Sartrovi pozorišni komadi.

Za Sartra, govoriti, znači djelovati;

imenovanjem pojmova, ponašanja, događaja – mijenjati društvo i
ljude koji u njemu postoje. Za Sartra je mnogo važnije šta, nego kako
pisati. Pisac mora da zna o čemu želi da piše. Kada to zna, ostaje mu
da odluči kako će o tome da piše. Pisac osjetljiv na svijet oko sebe,
dužan je da u njemu razlikuje laž od istine, slobodu od neslobode,
napredno od nazadnog i da svoje nalaze i uvjerenja predoči svim
ljudima sa kojima dijeli epohu, jeste filozof i političar, a njegovo djelo
mora biti zasnovano na već obavljenom filozofskom premišljanu
svijeta i političkom opredjeljivanju prema konkretnoj historijskoj
stvarnosti. Sartr pozornicu koristi kao tribinu za iznošenje svojih
filozofskih, moralnih, i političkih stavova. Sartr kao dramski pisac u
nekoliko svojih drama, filozofske teze prevodi u dramske situacije,
misli u lik, drame u vizualizovanu otjlovljenu raspravu. Sartrova
filozofija nalazi se neokrnjena u njegovim dramama. Filozofija u
svakom slučaju prethodi komadu. Zato što želi da iskaže, propagira,
dokaže filozofski zaključak, Sartr piše dramu, smišlja situacije i
karaktere koji će tezu potvrditi ili objasniti. Umjesto da kroz njegove
drame dođemo do implicitne piščeve filozofije, u Sartrovom slučaju
ispravnije je prvo „pobrojati“ i objasniti osnovne pojmove njegove
filozofije, jer su od njih napravljeni karakteri i situacije njihovih
drama. Sartrov, ili francuski egzistencijalizam razlikuje se od drugih
savremenih filozofija egzistencije, po tome što on suprotstavlja
egzistenciju i esenciju. Egzistencija prethodi esenciji:čovek prvo
postoji, egzistira, i potom svojom egzistencijom ostvaruje svoju
suštinu, esenciju. U osnovi Sartrovog egzistencijalizma jeste sukob
između onoga što on naziva iskrenošću i onoga što naziva hrđavom
vjerom, koja nastupa kada se pred drugima i pred sobom ponašamo
kao da drukčije ne može biti, kao da smo dati, kao da uprkos svojoj
volji ne možemo izaći iz sheme u koju smo smješteni.