UNIVERZITET U SARAJEVU

PRAVNI FAKULTET

SARAJEVO

Azra Lojo

ESEJ

Položaj maloljetnika u Rimskom pravu

Sarajevo, 2020
 Sadržaj

Uvod........................................................................................................................................... 3

1. Pojam maloljetnika u rimskom pravu ................................................................................ 4

2. Podjela maloljetnika u rimskom pravu .............................................................................. 5

3. Položaj maloljetnika u Rimu .............................................................................................. 6

3.1 Ustanova starateljstva u rimskom pravu ..................................................................... 7

3.1.1 Skrbništvo (cura) ....................................................................................................... 8

4. Pravna sposobnost maloljetnika u rimskom pravu ............................................................ 9

Zaključak.................................................................................................................................. 11

Literatura .................................................................................................................................. 12
 Uvod
Kao što znamo, samo pojam maloljetništvo, po definiciji, predstavlja obilježje
pravnog statusa fizičkog lica u periodu od rođenja do momenta sticanja punoljetnosti.
Činjenica, da neko lice ima status maloljetnika je u direktnoj vezi sa njegovom poslovnom
sposobnošću, koju ono u ovom životnom dobu ili uopće ne posjeduje ili je ista limitirana.
Maloljetnici, u pravilu, podliježu posebnoj zakonskoj zaštiti i kao takvi imaju ograničena
prava i obaveze. Maloljetništvo se u pojedinim pravim sistemima određuje na različit način.
U većini zemalja, status maloljetnika je vezan za postizanje određene životne dobi, odnosno
starosne granice. Ovakav sistem sticanja punoljetstva je utemeljen na pravnoj pretpostavci da
se u određenim godinama ipso iure stiče i odgovarajuća poslovna sposobnost, pri čemu se ne
uvažavaju individualne razlike. Pravni status i zaštita interesa maloljetnih lica su kroz
historiju bili regulirani na različit način. Briga o djeci je u prvobitnoj zajednici svedena na
nastojanje da im se osiguraju najosnovniji uslovi za život i odrastanje, s ciljem njihovog
osposobljavanja za samostalnu egzistenciju. U periodu grupnog braka, biološki otac nije
poznat, a djeca pripadaju cijeloj generaciji unutar grupe. U doba matrijarhata obaveza
staranja o potomstvu, bez obzira na poznatog genitora djeteta, pripada majci i njenim krvnim
srodnicima.

Maloljetnicima (impubes) su u rimskom pravu označavana lica koja nisu dostigla

spolnu zrelost.Okolnost da je kod neke osobe nastupila zrelost se u klasično doba utvrđivala
individualno. U postklasično doba je prihvaćena pretpostavka, da žene stiču punoljetnost
(puberes) sa navršenih 12, a muškarci sa navršenih 14 godina života. Sa punoljetnošću se
sticala puna poslovna sposobnost. Maloljetnik je mogao biti infants (dijete do navršene 7
godine života) sa potpunom poslovnom nesposobnošću, ili impubes infantia maior (u dobi
između sedme i dvanaeste, odnosno četrnaeste godine života), kada je imao ograničenu
poslovnu sposobnost. Maloljetna osoba, koja se ne nalazi pod očinskom vlašću, povjeravala
se tutoru, koji se u prvom redu brinuo o njenoj imovini. Nakon prestanka tutorstva, tutor je
morao položiti račun o svom postupanju i punoljetnom štićeniku predati svu preostalu
imovinu na samostalno upravljanje.

3
 1. Pojam maloljetnika u rimskom pravu
Prve odredbe o kategorijama mlađih osoba s izričitim dobnim kriterijem nastale su u
rimskom pravu iz doba carstva.U Justinijanovom kodeksu iz 529.godine tako su sadržana
pravila o infantes, djeci do 7. godine koja ni u kojem slučaju nisu mogla odgovarati ako su
ostvarila neko od zabranjenih ponašanja. Ako se netko kažnjivo ponašao u dobi od 7 do 10
godina, ulazio je u kategoriju infantiae proximi i sustizala ga je kazna jedino ako se uspjelo
dokazati da je kod njega postojala sposobnost za krivnju, odnosno da je bio doli capax. 1 Za
maloljetnike u dobi od 10 do 14 godina (pubertati proximi) oborivo se smatralo upravo
suprotno. Predmnijevala se njihova krivnja sve dok se ne bi dokazalo drugačije. 2 Osim što su
prvi put uspostavljene dobne granice kažnjivosti i njihovi različiti učinci u odnosu na krivnju,
rimsko pravo upotpunilo je poseban status maloljetnika tako da se dob do 14 godina tretirala
kao osnova za ublažavanje kazne u slučaju da se ustanovila krivnja. Isto tako takvim se
maloljetnicima nije izricala smrtna kazna.3 Pozitivan pomak u smjeru priznavanja zasebnog
položaja maloljetnika u praksi često je bio osujećen pravilom kako zla namjera nadomješta
dob / malitia suplet aetatem, što je dovodilo do jednakog kažnjavanja maloljetnih i
punoljetnih počinitelja i arbitrarnog postupanja spram maloljetnika.4

Pravilo o blažem kažnjavanju maloljetnika moguće je pronaći i u prvim pisanim statutima

primorskih gradova. Snažan utjecaj rimskog prava na kažnjavanje maloljetnika očuvan je u
odredbama Riječkog statuta iz 1530. godine. Za razliku od ostalih srednjovjekovnih
jadranskih statuta, ovdje je izričito navedeno da se djeca do 7. godine neće kažnjavati.
Prijestupnici stariji od 7, a mlađi od 14 godina kaznit će se po slobodnoj prosudbi gospodina
kapetana i kaznenog suca uz uvažavanje počinjenog djela i položaja počinitelja i žrtve.

1
Tako je poznata Ulpijanova izreka uvrštena u Digesta kako su i malodobni sposobni za krađu ako su doli capax
/Impuberem furtum facere posse, si iam doli capax sit. Ulpijan, Digesta 47.2.23. Izvorni tekst Justinijanovog
Corpus Iuris Civilis, pa tako i Digesta kao njegova sastavnog dijela, objavljen je na stranici: , zadnji put
posjećeno 16. rujna 2012.
2
Ciannavei, A.: L’imputabilità del minore, UNI Service, Trento, 2009., str. 87.-88
3
Carić, A.: Zakon o sudovima za mladež i odredbe o maloljetnicima u Zakonu o prekršajima s komentarskim
bilješkama, poveznicama i sudskom praksom, Narodne novine, Zagreb, 2004., str. 3.-4.
4
Učenje o zloj namjeri poslije je u kanonskom pravu pronašlo podlogu za objašnjavanje moralne komponente
kaznene odgovornosti. Tako sveti Augustin zahtijeva da se počinjenje kaznenog djela mora htjeti, pa ako je
izostala volja za činjenjem zla, nema niti odgovornosti za počinjeno. “Usque adeo peccatum voluntarium malum
est, ut nullo modo peccatum sit, si non sit voluntarium.” Condorelli, O., Roumy, F., Schmoeckel, M. (ur.): Der
Einfl uss der Kanonistik auf die europäische Rechtskultur, Vol. 1, Böhlau, Köln, 2009., str. 140.

4
 2. Podjela maloljetnika u rimskom pravu
Sva maljoletna lica (lat. impubers), bez obzira na pol, su morala imati tutora do svog
punoljetstva. „Kod mladića se dugo vremena polna zrelost utvrđivala individualno (tjelesnim
pregledom) i tek će Justinijan prihvatiti stav prokuleanaca da tu granicu treba fiksirati, kao
što je to već bila praksa za devojke.“5 Naime, za devojke je ta granica još u starom pravu
određena na 12 godina, dok je kod muškaraca tek kasnije ta granica fiksirana na 14 godina.
Da se primijetiti da su Rimljani uočili činjenicu da ženska djeca ranije sazrijevaju od muške i
u skladu sa tim oblikovali ove norme vezane za tutorstvo. Rimsko pravo je poznavalo i
podjelu maloletnika na mlađe maloletnike i starije maloletnike. Mlađi maloletnici su bili
djeca mlađa od 7 godina (lat. infantes),a stariji maloljetnici (lat. impubers), su bili mladići od
7 do 14 godina i devojke od 7 do 12 godina. Djeca do 7 godina nisu imala poslovnu
sposobnost pa nisu mogla zaključivati nikakve ugovore, dok su stariji maloljetnici imali
ograničenu poslovnu sposobnost. „Konkretno, oni su mogli sklapati poslove koji povećavaju
njihovu imovinu, dok je za one koji pogoršavaju njihov imovinski položaj bilo potrebno
odobrenje (lat. auctoritas) tutora.“6 Ovo odobrenje, tutor je davao u trenutku sklapanja posla,
u prisustvu maloljetnika, u usmenoj i svečanoj formi. Što se tiče povećanja imovine, lako je
zaključiti da se tu misli na prihvatanje poklona, prijem nasleđa, naplatu duga i slične pravne
poslove. „No, i isplata duga se smatrala pravnim poslom koji povećava imovinu, jer
neisplaćen dug može izazvati parnicu i sudske troškove ili dovesti do dugovanja kamate.“
Tutorstvo nad maloljetnicima prestaje njihovim punoljetstvom, a u slučaju djevojaka,
njihovim punoljetstvom samo se mijenja oblik tutorstva. Odnosno, djevojke su stavljane pod
drugu, posebnu vrstu tutorstva (lat. tutela mulierum). „Rimski pravnici su smatrali da žena
nije potpuno poslovno sposobna, a obrazloženja idu od srazmjerno ili relativno blagih (ne
razumije se u pravo), pa do uvredljivih: urođena lakomislenost (lat. levitas animi),
nestabilnost koja je svojstvena njihovom polu (lat. imbecilitas sexus).“ Ipak, stvarni razlozi
za ovo počivaju u patrijalhalnim gledanjima na ženu i u agnatskom karakteru porodice u
Starom Rimu.

5
Ibid
6
Stanojević O., RIMSKO PRAVO, Dosije studio, Beograd, 2010., str. 133

5
 3. Položaj maloljetnika u Rimu
Nakon pojave države i klasnog društva, odnosi između roditelja i djece dobijaju pravni
karakter. U ovom periodu se učvršćuje patrijarhalna porodica, sa sve evidentnijim jačanjem, a
potom i potpunom dominacijom muškarca kao muža i oca (pater familias). Tipičan primjer je
rimska porodica, gdje je očinska vlast (patria potestas) nad djecom bila apsolutna. Otac je
imao neograničeno pravo, kako u pogledu ličnosti djeteta, tako i u pogledu raspolaganja
njegovom imovinom.Očinska vlast je, u pravilu, trajala sve do smrti pater familiasa. 7Kasnije
su ovlaštenja starješine porodice znatno ograničena dok su, s druge strane, djeca ostvarila
određena poboljšanja svog imovinskopravnog položaja.8Maloljetnicima (impubes) su u
rimskom pravu označavana lica koja nisu dostigla spolnu zrelost.Okolnost da je kod neke
osobe nastupila zrelost se u klasično doba utvrđivala individualno. U postklasično doba je
prihvaćena pretpostavka, da žene stiču punoljetnost (puberes) sa navršenih 12, a muškarci sa
navršenih 14 godina života. Sa punoljetnošću se sticala puna poslovna sposobnost.
Maloljetnik je mogao biti infants (dijete do navršene 7 godine života) sa potpunom
poslovnom nesposobnošću, ili impubes infantia maior (u dobi između sedme i dvanaeste,
odnosno četrnaeste godine života), kada je imao ograničenu poslovnu sposobnost. Maloljetna
osoba, koja se ne nalazi pod očinskom vlašću, povjeravala se tutoru, koji se u prvom redu
brinuo o njenoj imovini. Nakon prestanka tutorstva, tutor je morao položiti račun o svom
postupanju i punoljetnom štićeniku predati svu preostalu imovinu na samostalno upravljanje.
Patrijarhalni porodični sistem, donekle ublažen pod uticajem crkve, predstavlja jedno od
bitnih obilježja evropskog srednjovjekovnog prava. Maloljetnici se, u pogledu uslova za
sticanje poslovne sposobnosti, tretiraju po uzoru na rimsko pravo. Položaj maloljetnih lica u
feudalizmu je općenito bolji nego u robovlasničkom periodu, izuzev u slučaju vanbračne
djece, koja su i dalje bila diskriminirana u odnosu na bračnu. Odnosi stvoreni uspostavom
kapitalističkog sistema, u prvom redu uključivanjem žena i djece u proizvodne procese,
ozbiljno nagrizaju temelje patrijarhalne porodice, što dovodi do drugačijeg društvenog
pozicioniranja njenih članova. Buržoaska zakonodavstva zadržavaju institut očinske vlasti, ali
istovremeno uvode zakonske obaveze roditelja u pogledu brige o njihovom maloljetnom
potomstvu.

7
Patria potestas je, izuzev smrću porodičnog starješine, prestajala i u slučaju kada otac ili njemu podređena
osoba izgubi jedan od statusa rimskog građanina (capitis deminutio), te ako sin postigne neku visoku državnu ili
religijsku funkciju. Istu posljedicu je imalo i dobrovoljno oslobađanje od očinske vlasti (emancipatio)
8
Ovakav režim roditeljskog prava važio je samo za slobodne rimske građane. Robovi nisu bili subjekti prava te
su, kao i njihova djeca, potpadali pod očinsku vlast gospodara.

6
 U pojedinim državama dolazi do određenog poboljšanja položaja vanbračne djece
(mogućnost pozakonjenja i ograničenog utvrđivanja očinstva), mada su ona generalno još
uvijek diskriminirana kako u porodičnom, tako i u nasljednom pravu.9

3.1 Ustanova starateljstva u rimskom pravu

Nedorasli i žene koji se nisu nalazili ni pod patria potestas ni u manusu, nalazili su se pod
tutorstvom, te razlikujemo tutorstvo nad nedoraslima i tutorstvo nad ženama.Tutorstvo
nedraslih je po Justinijanovom pravu, slično kao i tutorstvo, odnosno starateljstvo modernog
prava, bila ustanova za zaštitu osoba koje zbog svoje dobi nemaju pune djelatne sposobnosti,
iako imaju pravnu sposobnost. Tutorstvo je nadoknađivalo taj nedostatak djelatne
sposobnosti.

Međutim, tutorstvo rimskog prava nije imalo taj značaj, niti je bilo ustanovljeno
prvenstveno u interesu zaštite pupila (štićenika). Svrha u je bila da zaštiti interese familijarne
zajednice, u prvom redu interese samih tutora, koji su se postavjali iz reda pupilovih najbližih
zakonskih nasljednika.10 Znači, na jedanoj strani je tutor, a na drugoj pupil ili štićenik i pravi
zadatak tutora bio je da spriječi štićenika da potroši svoju imovinu, važnost porodične
imovine bila je mnogo veća nego danas i stoga je tutorstvo, zapravo, bilo zaštita interesa
zakonskih nasljednika.

Najstariji obik rimskog tutorstva bila je tutela legitima koja je pripadala najbližem
muškom srodniku. Glavni sadržaj tutorstva bila je uprava štićenikove imovine. U klasičnom
pravu tutor se brinuo i za uzdržavanje štićenika, dok je odgoj uglavnom bio prepušten majci.
Isprva neograničena vlast tutora bila je postepeno, u interesu pupila, sve više stezana
dužnošću tutora da polaže račun o svome radu. Ovo je tutorstvo prestajalo kada štićenik
postane dorastao.

9
Predrasude o vanbračnoj djeci prisutne su čak i u nekim onovremenim zakonskim tekstovima (poput Srpskog
građanskog zakonika iz 1844. godine), gdje se za njih koriste različiti pogrdni termini (kopile i sl.). Izuzetak u
tom pogledu predstavlja revolucionarno zakonodavstvo Francuske buržoaske revolucije koje je u oblasti
porodičnog prava, između ostalog, izjednačilo položaj bračne i vanbračne djece prilikom nasljeđivanja.
10
Marijan Horvat, Rimsko pravo (Školska knjiga, Zagreb, 1973., str.88)

7
3.1.1 Skrbništvo (cura)

Skrbništvo je zajednički naziv za više institucija kojima je zajednički cilj zaštita

imovinskih interesa osoba bez poslovne sposobnosti, ili osoba sa umanjenom poslovnom
sposobnošću.

Još je Zakon XII ploča poznavao ustanovu skrbništva nad ludimiI prema ovom
osnovnom obliku došlo je do primjene tog instituta u različitim slučajevima gdje je bilo
potrebno pružiti zaštitu dorasloj osobi koja zbog ograničene djelatne sposobnosti ili tjelesnih
mana nije bila sposobna ili je bila spriječena upravljati svojom imovinom ili da se sama
zastupa.

Među različitim oblicima skrbništva, koji često izlaze iz okvira porodičnog prava,
razlikujemo skrbništvo nad ludim (cura furiosi), nad rasipikom (cura prodigi) i nad
nedoraslim maloljetnikom (cura minorum).

8
 4. Pravna sposobnost maloljetnika u rimskom pravu
Pravna sposobnost nije nužno spojena s djelatnom sposobnošću. Osoba može imati
pravnu sposobnost, a da nije djelatno sposobna (npr. nedorasli Rimljanin sui iuris; duševno
bolesna osoba), ili može biti djelatno sposoban bez pravne sposobnosti (npr. dorasli
Rimljanin alieni iuris); pravnu i djelatnu sposobnost ima dorasli Rimljanin sui iuris. Dakle,
samostalno raspolagati svojim pravima i samostalno odgovarati za vlastita protupravna
djelanja može samo ona fizička osoba koja je dostigla određeni stupanj fizičke i psihičke
zrelosti. Kako je osnovna funkcija poslovne sposobnosti u zaštiti pravnih subjekata, pravni
sustavi suvremenog prava određuju dobnu granicu kod koje se predmnijeva da je osoba
fizički i psihički zrela, pa time i svjesna posljedica svojih djelanja. Rimski pravnici vezivali
su nastup punodobnosti, odnosno pune djelatne sposobnosti za spolnu zrelost (pubertas). Za
žene se smatralo da dostižu spolnu zrelost s 12 godina života, a za muškarce je do principata
utvrđivana individualno, a kasnije se tražila starost od 14 godina.

Djeca do sedme godine života (infantes) bila su potpuno djelatno nesposobna.

Njihovom imovinom, ako su bile osobe sui iuris, upravljao je tutor.

Osobe od 7. do 12. odnosno 14. godine (impuberes infantia maiores) imale su

ograničenu djelatnu sposobnost. Mogle su poduzimati pravne poslove koji su im donosili
korist, a samo uz tutorovo odobrenje (auctoritas) poslove kojima bi pogoršali imovinu.To je
odobrenje tutor morao dati odmah prilikom sklapanja pravnog posla. Tutorstvo nad
nedoraslim (tutela impuberum) pripadalo je najbližim agnatima, a ako njih nije bilo
gentilima. To je bilo zakonsko tutorstvo (tutela legitima). Tutor je bio zakonski nasljednik
štićenika (pupillus) zbog čega je njegova osnovna obveza bila u upravljanju štićenikovom
imovinom (administratio), a od III. st. p.n.e.više se vodi računa o osobnim i imovinskim
interesima samoga pupila. Tutora je mogao odrediti pater familias u oporuci (oporučno
tutorstvo – tutela testamentaria), a mogao je biti određen od strane magistrata (tutela dativa).

9
 Osobe starije od 12 odnosno 14 godina smatrane su punodobnim (puberes) i potpuno
djelatno sposobnim. Kada je pravni promet postao puno komliciraniji i oslobođen
formalizma, ta se dobna granica pokazala preniskom jer su mlade i neiskusne osobe često
zaključivale pravne poslove na svoju štetu. Zato je početkom II. st. p.n.e. donesen Pletorijev
zakon (lex Plaetoria) kojim su predviđena dva pravna sredstva za zaštitu tih osoba: tužba
koju je mogao podići svaki građanin bez obzira na svoj pravni interes ukoliko bi saznao da je
prevarena dorasla osoba ispod 25 godina starosti (tzv. minores viginti quinque annorum) i
prigovor (exceptio legis Plaetoriae) kojim je prevareni minor mogao odbiti ispunjenje obveze
zaključene pod utjecajem prijevare. Ipak, tako zaključeni pravni posao nije poništavan nego
bi osoba koja je prevarila minora bila kažnjena u javnom kaznenom postupku, a u redovitom
građanskom postupku bila bi na temelju actio legis Plaetoriae osuđena na naknadu štete.

Pretor je pošao korak dalje dopuštajući povrat u prijašnje stanje (restitutio in

integrum) kojim se postizalo ukidanje pravnog posla s povratnim učinkom.Zbog navedenih
pravnih sredstava nitko više nije htio s minorima zaključivati pravne poslove jer je uvijek
postojala mogućnost njihova poništenja.Zato se uobičajilo pozivati skrbnika (curator, cura
minorum) koji je trebao ustvrditi da prilikom sklapanja pravnog posla nije bilo
prijevare.Tijekom vremena razvilo se shvaćanje da je suglasnost skrbnika (consensus
curatoris) obvezatna u svim važnijim poslovima.

Tako je faktično djelatna sposobnost minora izjednačena s djelatnom sposobnošću

koju su imali impuberes infantia maiores, s tim da su minori mogli sklopiti brak i napraviti
oporuku.

10
 Zaključak
Na osnovu svega možemo da zaključimo da maloljetnicima (impubes) u rimskom
pravu su označavana lica koja nisu dostigla spolnu zrelost. Okolnost da je kod neke osobe
nastupila zrelost se u klasično doba utvrđivala individualno. U postklasično doba je
prihvaćena pretpostavka, da žene stiču punoljetnost (puberes) sa navršenih 12, a muškarci sa
navršenih 14 godina života. Sa punoljetnošću se sticala puna poslovna sposobnost.
Maloljetnik je mogao biti infants (dijete do navršene 7 godine života) sa potpunom
poslovnom nesposobnošću, ili impubes infantia maior (u dobi između sedme i dvanaeste,
odnosno četrnaeste godine života), kada je imao ograničenu poslovnu sposobnost.

Maloljetna osoba, koja se ne nalazi pod očinskom vlašću, povjeravala se tutoru, koji
se u prvom redu brinuo o njenoj imovini. Nakon prestanka tutorstva, tutor je morao položiti
račun o svom postupanju i punoljetnom štićeniku predati svu preostalu imovinu na
samostalno upravljanje.

11
 Literatura

1. Stanojević O., Rimsko pravo, Dosije studio, Beograd, 2010.

2. Nermina Traljić, Suzana Bubić, Roditeljsko i starateljsko pravo (Izdavač Pravni

fakultet Sarajevo, Sarajevo, 2007.godine)

3. Priručnik za polaganje pravoudnog ispita (Izdavač Savremena administracija,

Begrad, 1990.godine)

4. Marijan Horvat, Rimsko pravo(Izdavač Školska knjiga, Zagreb, 1973.godine)

5. Mirela Šarac, Zdravko Lučić, Rimsko privatno pravo (Izdvač Pravni fakultet
univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2006.godine)

12