Professional Documents
Culture Documents
Rast je proces koji transformiše zigot -jednu ćeliju- u multicelularnu odraslu osobu sa oko
12, 5 hiljada milijardi ćelija. Rast je istovremeno i:
1. filogenetski – menjao se tokom evolucije;
2. ontogenetski – stvaraju se oblici osobeni za svaku vrstu;
3. individualni – razvijaju se osobine specifične za svaku određenu jedinku.
Rast počinje od momenta stvaranja zigota i odvija se neprekidno do oko 20 godina života.
Obuhvata 2 perioda prenatalni i postnatalni. Prenatalni traje od stvaranja zigota, oplodnjom že-
nske muškim gametom pa do rođenja, a postnatalni od momenta rođenja pa do 20. godine ži-
vota.
Brzi i ogromno uvećanje embriona rezultat je uvećanja broja ćelija (hiperplazija), uvećanja ve-
ličine ćelije (hipertrofija) i uvećanje intracelularnog tkiva. Kada se diferencijacija jednog tkiva
odigrala, dalje se odvija rast. Brzina i redosled rasta su genetski određeni ali zavise i od spoljnih
uticaja (činilaca).
Rast može biti apozicioni (uvećanje taloženjem tkiva na površini tvrdih tkiva) ili intersticijalni
(uvećanje unutar mekih tkiva ili organa). Ne razvijaju se sva tkiva, delovi ili organi istom brzi-
nom i u isto vreme. Glava se rano intezivno razvija – kod fetusa je ½ tela a kasnije usporava
rast. Najveći i najbrži skokovi u rastu su u fetalnom dobu, u prvoj godini posle rođenja i pred i u
toku puberteta. Ali postoji harmonija proporcija, npr. zubi se začinju i rastu baš u vreme kada
su se vilice tako razvile da ih mogu prihvatiti.
Zrenje je proces koji se nadovezuje na rast i ne ogleda se samo u dostizanju veličine i propo-
rcija odrasle osobe, već i u punoj sadržajnosti određenih tkiva i sposobnosti vršenja funkcija
svakog organa.
Razvoj je transformacija zigota u potpuno razvijenu osobu. Postoji niz procesa u stvaranju
spoljnih i unutrašnjih embriona – morfogeneza – što odrađuje oblik organa, sistema i celog lju-
dskog tela. Izražene oblike diferenciranih ćelija (fenotip) će pre svega zavisiti od njihovog gene-
tskog svojstva (genotip) a zatim od tipa i stepena genetske ekspresije i represije kao i od spolj-
nih uticaja za vreme diferencijacije.
Rast i razvoj su dva ujedinjena procesa, jer nema rasta bez razvoja niti razvoja bez rasta. Ra-
st i razvoj se mogu podeliti u 2 perioda - prenatalni i postnatalni. Prenatalni traje 280 dana:
preembrionalni (do 20 dana); embrionalni (od 20 dana do 3 meseca) i fetalni (od 2 mese-
ca do rođenja).
Maksila je suturama vezana za kranijalnu bazu zbog čega ima veliki uticaj na rast maksile.rast
facijalnoh kostiju je pod uticajem i u odnosima sa okolnim mekim tkivima. Kako neka tkiva
nastavljaju rast, tako kosti rastu pasivno i premeštaju se sa mekim tkivima. Kod maksile mišići
lica, subkutano i submukozno vezivno tkivo, oralni i nazalni mukozni prekrivač, krvni sudovi i
nervi dovode do pasivnog pomeranja kostiju lica zajedno sa njima i njihovim rastom.
Nazalna šupljina raste tako što skelet nosa raste naglo unapred u odnosu na ostali deo facija-
lnog skeleta za vreme postnatalnog perioda, naročito u adolescenciji. Prednje zidove nosne šu-
pljine čini frontalni procesus maksile.
3
KORPUS raste u anterioposteriornom (dužina), vertikalnom (visina) i transverzalnom (širi-
na) pravcu. Tokom rasta predeli zadnjeg dela ramusa prelaze u prednje delove i ramus se
premešta unazad kombinacijom resorpcije na prednjem rubu i apozicije na zadnjem. Na ovaj
način se korpus izdužuje.
Lingvalni tuberozit je predeo izrazitog rasta; raste skoro direktno unazad apozicijom kosti.
Ramus iza tuberozita raste unutra da bi se našao u liniji osovine mandibularnog luka, spojio se
sa njim i postao deo korpusa.
I stadijum – do 6 meseci;
II stadijum – 6 meseci-2,5 godine;
III stadijum – 2,5-6 godina (mlečna denticija);
IV stadijum – 6-12 godine (mešovita denticija);
V stadijum – 12-29 godine (stalna denticija).
4
9. Rast i razvoj zubnih lukova između 2,5 i 6 godina.
Ovo je III stadijum i zove se stadijum mlečne denticije. To je miran period što se tiče nica-
nja zuba jer su svi mlečni zubi iznikli ali unutar vilične kosti razvojni tok se nastavlja. Do kraja 3.
Godine se završava rast i razvoj svih korenova mlečnih zuba, krunice I stalnog molara su po-
tpuno razvijene i počinje razvoj korenova i počinje mineralizacija II stalnih molara i zamenika.
4 glavne osobine idealne okluzije:
1) dubok zagrižaj;
2) postmolarna ravan;
3) dijasteme ispred gornjih i iza donjih očnjaka;
4) dijasteme između gornjih i donjih sekutića.
Dubok zagrižaj je redovna pojava kod normalne okluzije mlečnih zuba. abrazijom sekutića
smanjuje se dubina preklopa (do 6 godina niži sečivni odnos).
Postmolarna ravan – zbog abrazije sekutića i krvžica molara dolazi do mezijalnog pomeranja
donje vilice i prelamanja postmolarne ravni unatred i stvaraju se uslovi za pravilnu interkuspida-
ciju I stalnog molara. Kod normalne okluzije treba da nastane do 6. godine.
Dijasteme između gornjih i donjih frontalnih zuba smatra se da nastaju pri samom nicanju
zuba i dobar su znak za obezbeđenje dovoljnog prostora za smeštaj stalnih zuba.
U ovom stadijumu napreduje razvoj stalnih sekutića i I molara a sve se više približavaju površini
alveolarnog procesusa. Resorbovanje korenova mlečnih sekutića je u toku. U 6. godini postoji
52 zuba u vilici – začeci svih stalnih zuba više nego u bilo kom periodu života.
11. Promena postmolarne (postlaktalne) ravni tokom razvoja i rasta nizova zuba.
U vreme kompletiranja mlečne denticije, položaj distalnih površina drugih mlečnih molara je
u istoj vertikalnoj ravni zato što je meziodistalni promer donjih molara veći od gornjih naročito
drugi. Međutim kod nepravilnog meziodistalnog odnosa zubnih lukova, distalne površine donjih
molara mogu biti ispred (III klasa) ili iza (II klasa) odgovarajućih površina gornjih drugih mola-
ra. Takav odnos je združen sa promenom odnosa očnjaka:
5
- kod II klase vrh gornjeg očnjaka leži između donjeg očnjaka i lateralnog sekutića;
- kod III klase vrh ide preko mezijalnog dela donjeg prvog molara.
Zbog abrazije sekutića i kvržica molara kao i smanjenja dubine zagrižaja, dolazi do mezijal-
nog pomeranja donje vilice. To dovodi do prelamanja postmolarne ravni unapred i stvara uslove
za uspostavljanje pravilne interkuspidacije prvih stalnih molara. Kod normalne okluzije treba da
nastane do 6. godine. Pre se smatralo da se lomi postmolarna ravan zbog dijastema iza donjih
očnjaka ali prelamanje se dogodilo i kod osoba koje nemaju primarne dijasteme u donjem luku.
Da bi došlo do pravilne interkuspidacije I stalnog molara, ne mora se postmolarna ravan pre-
lomiti u ovom periodu već može i pri smeni mlečnih molara. To se postiže zahvaljujući većoj ra-
zlici između meziodistalnih promera donjih prvih i drugih mlečnih molara i njihovih zamenika ne-
go što je to slučaj kod odgovarajućih gornjih zuba. Preostaje više prostora u donjoj vilici što do-
zvoljava veće mezijalno pomeranje donjih prvih stalnih molara.
Kod nekih osoba sa normalnom okluzijom mlečnih zuba ne dolazi do mezijalnog pomeranja
donjeg luka, pa sa nicanjem stalnih molara uspostavlja se odnos kvržica na kvržicu – nije garan-
cija ni distalnog ni normalnog odnosa. Tek posle ispadanja drugih mlečnih molara može se
uspostaviti normalan odnos. Ovo se može objasniti zakašnjenjem abrazije i stvaranja većeg in-
terkaninog prostora u maksili i većom razlikom u veličini gornjih i donjih mlečnih molara. Ako se
fiksira odnos zub na zub i kod drugig stalnih zuba – distalna okluzija.
7
meziobukalna kvržica I donjeg leži u interdentalnom prostoru gornjeg očnjaka i I mo-
lara a distobukalna u centralnoj fosi gornjeg I;
meziobukalna kvržica II donjeg je u interdentalnom prostoru gornjeg I i II molara, a
distobukalna je u centralnoj fosi gornjeg II.
18. Funkcija mišića pokretača donje vilice, usana, jezika i obraza u ishrani dojenjem
i pri ishrani cuclom u prvih 6 meseci života.
Prema načinu uzimanja i pripreme hrane jasno se razlikuju 2 vida motorne aktivnosti: doje-
nje odnosno sisanje hrane karakterističan za period do nicanja mlečnih molara i žvakanje hrane
koje se upražnjava posle ovog perioda.
DOJENJE
Kod novorođenčeta i odojčeta razvijen je taktilni osećaj usne i sluzokože usne duplje, tako da
su im oralne funkcije od toga zavisne. U to vreme jezik počiva između viličnih grebenova, vrh
jezika je ispružen napred sve do usana. Ishrana odojčeta je zasnovana na nizu bezuslovih refle-
ksnih pokreta koji su izazvani dodirom – usnica sa mamilom izaziva pokret zatvaranja usana oko
mamile. Mamila se nalazi između gornjeg viličnog grebena i vrha jezika koji pokriva donji vilični
greben. Podiže se donja vilica i jezik, povlače unazad, opuštaju i vraćaju unazad (usne skloplje-
ne oko mamile) i tako se stvara vakuum u usnoj duplji, pokret muženja i izvlačenja mleka u us-
nu duplju.
Mleko se skuplja u udubljenju na gornjoj površini jezika. Usna duplja je tada sa faringealne
strane zatvorena glosovelarnim ventilom, da hrana ne pođe u ždrelo. Kad se skupi dovoljna koli-
čina mleka, masom izaziva nadražaj i prekida se sisanje i disanje, pa počinje gutanje. Za vreme
dojenja svi pokreti donje vilice su pod dejstvom mastikatornog mišića.
8
CUCLA IZ FLAŠICE
Isto su sve funkcije kao kod prirodne ishrane dojenjem ako su cucle kratke i čvrste. Ako je
duga i meka, ona upada duboko u usta i jezik se povlači unazad pa donja vilica ostaje u svom
uobičajenom distalnom položaju. Hrana se istiskuje samo pritiskom jezika na gore, nisu stimuli-
sani pokreti donje vilice a položaj jezika i usta je nepravilan.
22. Žvakanje: razvitak funkcije žvakanja, vrste mišićnih kontrakcija, pokreti mandi-
bule u toku žvakanja i tipovi žvakanja.
Daljim razvitkom, kombinuje se kašasta hrana i dete tada prvi put kombinuje pokrete koji
kasnije posle nicanja mlečnih molara sazrevaju u pokrete žvakanja. Žvakanje je refleksna radnja
i nastaje kao posledica opšteg razvitka ali je ipak funkcija koja se uči. Početak je pod kontrolom
svesti ali regulacija je refleksna i u toku žvakanja nije potrebna svesna kontrola. Pokreti mandi-
bule se odigravaju u sva 3 pravca: vertikalnom, sagitalnom i transverzalnom. Pokreti žvakanja
su individualni i ne menjaju se dok se položaj i broj zuba ne promeni (extirpacija, parodontopa-
tija, itd.). Iako se promeni stanje, čovek se brzo adaptira na nove refklesne pokrete kojima se
izbegava svaka smetnja ali osnovni tip žvakanja ostaje isti.
Postoje 2 osnovna tipa žvakanja: maseterični i temporalni. U toku žvakanja dolazi do sit-
njenja i mlevenja hrane prožete salivom a pri pokretima mandibule smenjuju se izotonične i izo-
metrične kontrakcije mastikatornih mišića. Izometrične traju dok se hrana ne zdrobi i zubi dođu
u kontakt a tada nastaje izometrijska kontrakcija. Kontakt zuba dolazi pri završnim fazama žva-
kanja i tada kod maseteričnog tipa zbog horizontalnih sila dolazi do abrazije do abrazije zuba
prvenstveno na mlečnim bočnim okluzalnim površinama i tako se olakšavaju pokreti u horizo-
ntalnoj ravni. Kod temporalnog tipa izostaje abrazija.
Najpovoljnije za razvitak svih orofacijalnih struktura je žvakanje pokretima u svim pravcima i
to naizmenično bilateralno. Do unilateralnog žvakanja dolazi zbog bola, okluzalnih smetnji, ...
Žvakanje se može podeliti u 3 faze: odsecanje hrane, sitnjenje i mlevenje. II i III faza se ne
mogu odvojiti jer se naizmenično ponavljaju dok se hrana potpuno ne usitni. Pokreti su blago
lateralni ili kombinovani lateralno-propulzioni pokreti koji se završavaju u centralnoj okluziji i
tada počinje gutanje.
Ispitivanje tipa žvakanja: - inspekcijom i palpacijom okluzalnih površina mlečnih molara;
- traženjem da se obavi latero-okluzija u granicama funkcije žvakanja
(temporalni tip ne ume).
CENTRALNA OKLUZIJA
To je položaj pri kome se postiže maksimalni kontakt zuba, ne svih već najveći broj koji do-
đe u kontakt pri simetričnom položaju zglobova. Ovde se kondil samo rotira oko horizontalne
ose pri završnom pokretu. Osobe sa malokluzijama imaju svoju centralnu okluziju. To je položaj
najveće stabilnosti mandibule pri kome se okluzalne sile pravilno prenose na okolne kosti bez
bola i neprijatnosti.
12
27. Opšti i lokalni etiološki faktori malokluzija.
Opšti: - nasleđe: hipodoncija, niperdoncija, teskobnost zubnih nizova, dijasteme, skeletno
otvoren zagrižaj, II i III klasa po Angle-u, ...
- oboljenja: rubeole, sifilis, hepatitisi, hronične respiratorne infekcije, paraliza, ...
- deficitarna ishrana: manjak proteina, ugljenih hidrata, masti, minerala, ...
- endokrine disfunkcije: hipofiza, štitna žlezda, ...
- kongenitalne anomalije.
Lokalni: oboljenja, traume, spoljni pritisak, poremećene funkcije, loše navike, hiper-, hipo-,
makro-, mikrodoncija, nenormalan položaj zuba zamenika, labijalni frenulum, rani
gubitak zuba, perzistencija mlečnog zuba, nepravilno ortodontsko lečenje, ...
13
33. Morfološke osobine zuba i zubnih nizova uslovljene naslednim faktorima.
Naslednost mnogih normalnih osobina pa i malokluzija u predelu usta se odnosi na oblik usa-
na, zuba, veličinu, položaj i broj zuba normalne okluzije.
Hipodoncija – smanjenje broja mlečnih i stalnih zuba češća je kod žute rase nego bele, ja-
vlja se kod jednojajčanih blizanaca ali i tu postoji varijacija u ekspresiji jer na nju utiču i spoljni
faktori, postoji korelacija između hipodoncije i hipoplazije jer su pod kontrolom istog gena. Ovo
je poligena anomalija.
Hiperdoncija – ne postoji tako uverljiv dokaz da ima genetski faktor, ali postoje slučajevi da
su prekobrojni gornji lateralni sekutići praćeni prekobrojnim stalnim i javljaju su 2x više kod mu-
škaraca. Indirektna naslednost se nazire kod sindroma: disostosis cleidocranialis (autozomno-
dominantni; javljaju se multipli zubi normalne morfologije), Gardner-ov sindrom (autozomno-
dominantni) i orofacijalni digitalni (polno vezani za X; pojava dupliranja mlečnih i stalnih oč-
njaka).
Diastema mediana – prenosi se autozomno-dominantno.
Epilepsija – indiktan uzročnik malokluzija, a antiepileptični lekovi dovode do hipertrofije gin-
give i time usporava nicanje zuba.
Polimijelitis – retrognatija mandibule.
Muskularna distrofija i cerebralna paraliza – nepravilnost vilica i zuba.
2) OBOLJENJA
Rubeola ostavlja trajne posledice na površinu zuba i remeti ritam razvića i nicanja zuba.
14
Hepatitis izaziva rascep usne i nepca.
Kongenitalni sifilis izaziva karakteristične promene na sekutićima (Huchinson-ovi zubi) u
vidu bačvastog oblika krunice sa polumesečastom griznom ivicom a kod stalnih molara dolazi do
naglog suženja od vrata ka okluzalnoj površini i grizna površina je mala sa mnogo sitnih kvržica.
Akutna febrilna oboljenja privemeno usporavaju rast i razvoj, ali ako utiču na mlečne zube,
ostavljaju posledice i na trajne.
Hronične respiratorne infekcije su naročito uzročnici II klase 2. odeljenja jer se pri disanju
na usta povećava pritisak bukcinatornih mišića te smanjuje rast jezika i time se ne vrši pritisak
na donju vilicu pa dolazi do uskosti.
Epilepsija – indiktan uzročnik malokluzija, a antiepileptični lekovi dovode do hipertrofije gin-
give i time usporava nicanje zuba.
Polimijelitis – retrognatija mandibule.
Muskularna distrofija i cerebralna paraliza – nepravilnost vilica i zuba.
3) DEFICITARNA ISHRANA
Nedostatak vitamina, minerala, masti, proteina i ugljenih hidrata kao najvažniji činioci u
pravilnom razvoju, dovode do malokluzija. Podhranjenost dovodi do oštećenja strukture zuba,
zakasnelog i nepravilnog nicanja zuba, ... Hipovitaminoza vitamina D dovodi do usporenog rasta
zuba i vilica zbog smanjene sposobnosti kostiju da apsorbuju Ca soli, a samim tim i do skelet-
nog otvorenog zagrižaja, slabe razvijenosti maksile u transverzalnom i sagitalnom pravcu, viso-
ko nepce, hipoplazija na krunicama stalnih zuba, ...
4) ENDOKRINE DISFUNKCIJE
HIPOFIZA (kortikotropin, melanocitostimulišići hormon, gonadotropine, prolaktin, hormon
rasta i tireotropin)
HORMON RASTA
- smanjeno lučenje – razvoj vilica je usporen; dimenzije zubnih lukova smanjene; mlečni zubi
niču na vreme ali stalni kasne; ako je deficit hormona nastao pre formiranja zametaka stalnih
zuba, oni mogu biti smanjeni.
- povećano lučenje – gornja vilica je u manjoj meru uvećana u transverzalnom smeru ali do-
nja vilica raste u sva 3 pravca. Nastaje progenizacija zagrižaja, uvećanje vertikalne dimenzije
donjeg dela lica. U većini slučajeva je ukršen zagrižaj, uni- ili bilateralno; uvećanje vilica praće-
no dijastemama.
ŠTITNA ŽLEZDA
- smanjeno lučenje – zastoj mentalnog razvoja; zubi su nepravilnog oblika i skloni karijesu,
vilice su nerazvijene naročito gornja pa dolazi do pseudoprogenije, kasni resorpcija mlečnih i ni-
canje stalnih.
- povećano lučenje – posledica hiperfunkcije ćelija prednjeg režnja hipofize; ne izaziva nika-
kve promene u razvoju kraniofacijalnog sistema.
5) KONGENITALNE ANOMALIJE
Urođeni rascepi
I grupa – rascepi primarnog palatuma: uni-, bilateralni, medijani i submukozni (kompletni i
inkompletni);
II grupa – rascepi sekundarnog palatuma: uni-, bilateralni, medijani, submukozni i palato-
faringealna inkompetencija (kompletni i inkompletni);
III grupa – kombinovani rascepi primarnog i sekundarnog palatuma: unilateralni, unilate-
ralni primarnog i medijani sekundarnog, bilateralni, medijani i submukozni;
IV grupa – retki.
15
Kod uni- i bilateralnog kompletnog rascepa primarnog i sekundarnog palatuma su teške defo-
rmacije maksilarnog luka. Bilateralni slučajevi svih rascepa su teži. Segment na strani rascepa je
često nedovoljno razvijen, posteriorno postavljen i rotiran upolje; aproksimalni deo segmenta je
isturen napred i rotiran nagore prema zdravoj strani te je sredina maksile upadljivo van sredine
lica.
Kod bilateralnog rascepa primarnog palatuma deformacija maksile je slična kao u predhod-
nom slučaju, ali lateralni segmenti čine celinu bez rascepa – sekundarni palatum.
Dakle kod raznih slučajeva rascepa, maksilarni luk je deformisan ali u zavisnosti od slučaja
takav će biti i deformitet. Česta je pojava hipo- i hiperdoncije naročito lateralnih sekutića na
strani rascepa a drugi zubi imaju poremećen položaj (rotacija, inklinacija, infrapozicija) ako su
susedi rascepu i hipoplaziju gleđi usled hirurških trauma.
Pierre Robin-ov sindrom ima karakterističan trijas: mikrognatija mandibule, rascep palatuma i
glosoptoza.
Sindrom ektodermalne displazije – hipodoncija, nekad anodoncija; postojeći zubi su reduko-
vane veličine, krunice su koničnog oblika, postoji dubok a nekad i progeni zagrižaj.
Sindrom dystosis cleidocranialis – nedovoljno razvijena maksila, visoko nepce, pseudoproge-
nija, perzistencija mlečnih zuba i zakasnelo nicanje stalnih, hiperdoncija.
Orofacijalni-digitalni sindrom – postojanje debelih frenuluma u oba vestibuluma, često rascep
palatuma, ankiloglosija, pseudo rascep donjeg alveolarnog procesusa u predelu lateralnih seku-
tića, duplikatura gornjih mlečnih i stalnih očnjaka.
Treacher Collins-ov sindrom – visoko nepce udruženo sa rascepom u oko 30%, uskost zubnih
lukova, teskoba, otvoren i distalan zagrižaj, hipoplazija mandibule.
Apert-ov sindrom – maksila zaostaje u rastu u transverzali i sagitali, uskost maksile, teskoba,
gotsko nepce udruženo sa rascepom mekog nepca u 25% slučajeva, pseudoprogenija.
Crouzon-ov sindrom (dystosis craniofacialis) – uzana i kratka maksila sa gotskim nepcem,
teskoba i uskost maksile, pseudoprogenija.
Down-ov sindrom – hipoplastična maksila sa kratkim tvrdim nepcem, pseudoprogenija, hipo-
ili mikrodoncija, redukovana pojava karijesa ali povećan broj periodontalnih oboljenja.
Sindrom hemifacijalne mikrozomije – hipoplazija mandibule i maksile, mišići oštećene strane
imaju parezu dakle unilateralna je pojava, II klasa 2. odeljenje, uskost i teskoba oba zubna niza
18
Brzina i stepen gubitka prostora zavise od: zuba koji je otklonjen, životnog doba u kome se
desilo i raspoloživog prostora u celom zubnom nizu. Kod primarne rastresitosti do gubitka pros-
tora neće doći. Ako se mlečni zubi izvade u vreme kada je razvoj i nicanje njihovih zamenika uz-
napredovalo, neće biti posledica.
STALNI ZUBI
Gubitak stalnih zuba isto je štetan za razvoj i održavanje normalne okluzije kao i ran gubitak
mlečnih. Veliki broj dece gubi 1 ili više I stalnih molara zbog karijesa, pa posledica toga je pro-
mena u položaju susednih zuba u nizu. Ako se ovo desi pre upotpunjavanja stalne denticije, do-
ći će do skraćenja zubnog niza što na jednoj - što na obe strane, naginjanja susednih zuba ka
praznom prostoru uz rotaciju, ekstruzije antagonista, peridontalnih promena, ... Dakle remeti se
okluzalna ravnoteža i oštećuje se njena funkcija.
Gubitak II stalnog molara nema značajne posledice; gubitak očnjaka i premolara treba one-
mogućiti; gubitak centralnih sekutića naročito gornjih remeti sredinu i smanjuje prostor.
12) PERZISTENCIJA MLEČNIH ZUBA
Je posledica nicanja stalnog na drugom mestu ili njegove impakcije te je resorpcija korena
mlečnog zuba onemogućena i samim tim zamena mlečnog stalnim bez hirurške intervencije nije
moguća.
Moguća je takođe i ankiloza mlečnog zuba, što je česta pojava. Ovde korenovi srastaju za al-
veolarnu kost, zaostaju u razvoju i ostaju u infrapoziciji. Ovo dovodi do naginjanja susednih zu-
ba preko njega i zauzimanja dela njegovog prostora, što uzrokuje skraćenje niza i sprečava ni-
canje stalnog zuba.
Kod nekih kongenitalnih anomalija, mlečni zubi dugo perzistiraju zbog izostanka tendencije
nicanja stalnih (sindrom dysostosis cleidocranialis) ili perzistiraju mlečni a stalni niču.
13) NEPRAVILNO LEČENJE
Može biti uzrok novih malokluzija: obrnut pleklop, prevremeni kontakt, prinudne devijacije
donje vilice, ...
Osnovni uglovi: SNA – odnos gornje vilice prema ravni kranijalne baze u sagitali: 81 O;
SNB – odnos donje vilice prema kranijalnoj bazi u sagitali: 80O;
ANB – odnos gornje i donje vilice u sagitali: 2-4O je I klasa;
NS/SpP – odnos gornje vilice i baze lobanje u vertikali: 12 O je normalna inkli-
nacija g.v. u odnosu na bazu lobanje; više od 12 je inklinirano na gore, manje je na dole.
NS/MP – odnos donje vilice i baze lobanje u vertikali: 32 O je normalna inkli-
nacija donje vilice u odnosu na prednju lobanjsku ravan tj. rast je bez rotacije; više od 32 je ra-
st zadnjom rotacijom, celo lice raste na dole – II klasa i otvoren je zagrižaj; manje od 32 je rast
prednjom rotacijom – III klasa.
SpP/MP – međuvilični ugao u vertikali: 20O; manje od 20 je dubok zagrižaj,
više je otvoren.
NMe/SGo – odnos zadnje i prednje visine lica: 62-65%; veći ugao je rast za-
dnjom rotacijom a manji je rast prednjom.
NSGn – ugao koji govori da li se radi o pravoj progeniji: ako je veći od 66 O,
jeste.
Zbig Bjorkovog poligona je 396O i tada lice raste uravnoteženo. Ako je ugao veći, lice raste
zadnjom rotacijom a ako je manji, prednjom rotacijom.
24
Zbog protruzije sekutića, gornja usna ih delimično prekriva i kontakt među usnama se ne
može voljno napraviti. A radi omogućavanja kontakta, naročito osobe sa izraženom anteropo-
steriornom skeletnom neusklađenosti mandbulu dovode u mezijalan položaj i tada jezik više nije
u kontaktu sa nepcem. Gutanje je neprirodno. Dakle nenormalna funkcija orofacijalne muskula-
ture je posledica prilagođavanja pacijenta anomaliji.
Do ove malokluzije može doći usled normognatog položaja maksile i retrognatog mandibule;
prognatog položaja maksile i normognatog mandibule, bimaksilarnog prognatizma s’ tim da
dominira retrognatizam mandibule, bimaksilarnog prognatizma maksile.
26
- simetrična – leva i desna strana bliže medijalnoj ravni; izazivaju ga nasleđe, rahitis, endo-
krini poremećaji (hipofunkcia tireoidee); povezana je sa Apert-ovim sindromom, dystosis cleido-
cranialis-om, ...
- asimetrična – jedna strana bliža i lako se zapaža. Ovo je kongenitalna pojava udružena sa
kongenitalnim anomalijama: jednostranim rascepom, hemifacijalnom atrofijom, ... Takođe i
opekotinama, raznim patološkim procesima, unilateralnom paralizom.
Uskost je najčešće izražena u predelu premolara, prostor za frontalne zube se smanjuje te se
stvara teskoba, a oblik i dubina nepca su poremećeni u različitim stepenima.
27
Kod I klase dolazi do pogrešne inklinacije sekutića – donji sekutići promašuju cingulum gor-
njih i nastavljaju nicanje a gornji ako ih donja usna ne spreči.
Kod II klase 1. odeljenja donji nastavljaju nicanje do palatinalne mukoze.
Kod II klase 2. odeljenja zagrižaj se razvija uprkos kontaktu gornjih i donjih sekutića i slabo
je razvijen cingulum.
Kod III klase je ovo retka pojava.
Hotz je podelio dubok zagrižaj na: pravi (u fiziološkom mirovanju je prostran interokluzalni
prostor i sekutići se ne preklapaju a mandibula prelazi veliku put do okluzije) i lažni (interokluza-
lni prostor je mali, sekutići se preklapaju a mandibula prelazi kratak put do okluzije).
Garluh je podelio na: nasledne (preklapaju i vilične baze) i stečene (dubok preklop samo zu-
ba).
29
68. Hiperdoncija.
Je pojava većeg broja zuba od normalnog (prekobrojni zubi, multipli, polidoncija).
Prema izgledu se dele na:
- dentes supernumerana – normalnog izgleda, tipičnog oblika;
- dentes accesoria – odudara izgledom, atipični su.
Prema lokalizaciji:
- meziodens – javlja se u frontalnom delu maksile (retko u mandibuli), to je atipičan pre-
kobrojni zub klinastog oblika. Najčešće se lokalizuje između gornjih centralnih sekutića; može
biti udružen sa hipodoncijom a u oko 75% slučajeva je impaktiran.
- distomolar – javlja se distalno od umnjaka, manji i neznatno izmenjene morfologije.
- peridens – nalazi se vestibularno i oralno od zubnog niza.
Za hiperdonciju ne postoje uverljivi dokazi da je nasledna kao kod hipodoncije. Nastaje kao
rezultat prekomerne proliferacije ćelija zubne gredice u razvitku. Javlja se kao redovna pojava
kod nekih naslednih sindroma: dystosis cleidocranialis (svi tipični multipli zubi), orofacijalni digi-
talni sindrom (gornji mlečni i stalni očnjaci), Gardner-ov sindrom.
Češće se javlja u stalnoj denticiji u frontu kod dečaka. Kad je u pitanju mlečna denticija, če-
šće je zahvaćena maksila i to lateralni sekutić. Ako su gornji očnjaci u višku, povezano je sa
orofacijalnim digitalnim sindromom a donji sa dystosis cleidocranialis. Kod stalne denticije se
može javiti u predelu ma koje grupe zuba ali najčešće kod sekutića. Zubi u višku mogu biti
tipičnog (gornji lateralni sekutić, treći premolar i četvrti molar) i atipičnog oblika.
Ovaj poremećaj može biti uzročnik malokluzija u obe denticije:
- teskoba nizova;
- rotacije i inklinacije zuba;
- ometanje nicanja stalnih zuba, naročito gornjih centralnih sekutića;
- stvaranje dijasteme medijane;
- mogu se stvoriti nepravilnosti u zagrižaju (prinudno) zavisno od položaja zuba.
69. Hipodoncija.
Je pojava nedostatka jednog ili više zuba u mlečnoj ili stalnoj denticiji ili u obe. Imamo 2 va-
rijacije: oligodoncija (nedostatak grupe zuba) i anodoncija (nedostatak svih zuba – ektoderma-
lna displazija). Radi dijagnoze hipodoncije pored anamneze i kliničkog pregleda neophodan je i
RTG snimak. Najpogodnije životno doba za ispitivanje RTG snimkom je 6.-a godina ako nam ni-
je neophodno saznanje o postojanju umnjaka ali ako nam treba, 13.-14.-a godina je gornja gra-
nica za ispitivanje.
Hipodoncija se retko javlja u mlečnoj deniticiji, ali ako se desi, prati je i hipodoncija odgova-
rajućih stalnih. Češće se javlja u maksili. Hipodoncija gornjih centralnih sekutića, gornjih i donjih
očnjaka, gornjih i donjih molara je retka pojava i obično je simptom ektodermalne displazije.
Kod jednostrane hipodoncije npr. gornjeg lateralnog sekutića, istoimeni zub sa druge strane je
promenjenog oblika i ukazuje da su obe anomalije istog genetskog porekla tj. različite ekspresi-
vnosti gena. Kod hipodoncije stalnog zuba često se javlja perzistencija mlečnog zuba – npr. Us-
led hipodoncije gornjeg stalnog lateralnog sekutića, stalni očnjak tokom nicanja migrira napred i
niče između centralnog sekutića i mlečnog očnjaka.
Etiologija: najčešće je nasledna anomalija ili je posledica filogenetske redukcije zuba (prilago-
đavanje organa za žvakanje) ili u retkim slučajevima je posledica uticaja spoljnih činilaca (kon-
genitalni sifilic, RTG zračenje, ...). Takođe je i poligenska anomalija (na njenu ekspresiju utiču i
spoljni faktori). Udružen je i sa sindromima – ektodermalna displazija, orofacijalni digitalni sin-
drom, Down-ov sindrom, rascep usne i nepca, ...
Dovodi do malokluzija: rastresitost gornjeg zubnog niza u melčnoj denticiji, dijastema medi-
jana, perzistencija mlečnih očnjaka (resorpcija nije potpomognuta stalnim očnjacima jer su
30
odlutali napred i nikli između mlečnih očnjaka i centralnih sekutića), perzistencija II mlečnih
molara (nedostatak II premolara), dubok zagrižaj kod jačeg stepena hipodoncije, ...
Parcijalnu hipodonciju prati lokalna nerazvijenost alveolarnih procesusa ali bazalni deo vilica
je dobro razvijen.
31
75. Prevencija anomalija u doba mlečnih zuba.
Predstavlja skup metoda i sredstava koje treba što šire i intezivnije primeniti da se sačuva
zdravlje, izbegnu oboljenja ili oštećenja organizma. Ortodontska prevencija je određena staro-
šću pacijenta i obimom primenjenih mera.
A. Preventivne mere u pojedinim razvojnim razdobljima:
- prenatalna prevencija: ne postoje specijalne ortodontske mere, opšta briga i obezbeđenje
higijenskog režima majke već se pristupa kontroli uzimanja medikamentnih zaštita od infekcije,
nepotrebnog RTG zračenja, hemikalija, pušenja, deficita stresa.
- prevencija u doba odojčeta: ovde se kontroliše sastav hrane i način primanja te hrane.
Može biti prirodan (dojenjem), veštačke (cucla) i kombinovan.
Dojenje se preporučuje najmanje 4-6 meseci, a sa ortodontskog aspekta funkcija sisanja je
optimalna za razvoj vilica i snage mišića. Dojenje ne treba da traje duže od 20 minuta. Preventi-
vne mere u toku dojenja podrazumevaju i da se uzima 1000 jedinica vitamina D do kraja doje-
nja.
Veštački način podrazumeva korišćenje cucle ne suviše meke sa malim otvorom i vrhom pre-
ma nepcu (veliki otvor dovodi do infantilnog gutanja). Ritam hranjenja i dužina treba biti kao
kod prirodnog.
Kombinovani je bolje uz pomoć kašičice nego cucle i flašice.
- prevencija u doba malog deteta (do 3 godine): treba se koristiti raznovrsna hrana. Od 12.
do 18. meseca života kada se pojave prvi mlečni molari, dete treba žvakati da bi refleks sisanja
zameniti refleksom gutanja. Koristiti tvrđu hranu. Pravilno, snažno i temeljno žvakanje doprinosi
opštem telesnom razvitku, formiranju pravilnih okluzalnih odnosa i povećanoj otpornosti zuba
na karijes.
Bionator po Balters-u
Pokreti vilica i potpornih struktura utiče na cirkulaciju krvi i limfe. Uravnotežena funkcija jezi-
ka, obraza i usana obezbeđuje jeziku optimalan prostor, razvoj zubnih lukova i međuviličnih od-
nosa. Terapija ovim aparatom se sastoji od normalizacije funkcija i unapređenja mišićnih koordi-
nacija i metabolizma cele orofacijalne regije. Postoje 3 osnovna tipa bionatora:
1) standardni oblik – bionator I kod kompresijske anomalije I, II/1 i II/2 klase;
2) štitni oblik – bionator II kod otvorenog zagrižaja;
3) progenijski ili inlerzijski oblik – bionator III kada jezik vrši pritisak na gornju vilicu i podsti-
če rast.
Bioaktivator
34
Je konstruisan na osnovu pozitivnih terapijskih karakteristika bionatora i aktivatora a to su:
- od bionatora: mogućnost danonoćnog nošenja, uticaj na labiolingvalnu konfiguraciju i ispra-
vljanje funkcijskih smetnji govora i gutanja;
- od aktivatora: mogućnost širenja vilice i aktivacija oslabljenih mišića.
Omogućava širenje vilice i aktivira oslabljene mišiće. Postoje 4 tipa teškoća kojima ovaj apa-
rat pomaže: tip I – teskoba donjeg fronta;
tip II – slaba transverzalna razvijenost gornje vilice; ovde imamo palatinalni luk koji
je faringealno ili incizalno usmeren;
tip III – transverzalna razvijenost i infantilno gutanje; imamo palatinalni luk faring-
ealno usmeren i jezični štit;
tip IV – pokrovni zagrižaj, sagitalni rast donje vilice, protruzija gornjih sekutića;
imamo palatinalni luk.
Funkcionalni aparat po Frankel-u
Radi po princupu usmerene mehaničke sile: aplikacijom pritiska i vuče i eliminacijom pritiska.
Aplikacija pritiska može se postići elastičnom žicom, šrafom ili delovanjem mišića kod aktivnih
ploča i aktivatora. Eliminacija pritiska se postiže vestibularnom pločom. Regulatori funkcije pos-
toje u 2 grupe: I – labijalni luk na gornjim sekutićima i pelota za donju usnu; II – bukalni luk na
donjim sekutićima i pelota za gornju usnu.
Vestibularni štit vrši mehaničko opterećenje pomoću aplikacije pritiska oprugom ili pločom na
oralne površine zuba i alveolarnih grebena tj. vrši bukalno naginjanje zuba. On razvlači meke
delove i masira ih i omogućava sagitalni i transverzalni razvoj vilica. Prostor za funkciju jezika
ostaje slobodan.
Za razliku od aparata koji se glavnim delom nalaze u cavum oris proprium i za usmerenje
koriste žičane opruge, šraf i snagu žvaćnih mišića, regulatori funkcije većim delom lociranu u
vestibulumu, ima zadatak da eliminiše pritisak, aplikuje vuču i koristi potencijale rasta. Pelote su
duboko u forniksu.
VEŽBA ŠPATULOM
Je u mlečnoj denticiji profilaktički i interceptivni zahvat istovremeno. Jednostavno se prime-
njuje a da bi mogao, mora biti dovoljno prostora među zubima i da antagonisti pružaju dovoljno
čvrst oslonac. Najčešće se primenjuje kod obrnutog preklopa pojedinih gornjih zuba a naročito
ako je u nicanju. Jer ako je obrnut preklop već duže prisutan i nakon završetka rasta korena,
ovaj tip terapije nije delotvoran. Za vežbe može poslužiti drvena špatula koja mora imati širinu
koliko i incizalna ivica obrnutog zuba. Postoje 2 načina primene:
1) položiti koso špatulu uz palatinalni rub zuba i opirući se o antagoniste pritiskati špatulu na
dole;
2) položiti špatulu pod uglom od 45O a dete treba da je gricka i tako zub u obrnutom
preklopu terati upolje. S’ tim da se špatula čvrsto drži.
Obe vežbe nekoliko puta dnevno primenjivati po 5 minuta a u roku od 2 nedelje.
38
3) očnjaci – treba izbegavati njihovu ekstrakciju u ortodontskoj terapiji, ali ako su impaktirani
još u nepravilnom položaju, obavezno se vade; u slučaju da na jednoj strani mlečni sekutić se
resorbuje a na suprotnoj perzistira, perzistirajući izvaditi da ne bi došlo do inklinacije lateralnog
sekutića.
4) premolari – vade se u slučaju teskobe bilo u predelu sekutića ili premolara; kada je došlo do
gubitka II mlečnog molara pre nicanja I stalnih molara; u slučaju distalnog zagrižaja bez uskosti
gornje vilice sa šiljatim frontom i pravilnom donjom vilicom, vade se gornji I premolari; ekstra-
kcijom II premolara obezbeđuje se manje prostora za rasterećenje teskobe u frontu i zato se
vade samo ako je neophodno malo prostora; II premolari se vade ako su van zubnog luka
(palatinalno ili oralno) a ostali zubi su zadovoljavajući.
5) I molari – njihova rana ekstrakcija komplikuje ortodontsku terapiju, te se vade ako je mezija-
lno pomereno usled rane ekstrakcije mlečnog II molara ili je zahvaćeno karijesom; kod II klase
je nekad neophodno izvadii oba gornja pa distalizovati premolare i očnjake; u slučaju
destrukcije karijesom 3 od 4 molara pa se ta 3 moraju vaditi, mora se i 4. izvaditi; kod dece bez
umnjaka treba izbeći vađenje.
6) II molari – vađenje ovih zuba može obezbediti prostor za umnjake a i rasteretiti teskobu i
potencijalnu pojavu recidiva; vađenje se primenjuje kod lečenja II klase 1. odeljenja uz ekstra-
oralne mere distalizacije ostalih gornjih zuba ali samo kod anteriornog tipa jer u protivnom bi
doveo do povećanja vertikalnog preklopa fronta i prednje visine lica; uopšteno ekstrakcija se
izvodi u periodu jasno vidljivog folikula na snimku ili tek stvorene krunice umnjaka a pre stvara-
nja korena.
92. Cilj ortodontske terapije kod gubitka stalnih frontalnih zuba u ranom detinjstvu.
40