Emil Mujević, Fakultet pravnih nauka

12/001
19. IV 2013.

SEMINARSKI RAD

Predmet: Porodično pravo

Tema: Ostaci rimske pravne tradicije u savremenom bračnom pravu

 Modestin definiše brak kao doživotnu zajednicu i vezu muža i žene, zajedničku instituciju
božanskog i ljudskog prava1. Justinijanova definicija u Institucijama je ekvivalentna prvoj. On ga
definiše kao vezu muža i žene, koja sadrži trajnu životnu zajednicu 2. Savremena definicija braka,
sadržana u PZ-u Crne Gore, je sadržinski modifikovana, a suštinski potpuno ista kao rimske
definicije. Ona kaže da je brak zakonom uređena zajednica života muškarca i žene (čl. 15 PZ).
Pretpostavke na kojima se zasniva punovažan brak u savremenom pravu su: da se brak zasniva
na slobodnoj volji muškarca i žene da sklope brak, njihovoj ravnopravnosti, uzajamnom
poštovanju i međusobnom pomaganju (čl. 3 PZ). Ova odredba polazi od Ustavne odredbe da se
„brak može zaključiti samo uz slobodan pristanak žene i muškarca“ (čl. 71, st. 1 UCG) i da se
„brak zasniva na ravnopravnosti supružnika“ (čl. 71, st. 2 UCG). Zatim, brak se mora sklopiti
saglasnošću volja muškarca i žene (čl. 16 PZ), a kao cilj braka, navodi se ostvarivanje zajednice
života supružnika (čl. 17 PZ). U rimskom pravu su postojale dvije krucijalne pretpostavke, dva
bitna elementa da bi se sklopio brak, a to su subjektivni element (mora postojati faktična
zajednica života muškarca i žene), i objektivni (tražila se trajna volja i namjera supružnika da
budu baš muž i žena - affectio maritalis). Vidimo da je cilj braka ostao isti, a to je uspostavljanje
trajne zajednice života. Ako se zajednica ne uspostavi, nego se brak sklopi iz nekog drugog
razloga, on će se u savremenom pravu smatrati prividnim. On proizvodi apsolutnu ništavost.
Potpuno istu odredbu, koja se tiče prividnog braka, nalazimo kod Gaja, koji kaže da je simulirani
brak ništav3. Načelo ravnopravnosti u bračnom pravu proističe iz člana 8 UCG, koji govori o
zabrani diskriminacije. Ravnopravnost u bračnom pravu podrazumijeva zabranu pravljenja
razlika između subjekata bračnog prava s obzirom na nebitna svojstva, odnosno, ona svojstva
koja nisu ni u kakvoj vezi sa suštinom institucije braka. Ravnopravnost u savremenom bračnom
pravu se javlja u tri vida (zaključenje braka, vršenje bračnih prava i dužnosti, pravo na razvod
braka). U rimskom pravu, naravno, nije postojala ovakva koncepcija ravnopravnosti. Rodna
neravnopravnost u Rimu je bila prisutna u svim oblastima prava, a zaokružena je bila
nedostatkom ius sufraggi (aktivno biračko pravo) za žene i nedostatkom ius honorum (pasivno
biračko pravo) takođe za žene. Krug lica koja su mogla sklopiti rimski brak je u početku bio
ograničen samo na lica koja su imala rimsko građanstvo, a kasnije je taj krug proširivan. U
najvećoj mjeri se proširio 212. godine, kad je car Karakala odlučio dati rimski civitet svim
slobodnim žiteljima Rimskog carstva. Za zaključenje punovažnog rimskog braka (matrimonium
legitimum) tražilo se postojanje samog prava na sklapanje braka (ius conubii)4; poslovna
sposobnost; polna zrelost budućih supružnika; saglasnost pater familias-a, osim ukoliko se radilo
o licima sui iuris5. Brak sa manusom6 je skoro potpuno nebitan za uticaj rimskog braka na

1
D, 23,2,1 Nuptiae sunt coniunctio maris et feminae et consortium omnis vitae, divini et humani iuris
communicatio.

2
Just, Inst. 1,9,1 Nuptiae autem sive matrimonium est viri et mulieris coniunctio, individuam consuetudinem vitae
continens.

3
D, 23,2, 30 Simulatae nuptiae nullius momenti sunt.

4
Imali su ga rimski građani među sobom i Latini prisci, a plebejci su mogli sklapati brak sa patricijima tek od lex
Canuleia (445. p.n.e.).

5
Lica koja nisu potpadala pod agnatsku vlast porodičnog starješine (pater familias).

6
Brak cum manu obuhvata potčinjavanje žene novoj agnatskoj vlasti muža.
 savremeni brak zbog njegove stroge formalnosti i instituta koji su danas nepoznati (confarreatio,
coemptio, usus), i zato se u ovom radu analiziraju uglavnom osobine braka bez manusa.
U braku sine manu bio je dovoljan faktički zajednički život supružnika i njihov affectio
maritalis. Ali samo njihov affectio maritalis, lično, što znači da ih roditelji, odnosno pater
familias, ne može oženiti protivno njihovoj volji, kakav je slučaj bio u braku sa manusom. Ipak, i
pored toga, tražila se saglasnost pater familias-a. Bilo je uobičajeno da se prije, ili u momentu
zaključenja braka, poštuju i primjenjuju određene svečane forme 7, iako sam brak nije zahtijevao
iste. Tako je npr. vjeridba (sponsalia) bila dio toga, ali o njoj će više biti riječi kasnije. Sve u
svemu, vidimo da, koliko je rano Rimsko pravo uticalo na savremeno pravo što se tiče braka,
toliko i nije uticalo, odnosno, neki važni instituti koji su tada primjenjivani, izbjegnuti su, jer su
zastarjeli i nisu odgovarali potrebama novog doba. Npr. u Rimu je u starijem dobu bilo
dozvoljeno da žena ima 12 godina, a muškarac 14 da bi se sklopio brak. Danas je, naravno, nešto
tako nezamislivo, i odavno je formirana starosna granica od 18 godina za sklapanje braka.
U postklasično doba se mijenja način shvatanja braka, pa se za njegovo sklapanje traži samo
bračni konsenzus supružnika u momentu sklapanja braka, i od tog momenta se smatra da nastaje
trajna zajednica. To shvatanje braka je nastalo pod uticajem hrišćanstva. Znamo da u savremenim
pravnim civilizacijama osnov za nastanak braka može biti isključivo bračni konsenzus, što će reći
da je postklasično doba učinilo preokret u tadašnjoj pravnoj tradiciji i možda i najviše uticalo na
današnju koncepciju sklapanja braka. Važno je napomenuti bračno zakonodavstvo cara Avgusta.
Pred kraj Republike, moral Rimljana je u velikoj mjeri opao, i veoma su bili učestali razvodi,
preljube i natalitet nije bio na zavidnom nivou. Stoga, car Avgust donosi dva zakona: Lex iulia de
adulteris i Lex Iulia et Papia Poppea. Prvi je zakon o preljubi, i reguliše upravo razvratničko
ponašanje koje se bilo ustalilo među Rimljanima. Njime je propisano da niko ne može svjesno i sa
zlom namjerom činiti blud ili preljubu 8. Zanimljiv je primjer koji govori da ko uhvati ženu u
preljubi i nakon toga je zadrži, smatraće se da je oprostio preljubniku 9. Ovaj zakon je u velikoj
mjeri regulisao stanje koje je bilo opšteprisutno u tom dobu, i označio začetak savremenog
pravnog regulisanja pitanja preljube. Drugi zakon je regulisao to da muškarci između 25 - 60
godina života, a žene između 20 - 50 moraju živjeti u braku - to je važilo i za razvedene osobe,
samo što je ženama bio ostavljen rok od 6 mjeseci do 2 godine. Utvrdio je i to da u svakom braku
mora biti začeto makar jedno dijete. Iako su ovi zakoni sa stanovišta modernog prava prilično
primitivni, oni su de facto označili početak usađivanja moralne svijesti u narodu, koja, kad se
ustalila, bilo je nepotrebno njeno pravno regulisanje. Ovo se mora razumjeti s obzirom na duh
vremena u kom su ti zakoni nastali. Zasluga je rimskih klasičnih pravnika i dobrog dijela zakona
iz doba principata što imamo privatno pravo kakvo imamo danas, uključujući i bračno pravo.
Važno je istaći da rimsko pravo jeste recipirano, ali samu recepciju treba doživjeti na pravi način.
Recepcija nije nikada učinjena u potpunosti, već je u ogromnoj mjeri uticala na formiranje
pravnih instituta koji su se bazirali na Rimskom pravu. Bračni instituti vode PORIJEKLO iz
Rima, ali nisu potpuno originalni, naravno. Tu leži srž shvatanja recepcije Rimskog prava. Važno
je i to da je recepcija u najmanjoj mjeri zahvatila one materije građanskog prava u pogledu kojih
se sačuvalo lokalno ili običajno pravo, od kojih je porodično pravo možda i najbitnije. Današnji
ostaci Rimskog prava u gradjansko-pravnoj materiji potiču najviše od glosatora. Vulgarno rečeno,
„moderno rimsko pravo“ jeste, u stvari, pravo koje su glosatori „obradili“.
7
Takva je npr. in domum deductio, odnosno, uvođenje žene svečanim putem u novi dom, kako bi se na očigledan
način pokazao uzajamni affection maritalis.

8
D. 48,5,13 ...ne quis posthac stuprum adulterium facito sciens dolo malo.

9
D. 48,5,30 ...qui uxorem in adulterio deprehensam retinuerit, adulterum in domo deprehensum dimiserit.
 Neke od odredaba IV ploče Zakonika XII tablica su interesantne u smislu uticaja na
savremeno pravo koje se tiče institucije porodice i braka pa ih valja i ovdje obraditi. Ciceron
navodi kako unakaženo dijete treba, po Zakoniku XII tablica, odmah ubiti 10. Znamo da su
pretpostavke za postanak fizičkog lica u rimskom pravu bile: a) da se novo biće potpuno odvoji
od majčine utrobe; b) da se rodi živo 11; c) plod je morao biti savršen, inače se smatrao
pobačajem12; d) da novorođenče ima ljudski oblik13. Zakonodavac danas ne zalazi u ovolike
detalje, već vrlo kratko kaže da fizičko lice nastaje rođenjem. Rimsko pravo je snažno uticalo na
shvatanje pravne sposobnosti začetog, a još nerođenog djeteta (nasciturus). Polazeći od čuvene
maksime koja kaže da se zametak smatra već rođenim, ukoliko se radi o njegovim interesima 14, i
osvćući se na određenu pravnu sposobnost nasciturus-a u savremenom pravu, vidimo da je taj
institut, u stvari, potpuno preuzet od Starih Rimljana. Međutim, pravni poreci savremenog doba
utvrdili su i druge oblike zaštite nerođenog, a začetog djeteta. Ovakav pristup je u skladu s
tradicijom koja vodi porijeklo iz Stare Grčke (sastavni dio Hipokratove zakletve) i na njoj
utemeljenih moralnih uvjerenja u Evropi15. Zaštita začetka djeteta se, shodno tome, smatrala i
smatra moralnim dobrom koje pravo štiti. Ta zaštita treba da se proteže na cjelokupno razdoblje
trudnoće, a ne samo na jedan njen dio. Naime, pravni poreci koji ne zabranjuju već dozvoljavaju
prekid trudnoće, taj prekid su dopuštali do momenta dok plod ne oživi. Smatralo se da prednost
ima u tom razdoblju pravo majke da odlučuje o svom tijelu nad pravom na život začetog a još
nerođenog djeteta.
Što se tiče bračnih smetnji (impedimenta matrimonii), koje predstavljaju zakonom
previđene činjenice čije postojanje sprečava zaključenje punovažnog braka, kako ih definiše
moderni zakonodavac, Rimsko pravo je izvršilo ogroman uticaj. Od kategorija bračnih smetnji,
možemo reći da su apsolutne i relativne, kakve i danas imamo, potekle iz Rimskog prava 16.
Apsolutne onemogućavaju jednom licu da stupi u brak sa bilo kojim drugim licem (erga omnes),
a relativne mu onemogućavaju da sklopi brak samo sa određenim licima (inter partes). U Rimu
nije bilo dozvoljeno sklapanje braka lica koja su u pravoj liniji krvnog srodstva, kao ni danas,
međutim, za razliku od današnje norme, koja kaže da se ne smiju vjenčavati djeca od braće i
sestara, u Rimu je bilo dozvoljeno uzeti za ženu bratovu kćerku 17. Interesantno, nije se mogla
uzeti za ženu sestrina kćerka, ali je od vremena Konstatina ova kontradikcija u pogledu stepena
srodstva ukinuta. Tazbinsko srodstvo je trajno i u Rimskom pravu, pa stoga, kao i danas, nije bilo
10
Cicero (de leg, 3,8,19): cito necatus tamquam ex XII tabulis insignis ad deformitatem puer.

11
U tom smislu Prokulovci i Sabinovci su imali različito mišljenje kada treba smatrati da se dijete rodilo živo.
Prokulovci su smatrali da je dijete rođeno čim zaplače, odnosno dâ znak života plačem, dok su Sabinovci smatrali
novorođenče živim čim da neke, bilo kakve znakove života, npr. romjeranje rukom, disanje, plač... Justinijan je
prihvaio stajalište Sabinovaca.

12
Rimsko pravo je bilo stava da je savršen plod samo onaj koji se rodi nakon 6 mjeseci trudnoće.

13
Pogledati fusnotu 10.

14
Nasciturus pro iam nato habetur, quotiens de eius commodis agitur.

15
Vidi: Budimir Košutić, Uvod u jurisprudenciju, str. 219.

16
U Rimu su apsolutne smetnje bile postojeći brak, ropstvo, zavjet čistoće, zabrana za vojnike, a relativne krvno
srodstvo, tazbina, tutorstvo, vrijeme žalosti.

17
To se uobičajilo kada je, po predanju, božanski Klaudije oženio Agripinu, kćerku svog brata (Gai, Inst. 1,62).
dozvoljeno da sklope brak tazbinski srodnici u prvom stepenu, za vrijeme trajanja, i nakon
trajanja braka. S obzirom na to da savremeni pravni poreci ne poznaju ustanovu tempus lugendi,
odnosno vrijeme žaljenja, o relativnim smetnjama možemo govoriti samo u slučaju srodstva.
Tempus lugendi je regulisan u Justinijanovom kodeksu, u kome se kaže da ako neka žena ne
ožali prvog muža, odnosno, ne oda mu dužno poštovanje, nego požuri sa zaključenjem drugog
braka, neka po opštepoznatom pravu (Edictum perpetuum) bude infamna18. Tempus lugendi je
trajao 10 mjeseci, a hrišćanstvo ga je proširilo na 12 mjeseci. Međutim, iako nije tempus lugendi
prisutan danas, on jeste bio prisutan do nedavno. Takođe, i vjeroispovijest je u kasnijem Rimu
predstavljala bračnu smetnju. Danas je, potičući od Ustavnog načela o ravnopravnosti svih
građana, to nezamislivo, nemoralno i nehumano.
Vjeridba je bila neformalni uglavak braka sine manu i bila je uobičajena u Starom Rimu.
Vjeridba predstavlja dogovor i međusobno obećanje budućeg braka 19. U starom dobu su vjeridbu
sklapali oni koji zaključuju brak, dakle, budući muž i pater familias buduće žene, osim ako se
radilo o ženi alieni iuris, pa je u tom slučaju njen tutor davao saglasnost. Međutim, bilo je
potrebno da se i buduća žena formalno usaglasi, ali ako nije davala nikakvu izjavu po pitanju
vjeridbe, smatralo se da je saglasna. Od predklasičnog razdoblja vjeridbe postaju potpuno
neformalne i iz njih ne izvire pravno utuživa obaveza na sklapanje braka niti na naknadu štete. U
postklasičnom dobu nastaje poseban vid vjeridbe – arrha sponsalicia. Nastala je pod uticajem
hrišćanstva i grčko-orijentalnih običaja. Predstavljala je uzajamno davanje kapare, koju bi
stranka, koja odustane od vjeridbe, gubila ako je dala. Ako je primila, morala je vratiti u
četvorostrukom iznosu (kod Justinijana u dvostrukom). Vjeridba u savremenom pravu ne
obavezuje na sklapanje braka, takođe. Dakle, vjeridba ne predstavlja pravno utuživu obavezu. To
određenje je u skladu sa principom po kome se brak zasniva na slobodnoj volji muškarca i žene
da se vjenčaju (čl. 3 PZ). Međutim, što se tiče pitanja povraćaja poklona u savremenom pravu, u
slučaju da ne dođe do zaključenja braka, ono nije uređeno na isti način u različitim pravnim
sistemima20. U austrijskom pravu svaki vjerenik ima pravo da zahtijeva povraćaj poklona koji je
učinio prilikom vjeridbe, pod uslovom da nije kriv za raskid vjeridbe (§ 1242 ABGB). Njemačko
pravo predviđa da vjerenici vraćaju sve ono što su jedno drugom poklonili ili dali radi
obilježavanja vjeridbe prema pravilima o neosnovanom obogaćenju. Povraćaj poklona je
isključen u slučaju kada je do prestanka vjeridbe došlo usljed smrti vjerenika. U toj situaciji
može biti sporno da li je vjeridba prestala smrću vjerenika ili je raskinuta prije njegove smrti. U
slučaju sumnje, uzima se da je vjeridba prestala smrću vjerenika. Pravo na povraćaj poklona
zastarijeva istekom roka od tri godine od prestanka vjeridbe (§ 1301 i 1302 BGB). Naša sudska
praksa rješava pitanje povraćaja poklona slično njemačkom sistemu. U Rimu je ovo bilo uređeno
na način da ako muškarac samovoljno ne bude htio da uzme vjerenicu za ženu, ono što je on
darovao, ne može se tražiti nazad, a ako se utvrdi da je razlog zbog kojeg nije došlo do
zaključenja braka potekao od vjerenice, može se tražiti povraćaj poklona. Ovaj princip se
primjenivao i kada je darovanje učinjeno vjereniku od strane vjerenice21.
18
CJ. 5,9,1, pr Imppp. Gratianus Valentinianus et Theodosianus AAA. Eutropio pp. (a.380) – Si qua mulier
nequaquam luctus religionem priori viro nuptiarum festinatione praestiterit, ex iure quidem notissimo sit infamis.

19
D, 23,1,3 Sponsalia sunt mentio et repromissio nuptiarum futurarum.

20
Vidi: Dejan Đurđević, Osnovi porodičnog prava Crne Gore, str. 34

21
C. Th. 3,5,2 Imp. Constantinus A. ad Maximum praefectum urbi (a.319) ...si quidem sponte vi sortiri noluerit
uxorem, id quod ab eo donatum fuerit, nec repetatur, tradititum... Quod si matrimoni non contrahendi causa ab
sponsa...detegatur extitisse, tunc sponso eiusque heredibus sine aliqua deminutione redhibeantur. Quae similiter
 Miraz je u rimskom pravu imao mnogo veći značaj nego što ima danas. On je predstavljao
imovinski doprinos koji žena, njen pater familias ili neko treći daje mužu radi olakšavanja
troškova domaćinstva. Miraz koji je davao pater familias nazivao se dos profecticia, a miraz
nekog trećeg dos adventicia. U početku je u Rimu on označavao samo stvar običaja, ali je kasnije
pretvoren dužnost. Davao se 4 načina 22. U početku je miraz postajao trajna imovina muža, ali je
pred kraj republike uveden niz ograničenja, kojima se muž prisiljavao na povratak miraza nakon
razvoda23. U Justinijanovom pravu žena je dobila radi osiguranja povratka miraza zakonsko
založno pravo na čitavu muževljevu imovinu. Tako se je muž i dalje formalno smatrao
vlasnikom miraza, ali je stvarni vlasnik, u stvari, sada bila žena. Danas je miraz samo stvar
običaja, mada, zakonski je regulisan povraćaj miraza nakon razvoda. Ono na šta posebno treba
obratiti pažnju jeste davanje poklona prije braka i pravo supružnika zahtijevati povraćaj nakon
razvoda. U Rimu se takav institut nazivao donatio ante nuptias, i predstavljao je imovinu koju
vjerenik, ili njegov pater familias daje vjerenici kao osiguranje sredstava u slučaju razvoda ili
muževljeve smrti. Međutim, Ulpijan navodi da u Rimu ne vrijede darovanja između muža i žene
radi osiguranja toga da jedan ne bi opljačkao drugoga 24. Vrijede samo darovanja iz određenih
razloga, kao što je slučaj smrti. Kasnije su bilo koja darovanja važila na isti način i mogla su se
dati i za vrijeme trajanja braka (donatio propter nuptias). Donatio ante nuptias dobija u
postklasičnom dobu isti status kao i dos. Muževljevom smrti, imovina pripada djeci, a razvodom
braka učinjenom zbog krivice muža, imovina pripada ženi. U savremenom pravu, zakonodavac
razlikuje poklone veće vrijednosti i obične poklone (čl. 304 PZ). Pokloni veće vrijednosti su oni
čija je vrijednost nesrazmjerno veća u odnosu na vrijednost cjelokupne poklonodavčeve imovine.
Svi ostali pokloni jesu obični. Supružnici nemaju pravo na povraćaj običnih poklona, a što se tiče
poklona veće vrijednosti, supružnici mogu zahtijevati njihov povraćaj. Međutim, od ovog pravila
postoje dva izuzetka25. Poklonodavac nema pravo na povraćaj ukoliko bi to poklonoprimca
dovelo u tešku materijalnu situaciju i ukoliko bi se povraćajem napravila očigledna nepravda
poklonodavcu. Pravila o povraćaju poklona mogu se primijeniti i onda kada je brak prestao
smrću ili proglašenjem nestalog supružnika za umrlog. Do toga dolazi onda kada se nakon smrti
jednog supružnika utvrdi da je postojao osnov za poništenje, odnosno razvod braka (čl. 305, st. 4
PZ). U svemu navedenom lako se uočava da su institut davanja i povraćaja poklona znatno
usavršili Rimljani, shodno duhu vremena u kojem su živjeli, a da je savremeno pravo napravilo
prevratu odnosu na iste.

observari oportet et si ex parte sponsae in sponsum donatio facta sit.

22
Promissio dotis (stipluacijom); Dotis dictio (verbalnim ugovorom); Dotis datio (formama za prenos svojine);
Pactum dotis (neformalnim ugovorom).

23
Dos recepticia – predstavlja obavezu na povratak miraza. U momentu osnivanja miraza tražilo se obećanje muža
u obliku stipulacije da će nakon razvoda vratiti cjelokupni miraz. Ukoliko ne bi vratio, mogao je biti tužen tužbom ex
stipulatu. U Justinijanovom pravu se miraz i bez prethodnog obećanja muža morao vratiti u slučaju razvoda ili
smrti žene, osim ukoliko do razvoda nije došlo ženinom krivicom. Lex Iulia de fundo dotali – zakon koji je donesen
radi regulisanja toga da muž ne smije otuđivati zemljište koje je predmet miraza bez ženinog pristanka.

24
D. 24,1,1 Upianus libro trigesimo secundo ad Sabinum Moribus apud nos receptum est, ne inter virum et uxorem
donationes valerent. Hoc autem receptum est, ne mutuo amore invicem spoliarentur donationibus non
temperantes, sed profusa erga se facilitate.

25
Vidi: Dejan Đurđević, Osnovi porodičnog prava Crne Gore, str. 104.
 Rimljani su smatrali da brak prestaje razvodom, smrću, zarobljavanjem ili gubitkom slobode
na drugi način jednog od bračnih drugova26. U današnjem pravu brak prestaje smrću,
proglašenjem nestalog lica za umrlo, poništenjem i razvodom. Poništenje predstavlja potpuno
novi institut u odnosu na Rimsko pravo. Proglašenje nestalog lica za umrlo je u stvari
kvalifikovani slučaj onoga što su Rmiljani supsumirali pod zarobljavanjem ili gubitkom slobode.
Istina je da se fizički integritet lica koje je zarobljeno ne gubi, ali u pravno-tehničkom smislu,
rimsko zarobljavanje i današnje proglašenje nestalog lica za umrlo nisu daleko jedno od drugog.
Paul kaže da razvod može biti samo stvarni, odnosno onaj koji u sebi sadrži trajnu namjeru da se
razvede. Stoga, ako se u velikoj ljutnji nešto učini, ne treba smatrati valjanim, osim ako se
vremenom ne pokaže da je to bila prava namjera. Zato, ako se žena, koja je u ljutnji rekla da se
razvodi, nedugo zatim vrati nazad, ne treba smatrati da se zaista htjela razvesti 27. Ovo ne
predstavlja ništa drugo, nego određenje da pravo na razvod braka imaju supružnici samo u
slučaju kada su odnosi između njih ozbiljno i trajno poremećeni (čl. 56 PZ). Pravo na razvod
braka su i u Rimu imali i danas imaju i muž i žena. Brak se u Rimu mogao razvesti i repudium-
om28 i saglasnošću oba supružnika. I danas se brak može razvesti tužbom jednog od supružnika, i
sporazumno. Važno je istaći da se brak mogao razvesti bez opravdanog razloga u Rimu, ali su
krivca za to pogađale vrlo teške kazne i sankcije. Upravo zbog toga, razvodi bez postojanja
određenog brakorazvodnog uzroka nisu bili učestali. Danas je brak nemoguće razvesti bez
uzroka.
Na osnovu svega izloženog, uviđamo da je današnje bračno pravo u velikoj mjeri preuzelo
pravne institute koji su začeti u Rimu, i one koje su Rimljani usavršili. Zaslugom pravne nauke
Starog Rima, rada i uticaja pravnika kao što su bili Papinijan, Ulpijan, Modestin, Paul i Gaj,
zatim, uticajem Justinijanovog zakonodavstva, pa onda radom velikih pravnih škola, kao što su
glosatorska i postglosatorska, mi danas imamo ne samo bračno, već skoro cjelokupno građansko
pravo zasnovano na rimskom ius civile. Rimsko privatno pravo predstavlja majku modernog
privatnog prava, začetnika velikih pravnih instituta koje danas poznajemo i kojih se pridržavamo.
Svaka od gore navedenih oblasti koje su ukratko obrađene zahtijevaju stotine stranica rada i
istraživanja, i komparaciju dva vremenski različita, a sadržinski veoma slična pravna sistema.
Ukratko sam htio, shodno potrebama ovog rada, da ukažem na najosnovnije sličnosti i razlike
između njih. Dimidium facti qui coepit habet!

26
D. 24,2,1 Paulus libro trigesimo quinto ad edictum. Dirmitus matrimonium divortio morte captivate vel alia
contingente servitute utrius eorum.

27
D. 24,2,3 Paulus libro trigesimo quinto ad edictum. Dviortium non est nisi verum, quod animo perpetuam
constituendi dissensionem fit. Itaque quidquid in calore iracundiae vel fit vel dicitur, non prius ratum est, quam si
persevarantia appruit iudicum animi fuisse: ideoque per calorem misso repudio si brevi reversa uxor est, nec
divortisse videtur.

28
Razvod do kojeg dolazi jednostranom izjavom jednog od bračnih drugova.
 Literatura:

Marijan Horvat – „Rimsko pravo“;

Dragomir Stojčević – „Rimsko privatno pravo“;
Ante Romac – „Izvori rimskog prava“;
Peter Stein – „Rimsko pravo i Europa“;
Dejan Đurđević – „Osnovi porodičnog prava Crne Gore“;
Marija Draškić – “Porodično pravo”;
Mijat Šuković – “Ustavno pravo“.