UVOD

Mjerenje ljudskih sposobnosti ima svoje korijene još od početka eksperimentalne psihologije, kada su
djelovali Wundt, Fechner, Catell i Galton. Sposobnosti se u psihologiji definiraju kao temeljne
individualne osobine koje određuju razinu uspješnosti u različitim aktivnostima, a stječu se u tijeku
obavljanja pojedinih aktivnosti, na osnovi naslijeđenih dispozicija, a pod utjecajem prirodne i
društvene okoline u kojoj se pojedinac razvija(Petz, 2005.) Ljudske sposobnosti se često ispituju u
primijenjenoj psihologiji, primjerice u okviru profesionalne orijentacije i selekcije. Uobičajeno se
sposobnosti dijele na senzorne, psihomotorne i mentalne (Petz, 2005). Ovo istraživanje testira
psihomotorne sposobnosti, koje se definiraju kao sposobnosti vezane uz pokrete i motoričke akcije.
Očituju se u brzini, preciznosti i snazi pokreta, a određuju razinu motorne spretnosti u nekoj
aktivnosti koju pojedinac može dostići vježbom. U području psihomotorike ne postoji opća motorna
spretnost, već niz relativno nezavisnih psihomotornih sposobnosti (Petz, 2005). Psihomotorne
sposobnosti možemo podijeliti na globalne, koje se odnose na rad širih mišićnih skupina ili cijelog
tijela i na fine koje podrazumijevaju rad koji je koncentriran na udove i sitnu muskulaturu (Zlatar,
2010.) Prema Zlatar (2010) liječnici se češće bave globalnom, a psiholozi finom psihomotorikom, koja
je područje zanimanja i u ovom istraživanju. U području fine psihomotorike Fleishman (1984) je
ustanovio 11 specifičnih faktora: koordinacija udova, preciznost upravljanja, orijentacija pri
reagiranju, vrijeme reakcije, brzina ručnih pokreta, slijeđenje, ručna spretnost, spretnost prstiju,
mirnoća ruke, ciljanje. Spretnost prstiju je psihomotorna sposobnost brzog i preciznog izvođenja
koordiniranih pokreta prstiju koja dolazi do izražaja pri izvođenju finih, preciznih i brzih pokreta
prstima(Bujas, 1981). Izvođenje ciljno usmjerenih zadataka, zahtijeva ne samo preciznu kontrolu nad
odgovarajućim stupnjevima slobode koji su specifični za kretanje, već i nad tremorom svojstvenim
svakom segmentu udova.(Morrison i Keigh, 2001.) Morrison i Keigh (2001) tremor definiraju kao niz
hotimičnih, nenamjernih, rimtičnih oscilacija unutar bilo kojeg segmenta udova. Crawford i
Zimmerman (2011) smatraju tremor jednim od najčešćih poremećaja pokreta u kliničkoj praksi.
Postoji više vrsta tremora, ali najčešći su tremor pri mirovanju, akcijski tremor, posturalni tremor te
intencionalni tremor(Findley i Capildeo, 1984). Tremor je jedan od pokazatelja mirnoće ruke , koju je
Fleishman(1984) definirao kao sposobnost držanja ruke mirnom dok je pomičemo ili držimo u jednoj
poziciji. Također, bitni pojmovi koje razlikujemo kod psihomotornih sposobnosti su pojmovi
dominantne i nedominantne ruke. Cerebralna lateralizacija ili dominantnost ruke na motornu
kontrolu i efikasnost, pojam je koji označava veću efikasnost izvođenja pokreta (vrijeme izvođenja,
brzina, vrijeme odluke, preciznost) kod ljevaka za lijevu ruku i kod dešnjaka za desnu ruku, odnosno
veću efikasnost prilikom korištenja dominantne ruke. (Reić-Ercegovac, 2003). ). Cilj ovog istraživanja
bio je ispitati mirnoću dominantne i nedominantne ruke prilikom obavljanja zadatka na tremometru
te provjeriti utjecaj vježbe na izvođenje zadatka dominantnom i nedominantnom rukom. Neki od
faktora koji mogu utjecati na psihomotoričke sposobnosti, a samim time i na mirnoću ruke su kofein,
nikotin i određeni lijekovi, što su istraživanja i potvrdila(Ellingsen i sur., 2006). Neka od prethodnih
istraživanja na ovom području koja su ispitivala utjecaj dominantnosti ruke na mirnoću upućuju na to
da je mirnoća ruke veća kod izvođenja zadataka dominantnom rukom (Simon, 1964). Također, drugo
istraživanje je pokazalo pozitivan efekt vježbe kod obavljanja zadatka (Hanna i sur., 1997). U skladu s
prijašnjim istraživanjima na ovu temu, za pretpostaviti jest da će učinak u testu mirnoće biti veći
prilikom obavljanja testa dominantom u odnosu na nedominantnu ruku te da je učinak u testu
mirnoće moguće povećati vježbom.