ali ja nisam predstavljen.
— Kome?
— Lijepoj Grkinji.
— Pa vi kažete da je to jedna robinja.
— Oh jest, ali vi tvrdite da je princeza. Ne, ne mogu poći. Nadam se
da će i on izaći kad vidi da sam ja izašao odavde.
— To je moguće. Idite.
— Već idem.
Morcerf se nakloni i izađe. I doista, u času kad je prolazio pored gro­
fove lože vrata se otvore. Grof reče na arapskom nekoliko riječi Aliji,
koji je stajao u hodniku, i pruži ruku Morcerfu.
 uiuyu i\i ij iyu

Alija zatvori vrata i ostane stojeći ispred njih. Ljudi su se skupljali u

hodniku oko Nubijca.
— Doista — reče Monte Christo — taj je vaš Pariz zbilja neobičan
grad, a vaši Parižani čudnovati ljudi. Čovjek bi rekao da sad prvi put
vide jednog Nubijca. Pogledajte kako se samo natiskuju oko tog ja­
dnog Alije koji ne zna što sve to treba značiti. Ja vam jamčim da jedan
Parižanin može doći u Tunis, Carigrad, Bagdad ili Kairo a da se oko
njega neće stvoriti krug ljudi.
— To je zato što su vaši istočnjaci razboriti ljudi pa promatraju samo
ono što zaslužuje da se promatra. Ali, vjerujte mi, tu svoju popular­
nost Alija duguje jedino tome što pripada vama, jer vi ste u ovom
trenutku čovjek koji je u modi.
— Doista? A čemu treba da zahvalim za to?
— Pa sami sebi, razumije se1. Vi poklanjate zaprege vrijedne tisuću
lujdora, spašavate život ženama državnih tužitelja, dolazite na trke
pod imenom majora Blacka, s čistokrvnim konjima, džokejima ve­
likim poput majmunčadi i naposljetku, osvajate zlatne pehare pa ih
šaljete lijepim ženama.
— Pa koji vam je đavo napričao sve te budalaštine?
— Eh, prvu sam čuo od gospođe Danglars, koja umire od želje da vas
vidi u svojoj loži; drugu sam pročitao u Beauchampovu dnevniku, a
treća je plod moje vlastite mašte. Zašto ste svom konju dali ime Vam­
pa; ako želite sačuvati inkognito?
— Ah, istina je! — reče grof. — To je bilo nesmotreno. Ali, recite, zar
grof de Morcerf nikad ne dolazi u kazalište? Tražio sam ga pogledom,
ali ga nigdje nisam mogao naći.
— Večeras će doći.
— A kamo?
— Mislim da će doći u baruničinu ložu.
— Ona lijepa osoba što je s njom, to je njena kći?
— Jest.
— Onda vam zbilja čestitam.
Morcerf se osmjehne.
— Govorit ćemo o tome drugi put podrobnije — reče. — Sto kažete
za glazbu?
— Za kakvu glazbu?
— Pa za ovu što ste je upravo slušali.
— Kažem da je to veoma lijepa glazba za glazbu koju je komponirao
neki čovjek, a pjevaju je ptice na dvije noge ali bez perja, kao što je
rekao pokojni Diogen.

601
Grot./nonte cnristo

— Ah, što ne kažete, gospodine grofe? Pa iz toga bi se moglo zaključiti

kao da vi možete slušati rajsku glazbu kad god zaželite.
— Ali pomalo i jest tako. Kad hoću slušati najdivniju glazbu, glazbu
koju smrtno uho nikada nije čulo, ja spavam.
— E, pa ovdje imate prekrasnu priliku za to. Spavajte, dragi grofe,
spavajte, jer Opera i jest izmišljena samo za to.
— Ne mogu, doista. Vaš je orkestar suviše bučan. Da bih mogao spa­
vati snom o kome vam govorim, potrebni su mi mir i tišina, a osim
toga i stanoviti preparat...
— Ah! Čuveni hašiš?
— Tako je. Vicomte, kad budete htjeli slušati glazbu, dođite k meni
na večeru.
— Pa ja sam je već čuo kad sam bio kod vas na ručku — reče Mor-
cerf.
— U Rimu.
— Jest.
— Ah, to su bile Hajdejine gusle. Jest, ta se jadna prognanica ponekad
zabavlja time da mi svira melodije iz svoje domovine.
Morcerf nije više ispitivao. A i grof je ušutio.
U tom času odjeknu zvono.
— Vi ćete mi oprostiti? — reče grof krenuvši prema loži.
— Pa razumije se!
— Prenesite mnogo pozdrava grofici G... od njenog vampira.
— A barunici?
— Kažite joj da ću imati čast, ako mi dopusti, da joj još za večerašnje
predstave dođem izraziti svoje najdublje štovanje.
Započeo je treći čin. Za vrijeme tog trećeg čina grof de Morcerf je,
kao što je bio obećao, došao gospođi Danglars.
Grof nije nipošto bio jedan od onih ljudi koji pobuđuju veliku pozor­
nost kad se pojave u nekoj dvorani. I zato nitko nije ni zapazio njegov
dolazak osim onih u čijoj je loži zauzeo mjesto.
Ali Monte Christo ga je ipak ugledao i lagani je smiješak prešao preko
njegovih usana.
Što se tiče Hajdeje, ona, dok je god zastor bio dignut, nije primjeći­
vala ništa. Kao i sve jednostavne prirode, ona je obožavala sve što je
zaokupljalo sluh i oči.
Treći je čin protekao kao i obično. Gospođice Noblet, Julija i Leroux
izvele su svoje kapriole, kao i uvijek; Robert Mario je izazvao na dvo­
boj kneza od Granade i na kraju je veličanstveni kralj vi znate koji
— prošetao po dvorani da pokaže svoj baršunasti plašt, držeći svoju

602
 L/iuya i\njiya

kćer za ruku. Zatim padne zastor i svi gledatelji pojuriše u predvorje

i hodnike.
Grof Monte Christo izađe iz lože i čas kasnije pojavi se na vratima
lože barunice Danglars.
Barunica se nije mogla suzdržati da ne uzvikne od iznenađenja, a po­
malo i od radosti.
— A, dođite, gospodine grofe! — uzvikne ona. — Ja naime jedva
čekam da vam se uz pismo kojim sam vam izrazila svoju zahvalnost
zahvalim još i usmeno.
— O, gospođo — reče grof — vi još uvijek niste zaboravili tu malen­
kost? Ja sam je već zaboravio.
— Jest, ali ono što se ne zaboravlja, gospodine grofe, to je da ste su­
tradan spasili moju prijateljicu gospođu de Villefort iz pogibli u koju
su je doveli ti isti konji.
— Ni u ovom slučaju, gospođo, ja ne zaslužujem vaše zahvaljivanje,
jer je Alija, moj Nubijac, imao tu sreću da učini gospođi de Villefort
onu izvanrednu uslugu.
— A da li je Alija i mog sina oslobodio iz ruku rimskih razbojnika?
— zapita grof de Morcerf.
— Nije, gospodine grofe — reče Monte Christo stežući ruku koju
mu je general pružio — nije, u ovom slučaju ja preuzimam sve izraze
zahvalnosti na sebe, ali vi ste mi ih već jednom iskazali, i ja sam ih
primio, pa me je zaista stid što vidim da ste mi i dalje toliko zahvalni.
Molim vas, gospođo barunice, učinite mi tu čast da me predstavite
gospođici vašoj kćeri.
— O, vi ste joj već predstavljeni, bar po imenu, jer već dva ili tri dana
govorimo isključivo o vama. Eugenijo — nastavi barunica okrenuvši se
svojoj kćeri — gospodin grof Monte Christo!
Grof se. nakloni, a gospođica Danglars lagano kimne glavom.
— Vi ste ovdje s jednom prekrasnom osobom, gospodine grofe —
reče Eugenija. — Je li to vaša kći?
— Nije, gospođice — odgovori Monte Christo začuđen tom krajnjom
prostodušnošću ili neobičnom drskošću. — To je jedna siromašna Gr-
kinja kojoj sam ja skrbnik.
— I koja se zove?
— Hajdeja — odgovori Monte Christo.
— Grkinja? — promrmlja grof de Morcerf.
— Jest, grofe — reče gospođa Danglars. — I kažite mi jeste li ikada
vidjeli na dvoru Ali-Tebelina, kome ste tako slavno služili, jednu tako
prekrasnu odjeću kao što je ova što je imamo pred očima?

603
Grof Monte Christo

— Ah — reče Monte Christo — vi ste služili u Janjim, gospodine

grofe?
— Bio sam general-savj etnik pašinih trupa — odgovori Morcerf — i
ovo malo bogatstvo što ga imam... čemu da to krijem? ... potječe od
darežljivosti tog čuvenog albanskog vođe.
— Ta pogledajte! — upozori ga gospođa Danglars.
— A gdje to? — promuca Morcerf.
— Evo ondje! — reče Monte Christo.
I on obujmi grofa te se nagne s njim preko lože.
U tom času Hajdeja, koja je pogledom tražila grofa, primijeti njegovo
blijedo lice uz lice grofa de Morcerfa, kojeg je bio obgrlio.
Taj prizor djelovao je na djevojku kao da je ugledala Meduzinu glavu.
Ona zakorakne naprijed kao da ih obojicu hoće progutati pogledom, a
zatim, gotovo u istom trenutku, ustukne i otme joj se lagan krik, koji
su međutim mogli čuti samo oni koji su bili najbliže njoj i Alija, koji
je odmah otvorio vrata.
— Gledajte — reče Eugenija — što je to s vašom štićenicom, gospo­
dine grofe? Kao da joj je pozlilo.
— Doista — reče grof; — ali nemojte se plašiti, gospođice. Hajdeja
je veoma nervozna i prema tome vrlo osjetljiva na mirise. Dovoljno
je da osjeti jedan miris koji joj je neugodan pa da se onesvijesti. Ali
— nadoveže grof izvukavši iz džepa jednu bočicu — ja ovdje imam
lijek za to.
I pošto je pozdravio barunicu i njenu kćer jednim jedinim i istim na­
klonom, te pošto se još jednom rukovao s grofom i Debrayjem, on
izađe iz lože gospođe Danglars.
Kad se vratio u svoju ložu, Hajdeja je još uvijek bila veoma blijeda.
Čim se pojavio, ona ga uhvati za ruku.
Monte Christo osjeti da su djevojčine ruke u isti mah i vlažne i hla­
dne.
— S kime si to razgovarao ondje, gospodaru? — upita djevojka.
— S grofom de Morcerfom — odgovori Monte Christo — koji je
bio u službi tvog oca i koji priznaje da samo njemu zahvaljuje svoje
bogatstvo.
— Ah, ta ništarija! — uzvikne Hajdeja. — On ga je prodao Turcima,
a to blago, to je plaća za njegovo izdajstvo. Zar ti nisi znao za to, dragi
gospodaru?
— Čuo sam već doduše nešto o tome u Epiru — reče Monte Christo
— ali pojedinosti mi nisu poznate. Dođi, kćeri, pa ćeš mi ih ispričati,
to mora da je veoma zanimljivo.

fina
 Druga knjiga

— Oh, da, hajdemo, hajdemo! Čini mi se da bih umrla kad bih ostala
i dalje ovdje pred tim čovjekom.
I Hajdeja naglo ustane, umota se u svoj burnus od bijelog kašmira
izvezen biserima i koraljima i brzo izađe, upravo u času kad se dizao
zastor.
— Evo vidite da taj čovjek ništa ne radi kao drugi! — reče grofica G...
Albertu, koji je bio okrenut prema njoj. — Pobožno sluša treći čin
»Roberta« i onda odlazi upravo u času kad treba početi četvrti.
Grof Monte Christo

16. Promjena tečaja

Nekoliko dana nakon tog susreta Albert de Morcerf dođe u posjetu
grofu Monte Christu u njegovu kuću na Elizejskim poljanama, koja
je već poprimila onaj izgled palače što ga je grof, zahvaljujući svom
neizmjernom bogatstvu, davao svakom svom stanu, makar stanovao u
njem i sasvim kratko vrijeme. Albert je došao još jednom zahvaliti u
ime gospođe Danglars, koja mu je već prije bila poslala jedno pismo
potpisano s barunica Danglars, rođena Hermina de Servieux.
S Albertom je došao i Lucien, koji je riječi svog prijatelja popratio još
nekim pohvalama koje doduše nisu bile službene, ali za koje je grof,
zahvaljujući svom oštroumlju, odmah zaključio odakle potječu.
Njemu se čak činilo da je Lucien Debray došao u tu posjetu nagnan
dvostrukim osjećajem radoznalosti i da polovina tog osjećaja potječe
iz ulice Chaussee d’Antin. U stvari, on je mogao pretpostaviti, bez bo­
jazni da bi se prevario, da je gospođa Danglars, budući da nije mogla
svojim očima vidjeti kako stanuje čovjek koji poklanja konje vrijedne
trideset tisuća franaka i koji odlazi u Operu s grčkom robinjom koja
ima na sebi dijamanata za milijun franaka, povjerila očima koje su obi­
čno gledale za nju da joj donesu obavijesti o izgledu njegova stana.
Ali grof kao da nije nimalo sumnjao da bi postojala i najmanja veza
između Lucienove posjete i baruničine radoznalosti.
— Vi ste u gotovo neprekidnom doticaju s barunom Danglarsom?
— zapita on Alberta de Morcerfa.
— Pa jest, gospodine grofe. Ta sjećate se što sam vam rekao.
— To dakle još uvijek vrijedi?
— Više nego ikada — reče Lucien — jer sad je to već gotova stvar.
Lucien, sudeći vjerojatno da mu ta tema razgovora daje pravo da ne
sudjeluje u njemu, stavi svoj lornjon s okvirom od kornjačevine na oko
i stišćući zlatni držak svog štapa stane obilaziti po sobi i razgledavati
oružje i slike.
 Druga knjiga

— Ta nemojte! — reče Monte Christo. — Ali sudeći po vašim riječi­

ma, ja nisam vjerovao da ćete se tako brzo odlučiti.
— Što ćete? Događaji obično idu onako kako se čovjek najmanje
nada. Dok vi i ne mislite na njih, oni misle na vas. A kad se obazrete,
začudite se kako su već velik put prešli. Moj otac i gospodin Dan-
glars zajedno su služili u Španjolskoj, moj otac kao vojnik, a gospodin
Danglars kao vojni dobavljač. Tamo su moj otac, koga je upropastila
Revolucija, i gospodin Danglars, koji nikada nije imao očevine, udarili
temelje svoga uspjeha, moj otac velikog uspjeha u politici i vojsci, a
gospodin Danglars izvanrednog uspjeha u politici i novčarstvu.
— Jest, doista — reče Monte Christo — mislim da mi je gospodin
Danglars, kad sam bio kod njega u posjeti, govorio o tome... A ona je
zgodna, gospođica Eugenija? — nastavi bacivši iskosa pogled na Luci-
ena koji je prelistavao neki album. — Jer čini mi se da se ona, koliko
se sjećam, zove Eugenija.
— Vrlo zgodna ili bolje reći vrlo lijepa — odgovori Albert — ali ja ne
volim ljepotu takve vrste. Ja sam prava ništarija.
— Pa vi govorite o tome kao da ste već oženjeni.
— O! — reče Albert, obazirući se i on da vidi što radi Lucien.
— Moram vam reći — na to će Monte Christo snizivši glas — da mi
se čini kao da vi niste oduševljeni tim brakom.
— Gospođica Danglars je odviše bogata za mene — reče Morcerf — i
to me plaši.
— Koješta — odvrati Monte Christo. — I to mi je neki razlog! Ta zar
niste i vi također bogati?
— Moj otac ima otprilike kojih pedeset tisuća livra rente i od toga će
meni dati možda deset ili dvanaest tisuća kad se oženim.
— To je doista prilično skromno reče grof — a naročito u Parizu.
— Ali nije sve u imutku, jer i dobro ime i visok društveni položaj
također nešto vrijede. Vaše je ime slavno, vaš položaj divan, a vaš je
otac uz to vojnik, a ljudima je drago kad vide kako se Bayardovo po­
štenje združuje s Duguesclinovim siromaštvom. Ravnodušnost prema
bogatstvu je najljepša zraka sunca koja može obasjati jedan plemeniti
mač. Zato ja, sasvim suprotno od vas, smatram da je ta veza najdoli-
čnija što može biti; gospođica Danglars će vas obogatiti, a vi ćete nju
oplemeniti.
Albert zatrese glavom i ostade zamišljen.
— Radi se i o nečem drugom reče.
— Priznajem — odvrati Monte Christo — da mi nije lako shvatiti taj
osjećaj odbojnosti prema jednoj lijepoj i bogatoj djevojci.
Grof Morite Christo

— O, bože moj — reče Morcerf — ta odbojnost, ako uopće postoji

kakva odbojnost, nije samo moj osjećaj.
— Nego čiji? Ta vi ste mi rekli da vaš otac želi da se sklopi taj brak.
— To je osjećaj moje majke, a moja majka ima oprezan i siguran po­
gled. E pa, ona nije sklona toj bračnoj vezi, ona ima nešto protiv Dan-
glarsovih.
— O — primijeti na to grof malo usiljenim glasom — to je razumljivo.
Gospođa grofica de Morcerf, koja je utjelovljenje otmjenosti, aristo­
kracije i finoće, pomalo se ustručava dotaći jednu prostačku, široku i
grubu ruku; to je posve prirodno.
—- Ne znam radi li se doista o tome — reče Albert — ali znam da će je
ta ženidba, kako mi se čini, učiniti nesretnom. Već prije šest tjedana
trebalo je da se održi sastanak na kome će se raspraviti sve što je s
time u vezi, ali je mene uhvatila takva glavobolja...
— Prava glavobolja? — reče grof osmjehnuvši se.
— O, sasvim prava, bit će od straha... pa je sastanak odgođen za dva
mjeseca. Nema razloga za žurbu, razumijete. Ja još nisam navršio dva­
deset jednu godinu, a Eugeniji je tek sedamnaest. Ali ta dva mjeseca
ističu sljedećeg tjedna. Trebat će se dakle odlučiti. Vi ne možete sebi
zamisliti, dragi grofe, u kakvoj sam neprilici... Ah, kako ste vi sretni
što ste slobodni.
— E pa, budite i vi također, tko vas priječi u tome, molim vas lijepo?
— O, to bi bilo preveliko razočaranje za mog oca, kad se ne bih oženio
gospođicom Danglars.
— Pa onda se oženite — na to će grof slegnuvši nekako čudnovato
ramenima.
— Jest — reče Morcerf— ali to za moju majku ne bi bilo razočaranje,
nego bol.
—- E, pa onda se nemojte oženiti — reče grof.
— Vidjet ću, pokušat ću. Vi ćete me savjetovati, zar ne? I izvući ćete
me iz te neprilike, ako bude moguće. O, da, ne nanosim bol svojoj
dobroj majci, mislim da ću se posvađati i s grofom.
Monte Christo se okrene ustranu. Izgledao je ganut.
— Hej — reče on Debrayju, koji je sjedio u dubokom naslonjaču u
drugom kraju salona i držao u desnoj ruci olovku a u lijevoj bilježnicu
— što vi to radite? Precrtavate Poussina?
— Ja? — odgovori Lucien mirno. — Sto još! Ja odviše volim slikarstvo
a da bih radio tako što! Ne, ja radim nešto sasvim suprotno od slikar­
stva, pišem brojke.
— Brojke?
 Druga knjiga

— Jest, računam. Uostalom, to se tiče i vas, vicomte. Računam ko­

liko je banka Danglars zaradila na posljednjem skoku cijena haitskih
obveznica. U svega tri dana tečaj se popeo od 206 na 409, a naš ih
je mudri bankar nakupovao svu silu po dvjesta franaka. Bit će da je
zaradio trista tisuća franaka.
— Nije to njegov najbolji potez — reče Morcerf. — Zar nije ove go­
dine zaradio milijun na španjolskim obveznicama.
— Slušajte, dragi moj — reče Lucien — eto, gospodin grof Monte
Christo će vam reći talijansku poslovicu: »Danaro e santita, metta
della meta«.1 A i to je još uvijek mnogo. I zato ja, kad mi se pričaju
takve priče, jednostavno sliježem ramenima.
— Ali vi ste govorili o Haitiju? — reče Monte Christo.
— O, Haiti, to je nešto drugo. Haiti je poker francuskog burzijanstva.
Čovjek može voljeti bouillote, biti pasionirani igrač vista, ludovati za
bostom, pa se ipak okaniti svega toga. Ali pokera se nikad ne može
odreći, jer on je nešto posebno. Tako je gospodin Danglars jučer pro­
dao po četiri stotine i šest i strpao u džep trista tisuća franaka. Da je
čekao do danas, tečaj je ponovno pao na dvije stotine i, umjesto da
zaradi trista tisuća franaka, izgubio bi dvadeset ili dvadeset pet tisuća
franaka.
— A zašto je tečaj ponovno pao s četiri stotine i devet na dvjesta?
— zapita Monte Christo. — Molim vas da mi oprostite, ali ja sam
velika neznalica u tim burzovnim spekulacijama.
— Zato -— odgovori Albert smijući se — što vijesti dolaze jedna za
drugom ali su sasvim različite.
— Vidi vraga! — reče grof. — Gospodin Danglars igra da dobije ili
izgubi trista tisuća franaka u jednom danu! Pa to znači da je on strašno
bogat?
— To ne igra on -— uzvikne živo Lucien — već gospođa Danglars. Ona
je vraški smiona.
— Ali vi ste razboriti, Lucien, i znate kako su nesigurne vijesti, jer ste
na izvoru, vi biste je morali spriječiti — reče Morcerf s osmijehom.
— Kako bih je ja mogao spriječiti, ako to ne uspijeva njenom mužu?
— zapita Lucien. — Vi poznajete baruničinu narav. Nitko ne može
utjecati na nju i onda radi isključivo ono što sama hoće.
— O, kad bih ja bio na vašem mjestu! — reče Albert.
— Sto biste vi?

1. U slobodnom prijevodu: Kad je riječ o novcu i svetosti, treba vjerovati

samo četvrtinu.
Grof Monte Christo

— Ja bih je izliječio od toga. To bi bila usluga koju biste mogli učiniti

njenom budućem zetu.
— A kako?
— O, k vragu, pa to je bar lako. Dao bih joj dobru lekciju.
— Jest. Vaš položaj ministrova tajnika daje važnost vijestima koje do­
nosite. Vi ne možete otvoriti usta a da burzovni mešetari ne stenogra-
firaju vaše riječi. Udesite dakle da ona nekoliko puta uzastopce izgubi
po stotinjak franaka, i to bi je dovelo pameti.
— Ja vas ne razumijem —- promrsi Lucien.
— Pa to je bar jasno — odgovori mladić s prostodušnošću u kojoj nije
bilo ničeg izvještačenog. — Javite joj jednom lijepog dana nešto izvan­
redno, kakvu brzojavnu vijest koju samo vi možete znati, recimo da je
Henrik IV., na primjer, jučer viđen kod Gabrijele, što će izazvati skok
tečajeva, na čemu će ona zasnovati svoju burzovnu operaciju i sasvim
sigurno izgubiti, jer će sutradan Beauchamp napisati u svojim novi­
nama: »Neosnovana je vijest iz dobro obaviještenih izvora da je kralj
Henrik IV prekjučer viđen kod Garbrijele, jer je to posve netočno;
kralj Henrik nije napuštao svoje mjesto na Pont Neufu.«1
Lucien se preko volje nasmije, a grofu Monte Christu, koliko god je
izgledao nezainteresiran, nije izmakla ni jedna riječ toga razgovora i
njegovo oštro oko čak kao da je naslutilo neku tajnu u zbunjenosti
ministrova tajnika.
Upravo zbog te zbunjenosti, koja je posve izmakla Albertu, Lucien je
skratio svoju posjetu. On se očito osjećao neugodno. Ispraćajući ga,
grof mu prišapne nekoliko riječi na koje on odgovori:
— Vrlo rado, gospodine grofe; prihvaćam.
Grof se vrati mladom Morcerfu.
— Ne čini li vam se, ako dobro promislite — reče mu — da ste krivo
učinili što ste ovako govorili o svojoj punici pred Debrayjam?
— Slušajte, grofe — reče Morcerf — molim vas da ubuduće više ne
izgovarate tu riječ.
•— Dakle, vaša je majka doista, bez pretjerivanja, toliko protivna tom
braku?
— Toliko da barunica tek vrlo rijetko dolazi u njenu kuću i da je moja
majka, ako se ne varam, svega dva puta u životu bila kod gospođe
Danglars.
— Onda — reče grof —■ eto se usuđujem govoriti vam otvoreno: go-

1. Misli se: spomenik Henrika IV

 Druga knjiga

spodin Danglars je moj bankar, gospodin de Villefort me obasuo lju­

baznostima zahvaljujući mi za uslugu koju sam mu posve slučajno uči­
nio. Iz svega toga naslućujem da se priprema prava poplava ručkova i
zabava. Zato, da ne bi izgledalo da s visoka gledam na sve to i da bih ih,
ako baš hoćete, još i pretekao, nakanio sam pozvati u svoju ladanjsku
kuću u Auteuilu gospodina i gospođu Danglars te gospodina i gospođu
de Villefort. Kad bih i vas pozvao na tu večeru, a isto tako i gospodina
grofa i gospođu groficu de Morcerf, ne bi li to izgledalo kao neka vrst
ženidbenog sastanka, odnosno ne bi li bar grofica de Morcerf mislila
da je tako, naročito ako bi mi gospodin barun Danglars učinio čast da
dovede i svoju kćer? Vaša bi me majka zbog toga zamrzila, a ja to ni
u kom slučaju ne bih želio, jer mi je, naprotiv, mnogo stalo do toga,
recite joj to kad god vam se za to pruži prilika, mnogo mi je stalo do
toga da sačuva najbolje mišljenje o meni.
— Poštenja mi, grofe — reče Morcerf — ja vam zahvaljujem što govo­
rite sa mnom tako iskreno i prihvaćam da nas ne pozovete. Kažete da
vam je mnogo stalo do toga da moja majka sačuva najbolje mišljenje o
vama, međutim ona već i sada misli o vama samo najbolje.
— Mislite? — zapita Monte Christo s očitim zanimanjem.
— O, u to sam siguran. Kad ste nas onog dana ostavili, mi smo čitav
sat razgovarali o vama. Ali da se vratim na ono o čemu smo razgova­
rali. E pa, kad bi moja majka mogla znati za tu vašu pažnju, a ja ću
se usuditi da joj to kažem, bila bi vam neobično zahvalna. Istina je,
doduše, da bi moj otac bio bijesan zbog toga.
Grof se stane smijati.
— E pa, sada ste obaviješteni — reče on Morcerfu. — Ali ja mislim
da neće samo vaš otac biti bijesan na mene: gospodin i gospođa Dan­
glars smatrat će da sam vrlo nepristojan čovjek. Oni znaju da smo nas
dvojica u prilično intimnim odnosima i da ste vi što više moj najstariji
znanac u Parizu, a neće vas naći kod mene. Pitat će me zašto vas nisam
pozvao. Smislite dakle nekako da budete već prije nekamo pozvani i
da to izgleda vjerojatno, pa me pismeno obavijestite o tome. Jer, kao
što znate, kod bankara vrijedi samo ono što je napismeno.
— Učinit ću nešto bolje od toga, gospodine grofe — reče Albert.
— Moja se majka želi nadisati morskog zraka. Za koji je dan zakazana
vaša večera?
— Za subotu.
— Danas je utorak. Dobro! Mi ćemo dakle otputovati sutra uveče,
a prekosutra ujutro bit ćemo u Treportu. Moram vam reći da ste vi
zaista divan čovjek, kad ste spremni tako ugoditi ljudima.
Grof Monte Christo

— Ja? Vi me doista precjenjujete. Ja samo nastojim biti vam ugodan.

— Kojeg ste dana poslali pozive?
— Upravo danas.
— Izvrsno. Ja ću sad odmah otići k Danglarsovima i reći ću im da
moja majka i ja sutra odlazimo iz Pariza. Vas nisam vidio, prema tome
ne znam ništa o vašoj večeri.
— Ala ste vi nerazboriti! A gospodin Debray, koji vas je upravo vidio
kod mene?!
— Ah da, imate pravo.
— Kažite, naprotiv, da ste bili kod mene i da sam vas pozvao bez ce­
remonija, a vi ste mi sasvim prostodušno odgovorili da ne možete biti
moj gost jer odlazite u Treport.
— E pa dobro! To je dogovoreno. Ali hoćete li vi prije sutrašnjeg odla­
ska doći posjetiti moju majku?
— Prije odlaska, to bi bilo teško. Osim toga, upao bih usred vaših
priprema za put.
— E, onda učinite nešto bolje, pa nećete biti samo ljubazni nego upra­
vo divni.
— Sto bi trebao učiniti da to postignem?
— Sto biste trebali učiniti?
— Molim vas da mi kažete?
— Vi ste danas posve slobodni pa dođite sa mnom na večeru. Bit
ćemo u uskom krugu, samo vi, moja majka i ja. Vi ste jedva vidjeli
moju majku pa ćete je sada vidjeti izbliza. To je doista izvanredna
žena i ja žalim samo to što ne postoji još jedna takva dvadeset godina
mlađa, jer bi u tom slučaju, kunem vam se, uskoro postojala i grofica
i vicomtesa de Morcerf. Sto se tiče moga oca, njega nećete zateći jer
je večeras zauzet i večerat će kod skupštinskog čuvara pečata. Dođite,
razgovarat ćemo o putovanjima. Vi koji ste vidjeli čitav svijet, pričat
ćete nam o svojim doživljajima, ispričat ćete nam život one lijepe Gr-
kinje koja je onog dana bila s vama u Operi, koju vi nazivate svojom
robinjom a postupate s njom kao s princezom. Govorit ćemo talijan­
ski i španjolski. Hajde, prihvatite, moja će vam majka biti zahvalna.
— Velika vam hvala — reče grof. — Vaš je poziv veoma ljubazan i ja
iskreno žalim što ga ne mogu prihvatiti. Ja nisam slobodan kao što ste
vi mislili, već imam naprotiv veoma važan sastanak.
— Ah, čuvajte se jer upravo ste me naučili kako se čovjek može oslo­
boditi jedne neugodne večere. Potreban mi je dokaz. Ja na sreću ni­
sam bankar kao gospodin Danglars, ali sam, na to vas upozoravam,
jednako nepovjerljiv kao i on.
 Druga knjiga

— Pa onda ću vam ga dati — reče grof. I on pozvoni.

— Hm! Evo ste već dvaput odbili večerati s mojom majkom — reče
Morcerf. — To nije slučajno, grofe.
Monte Christo zadršće.
— Oh, vi mi dakle ne vjerujete — reče. — Uostalom, evo gdje dolazi
moj dokaz.
Baptistin uđe i ostane stojeći na pragu i čekajući zapovijed.
— Ja nisam bio obaviješten o vašoj posjeti, zar ne?
— K vragu! Vi ste tako neobičan čovjek da to nikako ne bih mogao
jamčiti.
— Ali bar nisam mogao znati da ćete me pozvati na večeru?
— O, što se toga tiče, to je vjerojatno.
— E, pa dobro, slušajte dakle. Baptistin, što sam vam rekao jutros kad
sam vas pozvao u svoju radnu sobu?
— Rekli ste da od pet sati više nikoga ne puštam u kuću — odgovori
sobar.
— A zatim?
— O, gospodine grofe... — reče Albert.
— Ne, ne, ja svakako hoću da se otarasim te tajanstvenosti kojom
ste me vi obavili, dragi Alberte. Ovdje je teško neprestano izigravati
Manfreda. Ja želim da ljudi znaju sve o meni. Zatim... Nastavite, Ba­
ptistin.
— Zatim, da ne primim nikoga osim gospodina majora Bartolomea
Cavalcantija i njegova sina.
—• Jeste li čuli? Major Bartolomeo Cavalcanti, čovjek koji pripada
najstarijem talijanskom plemstvu, čijom se genealogijom bavio već
Dante... sjećate li se ili se ne sjećate, u X. pjevanju »Pakla«. Uz to i
njegov sin, jedan divan mladić otprilike vaših godina, vicomte, koji
ima isti naslov kao i vi i koji ulazi u pariško društvo s milijunima svoga
oca. Gospodin Cavalcanti dovodi večeras k meni sina Andrea, conti-
na, kako to kažemo mi u Italiji. On mi ga povjerava i ja ću ga podržati
da uspije, ako to zaslužuje. Vi ćete mi pomoći u tome, zar ne?
— Razumije se! To znači da je taj major Cavalcanti vaš stari prijatelj?
— upita Albert.
— Nipošto, to je jedan dostojanstven plemić; vrlo uglađen, vrlo di­
skretan, kakvih ima sva sila Italiji; pravi potomak jedne stare porodice.
Ja sam ga češće viđao, bilo u Firenci, bilo u Bologni, bilo u Lucci, i on
me je obavijestio o svom dolasku. Poznanstva na putovanjima nameću
čovjeku stanovite obaveze: traže od vas da na svakom mjestu pokazu­
jete prijateljstvo koje ste jednom slučajno pokazali, kao da civilizirani
Cl 'i
Grof Monte Christo

čovjek, koji zna biti jedan sat ljubazan prema bilo kome, nema uvijek i
neku skrivenu misao. Ovaj dobri major Cavalcanti dolazi ponovno vi­
djeti Pariz koji je vidio samo u prolazu, za vrijeme Carstva, kad se išao
smrzavati u Moskvu. Ja ću prirediti dobru večeru, a on će meni osta­
viti svog sina. Obećat ću mu da ću paziti na njega, a onda ću ga pustiti
da radi sve ludosti koje mu padnu na pamet, i stvar je svršena.
— Izvrsno! ■ —- reče Albert. — Vidim da ste dragocjen odgojitelj. Zbo­
gom dakle, mi se vraćamo u nedjelju. Ah da, dobio sam vijesti od
Franza.
— Doista? — reče Monte Christo. — I još mu se sviđa u Italiji?
— Mislim da mu se sviđa, ali žali što i vi niste tamo. Kaže da ste vi bili
sunce Rima i da je bez vas ondje veoma tmurno. Nisam čak siguran
neće li na kraju reći da pada kiša.
— To znači da je vaš prijatelj Franz promijenio mišljenje o meni?
— Naprotiv, i dalje uporno vjeruje da ste vi neko fantastično biće i
zato žali za vama.
— To je divan mladić — reče Monte Christo — za kojega sam osjetio
duboku naklonost kad sam ga vidio gdje traži ma kakvu večeru, pa je
izvolio prihvatiti poziv da večera sa mnom. On je, ako se ne varam,
sin generala d’Epinaya.
— Tako je.
— Onoga što je onako kukavički ubijen godine 1815.?
— Od bonapartista.
-— Tako je. Bogami, ja ga volim. Ne postoje li neki planovi za njegovu
ženidbu?
— Jest, on se treba oženiti gospođicom de Villefort.
— Doista?
— Kao što se ja trebam oženiti gospođicom Danglars — nastavi Al­
bert smijući se.
— Vi se smijete.
— Jest.
— A zašto se smijete?
— Smijem se jer kod njih vidim isto toliko sklonosti za ženidbu koliko
je ima i između gospođice Danglars i mene. Ali, bogami, gospodine
grofe, mi tu pričamo o ženama kao što žene govore o muškarcima. To
je neoprostivo.
Albert ustane.
— Zar već odlazite?
— Krasnog li pitanja! Dosađujem vam već puna dva sata, a vi ste
toliko učtivi da me pitate da li već odlazim. Doista, grofe, vi ste na­

ma
 Druga Knjiga

jučtiviji čovjek na svijetu! I kako je izvježbana vaša posluga! Naročito

gospodin Baptistin! Ja nikada nisam mogao doći do takvog sluge. Moji
svi kao da se ugledaju u statiste iz francuskog kazališta koji upravo
zato što imaju reći samo jednu riječ uvijek dolaze na rampu da je
izgovore. Prema tome, ako vam gospodin Baptistin jednom ne bude
potreban, molim vas da se najprije sjetite mene.
— Prihvaćam, vicomte.
— Čekajte, to još nije sve. Mnogo pozdravite vašeg diskretnoga gosta
iz Lucce, plemenitoga gospodina Cavalcantija dei Cavalcanti. A bude
li kojim slučajem htio oženiti svog sina, nađite mu ženu koja će biti
bogata i iz stare ugledne porodice po majčinskoj lozi, a barunica po
očevoj. Ja ću vam u tome pomoći.
— Oho! — odgovori Monte Christo — zar je doista već dotle došlo?
-— Jest.
•— Bogami, čovjek nikada ne može jamčiti što će se dogoditi.
— Ah, grofe — uzvikne Morcerf — kad biste znali kakvu biste mi
uslugu učinili i kako bih vas još sto puta više volio kad bih zahvaljujući
vama ostao neoženjen, makar još samo deset godina.
— Sve je moguće — odgovori ozbiljno Monte Christo.
I on, oprostivši se od Alberta, uđe natrag u svoju sobu i udari tri puta
u gong.
Bertuccio se pojavi.
— Gospodine Bertuccio — reče mu Monte Christo — znajte da ću u
subotu prirediti prijem u svojoj kući u Auteuilu.
Bertuccio lagano zadršće.
— U redu, gospodine — odgovori.
— Vi ste mi potrebni — reče grof ■ — da bi sve bilo pripremljeno kako
treba. Ona je kuća veoma lijepa, ili je bar bila veoma lijepa.
— Da bi se to postiglo, trebat će sve izmijeniti, gospodine grofe jer su
tapete požutjele od starosti.
— Onda ih izmijenite u svim sobama, osim u spavaonici presvuče­
noj crvenim damastom. Ovu ćete sobu ostaviti sasvim onako kako je
sada.
Bertuccio se nakloni.
— I u vrt nećete dirati. Ali u dvorištu, na primjer, radite što vas je vo­
lja. Bilo bi mi čak veoma drago kad se ono ne bi mogao prepoznati.
— Učinit ću sve što je u mojoj moći da gospodin grof bude zadovo­
ljan. Ali bio bih mnogo mirniji kad bi mi gospodin grof htio reći kakve
su njegove namjere u pogledu te večere.
— Doista, dragi moj gospodine Bertuccio — reče grof — otkako ste

fil s
Grot Monte Christo

u Parizu čini mi se da ste nekako zbunjeni i zaplašeni. Zar me vi više

ne poznajete?
— Ali, konačno, njegova ekscelencija mogla bi mi reći tko će sve
doći.
— To još ni ja sam ne znam, pa ne morate znati ni vi. Lukul večera
kod Lukula, to je sve.
Bertuccio se nakloni i izađe.

616
 Druga Knjiga

17. Major Cavalcanti

Ni grof ni Baptistin nisu lagali govoreći Morcerfu o toj posjeti voj­
nog liječnika iz Lucce, koja je Monte Christu poslužila kao izgovor da
odbije večeru koja mu bijaše ponuđena.
Upravo je otkucalo sedam sati, i gospodin Bertuccio je, prema nare­
đenju koje je dobio, prije dva sata otišao u Auteuil, kad se jedan fija­
ker zaustavi pred vratima kuće i kao da je sav postiđen pobjegao čim
je pored željeznih vrata na ogradi izašao iz njega jedan čovjek od otpri­
like pedeset dvije godine, obučen u jedan od onih zelenih redingota
s gajtanima koji se, kako se po svemu čini, nikada neće prestati nositi
u Europi. Široke hlače od plave tkanine, čizme još sasvim pristojne,
iako je lak na koži već bio ispucan a potplati malo odviše debeli, ru­
kavice od jelenje kože, šešir koji je po obliku bio nalik na žandarske
šešire, crni ovratnik s bijelim rubom, za koji bi se, da ga njegov vlasnik
nije nosio potpuno dobrovoljno, moglo pomisliti da je okov na vratu:
u takvoj živopisnoj odjeći bio je čovjek koji je pozvonio na vratima i
zapitao ne stanuje li ovdje, u kući broj 30 na Elizejskim poljanama,
gospodin grof Monte Christo, i koji je, pošto je od vratara dobio po­
tvrdan odgovor, zatvorio za sobom vrata i uputio se prema trijemu.
Baptistin ga je odmah prepoznao po njegovoj maloj uglastoj glavi, po
kosi koja se bijelila te gustim i prosjedim brkovima. Tek što je ovaj
izgovorio svoje ime pred tim inteligentnim slugom, Monte Christo je
bio obaviješten o njegovu dolasku.
Stranca uvedoše u najjednostavnije namješten salon. Tu ga je već oče­
kivao grof i pošao mu u susret nasmijana lica.
— Ah, dragi gospodine — reče on — budite dobrodošli. Ja sam vas
očekivao.
— Doista? — reče čovjek iz Lucce. — Vi ste me očekivali?
— Jest. Javljeno mi je da ćete stići danas u sedam sati.
— Da ću stići? Vi ste dakle bili obaviješteni?
Grof Monte Christo

— Razumije se.
— Ah, utoliko bolje. Moram priznati da sam se bojao da se zaboravilo
na tu malu mjeru opreza.
— Koju?
— Da vas se obavijesti.
— Oh, ne, nipošto!
— Ali vi ste sigurni da se niste prevarili?
— Siguran sam u to.
— Vaša je ekscelencija čekala baš mene danas u sedam sati?
— Baš vas. Uostalom, da provjerimo.
— O, ako ste me očekivali — reče čovjek iz Lucce — to neće biti
potrebno.
— Potrebno je, potrebno! — reče Monte Christo.
Čovjek iz Lucce kao da se malo zabrinuo.
— Dakle — reče Monte Christo — niste li vi gospodin markiz Barto-
lomeo Cavalcanti?
— Bartolomeo Cavalcanti — ponovi čovjek iz Lucce veselo — tako
je-
— Bivši vojni liječnik u austrijskoj vojsci?
— Bio sam vojni liječnik? — zapita bojažljivo stari vojnik.
— Jest — reče Monte Christo — bili ste vojni liječnik, u činu majo­
ra. To je naziv koji u Francuskoj odgovora onome što ste ga imali u
Italiji.
— Dobro —reče čovjek iz Lucce ja i ne tražim nešto bolje... razumi­
jete...
— Uostalom, vi niste došli ovamo iz vlastitih pobuda — nastavi Mon­
te Christo.
— O, sigurno nisam.
— Vas je netko uputio k meni.
— Jest.
— Uputio vas je abbe Busoni?
— Tako je! — uzvikne major veselo.
— I vi imate jedno pismo?
— Evo ga.
— No eto, vidite da je tako. Dajte mi to pismo. I Monte Christo
uzme pismo, otvori ga i stane čitati.
Major je gledao grofa začuđeno i razrogačenih očiju, koje su radoznalo
lutale po cijelom salonu, ali su se uvijek ponovno vraćale na njegova
vlasnika.
— Tako je... Taj dragi abbe... »Major Cavalcanti, čestiti patricij iz Luc-
 Druga knjiga

ce, potomak Cavalcantija iz Firence«, nastavi Monte Christo čitajući,

»koji ima imutak što mu donosi pola milijuna prihoda.«
Monte Christo podigne oči iznad papira i nakloni se.
— Pola milijuna prihoda — reče. — To je prilično, dragi moj gospo­
dine Cavalcanti.
— Kaže li doista pola milijuna? — zapita čovjek iz Lucce.
— Doslovce. A to mora da je točno, jer abbe Busoni je čovjek koji
bolje nego itko poznaje sva velika europska bogatstva.
— Pa neka bude pola milijuna — reče ozbiljno čovjek iz Lucce — ali
ja, na moju časnu riječ, nisam mislio da je to tako velika svota.
— To je zato što imate upravitelja koji vas potkrada. Sto ćete, dragi
gospodine Cavalcanti, s time se treba pomiriti!
— Dobro je što ste me upozorili na to — reče major ozbiljno. — Na-
jurit ću tog lopova.
Monte Christo nastavi:
— »I kome nedostaje samo jedno da bude sretan.«
— O, moj bože, jest! Samo jedno — reče čovjek iz Lucce uzdahnuv-
ši.
— »....da ponovno nađe svog obožavanog sina.«
— Obožavanog sina!
— ....koga mu je još dok je bio dječak ugrabio bilo koji neprijatelj
njegove plemenite porodice bilo pak Cigani...«
— Kad mu je bilo pet godina, gospodine! — reče čovjek iz Lucce
duboko uzdahnuvši i podigavši oči prema nebu.
— Jadni otac — reče Monte Christo.
— »Ja mu vraćam nadu, vraćam mu život, gospodine grofe, saopćivši
mu da mu vi možete omogućiti da opet pronađe tog sina koga već
petnaest godina uzalud traži.«
Čovjek iz Lucce pogleda Monte Christa nekim neopisivim pogledom
punim zabrinutosti.
— Ja to mogu — odgovori Monte Christo.
Major se uspravi.
— Pa to znači da je pismo istinito od početka do kraja?
— Zar ste vi sumnjali u to, gospodine Bartolomeo?
— Nisam, ni časa! Kako bih mogao! Jedan tako ozbiljan čovjek, jedno
crkveno lice kao što je abbe Busoni ne može sebi dopustiti takvu šalu.
Ali vi niste pročitali sve, ekscelencijo.
— Ah, istina — reče Monte Christo — tu je još i post scriptum.
— Jest — ponovi čovjek iz Lucce — jest... još... i... post scriptum.
— »Da gospodin Cavalcanti ne bi morao povlačiti glavnicu od svog
Grof Monte Christo

bankara, ja mu šaljem mjenicu na dvije tisuće franaka za putne tro­

škove i otvaram mu kod vas kredit na svotu od četrdeset osam tisuća
franaka koju mi još dugujete.«
Major je, očito uznemiren, pratio pogledom taj post scriptum.
— Dobro! — reče grof umjesto svake druge napomene.
— Rekao je: dobro — promrmlja čovjek iz Lucce. — Prema tome,
gospodine — nastavi glasno.
— Prema tome? — zapita Monte Christo.
— Prema tome, post scriptum...
— Pa što je s tim post scriptumom...
— Vi ga prihvaćate isto tako blagonaklono kao i čitavo pismo?
— Razumije se. Abbe Busoni i ja imamo urediti neki račun. Ne znam
jesam li mu ostao dužan baš četrdeset osam tisuća franaka, ali među
nama nekoliko novčanica ne igra nikakvu ulogu. No meni se čini da vi
pridajete tom post scriptumu veliku važnost, gospodine Cavalcanti.
— Priznajem — odgovori čovjek iz Lucce — da nisam ponio drugog
novca jer sam se posve pouzdao u potpis abbea Busonija. I zato bih bio
u velikoj neprilici u Parizu kad bih ostao bez tog kredita.
— Može li čovjek kao što ste vi biti ma gdje u neprilici? — reče Monte
Christo. — Ta nemojte...
— Eh, kad čovjek nikoga ne poznaje... — na to će čovjek iz Lucce.
— Ali vas poznaju.
— Jest, mene poznaju, i prema tome...
— Samo kažite, dragi gospodine Cavalcanti.
— ...i prema tome vi ćete mi isplatiti tih četrdeset osam tisuća fra­
naka?
— Cim to zatražite.
Major je zapanjeno kolutao očima.
— Ali sjednite — reče Monte Christo. — Ja zbilja ne znam što ra­
dim... Već vas četvrt sata puštam da stojite.
— O, ništa zato.
Major privuče naslonjač i sjedne.
— Sada — reče grof — hoćete li popiti nešto? Čašu kseresa, porta ili
alikanta?
— Alikanta, ako već hoćete. To mi je najmilije vino.
— Ja imam izvrsnog. S biskvitom, zar ne?
— S biskvitom, kad me već primoravate.
Monte Christo pozvoni. Baptistin se pojavi na vratima. Grof priđe k
njemu.
— Onda?... — zapita ga šapatom.
 uruga Knjigo

— Mladić je ovdje — odgovori sobar, također šapćući.

— Dobro. Kamo ste ga uveli?
— U plavi salon, kao što je vaša ekscelencija naredila.
— Izvrsno. Donesite vino iz Alicanta i biskvita.
Baptistin izađe.
— Doista — reče čovjek iz Lucce — ja vam zadajem toliko truda da
mi je to neugodno.
— Ta iditel — reče Monte Christo.
Baptistin se vrati s čašama, vinom i biskvitom.
Grof napuni jednu čašu, a u drugu ulije samo nekoliko kapi tamnocr­
vene tekućine koju je sadržavala boca sva prekrivena paučinom i svim
drugim znakovima koji su svjedočili o starosti vina, mnogo pouzdanije
no što bore na licu svjedoče o starosti čovjeka.
Major nije ni časka razmišljao za koga je koja čaša te uzme punu čašu
i komad biskvita.
Grof naredi Baptistinu da stavi tanjur nadohvat ruke njegova gosta,
koji najprije otpi nekoliko kapi, razvuče lice od zadovoljstva, a onda
pažljivo umoči biskvit u čašu.
— Dakle, gospodine — reče Monte Christo — vi ste stanovali u Luc-
ci, bili ste bogati, iz plemenite porodice, uživali ste opće poštovanje i
imali ste sve što jednog čovjeka može učiniti sretnim.
— Sve, ekscelencijo — reče major gutajući biskvit — apsolutno sve.
— I samo je nešto nedostajalo vašoj sreći?
— Samo nešto — reče čovjek iz Lucce.
— To jest da pronađete svoje dijete?
— Ah! — izusti major uzimajući drugi komad biskvita — on mi zaista
mnogo nedostaje.
I čestiti major digne oči prema nebu i pokuša uzdahnuti.
— A sada da vidimo, dragi gospodine Cavalcanti — reče Monte Chri­
sto — tko je bio taj vaš neprežaljeni sin. Jer meni su rekli da ste vi
dugo ostali neženja.
— Tako se mislilo, gospodine — reče major — a ja sam...
— Jest — nadoveže Monte Christo — i vi sami ste podržavali to opće
mišljenje. Jedan mladenački grijeh koji ste pred svima htjeli sakriti.
Čovjek iz Lucce se uspravi, načini najmirniji i najdostojanstveniji izraz
lica, a u isti mah čedno obori oči, bilo zato da svoje držanje učini
uvjerljivijim, bilo da pomogne svojoj mašti, neprestano pogledajući
ispod oka na grofa, čiji je uvijek isti osmijeh na usnama govorio o nje­
govoj sveudiljnoj dobrohotnoj radoznalosti.
— Jest, gospodine, htio sam pred svima sakriti tu pogrešku.

621
uroi p\oim uinsio

— Ne radi sebe — reče Monte Christo — jer muškarac se ne obazire

na tako što.
— Oh, ne, razumije se, ne radi mene — reče major osmjehnuvši se i
potresavši glavom.
— Već radi njegove majke — reče grof.
— Radi njegove majke! — uzvikne čovjek iz Lucce uzimajući treći
komad biskvita. — Zbog njegove jadne majke!
— Deder pijte, dragi gospodine Cavalcanti —- reče Monte Christo
ulijevajući čovjeku iz Lucce drugu čašu alikanta. Vi se gušite od ga­
nuća.
— Zbog njegove jadne majke! — promrmlja čovjek iz Lucce pokuša­
vajući ne bi li snagom volje, djelujući na suzne kesice, mogao postići
da na uglove očiju izmami lažne suze.
— Koja je, ako se ne varam, pripadala jednoj ou najuglednijih talijan­
skih obitelji.
— Bila je patricijka iz Fiesole, gospodine grofe, patricijka iz Fiesole!
— A zvala se?
— Vi biste htjeli znati njeno ime?
— O, moj bože — reče Monte Christo — pa i nije potrebno da mi ga
kažete, jer ga znam.
— Gospodin grof zna sve — reče čovjek iz Lucce naklonivši se.
— Oliva Corsinari, zar ne?
— Oliva Corsinari.
— Markiza?
— Markiza.
— I vi ste se naposljetku ipak oženili njome, usprkos protivljenju nje­
ne obitelji.
— Bože moj, jest, naposljetku sam se oženio njome.
— I donijeli ste — nastavi Monte Christo — sa sobom uredne isprave?
— Kakve isprave? — zapita čovjek iz Lucce.
— Pa vaš vjenčani list s Olivom Corsinari i krsni list djeteta?
— Krsni list djeteta?
— Krsni list Andrea Cavalcantija, vašeg sina. Ne zove li se on An-
drea?
— Mislim da se zove — odvrati čovjek iz Lucce.
— Kako? Vi mislite?
— Pa da, ne usuđujem se tvrditi, jer je već toliko dugo tome što je
nestao.
— Imate pravo — reče Monte Christo. — Dakle, vi imate sve te
isprave?

622
 uiuya r\ii]iya

— Gospodine grofe, sa žaljenjem vam moram saopćiti da nisam bio

obaviješten da trebam pribaviti te isprave te sam propustio ponijeti
ih sa sobom.
— Ah, dovraga! — na to će Monte Christo.
— Pa jesu li oni baš neophodno potrebni?
— Neophodno su potrebni.
Čovjek iz Lucce se počeše po čelu.
— Ah, per Baccho! — reče — neophodno su potrebni!
— Razumije se. Ako netko izrazi ovdje kakvu sumnju u vrijednost
vašeg braka, u zakonitost vašeg djeteta...
— Imate pravo — reče čovjek iz Lucce. — Mogao bi netko izraziti
sumnju.
— To bi bilo neugodno za mladića.
— To bi bilo kobno.
— I moglo bi mu onemogućiti kakvu izvanrednu ženidbu.
— O peccato !
— U Francuskoj su, razumijete, ljudi strogi u tom pogledu. Tu nije
dovoljno, kao u Italiji, da nađete nekog svećenika i da mu kažete: Mi
se volimo, sjedinite nas. U Francuskoj postoji građanski brak, a da bi
se sklopio građanski brak, potrebni su dokumenti kojima se utvrđuje
identitet.
— Eto ti nesreće! A ja nemam tih dokumenata.
— Na sreću ih imam ja — reče Monte Christo.
— Vi?
— Jest.
— Vi ih imate?
— Imam ih.
— Ah, pa to je nevjerojatno — reče čovjek iz Lucce, kome se već
činilo da je cilj njegova putovanja promašen zbog tih dokumenata i
pobojao se da će zbog te zaboravnosti doći u pitanje njegovih četr­
deset osam tisuća franaka. — Ah, pa to je nevjerojatno! To je doista
sreća. Jest — nastavi on — to je doista sreća, jer meni to nije bilo ni
na kraj pameti.
— Pa razumije se, čovjek ne može misliti na sve. Ali je na sreću abbe
Busoni mislio za vas.
— Ta nemojte, dragi abbe?
— On je veoma oprezan čovjek.
— On je divan čovjek — reče čovjek iz Lucce. — I on vam ih je po­
slao?
— Evo ih.

623
giui nuine uuimu

Čovjek iz Lucce sklopi ruke u znak divljenja.

— Vi ste se vjenčali s Olivom Corsinari u crkvi Svetog Pavla na Monte
Cattiniju. Evo svećenikove potvrde.
— Jest, bogami] Evo je — reče major gledajući začuđeno.
— I evo krsnog lista Andrea Cavalcantija, koji je izdao župnik u Sa-
ravezzi.
— Sve je u redu — reče major.
— Onda uzmite ove isprave s kojima ja nemam što početi, pa ćete ih
dati svom sinu, koji će ih brižljivo čuvati.
— Siguran sam da hoće! ... Jer ako ih izgubi...
— Pa što, ako ih izgubi? — zapita Monte Christo.
— E pa — odgovori čovjek iz Lucce trebalo bi pisati onamo i dugo bi
trajalo dok bi se nabavili drugi.
U : U :1 ~ — a ____v „ / f _ 4. _ / ^ 1— : ~
----- JU'UJLM.d, LU U1 UHU LCUJVU ICLC 1V1U11LC V^illibUJ.

— Gotovo nemoguće — odgovori čovjek iz Lucce.

— Meni je veoma drago što shvaćate koliko vrijede ti dokumenti.
— Bolje reći, što smatram da imaju neprocjenjivu vrijednost.
— A sada —- reče Monte Christo — što se tiče mladićeve majke...
— Sto se tiče mladićeve majke... — ponovi major zabrinuto.
— Sto se tiče markize Corsinari...
— Bože moj — reče čovjek iz Lucce, kome kao da su na putu nicale
sve nove i nove prepreke — pa zar nam je ona potrebna?
— Nije, gospodine — odvrati Monte Christo. — Uostalom, nije li
ona...
— Tako je, tako je — na to će major — ona je...
— Umrla...
— Na žalost, jest — reče živo čovjek iz Lucce.
— Ja sam to znao — odvrati Monte Christo. — Umrla je prije deset
godina.
— I ja još uvijek oplakujem njenu smrt, gospodine — reče major
izvukavši iz džepa jednu kockastu maramicu i obrisavši najprije lijevo,
a zatim desno oko.
— Sto ćete — reče Monte Christo svi smo mi smrtni ljudi. Sada razu­
mijete, dragi gospodine Cavalcanti, sada razumijete da je nepotrebno
da se u Francuskoj zna da ste petnaest godina živjeli odvojeno od sina.
Sve te priče o Ciganima koji kradu djecu slabo su u modi kod nas. Vi
ste ga poslali na školovanje u jedan koledž u provinciji i željeli biste da
to školovanje dovrši u pariškom društvu. Eto zašto ste ostavili Viareg-
gio, gdje stanujete od smrti vaše žene. To će biti dovoljno.
— Mislite?

624
— Sasvim sigurno.
— Onda je sve u redu.
— A ako bi se saznalo nešto o tome da ste bili odvojeni...
— Ah, jesti Sto da kažem na to?
— Da je jedan nevjerni odgojitelj, koga su potkupili neprijatelji vaše
obitelji...
— Corsinari?
— Razumije se... da je ukrao to dijete kako bi se ugasilo vaše ime.
— To je točno, jer on je moj jedini sin.
— E pa, sada kad je sve utvrđeno i kad vas vaše obnovljeno sjećanje
više ne može izdati, sada sigurno pogađate da sam vam pripremio
jedno iznenađenje?
— Ugodno? — zapita čovjek iz Lucce.
— Ah — reče Monte Christo — dobro vidim da je nemoguće preva­
riti oko i srce jednog oca.
— Hm?! — na to će major.
— Već vam je netko odao ili ste bolje reći sami predosjetili tko je ovdje.
— Tko je ovdje?
— Vaše dijete, vaš sin, vaš Andrea.
— Predosjetio sam — odgovori čovjek iz Lucce savršeno ravnodušno.
— On je dakle ovdje?
— Upravo ovdje — reče Monte Christo. — Kad je maločas ušao,
sobar me je obavijestio o njegovu dolasku.
— Ah, izvrsno! Ah, izvrsno! — reče major povlačeći pri svakom uzvi­
ku gajtane svoje surke.
— Dragi moj gospodine — reče Monte Christo — ja shvaćam vaše
uzbuđenje, i treba vam dati vremena da se priberete. Htio bih i vašeg
sina pripremiti za taj toliko željeni susret jer pretpostavljam da je i on
jednako nestrpljiv kao i vi.
— Nadam se da je tako —• reče Cavalcanti.
— E pa, za nepunih četvrt sata bit ćemo kod vas.
— Vi ćete mi ga dakle dovesti? Ići ćete u svojoj dobroti tako daleko
da mi ga sami predstavite?
— Ne, ja se neću stavljati između oca i sina, vi ćete biti sami, gospodi­
ne majore. Ali budite mirni; sve da i ne progovori glas krvi, nećete se
prevariti: on će ući na ova vrata. To je lijep mladić svijetle puti, možda
malo isuviše svijetle, veoma susretljiva ponašanja; vidjet ćete.
— Ah da — reče na to major —■ vi znate da sam ja ponio sa sobom
samo one dvije tisuće franaka što mi ih je dao abbe Busoni. To sam
potrošio na putu, i...

625
uromonie cnnsto

— I potreban vam je novac... Pa to je sasvim u redu, dragi gospodine

Cavalcanti. Evo, dajem vam na račun osam novčanica po tisuću fra­
naka.
Majorove oči zasjaše kao tamni rubini.
— Dugujem vam još četrdeset tisuća franaka — reče Monte Chri-
sto.
— Hoće li vaša ekscelencija da izdam priznanicu? — zapita major
tutnuvši novčanice u unutarnji džep svoje surke.
— A zbog čega? •______________
— Pa da imate pokriće za abbea Busonija.
— E, pa dobro. Dat ćete mi priznanicu na cijelu svotu, kad vam ispla­
tim ostatak od četrdeset tisuća franaka. Ali među poštenim ljudima
takve su priznanice nepotrebne.
— Ah, jest, to je istina — reče major; — među poštenim ljudima.
— A sada samo još nešto, markiže.
— Izvolite?
— Dopuštate mi da vam nešto savjetujem?
— Kako da ne, ja vas čak molim da to učinite.
— Ne bi bilo zgorega da odložite ovu surku.
— Doista! — reče major gledajući svoju odjeću sa stanovitim zado­
voljstvom.
— Jest, to se još nosi u Viareggiu, ali u Parizu je taj komad odjeće,
koliko god da je elegantan, već odavno izašao iz mode.
— To mi je žao — reče čovjek iz Lucce.
— O, ako vam je toliko stalo do nje, možete je opet obući kad budete
odlazili.
— Ali što ću dotle obući?
— Pa naći ćete nešto u svojim kovčezima.
— Sto kažete? U mojim kovčezima? Ja imam samo putnu torbu.
-— Nju imate sa sobom, razumije se. Nema smisla da se čovjek opte­
rećuje. Uostalom, jedan stari vojnik voli komotno putovati.
— I upravo zato sam...
— Ali vi ste oprezan čovjek, pa ste poslali svoje kovčege unaprijed.
Oni su jučer stigli u Hotel des Princes, u ulici Richelieu. Tamo ste
rezervirali sebi stan.
— I u tim kovčezima?
— Pretpostavljam da ste naredili svom sobaru da u njih stavi sve što
je potrebno: građansko odijelo, uniformu. U važnim prigodama obući
ćete uniformu, to dobro djeluje. I ne zaboravite svoje odlikovanje
Legije časti. U Francuskoj se izruguju tome, ali ga ipak nose.

-62fi
— Vrlo dobro, vrlo dobro, vrlo dobro! — reče major, sav izvan sebe
od oduševljenja.
— A sada — reče Monte Christo — kad vam je srce ojačalo da podne­
se odviše jaka uzbuđenja, pripremite se, dragi gospodine Cavalcanti,
da ponovno vidite svog sina Andrea.
I Monte Christo, poklonivši se ljubazno čovjeku iz Lucce, koji je bio
izvan sebe od ushićenja, iščezne iza zavjese na vratima.

627
uror mome cnnsio

18. Andrea Cavalcanti

Grof Monte Christo uđe u susjedni salon, koji je Baptistin bio nazvao
plavim salonom i u koji je prije njega ušao jedan mladić vitka stasa,
prilično otmjeno odjeven, kojega je unajmljena kočija dovezla prije
pola sata do vrata palače.
Baptistinu nije bilo teško prepoznati ga jer je to bio onaj visoki mladić
kratko podšišane plave kose, riđe brade, crnih očiju, na čiju ga je ru­
menu put i blistavo bijelu kožu bio upozorio njegov gospodar.
Kad je grof ušao u salon, mladić je bio nehajno ispružen na jednoj sofi
i rastreseno je lupkao štapićem sa zlatnim drškom po svojoj čizmi.
Opazivši Monte Christa, on brzo ustane.
— Gospodin je grof Monte Christo? — zapita.
— Jest, gospodine — odgovori grof — i ja imam, ako se ne varam, čast
govoriti s gospodinom vicomtom Andreom Cavalcantijem?
— Vicomte Andrea Cavalcanti — odgovori mladić poprativši ove ri­
ječi nehajnim naklonom.
— Vi imate jedno pismo za mene? — reče Monte Christo.
— Nisam vam ga spominjao zbog potpisa koji mi se učinio neobičan.
— Sindbad Pomorac, zar ne?
— Upravo tako. A kako nikada nisam čuo za nekog drugog Sindbada
Pomorca osim onog iz »Tisuću i jedne noći«...
— E pa, to je jedan od njegovih potomaka, jedan moj veoma bogati
prijatelj, jedan Englez, više nego osobenjak, gotovo lud. Njegovo je
pravo ime lord Wilmore.
— Ah, sad mi je sve jasno] — reče Andrea. — Onda je sve potpuno u
redu. To je onaj isti Englez kojega sam upoznao u... jest... vrlo dobro!
... Gospodine grofe, stojim vam na raspolaganju.
— Ako je to što ste imali čast da mi kažete istinito — odgovori grof
osmjehnuvši se — nadam se da ćete biti toliko dobri da mi kažete
neke pojedinosti o sebi i svojoj obitelji.

628
 L/iuya i\iijiya

— Vrlo rado, gospodine grofe — odgovori mladić sa spremnošću koja

je dokazivala da ima izvrsno pamćenje. — Ja sam, kao što ste i sami
rekli, vicomte Andrea Cavalcanti, sin majora Bartolomea Cavalcanti-
ja, potomak onih Cavalcantija što su upisani u zlatnu knjigu Firence.
Našu obitelj, iako je još uvijek bogata, jer moj otac ima pola milijuna
rente, zadesile su mnoge nesreće, a mene je, kad mi je bilo pet ili šest
godina, ugrabio neki nevjerni odgojitelj, tako da već petnaest godina
nisam vidio svog oca. Otkako sam odrastao, otkako sam slobodan i
svoj gospodar ja ga uzalud tražim. Konačno me je vaš prijatelj Sindbad
Pomorac ovim pismom obavijestio da je moj otac u Parizu i ovlastio
me da se obratim na vas da dobijem vijesti o .njemu.
— Doista, gospodine, sve to što mi pripovijedate, veoma je zanimljivo
— reče grof gledajući s nekim mračnim zadovoljstvom to neusiljeno
lice s kojeg je zračila ljepota zlog anđela — i vi ste veoma dobro učinili
što ste se odazvali pozivu mog prijatelja Sindbada Pomorca, jer vaš je
otac doista ovdje i traži vas.
Otkako je ušao u salon, grof nije ispuštao iz očiju mladića. Bio je za­
divljen sigurnošću njegova pogleda i čvrstoćom njegova glasa. Ali na
ove tako prirodne riječi: »Vaš otac je doista ovdje i traži vas«, mladić
naglo ustane i uzvikne:
— Moj otad Moj otac ovdjel
— Razumije se — odgovori Monte Christo — vaš otac, major Barto-
lomeo Cavalcanti.
Izražaj straha što se pojavio na mladićevu licu nestade gotovo u istom
času.
— Ah, jest, tako je — reče on. Major Bartolomeo Cavalcanti. I vi
kažete, gospodine grofe, da je on ovdje, taj moj dragi otac?
— Jest, gospodine. Reći ću čak da sam se upravo sada rastao od njega
i da me je priča koju mi je ispripovjedio o svom dragom sinu što ga je
nekada izgubio veoma dirnula. Doista, njegove patnje, njegove bojazni
i njegove nade u vezi s vama mogle bi sačinjavati jednu zanimljivu po­
emu. Naposljetku je jednog dana primio vijesti koje su mu saopćavale
da su otmičari njegova sina spremni vratiti ga ili naznačiti mjesto gdje
se nalazi, ako im se isplati prilična svota novca. Ali ništa nije moglo
zadržati tog dobrog oca, i ta je svota bila poslana na granicu Pijemon-
ta, a uz nju jedan pasoš s vizom za Italiju. Vi ste, ako se ne varam, bili
na jugu Francuske?
— Jest, gospodine — odgovori Andrea, čije je lice pokazivalo da je
prilično zbunjen. — Jest, ja sam bio na jugu Francuske.
— U Nici su vas trebala čekati kola?

629
Grof Monte5 Christo

— Tako je, gospodine grofe. Tim sam se kolima odvezao iz Niče u

Ženevu, iz Ženeve u Torino, iz Torina u Chambery, iz Chamberyja u
Pont-de-Beauvoisin, i iz Pont-de-Beauvoisina u Pariz.
— Prekrasno! A on se neprestano nadao da će vas susresti na putu,
jer je i sam išao tim istim putem. I zato je smjer vašeg putovanja bio
tako određen.
— Ali — reče Andrea — da me je i susreo, taj moj dragi otac, ja
sumnjam da bi me bio prepoznao. Jer ja sam se ipak malo izmijenio
otkako sam ga izgubio iz vida.
— O, a glas krvi? — reče Monte Christo.
— Ah da, imate pravo — prihvati madić — nisam imao u vidu glas krvi.
— A sada — nastavi Monte Christo — samo jedno zabrinjuje markiza
Cavalcantija. Muči ga pitanje što ste radili dok ste bili rastavljeni od
njega, kako su postupali s vama vaši otmičari, jesu li sačuvali sve obzi­
re koje su morali imati prema vašem plemenitom porijeklu, i konačno
nisu li vam zbog tih duševnih patnja kojima ste bili izloženi, patnja
koje su sto puta gore od tjelesnih patnja, nisu li vam oslabile one
sposobnosti kojima vas je priroda tako obilno obdarila i vjerujete li vi
sami da ćete moći i opet zauzeti i dostojno održati u društvu položaj
koji vam pripada.
— Gospodine — promuca mladić zbunjeno — nadam se da nije ka­
kva kleveta...
— Ja sam prvi put čuo za vas od svog prijatelja Wilmorea, filantropa.
Znao sam da vas je zatekao u nekom neugodnom položaju, ne znam
kakvom, jer ga nisam pitao. Ja naime nisam radoznao. On se zainte­
resirao za vaše nesreće, a to znači da ste mu bili zanimljivi. On mi je
rekao da bi vam htio vratiti društveni položaj koji ste izgubili, da će
tražiti vašeg oca i da će ga naći. I tražio ga je, a čini se da ga je i našao,
jer je on ovdje. Naposljetku me je jučer obavijestio o vašem dolasku,
saopćivši mi i neke druge upute u vezi s vašim bogatstvom, i to je sve.
Ja znam da je on osobenjak, taj lord Wilmore, ali u isto vrijeme, kako
je to čovjek pouzdan, bogat kao zlatni rudnik, koji dakle može sebi
priuštiti svoje nastranosti bez opasnosti da se upropasti, ja sam mu
obećao da ću se pridržavati njegovih uputa. A sada, gospodine, nemoj­
te mi zamjeriti zbog mog pitanja. Kako ću ja morati pomalo biti i vaš
pokrovitelj, htio bih znati nisu li nesreće koje su vas zadesile, nesreće
koje nisu bile ovisne o vašoj volji i koje nimalo ne umanjuju moje
poštovanje prema vama, nisu li vas one malo otuđile od onog društva
u kojem ste po svom bogatstvu i svom imenu bili predodređeni da
odigrate lijepu ulogu.
can
 urugd nnjiyd

— Gospodine — odgovori mladić, sve sigurniji što je grof dalje govo­

rio — što se toga tiče, budite bez brige. Otmičari koji su me rastavili
od mog oca i koji su jamačno imali namjeru kasnije me opet predati
njemu, kao što su i učinili, znali su da će izvući to veću korist ako mi
ostave moju osobnu vrijednost i ako je čak i povećaju bude li to mo­
guće. Ja sam dakle dobio vrlo dobar odgoj i zato su ti kradljivci djece
postupali sa mnom kao što se postupalo s robovima u Maloj Aziji, gdje
su gospodari pravili od njih gramatičare, liječnike i filozofe, kako bi ih
mogli što bolje prodati na tržištu robova u Rimu.
Monte Christo se zadovoljno osmjehne. Činilo se da nije toliko oče­
kivao od gospodina Andrea Cavalcantija.
— Uostalom — nastavi mladić — ako moje ponašanje i ne bude bez
nedostatka i ako se ne budem posve pridržavao društvenih običaja,
mislim da ćete biti toliko dobri da mi to oprostite, s obzirom na ne­
sreće koje su me pratile u djetinjstvu i progonile u mladosti.
— E pa dobro 1 — reče nehajno Monte Christo — vi ćete raditi što
god budete htjeli, vicomte, jer vi ste svoj gospodar, i to je vaša stvar.
Aii ja bih, na časnu riječ, prešutio sve te događaje, jer vaš je dosada­
šnji život pravi roman, a ljudi koji inače vole romane utisnute između
dvije korice na žutom papiru začudo nemaju nimalo povjerenja u ro­
mane uvezane u živu kožu, pa makar bili i pozlaćeni, kao što bi mo­
gao biti vaš. To je neprilika na koju ću imati slobodu upozoravati vas,
gospodine vicomte. Jer čim budete ispričali nekome svoju ganutljivu
životnu priču, ona će se proširiti od usta do usta posve iskrivljena. Vi
ćete biti prisiljeni izigravati Antonyja, a vrijeme Antonyja ipak je već
pomalo prošlo. Možda ćete imati uspjeha kao kakva zanimljivost, ali
ljudi malokad vole biti u središtu pažnje i na nišanu ogovaranja. To će
vam možda dosaditi.
— Mislim da imate pravo, gospodine grofe — odgovori mladić pro-
blijedjevši i nehotice pod neumoljivim pogledom Monte Christovim.
— To je velika neprilika.
— Ali je ne smijemo preuveličavati — reče Monte Christo — jer
ćemo inače, nastojeći ispraviti jednu pogrešku, počiniti pravu ludost.
Ne, trebamo samo utvrditi kako se imate ponašati, a jedan pametan
čovjek kao što ste vi utoliko će se lakše prilagoditi što je to u skladu s
njegovim interesima. Treba pobijati svjedočanstvima i prijateljstvom s
uglednim ljudima sve što bi vaša prošlost mogla imati mračno u sebi.
Na mladiću se vidjelo da ga je napustila njegova prisebnost.
— Ja bih vam se rado ponudio da vam budem jamac — reče Monte
Christo — ali jedna je od mojih osobina da sam nepovjerljiv i prema
Grof Monte Christo

najboljim prijateljima i da čak osjećam potrebu da i druge učinim

nepovjerljivima. Zato bih ja u ovom slučaju igrao ulogu izvan svoje
struke, kako to kažu glumci, i izložio bih se opasnosti da me isfućkaju,
što je nepotrebno.
— Ali ipak, gospodine grofe — reče Andrea — s obzirom na lorda
Wilmorea, koji me je preporučio vama...
— Jest, razumije se prihvati Monte Christo. — Ali lord Wilmore mi nije
zatajio, dragi gospodine Andrea, da ste imali prilično burnu mladost. O!
— reče grof videći da se Andrea trgnuo na te riječi — ja ne tražim od
vas da se ispovijedate. Uostalom, upravo zato da vam nitko ne bi bio po­
treban pozvali smo iz Lucce gospodina markiza Cavalcantija, vašeg oca.
Vi ćete ga za koji trenutak vidjeti, on je pomalo ukočen, pomalo namje­
šten, ali to je zato što nosi uniformu, ali kad čovjek zna da je osamnaest
godina proveo u austrijskoj vojsci, sve će mu oprostiti. Mi smo općenito
prilično popustljivi kad se radi o Austrijancima. Sve u svemu, to je otac
s kojim možete biti sasvim zadovoljni, uvjeravam vas.
— Ah, vi me ohrabrujete, gospodine. Jer ja sam se rastao od njega
tako davno da ga se uopće više ne sjećam.
— A zatim, kao što znate, ljudima se zbog njihova bogatstva štošta
oprašta.
— Znači da je moj otac doista bogat, gospodine?
— On je milijunaš... petsto tisuća livra rente.
— Pa onda — zapita mladić s nekom tjeskobom — onda će moj po­
ložaj biti... ugodan?
— I te kako ugodan, dragi gospodine. On vam daje pedeset tisuća
livra godišnje rente za sve vrijeme dok ostanete u Parizu.
— Pa ja ću u tom slučaju ostati ovdje zauvijek.
— Hja, tko može jamčiti što će se dogoditi, dragi gospodine? Čovjek
snuje, a Bog određuje.
Andrea uzdahne.
— Ali naposljetku — reče — dok god ostanem u Parizu i... ako me
nikakva okolnost ne prisili da odem odavde, osiguran mi je taj novac
o kojem ste mi maločas govorili?
— O, razumije se.
— Osigurava mi ga moj otac? — zapita Andrea zabrinuto.
— Jest, ali će za nj jamčiti lord Wilmore, koji vam je na traženje va­
šeg oca otvorio kredit na pet tisuća franaka mjesečno kod gospodina
Danglarsa, jednog od najsigurnijeg bankara u Parizu.
— A moj otac namjerava dugo ostati u Parizu? — zapita Andrea za­
brinuto.
— Svega nekoliko dana odgovori Monte Christo. — Njegova mu slu­
žba ne dopušta da izbiva duže od dva ili tri tjedna.
— O, dragi otac! — reče Andrea, koga je taj skori odlazak očito oduševio.
— Zato —- reče Monte Christo praveći se da nije shvatio značenje
tih riječi------ zato ja više ne želim odgađati trenutak vašeg sastanka.
Jeste li spremni zagrliti tog čestitoga gospodina Cavalcantija?
— Nadam se da ne sumnjate u to?
— E pa dobro! Uđite dakle u salon, mladi prijatelju, i naći ćete svog
oca koji čeka na vas.
Andrea se duboko nakloni grofu i uđe u salon.
Grof ga je pratio pogledom, i pošto je mladić iščezao, on pritisne
neku polugu i jedna se slika pomakne u okviru tako da je dopuštala da
se kroz vješto prikrivenu pukotinu može gledati u salon.
Andrea je zatvorio vrata za sobom i pošao prema majoru, koji je ustao
čim je začuo šum koraka što su se približavali.
— Ah, gospodine i dragi oče — reče Andrea vrlo glasno, tako da bi ga
grof mogao čuti kroz zatvorena vrata —jeste li to doista vi?
— Dobar dan, dragi sine — reče ozbiljno major.
— Pošto smo toliko godina bili razdvojeni — reče Andrea gledajući i
dalje prema vratima — kakva sreća što se opet vidimo!
— Doista, dugo smo bili razdvojeni.
— Zar se nećemo zagrliti, gospodine? — nastavi Andrea.
— Kako god hoćete, sine moj — reče major.
I ta se dva čovjeka zagrliše kako se grle glumci u Theatre Frangaise, to
jest spustivši jedan drugome glavu preko ramena.
— I tako smo eto opet zajedno!
— Opet smo zajedno — prihvati major.
— Da se nikad više ne rastanemo?
— Ah jest! Ta meni se čini, dragi sine, da vi sad smatrate Francusku
svojom drugom domovinom.
— Istina je — reče mladić — da bih bio veoma nesretan kad bih mo­
rao napustiti Pariz.
— A ja, vi ćete razumjeti, ja ne bih mogao živjeti izvan Lucce. Zato ću
se vratiti u Italiju čim mi to bude moguće.
— Ali prije no što otputujete, dragi oče, vi ćete mi zacijelo predati
isprave pomoću kojih ću moći dokazati svoje porijeklo.
— Razumije se jer ja sam i došao upravo zbog toga i odviše sam se
namučio dok sam vas našao i da bih vam ih predao, a da bismo se opet
stali tražiti. U to bih sigurno utrošio ostatak svoga života.
— A isprave?

633
vjiui riume ciiiimu

— Evo ih.
Andrea nestrpljivo zgrabi vjenčani list svog oca, svoj krsni list i pošto
ih je otvorio s radoznalošću koja je sasvim prirodna za jednog dobrog
sina, on prijeđe pogledom obje isprave, i to tako brzo i snalažljivo da
se nije moglo sumnjati u njegov izvježban pogled i živo zanimanje.
Kad je dovršio, neki neopisivi izraz veselja ozari mu čelo, i promatra­
jući majora s nekim neobičnim smiješkom, reče na izvrsnom toskan-
skom narječju:
— Ah gle, znači da u Italiji više nema robije?
— Zašto to kažete?
— Zato što se mogu nekažnjeno praviti ovakve isprave. I za polovinu
od ovoga, moj najdraži oče, dobili biste u Francuskoj pet godina pro­
mjene zraka u Toulonu.
— Sto kažete? — reče čovjek iz Lucce nastojeći zauzeti dostojanstve­
no držanje.
— Dragi moj gospodine Cavalcanti — reče Andrea stišćući majorovu
ruku — koliko su vam dali da budete moj otac?
Major htjede nešto reći.
— Tiho — reče Andrea snizujući glas. — Ja ću vam dati primjer iskre­
nosti. Meni daju pedeset tisuća franaka na godinu da budem vaš sin.
Prema tome, jasno vam je da mi nikada neće pasti na pamet da tvrdim
da mi vi niste otac.
Major se uznemireno ogleda oko sebe.
— Eh, budite mirni, sami smo — reče Andrea. — Uostalom, govorim
talijanski.
— E pa dobrol — reče čovjek iz Lucce. — Meni daju pedeset tisuća
franaka jednom zauvijek.
— Gospodine Cavalcanti — reče Andrea — vjerujete li vi u bajke?
— Nekada nisam vjerovao, ali sada moram vjerovati.
— Znači da vi imate dokaze?
Major izvuče iz džepa pregršt zlatnika.
— Opipljive, kao što vidite.
— Vi dakle mislite da mogu vjerovati obećanjima koja su mi dana?
— Mislim da možete.
— I da će ih ovaj dobričina od grofa ispuniti?
— U potpunosti. Samo, razumijete, da bismo to postigli, trebamo
igrati svoju ulogu.
— Kakvu ulogu?
— Ja nježnog oca...
— A ja poslušnog sina.

634
 ui uyu i\i ij iy u

— Budući da oni hoće da budete moj potomak.

— Tko su to: oni?
— Pa, ja ne znam, oni koji su vam pisali. Zar vi niste dobili jedno
pismo?
— Jesam.
— Od koga?
— Od nekog abbea Busonija.
— Kojega uopće ne poznajete?
— Kojega nisam nikad vidio.
— Sto vam je rečeno u tom pismu?
— Nećete me izdati?
— Nije mi ni na kraj pameti, ta mi imamo zajedničke interese.
— Onda čitajte.
I major pruži mladiću jedno pismo. Andrea stane šapatom čitati:

»Vi ste siromašni, i čeka vas jadna starost. Hoćete li postati, ako već
ne bogati a ono neovisni?
Otputujte odmah u Pariz i zatražite od grofa Monte Christa, na Eli-
zejskim poljanama br. 30, sina kojeg ste imali s markizom Corsinari i
koji vam je otet kad mu je bilo pet godina.
Taj vaš sin zove se Andrea Cavalcanti.
Da ne biste posumnjali u dobre namjere potpisanoga, u prilogu ovom
pismu naći ćete:
1) Ček na dvije tisuće četiri stotine toskanskih livra, koje možete
naplatiti kod gospodina Gozzija u Firenci.
2) Pismo za gospodina grofa Monte Christa, kod kojeg vam otvaram
kredit na svotu od četrdeset osam tisuća franaka. Budite kod grofa
26. svibnja u sedam sati uvečer.
Abbe Busoni«

— Tako je.
— Sto: tako je? Sto hoćete time reći?
— Kažem da sam i ja primio pismo.
— Vi?
— Jest, ja.
— Od abbća Busonija?
— Ne.
— Pa od koga onda?
— Od nekog Engleza, nekog lorda Wilmorea, koji se naziva Sindbad
Pomorac.

635
Grof Morite Christo

— I kojega vi isto tako ne poznajete kao što ja ne poznajem abbea

Busonija?
— Ah jest, u tome sam stigao dalje od vas.
— Vi ste ga vidjeli?
— Jest, jedanput.
— A gdje?
— Eh, upravo to vam ne mogu reći, jer biste onda znali koliko i ja, a
to nije potrebno.
— A što je pisalo u vašem pismu?
— Čitajte.
»Vi ste siromašni i čeka vas jadna budućnost. Hoćete li steći ugledno
ime? Hoćete li biti neovisni i bogati?«
— Do vraga! — reče mladić njišući se na petama. — Kakvog uopće
ima smisla postavljati takva pitanja?
»Sjednite u poštansku kočiju koju ćete naći upregnutu kad izađe­
te iz Niče kroz Ženevska vrata. Prođite kroz Torino, Chambery i
Pont-de-Beauvoisin. Javite se kod gospodina grofa Monte Christa
na Elizejskim poljanama 26. svibnja u sedam sati uveče i pitajte ga
za svog oca.
Vi ste sin markiza Bartolomea Cavalcantija i markize Leonore Cor-
sinari, što dokazuju isprave koje će vam uručiti markiz i koje će vam
omogućiti da se pod tim imenom pojavite u pariškom društvu.
Sto se tiče vašeg društvenog položaja, godišnji prihod od pedeset tisu­
ća franaka omogućit će vam da ga održite.
Pismu je priložen ček na pet tisuća livra, koji se može naplatiti kod
gospodina Ferrea, bankara u Nici, i pismo za grofa Monte Christa,
kome sam povjerio da vas opskrbi svime što vam bude potrebno.
Sindbađ Pomorac«
-— Hm! — promrmlja major — to je veoma lijepo.
— Zar ne?
— Vi ste vidjeli grofa?
— Sada sam došao od njega.
— I on je provjerio?
— Sve.
— Razumijete li vi nešto od toga?
— Bogami ne razumijem.
— Netko će se u tome nasamariti.
— U svakom slučaju, to nećemo biti ni vi ni ja?
— Mi sigurno nećemo.
— A tko će onda?
C'iC
 uiugđ !\njiya

— Što se nas tiče, zar ne?

— Točno, upravo to sam i ja htio reći. Trebamo izdržati do kraja i biti
na oprezu.
— U redu. Vidjet ćete da sam dostojan suigrač.
— U to nisam posumnjao ni jednog trenutka, dragi oče.
— Vi mi iskazujete čast, dragi sine.
Monte Christo odabere ovaj trenutak da se vrati u salon. Začuvši šum
njegovih koraka, oba muškarca padoše jedan drugome u zagrljaj. Grof
ih je zatekao zagrljene.
— Onda, gospodine markiže — reče Monte Christo — čini se da ste
našli sina kakvog ste željeli?
— Ah, gospodine, gušim se od radosti.
— A vi, mladiću?
— Ah, gospodine grofe, ja se gušim od sreće.
— Sretna li oca! Sretna li djeteta! — reče grof.
-— Žalosti me samo to — reče major — što moram tako brzo napustiti
Pariz.
— O, dragi gospodine Cavalcanti — reče Monte Christo — nadam se
da nećete otputovati prije no što vas predstavim nekolicini prijatelja.
— Stojim na raspolaganju gospodinu grofu — reče major.
— A sada, deder, mladiću, ispovjedite se.
— Kome?
— Pa vašem gospodinu ocu. Kažite mu koju riječ o svojim financija­
ma.
— Ah, k vragu! — uzvikne Andrea. — Dirate u osjetljivu žicu.
— Čujete li, majore? — reče Monte Christo.
— Razumije se da čujem.
— Jest, a da li razumijete?
— Izvrsno razumijem.
-— To drago dijete kaže da mu je potreban novac!
— Pa što ja tu mogu?
— Da mu ga date, pobogu!
— Ja?
— Jest, vi!
Monte Christo stane između njih.
— Evo! — reče on Andrei tutnuvši mu svežanj novčanica u ruku.
— Što je to?
— Odgovor vašeg oca.
— Mog oca?
— Jest. Zar mu niste dali na znanje da vam je potreban novac?

637
Grof Monte Christo

— Jesam. Pa što?
— E pa, on mi je naredio da vam to predam.
— Na račun moje godišnje rente?
— Ne, nego za troškove uređenja stana.
— Oh, dragi oče!
— Ta šutite — reče Monte Christo — zar ne vidite da on ne želi da
vam kažem da je to od njega.
— Ja cijenim tu tankoćutnost — reče Andrea trpajući novčanice u
džep svojih hlača.
— Dobro je — reče Monte Christo. — Sada odlazite?
— A kad ćemo imati čast opet vas vidjeti? — zapita Cavalcanti.
— U subotu, ako hoćete... jest... svakako u subotu. Pozvao sam na
ručak u svoju kuću u Auteuilu, Ulica Fontaine broj 28, nekoliko ljudi,
među ostalima gospodina Danglarsa, vašeg bankara. Predstavit ću vas
njemu jer on treba vas obojicu upoznati kako bi vam mogao isplatiti
vaš novac.
— U svečanom odijelu? — zapita poluglasno major.
— U svečanom odijelu: uniforma, križ Legije časti.
— A ja? — zapita Andrea.
— O, vi, pa to je jednostavno: crne hlače, bijeli prsluk, crni ili plavi
kaput, dugačka kravata. Naručite odijelo kod Blina. Ako ne znate nje­
govu adresu, Baptistin će vam je dati. Sto se jednostavnije obučete,
ovako bogati kako jeste, to ćete ostaviti bolji dojam. Budete li kupo­
vali konje, uzmite ih kod Devedeuxa. Hoćete li kupiti kočiju, otiđite
Baptisteu.
— U koliko sati možemo doći? — zapita mladić.
— Pa oko šest i pol.
— Dobro je, doći ćemo — reče major prinoseći ruku šeširu.
Oba Cavalcantija poklone se grofu i izađu.
Grof priđe prozoru i vidje ih kako ruku pod ruku prelaze dvorište.
— Doista — reče — to su dva velika nitkova! Kakva šteta što zbilja
nisu otac i sin!
Zatim, pošto je na nekoliko trenutaka utonuo u tmurno razmišljanje,
reče:
— Hajdemo k Morrelovima! Čini mi se da teže podnosim gađenje
nego mržnju.

ono
 uruga Knjiga

19. Vrt pod djetelinom

Naši čitatelji trebaju nam dopustiti da ih odvedemo u onaj vrt što
graniči s kućom gospodina de Villeforta pa ćemo iza onih vrata
ispod kestenova ponovno naći osobe koje već poznajemo.
Ovog puta Maksimilijan je došao prvi. Prislonio je oko na ogradu
pa stao čekati da u dubini vrta ugleda jednu sjenu i začuje škripu
svilenih cipelica po pijeskom posutim stazama.
Konačno se začu ta toliko očekivana škripa cipela, ali umjesto jedne
prilike stale su se približavati dvije. Valentinino zakašnjenje uzroko­
vala je posjeta gospođe Danglars i Eugenije, posjeta koja je još uvi­
jek trajala kad je Maksimilijan stao iščekivati. Da ipak ne bi izostala
sa sastanka, djevojka je tada predložila gospođici Danglars da se
prošeću po vrtu, budući da je htjela pokazati Maksimilijanu da ona
nije kriva za to zakašnjenje zbog kojeg je on sigurno trpio.
Mladić je shvatio sve, s onom brzinom poimanja koja je svojstvena
ljubavnicima, i osjetio je olakšanje u srcu. Uostalom, iako nije dola­
zila tako blizu da bi je on mogao čuti, Valentina je šetnju usmjerila
tako da bi je svaki put kad bi prošla Maksimilijan mogao vidjeti. I
svaki put kad bi prošla ona bi dobacila prema vratima pogled koji
njena drugarica nije mogla primijetiti, a koji kao da je govorio mla­
diću:
»Budite strpljivi, prijatelju, vidite da ja nisam ništa kriva.«
I Maksimilijan je doista strpljivo čekao, diveći se kontrastu između
tih dviju djevojaka: dok je jedna bila bjeloputa, s čeznutljivim očima
i malko povinuta kao lijepa vrba, druga je bila tamnoputa, ponosnih
očiju i uspravna kao topola. Razumije se da je u tom uspoređivanju
dviju tako suprotnih priroda mladićevo srce davalo sve prednosti
Valentini.
Pošto su šetale pola sata, dvije djevojke se udaljiše. Maksimilijan
shvati da je došlo vrijeme da se posjeta gospođe Danglars završi.

fiaq
Grof Monte Christo

I doista, nekoliko trenutaka kasnije Valentina se opet pojavi, ali sada

bijaše sama. Bojeći se da kakav radoznali pogled ne prati njen povra­
tak, ona je koračala sasvim polako. I umjesto da pođe ravno prema
vratima, ona sjedne na jednu klupu, pošto je zabrinuto pretražila
pogledom svaki grm i bacila pogled do kraja svake staze.
Kad se tako uvjerila da je nitko ne prati, ona potrči prema vratima.
— Dobar dan, Valentino — reče jedan glas.
— Dobar dan, Maksimilijane. Pustila sam vas čekati, ali vi ste vi­
djeli zbog čega?
— Jest, prepoznao sam gospođicu Danglars. Nisam znao da ste tako
bliski s tom mladom osobom.
— A tko vam je rekao da smo nas dvije bliske, Maksimilijane?
— Nitko. Ali to sam zaključio po tome kako ste išle ispod ruke,
kako ste razgovarale. Čovjek bi pomislio da to dvije drugarice iz
internata povjeravaju jedna drugoj svoje tajne.
— Pa mi i jesmo povjeravale jedna drugoj svoje tajne. Ona mi je
priznala kako joj je mrsko udati se za gospodina de Morcerfa, a ja
sam njoj priznala da bih bila nesretna ako bih se udala za gospodina
d’Epinaya.
— Draga Valentina!
— Eto zašto ste, dragi prijatelju — nastavi djevojka — uočili tu pri­
vidnu neusiljenost između mene i Eugenije i zato što sam, govoreći
o čovjeku koga ne mogu voljeti, mislila na čovjeka koga volim.
— Kako ste vi dobri u svemu, Valentina, i imate u sebi nešto što
gospođica Danglars nikada neće imati, a to je ona neopisiva draž
koja je ženi ono što je miris cvijetu, a slast voću. Jer cvijet ne mora
biti samo lijep, a voće ne mora biti samo lijepa oblika.
— To vam se čini samo zbog vaše ljubavi, Maksimilijane!
— Ne, Valentino, kunem vam se. Vidite, ja sam vas sada promatrao
obje, i dajem vam časnu riječ da ne želim biti nepravedan prema
ljepoti gospođice Danglars, ali ne shvaćam kako se netko može za­
ljubiti u nju.
— To je zato, kao što ste i sami rekli, Maksimilijane, što sam ja bila
ovdje, pa vas je moja prisutnost učinila nepravednim.
— Ne... ali kažite mi... pitam to iz puke radoznalosti, koja je po­
sljedica stanovitih pretpostavki koje sam sebi stvorio o gospođici
Danglars.
— O, one su sigurno nepravedne, mada ne znam koje su. Kad vi
sudite o nama jadnim ženama, mi ne trebamo od vas očekivati pra-
štanje.
 Druga knjiga

— Ali dodajte da ni vi same niste pravedne jedna prema drugoj!

— To je zato što u našim sudovima gotovo uvijek ima strasti. Ali da
se vratimo na vaše pitanje.
— Je li gospođici Danglars zato tako mrsko da se uda za gospodina
de Morcerfa što voli nekog drugog?
— Maksimilijane, ja sam već rekla da nisam Eugenijina prijateljica.
— E, bože moj! — reče Morrel — pa djevojke se povjeravaju je­
dna drugoj i ako nisu prijateljice. Priznajte da ste je pitali štogod o
tome! Eto, osmjehnuli ste se.
— Ako vi to vidite, Maksimilijane, čemu je onda potrebna ova pre­
grada između nas.
— Kažite, što vam je rekla?
— Rekla mi je da ne voli nikoga — reče Valentina — i da je spopada
jeza pri pomisli na brak; da bi joj najmilije bilo kad bi mogla voditi
slobodan i neovisan život i da je gotovo spopada želja da njen otac
izgubi svoj imutak, kako bi ona mogla postati umjetnica kao njena
prijateljica gospođica Lujza d’Armilly.
— Eh, vidite!
— Pa što? Sto to dokazuje? — zapita Valentina.
— Ništa — odgovori Maksimilijan osmjehnuvši se.
— Pa zašto se onda smješkate? — reče Valentina.
— Ah, eto vidite da sad i vi promatrate kroz pukotinu, Valentina
— reče Maksimilijan.
— Hoćete li da se udaljim?
— Oh ne, nikako! Ali da govorimo o vama.
— Ah, jest, istina, jer nam preostaje svega još deset minuta za ra­
zgovor.
— Bože moj! — uzvikne Maksimilijan zapanjeno.
— Jest, Maksimilijane, imate pravo — reče Valentina turobno —
vaša je prijateljica jadno stvorenje. Na kakav vas ja život navodim,
Maksimilijane, vas koji biste morali biti sretni! Vjerujte mi da to
sebi gorko predbacujem.
— E, pa što to smeta, Valentino, ako ja u tome nalazim sreću, i ako
mi se čini da mi je vječno čekanje naplaćeno time što vas mogu
vidjeti na pet minuta, čuti dvije riječi iz vaših usta i dubokim, vje­
čnim uvjerenjem da Bog nije stvorio dva srca koja se tako slažu kao
naša i da ih nije na gotovo čudesan način sjedinio samo zato da bi
ih rastavio.
— Dobro, hvala! Nadajte se za nas oboje, Maksimilijane, to me čini
upola sretnom. 1
1
Grof Monte Christo

— Što se događa s vama, Valentino, da me ostavljate tako brzo?

— Ne znam; gospođa de Villefort mi je poručila da dođem do nje
radi jedne obavijesti o kojoj, prema njenim riječima, ovisi jedan
dio mog imutka. Eh, bože moj, neka uzmu moj imutak, ja sam i
onako previše bogata, i pošto mi ga uzmu, neka me ostave u miru i
slobodnu. Vi ćete me isto toliko voljeti i ako budem siromašna, zar
ne, Morrele?
— O, ja ću vas uvijek voljeti, mene se ne tiče ni bogatstvo ni siro­
maštvo ako je moja Valentina pored mene i ako sam siguran da mi
je nitko ne može otetil Ali ova obavijest, Valentino, ne bojite li se da
je to možda neka vijest koja je u vezi s vašom udajom?
— Mislim da nije.
— Ipak, čujte me, Valentino, i nemojte se uplašiti, jer ja neću nika­
da pripadati drugoj ženi.
— Vi mislite da me time umirujete, Maksimilijane?
— Oprostite, imate pravo, ja sam grub. E pa, htio sam vam reći da
sam jednog dana susreo gospodina de Morcerfa.
— Pa što? Vi znate da je gospodin Franz njegov prijatelj.
— Znam. Pa onda?
— E pa, on je primio jedno pismo od Franza, koji najavljuje svoj
skori dolazak.
Valentina problijedi i nasloni se rukom na vrata.
— Ah, bože moji — reče ona. — Ako se o tome radi? Ali ne, gospo­
đa de Villefort mi to ne bi rekla.
— Zašto ne?
— Zato... ne znam... ali mi se čini da gospođa de Villefort, iako se
otvoreno ne protivi, ipak nije sklona tom braku.
— Eh, pa onda, čini mi se da ću obožavati gospođu de Villefort.
— Oh, samo se nemojte tako žuriti, Maksimilijane — reče Valenti­
na sa žalosnim smiješkom.
— Konačno, ako je ona protiv tog braka, možda je to samo zbog
toga da bi ga spriječila jer ima sama neki drugi prijedlog.
— Nemojte to vjerovati, Maksimilijane. Gospođi de Villefort je
svejedno bio ovaj ili onaj mladoženja, ona je protiv same udaje.
— Što kažetel Protiv udajel Pa ako ona tako zazire od braka, zašto
se sama udavala?
— Vi me ne razumijete, Maksimilijane. Vidite, kad sam prije godi­
nu dana spomenula da bih otišla u jedan samostan, uza sve primje­
dbe koje je smatrala da ih mora staviti, ona je s veseljem prihvatila
moj prijedlog. Uvjerena sam čak da je i moj otac pristao na to po
CA1
 Druga knjiga

njenom nagovoru. Jedino me je moj jadni djed zadržao. Vi ne može­

te zamisliti, Maksimilijane, kakav su izraz poprimile oči tog jadnog
starca koji ne voli nikoga osim mene i kojega, Bog neka mi oprosti
ako hulim, isto tako ne voli nitko osim mene. Kad biste znali kao
me je gledao kad je saznao za moju odluku, koliko je prijekora bilo
u tom pogledu i očaja u tim suzama koje su se kotrljale niz njegovo
nepomično lice bez jadikovanja i bez uzdaha. Ah, Maksimilijane, ja
sam osjetila nešto poput grižnje savjesti i bacila sam se do njegovih
nogu vičući: »Oprostite! oprostite, djede! Neka rade sa mnom što
hoće, ali ja vas nikada neću ostaviti.« Tada je on podigao oči prema
nebu! Maksimilijane, ja mogu mnogo patiti jer mi je taj pogled mog
djeda unaprijed platio sve moje buduće patnje.
— Draga Valentino, vi ste anđeo, i ja doista ne znam, čime sam
zaslužio da mi se ukažete, meni koji sam sjekao sabljom Beduine
oko sebe, osim ako Bog nije smatrao da su oni nevjernici. No, sada
mi kažite, Valentino, kakvu bi korist imala gospođa de Villefort od
toga da se vi ne udate?
— Niste li čuli kad sam vam maločas rekla da sam bogata, Maksi­
milijane, veoma bogata? Ja imam po majci blizu pedeset tisuća livra
rente, a moj djed i moja baka, markiz de Saint Meran i markiza
de Saint Meran, trebaju mi ostaviti isto toliko. Gospodin Noirtier
očito ima namjeru učiniti me jedinom baštinicom. Iz toga proizlazi
da je, u usporedbi sa mnom, moj brat Eduard, koji od porodice
gospođe de Villefort ne očekuje nikakav imutak, veoma siromašan.
A gospođa de Villefort upravo obožava to dijete, i da sam ja otišla
u samostan, čitav bi moj imutak, preko mog oca, koji bi naslijedio
markiza, markizu i mene, pripao njenom sinu.
— O, kako je neobična ta pohlepa kod jedne lijepe i mlade žene!
— Imajte na umu da to nije za nju, Maksimilijane, nego za njenog
sina i da je to što joj vi upisujete u grijeh sa stanovišta majčinske
ljubavi gotovo vrlina.
— Ali kako bi bilo, Valentino —- reče Morrel — kad biste vi jedan
dio svog imutka prepustili njenom sinu?
— Kako bi se moglo nešto takvo ponuditi — reče Valentina — i to
ženi koja neprestano ima na ustima riječ nezainteresiranost?
— Valentino, meni je moja ljubav uvijek bila sveta, pa sam je, kao
što već čovjek postupa sa svim svetim stvarima, prekrio velom po­
štovanja i zatvorio na dno srca. Nitko na svijetu, pa čak ni moja
sestra, ne sluti ništa o toj ljubavi, koju nisam povjerio nikome. Va­
lentino, dopuštate li da govorim o njoj jednom prijatelju?
gai
Grof Monte Christo

Valentina uzdrhta.
— Prijatelju — reče ona — o, moj bože, Maksimilijane, ja dršćem
već zbog toga što mi o tome govorite! Jednom prijatelju? A tko je
taj prijatelj?
— Čujte me, Valentino! Jeste li ikada osjetili prema nekome onu
neodoljivu naklonost zbog koje vam se, mada tu osobu tek prvi put
vidite, čini da je već odavna poznajete, te se pitate gdje ste je i kada
vidjeli, pa makar se ne možete sjetiti ni vremena ni mjesta dolazite
na pomisao da je to bilo u nekom svijetu što je postojao prije našeg
i da je ta naklonost samo jedna probuđena uspomena?
— Jesam.
— E, vidite, to sam ja osjetio kad sam prvi put ugledao tog neobi­
čnog čovjeka.
— Neobičnog čovjeka?
— Jest.
— Kojega dakle već odavna poznajete?
— Poznajem ga tek kojih osam do deset dana.
— I vi zovete prijateljem čovjeka kojega poznajete tek osam dana?
O, Maksimilijane, mislila sam da se ne razmećete tako tom lijepom
riječju: prijatelj.
— Sa stanovišta zdravog razuma vi ste u pravu, Valentino; ali kaži­
te što vas volja, ništa ne može uništiti taj moj nagonski osjećaj. Ja
vjerujem da će taj čovjek imati utjecaja na sve ono dobro što će mi
se dogoditi u budućnosti jer mi se ponekad čini da njegov duboki
pogled proniče u nju, a njegova moćna ruka da njome upravlja.
— Pa to je onda neko božanstvo? — reče Valentina osmjehnuvši se.
— Bogami — reče Maksimilijan — često dolazim u napast da vje­
rujem da on vidi unaprijed što će se dogoditi, naročito ono što je
dobro.
— Oh — reče Valentina žalosno — upoznajte me s tim čovjekom,
Maksimilijane, kako bih saznala od njega hoću li biti dovoljno volje­
na da se naknadim za sve što sam pretrpjela.
— Jadna moja prijateljice! Ali vi ga poznajete!
— Poznajem ga?
— Jest. To je čovjek koji je spasio život vašoj maćehi i njenom
sinu.
— Grof Monte Christo!
— Upravo on.
— O, on nikada ne može biti moj prijatelj — uzvikne Valetina jer je
on odviše sprijateljen s mojom maćehom.
CAA
 • ruya mijigu

— Grof da je prijatelj vaše maćehe, Valentino? Mene moj osjećaj u

tom pogledu ne može prevariti i ja sam uvjeren da se vi varate.
— Oh, kad biste vi znali, Maksimilijanel Ali u našoj kući više nije u
središtu pažnje Eduard, već taj vaš grof, koga gospođa de Villefort
neprestano traži, jer vidi u njemu skup sveg ljudskog znanja. Nje­
mu se divi, čujete li, divi mu se moj otac, koji kaže da nikada nije
čuo da bi netko s takvom rječitošću izražavao tako uzvišene misli.
Obožava ga Eduard, koji mu trči u susret čim vidi da je stigao, mada
se pribojava njegovih velikih crnih očiju, i otvara mu ruku, u kojoj
uvijek nalazi poneku prekrasnu igračku. Gospodin Monte Christo
nije ovdje gost moga oca, gospodin Monte Christo nije ovdje gost
moje majke; gospodin Monte Christo je ovdje kod kuće.
— E pa dobro, draga Valentino, ako je tako kao što kažete, onda ste
već morali osjetiti ili ćete uskoro osjetiti posljedice njegova prisu­
stva. U Italiji je susreo Alberta de Morcerfa i izbavio ga je iz ruku
razbojnika; ugledao je gospođu Danglars i dao joj je kraljevski po­
klon; vaša maćeha i vaš brat prošli su pored njegove kuće i njegov
im je Nubijac spasio život. Taj čovjek je očito dobio moć da utječe
na događaje. Ja još nikada nisam vidio čovjeka koji bi imao tako
jednostavne sklonosti, a u isto vrijeme bio tako darežljiv. On mi se
smiješi tako blago da zaboravljam koliko gorčine vide drugi u njego­
vu osmijehu. O, kažite mi, Valentino, je li se i vama tako nasmiješio?
Ako se nasmiješio, vi ćete biti sretni.
— Meni? — reče djevojka. — O, bože moj, Maksimilijane, on mene
uopće ne gleda. Sto više, ako slučajno prođem, on okrene glavu od
mene. O, on nije čovjek plemenitih osjećaja, nipošto! Ili bar njegov
pogled nije tako dubok da bi mogao čitati na dnu ljudskih srdaca,
što mu vi pogrešno pripisujete. Jer kad bi njegovi osjećaji bili ple­
meniti, on bi me, videći da sam tako sama i žalosna u cijeloj toj
kući, zaštićivao utjecajem koji u njoj ima. I kad bi on, bar kako vi
tvrdite, vršio ulogu sunca, on bi ogrijao moje srce jednom svojom
zrakom. Vi kažete da vas on voli, Maksimilijane. E, moj bože, što vi
o tome znate? Muškarci su prijazni s jednim oficirom koji je kao vi
visok pet stopa i osam palaca i ima duge brkove i veliku sablju, ali
misle da mogu bez bojazni uništiti jednu djevojku koja plače.
— O, Valentino, vi se varate, kunem vam se!
— Jer, vidite, Maksimilijane, kad bi bilo drugačije, kad bi se on
ponašao taktično prema meni, to jest kao čovjek koji se na bilo koji
način hoće ugnijezditi u kući, on bi me makar samo jedanput po­
častio tim svojim osmijehom koji toliko hvalite. Ali ne, on je vidio

645
UIUI PlUmt UIIIMU

da sam ja nesretna, shvatio je da mu ja ni za što ne mogu poslužiti i

uopće se ne osvrće na mene. Tko zna neće li me čak, da bi se dodvo­
rio mom ocu, gospođi de Villefort ili mom bratu, početi progoniti
koliko to god bude u njegovoj moći. Vidite, da budemo iskreni, vi
ste mi rekli da ja nisam žena koja bi se mogla tek tako bez ikakva
razloga omalovažavati. Ah, oprostite mi — nastavi djevojka videći
kako su se te riječi dojmile Maksimilijana — ja sam zla, i govorim
sad o tom čovjeku stvari za koje nisam uopće znala da postoje u
mom srcu. Vidite, ja ne niječem da taj utjecaj u kojem vi govorite
doista postoji i da on na neki način ne utječe čak i na mene. Ali ako
utječe, čini to na način koji, kao što vidite, uništava i kvari dobre
misli.
— Dobro je, Valentino — reče Morrel uzdahnuvši — nemojmo više
govoriti o tome. Neću rnu ništa reći.
— Ah, eto, prijatelju — reče Valentina — vidim da sam vas ražalo­
stila. O, zašto vam ne mogu stisnuti ruku da vas zamolim za opro-
štenjel Ali, na kraju, ja ne tražim ništa drugo već da me uvjerite.
Recite, što je dakle učinio za vas taj grof Monte Christo?
— Priznajem da ste me doveli u veliku nepriliku, Valentino, pita­
jući me što je grof učinio za mene. Nije učinio ništa očigledno, ja
to znam. I zato je, kao što sam vam već rekao, moja je naklonost
prema njemu posve instinktivna i nije zasnovana na nikakvim razlo­
zima. A je li sunce učinilo nešto naročito za mene? Nije. Ono me
grije i ja vas vidim na njegovu svjetlu, to je sve. I je li ovaj ili onaj
miris učinio nešto za mene? Nije. On samo ugodno djeluje na moja
osjetila. Ništa drugo ne mogu reći kad me netko pita zašto hvalim
ovaj miris, jer je moje prijateljstvo prema njemu jednako čudno
kao i njegovo prema meni. Neki me tajni glas upozorava da u tom
iznenadnom i uzajamnom prijateljstvu postoji nešto više od samog
slučaja. Ja nalazim neku uzajamnu vezu između njegovih i najbezna-
čajnijih postupaka, između njegovih najtajnijih misli i mojih misli i
postupaka. Vi ćete mi se i opet smijati. Valentino, ali otkako pozna­
jem tog čovjeka, obuzela me bezrazložna misao da mi sve dobro u
životu dolazi od njega. Pa ipak, ja sam živio trideset godina a da mi
nije bio potreban taj zaštitnik, zar ne? Pa što onda? Evo vam jednog
primjera, on me je pozvao da u subotu dođem k njemu na večeru,
i to je sasvim razumljivo s obzirom na naše prijateljstvo, zar ne? E,
ali što sam kasnije saznao? Saznao sam da je na večeru pozvan i vaš
otac, da će doći i vaša majka. Sastat ću se s njima i tko zna kakve
će posljedice nastati u budućnosti iz tog susreta. To su naoko posve

646
obični događaji, ali ja ipak u njima vidim nešto što me začuđuje. Ja
govorim samome sebi da je grof, taj neobični čovjek koji sve unapri­
jed naslućuje, htio da se nađem s gospodinom i gospođom de Vil-
lefort i ponekad pokušavam, kunem se na to, pročitati u njegovim
očima da je naslutio da vas volim.
— Dobri moj prijatelju —1 reče Valentina — ja bih vas smatrala
za zanesenjaka i doista bih se pobojala za vaš zdrav razum kad bih
slušala od vas samo takva rasuđivanja. Sto? Vi vidite u tom susretu
nešto više od samog slučaja? Doista, razmislite o tome. Moj otac,
koji nikad ne odlazi u društvo, htio je odbiti ovaj poziv koji mu je
prenijela gospođa de Villefort, koja, naprotiv, gori od želje da vidi
tog neobičnog naboba, i na jedvite jade ga je nagovorila da je prati.
Ne, ne, vjerujte mi, ja osim vas nemam nikoga od koga bih mogla
tražiti pomoć do mog djeda, koji je živi lešl I nikakvog drugog oslon­
ca osim svoje majke koja je umrla!
— Ja osjećam da imate pravo, Valentina, i da je razum na vašoj
strani — reče Maksimilijan. — Ali blagi glas koji uvijek tako jako
djeluje na mene danas me ne može uvjeriti.
— Ni vaš ne može uvjeriti mene — reče Valentina — i moram pri­
znati da ako mi ne možete navesti drugi primjer...
— Imam još jedan — reče Maksimilijan ali oklijevajući — ali u stva­
ri, Valentino, moram priznati da je još besmisleniji nego prvi.
— U toliko gore — reče Valentina osmjehnuvši se.
— Pa ipak — nastavi Morrel — on nije ništa manje uvjerljiv za
mene, čovjeka punog zanosa i osjećaja jer ja sam ponekad, u ovih
deset godina otkako sam u vojsci, ostao živ zahvaljujući kojem od
onih unutarnjih bljeskova koji čovjeka upućuju što treba učiniti da
bi metak koji mu je namijenjen prošao pored njega.
— Dragi Maksimilijane, zašto to ne pripisujete mojim molitvama
da vas izbjegne metak? Kad ste vi u Africi, ja se ne molim Bogu i
svojoj majci za sebe, već za vas.
— Jest, otkako vas poznajem — reče Morrel osmjehnuvši se — ali
prije no što sam vas poznavao, Valentino?
— Dobro, budući da nećete išta mi dugovati, nezahvalniče, vratite
se na onaj primjer za koji i sami priznajete da je besmislen.
— E pa, pogledajte kroz ovu pregradu i vidite li ondje, kod onog
stabla, novog konja na kojem sam došao?
— Oh, krasne li životinje! — uzvikne Valentina. — Zašto ga niste
doveli do vrata? Ja bih mu govorila i on bi me slušao.
— To je doista, kao što vidite, veoma vrijedna životinja — reče

647
snwi i luilit

Maksimilijan. — E pa, vi znate da moj imutak nije velik, Valentino,

i da ja spadam među one ljude za koje se kaže da su razboriti. A
eto, vidio sam kod jednog trgovca konjima ovog prekrasnog Medeja,
kako sam ga nazvao. Pitao sam koliko stoji, i odgovorili su mi da sto­
ji četiri tisuće petsto franaka. Kao što ćete lako shvatiti, morao sam
odustati od toga da i dalje uživam u njegovoj ljepoti, i priznajem da
sam otišao teška srca, jer me je konj nježno gledao, milovao svojom
glavom i koketno poskakivao poda mnom. Te iste večeri bilo je kod
mene nekoliko prijatelja. Gospodin de Chateau-Renaud, gospodin
Debray i pet ili šest drugih nevaljalaca koje vi na sreću ne poznajete
ni po imenu. Predložili su da kartamo. Ja nikada ne kartam jer ni­
sam dovoljno bogat da bih mogao gubiti, a nisam ni tako siromašan
da bih želio dobiti. Ali bio sam domaćin, razumijete, i nije mi preo-
. tnl a /A-tr
JtOlV/ UJ UgjV/
..... .
o karte, sto sam i učinio.
VUCI p'WOClXJ V,ll

Kad smo sjeli za stol, stigao je gospodin Monte Christo. I on je sjeo

za stol, i počeli smo igrati, a ja sam dobio jedva se usuđujem vam
to priznati, Valentino, dobio sam pet tisuća franaka. Rastali smo
se o ponoći. Ja više nisam mogao izdržati, uzeo sam jednu kočiju
i odvezao se do svog trgovca konjima. Pozvonio sam sav dršćući i
srce mi je burno kucalo. Čovjek koji je došao da mi otvori morao
me smatrati za luđaka. Pojurio sam kroz tek napola otvorena vrata,
ušao u staju i pogledao uz jasle. Koje li sreće! Medej je grickao svoje
sijeno. Pograbio sam jedno sedlo, sam sam mu ga stavio na leđa, za­
uzdao ga, a Medej je sve to podnio sasvim mirno. Zatim sam tutnuo
zaprepaštenom trgovcu u ruke četiri tisuće petsto franaka i vratio
se, ili bolje reći proveo sam noć jašući po Elizejskim poljanama.
I gle, opazio sam svjetlo na grofovu prozoru, pričinilo mi se čak da
vidim njegovu sjenu iza zastora. Vidite, Valentino, ja bih se zakleo
da je grof znao koliko želim toga konja i da je namjerno izgubio kako
bi mi omogućio da ga dobijem.
— Dragi moj Maksimilijane — reče Valentina — vi imate odviše
bujnu maštu, doista... vi me nećete dugo voljeti... Čovjek takve
pjesničke mašte ne može dugo izdržati u jednoličnoj ljubavi kao što
je naša... Ali, o bože, čujete li, zovu me... jeste li čuli!
— O, Valentino — reče Maksimilijan — pružite mi kroz pukotinu
na pregradi vaš mali prst da ga poljubim.
— Maksimilijane, mi smo se zarekli da ćemo ostati jedno za drugo
samo dva glasa, dvije sjene!
-— Kako god hoćete, Valentino.
— Biste li bili sretni kad bih učinila to što želite?

648
 Druga Knjiga

— Oh, dal
Valentina se popne na jednu klupu i umjesto da pruži mali prst kroz
otvor ona pruži čitavu ruku preko pregrade.
Maksimilijan uzvikne od radosti te skoči na štitni kamen do vrata,
zgrabi tu obožavanu ruku i pritisne na nju svoje žarke usne. Ali go­
tovo u istom trenutku mala se ruka izmakla iz njegovih i mladić je
čuo kako Valentina bježi, prestrašena možda od onoga što je upravo
osjetila.

K 4Q
.
 Kazalo

Kazalo
PRVA KNJIGA

1. Dolazak u Marseille.................................... 7
2. Otac i sin..................................................... 16
3. Katalonci..................................................... 23
4. Zavjera ........................................................33
5. Zaruke ........................................................ 39
6. Zamjenik državnog tužitelja ..................... 51
7. Istraga ......................................................... 60
8. Tvrđava If................................................... 71
9. Uvečer na dan zaruka................................ 81
10. Mali kabinet u Tuilerijama.......................87
11. Korzikansko čudovište .............................. 95
12. Otac i sin................................................... 103
13. Stotinu dana ...............................................
14. Mahniti zatočenik i ludi zatočenik........... 119
15. Broj 54 i broj 27........................................ 130
16. Talijanski učenjak .................................... 145
16. Abbeova soba............................................ 154
18. Skriveno blago ......................................... 172
19. Treći nastup bolesti.................................. 185
20. Groblje tvrđave If..................................... 192
Grof Monte Christo

21. Otok Tiboulett.......................................... 197

22. Krijumčari................................................. 208
23. Otok Motite Christo ................................215
24. Ushićenje.................................................. 222
25. Neznanac.................................................. 231
26. Krčma »K mostu na Gardu«..................... 237
27. Caderousseova priča................................. 248
28. Tamnički popis.........................................261
29. Tvrtka Morrel............................................267
30. Peti rujna...................................................279
31. Italija — Sindbad Pomorac......................293
32. Buđenje..................................................... 316
33. Rimski razbojnici..................................... 322
34. Vampa ...................................................... 341
35. Priviđenje..................................................352
36. La Mazzolata.............................................373
37. Karneval u Rimu ......................................387
38. Katakombe svetog Sebastijana................. 405
39. Dogovor za sastanak................................. 421

DRUGA KNJIGA

1. Gosti............................................................ 431
2. Ručak........................................................... 439
3. Upoznavanje............................................... 462
4. Gospodin Bertuccio....................................475
5. Kuća u Auteuilu.......................................... 480
6. Vendetta......................................................487
7. Krvava kiša.................................................. 508
8. Neograničeni kredit................................... 519
9. Sivi konji.......................................................532
10. Ideologija..................................................5 42
11. Hajdeja.......................................................553
12. Obitelj Morrel...........................................557
13. Piram i Tizba.............................................566
14. Nauka o otrovima..................................... 576
15. Robert đavo...............................................592
26. Promjena tečaja........................................ 606
17. Major Cavalcanti......................................62 7
18. Andrea Cavalcanti.................................... 628
19. Vrt pod djetelinom................................... 639

653
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb

UDK 821.133.1-31 = 163.42

DUMAS, Alexandre, st.

Grof Monte Christo / Alexandre Dumas;
s francuskog preveo Vladimir Brodnjak. -
Zagreb : Globus media, 2004.

Prijevod djela: Le comte de Monte-Christo.

ISBN 953-7160-65-3 (cjelina)

Dio 1. - (Lektira popularni klasici; 21)

ISBN 953-7160-66-1

441124022