M.M.

Nacionalna
arheologija ranog
srednjeg vijeka
-Skripta-

2015
1
NACIONALNA ARHEOLOGIJA RANOG SREDNJEG VIJEKA

1. RAZVOJ RANOSREDNJOVJEKOVNE
ARHEOLOGIJE

Razvoj srednjovjekovne arheologije – 2. polovica 19. stoljeća.

Hrvatski narodni preporod – buđenje nacionalne svijesti. Interes za
arheološke ostatke – Ivan Kukuljević Sakcinski – 1854. posjećuje
Dalmaciju i piše o arheološkim ostacima (Salona, Dioklecijanova
palača).

Muć Gornji (1871.) – prvi otkriveni natpis o nekom vladaru (Branimir). Fra Petar Klarić
slučajno otkrio kopajući temelje nove sakristije.
Jedan od najranijih natpisa u Europi – 888.
godina.

U 19. stoljeću Dalmacija je pod Austro –

Ugarskom, a glavni grad je Zadar. U početku su
svećenici predvodili arheološka istraživanja i kopalo se samo ono što spominju povijesni izvori.
Hrvati su pokušavali pronaći 5 crkava na Kosovu polju kod Knina o kojima
piše pop Dukljanin.

Kapitul kod Knina – u vlasništvu fratara. Prvo istraživanje 1885. – nadzor

nad radovima jer dobio fra Lujo Marun (slika). Da bi mogao istraživati,
on osniva ''Naročit odbor za iskopine hrvatskih starina''. Pronađena je
ploča ambona s imenima Svetoslava i Držislava.

2
Biskupija – Crkvine – bitan lokalitet na kojem Marun vrši terenska istraživanja.

Marun je uglavnom istraživao natpise. Po selima bi imenovao povjerenike koji bi bili zaduženi
za skupljanje artefakata od ostalih seljaka. Najpoznatiji je bio Vladimir Ardalić. 1887. godine
osnovao je ''Kninsko starinarsko društvo'' – u početku istražuju u okolici Knina, a nakon dvije
godine dobivaju dozvolu istraživanje po cijeloj Dalmaciji i mijenjaju ime u ''Hrvatsko
starinarsko društvo''. Godine 1888. tiskan je prvi sustavni rad o arheologiji u Hrvatskoj 
''Hrvatski spomenici u Kninskoj okolici''. Godine 1893. u Kninu je osnovan ''Prvi muzej
hrvatskih starina''. Godine 1894. Marun je kupio kninsku tvrđavu1 (jer je
postojala šansa da postane vojni objekt) i kasnije je tamo preseljen muzej.
Don Frane Bulić (slika) i Lujo Marun u početku surađuju, kasnije su se
posvađali. Godine 1894. Bulić je osnovao novo društvo Bihać (po
lokalitetu kraj Trogira) – društvo istražuje lokalitete između Kaštela i
Trogira (splitsko područje). Godine 1895. izlazi časopis ''Starohrvatska
prosvjeta'' koji se bavio i ranim srednjim vijekom. Prvi urednik je bio Franjo Radić.

Godine 1912. muzej se sli u tzv. ''kuću fontana'' u Kninu. Od 1918. do 1920. Knin je pod
talijanskom okupacijom, zgrada muzeja je oštećena. Viktor Hoffiller – predsjednik društva
nakon Maruna, 1925. obnova, 1930-ih građa se opet seli u kninsku
tvrđavu. Godine 1939. umro je Lujo Marun, pokopan je na kninskom
groblju, a nasljeđuje ga Stjepan Gunjača (slika) – školovani arheolog,
vodio je reviziju Marunovih istraživanja. Nakon rata postaje urednik
Starohrvatske prosvjete. Radio je na zaštiti i obnovi grada Zadra i bio
prvi ravnatelj arheološkog muzeja.

Kninski muzej dobiva naziv ''Hrvatski državni muzej'', 1947. se seli na

klišku tvrđavu i mijenja naziv u ''Muzej hrvatskih starina''. Godine 1948. se seli u Meštrovićev
muzej u Split, zatim 1953. mu se pridružuje dio zbirke društva Bihać, 1955. mijenja ime u
''Muzej hrvatskih arheoloških spomenika'', a 1968. sabor donosi odluku da se sagradi nova
zgrada za taj muzej (otvorila se 1977. godine).

1
Najveća srednjovjekovna tvrđava u Hrvatskoj.

3
Lujo Marun istražuje unutrašnjost srednje Dalmacije (Knin, Sinj..)

Don Luka Jelić je istraživao sjevernu Dalmaciju – Nin (crkva sv. Križa) i Biograd na moru
(katedrala – nema je više).

Crkvine kod Šopota (Benkovac) – istraživao 1928. godine. ''Branimir dux Croatorum'' – spolija
u kasnosrednjovjekovnoj crkvi, originalno mjesto nepoznato.

Gospin otok, Solin – 1930. sarkofag kraljice Jelene.

Ljubo Karaman – povjesničar umjetnosti. 1930. istražuje groblje Majdan kod Solina. 1937.
istražuje Mravince kod Solina. Prva znanstvena istraživanja, uvodi znanstvene principe, uvodi
pojam groblja na redove.

Stjepan Gunjača – godine 1937. počinje samostalna istraživanja, revidirao većinu lokaliteta
koje istraživao Marun – razdoblje nakon rata.

Mihovilac – blizu Zadra, šesterolisna crkva posvećena sv. Mihovilu i groblje.

Miolača – šesterolisna crkva posvećena sv. Mihovilu.

Sv. Spas, Cetina – 1947. – 1954. Druga polovica 9. stoljeća (doba Branimira). Groblje oko
crkve – najveća istražena srednjovjekovna nekropola kod nas (1162 groba), kontinuitet do
danas, ima najstariji zvonik, trolisno svetište, westwerk (prema Anti Uglešiću nema!)

Crkva sv. Marije – Biskupija

Bribir – od 1959.

Begovača, Biljane Donje – 60-ih godina, najveća nekropola u sjevernoj Dalmaciji (604 groba).

Mate Suić – Materiza kod Nina, 1948. istraživao. Prva sustavno istraživana nekropola sa
poganskim osobinama pokapanja. Pokopi oko humka sa glavama okrenutim prema svetištu, u
sredini kenotaf? Slaveni nisu koristili prapovijesne humke niti su ih gradili.

Janko Belošević – Nin – Ždrijac – 1967. godine, najveća istražena nekropola s poganskim
osobinama.

Maklinovo brdo – istraživanje počeo Suić, a dovršio Belošević. Nekropola s poganskim

osobinama. Prvi put uočeni slavenski pokopi s incineracijom – dokaz slavenske prisutnosti u

4
7. stoljeću. Nisu vjerovali dok nije istražen lokalitet Dubravice kod Skradina gdje se također
javljaju takvi pokopi.

Sv. Križ – Nin – nekropola u 3 sloja sa slavenskom adaptacijom antičke arhitekture, 300
grobova.

Nikola Jakšić – istraživao Lepure podno Asserije. 6. Branimirov natpis, otkrivena

ranokršćanska crkva sa ranosrednjovjekovnim adaptacijama

Radomir Jurić - Velim, Stankovci – jedna od najvažnijih ranosrednjovjekovnih nekropola.

LITERATURA:

Hrvatska arheologija u XX. stoljeću, Zagreb, 2009.

Zbornik o fra Luji Marunu, Šibenik – Zadar – Zagreb, 2009.

5
2. PODRIJETLO HRVATA

Izvori:

Misija opata Martina 641. godine

Godine 642. Slaveni napadaju Sipont (nasuprot Dubrovnika u južnoj Italiji) došavši ''preko
mora'' (Pavao Đakon). Papa šalje Martina da prikupi relikvije i donese ih u Rim (danas su u sv.
Ivanu Lateranskom). Pavao Đakon – autor ''Povijest Langobarda''.

Konstantin VII. Porfirogenet – ''De Administrando Imperio'' (kraće DAI) (sredina 10. st.)

Na osnovu ove knjige nastala većina teza.

29. glava: Dioklecijan naselio Dalmaciju obiteljima iz Rima, utemelji Split i sagradio palaču.
Dalmacija se protezala do Dunava kojeg su Rimljani jednom prešli i sreli nenaoružane Slavene
i Avare pa su ih zarobili. Otada Rimljani svaki Uskrs šalju pograničnu stražu iz Salone do
Dunava. Ubrzo su Slaveni i Avari osvojili Salonu (614. godine). Borba Bazilija I. sa Saracenima
oko Dubrovnika i Barija. Opis Dubrovnika, Splita, Trogira, Kotora i Zadra.

30. glava: umetnuta, anonimni pisac. Iz Salone se svake godine slalo 1000 pograničnih
konjanika do Dunava na stražu prema Avarima. Avari se prerušili u Rimljane i osvojili Salonu.
U to vrijeme Hrvati su živjeli s one strane Bavarske gdje su Bijeli Hrvati. Avare pobjeđuju
Hrvati. Legenda i 5 braće i 2 sestre – pod vlašću Franaka još u Bijeloj Hrvatskoj. Na kraju
spominje da su se oslobodili od Franaka i pokrstili se.

31. glava: spominje Heraklija – Hrvati došli u vrijeme Heraklija  vremenski možemo datirati
Bijelu Hrvatsku (južna Poljska). Nije samo Konstantin autor, još je netko nadodavao dijelove
(30. glava) – npr. Pričao Tugi i Bugi. Konstantin Porfirogenet živio je u Carigradu.

Ljetopis popa Dukljanina (12. stoljeće)

Počinje doseljenjem Gota u Prevalitanu u vrijeme Dioklecijana. Izjednačava Slavene i Gote.

Legenda o smrti kralja Zvonimira.

Toma Arhiđakon (13. stoljeće)

''Historia Salonitana'' – Hrvati autohtoni u Dalmaciji gdje su se izmiješali sa 7 plemena koji su

došli iz Poljske. On je bio svećenik splitske nadbiskupije.

Bugarska teorija – 635. godine protiv Avara se buni Kuver – Hrvati njegovi podanici?

6
Iranska teorija – arheološki nalazi – Tanajske ploče (Horvatos).
Iran i Afganistan – podrijetlo Hrvata. Prostor sa kojeg dolaze
prahrvati. Kavkaz – kontaktna zona Perzije i ostatka Europe. Rijeka
Don – kontakt s Perzijom. Tko prvi dolazi? Teza o dvostrukoj seobi:
1. Slaveni, 2. Hrvati. Arheološki ih je nemoguće razlikovati.

Lujo Margetić

Slaveni došli početkom 7. stoljeća, a Hrvati u 9. stoljeću. Lujo

Margetić – ''Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata''. M. Suić u istom časopisu
objavio osvrt na njegov članak. On stavlja doseljenje Hrvata u kontekst franačke politike. Nada
Klarić i ostali povjesničari umjetnosti prihvatili teoriju. Avarsko - slavenski savez trajao do 8.
stoljeća. Povezuje toponime s Avarima (Obri) – npr. Grad Obrovac. I danas ima znanstvenika
koji tvrde da su se Hrvati doselili 200 godina nakon Slavena u sklopu franačke politike.

Mate Suić – ''Osvrt na L. Margetića: Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata''

Hrvati su se doselili krajem 8. stoljeća (a ne u 7. stoljeću). Na temelju 30. poglavlja DAI

zaključuje da su Hrvati još u svojoj staroj domovini Bijeloj Hrvatskoj bili pod franačkom vlašću
pa se njihova najstarija prošlost već od seobe povezuje s Francima. Hrvati nisu mogli početkom
7. stoljeća proći kroz zemlju Avara jer je ona bila presnažna. Hrvati pod avarskim
gospodarstvom preuzimaju od njih krajem 8. stoljeća vlast na dijelu zapadnog Balkana uoči
obračuna protiv Franaka. Za vrijeme rata Hrvati su uz Franke, pljačkaju Avare ali im Franci
uzimaju plijen – dolazi do rata, Hrvati potpadaju pod franačku vlast. Hrvati se krste pod
Francima početkom 9. stoljeća. Toponimi kao Obrovac nisu mogli nastati u kratkom vremenu
ako su Avari došli 614. (argument za 8. stoljeće).

Margetiću je temeljno polazište bilo 30. poglavlje DAI. Povezivanje cara Heraklija s dolaskom
i pokrštavanjem Hrvata (on ih je zvao da dođu otjerati Avare) – bizantska propaganda ali to ne
znači da ne treba datirati dolazak Hrvata u vrijeme Heraklija. Borba s Avarima, borba s
Francima, dolazak pod franačku vlast – historijski potvrđeno. Margetić – Dalmacija je došla
pod Bizantsku vlast razgraničavanjem između Karla Velikog i Bizanta (ali ne prije). Bizant nije
moga afirmirati svoju vlast u Dalmaciji jer nije imao snaga za to ali se svejedno nije odrekao
svog prava nad njom sve do Karla Velikog kada zadržava samo one civitates u Primorju
(romanske gradove). Pokrštavanje se dogodilo kada su Hrvati došli pod snažnu kršćansku
državu  a to je franačka država. Da je Bizant imao istu takvu moć, pokrštavanje bi se dogodilo
i ranije. Hrvati su bili ''dobrodošli'' barbari na tlo Bizantskog carstva koji će oslabiti moćnije i

7
opasnije barbare. Toponim ''Ober'', Obrovac  ''obrov'' je slavenska riječ za opkop ili mjesto
okruženo utvrdom. Margetić traži dokaze u arheologiji – nekoliko sporadičnih nalaza koji ništa
ne govore. Pojava avarskih nalaza u grobovima sa hrvatskih lokaliteta (Biskupija, Smrdelji..)
ne prelazi okvire kulturnih utjecaja ali ne dokazuje da je avarsko – slavenska simbioza trajala
do kraja 8. stoljeća.

Činjenice:

Početkom 7. stoljeća Slaveni dolaze u Dalmaciju, a prije toga su s Avarima osvojili Panoniju
(bili u savezu). Slaveni dolaze na prostor kasnoantičkog stanovništva. Krajem 8. stoljeća se
javljaju karolinški artefakti. 788. Karolinzi osvajaju Istru. Povijesni izvori koji spominju Hrvate
– Trpimirova darovnica. Nakon Konstantina, do 17. stoljeća nema spomena Hrvatske. Prekid
incineracije s dolaskom kršćanstva ali neki Slaveni će to zadržati do 12. stoljeća.

Arheologija:

Dolazak nove etničke skupine – grobovi s incineracijom (Slaveni).

Vinkovci – Duga ulica 99 – najvažniji lokalitet. C14 – kraj 7. početak 8. stoljeća. Incineracija,
urne – potvrdilo nalaze s Maklinovog brda.

Kašić – Maklinovo brdo – otkrio Belošević, nekoliko urni, 2 su rekonstruirane, neke su rađene
rukom, neke na kolu. Incineracija se vjerojatno koristila samo par generacija (jer ih je jako malo
pronađeno).

Velim – Velištak – urna s kostima

Nin – Ždrijac – velik broj urni, inhumacija, poganski način s prilozima (keramika)

Kada počinje inhumacija? Vjerojatno u 8. stoljeću.

Groblja s poganskim osobinama pokapanja – nema ih oko Zadra, Splita i Dubrovnika tj. oko
većih gradova (ni na otocima). Problem – loša istraženost (Lika, otoci..)

Naselja:

Bojna u Slovačkoj – Slavensko naselje (to nedostaje u Hrvatskoj)

Nin – sv. Križ – Banovac. Mozaik i ostaci rimske arhitekture tj. domus koji je bio isprekidan
slavenskom arhitekturom  slavenska adaptacija.

Lokaliteti koje možemo datirati u 6. stoljeće i pripadaju Slavenima:

8
Brezje (Slovenija) – nekoliko desetaka slavenskih kuća, najranija keramika (kraj 6. st.) –
rupičasta keramika (južnije je nema).

Golubić kod Knina – slučajni nalaz zlata, 24 karatno, neki smatraju da pripada starim Hrvatima,
a neki da pripada autohtonom stanovništvu. Ne zna se kad se točno datira.

LITERATURA:

Fabijanić T. – ''Problem doseljenja Slaven/Hrvata na istočni Jadran i šire zaobalje u svijetlu

arheoloških nalaza''

Goldstein I. – ''Hrvatski rani srednji vijek''

Etnogeneza Hrvata (N. Budak), Zagreb, 1995.

Margetić L. – ''Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata''

Suić M. – ''Osvrt na L. Margetić…''

Šišić F. – ''Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara'', Zagreb, 1925.

9
2.1. IRANSKA TEORIJA O PODRIJETLU HRVATA

Povijesni izvori: Konstantin Porfirogenet

Pop Dukljanin
Toma Arhiđakon
Formiranje teorije: Konstantin Jireček - prvi pretpostavio iransko podrijetlo hrvatskog imena.
Ljudmil Hauptmann – iranski ''Harvathi'' nakon provala Huna 375. godine napustili
pradomovinu između Crnog Mora i Kavkaza. Josip Smodlaka – Hrvati su iransko pleme koje
je pokorilo Slavene.

Lingvistika: Tanajske ploče (2./3. stoljeće) – smatralo se da su to nadgrobne ploče ali su ipak
javni natpisi. Pisane su grčkim jezikom, spominje se ''Horvatos'', kasnije je dokazano da je to
iransko a ne slavensko ime. Natpis kralja Darija – spominje se ''Harauvatiš''  ime rijeke jer
je zemlja prozvana po rijeci, a ne po narodu.

Simbolika broja 5 i strane svijeta: geografske pojmove Bijela i Crvena Hrvatska koje
spominje Konstantin Porfirogenet i pop Dukljanin znanstvenici su povezali sa označavanjem
strana svijeta različitim bojama. Neki to povezuju s legendom o 5 braće i 2 sestre koji su doveli
Hrvate iz Bijele Hrvatske.

Arheologija: Zdenko Vinski i Ksenija Vinski Gasparini zastupaju utjecaj pontskih tradicija.
Jelenski rog sa ukrasom stabla života (iranski motiv) – najvjerojatnije je iz 19. stoljeća. Boleslav
Hrabri – nadgrobni spomenik, slavenski, gotski i poljski vladar.

2.2. GOTSKA TEORIJA

Robert Tafra – u 5. stoljeću nema dokaza o upadu niti jednog stanovništva na područje
Dalmacije do gotsko slavenskog.

Povijesni izvori: Konstantin Porfirogenet navodi da su Slaveni (Avari) osvojili Salonu i zauzeli
Dalmaciju (u to doba Avara nema pa je moguće da govori o Gotima). Izvorni Hrvati su zapravo
bili Ostrogoti koji su se poslavenili. Završeci imena hrvatskih vladara su germanski (npr. –mir,
-mer, -mar). Na hrvatsku i gotsku simbiozu upućuje i religija  arijanstvo.

10
2.3. AUTOHTONA TEORIJA

Pop Dukljanin – Hrvati se nisu doselili na područje današnje Hrvatske, nego su Goti utjecali na
postanak etniciteta Hrvat. Teorija se javlja u 14. stoljeću – kontinuitet od željeznog doba.

D. Mandić – veliki broj starosjedioca u utvrdama i planinama je mogao preživjeti razne seobe
i osvajanja. Autohtonost se očituje i u ostacima materijalne kulture (pastirska frula, lička kapa,
upotreba peke…)

Šime Batović – kontinuitet u načinu pokapanja od kasne antike (ispruženi položaj na leđima
obložen kamenjem ili pločama).

Slaveni su još od željeznog doba nastanjivali Balkan a obi Slaveni sa sjevera su potomci ovih s
juga. Starosjedioci su se tijekom seoba skrivali te tako izbjegli kontakte s doseljenicima.

11
3. SPALJIVANJE POKOJNIKA U RANOM SREDNJEM
VIJEKU

U ranom srednjem vijeku koriste ga samo Slaveni. Kratko se koristilo, malo ostataka kostiju, 2
do 3 kg pepela  odrasla osoba. 789. godine Karlo Veliki zabranjuje incineraciju – blasfemija.

Češka – incineracija kod Slavena prestaje na prijelazu iz 9. u 10. stoljeće

Moravska – prijelaz iz 8. na 9. stoljeće.

Jugozapadna Slovačka – najstarija incineracijska groblja su iz 5. stoljeća i traju do 8. stoljeća.

Isključivo incineracija traje do kraja 7. a biritualna traju još u 8. stoljeću.

Mađarska – ni Avari ni Mađari se ne spaljuju, Slaveni da.

Sărata – Monteoru (Rumunjska) – 7. stoljeće, najveća incineracijska nekropola, istraživao Ion

Nestor. Smatrana slavenskom, danas autohtono stanovništvo. Na područjima izvan dosega
utjecaja avarske države incineracija se zadržala i do 10. stoljeća.

Poljska – 90 lokaliteta sa Slavenskom incineracijom; 6. do 12. st.  najkasnije pokršteni.

Lubor Niederle – smatra da su običaj zadržali dugo zahvaljujući konfiguraciji terena i zabitosti
predjela. Jedini tada dostupni arheološki nalaz koji bi mogao ukazivati na incineraciju kod
južnih Slavena bio je iz Črnomelja u Sloveniji.

Ljubo Karaman – Smrdelji kod Skradina – nema čvrstih arheoloških dokaza koji bi odgovorili
jesu li južni Slaveni spaljivali svoje pokojnike. Društveni razvoj Hrvatske je tekao brže jer su
se naselili na područja razvijene antičke civilizacije. Mjestimični ostaci gareži i pepela mogu
ukazivati na ostatke kultnih obreda a ne nužno na incineraciju.

Povijesni izvori o Slavenima i spaljivanju: opsada Carigrada – govori o spaljivanju iz

higijenskih razloga. Sveti Bonifacije – žene Veneta se ubiju i oboje se spale. Arapski pisci –
isti primjer ali žene ne počine samoubojstvo već ih ubiju.

SIGURNI LOKALITETI S INCINERACIJOM

Kašić – Maklinovo brdo (Vinograd Stojana Drče): istraživao Janko Belošević (uočio mrlje).
Sakupljeno malo kostiju, pepela i keramike. Dvije urne spojene potpuno, 14 grafički – trbušasti
oblik, smeđa boja, razvraćeni obod, dio ukrašen (valovnice). Grobovi s inhumacijom – ne zna

12
se koliko su udaljene incineracijska i inhumacijska nekropola (20 do 50 metara). Neki smatraju
da je biritualna nekropola, a neki da se incineracija javlja prije inhumacije. Urne se datiraju u
drugu polovicu 7. i početak 8. stoljeća.

Dubravice kod Skradina: istraživao Zlatko Gunjača – 50 inhumiranih grobova na redove i 6

urni (u urnama nema priloga). Gunjača smatra da nije biritualno groblje, urne uništene
inhumacijom. Jedna urna položena na vatrište (pročišćavanje). Inhumacija – 8./9. stoljeće,
incineracija – 7./8. stoljeće.

Sveti Lovro u Donjem Polju (kod Šibenika): preko 200 grobova, od 9. – 15. stoljeća. Ispod
tih grobova su pronađene 2 urne (ručno rađene) s kraja 7. početka 8. stoljeća. Muškarac i žena
sa fetusom, fetus nije spaljen.

OSTALI LOKALITETI

Velim Velištak – 150 grobova, 20-ak paljevinskih (prema R. Juriću). Nije sigurno jer nije
pronađena keramika, moguće da su samo ostaci vatrišta. Jurić cijelo groblje datira od kraja 7.
do početka 9. stoljeća.

Glavice kod Sinja – inhumirani pokojnici i nekoliko spaljenih oko njih, nema kostiju ni
keramike. Jedna četvrtina groblja je kamena konstrukcija s pepelom, a jedna konstrukcija je od
oblutaka s pepelom – Maja Petrinec tvrdi da je incineracija.

Smrdelji – Debeljak (kod Skradina) – doba Luje Maruna (Starinarski dnevnik). Nekoliko hrpica
pepela i kostiju, avarska pojasna garnitura (plijen?) – kraj 8. i početak 9. stoljeća.

Burnum – Marunovi starinarski dnevnici – slučajno pronađena urna s pepelom pokrivena

kamenom, sa strane je bila drvena vjedrica (3 obruča), pronađena je i narukvica.

Orlić kod Knina – inhumacija i incineracija, ukrašena i neukrašena keramika. U većoj ukrašenoj
posudi ostaci spaljene osobe (Marunovi starinarski dnevnici).

Žminj – preko 200 grobova iz 9. i 10. stoljeća, karbonizirani češalj, posude – možda jedan
paljevinski grob.

Vinkovci – Duga ulica 99 – 10 incineracijskih grobova, 9 u urnama i 1 bez urne.

Zagajci –Belišće – 32 slavenska incineracijska pokopa (22 bez urne – položeni direktno u
zemljanu raku). Istraživao Krešimir Filipec, kraj 7. početak 8. stoljeća.

13
Lobor – istraživao Krešimir Filipec. Rov sa temeljima drvene karolinške crkve (jedinstveno!)
– u jednoj od rupa za kolce pronađena urna položena naopako koja je tu bila prije crkve (uz
pokojnika spaljeni ostaci svinje i goveda).

Hodbina – Žarovice (kod Mostara) – potencijalni lokalitet, nije istraživan ali je Radimsky
ukazao na njega. Prilikom prekopavanje njive pronađeno je 100-tinjak urni od kojih danas
imamo samo jednu (bez priloga, ulomak sa valovnicom). Žarovice – toponim koji bi se mogao
povezati sa incineracijom.

LITERATURA:

Sekelj – Ivančan T., Tkalčec T. – ''Slavensko paljevinsko groblje na položaju Duga ulica 99 u
Vinkovcima''

KAŠIĆ – MAKLINOVO BRDO

Istraživao Stjepan Gunjača 1955., kasnije Mate Suić i Janko Belošević. Ukupno je istraženo 55
grobova. Groblje na redove s ritusom inhumacije i paljevinski pokopi u urnama. Najstariji trag
Slavena, tj. prvi dokaz o žarnom spaljivanju Slavena/Hrvata – prema Beloševiću (nisu mu
vjerovali sve do otkrića Dubravice kraj Skradina). Jelovina smatra da se iznad urni nalazio
humak. Milošević – biritualno groblje, starosjedioci inhumirani a Slaveni spaljeni (ali Slaveni
uskoro prihvaćaju inhumaciju pod njihovim utjecajem).

VINKOVCI – DUGA ULICA 99

Pronađeno 10 grobova, 9 pokopa s urnom i jedna bez (položeni u rake). Pojedine urne
poklopljene ulomkom rimske opeke, 3 muška, 4 ženska i 3 dječja pokopa. Datira se od kraja 7.
do polovine 8. stoljeća.

Grob 4 (grob djeteta) – urna, keramička posuda izrađena na sporo rotirajućem kolu, ukrašena
redovima češljastih valovnica, dijelovi noževa, drvena vjedrica (obruči i ručka), željezne
strelice.

Grob 6 (grob žene) – isto urna, rimski brončani novčić. Autorice urnama najbolje analogije
pronalaze u Slovačkoj i Moravskoj. Ovalne ili kružne rake, malobrojnost priloga (osim groba
4), prilozi nisu bili spaljeni na lomači sa pokojnikom.

14
4. POGANSKI HORIZONT

Pokopi s poganskim osobinama nestaju nakon sredine 9. stoljeća. Glavna karakteristika je

stavljanje keramičkih posuda u grobove. U kasnom srednjem vijeku se opet javlja keramika u
grobovima ali to je povezano s doseljenjem Vlaha. U Dalmaciji nema istraženog naselja (samo
grobovi ranog srednjeg vijeka.

Podjela grobova:

Lujo Marun: I. groblja iz hrvatske neznabožačke dobi

II. groblja iz doba hrvatske samovladavine

Ljubo Karaman: uveo termin ''groblja na redove'', utemeljitelj znanstvenog istraživanja

grobova. Dijeli grobove na:

I. groblja neznabožačkog perioda (8. i 9. stoljeće)

II. groblja nakon pokrštenja

Dušan Jelovina: prvo djelo o ranosrednjovjekovnim grobljima (1972.) Dijeli grobove na:

I. kosturna groblja bez crkava (kraj 7. i polovica 8. stoljeća)

II. kosturna groblja uz crkve (9. – 12. stoljeće)

III. Kasnosrednjovjekovna groblja (13. – 15. stoljeće)

U podjelu ne uvrštava paljevinska groblja.

Janko Belošević: I. groblja spaljenih pokojnika u urnama (7. stoljeće)

II. kosturna groblja na redove s poganskim osobinama (kraj 7. stoljeća)

III. groblja s franačkim materijalom (8. i 9. stoljeće)

Nikola Jakšić: I. predromanička faza (9. – 11. stoljeće)

II. romanička faza (12. – 13. stoljeće)

III. gotička faza (14. – 15. stoljeće)

Zlatko Gunjača: dijeli ih u 10 kategorija

15
Maja Petrinec: I. paljevinska groblja

II. groblja na redove s poganskim načinom pokapanja

III. groblja na redove s poganskim i kršćanskim načinom pokapanja

IV. groblja na redove s isključivo kršćanskim načinom pokapanja

V. groblja uz crkve s fazom pokapanja od 9. do 11. stoljeća

Vremenski okvir: kraj pokapanja s poganskim osobinama  sredina 9. stoljeća – Trpimirovo

doba. Početak – nije sigurno, možda kraj 7. i početak 8. stoljeća.

Groblja:

Maja Petrinec – 41 lokalitet u Dalmaciji i Hercegovini, najveći broj u sjevernoj Dalmaciji (18),
36 lokaliteta s pojedinačnim nalazima (Golubić, Trilj..), 18 grobova s poganskom i kršćanskom
komponentom. Kontinuitet iz seobe – Mihajlović i Kašić – Glavčurak.

Tipovi grobova (najčešći): grob u običnoj zemljanoj raci

grob s djelomičnom upotrebom kamena

Ostali tipovi: grob s djelomičnom kamenom arhitekturom (nema podnice i poklopca)

grob u obliku kamene škrinje

pokopi u drvenom lijesu

sarkofazi – rijetko (Biskupija i Galovac – iz rimskog doba)

Svi ovi tipovi grobova se koriste istovremeno, uglavnom pojedinačni pokopi (na leđima,
ispruženi, orijentacija Istok – Zapad). U horizontu s kršćanskim osobinama je suprotno –
prekrižene ruke na prsima.

NALAZI U GROBOVIMA

Nakit:

Naušnice: obične karičice (najčešće) – srebrne ili zlatne,

neukrašene (jako rijetko s urezima). Više inačica s obzirom na

16
krajeve: s petljom i kvačicom; sa ''S'' završetkom. Koriste se u dužem vremenskom periodu
(kasna antika – srednji vijek).

Zvjezdolike naušnice – raskošne, zlatne (24 karatne).

Granulacija i filigran (+ lebdeći filigran). Teorije:
kasnoantičke ili ranobizantske, starohrvatski nakit 7. i 8.
stoljeće.

Naušnice sa zvonolikim ili jagodastim ukrasom

Naušnice grozdolikog tipa – srebrne ili zlatne, granulacija ili

lijevanje, filigran. Do sredine 9. stoljeća, kasnoantički ili
ranobizantski utjecaj. Na traci na glavi ili upletene u kosu, česte
u Slovačkoj i Češkoj do 10. stoljeća.

Lunulasto zvjezdolike naušnice – 4 u Hrvatskoj, neuspjeli

odljev u okolici Knina, vjerojatno se nisu proizvodile u
Hrvatskoj jer ih nema puno. Srednje i donje Podunavlje –
lijevana imitacija zvjezdolikih
naušnica. Bizantski utjecaj, vjerojatno
proizvedene na Pontu, u Panoniji
slabije izrade.

Prstenje:

Od raskovanog lima s proširenjem

S raskovanim proširenjem i lijevanom alkom

S krunom (rijetki)

Ogrlice: Kao vratni ukras u grobovima nalazimo ogrlice i torkvese. Najčešće od zrnaca staklene
paste (ili metalni privjesci) – kasnoantička
tradicija.

Torkvesi – čvrsti, uvijanje debele žice

(rijetki kod nas, 3 primjerka: Kašić –
Maklinovo brdo, sv. Asel u Ninu, Nin –
Ždrijac grob 322).

17
Puceta: primjer iz Trilja, srednjoeuropski nakit – slavenski element.

Privjesci: Ždrijac – prikazuje 3 lika (sv. Trojstvo?);

načinjen lijevanjem, bitan za Karolinge, oni ga šire.

Kašić – kultura Komani – Kruje (zapadna Makedonija i

sjeverna Albanija)  Komanski privjesak, 10-ak na
našoj obali (Velim Velištak)

Praporci: unutra je kamenčić ili nešto

slično, najčešće u dječjim grobovima.

Karolinški materijal:

Mačevi: signatura Ulbrecht (Ulfbreht – M. Petrinec), uvoz iz Franačke.

Koplje s krilcima

Ostruge

Ostalo:

Kresivo u obliku lire

Šilo s ušicom

Britve

Noževi (najčešći) – 8 – 15 cm, muški i ženski grobovi, uglavnom jednorezni noževi.

Srpovi (rijetki) – polukružna oštrica sa sječivom s unutrašnje strane i dugački trn za nasad
drvene drške.

Sjekire – franciske, ima još tipova.

Pojasne kopče, pređice i okovi su rijetki.

Koštani recipijenti (7 u Hrvatskoj) – uglavnom od jelenjih rogova,

vješali su se na pojas, česti na avarskom području, ukrašeni ili
neukrašeni  životinje sa maskama rogatih životinja oko drva života
– avarski motiv. Posude za sol?

18
Koštani iglenici – također iz avarskog carskog kulta (ukrašeni urezanim mrežastim motivom ili
cik cak linijama), spremnici za igle.

Češljevi – identični kao u kasnoj antici.

Keramika:

Ne javlja se ni prije ni kasnije, uglavnom po jedna u grobu (može i 2

ili 3). Rađena na sporo rotirajućem kolu (otisak osovine na dnu),
rijetko s drškama (Nin – Ždrijac). Peče se na otvorenoj vatri –
posljedica su mrlje, najčešće boje – crvena, smeđa, siva. Trbušaste,
lagano izvijen vrat, neukrašene ili ukrašene na gornjoj trećini posude:
valovnice, linije, nekad se javljaju različiti znakovi (možda oznake
proizvođača).

Ostali recipijenti:

Drvene vjedrice (rijetke) – sačuvaju se samo obruči. Uglavnom u

grobovima ratničkog ili konjaničkog karaktera  za napajanje konja.
Kasnije pronađene i u ženskim grobovima – vjerovanje u zagrobni život i
polaganje hrane u njoj.

Staklo – boca i 2 pehara iz Nin – Ždrijac i pehar iz Vaćana. Boca –

analogije u Bagdadu, proizvedeno na Bliskom Istoku ili u Italiji.

Metalno posuđe – Biskupija, grob 1 – brončana posuda u obliku tave,

jedini takav nalaz na našem području i u slavenskom svijetu uopće.
Slične tave su koptskog podrijetla
koje se nalaze u langobardskim
grobovima iz 6. i 7. stoljeća u Italiji.

19
Za ispit:

Nalazi u grobovima (detaljno)

Tipologija grobova

Razlike grobova i nalaza po horizontima

Franački utjecaj na materijalnu kulturu

Koje lokalitete je istraživao Janko Belošević?

LITERATURA:

Belošević, J. – ''Grobni materijal od 8. do 9. stoljeća''

Petrinec, M. – ''Groblja od 8. do 11. stoljeća na području ranosrednjovjekovne hrvatske države''

– disertacija

HUMAK MATERIZA KOD KNINA

Istraživao Mate Suić – kraj 8. i početak 9. stoljeća. 29 pokopa uz periferiju humka od kojih je
25 ranosrednjovjekovnih. Pokojnici na leđima s rukama ispruženih uz tijelo, orijentacija Istok
– Zapad. 2 načina ukopa: obična zemljana raka; pokojnici ograđeni nepravilnim
kamenjem.

Nalazi: 3 noža, kopča, kresiva, brončani prsten, zrnca staklene paste i keramika, 2 bojna noža.
Ova slavenska keramika istovremena je s onom iz Kašić – Maklinovo brdo. Pronađena u 13
grobova, sve neukrašene osim jedne (x). Na temelju usporedbe s Kašić – M. brdo, ovaj lokalitet
se datira na kraj 8. i početak 9. stoljeća. Pojava paljenja vatre u 3 groba (oslobađanje od zlih
duhova).

MATAKOVA GLAVICA – KRNEZA

Iznad kasnoantičkog sloja (novac Konstantina Velikog) nalaze se ranosrednjovjekovni

površinski ukopi – na to ukazuju oblici grobne arhitekture i nalazi keramike. Grobovi ograđeni
suhozidom od kamenja ili kamenih ploča. Pronađeno vatrište kao i u Materizi.

20
JOKINA GLAVICA – KRNEZA

Datacija: 8. i početak 9. stoljeća. 22 ukopa – 4 žarna prapovijesna i 18 ranosrednjovjekovnih.

Pokopi – u zemljanoj raci, drvenom lijesu i s kamenom arhitekturom. Pokojnici na leđima s
rukama uz tijelo. Prema Karli Gusar pronađena 2 sloja ranosrednjovjekovnih grobova. Grobovi
donjeg sloja se datiraju u 8. i prvu polovicu 9. stoljeća, a gornje je teže datirati zbog slabe
očuvanosti nalaza (9. – 11. stoljeće?).

Nalazi: karičice, jednojagodne naušnice, prstenje i ogrlica od staklenih perli. Prilozi: noževi,
šila, kresiva u obliku lire i keramika (tipična slavenska keramika ranog srednjeg vijeka). 9
keramičkih posuda je pronađeno po površini humka.

DUŠEVIĆA GLAVICA – KRNEZA

Datacija: 8. stoljeće. 11 pokopa – 2 prapovijesna i 9 ranosrednjovjekovnih. Vrsta grobova –

djelomična upotreba kamena.

Nalazi: keramika, nož, pojasna garnitura i 2 privjeska:

1. privjesak – donji kružni dio i gornji u obliku slova ''T'' s 2 kraka koji podsjeća na 2 životinje
okrenute leđima. Jedini takav u Hrvatskoj (slični u Mađarskoj, Slovačkoj i Albaniji), pripada
kulturi Komani –Kruje i datira se u 7. i 8. stoljeće.

2. privjesak – polukružan s 3 aplicirana kruga na dnu. Nekoliko takvih u Hrvatskoj – Kašić,

Velim, Ston. Izvan Hrvatske – na lokalitetima Komani – Kruje kulture (Albanija, Makedonija,
Crna Gora). Datira se od kraja 6. do početka 9. stoljeća.

Tumul se datira od kraja 7. do početka 9. stoljeća.

NIN – ŽDRIJAC

Zdenko Brusić 1967. godine pronašao na površini ostatke

grobova.

Sustavno istraživanje pod vodstvom Janka Beloševića od

1969. do 1977. Ukupno istraženo 337 starohrvatskih grobova
(20-ak grobova iz 10. i 11. stoljeća). Najveće groblje s
poganskim osobinama pokapanja u Hrvatskoj. Groblje na

21
redove s ritusom inhumacije, dijeli se na zapadni i istočni dio, u zapadnom dijelu grobovi su
grupirani oko jednog većeg groba (grob 322) – možda su u nekakvom srodstvu. Pokojnici na
leđima s rukama uz tijelo i orijentacijom Istok – Zapad. Uglavnom su pojedinačni pokopi ali
ima i dvojnih i trojnih, tipovi grobova:

u običnoj zemljanoj raci

s djelomičnom upotrebom kamena

s kamenom arhitekturom

u drvenom lijesu

Prilozi – keramika, drvene vjedrice. Vjedrice su česte na avarskim grobovima u 8. i 9. stoljeću.

Pogrebni običaji: posipanje grobne rake ulomcima posuda, 30 puževih kućica u grobu muškarca
i djeteta. Grob 62 – u ustima pokojnice novac
franačkog cara Lotara (sredina 9. stoljeća).
Ritualni čin ubijanja djece i udovica.

Oružje: spatha, bojni noževi, koplje, vršci

strijela i konjanička oprema.

Predmeti dnevne uporabe: noževi, šila, kresiva, kremenje, srp, češljevi.

Grob 322 – pokop hrvatske dostojanstveničke obitelji:

pokop muškarca, žene i djeteta u drvenom lijesu (čavli).
Kostur muškarca i žene jedan iznad drugoga, a dijete s lijeve
strane. Karolinški dvosjekli mač tipa H – neukrašena
jabučica trokutastog oblika, žlijeb za
otjecanje krvi. Željezno koplje s
tuljcem za nasad, par željeznih
ostruga karolinškog tipa s garniturom
za zakopčavanje, 3 željezna noža,
brončana kopča, okov remena od
brončanog lima, željezno kresivo i 3
kremena, 2 brončana praporca,
rimski novčić. Srebrni torkves ispod vrata djeteta i ogrlica od staklene paste, 2 zemljana lonca.

22
Staklena bova loptastog oblika s izduženim koničnim vratom koji je ukrašen s 3 valovnice,
staklena čaša. S lijeve strane grobne rake se nalaze 2 veća i 2 manja kamena.

Grob 324 – pokop djeteta. 2 željezna noža, prsteni, karičice, perlice

od ogrlice. Najvažniji nalaz – brončani pozlaćeni križić (aplika)
izrađen lijevanjem, na krajevima i spojevima krakova ima rupice za
pričvršćivanje a na krakovima i u sredini je ukrašen plastično
izvedenim ljudskim maskama.

Grob 161 – konjanički grob. Noževi, strelice, željezne ostruge

karolinškog tipa, parožak jelenjeg roga (stablo života).

Grob 180 – parožak jelenjeg roga (lovac + jelen, šahovnica).

23
5. KRŠĆANSKI HORIZONT

Pokrštavanje Hrvata možemo pratiti po:

Nalazima iz grobova (ili njihov izostanak)

Liturgijskim predmetima
Arhitekturi (gradnja ili obnova crkava)
Epigrafskim spomenicima (imena svećenika)

Pokrštavanje je dugotrajan i složen proces i ima 2 faze:

I. prihvaćanje vjerskih formi i vjerovanja

II. istinsko prihvaćanje i shvaćanje vjere

Pismo pape Grgura I: Augustin pita papu kako se ponašati sa poganskim stanovništvom? –
Papa mu odgovara da treba izbaciti stare idole i postaviti križeve, a slavlja koja su imali ti
pogani ostaviti. Elita se prva pokrštava i širi to dalje.

Povijesni izvori: Konstantin Porfirogenet i Toma Arhiđakon

Početkom 9. stoljeća počinje gradnja potpuno novih crkvenih objekata u dalmatinskom zaleđu.
Sredinom 9. stoljeća dolazi do osnivanja Ninske biskupije – jako bitno središte. Franci su imali
veliku ulogu u pokrštavanju krajem 8. i početkom 9. stoljeća. Ne zna se točno kad je nastala
Ninska biskupija – prvi poznati biskup je Teodozije iz vremena Branimira ali znamo da je
osnovana i prije. Ima jurisdikciju nad cijelom ranom hrvatskom državom.

ARHEOLOŠKA GRAĐA

Kašić – Maklinovo brdo: prsten s motivom križa – kraj 8. stoljeća, križ je kršćanski simbol,
ali dali ga je osoba nosila jer je bila kršćanka?

Sveta Marija u Biskupiji: sitni križić na garnituri ostruga.

Nin – Ždrijac: aplika u obliku križa, privjesak s prikazom sv. Trojstva u grobu s poganskim
načinom pokapanja.

Stara Vrlika: kadionica – druga polovica 8. stoljeća, siguran dokaz pokrštavanja, ukrašena
rovašenjem i nieliranjem, vjerojatno iz sjeverne Italije.

Tasilov kalež iz Austrije (778.) povezuje se sa kadionicom iz Stare Vrlike zbog istog načina
ukrašavanja.

24
Ninski relikvijari (riznica župne crkve u Ninu) – siguran dokaz pokrštavanja:

I. relikvijar rimske trijade – od drva, pokriven pozlaćenim srebrnim limom, u obliku

torbice (borše), česti su u 8. i početkom 9. stoljeća. Vjerojatno iz sjeverne Italije.
II. relikvijar nepoznatog sveca – ukrašen rozetama ali bez prikaza na njima, 7. – 9.
stoljeće, isto iz sjeverne Italije.

Pojasni jezičac iz Gornjih Vrbljana (zapadna Bosna) – pozlaćena bakrena legura, druga
polovica 8. stoljeća. Iza je potpis kovača + ''sss'' (sanctus sanctus sanctus dominus sabaoth).

Pojasna garnitura iz Mogorjela – zapadna Bosna, na njoj nema nešto kršćansko ali je način
ukrašavanja identičan jezičcu. Bitno jer, južnije od toga, od Neretve nema franačkog utjecaja.

Epigrafski nalazi:

Arhitrav oltarne pregrade iz Nina na kojoj se spominje opat Teodebert i Branimir – Teodebert
je zavjetnik ili graditelj, naziva se opatom pa se pretpostavlja da je tu bio samostan.

Sv. Marta – Bijaći: natpis s imenom Gumperta

(Ego Gumpertus Diacon), naredio da se tu nešto
sagradi. Ime je germanskog podrijetla pa se stavlja u
langobardski krug. Bio je prvo đakon pa prezbiter – napredovao.

Višeslavova krstionica – trebala bi biti najraniji dokaz

pokrštavanja, jasniji i od kadionice i od relikvijara jer spominje
vladara, a sigurno je samo njeno datiranje, ne i porijeklo.

LITERATURA:

Belošević, J. – ''Počeci kršćanstva kod Hrvata u svijetlu arheološke građe'', Zadar, 1987.

25
NALAZI U GROBOVIMA

Naušnice:

Karičice – najbrojnije, od brončanih, srebrnih ili bakrene žice, rijetko zlatne, javljaju se tijekom
cijelog srednjeg vijeka.

Grozdolike naušnice – kontinuitet od kasne antike, od sredine 9. stoljeća se više ne pojavljuju,

u ovom horizontu su brončane (ne zlatne).

Naušnice s lančićem – nisu toliko česte, brončane, imaju 3 ili 5 petlji kroz koje su povješani
lančići. Rasprostranjene od Bugarske do Njemačke, u Europi od 6. do 11. stoljeća. Naše
naušnice ovog tipa – sredina ili druga polovica 9. stoljeća, nalaze se u najranijim grobljima sa
kršćanskim načinom pokapanja.

Naušnice s nasuprotnim srcolikim ukrasima – na 10-ak lokaliteta u

Dalmaciji (nema ih van Dalmacije i Istre – žminjski tip). Od srebra s 2
nasuprotna srca, rađene po uzoru na bizantske srcolike naušnice. Sredina i
druga polovica 9. stoljeća.

Naušnice s ukrasom u obliku spiralnog stošca – uvoz iz panonskog kulturnog kruga, bjelobrdska
kultura, sredina i druga polovica 9. stoljeća.

Naušnice sa staklenim zrnima – Karantansko – ketlaški kulturni krug, kraj 9. do početka 11.
stoljeća.

Sljepoočničarke s jednom jagodom – na cijelom teritoriju Hrvatske i u BiH (uz hrvatsku

granicu). Najčešće su u paru, a može ih biti do 4 u grobu, brončane,
mogu biti i zlatne. Jednostavne, ukrašene ili neukrašene.
Kasnoantički ili bizantski utjecaj, od sredine 9. do 11. stoljeća.

Sljepoočničarke s dvije jagode – jako rijetke, u Hrvatskoj samo par slučajnih

nalaza (Biskupija – pozlaćeno srebro, Golubić, Orlić).

Sljepoočničarke s okomito postavljenom jagodom – javljaju se

isključivo u Hrvatskoj, uzor za nastanak su naušnice sa zvonolikim privjeskom iz
poganskog horizonta. Od sredine 9. do sredine 11. stojeća.

26
Sljepoočničarke s četiri jagode – rađene od srebra, pozlaćenog srebra ili bronce, jako česte kao
i jednojagodne. Ljubo Karaman i Zdenko Vinski – uzor u grozdolikim
naušnicama. Dušan Jelovina – ''pučki nakit'' i datira ih od 9. – 11. stoljeća. Nikola
Jakšić – od 12. do 13. stoljeća. Maja Petrinec – od 9. do 11. stoljeća – na temelju
datacije na okolnim područjima (nalaze se u cijeloj jugoistočnoj Europi).

Sljepoočničarke s jagodama i ukrasom u obliku lunule – jako su rijetke, 9. – 10.

stoljeće.

Sljepoočničarke s tri jagode – datiraju se u kraj 10. i 11.

stoljeće.

Sljepoočničarke s jagodama i karikom povijenom u petlje

Karičice od uvijene ili pletene žice

Karičice s koljencima

Naušnice bjelobrdske kulture – lijevane (ne sve), panonski

kulturni krug. Nastale po uzoru na bizantske ali se lijevaju.
Više vrsta – lunulasto grozdolike, naušnice s grozdolikim
ukrasom i 2 ili 4 koljenice, karičice sa završetkom u obliku
''S'' petlje i druge.

Prstenje:

Mnoštvo inačica, prstenje od

raskovanog lima s ovalnim ili
rombičnim proširenjem, prstenje s
kupolastom krunom.

27
Ogrlice:

Pronađeno samo 200-tinjak, dijele se na one sa staklenim zrncima i sa metalnim privjescima.

Ostalo:

Dvodijelni privjesci bjelobrdske kulture, puceta, praporci, željezni

noževi, igle..

Koštani recipijenti – cilindričnog ili valjkastog oblika. Gorica, Knin –

Spas, Smrdelji, Solin. Geometrijski motivi.

Mačevi – 2 primjerka poslijekarolinških mačeva: Crkvine u Koljanima – tip X (elipsoidna

jabučica), Biskupija – tip alfa (pronađena jabučica u obliku zrna leće).

Ostruge – uglavnom željezne, 11. stoljeće.

U ovom razdoblju prestaju groblja na redove te se počinju pokapati uz crkve. Nema više
keramike i novčića u grobovima, grobovi sa popločanim dnom i poklopnicom. Sarkofaga u
Hrvatskoj ima ali su i dalje rijetki  sarkofag kraljice Jelene.

Crkve slobodnih oblika (tako ih nazivaju stari autori) – ponekad su ih povezivali s perzijskim
kulturnim krugom. Nalaz pletera – nije nastao kod nas već u Italiji, a u 8. stoljeću se širi kod
nas. Troapsidalnost se proširila preko Akvileje i Istre a kupola je karakteristika bizantskih
kulturnih krugova. Kod nas se crkve razvijaju u prvoj polovici 9. stoljeća, datiranje na temelju
kamene plastike.

Bribir i okolica

Bribir se spominje u DAI kao jedna od 11 županija na koje je bila podijeljena tadašnja Hrvatska.
Kao županija je spomenut i u poveljama hrvatskih kraljeva iz 11. stoljeća. Obitelj Šubić stoluje
u Bribiru od početka 13. stoljeća do osmanlijskog zauzimanja utvrde 1523. godine. Vidjevši
važnost lokaliteta, fra Lujo Marun kupuje zemljište u Bribiru tj. na Glavici i vodi prvo
istraživanje. Novija istraživanja vodili su: Stjepan Gunjača, Josip Korošec, Mate Suić i Šime
Batović.

28
Arhitektura i skulptura:

Antički bedemi – iz 1. stoljeća prije Krista, a koriste

se i tijekom srednjeg vijeka.

Kuće – srednjovjekovno stanovništvo je koristilo

modificirane antičke objekte. Pronađene su 4 crkve
(samo se jedna može datirati u srednji vijek) i
franjevački samostan.

Crkva sv. Ivana – većim dijelom se nalazi pod

današnjom crkvom. Stjepan Gunjača pretpostavlja da
je posvećena sv. Ivanu. Polikonhna crkva centralnog
tipa, vide se 3 apside ali se smatra da je bila 6 ili 8 lisna.
Namještaj u crkvi se datira u 12. stoljeće.

Jednobrodna crkva s apsidom – zbog loše očuvanosti

ju je teško datirati, u njoj pronađen grob s
kasnosrednjovjekovnom ostrugom – po tome ju Stjepan Gunjača datira u kasni srednji vijek.

Pronađeni fragmenti oltarnih pregrada, pluteja i pilastara ukrašeni geometrijskim motivima

(romb, kružnice, rozete). Ulomci arhitrava – polje razdijeljeno u 2 pojasa: jedan je ukrašen
troprutom pletenicom s natpisom …rit… - druga polovica 9. i početak 10. stoljeća.
Arhitektonski ulomak sa lunete portala – prikaz drva života i 2 zvijeri, prva polovica 11.
stoljeća.

Nekropole:

Sveukupno ima 7 nekropola, a 5 ih je srednjovjekovnih.

Nekropola Vratnice – 23 ranosrednjovjekovna groba, pokojnici na leđima s rukama uz tijelo,

veliki broj djece (visok mortalitet novorođenčadi). Nalazi: obične karičice, karičice sa ''S''
završetkom, naušnice sa 3 koljenca, jednojagodne naušnice, prstenje, željezne ostruge –
postkarolinško razdoblje do prve polovice 11.stoljeća, usporedba s onima iz Muća Donjeg (kraj
9. i polovica 10. stoljeća). Neki ovu nekropolu datiraju od 8. – 10. stoljeća, a neki u kraj 10. i
11. stoljeće.

Nekropola Novi Put – 13 grobova od nepravilnog vapnenca, nakon prestanka korištenja ove,
pokapanje se nastavlja na nekropoli Vratnice.

29
Nekropola Groblje – ispod crkve sv. Ivana koja je ispod današnje crkve. Počinje se pokapati
kada nekropola Vratnice gubi na važnosti – od 10. do 14. stoljeća. Istraženo 59 grobova (nije
do kraja istraženo). Nalazi: naušnice s granuliranim koljencima, jednojagodna naušnica glatke
površine iz 9. stoljeća (smatra se da je u grobu završila nakon što ju je koristilo više generacija).

Nekropola Tjeme – od 14. do 16. stoljeća.

Nekropola Dol – od druge polovice 13. stoljeća do turske okupacije. Na ovoj nekropoli se nalazi
crkva sv. Marije.

Pokretni nalazi:

Keramika (na Glavici) – karakteristična za kraj 6. i početak 7. stoljeća, jednostavna, gruba,

ukrasi valovnica i uboda.

Srpovi, noževi, škare.

Solin u ranom srednjem vijeku

Solin – povijesni izvori: DAI (Konstantin Porfirogenet spominje kako su Salonu osvojili
Slaveni koji se zovu Avari. Toma Arhiđakon – stanovnici Salone napuštaju grad pred
Slavenima i bježe na otoke i u Dioklecijanovu palaču.

Sv. Juraj na Putalju (iznad Kaštel Sućurca):

istraživali Frane Bulić, Ljubo Karaman i Tonči Burić.
Crkva leži na temeljima starokršćanske crkve
(uništena u 6./7. stoljeću za vrijeme avarsko –
slavenskih provala). Ranosrednjovjekovnu crkvu dao
je podići knez Mislav u 9. stoljeću, crkva se spominje
u Trpimirovoj darovnici 852. godine (poklonio ovu
crkvu splitskom nadbiskupu).

Muncimirova isprava – ninski biskup tražio crkvu nazad, no Muncimir presudio u korist
splitskog nadbiskupa.

Zvonimirova darovnica – 1076. potvrdio vlasništvo sv. Jurja splitskom nadbiskupu Lovri.

Pravokutna apsida – Ljubo Karaman spominje mozaik hrvatskih vladara. Ulomci oltarne
ograde, plutej oltarne ograde s prikazom pauna, ulomci pilastra.

30
Početkom 9. stoljeća nastaje groblje – 8 grobova, obične zemljane rake (tipično za poganski
horizont), pokojnici ispruženi na leđima. Prijelazna faza između poganskog horizonta i
starohrvatske kulture, pokapanje je prekinuto gradnjom crkve jer se prvi grobovi nakon toga
datiraju u 12. stoljeće.

Crkva na Gradini (sv. Marija ili Mihovil):

istraživali društvo Bihać. Centralnog tipa u
obliku nepravilnog kvadrata sa troapsidalnim
svetištem. Sastoji se od 2 dijela:

I. dio – prvobitna crkva pravokutnog tlocrta s

3 apside i 12 stupova (8 nosi kupolu, 4 su sa
strane za bačvasti svod) – pokazuje bizantski
utjecaj, tj. odlike Justinijanovog doba.

II. dio – nadodani narteks koji je služio kao prostor za pokapanje.

Nastala u 6. stoljeću i obnovljena u drugoj polovici 6. stoljeća.

Gospin Otok: danas se tu nalazi crkva sv. Marije, a prilikom kopanja temelja za zvonik nađeni
su ostaci ranosrednjovjekovne crkve sv. Stjepana. Istraživali društvo Bihać pod vodstvom Frane
Bulića, pronašli sarkofag kraljice Jelene. Trobrodna
bazilika s apsidom (izvana pravokutna, iznutra
polukružnog oblika). Na zapadnoj strani atrij u kojem
je pronađen sarkofag, s unutarnje strane zidovi ojačani
kontraforima, dva para pilona podupiru kupolu 
utjecaj Bizanta. Ispred atrija se nalazi prostor raščlanjen
u 2 dijela – jedan dio se interpretira kao westwerk ili
zvonik. Lezene izvana ne korespondiraju s
kontraforima iznutra – karakteristika predromanike.
Jelena je iz loze Trpimirovića pa se smatralo da je tu
mauzolej Trpimirovića. Osim sarkofaga, ulomci kamene arhitekture (10. i 11. stoljeće). 90
dijelova sarkofaga – sastavljen je natpis (majka kralja Stjepana), žena Mihajla, pokopana 976.
Sv. Marija iz 17. stoljeća – uz zid pronađeni starohrvatski grobovi (naušnice).

31
Šuplja crkva (sv. Petar i Mojsije): Istraživali Lovre Katić i
Ejnar Dyggve (kasnije MHAS). Trobrodna troapsidalna
bazilika (srednja apsida je pravokutna), lezene na unutarnjoj i
vanjskoj strani, na zapadu narteks sa zvonikom, a na jugu
stubište. Pronađeni ulomci
koji potvrđuju postojanje 3
oltara (po jedan u svakoj
apsidi, a u sredini ciborij). Ulomak oltarne pregrade koji
spominje sv. Petra i Mojsija – time je identificirana kao crkva
sv. Petra u kojoj je okrunjen kralj Zvonimir 1075. godine,
opat Gebizon (poslao ga papa Grgur). Darovnica kneza
Stjepana (1078.) – spominje samostan sv. Mojsija.
Kolomanova isprava (1103.) – splitskoj Crkvi se daju prava
nad solinskim posjedima (spominje se ova crkva).

Samostanski kompleks u Rižinicama: u 19. stoljeću pronađen dio zabata oltarne pregrade s
natpisom ''Pro duce Trepime(ro)'' – sredina 9. stoljeća, naveo Bulića na istraživanje, kasnije i
Dyggve. Jednobrodna crkva s apsidom, zabat s
natpisom svjedoči o djelovanju kneza na ovim
prostorima te je poveznica ove građevine sa
crkvom i samostanom spomenutim u Trpimirovoj
darovnici (zabrinut za spas svoje duše, dao
sagraditi samostan). Crkva se datira u 9. stoljeće.
Sa zapadne i južne strane crkve su se nalazile prostorije, smatra se da ovaj samostan predstavlja
prvi benediktinski samostan u Hrvatskoj. U južnoj prostoriji zidani grobovi – pogrebna kapela?
Pronađeno i 10 starohrvatskih grobova ograđenih pločama.

Nekropola Majdan: istraživali društvo Bihać. 26 starohrvatskih grobova poredanih u pravilne

redove, groblje u 2 sloja s bogatim prilozima, uz groblje nađeni ostaci liturgijskog namještaja.
Datira se od 9. do 11. stoljeća.

Nekropola Glavičine – Mravinci: istraživali društvo Bihać. 130 starohrvatskih grobova na

redove s nepravilnom kamenom arhitekturom i poklopnicom. Pokojnici na leđima s rukama uz
tijelo. Datira se od 9. do 10. stoljeća.

32
Bijaći – sv. Marta: na granici kaštelanskog i trogirskog polja. Istraživali: Frane Bulić, Dušan
Jelovina i Dasen Vrsalović. Trobrodna bazilika nastala na temelju ranokršćanske komponente
(oratorij i krstionica – proširen u crkvu). Spomenuta u ispravi kneza Muncimira, a Bijaći se
spominju u Trpimirovoj darovnici kao mjesto
izrade te isprave (Muncimir je Trpimirov
nasljednik). Titular crkve je franačkog porijekla
– to i nalazi s imenima franačkih svećenika su
dokaz djelovanja franačkih misionara.
Krstionica je ostala u funkciji i dobila
predromanički ciborij. Na pročelju je dozidan
zvonik, a polukružna apsida je zamijenjena pravokutnom iz 12. stoljeća – tada je dobila titular
sv. Ivana Krstitelja (kasnije opet Marta).

Crkveni namještaj – 6 nadvratnika s natpisima, spominju se crkvene osobe: Đakon Gumpert

– provodio izgradnju i obnovu crkava, kasnije se spominje kao prezbiter Gumpert (napredovao),
germansko ime (franački misionari vršili kristijanizaciju) i svećenik Gracijan. Ciborij s
natpisima – početak 9. stoljeća.

Pretpostavlja se postojanje vladarskih dvora ali tokom istraživanja nisu otkriveni ostaci. Teorija
je da je u Bijaćima središte vladarskog posjeda, dok je rezidencija na nekom drugom prostoru.
Crkva se datira u 9. stoljeće, a prema A. Uglešiću u 11. stoljeće.

Crkva sv. Martina: uz sjeverno pročelje Dioklecijanove palače, na ulazu u crkvu je natpis koji
spominje svećenika Dominika. Oltarne pregrada (11. stoljeće) je jedina in situ sačuvana u
Hrvatskoj – s natpisom: posveta Bogorodici, sv. Grguru, papi i Martinu.

Biskupija kod Knina: istražuje Lujo Marun, kasnije Stjepan Gunjača (revizija).

Lopuška glavica – jednobrodna s troapsidalnim

svetištem (2 oble, 1 pravokutna),dokaz o postojanju
oltara u svakoj apsidi. 3 dijela: narteks (prema
nekim westwerk), brod i svetište. Datira se u drugu
polovicu 9. stoljeća (vrijeme Trpimira), ima oble
kontrafore.

33
 Sv. Cecilija (Stupovi2) – legenda o smrti kralja
Zvonimira koji je ubijen ispred crkve sv. Cecilije
(Stjepan Gunjača misli da je to to). Trobrodna i
troapsidalna bazilika (križni piloni), neki
smatraju da je na zapadu bio westwerk, a na
pročelju zvonik. Jedna od naših najvećih
ranosrednjovjekovnih crkava. Jurković – 9.
stoljeće (vrijeme Branimira). Na jugu mala
prostorija s apsidom (kasnija nadogradnja).

Crkva na Bukorovića podvornici: jednobrodna s apsidom i oblim kontraforima. Oko crkve

groblje, 9. – 11. stoljeće.

Crkva ispod pravoslavne crkve sv. Trojice: nije istraživana (crkvene vlasti ne dozvoljavaju),
smatra se da je osmerolisna.

Crkvina (sv. Marija): istraživali: Lujo Marun (1886. – 1908.), Stjepan Gunjača (1950.),
MHAS (2000.). Crkva sv. Luke (16./17. stoljeće). Bazilika,
trobrodna (4 pilona), postojanje apside (Marun, Bulić i Milošević
– da, Gunjača – ne), ipak ne postoji. Mramorno postolje za plutej,
9. – 13. stoljeće.

Mauzolej – 2 pravokutne prostorije (nastavljaju se na brodove),

otvori za prolaz sarkofaga. Gunjača smatra da je između njih
zvonik, no ipak nije nego su to grobnice a iznad njih možda
westwerk.

Samostan – uz sjeverni zid bazilike, odgovara dužinom.

Samostan ili biskupski dvor, u sredini četvrtasto otvoreno dvorište. Stepenište – imao gornji kat
i komunikaciju sa ''westwerkom''. A. Milošević – ova građevina se spominje u darovnici kralja
Zvonimira kao kraljevski dvorac u kojem je obavljeno potpisivanje te darovnice splitskim
opaticama tijekom ponovnog posvećenja crkve sv. Marije.

2
Misli se na mjesto Stupovi, ne na dio crkve.

34
Grobovi – sveukupno 124 groba. Starokršćanska nekropola iznad koje je tijekom 8 .stoljeća
nastalo ranosrednjovjekovno groblje na redove da bi se u 9. stoljeću izgradio mauzolej na
središnjem prostoru groblja, pokapanje se nastavilo do 14.
stoljeća.

Kamena plastika –Šestostrani ciborij nad krstionicom (nije

sačuvana), četverostrani ciborij nad oltarom – 11. stoljeće,
pronađen i model (lokalna radionica). Ulomak tranzene s glavom
Bogorodice, donji dio raspela s Kristovim nogama. Vjerojatno se
na ovom lokalitetu nalazila kraljevska biskupija i dvor u kojem su
boravili hrvatski kraljevi od 9. do 11. stoljeća.

Sv. Spas: istraživao Stjepan Gunjača (Marun nije dobio dopuštenje). Izrađena za vrijeme
Branimira – kraj 9. stoljeća (znamo da je iz Branimirovog vremena po valovnicama/kukama na
natpisu  karakteristika Branimirovog
vremena, pasji skok). Crkvu dao sagraditi župan
Gastika – natpis na kojem se spominju on i
njegova žena ili majka. Jednobrodna građevina
s trolisnim svetištem, obli kontrafori izvana,
najstariji sačuvani zvonik. Westwerk – između
zvonika i crkve. Najbolje sačuvana karolinška
crkva u Hrvatskoj, oko nje preko 1000 grobova i
oko 700 nadgrobnih stela, uglavnom iz kasnog
srednjeg vijeka. Slične su joj crkva na Lopuškoj
glavici, sv. Cecilija i Biogradska katedrala.

Uzdolje kod Knina: pronađen zabat oltarne pregrade s imenom kneza

Muncimira. Na natpisu se Muncimir naziva ''princeps'' (prvak, vladar)
– veća titula od ''dux''. Papa Ivan VIII već Branimira naziva
princepsom. Moguće da se tu nalazila crkva sv. Ivana, jednobrodna s
polukružnom apsidom. Možda vladarski posjed.

Žažvić (kod Šibenika): Lujo Marun – jedini lokalitet kojeg je istražio do

kraja (inače je tražio samo natpise). Jednobrodna ranokršćanska crkva

35
koja u 9. stoljeću dobiva oltarnu pregradu i zvonik (vrijeme kneza Trpimira). Trobrodna s
apsidom, narteksom i zvonikom. U bazilici i oko nje pronađeni grobovi.

Sv. Križ – Nin: crkva u obliku jednokrakog grčkog

križa, kupola elipsoidnog oblika, s vanjske strane
ukrašena slijepim arkadama. Nadvratnik – spominje se
župan Godečaj. Nastala u 9. stoljeću, a preuređena u 11.
za vrijeme Godečaja. Nekropola oko crkve. Biskupija
nastala za vrijeme Nikole I.

Sv. Ambroz – Nin: uz gornja vrata bio je samostan sv. Ambroza na mjestu na kojem danas
stoje ostaci srednjovjekovne crkve. Na čelu njega bio je opat Teodebert koji je dao izgraditi
oltarnu pregradu iz doba kneza Branimira.

Sv. Mihovil: crkva se dizala nad antičkim hramom, srušena 1912. Pronađeni ostaci arhitrava
oltarne pregrade s predromaničkim ornamentom. Jelić ih je složio i rekonstruirao natpis – dao
ih je ugraditi u sv. Križ ali je tamo gotovo uništen zbog soli, natpis govori da je u doba Branimira
Teodebert dao nešto sagraditi.

Sv. Anselmo (Asel): na mjestu današnje župe se nalazila katedrala sv. Asela od koje danas nije
sačuvano skoro ništa. Franački misionari donose iz Milana relikvije sv. Ambroza te on postaje
zaštitnik samostana u Ninu. Ženski
benediktinski samostan osnovan je
kraj sv. Marije te posvećen sv. Marti.

Relikvijar sv. Ambroza, Marte i

Anselma – iz s. Anselma, prva
polovica 9. stoljeća. Sastoji se od
drvenog okvira
koji je sa svih
strana obložen
pozlaćenim
srebrnim limom. Glavni prikaz podijeljen je u 2 zone: Gornja – prikaz Krista
Pantokratora, donja – sv. Ambroz, Anselmo i Marta koji stoje unutar arkada.

36
Relikvijar iz Nina – od drva, obložen srebrnim limom i
pozlaćenim floralnim ukrasima (rozete), krov na dvije vode,
ne zna se kome pripada, 7. – 9. stoljeće.

Relikvijar sv. Jakova, Krševana i Aroncija – na stražnjoj

strani 3 medaljona s likovima, piše koji je koji, datira se u
11. stoljeće.

Kapitul kod Knina: istraživao Lujo Marun. U ranom srednjem vijeku tu je sagrađen samostan
sv. Bartolomeja, a na istom položaju u 13, stoljeću romanička katedrala. Samostan je osnovan
sredinom 9. stoljeća (Vrijeme Trpimira). Ostaci predromaničke skulpture svjedoče o postojanju
predromaničke bazilike. Pronađene ploče – vjerojatno dio ambona, spominju se Svetoslav i
Držislav (slika na početku).

Kašić – Manastirine (kod Zadra): istraživao Stjepan Gunjača. Crkva je vjerojatno bila oratorij
u sklopu samostana. Šesterokonhnog tlocrta sa naknadno dodanim pravokutnim prostorom
(možda za zvonik). Najstariji sloj crkve pripada poganskom sklopu u blizini vile rustike koja u
5. stoljeću služi kršćanskom kultu. Vjerojatno posvećena sv. Mihovilu (fragment natpisa),
datira se u 9. stoljeće. Starohrvatsko groblje kod crkve istraživao Dušan Jelovina. Uzor takvim
crkvama se traži u Zadru ili Splitu – u Zadru – sv. Donat ili krstionica u katedrali (kod sv.
Stošije).

Višekonhne crkve – dijele se na centralne i longitudinalne. Centralne – imaju kružni ili

pravokutni centralni prostor i konhe. Šesterokonhne uglavnom na splitskom i zadarskom
području (sv. Trojica, Kašić – Manastirine, Mijoljača), Peterokonhne (Stomorica, Zadar),
Osmerokonhne (u Ošlju i Bribiru).

Mijoljača – Brnaze kod Sinja: istraživao Stjepan Gunjača. Podignuta na temeljima

ranokršćanske memorije. Šesterokonhna građevina, nad središnjim prostorom se nalazila
kupola, ulomci natpisa upućuju da je posvećena sv. Mihovilu. Na zapadu joj je pridodan
kvadratni narteks. Do crkve se formiralo srednjovjekovno
groblje (13. stoljeće), datira se u 9./10. ili u prvu polovicu 9.
stoljeća.

Sv. Trojica: najbolje sačuvana centralna šesterokonhna

crkva koja se datira u 8. ili 9. stoljeće. 

37
Sv. Marija – Stomorica: istraživao Ivo Petricioli. Datira se od 9. do
10. stoljeća. Peterokonhna sa zvonikom na zapadu. U starijoj literaturi
se navodi kao sv. Ursula.

Sv. Krševan na Kolovarama: nije sačuvana (maketa Zadra iz 16.

stoljeća), peterokonhna, između 9. i 10. stoljeća.

Sv. Petar u Ošlju: spominje ju Konstantin Porfirogenet u 10. stoljeću.

Osmerokonhna s pravokutnim produžetkom na zapadu – Marasović smatra da bi taj produžetak
mogao biti westwerk. Crkva je nastala u 9 .stoljeću, a zapadni dio je nadodan u 11. stoljeću.

Višekonhne crkve u splitskoj regiji:

1. Sv. Trojica (drugi po starosti, kraj 8. i početak 9. stoljeća)

2. Sv. Mihovil u Brnazama
3. Sv. Marija u Trogiru – najstarija, početak 8. stoljeća

Višekonhne crkve u zadarskoj regiji:

1. Sv. Marija u Zadru (Stomorica)

2. Sv. Krševan na Kolovarama
3. Sv. Mihovil u Pridrazi
4. Kašić – Manastirine
5. Sv Juraj u Škabrnji
6. Crkva u Kakmi
7. Sv. Marija u Bribiru
8. Sv. Petar u Ošlju

Uzor šesterokonhnih crkava: Marasović – Dioklecijanov mauzolej, Vežić – zadarska krstionica.

Katedrala u Biogradu: trobrodna bazilika s tri apside i zvonikom na pročelju. Istraživao Luka
Jelić i izdvaja tri faze: - do sredine 9. stoljeća (troapsidalna bazilika s oblim kontraforima izvana
i troje vrata na pročelju. – Kasnije južna bočna lađa dobiva krstionicu u obliku latinskog križa.
Od 7./8. do 11./12. stoljeća (nastala u vrijeme Branimira?).

Sv. Donat u Zadru: izvorno je posvećena sv. Trojstvu, prvi put se spominje u DAI (u 29. glavi
u kojoj opisuje Dalmaciju uz zadarsku katedralu sv. Anastazije u sklopu episkopalnog

38
 kompleksa). Nalazi se na prostoru rimskog foruma. Današnji
titular se prvi put spominje u 15. stoljeću. Njome se najviše bavili
Ivo Petricioli i Pavuša Vežić. Građevina centralnog tipa, kružna
osnova s 3 apside na istoku i nepravilni narteks na zapadu. Središte
crkve je kružnog
tlocrta, omeđeno
se 6 masivnih pilona i 2 stupa koji tvore krug.
Podijeljena je na 2 kata povezana stubištem
(na gornjem katu galerija). Za gradnju je
korišteno mnogo antičkih spolija. Izgradnja od
6. do 9. stoljeća (različita mišljenja i o
utjecajima Bizanta ili Karolinga – vjerojatno
oba). Donat – živio u vrijeme Karla Velikog.
Njegova freska u zadarskoj katedrali – spominje se kao nadbiskup što nije točno jer je prvi
nadbiskup imenovan u 12. stoljeću. Nabavio kosti sv. Anastazije (dao napisati natpis na
relikvijar).

39
6. FRANCI I KAROLINŠKI MATERIJAL

Za vrijeme seobe naroda – na sjeveru. Germanski narod kojeg Rimljani nazivaju narodom bez
povijesti. Prvi put se spominju u Historia Augusta u 3. stoljeću – u dijelu o caru Aurelijanu gdje
se spominju napadi Franaka na prostor Rimskog Carstva. Fredegarova kronika (7. stoljeće) –
govori o njihovom podrijetlu, kaže kako su iz Troje. Nakon toga izvori su iz doba Karolinga i
Merovinga – prema novijim postavkama o njima se ne govori kao o jednoj skupini, već je to
socijalno politički termin kojim su Rimljani i Gali zvali germanske skupine sa sličnim jezikom
i običajima.

Povijest:

Godine 357. prvi put došli na prostor Rimskog Carstva uz dozvolu cara (naselili se u istočni dio
carstva). Sudjelovali u bitci na Katalonskim poljima. Godine 481. na prijestolje dolazi Klodvig
– iz Akvitanije izbacuje zapadne Gote te mu istočno rimsko carstvo daje titulu konzula.
Prebacuje prijestolje iz Belgije u Pariz, prihvaća kršćanstvo u nicejskom obliku (pravovjerje).
Godine 511. Klodvig umire – razdijelio Carstvo među sinovima, u to vrijeme dolazi i do razvoja
feudalizma. U 6. stoljeću jača utjecaj Majordoma (državni službenici u Franačkoj državi).
Lotar i osvajanje Burgundije, 561. umire Lotar. Godine 732. bitka kod Poitirersa (Poatje) –
zaustavljeni Arapi koji su prodrli preko Pirineja. Godine 751. na franačko prijestolje dolazi
Pipin Mali – rodonačelnik dinastije Karolinga. Iste godine Langobardi osvajaju Ravenski
egzarhat, papa zove Franke da ih se riješe. Godine 788. Franci zauzimaju Istru. Od 768. do 814.
godine vlada Karlo Veliki – na Božić 800. godine inauguracija. Aachenski mir – 812. godine,
bizantski car Mihajlo i Karlo Veliki. Karlo se odriče Venecije i osvajačkih namjera u Italiji, a
Mihajlo dalmatinsko – hrvatske kneževine (zadržao je dalmatinske gradove i otoke). Granica
franačkog i bizantskog carstva je rijeka Neretva (nije sigurno), bizantsko car priznao Karla
vladarem Zapadnog Rimskog Carstva. Nakon Karlove smrti država se dijeli – Verdunski
sporazum 843: Zapadna Franačka (Karlo Ćelavi), istočna franačka (Ludovik), središnja
Franačka (Lotar). Hrvatska je u vazalnim odnosima prema Francima do 70-ih godina 9.
stoljeća.

Materijal:

Oružje i konjska oprema te liturgijski materijal.

Mačevi: kod nas u literaturi se zovu Karolinški mačevi, a vani se nazivaju Vikinški mačevi
(ista stvar). Spatha – dugi dvosjekli mač, ima veće značenje nego samo kao mač (predmet pri

40
inicijaciji, Vikinzi im davali imena..), kod Slavena su jako rijetki. Dolaze u 8. stoljeću iz
franačkog kulturnog kruga. U Hrvatskoj i BiH 24 otkrivena.

Jan Petersen (1919.) tipologija mačeva: 26 glavnih tipova od A do AE + 20 posebnih tipova

označenih brojevima. Tipologija na temelju križnica i oblikovanja jabučice. Kod nas je prvi dao
osvrt Zdenko Vinski – osvrt na mačeve naših krajeva.

Tip K: nastaje krajem 8. stoljeća, a koristi se do kraja 9. stoljeća, jabučica je podijeljena u 5 ili
7 režnjeva (rijetko 6), 13 ih je pronađeno kod
nas. U literaturi piše da su službeno oružje
franačke vojske ali to ne možemo znati.
Mačevi tipa K u Hrvatskoj: Biskupija –
Crkvina, Cirkovljan – Diven, Kninsko polje
– Gugine kuće, Koljane Gornje – Vukovića
most, Mogorjelo, Podgradina – Rešetarica, Podsused kraj
Zagreba, Prozor – Gornja Luka, Stolac – Čairi, Zadvarje –
Poletnica. Natpis +ULFBERHT+ (Prozor i Biskupija).
Vjerojatno radionica ali zbog križeva postoji pretpostavka
da se radi o nekom biskupu (pokrovitelju), 44 u Europi.
Damasciranje – spajanje čelika različite čvrstoće, ta tehnika
nije poznata u Europi ali postoji u Iranu i Indiji te je u
Europu mogla doći pomoću Vikinga. Postoje 2 inačice tog tipa: I. kada je ''T'' nakon križa
(+ULFBERHT+T) – kvalitetniji tip mača, ima dovoljan udio ugljika (elastičan). II. ''T'' prije
križa – manje kvalitetan.

Mač iz Zadvarja – na gornjoj strani križnice stoji natpis ''A…ERTUS'' – germansko ime,
vjerojatno nije pokopan originalni vlasnik mača jer je običaj prilaganja mača u grob kod
Franaka iščeznuo.

Tip H: kraj 8. i cijelo 9. stoljeće. Kod ovoga mača jabučica je glatka. 4 komada u Hrvatskoj:
Nin – Ždrijac (u Zadru u muzeju), Gradac
kod Drniša, Kreševo kod Omiša, Rudići
kod Glamoča. Najčešće pronađeni kao
slučajni nalazi. Blutrine – žljeb za
otjecanje krvi – to je zapravo metalurški
proces za ojačavanje oštrice.

41
Posebni tip 1 – druga polovica 8. stoljeća. Križnica je zadebljana i jako kratka, 2 komada u
Hrvatskoj (Morpolača i Orlić kod Knina). Kod nas ovi mačevi dolaze kao poklon, plijen ili
možda švercem. Karlo Veliki zabranio izvoz takvog oružja, no moguće je da smo mi, tj. lokalni
vjerodostojnici dobili ove mačeve na poklon (Hrvati – etnički entitet u vazalnim odnosima s
Francima).

Koplja s krilcima: ima ih puno manje ali su karakteristična za to razdoblje. Primjerak iz Dugog
Sela – jako dobro sačuvano. U Hrvatskoj ih je nađeno 11, od toga 7 u sjevernoj Hrvatskoj. Kraj
8. i 9. stoljeće.

Strijele: u obliku lastina repa i listolike (ove dvije kategorije su se mogle razviti i kod Slavena).

Noževi i bojni noževi

Ostruge: gotovo uvijek pronađene u parovima. Završeci krakova su u obliku ušice ili u obliku
pločice sa zakovicama – prevladavaju od ranog 9. stoljeća. U horizontu s poganskim osobinama
se pojavljuju krajem 8. stoljeća. Gornji Vrbljani (uvezene) – najstarije ostruge kod nas, lagane
brončane ostruge. Biskupija – Crkvina: grob 7 – željezne ostruge sa garniturom ukrašene
tauširanim srebrnim spiralnim viticama i malteškim križevima (import). Grob kneževića –
luksuzne, brončane obložene srebrom sa cizeliranim pozlaćenim ukrasom. U zidanoj grobnici
ispod južnog broda crkve, u grobnicama pokopana djeca (prije gradnje bazilike). Ostruge s
pticolikim jezičcima – Biskupija, grob 1, kraj 8. stoljeća.

Morpolača (kod Bribira) – pronađen karolinški mač (tip 1) i luksuzne ostruge. Željezne ostruge
– lokalni proizvod po uzoru na franačke.

Liturgijski predmeti: kadionica iz Stare Vrlike, relikvijar iz Nina. Mogorjelo – pojasna

garnitura sa životinjskim stilom ili viticama, nešto slično iz Gornjih Vrbljana – vitice i sanctus
x3 (Avarsko).

Za ispit: franački utjecaj na materijalnu kulturu.

LITERATURA:

MHAS: ''Hrvati i Karolinzi'', Split, 2000.

42
7. OSTALO

Krstionica kneza Višeslava:

Prenesena iz Venecije u 20. stoljeću u Zagreb, a iz Zagreba u Split. Šesterostrani krsni zdenac.
Uz brid svake strane reljefno je isklesan po
jedan stupić sa stiliziranim kapitelom, a na
prednjoj strani se nalazio reljef križa. Iz
natpisa doznajemo kako je prezbiter Ivan
dao postaviti na čast sv. Ivanu Krstitelju u
vrijeme kneza Višeslava, Datira se oko 9.
stoljeća. Ne zna se jeli nađen u Ninu (smatra
se da je bila kod sv. Asela) niti tko je Višeslav
(nije potvrđen u povijesnim izvorima), možda
Visan, vođa Bijelih Hrvata.

Branimirovi natpisi:

Muć Gornji: prvi otkriveni natpis o nekom

hrvatskom vladaru (1871.), fra Petar Klarić slučajno
otkrio, datira se u 888. godinu. Dao sagraditi crkvu
u čast djevice Marije. Splitska klesarska radionica.

Šopot kod Benkovca: natpis na arhitravu i zabatu

''Branimir dux Croatorum'' – spolija u
kasnosrednjovjekovnoj crkvi, originalno mjesto
nepoznato.

Nin – sv. Mihovil: natpis kneza Branimira, Nin je biskupsko središte.

Cividale (na granici sa Slovenijom): Čedadski evanđelistar? Branimir hodočastio i potpisao se

sa svojom ženom Marušom (prva poznata žena). ''Brannimero comiti. Mariosa cometissa''.

Lepuri podno Asserije: šesti Branimirov natpis, istraživao Nikola Jakšić, otkrivena
ranokršćanska crkva sa ranosrednjovjekovnom adaptacijama.

Ždrapanj kod Bribira: na ulomku zabata spominju se uz kneza Branimira i župan Priština i
njegova žena kao donatori crkve.

43
Otres kod Bribira: pet ulomaka s njegovima natpisima – arhitravi i zabati u privatnim crkvama.

Galovac – Crkvina:

Istočno od Zadra. Mnoštvo ulomaka starokršćanske i predromaničke kamene plastike, veći dio
pronađen u kasnoantičkom bunaru. Starokršćanska crkva koja je tijekom 8. stoljeća dobila novi
namještaj, 2 zabata oltarne pregrade: I. natpis
koji se ne može pročitati (8. stoljeće), II.
ukrašen plastičnim kukama i kimationom s
latinskim križem, početak 9. stoljeća. Dva
ciborija: šestostrani iznad oltara i četverostrani
iznad krstionice – početak 9. stoljeća. Lokalitet
se sastoji od ranokršćanske crkve,
kasnoantičkog bunara, građevine s apsidom
(poganska), crkvena građevina iz post turskog vremena i groblja.

Ranokršćanska crkva: jednobrodna s poligonalnom apsidom izvana (kružna iznutra) i

narteksom. Pastoforije na sjeveru i jugu, krstionica koja je uništena srednjovjekovnim
pokopima, grobnice sa sarkofazima ispred pročelja?

Nekropola: preko 500 grobova od kasne antike do 16. stoljeća. Ranosrednjovjekovni – grobna
arhitektura o neobrađenog kamena, jako malo nalaza, uglavnom nakit (brončane karičice,
jednojagodne naušnice) 9. – 11- stoljeće. Nekoliko tisuća keramičkih ulomaka (slavenska
naseobinska keramika). Fragmenti staklenih posudica koje su služile kao recipijent viseće
svjetiljke.

Nekropola Stranče – Gorica:

Vinodol – zaleđe Crikvenice. Istraživale Radmila Matejčić i Željka Cetinić. 186 grobova od 8.
do 11. stoljeća. Groblje na redove, više vrsta grobova – s djelomičnom upotrebom kamena,
obična zemljana raka i kamena škrinja. 2 horizonta pokapanja: I. stariji – s poganskim načinom
pokapanja, sredina 8. do početka 9. stoljeća, polaganje keramičkih posuda u grob, noževi,
britve, kresiva. II. mlađi – s kršćanskim načinom pokapanja, sredina 9. do 11. stoljeća, pokopi
s nakitom, utjecaji karolinškog kulturnog kruga, karantansko – ketlaška kultura, mediteransko
– bizantski utjecaji, bjelobrdski utjecaji, a dominantni su utjecaji dalmatinsko – hrvatske
kulture.

44
Žminj:

Istraživali Branko Marušić i Radmila Matejčić. 200 grobova, 9. – 10. stoljeće. Većina grobova
– tip s obloženim pločama. Nakit: karičice, naušnice (sve vrste). Prisutni utjecaji drugih
kulturnih grupa: karantansko – ketlaški, bjelobrdski i mediteransko – bizantski utjecaji.
Grozdolike naušnice u tehnici lijevanja, grob 177 – pokop majke s djetetom, prsten s natpisom
PAX (utjecaj kršćanstva), naušnice s nasuprotnim srcolikim ukrasima, grob 15 – ostaci
karboniziranog češlja i ulomci keramike – Marušić pretpostavlja da je paljevinski pokop.

45
8. HRVATSKI KRALJEVI

Prva epizoda: Ljudevit i Borna, Vladislav, Mislav

U prvoj epizodi obrazovno – igrane serije Hrvatski kraljevi prikazani su počeci hrvatske države.
Početak je 9. stoljeća, kada se panonski knez Ljudevit pobunio protiv Franačkoga
Carstva. Francima se pridružio dalmatinski knez Borna, koji se s Ljudevitom sukobio na rijeci
Kupi. S tom bitkom započinje prva epizoda. Prikazan je rat između Ljudevita i Borne, te kako
je hrvatska kneževina započela svoje prve godine života. Bornu je naslijedio nećak Vladislav.
Prikazan je i hrvatski knez Mislav i njegova flota presretača, koja je radila velike
probleme Mlečanima. U ovoj epizodi, kao i u svim ostalima, prati se život sedmorice
simpatičnih hrvatskih seljaka iz 11. stoljeća, kroz čije dogodovštine je prikazan svakodnevni
život Srednjega vijeka. U ovoj epizodi, kovač Zula je teško ozlijedio lice u bitki, a život mu je
spasio njegov bratić Tvrdan, seoski travar. Isto tako, jedan od sedmorice, Radovan, u Splitu je
doživio neugodnost - lokalna građanka na glavu mu je izlila sadržaj noćne posude, jer tada
uglavnom nije bilo zahoda, pa su se sadržaji noćnih posuda jednostavno izlijevali na ulicu.

Druga epizoda: Trpimir, Domagoj

Druga epizoda započinje prvim vrhuncem hrvatske države – vremenom velikoga vladara,
kneza Trpimira. Prikazana je njegova bitka s Bizantom, u kojoj je pobijedio vojsku moćnoga
Carstva, te njegove druge pobjede, poput one protiv Bugara. Trpimir je prikazan i kao veliki
mecena Crkve i kulture uopće, a o njemu je pisao i tadašnji filozof i disident Gottschalk, koji
je neko vrijeme proveo na Trpimirovu dvoru. Trpimir je prvi vladar koji se naziva "dux
Croatorum" - knez Hrvata. Nadalje, prikazan je knez Domagoj, kojega su Mlečani nazvali
"najgorim knezom Slavena". Ovaj svojeglavi i agresivni hrvatski knez ratovao je na sve strane,
pa je tako sudjelovao i u opsadi talijanskoga Barija, koji su tada u rukama držali Arapi – što je
prikazano spektakularnim scenama opsade. Osim toga, jedan od sedam seljaka, Ljutiša, u ovoj
epizodi pao je u dužničko ropstvo Petra Crnog, a njegovi prijatelji su ga spasili od ropskoga
rada.

Treća epizoda: Zdeslav, Branimir, Muncimir

Treća epizoda započinje ubojstvom kneza Zdeslava, Trpimirova sina, koji je vladao samo
nekoliko mjeseci. Kneževsku stolicu zadobiva Branimir, jedan od najvažnijih vladara ovoga
doba. Prikazan je prvi kulturni procvat Hrvatske - Branimir je ostavio čak pet kamenih natpisa
sa svojim imenom, što je iznimno velik broj, kojim se gotovo nijedan europski vladar toga doba

46
ne može podičiti. U Branimirovo vrijeme u Hrvatskoj se grade mnoge crkve, neke od njih i vrlo
monumentalnih dimenzija. Osim toga Branimir vodi uspješnu vanjsku politiku - Ivan VIII. šalje
mu pismo u kojemu blagoslivlja kneza i njegov narod, što je jedan od najvažnijih dokumenata
u hrvatskoj povijesti. U istoj epizodi prikazan je i knez Muncimir, koji je također vodio vrlo
energičnu vanjsku politiku, pa se tako upleo čak i u previranja u susjednoj Srbiji, te je na svoj
dvor primio prognane srpske prvake. Sedmorica seljaka u ovoj su epizodi kušali grah, relativno
novu namirnicu koja je u Europu prodrla tek u 10. stoljeću te je, čini se, utjecala čak i na
arhitekturu tog vremena. Kroz dogodovštine sedmorice prikazano je i srednjovjekovno
alkoholiziranje, ali i sklonost nasilju, koje je bilo uobičajen dio tadašnje političke i narodne
kulture - seljaci su se dvaput međusobno potukli.

Četvrta epizoda: Tomislav, Trpimir II., Krešimir I., Miroslav, Mihajlo Krešimir II.

U ovoj epizodi prikazana je možda najveća današnja nacionalna ikona iz onoga doba – kralj
Tomislav. Prikazana je njegova bitka protiv Bugara, u kojoj ih je do nogu potukao, te njegova
uspješna politika prema bizantskim dalmatinskim gradovima. Kralj Tomislav je, čini se,
bio prvi hrvatski vladar koji je na neki način upravljao dalmatinskim gradovima. Prikazani
su splitski crkveni sabori 925. i 928. godine, na kojima je, osim Tomislava, sudjelovao i ninski
biskup Grgur, ali i zahumski knez Mihajlo Višević. Tomislava je naslijedio sin Trpimir II., a
Trpimira sin Krešimir I. koji je imao dva sina. Nakon njegove smrti, uslijedio je građanski
rat oko prijestolja sredinom 10. stoljeća, koji je završio zbacivanjem i pogubljenjem
kralja Miroslava te dolaskom na vlast njegova brata Mihajla Krešimira II., kojemu je u vojnoj
kampanji pomogao prvi imenom poznati hrvatski ban Pribina. Sedmorka je u ovoj epizodi
hodočastila u sjevernotalijanski grad Cividale, a kroz njihovu priču rečene su važne i zanimljive
stvari o srednjovjekovnim hodočašćima.

Peta epizoda: Držislav, Svetoslav, Gojslav, Krešimir III., Stjepan I., Petar Krešimir IV.

U ovoj epizodi prikazano je doba Stjepana Držislava, prvoga hrvatskog vladara koji je nosio
naslov kralja Hrvatske i Dalmacije. Nakon duge i stabilne Držislavove vladavine, trojica
njegovih sinova, Svetoslav, Krešimir i Gojslav, sukobili su se oko prijestolja. Svetoslava su
braća zbacila s prijestolja i vladali su kao su kraljevi do Gojslavove smrti. Tada je Krešimir
III. postao jedini kralj. Njega je naslijedio sin, Stjepan I. U ovoj epizodi također je prikazan i
jedan od najvećih hrvatskih vladara, Petar Krešimir IV., njegova moćna flota te procvat
umjetnosti i kulture u njegovo vrijeme. U ovoj epizodi, prikazane su nove dogodovštine
sedmorice hrvatskih seljaka. Oni su od seoskog župnika iz zaleđa Kozjaka, kojega su smetala

47
praznovjerja njegovih župljana, dobili nalog da posijeku sveto drvo starih Slavena. Radili su
kao najamni radnici na obnovi krovišta solinske bazilike, a u slobodno vrijeme ribarili, što je
za njih, stanovnike zaleđa, bilo novo iskustvo.

Šesta epizoda: Zvonimir, Stjepan II., Petar Snačić, ugarsko pokoravanje Hrvatske.

Epizoda počinje veličanstvenim prizorom krunidbe kralja Zvonimira u solinskoj bazilici

Svetih Petra i Mojsija. Ovaj je kralj jedan od najvećih vladara u hrvatskoj povijesti. Sklopio je
ugovor s papom Grgurom VII., koji mu je poslao krunu i žezlo. Oženio se ugarskom
princezom Jelenom Lijepom i vodio je vrlo aktivnu vanjsku politiku. Gledatelji su saznali
koliko ima povijesne istine, a koliko mitologije u priči o ubojstvu kralja Zvonimira. Prikazane
su i posljednje godine narodne dinastije (boležljivi Stjepan II.), kako Ugari pokoravaju
Hrvatsku te pogibiju kralja Petra Snačića u legendarnoj bitki na Gvozdu. U ovoj se epizodi
oženio jedan od sedam seljaka - Žitimir. Kroz priču o njegovu vjenčanju rečeno je mnogo toga
o položaju žene u Srednjemu vijeku, te o srednjovjekovnoj seksualnosti.

Sedma epizoda: podrijetlo, pradomovina, doseljenje i pokrštenje Hrvata.

Na početku 7. stoljeća, točnije 626. godine, Bizantsko Carstvo našlo se na rubu propasti.
Raznolika vojska predvođena avarskim kaganom Bajanom opsjedala je Konstantinopol. Iako
nisu uspjeli osvojiti dobro utvrđen grad na Bosporu, uspjeli su na dulje vrijeme prekinuti sve
doticaje dotadašnjih istočnih provincija sa središnjom vlasti. Upravo u takvim okolnostima
počinje proces formiranja jedne drugačije društvene zajednice na prostoru bivših rimskih
provincija Panonije i Dalmacije. Romanski starosjedioci povukli su se u utvrđene gradove na
obali, a što se događalo u golemom području od dalmatinskog zaleđa do rijeke Drave može se
samo nagađati. Tko su bili i kako i kada su Hrvati došli gotovo je nemoguće utvrditi. Postoje
razne teorije, ali nijedna nema pouzdane i nepobitne dokaze. Avari nisu imali potrebu ni želju,
a Bizant moć ujediniti slabo povezana slavenska plemena. Takva težnje iz središta moći
pojavljuju se tek pod franačkim utjecajem u 9. stoljeću i poslije. Pokrštavanje je također bilo
dugotrajan proces. Dolazilo je u valovima i to uz potporu središnje državne vlasti. Iz toga se
izvlači zaključak da su Hrvati, tj. hrvatski knezovi, znak križa prihvatili od Franaka. S druge
strane, Rim i papinstvo nikada nisu odustali od želje za duhovnom vlašću nad dalmatinskim
gradovima. Stoga su, čim se ludilo nomadskih navala stišalo, obnovili svoju vlast u mnogim
dalmatinskim mjestima, posebno Splitu čiji je nadbiskup Ivan Ravenjanin vjerojatno
najvažniji duhovno-politički subjekt u tristo godina bezvlađa na prelasku iz staroga u srednji
vijek.

48
 -mitar

49