HUSEIN-KAPETAN GRADAŠČEVIĆ U USMENOM KAZIVANJU

IDRAMI AHMEDA MURADBEGOVIĆA

Ahmed Muradbegović autor je dvadesetak dramskih tekstova, među
kojima i drame ”Husein-kapetanGradaščević”. Prva verzija ove drame
štampana je 1942. podine pod naslovom ”Husein-begGradaščević”.
Nova verzija, koja je završena 1969. godine, pronađena je u
Muradbegovićevojzaostavštini. Autorova zabilješka pod naslovom
”Moja drama Husein-beg Gradaščević” uz istoimenudramu vrlo je
zanimljiva iz dva razloga. Najprije, jer sadrži značajne podatke o nastanku same
drame,a potom, iz te kratke zabilješke, koju jei sam Muradbegović, po
svoj prilici, smatrao značajnom zarazumijevanje ne samo dramske radnje,
već i vremena i posebno glavne ličnosti, jasno razaznajemolične pobude koje
su ponukale Muradbegovića na pisanje drame o Husein-kapetanu
Gradaščeviću
koji je svojim pokretom za autonomiju Bosne 1931/32. godine obilježio historij
u Bosne ne samo prvepolovice 19. stoljeća već i mnogo dulje.Sama ličnost
Husein-kapetanova umjerena, skromna, pobožna i junačna; odvažna,
mudra i uplivna,njegov izbor za pašu i veziraod strane naroda koji ga
je i počastvovao jedinstvenim imenom Zmaj odBosne i njegov, po
uvjerenju naroda, tragičan kraj, u naponu snage, a umro je u tridesetoj
godiniživota, nudili su sami po sebi dramsko uobličenje, jer i vrijeme i
događaji i Husein-kapetanov životsve zajedno činili su dramu. U centru
drame je Bosna na vjetrometini između sultana Mahmuda II ineprijateljskog
susjedstva, sultana koji nije shvatao, pa ni znao stanje i položaj Bosne i njenog
narodatamo negdje na granicama carstva, ali jepo inerciji tražio
bezuslovnu podložnost čak i onda kada jeizravno udarao na svetost
Bošnjaka na njihovu zemlju a u korist svojih pokornih, ali
beskrajnolicemjernih srpskih vazala. Sve je to prisililo Bošnjake da baš
u tom vremenu pokušaju ostvariti svojvjekovni san o samostalnoj Bosni, da
ostvare ono što je narodna epska bošnjačka pjesma često variralakao jedan od
svojih glavnih motiva da Bosna pripada Bošnjacima, da oni njome upravljaju i
vladajubez uplitanja sa strane.Prema vlastitom iskazu, Muradbegović je zamisao
o pisanju dramskog djela o Gradaščeviću nosio jošod svoje rane mladosti, a
motiv pokretač u dobroj mjeri bio je i lične prirode:
”Sam rođen u Gradačcu, od oca čija je majka poticala iz porodice Gradaščevića,
među rodbinom ukojoj je živjela još svježa predaja o radu i životu ove velike
herojske ličnosti novije hrvatske povijesti,nije ni čudo da sam, obuzet
tom tradicijom, već rano sanjao o tom djelu”.
(podvukla A.S.)Ono što je posebno dragocjeno u Muradbegovićevom
zapisu jeste svjedočenje o postojanju predaje oHusein-kapetanu, koja se,
kako možemo zaključiti, s pažnjom njegovala i čuvala u porodiciGradaščevića.
A u predaju su ulazile i u njoj živjele samo izuzetne ličnosti. Bez sumnje, Zmaj
odBosne je to bio. I to ne samo u okvirusvoje porodice on je svojim
djelovanjem, kako je već rečeno,obilježio cjelokupnu historiju Bosne prve
polovine 19.stoljeća. Upravo rodbinska povezanost saGradaščevićima
omogućila je Muradbegoviću da svoju dramsku radnju u znatnoj mjeri
približihistorijskoj vjerodostojnosti. Još jedna okolnost u tom pogledu išla mu je
naruku. Naime,Muradbegović je lično upamtio starog slugu Husein-
kapetana Gradaščevića
”koji je svog junačkoggospodara pratio Carigrad, kad ga je Austrija predala
Turskoj i koji se onda, nakon njegovatragičnog svršetka, ponovo vratio u
Gradačac. Služio je kod Bećir-bega Gradaščevića sve do svojesmrti”
.Stilizirani Muradbegovićevi zapisi sjećanja starog sluge podudaraju se sa onim
što i HamdijaKreševljaković piše o iznenadnoj smrti Husein-kapetana
Gradaščevića ”na dan proslave rođendanaMuhammeda a.s., 30. srpnja
1833.godine”. Uvjereni smo da su i Kreševljaković i Muradbegović
imaliistovjetan izvor, koji nosi apsolutno kolorit narodnog, a po kojem je
Gradaščević morao umrijetiisključivonasilnom smrću, kao i svi veliki
epski junaci.Da li je ovo prenošenje pamćenja naroda stvar ličnog stava
Muradbegovića prema Bosni i Gradaščvićuili zaista lično i istinito saopćenje
starog sluge, za nas je sasvim svejedno. Međutim, važno je da jedugoi snažno
među Bošnjacima živjela svijest o postojanju snažno izraženog
antagonizma izmeđuBošnjaka i Osmanlija pa čak i neprijateljstva, a za što
narod nalazi objašnjenje i kroz iskaz starogGradaščevićevog sluge
”Tako su oni uvijek radili sa našim ajanima i našim plemićima. I oca su mu
zaklali. Osman-kapetana.U Zvorniku. Prokleti Abdurahman-paša je to učinio.
Pozvao na večeru sve bosanske kapetane da snjima vijeća kobajagi, a onda
ih izručio krvniku. A moj gospodar je bio najbolji od sviju. Bio je
vezir. Ali hercegovački ajani, Ali-paša Rizvanbegović i Smail-
aga Čengić, bili su protiv njega. Krivo im jebilo što koji od njih nije postao
vezirom. Oni su skrivili da je on izgubio pobjedu kod Sarajeva
nad osmanlijskim nizamom i carevim vojskovođom Kara Mahmud-pašom. A
pobjeda je bila u njegovojruci. Hercegovci su mu udarili iza leđa. Osam konja je
taj dan poginulo pod njim. Takvog
junaka Bosna nikad do tad nije zapamtila. Godinu dana prije toga pobijedio je na
Kosovu polju velikogvezira Rešid-pašu, pa bi pobijedio Kara Mahmud-pašu da
nije bilo izdaje. Oh, ta naša izdaja...”
Upravo ovi elementi navodnog pripovijedanja starog sluge Husein-
kapetanovog predstavljajuokosnicu Muradbegovićeve drame ”Husein-
kapetan Gradaščević”. Muradbegovićevo insistiranje na tome da je on
samo prenosilac priče starog sluge ipak moramo uzeti s izvjesnom
rezervom.Vjerovatnije je da je stari sluga bio samo ”paravan” Muradbegoviću
za vlastito viđenje Gradaščevića,vremena u kojem je on djelovao i
događaje u kojima je aktivno sudjelovao. U tom kontekstu ne smijemo
zanemariti ni udio literature koja je Muradbegoviću morala biti dostupna i
poznata s obziromna njegovo, prema vlastitom svjedočenju, rano zanimanje za
Gradaščevića, u kojem je svakako važnuulogu odigrala Muradbegovićeva
rodbinska povezanost sa Gradaščevićima, čuvenom
i moćnombošnjačkom plemićkom porodicom.Tri su nivoa sukoba u
drami ”Husein-kapetan Gradaščević”. Prvi-sukob Bošnjaka i centralne
vlasti uStanbolu; drugi-međusobni sukob bosanskog plemstva
i treći, onaj, po piscu drame najpogubniji inajotrovniji,-sukob unutar
porodice Gradaščevića, najprije medu braćom, Huseinom i Osman-
pašom,a potom među njihovim ženama. Međutim, sukob Munevere i Mujesire
(imena su izmišljena), ženabraće Gradaščevića, mnogo je više od jaza jetrva. On
je sukob dva svijeta i dva politička pogledabošnjačkog i osmanlijskog.
Treba napomenuti da u dostupnim historijskim izvorima, koji Osman-
pašuspominju kao pristašu Husein-kapetanovog protivnika sultana
Mahmuda II, a ne kao pristašubosanskih disidenata sa Ali-agom
Rizvanbegovićem na čelu, što je kvalitetna razlika, nigdje se nespominje
njegova žena. Međutim, i danas, stotinu šezdeset i pet godina od tragične smrti
Zmaja odBosne, živi predaja o surevnjivosti Zmajeve Bošnjakinje i
Osman-pašine Osmanlijke koja se prenosi uporodici Gradaščevića.U
drami Ahmeda Muradbegovića negativna uloga Osman-pašinice,
tuđinke i neprijatelja, znatno jenaglašena. Ona je ta koja šalje tajne
izvještaje u Carigrad, zdušno radi o glavi Husein-kapetanai zavadi među
Bošnjacima. Taj treći nivo sukoba sigurno je dat kako bi se postigla plastičnost
dramskeradnje, njena čitljivost i prijemčljivost za široku čitalačku publiku, a
sadrži, između ostalog, i određeneelemente romantičarskog pogleda na
svijet. Daje tako, svjedoči i Muradbegovićev decidan stav da jeupravo
nesloga medu Bošnjacima dovela do sloma pokreta Husein-kapetana
Gradaščevića, a kaoglavni krivci imenuju se Ali-paša Rizvanbegović i
Smail-aga ^engić, čija netrpeljivost premaGradaščeviću je proistekla u
prvom redu iz ličnih pobuda, kojima su potpuno potisnuti interesi i
svognaroda i svoje zemlje, a što će Husein-kapetan jasno izreći u
drami:
”Čast i dostojanstvo nek ostavi Aliji Rizvanbegoviću i Smail-agi Čengiću, oni za
tim žude, a meni nek ostavi slobodu moga naroda”
, poručuje on sultanu.Zmaju od Bosne iznad svega je Bosna i narod Bosne i zato
se vrijedilo žrtvovati.Drama Ahmeda Muradbegovića obuhvata vremenski
raspon od ustoličenja Husein-kapetana na mjestovezira Bosne, biranog
od naroda, a ne postavljenag od sultana, pa do njegovog poraza od
straneosmanijske vojske i domaćih protivnika.Upravo takvo vremensko
ograničenje dramske radnje omogućilo je Muradbegoviću da kroz
završnidijalog Husein-kapetana i njegovih pristaša
simboličnonagovijesti da je Zmaj od Bosne zapravoskončao zbog
prevelike tuge za svojom rodnom grudom, a ta tuga je otrov koji su u
njemu posijalinjegovi zemljaci, a ne nekakav otrov što ga je, prema nekim
potpuno nesigurnim historijskimpodacima, popio u Carigradu. Međutim,
kako god da je bilo, Zmaj od Bosne je i tada, u Carigradu, uposljednjim
časovima ostao dosljedan u uvjerenju da je ”narod više od sultana”, pri tome
jasno mislećina svoj, bošnjački narod. Da li je stvar pjesničke slobode
ili je Muradbegović, uokviru porodičnetradicije koju spominje, zaista
znao da je već za života o Husein-kapetanu narod pjevao (”Tvoj
sinčićMurat pjevao je neku pjesmu o tebi koju ti je narod spjevao...”), ostaje
nepoznato. Ali,Muradbegovićevo sjećanje na postojanje vrlo žive predaje
o Gradaščeviću navodi nas na pretpostavkuda je u okviru te tradicije
postojala i ona narodna poetska, vjerovatno i znatno bogatija od do sada

poznate. Ovu pretpostavku potvrđuje i do sada neobjavljena lirska

narodna pjesma koju je od pjevačaSelima Salihovića zabilježio
Muhamed-Bego Gradaščević[1]Pjesma koju je kazivao Selim Salihović,koja
plijeni svojom izvanrednom skladnošću i ljepotom stiha, istovremeno ima
funkciju i objašnjenja ipredskazanja, a zasnovana je na snu i njegovom
tumačenju što je i inače čest motiv kako lirskih tako iepskih bošnjačkih
usmenih pjesama:
San usnila Osman-begovica, Mlada ljuba bega Osman-bega,Kapetana od
Gradačca grada, Da joj raste na srcu jabuka, Na jabuci zrno biserovo, Na biseru
ljuti zmaju spava. A kada se zmaju probudio,Preko Bosne krila raširio, Do
Stambola glava dopirala.Od straha se trgla begovica,Probudi se begu u
naručju,Pa će sanak begu kazivati, A beg joj je sanak tabirio:Što ti raste na srcu
jabuka,To je, dušo, naše milovanje,Što je u njoj zrno biserovo,To je tebi čedo
pod srdašcem,Što na njemu ljuti zmaju spava,To će čedo muška biti glava,Što
je Bosnom krila raširio,To će biti Bosni zaštitnikom,Što Stambolu glava
dopirala, I samom će caru dodijati.
Njegovanje i prenošenje usmene porodične tradicije među Bošnjacima,
posebno onim znamenitijim,bilo je uobičajeno, baš kao i njihova praksa
pozivanja i ugošćavanja epskih pjevača koji bi načardacima bošnjačkih prvaka
znali danima boraviti pjevajući o podvizima i bojevima
čuvenihbošnjačkih junaka-Đerzeleza, Mustaj-bega Ličkog,
Bojčića, nenadmašnog Tale Ličanina. Upravokroz epsku narodnu pjesmu i
usmenu historijsku predaju, između ostalog, njegovala se i čuvala svijesto
bošnjačkom nacionalnom identitetu. U toj ideji o samosvojnosti Bosne i
Bošnjaka, koji nikada nisupristajali da budu ”Turkuše”, istrajao je Husein-
kapetan Gradaščević-Zmaj od Bosne-i u životu i uMuradbegovićevoj
drami