Odsjek za psihologiju

Seminarski rad iz KOGNITIVNE PSIHOLOGIJE 1

18.04.2017.

PROPRIOCEPCIJA I POREMEĆAJI
PROPRIOCEPCIJE

Nastavnik: dr. Nermin Đapo, profesor

Student: Sarah Purić Saradnik: mr. Mirna Marković, viši ass.

SAŽETAK
Ovaj seminarski rad usmjeren je na proprioceptivni osjetni sistem i poremećaje ovog sistema. Cilj
ovog rada je bio da se približi značaj propriocepcije. U prvom dijelu opisana je kratka historija
istraživanja ovog osjetnog sistema, funkcija propriocepcije kod zdravih pojedinaca, te mjere i
testovi koji se često koriste. Također, objašnjena je i razlika između termina kinestezija i
propriocepcija koji mnogi smatraju sinonimima. U drugom dijelu rada opisani su poremećaji i
posljedice koje oni imaju za pojedince. Spomenute su takozvane pinokio iluzije, fantomski udovi
koji se javljaju kod amputacija, potpuni gubitak propriocepcije kao posljedica virusa, te Ehlers-
Danolsov i Braun-Sekarov sindrom. Cilj je demonstriranje etiologije, simptoma i posljedica, kako
zdravstvenih, tako i psihičkih i socijalnih. Ovim radom se želi postići da čitatelji uspoređivanjem
normalne funkcije sa poremećenom steknu kompletnu sliku značaja ovog osjeta, za koji mnogi
ljudi nisu ni čuli, a neizostavan je dio njihovog života, te da steknu razumijevanje prema osobama
koje pate od neke vrste disfunkcije proprioceptivnog sistema.

Ključne riječi: propriocepcija, osjet, kinestezija, proprioceptivni poremećaji, gubitak

propriocepcije

1
SADRŽAJ

1. Uvod.....................................................................................................................................3
2. Propriocepcija ......................................................................................................................5
2.1.Propriocepcija naspram kinestezije......................................................................................5
2.2.Funkcija propriocepcije .......................................................................................................6
2.3.Mjerenje i testovi propriocepcije .........................................................................................6
3. Poremećaji propriocepcije ...................................................................................................8
3.1.Pinokio iluzija ......................................................................................................................8
3.2.Fantomski ud ........................................................................................................................8
3.3.Trajan gubitak propriocepcije ............................................................................................10
3.3.1. Slučaj gospodina Watermana .......................................................................................10
3.3.2. Ehlers-Danolsov sindrom ............................................................................................12
3.3.3. Braun-Sekarov sindrom ..............................................................................................13
4. Zaključak............................................................................................................................14
5. Literatura ............................................................................................................................15

2
1. UVOD

Osnovni interes za bavljenje ovom temom proistekao je iz opažanja nedovoljne popularnosti

proprioceptivnog osjetnog sistema, te ne prepoznavanju vrijednosti istog. Prepoznavanje značaja
i funkcije propriocepcije je veoma bitno, kako za znanstvenu zajednicu, bilo da se radi o
neurolozima, psihijatrima ili psiholozima, tako i za običnog čovjeka, neovisno o tome da li se ikada
susreo sa disfunkcijama proprioceptivnog sistema. Oduvijek su ljudi uzimali sopstveno tijelo
zdravo za gotovo, kao nešto što im neupitno pripada. To je jedan od razloga neistraženosti
propriocepcije. Sva druga osjetila su veoma očita, zbog toga i vrlo rano otkrivena i detaljno
proučavana.

Prvi koji je govorio o ideji onog što se danas podrazumijeva pod terminom propriocepcija je Julius
Caesar Scaliger, 1557. godine, koji je o ovom osjetu govorio kao o osjetu kretanja. Mnogo godina
je proteklo do idućeg poimanja. Sljedeći ozbiljniji pristup pružio je Charles Bell 1833. godine koji
je govorio o osjetu pozicije zglobova i pokreta. On je pisao o svjesnosti rada mišića kao o šestom
čulu : „Mišići su iz navike režirani sa tolikom preciznošću da mi ne znamo kako mi stojimo... Ako
pokušamo da hodamo po uskom obodu, postajemo predmet shvatanja... Djelovanje mišića postaje
uvećano i demonstrativno (Charles Bell, 1833).

No, ovo „naše tajno čulo, naše tajno osjetilo“ (Charles Scott Sherrington, prema Oliveru Sacksu,
1998), dobilo je zvaničan naziv propriocepcija tek 1890. godine od strane Sherringtona. Sam naziv
nije slučajan. Riječ propriocepcija je nastala od latinske riječi proprius, što znači lični, vlastiti, i
od latinske riječi capio, što znači shvatiti nešto. Na taj način Sherrington je želio odvojiti
propriocepciju od interocepcije i eksteriocepcije, te naglasiti njenu važnost za doživljavanje samog
sebe, i tijela kao našeg vlasništva. Razlozi kasnog otkrivanja su mnogi, no na prvom mjestu je
disociranost od svijesti, tj. automatski tok informacija ovo osjetnog sistema. No, šta kada bi
izvjesnost našeg tijela bila dovedena u sumnju, ili čak u ekstremnim slučajevima, u potpunosti
oduzeta. Širok je spektar proprioceptivnih poremećaja koje pacijenti doživljavaju, i neistraženost
ovog osjetnog sistema ne samo da ima uticaj na kvalitetu zdravstvenih tretmana koji ovi pacijenti
mogu primiti, već i na razumijevanje okoline koje napada onu drugu stranu pacijenata, njihovu
psihu.

3
Kao što je već navedeno, jedan od prvih znanstvenika koji se bavio ovom temom i dao veliki
doprinos je Sherrington. U članku „On Plastic Tonus and Proprioceptive Reflexes“ (1909) detaljno
opisuje proprioceptivne reflekse i posljedice manjkavosti istih. Budući da je jedan od češćih
poremećaja propriocepcije uključuje različite vrste neuropatija, veliki doprinos u istraživanju ovog
područija su dali i Arnold B. Sterman, Herbert H. Schaumburg, te Arthur K. Asbury (1980), a
sažetak njihovog dugogodišnjeg istraživanja može se pronaći u članku „The acute sensory
neuronopathy syndrome: A distinc clinical entity”.

Do smanjenog osjeta propriocepcije ili potpunog gubitka, privremeno ili stalno, može dovesti velik
broj faktora ili bolesti. Ozljede centralnog nervnog sistema, perifernog nervnog sistema, srednjeg
uha, te ozljede na osjetnoj razini, infekcije, virusi i amputacije su glavni faktora koji mogu
prozrokovati poremećaje proprioceptvnog osjetnog sistema.

Za neke pacijente ne postoji učinkovit tretman zasad, no neke proprioceptivne vježbe mogu biti
korisne ne samo kod osoba sa proprioceptivnim deficitima, već i kod zdravih osoba. Najčešće
sportaši koriste ove vježbe kako bi poboljšali stabilnost i snagu tijela. Vježbe se uvode postupno,
isprva se radne osnove održavanja ravnoteže, a zatim se po potrebi uvode razne rekvizite, u
zavisnosti od potreba pacijenata ili klijenata. U zavisnosti od bolesti ili potreba osobe koja se radi
proprioceptivne vježbe, u osmišljavanju programa i praćenju napretka mogu biti uključeni samo
fizioterapeut i kineziolog, dok teži slučajevi zahtijevaju intervenciju i neurologa, psihijatra ili
psihologa.

4
2. PROPRIOCEPCIJA
Propriocepcija je treća vrsta osjeta, pored vanjskih (miris, dodir, sluh, njuh, okus), te unutarnjih
(bol, temperatura, itd.), koja nam daje povratnu informaciju o spacijalnoj orijentaciji, odnosno o
položaju tijela i dijelova tijela u prostoru (Nikola Rot, 2004). Jednostavnije, to je sposobnost
svjesnog ili nesvjesnog prepoznavanja sopstvenog tijela u prostoru. Receptori za propriocepciju se
nazivaju proprioceptori. Nalaze se u tetivama, zglobovima, mišićima, koži i vestibularnom aparatu
u unutarnjem uhu (receptori za ravnotežu), te reaguju na promjene u tlaku, tonusu, pritisku i
položaju ovih tkiva. Svi ovi receptori šalju informacije o položaju tijela u centralni nervni sistem
(CNS1). Nakon obrade ovih informacija u CNS-u, ljudi postaju svjesni svog položaja. Zbog toga
što su ljudi rijetko izloženi pasivnom kretanju vlastitih udova, većina informacija iz zglobnih
proprioceptora je povezana sa izvođenjem neke akcije i tretira se kao povratna informacija o akciji
koja je upravo izvrešena (Mary M. Smith, Alan M. Wing, 1984). I dok ljudi mogu da isključe ili
filtriraju vidne, slušne, taktilne, okusne ili mirisne ulazne informacije, nije moguće isključiti
propriocepciju. Ovaj osjet je kontinuiran i automatski.

2.1. Propriocepcija naspram kinestezije

Termini propriocepcija i kinestezija su često izjednačavani, no bitno je ipak povući crtu između
ova dva pojma. Gary E. Riccio i Vernon P. McDonald (1998) definiraju kinesteziju kao percepciju
promjena u lokaciji cijelog tijela u odnosu na okolinu, a propriocepciju kao percepciju položaja
dijelova tijela u odnosu jedne na druge, i na okolinu (prema Keith Davids, Simon Bennett, Karl
M. Newell, 2006). Propriocepciju neki shvataju kao osjet koji obuhvata sve informacije o položaju
tijela, uključujući kinestetičke, te informacije o ravnoteži. Međutim, unatoč velikoj sličnosti
između definicija, većina znanstvenika prihvata postojanje razlike između termina kinestezija i
propricepcija. Kod kinestezije se naglasak stavlja na pokret, odnosno, to su osjećaji pokreta tijela.
Razlika između kinestezije i propriocepcije se može konkretno vidjeti ukoliko se isključi osjet
ravnoteže i balansa. Ozljede srednjeg uha mogu izazvati poremećaje u ravnoteži. Ti poremećaji
dovode do smanjenog osjeta propriocepcije dok je kinestezija u potpunosti očuvana. Pravljenje

1
Skraćenica CNS za centralni nervni sistem će se koristit u nastavku

5
pokreta je i dalje moguće pod vidnom kontrolom, dok zatvorenih očiju ne bi bilo moguće. Prema
tome, propriocepcija omogućava kretanje u potpunom mraku, bez gubitka ravnoteže.

2.2. Funkcija propriocepcije

Kao što je već navedeno, propriocepcija je ono što omogućava čovjeku da nauči hodati u potpunom
mraku, bez da izgubi ravnotežu. Prilikom učenja bilo koje nove vještine, sporta ili umjetnosti,
obično je potrebno da se osoba upozna i usavrši u izvođenju nekih proprioceptivnih zadataka
povezanih sa tom specifičnom aktivnošću. Bez odgovarajuće integracije proprioceptivnog inputa,
slikar ne bi bio u mogućnosti da nanese boju četkicom na platno bez da pogledom prati ruku koja
prenosi četkicu po platnu. Također, bilo bi nemoguće voziti auto jer vozač ne bi mogao
istovremeno gledati u cestu i kontrolirati papučice za gas, kvačilo i kočnicu. Ljudi ne bi bili u
mogućnosti da hodaju bez da gledaju gdje stavljaju svoja stopala. Takvi slučajevi postoje, iako
veoma rijetki, ali o njima će biti detaljnije pisano u nastavku.

Kada osoba istražuje okolinu zatvorenih očiju, ona kombinuje proprioceptivne, taktilne i
kinestetičke informacije kako bi percipirala neki objekat. Ove tri vrste informacija se integriraju u
novi pojam takozvanih haptičnih informacija. To znači da se koriste informacije iz kožnih
receptora za percepciju mjesta na kojem prsti dodiruju neki objekat, zatim informacije iz
propriceptivnih i kinestetičkih receptora kako bi se dobila saznanja o položaju naše ruke i da li se
ona kreće po objektu. Na taj način kombinirane informacije daju sliku koja po tačnosti nalikuje na
sliku koju bi dobili koristeći vizuelne informacije. Ovo demonstrira jednu od funkcija
proprioceptivnog osjetnog sistema.

2.3. Mjerenje i testovi propriocepcije

Klasična mjerenja propriocepcije su rađena tijekom kasnih 1950-tih koristeći zvučnu viljušku ili
mehaničke vibracije da bi se procijenila subjektova osjetljivost detekcije. Koristeći ovu metodu
otkrivena je smanjena osjetljivst kod ljudi starosti između 60 i 70 godina (Levin i Benton, 1973).
Novije metode procjenjivanja proprioceptivnih sposobnosti podrazumijevaju postupak tijekom
kojeg se subjektu pasivno pomjeraju udovi do neke definirane lokacije, ud se zadrži na toj poziciji

6
trenutak, a zatim se vrati u startnu poziciju. Tijekom cijelog procesa subjektov vid je opstruiran.
Jednom kada je ud vraćen u početnu pozicicju, od subjekta se traži da reproducira definiranu
lokaciju. Upoređivanjem reproducirane pozicije uda sa zadatom procjenjuju se proprioceptivne
sposobnosti. Korištenjem ove metode istraživači su ustanovili da starije osobe imaju smanjen osjet
pozicije zglobova (K. Warner Schaie, Sherry L. Willis, 2010).

Propriocepciju tesitraju i američki policajci na terenu kada od subjekta zahtijevaju da dodirne svoj
nos zatvorenih očiju. Osobe koje imaju normalnu propriocepciju mogu pogriješiiti za najviše 20
milimetara. Osobe koje imaju oštećenja proprioceptivnog sistema ili koje imaju smanjene
proprioceptivne sposobnosti zbog uticaja alkohola će pasti na ovom testu zbog poteškoća u
lociranju svojih udova u prostoru, u odnosu na nos (Lackner, J. R. 1988).

7
3. POREMEĆAJI PROPRIOCEPCIJE
Mnogo je poremećaja propriocepcije koji mogu da se jave privremeno ili trajno, spontano ili kao
posljedica oštećenja ili bolesti. Nekada osoba može da iskusi iznenadan osjećaj da stopalo ili noga
nedostaju iz mentalne slike svog tijela, tako da se moraju pogledom uvjeriti da je taj dio sopstvenog
tijela još uvijek prisutan. To može za posljedicu imati da osoba pada dok hoda, posebno ako je
pažnju usmjerila na neke druge podražaje, a ne na svoje noge. Poremećaji propriocepcije, koji se
spontano javljaju i nestaju, mogu biti uzrokovani i umorom. Osobi se neki dio njenog tijela može
učiniti kao prevelik ili premal, odnosno dolazi do distorzije slike tijela. Slični simptomi se mogu i
javiti tijekom napada migrene ili epilepsije. Pretpostavlja se da ovi učinci nastaju zbog abnormalne
stimulacije dijela parijetalnog korteksa koji je uključen u integriranje informacija koje dolaze iz
različitih dijelova tijela (Ehrsson i sur., 2005).

3.1. Pinokio iluzija

Još jedan primjer neispravnog rada proprioceptivnog osjetnog sistema su proprioceptivne iluzije.
Jedna od iluzija može biti inducirana i radi se o takozvanoj Pinokio iluziji kada osoba ima osjećaj
da joj nos raste, kao što se dešavalo glavnom liku iz bajke o Pinokiju kada je govorio laži. Ovu
iluziju je opisao Lackner 1988. godine. Da bi se iskusila, vibrator se aplicira na tetivu bicepsa dok
subjekat drži tu ruku na nosu. Vibracije stimulišu biceps na način koji imitira stimulaciju bicepsa
kada dolazi do istezanja mišića, kreirajući proprioceptičku iluziju da se ruka odmiče od lica.
Budući da prsti koji drže nos i dalje daju taktilnu inforamciju da su u kontaktu s nosom, subjektu
se čini da se i nos odmiče od lica, odnosno da raste.

3.2. Fantomski ud

Ljudi kojima je neki ud amputiran, vrlo često, u čak oko 90% slučajeva (L. Rasulić i sur.) , imaju
zbunjujući osjećaj da taj amputirani ud i dalje postoji. Ova pojava se naziva sindrom fantomskog
uda. Sindrom može da se ogleda u pasivnim proprioceptivnim senzacijama prisustva uda, ili
senzacije mogu biti aktivnije kao percipiranje kretanja nepostojećeg uda, pritisak, svrbež,
temperatura ili bol. Oko polovina pacijentata izvještava da mogu pomjeriti fantoma. Pacijenti
nemaju samoobmanu, oni su svjesni da tog uda nema, ali ipak imaju snažna čulna iskustva.
(Vilayanur S. Ramachandran, 2007). Fantomski bol je stalni ili povremeni, tupi, sjevajući, žareći
ili pulsirajući bol koji se javlja nakon amputacije u ekstremitetu kojeg nema(John P. J. Pinel, 2002).
8
Ova vrsta boli predstavlja veliki klinički problem jer vodi mnoge pacijente do depresije, neke čak
i do samoubistva. Nije rijetkost da se pacijenti odaju alkoholu ili drogama u pokušajima
ublažavanja ove boli. Ali po nekima postoji i dobra strana fantomskog uda, pa Oliver Sacks u
svojoj knjizi „Čovjek koji je zamijenio ženu šeširom“ (1998) izvještava kako pacijenti ne bi mogli
koristiti umjetni ud kada ne bi bilo fantomskog: „Stoga nestajanje fantoma može biti katastrofalno,
a njegova reanimacija je jedan od najurgentnijih prioriteta pacijentova oporavka.“ Dr. Michael
Kramer piše: „Ja sam potpuno siguran da nema amputiranog s umjetnom nogom koji bi mogao
zadovoljavajuće hodati ako u njegovu sliku tijela nije inkorporiran fantom“ (prema O. Sacksu,
1998). Fantomski osjet i bol se mogu javiti i slučajevima kada se ne radi o amputaciji ekstremiteta,
npr. nakon vađenja zuba, odstranjena oka, itd.

Mehanizam fantomskog osjeta i boli nikada nije u potpunosti razjašnjen. Vođeni su mnogi sporovi
između psihologa i neurologa. Do nedavno se smatralo da su senzacije izazvane iritacijom
završetaka živaca u batrljku. Ti završetci šalju abnormalne informacije u mozak, i mozak te
informacije interpretira kao bol. Neki pacijenti su pokušali otklanjanje boli hipnozom, ali ti
pokušaji nisu imali značajan uspjeh. U drugim, rjeđim situacijama, hirurzi su pokušali otkloniti
pacijentovu bol prekidanjem nekih nervnih puteva, za koje su smatrali da prenose informacije iz
batrljaka. Ni to nije uspijevalo. Sukladno rezultatima ovih pokušaja, morale su uslijediti nove
teorije koje bi mogle objasniti fantomski bol. Drugu veoma značajnu teoriju predložio je Vilayanur
S. Ramachandran koji je tvrdio da su fantomski osjeti posljedica reorganizacije u
somatosenzornom korteksu, tačnije u postcentralnom girusu koji prima informacije iz udova i
tijela. Postoji i „psihijatrijska teorija“ koja bol fantomskog uda smatra ego fenomenom, odnosno
pretpostavlja da u njegovoj osnovi nisu fiziološki mehanizmi, već afektivna komponenta.

Danas postoji oko sedamdeset različitih medicinskih tretmana za uklanjanje fantomske boli.
Nijedan ne bilježi stopostotnu uspješnost. Najučinkovitiji su tretmani sa multidisciplinarnim
pristupom ovom problemu. U supresiji bola su se pokazali korisnim neki antikonvulzivni
medikamenti, no vrlo je važno koristiti i psihoterapije kako bi se modificirao način na koji pacijent
prihvata i doživljava bol. Kod pacijenata koji imaju osjećaj da im se npr. fantomski prsti nalaze u
grču ili toliko stisnuti da se nokti usijecaju u dlan, korisne su hipnotičke seanse ili terapije gdje se
pacijenta pokušava navesti da u mozgu raširi prste (J.P. Pinel, 2002). Praktično rečeno, pacijenti
ponekad moraju da zavaraju mozak, odnosno kortikalne mehanizme. Spomenuti Vilayanur S.

9
Ramachandran je i sam pokušao riješiti problem fantomske boli. Prema njegovoj teoriji osobe
kojima se fantom nalazi paraliziran u grču i zbog toga osjećaju veliku bol su ustvari naučile
paralizu. Do te teorije je došao pregledajući anamnezu pacijenata koji osjete fantomsku bol i uvidio
je da su svi oni prije amputacije imali taj isti ud paralizovan. Kada su pokušavali da pomjere
stvarni, ali paralizovani ud, on je ostajao na mjestu. Na taj način vizuelno je pacijent naučio da je
taj ud paralizovan. Nakon amputacije ta komanda i vizuelni odgovor na nju je već bio naučen, pa
se ni fantomski ud nije pomjerao. Ostajao je u grču. Tako da je Ramachandran došao 1990. godine
na ideju da pomogne pacijentima koristeći virtuelnu realnost. Budući da je to veoma skupa opcija,
posebno u to vrijeme, on je smislio jeftin način, dostupan svakome. Napravio je kutiju ogledala
(izvorno mirror box). To je bila obična kutija u kojoj se na sredini nalazilo ogledalo. Pacijent
stavlja svoj fantomski ud, npr. ruku, sa jedne strane, a normalni ud sa druge strane. Gledajući u
odraz normalne ruke djeluje da je fantom zaista prisutan. Pomjerajući prste zdrave ruke, pacijentu
vizuelno djeluje da se pomjeraju prsti fantoma. Pokazalo se da ova metoda uspijeva kod nekih
pacijenata odagnati fantomsku bol, ali pri tom nestaje cijeli fantomski ud. To se dešava zbog
sljedećih razloga: posmatranjem ogledala mozak dobiva vizuelne informacije kako se fantom
vratio, odnosno da je stvaran. Međutim, mišićni signali i dalje „govore“ da fantoma nema. Sistem
motoričkih komandi kaže da je fantom prisutan, i to dovodi mozak u situaciju da negira sve signale
i fantomski ud nestaje. Ova tehnika se čak pokazala korisna i ljudima koji su pretrpjeli šlog i zbog
toga ostali paralisani (Ramachandran, 2007). Hirurške metode se ne preporučuju jer su dosta
neizvjesne budući da mehanizmi fantoma još nisu razjašnjeni.

3.3. Trajan gubitak propriocepcije

Iako u većini slučajeva gubitak propriocepcije ne zahvata cijelo tijelo i većinom je privremen,
postoje pacijenti koji su pretrpjeli trajan gubitak propriocepcije koji zhavata cijelo, ili skoro cijelo
tijelo

3.3.1. Slučaj gospodina Watermana.

O takvom jednom pacijentu izvijestio je i Robbles De La Toree (2006). Pacijent se zvao gospodin
Watermen i bio je vješti mesar, sve dok ga nije bolest pogodila. Nakon toga nije više mogao da
nastavi baviti se tim poslom. Nije posve jasno šta je dovelo do trajnog gubitka popriocepcije i

10
osjeta dodira. Vjeruje se da je tijekom oporavka od virusne infekcije autoimuna reakcija njegovog
tijela uništila većinu senzornih nerva. Već nakon par dana Watermen nije mogao da hoda ili da
stoji uspravno. Mogao je praviti pokrete ekstremitetima, ali ne precizne. Kada nije gledao u svoje
udove nije mogao da ih locira. Također, kada nije gledao u svoje prste ili ruke, one su se ponekada
nekontrolisano kretale, ili su ga čak znale i udariti. Kada je ležao u krevetu, nije osjetio svoje tijelo,
ili krevet. Ovaj slučaj slikovito demonstrira značaj i funkciju propriocepcije. Oporavak kod
Watermana je bio složen i dugotrajan. To nije bio neurološki oporavak jer on nikada nije povratio
izgubljene senzacije. Umjesto toga, naučio je koristiti vid za obavljanje funkcija koje zdravoj osobi
djeluju prirodne, kao da se dešavaju same od sebe, pa i ne razmišlja o njima. Trebalo mu je dva
mjeseca da nauči da sjedne, ali za učenje ustajanja mu je trebalo oko šest mjeseci duže. Morao je
ponovo da uči hodati, i do dan danas to hodanje se odvija sporim koracima. Također nikada nije
povratio mogućnost lociranja ekstremiteta bez vidne kontrole. Sve ove radnje i sposobnosti koje
je Waterman naučio odvijaju se sada pod svjesnom kontrolom. Moguće je da je znanje koje je
imao prije bolesti pomoglo kod ponovnog učenja, no sve radnje koje su nekada bile automatske
sada zahtijevaju pažnju, a samim tim i napor. Čak i neke naizgled jednostavne radnje poput
uzimanja šoljice, zahtijevaju napor jer Waterman mora da pogledom prati svoju ruku, da dobro
promisli koja mišićna sila mu je potrebna da izvrši zadatak, itd. Za njega napor u jednom danu
izgleda kao trčanje maratona, i tako svaki dan. U počecima nakon gubitka proprioceptivnih osjeta,
ukoliko bi tok vidnih informacija bio prekinut, na primjer ugase se svjetla a Waterman stoji, istog
trenutka bi se srušio na pod. Nakon nekoliko godina, uspio je da izbjegne trenutno padanje, ali na
način koji je iziskivao ogromne svjesne napore da izazove napetost u mišićima, bez ikakvih vidnih
informacija. Taj postupak bi omogućio Watermanu da stoji na par minuta, ali posljedice su potpuna
mentalna i fizička iscrpljenost koja zahtijeva višednevni oporavak. Naravno i psihološke
posljedice su velike. Ponekada kada bi se budio ujutro, bio bi prestravljen jer vidi ruku na svom
licu, ne shvaćajući da je to njegova ruka. Međutim, veoma je inspirativna borba gospodina
Watermana. On je odlučio da živi najbolji mogući život, naučio je pisati i pohađao je specijalnu
školu za sticanje uredskih vještina što je rezultiralo i zaposlenjem. U poslovnom svijetu, postao je
dosta neovisan, međutim, problem su mu stvarali zadaci koji su zahtijevali istovremenu motoričku
kontrolu i neko kognitivno opterećenje. Ako bi morao istovremeno da sluša ljude i zapisuje neke
bilješke, stalno je morao prebacivati pažnju sa ljudi na svoj rukopis, odnosno na kontroliranje ruke.
Gospodin Waterman je imao poteškoće sa objašnjavanjem svog stanja drugim ljudima. To je

11
vjerovatno zato što ljudi nisu svjesni značaja koje za njih ima proprioceptivni osjetni sistem i
taktilne senzacije. O sličnom pacijentu je izvijestio i Oliver Sacks koji prenosi misli svoje
pacijentice o vlastitom stanju: „Ona i dalje zbog trajnog gubitka propriocepcije osjeća da joj je
tijelo mrtvo, nestvarno, ne-njeno, ona ga ne može spojiti sa sobom.“ Sacks još obavještava o
socijalnim faktorima u njenom životu i životu sličnih njoj: „Društvu nedostaju riječi i simpatije za
takva stanja. Prema slijepcima osjećamo brižnost, možemo zamisliti njihovo stanje, pa se u skladu
s tim prema njima i odnosimo... Ona je invalid, ali priroda njezine nesposobnosti je nejasna, ona
očito nije slijepa ni paralizirana, ona nije ništa što poznajemo, i zbog toga se ljudi prema njoj
ponašaju kao prema luđakinji ili glupači“ (O. Sacks, 1988). Slično stanje opisao je prvobitno
Sterman i sur. (1980; prema Jose Luis Bermudez, 1995), kada je u Sjedinjenim Američkim
Državama se pojavio velik broj pacijenata koji su pokazivali disfunkcije proprioceptivnog sistema.
Ovi slučajevi su povezani sa unošenjem prevelikih količina vitamina B6 (piridoksina), ali za takve
pacijente oporavak je jednostavan, jer simptomi prestaju čim prestane trovanje piridoksinom.

3.3.2. Ehlers-Danolsov sindrom

Uzroci trajnih oštećenja osjeta dodira i propriocepcije ne moraju biti posljedica strukturalnih
oštećenja ili infekcije. Postoje i slučajevi kod kojih su uzroci genetski, kao kod Ehlers-Danolsovog
sindroma (SED2). To je nasljedna bolest bolest kolagena obilježena pretjeranom pokretljivošću
zglobova (hipermobilnost zglobova), pretjeranom rastezljivošću kože (hipersenzibilnost kože) i
khrkošću svih tkiva. Ovaj sindrom je heterogen, što znači da mutacije različitih gena utiču na
količinu, nakupljanje, ili građu različitih kolagena. Holly A. Clayton, Stephanie A. H. Jones i
Denise Y. P. Henriques (2015) su proveli istraživanje da li hipermobilnost zglobova utiče na
proprioceptivni osjet. Rezultati govore da osobe sa SED sindromom na testovima propriocepcije
ostvaruju slabije rezultate od kontrolne skupine koja se sastoji od zdravih odraslih osoba.
Preciznije govoreći, osobe sa SED sindromom su imali više poteškoća u lociranju svog
ekstremiteta. Ovi rezultati bi trebali da upute istraživače da u budućnosti razviju proprioceptivne
vježbe i tretmane koji bi bi mogli smanjiti ozljede koje često pogađaju populaciju osoba sa SED
sindromom.

2
Skraćenica SED za Ehlers-Danolsov sindrom će se koristiti u nastavku

12
 3.3.3. Braun-Sekarov sindrom

Drugi sindrom, čiji je jedan od simptoma gubitak propriocepcije, je Braun-Sekarov sindrom.

Nazvan je prema doktoru Charles-Edouard Brown-Squardu koji je prvi opisao ovu bolest 1850.
godine (Raymond S. Dean, Arthur MacNeill Horton i Chad A. Noggle, 2012). Uzrok je
jednostrana ozljeda kičmene moždine koja za posljedicu ima ipsilateralnu paralizu i gubitak
propriocepcije, te gubitak osjeta boli i temperature na kontralateralnoj strani tijela. Budući da su
najčešći razlozi ovog sindroma ranjavanje hladnim ili vatrenim oružjem, javlja se u većini
slučajeva kod prethodno zdravih pojedinaca. To znači da paraliza i druge posljedice se javljaju
iznenada što je veoma teško za pojedinca koji se nosi sa ovim simptomima, stoga je vrlo često
potrebna profesionalna pomoć psihologa.

13
4. ZAKLJUČAK
Propriocepceptivni osjet uistinu predstavlja osnovu onog što čovjek jeste. To je sposobnost
zahvaljujući kojoj ljudi osjećaju svoje tijelo, te fa lociraju i prepoznaju u prostoru, svjesno ili
nesvjesno. Ovu sposobnost ne bi trebalo miješati sa kinestezijom. Kod kinestezije se akcenat
stavlja na pokret, odnosno osjećaj pokreta tijela i ekstremiteta. Bez propriocepcije bezazlene radnje
poput hodanja, uzimanja šoljice čaja sa stola itd., ne bi bilo moguće obavljati brzinom, lakoćom i
preciznošću kojom se inače obavljaju. Mnoge aktivnosti bi zahtijevala mentalni i fizički napor
budući da bi se morale koristiti vizuelne informacije za obavljanje istih. Također bi morali biti
uključeni i drugi mehanizmi kao npr. pažnja. To u konačnici znači da bi svijest morala biti
uključena u sve procese kao što ste imali priliku vidjeti u slučaju gospodina Watermana. Brojni su
poremećaji propriocepcije, ali u ovom radu su obrađena četiri koja se smatraju značajnijim.
Fantomski ud je mnogim ljudima poznat, i velika je mogućnost da se nekada tijekom života
susretnete sa osobom koja ima fantomski ud, ili čak i fantomski bol. Kod tih osoba se javljaju
veoma uvjerljive percepcije uda koji je amputiran. Pacijent može samo da ima jako čulno iskustvo
prisustva uda, ili taj tzv. fantomski ud može da izaziva osjet boli. Većinom pacijenti izvještavaju
kako imaju osjećaj da su im fantomski prsti ili udovi zgrčeni i otud dolazi bol. Potpuni i trajni
gubitak propriocepcije može nastati kao posljedica virusne infekcije usljed koje dođe do gubitka
senzornih nerva. U tom slučaju osoba mora da uči iznova mnoge radnje, počevši od osnovnih kao
što su sjedenje, ustajanje i hodanje, a pri tom se koristi vizuelnim informacijama. Terapija traje
veoma dugo, ali ona služi da pomogne pacijentu da se nosi sa novim načinom života, emotivno i
fizički, budući da se u takvim slučajevima propriocepcija ne vraća. Kod Ehlers-Danolsovog
sindroma vidljivo je da proprioceptivni deficiti mogu biti posljedica mutacije gena, dok kod Braun-
Sekarovog sindroma uviđamo da se proprioceptivna oštećenja mogu javiti usred povrede.
Sagledavši sve navedene teorije i činjenice vidljivo je da život bez propriocepcije ne bi bio onakav
kakvim ga poznajemo. Konačni cilj ovog rada je pomoći ljudima da razumiju funkciju ovog osjeta,
što bi moglo dovesti do nastanka empatije za ljude kod kojih ovaj sistem ne funkcionira ispravno
i punom snagom. Empatija za takve ljude bi mogla uticati na način kako oni sami prihvataju svoje
stanje, a to bi sigurno doprinijelo njihovoj rehabilitaciji. Buduća istraživanja bi se trebala više
usmjeriti na propriocepciju, i razvijanje tretmana i vježbi koji bi mogli poboljšati ili učvrstiti ovaj
osjet kako bi se pomoglo onima kojima su zaista pomoć i razumijevanje potrebni.

14
5. LITERATURA

• Asbury, A. K., Scahaumburg, H. H., Sterman A. B. (1980). The acute sensory neuronopathy
syndrome: a distinct clinical entity. Ann Neurol, 7 (4), 354-8.

• Bašćarević, V., Ivanović, S., Rasulić, L., Simić, V. Fantomski bol i posttraumatska stanja.
Beograd: Institut za neurologiju, Klinički centar Srbije.
(Dostupno na:
http://www.doiserbia.nb.rs/img/doi/0354-950X/2004/0354-950X0404069R.pdf ; pristup
ostvaren: 18.4.2017.)

• Bell, C. (1833). The Hand, Its Mechanism and Vital Endowments as Evincing Design.
Philadelphia: Carey, Lea and Blanchard.

(Dostupno na:

https://books.google.ba/books?id=9jhIAAAAMAAJ&printsec=frontcover&dq=charles+be
ll+1833&hl=en&sa=X&ved=0ahUKEwjxo8Tr8LHTAhVRbFAKHVYTCR0Q6AEIITAA
#v=onepage&q=charles%20bell%201833&f=false ; pristup ostvaren: 16.4.2017.)

• Bennet, S., Davis, K., Newwel, K. M. (2006). Movement System Variability. Sjedinjene
Američke Države: Human Kinetics.
(Dostupno na:
https://books.google.ba/books?id=IAamvxsVlGAC&pg=PA157&lpg=PA157&dq=Riccio
+i+McDonald+(1998)&source=bl&ots=4WyuNXe6N5&sig=9r-Sh-
JVCdGn2Mo19ImFingri20&hl=en&sa=X&ved=0ahUKEwja5-q1-
rHTAhVSJVAKHQELBQQQ6AEIJjAB#v=onepage&q=Riccio%20i%20McDonald%20(
1998)&f=false ; pristup ostvaren: 16.4.2017.)
• Benton, A.L. i Levin, H. S. (1973). Age effects in proprioceptive feedback performance.
Gerontol Clin, 15(3), 161-9.
• Bermudez, J. L. (1995). The Body and the Self. Sjedinjene Američke Države: MIT Press.
(Dostupno na:
https://books.google.ba/books?id=hwBh9nDDDFQC&dq=Jose+Luis+Bermudez,+1995&s
ource=gbs_navlinks_s pristup ostvaren 18.04.2017.)

15
• Clayton, H.A., Henriques, Y.P., Jones, A.H. (2015). Proprioceptive precision is impaired
in Ehlers–Danlos syndrome. Springerplus: 4, 323.
(Dostupno na:
https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC4493259/ ; pristup ostvaren: 17.4.2017.)
• Dean, S.R, Horton, M.A., Noggle, C.A. (2011). The Encyclopedia of Neuropsychological
Disorders. Springer Publishing Company.
(Dostupno na:
https://books.google.ba/books?id=Q30_QeaGvLYC&dq=The+Encyclopedia+of+Neurops
ychological+Disorders&source=gbs_navlinks_s ; pristup ostvaren: 18.04.2017.)
• Ehrsson, H., Kito, T., Naitom E., Passingham, R. Sadato, N. (2005). Neural substrate of
body size: Illusory feeling of shrinking of the waist. PLoS Biol. 3(12): e412.

• Lackner, J. R. (1988). Some proprioceptive influences on the perceptual representation of

body shape and orientation. Brain 111: 281-297.

• Pinel, J.P. (200). Biološka psihologija. Zagreb: Naknada Slap.

• Ramachandran, R. V. (2007). Ted talks.

(Dostupno na:
https://www.ted.com/talks/vilayanur_ramachandran_on_your_mind/transcript?language=s
r ; pristup ostvaren: 20.4.2017. )

• Robles-De-La-Torre, G. (2006). The importance of the sense of touch in virtual and real
environments. IEEE Multimedia: 13(3), 24–30.

• Rot, N. (2004). Opšta psihologija. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.

• Sacks, O. (1998). Čovjek koji je zamijenio ženu šeširom. Zagreb: Kruzak.
• Schaie, K.W., Willis, S.L. (2010). Handbook of the Psychology of Aging. Sjedinjene
Američke Države: Academic Press.
(Dostupno na:

16
 https://books.google.ba/books?id=LTOzSDyMVCcC&dq=J.+E.+Birren+i+K.+W.+Schaie
&source=gbs_navlinks_s ; pristup ostvaren: 17.4.2017.)

• Sherrington, C. S., (1909). On Plastic Tonus and Proprioceptive Reflexes. Experimental

psychology, 2 (2), 109-156.

(Dostupno na:

http://onlinelibrary.wiley.com/doi/10.1113/expphysiol.1909.sp000032/full ; pristup
ostvaren: 18.4.2017.)

• Smith, M. M., Wing, A. M., (1984). Psychology of Human Movement. London: Academic
Press.

Dostupno na:

https://books.google.ba/books?id=42daBQAAQBAJ&printsec=frontcover&source=gbs_g
e_summary_r&cad=0#v=onepage&q&f=false ; pristup ostvaren 18.4.2017.)

17