PRILOZI - 1.

Autorski tekstovi, zakonske uredbe i proglasi

Prilog 1.
Nastanak, razvitak i upotreba prezimena u razdoblju osmanske vlasti u
Bosni i susjednim zemljama*
Dr. sc. Aladin Husić, viši naučni saradnik
Univerzitet u Sarajevu, Orijentalni institut, Zmaja od Bosne 8b, Sarajevo

U istočnoj tradiciji koja je ishodište islamske kulture i civilizacije, kod predislamskih Ara­pa,
identifikacija ličnosti vršena je prema imenu oca. Istu praksu Arapi su nastavili i na­kon pojave islama,
tako da se i u islamskoj tradiciji identifikacija ličnosti vršila po očevoj li­niji. Ime oca bila je osnov-
na identifikaciona odrednica svake ličnosti u muslimanskom svijetu i islamskom prostoru općenito.
Ulazeći u islamski kulturni civilizacijski krug, takvu tradiciju pre­uzeli su i Turci Seldžuci ali i njihovi
povijesni i kulturno-civilizacijski sljednici Osmanlije. Os­vajajući balkanske prostore, u svojoj admini-
strativnoj praksi primjenjivali su istovjetan me­tod identificiranja ličnosti.
Iako su mnoge lokalne tekovine, posebno administrativna, donekle i pravne, našle svoje mjesto
adaptirane u osmanski sistem, prezimena nisu zaživjela u širokoj upotrebi u os­man­skoj administrativ-
noj praksi. Doduše, i u domaćoj upotrebi taj sistem nije bio potpuno iz­gra­đen, i u mnogim slučajevi-
ma ličnost se prepoznaje prema ocu, čije se ime već u narednoj ge­­neraciji pretvara u prezime. Ako je
Stjepan Tomaš, njegov sin je Stjepan Tomašević. Slično je i u drugim slučajevima, npr. sa Stjepanom
Ostojom, ili njegovim potomcima Ostojićima, ili pak Tvrtkom II Tvrtkovićem.
Zoran primjer te generacijske tranzicije prezimena nalazimo u lič­­nostima bosanskih ve­likaša
Pavla Radenovića i njegovog sina Petra Pavlovića, ili pak Os­to­jinog sina Radivoja, poz­natog kao
protukralja (1433-1435) Radivoja Ostojića.158 Taj princip pri­mjetan je i nakon us­po­stave osmanske
vlasti na tlu Bosne, ali i u regionu, u kome su neke sred­njovjekovne di­nas­tičke ili vlasteoske porodice
nastavile egzistirati u novim državim okvi­ri­ma i društvenim po­re­cima. U Bosni su tako česte reminis-
cencije na srednjovjekovnu di­nas­tiju u lokalnom ad­mi­ni­strativnom nazivu “Kraljeva zemlja”, ili pak u
organiziranju jedne ob­lasti kao minijaturne kra­ljevine u međuprostoru Maglaj - Doboj - Tešanj, datoj
lokalnim upra­vi­teljima Matiji Sa­ban­čiću, a kasnije Matiji Vojsaliću.159
Neka prezimena koja su nastavila eg­zistirati i u osmanskim izvorima vrlo su frek­ven­tna u vri-
jeme njihove aktivne povijesne uloge ili uloge njihovih potomaka. Crnogorsko dina­s­ti­čko prezime
Crnojevića, u izvorima se spo­mi­nje kao “Çrn” (Ćrn) ili “Çirne” (Ćirne) ili pak nji­­hovi potomci “ve-
ledi-i Çirne” ili “Çirne-oğ­lu”.160
Mnogo je dosljednija praksa korištenja pre­zi­mena nastala iz plemenskih naziva. Me­đu­­tim, ona
su egzistirala više u lokalnoj i narodnoj tradiciji nego u administrativnoj praksi, gdje ih nije bilo izu-
zev ako nisu izvedena iz naziva naselja ili su naselja dobijala imena prema ple­me­nima i rodovima.
Kao takva, ona nisu kori­štena u funkciji stvarnog prezimena i identifi­ka­­ci­je u svrhu administracije ili
kako ih se koristi u moderno doba, nego kao “etnonimska” od­­­red­nica čak i kada su dokumentirani
u izvorima.
* Tekst je posebno napisan za ovu knjigu jer u postojećoj objavljenoj naučnoj literaturi to nije ranije učinjeno.
158 Usp. P. ŽIVKOVIĆ, 1981, 68, 169.
159 H. ŠABANOVIĆ, 1959, 55; A. HANDŽIĆ, 1994, 102-103.
160 Vidi: BOA - TTD, 499, 106, 122; KANUNI, 1957, 174 i 176; B. ĐURĐEV, 1968.

65
Salihagići iz Bilaja Rodoslovni historijski put

Od 15. do 17. stoljeća

Osmanska administracija u svojoj praksi primjenjivala je orijentalno-islamski princip identifi-

kacije koji je podrazumijevao ime lica i ime njegovog oca. Bilo je u tome različitih izu­zetaka, koji se
spominju u izvorima, i oni su gotovo nevidljivi u odnosu na već navedeni ob­­razac. Dakle, umjesto
imena oca, povremeno su korištene i druge odrednice, posebno mjesto iz kojega neko potječe, zani-
manje ili neka druga specifična pojava ili karakteristika ve­zana uz lice koje se dokumentira u izvorima.
Vjerovatno su ti detalji zapravo činili lice pre­poznatljivim u svojoj zajednici te su ih pisari prema tome
“znaku za raspoznavanje” unosili u po­jedine izvore. Tako se nekada pojavljuje posebno, a nekada
i uz ime oca kao dodatna od­red­nica, ali i uz ime kao mjesto porijekla: Mostarlu (Mostarac), Sarajlu
(Sarajlija), Jeni Pa­zarli (Novopazarac); također kao regionalna odrednica, Bosnalu (Bosanac), Herse-
klu (Her­ce­go­vac) i slično. Znatno rjeđe, ali primjetna je pojava da se ponekad uz ime čak i umjesto
ime­na oca navodi oznaka zanimanja, ili za neka lica, koja su punoljetna a upisana su iza imena svoga
oca “njegov sin”, ili ako je u pitanju upis iza starijeg brata “njegov brat”.
Ipak, većina bosanskog stanovništva tokom 15. i 16. stoljeća, pa i onog u regionu, do­kumentirana
je prema spomenutom principu u kojem je uz ime stajalo i ime oca. Bar kada se ti­če najranijih izvora,
onda je naglašavano da je neko lice koje se dokumentira “sin” toga i to­ga (Vlatko sin Vukše). Dakle,
može se kazati da je kao opći obrazac u identifikaciji između ime­na i imena oca stajala riječ “sin”
(veled).161 Za razliku od drugih područja gdje je do sre­dine 16. stoljeća takav princip bio konstanta,
na području Crne Gore, već od početka 16. sto­ljeća, u popisima 1521. i 1523. godine ta poveznica je
izostavljana. Očito da su neki prag­ma­tični razlozi tu poveznicu kasnije ukidali i u drugim područjima
te su je popisivači najčešće izo­stavljali, posebno u drugoj polovini 16. stoljeća, iako je povremeno i
dalje bila u upotrebi. Ovakva praksa, naglašavanja “sin” (tj. veled), evidentna je približno do sredine
16. stoljeća i su­srećemo je uglavnom u popisima do 1560. godine.162
Srednjovjekovna bosanska vlastela, čiji su potomci ušli u feudalni sloj osmanskog druš­tva,
zadržali su ranija prezimena, tako da su neka od njih nastavila egzistenciju i od druge po­lovine 15.
stoljeća. To je slučaj s potomcima Heraka Vranješa, čiji sin se zvao Ibrahim Vra­nje­šević, zatim Vlaho-
vićima, Borovinama, Stančićima, Vilićima, Starčićima, Obrenovićima (po­tom­cima Petra sina Obre-
nova), Borovinićima, Ljubovićima, Vranješima, Kopčićima, Bo­lja­nićima, Vukovićima-Desisalićima,
Dugalićima, Opukovićima ili pak onima koji su us­pješ­nim vojnim ili adminstrativnim karijerama ušli
u najviše slojeve osmanskog društva, poput So­kolovića (Sokollu).
Kao što se može vidjeti, većina ovih prezimena imaju toponimsko ili patronimsko po­ri­jeklo.
Isto tako, dio srednjovjekovne bosanske vlastele ili njihovih potomaka dobio je nova “ori­jentalizirana”
prezimena, kao što su Atlagići (Atlu), Alajbegovići, Begovići, Omer­be­go­vići, Skenderpašići, Malkoči,
Bajezidagići, Ajaspašići bez obzira do kojeg stupnja u strukturi društva su napredovali. Riječ je o li-
cima koja su ušla u feudalanu klasu različitih nivoa, a nji­hovi potomci su nazvani prema precima, po
kojima su identificirani najčećše sufiksima “za­de” (perzijski) ili “oglu” (turski).163 Uz pomoć tih na-
stavaka koji su dodavani na imena, na­sta­jala su brojna prezimena na području Bosne i regionu opće-
nito. U drugim slučajevima pre­zi­mena su derivirana iz pojedinih funkcija beg, alajbeg, konjnik (atlu),
ili kombinirano, pat­ro­ni­mika i titula ili iz samih patronima. Tako imamo relativno ranu upotrebu
prezimena u istočnoj va­rijanti kao što su Bajezidagić (Bayezid-zade) ili nekih drugih od naprijed ista-
knutih. Neka od tih prezimena se vremenom usložnjavaju, deriviraju iz više složenica: Skenderpašići
(Sken­der-paša-zade), Rustempašići (Rustem-paša-zade), Mehmedbegovići (Mehmed-beg-zade) i sli­č­
no. Na sličan način tokom 15. i 16. stoljeća pojavljuje se poneko prezime uglednika kao svje­doka na
161 BOA - TTD, 24, 157; POIMENIČNI POPIS SANDŽAKA VILAJETA HERCEGOVINA, 1985; OBLAST BRAN­
KOVIĆA, 1972; H. ŠABANOVIĆ, 1964a; IDEM, 1964b; E. KOVAČEVIĆ, 1985.
162 OPŠIRNI POPIS KLIŠKOG SANDŽAKA, 2007.
163 B. ZLATAR, 1977, 105-114; IDEM, 1978, 81-138.

66
 PRILOZI - 1. Autorski tekstovi, zakonske uredbe i proglasi

zakladnicama u Bosni. Tako se već 1462. godine, u svojstvu svjedoka u Sarajevu, po­javljuje Mahmud
subaša Iglić (Ibrizade), a u kasnijim slučajevima: Alo-beg sin Vilića, Ve­led-han sin Kopčića - Bosanac,164
1555. godine, Husein zaim, poznat kao Arnavudzade, dakle Ar­nautović, Mustafa-beg poznat kao
Duka-zade, dakle Dukić i sl.165 Ovo su ipak rijetki slu­ča­jevi u odnosu na ukupan broj svjedoka koji
se pojavlju na ovoj vrsti dokumenata. Međutim, važni su sa stanovišta vrlo rane upotrebe prezimena
u osmanskoj administraciji, makar se ra­dilo i o izuzecima. To potvrđuje da neki oblik prezimena nije
potpuno stran na tlu Bosne još to­kom 15. i 16. stoljeća.
U drugoj polovini 16. stoljeća popisivači naših prostora su unosili samo ime i ime oca, izostav-
ljajući riječ “sin” - “veled” ili alternativnu verziju “bin” kao zamjenu za “veled”. Tako smo u izvorima
dobijali varijantu “Ibrahim Osman”, tj. Ibrahim Osmana, odnosno Ibrahim (sin) Osmana.166 Već u to
doba u pojedinim područjima javlja se veći broj imena u kojima nije mo­guće praviti jasnu distinkciju,
da li je to klasično srednjovjekovno ime ili prezime. To je po­sebno evidentno u područjima ili mjesti-
ma s nemuslimanskim stanovništvom Crne Gore, Sla­vonije, Dalmacije ili Bosne u onim područjima
ili mjestima gdje prihvatanje islama još uvi­jek nije u potpunosti zahvatilo cjelokupno stanovništvo.
U oblastima s intenzivnijim pri­hva­tanjem islama, takva se mogućnost smanjuje te se tu pretežno ime
oca ili neko specifično za­nimanje ili drugo obilježje, često fizičko, navodi kao odrednica. Naprimjer,
debe - slijep ili sli­jepac, kor (kör) - slijep,167 topal - hrom, giriftar - nestao, zarobljen, ili pak neko za-
natsko ili dru­go profesionalno zanimanje.
Ovdje ćemo se ukratko malo više osvrnuti na praksu među nemuslimaskim sta­nov­niš­tvom,
npr. na području Slavonije, gdje je teže uočiti kada je klasično prezime, a kada je riječ o imenu oca
koje se ne razlikuje od prezimena. U mahali nemuslimana u Požegi, Ivan Vran­če­vić (danas je to sigur-
no prezime), Ivaniš Balić, Đuro Kelemn, Tomaš Kruška, Mika Guskarić, Đu­ra Pudarić, Balaž Ivić,
Mitar Dragić, ali i jasnije prepoznatljivo ime Petar Mihalov, premda i (Mihailov) u suštini može biti i
ime i prezime. U ovom slučaju, u mnogim od navedenih prim­jera, ono što je u uobičajenoj praksi ime
oca, iz današnje perspektive uglavnom zvuči kao prezime. Isti je slučaj i s primjerima: Mihal Ravelić,
Paval Benešić, Đuro Martinov.168 U Kap­tolu, npr., Ištvan Benbešić, Đura Mihalov, Mika Đurić, ali i
veliki broj drugih gdje se jasno vi­di i prepoznaje da je riječ o klasičnom vlastitom imenu koje ni u kom
slučaju nije prezime. Prim­jerice, Đurić, Dragić vrlo su frekventna imena, ali su istovremeno i pre-
zimena. Slično je i u seoskim sredinama. U selu Orljavica dokumentirani su: Ivaniš Matković, Paval
Mikić, Mar­­tin Čelić. U varoši Vethi (Vetovo): Balaž Rančić, Tomaš Perušić, Mika Ivanov, Matija Pe­
trović, Iva Kovačić, Pišta Jaković, Balač Ferenčić, Vuk Kostolović, Đura Kostolović, Mar­tin Ivanov,
Mikloš Elečić, Mihal Markov, Petar Blaginov, Paval Blažić, Petar Blažić, Mika Di­jak, Marko Hrvat,
Mika Vlah, samo su neki od primjera gdje može biti riječ o imenu ali i o pre­zimenu. Izostanak oznake
“sin” otežava razlikovanje imena i prezimena. No, potpuno je jasno da su u upotrebi obje varijante u
identifikaciji, i prezimena i imena očeva koja ih za­mje­njuju. U varoši Gorijan: Grgur Karačić, Dimitar
Karančić, Pištra Petrović, Petar Matić, Lacko Toić, mogu se smatrati lica s prezimenima, ali ćemo
sresti i Tomaš Markov, Dimitar Mikin, Pa­val Tomašev i sl. Ova pojava karakteristična je za sela i za
gradske sredine.
Zanimljivo je da se u Erdutu, mjestu u kojem su mahale podijeljene kao “mahala mu­sli­ma­na”,
“mahala Srba” i “mahala Mađara”, neprimjetna prezimena ili ono što bi se moglo na­zi­va­ti ili prepo-
znavati kao prezimena. Tu je jasan obrazac, “Ilija Markov, Vuksan Vukašinov, Stan­ko Radulov”.169
164 Uz prezime ovdje je u zakladnici istaknuta geografska ili regionalna pripadnost.
165 VAKUFNAME, 1985, 26, 37, 38, 110.
166 H. ŠABANOVIĆ, 1964a; OPŠIRNI POPIS BOSNASKOG SANDŽAKA, 2000; POPIS SANDŽAKA PO­ŽE­GA
1579, 2001; Т. КAТИЋ, 2010. (овдје су имена: Михаило Богдан, Младин Јова, Рајко Пaвле и сл).
167 Iz ovog je nastala riječ “ćorav” ali i prezime Ćorić (Körik tj. Ćorić), ili pak topal - hrom (Topalović, koje je kas­nije
evoluiralo i u slavensku varijantu ,,Hromo-zade” odnosno Hromić te se tako zadržalo u obje varijante).
168 POPIS SANDŽAKA POŽEGA, 2001, 32-33.
169 IDEM, 159, 277.

67
Salihagići iz Bilaja Rodoslovni historijski put

U muslimana na području Požege nema tih dualitetnih pojava. Kod tog stanovništva prim­­
jenjivan je obrazac: ime i ime oca ili zanatska, vojnička ili neka druga odrednica.
U dijelu Kliškog sandžaka, koji naginje Dalmaciji, ta pojava je manje primjetna. Tu je do­
minantan obrazac, ime i ime oca. Ali se i tu pojavljuju slučajevi u kojima nije moguće pra­viti jasnu
razliku između imena i prezimena, u kojoj ime može neprimjetno evoluirati u pre­zime. U području
Livna, u selu Čobanić, dokumentiran je “Radojin Vukića”, pri čemu se još izo­stavlja uobičajena
poveznica “sin”, tako da bi se ovo gotovo moglo smatrati prezimenom. Ali to je istovremeno i vrlo
frekventno srednjovjekovno i rano novovjekovno ime. Ali ćemo u is­tom mjestu sresti i drugog ime
“Radojin sin, Vukića”. U istom području, u selu Lusnić, sus­rest ćemo još jedan zanimljiv slučaj: Ni-
kola sin Hlapca, ali i “Radojina sin Hlapčića”, što mo­že biti istovremeno i ime i prezime. U području
Sinja i Cetine povremeno se pojavljuje nešto što je kasnije sasvim nedvojbeno prezime, ali je sredi-
nom 16. stoljeća očito u funkciji imena oca, kao što pokazuje primjer: Radivoj sin Đorđevićev, (selo
Pobradčić). Iz navedenog se ja­sno vidi da je “Đorđević” vlastito ime, a ne prezime, kao što je i Vukoje
u funkciji imena, (Vuk, sin Vukoja), ili “Mihail sin Malićev”.170
Isti princip evidentan je i na području Srema, odnosno Sremskog sandžaka. Tu se po­vre­­meno
javlja ime oca koje, iz današnje perspektive promatranja, više liči na prezime, premda je u većini sluča-
jeva prepoznatljiv obrazac: ime i ime oca. Primjerice Vuk Radića jeste ime i ime oca, koje danas jeste
prezime Radić, iako je ovdje u funkciji vlastitog imena. Druga su ime­na jednostavnija za razlikovanje,
npr. Nikola Radul, odnosno Nikola Radula ili Nikola (sin) Radula. Slično je i sa imenom Grubač, koje
je u popisu u funkciji vlastitog imena, a da­nas je to prezime. U ovom slučaju sretna okolnost jeste
da uz Grubača stoji da je doseljenik, i to je identifikaciona odrednica umjesto imena oca. Takvih ili
sličnih imena, koja su vje­ro­vat­no kasnije prerasla u prezime, moguće je naći više: Vukać, Vučurina,
Vukoj, Kovač, Lukač, Petrović, Popović, Rajak, Vujić, Rujić (Paval Lukač, Petar Petrović, Marko Ko-
vač, Jovan Vu­čurina, Dimitre Popović) i drugi slični primjeri.171
Ovu smo pojavu pratili na još jednom području, koje se kako u geografskom, tako his­torijskom
i etno-historijskom, jezičkom, kulturološkom smislu može smatrati jedinstvenim pro­sto­rom. To je
područje današnje Crne Gore, odnosno uže Crne Gore ili Stare Crne Gore, koje je u drugoj polo-
vini 16. stoljeća pripadalo Dukađinskom sandžaku. Već smo naprijed istakli slu­čaj Crnojevića, koji
su u osmanskim izvorima dokumentirani kao Crnojevići, sa izvjesnom je­zičkom adaptacijom koja
predstavlja neku vrstu kompromisa između zatečene tradicije i nje­gove prilagodbe fonetici jezika
administracije te su označavani kao “veled-i Çirne” ili “Çirne-oğlu”. Ovo je samo uvod u masovniju
upotrebu sufiksa “oglu” i “zade” koje su svo­je­vrstan nadomjestak za sufikse “ić”, “ović” u slaven-
skim jezicima u regionalnoj jezičkoj tra­di­ciji. To svakako ni u kom slučaju nije utjecalo na pitanje koje
se ovdje razmatra. Princip do­ku­mentiranja lica je istovjetan kao i u prethodnim slučajevima i prethod-
nim oblastima.172 Ovdje ćemo istaći samo neka imena koja nemaju jasnu distinkciju između imena i
prezimena, od­nosno mogu biti u jednoj i u drugoj funkciji. Naravno, neka od njih kasnije su ostala
samo u funkciji prezimena. To su sljedeća imena: Vučić, Vukić, Radić, Hrelja, Radović, Radonjić, Da­
bić, Đurić, Đurica i slično. Kada se spomenute odrednice nalaze na poziciji imena oca, on­da se može
doživljavati i razumijavati kao prezime, ali kada se nalazi na prvom mjestu, gdje se po pravilu nalazi
vlastito ime, onda nema dileme da je riječ o vlastitim imenima.
Već smo istakli da se područje Crne Gore nešto ranije počinje razlikovati od većine dru­gih kra-
jeva po tome što u ranim popisima, već s početka 16. vijeka (1521. i 1523.), ne­ma­mo između imena i
imena oca riječ “veled”, dakle sin. Iz jednog zapadnog izvora, koji se ta­ko­đer odnosi na Crnu Goru, a
potječe gotovo stotinu godina kasnije, s početka 17. stoljeća, a te­ritorijalno je podudaran s područjem
koje je analizirano, vidljivo je da nema razlike u na­či­nu dokumentiranja pojedinih lica u osmanskoj ad-
170 OPŠIRNI POPIS KLIŠKOG SANDŽAKA, 2007, 396-397.
171 B. W. MC.GOWAN, 1983, 29-30.
172 BOA - TTD, 106, 122, 499; B. ĐURĐEV, 1968.

68
 PRILOZI - 1. Autorski tekstovi, zakonske uredbe i proglasi

ministraciji i zapadnim izvorima te da prim­jena prezimena u identifikaciji lica u suštini nije pravilo.173
Ovdje je mnogo zanimljivije što iz­vor neka muslimanska imena daje u kombinaciji ime i prezime:
Ahmet Čelebi Hadrović (Ah­met Celeppi Hadrovich), Redžepčelebi Hadžić (Rozepcceleppi Hazichi),
Jusuf beg Karzmić? (Je­suf Begkarzmich), Mehmed aga Glavatović (Mehmet Agga Glavatovich),
Bego Sinan­be­go­vić (Bego Sinanbegiovich).174 I kada je u pitanju nemuslimansko stanovništvo, tu se
tek rijetko mo­že uočiti navođenje prezimena. Dabaz Vuchssin, Vulatco Peiov, Nixa Lachicev, Rado
Stre­peov, Dabo Marcov, Pavich Jovanov, Peio Nixin, Brato Mipov, Rado Nicov, Ivanis Rodognin,
Rao­slav Bosidanov, Stanoje Radognin. Među rijetkima koji imaju ono što jesu prezimena na­laze se:
Neneza Latinovich i Batrich Tomasevich. Kao što se vidi, nema nikakve razlike u na­či­nu dokumenti-
ranja imena i prezimena između osmanskih i zapadnih izvora koji se odnose na pod­r učje pod osman-
skom vlašću. Ostaje dilema koliko su za ovaj izvještaj kao podloga ko­rišteni neki osmanski izvori i
podaci koji su obavještajnim putem mogli dospijevati do stra­na­ca, uhoda ili špijuna. Kao što se vidi
i u ovim izvorima, povremeno se javljaju prezimena ka­ko kod muslimana tako i kod nemuslimana, i
to sa specifičnim slavenskim obilježjem “ić” ili “ović” kao što su Hadrović (Hadrovich), Hadžić (Ha-
zichi), Glavatović (Glavatovich), Sinan­be­gović (Sinanbegiovich), a kod nemuslimana: Pavić (Pavich),
Latinović (Latinovich), Toma­še­vić (Tomasevich).175
Iz ovoga bi se u suštini moglo naslutiti da proces nastanka prezimena još uvijek nije završen, da
je živ, i tamo gdje je on već okončan, prihvaćen je i primjenjivan već rano. Neke po­rodične zajednice
se očito u tom smislu još uvijek nisu profilirale te je taj proces nastavljen u kasnijim generacijama.
Već smo ranije isticali da je nekad samo upisano ime bez imena oca, posebno u onim slu­
čajevima gdje se radi o licima koja već imaju neku specifičnu odrednicu, i kao takva su pre­poznatljiva
i poznata u lokalnoj zajednici i društvu. Najčešće su to pojave kod vjerskih služ­benika uz čija imena
se dodaje: havadže, imam, hatib, pop, kaluđer, pa i kod nekih za­nat­skih zanimanja u gradovima ali i
na selima: pop Herceg, Mahmud halvadžija, Osman kovač, Ju­suf brijač itd.
Srednjovjekovni rodovi ili plemena kao što su Bakići,176 zadržavala su svoje nazive ko­ji su se
kasnije pretvarali u prezimena, kao što je slučaj i sa crnogorskim plemenima i ro­do­vi­ma, koji su
vremenom prerasli u prezimena, Malonšići, Ćeklići, Bjelice, Cuce, Ozrinići, Bra­ji­ći, Komani, Hoti,
Kuči,177 ili pak vlaška plemena/rodovi, u zapadnoj Hercegovini, kao što su Bo­bani.178
U kasnijim razdobljima, uz pojedina imena, uz očevo ime počeli su se učestalije jav­lja­ti nastavci
“oglu” i “zade”, što u širem smislu riječi nije ništa drugo nego nadomjestak za ne­kadašnje “veled”
tj., “sin” prilagođeno domaćoj upotrebi i praksi. Ta dva nastavka kao ek­vi­va­­lenti slavenskog “ić” i
“ović”, koji se dodaju na imena, proizvodila su nova prezimena koja se sve češće pojavlju u izvorima
lokalnog karaktera. Tako su brojna imena prerastala u pre­zi­mena.
U nekim područjima već se postepeno prezimena počinju nametati kao vrlo važan iden­
tifikacioni element i postaju frekventnija barem u izvorima koji bi se mogli smatrati iz­vo­rom lo­kalnog
kraktera. U iznimno značajnom izvoru za izučavanje lokalnih prilika, pa i za izu­ča­vanje pitanja geneze
prezimena i njihove upotrebe, kako u lokalnim tako i širim ad­mini­strativnim okvirima, važan je sud-
ski protokol iz prve polovine 17. stoljeća. Iako preovlađuje kla­sični sistem za identifikaciju ličnosti,
vidimo da se na području Hercegovine, posebno Mos­tara i njegove okoline, počinju javljati prezime-
na u nešto većem broju negoli je to slučaj s izvorima iz 16. stoljeća. Doduše, riječ je o različitoj vrsti
izvora, jer je sidžil ipak bliži lo­kalnoj tradiciji i sveukupnom lokalnom ambijentu, negoli su to primje-
173 Š. LJUBIĆ, 1880, 164-193.
174 Ovdje je uočljiva izvjesna nedosljednost kod evidentiranja i pridodavanja titula “čelebi”, “beg”, “aga”. Nekada su
pridodavane imenima kao sufiksi, prezimenima kao prefiksi, a nekada pisane potpuno samostalno. Osim toga, prim-
jetna su i izvjesna odstupanja kod pisanja imena, kao što je ime Jusuf pisano kao “Jesuf”.
175 Š. LJUBIĆ, 1880, 164-193.
176 M. VASIĆ, 1958, 221-239.
177 A. SOLOVJEV, 1934, 3-10; Š. LJUBIĆ, 1880, 164-205; Б. ЂУРЂЕВ, 1984.
178 E. KURTOVIĆ, 2012.

69
Salihagići iz Bilaja Rodoslovni historijski put

rice, popisi što smo ih ko­ristili za razmatranje ovog pitanja u 16. stoljeću, koje organizira centralna u
saradnji sa pok­rajinskom administracijom. Na području Mostarskog kadiluka, u dvije godine četvrte
de­ce­nije 17. stoljeća,179 susrećemo mnoga prezimena poput:
Ajnibegović (Ajnibeg-zade), Balić (Balik180), Bešlić (Bešli-zade), Bubić (Bubiće), Čaušević (Ča­uš-zade),
Čavkić (Čavka-zade), Džinić (Demon-oğlu), Dragić (Dragik), Džajo (Džaj-oğlu), Džan­kić (Džanki-zade),
Džudža (Džudža), Fatić (Fato-zade), Fojnica (Fojniče), Grubo (Grubo), Hadžibalić (Hadžibali-zade), Ham-
zić (Hamzi-zade), Hevai (Hevai), Humo (Huma-oğlu), Ibrahimović (Ibrahim-oglu), Imamović (Imam-zade),
Hadžialić (Hadži Ali-zade), Hajo (Hajo), Hinje (Hine), Jahić (Jahja-za­de), Jasenica (Jaseniće), Kadić (Kadi-za-
de), Kalajdžić (Kalajdži-zade), Kapetanović (Kapudan-zade), Ka­radelić (Kara Deli-oğlu), Kesić ili Česić (Ka-
se-zade), Kič (Kik), Kogović (Gogovik), Kolak (Ko­lak), Korkut (Korkud), Komar (Komar), Konac (Konac),
Kosović ili Kosić (Kos-zade), Košto (Košto), Ko­zica (Koziće), Kreso (Kresi), Krivošija (Krivošije), Lakišić
(Lakiše), Latinčić (Ladinčić), Mršić (La­gar-zade), Mišić (Miše-zade), Mijačić (Mjačik), Muhibić (Muhibi-zade),
Mujičić (Mujiče-zade), Mu­mi­nović (Mumin-zade), Nalbantić (Nalbant-zade), Nesuhović (Nesuh-zade), Novo
ili Nović (Novo-oğlu), Blaznić (Oblaznik), Pezo (Piz-zade), Prpić (Prbiš), Pjanić i Pjanović (Pjan-oğlu), Pe-
janović (Pe­jan-oğlu), Plavić ili Pilav (Plav-oğlu), Prusac (Prušče), Puca (Puče), Sadžak (Sadžak-zade), Gluhić
(Sa­gir-zade), Slipičić (Islipčik), Smoljan (Smolan), Skrado (Skrado), Smrado (Smrado), Sofo (Sofi), Ša­hinović ili
Šahinić (Šahin-oğlu) Šarić (Šari), Šehović (Šejh-zade), Šijak (Šiljak), Tabak ili Ta­ba­ko­vić (Tabak-zade), Temim
(Temim), Trapalović (Trapalo-oğlu), Vile (Vile), Vučjaković (Vučjak), Ze­lem­bać (Zelembak), Zemanović (Ze-
man-oğlu), Zlatar (Zerger), Ždero (Iždero).
Prolazeći našim krajevima nekoliko decenija kasnije, početkom druge polovine 17. stoljeća, i
sam Evlija Čelebija zapazio je upotrebu prezimena u lokalnoj zajednici i taj utisak unio u svoj dobro
poznati “Putopis”. Opisujući Beograd, on je zabilježio: “Njihovi muškarci uz ime­na imaju prezi-
mena kao Afo-zade, Lafo-zade, Šit-zade, Ćovo-zade i Jagdži-zade”.181 Uka­zao je i na uglednike kao
što su: Kodža Jusuf-aga, Kodža Musapašić (Kodža Musapašali), Meh­­med-aga Ramazanagić (Rama-
zanaga-zade), Handžić (Handži-zade), Kapudan-zade efen­dija (efendija Kapetanović), braća Ćelebi
efendije i Šit efendija. Isti detalj zabilježio je i u Sa­rajevu 1660. godine. “Prezimena su im opet kao:
Lub-zade, Filip-zade, Koski-zade, Lafi-zade, Co­vo-zade, Junak-zade, Dešo-zade”.182

Od 17. do 19. stoljeća

Razvitkom administrativnog sistema, ali i povećanjem stanovništva, sve više se uvo­di­lo nove
elemente koji su vodili ka postepenom nastanku novih prezimena, ali i njihovoj upo­tre­bi. U pojedine
dokumente ili izvore unošene su neke nove odrednice ili karakteristike lič­nosti koje se počinju javljati
u raznim vrstama dokumenata. Tako su u putnim ispravama, ali i ne­kim drugim, unošene fizičke ka-
raktersitike nosioca isprave ili lica koje je predmet re­gi­stra­cije. To je posebno izraženo u tzv. “Putnim
listovima” ili “Propusnicama” (Mürur Tezkeresi) ko­je su imale poslužiti kao identifikacioni dokument
prilikom putovanja iz jednog u drugo mjesto ili u udaljena područja, bilo da je riječ o stranim držav-
ljanima ili stanovništvu Os­man­skog Carstva. Takva praksa posebno je bila važna u vrijeme nemira
različite vrste, bilo onih ko­ji su dolazili izvan granica ili pak iz unutrašnjosti. U toj vrsti dokumenata
su se najčešće is­ti­cale sljedeće karakteristike: visina, krupnoća ili visina, boja kose, brada i boja brade,
boja lica, brkovi ili boja očiju. Ista praksa počela se rano javljati i u drugim segmentima, pa se kra­jem
17. stoljeća počinje susretati kod popisa džizije, a posebno kod jamčenja stanovništva, tzv. kefilema ili
ćefilema. Ovdje ćemo istaći neke obrasce takve vrste, koji su nastali krajem 17. stoljeća, npr.: “Velimir

179 SIDŽIL MOSTARSKOG KADIJE, 1987.

180 Jedan od načina čitanja osmanske grafije “‫( ”گ‬K) je naše “Ć”. Zato se kod prezimena koja u našim jezicima za-
vršavaju na “Ć” piše osmanska grafija” ‫ ”گ‬- “K”.
181 E. ČELEBIJA, 1979, 89. Bosnizirana jezička varijanta: Afić, Lafić, Šitić, Čović, Jagdžić.
182 IDEM, 117. Značilo bi to: Ljubić, Filipović, Koskić, Lafić, Ćović, Junić, Dešić.

70
 PRILOZI - 1. Autorski tekstovi, zakonske uredbe i proglasi

sin Milića, čifčija, srednjeg rasta, plavook, kestenjastih obrva i br­ko­va”, iz sela Vrančići kod Hadžića
nedaleko od Sarajeva.183 Osim fizičkih karakteristika ovdje se nazire i jedna druga pojava, koja je evi-
dentna od srednjega vijeka do kraja osmanske vla­da­vine. Iz današnje perspektive “Milić” je prezime,
a u vremenu iz kojeg potječe dokument, još uvi­jek je to vlastito ime, u navedenom slučaju, ime oca.
Budući da se između dva imena na­la­zi riječ “sin”, nema dileme da je riječ o vlastitom imenu, a ne o
prezimenu. Takvih primjera ima­mo još, kao što je Radić sin Vučića iz Čelebi Pazara (Rogatica). To
se po­sebno vidi u slu­ča­ju “Vučić sin Vuka” u Petrovićima, selu u okolini Sarajeva, dok ćemo na dru­
gom mjestu ima­ti “Petar sin Vučića”. Ali isti izvor već nagovještava i mnoga muslimanska prezimena
ili oz­nake: Dautbegović (Daut-beg-zade), Hadžimustafić (Hadži Mustafa-zade), Askerović (Aske­ri-
zade), Ormanović (Orman-zade), Bašić (Baša-zade), Hamidović (Hamid-zade), Topić (To­pi-zade),
Hadžišabanović (Hadžišaban-zade), Imaretlić (Imareti-zade), Vu­ko­vić (Vuk-oğ­lu), Hadžiahmetović
(Hadži Ahmet-zade), Hadžimusić (Hadži Musa-zade), Re­dže­pašić (Re­džep-baši-zade), Sinanbegović
(Sinan-beg-zade), Idrizbegović (Idris-beg-za­de), Taš­čić (Taš­ći-zade), Kotorić (Kotori-zade). Sličnih
primjera je jako puno.
Vremenom, posebno u 18. stoljeću, upotreba prezimena sve je frekventnija i u izvorima os­manske
provenijencije, bez obzira što i dalje preovladava uobičajeni orijentalni princip sa očevim imenom kao
najvažnijim identifikatorom. To vidimo po jednom popisu sarajevskih zanatlija s početka 18. stoljeća,
u kojem nalazimo mnoštvo prezimena. Dio karakterističnih su: Sa­račević (Sarač-zade), Hadžiabdić
(Hadžiabdi-zade), Bičo (Bićo-zade), Bećirović (Bekir-za­de), Hadžiejubović (Hadžiejub-zade), Halilo-
vić (Halil-zade), Ablaković (Ablak-zade), Omer­če­lebić (Omerčelebi-zade), Ljubinjac (Ljubinli-zade),
Brčak (Brčkali-zade), Osmanefendić (Os­­manefendi-zade), Jorgandžić (Jorgandži-zade), Hadžiejubo-
vić (Hadžiejub-zade), Tuco (Tu­­co-zade), Hadžimuharemović (Hadžimuharem-zade), Olovljak (Olo-
vi-zade), Hamamdžić (Ha­­mamdži-zade), Vojvodić (Vojvoda-zade), Čaušević (Čauš-zade), Kasumović
(Kasum-za­de), Biogradlić (Belgradli-zade), Sepetčić (Sepetči-zade), Dedić (Dedo-zade), Dželilović
(Dže­­lil-zade), Alibegović (Alibeg-zade), Kovačević (Kovač-zade), Arapović (Arap-zade), Le­pe­ničanin
(Lepeničli), Hridžanin (Hridli), Rogatičanin (Čelebipazarli), Šeherić (Šeheri-zade), Će­merlija (Kemerli),
Jelečak (Jelečeli), Kale (Kalo-zade), Ahčalić (Ahčali-zade), Čačan (Ča­čan-zade), Grnić (Grno-zade),
Šapčanin (Šapčali), Bulić (Bulo-zade), Tinjo (Tino-zade), Žilić (Ži­lo-zade), Šehović (Šejh-oğlu) i sl.184
Da su prezimena postala neka vrsta vrlo prisutne prakse, da egzistiraju u lokalnoj na­rod­noj,
dakle neslužbenoj upotrebi, svjedoći Bašeskija koji u drugoj polovini 18. stoljeća na­vo­di čitav niz
prezimena u Sarajevu. Ilustracije radi, ovdje ćemo navesti samo neka koja on spo­minje sredinom 18.
stoljeća: Deronja (Derona-oğli), Naka (Nakaš-oğli), Keško (Keško-oğ­li), Kulović (Kulo-oğli), Men-
zilović (Menzil-oğli), Lendo (Lendo-oğli), Ušćuplija (Uskupli), Vre­to (Vret-oğli), Hrdo (Hrdo-oğli),
Kantardžić (Kantardži-oğli), Selamić (Selam-oğli), Ju­lar­džić (Julardži-oğli), Ćoso (Koso-oğli), Memija
(Memi-oğli), Alijagić (Alija-oğli), Hadžikadrić (Ha­džikadir-oğli), Tuco (Tuco-oğli), Buba (Buba-oğli),
Halilbašić (Halilbaša-oğli), Hadži­kad­rinović (Hadžikadrin-oğli), Hatimović (Hatim-oğli), Muzga
(Muzga-oğli), Mujezinović (Mu­ezin-oğli), Fazlihodžić (Fazlihoca-oğli), Jelečković (Yelec-oğli), Zu-
berović (Zuber-oğli), Ćur­čić (Kurki-zade), Učković (Ućka-oğli), Šejtanović ili Šejtanić (Šeytan-oğli),
Nakaš (Na­kaš-oğli), Rakarević (Rakar-oğli) itd.185
Jedna druga izvorna, pa i jezička perspektiva pokazuje da je u njihovoj administraciji i praksi
vladao drugačiji princip. U crkvenim i vizitatorskim izvještajima za katoličko stanov­niš­tva tokom
18. stoljeća u Bosni već je u potpunosti primjenjivana upotreba prezimena, i to pre­ma jedinstvenom
obrascu. Ali se i tu opaža istovjetan proces i osnov njihovog nastanka kao u u drugim konfesional-
nim korpusima: Acsam, Acsamovich, Ancich, Anchovich, Arvath, Ar­vathovich, Arvatovic, Barach
itd. Radi usporedbe, navest ćemo neka prezimena iz kojih se vi­di kako su neka iz vlastitih imena

183 BOA - MAD, 1437.

184 R. HAJDAREVIĆ, 1998, 29-41.
185 M. M. Š. BAŠESKIJA, 1997, 32.

71
Salihagići iz Bilaja Rodoslovni historijski put

derivirana u narednoj generaciji. Ilustrativno navodimo: Ce­po - Cephich, Barun - Barunović, Filipov
- Filipović i Filipčević, Gagula i Gagulić, Zubo - Zu­bich, Zubovich, Zubchevic.186 Svi navedeni slu-
čajevi su prezimena koja se javljaju u iz­vo­rima crkvene provenijencije i crkvenoj administraciji gdje je
primjenjivan sistem vođenja i iden­tifikacije prema crkvenim uzusima u kojima se vrlo jednoobrazno
vodila evidencija i vr­ši­la identifikacija na principu prezimena. No, s druge strane, primjetan je orijen-
talni utjecaj u na­stanku nekih prezimena i kod katolika u Bosni, kao što su Agić, Azap, Alil (Alilović
od Ha­lil).
Jedan izvor koji se odnosi na područje mostarske regije pokazuje široku upotrebu pre­zi­mena.
Ovdje ćemo izdvojiti samo neka od prezimena koja su u upotrebi u drugoj polovini 18. stoljeća. To
su: Alikalfić (Alikalfa-zade), Alajbegović (Alajbeg-zade), Kajtaz (Kajtaz-za­de), Bišćević (Bihke-zade)
itd.187 Iako potječe s kraja 18. stoljeća, jedan izvor pokazuje vrlo ma­lu frekvenciju prezimena. U po-
pisu zanatlija nemuslimana, u kojemu se tražilo međusobno jam­čenje, krajem 18. stoljeća javljaju se
sljedeća prezimena: Adžiđurđević, Bajić, Besara, Be­sa­rović, Butur, Bržić, Budimlija, Ćupinović, Dvić,
Goza, Fočić, Gabela, Garibović, Hakšić, Ju­danović, Karo, Katić, Kezić, Kovač, Kučinović, Lučić,
Magarin, Mezić, Milić, Milinić, Mo­sto, Olovac, Puhović, Radić, Sipak, Sidran, Solak, Tuzlo, Vuković i
Zvono.188 Prezimena Bu­dim­lija, Fočić, Gabela, Olovac i Tuzlo upućuju na mjesta porijekla pojedinih
zanatskih po­ro­dica koje su došle u Sarajevo. Analiza pokazuje da je svega 5,6% pojedinaca uvedeno s
pre­zi­menom. Ovako nizak procenat treba tražiti i u činjenici da je riječ o zanatlijama koje zani­manje
nekako obilježava i čini prepoznatljivim u društvu te se prezime možda činilo suvišnim pri­likom
dokumentiranja.
Veliki broj prezimena, posebo u očuvanim sudskim protokolima, tokom 18. i prve po­lo­vine 19.
stoljeća javlja se i na području Hercegovine. Ali kako se ide u 19. stoljeće, pre­zimena su sve rasprostra-
njenija i frekventnija i u izvorima, posebno onima lokalnog karaktera. Neka su već potpuno formirana
i stavljena u funkciju, odnosno upotrebljavana prezimena. Na­ravno, ona nisu možda zaživjela u svim
krajevima i geneza tih prezimena nije trajala istom di­na­mikom, ali se vidi postepeni proces uvođenja
prezimena u različitim varijantama, kako onim iz ranog razdoblja, tako i onim kasnijim. Sve su to
različite kombinacije, koje je os­man­ska administracija koristila, najčešće za potrebe sudskih organa.
Ni u poznom razdoblju osmanske uprave u 19. stoljeću, u službenoj administraciji ne­ma­mo
standardiziranu praksu upotrebe prezimena. I dalje preovladava već istaknuti način iden­tifikacije pre-
ko imena oca, ali se susreću prakse postepenog uvođenja prezimena i pored to­ga što je navedeno
ime oca. Nekada su se, i pored svega toga, javljale dodatne odrednice koje su postajale i pretvarale
se u prava prezimena. To je posebno evidentno u 19. stoljeću, i to u dokumentima koji su se vodili
u sudskim protokolima. Tako se na području Maglajskog ka­di­luka javlja “Aiša kći Derviš bega Tu-
zlaka”, zatim “Ajša kći Mustafe Bašića”, “Ajša kći Mus­tafe Ćizmića”. Međutim, nerijetko se na istom
području također javljaju prezimena, Ib­ra­him Bakić, Muhamed Kadri Bakić, koja su ostaci rodovskog
određenja ili mjesta porijekla. Ona se iz nekih razloga često javljaju u različitim varijantama, premda
je vjerovatno riječ o is­tom prezimenu. Balić je već formirano prezime nastalo od imena Bali, u ovom
slučaju do­ku­men­tirano na području kadiluka Maglaj. Da je stari problem u kojem se teško pravi ra-
zlika iz­me­đu imena i prezimena i dalje prisutan, i da se neka imena pretvaraju u prezimena, potvrđuje
i slučaj “Batrića sina Marije” (Batrik veled-i Mariya), kao i Ibrahim Puškar, Halil Novalić. Bla­goje
se spominje nekoliko puta, ali i prezimena nastala iz tog imena: Veko Blagojević, To­dor Blagojević,
Cvetko Blagojević.189
U kasnijim izvorima, uz ime oca sve se češće počinje javljati i prezime, kako to po­ka­zu­je i pri-
mjer “Mehmed sin Mustafe Mahmudagića” (Mehmed ibn-i Mustafa Mahmudagik). Do­duše, mnogo

186 L. ĐAKOVIĆ, 1979, 17-80.

187 SIDŽILI MOSTARSKOG KADIJE, 2014.
188 H. KREŠEVLJAKOVIĆ, 1953, 195-214.
189 MAGLAJSKI SIDŽIL, 2005, 548, 549, 627.

72
 PRILOZI - 1. Autorski tekstovi, zakonske uredbe i proglasi

je češći slučaj kombiniranja imena i prezimena: Vuk Blagojević (Vuk Bla­go­ye­vik) iz Krušika, Cvetko
Blagojević (Cvetko Blagojevik), Bogić Vidojević (Bogik Vikojevik), Lu­ka Lazić (Luka Lazik), Lazar
Tašić (Lazar Tašik) i Dragi zimmija (nemusliman), Marko Beš­lić (Bešli-zade), Bošnak Mehmed (Boš-
njak Mehmed), Bradović Ibrahim (Bradovik Ib­ra­him), Mehmed Bradović (Bradovik), Čičić, Čaktare-
vić, Čiković, Čizmić, Jovo Deronjić, Čo­lak Husić. U ovom slučaju (Čolak Husić) teško je prepoznati
šta je ime a šta prezime, jer i ime Čo­lak, danas je u funkciji prezimena. Od prezimena koja se susreću
u prvoj polovini 19. sto­lje­ća navest ćemo još: Četković, Čahtarević, Četković, Čićić, Ćiković, Cvi-
ko, Cvijan, Cvijan, Ha­lilović, Harambašić, Fazlić, Hasanković, Zuparević (Zupur-oğlu), Husejnagić,
Husić, Hus­ka, Huskić, Abdurahmanović (Abdurahman aga), Bešo, Ignjatović, Bjeloš, Panić, Ima-
mović, Im­širpašić, Huskić, Smajlović, Stanić, Stanković, Stelević, Stojanović, Ivančević, Kadribašić,
Kahraman, Kalić, Kanber, Karalić (Kara Aliç), Kodžak, Kočić (Koç-oğlu) Koćak, Kadić, Ko­ko­r uz
(Kokuruz), Komarović Kostić, Kovačić, Kuburić. Dakako, to je samo dio onoga što sus­re­ćemo na
širem području Maglaja.190
Iako su u upotrebi već tradicionalne varijante identifikacije lica preko imena očeva, či­ni se da su
idući ka sredini 19. stoljeća sve više preovladavala prezimena koja su zamjenjivala imena očeva. To se
vidi iz primjera srednjeg toka rijeke Bosne, odnosno područja koje je pri­pa­dalo kadiluku Maglaj, gdje
u prvoj polovini 19. stoljeća, odnosno u periodu 1810-1840, susrećemo mnoštvo prezimena. Ali, je-
dan popis zanatlija s područja Sarajeva iz 1848. godine u suštini pokazuje da prezimena dominiraju u
različitim zanatskim grupacijama. U tom slu­čaju izostanak prezimena je rijetkost i izuzetak.191 Analiza
pokazuje da od oko 1.000 do­ku­men­tiranih sarajevskih zanatlija, njih oko 90% uz ime ima upisano i
prezime. Ovo je čudnije tim prije što jedan drugi popis sarajevskog stanovništva, samo nekoliko go-
dina ranije, iz 1841. godine, pokazuje ekstremnu razliku u tom pogledu. Stoga bi se moglo kazati da
su 1841. godine prezimena gotovo rijetkost, u odnosu na 1848. godinu. Analiza pokazuje da je 1841.
uz 11% muslimanskih imena imamo upisana prezimena, kod nemuslimana (kršćana) oko 12%, dok je
kod Jevreja taj procenat znatno veći i on iznosi oko 26% imena s prezi­me­nom.192 Povod nastanka oba
navedena popisa je istovjetan, međusobno jamčenje stanovnika, ta­ko da ekstremna razlika ne može
proistjecati iz različitosti dokumenata, nego je treba tražiti u drugim razlozima. Ostaje nepoznato
da li je u međuvremenu administracija intervenirala u tom pogledu ili ne. S dolaskom austrougarske
uprave (1878.), izvršena je unifikacija admi­ni­strativne evidencije i identifikacije u kojemu je uz ime,
prezime bilo osnovni identifikacioni ele­ment i ono je usklađeno prema bosanskoj jezičkoj tradiciji, uz
pretvorbu prezimena na “ić” i “ović” ukoliko su ranije nosili oznaku “oğlu” ili “zade”.

Nakon povijesnog pregleda i vremenske vertikale koja pokazuje širenje upotrebe pre­zi­mena i
postepenog uvođenja u praksu i po teritorijalnoj horizontali, osvrnut ćemo se ukratko i na genezu
formiranja i deriviranje prezimena na području Bosne. Ona se odvijala u više smje­rova i iz više ko-
rijenskih osnova. U ovom pregledu nije moguće dati sve varijante, ali će­mo ukazati barem na neke
načine tvorbe i izvedbe prezimena, koja tokom stoljeća osmanske up­rave susrećemo u Bosni. No, i
u ovom slučaju želimo najprije ukazati na to da su neka pre­zi­mena potpuno podudarna s imenima,
ili pak obrnuto, kao što smo to susretali u srednjem vi­jeku, s napomenom da ipak ti slučajevi nisu
tako dominantni kao u srednjem ili ranom novo­vje­kovnom razdoblju. Evo nekoliko takvih primjera.
- Podudarnost imena i prezimena: Dodić; Dragić; Vuković; Dubštica; Herak; Balaban; Hre­lja; Do-
glod; Jelovac; Radoje Rupčić; Radoje sin Đuričića (Đuričić i prezime); Grubac i Grubač; Hla­pac; Vladislav
Korjenić; Vladislav sin Krasoja (Krasoje prezime); Vuk sin Vranješa (Vranješ pre­zi­me); Vukić Krmpotić; Vukić

190 Ibidem.
191 R. MUDERIZOVIĆ, 1929, 6-35.
192 M. M. MESTVICA, 1970.

73
Salihagići iz Bilaja Rodoslovni historijski put

Vučević; Čolak Husić; Cviko Milinović (Milin-oğlu); Balić; Delić; De­ro­njić; Đebić (Đebo-zade); Derviš Ha-
san-beg; Dragić; Draković; Dulić; Dević; Dursun; Đukić; Đur­đević; Đurković; Đuro sin Milića (ime i prezime
podudarno); Fazlić; Fazlija; Firuz; Galešić; Gaš­pa­ro­vić; Gavrić; Glodarević; Glumac; Đokić; Gojković; Đonlić
(Gönüllü); Gospić; Gostić; Mijoković; Dur­sun (ime i prezime); Džanić; Bektaš (ime prerasta u prezime).193
- Mjesto porijekla, mjesto službe ili druga poveznica s mjestom: Jenibolu - Janbolu - Jan­bo­lić;
Stanbol - Stanbolić; Biograd - Biogrdlić; Lino - Livnjak; Vranj(e) - Vranj; Tuzla - Tuzlić; Te­šanj - Tešnjak;
Karamursel - Karmurselović. Nekima su, neovisno od toga da li su porijeklom ili služ­bom bili vezani za neko
mjesto ili pak službom njihovih predaka, pridodavani epiteti koji su prerastali u prezimena koja su dobijali i
nosili njihovi potomci.
- Geografska odrednica: Arnaut - (osoba koja je vezana za Albaniju - Arnavutluk, a može zna­či­ti i
Albanac); Hercegovina - Herceg; Herceglija (Hercegović); Crna Gora - Crnogorac; Vlah - Vla­hović; Stari Vlah
- Starovlah; Mora - Morić; Kukanj - Kukanjac; Mađar - Mađarević; Bosna - Bošnjak i Bosnić i sl.
- Titule: imam - Imamović; hatib - Hatibović; gost - Gostović; kaluđer - Kaluđerović; muderis - Mude-
rizović; ćelebija - Čelebić; ceribaša - Ceribaša; samo Cero i Ceribašić; knez -Knez i Knežević; ha­fiz - Hafizović;
mula - Mulić; kadija - Kadić (Kadi-zade); džabija - Džabić; emin - Eminović; muf­tija - Muftić; ajan - Ajan i
Ajanović; hatun - Hatunić.
- Kombinacija imena i titula: Derviš-beg - Drevišbegović; hadži - Hadžić; Ahmed-paša - Ah­met­
pašić; Kavaz-oğlu - Kavazović; Ismail-aga - Ismailagić i Smajlagić; Ismail-baša - Ismailbašić i Smajlbašić; Ka-
dri-baša - Kadribašić.
- Vojna služba ili vojne i administrativne titule: beglerbeg - Beglerović ili Beglerbegović; aga - Agić;
alajbeg - Alajbegović; beg - Begović; baša - Bašić; buluk-baša - Buljubašić; dizdar - Diz­da­rević; kapidži - Ka-
pidžić; ćehaja - Ćehajić; subaša - Subašić; vojvoda - Vojvodić; buljubaša - Bu­lju­bašić; kapetan - Kapetanović;
čauš - Čaušević; tatar-aga - Tataragić; odobaša - Odobašić; bašćauš - Baščaušević; pandur - Pandur; paša - Pašić.
- Mjesto porijekla/grad ili selo: Sarajevo - Sarajlija i Sarajlić; Skoplje - Skopljak; Uskoplje - Uš­ćuplić
i Ušćuplija; Topčić; Dobojac; Doborac; Bihać - Bišćević (Bihke-zade).
- Zanati: kovač - Kovač i Kovačević; terzija - Terzić; terzibaša - Terzibašić; tabak - Tabak i Ta­baković;
bićakčija - Bičakčić; čohadži - Čohadžić; zildži - Zildžić; sarač - Sarač; berber - Berber; ka­sap - Kasap; demirdži
- Demirdžić.
- Zanimanja: handži - Handžić; baždar - Baždar i Baždarević kao potomak baždara; men­zil­dži - Men-
zildžić; katib - Ćato; mutevelija - Mutevelić; telal -Telal i Telalović; mujezin -Mujezionović; ha­tib-zade - Hati-
bović; majstor - Majstorović.
- Patronimici nemuslimana: Nenad - Nenadić; Rajko - Rajković; Vujan - Vujanović; Radan -Ra­
danović; Radohnja ili Radonja - Radonjić; Vukota - Vukotić; Mihalić - Mihalić; Radomir - Rado­mi­ro­vić; Vladi-
sav - Vladisavljević; Radko - Radković; Bogdan - Bogdanović; Cvetko - Cvetković; Obrad - Obradović; Obren
- Obrenović; Pavle - Pavlović; Vukašin -Vukašinović; Ivaniš - Ivanišević; Ra­do­sav - Radosavljević; Đurđe -
Đurđević; Bogota - Bogut; Stanko - Stanković; Živko - Živković; Gojsal - Goj­salić; Radosal - Radosalić; Sta-
noje -Stanojević; Blagoje - Blagojević; Simo - Simović; Đurko - Đur­ković; Cvijan - Cvijan.
- Muslimanski patronimici: Smail - Smajlović; Sinan - Sinanović; Omer - Omerović; Hamza - Ham-
zić; Jusuf - Jusufović; Kasim - Kasum i Kasumović; Mahmud - Mahmutović; Husejin - Hu­sej­no­vić; Osman -
Osmanović; Mustafa - Mustafić; Abdurahman -Abdurahmanović; Ibrahim - Ib­ra­hi­mo­vić; Sulejman - Sulejma-
nović; Hasan - Hasanović; Mumin - Muminović; Širbeg - Širbegović; Šakir - Ša­ćirović; Ahmed - Ahmedović;
Bego - Begić; Selim - Selimović; Salih - Salihović; Alija - Alić; Mu­he­din -Muhedinović; Dželaludin - Dželaludi-
nović; Fazli - Fazlić; Hajrullah - Hajrulahović; Husejn - Hu­sejnović; Huso - Husić; Tahir - Tahirović.
- Složena - kombinirana prezimena: Jusuf spahija - Jusufspahić; Jusuf-beg - Jusufbegović; ha­dži Omer
- Hadžiomerović; Hamza-beg - Hamzabegović; Šakir-beg - Šaćirbegović; Mehmed-beg - Meh­medbegović;
Ali-beg - Alibegović; Abdi-beg - Abdibegović; mula-Alić - Mulalić; Daut-baša - Daut­bašić; deli-baša - Deli-
bašić; Ferhad-beg - Ferhadbegović i Ferhatbegović; Hasan-aga - Ha­sa­na­gić; Husejn-aga - Husejnagić; Hadži
Salih - Hadžisalihović; Šakir-aga - Šaćiragić.
- Kombinacija dvije titule: hadžija-beg - Hadžibegović; hodža-beg - Hodžabegović; hadži-ka­petan -

193 POIMENIČNI POPIS SANDŽAKA VILAJETA HERCEGOVINA, 1985, 218, 238, 399, 125, 89, 307.

74
 PRILOZI - 1. Autorski tekstovi, zakonske uredbe i proglasi

Hadžikapetanović; azap-aga - Azapagić; kul-ćahaja - Kulćehajić.

- Epiteti: kućuk (mali) - Kućuk; uznun (visok) - Uzun i Uzunović; šahin - Šahinović; gulam (slu­ga-rob)
- Gulamić (potomak sluge, roba); karadža - Karadža; kara Mehmed - Karamehmedović (iz­vedenica); pjano -
Pjano i Pjanić.
- Etnonimi: Arap - Arapčić; Arnaut (Albanac) - Arnaut i Arnautović; Bošnjak; Misrija, Mi­sir­li­ja i Mi-
sirlić; Hrvat.
- Fitonimi: biber - Biber; jabuka - Jabučar; kruška - Kruško, šljiva - Šljivić, kupus Ku­pu­so­vić.
- Novac: Zolota (srebreni novac od sedam dirhema) - Zolota; groš - Grošić; penez - Penez i Pe­nezić.
- Fizičke karakteristike: šiš (debeo) - Šišić; topal (hrom) - Topalović i Hromić; solak - Solak, zna­či
ljevak, iz čega je izvedeno i Ljevaković.
- Krvno srodstvo: dede - Dedić; baba - Babić; amidža - Amdžić; dajdža - Dajdžić.
- Animalnog porijekla: Tica; Vuk; Golub; Žuna; Lisica.
- Vjersko-duhovni karakter: džin - Džino i Džinović; šejtan - Šejtanić.
- Platno: čoha - Čohadžić.
- Mjere ili mjerni aparati: oka - Okić; kantar - Kantardžić i slično.

Eksukrs o prezimenu Salihagić

Na jedan od naprijed istaknutih načina vrlo rano je nastalo i prezime Salihagić. Iz­ve­dbena for-
mula je vrlo jednostavna i jasna, a njenu osnovu čine vlastito ime Salih i titula aga,194 ko­ja srastanjem
s vlastitim imenom daje “Salihaga”. No, kako je riječ o potomku spomenutog Sa­lih-age ili Salihage,
tako je u pravilu, prva naredna generacija dobijala sufiks “ić”, pri čemu je ta kombinacija dala “Sa-
lih-agić”, ili u konačnoj verziji Salihagić. Dakle, riječ je o licu koje je pripadalo gornjem sloju osman-
skog društva. Potreba izražavanja pripadnosti “eliti” ili “eli­ta­ma”, vidjeli smo, prisutna je kako u sred-
njem vijeku tako i u vrijeme osmanske vladavine, već u 15. pa i u 16. stoljeću, ali i kasnije, posebno
u vrijeme bremenito do­ga­đa­jima. Ovdje se me­đutim nameće pitanje zašto je baš Salih-aga, ishodište
prezimena, ili vre­men­ski međaš nas­tanka, a ne neko drugi, bilo iz naredne, bilo iz prethodne genera-
cije, po­sebno njegov sin Mu­rat-aga, s obzirom na njegovu tragičnu sudbinu ali i činjenicu da je i sam,
po vlastitoj druš­tve­noj poziciji, pripadao visokim društvenim i vojnim krugovima naslijedivši poziciju
dizdara um­jesto svoga oca. Prema toj zakonitosti, Murat-agini bi se potomci zvali Muratagići.
Ovdje je moguće iznijeti pretpostavke, jer konačan sud bilo bi moguće dati tek ako bi­smo
raspolagali izvorima koji bi omogućili praćenje tog pitanja, u više generacija u drugoj po­lovini 17.
stoljeća, posebno osmanskih izvora. S obzirom na uobičajenu praksu i opće pra­vi­lo, nije poznato da
li je, i koliko zaista osmanska administracija u svojim službenim do­ku­men­tima prepoznavala prezime
“Salihagić” ili se ono koristilo samo u lokalnoj upotrebi te za­pad­nim izvorima barem u početku,
odnosno drugoj polovini 17. stoljeća. Također, da li je nastalo pod utjecajem zapadne prakse, odnosno
pod mletačkim utjecajem ili je “samoniklo” kao mno­ga druga prezimena, naprijed istaknuta kao
primjeri. U pomanjkanju izvora na temelju kojih bismo mogli pratiti upotrebu toga prezimena, kao i
prethodnu praksu kod nekih drugih prezimena, na­meće se zaključak da je dizdar Salih-aga prvi ušao
u elitni sloj osmanskog društva i kao ta­kav zapravo se nametnuo kao rodonačelnik kasnijih Salihagića.
Takvih primjera u 15. i 16. stoljeću, vidjeli smo, bilo je mnogo. Potomci prve značajnije lič­nosti,
posebno ako oni nisu uspijevali da održe ili unaprijede društveni status, imali su motiv vi­­še da čuvaju

194 O značenju pojma “aga” vidi. A. ŠKALJIĆ, 1966, 72. Osim navedenog, aga može imati i druga značenja. Tako
u različitim kombinacijama može značiti: “2. počasni naziv za mnoge visoke dostojanstvenike i ad­mi­ni­strativne či­
novnike (kao što su, npr., ćehaja velikog vezira ili sandžak-bega, muselimi i dr.); 3. počasni naziv za sve više čas­nike i
zapovjednike plaćene vojske od starješine džemata do vrhovnog zapovjednika janjičara, kao, npr., ja­nji­čaraga, azapa-
ga, martolozanaga, farisanaga itd.”. Vidi: E. ČELEBIJA, 1979, 590.

75
Salihagići iz Bilaja Rodoslovni historijski put

ili se pozivaju na svoje “plemićko” porijeklo, ili društveni status svojih pre­da­ka. Lokalna sredina pri-
hvatala je taj obrazac i nepisano pravilo da potomke nekih značajnih li­ca nazivaju po imenu njihovog
pretka, odnosno oca, posebno ako ih je kao rod uveo u višu druš­tvenu kategoriju. U svakom slučaju,
značajnija funkcija ili pak zasluga nerijetko je pred­stavljala važan preduvjet nastanka prezimena, koje
bi se dodavalo već od sina onoga ko je oba­vljao takvu funkciju, bez obzira ko mu “nadjenuo” prezime
ili ga uveo u verbalnu, pisanu i druš­tvenu artikulaciju općenito. Dobijanjem funkcije dizdara koju je
pratilo pojačanje titulom “age”, Salih-aga je obilježio cjelokupan rod i potomke koji su ga naslijedili.
Tako su i potomci dizdara Salih-age (Salihage) dobili vrlo važnu identitarnu odred­ni­cu, Saliha-
gići, koja je preživjela do danas. Ona je već svojim etimološkim sadržajem od­ra­ža­va­la funkciju, vojnu
poziciju i društveni status onoga ko je kročio u svijet društvene elite, ma­kar i srednjeg ranga. Da nije
tako, potomci Saliha zvali bi se samo Salihovići. Imajući sve u vi­du, bez obzira što prvi pomen do-
lazi iz mletačkih izvora, ovdje se ne bi moglo govoriti o mle­tačkom utjecaju ili pak utjecaju mletačke
administracije na nastanak prezimena Salihagići. Ono se naprosto nametnulo prirodom društvene
pozicije dizdara Salih-age, rodonačelnika Sa­li­­ha­gića, koje je u javnom diskursu kao takvo prihvaćeno
i verificirano pisanim izvorom. Na­rav­no, u isto vrijeme treba uzeti u obzir i kulturološke utjecaje sa
zapada, jer su oni nesum­nji­vo, kada to nije sistematski mogla niti htjela osmanska administracija,
“inicirali” daljnju do­grad­nju imenske formule na cjelini jugoistoka Evrope. Salihagići u tome nisu
nikakav izu­ze­tak, već tek u grupi najstarijih prezimena.

Izvori i literatura
BAŠESKIJA, M. M. Š., 1997, Ljetopis (1746 - 1804), Publishing, Sarajevo.
BOA (Başbakanlık Osmanlı Arşivi):
► TTD (Tapu-Tahrir Defterler): No. 499, No. 106, No. 122, No. 157.
► MAD (Maliyeden Müdevver), 1437.
ČELEBIJA, E., 1979, Putopis, odlomci o jugoslovenskim zemljama, Veselin Masleša, Sarajevo.
ĐAKOVIĆ, L., 1979, Prilozi za demografsku i onomastičku građu Bosne i Hercegovine (I), ANUBiH, Građa,
Knji­ga XXIII, Odjeljenje društvenih nauka, Knjiga 19, Sarajevo.
ĐURĐEV, B., 1968, Dva deftera Crne Gore iz vremena Skender-bega Crnojevića, (sv. I), ANUBiH, Posebna
iz­danja knjiga IX/1, Odjeljenje društvenih nauka knjiga 2/1, Sarajevo.
ЂУРЂЕВ, Б., 1984, Постанак и развитак брдских, црногорских и херцеговачких племена. Oдабрани
ра­до­ви, ЦАНУ, Титоград.
HAJDAREVIĆ, R., 1998, Defteri sarajevskog saračkog esnafa 1726-1823, Istorijski arhiv, Sarajevo.
HANDŽIĆ, A., 1994, Studije o Bosni, prilozi iz osmansko-turskog perioda, IRCICA, Istanbul.
KANUNI, 1957. = Kanuni i kanun-name za bosanski, hercegovački, zvornički, kliški, crnogorski i skadarski
san­džak. (Zakonski spomenici za Crnu Goru), Orijentalni institut, Sarajevo.
КAТИЋ, T., 2010, Опширни попис призренског санџака, Историјски институт, Београд.
KOVAČEVIĆ, E., 1985, Muhimme defteri. Dokumenti o našim krajevima, Orijentalni institut, Sarajevo.
KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1953, Ćefilema sarajevskih kršćana iz 1788. godine, Prilozi za orijentalnu filologiju,
III-IV, Sarajevo, 195-214.
KURTOVIĆ, E., 2012, Vlasi Bobani, Društvo za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije, Posebna
iz­da­nja, knj. I, sv. 1, Sarajevo.
LJUBIĆ, Š., 1880, Marijana Bolice Kotoranina opis Sandžakata Skadarskoga od godine 1614., Starine JAZU,
12, Zagreb, 164-205.
MAGLAJSKI SIDŽIL, 2005. = Maglajski sidžili, 1816-1840, 2005, Prevele i priredile Dušanka Bojanić - Lu-
kač i Tatjana Katić, Sarajevo.
MC. GOWAN, BRUCE W., 1983, Srem Sancagi Mufassal Tahrir Defteri, Turk Tarih Kurumu, Ankara.
MESTVICA, M. M., 1970, Popis uzajamnog jamčenja stanovništva u Sarajevu iz 1841. godine, Preveo s tur-
skog Der­viš Korkut, knjiga I, Muzej grada, Sarajevo.
MUDERIZOVIĆ, R., 1929, Popis sarajevskih zanatlija iz 1848., GZM, (Sveska II za historiju i etnografiju),
XLI, Sa­rajevo, 6-35.

76
 PRILOZI - 1. Autorski tekstovi, zakonske uredbe i proglasi

OBLAST BRANKOVIĆA, 1972. = Oblast Brankovića, opširni katastarski popis iz 1455. godine, Priredili Ha­
mid Hadžibegić, Adem Handžić, i Ešref Kovačević, Orijentalni institut, Sarajevo.
OPŠIRNI POPIS BOSANSKOG SANDŽAKA, 2000. = Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine,
sv. I/1, Obradio Adem Handžić, Bošnjački institut Zürich - Odjel Sarajevo i Orijentalni institut u Sa­
rajevu, Sarajevo.
OPŠIRNI POPIS KLIŠKOG SANDŽAKA, 2007. = Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550. godine, Ob­ra­
dili Fehim Dž. Spaho i Ahmed S. Aličić - priredila Behija Zlatar, Sarajevo.
POIMENIČNI POPIS SANDŽAKA VILAJETA HERCEGOVINA, 1985. = Poimenični popis sandžaka
vilajeta Her­cegovina, Priredio Ahmed S. Aličić, Orijentalni institut, Sarajevo.
POPIS SANDŽAKA POŽEGA, 2001. = Popis sandžaka Požega 1579. godine, Prevela Fazileta Ha­fiz­ o­vić,
Državni arhiv, Osijek.
SIDŽIL MOSTARSKOG KADIJE, 1987. = Sidžil mostarskog kadije 1632-1634, Prevod sa staroturskog,
uvod i bilješke Muhamed A. Mujić, Prva književna komuna, Mostar.
SIDŽILI MOSTARSKOG KADIJE, 2014. = Sidžili mostarskog kadije (fragmenti iz 1179-1182 h.g./1765-
1769/ (regesta), Obradio Hivzija Hasandedić, Mostar.
SOLOVJEV, A., 1934, Popis crnogorskih plemena iz 1592. godine, Srpska kraljevska akademija, Spomenik,
LXXVIII, II razred, 61/1, Beograd, 3-10.
ŠABANOVIĆ, H., 1959, Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela, Sarajevo.
ŠABANOVIĆ, H., 1964a, Krajište Isa-bega Ishakovića, Zbirni katastarski popis iz 1455. godine, Orijentalni
in­s­ti­tut, Sarajevo.
ŠABANOVIĆ, H., 1964b, Turski izvori za istoriju Beograda, knj. I, sv. I, Katastarski popisi Beograda i okoline,
1476-1566., Istorijski arhiv, Beograd.
ŠKALJIĆ, A., 1966, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo.
VAKUFNAME, 1985. = Vakufname iz Bosne i Hercegovine (XV i XVI vijek), Orijentalni institut, Sa­ra­je­vo.
VASIĆ, M., 1958, O knežinama Bakića pod turskom vlašću, Godišnjak istorijskog društva BiH, IX, Sarajevo.
ZLATAR, B., 1977, O Malkočima, Prilozi za orijentalnu filologiju, XXVI, Sarajevo.
ZLATAR, B., 1978, O nekim muslimanskim porodicama u Bosni u XV i XVI stoljeću, Prilozi Instituta za
istoriju, XIV/14-15, Sarajevo.
ŽIVKOVIĆ, P., 1981, Tvrtko II Tvrtković, Bosna u prvoj polovini XV stoljeća, Institut za istoriju, Sarajevo.

77