100 godina samoce

Gabrijel Garcia Markes

Biografija

Gabriel José García Márquez (Gabrijel Garsija Markes) kolumbijski je pisac, novinar, izdavač i politički
aktivista. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1982. Doprinio je tome da latinoamerička
literatura dođe u središte pažnje svjetske kulturne javnosti šezdesetih godina 20. vijeka.

Smatra se najpoznatijim autorom magičnog realizma, žanra u kome se prepliću mitovi i magija sa
stvarnošću svakodnevnog postojanja, te najpopularnijim piscem na španskom jeziku još od
Servantesa. Uvijek se poistovjećivao sa kulturnim mješavinama španskih, crnačkih i domorodačkih
tradicija koje su cvjetale u Kolumbiji. Iako je kasnije živio u Parizu, Meksiku i drugdje, u njegovim
knjigama stalno se vraćao na žarka obalna područja, gdje su moć prirode i legendi i dalje dominirali
nad uzdržanošću hladnog razuma.

Njegova knjiga Sto godina samoće iz 1967. godine prodata je u više desetina miliona primjeraka i
prevedena na više od 25 jezika.

1955. godine objavio je svoj prvi roman „La Hojarasca“. U ovoj prvoj knjizi i u nekim romanima i
pričama pocelo se raspoznavati Selo Macondo i neki likovi koji bi konfigurirali Stotinu godina samoće.

Roman “Sto godina samoće” bio je i jedan od razloga zašto je Márquez dobio Nobelovu nagradu za
književnost 1982. ali i niz drugih nagrada te je uvijek u prvih nekoliko najboljih knjiga ikada, a smatra
se jednom od knjiga koja je najviše oblikovala svjetsku literaturu te je jedna od pet najvažnijih za
hispaničku književnost.

Neka od poznatijih djela:

„Sto godina samoće“, „Patrijarhova jesen“, „Hronika najavljene smrti“, „Ljubav u doba kolere“...

U 40-im godinama García Márquez čitao je i učio iz Faulknerovih romana. García Márquez, koji je
prvobitno planirao studirati pravo nakon što je diplomirao na univerzitetu, rekao je da je, kada je prvi
put pročitao Faulknera, znao da mora postati pisac. García Márquez umro je od upale pluća 2014.
godine u 87. godini.

MAGIJSKI REALIZAM

Magijski realizam, ili magični realizam, je književno-umjetnički smjer u kojem se elementi fantastike
isprepliću sa stvarnošću, poistovjećujući se na taj način s njom i tvoreći skladnu cjelinu zasnovanu na
objektivnom odnosu.

Iako se pojam magijskoga realizma vezuje uz drugu polovicu dvadesetoga stoljeća, odnosno uz
latinoamerički boom, termin je prvi put upotrijebljen 1925. godine u Njemačkoj.

Interpretacija magijskoga realizma, što nije slučaj kod fantastične književnosti, polazi od činjenice da
pripovjedač umeće magične situacije, likove i sl. u realističnu naraciju. Dakle, magijsko i realistično
mora biti objedinjeno u djelu, što nije tako u fantastičnoj književnosti.
Riječ je o romanu cikličke strukture koji započinje stvaranjem, a završava propadanjem zamišljenog
gradića Maconda. Ciklizam sugerira neprestano ponavljanje povijesti i propituje mogućnost napretka.
Warnes ističe da se roman može sagledati kao obiteljska saga i povijesna kronika jer prati sedam
generacija obitelji Buendía. Tematizira se motiv incesta koji je promatran kao nasljedni grijeh što je
obilježje obiteljskih saga.

Roman nudi prikaz političkih, povijesnih i društvenih prilika u Kolumbiji pa se problematizira odnos
liberala i konzervativaca, prikazuje se građanski rat i štrajk radnika pri čemu se opisuju banana
radnici.

Magijski realizam je, dakle, shvaćen kao alegorija kojom se iznosi politička i društvena zbilja. Likovi
magiju doživljavaju kao svoju svakodnevicu u realnome, tehnološki razvijenom svijetu, a visoka
tehnologija i neobične sprave José Arcadija Buendíje podsjećaju na fantastičnu prozu.

Čitatelj na trenutak ima dojam da se radi o realističkoj naraciji jer je sve magijsko pripisano snu nekog
od likova, no uskoro se dobiva uvid o tome da se pripovjedač poigrava realnošću, snovima i magijom.

Iz navedenog proizlazi da su temeljna obilježja magijsko-realistične proze sljedeća: iznevjeravanje

čitateljevih očekivanja umetanjem magijskog u realističnu naraciju pri čemu suodnos te dvije
suprotnosti nudi alternativni pogled koji se prkosi unitarističkim zapadnim vrijednostima,
problematiziranje povijesnih činjenica proizvedenih u centrima moći te pozivanje na folklor, oralne
mitove i legende kako bi se afirmirao identitet marginalizirane skupine, koja je uglavnom
nemodernizirano društvo.