KNJIGA-Slobodno Vrijeme Putovanje Turizam-Socioloski Pristup

Fulvio Šuràn
Slobodno vrijeme, putovanje i turizam:

socioloŠki pristup
Fulvio Šuràn
sociološki pristup
Nakladnik:
Happy, obrt za pružanje usluga i izdavačku djelatnost
Glavni urednik:
prof. dr. sc. Fulvio Šuràn
doc. dr. sc. Andrea Debeljuh
Grafička priprema, oblikovanje i prijelom:

Fulvio Šuràn
Dizajn omota:
Fulvio Šuràn
Lektor:
Matija Benčić, prof.
Recenzenti:
doc. dr. sc. Igor Škamperle (Slo)
doc. dr. sc. Karmen Medica (Slo)
doc. dr. sc. Marko Paliaga (Hr)
ISBN 978-953-58351-2-7
Fulvio Šuràn
sociološki pristup
Buje-Buie, 2016.
SADRŽAJ
Uvod 9
Turizam kao predmet studija 10
Turizam kao društvena pojava 18
Turizam u društvenim znanostima 21

Turizam kao društvena činjenica 21
Turist kao 'vanjski' subjekt 25
Lik stranca 31
Stranac iz perspektive integrirane zajednice 31
Zajednica iz perspektive stranca/tuđinca 32
Od stranca do turista 32
Psihosocijalna dimenzija turizma 35

Psihologija i sociologija turizma 38
Motivacije turističkog izbora 39
Motivacija za turizam 40
Proces izbora: čimbenici push i pull 42
Psihološke motivacije turista 44
Turistički izgled 47
Uobičajeni, tradicionalni lik turista 48
Turističko oglašavanje 52
Turizam i nove tehnologije 54
Sociologija turizma:
definicija lika turista i problematičnost turizma 57
Društvene promjene i kulturni izazovi 67
Kratka društvena povijest turizma 71

Ukratko o Grand Tour putovanjima 72
5
Veličanje pojedinca u odnosu prema umjetnosti i prirodi 73
Tradicija i inovacija: kriza aristokracije i razvoj turizma 74
Početak modernog turizma 76
Sveobuhvatni turizam ili masovni turizam 78
Ljetovališta: prvi oblik masovne akvizicije turističkog doživljaja 83
Dominacija izvana usmjerenim ponašanjima 84
Strukturiranje razvoja potražnje 84
Kriza individualne kreativnosti 86
Institucionalna proizvodnja motivacija 86
Od usmjerenja prema ciljevima do usmjerenja prema sredstvima 88
Komunikacija i društvena daljina 89
Izolacija u kolektivnoj dimenziji turizma 90
Od boravka do kretanja 90
Od ljenčarenja do maksimalne učinkovitosti 91
Od demonstrativne potrošnje do demonstrativne produktivnosti 92
Kriza sigurnosti u industrijskom društvu 93
Oblici društvene kontrole i dobrovoljne ovisnosti 93
Programiranje turističkog iskustva 94
Institucionalna uloga pratioca/skrbnika 95
Oblici osiguranja godišnjeg odmora 95
Natjecanje u potrošnji materijalnih i nematerijalnih dobara 95
Od želje za razlikovanjem do obreda pripadnosti 96
Prostorno-vremenska razdioba
između turističkog iskustva i simboličke funkcije 96
Slavljenički ciljevi i konformističke potiske 97
Korištenje praznika unutar gradskog prostora 98
Složenost postindustrijskog stanja 99

Prekomjernost mogućeg i izgradnja subjektivnih identiteta 102
Vjerski turizam i hodočašće 105

Pojmovna problematika 106
Kršćansko hodočašće 109
Masovni turizam u sociološkoj kritici 113

Cjelovita uloga turista 114
Simulirane emocije: turizam zabavnih parkova 114
Potraga za 'autentičnim': primjer održivog turizma 119
6
Pojava aktivne turističke dimenzije 125
Od fragmentacije do stupnjevitosti turističkih iskustva i situacija 126
Od potvrđivanja do promjene vrijednosti 129
Od obreda intenzifikacije do obreda prelaska 131
Kriza slavljeničkih modela 132
Obnovljena subjektivnost slobodnog vremena 132
Turističke motivacije i atrakcije u novom interpretativnom modelu 133
Kontradikcije i nove mogućnosti za lokalne operatere 133
Stare i nove linije odgovora na rastuću krizu i na nove izazove 134
Promatranje turizma kao čimbenika proizvodnje 135
Varijabla vremena u promatranju turizma 136
S one strane turizma: otkriti smisao turizma 137
Suvremene društvene teorije turizma 141

Prema jednoj 'novoj' sociologiji turizma 141
Metodološki pristup 144
Kritička teorija 155
Relacijska teorija 169
Politička teorija održivog turizma 182
Teorija City users i hiperturista 187
Teorija konkurentnog partnerstva 198
Utjecaj turizma na lokalno stanovništvo 207

Turizam i njegov utjecaj na teritorij/prostor 207
Stanovnici i turisti 214
Društveni utjecaj turizma na mjesto destinacije 216
Turistička mobilnost: turizam kao kretanje ljudi, mjesta, predmeta,

slika i komunikacija 224
Suvremena turistička pokretljivost 229
Konvergencija putovanja i virtualne mobilnosti 236
Zaključno 242
Bibliografija 246
7
8
Uvod
Sociologija turizma tek je nedavno pronašla mjesto koje zaslužuje u
mnogim europskim, kao i hrvatskim, sveučilištima. Razlog tomu možemo
potražiti u sve većem društvenom utjecaju koji fenomen poprima u
društvu. Do tog naglog preokreta došlo je zahvaljujući značajnom
teorijskom radu i istraživanju koji su proveli sociolozi zaduženi za
turizam, počevši od kraja 70-ih godina prošlog stoljeća.
Radi se o vremenu ekonomskog booma, kada su si i niže društvene
klase mogle priuštiti skroman automobil i plaćeni godišnji odmor. Tada je
bilo moguće godišnji odmor iskoristiti u ljetnim odmaralištima koja su se
tada već počela formirati po čitavoj Europi i, sada već bivšoj, Jugoslaviji.
Sociolozi su tada sve više shvaćali da se, što se turizma tiče, nije radilo
samo o ekonomskom fenomenu, već, prije svega, o društvenom
fenomenu. O modi koja se mijenja i evoluira, zavisno o mjestu dolaska
turista kao i o mjestu njihovog boravka. To je sociologe navelo da počmu
temeljito proučavati ne samo njegove ekonomske ili statističke
komponente, već izričito njegove društvene korijene, implikacije i
posljedice.
Provedena istraživanja dovela su do, sadržajno solidne, pojmovne
cjeline omogućivši tako da se barem djelomično shvate neke od dinamika

9
Uvod
koje upravljaju turizmom; njegove preobražaje i različite oblike koje
poprima tijekom svog daljnjeg razvoja. Upravo te stalne mutacije čine da
sociološko istraživanje postane vrlo zahtjevan zadatak, jer zahtijeva stalno
preispitivanje okvira istraživanja sociologa koji se bave proučavanjem
turizma. Da bi se to donekle shvatilo dovoljno je samo pogledati promjene
koje su dogodile u samom turizmu i shvaćanju praznika, a do kojih je
došlo u u posljednjim desetljećima XX. stoljeća.
U tekstu koji sljedi ukratko će se analizirati i ilustrirati neka pitanja
koja se nalaze u temelju traženja odgovarajućih definicija turizma od
strane sociologije (turizma).
Turizam kao predmet studija
Turizam se, kao zapadni pojam za određenu vrstu putovanja, po
prvi put pojavljuje na prijelazu iz XVII. u XVIII. stoljeće. Radi se o pojmu
neizvjesne etimološke izvornosti francuskog podrijetla. U to je vrijeme
međutim, taj pojam imao sasvim drugo značenje od onog kojeg mi danas
tom pojmu pripisujemo. 1 To se značenje zadržalo sve do kraja
devetnaestog stoljeća
U ono vrijeme putovanje je imalo obrazovne, kulturne i zabavne
konotacije, koje su si mogli priuštiti samo određeni, veoma mali, broj ljudi.
1 William F.Theobald (1994) iznio je mišljenje kako riječ „turizam“ potječe od latinske riječi
„tornare“ i grčke „tornos“, koje približno označavaju kretanje u krugu ili oko centralne osi. U
osnovi ovo se može protumačiti na način da krug predstavlja polazišnu točku, koja se na kraju
vraća u svoje polazište. Zbog toga, kao i krug, "turizam" predstavlja putovanje koje završava na
samom početku odnosno polazištu. Sam čin odlaska s namjerom povratka na polazište ljude čine
turistima za razliku od primjerice migranta.
http://croatialink.com/wiki/Turizam:_definicija,_nastanak,_razvoj_i_podjela (21. kolovoz 2015.)
10
Uvod
Radilo se, naime, o mladim europskim aristokratima, pretežito
Britancima, koji su putovali Europom kako bi zaokružili svoju kulturnu
naobrazbu kao dio pripreme ulaska u odraslo doba. Ta je moda ubrzo
prešla i na pripadnike buržoazije, koji su prethodnim značenjima dodavali
i element socijalne razlike i pripadnosti novijoj društvenoj klasi u
nastajanju. 2
Na daljnji razvoj turizma uveliko su utjecale one društvene promjene
koje su, počevši od kraja devetnaestog stoljeća pa sve do 30-ih godina
prošlog stoljeća, dovele, naročito u zapadnim, industrijski razvijenim
zemljama, do prisvajanja radničkih prava. U tom slučaju na pravo
plaćenog dopusta i znatnog smanjenja radnog vremena.3 Činovnicima i
radnicima je tako omogućeno da upotrijebe svoje institucionalno i
2
Ne zaboravljajući pritom i dobrostojeće umjetnike intelektualce: Goethe, Schiller Stendhal, Byron i
druge, koji su na putovanje odlazili poradi samog zadovoljstva putovanja ili poradi inspiracije. A
posebna kategorija bila je ona koja je, primjerice Nietzsche, na putovanja odlazila radi zdravlja.
Može se, dakle, reći da je pojam 'turizam' označavao aktivnost koja je proizlazila iz novih načina
života povlaštenih društvenih slojeva. Za prakticiranje istog, osim odgovarajućih financijskih
sredstava, trebalo je imati i mnogo slobodnog vremena. Ukratko, turizam je bio novi elitarni
društveni fenomen, a ne nekakav masovni fenomen. Rezultat postupnog ali nezaustavljivog
procesa preobražaja, kako načina proizvodnje tako i društvene i ekonomske organizacije uopće.
Naime, moderna industrijalizirana (zapadna) društva dovela su do razlikovanja između radnog
vremena i neradnog vremena, što je neminovno doprinijelo i da turizam promjeni svoje sadržaje pa
čak i svoju prirodu.
3 U stvari, proces koji je doveo do priznanja plaćenog dopusta radnicima bio je dug i složen, kao i
neujednačen među različitim državama kapitalističke ekonomije. Već u devetnaestom stoljeću

časnicima francuske vojske bilo je priznato jedno razdoblje plaćenog odmora. U istom stoljeću, i u
istoj državi, i druge posebne kategorije zaposlenika imale su mogućnost da obustave rad bez
negativnog utjecaja na svoje dohotke. Međutim, fenomen postaje uobičajena praksa počevši od
Sjedinjenih Država koje su 1913. godine to pravo proširile na sve radnike, nakon čega su i druge
vlade zemalja zapadne Europe uvele plaćene praznike, pa se sa sigurnošću može reći da se proces
u velikoj mjeri ostvario tek nakon završetka Drugog svjetskog rata. Zanimljivu obnovu procesa
uvođenja plaćenog dopusta radnicima vidi Jean-Claude Richez e Léon Strass, “Un tempo nuovo
per gli operai: le ferie pagate”, in Alain Corbin, L’invenzione del tempo libero 1850-1960, Editori
Laterza, Bari, 1996, str. 404-442.
11
Uvod
socijalno priznato slobodno vrijeme, tijekom radnog odnosa, prema
vlastitim ekonomskim mogućnostima. Radilo se o vremenu kojim je bilo
moguće samostalno upravljati, posvećujući ga sebi ili obavljanju
djelatnostima koje su bile neovisne od društvenih obveza. 4 O vremenu
kojeg je već 1869. godine Littré označavao kao „vrijeme koje ostaje slobodno
nakon rada“, 5 i to u smislu kojeg dobro naznačuje Dumazedier: "Da bi
slobodno vrijeme postalo stvarnost za većinu radnika morale su se ostvariti još
dva preliminarna uvjeta u društvenom životu: aktivnosti slobodnog vremena nisu
više upravljane isključivo ritualnim obvezama nametnutim od strane zajednice.
.... Konkretno, slobodno vrijeme pripada slobodnom izboru pojedinaca iako, što je
očito, ono je podređeno društvenim uvjetima; stručni se rad odvojio od drugih
aktivnosti i posjeduje proizvoljnu granicu, ne prirodno uvjetovanu. Njegova je
organizacija specifična i takva da je slobodno vrijeme onoga koji izvršava tu vrstu
posla dovoljno jasno odvojeno ili odvojivo od njega".6
U predhodnom razdoblju industrijske revolucije kao i u onome prve
ili rane industrijalizacije, putovanje i turistička praksa predstavljala su
jednu praksu koja je pripadala samo povlaštenim društvenim slojevima.7
4
Nije stoga slučajno da tom razdoblju pripadaju i prva znanstvena razmišljanja o
upotrebi „slobodnog vremena“ (loisir).
5 Alain Corbin, L’invenzione del tempo libero 1850-1960, Editori Laterza, Bari, 1996, str. 60.
6 Joffre Dumazedier, Sociologia del tempo libero, Franco Angeli, Milano, 1993., str. 37.
7 U tradicionalno seoskim društvima rad je bio tijesno povezan uz prirodne cikluse i uvjete; jedino
je neradno vrijeme bilo „sveto vrijeme“, kojemu je bio podređen i život zajednice; vjenčanja, vjerska
događanja, itd, ali i obredi i događaji vezani uz poljodeljstvo ili ribarstvo. Zbog čega se odmarati
i/ili putovati izvan tih ciklusa, ukoliko se nije radilo o lovu ili o ratnom pohodu, bila je privilegija
aristokrata i zemljoposjednika.
12
Uvod
Nakon prve industrijske revolucije, iako se najmnogobrojnija klasa
poljoprivrednika i radnika postupno preoblikovala u društvo bijelih
ovratnika i specijaliziranih radnika, malo toga se promijenilo u vezi
korištenja slobodnog vremena za ove nove klase.8
Tek, počevši od ranih godina dvadesetog stoljeća, a osobito nakon
završetka Drugog svjetskog rata, došlo je do priznanja slobodnog
vremena odvojenog od posla kao radničko pravo za sve društvene klase.
Do toga se došlo i zahvaljujući povećanoj dostupnosti financijskih
sredstava široj radničkoj populaciji, što je dovelo i do potrošnje širih
razmjera, radi zadovoljenja sve učestalijih potreba koje je moderno
društvo sve više poticalo, a između ovih i potrebu za turizmom.9
Godine 1899. Thorstein Veblen, u knjizi The Theory of the Leisure
Class, 10 rezonira o nekim društvenim pojavama koje su postajale sve
8
Naime, organizacija se rada, u tek osnovanim tvornicama, zasnivala na napornom radnom
vremenu te je takozvano neradno vrijeme u velikoj mjeri bilo namijenjeno za jelo, tjelesni odmor,
obitelj, i za tradicionalne aktivnosti i religiozne ceremonije. Mogućnost da se slobodno posvećuju
neradnim aktivnostima imala je samo uža elita društvenih slojeva: nova industrijska buržoazija
koja je posjedovala sredstva za proizvodnju, stara buržoazija, zemljoposjednici i aristokrati koji su
živjeli od rente.
9 Nasuprot vremenu prije industrijskog društva i u industrijskom društvu devetnaestog stoljeća
nalazi se motiv vlastitog dokazivanja pripadanja višoj društvenoj klasi. U tom okviru treba shvatiti
ne samo bavljenje modernim sportskim aktivnostima, naročito golfom, polom i kriketom, već i
samom nastanku modernih Olimpijskih igara. No, neovisno o racionalnim i formalnim
opravdanjima koje se takvom turizmu moglo pripisati, on je u stvari mogao pripadati modelu
života uže društvene elite stanovništva. U gore spomenutim povijesnim razdobljima subjekti koji
su prakticirali turizam toj su aktivnosi dodjeljivali sustav sličnih značenja: kao aktivnost koja
označava i ukazuje pripadnost jednoj društveno privilegiranoj i imućnoj društvenoj klasi.
10Thorstein Veblen , The Theory of the Leisure Class, Mcmillan, New York, 1899.
13
Uvod
učestalije u zapadnoj Europi onog vremena. Veblen naročito podcrtava
demonstrativni aspekt potrošnje uključen u toj novoj pojavi.11
Turizam kao "... neproduktivna potrošnja vremena, u društvu
orijentiranom na proizvodnju, postaje glasna potrošnja, i bitna oznaka bogate i
dobrostojeće klase. To ima još veću važnost i od same demonstrativne potrošnje. U
svakom slučaju, demonstrativna neproduktivnost i neproduktivna potrošnja
pojavljuju se kao dva neodvojiva termina".12
U društvu masovne potrošnje, dostupnost slobodnog vremena i
financijskih sredstava upotrebljeno za kupnju robe, proizvoda ili usluga,
koje ne spadaju samo u takozvane životne potrebe, doveli su do toga da
turizam izgubi svoju prvotnu osobinu elitarnosti postajući masovna
društvena pojava.
Služeći se Maslowovom teorijom potreba, moguće je sortirati
pojedine ljudske potrebe u hijerarhijski poredak: počevši od osnovnih
potreba, nužne za ljudsko preživljavanje i povezane s osobnom ili
individualnom sferom, dolazi se do onih potreba koje se pojavljuju
posredstvom kontakta koji se razvijaju unutar međuljudskih odnosa
pojedinac - društvo.13
To znači da se potreba za turizmom, koji očito ne predstavlja
osnovnu potrebu, pojavljuje u proširenom obliku. Samo u bogatim
društvima u kojima se većina stanovnika više ne brine toliko o osnovnim
11 Odnosno razbacajući način života nove buržoazije, spremna razmetati svoje bogatstvo kako bi
pokazala svoj društveni prestiž..
12 Asterio Savelli, Sociologia del turismo, Angeli, Milano, 1989, str. 146.
13 Abraham H. Maslow, Motivazione e personalità, Armando Editore, Roma, 1973.
14
Uvod
potrebama u kojima za pojedinca postaje korisno uložiti vremenske i
financijske resurse u izvan radnim aktivnostima, jer mu to dodjeljuje i
značajnu društvenu poziciju.14
U to se doba potreba za turizmom prvenstveno temeljila i razvijala
potaknuta socio-psihološkim motivacijama koje je bilo moguće zadovoljiti
jer je to bilo ekonomski, društveno i tehnički izvedivo. Ta se praksa
vremenski, ne samo stabilizirala, već i raširila poprimajući osobine
uobičajene prakse. I motivi potrebe za turizam, iz 60-tih godina, svoje
porijeklo nalaze u društvenom prestižu u liku tjelesne i duhovne
rekreacije pojedinca i obitelji.15
U idućim desetljećima svi društveni slojevi redovito i sustavno
sudjeluju u praksi turizma. Imitacija, diferencijacija i dokazivanje
usmjeruju njegov rast.
Na taj način turizam definitivno napušta svoje elitarne osobine
postajući dostupan svim društvenim slojevima.16
14
U bivšoj (drugoj ili Titovoj ili socijalističkoj) Jugoslaviji, dakle i u Hrvatskoj, taj proces započinje
potkraj 60-ih godina, nakon poslijeratne obnove zemlje i konstantnog gospodarskog rasta i
društvenog razvoja koji obuhvaća cijeli stari kontinent. Tada su se na Jadranskoj obali, osim stranih
turista, počeli pojavljivati i prvi domaći turisti iz velegradova poput Ljubljane, Zagreba ili
Beograda koji su nakon početnog istraživanja idealnoga mjesta za odmor, poput ostalih stranih
gostiju, postajali stalni gosti primorskih lokaliteta.
15
Ovisno o društvenom položaju kojeg je pojedinac imao i u ondašnjem socijalistiškom društvu,
turizam je prakticiran posredstvom dva prevladavajuća modaliteta: odmaranja u primorskim
lokalitetima, planinama i toplicama u obliku školskih kolonija ili poslovnim
strukturama/kampovima, tzv. socijalni turizam. Naročitom tijekom 60-ih godina prethodnim
motivacijama dodaje se i potreba za zabavu. Radi se naime o preobražaju turizma u masovnu
pojavu jer je lako provodljiva od strane srednjih slojeva društva.
16
Ovaj ukratko opisani povijesni razvoj turizma koristan je radi boljeg razumijevanja turizma kao
predmet znanstvenog istraživanja. Naime, i znanstvene argumentacije, posredstvom kojih se
tijekom godina pokušalo definirati turizam, također su podložne raznim promjenama koje su se
dogodile tom fenomenu.
15
Uvod
Turizam, kao isključivi društveni fenomen povlaštenih društvenih
slojeva, poznaje definicije koje su znatno pod utjecajem smisla pripisanom
toj praksi od strane tadašnje društvene elite. Dva su pojmovna elementa
oko kojih se razvijala ideja turizma: putovanje i potrošnja slobodnog
vremena.
To je i odredilo prvu definiciju „turista“, čiji se tragovi nalaze u
Littrévoj formulaciji: "Turisti: kaže se za putnike koji putuju u inozemstvo iz
znatiželje i odmora, koji čine neku vrstu turneje u zemljama koje su uobičajeno
posjećene od strane svojih sunarodnjaka (to se naročito odnosi na engleske putnike
u Francuskoj, Švicarskoj i Italiji.)“17
Vrijedno je ovdje spomenuti da je u vremenu Littréove definicije
pojam 'turista' već uživao značajnu popularnost zahvaljujući Stendhalovoj
knjizi Sjećanja turista. 18
Naknadna poimanja turizma, iako s različitim nijansama, i dalje
ostaju supstancijalno prikovana pojmovnom okvir unutar kojeg se razvila
gore spomenuta definicija. Treba pričekati vrijeme kada turizam postaje
predmetom istraživanja sociologa, antropologa, psihologa, statističara,
ekonomista, da bi se razvio cijeli jedan korpus specifičnih i organskih
spoznaja te društvene pojave.
To se dogodilo u trenutku kada se na turizam više ne promatra samo
kao na užitak i na umjetnost putovanja, kao na nekako posebnu i pomalo
17 Alberto Sessa, Elementi di sociologia e psicologia del turismo, CLITT, Roma, 1992, str.126.
18 Stendal, Mémoires d’un touriste Paris, 1838.
16
Uvod
snobovsku aktivnost odabranih, kao nešto što označuje i pretpostavlja
pripadnost višem društvenom sloju.19
Prva definicija te vrste, koja na organski i cjeloviti način obuhvaća
sve osobine tog fenomena, je iz 1942. godine i pripada dvama švicarskim
znanstvenicima, Hunzikeru i Krapfu.20 Turizam sadržava "... sve razlikovne
osobine fenomena: privremeni premještaj; boravak izvan svog okruženja; odnosi
koji nastaju između subjekata (među samih turista, turista i mještana) i predmeta
(turistička industrija/industrija turizma); njegova ekonomska i društvena
suština."21
Ova se definicija ne razlikuje izrazito od trenutno najprihvaćenije
definicije turizma na koju se svi odnose. Radi se naime o onoj koju je
predložila Svjetska turistička organizacija (WTO). Za koju je: "Turizam (je)
skup odnosa koje proizlaze iz privremenog kretanja ljudi. Turisti su putnici koji
za ograničeno vrijeme borave, ali više od dvadeset i četiri sata, u jednom ili više
mjesta, različitih od njihove uobičajene sredine."22
Ova definicija pretpostavlja polaznu točku u znanstvenoj analizi
turizma za sve istražitelje iz različitih društvenih disciplina. U odnosu na
onu koju predlažu Hunziker i Krapf ova definicija posjeduje dvije važne
promjene koje teže proširenju pojma turizma, obuhvaćajući i putovanja
19
Drugim riječima, radi se o vremenu u kojem se turizam počinje razmatrati i analizirati kao
masovna pojava, koja, obuhvaćajući različite slojeve društva, vodi i do dalekosežno važnih
društvenih i gospodarskih posljedica.
20 W. Hunziker e K.. Krapf, Grundiss der Allgemeinen Fremdenrverkehrslehre, Zürich, 1942.
21 Alberto Sessa, op. cit., str. 131.
22 Turizam uključuje aktivnosti proizašle iz putovanja i boravka osoba izvan njihove uobičajene
sredine ne duže od jedne godine radi odmora, poslovnog putovanja i/ili drugih razloga nevezanih
uz aktivnosti za koje bi primili ikakvu naknadu u mjestu koje posjećuju. (UNWTO)
17
Uvod
odlaska i dolaska koja se odvijaju u roku samog jednog dana23, kao i one
koji se kreću samo za unosne svrhe ili u svakom slučaju samo radi posla.24
Neovisno o pokušaju definiranja fenomena turizma ono što je ovdje
važno jest činjenica da je ono prije svega društvena pojava koja je danas,
više nego u prošlosti, dostigla vrlo veliku razinu proširenosti.
Turizam kao društvena pojava
Tvrdnja da je turizam prije svega društveni fenomen, neminovno
uključuje i podrazumijeva istovremeno postojanje raznih uvjeta
posredstvom kojih se proces ostvaruje i dalje razvija.
Turizam je stvoren kako bi odgovorio na potrebu koja je općeg
karaktera a koja se tiče raznoraznih razmjena na različitim razinama
društvenog djelovanja, i razvija se na temelju društvenih utjecaja.
Ponašanje i stavovi pojedinaca hrane i opravdavaju postojanje
turizma kao društvenog fenomena, i čine da turizam poprimi značenje
koje u stvari obuhvaća društvo u svojoj organizaciji, u svojim
institucijama, u planiranju i upravljanju pravilima koja ga sačinjavaju i
određuju.
23 Dovoljno je tu podsjetiti na jednodnevni posjet Veneciji od strane turista koji ljetuju na istarskoj
obali.
24 Ali definicija koja, možda, najbolje prikazuje fenomen turizma je ona koju je predložio talijanski
sociolog Sessa, prema kojemu "Turizam je ona složena i tipična pojava industrijske civilizacije koja
potječe iz putovanja i privremenog boravka stranaca. Procesi raznih vrsta koji iz toga proizlaze kao
svoju jedinstvenu i originalnu osnovu imaju međuljudske odnose." Alberto Sessa, op. cit., str. 136.
18
Uvod
Turistički fenomen utječe na pojedinačna i kolektivna ponašanja.
Mistificira (poravnava i/ili proširuje) stvarne situacije položaja (statusa)
pojedinaca unutar društvene kategorizacije.
Isto tako, potiče suradnju među pojedincima i stvaranju mreže
međuljudskih odnosa i društvenih situacija. Tu je pojavu moguće
proučavati i analizirati unutar jednog ili više pojmovnih okvira. Razlog
tomu je u činjenici da se po svojoj prirodi ono odnosi na događaje koji
pripadaju svakodnevnoj društvenoj praksi običnog čovjeka, te je stoga
vidljiv, proučljiv i razvrstljiv, na različite načine, ovisno o znanstvenoj
predispoziciji samog promatrača.
Turizam je danas u svemu masovni društveni fenomen u svemu i
pojavljuje se kao etabilirana potreba, potražnja, težnja pojedinaca koji
pripadaju različitim društvenim slojevima, etnicitetima, rasama i
religijama. Radi se o fenomenu koji se počeo širiti s pojavom industrijskog
društva i koji se i dalje razvija i širi, mijenja i prilagođava zavisno o
društvenim promjenama koje se zbivaju tijekom vremena, nametajući i
vlastite komponente.
Treba reći da je sedamnaesto stoljeće razdoblje na koje se obično
teoretičari turizma pozivaju da bi pokazali prve tragove nastanka
modernog turizma. Naime, počevši od tog stoljeća povećavaju se
putovanja radi kulturnog rasta pojedinca. 25.
25U knjizi Del viaggiare Ulderico Bernardi (1997) citira misli jednog svjedoka osamnaestog stoljeća.
On piše da “u lipnju 1791. u tijeku događaja koji su proizašli iz Francuske revolucije, padovanski
opat, Giuseppe Toaldo, navodio da ’je putnik postao modni lik: neka vrsta žudnje, ili manije.
Opsjednuo je duhove; i, kao za vrijeme križarskih ratova, osobe svih staleža, pa čak i djeca,
19
Uvod
ulovljeni nekom vrstom mjesečarenja idu stalno posjećivati jedno mjesto iza drugoga, a gdje jedni
idu, i drugi odlaze, iako neznaju zašto: igra koja može biti interesantna i može i pogoditi, nakon
tolikih drugih zala, ekonomiju, moral, možda i samu politiku’(ibid. str. 11). Opat Toaldo je živio u
razdoblju u kojem se razvijala prva faza društvene povijesti turizma, ona povezana s Grand
Tourom mladih europskih aristokrata. No, njegove ironične riječi nisu protiv turističkog putnika,
već protiv turizma kojeg bi danas nazvali masovnim turizmom (ili turizam mase) i to u najgorem
smislu riječi, izvanjski usmjeren i bez čvrstih kulturnih razloga. Suprotno, Toaldo je za pripremljeni
i savjesni turizam u pristupu drugim kulturama koje se otkrivaju. Dakle, upotrebljavajući
suvremenu terminologiju, održivog turizma, odnosno turizam koji je spreman poštivati i naročito
razumije antropološke i prirodne dimenzije mjesta koje se ide posjećivati'. No ipak - kao što se
može i primijetiti prema podacima već spomenute Svjetske turističke organizacije (WTO) – ove
kritike i strahove koje je opat Toaldo iznio 211 godina unazad, izgledaju proročanska: putovati,
prema iznijetim statističkim podacima, poprimilo je sve oblike društvene 'manije'." (Bernardi U., op.
cit., str. 185-193)
20
Turizam u društvenim znanostima
Društvene su znanosti početkom 1900. započele s ozbiljnijim radom
oko pojave fenomena turizma. Primarna svrha bila je analizirati ona
ekonomska ponašanja koja se zasnivaju na kretanju stranaca, i razumjeti
motivacije koje pojedince (turiste, organizatore, lokalno stanovništvo)
„tjeraju“ na promjenu svog uobičajenog ponašanja.
Turizam kao društvena činjenica
Kao što smo gore naveli, turizam je prvenstveno društvena činjenica
i to u durkheimovskom smislu, odnosno društveni fenomen koji se
nameće izvan volje pojedinih svijesti, ili prema Durkheimu: "Društvena je
činjenica svaki način djelovanja, ustaljena ili ne, sposobna da na pojedinca vrši
vanjsku prinudu" ili čak "da je općenita u širenju određenog društva, neovisno o
tome što posjeduje samostalnu egzistenciju neovisnu od svojih pojedinačnih
manifestacija."26
Pokušat ćemo to objasniti pomoću primjera. Kakav bi rezultat dobio
stanovnik turističkog lokaliteta koji svojim sugrađanima predlaže
26 Emile Durkheim, Breviario di sociologia. Le regole del metodo sociologico, Newton Compton
Editori, Roma, 1981, str. 63. (Izvorno: Durkheim, E., Les règles de la méthode sociologique, Paris,
1893.
21
ukidanje turizma. Vjerojatno bi pomislili da se radi o luđaku, mogao bi
čak biti optužen za autarhiju (samodostatnost), ili bi mu se rugali, moglo
bi doći do toga da ga se društveno izolira i marginalizira ukoliko bude
smatran kao društveno opasan. U stvari, sva bi društvena pravila, ona
pisana kao i ona nepisana, bila protiv njega. Radi se naime o progresu. Što
znači da je korisno za sve kategorije osoba koje imaju, neposrednu ili
posrednu, ekonomsku korist od turističkih kretanja. Samo u slučaju da se
taj (njegov) zahtjev temelji na objektivnom prikazivanju, demonstraciji
negativnih posljedica do kojih može doći, na primjer, što se tiče kvalitete
života u zajednici, a ne o potrebi da se zadovolji svoje osobne interese.
Možda, kažem možda, bi imao priliku biti primljen i poslušan kod
nekog javnog administratora radi daljnjeg poboljšanja ili uređenja
turističkog djelovanja, ali ne ukidanja turističkog boravka. Dakle, njegov
zahtjev ne bi nikako mogao biti zadovoljen, jer je danas turizam postao
takva društvena činjenica koja se temelji na „spontanom“ ponašanju
velikog broja pojedinaca vođenih ka istom cilju.27
27Bez obzira na vrstu ili oblik turizma kojeg pojedinac prakticira, na više ili manje poznato mjesto
koje se posjećuje, na trajanju ili doba godine koje se izabere poradi odlaska na odmor, radi se o
takvom društvenom činu koji, iako ne proizlazi iz osnovnih potreba, on je, u obliku turizma,
suvremenom pojedincu postao neophodan i prihvaćen od strane zajednice pojedinaca. Radi se o
jednoj ne neophodnoj potrebi od koje je teško pobjeći. Isto tako, onaj koji ne koristi godišnji odmor
za barem jedan kratak izlet, na snijeg ili na more, morati će na neki način objasniti tu svoju odluku.
Inače će se za njega misliti da se nalazi u financijskim poteškoćama, ili da je bolestan, ili apatičan, ili
društveno devijantna osoba ili snob. U svakom slučaju, mali broj njegovih sugrađana će misliti da
se radi o slobodnom izboru. Biti će dakle društveno ocjenjen i, zavisno o zajednici u kojoj djeluje,
čak i podložan moralnim sankcijama, naročito kada se tom činu pripisuje takvo opravdanje koje je
suprotno opće prihvaćenom značenju kojeg pripisuje javno mnijenje. Naime radi se o jednom
„redu činjenica koje imaju vrlo specifične osobine: sastoje se od načina djelovanja, mišljenja i
osjećanja, koji se nalaze izvan pojedinačnog htijenja, i koji su obdareni snagom prisile na temelju
koje mu se nameću. Iz toga proizlazi da se ne mogu miješati s organskim pojavama, budući da se
22
To je UN dovelo do toga da se pozabavi tom problematikom. UN je,
na konferenciji o putovanjima i međunarodnom turizmu održanoj 1963. u
Rimu, po prvi put definirao turiste kao "privremene posjetitelje koji borave
najmanje 24 sata u zemlji koju posjećuju, kada se svrha putovanja može svrstati
pod jednom od ovih stavki: zadovoljstvo (rekreacija, odmor, zdravlje, istraživanje,
religija, sport), posao, obiteljski odnosi, misije, konferencije."
Ovdje je središnja tema, oko koje se vrti veliki dio rasprave o
turizmu, povezana s likom turista percipiranog kao tuđinca ili stranca,
odnosno kao osobe koja dolazi izvan zajednice domaćina. Naime radi se o
tematici koja je oduvijek fascinirala mnoge filozofe, znanstvenike,
književnike i pjesnike, što se, u mnogim slučajevima, pokazalo kao važan
znanstveni doprinos i referentna točka u daljnjem istraživanju turističkog
lika. U tom kontekstu turizam postaje ono područje ponašanja i odnosa u
nastajanju u okviru najšireg područja socijalne interakcije; u liku modela
ponašanja koji određuje i lik stranca/tuđinca koji toliko fascinira sociologe

28
radi svoje inovativne vrijednosti. Dakle, za sociologe, lik stranca
predstavlja određeni pojmovni predmet, alat, oruđe, među postojećim,
koji može doprinijeti shvaćanju, iščitavanju odnosa koji se stvaraju
između turista i zajednice domaćina. To omogućuje da se donekle shvati
vrstu i razinu moguće društvene interakcije koja se stvara i rastvara
između subjekta s različitim kulturnim posebnostima; da se analiziraju oni
sastoje od prikaza i radnji; niti s psihičkim pojavama, koje svoje postojanje nalaze samo u
pojedinačnoj svijesti i posredstvom njezinog djelovanja. Dakle predstavljaju novu vrstu, i njima
treba dati i rezervirani naslov društveni.“ Emile Durkheim, op. cit., str. 53.
28 Asterio Savelli, op. cit., str. 25.
23
tipični odnosi koji se stvaraju onog trenutka kada pojedinci različitih
društveno-kulturnih osobina dolaze u kontakt. U tom smislu, ali i u vezi
tematike odnosa blizine i daljine, integracije i marginalizacije, do kojih se
dolazi u relaciji između turista i domaćina, značajni je poticaj potekao i od
sociološkog proučavanja Georga Simmela sa svojim esejom o strancu,
objavljenom 1908. godine. 29 Ono je korisno da "...analizirali uzorak
uobičajene socijalne interakcije koja, donoseći različite omjere bliskosti i
udaljenosti, integracije i marginalizacije, se pojavljuje u svakoj situaciji
zajedničkog života u kojem se uspoređuju različite kulture, gdje god se uspostavlja
nova interakcija između stranca/tuđinca i zajednice koja se prepoznaje u
određenoj kulturi. Stranac30 je jedan od krajeva stalnog odnosa između pojedinca i
zajednice što čini da je također potrebno imati znanja o suprotnoj krajnosti, i
svijest o prisutnosti obje krajnosti u svakom društvenom liku."31
Prema Simmelu odnos koji se uspostavlja između stranca (ili
tuđinca) i domaćina ambivalentan je ako ne i nejasan. Stranac je
istovremeno i blizu i daleko. S jedne je strane u neposrednoj blizini
zajednici, i to u različitim mogućim performansama. Kao trgovac, radi
potrebne trgovačke razmjene potrebne svakoj ne samodostatnoj zajednici,
kao sudac, za nepristrane presude koje, kao osoba super partes, u
29 Georg Simmel, Excurs über den Fremden, in Soziologie. Untersuchungen über die Formen der
Vergesellschaftung, Leipzig, 1908.
30 Simmel definira "stranca/tuđinca“ na sljedeći način: "Ovdje se u stvari ne shvaća stranca u
uobičajenom smislu riječi, kao putnika koji danas dolazi a sutra odlazi, već kao onoga koji danas
stiže da bi i sutra ostao - da tako kažemo, potencijalnog putnika, koji, iako se zaustavio, nije još
odustao od slobode da dolazi i odlazi." (Cfr. G. Simmel, op. cit., u Simonetta Tabboni (uređeno od
strane), Vicinanza e lontananza. Modelli e figure dello straniero come categoria sociologica, Franco
Angeli, Milano, 1993, str. 147.)
31 Simonetta Tabboni, op. cit., str. 29. – 30.
24
mogućnosti je izraziti u vezi raznih problematika zajednice, kao Židov,
zbog financijske ili društvene koristi određene kategorije pojedinaca,
općenito percipirani kao drugi od zajednice, prema kojoj se ne treba
osjećati dužnim.32
Simmel želi naročito istaknuti onaj model odnosa koji posjeduje
napetost koja rezultira kako od bliskosti tako i od udaljenosti samog
subjekta koji putuje, putujućeg gosta. Omogućujući tako da se donekle
shvate i mehanizmi i korijeni isključenja i asimilacije, priznavanja sličnosti
i različitosti, kao i činjenice da ni jedna kulturna integracija nije moguća u
totalitetu. To vrijedi i za bilo kakav pokušaj isključenja. Svaka interakcija
između pojedinca i zajednice odgovara određenom stupnju blizine i
daljine, na osnovu kojih zajednica stavlja pojedinca u određeni položaj što
uzrokuje reagiranja pojedinca posredstvom različitih razina identifikacije i
sudjelovanja. 33
Turist kao 'vanjski' subjekt
Sa stajališta sociološke analize lika turista u središtu interesa nalazi
se činjenica da se radi o osobi koja privremeno boravi na različitom mjestu
32
Ti aspekti, s druge strane, čine da se ta tipologija pojedinaca promatra i doživljava kao strana,
odnosno daleka. Što se trgovca tiče, ta aktivnost, po definiciji, uključuje stalnu pokretljivost: danas
postoji, sutra možda ne ili možda da. Što se suca tiče, ona je važna radi nedostatka jakih društvenih
i povijesnih veza koje moraju postojati kako bi sudac bio objektivan s lokalnim stanovništvom. Što
se Židova tiče, jer pripadaju onoj kategoriji pojedinaca koji su društveno definirani kao različiti od
domaćina.
33 Simonetta Tabboni, op. cit., str. 30 i str. 41 Spomenuta Simmelova studija ne pokazuje se
korisnom u slučajevima u kojima nema ili ne dolazi do interakcije između turista i stanovništva
domaćina. Primjera radi, u danas sve prisutnijim slučajevima gdje se turistički boravak odvija samo
unutar određenog naselja.
25
od onoga iz kojeg potječe, i to prvenstveno zbog turističkih razloga. Turist
se u toj zajednici, u kojoj provodi vrijeme svojeg godišnjeg odmora, osjeća
strancem.
Definirajući stranca kao pojam koji se odnosi na 'osobu koja dolazi iz
različite zajednice od one u kojoj trenutno boravi ali koje pripadaju istoj državi' i
pojam tuđinca kao pojam koji se odnosi na 'osobu koja boravi u mjestu koji se
nalazi izvan države iz koje dolazi i u kojoj inače živi', tada se s razlogom može
reći da se, neovisno o lokalitetu, pojam turista odnosi na privremeno
stanje stranca ili tuđinca koje putnik preuzima na sebe. Iako spomenuta
razlika, između stranca i tuđinca, podrazumijeva veći ili manji stupanj
društveno-kulturne udaljenosti od mjesta trenutnog prebivanja.
Kada se govori o strancu tada se misli na pojedinca čija percepcija ne
pripada lokalnoj zajednici domaćina već proizlazi iz činjenice da postoji
određena kulturna, ekonomska, politička, administrativna povezanost jer
pripada istom državnom okviru, ako ne nacionalnom identitetu: isti jezik,
ista vjera, ista valuta, slične životne navike i običaji, zajedničke referentne
institucije i pravila života.34 Što se tiče poimanja 'tuđinca' treba reći da se
tu radi o stanju koje podrazumijeva veću društvenu udaljenost od
zajednice domaćina. Zasigurno se ne griješi ako se tvrdi da je tuđinac
uloga koju osoba preuzima kada posjećuje mjesta koja se u mnogome
razlikuju od njegovog. Kada se svakodnevno mora sporazumjeti s ljudima
34
To je stanje stranca, odnosno ne pripadanja ili otuđenja. Uglavnom posljedica nedostatka
integracije s lokalnom zajednicom, o nepoznavanju kulturnih pravila i običaja života, o nedostatku
prethodno uspostavljenih prisnih odnosa i čvrstih društvenih veze između stranca i subjekta koji
pripadaju zajednici domaćina onog teritorija.
26
te se suočiti s društvenim i političkim institucijama kao i pravnim
strukturama, običajima i kulturi navika koje se u mnogome razlikuju od
njegovih.35
Uloga se turista, baš zato što može biti i stranac i tuđinac, temelji
upravo na stanju višeg ili manjeg otuđenja i neuključivanja u odnosu na
relevantna pitanja koja se tiču života u zajednici domaćina i samog turiste.
Naime, turist nema takvu spoznaju, ili takav interes, koji opravdava
njegovo uključivanje u rješavanje problematike koja uređuje odnose
između članova zajednice domaćina.
S druge strane, ista ta zajednica percipira tu anomaliju i zato ne
očekuje da se turist interesira za pitanja koja ga se ne tiču. Uostalom zašto
bi se zajednica domaćina trebala uopće prilagoditi mišljenju osobe koja ne
pripada tom mjestu i ne poznaje lokalnu problematiku. Radi se naime o
osobi koja je u onom mjestu samo privremeno prisutna i to vremenski
ograničeno, za koju se ne zna hoće li se ikad ponovno vratiti.
Odnosi, koji se uspostavljaju između turista i nekih domaćina
tijekom turističkog boravka mogu biti i vrlo prisni što može dovesti i do
dalekosežnih posljedica u liku osobnih i društvenih promjena za obje
strane, međutim to se događa jako rijetko, ostajući na razini najniže
integracije. Zbog toga, članovi zajednice domaćina nemogu znati interese
turista i ne mogu shvatiti one osobne stvari i pitanja koja privlače turista
na dolazak. Moći će promatrati njegovo ponašanje, navike, potrebe,
potrošnju, moći će također dati vrijednosne sudove u vezi tih pitanja i
35 Remo Ceserani, Lo straniero, Editori Laterza, Bari, 1998, str.7.

27
suočiti se s problematikom na lokalnoj razini ali rijetko će ih to dovesti do
izravne spoznaje ugošćenih subjekta.
Ukratko, zajednica domaćina doživljava prisustvo turista, kao
vanjskog subjekta, s osobinama koje se razlikuju od njihovih, i koje
određuju društvenu i kulturnu udaljenost. Odnos s turistom doživljen je
na ambivalentan način. S jedne strane javljaju se stavovi kontrole i
zatvorenosti u obrani vlastitog identiteta, a s druge strane potrebna je
jedna vrsta otvorenosti prema subjektu, koji predstavlja izravni izraz
jednog društvenog fenomena (turizma), od kojeg se očekuje da će
zajednica profitirati.
Što se turista tiče, radi se o osobi koja neminovno dolazi u kontakt s
nizom subjekta s kojima dostiže jako nisku razinu integracije. Treba znati
kako nije u njegovom interesu miješati se u poslove koji se prvenstveno
tiču domaćina. Njegov je interes spoznavanje lokalne kulture i tradicije te
korištenje turističkih resursa tog područja u zadovoljavanju svojih osobnih
potreba koje se pojavljuju tijekom (privremenog) boravka.
Njegova je glavna želja da, barem privremeno, iza sebe ostavi sve
probleme, da se za kratko udalji od rutine svakodnevnog života, da se
posveti samome sebi, vlastitoj osobnosti i to, po mogućnosti, izvan svih
društvenih obveza.
Radi se o neuobičajenoj otvorenoj životnoj situaciji koja fascinira i
koja više nego drugo, karakterizira turistički fenomen uključujući i svaki
mogući odnos turista i domaćina.
28
Ono što je očito, je to da, u većini slučajeva, turist teži ponašanju koji
se u mnogome razlikuje od onog kojeg je prisiljen izvoditi u svojoj
svakodnevici. Tijekom svog turističkog boravka pojedinac pokušava
oponašati one životne uloge i društvene situacije kojima teži u
svakodnevnom životu, pa je stoga i spreman koristiti svako sredstvo koje
mu pruža priliku da mistificira stvarnost.36
Zbog toga se oblači u odjeću, koja mu ne pripada (ne pripada
njegovoj kulturi), što mu omogućuje ostvarenje različitih vrsta interakcija
do kojih dolazi u relaciji između turista i ostalih subjekata uključenih u tu
igru. Inače, radi se o ponašanjima s kojima se subjekti koji imaju posla s
turistom rijetko poistovjećuju. Najčešće zbog površnih odnosa koji se
upostave tijekom turističkog boravka, kao i zbog stava koji prevladava, a
koji iziskuje da se turista tretira kao stranca/tuđinca, tj. privremenog gosta,
i ništa drugo. I baš to turistu omogućava da bude slobodniji u
izražavanju.37
U trenutku preuzimanja uloge turista, pojedinac postaje član one
društvene skupine čija je zajednička osobina da se radi o pojedincima s
istim željama i nadama. To ih čini lako uočljivim, od strane lokalne i ne
lokalne zajednice kao i od drugih društvenih kategorija, jer, osim što na
drugačiji način troše vrijeme i novac, razlikuju se i po načinu odnošenja,
36
Nisu rijetki slučajevi da turisti potroše velike svote novca u korištenju usluga za koje inače nisu
zainteresirani kad se nalaze kod kuće, unatoč tome što su one lako dostupne i pristupačne. Imamo i
turiste koji troše znatan novac samo da bi oponašali društvenu klasu kojoj bi željeli pripadati. Sve
su to primjeri ponašanja koji se udaljuju od svakodnevnog života, ali koji, barem za kratko vrijeme,
pojedincu omogućuju da se osjeća onakav kakav bi želio biti i kako bi želio da ga drugi vide.
37
Bez obzira na racionalne razloge koje vode do odluke korištenja odmora, treba znati da turist
ima potrebu osjećati se (kao) turist i samo turistom.
29
općenito formalnog tipa, kojeg instauriraju s okruženjem i s „drukčijim“
pojedincima.
30
Lik stranca
U svim tradicionalnim društvima stranac je oduvijek bio razlog
fascinacije ali i straha, i to baš zbog mogućih promjena koje može dovesti
njegova prisutnost. Nasuprot tome u urbaniziranim i industrijski
razvijenim društvima zapada, stranac, prema Simmelu, posjeduje osobine
idealnog građanina. To je onaj koji u sebi prožima jedinstvo između
udaljenosti i blizine u odnosu na određenu društvenu skupinu.
Stranac iz perspektive integrirane zajednice
Polazeći od glavnih osobina stranca/tuđinca mobilnost, objektivnost,
nezainteresiranost i ravnodušnost, utvrdili smo da se klasična tipologija
stranca dijeli na trgovca 38 , suca 39 i Židova. 40 U većini slučaja stranac je
percipiran kao osoba koja je blizu i daleko, dolazi izvana ali je također i
dio grupe u odnosu na koju je marginaliziran i integriran.
38 Koji, svojom mobilnošću, razbija statičnost zatvorene i samodostatne zajednice predstavljajući

tako opasnost opstojanju tradicionalno uređenih društva ali, istovremeno on uvodi i novu
stabilnost u kretanju robe i novca.
39 Koji nemajući nikakav interes u pitanjima značajnim za sam život zajednice donekle može
pokazati prisebnost u odlučivanju, iako treba reći, da se objektivnost pojavljuje kao poseban oblik
sudjelovanja koja pretpostavlja i aktivni duh.
40 Naročito se tu misli na frankfurtske Židove, kojima se u srednjem vijeku pripisivao porez na
fiksan način, neovisno o njihovoj imovini i prihodu, jer osobine koje su okarakterizirale židovske
odnose nisu ulazile u svjetonazor lokalne zajednice.
31
Lik stranca
Marginaliziran je jer je drugačiji, integriran jer su mu dodijeljeni
određeni poslovi i društvene funkcije. Sa svoje strane stranac/tuđinac,
iako ne pripada toj zajednici, koristi njezine odrednice kako bi postigao
određene ciljeve.
Zajednica iz perspektive stranca/tuđinca
Ovisno o namjerama i težnjama poduzetim prema zajednici
domaćina koja ga ugostuje i odnosa koja ova iskazuje prema njemu,
stranac poprima različite oblike ponašanja (fizionomije): imigranta koji se
želi integrirati; gosta koji se bavi nepopularnim i neprihvaćenim
aktivnostima; stranog stručnjaka koji kompetentno i vješto odrađuje svoj
posao; stranca čiji je boravak privremeni i to zavisno o poslu koji obavlja i
koji se ne želi integrirati; privremenog gosta te turista.
U svim tim slučajevima društvena daljina stranca uglavnom je
rezultat kulturnih razlika. Danas, u doba sveopće globalizacije i
tehnologizacije, postoje svi uvjeti za bolje uzajamno kulturno
razumijevanje jer živimo u razdoblju u kojemu su svi ljudi i domaćini i
gosti zbog sve bržih i dubljih promjena koje se pojavljuju u suvremenim
društvenim odnosima.
Od stranca do turiste
Istraživanja o kretanju stranaca proizlaze iz interesa prema
putovanjima odnosno izletima koje se sve češće događaju zbog rekreacije,
32
Lik stranca
viška slobodnog vremena te raznih radnih aktivnosti u kojima je
nedostatak stalnog prebivališta za većinu stranaca privremenog karaktera.
Za Glucksmanna to se kretanje stranca može poistovjetiti sa zbrojem
odnosa između osobe koja se privremeno nalazi na mjestu boravka i
mještana. On tu međutim ne uzima u obzir razloge koji su doveli do tog
boravka.
Sa svoje strane Von Wiese tvrdi da je pojam stranca uvijek povezan s
barem jednom komponentom neprijateljstva, zbog čega se „kult stranca“
naročito pojavljuje tamo gdje on ima nekakve ekonomske prednosti ili
gdje dolazi do nekakve znatiželje.
Iz toga slijede tri tipologije stranca:
1) onaj koji na pozornicu putovanja ulazi kao gospodin, kao časnik
jedne vanjske moćne države, kao osvajač ili kao član strane vojske;
2) onaj koji nije zainteresiran za razvijanje bilo kakvih odnosa s
lokalnim stanovništvom;
3) onaj koji se pojavljuje u liku trgovca, istraživača, putnika,
zainteresiran za konstruktivne odnose s lokalnim stanovništvom.
Morgenroth naročito naglašava važnost funkcije potrošnje za vrijeme
kretanja stranaca. U liku osoba koje se privremeno udaljavaju od svog
stalnog boravka da bi putovali u druga više ili manje egzotična mjesta radi
zadovoljavanja nekih svojih životnih ili kulturnih potreba, ili čak neke
njima svojstvene osobne želje. Dakle, prvenstveno kao potrošači
ekonomskih dobara i kulturnih resursa.
33
Lik stranca
Ogilvie tvrdi da novac koji turisti troše mora proizaći ne samo iz
njihovih izvornih djelatnosti, već i iz njihovog stalnog boravišta a ne iz
mjesta koje posjećuju.
Za Hunzikera i Krapfa kretanje stranaca u sebi sažima složenost
odnosa i pojava koje proizlaze iz putovanja i boravka, odnos koji nema
nikakve povezanosti sa stalnim prebivalištem i s bilo kojim oblikom radne
djelatnosti.
Turistički fenomen postaje uočljiviji nakon Drugog svjetskog rata.
Zahvaljujući slobodnom vremenu, sve više istraživača počinje uočavati da
je potreba za putovanjem nešto sve više uobičajeno i ponekad čak i bez
kontrole. 41 U tom smislu Knebel navodi da je turizam skup promjena
mjesta, osoba i aktivnosti koje iz tih i takvih premještaja slijede. Prema
Knebelu radi se o aktivnostima koje proizlaze iz urođenih sklonosti za
pokretom a prisutne su u svakom pojedincu. Također i radi
zadovoljavanja potrebe luksuza.
Da bi turistički fenomen bio potpun moraju biti prisutni neki uvjeti:
određeni društveni pritisak na kretanje, prisustvo odnosa između turista i
lokalnog stanovništva, zadovoljenje potreba luksuza sa sredstvima koje je
gost zaradio u mjestu svog prebivališta, udobnost i fizička sigurnost.
41Razlikujemo razne vrste turizma na temelju duljine, mjesta, udaljenosti, prijevoznih sredstva,
frekvencije, svrhe, motivacije, udruživanja, dobi, autonomiji, interakcijama s domicilnim
stanovništvom.
34
Psihosocijalna dimenzija turizma
Za mnoge sociologe, antropologe i psihologe sloboda kretanja
rasprostranjena je i zajednička ljudska osobina. Želja za posjećivanjem i
razgledavanjem različitih mjesta jedna je od najdubljih potreba čovjeka
našeg vremena. Razlog tome je činjenica da je šarm istraživanja oduvijek
privlačio čovjeka, od Odiseja do Sinbada, Kristofora Kolumba pa sve do
svakog od nas pojedinačno.
Mogućnost neometanog kretanja jedan je od pravnih temelja
moderne zapadne demokracije. Ono je povezano s habeas corpus (pravom
nad vlastitim tijelom), koji definira pravo na državljanstvo od vremena
Magna Carta. U tom je smislu svako ograničenje kretanja tretirano, kao
najtipičnije kazneno sredstvo modernih društava, zatvorom.
Mnogi proučavatelji turizma kao društveni fenomen ističu nesklad
između povijesne, gospodarske i društvene važnosti fenomena i
povremenost znanstvenih doprinosa u tom pogledu. Neravnotežu koju
naročito kritiziraju znanstvenici čiji je pristup humanistički, a koji
izjavljuju da postoji niz eseja koji govore o psihosocijalnim aspekima
turizma.42
42
U stvari se u većini slučaja radi o radovima koji su u mnogočemu repetitivni.
35
Na temelju podataka i razmišljanja navedenih u postojećim
tekstovima dolazi se do zaključka kako postoje različiti razlozi koji potiču
na kretanje nekim teritorijem, ali da samo dio tih kretanja ima osobine
turizma.
To zapravo predstavlja problem za one koji se bave proučavanjem
turističkih ponašanja zbog poteškoća da se u pojedinostima definira
predmet tog studija. Zasigurno najklasičniji način definiranja turista je
onaj koji se zasniva na ekonomskom mjerilu: turist je onaj koji dio svojih
prihoda troši u mjestu koje se razlikuje od mjesta proizvodnje. Međutim,
ta definicija ne obuhvaća sve one subjekte koje je prema tim
kvantificiranim mjerilima teško definirati kao turiste u smislu ponašanja.
No ipak definicija utemeljena na premještanju resursa korisna je u
određivanju ekonomskih aspekata i tokova ljudskih preseljenja, ali nam ne
pomaže puno u opisivanju suštine izbora koji svoj korijen nalazi u
ponašanju. Međutim, prenaglašavanje tog momenta vodi do toga da se
većina dosadašnjih definicija, prisutnim u specijaliziranoj literaturi,
zasniva (prvenstveno) na psihološkoj vrijednosti tog fenomena, koja se
uglavnom usredotočuje na motivaciju prema putovanju: turist se kreće
potaknut mogućim zadovoljstvom.
Nasuprot tih dviju motivacija danas se sve više govori i o putovanju
iz zdravstvenih, znanstvenih, poslovnih razloga, ali čak i o iseljeničkim
razlozima.
U svim tim slučajevima osobina koja karakterizira turističko kretanje,
u usporedbi s kretanjima iz drugih razloga, nalazi se u tome da je ono

36
privremeno a ne trajno, dobrovoljno a ne obvezatno, namijenjeno da se
turist vrati na početno mjesto kretanja, a ne trajno zaustavi na nekom
drugom mjestu, da traje više od jednog dana, da je potaknuto motivacijom
užitka a ne posla, da je turist prvenstveno zainteresiran za promjenu i
novost. To znači da turista karakterizira kretanje zbog odmora i
regeneracije, zdravlja, sportske aktivnosti, zabave, pažnje prema sebi,
susreta s rodbinom i prijateljima, religije, a ponekad i posla .
U polju dosadašnjeg terenskoga istraživanja, turist je definiran kroz
činjenice da je svoje uobičajene praznike, od najmanje 3/4 uzastopnih dana
(uključujući najmanje 2/3 noćenja), proveo izvan teritorijalne okoline u
kojoj redovito prebiva. I to, najčešće, zbog motiva uživanja, odmora ili
rekreacije. Da bi se, dakle, pojedinac mogao definirati turistom mora se
udaljiti od svog doma dovoljno dugo da se proizvede jedna
egzistencijalna promjena, ali također toliko dugo da dođe do takvih
promjena koje će dubinski preobraziti karakteristike njegove
svakodnevnice.
Iz toga proizlazi da mentalni stav turista mora prvenstveno biti
ustrojen više u znaku užitka a ne ispunjenja nekakvih obveza, u smislu da
se putovanje mora doživjeti kao posljedica slobodnog izbora (koji je
proizvoljnog karaktera), 43
a ne o nekakvoj nužnosti zasnivanoj na
okolnostima koje su njemu strane.
43Izbor koji mnogo košta, ali koji nema nikakvog učinka, u ekonomskom smislu, za onoga koji ga
prakticira.
37
Psihologija i sociologija turizma
U ovom ćemo poglavlju govoriti o psihologiji i sociologiji turizma,
dvjema disciplinama koje imaju puno dodirnih točaka u proučavanju
turističkog fenomena. One ujedno i omogućuju da se, primjenom
zajedničkih metoda ali iz različitih znanstvenih perspektiva, taj društveni
fenomen bolje shvati.
Psihologija turističkog ponašanja se bavi proučavanjem razloga koji
se nalaze u osnovi procesa i ponašanja turista. Da bi to postigla služi se
instrumentima analize potreba i razina zadovoljstva turista. Istražuje
formativne modele koji su najpogodniji za obnovu kolektivnog turističkog
izgleda u europskom i međunarodnom gospodarskom kontekstu. Svoje
uporište ima u proučavanju izbornog procesa, to jest unutarnjih
motivacija, svjesnih i nesvjesnih, koje pokreću ponašanja svakog
pojedinca. Kada psihološki čimbenici ulaze u odnos s turizmom, a kada
procesi izbora koji vode do odluka koje turist čini, tada se govori o
psihologiji turista. U situaciji neizvjesnosti, kao u onoj u kojoj se osoba
nalazi pred izborom jedne nove i nepoznate situacije, psihološki čimbenici
imaju veliku važnost kada su nalaze unutar opširnijeg društvenog
konteksta. To psihologiju približava sa sociologijom i antropologijom
turizma.
Drugo važno područje u kojem je psihologija turizma korisna je
dimenzija reklame. Do korištenja psihologije turizma od strane
propagandne industrije i marketinga došlo je zbog uvjerenja koje glasi: što

38
je veći kapacitet shvaćanja i tumačenja razloga koja utječu na izbor veća će
biti i sposobnost onih koji stvaraju ponudu da utječu na izbor kako
pojedinaca tako i grupa.
Sociologija je općenito po definiciji društvena znanost koja proučava
društvena ponašanja u sklopu koje se rađa sociologija turizma da bi se
prevladale poteškoće koje su nastale u tumačenju onih društvenih
ponašanja koja nisu mogla biti sasvim objašnjena posredstvom
tradicionalne ekonomske analize. To je kasnije dovelo do toga da ponuda
turističke industrije nije odgovarala potražnji.
Motivacije turističkog izbora
Budući da se ni jedna od gore navedenih kategorija analize ne može
smatrati iscrpnom za jednu valjanu i zadovoljavajuću definiciju kategorije
turista i turističkih putovanja ovdje ćemo ukratko analizirati i kategoriju
turističke motivacije kako bi definicija mogla biti potpunija.
Vidjeli smo da se prema psihologiji ljudske potrebe mogu definirati
na različite načine.
Postoje biološke potrebe (kao što je hrana, piće i drugo) i potrebe
vezane uz odnos sa zajednicom (kao što su socijalni status, uvažavanje
drugih, itd.). Udružimo li te potrebe, kroz kognitivne i komunikativno-
izražajne aktivnosti, onda one pokreću ljudsko tijelo radi vlastitog
zadovoljavanja. Motivacija, dakle, može biti definirana kao proces
aktivacije organizma u cilju ostvarenja određenih ciljeva, zavisno od
okolišnih uvjeta. Ove potrebe koje utječu na ljudsko djelovanje poprimaju

39
rastuću složenost i to ovisno o tome radi li se o refleksijama; automatskih
reakcija na podražaje primjer: znoj ili crvenilo, nagonima; automatske
sekvence ponašanja usmjerene prema nekom cilju, primjer: migracije
ptica, izgradnja gnijezda itd., pulzijama; oponašajući odgovori koji se
razvijaju polazeći iz određenih potreba organizma ali koji se strukturiraju
prema unaprijed neodređenom slijedu ponašanja kroz stalnu interakciju s
okolinom.
To znači da ako potreba označava stanje nedostatka ili potrebe, sa
svoje strane pulzija ukazuje na psihološku dimenziju potrebe i izražava
stanje unutarnje napetosti koje se teži eliminirati ili smanjiti.
Sve to ovisno i o poticajima ili aspektima koji se nalaze izvan
pojedinca i koji mogu služiti zadovoljavanju njegovih potreba. Ti su
poticaji poznati i kao pojačanja. Motivacije se, dakle, mogu svrstati u
različite oblike i modalitete: svjesne/nesvjesne, jednostavne/složene,
prolazne/stalne, pozitivne/negativne te primarne/sekundarne.
Mogu se i hijerarhijski uvrštavati i organizirati polazeći od
najjednostavnijih i osnovnih do najsloženijih i sofisticiranih. No tek kada
je prva razina zadovoljena tada se i više razine mogu aktivirati.
Motivacija za turizam
Klasifikacija turističkog ponašanja može biti definirana prema
različitim teorijama, međutim psihološka motivacija može zasigurno više
od drugih razlikovati turističko ponašanje od sličnih oblika kretanja i
putovanja. Prema teoriji ponašanja, kada pojedinci doživljavaju

40
nedostatak u zadovoljavanju neke potrebe tada se stvara takav pritisak
(pulzija) koji pojedinca tjera da zadovoljavi tu potrebu. Primjer: očekivanja
(ugoda) koja vode do turističkog projekta (pulzija); smanjena stanja
nelagode (pulzija); prethodno pozitivno iskustvo (ojačanje).
Druge teorije uviđaju tri bipolarne motivacijske dimenzije unutar
kojih pojedinci preuzimaju i djeluju prema ulogama koje omogućuju
optimalnu ravnotežu između ovih triju dimenzija: potražnja
poticaja/smirenost; potražnja za nečim novim/familijarnost; potražnja
strukturalizacije/neovisnost.
Nasuprot tome, prema „teoriji životnog ciklusa“, ljudski je život
karakteriziran pomoću četiri razdoblja koja se međusobno preklapaju:
djetinjstvo i adolescencija (0-22 godina); rana mladost (17-45); odrasla dob
(40-65); treća dob (od 60).
Međutim, posebno razdoblje, koje ide od 28 do 40 godina, uključuje
stjecanje ozbiljnih i stabilnijih životnih stilova koje pojedince, u ulozi
turista, vodi prema organiziranijim kulturnim odmorima ili prema
stjecanju novih vještina (i za sinove). Pojedinci u zrelijoj životnoj dobi, koja
se kreće od 40-te do 55-te godine života, imajući veću ekonomsku
stabilnost i viši društveni status teže odmoru koji će biti pokazatelj
dostignutog društvenog statusa ili njihove slobodne i neovisne
kreativnosti. Nakon 65-te godine pretpostavlja se pad turističkih
aktivnosti, naročito u fizičkom smislu.
Treba međutim precizirati da ove klasifikacije, iako donekle i
korisne, radi utvrđivanja ponude, sadrže previše varijabli vezanih uz

41
kulturnu, društvenu i ekonomsku pozadinu da bi same po sebi mogle
objasniti motive turističkog izbora.
Proces izbora: čimbenici push i pull
Potrebno je dakle shvatiti motivacije koje jednu osobu tjeraju da ide
na odmor. To zahtijeva da se istražuju brojni socio-psihološki čimbenici
počevši od onih koji pojedinca tjeraju na odmor a tek naknadno čimbenike
privlačnosti prema određenom mjestu, koji, sa svoje strane, ovise o
uslugama i opremama koji objašnjavaju i sam izbor određene destinacije.
Razlozi za odmor: Push faktori su dakle oni psiho-socijalni čimbenici
koji pojedince guraju na odmor i koje valja proučiti prije ostalih jer je
psihološki faktor smatran poveznicom emotivnog faktora.
Push za odmor proizlazi iz želje da se nakratko napusti svakodnevni
život. Radi se, naime, o bijegu od osobnih i međuljudskih odnosa, o
potrebi smanjenja stanja tenzija i nelagoda (umor, dosada) zbog osobnih
ili poslovnih problema te potragom za društvenim i psihološkim
zadovoljstvima kroz putovanje.
Turist će pokušati zadovoljiti one želje koje u u tom trenutku odmora
doživljava kao potrebu. To je ujedno i razlog zbog čega je turistički
marketing jako zainteresiran za svaki trenutak koji pojedini turist provede
na odmoru. To omogućuje da se, nakon što se utvrdilo motivacije zbog
kojih određena tipologija ljudi ide na godišnji odmor, lakše konstruiraju i
nude atraktivnije ponude.
42
Najrazličitiji push čimbenici mogu biti: bijeg od svakodnevnice,
samospoznaja, proučavanje samog sebe, odmor, tjelesna i mentalna njega,
prestiž, regresija, želja da se učvrsnu obiteljski odnosi, poboljšanje,
unapređenje društvenih interakcija, oponašajući fenomen (moda),
zadovoljavanje radoznalosti, ostvarenje jednog sna, jedne želje.
Što se pull čimbenika (atrakcija) tiče, radi se o psiho-socijalnim
čimbenicima koji se naknadno pojavljuju i koji guraju osobe da se odabere
određeni tip odmora umjesto nekog drugog. U stvari, svakom od gore
navedenih push čimbenika može odgovarati jedan pull čimbenik turizma.
Na primjer „različitost“ mjesta može odgovarati potrebi bijega (npr.
otoci, itd.), kulturna raznolikost odgovara istraživanju sebe (npr. Indija,
Kina, itd.), luksuznost struktura potrebama davanja image of prestige (npr.
Dubai, Japan, Maldivi, itd.), jednostavnost i mogućnost bavljenjem
sportom i tjelovježbom mogu biti nagonski odaziv obiteljskim odnosima
(npr. agroturizam, kampiranje, itd.), medeni mjesec može zadovoljiti
ostvarivanje snova iz djetinjstva.
Turistički je izgled, dakle, prvi čimbenik atrakcije. On mora
zadovoljiti želju da se za neko vrijeme prekine sa svakodnevnicom,
situaciju potrebe ili nevolje. Medijski izgled također je važan i događa se
kroz fotografije, kataloge, Interneta, dokumentaraca i drugo.
Razlog tome nalazi se u njegovoj sposobnosti privlačenja prema
onome što se smatra kao zadovoljavanje svojih potreba.
43
Psihološke motivacije turista
Dimenzija unutar koje se putovanje odvija je dimenzija odmora i
zabave, s dodirnim točkama prema modelu hodočašća i karnevala.
Turistički se projekt rađa iz želje za raznolikostima, za znatiželjom,
za neovisnošću, za udaljavanjem od svakodnevnice, od „normalnosti“
života, i od sve mnogobroijinih ograničenja koje nameću suvremenom
pojedincu kompromis sa socijalnim interakcijama.
U tom smislu putovanje se pojavljuje kao svojevrsna suspenzija
vremena koja se provodi i kroz kontakt s kulturnim i umjetničkim
sredinama koje se razlikuju od njegovih, i gdje postoji mogućnost novih
susreta s drugima. Na neki način radi se o obratu svakodnevice.
Putovanje kao takvo, a naročito izlet, prvenstveno se sastoji od
neprestanog traženja različitosti (u liku svojevrsne vremenske suspenzije),
kao alternativu uobičajenom svijetu kojem se pripada. Razlog tome nalazi
se u činjenici (iako konstruiranoj) da stanje izleta turistu omogućuje veću
slobodu, pridavanju veće pozornosti sebi i svojem tijelu, kao i ugodno
intimno promišljanje uz more i sunce ili planine. To je također egzibicija
luksuzne potrošnje i prilagodba jednom uspostavljenom pravilu masovne
civilizacije.
Glavni razlozi putovanja, prema dosadašnjim sprovedenim
istraživanjima su: smanjenje napetosti, intelektualno obogaćivanje,
intimnost s porodicom, egzotična pustolovina, upoznavanje sebe i
otkrivanje vlastite osobnosti te bijeg. Ovdje je također moguće uključiti i

44
ciljeve poput: posjete rodbini ili prijateljima, ljepotu krajolika, opuštajuću
atmosferu, lijepo vrijeme koje karakterizira ono mjesto, ugodne domaćine,
prisutnost mora i plaže, zabavu i razonodu, dobre prilike kampiranja,
niske cijene, mogućnost bavljenja sportom, rijetku prisutnost drugih
turista, neobičnu hranu, znatiželju za različitim stilovima života, osjećati
se strancem u nepoznatom mjestu, noćni život, raznorazne kulturne
aktivnosti, činjenice da mještani ne pokazuju neprijateljske stavove prema
gostima, nepostojanje nekih posebnih atrakcija u svojoj regiji, nada da će
se kući donijeti nešto od novih običaja i tradicija.
U stvari, svi ti razlozi koji pojedince tjeraju na putovanje posjeduju
zajednički nazivnik, on glasi: užitak. To posebno zadovoljstvo proizlazi iz
želje samoostvarenja, i sporedno tome iz potrebe ljubavi i zajedničkog
pripadanja. Samo u krajnjem smislu ono potječe iz onih motiva (ako ne
potreba) koje su strogo fiziološke naravi i tjelesnog odmaranja.
U stvari, turističko ponašanje proizvod je slobodnog izbora koji
mnogo košta, ali koji nema nikakvog učinka u ekonomskom smislu za
onoga koji ga prakticira. U taj su izbor uključene kako individualne
potrebe kao što je to psihološka regeneracija, tako i međuosobne potrebe,
odnos s nama najprisnijm osobama, kao i socijalne potrebe, masovna
kultura koju turizam nosi sa sobom.
Sve se to odvija na pozadini jednog pojmovnoga razdvajanja između
normalnosti uobičajenog mjesta boravka i izuzetne estetske osobnosti ili
raspoloženja koje same po sebi putniku prikazuju turistički lokalitet.
45
46
Turistički izgled
U turističkom ponašanju, kao uostalom u mnogim načinima života
pojedinaca, može se primijetiti neka vrsta obostrane igre motivacija i
izgleda. Ako je motivacija ta koja pojedinca potakne na polazak,
uglavnom se odabir mjesta temelji na izgledu. Tko namjerava krenuti na
put radi odmora i zabave ispred sebe ima, s obzirom na raspoloživosti
vremena i novaca, gotovo beskonačan raspon mjesta gdje može otići za
vrijeme svojih godišnjih odmora. Njegov se dakle konačni izbor temelji na
zamisli koju ima o tim mjestima.
U mnogim se slučajevima događa da turist odluči otputovati u
lokalitete koje izravno i ne poznaje, ali o kojima ipak ima neku ideju. Radi
se o tipologiji „turista“ koji se rijetko vraća u mjesta u kojima se doživljaj
nije pokazao na nivou hipotetičkog zamišljanja koje je imao prije posjeta.
Može se dogoditi da postoji i nekakva zamisao o turističkim i
neturističkim lokalitetima, što nam sugerira prisutnost neke
rasprostranjene kvalitete koja okuplja sva turistička mjesta u sveopćoj
kategoriji, neovisno o pojedinačnim slučajevima. Radi se o relativno
konstantnom svojstvu, koji može varirati tijekom vremena ili od pojedinca
do pojedinca.
47
Turistički izgled
Pri toj kategorizaciji veliki utjecaj mogu imati sredstva masovne
komunikacije, svjedočanstva onih koji su boravili u tom mjestu ili
turistički vodiči. Nailazimo dakle na tragove prema kojima imamo dosta
jasnu sliku o tome što je, ili što bi trebalo biti, turističko mjesto, dok smo si
izgradili mentalnu kartu svijeta koja je osobne naravi ali uglavnom slična
većini pojedinca društvenoj grupi kojoj pripadamo.
Radi se naime o mentalnoj paradigmi u kojoj je dislocirana, s dobrim
stupnjem razlikovanja, sveukupnost različitih slika odmora. Ove su dosta
jasne, čak i odnosu na mjesta u kojima nikada nismo imali priliku
pristupiti.
Uobičajeni, tradicionalni lik turista
Pored istraživanja koja su za cilj imala ukazati na opće psihološke
motive koje upravljaju turističkim izborom, dakle podacima o turističkim
mjestima, nailazimo i na istraživanja čiji je pokušaj točnije definirati profil
europskog turista, njegov sruštveni status i stav. Na sveopćem planu
primjećuje se konstantan rast turističkih noćenja: najmanje 3 uzastopna
noćenja izvan kuće. Dok su isti ostali prosječni dani odmora tijekom
godine. Također treba reći da se opće osobine europskog turista pokazuju
poprilično stabilne u posljednjih četrdeset godina a također se i
distribuiraju prema jasnim i stalnim odnosima s nekim ključnim
varijablama. Primjećeno je da na godišnji odmor idu na približno sličan
48
Turistički izgled
način kako muškarci tako i žene, iako su žene te koje na odmoru provode
više vremena od muškarca.44
Turizam posebno privlači rukovoditelje i činovnike svih kategorija,
stručnjake, poduzetnike i samostalne radnike ali i studente. Dok su druge
kategorije, tu se misli na niže radničke kategorije i umirovljenike, manje
zainteresirane (zastupljene). U turizmu sudjeluju djelatnici iz svih
proizvodnih sektora, tj. industrije, osim onih iz poljodjelstva. Treba reći da
se praznici protežu u razdobljima ne manjima od jednog i ne višima od
četiri tjedna.
Distribucija trajanja odmora nije stalna, već pokazuje dva povećanja:
jednog većeg razmjera, od oko dva tjedna, i jedan manjeg razmjera od oko
četiri tjedna.45
Omiljena sezona ostaje i dalje ljeto, naročito srpanj i kolovoz. Ostali
mjeseci nisu toliko zanimljivi ili privlačni, osim za one goste koji
preferiraju mirnoću zimskog razdoblja. Razlozi zbog čega netko odluči ne
ići na odmor izvan svog mjesta boravka, u većini su slučajeva ekonomske
ili obiteljske naravi, manje zbog posla ili zdravlja. Najkorištenije sredstvo
44
Osim toga turizam se uglavnom tiče osoba čija je životna dob između 20 i 40 godina. U manjem
postotku se dotiče osoba starije životne dobi. Misli se tu na one iznad 60-65 godina i za koje se
uglavnom organiziraju skupne izvan sezonske izlete. U posljednje se vrijeme i postotak turista
uspoređen s brojem građana također konstantno povećava, i to u izravnom razmjeru s veličinom
grada. U približno sličnom razmjeru na odmor kreću i osobe koje su u radnom odnosu, ne misli se
tu samo na zaposlenike raznih kategorija, već i na one koje nemaju osigurano zaposlenje.
45
Većina pojedinaca, naročito onih od 40-te do 60-te godine, odmor koriste u jednom vremenskom
razdoblju tijekom godine. Što se tiče omiljenih turističkih destinacija, prevladavaju mjesta koja
karakteriziraju plaža, sunce i more (oko 60%), slijede planine (oko 20%) i brda (oko 10%), a na kraju
imamo organizirane turističke izlete i krstarenja, terme/toplice, lječilišta, itd. (svaka oko 5%).
49
Turistički izgled
putovanja je automobil, manje vlak ili autobus, a još rjeđe brod, avion,
kamper i motocikl. Treba međutim reći da je sve popularniji bicikl.46
Izgleda da je želja za putovanjem obično vrlo velika, a da se inače
turističku praksu promatra kao korisnu za obrazovanje mladih. Inače, u
postotku privlačniji su opuštajući odmori u odnosu na one adrenalinske
naravi. I kriteriji odabira mjesta odmora u većini se slučaja temelje na
preporukama rodbine i prijatelja, a ograničen dio njih na činjenicu da ih
mjesto nije razočaralo, na preporukama turističke agencije, na brošurama i
oglašavanju, na medijskim recenzijama i slikama, vodičima ili novinskim
člancima.
Ulazeći dublje i detaljnije u analizu turističkih ponašanja, dolazi se
do osam glavnih turističkih stilova, poistovjećenih s jednim kod-
simbolom. Najrasprostranjeniji tip je onaj hedonistički: sav posvećen
odmoru i zabavi, otkačen od svega, lijen, koji teži razonodi i zabavi. Inače
redovan je posjetitelj najtradicionalnijih turističkih lokaliteta. Slijedi
takozvani narcisist: željan pažnje, zabrinut za vlastiti izgled, često
dobrostojeći, koji teži lagodnom i mirnom odmoru. Ove su dvije skupine
najrasprostranije u svijetu turizma.
Nakon čega slijede, po redu važnosti, preostalih šest tipova. To su:
46
Europski turist najčešće boravi u hotelu ili pansionu, ali i u kampovima te turističkim
naseljima. U većini slučajeva prosječni europski turist svoje putovanje ne organizira posredstvom
specijaliziranih operatera, već na temelju individualnih inicijativa. Inače postotak tipologije turista
u izravnom je odnosu sa socio-ekonomskim i socio-profesionalnim statusom. Te iste varijable
utječu, prema sličnim kriterijima, i na druge aspekte turističkog ponašanja kao što je putovanje u
inozemstvo, rezerviranje hotela i putovanja avionom, korištenje usluga putničkih agencija,
sudjelovanje u organiziranim izletima i drugo.
50
Turistički izgled
salutist: često se radi o bogatoj osobi ili o intelektualcu, s određenim
ekološkim stajalištima, u većini anti-industrijske i anti-potrošačke naravi,
naročito pažljiv na svoj psihofizički integritet;
sportaš: praznike koristi radi intenzivnijeg vježbanja;
krtica: nesklon suncu i moru, naročito prisutan u srednjoj klasi;
dinamični tip: uvijek u pokretu i na putu;
nudista ili naturalist: zainteresiran za potpuno stapanje s prirodom
kao spoj mora, sunca i plaže.
Skupinu za sebe sačinjava tipologija neizvjesnih: uglavnom starije
osobe mirnog života, zabrinute zbog zdravlja.
Treba primijetiti da turistički izbor sve više predstavlja vrijednost s
kojom se turist može poistovjetiti.
Radi se naime o stilu (života) koji pripada novom bogatom sloju
pojedinaca, a još više obrazovanim pojedincima i intelektualcima, posebno
u kontekstu urbanog života i najnaprednijih zanimanja. Ono se samo
djelomično odnosi na radničku klasu i u opoziciji je sa seoskim stilom
života.
Radi se više o bijegu iz urbane sredine nego o kompenzaciji
radničkom trudu.
Najstrastveniji turisti su mladi, a posebno mladi koji su već dovoljno
odrasli. Većina njih rijetko provodi godišnji odmor kod kuće i kreću se
više od ostalih kategorija. Ono što ih karakterizira jest intenzitet iskustva,
entuzijazam i interes za udaljena turistička mjesta.
51
Turistički izgled
Turističko oglašavanje
Ne smije se zaboraviti na važnost turističkog oglašavanja naročito
ako se shvati da je turistički izgled dio pull sustava: čimbenika koji
privlače prema određenom odredištu ili prema određenoj vrsti odmora.
Odnos između turističkog oglašavanja, slike mjesta za odmor i
emocionalni sadržaj same slike, jedan je od glavnih turističkih područja
oglašavanja. Turist prisvaja prikaze kolektivne mašte odmora kroz vlastite
osobnosti, to znači da konstruirani izgled odmora posjeduje jaku
kolektivnu i individualnu dimenziju. Ne odnosi se na izbore koje činimo i
koje se zasnivaju na racionalnim motivacijama. Ili, bolje na motivaciji kojoj
dajemo jedan racionalni oblik. Ovdje se prvenstveno misli na godišnje
odmore, na njihovo trajanje, na njihov trošak, ali konačna odluka samog
izbora nastaje uvijek iz dubine osobnog imaginarija.
Zbog toga se turističko oglašavanje koristi psihološkim aspektima,
individualne i kolektivne naravi, koji su povezani s izgledima turističkih
mjesta i uzbuđenjima koje ova prizivaju u potencijalnom klijentu.
Da bi se proučilo proces uvjeravanja koje dobro usmjereno turističko
oglašavanje stavlja u pokret, u odnosu na potrošača, potrebno je proučiti
koje osobine upotrijebiti da bi izgradili sliku jednog turističkog mjesta i
analizirati koje strategije uvjeravanja propagandno oglašavanje stavlja u
pokret i u kojima će se naći poruke koje su razumljive svim korisnicima i
to prema njihovoj dominantnoj kulturi, njihove povijesti i njihovog
aktualnog stanja.
52
Turistički izgled
Smisao turističkog oglašavanja je stvoriti optimalnu sliku, prikaz,
imidž proizvoda tražeći i prikazivajući „zavođenje“ udvaranog potrošača
svojim briljantnim, duhovitim, lijepim idejama ne zaboravljajući pritom na
zaštitu, na zadovoljstvo ili na moć i na sigurnost. Dakle, ono što se
„kupuje“, nije jednostavan i stvarni predmet, već vrijednosti paket
ponude publiciteta kojeg je proizvođač oko njega stvorio.
Komunicirati, dakle, znači biti uočljiv, biti originalan do te razine da
dok se druge reklame zaboravljaju ova se i dalje pamti. To je moguće
samo ako uzbudimo potrošača izražavajući najdublje težnje onog društva.
Uloga imidža odmora tada preuzima važnu ako ne i odlučujuću
ulogu u određivanju izbora odredišta i organizacije pretpostavljene za
odmor sve u skladu s našim društvenim i kulturnim statusom. Barem
kako ga mi doživljavamo. To je razlog zašto je imidž jedan od posebnih
sredstava publicitarne komunikacije. Svaka slika usredotočena je na
posebno emotivno stanje koje mora znati prikazati i koje izvlači naš
individualitet iz nama referentne pripadne skupine. Prikazano će mjesto
na taj način biti atraktivno za sve pripadnike one društvene skupine na
koju se ono referira, a ne za druge. Tada imidž odmora preuzima važnu,
ako ne i odlučujuću ulogu u određivanju i izboru kako odredišta tako i
organizacije koje će te odmore privesti ostvarenju. Naročito u neosobnoj
fazi oglašavanja turistička poruka usađuje one emocionalne potrebe koje
su vezane za ideju odmora. Dok u fazi kombiniranja osobnih projekata s
turističkom aktivnošću, predodžba odredišta u oglašavanju poslužit će
orijentiranju na određena mjesta ili vrstu odmora. Dok će u fazi

53
Turistički izgled
potvrđivanja turističke valjanosti predodžbe i izvedivosti projekta,
potencijalni turist pokušati steći što je više moguće objektivnih i valjanih
informacija. Radi se o vrlo osjetljivoj fazi jer ako prikupljeni podaci ne
odgovaraju očekivanjima tada bi turist mogao promijeniti svoju
prethodnu odluku orijentirajući se na drugo putovanje ili odredište.
Turizam i nove tehnologije
Treba naglasiti da suvremena informacijska revolucija, naročito u
posljednjih nekoliko godina, ima sve veći utjecaj na modalitete
komunikacija modernog društva. Do toga je naročito došlo širenjem
interneta, i to počevši od devedesetih godina prošlog stoljeća, kada se
značajno proširila uporaba računala kao novog načina komunikacije.
Taj novi oblik mrežnog povezivanja nastavlja eksponencijalno rasti
iz dana u dan. Prema tome, i sva se svjetska trgovina sve više oslanja na
taj novi medij, zavedena njegovim tehničkim osobinama. Radi se naime o:
1. Globalnoj vidljivosti, nestala su sva prostorno-vremenska
ograničenja, budući da su sve informacije sadržane na web stranicama,
pregledne su u bilo koje vrijeme i bilo gdje.
2. Brzini informacija koje su dostupne i ažurirane u stvarnom
vremenu s niskim troškovima rada.
3. Vodoravnoj komunikaciji nasuprot drugim sredstvima masovne
komunikacije koja su se ranije koristila i koja su upotrebljavala
centralizirani model komunikacije od jednoga prema mnogima (jedan
prenosi-mnogi primaju).
54
Turistički izgled
Dok se sa širenjem interneta prelazi na oblik mnogi mnogima: svaka
osoba spojena na internetu interagira s drugima, i to ne samo koristeći se
onim što drugi nude, već i predlagajući nove sadržaje.
Može se komunicirati s forumom, s chatom, s newgroup ili čak stvoriti
vlastitu stranicu sa znatno nižim troškovima od onih potrebnih za
stvaranje novina ili televizije.
Danas postoje i raznorazna prijenosna računala, PDA, mobiteli s
mrežnim vezama itd. Radi se o uređajima, ako se tako mogu nazvati, koji
su uveliko doprinijeli revolucioniranju svijeta marketinga i turizma. Do te
mjere da bi danas bilo nezamislivo djelovati bez internetskih web stranica,
i to za za bilo kojeg turoperatera. Svatko može na mreži postavljati
programe s odgovarajućim informacijama, s posebnim virtualnim
šetnjama u hotelima i uslugama radi online rezervacija. Osim toga, sve su
učestaliji i forumi diskusija i informacija među turistima i turističke
zajednice: svatko može imati svoju početnu internetsku stranicu kao
putnik, vlastiti blog, itd.
Komunikacijska pomagala online poput foruma i newsgroupe
karakterizirana su pojedinim psihološkim fenomenima kao na primjer,
flaming: nagle i nasilne svađe koje se događaju između sudionika tijekom
rasprave, a koje mogu doći do toga da se međusobno i bezobzirno
vrijeđaju.47
47
Međutim općenito ovi fenomeni nemaju toliko veze s turizmom gdje se sve više razvijaju mreže
komunikacija između ljubitelja određenih tipologija turizma – kao što su to, na primjer, egzotična
putovanja, pustolovina, sportskih aktivnosti i drugo - koje postupno ali zasigurno nadopunjuju
tradicionalnu ulogu putničkog agenta.
55
Turistički izgled
56
Sociologija turizma:
definicija lika turista i problematičnost turizma
Glavni akter turizma kao društveni fenomen je turist, tj. ona osoba
koja u trenutku kada krene na jedno više ili manje organizirano putovanje
u trajanju 2 - 3 dana preuzima ulogu turista. Dakle, u uobičajenom smislu
riječi, turist je osoba koja svoje slobodno vrijeme koristi za putovanja
ograničenog vremenskog razdoblja radi zabave ili iz obrazovnih svrha, i
koji se, na kraju određenog vremenskog razdoblja, neminovno vraća od
kud je i krenuo, tj. na polazno mjesto. S tehničke strane najpreciznija
definicija koja se koristi u tu svrhu je ona koja pripada Svjetskoj turističkoj
organizaciji.
Od postojećih definicija turizma, koje smo naveli na početku ovog
našeg rada, proizlazi da bilo koji pojedinac može biti definiran „turistom“.
I to od onog trenutka kada se ostvaruju sljedeći uvjeti: da putuje prema
mjestima koja se razlikuju od onih u kojima redovito prebiva; putovanje
mora posjedovati osobine polaska i dolaska, dakle završava povratkom u
mjesto stanovanja; boravi u odabranim turističkim naseljima za unaprijed
predviđeno vremensko razdoblje; odnose koje uspostavlja s lokalnim
stanovništvom ne smiju imati zaradne ili poslovne osobine; odluka da se

57
Sociologija turizma: definicija lika turista i problematičnost turizma
krene na put zasniva se prvenstveno na želji da se zadovolje osobne
potrebe, bilo to tjelesne i/ili duhovne i/ili kulturne; koristi se predmetima
i/ili opremom čija je svrha zadovoljiti neke osnovne ili sekundarne potrebe
koje se odnose na „turistički“ boravak.
Doprinos sociologije proučavanju turizma kao društvenog procesa
započeo je slijedeći primjer drugih društvenih znanosti. Potaknut ne samo
činjenicom učestalosti istraživanja i analiza drugih studijskih područja već
i zbog nezadovoljavajućih rezultata sa sociološke perspektive, budući da
su se u središtu pozornosti nalazile dimenzije koje nisu bile socialnog
karaktera.
Tom istraživanju, o ulozi turista, iznimni doprinos dao je Enrich
Cohen48 koji turista definira kao putnika koji se kreće po slobodnom izboru
u ograničenom vremenskom razdoblju, i koji očekuje da će doživjeti
određena zadovoljstva zbog novine iskustva i promjena s kojima će se
susretati tijekom svog putovanja od odlaska do povratka, relativno dugo i
neuobičajeno.
Cohen, kao proučavatelj društvenog fenomena turizma, osim što je
zaslužan za mnoge doprinose u tom sektoru, zasigurno je najviše doprinio
sa studijskim prijedlogom da se u središte istraživačkog pristupa stavi
turistički doživljaj, turističko iskustvo, koje je moguće analizirati
pozivajući se na analizu motivacija i fenomena uključenih u ponašanje
turista.
48Enrich Cohen, Who is a Tourist? A conceptual clarification, in The Sociological Review, vol. 22,
br. 4, 1974, str. 527-554.
58
Da bi to postigao, Cohen preuzima i na strukturalni način razvija
tipologiju studija koju su u prošlosti pokrenuli drugi istraživači.49 Na taj
način Cohen definira turističku ulogu na temelju šest dimenzija. Boravak
turista je privremene naravi. To čini taj položaj različitiji od drugih
tipologija putnika i lutalica, jer on ima organizirani smještaj gdje ga se
može naći. Turist je osoba koja slobodno odluči krenuti na putovanje, u
tom se smislu razlikuje od ostalih putnika koji to čine zbog raznoraznih
razloga koji mogu biti: politički progonjeni, bolesnici, deportirani, itd.
Turist čini kružno putovanje koji počinje odlaskom i završava povratkom
na uobičajeno mjesto stanovanja, stoga se radi o situaciji koja se razlikuje
od one u kojima se nalaze oni subjekti koji to čine da bi se trajno preselili
na drugo mjesto, vidi primjer migranta. Turist je onaj čije putovanje ne
završava u istom danu već je ono dužih razmjera, što ga razlikuje od onih
koji idu na jednodnevne izlete. Turist kreće takvim putovima i pravcima
koji se često međusobno razlikuju, ili koji se ne ponavljaju često. Za turista
svrha putovanja je samo putovanje kao takvo, bez ikakvih materijalno
korisnih ciljeva, što turista postavlja u različitu poziciju od onog koji kreće
na poslovno putovanje, kao, primjerice, biznismeni, misionari, političari,
itd.
Zajedničke osobine turističkog iskustva su te da, prema Cohenu,
turist svoje ograničenje nalazi u samom turističkom iskustvu. Iz toga
49Važno djelo je ono F. Ogilviea koji si, već u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća, sa svojom
The tourist movement (London, 1933), postavljao problem analiziranja turističkog kretanja
koristeći ovu vrstu metodologije.
59
izostaje cijeli niz likova putnika u kojima turistička komponenta zasigurno
nalazi svoje mjesto, kao što su, na primjer, planinari, ili oni koji čitav dan
provedu na farmi, ili na plaži, ili čak kongresmeni koji koriste priliku da bi
upoznali jedno novo mjesto. Radi se ustvari o situacijama koje danas
uvrštavaju u sastavni dio turističkih tokova. Treba istaknuti da je i sam
Cohen bio svjestan problema te, da bi ga prevladao, predlaže da se
predložena tipologija ne treba uzeti rigidno, već u različitim nijansama,
ovisno o značenju i o osobnom tumačenju putničkog iskustva.
Zbog toga on lik turista pojmovno razvrstava u dvije osnovne
kategorije ponašanja: 1. Sightseera: turist koji je u stalnoj potrazi za novim
iskustvima, i koji u cijelosti pokušava iskoristiti svoje putovanje uživajući
u mogućnostima koje mu ono priušti. Turist koji je u stalnoj potrazi za
novinom, koji relacionira s ljudima koje susreće, koji istražuje teritoriji koji
posjećuje, koji programira posjetiti različita mjesta tog teritorija. 2.
Vacationer: turist koji, za razliku od prvoga, više pažnje obraća onim
aspekatima odmora vezanim uz kvalitetu i spokoj boravka. Ne voli ostati
do jutarnjih sati u diskoteci ili u night clubu, ne voli iznenađenja i novine,
ne voli baš puno putovati, voli, što je više moguće, boraviti na istom
mjestu i ponoviti isti boravak. Njegova glavna motivacija nije novina, već
promjena.
Cohen zatim uspostavlja četiri vrste turističkih iskustva. Prva vrsta je
ona organiziranog masovnog turista, organizacijsko-programski jasno
usmjereno, čije je turističko iskustvo definitivno određeno unaprijed do
60
tančine programironog putovanja. Ova vrsta turista prepušta agenciji
organizaciju turističkog boravka poštujući ga u svim njegovim
pojedinostima. Druga tipologija turističkog iskustva je tipologija pojedinca
koji se služi sredstvima masovnog turizma. Koji na putovanja kreće sam i
radije si sam preferira organizirati putovanje, koristeći suradnju
stručnjaka iz tog područja. Kreće s istim ciljevima organiziranog
masovnog turista i posjećuje ista mjesta, „ambijentalni mjehur“ unutar
kojeg razvija turistički doživljaj, ne posjeduje unaprijed zajamčene granice
baš zbog povećane organizacijske autonomije. Imamo turističkog
istraživača, čija je glavna osobina da si putovanje sam organizira, i to
neovisno od bilo kakve institucionalizirane turističke organizacije. U
izboru modaliteta boravka preferira već verificirana i pouzdana rješenja.
Njegov je odmor usmjeren, finaliziran na kulturno upoznavanje zajednica
i naroda koje posjećuje, ne usuđuje se uvući u opasne i, za njega, riskantne
situacije, ali mu ne smeta izravan kontakt s navikama i običajima
domorodaca, međutim, ne odustaje sasvim od svojih navika. Na kraju,
imamo i lik turističke lutalice, koji živi potpuno izvan turistički
organiziranih putova. Potpuno je samostalan i neovisan u organiziranju i
upravljanju turističkog boravka. Traži takvo životno iskustvo koji će biti
sasvim drugačije od svoje svakodnevnice. Traži interakciju s populacijama
s kojima dolazi u kontakt i voli živjeti na intenzivan način.
61
Važan doprinos u daljnjem definiranju turizma dolazi iz socio-
antropoloških istraživanja Valene Smith.50 Za Smitha je turist osoba koja
koristi svoje slobodno vrijeme za rekreaktivne aktivnosti izvan
uobičajenih okvira života i mjesta, koje se ostvaruju unutar pet različitih
turističkih tipologija.
1. Etnički turizam kao oblik turizma posredstvom kojeg se turist
upoznaje s običajima, tradicijama, navikama, umjećima, ritualima i
tipičnim umjetničkim proizvodima koji pripadaju zajednicama koji su
nositelji takvih društveno-antropološkim osobina i elementa koji se bitno
razlikuju od onih koji pripadaju teritoriju iz kojeg posjetitelj dolazi. U tom
smislu turistička tura i vrsta odnosa s lokalnim stanovništvom, imat će
neinvazivne i po mogućnosti nekonfliktualne osobine.
2. Kulturni turizam. On je motiviran spoznajom aktivnosti od
najslikovitijih aspekata i proizvoda ljudskih aktivnosti koje se odnose na
prošlost ili su ugrožene, kao one ruralnih zajednica. Ova vrsta turizma
uključuje prisutnost i sudjelovanje u lokalnim tradicionalnim
obljetnicama, svetkovinama, festivalima, folklornim inicijativama i
tipičnim aktivnostima toga kraja. Radi se o manifestacijama koje
završavaju u jednom danu, koje su povezane sa specifičnom lokalnom
inicijativom ili koje su posebno atraktivne za turiste pa se one izvode
prilikom organiziranih posjeta. Odnos s lokalnim stanovništvom vrlo je
intenzivan zbog čega je ponekad i konfliktualan.
50Valene Smith, Hosts and Guests. The Anthropology of tourism, Philadelphia: University of
Pensylvania Press, 1977.
62
3. Povijesni turizam. Rađa se iz potrebe izravnog kontakta s
kulturnim simbolima koji su dio povijesti čovječanstva (muzeji,
spomenici, arheološka nalazišta, povijesne građevine i drugo). Ova vrsta
turizma vrlo je razvijena i organizirana, održava se u unaprijed
određenim stazama i rutama. Mnogi od tih posjeta predviđaju i boravak u
nekim od tih mjesta, a zbog velikog broja turista koji ih karakterizira
odnos turista s lokalnim stanovništvom uglavnom je formalne i
institucionalne vrste.
4. Ambijentalni ili okolišni turizam. Radi se o obliku turizma koji je
uglavnom usmjeren zadovoljavanju potreba za znanjem o odnosu kojeg
čovjek uspostavlja s prirodom u određenom zemljopisnom okruženju. U
ovom slučaju nije moguće predvidjeti kakav će se tip odnosa uspostaviti
između turista i lokalnog stanovništva, jer ono varira ovisno o konkretnim
situacijama do kojih može doći.
5. Rekreativni turizam. Radi se o najpoznatijem i najkorištenijem
obliku turizma kojeg karakteriziraju četiri „S“: sea, sand, sun and sex (more,
plaža, sunce i seks), njegov osnovni cilj je rekreativna i opuštajuća
aktivnost i kontakt s prirodom.51
51
Ovaj se se potonji tip turizma oslanja na one psihološke mehanizme koji pokreću pojedinca da se
zaželi naći u nekim, za njega, fantastičnim turističkim situacijama: prekrasne plaže, šareni krajolici,
velike i snježne planine, ležaljke i suncobrani koji pozivaju na opuštanje itd. To je tipični turizam
koji se odvija primarno tijekom takozvanih „ljetnih ili zimskih sezona“, odnosno tijekom razdoblja
maksimalnog priljeva turista. Odnosi s lokalnim stanovništvom uglavnom su usmjereni na
uporabu usluga za što bolji turistički boravak, dok su jako intenzivni odnosi između samih turista.
63
Unutar tih oblika turizma i mogućnosti odnosa koji se instauriraju
između samih turista kao i između turista i domaćina, Smith definira
različite vrste turista.
Istraživače, oni nisu turisti u pravom smislu te riječi jer imaju
tendenciju doživljavati odnos s lokalnim stanovništvom s duhom
antropologa, odnosno kao promatrača-sudionika. Uvijek su spremni
prilagoditi se uvjetima života zajednice domaćina.
Elitni turisti, tip turista koji mnogo putuju, dobrih ekonomskih
mogućnosti, i koji se inače, što se tiče putnog aranžmana, obraćaju
organizacijama koje su u tome specijalizirane.
Off-beat turisti, su oni turisti koji teže turističkim aranžmanima koji
će im omogućiti takva iskustva koja se obično smatraju jedinstvenim.
Neobični turisti, odnosno oni turisti koji traže takve uvjete odmora
tipične razvijenim društvima, ali koji pokazuju otvorenost upoznavanja i
drugih kultura.
Turisti početnog masovnog turizma, koji predstavljaju veliku
količinu turističkog prometa, čiji je način korištenja turističkog boravka
zasnivan na zapadnome standardu, ali koji nije nužno i industrijskog tipa.
Masovni turisti, radi se o velikom i kontinuiranom protoku turista
koji se usmjeravaju prema najrazvijenijim top turističkim destinacijama i
lokalitetima. Oni koriste specijalizirane turističke objekte te traže
profesionalno ponašanje od strane turoperatera.
64
Charter turisti, koji kupuju standardizirane turističke proizvode i
usluge, all inclusive paket, i koji se u potpunosti u svemu prepuštaju
turističkim agencijama i/ili turoperaterima.52
To su, ukratko, najreferentnije točke, unutar kojih se razvio
sociološki diskurs o liku turista. Ne smije se međutim zaboraviti da je taj
spomenuti diskurs u stalnom razvoju i to baš zbog društvene naravi
turizma što podrazumijeva i stalnu promjenu referentnih scenarija.
Turistima su se na taj način pridružili i hodočasnici i izletnici, čiji
boravak, u stranoj zemlji, može trajati i manje od 24 sata. U toj kategoriji
uključeni su i putnici koji idu na krstarenja.
52Radi se o Cohenovom i Smithovom gledištu koje je sintetički obradio talijanski sociolog Asterio
Savelli, op. cit.1988.
65
66
Društvene promjene i kulturni izazovi
Prema izračunima spomenute Svjetske turističke organizacije
(WTO), danas više od 700 milijuna osoba putuje izvan vlastite zemlje zbog
turističkih pobuda. I, ako je istina da su unutarnja kretanja osam puta veća
od međunarodnih, tada se slobodno može procijeniti da se broj osoba koji
putuju tijekom godine približava broju od 5.600 milijuna. Treba reći da se
radi o broju koji neprestano raste. Osim toga, treba znati da je u turističkoj
industriji zaposleno približno 127 milijuna ljudi,53 i sa svojih 476 milijarde
dolara godišnjeg prihoda, turizam ima glavnu riječ u svjetskoj
ekonomskoj razmjeni. To znači da je turizam postao najsnažniji pokretač
globalizacije. 54 Ako se, primjerice, uzme u obzir da su međunarodna
putovanja 1950. godine obuhvaćala (samo) 25 milijuna osoba, i da su se
ona tijekom idućih deset godina povećala do skoro 70 milijuna, dostižući
danas gotovo 700 milijuna. To znači da će do 2020. godine, prema W.T.O.-
ovim predviđanjima, protok dostići brojku od 1.561 milijuna
međunarodnih turista. Dakle, više nego dvostruko od današnjih. Novina
53A to dakle znači jedan zaposlenik spram petnaest.

54Turizam uključuje aktivnosti koje su proizašle iz putovanja i boravka osoba izvan njihove
uobičajene sredine ne duže od jedne godine radi odmora, poslovnog putovanja i drugih razloga
nevezanih uz aktivnosti za koje bi primili ikakvu naknadu u mjestu koje posjećuju. (UNWTO)
67
je u tome da se pretpostavlja kako će tada prva turistička zemlja po broju
posjeta zasigurno biti Kina, a ne, kao što je to danas, Francuska.55
To znači da će uskoro većina svjetske populacije ići naokolo po
svijetu.56 No, ovdje se ne radi samo o kvantitativnom aspektu turizma, tj. o
povećanom turističkom prometu koji potvrđujuje poznatu
Schumpeterovu tvrdnju da 'kapitalizam demokratizira potrošnju', već
također i o kvalitativnom aspektu u obliku okolišne, socijalne i kulturne
održivosti turizma. 57
Turizam, kao potrošni kulturni događaj, podložan je dubokoj
pluralizaciji turističkih ostvarenja i iskustva, a to znači množenju i
razlikovanju. Počevši od glavnog turističkog ostvarenja, usredotočenog na
ljetnu sezonu i na plaže, do vrsta turizma koja su usmjerena na određena
mjesta i na tipologiju turista kao i na vrijeme i načine same potrošnje.
To se kvalitativno razlikovanje događa paralelno s prijelazom iz
fordističke masovne proizvodnje na personalizirano prilagođavanje
proizvoda i usluga.
Fordizam, kao masifikacija i standardizacija potrošnje i stilova
života, u krizi je počevši od sedamdesetih godina, kada sve veća
društvena složenost, kao zbroj različitosti i nesigurnosti, počinje utjecati
55 W.T.O., International Tourism: A Global Perspective, 1997; W.T.O., Tourism: 2020 Vision, June 1998; vidi:
www.world-tourism.org
56 Iako to nije sasvim točno. Naime: 80% međunarodnih putovanja odnosi se na sretne građane iz
dvadesetak zemalja.
57 Leed E. J., La mente del viaggiatore. Dall’Odissea al turismo globale, Il Mulino, Bologna 1992, str.
347.
68
također i na potrošnju koja postaje sklonija personalizaciji i
individualizaciji.
Hipermoderni potrošači fragementirajući potrošnju podižu
očekivanja koja moraju biti „po vlastitoj mjeri“. I turizam, kao svaki
moderni oblik potrošnje, diversificirao se u svom ostvarenju, počevši od
osamdesetih godina prošlog stoljeća. Radi se o razdoblju „postfordističkog
turizma“, kada takozvani „homo turisticus“ proširuje svoju iskustvenu
dimenziju doživljaja. Ta dimenzionalnost, tisuću mogućih turizma,
favorizirana je novim oblicima konzumizma koji omogućuju da se svako
područje života turistizira, postajući predmetom turističke potrošnje, pa
čak i sama smrt na bojnom polju.58
58Seaton A. V., War and Thanatourism: Waterloo 18151914, “Annals of Tourism Research” 1, 1999, str.
130-138.
69
70
Kratka društvena povijest turizma
Turizam kao socio-kulturni fenomen svoj uspon započinje s Grand
Tourom koji, od 1600. do 1700. godine, vodi naokolo po staroj Europi
mlade engleske, francuske i njemačke aristokrate.
Francuska revolucija donekle mijenja te navike. Sada je europska
buržoazija ta koja putuje, većinom francuska i njemačka, i to naročito u
Englesku kako bi bolje shvatila važnost industrijske revolucije, započevši
tako razdoblje poslovnih putovanja, dok aristokrati odmore usmjeruju na
termalne lokalitete. Romantizam će, sa svoje strane, svoje adepte voditi u
potrazi za antičkim mjestima punim povijesnih i umjetničkih znakova i
svjedočenja ali i prema otkrivanju i spoznavanju prirodnih ljepota. U tom
smislu britanski će turisti biti prvi koji će svoj interes usmjeriti prema
planinama i tako pokrenuti modu alpskih klubova, Grand Hotela i iskusnih
vodiča.
Tijekom dvadesetih godina dvadesetog stoljeća u vrtuljak turizma
postepeno ulaze i niže društvene klase, pa čak i radnici. Za tu novu
„klasu“ turista cilj turizma nije više (samo) uživanje već odmor, u liku
plaćenog godišnjeg odmora koji kompenzira napor taylorfordističkog
rada. Države su te, bilo one demokratične ili totalitarne, koje aktiviraju i
71
promoviraju raznorazne oblike 'popularnog ili aktivnog turizma', u obliku
radničkih ili školskih ljetnih kolonija kao i organizaciju posebnih vlakova
za državne blagdane. Ti će novi trendovi naročito prevladati nakon
Drugog svjetskog rata, što će, naknadno, dovesti i do 'masovnog turizma'.
Radi se naime o sve raširenijim društvenim procesima koji su unaprijed
prostorno i vremenski određeni (ljetne ili zimske) u svom turističkom
ponašanju.59
Ukratko o Grand Tour putovanjima
U razdoblju koje prethodi industrijskoj modernizaciji društva, tj. u
vremenu prve faze industrijalizacije, turizam predstavlja elitnu društvenu
pojavu. Radi se dakle o privilegiji koja pripada određenoj društvenoj
tipologiji pojedinaca, koja je moglo trajati i nekoliko godina i koja je bila
unaprijed pripremljena. Cilj ovih putovanja bio je političkog karaktera,
gdje nisu izostajali i putokazi s umjetničkim i kulturnim ciljevima.60 Radilo
se o vremenu u kojem je posebno bogata i dokumentirana zasigurno bila
spomenuta praksa Grand Toura, tj. uobičajene prakse rezervirane za
članove engleske aristokracije onog vremena, koja se sastoji od
posjećivanja glavnih europskih gradova poput Rima, Londona, Pariza,
Amsterdama, Madrida itd.61
59 Savelli A., Sociologia del turismo, Angeli, Milano 1998, str. 102.
60 Krajem sedamnaestog stoljeća to će putovanje postati i uzor nastajuće europske buržoazije.
61
Načelno, cilj Grand Toura bio je promicanje i usavršavanje obrazovanja mladih pripadnika
plemićke klase, kroz stjecanje korisnog znanja kroz neposredan dodir s mjestima i simbolima
Zapadne civilizacije, i s dvorskim krugovima europskih zemalja prema kojima su postojali
diplomatski interesi.
72
Veliki pobornik Grand Toura bio je i engleski filozof Francis Bacon,
koji je knjigom Of Travel, iz 1625. godine, naglasio važnost i korisnost
prakticiranja tog tipa putovanja i to čak i za one koji više nisu bili mladi. 62
Treba međutim reći da je često razigrana dimenzija putovanja
preuzimala premoć nad drugim ciljevima, približavajući ovu vrstu
putovanja suvremenom turizmu, u smislu da u svoje središte stavlja
zadovoljavanje osobnih potreba pojedinca nad društvenim, formalnim i
institucionalnim obavezama.
Veličanje pojedinca u odnosu prema prirodi i umjetnosti
U doba prosvjetiteljstva još se više intenziviraju putovanja s ciljem
upoznavanja naroda, kultura i zemljopisnih mjesta koja su bila malo
poznata ili još neistražena. Putovanja se intenziviraju poradi sticanja
dodatnih podataka koji su korisni i potrebni zbog racionalne analize
različitih područja ljudskog života.
U tom razdoblju Grand Tour nije više samo povlaštena praksa
engleskih plemića, već djelomično i dobrostojećih građanskih klasa. I
tijekom osamnaestog i devetnaestog stoljeća turističko putovanje zadržava
62Grand Tour je putovanje koje je moglo potrajati i do tri godine (to je zavisilo i od ondašnjih
prometnih sredstava). Zbog toga, ali i zbog opasnosti od razbojništva, cijelo je putovanje bilo
unaprijed programirano i to u suradnji s timom stručnjaka, koji su surađivali u definiranju ture i u
rješavanju složenih organizacijskih problema. Trebalo je odrediti koje zemlje posjetiti (barem
Francusku i Italiju), što posjetiti, što proučiti, kod kojih plemićkih porodica prenoćiti, političke
kontakte, odnosi s crkvenom strukturom, rješavanje problema vezanih uz nedostatak poznavanja
stranog jezika, pratioce, njegovatelje i skrbnike, itd.
73
sve osobine elitnog fenomena,63 iako se postupno ostvaruju i novi oblici
putovanja i turističkog boravka. Različiti po namjeni i načinu
organiziranja iako i dalje samo za malobrojne i dobrostojeće pojedince
novonastale buržujske klase. Pored obrazovane i odgojne obuke, sve više
mjesta pridobiva zabava i potraga za užitkom.
Tek početkom dvadesetog stoljeća, i to uz smanjenje radnih sati i
priznavanja godišnjih odmora, stvaraju se uvjeti koji će turizam
preobratiti o sveopći fenomen kojeg danas poznajemo.
Tradicija i inovacija: kriza aristokracije i razvoj turizma
Zabava, odmor, rekreacija, nove su potrebe i načini života koji
odgovaraju novonastalim uvjetima, promijenjenom smislu života,
težnjama i potrebama modernog zapadnog pojedinca. Turizam je oblik
koji ih sve sadržava u sebi te stoga kao društveni fenomen u cijelosti
odgovara težnjama za odmorom i zabavom suvremenog čovjeka. Turizam
je tako postao osnovna potreba i načelno pravo za sve. Aktivnost koju
suvremeno pozapadljeno društvo mora i institucionalno zaštititi.
Ta društvena konotacija turizma je ono što se ovdje namjerava
naglasiti i proučiti, imajući u vidu i druge relevantne osobine, uključujući
tu i ekonomsku.64 Pored društvenog i ekonomskog aspekta, potrebno je
63 Iako se u Europi, počevši od Engleske i Francuske, događaju izvanredne i radikalne promjene

društvenog, ekonomskog i političkog karaktera, zbog postupnog prevladavanja takozvanog
industrijskog društva.
64 Iako je i dan-danas prevladavajući pristup tom fenomenu onaj koji teži da se o turizmu razmisli
prvenstveno kao o ekonomskom fenomenu. Razloge tome treba potražiti u činjenici da je

društvena znanost koja je prva, (i to ne samo u Hrvatskoj), turizmu kao masovnoj pojavi posvetila
74
također istaknuti i onaj politički aspekt (i to u najširem smislu), jer u tom
se svojstvu turizam pojavljuje i djeluje kao impresivan instrument
preoblikovanja i razvoja kulturno zaostalih područja.
Međuosobne razmjene koje stalno stvara, usporedba između
različitih kultura, civilizacija, naroda i rasa, u osnovi su najvažnijih
procesa promjena i, naročito, ekonomskog i društvenog razvoja onih
populacija koje su u taj proces uključene. Osobito počevši od druge
polovice dvadesetog stoljeća, odnosno od kada je turizam postao
društveni fenomen mase.
Turizam je značajno utjecao i na procese urbanizacije, na procese
globalizacije ekonomije, na održavanje i na obnovu povijesnih i
umjetničkih resursa, na oporavak kulturnih tradicija te simbola i
vrijednosti lokalnih zajednica.
Turizam je također uvelike utjecao i na politiku upravljanja i
korištenja zemljišta i okoliša, i to s posljedicama koje su i pozitivnog, ali i
negativnog karaktera.
Što se tiče političke naravi turizma, moglo bi se reći da se s pojavom
masovnog turizma donekle i turizam demokratizirao, ali također i
standardizirao i to unutar fordističkog načina razmišljanja. Naime, odmor
veliku pozornost u proučavanju njegove specifičnosti, zasigurno ekonomija. Kao i u činjenici da je

turizam, pod pritiskom potražnje koja se mahnito proširila na međunarodnoj razini, proizveo
vidljive i značajne prednosti ekonomskog i financijskog karaktera za one zajednice koje su tim
fenomenom obuhvaćene. Dovoljno će biti ovdje posjetiti da turizam značajno utječe na devizni
doprinos država čiji se razvoj donekle zasniva na dobiti ostvarenon turizmom. Za male lokalne
zajednice, već uobičajena dva ili tri ljetna mjeseca turističkih noćenja ostvaruju dobit koji tim
lokalitetima omogućuju, ne samo da prežive, već također da ulažu dodatna sredstva kako bi
renovirali objekte za sljedeću sezonu.
75
posjeduje sve osobine prekonfekcioniranog proizvoda (paket za svakoga)
koji je moguće kupiti prenoseći mu našu radoznalost, programiranje i
(osobni) duh istinskog otkrića. Zasigurno se tu ne radi više o pokušaju, o
kušnji, o iskustvu, pa čak ni o nekom banalnom riziku, kojeg nalazimo u
drevnom engleskom pojmu travail (putovanju), ali i u francuskom travail
tj. naporu za nešto.65
Početak modernog turizma
Turizam se kao društvena pojava preoblikuje u poslovanje kada
Thomas Cook, 1845. godine počinje organizirati odmore i izlete s vlakom,
aktivirajući tako masovni turizam. Pojedinac u grupi, ne samo da ima
manje troškove, već i društvo i zaštitu od nepoznatog što mu omogućuje
turistički vodič.66
Turizam se, može se reći, rađa u Engleskoj koja izlazi iz prethodnog
ancien režima zahvaljujući industrijskoj, poljoprivrednoj i komercijalnoj
revoluciji. Zemljoposjednici i nositelji rente su ti koji uvode nove oblike
turizma privilegirajući kreativne aktivnosti i javni renome da bi se
suprotstavili novom poimanju društvenosti koji se zasniva na radu i na
profitu koji iz tog rada slijedi. To je razdoblje u kojemu je plemstvo
marginalizirano od industrijskog napretka i postavlja se primat slobodnih
aktivnosti: igre, rizik, putovanje, jer je sada problem pojedinca izdvojiti se
od gomile.
65 Leed E. J., op. cit., str. 15 i str. 20.

66 Brendon P., Thomas Cook: 150 Years of Popular Tourism, Secker & Warbourg, London 1991.
76
Četiri su faze razvoja koje karakteriziraju nastajanje turizma.
U prvoj se fazi radi o turizmu kojeg oživljava dekadentna
aristokracija, kojoj se naknadno pridružuje visoka buržoazija industrijskog
kapitalizma, slijedeći njezine modele. Turisti ove prve faze su plemići,
zemljoposjednici i kapitalisti. Prva se faza temelji na zimskim boravcima u
sredozemnim gradovima kulture. Što se tiče ljetnog boravka, javljaju se
lječilišta i toplice, morska kupališta, ljetni boravak u planinama te ruralne
rezidencije.
U drugoj fazi dolazi do postepene uključenosti srednjeg sloja,
službenika i namještenika u turističkim procesima. Uvodi se tipologija
jeftinog i unaprijed planiranog i organiziranog odmora. Dolazi se do
stvaranja velikih hotela. Vrijeme je to najvećeg sjaja Francuske rivijere ili
Azurne obale.
Treća faza prethodi Prvom svjetskom ratu. Plaćeni se godišnji
praznici sve učestalije nameću kao pravo radnika. Počinje se širiti interes
za ljetne odmore na obalama mediterana.
U četvrtoj se fazi dolazi do turističke emancipacije nižih činovnika,
djelatnika i radnika. Širi se praksa turističkih vodiča i udruga povezanih
sa sportom, organiziranim prijevozom i načinima turističkog boravka.
Države počinju intervenirati u organiziranju plaćenih grupnih praznika,
uz zaštitu prirode i uz promociju određenih prijevoznih sredstava
(vlakova, karte po sniženim cijenama). Počinje se govoriti o masovnom
turizmu.
77
Društvena se dimenzija turizma razvija i kreće u tri pravca. Ubrzanje
u povećanju broja onih koji odlaze na godišnji odmor, širenje načina i
oblika boravka i ekonomski jeftinijih smještaja te početak regionalnog
planiranja koji pogoduje turističkoj apartmanizaciji u ekonomski manje
razvijenim područjima.
Sveobuhvatni turizam ili masovni turizam
Treba naglasiti da je periodizirajući postanak turizma šezdesetih
godina prošlog stoljeća razdoblje masovnog turizma, kojeg karakterizira
banalnost, manipulacija i mercifikacija. Turisti su brzopletne 'zlatne
horde', 67 uvjereni da je, organiziranim kratkim putovanjem i brzim
razgledavanjem (sightseeing) niza stvari, klasificiranih prema važnosti koje
treba vidjeti, dovoljno da bi se upoznalo mjesto ljude i običaje.
Stvarnost se na taj način pretvara u bezazlene i pripitomljene slike,
neka vrsta približnog pret à porter stvari za vidjeti, odustajući od napornog i
dugog pretraživanja autentičnosti.
To vodi do dvije posljedice. S jedne strane otvara se put prema
neoriginalnom, umjetnom događaju ili mjestu, stvorenom samo radi
privlačenja turista, koji se ne odnosi ni na bilo koju stvarnost. S druge
strane turistu se nudi mogućnost da se kreće kao da je u svojoj kući, u
prijateljskom 'okolišnom mjehuru', 68 kao, primjerice, u sve učestalije
67 Turner L., Ash J., The Golden Hordes: International Tourism and The Pleasure Periphery,
Constable, London 1975.
68 Izraz okolišni mjehur pripada E. Cohenu, koji ga je uveo i upotrebljava u Towards a Sociology of
International Tourism, “Sociological Research”, 39, 1972.

78
megastrukture poznate i kao coquille hotelière (shell hotel), iz kojih se može
privremeno izaći, da bi se potom opet oprezno vratili unutra kako bi se
uživalo u dobro plaćenim standardima sigurnosti i udobnosti.
Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća počinju djelovati nove
kulturne i praktične perspektive vezane uz obilježja masovnog turizma iz
prethodnog desetljeća koji masovni turizam promatra kao negativitet, kao
trijumf konformizma i otuđenosti kroz slobodno vrijeme.
Polazeći od Burgelinovog razmišljanja, ali drugih autora, razvija se
pozitivno mišljenje o turizmu, jer se uviđa da je moguće izaći iz
masificirajuće zamke sightseeinga prikupljajući osjećaj autentičnosti, otkrića,
i izvorne pustolovine.69 U vezi autentičnosti, primjećuje se da turistički
doživljaj, čak i u okviru povećane masifikacije i standardizacije, nije nužno
trivijalan i nebitan, tj. ležeran. Turist se ne treba zadovoljiti prikazanim
prizorom (front) što mu industrija turizma nudi za njegovu vlastitu
upotrebu i uživanje, već ići i u pozadinu (back) imajući tako veće saznanje
o stvarnosti koje posjećuje. Na taj se je način moguće približiti ulozi
preindustrijskog putnika koji je spoznao ono autentično u svom
putovanju.70 U tom razdoblju, tj. početkom sedamdesetih, javno mnijenje
počinje percepirati fenomen turizma kao nešto neizbježno u životu
69Burgelin O., Le tourisme jugé, “Communication”, 10, 1967.

70MacCannell D., Staged Authenticity : Arrangements of Social Space in Tourist Settings, “American Journal
of Sociology”, 3., 1973.; Cohen E., Rethinking the Sociology of Tourism, “Annals of Tourism Research”,
1, 1979.
79
zapadnog pojedinca, kao nešto od čega se ne smije odustati barem
jedanput u životu. Pa bilo to čak i u vidu bračnog putovanja.71
Dokaz toga nalazi se u činjenici da je, čak i u vremenu ekonomske
krize, pad turističke potrošnje manji u odnosu na vidno smanjenje drugih
potrošnja. Drugačije rečeno homo turisticus postaje važan dio
sveobuhvatne kategorije bogatog homo consumans. Dapače može se reći da
ga bitno i karakterizira. 72
Sve se više danas prelazi iz jednog statičnog i stereotipnog poimanja
turističkog uživanja (godišnjeg odmora) na pluralnost motivacija, ciljeva,
vremena, vektora i modaliteta koji teže personalizaciji i segmentaciji
tisuću turizma zamislivih u društvu koji, čini se, zna kako beskrajno
umnožiti prilike koje stvaraju turizam. I ne samo to.
Rastuće potrebe i osjetljivost segmenta turizma pomaknulo je os
turističkog tržišta od ponude na potražnju. Sada je ponuda ta koja se mora
prilagoditi potražnji u svijetu zasićenom standardnim ponudama, koje se
pojavljuju u svojoj hirovitosti i nepredvidljivosti u obrađivanju novih
oblika turizma od kojih je požudna.
Devedesetih se godina dolazi tako do ispunjenja diferencijacija
motivacija korisnika i prihvatljivosti načina korištenja društveno-
kulturnih uvjetovanosti.
71 Cohen E., A Phenomenology of TouristExperiences, “Sociology”, 13, 1979.

72
Ako je sredinom šezdesetih godina, u razdoblju ekonomskog booma koji je zahvatio cijelu
Europu, masovni je turizam u punom jeku, on se dvadeset godina kasnije udvostručuje,
obuhvaćajući sve kategorije društvene stvarnosti. Ali ako se, kao što to potvrđuju i sami statistički
podaci, turizam omasovljuje, u odnosu na neke druge njegove aspekte on više nije masovnog tipa,
tj. standardiziran i vođen ponudama.
80
Javljaju se dva nova trenda u turizmu. Prvi je onaj koji se odnosi na
činjenicu da ukoliko se sadašnja elita omasovljuje ili pretvara u masu,
demokratizirajući tako Grand Tour, koji tako postaje skoro svima ako ne i
svima dostupan. S druge strane, i to bez ikakve kontradiktornosti, nove se
elite reformiraju stvarajući nove vrste „rezerviranog“ turizma, gdje se
diskriminacija više ne zasniva na potrošnji već na brendu, koji oslikava i
podrazumijeva vjernost usluge koje nudi.
Dvije su težnje koje karakteriziraju suvremenu hypermodernu
potrošnju, čija demokratizacija ne vodi do neke neobjavljene jednakosti,
već reproducira nova i suptilna razlikovanja utemeljena na izražajnim,
komunikativnim i simboličkim pristupima same potrošnje. Brend također
označava i prijelaz na novo poimanje oglašavanja koji, udaljavajući se
nekako od pojedinačnog proizvoda ili usluge, predlaže vrijednosti, načine
života, estetiku, pa čak i etiku koje zamjenjuju one prijašnje jače
vrijednosti, kao što je to bila ideologija, koja je okarakterizirala nedavnu
prošlost.73
Iza onoga što je moguće obuhvatiti pojmom turizam, ili, kao što je to
dobro definirao Urry post turizam, nalaze se najmanje tri nova zahtjeva u
novoj turističkoj potrošnji. Prvi se odnosi na prave godišnje odmore, drugi
na subjektivnije i fleksibilnije praznike ili dopuste, a treći na interes za
kulturu, tradiciju, okoliš i ekologiju.
73Paliaga M., Branding & konkurentnost gradova. Vizija napretka kroz razliku. Izdanje: Marko
Paliaga, samostalna naknada, Rovinj 2007.
81
Dakle u suprotnom smjeru (antipodima) standardiziranog i
omasovljenog turizma koji ozapaduje sve što dotakne, jer svoju ponudu
sve više usredotočuje na izvornost okruženja.
I pored ove novonastale želje za autentičnim iskustvom, koji
suvremenog turista približava drevnom putniku zahtjevnog Grand Toura,
nalazi se antropološka osjetljivost za netaknuta prirodna okruženja i
kulturna baština koja se posjećuje i upoznaje. Radi se naime o stvarnosti
koju se želi shvatiti bez onog ugodnog obrambenog okolišnog mjehura
koji kolonizira, mijenja i izobličuje mjesta, narode i kulture koje su
obuhvaćene od strane turističkih tokova. Dakako da “baviti se turizmom iz
autentičnih interesa prema doživljenoj stvarnosti ne iziskuje odbacivanje
iznenađenja, a odbijanje neočekivanog. Neobičnost, neočekivano, improvizacija,
détour u odnosu na tour, imaju pedagošku vrijednost. Nikada kao u ovom slučaju
putovanje postaje metafora života, gdje neočekivanost, u dobru i u zlu, dolazi u
obzir." 74
No, izvan ove potrage za autentičnim, odgovornim,
personaliziranim turizmom - što čini da kulturni, pustolovni i prirodni
turizmi danas doživljavaju najveći porast u sklopu svjetske travel industry -
ostaje činjenica da je čak i takozvani postturizam, kao inače i sva
potrošnja, pod utjecajem kulturnog procesa dediferencijacije koji,
74Canestrini D., Andare a quel paese. Vademecum del turista responsabile, Feltrinelli, Milano 2001, str.
108.
82
poremećujući hijerarhiju i granice, na slobodan i eklektičan način miješa
raznorazne tipologije turizma koje su međusobno različite.75
Raspon turizma nije se, dakle, samo proširio i umnožio, već je na
maštoviti i inteligentan način pomiješao kulturu, sport, pustolovinu,
prijestup, religiju, traganje za smislom, prirodu, i tako dalje što je ne samo
proširilo pogled turista, već je postalo i transverzalno mnogim drugim
društvenim i kulturnim praksama, jer svi mi smo „za većinu vremena
turisti, htjeli mi to ili ne.“76
Ljetovališta: prvi oblik masovne akvizicije turističkog doživljaja
Ljetovanje se može opisati kao jedno širenje, dilatacija izleta i to u
trajanju od ne više od nekoliko tjedna. Uobičajeni je gradski život
privremeno zamijenjen jednostavnom gostionicom ili sobom za
iznajmljivanje u privatnim kućanstvima u ruralnim područjima, često
udaljena nekoliko sati vožnje vlakom ili autobusom od mjesta stanovanja.
Ono je prvenstveno namijenjeno obiteljskom odmoru i rekreaciji, a ne
skupim zabavama.
Odnos s gradskim gostima animiran je osjećajima simpatije. Građani
su poštovani jer se ponašaju i govore drugačije od uobičajenog, oblače se
na gradski način i sa sobom nose dijelić nepoznatog u seoskoj stvarnosti,
75 Higgins B. R., The Global Structure of the Nature Tourism Industry: Ecotourists, Tour Operators,
and Local Businesses, in www.ecotourism.org
76 Urry J., Lo sguardo del turista. Il tempo libero e il viaggio nelle società contemporanee, SEAM,
Roma 2000, str. 125-126.

83
još netaknutoj dostignućima vladajuće svjetske urbano-industrijske
civilizacije.
Prijateljski odnosi između građanske i ruralne obitelji čine da se
iskustvo ponovi i idućih godina u istom mjestu koji na taj način postaje
druga obiteljska rezidencija gostiju. U toj tipologiji odmora mobilnost je
minimalna, traži se mir i odmor.
Čim dozriju ekonomski uvjeti, veza s nekim mjestom konsolidira se
kupnjom kuće u kojoj turist redovito provodi svoj godišnji odmor.
Dominacija „izvana usmjerenim“ ponašanjima
Kada se na turističkom tržištu pojavi putnička agencija, ona na sebe
preuzima ulogu posredovanja koja, na temelju zadanog zadatka, priprema
unaprijed prilagođeni tržišni proizvod. Putničke agencije brzo shvaćaju i
iskorištavaju prednosti masovne proizvodnje i marketinga preuzimajući
lik prodavača. One okupljaju grupe turista, potiču ih, organiziraju ih,
pomažu im u izboru turističkih proizvoda, već unaprijed pripremljeni za
to od strane industrijske organizacije koja se nalazi iza samog turističkog
procesa. Javljaju se također i putničke agencije, tvrtke, i turističke
organizacije radi zadovoljavanja školskih izleta.
Strukturiranje razvoja potražnje
Što se tiče društveno-teritorijalnog konteksta u kojem se pojavljuje
potražnja, treba reći da, dok je protagonist Grand Toura polazio od
84
ruralnog okruženja, faza masovnog turizma ima osobine turističkog
egzodusa iz velikih urbanih sredina.
Druga se razlika odnosi na izvore financiranja turističke potrošnje.
Od dobiti, prije od poljoprivrede nakon čega od gospodarstva, one se
danas prvenstveno zasnivaju na plaćama i nadnicama iz aktivnosti
pojedinca.
Što se tiče demografske strukture grupa u pokretu, treba primjetiti
promjenu s obzirom na dob izletnika. Putovanje, koje je u početku bilo
isključivo povlastica mladih, postaje uobičajen oblik ponašanja odraslih,
ekonomski dobrostojećih i aktivnih. Osim toga, putovanje koje je inače
pripadalo muškarcima, sve se više proteže i na žene.
U pogledu socijalnog raslojavanja, od putovanja plemića prelazi se
na mobilizaciju srednje klase, krajem devetnaestog stoljeća uključujući
također i službenike i namještenike.
Promatrajući turistički fenomen s razine poslovne autonomije kako
ga prikazuju korisnici, uviđa se prijelaz od uvjeta neovisnosti i
profesionalne autonomije na uvjete u kojima je subjekt sve više
karakteriziran poslovnom ovisnošću. Prvi su turisti bili karakterizirani
stavovima inicijative i odgovornosti, postupno su oni prevladani
sposobnostima izvršenja što je osobina poslova koji pripadaju oblastima
proizvodnje i kontrole industrijsko-birokratskog društva.
85
Kriza individualne kreativnosti
Ponašanja „izvana usmjerenog“ turizma povezana su s krizom
kreativne dimenzije u vrijeme industrijskog društva. S razdiobom dana u
dvije suprotnosti, radno i slobodno vrijeme, ispunjen rekreativnim
aktivnostima, ljenčarenje teži nestajanju. Sposobnosti pojedinaca, koje su
početno bile upotrijebljene gdje bi se išlo na odmor da bi se iskoristilo
slobodno vrijeme, više nisu potrebne. Opunomoćujući nekog izvana u
planiranju vlastitog slobodnog vremena odriče se svake mogućnosti
aktivne i kreativne intervencije. Slijed programa unaprijed je određen i ne
može biti zaustavljen ili mijenjan. Ukoliko ne zadovoljava našim
prohtjevima on može biti promijenjen drugim programom koji će više
odgovarati našim prohtjevima.
Raspoloženja ne smiju biti suprotna situacijama predviđenim
programom. Putovanje na taj način gubi sve osobine pustolovine. Inače
„izvana usmjereni“ turist, tijekom putovanja, neće učiniti nikakvo otkriće,
jer će doći u kontakt samo s onim što su drugi već otkrili i što je prikazano
na društveno prihvatljiv način. Zadovoljstvo će se sastojati samo u
dokazivanju da je jednak s drugima.
Institucionalna proizvodnja motivacija
Suštinska djelatnost putničkih agencija, koju je moguće identificirati
s interesom, privlači i zainteresira pojedince na određene turističke
86
prijedloge. Usko je povezana sa stvaranjem odgovarajućih potreba kroz
turističko oglašavanje. U stvari, turistička industrija nije još zasitila tržište
i pojedine tvrtke nisu prisiljene zalagati se za klijente preuzimajući ih od
konkurencije. One i dalje mogu računati na velike rezerve potencijalnih
klijenata i svo oglašavanje usmjeravaju na proizvod, na proširenje tržišta
turističkih putovanja, tako da svi drugi konkurenti istovremeno
pridobivaju nove slojeve potrošača. U tome se očituje homogenizacija
ponašanja kojemu je 'izvana usmjereni' pojedinac industrijskog društva
podvrgnut kroz sredstva masovne komunikacije.
Do diferencijacije će doći kasnije, kad se tržište bude približilo
zasićenju, različite tvrtke morati će pridobiti kupce nauštrb drugih.
Turoperateri svoje djelovanje zasnivaju na fotografskom izgledu, slici, čije
je djelovanje pretežito podsvjesne naravi i ne dolazi do svijesti pojedinca,
potvrđuje, prikazuje, utječe i stimulira.
Publicitarno oslikavanje idealnog odmora naglasak stavlja na
čovjeka koji postaje primjer kojeg se slijedi. Prikazan je na ležaljci, na rubu
bazena ili na skijama. Uvijek nasmijani ili nasmijana, mlađe dobi i
opušten. Mora biti seksipilan i uvijek povezan s predmetima ili stvarima
široke potrošnje. Ljepota koju se ne može konzumirati, umjetnost drevnih
gradova i emocionalni naboj koji priroda nudi, nisu više dovoljni razlozi
za izvana usmjerenog pojedinca. U tome se nalazi osnovna razlika između
izvana usmjerenog i samo usmjerenog pojedinca u odnosu s tržištem i s
ponudom usluga. Samo usmjereni pojedinac je taj koji će se uključiti u
nešto na temelju svojih interesa. U putovanjima traži protutežu svojoj

87
radnoj svakodnevnici, želi razmijeniti racionalno s iracionalnim, napetost
s opuštanjem.
Nasuprot tome, izvana usmjereni pojedinac, za kojeg slobodno i
radno vrijeme imaju tendenciju da se spajaju, postajući tako
neprepoznatljivi, ne osjeća potrebu za nekakav komplementarni doživljaj
nasuprot svakodnevnici u vidu bijega u neku drugu dimenziju.
Njegova potreba za odmorom poistovjećuje se sa sudjelovanjem u
kolektivnom ponašanju, koji ga nagrađuje baš u smislu društvene
uključenosti. Da bi to postigao svoje odmore prepušta nadležnim
institucijama koje pojedincima oduzimaju problematiku reprodukcije
njihovih nagona i želje.
Od usmjerenja ciljevima ka usmjerenju sredstava
Promjena društvenog karaktera sa sobom nosi i preobrazbu
sredstava u ciljeve. Potrošnja robe, usluga i međuosobnih odnosa,
usmjerenih za turističku uporabu, zamjenjuje individualno i neposredno
iskustvo prirode, čiji je jedini nedostatak da je nepredvidljiva u svojim
posljedicama i nemoguće ju je unaprijed procijeniti.
Rekreacija, dakle, u društvu masovne potrošnje, više ne znači
opustiti se i ljenčariti, već živjeti u situacijama koje nas u potpunosti
zaokupljaju. U tom slučaju, automobil poprima važnu ulogu. Ostvaruje
jedan važan kompromis koji je moguće prikazati kao osjećaj da si
istovremeno doma ali i daleko. I automobil u tom smislu poprima sve
oblike „okolišnog mjehura“ prisnosti i zaštite koja nam ulijeva sigurnost u

88
bilo kojoj izvanjskoj situaciji u kojoj se nalazimo. Preuzima dakle ulogu
simbola osobnog životnog statusa, jer pojedincu nudi društvenu
prepoznatljivost i ugled. Uz to, omogućuje slobodnije kretanje, a time i
veću turističku potrošnju.
Komunikacija i društvena daljina
Jedna od osnovnih osobina koje označuju izvana usmjereni masovni
turizam suprotstavljajući ga prethodnim fazama „samo usmjerenog“
turizma, vidljiva je u uvjetima izolacije pojedinaca i skupina koji ga
prakticiraju. Ta se izolacija i otuđenost izražava u tzv. masifikaciji. Radi se
o procesu koji smanjuje i homogenizira osobnost regredirajući društvene
odnose i čineći čovjeka još primitivnijim. Sve se to odražava u turističkoj
praksi. Dok pojedinačni izleti postepeno zamjenjuju obiteljske.
Organizirano ljetovanje industrijskog društva uveli su turistički
menadžeri koji su od lokalnih vlasnika stanova stekli dostupnost
korištenja adekvatnih prostorija kako bi mogli smijestiti svoje klijente, u
zamjenu za određenu naknadu. Korisnici kolektivnih putovanja su
homogeni, gotovo nikada nemaju djece, kao ni porodice. Korisnici
organiziranog skupnog turističkog ljetovanja u većini slučajeva pripadaju
slabijim populacijskim slojevima u smislu potrošnje, i skupini starije
životne dobi. Još jedan trend koji se očituje u procesu masifikacije turizma
je prijelaz od dodira s tuđincem na dodir između jednakih, u
međusobnom druženju samih turista. Pripadnik masovnog turizma je
onaj koji ne traži nikakav prisniji dodir s lokalnim stanovništvom. Za

89
njega je svaki turistički boravak slučajni. Njegov je smještaj, u lokalnim
strukturama, unaprijed organiziran a susret s onima koji ga udomljuju u
većini se slučajeva događa samo prilikom dolaska i odlaska. On ne traži
kontakt s domaćinima, već samo onaj s turistima koji su s njim. On se čak
drži dalje i od onih gostiju koji ne pripadaju njegovoj skupini, naročito ako
su različitog društvenog nivoa.
Izolacija u kolektivnoj dimenziji turizma
Ljudi, u većini slučajeva, u turističkim skupinama traže jednu priliku
izlaska iz svoje izolacije. Turističke skupine, kako bi zadovoljile
potrebama izoliranog pojedinca, imaju tendenciju da se oblikuju kao
primarne skupine na određeno vrijeme, na što je i usmjerena aktivnost
pratioca, kao operator grupnih dinamika, međusobnom kontaktu
sudionika.
Od boravka do kretanja
Pojam mobilnosti razvija se na tri nivoa: psihološkom, teritorijalnom
(ili vodoravnom) i društvenom (ili okomitom).
Mobilnost izgleda povezana s određenim psihičkim stanjem koji je
specifičan subjektu, i koji ovisi o temperamentu, karakteru i inteligenciji,
ali istodobno i na psihološko stanje određeno okolišem, društvom i
kulturom.
Pojam vodoravne mobilnosti označava ljudsko odvajanje od
teritorija kojemu su generacijama pripadali, kako bi se naselili u

90
novonastalim industrijskim središtima. Naknadno, ono označuje sve
učestalije transfere i promjene prebivališta unutar istog mjesta, grada. Ono
se naročito očituje posredstvom novih transportnih tehnologija u sve većoj
teritorijalnoj mobilnosti za „određeno vremensko trajanje.“
Takva tipologija mobilnosti, skraćenog trajanja boravka na jedno
mjesto, datira iz tridesetih godina prošlog stoljeća i poprima oblike
međunarodnog fenomena. Ona obuhvaća cijeli europski turizam i
izražava se u sve češćoj promjeni mjesta kao i u odgovarajućem
smanjenjenju vremenskog boravka. Od godišnjeg odmora, provedenog na
jednom mjestu, prelazi se na više etapa tijekom godine, sve češćim
promjenama odredišta i na udaljenije destinacije.
S pojmom okomite mobilnosti, određuje se tipična pojava
industrijalizacijske faze društva kao posljedica raspada prethodnog
društvenog poretka među socijalnim državama. Radi se pokretljivosti koja
slijedi putove prihoda, ekonomske, političke i kulturne moći. Ona vodi do
društvenog ugleda koji koristi kako bi povećala svoju učinkovitost tijekom
svog djelovanja.
Od ljenčarenja do maksimalne učinkovitosti
Nerad postaje doživljaj, iskustvo, pustolovina. Potraga za odmorom
pretvara se u bijeg od mirnoće. U toj novoj interpretativnoj paradigmi
stvarnosti u kojoj vlada globalizacija konzumerizma javlja se vladavina
potrošačke, platežne moći.
91
Porodična pripadnost, zajedno s individualnom aktivnošću i
dostupnost sredstava definira društveni položaj pojedinca.
- Društvo vođeno tradicijom, koje još ne poznaje jednu okomitu
mobilnost, društveni status svojih članova utvrđuje na temelju njihove
obiteljske pripadnosti na što se zasniva već navedeni Grand Tour
sedamnaestog i osamnaestog stoljeća. Ako pripadate odgovarajućem
obiteljskom stablu, imate sve preduvjete da budete pozitivno prihvaćeni
od svojih bližnjih.
- U samo usmjerenoj fazi, u kojoj se potvrđuje individualno
obogaćenje, koja je karakterizirana vjerom u progres, individualna
aktivnost postaje odlučujući čimbenik njegovog društvenog položaja.
- U izvana usmjerenom društvu, težina se različitih čimbenika
raspoređuje na različitije načine. Njezina hijerarhija na prvom mjesto
stavlja potrošačku moć, nakon čega slijedi zaposlenje ili proizvodna
aktivnost i obiteljsko podrijetlo.
Od demonstrativne potrošnje do demostrativne produktivnosti
Potrošnja kao sredstvo identifikacije i društvenog priznanja izražava
se u akumulaciji ugleda.
Veblen ju prikazuje kao demonstrativnu potrošnju i sastoji se od
suvišne potrošnje koja buržoaskoj klasi omogućuje da zadrži pridobljene
standarde ponašanja i da na primjetljiv način dokumentira svoj društveni
status. Dokolica sama preuzima jednu demonstrativnu ulogu, jer se
manifestira kao neproduktivna potrošnja vremena. U hetero usmjerenim

92
društvima sve veću važnost preuzima kategorija produktivnosti
slobodnog vremena. Neproduktivnost koju karakterizira Veblenova
dobrostojeća klasa preokreće se u produktivnost slobodnog vremena, tj. u
vrijednostima i ponašanjima koje proizlaze iz normi maksimalne dobiti.
Demonstrativna učinkovitost slobodnog vremena pozvana je da
zamijeni demonstrativnu neproduktivnost prethodnih faza, koje su bile
više povezane s dimenzijom posjedovanja nego proizvodnje, a time i
prihoda. Dakle, ono što ujedinjuje neproduktivnu potrošnju i
demonstrativnu učinkovitost slobodnog vremena nalazi se u činjenici da
obje odgovaraju konstruiranoj potrebi pokazivanja vlastite potrošačke
moći.
Kriza sigurnosti u industrijskom društvu
U društvu u kojem se stabilnost postupno zamjenjuje neprestanim
promjenama i inovacijama, osobni identitet postaje nestabilno i
neizvjesno, a njegovo je djelovanje uvjetovano gubitkom egzistencijalne
sigurnosti i posljedičnim stanjem rastuće anksioznosti. Ta se
egzistencijalna potreba svodi na traženje sigurnosti nauštrb slobode. Uz
to, da bi djelovala unutar sigurnosnih granica, mora biti racionalizirana,
objektivizirana i unovčena.
Oblici društvene kontrole i dobrovoljne ovisnosti
Ako se uzme u obzir razvoj turizma, primjetit će se da, izuzev onih
slučajeva koji se odnose na moderni terorizam, fizičke su opasnosti u

93
padu. Tu se naročito misli na one društvenog karaktera (lopove, gusare i
druge) i na one povezane s nepredvidljivim prirodnim fenomenima
(poput nevremena, divljih životinja, potresa i drugo), koje je moguće
predvidjeti, ograničiti i donekle kontrolirati.77
Turisti suvremenog visoko industrijaliziranog i tehnološkog društva
skloni su stopostotnom sigurnosnom putovanju, poslijedično nedostatku
bilo kojeg vida slobode. Razlog tog izbora treba potražiti u samoj dinamici
suvremenog društva. Ujedno, razlog je zasnivan na globaliziranoj
egzistencijalnoj nesigurnosti i slabljenju neformalnog nadzora unutar
jednog sve anonimnijeg i popustljivijeg društva.
Programiranje turističkog iskustva
Doba masovne proizvodnje turističkih iskustava karakterizirano je
podjelom rada, sveukupnim planiranjem i programiranjem svakog
trenutka života, što iz sebe isključuje slučajnost i rizičnost, koji bi, zbog
omasovljenja i mrežne povezanosti tehnologije mogli dovesti do
nepregledivih posljedica. U tom smislu nepredvidljivost je isključena ili je
dio programa. Suvremeno programiranje slobodnog vremena, pojedince
poziva da preuzmu ulogu turista čije je zadovoljavanje u cijelosti
prepušteno nadležnim stručnjacima kroz dopunu niz zabavu i
aktivnostima tijekom, unaprijed planiranog, slobodnog vremena.
77
Ako se osvrnemo u prošlost, u vrijeme Grand Toura, opasnost od krađe i ubojstva tijekom
putovanja, naročito seoskim putevima, prisiljavalo je mlade aristokrate da putuju uz naoružanu
pratnju. Tada je opseg izbora bio ograničen nametanjem određenih modela ponašanja, već su
putnici građanske klase putovali bez pratnje, ne podliježući tako nikakvoj formalnoj kontroli. Na
taj je način to putovanje poprimalo sve osobine pustolovine.
94
Institucionalna uloga pratioca/skrbnika
Funkcija je pratioca, dakle, da unaprijed planira ostvarenje tijeka
programa aktivnosti i posjeta koji je organizirala agencije za koju i radi.
Njegova je zadaća i da nadzire organizacijske odnose u svim etapama
putovanja, kao i emocionalne reakcije i ponašanja korisnika. To je korisno
i radi učinkovitijeg planiranja idućih izleta. On je dakle pozvan da na
objektivni način tumači osjećaje i zapažanja sudionika, kako bi ih naveo da
pozitivno reagiraju na propisan način, da bi postupno izgradio onaj
očekivani dojam koji agencije obećavaju da će putovanje na njih ostaviti.
Oblici osiguranja godišnjeg odmora
Unazad 80-ak godina, u Engleskoj je po prvi put uvedena polica
osiguranja protiv lošeg vremena, što je bio presedan u povijesti
organiziranog turizma. Neprestani rast turističke potražnje, uključujući
svu organizaciju putovanja i odmora, kao i učinkovitija tehnologija,
pružaju temelj za uvođenje različitih oblika osiguranja za putovanja i
izlete. I to zavisno od mjesta u kojeg se ide i od putničkih agencija koje
organiziraju razna putovanja.
Natjecanje u potrošnji materijalnih i nematerijalnih dobara
U suvremenom industrijskom i globalnom konzumerističkom
društvu potrošnja posjeduje sve osobine društvene obveze. To je zato jer
suvremeni model potrošnje ne samo što uključuje proces stratifikacije,

95
normativnosti i socijalizacije, već zato što sadržava i procese
homogenizacije, ravnanja i depersonalizacije samog društva.
Tu novu tipologiju potrošnje moguće je razvrstati u dvije razine:
- onu vezanu uz kupnju raskošnih predmeta: upadljiva potrošnja,
- i onu usmjerenu prema nematerijalnim dobrima: demonstrativne
produktivnosti slobodnog vremena koje svoj izraz nalaze u akumuliranju
simbola pripadnosti i socijalizacije.
Od želje razlikovanja do obreda pripadnosti
I demonstrativna potrošnja, karakterizirana obiljem i rasipanjem,
pripada turističkoj dimenziji, kao dio one ljudske potrebe koja traži
priznavanje i potvrđivanje vlastitog društvenog statusa pripadanja što im
daje pravo da se razlikuju i distanciraju od ostalih društvenih slojeva. Za
to je namijenjena i praksa upadljive potrošnje posredstvom koje se
dokazuje pripadnost određenoj „klasi“ pojedinaca. To se dostiže putujući
u prvoj klasi i boraveći u hotelima s pet zvijezda.
Unutar masovnog turizma, demonstrativna potrošnja i
konzumerističko natjecanje teže regresu. Sve se svodi na kupnju
razglednica i suvenira.
Prostorno-vremenska razdioba između turističkog iskustva
i simboličke funkcije
Potrošnja nematerijalnih dobara dobiva društveno značenje tek
nakon samog čina potrošnje. Iskustvo potrošnje, ono što ostaje od

96
doživljaja koji smo iskusili, je ono što se nudi kao društveno važna
dimenzija nematerijalne potrošnje. Iskustvo u svom intenzitetu je predmet
nematerijalne potrošnje. Ona dimenzija u kojoj doživljeno postaje
društveno značajno jer se može kroz video-snimku i sliku sačuvati i
ispričati drugima.78
Doživljeno i iskazano iskustvo pojavljuju se tako u određenoj
međusobnoj ovisnosti i stoga se i preklapaju. Radi se o iskustvu koje ne
posjeduje nikakvu vrijednost u sebi, već u samom iskazanju istog pred
drugima kao sudjelovanje u jednom važnom kolektivnom procesu
podruštvljavanja.
Slavljenički ciljevi i konformističke potiske
Biti dio nečega, biti tamo, donekle je dokaz, kako sebi tako i
drugima, da se s tim turističkim stilom života pripada društvu za kojeg je
ono važno. U tom je smislu prisutnost mnoštva važan čimbenik
društvenog priznavanja pojedinca.
Ponašati se kao i ostali, tada predstavlja utješnu potvrdu da se
pripada istoj društvenoj skupini, čak i kada to znači proći kroz iste
doživljaje prenapučenosti i zakrčenja jer se tada vrijeme pretvara, imajući
78
Radi se naime o nekoj vrsti izvršenog obreda za koji se traži i priznanje ostalih sugrađana. Taj
oblik turističkog iskustva može se, s jedne strane, podijeliti u tek doživljenim elementima i, s
druge, na one elemente za koje se smatra da su kolektivno važne te stoga i prikazane tijekom
redovitih odnosa, i to na temelju preciznog kodeksa selekcije i evaluacije. Zbog čega je takvo
iskustvo i oblikovano i dovedeno do dokumentiranog ostvarenja jer je usmjereno demonstrativnoj
spoznaji.
97
sve elemente, u sveto vrijeme, neophodno i apsolutno, koje simbolično
ukida vrijeme koje skandira svakodnevni život.
Korištenje praznika unutar gradskog prostora
Vrijeme i mjesta odmaranja upotrijebljeni su unutar gradskog
prostora. Velegrad ih preoblikuje, sa svojim stambenim inicijativama, sa
svojim selima, sa svojim komercijalnim i uslužnim agencijama,
podvrgavajući ih jednoj progresivnoj podređenosti. Kad oslabi izvorna
uloga lokalnih zajednica, tada gubi na snazi i zamisao turističkog grada
shvaćenog kao čvor između preinačenih, različitih tokova komunikacija i
akulturalizacije. Posljedično tome i turističko područje se preoblikuje u
svom unutarnjem ustroju, teritorijalnom i društvenom. Od grada, sa
svojom povješću i svojim odnosima s okolnim prostorom, pretvara se u
gradsku četvrt, koja svoje značenje nalazi u okviru specijaliziranog
područja u kontekstu gradske artikulacije teritorija. Izbor prostora,
njihova organizacija i njihovo upravljanje slijede kriterije koje su izvan
kontrole i odluka lokalnih zajednica. Dolazi se tako, a možda čak i zbog
toga, do velikih i značajnih okolišnih, ekoloških i kulturnih prevrata.
98
Složenost postindustrijskog društva
Najrelevantnije osobine industrijskog društva su: koncentracija
velikih masa radnika u tvornicama, brojčana premoć radnika zaposlenih u
sekundarnom sektoru nad onima zaposlenim u osnovnom i tercijarnom
sektoru, prevlast industrijskog doprinosa na stvaranju nacionalnog
dohotka, primjena znanstvenih otkrića u industrijskom procesu
proizvodnje, složenija podjela rada, razdvajanje mjesta življenja od mjesta
rada uz postupnu prevlast nuklearne porodice nad proširenom klasičnom
porodicom, progresivna urbanizacija i obrazovanje masa, smanjenje
socijalnih nejednakosti, veća demografska i društvena mobilnost,
povećanje proizvodnje i rast masovnog konzumizma, širenje ideja da se
čovjek ne nalazi u sukobu s prirodom te je mora bolje upoznati i svladati,
sinkronizacija čovjekovog života s tehnološkim ritmom a ne više s
prirodnim vremenom, prisutnost sukoba dvaju društvenih kategorija -
poslodavaca i radnika unutar tvornica, postojanje stroge hijerarhije moći
između država, zasnivane na bruto nacionalnom proizvodu, na
posjedovanju sirovina i sredstvima za proizvodnju.
U zrelijoj fazi industrijskog društva izviru nove pojave koje otvaraju
nove perspektive prevladavanja starih razdvajanja i sukoba prijelazom u
99
Složenost postindustrijskog stanja
novu tehnoloziraniju strukturu društvenih odnosa. Progresivna
konvergencija između industrijskih zemalja, rast srednje klase na
društvenom nivou, širenje masovne potrošnje i masovnog društva.
Pojedinac se, kao građaninm solidarizira sa zajednicom i osjeća se bliži
svojim sugrađanima.
Prelazi se od industrijske standardizacije društvenih odnosa na fazu
nesigurnosti. Jedan od glavnih elemenata nastajućeg društva je širenje
informacija putem masovnih medija u „pravom vremenu“ mijenjajući
tako poimanje vremena i prostora, a uz to i načine razmišljanja, misaone
obrasce, tradiciju ili, općenitije, kulturu.
Ta kriza kulturnih modela svojstvenih industrijskom društvu,
pojavom postindustrijskog društva, svoje materijalne projekcije nalazi u
nadmoći sektora usluga nad drugim sektorima gospodarstva.
Glavne osobine postindustrijskog društva prvenstveno se sastoje u
promjenama koje se događaju u strukturi zanimanja, i od novih odnosa
koje se uspostavljaju između znanosti i tehnologije, gdje sve više glavnu
ulogu preuzima tehnika a ne znanost. To je naročito vidljivo u nekim
ključnim aspektima suvremenog društva: sve veću prevlast u društvu
imaju stručnjaci i tehničari, središnjost teoretskog znanja, regulatorni
nadzor tehnologije, pad modela života zasnivan na tvornicama i na
velikim industrijskim konglomeratima, pojava vrijednosti i kultura
usmjerenih na slobodno vrijeme.
Osim toga, postindustrijsko društvo sa sobom donosi nove
mogućnosti i pozitivne učinke kao što su važnost poboljšanja kvalitete

100
nasuprot kvantitativnog rasta, smanjenje fizičkog napora na radnom
mjestu, povišenje obrazovanja i širenja znanja, smanjenje straha za
budućnost kroz poboljšanje tehnika predviđanja i planiranja, povećane
mogućnosti izbora, kako posla tako i sredstava, zabava i informacijskih
izvora.
Dakle, nasuprot industrijskom društvu koje je uglavnom proizvodilo
sredstva za proizvodnju, potrošnu robu i kapital, postindustrijsko društvo
stvara znanje, sustave upravljanja, sposobnost vođenja i upravljanja
promjenom. Dok su u industrijskom društvu prepoznatljivi uvjeti
prostora i vremena u kojima se odvija proizvodnja, kao što su društvene
hijerarhije u kojoj se ona izražava - postoji posebno mjesto, tvornica, gdje
se proizvodnja odvija. Poslodavci i menadžeri s jedne strane, radnička
klasa s druge, dvije su suprotne polovice društvene hijerarhije.
U postindustrijskom društvu ovi elementi postepeno gube na
važnosti, kako za proizvodnju uopće tako i u društvenoj hijerariji.
Proizvodnja se odvaja od konačnog proizvoda, budući da su njegovi
dijelovi rezultat djelovanja različitih subjekata, sektora i proizvodnih
jedinica, različito raspoređenih u prostoru i vremenu, i naknadno
sklopljenim na drugom mjestu. Nestaje slika jedne jedinstvene društvene
hijerarhije zasnivane na suprotstavljanju dviju klasa. Oslabljuje nacionalna
dimenzija proizvodnje, pojavljuju se multinacionalne kompanije što
otežava utvrđivanje u kojoj su mjeri države ili organizacije odgovorne za
finalnu proizvodnju određenog predmeta ili istraživanja.
101
Postindustrijsko društvo omogućava više odgovora na sve
kompleksnije problematike koje sam stvara proizvodeći predmete i
tehnologije koje su za vremenski kratku uporabu. Njegov znanstveno-
tehnološki sustav, da bi se širio i dalje razvijao, traži nove poticaje, nove
probleme i nove izazove da bi ih mogao tehnički učinkovito rješavati i na
taj način i dalje razvijati.
Kreativnost se više ne nalazi u proizvodnji novih odgovora
uobičajenim problemima, već, naprotiv, u proizvodnji takvih zahtjeva i
takvih ciljeva koji sa sobom nose i potrebu novih odgovora.
Pravi, kvalitativni, skok od industrijskog doba na postindustrijsko
doba treba potražiti u tranziciji koja se kreće od otkrića prema izumu, od
potrage rješenja prema potrazi pitanja.
Prekomjernost mogućeg i izgradnja subjektivnih identiteta
Preokret procesa, od proizvodnje odgovora na proizvodnju pitanja i
manipulaciju subjekata, temelji se na prekomjernosti mogućnosti, koje se
povežu s eksplozijom informacijskih „proizvoda“, od kojih se hrani, i
komunikacijskih procesa kako izbora tako i djelovanja „u realnom
vremenu“, koja ih proizvode.
Socio-psihološka analiza u vezi sposobnosti pojedinca da zadovolji
izazove postindustrijskog društva dosta je pesimistična. Uglavnom ističe
da je pojedinac uvijek tijesno povezan s potrebom potvrđivanja, od strane
drugih, vlastitog samopouzdanja. Osim toga, on svoje sukobe postavlja
izvan sebe, da bi ih doživljavao kao sukobe između sebe i okoline,

102
smatrajući da se okruženje treba promijeniti, i u stalnoj je aktivnosti i
potrazi za novim podražajima.
Što se tiče društvenog sustava ono se, kao što smo vidjeli, ne
pojavljuje i ne prikazuje više hijerarhizirano, već se neprestano dijeli i
pluralizira. Razlikovanje društvenih funkcija otvara nove prostore za
autonomiju subjekata, jer gubitak hijerarhije znači proširenje
komunikativne slobode između pojedinih elemenata postojećeg sustava.
103
104
Vjerski turizam i hodočašće
Pod pojmom hodočašće smatra se putovanje koje vjernik određene
vjeroispovjedi čini radi ispunjavanja određenog iskustva predviđenog od
strane svojeg religioznog vjerovanja. Hodočašće je oblik teritorijalne
mobilnosti koji doseže do drevnih vremena, vezanih uz posjećivanje
hramova i sakralnih mjesta radi prosvjetljenja i/ili ozdravljenja. Radi se
naime o društveno dopuštenom kretanju povećeg broja pojedinaca
tijekom povijesti.
To je kretanje stiglo i do naših vremena i to neovisno o upadu
suvremenih oblika turizma koji su u međuvremenu nastupili na sceni
suvremenog kretanja. Očito je, međutim, da do toga nije moglo doći bez
nekakvih promjena u smislu te pobožne mobilnosti. To je važno znati jer
se, naročito danas, pokazalo koliko je unutar te mobilnosti, koja je postala
dio religioznog turizma, složeno i teško razlikovati između modnog
vjerskog turizma i iskrenog hodočašća. Budući da se sve više religiozni
turizam isprepliće i miješa s onim što je ostalo od onih tradicionalnih i
iskrenih namjera i ponašanja nekadašnjih hodočašća.
Ovdje ćemo se ograničiti samo na analizu tokova koji posjeduju one
motivacije koje su vjerskog karaktera.
105
Pojmovna problematika
U specijaliziranoj literaturi o turizmu zasigurno model koji nam
prezentira V. Turner više od drugih objašnjava razne motive koji se nalaze
u osnovi samog hodočašća. Zbog čega ga mnogi autori i koriste da bi
istaknuli strukturalnu osobinu koja se, u sve sekulariziranim društvima,
nalazi u osnovi onih praksa putovanja i posjeta sakralnim mjestima koja,
za posjetitelje sadržavaju u sebi značajnu kulturnu različitost naspram
društveno-teritorijalne stvarnosti koje se posjećuje. 79 Turnerov model
razmišljanja pokušava prikazati i objasniti obrede prijelaza zasnivajući se
na hodočašću kao značajnom kulturnom univerzalijom potrebnom da bi
se razumjelo onu snažnu heurističku osobinu koja ju podržava i motivira.
On smatra da svakodnevni život, sa svojom automatiziranom
uobičajenošću ponavljaja, troši vitalnu energiju modernog čovjeka,
zatiskavajući i uspavajući njegove kreativne sposobnosti. Stvarajući tako
otuđenog pojedinca koji ima sve više poteškoća u pronalaženju smisla
svom postojanju.
Iz te situacije izgubljenosti, u kojoj se moderni čovjek nalazi, rađa se
potreba kodifikacije rituala inicijacijske svečanosti koja u sebi posjeduje
izvanrednu osobinu jer pojedinca uvodi u sljedeću fazu društvenog
života, obnovljajući njegov duh i životnu energiju. Primarni je dakle
smisao blagdana onaj „granični“ trenutak prijelaza koji pojedinca vodi iz
jednog bazičnog statusa života u viši stadij duhovnog buđenja i životne
79 A. Simonicca, Antropologia del turismo, NIS, Roma 1995.

106
zrelosti. U tom trenutku životnog prelaza obred dostiže svoj vrhunac koji
vodi do kompletne subverzije uloga, u obliku trenutka društveno
ovlaštene ludosti zbog prijelaza iz jedne faze života u drugu fazu ljudske
svakodnevnosti.
Univerzalna praksa hodočašća omogućava da se Turnerov model
primjenjuje u gotovo svim vjeroispovijestima kojima je ta praksa
uobičajena. Naime, mnoge religije čak i prepisuju recept da se barem
jednom u životu ili u jednom životnom trenutku posjeti određeno svetište
ili mjesto, radi odavanja počasti božanstvu ili iz nekih drugih vjerskih
razloga. Smisao tog vjerskog čina pobožnosti je taj da ojača već prihvaćeno
vjersko pripadanje, državljanstvo. Nužno je stoga da subjekt „prolazi“
kroz određeni ritual, zasnivan na kodificiranim praksama ili religioznim
iskustvima. Kao i u svakom obredu prelaza i prilikom hodočašća subjekti
moraju napustiti svoje dnevne obveze, izgradnjom graničnog stanja
traženja posebnog vjerskog stanja hodočasnika s kojim se treba
poistovjetiti tijekom svog putovanja. Ponovna reintegracija u
svakodnevnom društvenom životu događa se na višoj duhovnoj razini od
one na početku putovanja. Dakle stupnjevi hodočašća identični su onima
obreda prolaza i društveni lik hodočasnika dobro zna prepoznati prakse
statusne tranzicije koje karakteriziraju određenu vjeroispovijest.80
80U fundamentalističkim društvima, koji ne prihvaćaju razdvajanje civilnog i vjerskog života,

društveni lik hodočasnika ima točno određeno mjesto i društveno je zaštićen na spontani način.
Paradigma hodočasnika posjeduje svoj posebni smisao unutar fundamentalističkog društvu, u
kojemu se vjerske i državne institucije u mnogočemu podudaraju. Ne radi se tu o malobrojnim
društvima, ona nisu uopće marginalna u suvremenom svijetu, i ne pokazuju onu tendenciju pada
107
Diskurs postaje sve složeniji i raznovrsniji proučavanjem
suvremenih, sekulariziranih društva, u kojima nailazimo na razdvajanje
državnih i vjerskih institucija.
Na ritualima modernosti Turnerov model primjenjiv je samo u
prenesenom, tj. metaforičkom smislu. Težišnog je karaktera, više
pojmovne nego interpretativne reference. Zajedničko je i hodočasniku i
turistu, da se u trenutku odlaska na putovanje, skidaju sa svojih
uobičajenih svakodnevnih funkcija. Poprima osobine turista, ponaša se
poput turista, preoblikuje svoj mentalni stav u istraživački, ulazeći tako u
jedno granično stanje gdje su sve obveze koje ga svakodnevno opterećuju
suspendirane. Kao 'hodočasnik modernosti'81 gost odaje počast poznatim
mjestima suvremene turističke prakse, koje su serijski označene,
etiketirane i reproducirane od strane turističkih agencija i vodiča. Radi se,
naime, o mjestima u koja se „ne može, ne ići barem jednom u životu.“
Nakon čega se vraća svojoj svakodnevnici gdje je integriran s pojačanim i
konsolidiranim socijalnim statusom.
Osim toga, tek doživljeni, privremeni status turista omogućuje mu,
da se u društvenom kontekstu svoje svakodnevnice pojavi s novim
svjesnijim identitetom. U svakom slučaju u suvremenim sekulariziranim
društvima, hodočašće više ne posjeduje više prijašnji smisao, ono je dio
turističke prakse koja ima samo izvanjske osobine, a ne više i sadržaj
koji je zapadni razvoj očekivao. To je razlog zbog čega je, hodočašće, i danas, vrlo raširena
društvena praksa, koja ni na koji način nije marginalna.
81 D. Mac Cannell, The Tourist: a New Theory of the Leisure Class, Schocken, NewYork, 1976, str.
185.
108
odredljiv posredstvom mističnog iskustva, kontakta s božanstvom, s
idejom svetoga. Turizam je onaj oblik putovanja, karakterističan za sva
suvremena sekularizirana društva, koji se približava obredu hodočasnika
ali bez religioznih referenca. Dakle u svjetovnim društvima, više nego o
hodočašću, ispravnije bi bilo govoriti o vjerskom turizmu, kao o praksi u
kojoj se nalaze svi elementi turističke prakse u kojoj nema ništa sakralnog.
Radi se o iskustvu koji može imati kulturne ili čak duhovne osobine, ali
koji ne posjeduje i ne poštuje one vjerske kriterije koji se nalaze na izvoru
hodočašća. Mistično iskustvo više nije cilj putovanja, već potreba
svjedočenja suvremenog turista. Ono se ostvaruje posredstvom
fotografiranja, snimanja ili kupnjom suvenira. Ili stvaranjem privremene
mreže prijatelja spojenih doživljajem jednog posebnog iskustva
istraživanja.
Kršćansko hodočašće
Kršćanstvo je tradicionalno imalo tri važna mjesta hodočašća:
Jeruzalem i Svetu zemlju, Santiago de Compostela i Rim. Ovo potonje
postalo je odredište hodočasnika u relativno novijoj povijesti, i to samo
kao posljedica činjenice da su ona druga dva mjesta izgubila svoje
„herojske“ osobine obrane granica kršćanstva od ofenzive nevjernika.
Radi cjelovitosti, trebali bi spomenuti i ostala sveta kršćanska mjesta koja
su kroz povijest bila veoma često posjećivana kao što su planine Ararat u
Armeniji, brdske crkve pustinjaka u Anatoliji, mnoga mjesta marijanske
pobožnosti, u Hrvatskoj i inozemstvu, iako, kao što se vidjelo, mnogi od

109
tih putova sve više poprimaju konotacije vjerskog turizma nego li pravog
hodočašća.82 Razlog te iznimke je očit.
Primjer kršćanskog hodočašća koji više od ostalih može pokazati tu
promjenu kvalitete zasigurno je Camino de Santiago. Radi se možda o
primjeru gdje se vjerski turizam i hodočašće u nekim segmentima čak i
spajaju u međusobno bliski kontakt. U trenutku primitka „Compostele“
ispunjava se kratak upitnik čiji je cilj istražiti motivacijske motive
hodočasnika. Postoji mogućnost odabiranja između vjerskog, duhovnog i
kulturnog razloga. Iako se uopće ne spominje turistička motivacija, treba
reći da u stvari nema velikih razlika. Naravno to ne znači da je Camino de
Santiago, kao turistički proizvod, potpuno izbirisao praksu hodočašća, jer
je to „putovanje“ jedno od rijetkih zapadnih praksa u kojemu istinsko
hodočašće i dalje sadržava osobine vjerskog hodočašća unutar
katolicizma. Sam put i dalje sadržava jaku evokativnu snagu – i to unatoč
autocestama i distributerima bezalkoholnih pića, taksista i fitness fanatika
– što čini da se ovaj povijesni koncentrat religijoznosti turistu pokazuje
kao relevantna društveno-povijesna činjenica konkretnog i vidljivog
oblika. Mnogi u tom putu hodočasnika traže pravo religiozno iskustvo.
No, iako većina „vjernika“ neće doživjeti nikakvo mistično iskustvo treba
82 I to, kao što se vidjelo, s izuzetkom Santiago de Compostela. Naime, nakon što se čitavi put
"Camino de Santiago" odvija pješice, na konju ili biciklom, s preciznim definiranim trajanjem puta,
i to s označenim fazama prima se "compostela", potvrda koja za kršćanina posjeduje svetu osobinu,
ograničuje mogućnost dalje sekularizacije i postupne transformacije u jedan put vjerskog turizma.
Međutim, ovo je nazadovanje na neki način nezaustavljivo. Dovoljno je primijetiti da crkve koje se
nalaze na putu nisu uvijek otvorene za posjetitelje, a nedostatak svećenika ne dopušta pristup
vjerskom obredu. No činjenica je da je osobina hodočašća prisutnija više nego u bilo kojem drugom
turističkom prometu religioznog karaktera.
110
reći da to iskustvo, na prijelazu sporta i planinarenja, zasigurno čovjeka
stavlja ispred samog sebe u više ili manje dužim trenucima tišine. Treba
reći da je čak, i to u suvremeno doba relativnosti, itekako važno za osobni
rast svakog pojedinca, jer subjekta postavlja unutar „drugačije“ stvarnosti,
što, za neke, nerijetko predstavlja pravi izazov.
Moramo još spomenuti da hodočašće u Jeruzalemu i u Svetoj zemlji
nema toliko preciznu konotaciju u smislu zahtjeva obrednog karaktera,
iako sama opasnost posjeta tog mjesta, važnog za svo kršćanstvo, donekle
obeshrabruje ostvarenje masovnog vjerskog turizma, čineći da preživi
samo protok istinski motiviranih hodočasnika.
Što se tiče putne prakse hodočasnika one su već danas izričito slične,
ako ne i povezane, s turističkim kretanjem. Radi se naime o unaprijed
definiranim paketima koji koriste stvarne hotele i specijalizirana
prijevozna sredstva za te prigode.
To znači da je cijela mašinerija spremna staviti se u pogon, i to čim
okolinski i kontekstualni uvjeti to dozvole, tada se cijeli kapacitet stavlja u
pokret obuhvaćajući tako i veliki broj ljudi. Dovoljno je ovdje spomenuti
na veliki tijek „turističkih i ne turističkih“ hodočasnika koji, kada to gore
spomenuti uvjeti dopuste, neprestano odlaze u religiozni posjet
Međugorju i vraćaju se sa više ili manje ispunjenim duhovnim željama.
Radi se o grupama koje se znaju često i vratiti na isto mjesto i po nekoliko
uzastopnih puta.
111
112
Masovni turizam u sociološkoj kritici
Do 60-ih godina prošloga stoljeća na turizam se gledalo kao na
institucionaliziranu i kodificiranu aktivnost, dobro integriranu u
društveno-kulturnom kontekstu iz kojeg je proizlazila. Ta je situacija
dovela do paradoksalnosti. S jedne strane, baviti se turizmom znači imati
posla s jednim od najpozitivnijim i optimističnim izrazima potrošačkog
društva, jer podrazumijeva ići u posjet, graditi iskustva, vidjeti zanimljive
stvari, tj. baviti se nečim što ne samo da je društveno odobreno, već i
pozitivno. S druge strane, iz toga istovremeno proizlaze i neke banalnosti
koje obuhvaćaju turističko iskustvo uključujući tu i elemente manipulacije
i komercijalizacije kojima je podložan.
Paradoksalnost turističkog iskustva koji svoje objašnjenje nalazi u
teoriji razgledavanja (sight seeing-a): turist se ne kreće prema stvarima, već
samo prema njihovim izgledima, slikama. Stvari, stavljene u „izlog“
turizma, odvajaju se od konteksta kojemu izvorno pripadaju, jer su
svučene svojeg prvotnog značenja. Taj je fenomen dosegao takvu razinu
„farbanja“ da su i pojedine zemlje turističke destinacije, da bi privukle što
više gostiju, dovedene do toga da preoblikuju svoj izgled, da umjetno
rekonstruiraju svoje lice, radi boljeg uklapanja u okvire turističkog mita.
113
Na taj se način i populacije, uključene u turističke ture, preoblikuju prema
očekivanjima gostiju. Kako bi došli u susret, da bi zadovoljili zahtjevima
turističkih agencija i turoperatera.
Cjelovita uloga turista
Čovjek industrijaliziranog društva, doveden je do prakticiranja
turizma kako bi zadovoljio svojim potrebama pripadanja i imitatorskim
tenzijama. To znači da je uvučen i apsorbiran od njemu izvanjske logike
koja zahtijeva da se prihvati unaprijed definirane društvene uloge.
Odnosno, da prihvati onaj model ponašanja koji odgovara društvenim
očekivanjima. To je postala norma jer je sama bazična struktura
svakodnevnog života, obilježena čestim prebacivanjima iz jedne uloge u
drugu, zamijenjena, posredstvom turističkog izbora, u jedinstvenu ulogu.
Nema, i ne postoji, nikakav izlazni put tijekom trajanja odmora od uloge
turista koji je preuzeo započinjući putovanje dok se opet ne vrati u mjesto
gdje je i započeo put.
Simulirane emocije: turizam zabavnih parkova
Što se tiče turizma zabavnih parkova može se reći da se radi o smjeru
koji se sve više kreće od autentičnog prema neautentičnom ili
izmišljenom, lažnom turizmu. To naročito vrijedi ako za osnovu
razmišljanja uzmemo onu tiplogiju turizma koji započinje kao Grand
Tour. Međutim, ta promjena u turističkom usmjeravanju ne smije nas
nikako iznenaditi. Razlog tome nalazi se u već spomenutoj činjenici da je

114
turizam, po svojoj naravi, uvijek bio dvosmisleni, ambivalentni društveni
fenomen, jer varira, njiše se između suprotstavljenih (antitetičnih)
polariteta kao: subjekt i masa, autentičan i neautentičan ili umjetan, istinit
i lažan, pripadnosti i otuđenja. Tako na primjer dok je masovni turizam
bio uglavnom slavljeničkoga tipa, suvremena se tipologija turizma, u
većini slučajeva, zasniva i odgovara logikama kreativnosti, inovacija i
diferencijacije. Treba spomenuti da je baš fenomenologija zabavnih
parkova ta koja više od drugih u sebi sadržava ponešto od svih tih
aspekta. „Socializirajući“ tako jedno područje koje, po mnogim aspektima,
posjeduje podosta osobina koje ga svrstavaju unutar tipologije masovnog
turizma83 i postavlja se kao „apsolutno autonomni“ turistički proizvod. U
smislu da nema nikakve veze s okolišem i s lokalnim društvom, jer je
potpuno samodostatno, samoreferencijalno. To znači da je (zabavni) park,
u liku fantastičnog i hipertehnološkog otoka odvojen i ograđen od
okoline, „očiti simbol pobune turističkog proizvoda naspram izvornog
producenta, lokalne zajednice, koja je nasilno odstranjena od svog
prostora.“84
U Sjedinjenim Američkim Državama ti su tematski zabavni parkovi,
uključujući tu i Las Vegas, čiji je začetnik poznata Disneyova tipologija
zabavnih parkova, postala nova industrija zabave (entertainment) koja je po
83 U tom će smislu biti zanimljivo pratiti „efekt“ prvih istarskih zabavnih vodenih parkova
„Istrapark“ i „Aqualandia“, tek nedavno otvorenih. Jedan u središnjosti Istre, a drugi u okolici
Poreča, ugledavši se na primjere poznatih talijanskih parkova te vrste koji se nalaze na obalama
Romagne i Veneta.
84 Minardi E., Lusetti M. (prema), I parchi di divertimento nella società del loisir, Angeli, Milano
1998 str. 17.

115
dobiti i inovacijama zamijenila ratnu industriju kao pokretača tehnološkog
razvoja. Disneyova tipologija je, već sredinom devedesetih godina prošlog
stoljeća, zapošljavala oko četiri milijuna i pol radnika, a to znači više od
automobilske industrije. Spomenimo da je u Europi Francuska vodeća
zemlja u tom segmentu turizma. Ti zabavni parkovi, u većini slučajeva,
svoje tematike zasnivaju na onim fantazijama koje se, u određenom
vremenskom periodu, skrivaju u ljudskoj duši.85
Ne ulazeći u područje neposrednog zapošljavanja, to znači nova
zaposlenja kao na primjer: umjetničkih direktora, „profesionalca zabave“,
animatora, kozmetičarki, sex workere, zaposlenike koji se bave audio
opremom, barmena, i tako dalje. Njihova je prvenstvena zadaća baviti se
jedinstvenim proizvodom pažnje, društvenosti, senzacionalnosti, kako bi
spriječili da gospodarstvo užitka ne proizvodi dosadne trenutke,86 ali i
posrednog zapošljavanja unutar tih zabavnih parkova - materijalno-
produktivnog tipa u liku: tvrtka koje izgrađuju raznorazne atrakcije i sve
maštovitije i inovativnnije tehnologije (tzv. imagineering). Iz tih je razloga
puno puta naglašeno da se zabavni parkovi zasnivaju na više generativnih
85 Što se, na primjer, Italije tiče, talijanski sociolog turizma Bonomi piše da takozvano područje
četvrti zadovoljstva u sebi uključuje čak petnaest regija gornje Italije, kao što su Rimini, Cattolica te
Bologna i Venecija, čiji je središte na široko poznati Gardaland, koji ne samo da privlači više od tri
milijuna posjetitelja godišnje, već je stvorio jednu mini regiju od šest drugih parkova u širini od
dvadeset kilometra. U tom smislu Bonomi piše da se „stvorila (se) industrija koja se temelji na
pravoj globalnoj laži, na izumu tematskih prostora koji su kadri privući različite skupine potrošača
i odgovoriti na njihove želje stvarajući u jednom parku zonu vesterna, arapsko područje, afričke
zone, zone Hawaiia, egipatsko područje, englesko područje: to su šest tematska područja koja su se
postupno razvila u ranim godinama života parka.“ Bonomi A., Il distretto del piacere, Bollati
Boringhieri, Torino 2000, str. 32.
1998 str. 62.

116
faktora. Naročito na važnosti slobodnog vremena kao motor osobnog
identiteta i porast društveno-ludičke rekreacije. Kao i na već spomenutu
razlikovnost bavljenja turizmom, ekonomske izazove koje nameće
pluralizacija turizma, ne zaboravljajući pritom i na ekološke probleme koji
se mogu privremeno pojaviti u moru (u obliku alga ili meduza, kao i
poduži period lošeg vremena) i koji nalažu da se pronađu i neki zanimljivi
alternativni izlazi klasičnom morskom turizmu kupanja i sunčanja.
Zbog tih se razloga ne smije zanemariti i mogućnost stvaranja novih
parkova preusmjerujući prethodne inicijative. Konačno, i stara tradicija
giostre, koja je u našoj regiji zaživjela u Poreču, i koja 'prolazi' kroz zabavni
park devetnaestog stoljeća.87 I ne samo to.
Naime turizam zabavnih parkova predstavlja vidljivu manifestaciju
zrelijeg postfordističkog perioda gdje gospodarstvo proizvodi želje,
organizira zabavu i budi emocije. Turizam ove vrste nosi i izražava u
cijelosti ono što dva američka znanstvenika nazivaju ekonomijom
iskustva. U toj vrsti turizma tvrtka ide dalje od isporuke dobara i usluga, i
to prvenstveno proizvodeći nezaboravna emocionalna iskustva koje nudi
svakom gostu prema svojim željama.88 Na taj način fordizam, koji se rodio
u tvornici automobila, svoj put završava u zabavnim parkovima,
pomičući svoj interes od materijalnosti masovnih proizvoda na
nematerijalnost proizvedenog iskustva, želja i komunikacija. Nove
tvornice nematerijalnog doživljaja stvorene su od plaža, diskoteka, noćnih
1998 str. 27.-28.
88 Pine II J. B., Gilmore H. J., L ’economia delle esperienze, Etas, Milano 2000.
117
klubova, zabavnih parkova, industrije tijela (fitness, wellness) i ljepote
(mode, hrane, toplica).89 Radi se o sve učestalijem množenju turizma, a
posebno o pojavi zabavnog turizma koji svoje središte, u liku ostvarenja,
nalazi u sve obuhvatnijim megaparkovima punim zamjenskim
svjetovima, koji sve više odgovaraju potrebama novih i mladih potrošača s
fragmentiranim, podijeljenim identitetima u stalno promjenjivom razvoju
društvene fenomenologije, naročito znanstveno-fantastičnih filmova, koje
ti parkovi pokušavaju pratiti kako bi zadovoljili sve raznovrsnijim željama
zapadnog ili pozapadnjelog pojedinca .
89Rezultat ove pojave primjetljiv je u Bonominim razmatranjima o novoj tipologiji turista. On

primjećuje da, iako još nedorečen, ali se sve više na sceni pojavljuje: „turizam koji se temelji na
pripadajućem potrošaču (consumattore di appartenenza) koji na teritoriju traži, i na tom području
više nego bilo gdje drugdje, svoje načine korištenja vremena i prostora, i koji prolazi i želi različita
mjesta za jedan fragmentirani (podijeljeni) mjenjajući identitet.“ Bonomi A., Il distretto del piacere,
Bollati Boringhieri, Torino 2000, str. 68.
118
Potraga za 'autentičnim': primjer održivog turizma
Istraživanje autentičnosti preuzelo je oblik održivog turizma. Radi se
o pojmu koji se modelirao na ideji održivog razvoja koji se prvi put
pojavljuje 1987. godine, u dokumentu Svjetske komisije za okoliš i razvoj
pod nazivom Our Common Future (Naša zajednička budućnost). U kojemu
se govori o razvoju kojemu suvremeno društvo u cjelini mora težiti kako
ne bi dalje ugrozilo preostale resurse potrebne da buduće generacije
zadovolje svoje potrebe.90
Naznačili smo teške jer ne samo da može imati veliki utjecaj na
prirodni okoliš, već i na društvo općenito a posebice na lokalne kulture:
naročito na one koje zbog labave ravnoteže često nisu u stanju izdržati
turističku posjetu, u obliku masovnog priliva gostiju, bez negativnih
posljedica. I turistička industrija sve je više svjesnija da je, na primjer,
okoliš podložan ograničenoj nosivosti (carrying capacity) koja, ukoliko ju se
premašuje, otkriva svu krhkoću i osjetljivost u vidu prirodnih, urbanih i
spomeničkih granica neizdrživosti. Može se tako ići od visoke potrošnje
vode za hotelske bazene ili za navodnjavanje golf terena, od
90Zanimljivo je istaknuti činjenicu da je nekoliko godina prije toga i Svjetska turističke organizacija
pokazala istu zabrinutost i izrazile iste zahtjeve. Čija se polazna točka zasnivala na činjenici da
turizam, pogotovo onaj velikih masa, može imati veliki utjecaj na okoliš u širem smislu riječi, i to u
obliku teške industrije, od koje je preuzela sve osobine. (Canestrini D., op. cit. str. 30-79).
119
automobilskig zagađenja plinovima ili cementifikacija obala radi
zadovoljavanja potreba novonastalih mega-hotela. Unutar toga i lokalne
zajednice i kulture, koje su uključene u turističkim putovanjima mogu se
pokazati krhkim, i to čak i više od prirodnog okoliša. Tako na primjer
nagao i nekontrolirani razvoj turizma može dovesti i do dekulturacije,
dezintegracije zajednice kao i do nepovratnog gubitka tradicionalnih
referentnih vrijednosti. Uvodeći nove vrijednosti, nove hijerarhije, nova
radna mjesta, pretvarajući tako lokalnu zajednicu u savršeno funkcionalno
tržište predodređeno turističkim potrebama, što vodi do toga da
„domoroci“, obučeni u tradicionalne nošnje, traže da im se plati ukoliko ih
se želi fotografirati.
Osim toga, turizam može dovesti i do novih oblika prijestupa,
zločina, do povišenja cijena, obiteljskih razdora, promjene na tržištu rada i
zanimanja, osiromašenja gastronomskih tradicija, ili, općenito, do
komodifikacije kulture i to posredstvom njihovog svođenja na puki folklor
da bi se zadovoljile potrebe turizma. Ali i do banalizacije samog mjesta
kao i njegove povijesne složenosti i to sve u cilju zabave. Pretvarajući ga,
prema definiciji koju je dao antropolog Auge u jedno 'ne-mjesto', tj.
lokaciju bez korijena i bez jednog prepoznatljivog identiteta.91
Zato je itekako važna spomenuta definicija održivog razvoja iz 1987.
godine koja traži da turističko planiranje uzme u obzir zaštitu okoliša,
shvaćenog kao skup prirodnih resursa i simboličkih vrijednosti koje čine
91Augé M., Nonluoghi. Introduzione a una antropologia della surmodernità, Eleuthera, Milano
1993.
120
konkretan scenarij za svaku specifičnu kulturnu zajednicu. Zbog čega se
inovacija, kao rezultat društvenih promjena, i tradicija, koja se izražava u
svojoj kulturnoj ponovljivosti, moraju spojiti u jedinstvenoj logici razvoja,
koja će paziti da ne dođe do procesa iskorijenjivanja i, u isto vrijeme, kako
bi opstala, solidarnosti između generacija na kojima se zasniva duh
zajednice. Dakle turizam kao dijalog između različitih kultura pozvanih
na poštivanje obostranih kolektivnih identiteta, održavajući tako
ravnotežu između turističkih potreba s tradicionalnim vrijednostima
lokalnih zajednica, i to u pogledu materijalnih i nematerijalnih dobara. Za
to veliku važnost ima dobra informacija kao temelj za obuku korisnika i
ponuditelja turističkih usluga. Svatko će, prema svojoj nadležnosti, biti u
stanju organizirati se da bi se ostvarile pretpostavke održivog turizma.
Nužno je, dobrovoljno i bez lažnog morala, poštivati prirodne resurse i
kulturne baštine u kojima se ostvaruje povijesni identitet, u obliku navika
i običaja domaćina, kao važan temelj pripadnosti.92
Dužnost je svih - bili to turoperateri, lokalne zajednice ili javne
ustanove - poštivati ta načela radeći na njihovoj praktičnoj primjeni. 93 I to
92
Da bi pojasnili problematiku poslužit ćemo se ovdje iskustvima English Tourist Boarda, navodeći
neke od najvažnijih razmatranja kojih bi se trebalo držati i slijediti radi promišljenog planiranja
intervencija unutar specifične društveno teritorijalne stvarnosti. One su sljedeće: okolina ima svoju
unutrašnju vrijednost, koji se koristi kao turistički resurs, čije korištenje ne smije ići na štetu
budućih generacija ugrožavajući njegovu daljnju upotrebu; turizam treba biti shvaćen na obostranu
korist posjetitelja lokalnih zajednica; treba znati ocijeniti moguće, kratkoročne i dugoročne učinke,
određenog teritorija kako ne bi turistička praksa progresivno iscrpljivala okolišne resurse; turizam
mora biti u skladu s kulturnim i prirodnim posebnostima teritorija; u turističkim mjestima treba
nastojati sačuvati sklad između potreba posjetitelja, sredine domaćina i samog okoliša; sva
potrebna usklađivanja, promjena i adaptacija, moraju biti usklađena s gore navedenim načelima.
93 Radi se naime o zabrinutosti koja je u više navrata izražena u deklarativnim dokumentima
Svjetske turističke organizacije, i to do najopsežnije i najalarmantnije Osakove Deklaracije iz 1994.

121
naročito ako se ima na umu da se radi o najvećoj svjetskoj industriji. Zato
treba natjerati odgovorne na svim razinama upravljanja teritorija na veću
svijest u vezi utjecaja koje mogu imati njihove odluke na daljnji turistički
razvoj, i to u bilo kojem području djelovanja. Svjesni da se turistički
doživljaj, koji je sve više potraživan kao autentični, bez problema spaja s
održivim turizmom, koji teži održavanju ravnoteže ekosustava i lokalnih
zajednica, i to naročito njihovim kulturama, koje uvijek miješaju
okruženja, povijest, zajednice i osobe. 94 Radi se naime o otkrivanju i
cjenjenju ljudskih i okolišnih različitosti, i to s namjerom da se i potomstvu
omogući da cijene njihovu izvornost, tj. ono što one stvarno jesu.95
U stvari turist autentičnog doživljaja je zamišljeni potrošač koji se
drži specifičnih standarda, profesionalnih i društvenih osobina, i koji je,
istovremeno, podložan određenoj tipologiji razloga koji se odnose na
smisao za pronalaženja, koji ga neminovno tjera da upozna jedan narod
kroz njegovu povijest i kulturu, na produbljavanju znanja stečenih tijekom
vlastitih studija, ne žaleći u enogastronomskoj kušnji lokalnih proizvoda.96
Nije to samo diskurs o ekoturizmu ili o povijesnom turizmu ili o turizmu
Godine, u kojoj 96 udruženih zemalja traže da sve sadašnje i buduće vlade budu prije svega svjesni
osnovne uloge turizma kada formuliraju svoje politike i definiraju politiku stavljajući naglasak na
turizam
94 Mislim da će se svi složiti s činjenicom da se bogatstvo kultura nalazi u njihovoj specifičnosti, u
njihovoj različitosti: "ako želimo saznati što je čovjek", napominje Geertz, "to je moguće učiniti
samo shvaćajući ono što oni jesu, a oni su najviše različiti".94 Autentični se turizam nalazi upravo u
toj znatiželji i osjetljivosti, koja je u svemu i po svemu duboko antropološke naravi.
95 Na taj način, putovanje se pretvara u, kao što je veliki Goethe svojevremeno napisao, pravu
umjetnost, “Za one prirode ... koje vole se zaustavi i razmišljati o stvarima, putovanje je
neprocjenjivo: produhovljuje, ispravlja, podučava i odgaja". Bianchi M., L ’arte del viaggio. Ragioni
e poesia di un turismo sostenibile, MC, Milano 1999.
96 Schouten F. F. J., Heritage as Historical Reality, in D. T. (ed), Heritage, Tourism and Society, Mansell,
London - New York, 1995, str. 29.

122
muzeja, već, općenito, o drugačijem načinu gledanja na stvarnost koju se
posjećuje, ili, o drukčijem „turističkom pogledu.“
To znači da odmor neće više biti jedan, etimološki rečeno, potrošački
vakum, jer uobičajenog homo turisticusa vodi do strpljivog razumijevanja
ljudske i okolišne različitosti kao i do duboke humanizacije za koju je
sposoban i turizam.97
97Zamagni V., Mussoni M., Benzi G., (prema), Per un turismo autenticamente umano, Fara, Rimini
2001.
123
124
Pojava aktivne turističke dimenzije
Prema istraživanju kojeg je Burgelin 98 proveo u vezi turističkog
doživljaja uočljivo je da, uz neobrazovanog i nezgrapnog turista - što
donekle predstavlja normu suvremenog industrijskog društva - sve se više
pojavljuju subjekti i područja iskustva koji ukazuju da se ne smije sasvim
podleći spomenutoj sight seeing logici razgledavanja. Uočljivo je da postoje
i neki načini izlaženja iz sight seeinga, razgledavanja, kad se subjektu
dopušta da s objektom uspostavi istinski odnos u dimenziji novog
turističkog doživljaja. U tom smislu Burgelin uviđa jednu tipologiju
turizma generiran postupkom impregnacije, koji se aktivira živući s
predmetom s kojim turist dođe u susret.
Impregnacija se sastoji od prirodnog odnosa i procesa osmoze. Ovdje
vremenska dimenzija pretpostavlja kvalitativnu vrijednost u trenutku
kada se uspostavlja autentičan odnos s objektom: vremenska rastezljivost
omogućuje da se nenametljivo ulazi u vremensku dimenziju drugih
gradova, naroda, pejzaža, dolazeći i do promjena sadržaja. Pojam koji se
najčešće koristi za označavanje ove tipologije turizma je, orijentiran
98 Burgelin, O.,Le tourisme jugé, in "Communication", 1967, br 10, str. 81.

125
obnavljanju sadržaja, onaj otkrića: o obliku spoznaje koji se može
primjeniti na bilo koji sadržaj.99
Lijepo, za Burgelina, nije ono što je društveno definirano kao takvo,
već ono što sami otkrivamo, čak i ako je ono društveno definirano kao
ružno. Ideologija turizma tako dolazi do razlikovanja dviju vrsta prakse.
One poznate kao sight seeing: sustavno organizirane posjete označene
intenzivnim tempom razgledavanja muzeja, spomenika i drugog;
putovanje prožeto otkrivanjima i upoznavanja ljudi i običaja nekog
područja dovodeći u pitanje sight seeing-ovu metodu rada dajući novi
sadržaj turizmu.
Treći put obnovljanja turističkog doživljaja Burgelin poistovjećuje s
pustolovinom koja je i u suvremeno doba masovnog turizma moguća.
Dovoljno je odmaknuti se od najprometnijih putova sight seeinga turista,
organizirati se drugačije, odustati od garantirane udobnosti i smanjiti
„mjehur okolišne zaštite“ koji pripada suvremenom turističkom tržištu.
Od fragmentacije do stupnjevitosti turičkih iskustva i situacija
Sociološki pristup motivacija za odmor i za putovanja koji se
razlikuje od teorije razgledavanja (sight seeing) počinje 70-ih godina
prošlog stoljeća. Radi se o vremenu u kojemu se počinju proučavati push
faktori i faktori atrakcije, privlačenja.
99 Otkriće se jednostavno sastoji od implementiranja autentične estetske ili kognitivne reakcije.

126
Push faktori objašnjavaju genezu želje da se krene na odmor. Dok
čimbenici atrakcije objašnjavaju sam izbor turističke destinacije i
aktivnostima koje su vezane uz nju.
Naročito se MacCannelova analiza odnosi na pripremu prostora
društvenog odnosa u turističkim lokalitetima kao i na tematici
autentičnosti, vjerodostojnosti odnosa između turista i mještana.
Uzimajući potragu za autentičnošću kao stalnu i sveprisutnu dimenziju
društvenog života, on smatra da turizam apsorbira neke od društvenih
funkcija koje su već obuhvaćene praksom hodočašća i religije. Prema
njemu, opstanak subjektivne dimenzije pojedinca u suvremenom društvu
tijesno je povezano s afirmacijom novog interesa za autentičnošću
njegovih socijalnih iskustava.
Na taj se način raspon turističkih odnosa identificira i proučava na
temelju Goffmanovog pristupa, koji analizira područja društvenih odnosa i
njihovo širenje i povezivanje u terminima front i back regions. Front regions
je unaprijed pripremljeno mjesto za formalni susret turista i lokalne
zajednice. Back regions je mjesto gdje se povlače članovi lokalne zajednice,
između jednog i drugog javnog „nastupa“, kako bi se okrijepili, odmorili i
pripremili za novi performans. Ta odvajanja i povjerljivost pozadine
omogućuju skrivanje oprema i instrumentalnih aktivnosti koje bi donekle
mogle oduzeti željenu učinkovitost i ljepotu nastupa, predstave.
127
Za MacCannela,100 turističko je iskustvo ograničeno od mogućnosti
ulaženja u privatnu sferu i od prevladavanja formalnosti predstave da bi
se druge doživjele kao što oni stvarno jesu. Ta tipologija turista vođena je
željom istinskog doživljaja neposrednog iskustva unutar tog, za njih,
čudnovatog svijeta kroz izravno sudjelovanje, a ne ono što se inače
gostima pokazuje, neka vrsta ad hoc pripremljene pozadine, neka vrsta
živog muzeja.
U tu svrhu MacCannel predlaže interpretativni model područja
turističkih odnosa utemeljen na šest faza. Front region ili prednje područje:
scenski prostor namijenjen turistu, čije granice bezuspješno pokušava
prevladati ili prodrijeti. Stage prostor, podsjeća na elemente pozadine, front
region koji je lijepo upakiran simbolima back regiona i koji je donekle u
stanju pružiti poseban ugođaj. Front region koji simulira back region,
turistički prostor koji je u potpunosti uređen da bi izgledao kao pozadina,
backstage. Outsidersima otvorena back region, u liku pozadine kojoj je
dopušten ograničen i dirigiran pristup od nestručne strane. Očišćena i
retuširana back region turistima se dopušta da „bace pogled“ izgrađenoj
pozadini. Originalna back region, područje iskustva koji određuje
formiranje svijesti i turističke motivacije.
Cohen, sa svoje strane, predlaže rekonstrukciju razvoja turizma u
suvremenom društvu, utemeljujući je na četiri različitije situacije.
Autentična situacija: koja se događa izvan organiziranih prostora i
100MacCannell D., Staged Authenticity: Arrangements of Social Space in Tourist Settings, “American
Journal of Sociology”, 3, 1973; Cohen E., Rethinking the Sociology of Tourism, “Annals of Tourism
Research”, 1, 1979.
128
tradicionalnih staza. Situacija prikazane autentičnosti: u njoj se unaprijed
priprema scenu za turista koji je doživljava kao stvarnu. Stanje poricanja
autentičnosti: scena je objektivno stvarna, ali turist, koji je već naučio
sumnjati iz prethodnih manipuliranih situacija kojima je bio izložen,
sumnja na njezinu autentičnost. Situacija programiranog turizma: scena je
otvoreno pripremljena od strane raznih lokalnih organizacija o čemu je
gost unaprijed upozoren. 101
Od potvrđivanja do promjene vrijednosti
Za Cohena, turistička se iskustva razlikuju prema različitim vrstama
odnosa koji se uspostavljaju među pojedincima koji ih aktiviraju i
raznolikosti mogućih kulturnih „središta“ koje ovi uzimaju kao
pretpostavku djelovanja. „Središte“ o kojem Cohen govori pripada
„duhovnoj“ dimenziji koja za pojedinca predstavlja osnovni smisao
njegovog života. U tom kontekstu, turizam poprima oblik privremenog
udaljenja od vlastitog središta.
U tom smjeru Cohen uvodi raznoliku paletu likova koje
karakterizira udaljavanje od društva. On smatra da postoje mnogi otuđeni
pojedinci koji nisu usmjereni na nekakvo središte, koji se uopće neće
zalagati da dođu do nekakvog osmišljenog cilja. To su oni koji svoj život
usmjeruju prema neposrednoj zabavi u obliku bijega od stvarnosti.
101Enrich Cohen, Who is a Tourist? A conceptual clarification, in The Sociological Review, vol. 22,
br. 4, 1974, str. 527-554.
129
Zatim, imamo i one koje traže autentičnu zamjenu svog praznog
života u estetskoj dimenziji, doživljavajući iskustva kroz sudjelovanja
kojeg drugi ostvaruju izvan vlastite sredine. Dok imamo i one koji su
privučeni različitijim „središtima“, i eksperimentiraju u stalnom prijelazu
iz jednog u drugi. Na kraju, postoje i oni koji su svjesni svog duhovnog
središta na stalan i precizan način, ali u odnosu na različitija društva ili
kulture od vlastite.
Za svakog od njih, turizam poprima različita značenja, upravo zato
što drugačije postavljaju vlastite „središnje“ reference. Na odnosu tih
referenci Cohen prepoznaje određeni način turističkog doživljavanja.
Stoga imamo: rekreativni turizam - posredstvom kojeg subjekt pokušava
povratiti svoj fizički i mentalni potencijal, turizam bijega od
svakodnevnice - radi neposredne i slobodne zabave, iskustveni turizam -
odgovara potrazi životnog smisla drugih društava i kultura,
eksperimentalni turizam - u potrazi za alternativnim pravcima i
pronalaženjima raznih situacija autentičnosti, egzistencijalni turizam -
opisuje ponašanje onih putnika koji su u potpunosti usredotočeni u
jednom preciznom „duhovnom izbornom središtu“, izvan vlastitog
društva i vlastite kulture.
Treba na kraju reći da je, u stvari, moguće također doživjeti i
nekoliko od ovih različitih modaliteta tijekom istog putovanja.
130
Od obreda intenzivikacije do obreda prelaza
Cohen smatra da je turista moguće prepoznati u dva osnovna lika
vacationers i izletnika (sightseers).
Vacationers: usmjereni su na razbijanje svakodnevnog života, rutine s
iskustvima koje si priušte tijekom svojeg odmora. Radi se o pojedincima
koji su inače u potrazi za bilo kakvom promjenom i ravnodušni su na
novine koje im iskustvo može priuštiti. Dok Sightseers čine neuobičajena
putovanja, karakterizirana pluralnošću odredišta, uvijek u potrazi za
novinama.
Nasuprot Cohenu, Chapple i Coon turizam razlikuju poistovječujući
ga s obredima. Tako imamo obred intenzifikacije - periodično ponašanje
usmjereno na obnavljanje odnosa s društvom, u pokušaju uspostavljanja
ravnoteže koja se u međuvremenu pogoršala, obred prijelaza - ponašanja
koja se javljaju u kritičnim trenucima života, povezana s kvalitetnim
promjenama ljudskog života. Najčešći slučajevi u kojima se ti obredi
prijelaza pojavljuju – vidi završetak studija i diplomiranje, brak,
napredovanje u karijeri - odgovaraju trenucima individualnog života koji
su društveno sankcionirani. Treba međutim reći da suvremena društva
nisu više u stanju nametnuti zadovoljavajuće obrede koji će označavati
dostignute stupnjeve ljudskog života. To je i razlog zbog čega se turizam
pojavljuje kao mogućnost izbora i individualne diferencijacije koje nudi.
131
Kriza slavljeničkih modela
Sve se više turizam karakterizira po određenim osobinama koje se
kvalificira kao ohrabrujući odgovor na pojedinačne tjeskobe jednog
društva koji se transformirao zbog industrijalizacije, kao tipični vodič za
djelovanje pojedinaca i za njihovu prilagodbu na strukture proizvodnje i
društvene reprodukcije, kao naknadu za stresne situacije. Postoji jedna
jaka komponenta svetosti u turističkom iskustvu - stvaraju se vremena i
mjesta koja postaju sveta za odmor, stvara se mit o pripajanju masi kao
utjehu tjeskobi svakodnevnog života.
Biti u društvu, biti dio onog društva simbolički se pojavljuje kako se
naći na onoj plaži, na onom skijalištu. Turist je posjednik jednog
određenog statusa kojeg treba pokazivati, u tom smislu lokalitet
turističkog boravka kojeg on redovito posjećuje prema vlastitom izboru
daje mu taj status.
Obnovljena subjektivnost slobodnog vremena
Onog trenutka kada se područja slobodnog vremena definiraju kao
specijalizirane četvrti velegradskih sustava, taj isti sustav gubi simboličku
i normativnu učinkovitost te je ona sve manje čitljiva. Oslabljuju se
univerzalne koncepcije „onoga što treba činiti“ (dover essere), i to u korist
pojedinih putova, staza i međuljudskih odnosa. Na taj način pojedinac
otkriva, upoznaje takav prostor autonomije koji je bez presedana. U
132
slobodno vrijeme pojedinac obnavlja svoju orijentaciju, krećući se na
putovima diferencijacije.
Turističke motivacije i atrakcije u novom interpretativnom modelu
Ukinuće, poništenje pojedinca u masi nema više smisla, jer je masa ta
koja gubi smisao i simboličnu učinkovitost. Pojedinac ne zna više koje
značenje ima utopiti se u masi ljudi, pomiješati se s drugima. Naprotiv, on
započinje nove putove i nova iskustva koja ga razlikuju od drugih.
Turističko ponašanje gubi svoju homogenost i više nemaju značenja
stereotipa godišnjeg odmora. Ponovno poprimaju smisao odnosi s drugim
turistima i s lokalnim stanovnicima.
Kontradikcije i nove mogućnosti za lokalne operatere
Definicija „turistička mjesta u pravom smislu riječi“ sve više
poprima negativne konotacije. Radi se o krizi koja ne proizlazi iz sve
većeg broja turista koji posjećuju određeni lokalitet, o masi turista koja se
nastavlja širiti, već od odnosa s teritorijem i sa tržištem.
Simptomi te krize uočljivi su u sve kraćim boravcima, u krizi
rezervacija. Teži se dakle bijegu od prekodificiranih mjesta.
Da bi se dobro iskoristilo odmor nije više bitno gdje će se ići, već što
će se činiti, kako će se iskoristiti vrijeme i s kim. A predstavlja novi i težak
zadatak za sve operatere turizma.
133
Stari i novi pravci odgovora na krizu i na nove izazove
Pronalazak novih atrakcija usmjerenih na kontinuirani razvoj
tehnologije zabave - u liku diskoteka, videoigra, tematskih parkova – ima
smisla samo u odnosu na dio tržišta, na one pojedince za koje se odmor
pojavljuje kao dimenzija koja omogućava doživljaje koje su izvan svake
svakodnevnice. S druge strane ide se na proizvodnju informacija, na
kvalitetnije oblike komunikacije, trenutaka percepcije i kontakta s
resursima, koji će dio korisnika izvući iz zatvorenih zidova „paketski“
pripremljenih turističkih ponuda.
Način je to prekoračenja već etabliranog turističkog prostora
aktivnosti, skretanjem u dimenziju čistih profesionalnih usluga koje su
usmjerene na proizvodnju tehničkih olakšanja i podrška korisnicima. Sve
učestalijoj krizi imidža i funkcija turističkih naselja pokušava se odgovoriti
s poboljšanjem i valorizacijom lokalnih zajednica, kao mjesta
karakteriziranih različitijom kulturom.
Na taj način elementi lokalne kulture otvaraju put kvalitetnijem
turizmu koji se više ne zasniva na suncu i moru. Turistička primamljivost i
konkurentnost sve se više bazira na vrednovanju onih specifičnosti koje je
određeni lokalitet, zajednica i kultura kadra ponuditi. 102
102Svima je poznato da u Hrvatskoj već danas, turistička putovanja i boravci proizvode više
prihoda od poljoprivrede ili bilo koje druge industrije. Sve je vjerojatnije da će u skoroj budućnosti,
naročito ako se svjetsko političko stanje donekle smiri, turizam zasigurno postati prvi sektor
svjetskog gospodarstva i to s više od milijardu i pol turista godišnje Attali J., Dictionnaire du XXIsiècle,
Fayard, Paris 1998., str. 321-322.
134
Promatranje turizma kao čimbenika proizvodnje
Kvantitativni odnos između turističkog ponašanja i okoliša unutar
jednog kulturnog konteksta, postaje besmislen u trenutku kada ti pojmovi
i njihov odnos, zbog standardizacije, gube svoj smisao postojanja, tj.
stabilnost tijekom vremena.
Na taj se način analiza od vanjskih uvjeta, u kojima se turizam
razvija, premješta na unutarnju prirodu. To dovodi do toga da se turizam
preoblikuje u nešto novo, u nešto što ne poznajemo, i koje nije više
prepoznatljivo na unaprijed konsolidirani način. Budućnost turizma sve
više se mora promatrati u sklopu njegove sposobnosti preseljenja iz sfere
ponašanja u sferi motivacija, na faktore poticaja fenomena.
Ta je točka promatranja, koja je kadra opisati i kvantificirati
turističku potražnju, dana od izbora samih smještajnih objekata, zbog čega
više nije poželjno uzeti u obzir one komponente potražnje koji ne koriste
smještaje poduzetničkog karaktera i resurse kao i aktivnosti koji nisu dio
smještaja.
Vrijednosti iz odnosa turističke prisutnosti i turističkih dolaska,
signali su duboke promjene u turističkom ponašanju. Sve učestalija
kratkoća boravka većine korisnika u turističkom objektu pokazuje veliku
promjenu u turističkom boravku. Radi se o trendu koji ovisi o mnogim
razlozima. Zbog kvantitativnog smanjenja vremena odmora, zavisno o
kontrakciji dostupnih ekonomskih resursa ili drugo, zbog smanjenja ili
fragmentacije odmora, ovisno o kulturnim i međuljudskim procesima koji
resorbiraju vrijeme za odmor u druge upotrebne vidove korištenja

135
slobodnog vremena, zbog raspodjele vremena za odmor u kraćim
vremenskim razmacima godišnjeg ciklusa, zbog suštinske promjene
odmora, sve više usmjerenog na posjećivanje nekoliko lokaliteta unutar
jednog teritorija i / ili zbog drugačije smislenih itinerara.
Varijabla vremena u promatranju turizma
Godišnji je odmor neka vrsta kulturnog putovanja koje se odvija u
uzdužnom smislu vremena. Dakle u obliku vremenski promjenljivog
iskustva. To znači da se godišnji odmor sastoji od izbora – u odnosu na
odredište i na aktivnostima i odnosima - koji se odvija određenim tempom
i putovima koje treba pripremiti u realnom vremenu. I sve to zavisno je od
želja i potreba samog korisnika. To znači da izbor lokaliteta i vremena
izleta zavise o dobi, spolu, kulturnom i stručnom usavršavanju
potencijalnog gosta. I ne samo to. Na izbor utječu također i promjene
samog značenja turizma, što ovisi o samoj dinamici koja obuhvaća čitave
sustave odnosa. To znači da su društvene promjene te, kao rezultat
tehnoloških i organizacijskih promjena, koje u turizmu uvode nove
trenutke istraživanja zbog novih međuljudskih odnosa.
Primjećuje se tako da različite turističke djelatnosti u vremenu, više
nego u prostoru, pronalaze vlastiti motivacijski smještaj i svoju ravnotežu.
Samo prateći tijek godišnjeg odmora u vremenu, kao početak i kraj, u
svojim fazama razvoja, trajanja, rokova, moguće je pronaći i pratiti one
vrijednosti i motivacije kao push faktore i faktore privlačnosti, koji dovode
do pojedinih izbora.
136
S one strane turizma: otkriti smisao turizma
Rezimirajući maksimalno taj diskurs o turizmu dolazi se tako do dva
povijesna skretanja. S jedne je strane turizam postao gospodarski pokretač
velikih razmjera, s druga strane turizam, u klasičnom smislu riječi, više ne
postoji, već široki spektar, međusobno raznolikih turističkih iskustava. Od
seksualnih usluga do uvijek živog kulturnog, vjerskog i egzistencijalnog
turizma.
Može se reći da će se turistički pogled usredotočiti na sve, na svu
stvarnost, uz promjenu načina promatranja pojedinih osobina svega
navedenog. To vodi do toga da se sve više govori o turizmu u množini, o
turizmima. Radi se naime o praksi koja se ne odnosi samo na plaže ili
skijališta, već sve više i na gradove umjetnosti ili povijesnih spomenika, na
planine i brda, na prirodna lječilišta i toplice, na zabavne parkove, na
simpozije, na sajmove, na agroturizme i ostalo. Stoga, turizam ima sve
osobine da se razvije i proširi na neponovljivim iskustvima, na
preuveličavanju i na nevjerojatnim doživljajima, kao što su ekstremni
turizmi, ali i virtualni svjetovi. Može se dakle reći da 'turizam je sve i sve
je turizam'. To vodi do toga da unutar sadržajne nejasnoće onog 'svega'
ima sve izglede da se poveća potražnja autentičnog, održivog i kulturnog
doživljaja. 103
103U tom smislu Europska komisija smatra da će između 45% i 50% turističkih destinacija biti
izabrano zavisno o kulturnom interesu koje će baštine (herritage site) znati ponuditi.
137
No istovremeno treba reći da raste i privlačnost kopija originala i
originalnih kopija, u vidu 'ne mjesta' konstruiranih unutar tematskih
parkova i sličnih mjesta. Bila bi to (ne)mjesta u kojima se povlači biti
stimuliran i stimulirati u virtualnoj stvarnosti (virtual reality).104
Ako je to način da se postaje 'cjelodnevni turist', tada je bolje naučiti
biti turistom, i to čineći tako da budu izvediva i ona 'nemoguća putovanja'
o kojima govori Augé. Radi se naime o takvom putovanju koje nećemo
nikada više poduzeti. O putovanju koje je bilo moguće u vremenima
ekspedicija u nepoznatim područjima, o putovanju koje je otkrivalo nove
krajolike, nove narode i kulture, koje je otvaralo prostor za nove susrete.105
U međuvremenu što smo mi učinili od naših putovanja i naših otkrića?
Koje zadovoljstvo bi nekadašnji putnici probali ispred stereotipnog
spektakla jednog globaliziranog i uglavnom jadnog svijeta?106
Treba reći da svijet i dalje postoji u svojoj raznolikosti, ali zasigurno
to nema toliko veze s iluzornim kaleidoskopom turizma. Zbog čega je
jedan od najhitnijih zadataka naučiti ponovno putovati, da bi ponovo
104 Augé M., Disneyland e altri nonluoghi, Bollati Boringhieri, Torino 1999.
105 Radi se naime, samo primjera radi, o doživljaju, o osjećaju, kojeg bi mi mogli probati kada bi
neki nesporni signal iz svemira dokazao postojanje vanzemaljskih bića negdje u svemiru. No, i u
iščekivanju tog, za sada, nevjerojatnog i dalekog susreta suvremena je znanstvena fantastika
pridala boje rata.
106 Treba shvatiti da se putovati mora. Ali ne u standardiziranom obliku turista. Ne uvijek. Agencije
koje su podijelile zemlju na unaprijed pripremljene staze, u boravke, u klubove, pažljivo očuvana
neželjenih društvenih kontakta, koje su i samu prirodu preoblikovali u kupoprodajni iskustveni
„proizvod“, prve su odgovorne za preobrazbu svijeta u sveopću fikciju, u njegovu nestvarnost:
preoblikovanjem nekih u gledatelje i druge u glumce, radi uspješne priredbe. U kojoj, ukoliko
netko pobrka prepisanu mu ulogu odmah ga se stigmatizira i, ako je potrebno, vraća doma u
charteru.
138
naučili i gledati. 107 Prepoznajući onu duboku i dalekosežnu humanost
koju može proizvesti turistički susret. Dakle, kao turisti koji su razvili onaj
'pogled' koj je pripadao homo viator-u koji krećući se zna pronaći onu
duboku ravnotežu između sebe, drugoga i svijeta. I to čak i u novom
virtualnom putovanju hipermodernim i maštovitim tehnologijama.
107 Augé M., Disneyland e altri nonluoghi, Bollati Boringhieri, Torino 1999, str. 11-12.
139
140
Suvremene društvene teorije turizma
U ovom ćemo se djelu knjige pozabavit onim društvenim normama i
formalnim propisima koji dominiraju suvremenom intelektualnom i
političkom klimom i u kojima se 'nova' sociologija turizma kreće.
Prema jednoj „novoj“ sociologiji turizma
U ovom ćemo djelu teksta pokušati povezati reglulation theory
urbanih i ambijentalnih politika povezanih s turizmom uokvirenih unutar
političkih, gospodarskih i kulturnih razmatranja, s najutvrđenijim
društvenim teorijama međunarodnog turizma. Označujući socijalna
pravila i formalne propise turizma koji su se istaknuli unutar sociologije
turizma, ističući pri tome danas aktualna socijalna pravila i formalne
propise.
Taj se reglulation theory temelji na ideji da, na svakom mjestu i u
svakom trenutku turističkog doživljaja (kako na individualnom tako i na
kolektivnom planu), postoje skupine koje posredstvom novca, nameću
svoju političku volju odnosno estetiku, određujući ono što je 'dobro' i ono
što je 'loše'.
141
Prema reglulation theory, te skupine moći kolektivna djelovanja
pokreću: jakim i neskrivenim logikama striktno povezanim s
ekonomskom politikom turizma, posredstvom usmjerenih pritiska i
interesa kroz poslovne agencije, sindikate ili političke stranke, vladajući
tako, na službeni način, gradom, regijom ili državom. Ili na labav i jedva
primjetljiv način, posredstvom intelektualnih diskursa povezanih s etikom
ili estetikom razvijajući diskurse koji su u kompeticiji skrojene kako bi
utjecali na kolektivno ponašanje uporabom argumenata dobrih praksa.
Treba reći da je analiza moći uvijek u središtu studija i istraživanja.
Tako je moguće shvatiti ne samo da akteri stvaraju pravila i propise
koji njima pogoduju dok su na vlasti u usmjeravanju i kontroli nad
kolektivnim ponašanjem, već i koji su sva sredstva spremni upotrijebiti da
bi i dalje opstali na vlasti.
Socijalne teorije turizma – ona ideološka (utemeljena na kritičnim
procjenama) i ona znanstvena (zasnivana na strogoj metodologiji) -
pokušale su odgonetnuti smisao onih radnji koje su više povezane za
civilno društvo, s dinamikama koje objašnjavaju kolektivno uzbuđenje
tijekom ljetne sezone, kao i ulogu kolektivnih pokreta u stvaranju onih
vrijednosti koje se znaju pretvoriti u moderne turističke proizvode.108
Ono što je poznato jest da se one nadovezuju s ekonomskom i
teritorijalnom sociologijom - u pokušaju saznanja zašto su neka mjesta
izgrađena na neki način, a ne drugačije i do kojih društvenih posljedica to
vodi. Preuzimajući na posredan način diskurs o moći i ovlasti sociologija
108 Kako se, na primjer, od pokreta zelenih došlo do ekoturizma i etnoturizma.

142
je uspjela objasniti zašto turističko djelovanje nije neutralno i bezopasno,
jer gradeći mjesta zabave i užitka, kao što su zabavni parkovi (Gardaland),
rekreativni centri (Istralandia, Acquapark) ili gradovi užitka (Las Vegas),
utječe na područja turističke destinacije u kojima se ukorijenila mjenjajući
pritom izvornost mjesta i lokalnih tradicija.109
Antropološki govoreći, i ne samo110, turizam je ukorijenjen u igri,
shvaćenoj kao kulturna dimenzija čovjeka. Što se turizma tiče, treba
istaknuti kako se prvenstveno radi o zapadnom kulturnom obliku zabave
koji se, iako podložan modifikaciji zavisno od tipologije gostiju, ne mjenja
u svojim osnovnim osobinama.
Osim toga, turističko iskustvo znak je prelaska iz nerazvijenosti na
viši društveni standard što - kroz izolaciju privatnog života i rekreativne
potrošnje – omogućuje da se bude moderni građanin, nomad suvremenog
društva.
Društvo, koje je u cijelosti povezano s potrošnjom, koje privatni život
drži u labavoj ravnoteži i to, s jedne strane, posredstvom novih kućnih
namještaja, sve sofisticiranijm kućanskim aparatima, mobitelima,
računalima, automobilima, a s druge strane, kroz fantastične izlete.
Radi se naime o dvama različitim ali komplementarnim utočištima u
svijetu racionalno vrednovanim i ocijenjenim kao bezdušnim,
109 Za neke, (kao Nash, Crick i Bauman, 1999, b), turizam je imperijalizam lažno-prijateljski
oblikovan, i dalje sadržavajući 'formulu' ovisnosti periferija prema središnjoj vlasti.
110 Radi se naime o jednoj ljudskoj varijanti razigrane, ludičke dimenzije koja pripada većini
sisavca. Ljudska osobina igra je u tome da su simboličke vrijednosti namijenjene da zadovolje

potražnju za kreativnost i pronalaženje smisla, što je tipično za ljudska bića. Vidi Johan Huizinga,
Homo ludens, Matica hrvatska, Zagreb, 1970.
143
utemeljenim na anonimnim ugovorima i neprestanim natjecanjem za bolji
društveni status.
Metodološki pristup
Najrelevantnija promjena u sociologiji turizma tiče se prelaska iz
ekskluzivno ideološke ili kritične faze na fazu orijentiranu na
primjenjujuća znanja i na saznanja koja dolaze iz terenskih istraživanja
radi rješavanja problema koji dolaze od strane profitabilnih i
neprofitabilnih aktera.
Suvremeni sociolog turizma analizira, provodi istraživanja i
usporedbe, tretirajući kvantitativne i kvalitativne varijable s više strogosti
nego u prošlosti i prihvaća se zadaće da odgovori, kao konzultant, na
organizacijska i programaska pitanja koja se tiču javnih organizacija i
poduzeća. Na taj su se način ostvarila važna istraživanja i razmišljanja, s
ciljem da se stručnjacima i menadžerima struke ponude najnovija otkrića,
koje je sociolog razradio da bi ih prikazao stručnjacima i operaterima kako
bi razmislili i inovirali svoja djelovanja.
Sociologija turizma je na taj način postala primijenjena znanost u
rješavanju problema unutar jednog znanstvenog polja. I to naglašavanjem
uloge turizma kao fenomena civilnog društva povezanog s raznim
sektorima: od kulturnih dobara do poljodjelstva, od prijevoznih sredstava
144
do posla, napuštajući početnu ideju o jakoj vlasti koju je potrebno
prikazati pokazujući njezine skrivene interese.111
Na taj je način sociologija turizma postala sve strožija i pažljivija
prema turističkim iskustvima, u vidu aktivne a ne pasivne uloge
konsenzusa i kreativnosti. U cilju rekonstruiranja značenja svojih
djelovanja nije ih više uvlačila unutar dugoročnih makro teorija, već
srednjoročnog razdoblja obuhvaćajući i objašnjavajući i pojedinačna
iskustva.112
Nastale su tako nekoliko teorija, kao: teorija politike održivog
razvoja kao novo lice društvenog turizma jer je u dogovoru s tržištem,
relacijska teorija potrošnje i teorija gradskih korisnika (city user) i hiper
turizma. Pokrenuvši tako novi pristup koji je pokušavao objasniti zašto su
se ljudi prihvatili potrošačkog turizma, kojeg su pravi tumači Cook,
izumitelja paket turneje (package tour), Coco Chanel, izumiteljica
preplanuća i Blitz/Trigano koji su izmisli seoski turizam.
111 To odustajanje od jakih kategorija, povezanih uz moć koja djeluje prikriveno s ciljem da turiste
manipulira kako bi ih potaknuo da troše, zavodeći ih s iluzornim i trivijalnim zamislima, pretvorilo
je sociologiju turizma u znanost. Udaljujući se od 'majstora razotkrivanja' devetnaestog i
dvadesetog stoljeća, (tu se prvenstveno misli na Marxa, Nietzeschea i Freuda), postala je znanost
koja promatra i objašnjava, koja pretpostavlja i verificira, koja ocrtava trendove, ne umišljajući se
da definira bilo koji 'zakon' razvoja u cilju ukazivanja nekakve fantazmagorične budućnosti u kojoj
će ljudska bića napokon biti oslobođena klasnog ugnjetavanja, kršćanstva i civilizacijske represije.
Zamišljanjem nedostižnog zemaljskog raja u vidu utopijskog slobodnog vremena suprostavljenom
(slobodnom) vremenu praznika i potrošnje.
112 A ne tretirana kao nevažna u odnosu na totalizirajućim općim zakonima, s pretenzijom da se
objasni svu stvarnost, prikazujući utopije oslobođenja koje, da bi bile takve, trebale su biti pod
nazorom takozvanih „proročkih“ intelektualaca.
145
Zasigurno bolje od lažnih proroka koji izmišljaju lažne zakone
povijesti kojima bi se turisti trebali prilagoditi odustajući od iskustvenog
turizma.113
To su samo neki od razloga zbog čega će se ovdje pokušati pokazati
da povezanost društveno-političkih teorija regulacije i socijalnih teorija
turističkog djelovanja treba novu sociologiju turizma, stvaranjem nove
teorije kompetitivnog partnerstva, preuzimanjem nekih rezultata socijalnih
teorija, uključujući i one kritičke iz početka šezdesetih godina prošlog
stoljeća pa sve do danas. Ona je, prvenstveno, usredotočena na
razumijevanju društveno-ekonomskih i kulturnih moći koji organizirani
prostor strukturiraju na teritorijalnim politikama turizma, na aktere koji
djeluju s ciljevima koji se pretežito zasnivaju na interesima, modernih
dubioza, što se slobodnog vremena114 i novca tiče,115 u vidu emocija koje
karakteriziraju nematerijalne aspekte turističkog doživljaja.
Sociologija turizma je znanost koja proučava kako se te emocije
stvaraju, kako nastaju i koja ih pravila usmjeravaju i organiziraju u
formalnim djelatnostima. Jer je način organiziranja turističkih prostora
rezultat preciznih izbora i odluka, u cilju pomirenja želje, širenja životne
radosti u skladu s osobnim ukusima i preferencijama, ali i norma koja, na
113 A ne tretirana kao nevažna u odnosu na totalizirajuće opće zakone, s pretenzijom da se objasni
svu stvarnost, prikazujući utopije oslobođenja koje su, da bi bile takve, trebale biti pod nadzorom
takozvanih „proročkih“ intelektualaca.
114 I njegove uporabe, i to ovisno o emocijama koje se preživljava tijekom vikenda ili ljetnih
praznika.
115 I njegove uporabe koji reguliraju pristup objektima i proizvedenim stvarima radi zadovoljavanja
želja.
146
različite načine, vod i usmjerava ludičke i rekreaktivne želje kako
pojedinaca, tako i obitelji, pa i čitavih društvenih skupina.
Paralelno s time, sam način promatranja prirode ili spomenika, a to
znači i prostorne prakse turizma, posljedica je brojnih ekonomskih,
socijalnih i kulturnih faktora do kojih je došlo tijekom dvadesetog stoljeća,
karakterizirajući turističke motivacije i ponašanja. To znači da su
mnogobrojne i različite emocije i pravila, koja su se tijekom vremena
zamjenjivala, svoju zastupljenost nalazila u posjećivanju mjesta u kojima
se turizam konzumira, počevši od atrakcija.
Moderna konstrukcija turističkih lokaliteta usko je povezana s
turističkim pogledom 116 i tjelesnim užicima, 117 uz njihovo međusobno
povezivanje, uređenost i zastupnost. To znači da ništa nije očito i da je sve
pod utjecajem brojnih varijabli. Svaka je turistička praksa relativna u
kontekstu u kojem je umetnuta i dinamički uvjetovana.
Turizam je polje unutar kojeg se nalaze i sukobljavaju snage koje
djeluju s praktičnim i simboličkim ciljevima, ali i maksimiziranja profita i
potvrđivanja želja.
Povijest rada i razonode, ekonomija turističke potrošnje, politološke
analize i kulturne analize sklonosti, područja su koja mogu pojasniti
društveno i teritorijalno značenje istraženog lokaliteta i organizacijskih
modela koji su u ponudi uslužnih roba na razini međunarodnog i
lokalnog razvoja turizma.
116Urry, The Tourist Gaze, Leisure and Travel in Contemporary Societies, Sage, London, 1990.
117Wang, Tourism and modernity. A sociological analysis, NewYork-Oxford, Pergamon, 2000, str.
25-42.
147
Novoj sociologiji pripada zadatak da razvija one znanstvene teorije
koje će dati valjano objašnjenje suvremenom turističkom razvoju,
ocrtavajući dugoročna prebivanja i promjene u tijeku, konstante koje
utječu na motivacije i na izbore, kao i varijable koje mijenjaju tradicionalne
načine života i organiziranja odmora. Sociologija mora 'skicirati' i otkrivati
veze koje se nalaze u osnovi društvenih činjenica, koje mogu izgledati
međusobno odvojene, ili koje se tek pojavljuju u obliku mode i koje se
mogu konsolidirati u novi turistički stil života.
Danas se prefiks new sve više odnosi na one prostorne prakse
međunarodnog turizma koje se zbivaju u ruralnim zajednicama zemalja
trećeg svijeta, sektorski zavisne s okolinom, kulturnim dobrima a osobito
urbanog turizma i ekoturizma. Zbog čega je Roche, 118 baveći se mega
događajima i mikro-modernizacijom, predložio pokretanje jedne
sociologije novog urbanog turizma, dok Munt119, među prvima, opisuje
osobine 'nove srednje klase' koja teži biranju prilagođenih i fleksibilnih
paketa oblikovajući tako novu vrstu 'postmodernog turizma'. Poon,120 sa
svoje strane, teoretizira o pojavi 'novog turizma', gdje naglasak na
učestaliju uporabu riječi novi može izroditi sumnju da su mnogi
znanstvenici ekonomske, društvene i teritorijalne znanosti u stvari
nesmotrene žrtve mode budući da ipak ima malo inovacije u tome. I da se
u stvarnosti prepričavaju već odslušane priče i daju se prijedlozi koji već
118 Roche, M, Mega-events and micro-modernization, u 'British journal of sociology', 1992, 43: 563-
600.
119 Munt, I., The other postmodern tourism: travel, culture and the new middle class, u 'Theory,
Culture annd Society', 1994.

120 Poon, A.,Tourism, Technology and Competitive Strategies, Walllingford, Cabi, 1994.
148
postoje u specializiranoj literaturi turizma. U stvari taj rizik postoji, on je
stvaran. To prvenstveno ovisi o sposobnosti gospodarskih i socijalnih
znanstvenika u razlučivanju otkrića od onih zapanjajućih zapažanja koja
nisu dovoljno pojmovno obrađena i obrazložena ili dokumentirana. Čak i
pojavljivanje i razmnožavanje ovih new - zasnivanih na bibliografskim
citatima onoga što je objavljeno, dakle na poznavanju literature - pokušaj
je predlaganja (novijih) perspektiva i rješenja u smislu pokazivanja novih
koraka i inovacija u tom sektoru. Međutim, u nemogućnosti njihovog
laboratorijskog repliciranja one se pojavljuju više kao tumačenje nego kao
neupitna činjenica. Dakle, kao pokušaj objašnjenja, koji može ostaviti
tragove u povijesti znanstvene misli interdisciplinarne tematike odnosa
kvalitete i zadovoljstva. Zato su se mnogi stručnjaci, naročito u prvoj fazi,
usmjeravali više na zadovoljstva kupaca, u obliku posebnog cilja kvalitete,
nego na proizvod. Jeftinije je zadovoljiti klijenta nego ga stalno zamijeniti,
dok se u drugoj fazi tvrdilo da se mora otići preko kvalitete
usredotočujući se na lojalnost kupaca kako bi se povećao profit, dolazeći
na kraju do, na naizgled paradoksalni način, zaključka da se radi o
kvaliteti matematičkog tipa te da se, u stvari, radi o kvantitetnim
vrijednostima koje se statistički mjere.
Radi se naime o skupu napora koji su stručnjaci poduzeli do
refleksivnih a ne empirijskih odgovora, u cilju rješavanja poslovnih
problema unutar strategije organizacijskog razvoja, s naglaskom na
središnjost kupca. Središnjosti koja u konačnici predstavlja definitivno
stjecanje za marketinški turizam. Zaboravljajući pritom na neke ekscsese,

149
davanjem važnosti pravim inovacijama, tj. na one koje se pokazuju (naj)
korisnim.
U vezi dinamike znanstvene inovacije, ona je sljedeća: svaka je teorija
djelomična, te stoga i korisna, ali ne i istinita, što omogućava razvoj
drugačijih prijedloga u cilju davanja istinitijih odgovora, drugačijih
događaja za obrađivati. Činjenica da su kvaliteta i zadovoljstvo pojmovi
čija je sudbina ostati nedostižnim i složnim, nikako ne znači da svaku
aproksimaciju, na primjer središnjost kupca u planiranju turističkog
razvoja, treba neminovno osuditi budući da ne daju pravi i konačni
odgovor, jer se ne pretvaraju u zakon.
Nova se dakle, sociologija turizma razvila kroz niz djelomičnih
otkrića, usmjerujući se postupno prema profesionalizaciji vještina, u
povezivanju teritorijalnih i organizacijskih disciplina makro-teorije i
metoda analize i projektiranja. Te su se teorije mogle više kontrolirati, na
znanstveno istinitiji i korisniji način, unatoč širenju novih. To je, nakon
mnogih djelomičnih istina, dovelo i do afirmacije novog pravca
usredotočenog i orijentiranog na društveno-teritorijalnom programiranju
turizma.
Da bi to postigla nova sociologija turizma mora neprestano u
ravnoteži držati opće teorije i tehnike da bi učinkovito djelovala na
analitičkoj, programskoj i upravljačkoj razini turističkih resursa. Ona se
sve više usmjeruje prema lokalnim zajednicama predstavljajući se kao
primijenjena znanost usmjerena upoznavanju društvenih i teritorijalnih
dinamika i napose reguliranja međunarodnog turizma u funkciji lokalnih

150
stakeholders (dionika). Doprinjeći tako razvoju praktičnih i prostornih
inovacija koje su karakterizirane prvenstveno dominantnom ulogom
socijalnog.
Može se dakle reći da se kroz sociologiju razvoja turizma,
proučavaju: društveno-kulturni utjecaji različitih vrsta turizma u zonama
prihvata, znajući razlikovati između onoga što je prihvatljivo i onoga što
je štetno (vanjske disekonomije), informacije o koristima i rizicima utjecaja
turizma na lokalnu zajednicu, tako da ta saznanja mogu dovesti do
opravdanih i motiviranih odluka (olakšivač agregiranih procesa),
uključivanje lokalnih skupina u razvoju poslovnih inicijativa, kroz
pripremu i upravljanje fokus grupe (organizator bottom-up konsenzusa),
pregovore između lokalnih upravnih tijela i privatnih inicijativa u
planiranju teritorija, u kojima se prihvaćaju posjetitelji (visitors), kako bi se
postigla produktivna partnerstva (projektant sustava prihvaćanja),
naklonosti turista koji se razlikuju po različitim stilovima života, kako bi
se planirali proizvodi prilagođavajući ih cilju (analitičar primjene), metode
analize turističkih resursa radi poboljšanja kvalitete, i to ovisno o cilju koji
se želi napraviti u području destinacije (analitičar resursa), metode za
stvaranje upitnika za mjerenje zadovoljstva klijenata (stručnjak u
zadovoljstva kupaca), metode za komuniciranje (predlaganje) jednog
područja turističke destinacije unosom turizma u mrežu društva znanja
(komunikator i promotor turizma).
Općenitije, sociolog lokalnog turističkog razvoja naglašava važnost
pravila koja postavljaju društvena ograničenja razvoju i rekreacijske

151
emocije usmjeravaju prema modelima suradnje koje se zasnivaju na
interakcijama mještana i posjetitelja, na razini lokalne zajednice, kao i
lokalne zajednice i turističkih skupina, različitije kulture. Postavlja
gospodarsku aktivnost unutar šireg konteksta kako bi kontrolirala
varijable, pridonoseći stvaranju novih profesionalnih figura i zanimanja.
Nove stručnjake za teritorijalni turistički marketing, organizatore
kulturnih manifestacija za turizam, organizatore prilagođenih i
personaliziranih turističkih paketa, stručnjake za turistički e-commerce
unutar definirane filozofske prakse (philosophic practitioner).121
Sociološke teorije pružaju, iako djelomično, jednu opću svijest
unapređenjem znanja o specifičnim temama, dok metode omogućuju
pronalaženje korisnih odgovora turističkim operaterima, unutar jedne šire
vizije o sektorskim međuovisnostima unutar kojih je uključen i turizam.
Da bi to bolje shvatili pozabavit ćemo se recentnim rezultatima
teorijskih i empirijskih istraživanja koja su korisna u oblikovanju nove
sinteze između političke ekonomije i kulturne analize turizma. I to u
funkciji projektiranja područja kako bi se poticao lokalni razvoj,
verificirajući koja su pravila društvene teorije otkrila i koja od ovih mogu
biti usvojena, da bi se gospodarski uspješno djelovalo, inovirajući ponudu.
Četiri od ovih teorija pretežito su sociološkog sadržaja:
- kritička teorija slobodnog vremena;
- relacijska teorija turističkih potrošnja;
121 Tribe, J., The philosophic practitioner, in: ‘Annals of tourism research’,2002; Costa, Costa N., I
professionisti dello sviluppo turistico locale, Milano, Hoepli, 2005.
152
- politička teorija održivog turizma; i
- prostorna teorija gradskih korisnika (city users) i hiperturista.
Realizacija se odvija na sljedeći način: izlaže se sadržaj teorije nakon
čega se izvode neka razmatranja u vezi novog sociološkog doprinosa u
objašnjavanju, na originalan način, oblika, strukture i dinamike turizma,
relevantne za dotičnu teoriju.
Za svaku teoriju posebno se označuje koja je važnost propisa, i koji
su gospodarski, društveni, politički i institucionalni čimbenici koji imaju
moć da reguliraju turistička ponašanja i prakse. Spoznati sile koje
upravljaju emocijama korisna je kulturna pretpostavka da bi se djelovalo
na fleksibilan i svestran način, kao philosophic practitioner/filozofski
stručnjaci angažirani u inovaciji lokalnog turističkog razvoja.122
Uvidjet će se tako da je svaka prikazana socijalna teorija turizma
djelomična i to prvenstveno zbog varijabilnog odnosa između emocija123 i
pravila124 kao i uvjetovana povijesnim kontekstom u kojem je formulirana.
I na kraju, predstavljena je i peta teorija konkurentskog partnerstva,
koja nastoji sažeti one aspekte prijašnjih teorija koje su više u skladu s
profesionalnom ulogom sociologa turizma, kao stručnjaka s kulturnim
znanjem i tehničkim vještinama u favoriziranju inovacija i razvoja.
Teza o prilagodbi uzeta je u razmatranje da bi se lokalnoj politici
provjerila uloga postavljanja ograničenja praksama velikih igrača (big
122 Costa, 2005.

123
Vizualnih užitka, neosobnih kontakta, estetske ili sportskih ezibicija, itd..
124
Uloga države s plaćenim blagdanima, publicitarna manipulacija, neprofitne udruge, itd..
153
players) međunarodnog turizma 125 u cilju poticanja i stvaranja malih i
srednjih lokalnih poduzeća koja, mrežno organizirana po ciljevima,
valoriziraju lokalne tradicije i kulturnu baštinu, tumačeći ih prema
njihovom pravom značenju a ne više prema pravilima starog masovnog
rekreativnog turizma. Granice se dakle shvaćaju kao resursi za lokalni
razvoj, kako bi se privukli veliki igrači, i to prema pravilima koja
odgovaraju community driven, zasnovanoj na kompetitivnoj suradnji i
partnerstvu odredištnih područja u kojima akteri djeluju kao da se radi o
kolektivnoj tvrtci.
Sociološki pristup turizmu je stvarno novi, samo ako se temelji na
rezultatima socijalnih teorija unutar jedne izvorne sinteze. Projektiranje
turističkog područja je operativan izlaz (output) gdje sociologija može
imati važnu ulogu interdisciplinarnog koordiniranja.
Međuorganizacijska suradnja između privatnog i javnog sektora
najvažniji je društveni resurs (temeljni društveni kapital), umreženja
lokalnih kultura i ekoloških dobra, kako bi se stvorili lokalni sustavi
ponude sposobne da se uvrste u dugim mrežama koje teritorijalna dis-
agregacija net economy nudi kao priliku, a ne kao rizik, opasnost ili
prijetnju.
Suradnja između stakeholders-a nužna je praksa koja ponovno
promiče teritorijalnu agregaciju turizma, jedan od rijetkih fenomena koji
se nužno odvija unutar točno definiranog područja i na korist lokalnih
zajednica u izmišljanju novih oblika gostoprimstva, jer se mjesto
125
Turoperateri, zrakoplovne kompanije, hotelski lanci.
154
proizvodnje i potrošnje podudaraju. Ovdje je fokus turističkog doživljaja
susret mještana i posjetitelja (visitors), kojeg teorija konkurentskog
partnerstva ili kompetitivne suradnje nastoji objasniti kao mogućnost
pobjede mještana u odnosu koji je, naizmjenično, surađujući i
natjecateljski.
Kritična teorija
U stvari, radi se o dvjema apokaliptičnim teorijama koje su stvorili
intelektualci koji smatraju da je društveni svijet podvrgnut prisilnim
snagama. Te su snage svakodnevno uključene u kontrolu, praćenje i u
ograničavanje slobode pojedinca i čitavih, više ili manje organiziranih,
skupina. I to prvenstveno s ciljem da se konformistički oblikovanim
masama pružaju neukusne ili nehumane aktivnosti radi efikasnije
kontrole posredstvom potrošnje a ne izravno preko budnog nadzora i
normiranosti rada. Naime radi se o:
a) teorija pseudo-događaja ili neistinitosti i lošeg ukusa prenošena
posredstvom masovnog turizma, nesposobnog da probudi duhovno
razvijene i fine ukuse koji su tipični ozbiljnoj i odgovornoj elitnoj
kulturi;126 i
b) teorija pseudo-prostora ili konstruiranih simulacra,127 turistički su
lokaliteti mjesta zavođenja ili nasilne prisile, koju prakticira zabavna
126 Adler J., Origins of sightseeing, u: ‘Annals of tourism research’, 1989b, 16, 1, 7-29.
127 Ritzer, G., La religione dei consumi, Bologna, Il Mulino, 2000.
155
industrija u umjetno konstruiranim mjestima, 128
karakteriziranim
površnošću, i sposobnošću da manipuliraju savjestima i stvarnošću,
generirajući dehumanizaciju.
Tim je stavovima zajednička radikalna averzija prema turistima,
smatranim beznačajnim i neozbiljnim potrošačima, neka vrsta ne osobe,
potrošačkog stroja educiranog na površnost, bez ikakvih estetskih ukusa i
inteligencije.
Povijesni korijeni tih i sličnih razmatranja nalaze se u sociološkim
razmišljanjima Amerikanaca Thorsteina Veblena i Davida Riesmana 129 ,
Francuza Mauricea Halbwachsa130 koja se zasnivaju na dihotomiji - rada,
promatranog kao nešto ozbiljno, i turizma kao površne, tj. neozbiljne
aktivnosti.
Prema Veblenu se tako, upadljiva potrošnja bogatih izražavala
naročito tijekom slobodnog vremena i to s raskošnim zabavama i izletima
(Orient Expressom, na primjer) i u hotelima s pet zvijezdica. Za Veblena,
potrošnja, kao zasebna aktivnost, raspada društvene odnose, djeleći ljude
na osnovu njihove potrošačke sposobnosti i prikazanog prestiža, a ne kroz
prave vrijednosti povezane s radnim aktivnostima.
Za Halbwachsa, automatizirani rad u tvornici toliko je ponižavajući
da radnička klasa ima kompleks društvene inferiornosti, zbog čega je u
128 Što se toga tiče zasigurno najznačajniji primjer je Las Vegas (SAD), kao zabavni grad koje je
izniknuo iz ničega usred pustinje.
129 Koji je u pedesetima napisao uspješnu knjigu naslovljenu 'La folla solitaria'.
130 I to naročito prema Crossu, (Cross G., Tempo e denaro, Bologna, Il Mulino 1998).
156
ukusima podređena i konformistična, zato je društveno-politička elita
izmislila za njih masovni turizam, koji ima lažnu ulogu iskupljenja.
Dok za Riesmana, potrošački oglašivači manipuliraju beskrajne želje
potrošača, stvaranjem umjetnog osjećaja oskudice, prema njemu i turisti
pripadaju toj pasivnoj i usamljenoj gomili, koju oglašivači usmjeruju
prema potrebama tržišta. Radi se tu o gomili, o bezglavnoj masi pojedinca
koji se daju izvana usmjeriti od strane oglašivača a ne od 'samo
usmjerenih' slobodnih, neovisnih i odgovornih pojedinaca.
Ova studija prenijela je ideju da na radnike djeluje, i u mjestima
industrijske proizvodnje, 131 i u onim masovne potrošnje, 132 društveno-
politička kontrola usmjerena na njihov rad i na njihovo svakodnevno
razmišljanje. Posljedično tome i turist je manipuliran od strane tržišta, tj.
od proizvođača odmora. U toj sferi potrošnje ponašanja su 'izvana
usmjerena', gdje je vacationer ili sightseer pasivni subjekt unaprijed
pripremljenog package toura. Unutar kojeg su sva iskustva površna i lažna.
To znači da su obredi gostoprimstva komercijalizirani, da su anegdote
koje ispričaju vodiči obična i bezvrijedna pojednostavljenja složenije
stvarnosti, tj. izmišljotina bez povijesnih i umjetničkih temelja i
vrijednosti. Kvaliteta umjetničkih i obrtničkih proizvoda je preobrađena a
ne originalna, gdje su turističke umjetnosti izrađene specijalno za turiste, a
ne dio društveno-teritorijalne stvarnosti i povijesti. Radi se o
131 U tvornicama u kojima se primjenjuju načela taylorističke organizacije rada.

132 U 'robnim kućama' i tijekom praznika na moru.
157
standardiziranim proizvodima namijenjenim potrošačima industrijskog
društva bez većeg obrazovanja i duboke misli.
Za Boornstina, turistički su događaji izmišljeni a ne spontani.
Dok su za Turnera i Asha, turisti organizirane mase pojedinaca ili
'zlatne horde' koje haraju iz ekonomsko bogatijih društva uništavajući
kulturu domorodaca, mještana.
Za Augea, turistički su lokaliteti kičasta i nestvarna mjesta, bez
ikakvih pravih i orginalnih iznenađenja, koje u suvremeno doba više
nema. Zato, da bi zadovoljila tu, od potrošačkog društva, izmišljenu
potrebu, turistička industrija neprestano stvara, generira nova ne-mjesta
koja su super moderna.
Prema MacCannelleu turistički su lokaliteti teritoriji praznih susreta
u kojima se izlažu neznatne postmoderne razlike. Događaji su beznačajni
a prostori odbojni.
Za Baumana turist je simbol tekuće modernosti koji i dalje nastavlja
nametati hijerarhije i nejednakosti. U svemu suprotan pravom iseljeniku,
jer ima slobodu kretanja i druge sigurnosti koje su skitnici onemogućene
zbog neimaštine, sile i protjerivanja.
Za Ritzera, institucije turizma, ugostiteljstva i razonode sudjeluju
unutar umjetno stvorenih 'katedrala potrošnje'.133
Kritički je prikaz turizma topofobičan,134 jer su za kritičare masovnog
turizma gužve u turističkim lokalitetima odvratne i vulgarne. Zato
133
Radi se naime o velikim trgovačkim centrima stvorenim kako bi očarali lakovjerne mase,
nametanjem savršenih fordističkih strojeva. Na taj način macdonalizacija stvara izračunljivost,
predvidljivost, kontrolu i učinkovitost pretvorbom iskustva hrane u nešto nehumano.
158
sociološka kritika ima misiju da zamaskira turoperatore i da ih prikaže
kakve doista jesu - zauzeti u beskrupoloznom ostvarivanju profita.
Naime radi se o više ili manje nostalgičnim autorima koji - naročito
Boorstein, Adler i Augè - žale zbog nepovratnog, izgubljenog vremena
kada je putovanje bilo pravo umijeće. Usvojena komparativna metoda
isključivo ili implicitno povijesnog je karaktera. Posredstvom koje
kritičari, radi usporedbe, prikazuju najgore strane suvremenog
(masovnog) putovanja u odnosu s najboljim primjerima jučerašnjih
putovanja, naročito onog Grand Toura.
Njihov je jezik sličan satiričnom, jer turista prikazuje u nezgodnim
situacijama da bi ga izrugivali kao razdražujući stereotip masovne
potrošnje, namećući društveno razlikovanje na temelju dostignute kulture
razine. Tako se, na primjer, pohvaljuje Granturista135 pridavajući mu sve
intelektualne vrline kako bi se pokazala beznačajnost masovnog turista
proizvedenog od strane industrijskog društva. Dok se prvog prikazuje kao
simbol nepostojeće samo smjernosti, drugog se degradira na gomilu
privučenu standardiziranim paketima. Braneći tako jednu individualnost
u kojoj, ovi autori u stvari, projiciraju svoju osobnu želju društvene
distinkcije, njihovu težnju ka hegemoniji.
Zaključno, kritička teorija negira sociološku smislenost suvremenim
turističkim praksama, teoretizirajući apsurdnost turističkih lokaliteta i
134 Topofobìja (stvoren od topos/mjesto i –fobija/strah). - U psihijatriji, uglavnom opsesivan strah od

određenih mjesta ili okruženja. Oblici topofobije: agorafobija, klaustrofobija, akrofobija.
135 Iako se često radilo o praznom i površnom (kockar) pojedincu, uvijek pod nadzorom tutora kako
ne bi zagriješio.
159
„nemogućnost putovanja“. 136 Ono što ostaje je jedno veliko odbijanje
modernosti, zatvarajući se tako unutar bjelokosnog tornja kao posljednjeg
utočišta istinitosti, izvornosti žaleći se sve većoj navali bezukusnih 'zlatnih
hordi'. 137 Kritična teorija je važna jer pruža informacije o autorima i o
čitateljima njihovih knjiga, koje su popularne među obrazovnim
pojedincima.
Radi se naime o intelektualiziranoj srednjoj klasi, založenoj u svom
razlikovanju od masovnog turizma posredstvom izgradnje i prezentacije
idealnog selfa, onog o pametnom putniku koji čini razliku posredstvom
prikazivanja i dokazivanja rafinirane i fine ali skuplje kulturne
potrošnje.138
Kroz kritiku, intelektualizirani srednji sloj razvio je jednu osebujnu
poeziju i politiku ukusa i gađenja, koju je kulturna kritika intelektualaca u
obliku romantičnog pogleda suprostavila kolektivnom pogledu
svojstvenom masi.139
Na taj su način stvorili razliku između 'nas', onih koji nastoje biti
pravi putnici, i 'njih', tj. površnih turista. Može se u stvari primijetiti da se
136 Augè M., L'impossible voyage. Le tourisme et ses images, Paris, Tayot & Rivages.Augé, 1997.
137 Svojevremeno ih već talijanski pisac, filozof i semiolog Umberto Eco, u šezdesetim godinama
prošlog stoljeća, nazvao 'apokaliptičnim', raspravljajući o masovnoj kulturi, ili općenitije o
„vizualnoj kulturi“, (radi se o filmu, televiziji, fotografiji, animaciji, dizajnu, itd.). Od koje je
turizam - kroz privilegirajući „pogled“ razglednica i ilustriranih vodiča - jedan od najvažnijih
sektora. Povećanjem turističkih tokova i potvrđivanjem drugih sektora vizualne kulture kao što je
moda, apokaliptična kritika nastavlja plašiti javnost o opasnostima povezana s tim vizualno-
centričnim fenomenima, koji su izvan logocentrične moći prosvjećenih zapadnih intelektualaca.
Wang, 2000.
138 Munt, I., The other postmodern tourism: travel, culture and the new middle class, u 'Theory, Culture annd
Society', 11: 101-24, 1994.

139 Urry, J., The Tourist Gaze, Leisure and Travel in Contemporary Societies, Sage, London, 1990.
160
čak i oni koji sebe nazivaju 'pametnim putnicima', ne izdvajaju od
sveprisutnog socijalnog raslojavanja potrošačkog društva, iako različitom
pozicijom, što se tiče stila života, gdje vlada nostalgično sjećanje
izgubljenog umjeća putovanja, kao resurs prikazivanja svojeg kulturnog
kapitala, 140
radi suprotstavljanja standardnim modelima masovnog
turizma kao proizvod socijalne politike modernih država.141
Kritičnim intelektualcima nedostaje međugeneracijski prijenos
umjeća putovanja, a to znači da u njihovim tekstovima nema nikakvih
naznaka o tome kako sadržajno programirati blagdane. Oni nemaju prave
suradničke odnose s turističkim non profit udruženjima, kao ni s
kolektivnim subjektima demokratske rekreacije.142
Oni su svoje teorije ponudili raznim europskim državama, u cilju
suprotstavljanja liberalno-rekreacijskom pravcu modernog turizma i
sveopćoj vladavini novca koji tako sve više urušava kvalitetu društvenog i
kulturnog korištenja slobodnog vremena.143
Oni se usmjeravaju na poseban cilj potrošača, na srednju kritičnu
klasu, sastavljenu od snob individualista. Od neskrivene želje da budu
140 Društveno razlikovanje.

141 Radi se naime o snob učinku, koji teži naglašavanju onog stila života tipičnog za malobrojne elite
prošlih vremena, prizivan od, takozvanih, kritičnih sociologa i postavljen u avanturističkim
romanima putovanja.
142 Cross G., Tempo e denaro, Bologna, Il Mulino 1998.
143 Radi se o idejama koje su uglavnom ostale izolirane i neuvažene jer su sadržajno snobističke:
suštinski u suprotnosti s praksom kulturne difuzije popularnih aktivnosti kreiranih od društveno

založenih intelektualaca u proizvodnji rekreativnih dobara, eksplicitno dizajnirani da bi slobodno
vrijeme dopunili zabavom. Kritični intelektualci su prilično društveno izolirani jer osim kritike
modernitetu nemaju nikakav prijedlog koji bi se suprostavio sadržajima koji se nalaze na tržištu.
Ono što znaju dobro raditi je izolirati se od vladajućih društveno-kulturnih vrijednosti kako bi sebe
prikazali kao viši, superiorniji društveni sloj. (Mowforth, M., Munt, I., Tourism and
sustainability. New tourism in the Third World, Londra e New York, Routledge, 1998).
161
kontrolori-regulatori tržišta pretvorili su se u proizvođače pravila i načina
života. Postali su meta za one operatere koji žele inovirati i poboljšati
vlastitu ponudu s kvalitetnijim proizvodima izrađenim od posebnih
potreba i narcisoidnih kupaca koji sebe gledaju kao posebne, među
putnicima, iako su samo mali segment turističkog tržišta.144
Suprotstavljajući se tržištu na frontalni način, nisu se spojili i nisu
surađivali sa non profit udrugama koji su zajedno sa Sveučilištima
otvoreni tržištu.
U stvari, oni su se ili zatvorili u sebe ili su ponekad u starosti,
oslobodili svoju kreativnost kako bi napisali knjige programatski
izgrađene za izdavački uspjeh.145 Oni se i dalje drže kako bi trebalo utjecati
na emocije masa kako bi ih se uzdiglo od sveopće „banalnosti“ umjesto da
ih se sluša, razumije i orijentira.146
Za njih vrijedi turistički stereotip147 prema kojemu je turist putnik
koji se neprestano fotografira, kupuje suvenire, pohađa poznata mjesta,
boraveći zakratko u turističkim mjestima ne zanimajući se uopće za
lokalno stanovništvo.
144 Kritični intelektualci nisu dali nikakvu praktičnu sugestiju u reguliranju negativnih učinka
masovnog turizma na okoliš, na socijalne nejednakosti, na ograničeno očuvanje i zaštitu kulturne
baštine. Nisu ušli u gospodarskim i društvenim procesima izgradnje alternativnog slobodnog
vremena u kojem ne dominira novac, nisu utjecali u stvaranju proizvoda turističke demokratske
rekreacije, omogućavajući kreativcima da izražavaju svoju energiju kroz komponente igre koje se
nalaze u temelju putovanja suprostavljajući se sve izraženijoj tržišnoj uravnolovki. Na taj način
mjesta „to play“ i mjesta „in play“ nikada nisu vidjeli prisustvo kritičnih intelektualca s nekim, od
njih predloženih, mogućim rješenjima. (Sheller, M., Urry, J., Places to Play, Places in Play, u Sheller,
M., Urry, J. (eds), Tourism Mobilities: Places to Play, Places in Play, Routledge, London, str. 1-10.,
2004).
145 Misli se ovdije na Augea ili Ritzera ili Baumana.
146 Costa, 2005b.
147 Kojeg je već istaknuo Pearce u jednoj anketi (1982.).
162
Dakle za njih mase nisu odgojive, 'poslodavci užitka' zloglasne su
osobe, posrednici i kulturni organizatori unutar turističkih mreža
neodgovorne i loše su osobe, a bilo kakvo posredovanje između kulture i
gospodarstva znak je predaje u odnosu na proždrljivo tržište koje sve guta
i metabolizira, uključujući i turističke doživljaje. 148
Suvremeni društveni sustavi nemaju potrebe za intelektualne
zakonodavce (legislators). Danas masovni post-turizam zahtijeva
fleksibilnije intelektualne resurse. Isti intelektualizirani srednji sloj postao
je manje siguran u sebe i više problematičan. Znanja i vještine su se
pomiješala, hibridizirala. Današnjeg se intelektualca također pita da
osmisli i projekt a ne samo kritičnost.149
Objavljivanje ne mora biti high - profesija novinara može biti više
autoritativnija od one velikog povjesničara umjetnosti jer posjeduje želju
potonjeg da ga se upozna kroz pristup medijima prolazeći tako kroz
odluke prenosivača.
148 Apsurdnost toga sastoji se u tome da i autori i uredništva, koja promiču anti-turističke tekstove,
ne razlikujući se od ostalih tržišnih organizacija, da bi zadovoljili svoju želju razlikovanja posjećuju
mjesta koja nisu pohađana od strane svakojakih masa. Odlazeći na ljetovanje s jahtama ili velikom
supertehnološkom jedrilicom, kao i svi oni koji tvrde da preziru masovno organizirani turizam, i to
u ime kulture, karakterizira ih želja za socijalnim razlikama koje itekako stvaraju ograde i mostove.
Ocrtali su estetizaciju anti-turističke svakodnevnice sa zapažanjima o ukusu i gađenju kako bi se
suprotstavili vulgarnostima masa koje pretrpavaju plaže i skijališta ili gradove umjetnosti. Idealan
model, kojeg se oni nostalgično drže je o kulturnom putniku, ala Bayrona, Gohetea ili Sthendala,
koji poznaje mrtve jezike, kao što su grčki ili latinski, ima dosta slobodnog vremena da bi naučio
malo korisne i nepraktične stvari, koje pripadaju elitarnoj kulturi. Stoga, udruge demokratskog
turizma nikada nisu zaposlile kao tour leadera ili vodiča kritičkog intelektualca, čija bi tumačenja
zasigurno bila teška ako ne i nepodnošljiva za suputnike.
149 Rascjep između intelektualaca i cral, govornika, izletnika, udruga, gurnulo je mase da slijede
zavodljivost potrošnje i da napune kuće i praznike predmetima kroz koje posredujui međuljudske
odnose. Teško je, kako za okolišno obrazovanje tako i za udruge ruralnog turizma, zaposliti
kritičare jer imaju malo novca da im daju, to vrijedi i za lokalne administratore.
163
Intelektualni interpretes hibridizira međusobno visoku i nisku
kulturu, umjetnička djela i trgovinu bilo lokalnog ili globalnog tipa,
humanističku ili tradicionalnu, kao i novije informacijske tehnologije.
Organiziraju etno kulturne događaje kao što su izložbe, predstave, i
drugo, ali i skupove/konferencije, putovanja za korisnike koji se razlikuju
po stilu života od etničkog do glazbenog turizma. Surađuju s urednicima
multimedija za nove proizvode off-line, eksperimentiraju e-commerce s
turističkim marketingom kulturnih dobara kroz rezervacije i prodaju
ulaznica za muzeje ili za koncerte posredstvom interneta.
Ti 'interpretes', u liku novih fleksibilnih intelektualaca, ako su anti-
hijerarhijski ustrojeni zasigurno nisu i anti-turistički. Estetski sudovi i
vještine, ovjerene akademskim kvalifikacijama, udovoljavaju razmatranju
potražnje za robama i uslugama, stvaraju materijalnu kulturu, a ne samo
kulturnu kritiku. Tako, na primjer, nostalgija za prošlošću nije više
reaktivni poziv za veliko odbijanje, već resurs, ostavština industrije
naslijeđa koja proizvodi suvenire i reprodukcije bilo koje vrste puneći
turističko tržište s proizvodima kojima se pridaje posebnu estetska
vrijednost u pogledu dizajna i obrtničke vještine.
Ovdje nostalgija nije jalova, već soft jer izražava pokušaj da se
ponovno izmisli estetika, proizvodnje i trgovina stavljajući u pokret svijet
sjećanja, spojen s pojedinačnom ili skupnom biografijom, i to bez
nekakvog posebnog razlikovanja. Bez potreba za odobravanjem od strane
akademskih stručnjaka za srednjovjekovne ili renesansne ručkove,
postavljene u starim dvorcima, pomiješane s čarobnim izvedbama

164
dobivenim posredstvom multimedijalne tehnologije ili
prenamijenjenjujući povijesne igre (giostre ili turneje) s izričitom svrhom
da se turistima ispuni želja protagonizma tijekom njegovog turističkog
boravka.150
Intelektualni interpreters djeluju među lokalnim kulturama, gdje je
kultura turizma ona koju su lokalne zajednice uvezle kroz turističku
praksu.
U stvari, dolazak intelektualnih tumača stvara nesigurnost čak i kod
profesionalca. Kao što su to hotelski menadžeri multinacionalnih lanaca,
turistički vodiči, turoperateri niša, ugostitelji i drugi, koji su se tijekom 90-
ih godina prošlog stoljeća založili za poboljšanje vlastitog performansa,
koji nastupaju razvijajući najnaprednije tehnike u osobnim uslugama.
Svaki od njih dobro zna da pripada jednom integriranom lancu
ponuda. Upravitelj hotela ne djeluje samo kao korporativni izvršitelj, već i
kao predstavnik lokalne zajednice zbog toga i zna, ako treba, povezati se s
kupcem govoreći o kulturnim dobrima prisutnim u gradu u kojem
profesionalno djeluje. Dakle i on je jedan kulturni posrednik.
150Nostalgija je, kao trend suvremenosti, prisutna u različitim segmentima turizma od gradskog do
ruralnog. Ona se ne odnosi samo na kulturne turiste, u užem smislu, i na profesionalne
interpretese, već i na sakupljače antikviteta i moderniteta ili nekih televizijskih programa koji, kroz
masovnu kulturu, obnavljaju sjećanja prošlih vremena. Nostalgija je postala jedan od važnih
tržišnih resursa. U tom je smislu Lowenthal (Lowenthal, D., The past is a foreign country, Cambridge,
Cambridge University Press 1985) prvi koji je u toj želji za nostalgijom, kao potrošačko dobro,
prepoznao sada već definitivno stečen stil života koji se nalazi u različitim segmentima
međunarodne potražnje za putovanjem. Nostalgija stvara tradiciju koja dolazi nakon tradicija.
Kada ima uspjeha pretvara se u obnovljenu tradiciju koja ostavlja tragove u povijesti određenih
lokaliteta.
165
Proces još nije završen. Iako je prerano govoriti o postmodernom i
postindustrijskom turizmu, 151

pritisak uravnavanja vertikalne
diferencijacije industrijskog društva vrlo je jak. Naročito su turističke
usluge, počevši od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, plave tute
zamijenile s bijelim ovratnicima zbog sve većih zahtjeva za novi i drugačiji
intelektualizam.
Nadzire se lik 'radnika znanja'152 i za neke turističke djelatnosti. Tako
je na primjer menadžer tour operatora kozmopolitički profesionalac.
Njegove su spoznaje sankcionirane i prepoznate na globalnoj razini,
uvijek mora znati što činiti, kako u pogledu institucionalne organizacije
tako i u području kulturnog okvira u kojem djeluje.
Putnički turistički agent nije više jednostavni prodavač turističkih
paketa ispakiranih za masovni turizam, već putnički konzultant koji
personalizira, prilagođava proizvod. On je kao neka vrsta lokalnog
profesionalca čija je stručnost karakterizirana od fleksibilnosti
ukorijenjene u organizacijama u kojoj radi.
Tendencija da se intelektualizira putovanje povećava se sa širenjem
nove srednje klase međunarodnih tumača, koji pokušavaju predlagati
prakse vlastite prevlasti u turističkim lokalitetima, u gradovima
umjetnosti i kulturnim regijama.
Profesionalna nesigurnost onih koji već rade u turizmu i onih koji
tom području žele pripadati, kao jednostavni tehničko-operativni
151 Ritzer, G., Il mondo alla Macdonald’s, Bologna, Il Mulino, 1997.

152 Butera F., Donati E., Casaria R., I lavoratori della conoscenza, Milano, Franco Angeli, 1997.
166
specijalisti, stalno se povećava. Tako na primjer, upravitelj hotela ili vodič
podliježu de-diferencijaciji kao i svi posrednici koji rade u djelatnom
području u kojemu se ekonomija i kultura isprepliću.153
Od prvoga se traži da se zna odnositi s okolinom koja je izvan
poduzeća, od drugog da zna obaviti i komplementarne aktivnosti, vezane
uz novinarstvo, ili organizacijske vještine ili pak nešto treće.
Profesionalna figura turoperatera preusmjerena je preuzimanju
funkcije broker-interpreters među lokalnim stanovništvom turističkog
sustava i kulture uvezene kroz turističke prakse. U tom pogledu, stručna
specijalizacija nije dovoljna, treba biti svestran i fleksibilan.
U tom kontekstu, nova se pravila dosta razlikuju od onih svojstvenih
industrijskom turizmu, jer ne postoji jasna podjela između degradiranog
posla i sretnog odmora, između prepisanog radnog vremena i slobodnog
vremena, između intelektualne ozbiljnosti i blagdanske praznine,
ljenčarenja na odmoru.
Intelektualni su užici potpuno legitimni, jer su dio rada i razonode, u
svom kontinuitetu. Posjet umjetničkoj izložbi može obogatiti i kvalitetu
posla, a posao koji tjera da se putuje miješa se s užicima rekreacije. Tu se
naročito misli na kongresualni i poslovni turizam. Na taj način postaje
važno pratiti upravljanje ljudskih resursa u turističkim organizacijama
koje su izravno uključene u intelektualiziranju putovanja. Današnja je
kulturna kritika sve više usmjerena na rješavanje (solving) problema,
razvijanje jedne politike okusa i gađenja koja se bitno razlikuje od one
153 Featherston M., Cultura del consumo e postmodernismo, Seam, Roma 1994.
167
prethodne, koju još i danas neki intelektualci uporno predlažu
ideologizirajući figuru mitologiziranog i anti-turističkog putnika.
Što se tiče novih intelektualnih tumača treba reći da imaju moć
reguliranja turističke prakse mješajući je sa svojim humanističkim
znanjem, sa svojim kulturnim kapitalom, koji je istovjetan s ekonomskim
kapitalom. To znači da i hotelski menadžer mora biti intelektualac, tj.
humanistički obrazovan. Mora poznati sve relevantne prirodne osobine i
kulturne znamenosti teritorija u kojem djeluje.
To isto vrijedi i za niša turoperatera koji se bavi agroturizmom, tj.
iznajmljivanjem kuća ili soba u unutrašnjosti Istre, jer oboje posluju s
novim međunarodnim srednjim slojem koji je sve obrazovaniji i
intelektualiziraniji, s društveno-kulturnom stvarnošću u kojoj hijerarhije,
između visoke i niske kulture, nisu toliko očite i jasne.
U stvari, pomoću kritične teorije možemo se odmaknuti od
masovnog turizma i pokazivanja vlastitog (većeg) društvenog statusa i
razliku, iako i i oni koji je prakticiraju pripadaju kategoriji turista, i to čak i
kada sebe, radi razlikovanja, nazivaju putnicima.
Granice se dakle sastoje u dodjeljivanju jednoj staroj intelektualnoj
figuri formativne i orijentacijske zadatke, koji se sve više percipiraju kao
hijerarhijska upozorenja pripadajućoj skupini radi obrane sve ugroženijeg
statusa od strane post modernih dinamika, pokrenute od novijih
kreativnih skupina uključenih u hibridizaciji tumačenja i u organizaciji
horizontalnih mreža koje djeluju prema sudjelovačkim i suradničkim
ciljevima. Osim djelomično, u svom djelovanju, kritička teorija nije

168
sposobna ni dati ni objasniti inovacije, jer nad njima nema nikakve
kontrole i stoga šalje organizacijske sjene na sve što ne sadrži, nema
čistoću vrhovnog razlikovanja teoretiziranog u drugoj polovici
devetnaestog stoljeća, tj. od kada se afirmirao masovni turizam pa sve do
danas.
Tako da, s jedne strane imamo duh a s druge strane ekonomiju, gdje
duh ima sve osobine posljednjeg rova zaduženog za obranu od
produktivista i od tržišno orijentiranih profesionalaca bilo koje vrste, u
liku „novih“ barbara.
Relacijska teorija
Naziv preuzima i sažima dvije teze koje su se pojavile tijekom 70-ih
godina prošlog stoljeća i koje pripadaju povijesti sociološke misli turizma.
Radi se o teoriji ritualne inverzije154 i teoriji prikazane autentičnosti.155
Tri su glavne ideje koje ih povezuju. Prva je iskustvena
promjenjivost156 koja je središnja tema sociologije turizma, specifični objekt
koji treba analizirati. Druga je djelovanje strukturalnih čimbenika dužeg
razdoblja, koji određuju i zacrtavaju oblike u kojima se očituju razne snage
koje strukturiraju i restrukturiraju turističko djelovanje. Treća je ta da se
dobra široke potrošnje ne služe samo u razlikovanju i razdvajanju, već i u
komuniciranju, omogućavajući protok emocionalne energije među
154 Ryan, C., The tourist experience, Londra e New York, Continuum, 2002.
155 Costa N., MacCannell e le origini della sociologia del turismo, u: MacCannell D., Il turista, una
nuova teoria della classe agiata, Torino, Utet, XV-XXXV.2005c.
156 Doživljavanje vremena i prostora.
169
ljudima u mjestima odmora, vikendom, u obredima kućnog domjenka, u
zadovoljstvu izlaska na ručak.
Možda se ova treća ideja nalazi i u temelju prvih dviju. Ona je
izrečena na jasan i argumentativan način, izrekli su je Mary Douglas i
Isherwood prvi put 1978. godine.157
Svijet robe istovremeno ujedinjuje i dijeli, stvara prepreke ali i
putove susreta među ljudima. On je ambivalentan. Nije točno tvrditi da
samo rad ujedinjuje, u obliku klasne svijesti, ozbiljnosti i strogosti, itd., a
da rekreacijska potrošnja djeli pojedince i grupe, posredstvom
oponašateljske zavisti, lude trke za statusom, sukoba radi prisvajanja
novca i drugo. Potrošnja je, unutar društva, neophodna u vidu razmjene
dobara, i da bi se odredilo ono što jesmo u očima drugih, pokazujući
pozitivne i prijateljske namjere.
Analiza dinamike međuljudskih odnosa, prema klasičnom pristupu
pojedinac-društvo, neophodna je da bi se turizmu odredilo sociološku
smislenost u suvremenom društvu. Ovdje su simboličko međudjelovanje,
fenomenologija i durkheimska teorija spojene u jedinstvenom opisnom
modelu turizma, gdje su razine analize i mikro: odnosi lice u lice ili u
malim skupinama tijekom svakodnevnih životnih obreda, i makro: opći
osjećaj društvenog djelovanja objašnjiv je samo uvodeći pojašnjavajuće
čimbenike povezane s jakim institucijama tržišta, civilnog društva i
politike. Tu se misli na kapitalizam, na obitelj, na državu i drugo. Na taj
157 Douglas M., Isherwood B., op. cit., 1984.
170
način, teorija obredne inverzije, ulazi u scenarij industrijskog društva158, tj.
masovnog turizma, pokazujući kako ono nije sasvim dehumanizirano jer
se međusobna komunikacija odvija posredstvom robe široke potrošnje.
Dok teorija predstavljene autentičnosti ulazi u scenarij ekonomije
usluga, 159 i pokazuje kako su neke tematike demokratske rekreacije,
tijekom osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, uvučene u
liberalnu rekreaciju što je dovelo do personaliziranog turizma kao i do
nekih novijih oblika prakse, kao što su seoski turizam i prirodni
turizam.160
Obredna inverzija djeluje preokretajući navike. Odmor se tako
pojavljuje kao suprotnost radu, golo tijelo nasuprot odjevenom tijelu,
živahnost umjesto rutine, sakralizirana priroda nasuprot zagađenju,
preplanula koža poželjnija od bijele kože, itd.. Ona je obredne naravi jer ju
se može predvidjeti, isplanirati, ona je ciklična i prihvaćena kao normalna
pojava društvenosti. To znači da ne sadržava nikakve društvene
subverzije, ona je institucionalno privremenog karaktera i vremenski
158 Koji se po prvi put pojavio tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća, u Francuskoj, Velikoj
Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama, a zatim, s većim intenzitetom, u čitavom zapadnom
svijetu, kao i u Hrvatskoj tijekom gospodarskog booma šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog
stoljeća.
159 Kao nova faza kapitalističke ekonomije.
160 Tematika autentičnosti se tu pokazuje kao posljedica jednog banalnog događaja u vezi kojeg
sociolozi pozivaju na razmišljanje. Naime u ekonomiji usluga, važnost nije usredotočena na

proizvode koji se kreću, jer su ovdje subjekti igre osobe koje, krećući se od jednog do drugog
mjesta, doprinose kontaktima između onoga tko daje i onoga tko prima gostoprimstvo. Takva
relacija obuhvaća grad u svojoj cjelini a ne samo service encounters (službene susrete) turizma u
užem smislu. U tom dinamičnom odnosu novac potrošnje služi kontaktu, dodiru sa stvarnošću
turističkog mjesta u kojemu je ponuđeno, komercijalizirano gostoprimstvo samo dio globalno
gostoljubivog grada.
171
ograničena.161 Obredna inverzija posjeduje antropološke osobine praznika,
blagdana, tj. periodičnosti jer se pojavljuju u točno određenim
vremenskim razdobljima godine. Potiče rasipanje unaprijed planiranog
radno stečenog resursa, ima regenerativnu osobinu u odnosu na radno
vrijeme, dopušta pristup užicima koji inače ne bi bili dostupni.162
U potrošačkom društvu nailazimo, dakle, na ovu obrednu inverziju:
industrijski se konglomerati prazne da bi se popunili turistički lokaliteti,
kako bi službenici modernog društva uživali u svojim
graničnim/liminalnim blagdansko oslobađajućim iskustvima.163
Prividni konformizam, kojeg kritični intelektualci optužuju da
banalizira društvenu stvarnost, u stvari privlači gosta jer mu omogućuje
da se osjeća integriranim s okolinom u kojoj se privremeno nalazi.164
Dugoročna antropološka struktura temelji se na dopuštenim
prijestupima od političkih centra koji reguliraju društveni život: socijalne
države, tvornice, pravila zgrade grada prebivališta, itd.. Da vidimo zašto.
161 Osim toga posjeduje i integrativnu funkciju: turist se uvijek vraća doma, kao pravo mjesto svog
identiteta. Radi se dakle o ritualu intenzifikacije institucionalne pripadnosti. Prekoračenje
određenog ograničenja društveno je dozvoljeno jer ono obuhvaća i vraćanje unutar kolosijeka
standardiziranog društvenog života.
162 Odmor, naročito onaj ljetni, kojeg si radnici dopuštaju u skladu je i s državnom politikom koja
podržava potrošnju i koju Keynes (Le conseguenze della pace, Rosenberg & Sellier, 1983) naziva
blagdanima industrijskog društva. Industrijski ili masovni turizam podijelio je godinu u dvije
suprotne ali komplementarne cjeline.(Živi se dvije godine u jednoj). Kao dio tradicije: odmor
koncentriran između Božića i Nove godine. Kao proizvod industrijskog društva: odmor je
koncentriran u ljetnim mjesecima, gdje se ljetni praznici mogu protumačiti kao industrijska nova
godina.
163 Radi se naime o emotivnom pražnjenju koji posjeduje sve osobine tradicionalnog karnevala
(Shields, R., Places on the margin, London Routledge, 1991).

164 U stvari on čini ono što i drugi: druži se tijekom praznika, odmara se na plaži, kupa se i, svako
toliko pliva, sunča ili se upušta u kakvu „igricu“ pod vodstvom turističkog animatora itd..
172
Pravila društvenog ponašanja pripadaju autonomiji privatnosti i
zajamčena su od svake demokratske države. Tu se naročito misli na:
suvremenu nuklearnu obitelj kao subjekt turističke socijalizacije; ali i na
potrošnju: radniku je dano pravo potrošača, nakon izvršene dužnosti
proizvođača, koja mu zajamčuje pravo na užitak zabave. U tom smislu
ljetni praznici slave primat proizvodnje i sigurnog rada, osiguranog od
gospodarske politike demokratske države. Vrijeme je to u kojemu se
mogu odstraniti ozbiljne misli i uključiti se u praznom opuštanju, sigurni
da su praznici plaćeni i da će se pri povratku vrata tvornice za njih opet
otvoriti.165
Svatko može otići na more i koristiti iste kreme za sunčanje,
međutim dok se upper class odmara u vilama, srednja klasa djeluje prema
kolektivnom pogledu zadovoljavajući se uslugama koje nudi uobičajena
plaža. 166
Svatko želi biti cvrčak u društvu kojeg se percipira kao
potrošačko „bez granica“, budeći one želje koje su inače u suprotnosti s
paternalističkim obrazovanjem koji smatra da su potrebe fiksne i bitne. Ta
sigurnost pri shoppingu, praksa je koja nastaje iz industrijski izazvane
165 Budući da se radi o zasluženom dohotku, bilo tko može pristupiti zabavama i uživanjima koje
nudi turizam, svatko prema poziciji koju zauzima u društvenoj stratifikaciji, zavisno o prihodima i
statusu.
166 Ono slavi integraciju zaposlenika na neodređeno vrijeme, radosnu pripadnost fordističkoj
tvornici i industrijskom kapitalizmu. Kao što se već spomenulo svi su sigurni da će, kad se vrate s
odmora, i dalje naći svoje radno mjesto. (Radi se, naime, o izvjesnosti industrijskog društva koji
cilja na punu zaposlenost). Treba, međutim, precizirati da nakon Wall streetove krize, one od '29.,
blagdan-karneval, koji uzvišuje najniže nagone zbrke i buke, nije razumljiv samo posredstvom
nekakve „estetike“, već i kroz probleme koje se susreću tijekom radnog i obiteljskog života
173
oskudice, i koja je ugodnija od ljetnih kolonija ili čak od statičnosti seljaka
koji se ne može slobodno kretati jer je vezan uz zemlju koju obrađuje.167
Strah od neintegriranosti donekle objašnjava i zadovoljstvo
potrošačke gužve, pripadanju gomili koja se kreće jednosmjerno , u kojoj
se svi osjećaju u skladu s onim što drugi rade, ali i u odbijanju onih
intelektualaca koji ih ne shvaćaju, ili su sumnjičavi da se iza estetike i
pedagogije krije opasnost slobodama njihovoj privatnosti, usredotočeni na
(stvarnim i dugoročnim) poteškoće izgradnje udobne kuće ili stana,
automobila i organiziranih praznika. Osiguravajući, ohrabrujući i utješni
je privatni život kod kuće ili na moru, idealno utočište u konkurentnom i
bezdušnom svijetu. Kuća, dom mjesto je s kojeg započinje prostorno-
vremensko rekreativno putovanje. Ono je kružno jer se na kraju i vraćaju
doma, prema unaprijed definiranim modelima odmora, i dokumentirano
preplanulom kožom, suvenirima i fotografijama.
Kuća, za njih, ostaje i dalje pravo središte svijeta, naspram turističkih
mjesta koji su samo izborni centri zabave, čiji šarm nikada ne može
zamijeniti toplinu doma, kao izvornu pećinu u koju se sklanjamo i činimo
je što udobnijom, pa čak i pomoću prazničkih relikvija i trofeja
posredstvom kojih, kad se nije na godišnjem odmoru, provodimo većinu
svog slobodnog vremena u prepričavanju i sjećanju lijepih trenutaka, i u
167Obredom turističkih potrošnja i udobnosti i snova koje ove sadržavaju želi se naročito pobijeći
od jedne od najneugodnijih figura modernosti,: nezaposlenosti. Biti nezaposlen znači osjećati se
otpadnikom, ne osobom. Naime, nezaposlena je osoba bez prihoda ali zato s puno slobodnog
vremena kojeg ne može iskoristiti. On ne može iskoristiti užitke turizma ni za sebe ni za za svoju
obitelj te je stoga prisiljen tražiti olakšanja socijalnog turizma zbog nedostatka novca. (Shields, op.
Cit., 1991).
174
programiranju budućih sličnih trenutaka. 168 Turističke potrošnje, koje
potpadaju pod ritualnu inverziju, imaju dvostruku funkciju: onu
relacijsku/odnošenja, povezanu uz privatan život doma i blagdana i
kontrole, gospodarske i političke, povezane s tvornicom i mjestom
zaposlenja.
To znači da su turistička mjesta neka vrsta shopping communities jer
na uravnotežen način zadovoljavaju slobodu da se živi u privatnim
sferama, u kojim će se osjećati, za neko vrijeme, poput kralja ili kraljice,
razmjenjujući tu slobodu za suglasnost u vidu ljetnih blagdana kao slavlje,
industrijskom kapitalizmu u doba Welfare State. Socijalna kontrola se tu
nalazi u podnožju samog procesa, odnosno u standardizaciji vremena
proizvodnje i potrošnje, u pravilima koje država i industrijski kapital
nameću, koja stvaraju slobodnu zonu slobodnog vremena, u kojemu
srednja klasa (službenika) potvrđuje sigurnost svog zaposlenja i novac za
shopping. Socijalna kontrola dobrovoljno je prihvaćena jer posjeduje neke
kompenzacije koje zadovoljavaju depolitiziranu želju za udruživanjem
velikog dijela suvremene populacije zapadnog svijeta.169
168 To znači da je ritualni obrat blagdan u kojemu se svakodnevni život za kratko stavlja kvaranteni:
licenca, dopust pretjerivanju pod nazorom turističke industrije i, neizravno, socijalne države. Dom,
kuća je, dakle, mjesto gdje počinje i završava prostorno-vremenski ciklus putovanja radi korištenja
zasluženog godišnjeg odmora, u kojoj se i vraća prema unaprijed definiranim organizacijskim
modelima, noseći sa sobom suvenire i fotografije s godišnjeg odmora.
169 Potrošačka dobra omogućavaju sudjelovanje u modernom životu, pomažu da se osjećamo dio
one 'velike priče' koja nas uvjerava kako se naše društvo, iako kroz neke periodične krize, kreće
prema punoj zaposlenosti i nema ograničenja potrošnji. Istjeruju strah našeg isključenja,
omogućavaju uzajamno priznavanje obitelji koje se sretnu prepričavajući si iste probleme i iste
nade. Uvjereni su da je, ciklično ponavljajući istu praksu iz godine u godinu, najbolji način da se
iskoristi slobodno vrijeme. Uravnotežiti novac za potrošnju i dom/kuću, radno vrijeme i
rekreativne troškove predstavlja pravo životno umijeće u potrošačkom društvu masovnog turizma.
175
MacCannell sedamdesetih godina prošlog stoljeća 170 razvija svoju
teoriju o autentičnosti u suprotnosti s kritičnim teorijama koje ističu
prolazne aspekte i izvana usmjereno ponašanje masovnog turista. Prema
njemu turist je hodočasnik modernosti jer slavi transcendentnost prirode
ili nekog kulturnog dobra nad fragmentima, diskontinuitetima,
inovacijama modernosti. Turistička industrija tu motivaciju zadovoljava
organizirajući prostor kao staged authenticity. Ovaj prostor varira od front
region, u nazoru komercijalnih usluga, do back region, gdje bi se turist želio
spojiti s najizvornijim i iskrenijim identitetom mjesta i lokalnog
stanovništva. I za MacCannella je novac sredstvo potrebno da bi se dobila
kvalitativna iskustva koja imaju vrijednost u sebi.
Cohen 171 je, sa svoje strane, primijetio kako ne traže svi turisti
autentičnost. Zato izrađuje fenomenologiju turističke potražnje u kojoj
samo u egzistencijalnom turistu, odnosno u jednom užem segmentu,
uviđa profil MacCannellovog putnika. Druge se vrste turista, od bjegunca
pa sve do rekreativca, eksperimentalca ili iskustvenjaka, više ili manje
udaljavaju od tipologije turista koji traži autentičnost. Traženje koje ga, na
neki način, prbližava vjerskom hodočasniku. Costa 172 je tijekom svojih
istraživanja dobro primjetio da autentičnost nije u trajnom vlasništvu
nekog lokaliteta ili nekog segmenta koji označuje putnika, već u dogovoru
170 MacCannell, D., The Tourist: A new Theory of the Leisure Class, New York: Schocken Books,
1976.
171 Cohen E., Pilgrimage and tourism. Convergence and divergenze, in: Morinis A., The
anthropoly of pilgrimage, Westport e Londra, Greenwood Press, 42-64., 1992.
172 Costa, N., Sociologia del turismo. Interazioni e identità nel tempo libero, Milano: Cooperativa
Libraria I.U.L.M., 1989.
176
između hosts and guests / domaćina i gostiju, a to znači da je stalno
izgrađen i rekonstruiran kroz međusobnu diskusiju (discourses in
competition).
Ne radi se ovdje o nekakvoj filozofskoj autentičnosti, već o
društveno konstruiranoj autentičnosti, čiji je rok trajanja ograničen, nužno
selektivan i izborni, tj. slobodno izabrani. To znači da i rekreativac traži,
iako na manje evidentan i angažiraniji način, autentičnost. Ona se izražava
u širokoj potražnji prijateljstva prema osobama i mjestima nekakvoga
idealnog mjesta naših snova koje ima ulogu bijega iz bezdušnog
društva.173
Relacijska paradigma - u MacCannellovom smislu - usko je
povezana s procesima intelektualizacije, inducirane od ekonomije usluga,
od tzv. postindustrijskog društva, i od personalizirane potražnje u ponudi
roba i usluga. Teorija autentičnosti daje informacije o relacijskim
aspektima koji sve više karakteriziraju turistički sustav i to ne samo u vezi
privatnih potrošnja. Turist nije prvenstveno samo potrošač, već moralna
osoba koja kupuje dobra i usluge kako bi postigla ekstra ekonomske
ciljeve. Zbog čega, nikome nije drago biti definiran kao turist, i svi se
pokušavaju udaljiti od te uloge, jer je ograničavajuća naspram osobnih
potencijala. I turist poznaje gostoljubivost koja je nesvodljiva na
173
U tom stalnom redefiniranju prostora, i intelektualci interpreters, kao profesionalci poput
arhitekta ili oglašivača, imaju aktivnu ulogu u definiranju staged authenticity pružajući kreativne
usluge. Tako na primjer arhitekti mogu pomoći lokalne ugostitelje uređujući dio okruženja ili
određeni prostor kako bi podsjećao na povijest tog mjesta; dok kreativniji publicisti / oglašivači
mogu razviti ideje komunicirajući posebnost mjesta, nudeći specifične proizvode i užitke
pokazujući njegovu pravu suštinu, ili barem ono što u tom trenutku tako izgleda.
177
trgovačkoj razmjeni, koju treba promatrati kao dio semantičkog prostora
autentičnosti: iskrenosti, istine, poštenja, itd..
MacCannellova perspektiva, koja je i dan danas aktualna, napominje
da norme turističkog djelovanja nisu samo natjecateljske i slavljeničke.
Suradnički turist, koji pretpostavlja jednakost kultura, mještanima
dopušta da otvore svoje back region posjetiteljima koji ju mogu stvarno i
upoznati. Postoji i turist svjestan demonstrativnog učinka koji mijenja
ponašanja favorizirajući kulturnu potrošnju nad rasipnom. Ovu vrstu
putnika može se definirati kao suprotnu od potrošačke vrste. Ova teorija
pomaže shvaćanju zašto se formirala jedna nova turistička svijest. Pomaže
definiranju osobina kulturnog uređivača odgovornog ili svjesnog turizma,
koji se svjesno zadržava od nekih potrošačkih izbora, iako ima dovoljno
prihoda da to učini. Korijene tog stava uviđa u egzistencijalnim
dinamikama suvremenog turizma, više nego u civilnoj i političkoj
alternativnoj savjesti u vezi problema koje je „postavio“ masovni turizam.
Treba istaknuti da se izravna posljedica ove rasprave odnosi na
promjene u turističkom marketingu i, općenitije, u ugostiteljstvu kao
područja u kojima kvaliteta service encounters zahtjeva i humanizaciju
usluga. U tom smislu, tkz. trenuci istine, proučeni od strane relacionalnog
marketinga što se tiče usluga nekih turističkih tvrtka (zrakoplovnih
kompanija i hotelskih lanaca) ne dopuštaju da ugostiteljski radnici budu
repetitivni i dosadni, da postoji samo one best way. Sve su vještine
oblikovane po uzoru klijenata, kako bi se usluge prilagodile turistu s
178
ciljem njegove daljnje lojalnosti, oko kojega se odvija interaktivnost service
encounters.
Radnik koji je zadovoljan s onim što čini, sa svojim poslom,
zasigurno je u stanju zadovoljiti klijenta-turista. Kao što multimotivirani
klijent zamjenjuje masovnog potrošača, isto tako je i radnik fleksibilan.
Preuzima i one vještine koje ne pripadaju njegovoj tradicionalnoj ulozi.
U stvari, turistički posrednici, kao što su hotelski menadžeri ili
direktori, vodiči, turoperateri ali i drugi, ne primjenjuju samo zakonske
propise kako bi se zaštitila prava turista kao potrošača. Oni su također i
valjani kulturni i politički posrednici, mogu biti i putnički konzultanti i
voditelji susreta između hostes and guests. Oni su višenamjenski i
dediferencirani, vršeći i ne specijalizirane usluge.
E-commerce naglašava relacijski marketing kroz komunikaciju one-to-
one, stvaranjem service enconters u virtualnom okruženju. Razlog je u
činjenici da komercijalni pregovori imaju visok sadržaj interaktivnosti
omogućavajući da se pregovara paket personaliziranih turističkih usluga,
a to znači da je industrijski marketing, utemeljen na masovnom
oglašavanju putem pasivnih medija kao javne televizije ili časopisa,174 sve
više prevladan jednim izravnim odnosom on-demand.175
Općenitije, razvijajući Poonovu teoriju, 176 dolazi se do drukčijeg,
novijeg poimanja turizma: potražnja nije više hetero usmjerena, neiskusna
i slavljenička, već aktivna, zrela i relacijska; vrijeme nije više cikličko, već
174
Broadcasting one to many komunikacija.
175
Ellsworth J.H., Ellsworth M. V., Marketing in the internet, New York, Wiley, 1995.
176 Poon A., The 'new' tourism revolution, in: Tourism Management, 22:91-92., 1994.
179
je ono rastezljivo, s više praznika tijekom godine, veće fleksibilnosti
između rada i slobodnog vremena; stil potrošnje nije više standardizirani,
već prilagođen individualnim potrebama; menagement na radnike ne gleda
kao na proizvodni trošak, već kao na ljudski resurs u poboljšavanju
uslužne kvalitete; tvrtka se od product oriented preusmjeruje na marketing
oriented, ne povećavajući proizvodne kapacitete, već pozicioniranje
upravlja na učinkovitiji način; mijenja se scenarij te se od ekonomskog
rasta prelazi na restrukturiranje i, od reguliranja socijalne države, na
deregulation tijela koja posreduju između pojedinca i države.177
Deregulation stoji prema regulation na isti način kao što intelektualac
interpreter stoji prema intelektualcu legislatoru: oboje ukazuju na krizu
hijerarhijsko-funkcionalnih normativnih modela proizašlih od države
blagostanja i potrošačkog društva sa svojim socijalnim raslojavanjima
visoke-srednje-niske društvene pripadnosti. Iako taj proces formalno
započinje 70-ih godina prošlog stoljeća, treba napomenuti da vladajuća
teza 'obredne inverzije' svoj izvor nalazi u sezoni pobjedonosnog
fordizma. U vremenu u kojemu je turizam posjedovao takve stvaralačke
aktivnosti koje nisu bile pod izravnom državnom kontrolom, već samo
177 Ovdje se ne radi o deregulation yuppiesa ili neoliberalne ekonomije 80-tih godina, koja tvrtkama
daje zadatak uravnoteženja ekonomskih odnosa kroz turizam, već o deregulation tijela koji djeluju
između države i civilnog društva. Tu se radi o kulturnim i turističkim udrugama okoliša i kulturne
baštine, service class s posebnim stilom života, mali tour operatori koji nude unpackage i l i flexible
travels, intelektualci-interpretes uslužnog sektora. Radi se o radnicima znanja koji su kao reklamni
djelatnici ili samostalni operatori mode ili infomation tehnology, ali i drugo, destrukturirali
masovni turizam nudeći razne hibridnosti. Konkretno, za one koje rade u uslužnim djelatnostima
ili imaju vlastitu djelatnost, moguće je dijeliti odmor na nekoliko dijelova tijekom cijele godine a ne
više 'sve u jednom', kao standardizirani fordistički organizirani praznici industrijskog društva.
180
neizravno pod kontrolom fordističke i kejnzijanske gospodarske
politike.178
Važnost relacijske paradigme, koja se potvrdila s potragom
autentičnosti, je u tome što je slomila fordističku krutost i otvorila vrata
kulturi, samoregulirane od skupina i pojedinaca, od turista koji pravila
ponašanja i poštovanja pronalaze u novoj turističkoj svijesti i u novom
umijeću putovanja.
Radi se naime o novom načinu turističke prakse, integriranom s
ekonomijom usluga, koja traži i novo znanstveno poimanje putovanja kao
susret kultura.179 Iako relacijska teorija autentičnosti nema puno toga reći
na planu jednog drugačijeg načina programiranja teritorija, ona puno
doprinosi formiranju nove turističke svijesti utemeljene na svjesnoj
kontroli emocija i pogleda. Na novu etiku odgovornosti za manjinske
kulture i krhe ambijentalne ravnoteže koje svjesni turizam može
očuvati.180
178 Naime obrazovanje kroz turizam, predloženo i promovirano od strane demokratskih

rekreacijskih sindikalnih udruga ili vjerskih skupina, nije uspjelo. Naime, rekreativna se potrošnja
pokazala primamljivija od bilo kojih udružnih politika, u stalnoj potrazi ravnoteženog odnosa
između stroge radne organizacije i slobode kretanja i izbora. Treba dakle isključiti mogućnost
povratka jednoj javnoj pedagogiji turizma, što su dobro shvatile političke stranke i sindikati, koji
nisu razvili nove ideje izravne kontrole. Država ne čini, već pušta da se čini.
179 Međutim, usprkos tome što se čak i multinacionalna turistička društva kreću smjernicama
relacijskog i socijalnog marketinga, pridajući veliku pozornost odgovornom ili svjesnom turizmu,
ove ideje, koje su ušle u ponudu i potražnju, šire se na ograničeni način jer deregulation zahtijeva
razmatranje globalnog problema ovisnosti centra i periferije.
180 Ostaje i dalje otvoreno pitanje da li, i u kojoj mjeri, je moguće nejednakosti suprotstaviti se
suradnjom tvrtka i intelektualca interpretes lokalnih zajednica? Može se također razmišljati i o

međunarodnoj suradnji, kroz politiku potpora strukovnoj izobrazbi, lokalnih elita i srednje klase
zemalja s razvijenim gospodarstvom, koja prakticira odgovorni turizam, razvijajući inovativnost i
kreativnost, uključujući tu i potragu za autentičnost.
181
Politička teorija održivog turizma
Politika održivog turizma potvrđuje se na temelju prevladavanja
okolišnih i ekoloških tematika pokrenutih inicijativama zelenih, 181 na
temelju istraživanja turističkog utjecaja na lokalnoj razini i na upravljanju
revitalizacije cijelog teritorija.182
Na temelju širenja etičkih kodeksa donesenih od strane
međunarodnih organizacija poput, UN-a UNESCO-a i WWF-a (World
Wildlife Fund).183
Dok je teorija i praksa autentičnosti pridonijela stvaranju
odgovornog turizma, utječući na razloge zahtjeva putovanja, održivi je
181 Prakse alternativnog i protu-kulturnog turizma, iz 70-ih godina prošlog stoljeća, nisu samo
estetska kritika masovnom turizmu, već nude i diferencirani stil života kao i neke operativne
modele teritorijalnog planiranja zasnovane na modelu eko-upravljanja okolišem turističkog grada.
182 Treba reći da su i turističke lokacije podložne ocjenjivanju što se tiče utjecaja na okoliš ili granice
iznad koje je protok gostiju neodrživ. Povezanost između globalnih tematika i lokalnih akcija
održivog turizma karakteriziranog kao 'glocal'.
183 Iako ovi kodeksi ne služe sankcioniranju nekorektnih ponašanja, ipak su stvorili široku kulturnu
svijest i nadahnuli međunarodne turiste da se drže dobrih praksa, određenih pravila ponašanja.
Dovoljno će biti podsjetiti se ovdje na neke odlučne faze institucionalizacije održivog turizma.
Brundland komisija s dokumentom iz 1987, godine 'On common future' predstavlja polaznu točku
„of a world commitment which recognizes that the right to develop should be exercised in such
away that equitability responds to the social and environmental needs of both present and
future generations. This commitment emphasizes the need to indtroduce of sustainible use
for natural resources. Applying the principles of the Rio declaration (1992) to tourist
development, Agenda 21 emphasizes the urgent need to promote 'the formulation of
ecologically rational and culturally viable tourism programmes' on world and local livel“ ("od
svjetske predanosti koja prepoznaje da bi se pravo na razvoj trebalo provoditi na takav način da
pravičnost odgovara društvenim i ekološkim potrebama sadašnjih i budućih generacija. Ovo
opredjeljenje naglašava potrebu uvođenja održivog korištenja prirodnih resursa. Primjenom načela
Deklaracije iz Rija (1992.) razvoju turizma, Agenda 21 naglašava hitnu potrebu za promicanje
"formulaciju turističkih programa koji su ekološki racionalni i kulturno izvedivi na globalnoj i
lokalnoj razini.).
182
turizam pridonio stvaranju etike očuvanja, utjecajući na politiku lokalnih
ponuda,184 ulazeći u planiranje turističkog razvoja europskih gradova.
Radi se o razvojnim programima koji predviđaju i usvajanje
posebnih mjera čineći da turistička lokacija bude što kompatibilnija s
okolinom. Dakle, sve se više ide prema jednom suglasnom urbanističkom
planiranju koji uređuje odnose između turizma, zaštite okoliša, kulturne
baštine i lokalnog razvoja. Pažnja je tu usmjerena prema lokalnim
turističkim sustavima. Istovremeno i dio financiranja, odobrena
nevladinim organizacijama koja su uključena u međunarodnim
suradnjama, odnose se na one intervencije koje su kompatibilne sa
zaštitom okoliša.
U tom smjeru važan doprinos održivom turizmu dao je i Murphy,
1985., godine, koji je prvi naglasak stavio na pristupu zajednice, koji se
svodi na planiranje turizma posredstvom metoda i ciljeva koji predviđaju
community awaness k a o i na moguće ciljeve de-marketinga masovnih
turističkih protoka radi privlačenja specifičnih ekološki motiviranih target
turista.
Dok su Pearce, Moscardo i Ross razvili metodu koja uključuje sve
one društvene predodžbe, koji nastaju iz ekonomskih razloga ili su
184Prema Ryelu i Grasseu, (Marketing ecotourism: attracting the elusive ecotourism, u: Whelan T. (ed.),
Nature tourism: managing for the environment, Washington, D.C., Island Press,1991), „the conservative
ethic provides the framework within which all marketing and travelling should take place and
includes several several basic components; increasing public awareness of the environment,
maximising economic benefits for local communities, fostering cultural sensitivity, and
minimizing the negative impacts of travel on the environment“. („konzervativna etika pruža
okvir unutar kojeg bi se sav marketing i putovanje trebali održati i uključuje nekoliko osnovnih
komponenti; podići razinu svijesti u vezi okoliša, maksimalizirati ekonomske koristi za lokalne
zajednice, poticati kulturnu osjetljivost, i minimizirati negativne učinke putovanja na okoliš“).
183
jednostavno psihološke i kulturne naravi, subjekta koji su uključeni u
„tourism community relationship“.185
Održivi je turizam nekako i nasljednik nekih ideja demokratske
rekreacije i socijalnog turizma. I to ne samo zato što promiče prijateljske
odnose između kultura kao i između čovjeka i okoliša, nego i zato što
lokalnim zajednicama daje mogućnost i ulogu da samostalno organiziraju
teren gostoprimstva i rekreativne aktivnosti koje doprinose svijesnosti o
prirodnim i kulturnim vrijednostima koje se na tom lokalitetu nalaze.
Održivi turizam je prva regulation theory n akon masovnog turizma i
liberalne rekreacije. On nipošto ne karakterizira samo jednu etiku
zasnivanu na dobrovoljnom ponašanju, već i kodificirana pravila unutar
pravno normiranih državnih sustava, koji se praktički i provode na nivou
općinskog i regionalnog planiranja. To je veliki utjecaj imalo na razini
ponude, postavljajući obrnuto poimanje turističkog razvoja teoriziranog
od ekonomista poput Kurta Krapfa. On je jedan od pionira ekonomske
teorije turizma, koji je tijekom 60-ih godina prošloga stoljeća došao do
ideje da će zemlje u razvoju i retrogradna područja razvijenih zemalja
automatski biti podložni dobitku od porasta međunarodnog turizma.186
Politika održivog razvoja prihvaća međunarodni turizam, shvaćen
kao vanjska projekcija nacionalnog turizma, jednog središta koji se širi u
185 Tu sociolog turizma preuzima aktivnu ulogu u liku tumača (interpreter) događaja, koji, nakon
postavljanja ciljeva i osobina održivog turizma, pomaže u aktiviranju tih procesa na lokalnoj razini.
On, dakle, pomaže u rješavanju sukoba upravljajući ambijentalnim pogledima koji su svojstveni
različitim društvenim skupinama, i to na način da se dođe do valjanog sporazuma u vezi
problematika i mogućnostima povezanih s turističkom praksom.
186 Difusionistička teorija.
184
periferijama trećeg svijeta, i stvara periferije zadovoljstva, na što se s
pravom žali dio ne-apokaliptičnih intelektualca.
Postoje neka ograničenja imperijalizmu središnjice postavljena od
strane onih politika koje favoriziraju samo-organizaciju lokalnih vlasti i
lokalnog gospodarsva. U tom smislu postoje bliske veze između relacijske
teorije i održivog turizma. Cohen je,187 proučavajući trendove i promjene u
suvremenom turizmu, skovao frazu sustainible autenticity da bi pokazao
situacije u kojima se razlozi egzistencijalne potražnje ispreplipiću s
očuvanjem kulturne autentičnosti kojoj streme lokalna stanovništva. Kako
se održivi turizam institucionalizirao, ono je proizvelo standarde i politike
koje teže operacionaliziranju ovih vodećih snaga. One nemaju izričito
kritičku funkciju, koja teži skrivanju nove moći međunarodne srednje
klase pokazivanjem lažno „prijateljskog“ lica, kao što neki sociolozi tvrde.
Naravno, i ta bi se „sustainable authenticity“ mogla na kraju pokazati kao
suptilna i podmukla politika korisna tom lažnom prijateljskom licu
zapadnog turizma, te bi je također trebalo budno pratiti. Ono što se zna je,
da je ona promovirana i od samih lokalnih zajednica. I to neovisno o tome
da li se radi o zemljama u razvoju ili o zemljama s naprednim
gospodarstvima. Međutim, mnoge lokalne zajednice iz zemalja trećeg
187 Cohen, E., Contemporary Tourism - Trends and Challenges. Sustainable authenticity or
contrived post-modernity?, u Butler, R., Pearce, D. G., (eds), Change in Tourism: People, Places,
Processes, Routledge, London, str. 12-29., 1995.
185
svijeta nemaju potrebne intelektualne i praktične alate da bi bili
protagonisti jedne relacije snažno orijentirane u njihovu korist.188
I tematika socijalne razlike je također i dalje relevantna. Putovanja
koja su od visokog profesionalnog i intelektualnog sadržaja, zasnivana na
lokalnim proizvodima ili na posebnim izletima, koštaju više od package
tour vacationer turizma ili masovnog sightseer. 189

Eko-kompatibilno
uzbuđenje je pod kontrolom i ingerencijom pravila društvenog
razlikovanja, naslijeđeno od masovnog turizma i prisutno i u
alternativnom turizmu u fazi institucionalizacije, zbog čega je moguće i
dalje primijetiti oblike ego-turizma i u eko-turizmu.
Intelektualna moć održivog turizma proširila se Europom tijekom
90-ih godina prošlog stoljeća, utjecajući naročito na teritorijalne politike.
Ova hegemonija ponekad pretpostavlja i planove eko-upravljanja
okolišem ili primjenu načela opreza ili prevencije utjecaja na okoliš
specifičnih teritorijalnih lokacija, i turističkih, na receptivna područja. Iz
sociološke perspektive, predstavlja jednu strategiju kontrole
ambijentalnog rizika posredstvom metode olakšavanja integracijskih
procesa koji obuhvaćaju okoliš, zemljište, turizam i urbanistiku kroz
sudjelovanja lokalnih stakeholdersa. Prati vanjske disekonomije masovnog
turizma, ali je također uvjerena da može prilagoditi, s makro i mikro
188 Ravnopravna i solidarna trgovina ili podrška osamostaljenju u turističkom poslovanju, zahtijeva
društveni kapital, skup odnosa povjerenja i suradnje, ali i znanja i tehnike. Sve se to, međutim,
može aktivirati samo nakon što su provedene osnovne infrastrukture i riješeni problemi s
opskrbom hrane.
189 Otuda i sumnja da se nova održiva srednja klasa služi prostornim praksama socijalnog
razlikovanja kroz upotrebu jedne prijateljske moći koja dolazi od znakova vrijednosti višeg
kulturnog kapitala.
186
tehnikama, iste učinke jer su mase sačinjene od mnoštva pojedinaca koje je
moguće educirati. Među pravilima koji pripadaju političkoj teoriji
održivog turizma, okolišni odgoj je onaj koji je u velikoj mjeri ušao u
kolektivnu svijest suvremenih turista.
Teorija City users i hiperturista
Radi se o teoriji, s razmišljanjima o post turistu, koja se razvija
unutar jednog posebnog scenarija. Specifičnije o:
- dis-embending procesima, tj. o teritorijalnim dis-agregacijama
uzrokovanim komunikacijama od ekspertnih sustava s visokim
tehnološkim sadržajem, o kojima Giddens govori,190 kao i od rasta jedne
nestalne, pokretne populacije ili city users kao rezultat razvoja prometa i
povezane prostorno-vremenske kontrakcije/dilatacije udaljenosti. Svijet je
sve manji zahvaljujući information technology koja omogućuje da se
razmjene odvijaju u realnom vremenu između osoba iz međusobno
udaljenih mjesta. Smanjenje prijevoznih troškova prijevoza 80-tih i 90-tih
godina prošloga stoljeća ljude navodi da se kreću pobuđeni različitijim
razlozima: rekreacija, posao, sport, kultura, religija i drugo. 191
- pojavi miksa u ekonomiji usluga, sastavljenog od produktivnog
korištenja vizualne kulture kao što su kino, crtane animacije, televizija, i
ostalo. Nužno u stvaranju turističke atrakcije za goste/posjetitelje. Na taj se
način sektor hiperturizma učvršćuje kao posebna kombinacija tvrtki koje
190 Giddens, A., Le conseguenze della modernità, Il Mulino, Bologna, 1990.

191 I to kako tijekom godine, tako i života, uključujući tu i tzv treću životnu dob.
187
djeluju u zavođenju onih „pogleda“ koji su izloženi medijskim porukama
u liku primamljivih atrakcija (mamac).
- pojavi globalizacije, koja uključuje kako djelovanja big playersa
turističke ekonomije tako i lokalnih vlasti sve više angažiranih u
privlačenju kapitala i visitorsa na području destinacije, kroz strategije
urbanog marketinga koje se inače razlikuju od politika nacionalnih
država. Globalizaciju je tu moguće shvatiti kao prostorno-vremensku
kontrakciju međunarodnih razmjena, dakle i turističke, koje su se ubrale
poravnajući i smanjujući svijet posredstvom sve bržih tokova razmjena i
komunikacija povezujući geografske udaljenosti.
City users 192

predstavnici su one populacije potrošača koji
privremeno posjećuju velegrade (tkz. druge generacije 193

). Ova se
populacija sastoji od osoba koje svoj život provode krećući se, između
gradova, na neravnomjeran način u odnosu na prijašnji tempo života
industrijskog grada. U tu kategoriju spadaju kulturni i rekreativni turisti,
poslovni ljudi, metropolitan business men, međunarodni studenti, sportski
klubovi, potrošači koji posjećuju povijesnu jezgru tijekom praznika ili
shopping sprees, organiziranim posjetima nekoj međunarodno relevantnoj
izložbi, i drugo.194
192 Guido Martinotti, Metropoli. La nuova morfologia sociale della città, il Mulino 1993.
193 Velegrad, metropola prve generacije podrazumijeva velike industrijske gradove koje su
stanovnici masovno napuštali tijekom ljetnih praznika, i u kojima bi se, tijekom radnih dana, punili
radnicima-putnicima koji su dolazili iz njihovih predgrađa zbog radnih motivacija.
194 Nema sustavnih podataka koji detektiraju protok gradskih korisnika metropola druge generacije
jer ne postoje točni podaci o tome. Naime popis posjetitelja ne uzima u obzir privremene
posjetitelje već samo one koji prebivaju i tijekom noći, tj. samo stanovnike ili osobe koje borave u
smještajnim objektima unutar grada.
188
Važan dio city usersa su daytripperi koji se koriste avionom, vlakom ili
automobilom kako bi u gradu boravili manje od jednog dana, ili se smjeste
u obližnjim gradovima iz kojih se kreću u obilazak velegrada kroz kratke
izlete. Ostale važne komponente jesu oni gosti koji u gradu borave duže
od 30 dana.195 To je razlog zbog čega nam tradicionalni alati sociološke i
demografske analize daju dosta točne podatke o gradskim stanovnicima,
nešto manje što se tiče radnika a još manje u vezi radnika-putnika. Jako je
teško točno uhvatiti i definirati tu novu populaciju gradskih korisnika. Ta
je potreba novih dijagnostičkih alata naglašena i od strane Svjetske
turističke organizacije, 196 ali i od Statističkog ureda Europske unije:
Eurostata.197 Oni zato predlažu da se prihvati sljedeća definicija visitorsa:
svaka osoba koja ide na neko drugo mjesto od onog koje obično posjećuje
u vremenskom razdoblju kraćem od jedne godine, i razlog se mora
razlikovati od stalnog ili privremenog prijenosa boravišta.198 Unutar ove
široke kategorije, koja reproducira prostorno/vremensko širenje/stezanje
tranzitornih aktivnosti city usera, prepoznatljivi su turisti koji provedu
barem jednu noć u mjestu posjeta, kao i izletnici koji u jednom mjestu
provedu manje od 24 sata, oni su istovjetni sa daytrippersima.
195 Radi se naime o tkz. post turistu, tj. o studijskom turizmu, koji obuhvaća mlađi naraštaj tijekom
međunarodnog obrazovanja ali i stručnjake intelektualizirane srednje klase koji dosta vremena
provode u mjestima prijema i to na „polu-službeni“ način boraveći u krugu obitelji (bed &
breakfast).
196 World Tourist Organization – WTO.
197 WTO, Eurostat, 1995.
198 “Turizam uključuje aktivnosti proizašle iz putovanja i boravka osoba izvan njihove uobičajene
sredine ne duže od jedne godine radi odmora, poslovnog putovanja i drugih razloga nevezanih uz
aktivnosti za koje bi primili ikakvu naknadu u mjestu koje posjećuju. “
189
S druge strane, posjetitelji se dijele na turiste na odmoru, kod kojih
dominiraju rekreativni, kulturni ili emocionalni razlozi, i profesionalne
turiste, oni se kreću zbog poslovnih interesa ili zbog privremenog rada off-
site, oni su istovjetni s metropolitan business men. Inače se, spomenuti,
turisti na odmoru (turisti u klasičnom smislu riječi) dijele u vacationers čiji
se odmor sastoji od najmanje 4. dana, i vacantioners čiji boravak ne prelazi
3. noćenja. Ta novija kategorija vacantionersa ukazuje na rast kratkih,
disinkroniziranih, podjeljenih i ponovljenih boravka u jednom mjestu
tijekom tekuće godine. Povezani često s gradskim eskurzijama, zavisno o
ponudi. Zbog čega učinak njihove mobilnosti u odredišnom destination
području nije lako predvidljiv.
U zadnje se vrijeme pojavila i nova gradska populacija stvorena od
prolaznih vacantionersa, putnika koji život provedu “između“ gradova. Ta
je nova i intenzivna razmjena dovela lokalne samouprave do toga da
moraju izmisliti strategije kako bi privukli najzanimljivije skupine city
usersa, naročito zbog njihovog potrošačkog životnog stila. Postoji dakle i
natjecanje između gradova koji se nude kao globalno gostoljubivi
poboljšavajući povijesno središte i ona industrijska predgrađa koja
posjećuju gospodarstvenici.
Hiperturisti199 su city users ili visitors u užem smislu ili kratkoročnog
trajanja koji posjećuju rekreativne parkove i krstarenja s više od tisuću
klijenata. Radi se u stvari o umjetnim gradovima zabave, ali i o
199
Costa N., MacCannell e le origini della sociologia del turismo, u: MacCannell D., Il turista, una
nuova teoria della classe agiata, Torino, Utet, XV-XXXV, 2005, c.
190
multifunkcionalnim gradovima poput Las Vegasa, poznatog i kao
'tvornica zabave' ili, općenito, fantasy cities.200
Iz sociodemografske perspektive, hiperturizam se pojavljuje u
trenutku kada broj city usersa i l i visitors vacationersa premašuje broj
stanovnika. Taj se grad tada definira prevladavajućim turističkim zvanjem
ukoliko se ne radi o umjetno stvorenom lokalitetu koji zna privući toliko
posjetitelja kao grad duhova, bez stanovnika, tj. sličan tematskom parku.
Društvena morfologija hiperturističkog grada empirijski je dokaz
jednog već ustaljenog preobražaja suvremenog kapitalizma. Proučavajući
tu tipologiju gradova kao što su primjerice Disneyland parkovi, čija je
primarna svrha rekreacija, Costa primjećuje da su oni rezultat suvremenih
kapitalističkih tvrtki koje, kao faktor proizvodnje, koriste visual culture u
kontekstu izražajne i market oriented megalomanije.
Miks slika, igara i zabave ocrtavaju osobine nove ekonomske moći:
baroknog kapitalizma zasnivanog na komunikaciji, fasadi, iluzijama, na
velikom propovijedanju stavljenog as if kao da „živimo na najbolji mogući
način“. Dok je ekonomija turizma teritorijalizirana. Svako mjesto
pokušava stvoriti neponovljivu jedinstvenost čak i s osobinama
autentičnosti. Ekonomija hiperturizma je de-teritorijalizirana: svako je
mjesto replicirano, klonirano jer se radi o programiranim učincima
multimedijalne industrije. Ako su muzej ili more izvorno pre turističke i
ekstra turističke atrakcije u obliku iskoristivog resursa od strane tvrtke
koja od toga stvara svoj prihod, hiperturističko lukastvo realizira se u
200 Hannigan, J., Fantasy city, London and NewYork, Routledge, 1998.
191
obliku magneta za određenu tipologiju gostiju namjerno stvorenu od
suvremenih turističkih poduzeća. Ako je kolektivni ili romantični pogled
jedno promatranje, hiperturistički pogled je reinterpretacija svojih
mentalnih slika budući da se radi o potrošaču visual culture: filmova,
stripova, televizije, mode.
Treba reći da i metropolitan business postaje hiperturist kada
posjećuje dio grada radi konferencije ili radi susreta s izlagačima i
kupcima specijaliziranog sajma. On naprosto živi unutar
monofunkcionalnog i samoreferencijalnog mjehura, jer prelazi kroz
multifunkcionalni grad kako bi došao do središta svog putovanja,
izostavljajući pritom sve znamenosti mjesta, bez da baci pogled na grad.
Njegov je cilj stići čim prije i na najudobniji način u de-teritorijaliziranom
magnetu u kojemu nastupa show off vlastitog sebstva. Vraćajući se isto
tako što brže i na najudobniji način u grad prebivanja. U njegovom su
pogledu urbanistički prostori multifunkcionalnog grada vrednovani kao
dosadna ograničenja u programu koji ga vodi do specijaliziranog sajma ili
kongresa.201
Teorija hiperturizma bliska je onoj o post turistu, 202 prema kojoj
turisti ne traže stvarnost, već prvenstveno simbole stvarnosti, jer za njih je
sve simulirano, sve se svodi na jednu veliku izmišljenu igru. Gledajući
krajolik ili spomenik, on to čini kao kolekcionar slika ili predmeta koje
201 Otuda razlika ako ne i podijeljenost između javnih težnja lokalnih vlasti, koji bi željeli privući i
izvan sezone metropolitan business men, i ove potonje, koja djeluje unutar deteritorijaliziranih
krugova konferencijskog i poslovnog turizma, nepažljiva prema drugim gradskim djelatnostima.
202 Koju je predložio Urry (op. Cit., 1995, izvorno 1990).
192
pohranjuje u foto-albumu ili videokamerom. Zbog čega se sve više
turoperateri organiziraju tako da svoju djelatnost usklade s tim prolaznim
zahtjevima. Tu tipologiju putnika, koji se igra sa slikama, Urry definira
post turistom. Da bi to i dokazao, njegovu povijest rekonstruira kroz
različite načine gledanja koji karakteriziraju suvremeni turizam, počevši
od pariškog flaneura, koji provodi dan promatrajući prolaznike duž
bulevara ili besciljno lutajući ulicama.203 Fotoaparat sightseera masovnog
kulturnog turizma proširenje je flaneurovog oka. Točnije, za Urrya,
strategija masovnog turista je skupljanje fotografija. On razlikuje
kolektivni pogled masovnog turista, uglavnom usmjerenog anonimnim
pojedincima koji haraju na plažama ili kulturni turizam, od romantičnog
pogleda onoga koji traži samoću kao igru socijalnog razlikovanja u
okolinama gdje nema puno turista.204 Post turist je dakle onaj koji pridaje
važnost izvanrednim, fantastičnim mjestima koja se nalaze izvan svog
uobičajenog mjesta prebivanja ili rada, uvijek svjestan da se radi o
izmišljenom doživljaju. Povezanost s teorijom hiperturizma vidljiva je u
sljedećj Urryovoj pretpostavci: mi se ponašamo kao flaneur/turisti kada se
krećemo trgovačkim centrima velegrada kako bi promatrali i razgledavali
izloge, predmete i ljude. Na taj način konzumiramo slike koje si stvaramo
o prostoru i robama zavisno o ekonomskim mogućnostima. Treba
međutim reći da ove hibridnosti između trgovine-turizma-estetike ne
203 Radilo se uglavnom o muškarcima, jer su žene odlazile više u robne kuće nego na ulice, kako bi
potrošile novac zarađen od svojih muževa.
204 Razmatranja o lijepom i ružnom služe da bi se estetizirao svakodnevni život turista romantičnog
pogleda.
193
strukturiraju pogled novog tipa posjetitelja, tkz. post turista, već posebnu
vrstu suvremenog turizma koju definiramo hiperturizmom.205
Teorija city users i hiperturista jedna je od rijetkih socioloških teorija
urbanog turizma, koja se inače ograničava na izlaganje nekih istraživanja
tematski grupirana, 206 i to u tekstovima sociologa koji sebe nazivaju
kritičnim. 207
Ona nam daje informacije o povijesnim korijenima
znanstvenog interesa prema urbanom turizmu. U potrošačkim društvima
i masovnog turizma, na grad se gleda kao na izvorno mjesto208 ili kao
odredište tokova 209 , međusobno povezanih prema dinamici ritualne
inverzije.
Masovni turisti proizvod su industrijske metropole prve generacije.
Oni djeluju po ustaljenom cikličkom ritmu radnika-putnika iz predgrađa,
s osobinama prostorno koncentriranog i vremenski ograničenog
masovnog kretanja. Praznici se svode na jednu turu i to jednom godišnje.
Kao što svi ujutro, istovremeno, kreću na posao, isto tako u točno
određenom vremenskom periodu godine svi se kreću/idu prema
odmaralištima. Dok u društvu u kojem prevladava ekonomija usluga, svi
se gradovi nadmetaju u pružanju usluga osobama programirajući se u
205 Nije to neka nova faza turizma, „post masovnoj“, već se tu masovni turizam preoblikuje u nešto
umjetno, ili se otvara doprinosima održive autentičnosti. U prvom slučaju, potvrđuje se grad
zabave naseljenog tradicionalnim masama uključene u kontekstu u kojem vladaju ekonomija
komunikacije i medija. U drugom slučaju, rekreacijski turist restrukturira svoj pogled stvarajući
novi miks između autentičnosti događaja ili prirodnog okoliša i užitka promatranja, stvarajući tako
održivi masovni turizam. Liberalna rekreacija i demokratska rekreacija nastavljaju se i dalje
suočavati i križati.
206 Law, M., Urban tourism, London Mansell 1993.
207 Shaw, G., Williams, Allan M., Critical issues in tourism, Oxford, Blakwell, 1994.
208 Industrijski grad, središte od kojeg dolazi potražnja.
209 Kao o gradu potrošnje, predgrađu užitka.
194
gostoljubive gradove. Potvrđuje se politička ideja da turizam može
regenerirati povijesna središta gradova i neka zapuštena područja.
Ponuda kulturnih usluga muzeja, umjetničkih galerija, ali i
kongresnih centara, tematskih parkova ili mix leisure activities, za
korištenje slobodnog vremena, kao u megalomanskim centrima, tj. kina,
hotela, sportova, shoppinga, itd., dobro pokazuje okvir globalno
gostoljubivog grada. I to kao kulturno-turističkim privlačenjem ili
shoppingom ili poslovnim aktivnostima, kao i u peri-urbanim
(perifernim) područjima u procesu revitalizacije. Urbanom turizmu dana
je strateška uloga u politikama lokalnog razvoja.210
Teorija gradskih korisnika/city users i hiperturista omogućuje da se
urbane politike tumače iz drugačije perspektive.
Teorija, u stvari, upozorava na mogućnost da u multifunkcionalnim
gradovima djeluje jaki politički entitet koji može doprinijeti usklađivanju
lokalnog razvoja s novom ekonomskom politikom, težeći tako prema tim
novim, pokretljivim, populacijama.211
Politička situacija urbanog turizma je dosta proturječna. Naime, ako
regulacija održivog turizma predviđa aktivnosti programiranja koje teže
210 Dolazi se i do toga da se smatra mogućim da ono, kao što se već dogodilo s fordističkom
tvornicom u društvu masovne potrošnje, može donekle doprinijeti stvaranju novih radnih mjesta.
211 Treba precizirati da se lokalna vlast ne bavi samo turističkim djelatnostima, ona je itekako
angažirana i u mnogim drugim važnijim djelatnostima, jer lokalni stanovnici samo djelomično žive
od turističkog novca i za turizam. Lokalna politička elita multifuncionalnih gradova ne može imati
u središtu svoje politike samo klijenta-turista. Multimotivirani turisti nisu politički odgovorni za
lokalnu zajednicu, oni ne pridonose biranju lokalnih administrativnih elita. Dok u gradovima s
pretežito ekonomskom politikom, poput, (što se Istre tiče) Rovinja ali naročito Poreča ili u
gradovima hiper-turističkom ekonomijom, poput Dubrovnika, posjetitelji su u središtu
zabrinutosti općinske administracije, kao ključni element ovih mjesta.
195
demarketingu kretanja radi primjenjivanja načela održivog turizma ili kako
bi se ostvarile niše odgovornog turizma, lokalni poduzetnici
pretpostavljaju i dodatne politike radi produženja sezone, kako ne bi
izgubili postojeće klijente.
Razvijajući politiku urbanog marketinga, usmjerenu na privlačenje
city usersa ili vanjskog kapitala radi ostvarivanja umjetnih atrakcija,
događa se da kritički intelektualci protestiraju, a lokalni poduzetnici
osporavaju umetanje vanjskih natjecatelja.
Dakle, različita mišljenja i interesi međusobno se osporavaju da bi
dobili prevlast.
Veliki sportski, sajmski i kulturni događaji, ostvareni tijekom 80-ih i
90-ih godina prošlog stoljeća od gradova s međunarodnim ili globalnim
težnjama, strateški su čimbenici koji omogućuju da se meta managerima
pridaje moć definiranja lokalnih postupaka urbanog razvoja povezivajući
ih s jakom idejom gostoljubivog grada. Ovdje se , u stvari, moć nalazi
izvan lokalnih zajednica.212 Radi se o medijskim događajima.
Ovdje je glavni business povezan s vizualnom kulturom kao što su to
reklame, TV emisije, sponzorstva, i drugo. I baš je preglednost medija ta
koja lokalne elite gura da razvijaju agresivne marketinške strategije kako
bi pridobile mega događaje.213
212 Mislim da je to i slučaj gradova poput Pule ili Rijeke u vezi njihove moguće nominacije
europskog grada kulture.
213 U tom smislu pulski amfiteatar (Arena), kao prostor za takve manifestacije, može itekako
doprinijeti pridobljivanju vanjskih ulagača ali i suglasnosti lokalnih stanovnika koji su izravno ili
neizravno uključeni u predviđenim događajima ili u optimističnim prihodnim očekivanjima.
196
Konsenzus proizlazi iz obećanja davanja velikog značenja gradu
posredstvom televizije i drugih medija, uključujući i internet. S
„baroknom“ politikom mega događaja moguće je dobiti gradski efekt
stvaranja novih turističkih usluga i revitaliziranja urbanih funkcija (dakle
novih radnih mjesta).
Natjecanje je načelo koje regulira ove urbane politike u kojima
gradovi pokušavaju pridobiti te mega događaje, organizirane od strane
međunarodnih nevladinih organizacija, koje djeluju posredstvom decision
makersa nepovezani s nacionalnom komponentom nekog teritorija, kroz
glocal lobby aktivnosti, posredstvom lokalnih tvrtka i preobrazujući
gradove događaja u kolektivnu tvrtku, koja se aktivira agonistički i
privremenim flair play da bi se mislilo na veliko. Ovdje su estetika i
poetika održive autentičnosti alternativne paradigme hiperturizmu i
spornim gradovima zabave.
Ta teorija, na taj način, ostavlja otvoreno pitanje velikih svečanosti,
medijskih proslava gospodarstva i vizualne kulture u izbornim
središtima, u gradovima koji znaju kako predlagati i izabrani su jer su se
pokazali gostoljubivim ili to teže postati.214
214Teorija hiper turizma, kao oblik širije teorije gradskih korisnika / city users u velegradovima
(metropolama) druge generacije, popunjava tu prazninu i razlikuje se od neo-gramscianske teorije
američkih marksista, koja političku hegemoniju post-fordističkog kapitalizma krivi zbog njezine
implicitne težnje vladanja nad turističkim prostorima, ne uzimajući pri tome u obzir mnoštvo
ekonomskih, socijalnih i kulturnih čimbenika koji pridonose procesu donošenja odluka, čineći da
dinamika postane vrlo konsenzualna a ne samo izmanipulirana, prema onim potrošačkim
ambivalentnostima tipičnim i danas i za barokni kapitalizam stvoren od medijatskog segmenta
ekonomije usluga. U društvu naprednih usluga, politička arena turizma prilično je rascjepkana, jer
je karakterizirana od više aktera koji vode natjecateljske diskurse bez ikakve kolektivne logike pod
vodstvom jakih subjekta, kojih nalazimo u industrijskom društvu. Stoga, neo-marksistička kontrola
197
Teorija konkurentnog partnerstva
Ova teorija pokušava uzeti u obzir rezultate i ograničenja tretiranih
teorija. 215 Treba reći da je znanstvena sociologija turizma, počevši od
MacCannella216 uvijek bila usmjerena inovacijama.217
Tako je, na primjer, relacijska teorija na jasan način pokazala zašto je
masovni turizam jedan od važnijih oblika industrijskog i potrošačkog
društva. U kojemu odmori, i općenito praznici zapravo nisu sasvim
isprazni ili besmisleni, jer imaju smisla i značenja spajajući ih s meta
manager socijalne države i fordističke tvornice, nuklearne porodice srednje
nije prihvatljiva ako želi zaustaviti želju gradova za stjecanjem inozemnih kapitala radi poboljšanja
receptivne ponude i svoj turistički sustav, postavljanjem od gore nekakvih ograničenja svom
lokalnom razvoju. Međutim, to može pomoći lokalnoj populaciji da ne mora prihvatiti dihotomiju
između ekonomskog rasta i pada, pridonoseći decentraliziranoj kontroli, koju odozdo elaboriraju
lokalni subjekti. Može donekle pomoći u razlikovanju između učinaka rasta i s negativnim
posljedicama na okoliš i na lokalne kulture kako bi se prevladala stara liberalna rekreacija i
oblikovao održivi grad za stanovnike i za city userse. To, sa svoje strane, doprinosi oživljavanju
tematika povezanih s demokratskom rekreacijom od strane ponude i lokalnih zajednica. No, to ne
može nikako isključiti, barem u načelu, da mještani usvoje jedan city marketinški plan ili
teritorijalnog marketinga za stjecanje kapitala i posjetitelja, u konkurenciji s drugim područjima,
radi poboljšanja usluga i infrakstruktura sudjelujući u glocal dinamikama gradova koji planiraju
biti važan čimbenik novih svjetskih mreža.
215 Uvidjet će se da je svaka obrađena teorija, u svom kontekstu, pomogla rasvijetliti određeni
aspekt turizma, i to čak i kada su sociolozi davali apokaliptične procjene ili površne optimizme što
se ovog tržišta tiče, ne držeći se tako znanstvenih i metodoloških obveza ne vrednovanja, kao što je
svojevremeno insistirao Max Weber, ili zbog političke umiješanosti, dakle bez potrebnog razmaka,
kao što je to upozoravao Norbert Elias.
216 MacCannell, D., The Tourist: A new Theory of the Leisure Class, New York: Schocken Books,
1976.
217 U MacCannellovom slučaju predložena je nova teorija o dobrostojećoj klasi radi ažuriranja,
revidiranja i prevladavanja prethodne Veblenove kritičke teorije.

198
gradske klase, zaposlenju na određeno vrijeme i na plaćenim dopustima,
ali i na prikrivenom strahu od nezaposlenosti.218
U svom povijesnom razvoju, sociologija turizma obradila je nastanak
i društveno ostvarenje inovativnih projekata nasuprot fordističkoj
standardizaciji masovnih praznika, uviđajući ona pravila i one subjekte
koji su postavljali ograničenja bezgraničnom razvoju, predlagajući one
prostorne prakse koje su više od ostalih bile usmjerene očuvanju
prirodnih i kulturnih resursa. Osporavajući na taj način trend kojeg
kritičari i dalje smatraju negativnim, ali koji posjeduje sociološku
smislenost. Radi se naime o rođenju city users populacije koja se pojavljuje
posljedično procesu ekonomske globalizacije i suvremene postmoderne
mješavine vizualne-kulture-trgovine-turizma i komunikacije. Čiji je
ekstremniji oblik 'grad zabave', trend poznat i kao hiperturizam. To znači
da se trenutačno potvrđuje novi trend, barem na razini znanstvenog
razmišljanja, u određivanju emocija turističkog i hiperturističkog pogleda
i njegovih učinaka na prostor.
Teorija konkurentne suradnje (ili konkurentskog partnerstva)
prihvaća činjenicu da je svaka navedena društvena teorija obuhvatila
barem jedan aspekt suvremenog turizma dajući jedan stabilan i značajan
doprinos unapređenju sociološke spoznaje. To znači da ih zato treba
ponovno oživjeti da bi se odgovorilo na nova pitanja i izazove izražene od
218 Pripadanje masi ne može biti tretirano sa snobizmom suprotstavljajući taj položaj mitu putnika
ili, bolje pustolova. To znači da je kritika intelektualaca pre-znanstvena i pojavljuje se kao društveni
problem, a ne objašnjenje, jer kritička konstrukcija intelektualaca zakonodavca, objašnjava razdor
između kulturne misli i operatera užitka. Radi se naime o podijeljenosti koju se sada želi izbrisati,
stvarajući preduvjete suradnje između intelektualaca, poduzetnika i lokalne zajednice.
199
političkih i ekonomskih aktera turizma. Radi se naime o pitanjima koji
posjeduju svoje sociološko značenje. Kao na primjer, što treba sve učiniti i
na koji način da bi jedno područje postalo gostoljubivo sa sobom i sa
svojim posjetiteljima? Kako potaknuti urbani marketing, utemeljen na
konkurenciji između gradova, da djeluje u skladu s održivim turizmom,
utemeljenim na proaktivnu ulogu lokalnih populacija? Kako ponovno
proizvesti autentičnost lokalnih resursa da bi menadžeri turističkih
destinacija naučiti proizvoditi zabavu, tijekom cijele godine
uspostavljajući postfordističku industriju gostoprimstva?
Sociologija turizma pozvana je odrediti obrise jedne društvene teorije
koja će biti sposobna pomiriti neolokalne potrebe s onima ekspanzivnog
glocalizma prvenstveno konkurentski orijentirane.
Konkurentna suradnja,219 potvrđuje se kao lokalna razvojna strategija
u kojoj se objedinjuju i ostale društvene teorije uviđajući i nova pravila
koja će istovremeno biti istinita i korisna.
Kada govorimo o suradnji, tada mislimo na proces zajedničkih
odluka donesenih od autonomnih stakeholdersa jedne turističke zajednice
opremljene međuvladinim organizacijskim modelima. I to, prvenstveno s
ciljem rješavanja problema koji se pojavljuju u vezi planiranja ali također i
upravljanja pitanjima povezanim s lokalnim razvojem.220 Konkurentna jer
se temelji na kontinuiranom poboljšanju ponude i na traženju sve
sofisticiranijih i profinjenijih standarda gostoljubivosti koji čine da se
219
I to počevši od druge polovice devedesetih godina.
220Bramwell B., Lane B., (eds), Tourism collaboration and partnership. Politics, practice and
sustainability, Clevedon-Buffalo, Channel View., 2000.
200
turisti drukčije osjećaju od anonimne, sinkronizirane i standardizirane
fordističke mase, koja obećava pokretanje businness modela utemeljena na
skupine koje djeluju s povjerenjem i poštovanjem naspram nastupa
drugih stakeholdersa inovacijom obuhvaćenih, a ne na usamljenog
poduzetnika koji junački i na novi način spaja faktore proizvodnje ili
trgovine. Prema tome, ne postoji jedan best way za turizam, već kreativni
modeli koji zahtijevaju sposobnost razmjenjivanja dobara i usluga
međusobno mješajući znanja u miks iz kojega proizlazi inovacija.
Teorija suradničkih grupa dio je otkrića new leisure class.
Konkurentna suradnja tvrdi da su sve dosadašnje teorije podcijenile
važnost koju sve više imaju new leisure class, 221 tj., kreativne grupe koje
djeluju u naprednim uslugama i koje od nematerijalne kulture i
sposobnosti kretanja u globalnim networksima čini značajno obilježje svog
stila života.222
Kreativac je istovremeno i suradnički i konkurentni, baš zato što nije
sličan shumpetarskom kapitalistu, marksističkoj radničkoj klasi,
221 Ili nove srednje klase koju je Richard Florida (L’ascesa della nuova classe creativa, Milano,
Mondadori.2003., izvorno 2002.) prvi detaljno proučio.
222 Ova kreativna srednja klasa mogla bi biti uključena u novi trend, u billgatizam, (od Bill Gatesa
koji u središte poslovanja stavlja tvrtku znanja, prenoseći prava vlasništva na menagmentu,
određujući samo mali udio nasljedstva svojoj djeci, upravljajući filantropsku zakladu iako ljubitelj
velikih potrošnja). Dok je svojevremeno Ford dosljedno svojim postavkama govorio kako postoji
jedno vrijeme za rad i jedno vrijeme za zabavu ili za odmor, postavljajući jasnu etičku opoziciju
između rada, kao ozbiljnost i turizma, kao lakomislenost, nasuprot Bill Gatesu za kojega je život
jedinstvena cjelina i uloga tehnologije je ta da učini ugodnim sve njezine aspekte, što vodi do
miješanja, hibridiacije rada, novca, solidarnosti, pogodnosti i udobnosti. Taj se trend može
definirati i kao kulturni kapitalizam jer u središte života stavlja mješavinu informacija i
postmaterijalističke vrijednosti subjektivnog samoostvarenja. Poduzetnik znanja koristi mrežnu
organizaciju zavisno o ciljevima (suradnju) iako provodi stratešku koordinaciju i vodstvo,
utemeljeno na priznanju vlastitih sposobnosti i talenta inovatora (natjecanje). Dakle, billgatizam
kao prevladavanje fordizma, i u načinu promatranja odnosa između rada i turizma.
201
birokratskom sloju, kojeg je proučio Max Weber, i samo djelomično se
preklapa s tzv. jet setom koji se potvrdio s potrošačkim društvom.223
U stvari, prema teoriji gradskih korisnika / city users, ovi super-
bogati samo su najvidljiviji segment nove populacije tranzitnih putnika
koji žive između gradova i kultura nalazeći svoje samoostvarenje živeći
uvijek na granicama, u onom liminalnom/graničnom području gdje se
susreću različite osobe, s različitim kulturama, kako bi si priuštili nove
profesionalne/poslovne poticaje koji se stapaju s onim turističkim, tvoreći
jednu cjelinu.224
223 Povezanost s ekonomskom elitom analitička je pogreška. Iako i njihov je prihod srednje-visok,
novinarska pojednostavljenja ne objašnjavaju u cijelosti taj fenomen. Naime u jednoj anketi
(naslovljenoj The good life. The new jet set) koju je svojevremeno proveo časopis Newsweek (22.
svibnja 2006.), između ostalog tvrdi se da novi građani svijeta pripadaju isključivo kozmopolitskoj
gornjoj klasi (upper class) super bogatih građana zapadnog svijeta koji posjeduju 15% vikendica u
svijetu. Kreću se bez poteškoća iz grada u grad, zaštićeni mrežom osobnih usluga reproducirajući
iste dinamike društvene klase koju opisuje Veblen, što se tiče elite Belle Epoque, iz kraja
devetnaestog stoljeća. (Kao primjer može nam poslužiti roman Veliki Gatsby, F. Scot Fitzgeralda).
Razlika bi se u stvari sastojala u tome što su se prvi hvalili društvenim podrijetlom i vezom s
domovinom, tako da je njihovo razmetljivo putovanje bilo pokazatelj pripadnosti istoj društvenoj
klasi; dok kreativna klasa, koju su proučavali Florida i De Masia, od odsutnosti glavnog
prebivališta čini glavni adut društvenog razlikovanja jer uzima ono najbolje od gradova u kojima
prebiva na prolazni i ne ekskluzivni način.
224 Radi se naime o klasi super-bogatih koji ne predstavljaju nikakvu novinu što se socioloških
istraživanja tiče. Kada govorimo o novini koju bi trebalo istražiti tada mislimo prvenstveno na ona
2. milijuna zaposlenika londonske City, o najvećem financijskom središtu na svijetu; ili na milijun
informatičkih inženjera koji rade između Finske Nokije i Silicon Valley; na ona 2 milijuna ljudi koji
rade u zabavnoj industriji, ne misleći tu samo na filmske i na TV zvijezde; ne zaboravljajući pritom
i onih 300-400 tisuća odvjetnika uključenih u raznim odvjetničkim korporacijama kao i na
dopisnike diljem svijeta; ali i na 700-800 tisuća komunikacijskih radnika reklamnih agencija koje
djeluju iz raznih europskih gradova. Ne isključujući tu i najnovije poslovne kategorije kao što su
biotehnolozi, znanstvenici novih materijala, sportaši, novinari, profesori konkurentnih sveučilišta i
drugo. Radi se o kreativnim osobama, jer brzinu spajaju sa sporošću, razmišljanja s djelovanjem, i
to unutar međunarodnih timova u kojima je tolerancija raznovrsnosti i različitosti temelj da bi ih se
pomiješalo u noviju egzistencijalnu, rekreativnu, profesionalnu sintezu, gdje je prijateljstvo prema
boljima važan resurs za međuosobno povjerenje i ugled.
202
Ekonomsko blagostanje, mentalna otvorenost za različitost, čvrste
stručne kompetencije, agresivnost na tržištu, stalna promjenjivost i
prolaznost,225 povezane su u životni stil u kojem su ljepota i tišina, novac i
roba skupljeni na način da odvoje i dijele 'nas' od 'njih', ali i da bi se
razumjele razlike koje proizlaze iz globalizacije. Nova kreativna klasa
nudi originalne modele prijateljstva između osoba koje žive u različitim
gradovima i susreću se u kulturno proslavljenim mjestima, izabrani na
slobodan način jer su mjesta ta koja se njima prilagođavaju a ne suprotno,
kao u vremenu industrijskih masa.226
Politika specifičnih interesa i lokalnog ekonomskog razvoja
predstavlja srž teorije primijenjene suradnje aplicirane na turističko
planiranje pod vodstvom lokalne zajednice. Politika nabave nije do kraja
shvatila izazov kreativne klase i nije se još pripremila u angažiranju
stručnjaka sa sličnim stilom života, koji bi bili u stanju komunicirati s
potencijalnim postfordističkim klijentima. Za razumijevanje takve
suradnje kritičan pojam rezultira vlasti međuorganizacijske aktivnosti,
koji se ne odnosi samo na turbo kapitalizam koji bi regulation theory
trebala kontrolirati. Pojam se odnosi na lokalne institucije i na tvrtke.227
225 I to sve do brisanja samog poimanja glavnog prebivališta.

226 U tom kontekstu, turoperateri incominga pozvani su da surađuju odabrajući kreativne talente
koji svoj životni stil znaju uskladiti kreativnoj klasi, koji u mjestima destinacije žele privući
određenu tipologiju klijenata natjecajući se zato s drugim mjestima slične destinacije. Od kojih se
traži da znadu pokazati na alternativni način, zavisno o okolnostima, natječaju i suradnji, svoju
privrženost tvrtki i poštovanje prema surađivalačkim, multi-senzorijalnim i anti-hijerarhijskim
talentima, otvoreni prema svijetu i obrazovani u prepoznavanju kulturnih razlika.
227 To znači da bi domaće turističko tržište trebalo biti više međusobno povezano izbjegavajući
svaku moguću rascijepljenost i ekonomska politika ne bi smjela nikako biti karakterizirana

nekakvom skrivenom konkurencijom unutar područja destinacija već između područja i
203
Naročito neki od novih intelektualaca interpreters, i to posebno
urbanisti-sociolozi, sve više poprimaju ulogu voditelja i integratora
lokalnog turističkog razvoja. Radi se o novoj ulozi posrednika
osposobljenih u prikupljanju institucionaliziranog i društvenog
povjerenja. Samo tako, lokalna turistička zajednica biti će u najpovoljnijem
položaju da konkurira na globalnom turističkom tržištu, obnavljajući
lokalnu ponudu, razlikujući je od ostalih konkurenata.228 Posrednik nastoji
integrirati različita gledanja i različita tumačenja, koja su društvene teorije
pokušale razumjeti tako da se oformi jedan lokalni turistički sustav u
kojem će se različite strane naći u međusobnoj ravnoteži, ne isključujući ni
jednu točku gledišta.
Treba na kraju reći da razgraničavanje međuovisnosti i simultano
korištenje suradničkih i konkurentnih strategija u planiranju turizma i u
upravljanju destinacijskim područjima od strane stakeholdersa organizacije,
zaslužuje veću pozornost od strane onih sociologa koji podržavaju teoriju
regulacije, kao bitne sastavnice za razumijevanje suvremenog turizma.
Prilagodba dolazi od baze i, u nadležnosti stakeholdersa je kontrolirati
emocije u funkciji sporazuma između operatora koji znaju surađivati kako
pozicijskih zarada koje proizlaze iz dugog vala masovnog turizma. Povjerenje između lokalnih
stakeholdersa kritična je točka za bilo koju politiku učinkovite regulacije, korisne kako bi uključeni
subjekti međusobno surađivali, u funkciji osnovnih gradskih proizvoda koje treba naknadno
protumačiti kao integriranu ponudu turističkih proizvoda i usluga. Uloga lokalnih političkih vlasti
kao meta managere u planiranju lokalnog razvoja turizma, u pokretanju interaktivnih sustava i u
olakšanju suradnje između domaćina ali i domaćina i gradova/općina, vjerojatno je važan politički i
institucionalni kontekst gdje je moguće upotrijebiti pravila koja će također poboljšati i turističko
iskustvo masovnog turizma, naslijeđeno od industrijskog društva.
228 Radi se naime o ekspanzivnom lokalizmu koji pomiruje želju isticanja s normom da se djeluje u
grupi.
204
bi definirali lokalne turističke sisteme u kojima se različiti pogledi
različitih tipologija turista mogu ostvariti bez da se zato osvajaju lokalne
zajednice, ostavljajući njima, a ne big playersima međunarodnog turizma -
zrakoplovnih kompanija, hotelske lance, tour operator - veliki dio vlastitih
prihoda. Ovakav je turistički pogled, uveden od mještana, koji su na
neposredan ili posredan način uključeni u turizam, sve više tražen od
nove kreativne klase.229
No, problem je u tome što za sada, nemajući valjane sustavne modele
prihvaćanja, pogled svjesnog ili odgovornog turista predstavlja utopiju
intelektualaca koji zagovaraju neo komunitarnu suradnju, ali njihovi
prijedlozi nemaju dovoljnog konsenzusa jer ne spajaju lokalni ekonomski
razvoj i ograničenja bezgraničnom turističkom razvoju. No, nova
međunarodna kreativna klasa i dalje čeka da netko od država primatelja
odluči razbiti ona ograničenja koja sprječavaju inovacije koje
onemogućavaju da se kulturni turizam preobrazi u novoj mreži
gostoprimstva koja će preuzeti najbolje od održivog turizma i
hiperturizma, od prosumerizma i od potrošačke relakcionalnosti, od city
229U tom su smislu veze s prethodnim sociološkim teorijama turizma višestruke. Glavne ideje
proizvod su najboljih praksa održivog turizma, koji ideju suradnje koristi za očuvanje resursa i za
buduće naraštaje; od znanstvenih i stručnih aktivnosti intelektualaca interpreters kulture ili
interkulturalnih brokera, od relacijskog marketinga, centriranog na osobnim kontaktima, od
fleksibilnih ugostiteljskih industrija koje posluju u jednom postfordističkom scenariju što se tiče
otvorenosti prema interdisciplinarnosti i činjenici da se iz jednog pravila mogu izvući različita
tumačenja, i sve savršeno legitimno; od gradskih korisnika / city users, što se tiče međugradskog
nomadizma, činjenica stabilnog življenja između više smještajnih struktura koje se nalaze na
raznim mjestima diljem svijeta, i od hiperturizma, što se tiče uloge vizualne kulture kao sastavni
dio stabilnog života surfujući među slikama; od relacijske potrošnje rađa se ideja da svijet stvari
ljude približava stvarajući communitiy on line s kojim se razgovara na daljinu stvarajući
nepredviđene i nepredvidljive odnose, koji se ponovno teritorijaliziraju.
205
users short breaksa i od big playersa, pretvarajući naše gradove i mjesta
destinacije gostoprimljivije tijekom cijele godine, mješajući fantasy i
entertaiment, kulturu i sport, enogastronomske proizvode i fitness, kako bi
se na što bolji način zadovoljilo i oduševilo novu srednju klasu kreativnih
svjetskih građana/putnika.
206
207
Utjecaj turizma na lokalno stanovništvo 230
Poseban će se ovdje naglasak staviti na analizu društvenog utjecaja
turizma, proučavajući dinamičan i konfliktualni aspekt odnosa do kojih
dolazi između pojedinaca koji nastanjuju i onih koji koriste 231 istu
teritorijalnost. 232 Naročito ćemo pažnju usredotočiti na onu tipologiju
sukoba koji se stvara zbog interakcija između lokalnog stanovništva i
turista. Pozabaviti ćemo se ulogama koje imaju razne mjesne uprave u
ograničavanju mogućeg negativnog utjecaja turizma na okoliš i na lokalnu
zajednicu.
Turizam i njegov utjecaj na teritoriju
Prije nego li se pozabavimo odnosima do kojih dolazi između
stanovnika i turista, korisno će biti definirati osobine turizma kao sistema
unutar kojeg sudjeluju različite vrste subjekta i koji, sa svoje strane,
230 Ovo poglavlje želi istaknuti preobražaj turističkih praksa s posebnim naglaskom na socijalni i
ekološki utjecaj turizma kao i na posljedice njihovog širenja i razlikovanja u suvremenom
informacijskom društvu.
231 Iako s različitim namjerama korištenja.
232 U tom se slučaju radi o turističkoj destinaciji.
208
Utjecaj turizma na lokalno stanovništvo
sudjeluje s okolinom koja ga okružuje. To nas prisiljava da se ponovo
pozabavimo s nekim već citiranim autorima i s njihovim sociološkim
teorijama ali sada iz perspektive teritorija.
Prisjetimo se da je već Cohen moderni turizam definirao kao
„ekološki, ekonomski i politički sustav, složeni i globalan, koji šireći se postiže
stupanj odvojenosti od ostatka društva“.233 Intent, težnja tog sustava je da se
dalje proširi na nova područja, kako autonomno tako i zbog težnje
lokalnih vlasti i zainteresiranih privatnika. S društveno-ekonomske strane
taj se sustav kreće i djeluje pod utjecajem nacionalnih i transnacionalnih
skupnih aktera, koji mogu biti privatni i javni.234
Turistički sustav u sebi uključuje različite lokalne čvorove, u kojima
međusobno sudjeluju i organiziraju društveni, politički i ekonomski
akteri, u cilju širenja turističkog sustava. Svaki čvor ili teritorijalna lokacija
prolazi, tijekom ove ekspanzije, različite faze, koje se, kao cjelina, mogu
definirati kao ciklus života turističkog mjesta.
233 Cohen E.,The sociology of tourism: approaches, issues and findings, u: 'Annual review of
sociology', 10:373-92,1984.
234 Kao na primjer, međunarodne putničke organizacije kao što je IATA, International Air Transport
Association (Međunarodna udruga za zračni prijevoz) i IUOTO, International Union for Official
Tourism Organizations (Međunarodna unija za službene turističke organizacije). Ne zaboravljajući
pri tome i raznorazne zrakoplovne i putničke tvrtke, tour operatore, hotelske lance te razne vladine
i nevladine organizacije. Osim toga, na globalnoj razini, turizam postaje sve važniji ali i sve složniji
s naglaskom na činjenici da njegov rast ima sve značajnije posljedice kako na nacionalnoj tako i na
lokalnoj razini. Dovoljno je proučiti utjecaj koji imaju na teritorij i na njegove stanovnike
organizacija raznih manifestacija poput sajmova, festivala ili drugih značajnih manifestacija, kako
nacionalnog (Sajam knjiga u Puli) tako i međunarodnog (Red-Bull Air Race ili Beach Polo turnir u
Rovinju) renomea.
209
Opisati ukratko što se događa tijekom svake faze, korisno je radi
razumijevanja nekih dinamika u vezi odnosa do kojih dolazi između
stanovnika i posjetitelja.
- Prva je faza otkrića. Ona uključuje umjereni protok turista u potrazi
za autentičnim mjestima, koja su još uvijek turistički nepoznata i tržišno
odsutna. Turisti se zadovoljavaju uslugama koje su često i ispod
standardnog nivoa koji funkcionira u drugim sektorima u turizmu. Zbog
tih svojstava ova faza otkrića nema neki osobiti utjecaj na okoliš.
- Druga je faza konsolidacije i uključuje evidentne promjene, jer
lokalitet poprima osobine turističke destinacije. Preobražaj tek otkrivenog
mjesta u turističku destinaciju počinje posredstvom neposredne
komunikacije između sadašnjih i potencijalno budućih gostiju. Turistički
se promet uglavnom sastoji od elitnih društvenih skupina kao što su to
profesori, profesionalci, iskusni i oduševljeni posjetitelji/putnici, koji drže
do razlikovanja njihovih izbora od izbora većine. Naknadno, na ovom se
području tržišta pojavljuju i niži srednji društveni slojevi zadovoljni
uslugama niže kvalitete. Stvaraju se tako i prve male obiteljske i privatne
tvrtke, gosti sve više zahtjevaju standardizirane usluge.
Ekonomske su posljedice ove druge faze dosta pozitivne, one
doprinose dobitku, postizanju srednjo-visoke kvalitete usluga i
stvaranjem novih radnih mjesta. Na ekološkoj razini teritorij se može naći
pod utjecajem promjena koje nisu uvijek u skladu s njegovim
karakteristikama, urušavajući ravnotežu mještana i teritorija zbog
turističke ekspanzije (kolonizacije teritorija).

210
- Treća je faza nazvana fazom intenzivnog razvoja i prepoznaje se
zbog veće preglednosti mjesta na nacionalnoj i međunarodnoj razini. To je
faza u kojoj lokalitet postaje cilj masovnog turizma koji, u određenom
razdoblju, uključuje zasićenost uslužne ponude.
Radi se naime o ekonomski najproduktivnijoj fazi. Smještajni objekti
podižu standarde usluga, hoteli sklapaju ugovore kako bi stvorili
oligopolye surađivajući s nacionalnim i s međunarodnim tour operaterima.
Što se tiče okoliša, to je najteža faza, i to ne samo zbog velikog broja
posjetitelja, već i zbog toga što multinacionalne tvrtke koje djeluju na
teritoriju, da bi povećale atraktivnost mjesta, utječu na krajolik s, ne uvijek
prikladnom arhitekturom i nepažljive su prema prirodnim i kulturnim
osobinama teritorija. To je faza s više negativnih posljedica u socijalnom i
ekološkom smislu.
- Četvrta je faza stagnacije. Klijentela se sporo obnavlja, ima sve
manje novih gostiju koji zamjenjuju staru klijentelu koja je umorna od tog
turistički devastiranog lokaliteta, rijetko mu se vraća. Zbog nemogućnosti
veće ekspanzije, ili zbog sve većeg troška tradicionalne tvrtke koje djeluju
na teritoriju, ne uspijevaju se obnoviti profesionalno i tehnički. Imaju
uspjeha oni sporazumi koji ciljaju na smanjenje troškova, a to znači
„kvantitativnom“ porastu potražnje. U takvim okolnostima mnoge
poslovne grupe koje dolaze izvana s velikim projektima lako se plasiraju
na tržište prevladavajući nad malim i srednjim poduzećima.
Kada ove pojave postaju indikativne, tada turističko mjesto ima
potrebu promisliti o svom izgledu i obogati svoju ponudu kako bi se

211
ponovo plasirao na tržište. To znači da mora izvršiti raznorazne
intervencije na čitavo područje, i to svjesno nemogućnosti stvaranja uvjeta
koji su ga doveli do faze intenzivnog razvoja. Treba dakle uvijek imati na
umu činjenicu da „postoje ograničenja koja zavise o kapacitetu primitka
područja koja ne smiju biti prekoračena“,235 i o kojima treba voditi računa pri
projektiranju teritorijalnih marketinških intervencija. No, na žalost nije
uvijek tako, iako se radi o indikatoru koji na jasan način pokazuje da se,
što se teritorija tiče, radi o ograničenom resursu, teško obnovljivom kada
je lišen svojih bogatstva.
Ovisno o osobinama koje djeluju u međufazi između otkrića mjesta i
intenzivnog razvoja mijenja se i ishod turizma na različitim lokalitetima. I
to ovisno o različitim kulturnim čimbenicima, kao i o stupnju „otpora“
mještana na vanjske kontaminacije, o sposobnosti političkih i društvenih
čimbenika, kao što su to lokalne samouprave, da upravljaju prostorom za
dobrobit mještana i turista, ali i od socijalnih čimbenika, kao što su
trendovi ili mode da se posjećuju neka mjesta koja su više in od drugih.236
Međutim, često se pojavljuje paradoks povezan s turističkim
razvojem. Budući da, kada je rast smještajnih i rekreativnih struktura
kaotičan i nekontroliran, on neminovno preobražava krajolik i okoliš do te
mjere da, u nekim slučajevima, predstavlja stvarnu prepreku za
eventualne projekte u cilju revitalizacije mjesta. Kao rezultat, imat će se
235Nocifora, E., Itineraria. Dal Grand Tour al turismo postmoderno. Lezioni di sociologia del
turismo, La Vespa, 2001, 79.
236 Općenito, veću mogućnost da se jedno mjesto turistički razvija više od drugih zavisi i o
njegovim spomeničkim, umjetničkim, rekreativnim osobina, ali naročito ukoliko je ono svjetski
priznato i poznato zbog svoje kulturne baštine i prirodne ljepote krajolika.
212
okruženja koja su slična onima u kojima turist živi tijekom cijele godine i
koji su potpuno anonimni s obzirom na karakteristike teritorija u kojemu
se nalaze. Često utjecaj na teritorijalnoj razini uključuje i probleme
povezane s upravljanjem lokalnih infrastruktura i usluga koje trebaju biti
ojačane u trenutku kada se broj korisnika značajno povećava. Ovi aspekti
znatno utječu na način na koji lokalna zajednica percipira turiste i na
odnos između tih dviju različitih populacija.237
Ako u prvoj fazi otkrića mještani spontano pokazuju svoju
dobrodošlicu gostima, u fazi konsolidacije pojavljuje se jedan spontani
neprijateljski stav. Razlog tome treba potražiti u činjenici da je broj turista
prevelik, te je stoga nemoguće s njima imati jedan prisniji odnos. Tada
dolazi do iskrenog odbacivanje gosta, promatranog kao uljeza koji
ugrožava normalni život u zajednici.238
237 Tako na primjer, činjenica da je došlo do promjena unutar povijesnog centra turističkih naselja sa
stvaranjem novih hotela, često izgrađenih prema kriterijima koji nemaju veze s tradicionalnim
osobinama mjesta; da je cijena zemljišta i nekretnina u stalnom porastu; da do porasta cijena dolazi
u svakom sektoru; da je lokalno stanovništvo postupno marginalizirano od aktivnog života
turističke zajednice, osobito tijekom glavne sezone; da se korištenje javnog prijevoza, parkinga,
pristupa javnim uslugama svodi na situaciju natjecanja s turistima koji, iz fiskalnog gledišta, samo
djelomično sudjeluju u plaćanju javnih službi, neminovno vodi do toga da se turizam gleda kao
prepreka za dobrobit zajednice, a ne kao sredstvo za gospodarski i društveni razvoj. To je, u nekim
područijma, dovelo i do anti-turističkih kretanja, osobito tijekom faze definirane kao intenzivnog
razvoja.
238 Dakle, utjecaj turizma u područjima u kojima se on uspostavlja i razvija nisu samo okolišnog i
ekonomskog karaktera, već uključuju i niz društvenih i kulturnih posljedica koje mogu biti više ili
manje značajne. Među raznom problematikom vezanom uz posljedice utjecaja turizma na
određeno područje, osim tkz. „zasićenosti prostora“ a to znači mjerenja protoka mjesta prema broju
posjetitelja, u obzir treba uzeti i sposobnost kulturne izdržljivosti zajednice mještana. Tj. kritične
točke lokalne kulture koja, jedanput pređena, gubi svoje izvorne osobine pretvarajući se u nešto
kičasto i standardizirano.
213
Treba zato shvatiti društveno-kulturni utjecaj koji turizam ima na
lokalnu zajednicu u kojoj se razvija u skladu s njegovom tradicijom ili,
nasuprot, kao vanjsko tijelo.
Stanovnici i turisti
Definirajući kulturni utjecaj, djelovanje turizma kao „zbroj efekta na
lokalnu zajednicu koji su rezultat odnosa koji ova populacija izravno ili neizravno
određuje s turističkom populacijom“239, moći će se točnije objasniti odnose
između mještana i turista zasnivajući se na klasifikaciji urbanih
populacija.240
239 Treba reći da su suvremeni oblici turizma, do kojih je došlo posredstvom ubrzanog i stalnog
razvoja tehnike, izrodili nove likove turista; ali također i suprotno, da su nove i različite suvremene
potrebe, koje se konstantno i na novo preoblikuju, dovele i do različitih vrsta turizma. U tom
smislu, već spomenuti, Smith prepoznaje različite vrste turizma i to prvenstveno na osnovi „kojih
osobina, elementa i obilježja društva-zajednice u kojoj se upućuje uzeti su u obzir od strane
pojedinca-turista koji se tamo uputi i kakve odnose on uspostavlja na toj osnovi sa zajednicom
turističkog lokaliteta.“ (Guido Pollini, Turismo, comunità locale ed appartenenza socio-territoriale
in Turismo, fluidità relazionale e appartenenza territoriale, Milano: Franco Angeli, 2002, 58.)
Ovisno o osobinama koje su svojstvene određenoj vrsti turizma, odnosi između stanovnika i turista
različito će se oblikovati, što će neminovno doprinijeti drugačijem utjecaju turizma na lokalnu
zajednicu.
240 Radi se o već spomenutoj klasifikaciji koju je obradio talijanski sociolog Martinotti i koju je
sociolog Nuvolati (Popolazioni in movimento, città in trasformazione, Il Mulino, Bologna 2002.)

dalje razradio. Prema kojoj postoje četiri vrste populacije koje se razlikuju prema vrsti aktivnosti
koja se vrši unutar grada. Radi se o: stanovnicima koji prebivaju, žive, troše i rade u gradu;
radnicima-putnicima koji ne stanuju ali rade i (ne nužno i ne uvijek) troše u gradu; city users koji
ne stanuju, ne rade, ali često konzumiraju u gradu; metropolitan businessmen koji ne stanuju, ali
rade i troše u gradu, doduše na vrlo različit način od drugih populacija. S obzirom na ovu
klasifikaciju, mještane možemo smjestiti u skupinu stanovnika, a turiste u skupinu city users i
iznimno u metropolitan businessmen. Pozivajući se na neke klasične pojmove ekologije, kao one o
konkurenciji uspostavljenoj između populacija radi prisvajanja teritorijalnih prostora. Ova teorija
smatra da prisutnost raznih populacija na istom prostoru može dovesti do različitih vrsta sukoba.
Tako na primjer, sama činjenica da su mnoga stambena područja pretvorena u komercijalna
središta, pod pritiskom potreba city users i metropolitan businessmen zahtijeva i uključuje
udaljavanje određenog broja stanovnika tih mjesta. To vodi do toga da se unutar urbanog tkiva
velikih gradova dolazi do jasnog razdvajanja između onih koji stanuju u tom mjestu i onih koji
214
Treba ipak reći da, ako je lik domaćina lako prepoznatljiv, to nije čest
slučaj s likom turista, koji se i dalje nastavlja razvijati u društvu
konstantne transformacije. Današnji se turist po mnogočemu razlikuje od
prijašnjih likova. U tom smislu Cohen tu interakciju između turista i
stanovnika definira kao niz susreta između posjetitelja, koji djeluju i kreću
se da bi se zabavili, i stanovnika, koji su relativno stabilni i imaju zadaću
da udovolje željama i potrebama turista.241 Odnosi koji proizlaze iz tih
susreta u većini slučaja su prolazni, neponovljivi i asimetričnog tipa. To
znači da sudionici nisu zainteresirani za dublje upoznavanje, već samo za
zadovoljenje vlastitih potreba (turisti) ili dobiti (mještani). Nije dakle
potrebno stvarati odnose koji se temelje na uzajamnom povjerenju.
Uzimajući u obzir stajališta stanovnika i Pollini 242 , preuzimajući
Doxeyov dinamički model, 243 u definiranju relacijskih modaliteta
stanovništva prema turističkoj praksi prepoznaje pet slijednih faza
ponašanja, koja odgovaraju stupnjevima razvoja raznih turističkih naselja.
Prva faza je, koja obuhvaća fazu otkrića lokaliteta, faza euforije ili, u
svakom sličaju, pravilnog odnosa prema turistima. Druga i treća su faze
apatija i smetnje i pojavljuju se kada se broj turista značajno povećava, što
čini da se mještani distanciraju i s porastom zahtijevanja nove populacije
troše. Treba reći da na neki način taj fenomen obuhvaća također i manja mjesta s turističkim i
trgovačkim funkcijama.
241
Cohen E., Pilgrimage and tourism. Convergence and divergenze, in: Morinis A., The
anthropoly of pilgrimage, Westport e Londra, Greenwood Press,: 42-64, 1992.
242
Pollini, G., Turismo, comunità locale ed appartenenza socio-territoriale in Turismo, fluidità
relazionale e appartenenza territoriale, Milano: Franco Angeli, 2002, p. 15-90.
243 Doxey, G. V., When enough’s enough. The natives are restless in Old Niagara, Heritage Canada,
1976.
215
turista, prilično su zasmetani, ojađeni. Četvrta se faza prepoznaje po
antagonizmu, do koje se dolazi u situacijama intenzivne eksploatacije i
naknadne stagnacije turističkog područja 244 . Peta je faza ona konačne
razine, za koju su izvorni okolišni i socijalni uvjeti poremećeni prisustvom
turističke prakse, i gdje je izvornost konteksta izgubila svoju osobitost.245
I Dogan, sa svoje strane, predlaže sličan model, definiran na osnovi
oblika prilagodbe i uređenja lokalnog stanovništva u vezi turističkog
utjecaja 246 . Model navodi slijedeće faze: otpora, povlačenja, održavanja
granica, revitalizacije, usvajanja.247
Društveni utjecaj turizma na mjeto destinacije
Razmotrit ćemo ovdje detaljnije neke od društveno-ekonomskih i
društveno-kulturnih posljedica koje slijede turistički razvoj jednog mjesta.
Posljedice društveno-ekonomskog tipa mogu biti: izravne, neizravne
ili izazvane, tj. inducirane. 248
244
Ono je primjetljivo u mnogim turističkim lokacijama, a posebno u onima u kojima ne samo da je
došlo do naglog rasta gostiju već je turistička infrastruktura povećala razlike između mještana i
turista, dovodeći do međusobnih kompeticija zbog oskudnosti sredstava ili jake simetrije. Taj stav
nije isključivo rezultat masovnog turizma, koliko proizvod nekoliko čimbenika, od kojih je
najvažniji zasigurno kultura mještana, njihovo uključenje u turizam kao i način na koji turističke
organizacije upravljaju turističkim fenomenom.
245
Iz toga proizlazi da utjecaj turizma ovisi i o vrsnoći turizma, koji se nalazi u nekom lokalitetu,
ali i od socioteritorijalnih osobina društva i okoline u kojem se on razvija. Treba još napomenuti
kako vrste reakcija mještana na različite načine utječu na segmente lokalnog društva. Neke reakcije
istovremeno mogu ovisiti i o vrsti turističkog utjecaja i o vrsti uključenosti stanovnika u turizmu,
kao i o tipu kulturne i društvene kohezije lokalne zajednice.
246Pollini, op. Cit., 2002.
247 Ibidem.
248 Rocca, G., Turismo, territorio e sviluppo sostenibile, ECIG, Genova, 2000.
216
Izravne su kada se neposredno odražavaju na turističku aktivnost
utječući na zaposlenost i povećanje priljeva kapitala ali i na drugo.
Neizravne kada se odražavaju na neposredne i sporedne aktivnosti koje
nisu izravno turističke, poput poljoprivrede, prehrambene industrije,
proizvodnje namještaja, prijevoza, i drugo. Izazvane, odnose se na učinke
uzrokovane povezanom potražnjom, zanimanjima, prihodima, čiji efekti
na neki način utječu na turizam u vidu potrošnje turista i lokalnog
stanovništva.
Naime radi se o aktivnostima koji općenito doprinose povećanju
prihoda velikog broja stanovnika lokalne zajednice u obliku povećanja
zaposlenosti, porasta teritorijalnog razvoja kao i na sposobnosti lokalnog
upravljanja.249
Sa svoje strane socio-kulturni utjecaj turizma poprima razne oblike
djelovanja. Cohen, u svom razmatranju problema, 250 navodi deset
različitih područja: sudjelovanje lokalne zajednice u širem djelokrugu
aktivnosti, priroda međuljudskih odnosa, temelje društvene organizacije,
tempo društvenog života, migracije, podjele rada, društveno raslojavanje,
raspodjela moći, devijantnost i utjecaj na lokalne običaje i umjetnostima.
Događa se tako da su s razvojem turističkog sustava lokalne
zajednice uvučene, u većini slučajeva, u širim nacionalnim i
249
Točno je da turizam promovira dobrobit „lokalnog stanovništva“, naročito onih koji su izravno
uključeni u tu aktivnost, međutim on često, pogotovo ako njegovo upravljanje ne posjeduje
odgovarajuće kriterije zadržavanja daljnjeg razvoja, postaje problem za ostatak populacije ali
naročito za buduće naraštaje. Događa se da industrija turizma uključuje vanjske radnike i
poduzetnike, što može dovesti i do stvarnog gubitka kontrole od strane lokalne zajednice i
progresivne isključenosti od upravljanja zemljištima i nekretninama.
250 Cohen E., op. vit., 1984.
217
međunarodnim sustavima, što vodi do gubitka autonomije od strane
lokalne uprave, budući da je dobrobit zajednice povezana i s rezultatima
koji zavise o vanjskim čimbenicima nad kojima je nemoguće imati
kontrolu. Što se međuljudskih odnosa tiče, turizam teži naglašavanju i
povećavanju individualizma vodeći do stresa i do sukoba unutar
zajednice, i to iz više razloga. Sukobi nastaju zbog loših odnosa između
mještana i posjetitelja ali i, u nekim slučajevima, između samih mještana,
naročito onih koji rade u turističkom sektoru. Radi se naime o sektoru gdje
se, da bi se preživjelo, moraju sprovesti konkretne strategije privlačenja
gostiju, i to na štetu lokalnih konkurenta. U nekim se slučajevima
međutim primjećuje čak i porast solidarnosti, da bi se otežalo upad
mogućih vanjskih konkurenata.
Što se tiče utjecaja turizma na društvenu organizaciju, misli se tu na
proširenje ekonomske vlasti, u tom smislu neka područja koja prethodno
nisu bila organizirana na osnovi ekonomskih kriterija, ona su naknadno
komercijalizirana i stavljena na prodaju. Osim toga, na kriterijima dobiti
ne zasnivaju se samo odnosi između mještana i turista, već i odnosi samih
stanovnika.
Što se tiče utjecaja turizma na tempo života, primjećuje se da turizam
kao sezonska aktivnost utječe na organizaciju tradicionalnih društva,
posebice onih poljoprivrednog tipa. Događa se tako da i dnevni ritam
rada doživljava duboke i sadržajne promjene tijekom turističke sezone, što
utječe i na obiteljske odnose.
218
Turizam, stvarajući nova radna mjesta u mjestima turističke
destinacije, utječe i na migracije. Što se tiče lokalne zajednice, primjećuje se
turističko preusmjeravanje dijela stanovnika koji, zbog te mogućnosti,
nemaju razloga potražiti posao negdje drugdje, posebno mlađe generacije.
Istovremeno privlači vanjsku radnu snagu, naročito u vezi slobodnih
radnih mjesta ali i iz drugih gospodarskih sektora poput poljoprivrede.
Turizam zna imati i veliki utjecaj na radnu politiku, posebno u rodnom
smislu. Naime, turizam je mnogim ženama dao priliku zapošljavanja u
mnogim turističkim sektorima poput usluga, hotela, proizvodnji suvenira.
To je, osobito u agrarnim društvima koji su doživjeli brzi ekonomski
razvoj zahvaljujući turizmu, dovelo do velikih promjena što se ženskog
statusa tiče, redefinirajući odnose između muškaraca, žena i djece i,
općenito, obiteljskih odnosa.251
Turizam svakako vodi i do promjena unutar društvenog
raslojavanja. Naglašavajući ekonomski aspekt postavlja novac u osnovi
same društvene stratifikacije, a ne više podrijetlo ili ugled. Taj aspekt
turizma doprinosi također povećanju društvenih nejednakosti, jer stvara
novo društveno raslojavanje pogotovo unutar srednje klase.252
Što se tiče političkih posljedica turizam ponekad izrodi nove
političko-ekonomske i političko-teritorijalne interesne skupine vodeći i do
251Castells, M. Internet Galaxy, Oxford University Press, Oxford 2001.

252
I to zbog dva faktora: nejednake raspodjele ekonomske dobiti od turizma i veće podjele rada. U
stvari, turizam ne vodi do neke posebne socijalne pokretljivosti. Iako neki pojedinci od turizma
imaju velike koristi, turistički djelatnici nemaju veliku mogućnost rasta unutar organizacije rada
tipične turističkom sektoru. U većini se slučajeva radi o osobama s minimalnom kvalifikacijom:
konobari, portiri, spremačice, spasioci, prodavači, itd., samo mali broj osoba pokriva organizacijske
i menadžerske položaje: direktora hotela, hostese, animatori, i slično.
219
novih središta lokalne moći i leadera promicatelja interesa koji znaju često
biti i u sukobu s tradicionalnim vrijednostima.253
Utjecaj turizma na tradicije i običaje gostojućih naselja povezan je i s
komercijalizacijom mjesta. Utjecaj vodi do dva suprotna trenda: ponekad
pokušaj da se mjesto učini što atraktivnijiem može, s vremenom utjecati
na mlade, dovesti do promjene lokalnih tradicija prilagođavajući ih
turistima radi veće dobiti, treba se tu dodati i trend lokalnih mještana da,
uvijek radi veće dobiti, pribavi „proizvode za turiste“ koji dolaze iz
drugih, čak dalekih krajeva, kao i posjećivajući lokale skrojene po mjeri
turista stećući tako nove navike. Dok je u nekim slučajevima uočeno da je
baš turizam bio onaj važan faktor poticaja oporavka izgubljenih ili ranije
omalovažavanih običaja i tradicija. Ponekad zahvaljujući turizmu, osim
povratka postojećih tradicija, dolazi do stvaranja ili jednostavno do
otkrivanja novih oblika velike umjetničkih vrijednosti za koje se ranije nije
znalo. Da li zbog distribucijskih poteškoća ili zbog pomanjkanja
oglašavajućih kanala.254
Je li, dakle, moguće ograničiti utjecaj turizma na teritorij?
Preobražaje okolišnog, ekonomskog i socio-kulturnog karaktera donose i
pozitivne i negativne posljedice. No sposobnost sadržavanja i zadržavanja
253
U vezi stvaranja raznih vrsta devijantnosti, većina se autora slaže da turizam povećava rizik
društveno devijantnih ponašanja: krađa i prosjačenja. Što se fenomena prostitucije tiče ona nije
toliko povezano s turizmom.
254
Dovoljno će ovdje biti prisjetiti se na lokalitete poput Grožnjana ili drugih sličnih istarskih
gradića i 'sela umjetnika', u većini slučajeva potpuno napuštenih kuća, koje su 'kupljene' i
'restrukturirane' od umjetnika koji ih pretvaraju u prava središta umjetničkog stvaralaštva.
220
negativnih učinaka turizma unutar dozvoljenih granica prvenstveno ovisi
o dvama usko povezanim faktorima.
Prvi se faktor odnosi na sposobnost lokalne administracije da
surađuje i da kontrolira, u pogledu okolišne i društvene zaštite,
promicatelje turističke ekspanzije (domaće i vanjske), kako ne bi
ugrožavali teritoriji. Da bi kontrola o utjecaju turizma bila učinkovita,
potrebno je i da lokalno stanovništvo aktivno sudjeluje u turističkim
aktivnostima, a ne samo da podliježe odlukama donesenim u krugu
administracije koje često znaju biti organizacijski neučinkovite i štetne u
upravljanju utjecaja turizma. Samo je na taj način moguć suživot dviju
različitih populacija u istom prostornom okruženju. U tom se slučaju,
međutim, ne radi o dvjema etnički različitim skupinama, kao one
talijanske i hrvatske ili slovenske (što se Istre tiče), već posjetitelja i
stanovnika, pretvarajući se u pozitivno iskustvo. Sa stajališta zaštite
okoliša i teritorija, nužne su politike, norme i planovi za obuzdavanje,
upravljanje i organizaciju turističkog protoka hotelskog i prometnog
sistema, ali i usluga prijema i upravljanja povijesnom i arhitektonskom
baštinom.
Državne, regionalne i lokalne administracije moraju odigrati ključnu
ulogu u koordinaciji intervencija, kao i u promoviranju pravednije
raspodjele dobiti i kapitala nužnih za dalnji razvoj teritorija. Ove se
političke intervencije mogu podijeliti u dvije glavne kategorije: politiku
zaštite i politiku upravljanja i razvoja. Prva od njih odnosi se na brigu
očuvanja, prirodne i ljudske, ali i povijesne i umjetničke baštine. Dok se

221
politika turističkog razvoja i upravljanja može razgraničiti u tri vrste,
ovisno da li slijedi tradicionalnu, sustavnu ili višedimenzionalnu logiku
pristupa.255
Prve se odnose na ciljane intervencije oporavka prostornih objekta,256
pod upravom javnih i privatnih subjekta i to na lokalnoj razini. Dok su
politike sustavno-planskog karaktera osjetljive na poštivanje prirodnih
resursa i okoliša. To znači da se njihovo projektiranje u intervencijama
prostornog razvoja turizma zasniva na socio-ekonomskim, političkim i
okolišnim ograničenjima.257
Što se višedimenzionalnih politika tiče, one se sastoje od provedbi
izvanrednih mjera planiranih ili sprovedenih od strane privatnih i javnih
subjekta na nacionalnoj i međunarodnoj razini i usmjereni su upravljanju
turističkog sustava u svim svojim aspektima.258
255 Lozato-Giotart, J. P., Geografia del turismo, F. Angeli, Milano, 1997.

256
Primjerice pretvaranje pulskih vojarna u ljetovališta ili marina za prihvat određene vrste turista.
257
Radi se o intervencijama do kojih se dolazi potkraj 60-tih godina prošlog stoljeća s ciljem
usklađivanja lokalnih i mikroregionalnih aktivnosti, ali i da bi se djelovalo na regionalnom i
nacionalnom nivou, a, ponekad, i na međunarodnom nivou, naročito u pograničnim područjima
kao što je Istra.
258
Može se dakle tvrditi da je od 60-ih godina, sa širenjem i omasovljenjem turističkog fenomena i
nastankom novih i različitih oblika turizma, prihvaćena obveza, od strane javnih i privatnih
sudionika, o ograničavanju nekih oblika turizma i planiranja njihovog razvoja u smjeru „eco-
friendly tourism“. Dakle turizma koji ima namjeru zaštititi ne samo prirodne resurse, povijesno i
graditeljsko naslijeđe, već i društvenu tipičnost samog mjesta, naime kulturu i tradicije koje
zajednici omogućuju da se prepoznaje, izgradi i održava vlastiti identitet u toku vremena.
222
223
Turistička mobilnost: turizam kao kretanje ljudi,
mjesta, predmeta, slika i komunikacija
Danas, više nego ikad u prošlosti, sociologija turizma ima sve veću
važnost za društvene znanosti.259
Radi se o perspektivi, o „novoj paradigmi o mobilnosti“ / „new
mobilities paradigm“260, koja svoju potpunu definiciju nalazi u radovima
britanskog sociologa Johna Urrya i koja za razumijevanje suvremenog
društva predlaže pojam mobilnosti.
Mobilnost je promatrana u svojoj višedimenzionalnosti,
interpretirajući stvarnost kao kretanje ljudi na globalnoj razini, a to znači
migracije i turizma u najširem smislu, ali i proizvoda, roba, novaca,
informacija, komunikacija i zamisli. Kao i dnevnih kretanja na lokalnoj
razini, i kretanje materijalnih proizvoda i komunikacija u svakodnevnom
životu. 261 Na taj način postaje važna i medijska mobilnost, koju Urry
naziva maštovitom i virtualnom, 262 naročito u odnosu na sposobnost
259
Iz studija o turizmu i o onima o migracijama proizlazi i prijedlog o preispitivanju sociološke
discipline, njezinih postupka, metoda i njezinih objekta studija.
260 Sheller, M., Urry, J., The new mobilities paradigm, ‘Environment and Planning’ A, 38 (2), str.
207-226., 2006.
261 Hannam et al., Mobilities, Immobilities and Moorings, «Mobilities», (1) 1, str. 1-22., 2006.
262 Urry, J., Sociology beyond Societies: mobilities for the twenty-first century, Routledge, London,
2000.
224
Turistička mobilnost: turizam kao kretanje ljudi, mjesta, predmeta, slika i komunikacija
medija da nas prenosi ili dajući nam medijsko iskustvo263 dalekih mjesta i
osoba ili omogućujući nam komunikaciju u realnom vremenu s drugima
neovisno o njihovoj daljini. 264 Tako zamišljena mobilnost, kao složeni
skup fizičke i simboličke mobilnosti, izgleda da više integrira nego li da
zamjenjuje druge slične pojmove s kojima se recentna sociološka misao
suočila da bi adekvatno shvatila društvene promjene: protoci, network,
pejzaže i likvidnost.
Ta je nova interpretativna paradigma društvene mobilnosti
doprinijela raspravi o evoluciji pojma turizma, od njegove definicije kao
fenomena mase do svog promišljanja kroz pojam mobilnosti u tek
spomenutoj kratkoj semantičkoj stratifikaciji. 265 Razlog treba tražiti u
činjenici da polazeći od te značajne konvergencije fizičkih i
komunikativnih praksa i samo turističko iskustvo pokazuje duboku
preobrazbu, u kojoj je moguće uvidjeti podrijetlo novih oblika turizma
utemeljenih na rešetnu i mobilnu tipologiju društvenosti: od masovnog
turizma do post turizma. 266 Povezanost turizma i modernosti, s
fenomenima industrijalizacije i urbanizacije, daleko nadilazi puku
263 Maštovito putovanje.

264 Virtualno putovanje.
265 Unutar tog sociološkog okvira posebna će se pozornost posvetiti temi konvergencija između
raznih komunikacija i fizičkog putovanja. Tj. onih oblika virtualne mobilnosti koje Urry opisuje
(Urry, J., op. cit. 2000).
266 Turizam je dakle proizvod modernosti. I to naročito iz jednog kronološkog profila, jer se radi o
prijelazu od individualnog putnika do turista masovnog društva iz druge polovice devetnaestog

stoljeća, kada dolazi do postupne demokratizacije turističkog iskustva i do prvih oblika masovnog
turizma, obuhvaćanjem radničke klase industrijaliziranih područja. (Urry, J. The Tourist Gaze,
Leisure and Travel in Contemporary Societies, Sage, London, 1990: 7).
225
vremensku kontingenciju. Masovni turizam otjelovljuje same korijene
modernosti, počevši s mehanizmima razlikovanja društvenih djelatnosti i
samih sfera iskustva, jer „turizam je aktivnost slobodnog vremena koja
pretpostavlja svoju suprotnost, a to je uređeno i standardizirano radno vrijeme.
To je manifestacija činjenice da su u ‘moderno’ društvo rad i slobodno vrijeme
organizirani kao zasebne regulirane sfere društvenog djelovanja.“267 Tumačenje
turizma kao fenomena mase, usporedo sa preokretom svakodnevnice,268
tj. kao tijelo praksa i društvenih diskursa definiranih iz opozicije sa
svakodnevnicom, s uobičajenom praksom i s rutinom, dugo je vladalo u
studijama o turizmu.269
Unutar tog općeg framework, pojavljuju se dvije dihotomne pozicije u
odnosu na pitanje autentičnosti turističkog iskustva. S jedne strane,
imamo teoriju masovnog turizma, koja fenomen turističkog iskustva u
relaciji stavlja s procesima standardizacije samog iskustva i kulturne
homogenizacije: aktiviranih od modernih kulturnih industrija, posebice
medija. U tom smislu, turizam, kao uostalom i bilo koja druga zabava i
upotreba slobodnog vremena u suvremenom društvu, predstavlja
upakirano neautentično iskustvo270 ili, u najboljem slučaju, rekreaktivnu
pauzu radi održavanja socijalne ravnoteže. Razlog tome treba potražiti u
činjenici da je čak i turizam proizvod potreba suvremenog društva,
267 Ibid: 2-3.

268 Ibid: 11.
269
Zasigurno do osamdesetih godina prošlog stoljeća.
270 Boorstin D. The image. A guide to pseudoevents in America., New York, Atheneum, 1964.
226
odnosno strukturirane organizacije slobodnog vremena i zabave kao
prostora zajedničke potrošnje i masovnog iskustva. 271
U odnosu na tematiku autentičnosti turizma, postoji i suprotno
usmjerenje.272 Radi se o „autentičnosti postavljenoj na pozornicu“ (staged
authenticity) kako bi turistička publika uživala u njoj. Tu postoji odmak od
dimenzije svakodnevnog postojanja koji daje osobama mogućnost da
dožive vrlo značajno iskustvo. U tom bi smislu turisti bili moderna verzija
hodočasnika, u potrazi za autentičnim iskustvima.
Drugačiji način razmišljanja turizma proizlazi iz pokušaja
prevladavanja dihotomije autentičnosti/neautentičnosti, gdje na upit
dolazi naširoko prihvaćena ideja o turizmu kao nediferenciranom i
jednoznačnom masovnom doživljaju.273
271 Od te tradicija također proizlazi i radikalna teza „Disneyalizacije“ fantazije, svojstvena

turističkoj industriji. Radi se naime o procesu standardizacije koji nailazimo naročito u zabavnim
i/ili tematskim parkovima – ali i u McDonaldizaciji društva – do te mjere da „osobe sve više putuju
prema drugim mjestima da bi doživjeli mnogo toga što u stvari pripada njihovom iskustvu
svakodnevnog života“ (Ritzer i Liška, “‘McDisneyzation’ and ‘Post-Tourism’”1997: 99). Ova
perspektiva ide toliko daleko da poriče i samu suvremenu definiciju turizma kao „extra-
uobičajenu“ djelatnost i turističke destinacije uspoređuje s drugim „ne-mjestima“ suvremenosti.
Turizam je dakle „promatran kao cjelina s trgovačkim centrima, predgrađima i lancima fast fooda.
Sva ta mjesta izgleda kao da uključuju proizvodnju standardiziranih iskustva za potrošače,
obraćajući se masovnom tržištu i homogenizirajući svijet za proizvodnju masovnog iskustva'.
(Ibidem).
272 Kojeg, kao što se vidjelo, uglavnom zastupa McCannel (MacCannel, D., Staged Authenticity:
Arrangement of Social Space u Tourist settings, «American Sociological Review», 79, str. 586-603,
1973).
273
Cohen, kao što se već vidjelo,( A Phenomenology of Tourist Experiences, «Sociology», 13, str. 179-
201, 1979) u pokušaju uvrštavanja turističkog iskustva na osnovi turističkog stava prema
duhovnom „središtu“ podrijetla, smatra da postoje različiti razlozi da bi se putovalo, koji se
pretočuju u različitim turističkim iskustvima i u različitim stavovima prema kulturama gostovanja.
227
U tom se smjeru kreće i postmoderna teorija turizma,274 koja post
turizam promatra kao tablete različitih aktivnosti i motivacija, i baš u
doziranju heterogenih elemenata nalazi se i zadovoljstvo putovanja.
Drugi zanimljiv aspekt postmodernog tumačenja, koji će u značajnoj
mjeri preuzeti sociologija turizma, je, i unutar tog polja studija, uvođenje
pojma produktivne potrošnje, koji pripada sociologiji potrošnje i
Kulturalnih studija / Cultural studies.
Ta interpretativna hipoteza potrošnju promatra kao pravu i važnu
aktivnost koja se, iako često nevidljiva i tiha, pokazuje važna u taktičkom
prisvajanju i ponovnom otkrivanju dobara i kulturnih proizvoda ; 275 kao
jedne kulturne prakse, jer djelatnost koja oblikuje i osmišljuje značenja
koja obuhvaćaju predmete jedne kulturne i simboličke dimenzije; 276 kao
dinamično djelovanje koje preoblikuje robu široke potrošnje u smislene
predmete, kao resurse potrebne da bi se izgradio osobni ili društveni
identitet.277 Ono što, u stvari, ponajviše označuje post turista je aktivno i
ironično trgovanje značenja i pogleda preoblikovana i ispakirana od
strane turističke industrije. Prevladavajući tako i drevnu dihotomiju
autentičnosti ili neprirodnosti iskustva i turističkih mjesta, jer post turist je
274 Feifer M., Going place, London, MacMillan, 1985.

275
De Certeau, M., L’invention du quotidien, Gallimard, Paris, 1980.
276
du Gay et al, Doing Cultural Studies: The Story of the Sony Walkman, Sage, London, 1997.
277 Miller, D. (1997), Consumption and its consequences, u Mackay, H. (ed), Consumption and
Everyday life, Sage, London, str. 13-50, 1997.

228
itekako „svjestan da je turist kao i činjenice da je turizam jedan niz igara s
različitim tekstovima i bez ijednog autentičnog iskustva“.278
Suvremena turistička pokretljivosti
Zbog svojih pozicija „post turizma“ mnogo je kritiziran pa čak i
optužen zbog necjelovitog pogleda fenomena i potcjenjivanja važnosti
turističke industrije i materijalnog aspekta turizma. 279 Treba međutim
naglasiti kako upravo iz postmodernog razmišljanja započinje ozbiljnije
promišljanje oko teorija o turizmu, dolazeći do najoriginalnijeg i
značajnijeg tumačenja suvremenog turizma i to spajanjem sociologije
turizma s Cultural studies i sa mobilities paradigm.
Interpretativna promjena gledanja turizma u potpunosti se očituje
već u knjizi Touring Cultures,280 čiji sam naslov ukazuje na teorijski izbor
koji stoji u osnovi novog tumačenja turističkog fenomena: kao priznavanje
veze između turizma i sve češćih društveno-kulturnih promjena u
perspektivi „kultura putovanja.“281
U spomenutoj knjizi autori daju drukčije tumačenje, od uobičajenog,
središnjeg pojma teorije postmodernizma: ideji „de-diferencijacije“ i
278 Urry, J., Mobility andProximity, Sociology, 36 (2), str. 255-274, 2002a: 91.
279 Ritzer, G., Liska, A., ‘McDisneyzation’ and ‘Post-Tourism’, u Rojek, C., Urry, J. (eds), Touring
Cultures: Transformations of Travel and Theory, Routledge, London, str. 96-109, 1997: 102-104.
280 Rojek, C., Urry, J,. Transformations of Travel and Theory, u Rojek, C., Urry, J. (eds), Touring
Cultures: Transformations of Travel and Theory, Routledge, London, str. 1-19, 1997.
281 Clifford, J., Routes: Travel and Translation in the Late Twentieth Century, Harvard University Press,
Cambridge (Mass.), 1997.

229
„kulturalizacije društva“,282 s posebnim osvrtom na turizam. Oni smatraju
da ako je „Prvu modernu“ 283 karakterizirao proces diferencijacije
društvenih praksa u prostornim i vremenskim terminima, nova se faza
moderniteta prepoznaje po brisanju granica između nekoć odvojenih
društvenih sfera, osobito između turizma i kulture.
Kulturalizacija turističkih praksa pojavljuje se u samom turističkom
djelovanju koje uključuje, jednu, sve veću potrošnju kulturnih objekata i
znakova, a ne isključivo potrošačkih predmeta. U tom smislu „ekonomija
znakova“284 ne samo da obuhvaća turističku industriju, već briše razlike
između nje i ostalih kulturnih industrija, do te mjere da „znakovi koji
proizlaze iz putovanja obično su proizvedeni i stavljeni u promet od strane bilo
koje kulturne industrije.“ 285 Vodeći tako i do prihvaćanja jedne nove
kulturološke perspektive o turizmu, iz koje odmah izlazi na vidjelo
središnje pitanje mobilnosti.
U stvari, nova se sociologija turizma temelji na pretpostavci da je
turizam jedna kulturna praksa; da se turizam i kultura u velikoj mjeri
preklapaju; da turizam kao kulturna praksa i skup objekata ima veliko
značenje i simboliku u suvremenim zapadnim društvima, organiziran oko
masovne mobilnosti; da turizam mora uglavnom biti promatran i
analiziran kroz teme, teorije i pojmove koji pripadaju kulturnoj analizi, što
282 Rojek i Urry, op. cit. 1997: 3.

283 Ibid: 4.
284 Lash, S., Urry, J., Economies of Sign & Space, Sage, London, 1994.
285 Rojek i Urry, op cit. 1997: 4.
230
naročito vrijedi za sadašnju pozornost u vezi pitanja vremena i
prostora. 286 Od te povezanosti s kulturološkom perspektivom i s
mobilnim teoretiziranjem / mobile theorizing dolazi se do interpretativnog
pravca koji se zasniva na pojmovima stavova, veduta i mobilnosti.
Suština ovog pristupa je novo poimanje turizma koje nadilazi
identifikaciju s pukim kretanjem ljudi prema nekoj dalekoj destinaciji.
Ono je sada promatrano kao višeslojno kretanje, koje se prvenstveno
sastoji od pokretljivosti više osoba, ali i materijalnih objekata i zamisli.287
Poput drugih protoka koji se pomiču uzduž i poprijeko globalnih
krajolika, i turizam je dakle formiran prepletanjem fizičke, maštovite i
virtualne pokretljivosti.
U tome je turizam, kao kulturna praksa, „simptomatičan, (je) jednog
sve mobilnijeg društva, zauzimajući skoro središnju ulogu umjesto da bude
marginalan i periferičan“.288 Središnjost turizma, iako simbolična, ogleda se
i u suvremenoj kulturi, i to naročito u metafori putovanja, nomada i
skitnice/lutalice, kao lika koji utjelovljuje bit suvremenog društva.
Međutim ta veza između kulture i turizma ne rješava se na metaforičkoj
razini.
286 ibid: 5.
287 Mobilnost ljudi i objekata, zrakoplova i kofera, biljaka i životinja, zamisli i zaštitnih znakova,
sustava podataka i satelita, sve to konkurira u oblikovanju turizma (Sheller i Urry, 2004: 1).
288 Rojek i Urry, op. cit., 1997: 10.
231
Razlog tome je činjenica da se i same kulture kreću kroz protoke
određene „by ethnoscapes, mediascapes and ideoscapes“ 289 i ta mobilnost,
aktivirana u turizmu i od turizma, snažan je prenosač kulturnih
protoka, 290 kao i što je snažan čimbenik prostorno-vremenske
kompresije.291
Na drugoj razini, nova definicija turizma dovodi u pitanje još jedan
element na kojemu su se naslanjale moderne teorije. Radi se naime o ideji
turizma kao kretanju pojedinaca i skupina prema jednom mjestu, u kojoj
se implicitno nalazi i tumačenje osoba i mjesta kao dva različita i odvojena
entiteta.292
To znači da se sociologija turizma temeljila na implicitnoj
pretpostavci „ne samo jedinstva mjesta i kulture, već i njihove nepokretnosti u
odnosu na jedan fiksni i definirani prostor od strane kartografskih koordinata.“293
Poimanje mjesta kao da je unicum/jedinstven i kulture kao
lokalizirani entitet, tumačilo se dakle shvaćanjem turizma kao
homogenizacijske sile koja je u stanju zagaditi izvorni identitet tih mjesta
kroz izgradnju „turističkih mjehura“ koje karakterizira „nedorečena
289 Appadurai, A., Modernity at large: Cultural Dimensions of Globalization, University of

Minnesota Press, Minneapolis, 1996.
291 Sheller, M., Urry, J., The new mobilities paradigm, Environment and Planning A, 38 (2), str. 207-
226, 2006.
292 Hannam et al. Mobilities, Immobilities and Moorings, Mobilities, (1) 1, str. 1-22, 2006.
293 Lury, C., The objects of travel, u Rojek, C., Urry, J. (eds), Touring Cultures: Transformations of
Travel and Theory, Routledge, London, str. 75, 1997.

232
bezmjesnost“ / „placelessness“. 294 Dok se suvremena sociologija turizma
temelji na redefiniranju pojmova mjesta i kulture s osvrtom na mobilnost.
Mjesta su tu shvaćena kao mjesto susreta relacija u prisustvu i
udaljenosti; 295 kao čvorovi koji se nalaze na raskrižju heterogenosti
materijalnih i simboličkih tokova; kao propusni, hibridni i „mobilni“
entiteti.
Paralelno kulture su shvaćene kao otvoreni sustavi sadržaja, u
stalnom mijenjanju, 296 kontaktne točke između različitih mogućih
prikaza.297 Turist danas nije više samo običan promatrač, već akter okolne
stvarnosti koji stupa u interakciju s mjestima koje posjećuje kroz cijelu
svoju tjelesnost.
Pojam „turističkog pogleda“,298 kao glavni način prisvajanja mjesta i
kultura, danas je previše statičan i pasivan. Zbog čega se sugerira da ga se
zamijeni s jednim drugim vizualnim modalitetom, pogleda (glance) u
294 Relph, E., Place andPlacelessness, Pion, London, 1976.

295 Massey, D., The Conceptualization of Place, u Massey, D., Jess, P. (eds), Place in the World?
Places, Cultures and Globalization, Oxford University Press, Oxford, str. 45-85. 1995.
296 Hall, S., New Cultures for old, in Massey, D., Jess, P. (eds), Place in the World? Places, Cultures
and Globalization, Oxford University Press, Oxford, str. 175-213, 1995.

297
Evo što, s time u vezi, pišu Coleman i Crang „umjesto da mjesta promatramo kao relativno
stabilne entitete, koje je moguće analitički suprotstaviti najdinamičnijim tijekovima turista, moramo
ih smatrati tekućim i stvorenim kroz izvedbene aktivnosti“'.(2002:1) To je veliki izazov
tradicionalnom poimanju turizma kao potrošnje i dekodificiranje proizvoda i fiktivnih
reprezentacija stvorenih po mjeri za „masovnog“ turista od kojeg je, kao prvo, upitna dramaturška
metafora turizma kao uprizorenje svakodnevnog života drugih i turista koji podliježe potrazi za
autentičnim iskustvima.
233
smislu naglašavanja uzajamne interakcije između posjetitelja i gostiju koji
se konzumira razmjenjujući poglede.299
Inzistirajući na turističko iskustvo kao aktivnu praksu kroz niz
smještenih performansa koji se sastoje ne samo od promatranja, već i od
sjećanja, priča i prostornih staza. I baš kroz cjelinu turističkih performansa
i mobilnosti, koje čine turizam, moguće je mjesta preuzeti, ponovno
definirati, oblikovati, povezati s udaljenim mjestima i kulturama, jer
„mjesta koje treba predstaviti također su stavljena u igru: upotrijebljena i
ponovno stvorena od mobilnosti i praksa turista i radnika, od zamisli i
ostavštine“.300 I ne da su mjesta pređena od strane kulturnih, medijskih,
ekonomskih i ljudskih protoka, već se ona također oblikuju i žive samo u
sjecištu ove višestruke mobilnosti, koja ih pretvara u „pokretne
entitete.“301
Na osnovi toga se danas i govori o turističkoj mobilnosti / tourism
mobilitties,302 da bi se, ne samo naglasilo da je turizam jedan od oblika
mobilnosti, koliko da je on sastavljen od složenog sustava fizičke i
simboličke mobilnosti koje se presjecaju, jer „ne postoje dva odvojena
299 Chaney, D., The Power of Metaphors in Tourism Theory in Coleman, S., Crang, M. (eds),
Tourism: Between Place and Performance, Berghahn Books, New York, str. 193-206,, 2002.
300 Sheller i Urry, 2004: 1.
301 Hetherington, K., In Place of Geometry: The Materiality of Place, u Hetherington, K., Munro, R.
(eds), Ideas of Difference, Blackwell, Oxford, str. 183-199, 1997.

302 Sheller i Urry, op. cit., 2004.
234
entiteta, ‘turizam’ i ‘mobilnosti’[...] već one pripadaju istoj seriji složenih i
međusobno povezanih sistema, od kojih svaki proizvodi drugog“.303
Ovi sustavi mobilnosti, koji se oblikuju u „network posjetitelja - gostiju
- vremena - prostora – kultura“,304 posjeduju globalnu osobinu i sjeku se sa
protocima navedenih od drugih globalnih pogleda.
Globalne mobilnosti, kroz pomješane i mobilizacijske aktivnosti
mjesta i kultura, stvaraju nove prostore koji se nalaze negdje između
mjesta porijekla i destinacije, brišući razliku. Jedna takva „kultura tokova
(ove vrste) stvara ‘među-prostore’, prostori ‘in-betweeness’ naseljeni su od strane
raznih vrsta putnika i turista“.305
Međuprostorne osobine novih tekućih prostora definirane od
turizma i u turizmu se razvija, dakle, akcija brisanja granica. Putovanje i
turizam su jedan drugi faktor hibridizacije i propusnosti društvenih
prostora, još jedan mehanizam 'de diferencijacije' koji pripada modernosti.
Ono što ovdje nestaje je uglavnom razlika između home and away, jer
povezivanje mobilnih sustava izgleda kao da stvara veću sličnost između
ponašanja koja su tipična za putovanje i ponašanja u svakodnevnom
životu.306
303 Ibid: 5.
304 Ibid: 6.
306 Sheller i Urry, op. cit., 2004: 5.
235
Govoriti, dakle, o turism mobilities znači afirmirati kraj klasičnog
turizma u kontekstu jedne ekonomije znakova općenito, 307 jer umjesto
turizma, tradicionalno zamišljenog i doživljenog, „postoje beskrajne
mobilnosti, fizičke, maštovite i virtualne, dobrovoljne i obvezatne“. 308
Stoga razmišljanje o mobilnosti turizma nadilazi sami turizam
uključujući društvo u cjelini. Društvo globalnih mobilnih tokova stvarno
predstavlja „društvo putnika“,309 i to ne samo iz aspekta učestalosti i broja
putovanja, već i zato što putovanje u svim svojim oblicima, tjelesnim,
virtualnim ili zamišljenim, stvarno izgleda kao konstitutivno našim
društvima.
Konvergencija putovanja i virtualne mobilnosti
Suvremeno se društvo sve više zasniva na vezama mrežastoga
tipa,310 koje uključuju veću širinu odnosa u prostoru i, posljedično, sve
veću uporabu novih komunikacijskih tehnologija koji ubrzavaju
međusobni kontakt. Posredovana ili virtualna mobilnost u realnom
vremenu u prostorijama virtualne blizine kao što su chat, sms poruke i
307 Ibid.
308 Urry, J., The Tourist Gaze, Leisure and Travel in Contemporary Societies, 2nd ed., Sage, London.
Urry 2002a: 161.
309 Leed, E.J., The Mind of the Traveler: From Gilgamesh to Global Tourism, Basic Books, New York,
1991.
310 Castells, M., The Rise of the Network Society, Blackwell, Oxford; Internet Galaxy, Oxford
University Press, Oxford, 1996. i 2001.

236
razgovori mobitelom, nudi ‘repliciranu stalnu prisutnost', 311 koja, kao
takva, ipak ne isključuje, barem ne još, potrebu susretanja licem u lice.312
Drugim riječima, te posredovane komunikacije potrebne su za
održavanje odnosa između osoba u pauzama između jednog i drugog
međusobnog fizičkog susreta. Ali društvenost, u situacijama su-prisustva,
i realna putovanja, u kojima se susret i ostvaruje, neophodni su i društvu
mreža. 313 Ta se povezanost između putovanja i virtualne mobilnosti
primjećuje naročito u dvije suvremene pojave:
- u sve učestalijoj primjeni komunikacijskih tehnologija tijekom
putovanja, naročito od strane tzv. samostalnih putnika;
- u nastanku turizma definiranog VFR (visiting friends and relatives /
posjet prijateljima i rodbini).
Što se tiče samostalnog putovanja, primjećeno je da su „internet i
druge mobilne komunikacijske tehnologije sve (su) više integrirane u praksama
fizičkoga putovanja“.314 Kroz nove medije putnici uspostavljaju trajnu vezu
s kućom i sa backpackers zajednicom, što je veliki izazov poimanju blizine i
311 Urry, J., Mobility andProximity, Sociology, 36 (2), str. 255-274, 2002b: 269.
312 To je razlog zbog čega društveni odnosi nisu samo mrežasti, već sve „mobilniji“. I danas se za
veliki broj osoba društveni život odvija i reproducira kroz prekidane susrete ostvarene kroz
putovanja koji stvaraju prisutnost značajnu za umreženo društvo koliko i izvanredne
transformacije u komunikacijama utjelovljene sveobuhvatnim internetom. (Urry 2003b: 158).
313
Umjesto da se zamjenjuju, posredovane komunikacije i realna putovanja nadopunjavaju se i
podržavaju. Zapravo često, ako ne i pretežito, ta tipologija komunikacija na udaljenost usmjerena je
na koordinaciji budućih susreta iz čega potječe transformacija društvenih odnosa te radnje i svrhe
putovanja.
314 Germann Molz, J., Playing online and between the lines: round-the-world websites as virtual
places to play, u Sheller, M., Urry, J. (eds), Tourism Mobilities: Places to Play, Places in Play,
Routledge, London, str. 169-180, 2004: 170.
237
udaljenosti, jer jednostavnost i neposrednost internetske komunikacije
stvara jednu simulacijsku prisutnost koja uključuje prostorne i društvene
kategorije. Među brojnim komunikacijskim praksama provedenim od
strane backpackersa tijekom putovanja, ona koja na višoj razini utjelovljuje
ponovno-posredovanje putovanja je online opisivanje putovanja u obliku
bloga ili traveloguea / putopisa. Blogovi su mjesta iskustvene naracije
putovanja u realnom vremenu i društveni prostor iz kojeg se održava
povezanost sa svim mrežama kojima subjekt pripada. Oni dakle
predstavljaju one društvene prostore koji se mogu klasificirati kroz tri
profila.
Na prvoj razini, blog je mobilan jer slijedi kretanja putnika te je i on
sam dinamičan. On predstavlja jedinu fiksnu adresu backpackera, pored e-
mail adrese, zbog čega se web stranica prikazuje kao svojevrsna simbolika
doma,315 u okviru koje je moguće ostvariti atmosferu koja ima sve osobine
prijateljskog kruga. Prilika je to da se sa sobom uvijek ponese, dok se
putuje, dio svog svijeta, posredstvom povezanosti s relacijskim mrežama,
što pretvara „interakcijsku zajednicu [u jedan] mobilni fenomen“. 316 Druga
razina mobilnosti u odnosu je uvijek s relacijskom dimenzijom virtualnih
mjesta. To znači da se dolazi do susretanja „tekućih društvenih mreža,
formiranih od osoba i doma, prijatelja, putnika koji dolaze u dom, backpackersa
315 Mascheroni, G., Le comunità viaggianti. Socialità reticolare e mobile dei viaggiatori
indipendenti, FrancoAngeli, Milano, 2007.
316 Meyrowitz, J., The Rise of Glocality: New Senses of Place and Identity in the Global Village, u
Nyìri, K. (ed), The Global and the Local in Mobile Communication, Passagen Verlag, Wien, str. 21-
30, 2005.
238
sretnutih na putu, i ‘ lokalne’ privremene prijatelje'“. 317 Ovdje se, dakle,
susreću dimenzija doma i putovanja, povezana nizom tokova i praksa
virtualne mobilnosti u oba smjera: kao dimenzionalnost svakodnevnog
života i doma koji se spaja s putovanjem; i gdje putnik ostaje uvijek
povezan s mobilnom zajednicom backpackers i nakon povratka kod kuće.
- Na trećoj razini mobilnosti događa se da ti prostori pokazuju
sposobnost novih komunikativnih praksa virtualne mobilnosti u
mrežnom reorganiziranju i u ograničavanju primarnih sfera iskustva. U
tom smislu novi mediji omogućuju da se iz daljine reproduciraju veze,
interakcije i dnevne rutine, mijenjajući tako smisao putovanja kao prekid i
udaljavanje od sfere svakodnevnosti.
Upotrebljavajući na taj način internet, interaktivni putnici diljem
svijeta ne putuju da bi pobjegli društvenim obvezama, već putovanje
koriste da bi stvorili i održavali istovremeno više društvenih veza, bilo
licem u lice ili na daljinu.318
Relacijske uporabe interneta, kao online dnevnika, samo su potvrda
evolucijskog procesa koji putovanju, i turizmu zamjenjuju niz više
istovremenih kretanja, materijalnih i simboličkih, koji uzburkaju granicu
između doma i putovanja u smjeru jedne sve sadržajnije „kom-
penetracije“ i povezanosti tih dviju sfera.
317Sorensen, A., Backpacker Ethnography, Annals of Tourism Research, 30 (4), 2003: 861.
318Germann Molz, J., Playing online and between the lines: round-the-world websites as virtual
places to play, u Sheller, M., Urry, J. (eds), Tourism Mobilities: Places to Play, Places in Play,
Routledge, London, 2004: 179.
239
Ista se težnja „de-egzotizacije“ suvremenog turizma319 primjećuje u
oblicima turizma poznatim i kao VFR tourism / VFR travel (Visiting Friends
and Relatives), potvrđujući činjenicu da zamljopisna rasprostranjenost
društvenih mreža turizam čini ne samo poželjnim, već i potrebnim, 320
budući da relacijske mreže ne funkcioniraju samo preko telefonskih
razgovora, SMS poruka poruka i e-mailova.
To znači da porast te tipologije turizma mora biti povezan s
temeljnom „compulsion to proximity“ koja potvrđuje mrežaste odnose
oblikovajući ih u obliku plemenite društvenosti, zasnivajući se na
integraciji fizičke i simboličke mobilnosti, prisutnosti i odsutnosti. Kao što
je to bio slučaj samostalnih putnika. 321
I ovaj fenomen tjera na promišljanje tradicionalnih pojmova
putovanja i doma, budući da putovati nema više značenje odvajanja od
uobičajenih intimnih odnosa i bijega od društvenih obveza. Ono sve više
posjeduje društvene osobine i ispunjava obveze koje su povezane s
dimenzijom intimnih veza.322
319 Larsen et al. Networks and Tourism: Mobile Social Life, Annals of Tourism Research, 34 (1), str.
244-262, 2007.
320 Ibid: 247.
321 Samostalni putnici su putnici „srednjeg-dugog“ vremenskog razdoblja, duži od uobičajenog
odmora, koji se ne oslanjaju na turističku industriju mainstreama, privilegirajući samostalniju

organizaciju i fleksibilno planiranje putovanja. Oni predstavljaju jednu subkulturu koju
karakterizira jedno zajedništvo vrijednosti i praksa (Riley 1988; O'Reilly, 2006; i Mascheroni 2007).
322
Urry, J. Sociology beyond Societies: mobilities for the twenty-first century, Routledge, London,
2000: 75.
240
241
Zaključno
Turizam, kao i bilo koja druga društvena praksa, prolazi kroz niz
preobražaja kao rezultat najznačajnijih promjena. Od sve proširenijih i sve
obuhvatnijih globalizacijskih fenomena, u svojoj makro dimenzionalnosti,
do pojava novih oblika društvenosti, u mikro dimenzionalnosti. To
zahtijeva ozbiljno promišljanje pojma turizma i samih studija o turizmu.
Spomenuti „masovni turizam“, koji i danas postoji u obliku
organiziranog grupnog turizma (primjerice socijalni turizam), tipično je
moderan fenomen. To dakle znači da ova oznaka ne uspijeva u potpunosti
objasniti postojanje novih turističkih praksi različitih matrica, koje,
obuhvaćajući niz društvenih dimenzija, idu daleko preko jednostavnog
fizičkog kretanja osoba prema turističkom mjestu. Pojam tourism mobilities
stoga ima zaslugu naglašavanja postojanja, koegzistencije, u turizmu,
različitih i drugačijih kretanja iz kojih se ispreplitanja, uvijek nestalnih i
dinamičnih, putovanje i oblikuje.
Usvojiti jednu takvu perspektivu promatranja ne određuje samo
upite o nastajanju raznih oblika turizma, već uopće i istraživanje turizma i
to iz jedne mnogostruke perspektive. Zbog toga se i suvremena sociologija
turizma zanima i za nematerijalne oblike putovanja, kao konvergencija
242
Zaključno
fizičkih pokretljivosti i komunikacije ili povezanost različitih kulturnih
tokova, kao na primjer za kulturu gostiju i posjetitelja uzete ne kao
zasebne entitete, međusobno različite i prepoznatljive, već kao subjekte
koji se međusobno isprepliću imajući za pozadinu globalne kulturne
krajolike, unčinkovito utjelovljene od global brands / globalnih brandova,323
ali i od glocaliziranih poticaja; ili, obrnuto, interes prema materijalnim
aspektima putovanja, kao susret s posjećenim mjestima tjelesno
posredovano i položeno u raznim kutijama pamćenja, od fotografija do
stvarnih travelling objects; 324 kao i o potrebi da se i unutar sociologije
turizma istražuje mrežna društvenost. Novo poimanje koje, u suštini, traži
obogaćivanje studija turizma, otvarajući se dijalogu i konfrontaciji s
drugim srodnim studijskim disciplinama.325
Suvremeni turizam, s druge strane, utjelovljuje najznačajnije osobine
promjena koje vode jednom mobilnom društvu, postajući snažni simbol
suvremenih kretanja. Sociologija turizma može, dakle, itakako pomoći u
razumijevanju problema koji su danas u središtu društvenih znanosti.
Konvergencija između putovanja, komunikacije i oblika društvenih
odnosa samo je primjer plodnog dijaloga između različitih područja
studija i uloge koje sociologija turizma - nasuprot opće sociologije, koja je
inače tradicionalno nemobilna - ima utvrđenu i ustaljenu pozornost
323 Urry, J., Global Complexity, Blackwell, Oxford; Social Networks, Travel and Talk, «British
Journal of Sociology», 54 (2), str. 155-175, 2003.
324 Lury, C., The objects of travel, u Rojek, C., Urry, J. (eds), Touring Cultures: Transformations of
Travel and Theory, Routledge, London, 1997.

325
Tu se posebice misli na Media Studies i Cultural Studies, kao i na migracijskim istraživanja i
studija oko globalizacije u cjelini.
243
prema kretanju. Još jedna važna osobina suvremenog turizma odnosi se
na predstavljanje, na pripremanje turističkog mjesta, i svih mjesta
moderniteta počevši od velegrada, kao strategija usmjeravanja pogleda.326
244
Zaključno
245
Bibliografija
Adler J., (1989a), Travel as performed art, u: ‘American journal of

sociology’, 96, 6, 1366-1391.
Adler J., (1989b), Origins of sightseeing, u: ‘Annals of tourism research’,
16, 1, 7-29.
Appadurai, A., (1996.), Modernity at large: Cultural Dimensions of
Globalization, University of Minnesota Press, Minneapolis;.
Apostolopoulos Y.. Leivadi S. e Yannakis A., (eds.) (1996.), The
sociology of tourism. Theoretical and empirical investigations, London
and New York, Routledge.
Augè M., (1992.), Non-lieux, Paris, Seuil.
Augè M., (1997.), L'impossible voyage. Le tourisme et ses images, Paris,
Tayot & Rivages.
Barberis C., (1979.), Per una sociologia del turismo, F. Angeli, Milano.
Battilani P., (2001.),Vacanze di pochi vacanze di tutti, Il Mulino,
Bologna,
Battistelli F., (1992.), Il modello Rimini, u Sport e loisir, I, n 2.
Baudrillard J., (1972.), Il sistema degli oggetti, Bompiano, Milano.
Baudrillard J, (1988.), America, London, Verso.
Baudrillard, J., (1991.), L'Amerique, ou la pensée de l'espace, in
Citoyenneté et urbanité, Paris, Esprit; 155-64.
Bauman Z., (1987.), Legislators and interpreters, Cambridge, Polity
Press. Bauman Z., (1999a, or. 1998.), Dentro la globalizzazione, Roma-Bari,
Laterza. Bauman Z. ,( 1999b, or. 1997.), La società dell’incertezza, Bologna,
Il Mulino.
Benini, E. i Savelli A., (1986.), Il senso del far vacanza. Motivazioni e
strutture nel turismo postmetropolitano, Milano: Franco Angeli.
Bernardi U., (1997),. Del viaggiare, F. Angeli, Milano.
246
Bibliografija
Boorstin, D., (1964.), The Image: A Guide to Pseudo-Events in America,
Harper, New York.
Boyer M., (1982.), Le tourisme, Le seuil, Paris.
Boyer R., (1990.), The regulation school: a critical introduction, New
York, Columbia UniversityPress.
Boorstin D. (1961), The image. A guide to pseudoevents in America.,
New York, Atheneum.
Borocz J., (1996.), Leisure migration: A sociological study on tourism.
Oxford; Tarrytown NY: Pergamon.
Bramwell B., Lane B., (2000.), (eds), Tourism collaboration and
partnership. Politics, practice and sustainability, Clevedon-Buffalo,
Channel View.
Bresso G., Zappetella A., (1985.), Il turismo come risorsa e come
mercato: elementi per l’analisi economica del turismo, F. Angeli, Milano.
Burkart A.J., Medlik S., (1981.), Tourism: Past, present and future.
London: Heinemann.
Butera F., (1993.), Il castello e la rete, F. Angeli, Milano.
Butera F., Donati E., Casaria R., (1997.), I lavoratori della conoscenza,
Milano, Franco Angeli.
Campolongo, A., Pellegrini, F., (1993.), Turismo come risorsa, Il
Politecnico.
Castells, M. (1996), The Rise of the Network Society, Blackwell, Oxford;
(2001), Internet Galaxy, Oxford University Press, Oxford.
Castoldi, G., (1992.), Manuale di tecnica turistica, Milano: Hoepli.
Cesari, Pedrini L., (1990.), Geografia del turismo, Hoepli, Milano.
Ceserani, R., (1998), Lo straniero, Bari: Editori Laterza.
Chambers E. (1997.), (editor). Tourism and culture: An applied
perspective. Albany: State University of New York Press.
Chaney, D., (2002.), The Power of Metaphors in Tourism Theory in
Coleman, S., Crang, M. (eds), Tourism: Between Place and Performance,
Berghahn Books, New York, str. 193-206.
Clifford, J. (1997), Routes: Travel and Translation in the Late Twentieth
Century, Harvard University Press, Cambridge (Mass.).
Cogno, E., Dall’Ara, G., (1992.), Comunicazione e tecnica pubblicitaria
nel turismo, Milano: Franco Angeli.
247
Bibliografija
Cohen, E., (1974.), Who is a tourist? a conceptual clarification, u “The
Sociological review”, XXII, 4, str. 527-555
Cohen, E., (1979.), A Phenomenology of Tourist Experiences,
«Sociology», 13, str. 179-201.
(1995), “Contemporary Tourism - Trends and Challenges. Sustainable
authenticity or contrived post-modernity?”, u Butler, R., Pearce, D. G.,
(eds), Change in Tourism: People, Places, Processes, Routledge, London,
str. 12-29.
Cohen E., (1984.), The sociology of tourism: approaches, issues and
findings, u: 'Annual review of sociology', 10:373-92.
Cohen E., (1988.), Tradition in the qualitative sociology of tourism, in:
'Annals of tourism research' 15: 29-46.
Cohen E., (1992.), Pilgrimage and tourism. Convergence and
divergenze, in: Morinis A., The anthropoly of pilgrimage, Westport e
Londra, Greenwood Press,: 42-64.
Cohen S., Taylor L., (1976.), Escape attemps, London and New York,
Routledge.
Coleman, S., Crang, M., (2002.), Grounded Tourists, Travelling Theory
u Coleman, S., Crang, M., (eds), Tourism: Between Place and Performance,
Berghahn Books, New York, str. 1-17.
Collins, R., Makowsky, M., (1994.), Storia delle teorie sociologiche,
Bologna: Zanichelli.
Corbin, A. L, (1996.), Dall’ozio coltivato alla classe oziosa, u A. Corbin
uredio), L’invenzione del tempo libero. 1850-1960, Bari: Editori Laterza.
Costa N., (1985.), Le vacanze estive, I.U.L.M., Milano.
Costa, N., (1989.), Sociologia del turismo. Interazioni e identità nel
tempo libero, Milano: Cooperativa Libraria I.U.L.M..
Costa N., (1995.), La città dell'iperturismo, Milano, Cuesp.
Costa N., (2005b), I professionisti dello sviluppo turistico locale, Milano,
Hoepli.
Costa N., (2005c), MacCannell e le origini della sociologia del turismo,
u: MacCannell D., Il turista, una nuova teoria della classe agiata, Torino,
Utet, XV-XXXV.
248
Bibliografija
Crick M., (1989.), Representations of international tourism in the
social sciences: sun, sex, sights, savings and servility, u 'Annual Review
of Anthropology', 18: 307-44.
Cross G., (1998, izvorno1993.), Tempo e denaro, Bologna, Il Mulino.
Cross G., (2001.), The all-consuming century: why commercialism
won in modern America, New York, Columbia University Press.
Croizier M., (1991.), L’impresa in ascolto, Il Mulino, Bologna.
Dann G., (1977.), Anomie, ego-enhancement and tourism, u: Annals of
tourism research, 4:184-194.
Dann G., Cohen E., (1991.), Sociology and tourism, u 'Annals of tourism
research', 18:: 155-69.
D’Antonio M., (uredio), (1988.), L’industria turismo, Monitor, SIPI,
Roma.
Dall’Ara, G., (1995.), Perché le persone vanno in vacanza?, Milano:
Franco Angeli.
De Certeau, M., (1980.), L’invention du quotidien, Gallimard, Paris.
Dalla Chiesa N., (1980.), Sociologia del turismo, Bocconi, Milano.
De Masi D., (2003.), La fantasia e la concretezza. Creatività individuale
e di gruppo, Milano, Rizzoli
Douglas M., Isherwood B., (1984.), izvorno 1978.), Il mondo delle cose.
Oggetti, valori, consumo, Bologna, Il Mulino.
du Gay, P., Hall, S., James, L., Mackay, H., Negus, K., (1997.), Doing
Cultural Studies: The Story of the Sony Walkman, Sage, London.
Doxey, G. V., When enough’s enough. The natives are restless in Old
Niagara, Heritage Canada, 1976.
Dumazedier, J., (1993.), Sociologia del tempo libero, Milano: Franco
Angeli. Durkheim, E., (1893.), Les règles de la méthode sociologique,
Paris.
Ellsworth J.H., Ellsworth M. V., (1995.), Marketing in the internet, New
York, Wiley.
Falassi A., (1987.), (uredio), Time out time. Essays on the festival,
Albuquerque, University of the New Mexico Press.
Feifer M., (1985.), Going place, London, MacMillan.
Featherston M., (1991.), Consumer culture and postmodernism, SAGE
Publications, Londra.
249
Bibliografija
Featherstone M., (1994.), Cultura del consumo e postmodernismo,
Seam, Roma.
Florida R., (2003., izvorno 2002.), L’ascesa della nuova classe creativa,
Milano, Mondadori.
Frigerio, A., Corna Pellegrini, G., (1985.), Turismo come e perché,
Milano: Cedoc.
Germann Molz, J., (2004.), Playing online and between the lines: round-
the-world websites as virtual places to play, u Sheller, M., Urry, J. (eds),
Tourism Mobilities: Places to Play, Places in Play, Routledge, London, str.
169-180.
Giddens, A., (1990.), Le conseguenze della modernità, Il Mulino,
Bologna.
Gubert, R. i Pollini G., (2002.), Turismo, fluidità relazionale e
appartenenza territoriale, Franco Angeli, Milano.
Guidicini, P., Savelli, A., (eds), (1988)., Il turismo in una società che
cambia, Milano: Franco Angeli.
Giddens, A., (1990.), The conseguquences of modernity, Cambridge,
Polity press
Graburn, N., (1977.), Tourism: the sacred journey, in Smith V. (ed.),
Hosts and guests: the anthropology of tourism, Philadelphia, University
of Pennsylvania Press, str. 17-32.
Graburn, N., (1983.), The anthropology of tourism, u: Annals of tourism
research, 10:9-33.
Graburn, N., Jafari J., (1991.), Introduction. Tourism and social science,
u: Annals of tourism research, 18:1-11.
Graburn, N., s Barthel-Bouchier, (2001.), Relocating the tourist, u:
International Sociology, 16, 2, str. 147-158.
Gray, B., (1989.), Collaborating:finding common ground for
multiparty planning, San Francisco, Jossey-Bass.
Gulotta, G., Mamia L., (1997.), Psicologia turistica. Milano: Giuffré.
Grasselli, G., (1989.), Economia e politica del turismo, F. Angeli, Milano.
Guiducci, G., (1984.), Turismo post-industriale, Ed. Lavoro, Roma.
Guidicini, P., Savelli, A., (uredili), (1988.), Il turismo in una società che
cambia, F. Angeli, Milano.
250
Bibliografija
Guidicini, P., Savelli A., (uredili), (1988.), Il Mediterraneo come sistema
turistico complesso, u Sociologia urbana e rurale, br. 26.
Hall, S., (1995.), “New Cultures for old”, in Massey, D., Jess, P. (eds),
Place in the World? Places, Cultures and Globalization, Oxford University
Press, Oxford, str. 175-213.
Hannam, K., Sheller, M., Urry, J., (2006.), Mobilities, Immobilities and
Moorings, «Mobilities», (1) 1, str. 1-22.
Hannigan, J., (1998.), Fantasy city, London and NewYork, Routledge.
Hetherington, K., (1997.), In Place of Geometry: The Materiality of
Place, u Hetherington, K., Munro, R. (eds), Ideas of Difference, Blackwell,
Oxford, str. 183-199.
Hoffman, L.M., Fainstein S.S., Judd D.R., (eds), (2003.), Cities and
visitors. Regulation people, markets and city space, londra, Bleckwell.
Holden, A., (2000.), Environment and tourism, Londra e New York,
Routledge
Hunter, C. i Green H., (1995.), Tourism and environment, Londra e New
York, Routledge Krippendorf, J., (1987.), The holiday people. Towards a
new understanding of leisure and travel, London, William Heinemann.
Harvey, D., (1993.), La crisi della modernità, Il Saggiatore, Milano.
Jamal, T.B., Gertz, D., (1995.), Collaboration theory and community
tourism planning, u: Annals of tourism research, 22:186-204
Judd. D. R., Fainstein, S. S., (uredili) (1999.), The tourist city, New
Haven e Londra, Yale University Press.
Larsen, J., Urry, J., Axhausen, K. W., (2007.), Networks and Tourism:
Mobile Social Life, «Annals of Tourism Research», 34 (1), str. 244-262.
Lauria, M., (uredio), (1998.), Recostructing urban regime
theory.Regulation urban politics in a global economy, London, Sage.
Lash, S., Urry, J., (1994.), Economies of Sign & Space, Sage, London.
Leed, E.J., (1991,), The Mind of the Traveler: From Gilgamesh to Global
Tourism, Basic Books, New York.
Lozato-Giotart, J.P., (1981.), Mediterranee et tourisme, Masson, Paris.
Lozato-Giotart, J. P., (1997.), Geografia del turismo, F. Angeli, Milano.
Lury, C., (1997.), The objects of travel, u Rojek, C., Urry, J. (eds),
Touring Cultures: Transformations of Travel and Theory, Routledge,
London, str. 75-95.
251
Bibliografija
Lyotard, F., (1981.), La condizione post-moderna, Feltrinelli, Milano.
Law, M., (1993.), Urban tourism, London Mansell
Lowenthal, D. (1985.), The past is a foreign country, Cambridge,
Cambridge University Press.
Kadt, E. De, (1979.), editor, Social and cultural aspects of tourism. Paris-
Washington: Unesco-Bird.
MacCannel, D., (1973.), Staged Authenticity: Arrangement of Social
Space u Tourist settings, American Sociological Review, 79, str. 586-603.
MacCannell, D., (1976.), The Tourist: A new Theory of the Leisure
Class, New York: Schocken Books.
MacCannell, D., (1992.), Empty meeting grounds, London-New York,
Martinengo, M. C., Savoja L., (1998.), Sociologia dei fenomeni turistici,
Milano: Guerini Studio.
Martino, M., (1982.), La lontananza disincantata, u Il quotidiano e il
possibile, uredili di Gasanti, A., Jedlowski, P. P., Giuffrè, Milano.
Martinotti, G., (1993.), Metropoli. La nuova morfologia sociale della
città, il Mulino.
Mascheroni, G., (2007.), Le comunità viaggianti. Socialità reticolare e
mobile dei viaggiatori indipendenti, Angeli, Milano.
Maslow, A. H., (1973.), Motivazione e personalità, Roma: Armando
Editore.
Massey, D., (1995.), The Conceptualization of Place, u Massey, D., Jess,
P. (eds), Place in the World? Places, Cultures and Globalization, Oxford
University Press, Oxford, str. 45-85.
Mathieson, A., Wall, G., (1982.), Tourism. Economic, physical and
social impacts, Londra e New York, Longman
Matvejevic P., (1991.), Mediterraneo. Un nuovo breviario, Garzanti,
Milano.
Matvejevic P., (1995.), Lettere dall’altra Europa, Garzanti, Milano.
Mc Intosh, R.W., (1972.). Tourism: Principles, practices, philosophies.
Columbus OH: Grid.
Medlik, S., (1995.), (editor). Managing tourism. Oxford-Boston:
Butterworth-Heinemann.
Meethan, K., (2001.), Tourism in global society: Place, culture,
consumption. New York: Palgrave.
252
Bibliografija
Meyrowitz, J., (2005.), The Rise of Glocality: New Senses of Place and
Identity in the Global Village, u Nyìri, K. (ed), The Global and the Local in
Mobile Communication, Passagen Verlag, Wien, str. 21-30.
Miller, D. (1997), Consumption and its consequences, u Mackay, H.
(ed), Consumption and Everyday life, Sage, London, str. 13-50.
Mercury, (1997.), Settimo rapporto sul turismo, Dipartimento del
Turismo, Presidenza del Consiglio, Firenze.
Merlo, L., (1980.), Elementi di marketing turistico, Agnesotti, Roma.
Morin, E., (1965.), Vivent le vacances, u “Pour une politique de
l’homme”, Le seuil, Paris.
Mowforth, M., Munt, I., (1998.), Tourism and sustainability. New
tourism in the Third World, Londra e New York, Routledge.
Munt, I., (1994.), The other postmodern tourism: travel, culture and the
new middle class, u 'Theory, Culture annd Society', 11: 101-24.
Munt, I. (1995.), The travel virtuosos, in: Contours: 29-34.
Murphy, P. E., (1985.), Tourism. A community approach, New York and
London, Methuen.
Muscarà, C., (1983.), Gli spazi del turismo , Bologna: Patron Editore.
Nash, D., (1989.), Tourism as a form of imperialism, u Smith V. (eds),
Hosts and gusts. The anthropology of tourists, Philadelphia University of
Pensylvania Press, 37-52.
Nash, D., (1995.), An exploration of tourism superstructure, u Butker
R. i Pearce D. (uredili), Chancge in tourism, Londra, Routledge, 30-46.
Nash, D., (1996.), Anthropology of tourism. Kidlington, Oxford:
Pergamon; Tarrytown NY: Elsevier Science.
Nocifora, E., (uredio), (1993.), Il turismo mediterraneo come risorsa e
come rischio, SEAM, Roma.
Nocifora, E., (eds), (1996.), Il turismo contro l’integralismo,
Ipermedium, Napoli.
Nocifora E. (uredio), (1997.), Turismatica, F. Angeli, Milano.
Nocifora, E., (2001.), Itineraria. Dal Grand Tour al turismo
postmoderno. Lezioni di sociologia del turismo, La Vespa
Nuvolati, G., (2002.), Popolazioni in movimento, città in
trasformazione, Il Mulino, Bologna.
Ogilvie, F. W., (1933), The tourist movement, London.
253
Bibliografija
O’Reilly, C. (2006), From Drifter To Gap Year Tourist: Mainstreaming
Backpacker Travel, Annals of Tourism Research, 33 (4), str. 998-1017.
Pearce, P. L., (1982.). The social psychology of tourist behaviour.
Oxford: Pergamon.
Pearce, Ph., Moscardo, G., Ross, G. F., (1991.), Tourism impact and
community perception: an equity social representational perspective, u:
Australian Psychologist, 26:147-152.
Pearce, Ph., Moscardo, G., Ros, G. F., (1996), Tourism community
relashiopnshis, Oxford, Pergamon.
Perussia, F., (1989.). An introduction to the social psychology of
tourism. u: Schmidt di Friedberg P., editor, Tourism, employment and
environment in post-industrial society. Milano: Fast-Tci, 175-218.
Poon, A., (1993.), Tourism, technology and competitive strategies,
Walllingford, Cabi.
Poon A. (1994), The 'new' tourism revolution, in: Tourism
Management, 22:91-92.
Ponterio Vitale, S., (1986.), Turismo e ricerca scientifica, Roma: Editrice
Ianua.
Prentice, R. C., (1996.), Tourism as experience: Tourists as consumers:
Insight and enlightenment. Edinburgh: Queen Margaret College.
Ragone, G., (1985.), Consumi e stili di vita, Guida, Napoli.
Reid. D. G., (2003.), Tourism, globalization and devolpment, Londra e
Sterling, Pluto Press.
Relph, E., (1976.), Place andPlacelessness, Pion, London.
Riesman, D., (1964.), La Foule Solitarie, Arthaud, Paris; trad. it. D.
Riesman (1986), La folla solitaria, Bologna: Il Mulino.
Ritzer, G., (1997., izvorno 1996.), Il mondo alla Macdonald’s, Bologna, Il
Mulino
Ritzer, G., (2000., izvorno 1999.), La religione dei consumi, Bologna, Il
Mulino
Robinson, M., Boniface, P., (1999.), editors. Tourism and cultural
conflicts. Oxon NY: CABI.
Ritzer, G., Liska, A., (1997.), ‘McDisneyzation’ and ‘Post-Tourism’, u
Rojek, C., Urry, J. (eds), Touring Cultures: Transformations of Travel and
Theory, Routledge, London, str. 96-109.
254
Bibliografija
Rojek, C., Urry, J,. (199.7), Transformations of Travel and Theory, u
Rojek, C., Urry, J. (eds), Touring Cultures: Transformations of Travel and
Theory, Routledge, London, str. 1-19.
Rocca, G., (2000.), Turismo, territorio e sviluppo sostenibile, ECIG,
Genova.
Roche, M., (1992.), Mega-events and micro-modernization, u 'British
journal of sociology', 43: 563-600.
Ross, G. F., (1998.), The psychology of tourism. Melbourne: Hospitality
Press.
Routledge Martinotti, G., (1993.), Metropoli, Bologna, Il Mulino
Ryan, C., (2002.), The tourist experience, Londra e New York,
Continuum
Ryel, R., Grasse, T., (1991.), Marketing ecotourism: attracting the
elusive ecotourism, u: Whelan T. (ed.), Nature tourism: managing for the
environment, Washington, D.C., Island Press.
Sangalli, G., (1983.), Turismo tra pratica e consumo, Ed. Lavoro, Roma.
Savelli, A. (1996.), Sociologia del turismo, Milano: Franco Angeli.
Shaw, G., Williams, Allan M., (1994.), Critical issues in tourism, Oxford,
Blakwell.
Sheller, M., Urry, J., (2004.), Places to Play, Places in Play, u Sheller, M.,
Urry, J. (eds), Tourism Mobilities: Places to Play, Places in Play,
Routledge, London, str. 1-10.
(2006), The new mobilities paradigm, Environment and Planning A, 38
(2), str. 207.-226.
Shields, R., (1991.), Places on the margin, London Routledge.
Schouten F. F. J., (1995.), Heritage as Historical Reality, in D. T. (ed),
Heritage, Tourism and Society, Mansell, London - New York, str. 29.
Schütz, A., (1944.), The Stranger: An Essay in Social Psychology, u
American Journal of Sociology, br. 49.
Sessa, A., (1992.), Elementi di sociologia e psicologia del turismo, Roma:
CLITT.
Sessa, G., Allocock, J. B., Cazes G., (1990.), Le ricerche sul turismo in
Europa, Agnesotti, Roma.
Simonicca, A., (1997.), Antropologia del turismo. Strategie di ricerca e
contesti etnografici, Roma: La Nuova Italia Scientifica.
255
Bibliografija
Simmel, G., (1908.), Excurs über den Fremden, u Soziologie.
Untersuchungen über die Formen der Vergesellschaftung, Leipzig.
Smith, V. L., (1977.), editor. Hosts and guests: The anthropology of
tourism. Philadelphia: The University of Pennsylvania Press.
Smith, V. L., Brent M., (2001.), editors. Host and guest revisited:
Tourism issues of the 21st century. New York: Cognizant Communication.
Sorensen, A., (2003.), Backpacker Ethnography, “Annals of Tourism
Research”, 30 (4), str. 847-867.
Tabboni, S., (1993.), a cura di), Vicinanza e lontananza. Modelli e figure
dello straniero come categoria sociologica, Franco Angeli, Milano.
Tabboni, S., (1984.), La rappresentazione sociale del tempo, F. Angeli,
Milano.
Tisdell, C. A., Roy, K. C., (1998.), (editors). Tourism and development:
Economic, social, political and environmental issues. Commack NY: Nova
Science.
Tribe, J., (2002.), The philosophic practitioner, in: ‘Annals of tourism
research’, 29, 2, 338-357.
Turner, L. Ash, J., (1975.), The golden ordes. International tourism
and the pleasure periphery, London, Constable.
Uriely, N., (2005.), The tourist experience. Conceptual developments,
u: ‘Annals of tourism research’, 32, 1: 199-216.
Urry, J. (1990), The Tourist Gaze, Leisure and Travel in Contemporary
Societies, Sage, London.
(1995., izvorno 1990.), Lo sguardo del turista, Roma, Seam.
(2000), Sociology beyond Societies: mobilities for the twenty-first
century, Routledge, London.
(2002a), The Tourist Gaze, Leisure and Travel in Contemporary
Societies, 2nd ed., Sage, London.
(2002b), Mobility andProximity, «Sociology», 36 (2), str. 255-274.
(2003a), Global Complexity, Blackwell, Oxford.
(2003b), Social Networks, Travel and Talk, British Journal of Sociology,
54 (2), str. 155-175.
Veblen, T., (1899.), The Theory of the Leisure Class, New York:
Mcmillan.
Veblen T., (1971.), La teoria della classe agiata, Einaudi, Torino.
256
Bibliografija
Wallerstein I., (1980.), The Modern World-System, Academic Press,
New York-London.
Wallerstein, I., (1995.), Scienze Sociali. Come sbarazzarsene, Il
Saggiatore, Roma.
Wang, N., (2000.), Tourism and modernity. A sociological analysis,
NewYork-Oxford, Pergamon.
Wto-Eurostat, (1995.), Notes on statistcs of tourism, Eurostat,Bruxelles.
Wyllie, R. W., (2000.), Tourism and society: A guide to problems and
issues. State College Pa: Venture.
http://www.scienzeturismo.it/wp-content/uploads/2013/01/riassunto-
di-sociologia-del-turismo-di-asterio-savelli.doc
257
Bibliografija
ISBN 978-953-58351-2-7 259

KNJIGA-Slobodno Vrijeme Putovanje Turizam-Socioloski Pristup

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

KNJIGA-Slobodno Vrijeme Putovanje Turizam-Socioloski Pristup

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Fulvio Šuràn

Slobodno vrijeme, putovanje i turizam:

Slobodno vrijeme, putovanje i turizam:

Grafička priprema, oblikovanje i prijelom:

Slobodno vrijeme, putovanje i turizam:

Turizam u društvenim znanostima 21

Psihosocijalna dimenzija turizma 35

Društvene promjene i kulturni izazovi 67

Kratka društvena povijest turizma 71

Složenost postindustrijskog stanja 99

Vjerski turizam i hodočašće 105

Masovni turizam u sociološkoj kritici 113

Potraga za 'autentičnim': primjer održivog turizma 119

Suvremene društvene teorije turizma 141

Utjecaj turizma na lokalno stanovništvo 207

Turistička mobilnost: turizam kao kretanje ljudi, mjesta, predmeta,

Sociologija turizma tek je nedavno pronašla mjesto koje zaslužuje u

mnogim europskim, kao i hrvatskim, sveučilištima. Razlog tomu možemo

potražiti u sve većem društvenom utjecaju koji fenomen poprima u

društvu. Do tog naglog preokreta došlo je zahvaljujući značajnom

teorijskom radu i istraživanju koji su proveli sociolozi zaduženi za

turizam, počevši od kraja 70-ih godina prošlog stoljeća.

Radi se o vremenu ekonomskog booma, kada su si i niže društvene

klase mogle priuštiti skroman automobil i plaćeni godišnji odmor. Tada je

bilo moguće godišnji odmor iskoristiti u ljetnim odmaralištima koja su se

samo o ekonomskom fenomenu, već, prije svega, o društvenom

fenomenu. O modi koja se mijenja i evoluira, zavisno o mjestu dolaska

turista kao i o mjestu njihovog boravka. To je sociologe navelo da počmu

temeljito proučavati ne samo njegove ekonomske ili statističke

komponente, već izričito njegove društvene korijene, implikacije i

Provedena istraživanja dovela su do, sadržajno solidne, pojmovne

cjeline omogućivši tako da se barem djelomično shvate neke od dinamika

poprima tijekom svog daljnjeg razvoja. Upravo te stalne mutacije čine da

sociološko istraživanje postane vrlo zahtjevan zadatak, jer zahtijeva stalno

preispitivanje okvira istraživanja sociologa koji se bave proučavanjem

turizma. Da bi se to donekle shvatilo dovoljno je samo pogledati promjene

koje su dogodile u samom turizmu i shvaćanju praznika, a do kojih je

došlo u u posljednjim desetljećima XX. stoljeća.

U tekstu koji sljedi ukratko će se analizirati i ilustrirati neka pitanja

koja se nalaze u temelju traženja odgovarajućih definicija turizma od

strane sociologije (turizma).

Turizam kao predmet studija

Turizam se, kao zapadni pojam za određenu vrstu putovanja, po

prvi put pojavljuje na prijelazu iz XVII. u XVIII. stoljeće. Radi se o pojmu

neizvjesne etimološke izvornosti francuskog podrijetla. U to je vrijeme

tom pojmu pripisujemo. 1 To se značenje zadržalo sve do kraja

U ono vrijeme putovanje je imalo obrazovne, kulturne i zabavne

Britancima, koji su putovali Europom kako bi zaokružili svoju kulturnu

naobrazbu kao dio pripreme ulaska u odraslo doba. Ta je moda ubrzo

prešla i na pripadnike buržoazije, koji su prethodnim značenjima dodavali

i element socijalne razlike i pripadnosti novijoj društvenoj klasi u

Na daljnji razvoj turizma uveliko su utjecale one društvene promjene

koje su, počevši od kraja devetnaestog stoljeća pa sve do 30-ih godina

prošlog stoljeća, dovele, naročito u zapadnim, industrijski razvijenim

zemljama, do prisvajanja radničkih prava. U tom slučaju na pravo

plaćenog dopusta i znatnog smanjenja radnog vremena.3 Činovnicima i

radnicima je tako omogućeno da upotrijebe svoje institucionalno i

neujednačen među različitim državama kapitalističke ekonomije. Već u devetnaestom stoljeću

vlastitim ekonomskim mogućnostima. Radilo se o vremenu kojim je bilo

moguće samostalno upravljati, posvećujući ga sebi ili obavljanju

djelatnostima koje su bile neovisne od društvenih obveza. 4 O vremenu

nakon rada“, 5 i to u smislu kojeg dobro naznačuje Dumazedier: "Da bi

slobodno vrijeme postalo stvarnost za većinu radnika morale su se ostvariti još