Republika Srpska

JU Medicinska Škola
Banja Luka

MATURSKI RAD

PREDMET: ORALNA HIRURGIJA

TEMA: IMPLANTATI U ORALNOJ HIRURGIJI

UČENIK: PROFESOR:
MLADEN PETKOVIĆ IV7 Dr DRAGAN VRUĆINIĆ

Banja Luka, mart 2015. godine

SADRŽAJ

1. UVOD...........................................................................................3

2. MATERIJALI U IMPLANTOLOGIJI...........................................4

2.1. KOROZIJA..............................................................................................5

2.2. TITANIJUM............................................................................................6

2.2.1. Zarastanje implantata...........................................................................................8

2.3. KERAMIČKI IMPLANTATI..................................................................8

3. PODJELA IMPLANTATA..........................................................10

4. UGRADNJA IMPLANTATA......................................................12

4.1. PRIPREMA ZA VILICE ZA IMPLANTACIJU...................................12

4.2. POSTAVLJANJE IMPLANTATA.......................................................13

4.3. PROCENAT USPJEŠNOSTI UGRADNJE DENTALNIH

IMPLANTATA...............................................................................................13

5. ZAKLJUČAK...............................................................................14

6. LITERATURA.............................................................................16

2
1. UVOD
Oralna implantologija je dio stomatologije koji se bavi ugradnjom implantata u cilju
poboljšanja funkcije žvakanja, estetike i fonacije u djelimično ili potpuno bezubih pacijenata.
Oralna implantacija je hirurška ugradnja aloplastičnih materijala (metala, legura, keramike,
polimera, kao i njihovih kombinacija) u meko i koštano tkivo gornje i donje vilice.

Arheološkim istraživanjima otkriveni su vrlo rijetki primjerci implantata koji su stari i

do nekoliko hiljada godina, što znači da je ovo veoma star način da se poboljša funkcija
žvakanja.

Implantologija je postala ozbiljno utemeljena naučna disciplina, zaživjela je na

univerzitetima, a i u privatnoj praksi.

Kao što sam već spomenuo, neki implantati su stari i do nekliko hiljada godina. Prvi
poznati pokušaji implantacije potiču iz perioda Maja, u Centralnoj Americi, 6000g.p.n.e. U
Kini su pronađeni implantati koji potiču iz 3200g.p.n.e, dok su prve impantate od zlata uradili
Etrurci oko 2500g.p.n.e.

Slika 1: Razni implantati

3
2. MATERIJALI U IMPLANTOLOGIJI
Zubni implantati su dodaci od titanijuma, biokompatibilnog materijala, koji se
hirurški ugrađuju u viličnu kost da bi poslužili kao zamjena za prirodne korjenove, odnosno
kao nosači protetskog rada. Sastoji se od dijela koji se ugrađuje unutar vilične kosti i djela
koji viri van iz nje na koji se nanosi kruna, most ili pokretna protetska nadoknada
omogućavajući tako sigurnu i dugovječnu fiksaciju.

Važne osobine koje materijali za izradu implantata treba da posjeduju su:

- Biokompatibilnost,
- Bioinertnost,
- Biofunkcionalnost,
- Bioadhezivnost.

Biokompatabilnost podrazumijeva da meterijal nije toksičan, da ne djeluje kancerogeno, da

ne daje reakciju stranog tijela i da ne uzrokuje alergiju. Tačnije, biokompatabilnost je
usaglašenost implantatnih materijala sa živim tkivima, koji se međusobno ne oštećuju.

Bioinertnost se odnosi prvenstveno na nerastvorljivost i otpornost materijala ili da materijal

ne podliježe koroziji u tkivu.

Biofunkcionalnost znači da materijal, odnosno impantat ima dobar oblik ili dizajn, dobru
čvrstinu ili elastičnost.

Bioadhezivnost je intimno prijanjanje okolnog tkiva i implantata.

4
 Slika 2: Implantati od raznih materijala
Iz ranije navedenih osobina, proističe koji se od materijala mogu implantirati u ljudski
organizam, a da ne uzrokuju bilo kakve lokalne ili sistemske nepovoljne reakcije. To su
mnogi aloplastični materijali, a pored titanijuma, koji sam naveo na početku ovog dijela rada,
koriste se još legure titana, tantal, niobium, legure hrom-kobalt-molibdena, keramički
materijali (aluminijum oksida, staklasta keramika) i polimeri.

U oralnoj implantologiji, mogu da se koriste metali i nemetali posebno, ali isto tako
mogu da se koriste i u kombinaciji sa keramikom. Kawahara smatra da implantati moraju biti
necitotoksični, neiritirajući, nealegijeski i nekancerozni, te da su biomehanički harmonični sa
fizičkim osobinama tkiva i da posjeduju bioadhezivnost, koja je veoma važna za vezu
implantata sa okolnim tkivom, tj. da ne može biti lako odbačen iz tijela.

Na početku, prvo su se kao implantati koristili zlato, srebro i platina, jer se očekivalo
da ih tijelo dobro podnosi iz razloga što su to plemeniti metali. Međutim, njihova ugradnja
nije donijela očekivane rezultate iz razloga što ovako ugrađeni implantati u kontaktu sa živim
tkivom jonizuju, dovodeći do neuspjeha. Metali koji se primjenjuju u implantologiji treba da
su otporni na koroziju, jer od toga zavisi njihova funkcionalna vrijednost.

5
2.1. KOROZIJA
Korozija je najčešći uzrok mnogih neuspjeha u implantologiji. U toku korozije se
odigravaju dvije elektrohemijske reakcije: oksidacija i redukcija. Korozija je reakcija metala
na okolno tkivo koja prouzrokuje njegovu destrukciju. Danas, međutim, mnogi metali koji se
koriste u implantologiji su uglavnom
interni prema koroziji.

Titanijum i njegove legure su

otporni prema koroziji pa ih tkiva
najbolje podnose. Od posebnog značaja
za što bolje ostvarenje veze izeđu
implantata i kosti su osobine metala i
njihov oblik.

Slika 3: Korozija implantata Osnovni uslov koji treba da

ispunjavaju implantati u momentu
ugradje je da njihova površina bude mehanički i hemijski čista i elektrohemijski postojana.
Materijali od kojih su izrađeni implantati svojom površinskom strukturom i stepenom
uglačanosti utiču na akumulaciju plaka što se kvalifikuje kao plak prijemčivost materijala.

Za izradu dentalnih implantata, najčešće se koriste titanijum, tantal i legure hrom-

kobalt-molibdena (Cr-Co-Mo). Oni su kompatibilni i interni materijali pa se stoga najčešće
koriste za izradu endoosealnih implantata.

6
2.2. TITANIJUM
Metal izbora za izradu implantata je komercijalno čist titanijum. Komercijalno čist
titanijum sadrži 99.75% titanijuma, dok 0.25% čine kiseline, gvožđe, ugljenik i azot. On je
interan, nerastvorljiv i otporan na istezanje zuba zbog čega i tanji implantati mogu da izdrže
velika opterećenja.

Slika 4: Titanijumski implantat

Titanijum je reaktivan metal što znači da se u vodi, u vazduhu i elektrolitu vrlo brzo
oblaže titaijum-oksidom, koji posjeduje izuzetnu otpornost. On posjeduje osteogenetski
potencijal, utičući na stvaranje nove remodelovane kosti. Titanijum se ne deponuje u
organima i ne daje sistemske reakcijem jer mu je biološki poluživot kratak.

U nekim histološkim studijama, dokazano je prisustvo jona titanijuma u kosti i

sluzokoži oko implantata, ali i u limfnim žljezdama, jetri, bubrezima i slezini. Zaključeno je
da je teško odrediti medicinski značaj prisustva jona titanijuma jer se on uzima i preko hrane.

7
Do danas, u literaturi, ne postoji ni jedan dokaz o metalizmu kao posljedici ugradnje oralnog
implantata.

2.2.1. Zarastanje implantata

Da bi se povećala imlantno-koštana površina zarastanja, vrši se tzv. plazmiranje
titanijumskih implantata. Plazmiranje se vrši na temperaturi od 15 000-16 000 oC. Na taj
način, perle titanijuma se lijepe ma površinu implantata povećavajući površinu zarastanja.
Tako se za šest do deset puta povećava površina zarastanja što znatno utiče na njegovu bolju
fiksaciju za kost, odnosno trajniju stabilnost.

Slika 5: Implantant sa kapicom za zarastanje

Danas se površina zarastanja implantata povećava nagrizanjem (jetkanjem) kiselinom,

pjeskarenjem ili primjenom posebne laserske tehnike, jer su čestice titana na površini
implantata otpornije u toku akta ugradnje implantata.

Rapavost površine implantata je značajan činilac za uspješnu implantaciju. Mašinski

obrađivani implantati su visoko polirani. Plazmirani, jetkani kiselinom i pjeskareni implantati
ostvaruju mnogo veću kontakt površinu kost-implantat, nego implantati koji su mašinski
obrađivani. Za rapavu površinu implantata kost srasta čvrsto, a treba očekivati da meko tkivo
ostvati sličan spoj i sa suprakrestalnim dijelom implantata.

8
 Tantal je otporan na koroziju, jer se u njemu stvara sloj oksida. Manje se upotrebljava
za izradu implantata jer ne posejduje čvrstinu, dosta je plastičan pa se u toku rada može
deformisati.

2.3. KERAMIČKI IMPLANTATI

Keramički materijali koji se koriste u implantoligiji su aluminijum oksid ili njihova
monokristalna forma (safir forma) i kolikristalna forma (alumina forma). Ovi materijali su
hemijski interni, visoke tvrdoće i vrlo niske termalne i električne provodljivosti,
neprijemčljivi za plak i zubni kamenac, zbog čega ih tkiva dobro podnose u različitim
oblicima.

Slika 6: Keramički implantati

Biokompatabilni su i živo tkivo direktno adherira na implantant. Navedene osobine

ukazuju da su keramički biomaterijali, materijali izbora za oralne implantante.

9
 U praksi se međutim, pokazalo da to nije tako iz prostoh razloga što su mehanička
svojstva metala, pogotovo titanijuma, dosta bolja nego keramički materijali. Stoga se oni
rjeđe primjenjuju. Korišteni su za izradu transdentalnih implantata, listastih implantata i
implantata u obliku zavrtnja. Keramički listasti implantati i
zavrtanj-implantati teško opstaju zbog snage sile u toku
mastikacije ili u toku ugradnje kada dolazi do frakture implantata.

Materijali na bazi ugljenika su crne boje, inertni, loši su

provodnici temperature, velike tvrdoće i otporni pa ih tkiva dobro
tolerišu.
Slika 7: Keramički zavrtanj-
implantat
Polimeri su elektrohemijski postojani i mekši nego keramički
materijali i materijali na bazi ugljenika. Ovdje spadaju akrilat, teflon i dakron.

10
3. PODJELA IMPLANTATA
Prema načinu ugradnje, odnosno ukotvljenosti, postoje četiri osnovne grupe implantata:
 Transdentalni,
 Endosalni,
 Subperiostalni,
 Intramukozni.

Napomena: Ova podjela je izvršena prema vrsti tkiva u koje se postavlja implantat.

Transdentalni implantati preko zuba i retencije kosti imaju funkciju stabilizatora zuba.

Endosalni implantati se ugrađuju u koštano tkivo donje i gornje vilice.

Subperiostalni implantati se postavljaju ispod sluzokože i periosta na koštani tegment gornej

i donje vilice.

Submukozni implantati retiniraju se u sluzokoži nepca, a primjenjuju se u gornjoj vilici

potpuno bezubih pacijenata.

Prema dizajnu ili obliku implantata razlikuju se cilindrični, zavrtanj, listasti, dupli
listasti, zmijasti, ramus implantati, transmandibularni, disk implantati i drugi.

Subperiostalni implantati se dijele na parcijalne i totalne.

Danas se najviše upotrebljavaju endosalni implantati. Procjenjuje se da su u strukturi

ugradnje implantata zastupljeni u 95% slučajeva.

11
 Slika 8: Frialitt

Prema hirurškoj tehnici, implantati se dijele na jednofazne i dvofazne. Jednofazni

implantati se ne prekrivaju mukoperiostalnim režnjem., dok se dvofazni implantati prekrivaju
režnjem i ostaju u mirovanju četiri do šest mjeseci. U drugoj fazi, takozvanoj reoperacija,
oslobađaju se i pripremaju za izradu suprastrukture. U ovu grupu implantanata spadaju
Bronemarkov sistem, IMTEC, IMZ, Pitt-Easy, Biooss, Steriooss, Integral, Biomax, Dyna
implantat, Mac system, Frialitt, Jota, Ankylos, Bone system i još niz mnogih sistema. Mađu
ovim nabrojanim sistemima ima implantata koji se mogu ugrađivati jednofazno, ali ostaju da
miruju četiri do šest mjeseci. Svi ovi sistemi zarastaju oseointegracijom.

12
 Slika 9: Pitt-Easy sistem

Sa druge strane, neki sistemi (listasti, zavrtanj, igličasti), ugrađuju se jednofazno i

opterećuju se odmah ili rano kao nosači konstrukcije. Zbog toga što se ovako opterećuju a
nisu oseointegrisani, postoji velika šansa za neuspjeh

13
4. UGRADNJA IMPLANTATA
Današnji zubni implantati su gotovo neprimjetni u odnosu na ostale zube. Ovakav
izgled potpomognut je činjenicom da je implantat strukturno i funkcionalno povezan sa kosti.
Implantati se relativno brzo postavljaju, ali je potreban određeni period da se oni integrišu u
kost. Integracija implantata u kost je proces u kojem zubni implantat i vilična kost srastaju.
Ovakvi integrisani implantati su najčešće korišćena, i veoma uspješna vrsta zubnih
implantata. Implantatu je potrebno od tri do šest mjeseci da se integriše u kost i sraste, nakon
čega stomatolog može završiti proceduru postavljanjem krunice. Ako do srastanja ne dođe,
implantat neće funkcionisati. Detaljni koraci procedure:

4.1. PRIPREMA ZA VILICE ZA IMPLANTACIJU

Zubni implantat se obično sastoji od vijka napravljenog od titanijuma i krunice. Rupa
malog promjera (pilot rupa) se buši u vilici (na mjestu na kom nedostaje zub) koja će služiti
da vodi vijak i da implantat drži na mjestu. Da bi se izbjegla oštećenja vitalnih struktura
vilice i lica (nervi), stomatolog mora pokazati veliku spretnost i stručnost prilikom bušenja
pilot rupe u viličnoj kosti.

4.2. POSTAVLJANJE IMPLANTATA

Nakon bušenja početne pilot rupe na odgovarajućem mjestu u vilici, ova mala rupa se
polako proširuje kako bi se omogućilo postavljenje vijka implantata u nju. Nakon
postavljanja vijka u rupu, na njega se postavlja zaštitni poklopac koji će omogućiti da
implantat sraste, a mjesto intervencije zaliječi. Nakon nekoliko mjeseci, zaštitni poklopac se
uklanja i privremena krunica se postavlja na vrh zubnog implantata. Privremene krunice služe
kao model po kome desni rastu i oblikuju se na prirodan način. Postupak je završen kada se
privremena krunica zameni trajnom krunicom.

14
 Slika 10: Postavljanje implantata

4.3. PROCENAT USPJEŠNOSTI UGRADNJE DENTALNIH

IMPLANTA
Zubni implantati spadaju među najuspešnije postupke u stomatologiji. Nema garancije
da će implantacija biti uspješna, ali istraživanja su pokazala da je petogodišnji procenat
uspješnosti 95% za implantate donje vilice i 90% za implantate gornje vilice. Stopa uspjeha
za implantate gornje vilice je malo niža jer je njena kost manje gusta od donje vilice, što
otežava implantaciju i srastanje. Postavljanje implantata može biti neuspješno iz različitih
razloga. Najčešći uzrok je neuspješno srastanje implantata i kosti. Na primer, ako je implantat
smješten u pogrešan položaj, srastanje se neće dogoditi.

15
 Slika 11: Implantati na gornjoj i donjoj vilici

Zubni implantat se može polomiti ili inficirati (kao i prirodni zub) i krunice mogu
postati klimave. Ako ste pušač, a razmišljate o postavljanju implantata, Vaš stomatolog će
vjerovatno savjetovati da prije postavljanja implantata prestanete s pušenjem, jer pušači imaju
veći rizik od neuspjeha ove procedure. Budući da ovaj postupak može biti veoma skup,
ukoliko ne odustanete od ove navike može se desiti da će implantati biti samo bacanje novca.
Dobra strana je to da zubni implantati nisu podložni kvarenju kao prirodni zubi. Ipak, loša
oralna higijena može dovesti do razvoja bolesti desni oko zubnog implantata.

16
5. ZAKLJUČAK
Sam postupak ugradnje implantata provodi se kroz nekoliko posjeta stomatologu. Prvi
je korak postavljanje implantata. Postavljanje implantata obično se može obaviti u jednom
posjetu stomatologu u kojem će Vam stomatolog dati anestetik za tretman. Implantati koji
mogu biti izrađeni od raznih materijala kao na primjer titan, postavljaju se u čeljusnu kost.
Nakon toga potrebno je pričekati 3 do 6 mjeseci kako bi se desni zalječile. Za vrijeme trajanja
tog perioda dobićete privremenu protezu ili most. Možda će Vas stomatolog savjetovati da
jedete samo meku hranu nekoliko sedmica nakon operacije. Drugi korak počeće tri do šest
mjeseci nakon ugradnje implantata, kada desni zarastu. U ovom posjetu stomatolog će
razrezati desni i umetnuti metalne nosače u implantate. Ukoliko je potrebno prilagoditi Vaš
privremeni most ili protezu stomatolog će to tada učiniti. U ovom radu mi je pomogao dr
Dragan Vućinić.

17
 6. LITERATURA
1. Bania P.J. (1993), Titanium Alloys in the 1990’s, The Mineral, Metals & Materials
Society, Warrendale
2. Freese H. (2001) , Titanium in Medicine, Springer, Berlin
3. Pfor. Dr Perović V. J. (2004), Oralna implantologija, Univerzitet u Beogradu,
Stomatološki fakultet, Nauka, Beograd
4. dr Petrović J., dr Dugalić D., dr Milošević Z. (1984), Stomatologija za IV razred
usmjerenog obrazovanja zdravstvene struke, zanimanje medicinska sestra, tehničar
stomatološkog smera, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd
5. Todorović LJ, Petrović V, Jurišić M, Kafedžiska-Vračar V (2007), Oralna hirurgija,
3. izdanje, Univerzitet u Beogradu, Stomatološki fakultet, Beograd

18