Potreba i mogućnost dokazivanja Božje egzistencije

Potreba za traženjem Boga ili uzroka svijeta oko nas prisutna je kroz cijelu povijest filozofije.
Gotovo svi ljudi kao i prvi filozofi promatrali su stvoreni svijet i prirodu oko sebe i pitali se
odakle sve to potječe.

Čovjek po prirodi ima poriv cjelokupnu stvarnost strpati u kategorije uma, tako je jednostavno
po naravi usmjeren - da sve želi dokučiti. Tako je i sa Bogom. Iako on ne potpada u kategorije
našega uma (on ih nadilazi, on im je uvjet), čovjek opet po prirodi želi doći do posljednje
stvarnosti. Netko dolazi samo do Apsoluta, nekog božanskog boga, dok je za kršćane tu
osobni Bog- Bog kojem se povjeravamo, kojeg molimo. I do kakvog god Apsoluta ili Boga
došli, čovjek želi barem donekle svojim racionalnim mišljenjem sintetizirati tu misao o Bogu.
To ne može do kraja, jer je Bog i dalje Bog. Iz naše perspektive Bog je najneobičnije biće. To
proizlazi iz naše nenaviknutosti na dobro i naših prilično ograničenih sposobnosti.

Mogućnostima za dokazivanjem Božje egzistencije najviše smo se bavili na kolegiju

Filozofije o Bogu.

Prema Tomi Akvinskom pitanja Božje postojanosti, jedinstva i istinitosti filozofi dokazuju
naravnim svjetlom razuma odakle i naravna, filozofska teologija.

Dokazi o Božjoj egzistenciji predstavljaju niz pokušaja da se u sklopu naravnoga bogoslovlja

(theologia fundamentalis), kao filozofske discipline, racionalnim sredstvima dokaže Božja
egzistencija. Utemeljenje imaju u pet "putova" (quinque viae) dokazivanja Božje egzistencije
Tome Akvinskoga. Pritom se polazi od promatranja prirodnoga poretka, tj. od kontigencije i
objektivne očevidnosti, putem čega se "naravnim svjetlom razuma" ontologički zaključuje o
duhovnom pratemelju svijeta, odnosno o njegovu Tvorcu. Tijekom vremena nastao je niz
dokaza o Božjoj egzistenciji, koje ćemo podijeliti prema njihovom polazištu.

TEMELJ: pet putova Tome Akvinskoga ( I, q. 2,a. 3)

U Božje postojanje čovjek nema neposredan i izravni uvid, ono se ne može izvesti
racionalnim putem a priori, pa Toma zaključuje da demonstratio Božjeg postojanja mora
krenuti od onoga što je prvo za nas, tj. od učinaka koji su osjetilnog karaktera (mora biti a
posteriori). Toma analizira pet iskustvenih fenomena od kojih svaki na svoj način očituje
jasne znakove određene ontološke nedostatnosti, tj. kontigentnosti : nastajanje, uzrokovanost,
moguće, stupnjevi savršenosti, finalnost u svijetu prirode.1

Prvi put polazi od fenomena gibanja i dolazi do Boga kao prvog nepokrenutog pokretača.
Drugi ide od činjenice uzročnosti pa do Boga kao prvog neuzrokovanog uzroka. Treći od
činjenice ne-nužnosti do Boga kao nužnog bića. Četvrti od činjenice stupnjeva savršenosti do
Boga kao potpunog savršenstva. I peti od činjenice finalne usmjerenosti bića do Boga kao
umnog ureditelja svijeta.

1
Ovi "osjenčani" dijelovi teksta prepisani su iz predavanja prof. Pavlovića.

1
Struktura putova je slična i možemo ju prikazati u četiri koraka:

1.) pozornost se usmjerava na određeni fenomen (nastajanje, uzrokovanost, moguće, stupnjevi

savršenosti, finalnost u svijetu prirode),

2.) utvrđuje se njegov karakter relativnosti, tj njegova kontigencija, prizivom na princip

kauzalnosti: ono što je pokrenuto-pokrenuto je od drugoga, drugotni uzroci su u njihovo
vrijeme uzrokovani, moguće dobiva zbiljnost od drugoga, stupnjevi savršenosti primaju svoju
savršenost od najsavršenijeg, finalna usmjerenost zahtijeva uvijek inteligenciju koju priroda u
sebi samoj ne posjeduje.

3.) pokazuje se da je regressus ad infinitum nemoguć,

4. zaključuje se na transcedentnu zbiljnost (Bog)

Kritike Tominih dokaza

Kritikama su se bavili Hume i Kant koji su kritizirali načelo uzročnosti. Hume kritizira
princip uzročnosti jer smatra da ono nema objektivnu vrijednost, nego spada u sferu
subjektivnoga - nastalo je kao plod naše navike povezivanja susljednih fenomena.

Kantova kritika dokaza za Božju egzistenciju temelji se na njegovim gnoseološkim tezama,

prema kojima nam je nemoguće spoznati predmete koji nisu dani u formi prostorno-
vremenskog iskustva, koje mi jedino možemo imati. Intelekt pomoću kategorija povezuje i
ujedinjuje ono što mu iskustvo daje. On je ograničen na te predmete i nikakvi drugi mu nisu
dostupni. Aposteriorne dokaze za Božju egzistenciju Kant je sveo na kozmološki i teološki, da
bi na kraju i teološki sveo na kozmološki, a ovog na ontološki. Ti dokazi počivaju na zakonu
uzročnosti, a zakon uzročnosti vrijedi samo za područje nama mogućeg iskustva u koje Bog
ne ulazi.

Osim toga, prema Kantu u tim dokazima nema dosljednosti. Njihovo je polazište kozmološko,
tj. niz fenomena i regres u tom nizu po zakonu uzročnosti. Tu bi trebalo da se uvjet uzme u
istom smislu u kojemu se uzela relacija uvjetovanog i uvjeta u čitavom nizu koji nas u
neprekinutom toku treba dovesti do najvišeg uvjeta. Međutim, u aposteriornim dokazima za
Božju egzistenciju to se ne događa, nego se regres odjednom prekida te se skače na nešto što
nije član tog niza. S druge strane, kad se iz niza ne bi iskočilo, nužno biće, do kojeg bi se na
tom putu došlo, bilo bi samo prvi član tog niza, a to znači da bi i samo bilo empirično.
Nemoguće nam je, dakle, na taj način doći do prvog transcedentnog uzroka.

Ipak je i za Kanta neosporno da mi po zakonima našeg mišljenja uvjetno biće ne možemo

misliti bez bezuvjetnog. Ono što se ne može dokazati teoretski, dobiva objektivnu stvarnost u
domeni praktičnog uma, gdje je Bog nužan da bi se moglo uskladiti bezuvjetnost moralnog
zakona s bezuvjetnom čovjekovom težnjom za srećom.

2
Ontologijski (ontološki) dokaz ( kartezijanski/ dokaz a priori)

Susreće se kod arapskih (al Farabi, ibn Sina, Al Gazali, ibn Rušd) i kod europskih mislilaca
( R. Descartes, G.W. Leibniz, B. de Spinoza, I. Kant, G.W.F. Hegel i dr). Potječe od Anselma
Canterburyskoga koji ga izlaže u svojem djelu "Nagovor" (Proslogion).

Anzelmo u svojem dokazivanju polazi od zahvaćenosti duha Bogom (idejom Boga). Polazi od
slike Božje u čovjeku, a sam čovjek je ta slika (to je taj apriorni element koji je u temelju
ontološke strukture). Sliku Božju ili ideju Boga Anzelmo nastoji staviti na razinu mišljenja.

Budući da je Bog ono od čega se ništa savršenije ne može pomisliti, nužno stoga postoji ne
samo u našoj misli nego i izvan nje. Jer biće koje postoji samo u misli, ne postoji uistinu.
Stoga je Bog, koji je iznad svake misli, nužno istinito i jedno istinski nužno postojeće biće.

Kritike: većina skolastičkih filozofa ne prihvaća taj dokaz. Ukazuju na neopravdan skok iz
reda mišljenja u red stvarnog, umskog postojanja (biti i misliti je isto). Monah Gaunilo donosi
primjer otoka : smatrao da se iz pojma najsavršenijeg bića ne može zaključiti Božje
postojanje, jer bi se takvim postupkom moglo dokazati i postojanje "najsavršenijeg" otoka, jer
bi za njegovu egzistenciju bilo dovoljno da ga zamislimo. Temeljni prigovor ont. dokazu: ima
li ljudski um uvid u božansku stvarnost? Nama je takva neposredna spoznaja nemoguća..
Kantov prigovor: nije isto ako imam 100 maraka u džepu ili u glavi. Kod Kanta je problem
iskustvo.

Tradicionalna podjela dokaza dijeli ih na apriorne i aposteriorne, prema Anzelmu i Tomi

Akvinskom. Ostali se dokazi uglavnom svode na Anzelmov ili Tomin.

Metafizički dokazi u sebi uključuju prvi, drugi i treći Tomin put. Počivaju na metafizičkoj
kauzalnosti koja isključuje beskonačni niz uzroka i učinaka, tj. koja s Aristotelom zaključuje o
postojanju neprouzročenog uzroka ili o Nepokrenutom pokretaču.

Jedan poznati kozmološki argument je Kalam argument koji ima za cilj dokazati da Bog
postoji, koristeći pritom činjenice vezane uz postojanje svemira i barem jedan utvrđeni princip
mišljenja (metafizički princip). Njegova struktura: Sve što je počelo postojati ima uzrok svoga
postojanja. / Svemir je počeo postojati. / Dakle, svemir ima uzrok svoga postojanja.

Fizički dokazi kombinacija su četvrtog i petog Tomina puta. Prvi od njih pokazuje kako je
red u svijetu dokaz egzistencije najvišega razumnoga bića: budući da su stvari u svijetu
međusobno oprečne, njihov bi sklad i red u svijetu uopće bilo nemoguće zamisliti bez
postojanja apsolutno razumnoga bića koje pomiruje sve te suprotnosti.

Teleološki dokaz je pet Tomin put. Pokazuje da nijedno biće nije nastalo slučajno, već svako
ima svoju svrhu, što omogućuje zaključak o nužnom postojanju najvišega razumnoga bića
koje je prilikom stvaranja svijeta svakom biću istodobno utisnulo njegovu svrhu.

Moralni dokazi izravno se nadovezuju na misao o skladu u svijetu, čime se naglašava da

ontologičkom poretku bića istodobno odgovara ćudoredni poredak.

3
Deontologijski dokaz polazi od prethodne danosti moralnoga zakona (dokazuje se iskustvom
savjesti), koji nije stvorio nitko od ljudi, nego izvire iz vrhovnoga Zakonodavca koji je svijet
uredio u potpunom skladu prirodnoga i moralnoga poretka.

Historijski (etnološki) dokaz susreće se kao naziv tek u 19.st., a korijene ima već kod
Platona, Aristotela, Augustina i Cicerona. Nastoji pokazati da su sva dosadašnja društva
ustrojena u skladu s prirodnim i moralnim zakonima, tj. da samim svojim postojanjem
upućuju na nužnost postojanja vrhovnoga bića koje ih je dovelo u sklad. Ili: ako svi ljudi svih
vremena sude da postoji Bog, onda taj sud ne može biti neistinit. Taj je dokaz najprijeporniji.