Professional Documents
Culture Documents
WWW.SEMINARSKIRAD.ORG
WWW.MAGISTARSKI.COM
WWW.MATURSKIRADOVI.NET
WWW.MATURSKI.NET
WWW.SEMINARSKIRAD.INFO
WWW.MATURSKI.ORG
WWW.ESSAYSX.COM
WWW.FACEBOOK.COM/DIPLOMSKIRADOVI
NA NAŠIM SAJTOVIMA MOŽETE PRONAĆI SVE, BILO DA JE TO SEMINARSKI, DIPLOMSKI ILI MATURSKI
RAD, POWERPOINT PREZENTACIJA I DRUGI EDUKATIVNI MATERIJAL. ZA RAZLIKU OD OSTALIH MI VAM
PRUŽAMO DA POGLEDATE SVAKI RAD, NjEGOV SADRŽAJ I PRVE TRI STRANE TAKO DA MOŽETE TAČNO DA
ODABERETE ONO ŠTO VAM U POTPUNOSTI ODGOVARA. U BAZI SE NALAZE GOTOVI SEMINARSKI,
DIPLOMSKI I MATURSKI RADOVI KOJE MOŽETE SKINUTI I UZ NJIHOVU POMOĆ NAPRAVITI JEDINSTVEN I
UNIKATAN RAD. AKO U BAZI NE NAĐETE RAD KOJI VAM JE POTREBAN, U SVAKOM MOMENTU MOŽETE
NARUČITI DA VAM SE IZRADI NOVI, UNIKATAN SEMINARSKI ILI NEKI DRUGI RAD RAD NA LINKU IZRADA
RADOVA. PITANjA I ODGOVORE MOŽETE DOBITI NA NAŠEM FORUMU ILI NA
MATURSKIRADOVI.NET@GMAIL.COM
SADRŢAJ
1. UVOD....................................................................................................................1
1.1. Cilj rada........................................................................................................ 2
5.ZAKLJUČAK........................................................................................................65
6. LITERATURA......................................................................................................68
7.POPIS ILUSTRACIJA.........................................................................................70
1. UVOD
Vrste i oblici osiguranja danas su izuzetno razgranati pokrivajući gotova sva podruĉja
ĉovjekovog djelovanja. Osiguranje podrazumjeva ne samo zaštitu ţivota i imovine, već
zaštitu zdravlja, interesa, odgovornosti za obavljanje odreĊenih djelatnosti, itd.
Zahvaljujući osiguravajućoj djelatnosti ĉovjek ne mora da se bespomoćno prepusti
dogaĊajima kao što su poplava, poţar, grad i mnoge druge opasnosti koje mogu uništiti
njegovu imovinu, oštetiti njegovo zdravlje, ili odnijeti ljudske ţivote. Osiguranjem se
moţe obezbjediti egzistencija najbliţih u sluĉaju smrti, kao i u sluĉaju gibitka opšte i
radne sposobnosti. Zaštita i sigurnost koju pruţa osiguranje danas nema alternativu.
Upravljanje rizicima, kao sastavni dio finansijskog planiranja, traţi identifikaciju rizika
sa kojima se suoĉavaju ljudi ili poslovi i procjenu njihovog finansijskog uticaja u sluĉaju
ostvarenja. Jednom kada se relevantan rizik identifikuje, menadţer rizika mora odrediti
potrebe za osiguranjem na bazi postavljenih finansijskih ciljeva i procjeniti koji će mu od
brojnih alata za upravljanje rizicima pomoći u njihovom ostvarenju. Kako bi donio
razumnu odluku, menadţer rizika mora dobro poznavati koncepcije i funkcije razliĉitih
proizvoda osiguranja koji su dostupni za ublaţavanje gubitka, kao i nove prizvode i
buduće trendove razvoja u osiguranju. Osnovni cilj osiguranja, kako su procjenili
ekonomisti, je da se izvrši transfer resursa od stanja niske graniĉne koristi prihoda na
stanje u kom je graniĉna korisnost prihoda visoka. Ukoliko je osiguranje aktuarski
pravilno, ovaj koncept će se nastaviti sve dok je graniĉna korisnost novca konstantna.
Ukoliko osiguranje nije aktuarski pravilno, osiguranje će biti djelimiĉno i rast će sa
porastom averzije prema riziku. Osiguranje je najefektivnije kada su gubici dovoljno ĉesti
da budu zapaţeni, ali ne dovoljno ĉesti da postanu rutina. Osiguranje rutinskih dogaĊaja
zahtjeva postojanje administrativnih troškova koji se ponavljaju i koji ĉine osiguranje kao
jeftiniji izbor. Osiguranje ekstremno rijetkih rizika takoĊe podrazumjeva postojanje
razumnih troškova, sa malom dobiti od obeštećenja.
Mjerenje rizika je od krucijalne vaţnosti efektivnom menadţmentu rizika svake
finansijske institucije. U zavisnosti od toga koliko je menadţment rizika efektivan,
osiguravajuća kompanija moţe da propadne ili da posluje vrlo uspješno. Kompletno
izbjegavanje rizika moţe rezultirati sa relativno siromašnim finansijskim povratima,
koji će pogoršati konkurentsku poziciju osiguravaĉa i na taj naĉin umanjiti njegovu
prodaju i finansijske performanse. S druge strane, pretjerano preuzimanje rizika moţe
doprinjeti visokim kratkoroĉnim dobitcima ali takoĊe i budućim finansijskim gubicima ili
ĉak nesolventnošću. Uspješne kompanije uĉe kako da kontrolišu rizik kako bi preţivjele i
prosperirale na duge staze. Kompanije moraju voditi politiku rizika, na naĉin koji im
omogućuje kompetetivnost, rast i razvoj.
U radu će biti detaljno opisane dvije osnovne grupe rizika i to rizici osiguranja sa kojima
se suoĉava osiguravajuća kompanija a potiĉu iz same djelatnosti osiguranja, kao i rizici
koji potiĉu iz poslovanja osiguravajuće kompanije. U skladu sa tim, rad je podjeljen kroz
nekoliko cjelina. U prvom se daju osnovne naznake o osnovnim pojmovima i vrstama
osiguranja te kljuĉnim elementima za analizu osnovnih pojmova u osiguranju. Drugi dio
rada opisuje vrste osiguranja i rizike vezane za svaki od njih a sa kojima se suoĉava
osiguravajuća kompanija. Treći dio rada pokazuje rizike u osiguranju te poseban akcenat
daje upravljanju rizicima sa kojima se suoĉavaju osiguravajuće kompanije.
1
E.Vaughan,T.Vaughan; “Osnove osiguranja, upravljanje rizicima”, MATE, Zagreb, 2000 godine, str.452.
Za nju je posebno vaţno akumuliranje kapitala, kojima osiguravaĉi raspolaţu relativno
dug vremenski period. Osiguravajući kapital ĉini izvor akumuliranja sredstava drţavnih
fondova, izuzetno vaţan za savremeni razvitak drţavnog kredita. Prvo osiguravajuće
društvo u istoriji je "Lojd", koji je nastao u 12. vjeku, u istoimenoj kafani u Engleskoj.
"Lojd" je nastao kao rezultat potreba brodovlasnika da naprave zajedniĉki fond iz koga bi
sanirali štete na brodovima i teretu koji su prevozili.
2
Frederic S.Mishkin, Stanley G.Eakins, «Finansijska trţišta i institucija», Zgreb, 2005. godine, str.521.
- Gubitak mora biti moguće kvantificirati. Naprimjer, naftna kompanija ne moţe
uplatiti policu osiguranja za neistraţeni izvor nafte.
- Osiguravajuće društvo mora biti u mogućnosti izraĉunati vjerovatnost spomenutog
gubitka.
Cilj primjene ovih naĉela jeste saĉuvati integritet procesa osiguranja. Da njih nema, ljudi
bi moţda došli u napast korištenja osiguravajućih društava za kockanje ili špekuliranje o
budućim dogaĊajima. U najgorem obliku, takvo bi ponašanje moglo narušiti sposobnost
osiguravajućih društava da zaštite osobe kojima je zaštita zaista i potrebna. Pri tome,
pomenuta naĉela pruţaju mogućnost podjele rizika na mnoge police osiguranja te
odreĊivanje cijene svake police koja će rezultirati oĉekivanim povratom. Bez obzira na
ove smjernice, osiguravajuća društva se ĉesto suoĉavaju sa problemom asimetriĉnih
informacija.
Osiguranje je jedan od boljih naĉina da sebe liĉno ili svoju imovinu (koju smo stekli ili
stiĉemo u toku radnog i ţivotnog vijeka) saĉuvamo od rizika (na ĉije nastupanje ĉesto
ne moţemo uticati).U ĉemu je suština pojma osiguranje i kako to funkcioniše?
Osiguranje je finansijska aktivnost koja se sastoji u tome da registrovani subjekti na
trţištu (osiguravajuća društva) prikupljaju sredstva (premija osiguranja) od fiziĉkih lica
ili privrednih subjekata (ugovaraĉi osiguranja, osiguranici) da bi im, u sluĉaju
nastupanja rizika koji su predviĊeni ugovorom o osiguranju (polisa osiguranja), isplatili
naknadu štete. Osnovne determinante osiguranja jesu3:
- rizik,
- premija osiguranja i
- -osigurani sluĉaj.
3
Ibid; str.254.
2.4.1.Rizik
Osnovna pretpostavka postojanja osiguranja je prisutsvo rizika. Samo ako postoji
odreĊeni rizik, nastaje i ekonomska potreba za njegovim pokrićem putem osiguranja.
Ţivot pojedinca i firmi pun je rizika, šansi i opasnosti. Trebalo bi iskoristiti šanse, a
opasnosti izbjeći. Rizik se definiše kao neizvjesnost u pogledu ostvarivanja nekog
budućeg dogaĊaja. Neizvjesnost predstavlja odsustvo ubjeĊenosti, sigurnosti, odnosno
odsustvo stanja izvjesnosti. Naizvjesnost postoji kada pojedinci ne posjeduju dovoljno
informacija o okruţenju, te nisu u stanju da kvantifikuju rizik, odnsono ne znaju
vjerovatnoću ostvarenja nepoţeljnog ishoda. Neizvjesnot i izvjesnost su subjektivne
kategorije dok je rizik objektivna kategorija, budući da najveći dio onoga ĉime se
ĉovjeĉanstvo uopšte bavi nosi sa sobom rizik. Rizik je stanje u kome postoji mogućnost
negativnog odstupanja od poţeljnog ishoda koji oĉekujemo ili kome se nadamo. Rizk
postoji u uslovima potpune informisanosti, kada je moguće objektivno utvrditi
vjerovatnoću ostvarenja lošeg ishoda. Sa pravnog aspekta rizik predstavlja mogućnost
nastupanja neizvjesnog dogaĊaja koji ne zavisi od volje zainteresovanih lica i ĉije je
osiguranje dopušteno javnim poretkom i moralom. Osnovna karakteristika rizika
neizvjesnosti moţe biti ugroţena ukoliko uĉesnici u osiguranju svojom voljom
prouzrokuju njegovo ostvarenje. Svaki rizik ne moţe biti obuhvaćen osiguranjem. Da bi
to bio, mora ispunjavati odreĊene uslove4:
- mogućnost nastanka dogaĊaja, odnosno mogućnost realizacije rizika;
- mora da postoji neizvjesnost nastanka dogaĊaja,
- da predstavlja opasnost od realizovanja ekonomski štetnog dogaĊaja,
- rizik se mora ponavljati, odnosno ne smije biti izolovan,
- mora da bude nezavisan od volje osiguranika i drugih zainteresovanih lica,
- da je dozvoljen zakonom, javnim poretkom i moralom,
- naophodna je disperzija rizika u prostoru i vrijemenu,
- homogenost rizika.
4
Koĉović,J., Šulejić,P., «Osiguranje», Beograd, 2002. godine, str.60.
U zavisnosti od osobina rizika moţemo govoriti o sljedećim vrstama rizika5:
- objektivni i subjektivni,
- ĉisti i špekulativni,
- opšti i pojedinaĉni,
- konstantni i varijabilni, i td.
5
Ibid, str125
P = Ck + Cu + R
Ck – cijena koštanja,
Cu – cjena usluga,
R- rezerve sigurnosti.
Na visinu premije, pored rizka, utiĉe i veliĉina osigurane sume, duţina trajanja osiguranja
i kamatna stopa sa kojom se plasiraju sredstva osiguravajućeg fonda. Visina premije je
direktno srazmjerna veliĉini rizika, vrijednosti osigurane sume i duţini trajanja
osiguranja, a obrnuto srazmjerna visini kamatne stope sa kojom se plasiraju sredstva
osiguravajućeg fonda. Sa stanovišta osiguranika, premija je jedinstvena suma novca koju
on plaća kao cijenu osiguranja. To je onaj iznos novca koji je osiguranik duţan da plati
osiguravaĉu za izvršenje obaveze iz ugovora o osiguranju. Sa stanovišta osiguravaĉa
premija se sastoji iz nekoliko elemenata. Ukupna (bruto) premija (komercijalna ili
tarifna) sastoji se iz neto premije i reţijskog dodatka. Reţijski dodatak sluţi za pokriće
troškova poslovanja osiguravajuće kompanije (troškovi zakljuĉivanja ugovora o
osiguranju, troškovi naplate premija, liĉni dohodci i drugi administrativni troškovi). Neto
premiju ĉini tehniĉka premija i dodatak za prevenciju. Dodatak za prevenciju obrazuje
fond preventive koji sluţi za sprijeĉavanje i smanjivanje šteta kod nesrećnih sluĉajeva.
Tehniĉka premija sluţi za izravnanje rizika u osiguranju i treba da iznosi onoliko koliko
je potrebno za isplate iz osiguravajućeg fonda na ime pokrića nastalih šteta pod dejstvom
prirodnih sila i nesrećnih sluĉajeva, kao i za isplatu osiguranih suma kod osiguranja
ţivota. Štedna premija sluţi za nakandu budućih šteta u godinama koje slijede i formira
se iz viška preko stvarno potrebne rizko premije. Ona sluţi za vremensko izravnanje
rizika i dijeli se na premiju sigurnosti i matematiĉku premiju. Premija je iznos koji se
uplaćuje u osiguravajući fond. Ona je bitan element osiguranja i, u osnovi, predstavlja
stvaranje novĉanih sredstava za obnovu oštećene imovine, odnosno, za isplatu
osiguranih suma. Premija je cijena osiguranja. Mada je specifiĉna, premija osiguranja se
ne razlikuje mnogo od drugih vrsta cijena u robnoj privredi.
Ciklus premije podrazumjeva sljedeće funkcije6:
- vrednovanje rizika,
- izdavanje polisa,
- fakturisanje i napalata premija,
- plaćanje provizije i ostali troškovi,
- korigovanje premija.
b) Plaćanje premije
Po pravilu, premija se plaća unaprijed, što je neophodno da bi osiguravaĉ bio u stanju da
bez odlaganja obezbjedi sredstva potrebna za obnovu imovine. U sluĉaju da je ugovor o
osiguranju zakljuĉen , a premija osiguranja nije plaćena, ne postoji obaveza osiguravaĉa
da plaća nakandu štete, ali samo ako je u pitanju sluĉaj plaćanja premije prilikom
zakljuĉenja ugovora. Postoje dva osnovna naĉina prikupljanja premija8:
- Posredniĉko prikupljanje, podrazumjeva agentovo prikupjanje premije od
osiguranika. Agentu za tu uslugu osiguravaĉ plaća proviziju.
- Direktno prikupljanje podrazumjeva da kompanije šalju raĉune direktno
vlasnicima polisa, a oni sa svoje strane doznaĉavaju premiju direktno
kompaniji.
6
Audis of property and liability companies with comfoming changes as od May 1, 1993, AICPA
7
Marović,B., «Osiguranje», Novi Sad, 1997. godne, str.125.
8
Audis of property and liability companies with comfoming changes as od May 1, 1993, AICPA
Premije se ĉesto koriguju, što zavisi od broja šteta koje je osiguranik imao u prehodnom
periodu. Korekcija se vrši putem bonusa i malusa.
c) Bonus i malus
Bonus predstavlja popust na premiju zbog nepostojanja štete u prethodnom periodu
osiguranja, odnosno umanjenje premije osiguranja kod sljedeće obnove osiguranja.
Bonus u osiguranju znaĉi vraćanje izvjesnog dijela premije za ostavreni rezultat.
Nasuprot bonusu stoji malus. Malus je doplata premije koja se zaraĉunava onim
osiguranicima koji su u protekloj ili proteklim godinama, imali odreĊen broj šteta (dvije
ili više). Malus je dakle kazneni dodatak na premiju koju plaća osiguranik.
Malus se primjenjuje u osiguranju motornih vozila gdje se obraĉunava u zavisnosti od
broja šteta.
d) Franšiza
Franšiza se ugovara prilikom zakljuĉivanja ugovora o osiguranju. Franšiza je dio štete
koji osiguranik snosi sam. Taj dio štete se ugovara kao odreĊeni novĉani iznos ili
postotak. Ukoliko je franšiza ugovorena kao postotak, to je iznos koji se dobija u
procentu, ukoliko doĊe do nastanka štete. Kod nekih vrsta osiguranja, franšiza se javlja
kao odbitna stavka. U tom sluĉaju je predviĊeno da osiguranik snosti dio štete u svakom
momentu, bez obzira na na visinu štete. Njena svrha je da se osiguranik stimuliše da
preduzme sve što je u njegovoj moći da do štete ne doĊe ili da bude što manja.
e) Prenosna premija
Ugovori o imovinskom osiguranju zakljuĉuju se na godinu dana. MeĊutim, kako se ti
ugovori ne zakljuĉuju svi 1. januara, nego tokom ĉitave godine, istek njihove vaţnosti
pada u razliĉite datume tokom naredne godine. Dakle, dio premije koji se mora prenijeti
na narednu godinu adekvatno vremenskom periodu dok traje vaţnost ugovora naziva se
prenosna premija.
Osnovica za obraĉun prenosne premije je obraĉunata – fakturisana premija osiguranja
iskazana u knjigovodstvu kompanije, umanjena za onaj dio, koji je ustupljen u
saosiguranje drugim osiguravajućim organiazcijama a uvećana za prenosne premije od
primljenih saosiguranja od drugih osiguravajućih kompanija. Visina premije zavisi od9:
- visine naknade iz osiguranja po odštetnim zahtjevima, kao i veliĉine
neisplaćenih odštetnih zahtjeva, koji će biti isplaćeni u idućoj godini,
- veliĉine prinosa koji se moţe ostvariti plasmanom sredstava fonda osiguranja,
- veliĉine reţijskih troškova osiguranja,
- oĉekivanog profita osiguranja.
9
Harrington,S.,Niehaus G, «Risk Management and Insurance», Boston, 1999., god, str. 125.
10
Marović,B., «Osiguranje», Novi Sad, 1997. godne, str.139.
3. VRSTE OSIGURANJA I NJIHOVI RIZICI
Dakle, imamo raznovrsne oblike osiguranja jer postoji potreba za istima, tabela br. 1.
Dvije osnovne grupe rizika kojima se bavi osiguranje su rizici ţivotnog osiguranja i rizici
neţivotnog odnosno imovinskog osiguranja. Prije definisanja ovih rizika, treba vidjeti šta
se podrazumjeva pod terminima ţivotnog i imovinskog osiguranja.
11
Šulejić,P.,Koĉović,J., «Osiguranje», Savremena administracija, Beograd, 2002. godine, str.48.
Kopneno
Prema prirodi Pomorsko Transportno
rizika Vazdušno
- Osiguranje stvari
- Osiguranje od
Osiguranje imovine graĊ.odgov.
Prema predmetu
osiguranja
Osiguranje lica
Osiguranje ţivota
Osiguranje od
Obavezno poslj.nesreć.sluĉ.
Prema naĉinu
nastanka
Dobrovoljno
Osiguranje
Premijsko
Prema naĉinu
organzovanja
Uzajamno
Individualno
Prema broju
osiguranika
Kolektivno
Prema naĉinu
izravnanja rizika Unutrašnje
Spoljašnje Saosiguranje
12
Slika 1: Vrste osiguranja
12
Koĉović,J., Šulejić,P., ”Osiguranje”, Savremena administarcija, Beograd, 2002. godine;str.148. Reosiguranje
U zavisnosti od ciljeva pojedinaca, ţivotno osiguranje se moţe koristiti u razliĉite svrhe,
kao što su:
- obezbjeĊenje porodice,
- plaćanje hipoteke i drugih obaveza,
- transfer bogatstva ili poslovnih interesa,
- štednja, i drugo.
Kao i kod većine polisa osiguranja, ţivotno osiguranje je ugovor izmeĊu osiguravaĉa i
ugovaraĉa osiguranja, a ukoliko se ostvari osigurani dogaĊaj pokrivem polisom
osiguranja, osiguravaĉ isplaćuje naknadu korisniku osiguranja koji je odreĊen u polisi.
Da bi polisa bila polisa ţivotnog osiguranja, osigurani sluĉaj mora biti vezan za ţivote
ljudi navedenih u polisi. Postoji razlika izmeĊu osiguranika i ugovaraĉa osiguranja, iako
su ugovaraĉ osiguranja i osiguranik ĉesto ista osoba. Ukoliko lice zakljuĉi ugovor o
osiguranju u svoje ime i za svoj raĉun, onda je to lice ujedno i ugovaraĉ osiguranja i
osiguranik. Ugovaraĉ osiguranja je osoba koja plaća premiju navedenu u polisi, a
osiguranik je lice ĉiji je telesni integritet osiguran. Korisnik osiguranja prima naknadu iz
polise nakon nastanka osiguranog dogaĊaja. Ugovaraĉ osiguranja odreĊuje korisnika
polise. Ugovaraĉ moţe da promjeni korisnika, ukoliko polisa nije iskljuĉivo namjenjena
odreĊenom korisniku. Ukoliko je korisnik neopoziv korisnik osiguranja, onda se on mora
sloţiti sa svim izmjenama koje mogu nastati u polisi a tiĉu se direktno njega. U praksi, u
sluĉajevima gdje ugovaraĉ osiguranja nije istovremeno i osiguranik, osiguravajuća
društva su ograniĉila kupovinu polise na onaj iznos koji se smatra kao “osigurljivi
interes”. Za polise ţivotnog osiguranja, ĉlanovi bliske porodice i poslovni partneri su
uobiĉajeno osobe koje imaju osigurljivi interes. Zahtjevi za postojanje osigurljivog
interesa koji su postavile osiguravajuća društva, obiĉno pokazuju da će ugovaraĉ
osiguranja pretrpjeti odreĊene gubitke u sluĉaju da se nešto desi osiguraniku. Ovo
sprjeĉava ljude da ostvaruju korist od kupovine polise iz ĉisto špekulativnih razloga, jer
oĉekuju da će osiguranik umrijeti u odreĊenom vrijemenskom periodu i sliĉno. Polise
ţivotnog osiguranja su pravni ugovori i u uslovima ugovora su opisana ograniĉenja
osiguranog dogaĊaja.
Specifiĉni dogaĊaji koji se iskljuĉuju iz ugovora su ĉesto naznaĉeni u ugovoru, kako bi se
ograniĉila odgovornost osiguravaĉa. Polise ţivotnog osiguranja se mogu svrstati u dvije
veće kategorije:
- Zaštitne polise – koje pruţaju novĉanu naknadu u sluĉaju ostvarenja
odreĊenih dogaĊaja. Isplata osigurane sume se uglavnom vrši u cjelosti i
odjednom. Uobiĉajena forma osiguranja ove kategorije je terminsko
osiguranje.
- Investicione polise – gdje je glavni cilj štednja, odnosno oplodnja kapitala
uplatom premija.
Osiguranje cjelokupnog života je vrsta trajnog osiguranja ţivota koja garantovano traje
tokom cijelog ţivota. MeĊutim, upravo zbog toga, polisa osiguranja cjelokupnog ţivota je
skuplja od univerzalnog ţivotnog osiguranja, ili privremenog ţivotnog osiguranja.
Osnovna prednost ove vrste osiguranja je ta što je novĉana vrijednost ovog osiguranja
garantovana nakon smrti, a moţe se iskoristiti i u toku ţivota. Investiranje u osiguranje
cjelokupnog ţivota se moţe poistovjetiti sa kupovinom kuće ili neke druge nekretnine,
štednjom ili investicionim fondom i moţe se koristiti u razliĉite svrhe kao što su
pokrivanje troškova studiranja, kupovinu nove kuće, ili kao dodatak penziji. Dakle, trajno
osiguranje pomaţe pojedincu u toku njegovog ţivota i pomaţe njegovoj porodici poslije
njegove smrti. Osnovne prednosti ove vrste ţivotnog osiguranja su: garantovana korist
nakon smrti, garantovana novĉana vrijednost, fiksne i unapred poznate godišnje premije,
dok su osnovni nedostaci ove vrste osiguranja nefleksibilnost premije i ta što stopa
prinosa nije velika kao kod nekih drugih vidova štednje.
13
Avdalović, V., Marović, B., Osiguranje i upravljanje rizikom, 3. dopunjeno i izmjenjeno izd. – Subotica:
Birografika, 2005.godine, str. 49.
S obzirom na naĉin plaćanja premije imamo:
- osiguranja sa jednokratnom uplatom premije,
- osiguranja sa ugovorenim plaćanjem premije u odreĊenom periodu.
Osiguranje imovine obezbjeĊuje zaštitu od mnogih rizika koji prijete imovini, kao što je
poţar, provala, poplava i tako dalje. U zavisnosti od vrste opasnosti koje pokriva
osiguranje, razlikuju se i vrste osiguranja imovine, tako da postoji osiguranje od poţara,
osiguranje od poplave, osiguranje od zemljotresa, osiguranje doma i druge vrste
osiguranja. Osnovna svrha osiguranja imovine je nadoknada štete koja bi se dogodila na
osiguranoj imovini zbog nastupanja osiguranog dogaĊaja.
U praksi, imovina se moţe osigurati na dva naĉina: osiguranje od svih opasnosti koje
prijete imovini i osiguranje od opasnosti navedenih u polisi. U sluĉaju osiguranja od svih
opasnosti koje prijete imovini, pokriveni su svi mogući uzroci gubitka osim onih koji su
iskljuĉivo zuzeti i navedeni u polisi. Uobiĉajena iskljuĉenja u ovakvim polisama su štete
nastale zbog zemljotresa, poplava, nuklearnih incidenata, delovanje terorizma i rata. U
sluĉaju osiguranja od opasnosti navedenih u polisi, podrazumjeva navoĊenje konkretnih
uzroka gubitaka u polisi koja pokriva osiguranje.
14
Crawford, T., Haan, R., Runchey, C., (2008.), Longevity Risk Quantification and Management: A
Review of Relevant Literature, Society of Actuaries, str. 5.
Rizik doţivljenja se nalazi u svakom proizvodu gdje je osiguravaĉ izloţen finansijskim
gubicima ukoliko vlasnici polisa ţive duţe od predviĊenog. Ovo se ĉesto dešava kada
isplate osiguravaĉa zavise od duţine ţivota osiguranika.
MeĊunarodno udruţenje aktuara15 (IAA) definiše ĉetiri komponente rizika smrtnosti i
doţivljenja: nivo, trend, volatilnost i katastrofe. Ovo moţe biti podjeljeno u dvije
kategorije, sistematski i specifiĉni rizik.
Sistematski rizik se odnosi na nemanje korektne osnove za pretpostavke (nivo i trend), a
specifiĉni rizik se odnosi na volatilnost oko osnovnih pretpostavki (volatilnost i
katastrofe).
Specifiĉni rizik se smanjuje sa povećanjem broja osiguranika, meĊutim, sistematski rizik
se ne moţe diversifikovati16.
Procjenjuje se da je uticaj sistematskog rizika na penzione fondove i osiguravaĉe
znaĉajan i da se povećava17. Nepovoljna iskustva vezana za smrtnost bez obzira da li je
ona veća ili manja od oĉekivane, imaće uticaja na rezerve i zahtjeve za visinom kapitala,
ukoliko, na osnovu trţišne percepcije o varijabilnosti dugova društava za ţivotno
osiguranje, sektor ţivotnog osiguranja ne bude mogao da poveća kapital18. Mnogi
ugovori koji sadrţe rizik doţivljenja, takoĊe sadrţe odreĊen procenat i finansijskog
rizika, uglavnom zato što je period trajanja ugovora dosta dug i osiguravaĉi moraju
upotrebiti prvobitne premije kako bi vršili isplate po osnovu tog ugovora tokom niza
godina.
Profitabilnost poslova sa dugoroĉnim anuitetima je ekstremno osetljiva na devijacije od
pretpostavki koje su korišćene da bi se odredila cijena proizvoda, pogotovu zato što su
poslovi sa anuitetima dugoroĉni. Osiguravaĉ pokušava da ostvari profit na razlici izmeĊu
pretpostavljenih cijena i stvarnih dogaĊaja.
15
MeĊunarodno udruţenje aktuara – IAA (eng. International Actuarial Association)
16
Sweeting, P., (May 2007.), "The Market for Mortality", www.the-actuary.org.uk
17
Scotti, V., Effenberger, D., (2007), "Annuities: Private Solution to Longevity Risk", Swiss Reinsurance
Company, Economic Research and Consulting, No 3/2007.
18
Willets, C., Gallop, P., Leandro, A., Lu, C., Macdonald, S., Miller, A., Richards, J., Robjohns, N., Ryan,
P., Waters, R., (2004.), “Longevity in the 21st Century”,
http://www.actuaries.org.uk/__data/assets/pdf_file/0015/31623/sm20040426_longevity.pdf
Buduća povećanja stope doţivljenja, pojaĉana svjesnost o riziku doţivljenja, promjene u
zakonodavstvu i oskudice u kapacitetu trţišta i kapitalu, mogu dovesti do skupljih rata
anuiteta za pojedince19. Kako rizik doţivljenja postaje sve znaĉajniji za osiguravaĉe, tako
oni iznalaze naĉine za efektivno upravljanje njihove izloţenosti ovom riziku. Naĉini za
upravljanje rizikom doţivljenja su dizajniranje proizvoda, prirodno hedţovanje,
reosiguranje i drugi. Društva za osiguranje su poĉela da izlaze na trţište kapitala kako bi
našla rješenja za upravljanje i transfer nekih njihovih izloţenosti riziku doţivljenja.
Stroga kontrola i dovoljan broj analiza u procesu dizajniranja proizvoda je znaĉajan naĉin
koji je dostupan osiguravaĉima za upravljanje njihove izloţenosti riziku doţivljenja.
Osiguravaĉi treba da razviju dobru kontrolu da bi identifikovali znaĉajne pokretaĉe rizika
i naĉine da umanje izloţenost ovim rizicima20.
Rizik bolesti – se odnosi na rizik promjena u visinama odštetnih zahtjeva i njihovom
vremenskom dospjeću prema fluktuacijama u bolesti ili invalidnosti vlasnika polise.
Osiguravaĉi su izloţeni mnogim vrstama rizika bolesti ukljuĉujući ubrzanje isplata po
osnovu smrti, invalidnosti i iznenadnoj smrti i invalidnosti. Nepovoljan rizik bolesti
obuhvata:
- Povećanje u opštim stopama invalidskog, medicinskog, zubnog osiguranja, kritiĉnih
bolesti i ostalih pokrića;
- Povećanje u stopama odštetnih zahtjeva.
19
Willets, C., Gallop, P., Leandro, A., Lu, C., Macdonald, S., Miller, A., Richards, J., Robjohns, N., Ryan,
P., Waters, R., (2004.), “Longevity in the 21st Century”,
http://www.actuaries.org.uk/__data/assets/pdf_file/0015/31623/sm20040426_longevity.pdf
20
Fliegelman, А., Milevsky, А., Robinson, С., (April, 2002.),“Credit Implications of the Payout
Annuity Market on the Life Insurance Industry”, Prepared For Wharton/Pension Research Council
Symposium “Risk Transfers and Retirement Income Security”.
Ovim rizikom se upravlja preko redovnih pregleda istorijskih šablona odštetnih zahtjeva i
oĉekivanih budućih trendova. TakoĊe se ovim rizikom upravlja putem prilagoĊavanja
cijena, provizija i prema tome zaštitnih polisa, a moţe se upravljati putem strategija
medicinske, to jest, zdravstvene selekcije i odgovarajućim pokrićem putem reosiguranja.
21
Avdalović, V., Ćosić Đ., Avdalović, S., (2008), Upravljanje rizikom u osiguranju, Fakultet tehniĉkih
nauka Novi Sad, str. 125.
Grafikon 1:Broj događaja koji su imali katastrofalne posljedice, 1970- 2008.22
22
Swiss Re, (2009), Sigma, No 2/2009, стр.5
23
Swiss Re, (2008), ’’Natural catastrophes and man-made disasters in 2008’’, стр.65
Tabela 1: Događaji sa posljedicama po zemljama
Rang Datum Zemlja nastanka DogaĎaj Broj ţrtava
1. 14.11.1970. Bangladeš Poplava 300.000
2. 28.7.1976. Kina Zemljotres 255.000
3. 26.12.2004. Indonezija,Tajland Zemljotres 220.000
4. 2.5.2008. Burma Tropski ciklon 138.373
5. 29.4.1991. Bangladeš Tropski ciklon 138.000
6. 12.5.2008. Kina Zemljotres 87.449
Pakistan,
7. 8.10.2005. Indija,Avganistan Zemljotres 73.300
8. 31.5.1970. Peru Zemljotres 66.000
9. 21.1.1990. Iran Zemljotres 40.000
10. 1.6.2003. Francuska,Italija Poţar i suša 35.000
Prema ovim podacima u toku 2008. godine je u cijelom svijetu od posljedica izazvanih
prirodnim katastrofama, ili u katastrofama izazvanim ljudskim faktorom nestalo ili ţivot
izgubilo preko 240.550 ljudi. Od ukupno 317 katastrofalnih dogaĊaja koji su se dogodili,
137 se svrstava u prirodne katastrofe, dok su preostalih 174 bili uzrokovani ljudskim
faktorom. MeĊu licima koja su nestala ili izgubila ţivot, 97,6% njih je ţivjelo na teritoriji
Azije. Najĉešći uzroci prirodnih katastrofa koji su doveli do ovako fatalnih posljedica bili
su poplavni olujni talasi, cunami i zemljotres. Ukupno nastale štete u toku 2008. godine
procjenjene su prema informacijama ove publikacije na iznos od 269 milijardi ameriĉkih
dolara24, što spada u najveći procjenjeni iznos od 2005. godine, kada je niz cunamija na
prostorima SAD izazvao štete u iznosu od oko 262 mlilijarde USD. Glavni grad Japana,
Tokio, gotovo će sigurno pogoditi katastrofalni potres u sljedećih pedeset godina,
zakljuĉak je jednog velikog istraţivanja japanske vlade. Šanse za to su, kako je istaknuto
- 90%. Tokio je poslednji put bio pogoĊen teškim zemljotresom 1923. godine kada je
poginulo najmanje 140 hiljada ljudi.
24
Svi iznosi šteta su korigovani stopom inflacije.
Seizmolozi procjenjuju da u sljedećih deset godina rizik od katastrofalnog zemljotresa u
Tokiu iznosi 30%, nakon 30 godina 70%, a nakon 50 godina 90%.
Postojanje i uticaj katastrofalnih rizika u našoj zemlji ne spada u red ekstremnih rizika u
svijetu, ali je sigurno da i BiH predstavlja podruĉje koje je izloţeno pojedinim rizicima
koji izazivaju štete ogromnih posljedica. MeĊu najĉešće katastrofalne rizike u našoj
zemlji ubrajaju se: rizik zemljotresa, rizik izlivanja visokih voda i rizik olujnih vjetrova.
Rizik zemljotresa je izazvao više dodaĊaja koji su imali katastrofalne posljedice, meĊu
kojima se posebno izdvaja zemljotres u Banja Luci. Opasnosti koje nosi savremeno doba
kao i nastanak dogaĊaja sa katastrofalnim posljedicama stvorili su potrebu za
pronalaţenjem društvenog mehanizma odbrane, potrebu i svijest za kreiranjem jednog
zajedniĉkog instituta osiguranja i zaštite svih pojedinaca. Tako je nastalo osiguranje kao
proizvod jednog dugog razvojnog procesa koji je predvoĊen idejom postojanja potrebe za
ekonomskom zaštitom od rizika.
25
Marović, B., Avdalović, V., (2005.),“Osiguranje i upravljanje rizikom”,Birografika,Subotica 2005,str.68
Lični rizici su mogućnost gubitaka prihoda ili imovine koji nastaju kao rezultat gubitaka
sposobnosti da se prihod zaradi.
Pojedinci su izloţeni ovim rizicima usljed prijevremene smrti, usljed starosti, bolesti ili
nesposobnosti i nezaposlenosti26: U ovim situacijama mnogi pojedinci i njihove familije
su izloţene finansijskim gubicima. Iz ovog razloga oni se odluĉuju da kupe osiguranje
radi zaštite od prethodno navdenih rizika.
Imovinski rizici mogu imati direktne ili indirektne gubitke. Na primjer, kada se radi o
imovini kompanije, ona ne samo što se suoĉava sa gubitkom vrijednosti imovine, već se
suoĉava i sa gubitkom prihoda jer ne moţe da normalno nastavi svoje poslovanje.
Dakle, imovinski rizici obuhvataju gubitak imovine i gubitak prihoda koji su posljedica
ne korišćenja imovine, što se moţe protumaĉiti i kao ekstra gubitak.
Rizik odgovornosti nastaje kada je osiguravajuće društvo odgovorno za pokriće gubitaka
treće osobe. Ovi rizici su ĉesto obavezni po zakonu. Kategorija rizika povlaĉi za sobom
odreĊen stepen gubitka ili dobitka.
Špekulativni rizik se odnosi na one izloţenosti riziku koje mogu rezultirati ili sa
dobitkom ili gubitkom. Igre na sreću su primjeri špekulativnog rizika, jer se ovde
namjerno ulazi u rizik, zbog mogućnosti dobitka. Svi špekulativni rizici su nastali kao
namjeran izbor i nisu samo rezultat nekontrolisanih okolnosti. Sve investicije, po
definiciji, ukljuĉuju špekulativni rizik, kako investitor nemoţe sa sigurnošću da zna da li
će ona imati uspješan ishod ili ne. MeĊutim, neke investicije su špekulativnije od drugih.
Na primjer, investiranje u drţavne obveznice ima mnogo manji špekulativni karakter od
investiranja u akcije, jer drţavne obveznice nose manje rizika od akcija.
Većina špekulativnih izloţenosti gubicima nisu predmet osiguranja. Neki menadţeri
rizika i njihovi kritiĉari su postavili pitanje da li je odgovarajuće praviti razliku izmeĊu
ĉistih i špekulativnih rizika. Oni smatraju da je funkcija menadţera rizika da zaštiti
organizaciju od gubitka bez obzira da li je izvor gubitka poţar (ĉisti rizik) ili neoĉekivana
devalvacija strane valute (špekulativni rizik). Rizik – sloţenica procjenjena frekvencijom,
jaĉinom i javnom perpcepcijom o šteti, nema vještaĉka akademska ograniĉenja27
26
Avdalović, V., (2007), ”Osiguranje”, Beogradska bankarska akademija, str 79.
27
Kloman, F., (1995), ”Risk and Response Beyond 2000”, Risk Management, стр. 68.
4. UPRAVLJANJE RIZICIMA OSIGURANJA
Upravljanje rizicima nešto je uţe podruĉje nego što to sam izraz govori, jer se
pojedinci i preduzeća susreću sa dosta širokim rasponom rizika od kojih su neki
van dosega funkcije upravljanja. Upravljanje rizicima usmjereno je na dio ukupnih
rizika i to one koji se klasifikuju kao ĉisti rizici.
Moralni hazard je neiskrenost ili loš karakter pojedinca što povećava uĉestalost ili jaĉinu
štete. Ukoliko neko zapali zgradu, kako bi pokupio osiguranje, iako je vatra uzrok
gubitka, moralni hazard je zaduţen za uvećanu frekvenciju gubitka. Ukoliko lopov
ukrade na primjer 5.000 eura, a vlasnik prijavi osiguranju da je ukradeno 20.000 eura,
onda je 15.000 eura uĉinjene prevare rezultat moralnog hazarda. Prisutan je u svim
osiguranjima i teško ga je provjeravati. Osiguravaĉi pokušavaju da nadziru moralni
hazard raznim mjerama kao što su:
U ovom sluĉaju je vlasnik kuće prenio svoju nesigurnost, ili rizik, na osiguravajuće
društvo. Iako osiguranik više ne osjeća nesigurnost nakon transfera rizika na
osiguravajuće društvo, tako ni osiguravajuće društvo ne osjeća neizvjesnost u vezi toga
koliki će gubitak osjetiti, ili zahtjev za odštetu. Zbog toga što osiguravajuće društvo
kombinuje izloţenosti riziku od poţara više vlasnika kuća, ono moţe predvidjeti ukupan
iznos potrebne koliĉine novĉanih sredstava ukoliko se ostvari gubitak. Sa ĉinjenicom da
moţe sa velikom taĉnošću predvidjeti gubitak, osiguravajuće društvo smanjuje
neizvjesnost oko broja i veliĉine gubitka koji će se desiti. Osiguravajuće društvo je na
ovaj naĉin redukovalo rizik. Dakle, pojedinci kupuju osiguranje jer smatraju da na taj
naĉin stiĉu ekonomsku prednost, odnosno, ostvaruju ekonomsku korist. Osiguravaĉ će se
sloţiti da proda zaštitu od rizika ukoliko se rizik moţe udruţiti i unapred predvidjeti.
Drţeći se ovih principa, postavlja se pitanje šta je to što ĉini rizik osigurljivim? Koju
vrstu rizika je osiguravaĉ spreman da osigura?
Potencijalni gubitak mora biti znaĉajan i dovoljno veliki kako bi pojedinac bio spreman
da zamjeni nepoznati ekonomski ishod poznatim premijama osiguranja. Gubitak i
njegova ekonomska vrijednost moraju biti dobro definisani i van kontrole vlasnika polise.
Vlasniku polise nije dopušteno da izazove ili podrţi gubitak kojim bi se okoristio ili
doveo do isplate štete iz osiguranja. Nakon što se desi osigurani sluĉaj, vlasnik polise ne
smije da bude u mogućnosti da laţno predstavi veliĉinu gubitka kako bi ostvario veći
iznos iz isplate polise. Gubici pokriveni jednom vrstom osiguranja moraju biti
meĊusobno nezavisni. Ukoliko jednog vlasnika polise zadesi gubitak, to ne bi trebalo da
ima znaĉajnog uticaja na ponašanje drugih vlasnika polisa. Na primjer, osiguravaĉ neće
osigurati sve prodavnice od rizika od poţara, ako su one prostorno povezane (ulici ili
trţnom centru), jer postoji mogućnost da bi poţar koji bi nastao u jednoj prodavnici,
mogao vrlo lako da zahvati i ostale prodavnice, što bi rezultiralo mnogo većim odštetnim
zahtjevima prema osiguravaĉu i on ne bi bio u mogućnosti da ispuni sve svoje obaveze.
Moţe se reći da je rizik podoban za osiguranje, ako je:
- moguć kao dogaĊaj;
- nezavisan od volje osiguranika ili trećeg zainteresovanog lica;
- dovodi do štetnih posljedica;
- neizvjestan, kako u pogledu nastupanja samog dogaĊaja tako i vremena nastupanja
dogaĊaja;
- dopušten zakonom, ugovorom i ako je moralan.
Rizik osiguranja je osnovni rizik i predstavlja rizik koji se preuzima u osiguranju. Moţe
se definisati kao nemogućnost društva za osiguranje da apsorbuje preuzete rizike po
osnovu zakljuĉenih ugovora o osiguranju. Samo prisustvo rizika se ne moţe neutralisati,
ali pojedinci i društvo mogu preduzeti aktivnosti kojima će djelimiĉno kontrolisati iznos i
vrijeme ostvarenja rizika i nastanka štete po tom osnovu. Te aktivnosti se nazivaju
upravljanje rizicima i ukoliko su uspješno implementirane, mogu smanjiti troškove
ostvarenih gubitaka. Kompanije koje su usredsreĊene na eliminisanje svih postojećih
rizika nemaju izgleda za profitabilno poslovanje i nisu u mogućnosti da kreiraju
proizvode kojima će izaći u susret krajnjim korisnicima. Kompanije moraju voditi
politiku rizika, na naĉin koji im omogućuje kompetitivnost, rast i razvoj.
Funkcije upravljanja rizicima se mogu svrstati hronološki u tri kategorije:
- Prije nego što se rizik pretpostavi;
- Prepoznavanje rizika;
- Nakon prepoznavanja rizika;
Prije nego što se rizik pretpostavi –Specifiĉni primjeri ovakvog upravljanja rizicima
ukljuĉuju kreiranje proizvoda i njihovo vrednovanje, postavljanje osnovnih pravila i
ograniĉenja, postavljanje investicione strategije i analizu troškova i koristi. Odluĉujuća
funkcija upravljanja rizikom odreĊuje koliĉinu rizika koja se moţe preuzeti i kolika je
dozvoljena cijena za preuzimanje rizika. Ovo ukljuĉuje koordinaciju i kooperaciju
izmeĊu razliĉitih dijelova kompanije, kao što su marketing, aktuarstvo, investicije i
finansije. Funkcije kao što su strateško planiranje i upravljanje kapitalom takoĊe igraju
znaĉajnu ulogu u odluĉivanju o sveopštim rizicima u organizaciji.
Upravljanje rizicima je logiĉki proces koji koriste firme i pojedinci kako bi se nosili sa
njihovom izloţenošću rizicima. S obzirom na prirodu posla osiguranja, upravljanje
rizicima je nerazdvojiv dio svih aktivnosti kompanije. Upravljanje rizicima je dinamiĉki
proces i moţe se definisati kao identifikacija, analiza i ekonomska kontrola onih rizika
koji prijete sredstvima ili onim kapacitetima koji donose zaradu. To je strategija
planiranja izvora sredstava prije nastanka šteta, koje će sluţiti za njihovo pokriće kada
nastanu. To je kontinuiran proces upravljanja mogućnošću nastanka štete. Da bi postavili
dobar osnov za upravljanje rizicima, kompanije i pojedinci treba da postave tri pitanja.
Šta moţe poći naopako?
Šta se moţe preduzeti u vezi sa tim?
Kako se rizik moţe pratiti?
Iz prethodnog se moţe zakljuĉiti da je upravljanje rizicima proces koji se sastoji od
nekoliko koraka.
Postupak upravljanja rizikom prolazi kroz nekoliko faza, a to su:
- identifikacija rizika;
- ocjena rizika;
- izbor metode upravljanja rizicima
- izbor odgovarajuće metode pokrića rizika.
Maksimalno mogući gubitak je gubitak koji moţe nastati u najgorem scenariju, dakle
ne postoji veći gubitak od tog. To je na primjer potpuno uništenje imovine. MeĊutim,
ovaj gubitak i nije najvjerovatniji, tj., vjerovatnoća je da će imovina u sluĉaju ostvarenja
štetnog dogaĊaja biti uništena maksimalno u iznosu od 30%. Dakle u datim normalnim
okolnostima, najvjerovatnije maksimalan iznos štete koji moţe nastati predstavlja
maksimalan najvjerovatniji gubitak.
Jednom kada se procjeni maksimalno mogući i maksimalno vjerovatni gubitak, menadţer
rizika moţe razviti plan da njime upravlja.
Dalji razvoj programa upravljanja rizicima ukljuĉuje odabir najboljih kombinacija
tehnika upravljanja rizicima za dati stepen izloţenosti.
Jednom kada se rješenje pronaĊe, prelazi se na njegovu implementaciju.
Svaka odluka koja se donese se mora paţljivo ispitati, jer pretpostavke o gubicima koje
su bile ispravne nekoliko godina prije toga, ne moraju i danas biti validne. TakoĊe, sve
odluke se moraju revidirati u svjetlu oĉekivanih ishoda u periodu kada su one donešene.
4.3.2. Ocjena rizika
Jednom kada su identifikovani rizici, oni se moraju ocjeniti. Ocjena rizika je faza u
procesu upravljanja rizikom u kojoj se utvrĊuje intenzitet i uĉestalost pojedinog rizika
na bazi podataka o kretanjima šteta u prošlosti. Procjena rizika zahtjeva
odreĊivanje nekih prioriteta. Moţe se utvrditi da mnogi rizici, i ako se ostvare, neće
predstavljati veliki problem za pojedinca ili poduzeće. jer bi šteta i ako nastane bila
malena pa je stoga nije potrebno kontrolirati, dok za neke štete koje su velike i
uĉestale to predstavlja problem i treba im dati prioritet. Malene štete koje se ĉesto
ponavljaju potrebno je tretirati na drugaĉiji naĉin od velikih šteta koje se rijetko
dogaĊaju. Jedan set kriterija koji se moţe koristiti pri uspostavljanju ranga prioriteta
je da se svi rizici podjele u tri vrste i to28:
- Kritiĉni rizici, to su sva izlaganja u kojima potencijlni gubici takvih razmjera da
bi rezultirali bankrotom subjekta;
- Vaţni rizici, ukljuĉuju ona izlaganja u kojima potencijalni gubici ne bi doveli do
bankrota, ali bi zahtjevali od pojedinaca ili poduzeća procjenu kako bi
nastavila poslovanje, i
- Nevaţni rizici, su izlaganja u kojima bi potencijalni gubici bili podmireni
postojećim sredstvima ili tekućim prihodom.
Za ocjenu rizika bitni elementi su: uĉestalost štete, intenzitet štete i vrijednost
predmeta osiguranja29. Uĉestalost (frekvencija) štete je broj ponavljanja
ostvarivanja rizika u odreĊenom razdoblju. Ona pokazuje da li se šteta javlja
ĉesto ili tek povremeno. Intenzitet (veliĉina) štete je postotak ošteĉenja
osiguranog predmeta. Štete se mogu kretati u rasponu do maksimalne
vrijednosti imovine, pa na osnovu toga štete mogu biti potpune ili
djelimiĉne.Vrijednost predmeta osiguranja je temelj za odreĊivanje visine štete.
28
Emmet, V.,Therese,V.,”Osnove osiguranja – upravljanje rizicima”, MATE, Zagreb, 2000. godine, str.32.
29
Andijagević,S.,Petranović,V.,”Ekonomika osiguranja”, Alfa Zagreb, 1999. godine, gl1320.
4.3.3. Metode upravljanja rizicima
Nakon što se identifikuju i procjene rizici, naredni korak jeste razmatranje pristupa koji bi
se mogao koristiti u upravljanju rizicima, te izbor tehnika za korištenja svake od njh.
Upravljanje rizikom poznaje dva osnovna pristupa sa kojima se susreću pojedinci ili
organizacije, a to su:
- Metod fiziĉke kontrole i
- Metod finansijske kontrole (finansiranje rizika).
Ovu metodu koriste osobe sa visokim stupnjem odbojnosti prema riziku. Kao
prednost ove metode navodi se da se njom otklanja sama mogućnost nastupa
štete. MeĊutim, ova se metoda ne moţe uvijek primjeniti jer se neki rizici ne mogu
izbjeći, npr.smrt ĉovjeka.
30
Andijagević,S.,Petranović,V.,”Ekonomika osiguranja”, Alfa Zagreb, 1999. godine, str.16.
31
Andijagević,S.,Petranović,V.,”Ekonomika osiguranja”, Alfa Zagreb, 1999. godine, str.28.
Nedostaci zadržavanja rizika u vlastnom pokriću su 32:
- Nemogućnost pokrića gubitka ako nastanu katastrofalne štete, ili sukcesivne
štete kada formirani fondovi ne bi bili dovoljni za njihovo pokriće,
- Nemogućnost ostvarenja osnovnog naĉela osiguranja, a to je izravnanje
rizika u vlastitom portfoliju kod nedovoljnog broja riziĉnih objekata;
- Povećanje troškova radi redovne revizije vlastitih rizika (koju inaĉe obavlja
osiguravatelj), i drugo.
Samoosiguranje je naĉin pokrića rizika koji nema niti stvarne niti formalne veze sa
institutom osiguranja iz razloga što ne postoji osnovna pretpostavka za izravnanje
rizika, odnosno uzajamnost i solidarnost.
Prednost ove metode ogleda se u tome što se mogu prenositi rizici koji nisu
komercijalno osigurljivi ali i zbog toga što se radi o niţim troškovima naknade u
odnosu na premiju.
Nedostatak ove metode je u tome što se transfer rizika ne mora ostvariti zbog
nedoreĉenosti ugovora ili što, na primjer ,korisnik leasinga ne moţe pokriti štetu pa
rizik i dalje ostaje na davaocu leasinga.
32
Andijagević,S.,Petranović,V.,”Ekonomika osiguranja”, Alfa Zagreb, 1999. godine, str.31.
- Ulaganje, tehniĉka sredstva osiguravatelj ulaţe i time ostvaruje dohodak koji se po
pravilu vraća osiguranicima kao sniţenje premijske stope, povrat dijela premije ili
kao udio u ostvarenoj dobiti.
Subjekti koji se odluĉe za osiguranje kao metodu pokrića rizika, najprije trebaju da
odrede rizike koje će pokriti osiguranjem. Prednost kod odabira imaju oni rizici koji
su obavezni po zakonu, zatim rizici koji mogu prouzrokovati veliku štetu, te rizici koji
mogu izazvati manje štete.
Upravljanje rizikom podjelom – Rizik se moţe podijeliti kada postoji aranţman podjele
gubitaka. Podjela gubitaka se moţe izvršiti putem osnivanja akcionarskog društva, kao i
osiguranjem, jer je sama suština osiguranja prenos i podjela rizika na zajednicu rizika.
Upravljanje rizikom preventivom – Uspješnom prevencijom ostvarenja rizika, se moţe
smanjiti uĉestalost gubitaka. Preventiva se moţe koristiti u svim situacijama u kojima
postoji izloţenost riziku, ali samo ako su koristi od njene upotrebe veće od njenih
troškova. Glavna svrha prevencije gubitaka je da se saĉuva ljudski ţivot, odnosno da se
smanje ili potpuno eliminišu šanse koje mogu dovesti do ozljede ili smrti ljudi.
Neki se gubici mogu direktno pripisati hazardima na radnom mjestu, kao na primjer,
neadekvatna ventilacija ili osvjetljenje, loše odrţavanje mašina, ili neadekvatno
obezbjeĊenje. Drugi gubici su više vezani za ljudske nedostatke kao što su greške zbog
loše procjene, neadekvatan trening supervizora, ili nedovoljo obraćanje paţnje prema
bezbjednosnim zahtjevima. Da bi se smanjili potencijalni gubici koji mogu nastati po
ovim i drugim osnovama, moţe se razviti i usvojiti dobar program kontrole gubitaka.
MeĊutim, da bi se postigli ţeljeni ciljevi, neophodno je konstantno zalaganje i paţnja i to
kako od rukovodećeg osoblja, tako i od menadţmenta za upravljanje rizicima. Postoji
bliska veza izmeĊu prevencije gubitaka i premije osiguranja. Što je efektivnija prevencija
gubitaka, to je niţe premija osiguranja. Tako da menadţment rizika ĉesto ima
odgovornost za nadgledanje ovih aktivnosti. Primjeri aktivnosti prevencije gubitaka su
sigurnosni sistemi u firmama koje posluju sa gotovinom, obuka vozaĉa, pakovanja hrane
u dugotrajnoj ambalaţi, naljepnice i etikete sa upozorenjima na lijekovima i opasnim
hemikalijama, itd. Postoji pravilo, da ako je uĉestalost gubitaka velika, prevencija
gubitaka bi trebala biti jedna od razmatranih alternativa za rješavanje ovih problema.
Rezultati preventivnih aktivnosti su uoĉljivi, jedino dok su koristi ostvarene iz sve rjeĊe
nastalih situacija gubitaka veće od troškova uĉinjenih napora prevencije. MeĊutim, pošto
se ciljevi mnogih preventivnih aktivnosti odnose na oĉuvanje ljudskog ţivota, javlja se
etiĉki problem postavljanja pitanja o svrsishodnosti preventivnih aktivnosti, tj.,
posmatranje ovih aktivnosti preko analize troškova-koristi, odnosno, ostvarivanja koristi
od ĉuvanja ljudskog ţivota.
Upravljanje rizikom umanjenjem – Uspješna primjena ovakvog naĉina upravljanja
rizicima, moţe smanjiti veliĉinu gubitka. Ove aktivnosti imaju za cilj da minimiziraju
uticaj gubitka. Ovo se moţe postići spreĉavanjem ili kontrolom. Odliĉan primjer
umanjenja rizika je automatski protivpoţarni sistem. Ovaj sistem nije dizajniran da
sprijeĉi pojavu vatre, već da sprijeĉi njeno proširenje i time još veći gubitak. TakoĊe,
organizovanje sigurnosnih obrazovnih programa za radnike takoĊe mogu minimizirati
vjerovatnoću nastanka poţara ili nesreća na radu, redovni pregledi i popravke sigurnosnih
ureĊaja, zaštita imovine unajmljivanjem ĉuvara, te poboljšanje protivprovalnog alarmnog
sistema. Ovaj sistem se uglavnom treba primenjivati kada je vjerovatnoća nastanka štete
velika, i kada se ne moţe izbjeći. Kao i kod prevencije gubitaka, napori preduzeti za
umanjenje gubitka, su opravdani jedino dok su uštede od ovih aktivnosti veće od njihovih
troškova.
Kao što se moţe vidjeti iz donjih grafikona, osiguravaĉi neţivotnih osiguranja dominiraju
po broju ostvarenih cesija sadrţeći više od 80% svih cesija.
Razlog je u tome što se proizvodi osiguranja ţivota najviše sastoje od štednje koja nosi
mali broj rizika i time nosi manju potrebu za reosiguranjem.
Skoro 50% neţivotnih cesija potiĉe iz Sjeverne Amerike.
Zapadna Evropa u 2003. godini uĉestvuje sa 34% ukupnih svjetskih cesija, dok ostalih
17% uglavnom dolazi iz Azije.
Što se tiĉe ţivotnog reosiguranja, situacija je sliĉna kao u neţivotnom, osim što je skoro
dvije trećine od ukupno ostvarenih cesija zakljuĉeno u ovom regionu ( S. Amerika), a u
zapadnoj Evropi 25%.
Neživotne cesije
Ostalo
5%
Azija
9%
Sjeverna Am erika
49%
Zapadna Evropa
34%
Južna Am erika
3%
Životne cesije
Azija Ostalo
3% 4%
Zapadna Evropa
25%
Sjeverna Amerika
67%
Južna Amerika
1%
Ostala literatura:
1. Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, Sl.novine FBiH,2005.
godine;
2. Zakon o agenciji za osiguranje BiH, 2004. godine
3. Bazelski komitet za superviziju banaka, (2004), “International Convergence of
Capital Measurement and Capital Standards (Bazel II) “
4. Curtis, S., (Maj 1997), C-1 RISK, Canadian Institute of Actuaries
5. Audis of property and liability companies with comfoming changes as od May 1,
1993, AICPA
Internet:
Riskglossary, http://www.riskglossary.com/link/legal_risk.htm, Februar 2009. godina
http://www.irmi.com/online/insurance-glossary/terms/l/legal-risk.aspx
7. POPIS ILUSTRACIJA
Grafikon 1:Broj dogaĊaja koji su imali katastrofalne posljedice, 1970- 2008. str. 27.
Grafikon 2: Ţivotne i neţivotne cesije, str.55.
Grafikon 3: Stabilizujući efekat reosiguranja na rezultate poslovanja francuskih
neţivotnih osiguravaĉa, str 57.