UNIVERZITET „DŽEMAL BIJEDIĆ“

NASTAVNIČKI FAKULTET MOSTAR

RASUĐIVANJE: INDUKTIVNO I DEDUKTIVNO RASUĐIVANJE

Seminarski rad

Predmetni profesor: Student:

Doc. Dr. Vesna Čorluka Čerkez Irma Devac

Mostar, ožujak 2019.

SADRŽAJ
UVOD......................................................................................................................................................2

1. DEDUKTIVNO RASUĐIVANJE...............................................................................................................3

1.1.Uvjetno rezoniranje......................................................................................................................3

1.2. Silogističko rezoniranje................................................................................................................6

1.2.1. Linearni silogizmi..................................................................................................................6

1.2.2. Kategorički silogizmi.............................................................................................................7

1.3. Ostala pomoćna sredstva i zapreke u deduktivnom rezoniranju.................................................9

2. INDUKTIVNO REZONIRANJE..............................................................................................................10

2.1. Kauzalno zaključivanje...............................................................................................................11

2.2. Kategoričko zaključivanje..........................................................................................................12

ZAKLJUČAK...........................................................................................................................................13

LITERATURA..........................................................................................................................................14

1
UVOD

U svojem svakodnevnom životu stalno prosuđujemo i odlučujemo. Jedna od najvažnijih

odluka koje ste donijeli je vjerojatno ona hoćete li i kamo će te ići na fakultet. Nakon što ste
se upisali morali ste se odlučiti koje ćete predmete izabrati, te kasnije koje ćete usmjerenje
izabrati. Donosite odluke o prijateljima i partnerima, o odnosima sa svojim roditeljima, te o
tome kako ćete potrošiti novac. Kako donosite te odluke?

U ovom radu ćemo vam ukratko opisati detaljno što je to rasuđivanje, što je induktivno, te što
je deduktivno rasuđivanje.

Rasuđivanje je sustavno zaključivanje na temelju opaženih činjenica i odgovarajućih

pretpostavki. Logičari razlikuju dvije vrste rasuđivanja: deduktivno i induktivno.

Deduktivno rasuđivanje je zaključivanje o pojedinačnim slučajevima na temelju općih pravila.

Npr. Svi ljudi su smrtni. Ja sam čovjek. Dakle, i ja sam smrtan. Ako su premise (pretpostavke)
točne, zaključak (silogizam) mora biti točan.

Induktivno rasuđivanje je zaključivanje o općem pravilu na temelju pojedinačnih slučajeva.

Npr. Pet puta sam se vozila tramvajem i svaki put je vozač bio muškarac. Zaključujem da su
svi vozači tramvaja muškarci. Kao što vidimo, induktivni zaključak ne mora biti točan (to što
nikada nismo vidjeli ženu kako vozi tramvaj, ne znači da je to nemoguće). Istraživanja
pokazuju da prosječan čovjek dobro rješava neke zadatke rasuđivanja, na primjer jednostavne
silogizme. Zašto se onda ljudi, raspolažući istim činjenicama, često ne slažu u mišljenju. Zato
što imaju različita uvjerenja, odnosno, početne pretpostavke. Naša uvjerenja utječu na naše
mišljenje te su glavni razlog naše iracionalnosti (nerazboritosti).

2
 1. DEDUKTIVNO RASUĐIVANJE

Deduktivno rasuđivanje osniva se na logičkim sudovima. Sud je u osnovi tvrdnja koja može
biti točna ili netočna – na primjer: „Studenti kognitivne psihologije su sjajni“, „Studenti
kognitivne psihologije nose cipele“ ili „Studenti kognitivne psihologije vole maslac od
kikirikija“. U logičkom zaključivanju se sudovi o kojima se zaključuje zovu premise.
Kognitivne psihologe posebno zanimaju sudovi koji bi mogli biti povezani na načine koji od
ljudi traže da donose valjane zaključke. Drugim riječima, ono što deduktivno rasuđivanje čini
zanimljivim i korisnim jeste to da ljudi povezuju različite udove da bi donosili zaključke.
Kognitivni psiholozi žele znati kako ljudi povezuju sudove da bi donosili zaključke, od kojih
su neki valjani, a neki nisu.

1.1. Uvjetno rezoniranje

Jedna od glavnih vrsta deduktivnog rezoniranja je uvjetno rezoniranje, kod kojeg se zaključak
mora donijeti na osnovu hipotetičkih sudova ako – onda. Hipotetički sud ako – onda tvrdi da
će, ako je zadovoljan prethodni uvjet p, uslijediti posljedični događaj q. Na primjer: „Ako
studenti marljivo uče, dobit će visoke ocjene na ispitima.“ Pod određenim uvjetima ćete, ako
ste postavili, hipotetički sud, moći izvesti valjanu konkluziju. Uobičajeni hipotetički sud na
osnovi kojeg možete donijeti valjanu konkluziju je „ako p, onda q. p. Dakle q.“ Ova
konkluzija ilustrira deduktivnu valjanost po tome što logički slijedi iz sudova na kojima se
osniva. To vrijedi i za sljedeće: „Ako studenti jedu pizzu, dobit će visoke ocjene na ispitima.
Studenti jedu pizzu. Dakle dobit će visoke ocjene na ispitima.“ Kao što ste mogli
pretpostaviti, deduktivna znanost nije isto što i istina. Možete donijeti deduktivno valjane
konkluzije koje su potpuno neistinite u odnosu na stvarni svijet. Je li konkluzija istinita ovisi,
o istinitosti premisa. Zapravo, vjerojatnije je da će ljudi pogrešno prihvatiti nelogični
argument kao logičan ako je konkluzija činjenično istinita. No, za sad ćemo zanemariti pitanje
istinitosti i usmjeriti se na opravdanost – deduktivnu valjanost – rezoniranja.

Jedan oblik sudova i njihovih konkluzija je zaključak „Ako p, onda q. p. Dakle, q.“ i taj se
oblik naziva modus ponens zaključak. U modus ponens zaključku afirmiramo (utvrđujemo)
antecedens. Uzmimo, na primjer, zaključak: „Ako ste suprug onda ste oženjeni. Harisson je
suprug. Dakle, on je oženjen.“ Kratak oblik zapisa za „ako p, onda q“ je „p -> q.“

3
Peter Wason (1968., 1969., 1983.; Wason i Johnson-Laird, 1970., 1972.) je proučavao uvjetno
rezoniranje u laboratorijskim uvjetima, uporabom zadataka koji je nazvao „zadatak
selekcije“. Svaki sudionik dobije četiri dvostrane karte. Svaka karta na jednoj strani ima broj,
a na drugoj slovo. Prema gore su okrenuta dva slova (samoglasnik i suglasnik) i dva broja
(jedan paran i jedan neparan). Svakom sudioniku se kaže hipotetički sud, poput: „Ako karta
na jednoj strani ima suglasnik, onda je s druge strane paran broj.“ Zadatak sudionika je
odrediti je li hipotetički sud istinit ili lažan, na osnovi okretanja točnog broja karata koji je
nužan za provjeru hipotetičkog suda. Dakle, sudionici ne smiju okrenuti nijednu kartu koja
nije valjana projera suda, ali moraju okrenuti sve karte koje jesu valjana provjera hipotetičkog
suda.

Čini se da većina ljudi svih dobi nema mnogo poteškoća u prepoznavanju i primjeni zaključka
modus ponens. Međutim, malo ljudi spontano uviđa potrebu za rezoniranjem putem modus
tollens zaključka i mnogi ljudi ne prepoznaju logičke pogreške negacije antecedensa ili
afirmacije konzekvensa, barem u slučaju kad su te pogreške primijenjene na apstraktne
probleme rezoniranja (Braine i O'Brien, 1991.; Rips 1988.; 1994.; Rumain, Connell i Braine,
1983.) Zapravo, neki nalazi sugeriraju da čak i ljudi koji su u školi slušali logiku ne uspijevaju
deduktivno rezonirati u različitim situacijama. Međutim, većina ljudi uspijeva uvjetno
rezonirati u uvjetima koji minimaliziraju u moguće jezične dvosmislenosti ili koji aktiviraju
sheme (mentalne okvire za organiziranje informacija o svijetu, na osnovi ranijih iskustava)
koji pružaju smislen kontekst za rezoniranje.

Sheme pragmatičnog rezoniranja su opća organizirajuća načela – pravila – povezana s

određenim vrstama ciljeva, poput dopuštenja, obveza ili uzroka. Ponekad se te teme nazivaju i
pragmastičnim pravilima.Pragmastčna pravila nisu tako apstraktna kao pravila formalne
logike, no dovoljno su opća i široka da bi se mogla primijeniti na široki raspon specifičnih
situacija.

U situacijama u kojima nam naše ranije iskustvo ili postojeće znanje ne mogu reći sve što
želimo znati, možemo se osloniti na sheme pragmatičnog rezoniranja da bi nam pomogle
deducirati ono što bi moglo biti istinito. Određene situacije ili konteksti aktiviraju određene
sheme. Na primjer, pretpostavite da hodate gradom i vidite nekoga tko izgleda vrlo mlado
kako otključava automobil, ulazi i odvozi se. Ovo opažanje bi aktiviralo vašu shemu
dopuštanja za vožnju: „Ako smijete voziti trebate imati najmanje 18 godina“. Na osnovi toga
mogli biste deduktivno zaključiti da osoba koju ste vidjeli ima barem 18 godina. U jednom od

4
svojih eksperimenata , Cheng i Holyoak (1985.) su ustanovili da 62% sudionika točno
odabere modus ponens i modus tollens zaključke, bez dviju logičkih pogrešaka, kad je
zadatak hipotetičkog rezoniranja prikazan u kontekstu sudova o dopuštenjima, no samo njih
11% je to uspjelo kad je zadatak bio prikazan u kontekstu proizvoljnih tvrdnji koje nisu bile
povezane sa shemama pragmatičnog rezoniranja.

Prema Ledi Cosmides, kognitivni bi psiholozi trebali kogniciju promatrati s evolucijskog

stajališta i razmotriti koje bi vrste vještina mišljenja ljudima pružile prirodnu selekcijsku
prednost u prilagodbi na okolinu tijekom evolucije. Da bismo dobili uvid u ljudsku kogniciju,
moramo pokušati vidjeti koje bi vrste prilagodbi bile najkorisnije ljudima koji su živjeli u
lovačko sakupljačkim zajednicama tijekom milijuna godina evolucijskog razvoja koje je
prethodilo relativno nedavnom razvoju poljoprivrede i vrlo nedavnom razvoju
industrijaliziranih društava.

Kako je evolucija utjecala na ljudsku kogniciju? Kao što je Noam Chomsky predložio da
ljudi posjeduju urođeni uređaj za usvajanje jezika, koji olakšava našu sposobnost da brzo
naučimo strukturu svojeg materinjeg jezika, Cosmides predlaže da ljudi posjeduju nešto poput
uređaja za stjecanje shema, što pospješuje našu sposobnost da iz svojeg iskustva brzo
izvučemo važne informacije i organiziramo ih u smislene okvire. Ona smatra da su te sheme
vrlo fleksibilne, no ujedno i specijalizirane za odabir i organizaciju informacija koje će nam
najučinkovitije pomoći u prilagodbi na situacije s kojima se suočavamo. Prema
Cosmidesovoj, jedna od posebnih prilagodbi ljudskih lovaca i sakupljačka dogodila se u
području društvene razmjene. Dakle, evolucijski razvoj ljudske kognicije trebao bi pospješiti
stjecanje shema koje su povezane s društvenom razmjenom.

Prema njoj, dva od zaključaka koje pospješuju sheme društvene razmjene su zaključci vezani
uz odnose dobitak – trošak i zaključci koji ljudima pomažu da otkrivaju da netko vara u
određenoj društvenoj razmjeni. U nizu od devet eksperimenata Cosmidesova je usporedila
uradak sudionika u zadatcima deduktivnog rezoniranja koji se temelje na teoriji socijalne
razmjene s uratkom na standardnom Wasonovu zadatku selekcije i uratkom u zadatcima koji
zahtijevaju uporabu shema dopuštenja. U devet eksperimenata sudionici su pokazali
deduktivno rezoniranje koje je potvrdilo predviđanja teorije društvene razmjene, a ne
predviđanja na osnovi shema povezanih s dopuštenjima ili načelima apstraktnog deduktivnog
rezoniranja.

5
 1.2. Silogističko rezoniranje
Osim uvjetnog rezoniranja, postoji još jedan ključni oblik deduktivnog rezoniranja, a to je
silogističko rezoniranje, koje se temelji na uporabi silogizama. Silogizmi u deduktivni
zaključci koji uključuju donošenje konkluzije na osnovi dviju premisa (Rips, 1994., 1999.).
Svi silogizmi uključuju veću premisu, manju premisu i konkluziju. Dvije glavne vrste
silogizama – linearni silogizmi i kategorički silogizmi – detaljno su opisani u ovom poglavlju
no u deduktivnom rezoniranju rabe se i druge vrste silogizama.

1.2.1. Linearni silogizmi

Svaka od dviju premisa u silogizmu opisuje određeni odnos između dvaju pojmova, a barem
jedan od pojmova je zajednički objema premisama. Pojmovi mogu biti predmeti, kategorije,
atributi ili gotovo bilo što drugo što se može dovesti s nečim u vezu. Logičari prvi pojam veće
premise označavaju kao subjekt, zajednički pojam kao srednji pojam (on se pojavljuje u obe
premise), a drugi pojam manje premise kao predikat.

U linearnom silogizmu je odnos među pojmovima linearan, uključujući kvantitativnu ili

kvalitativnu usporedbu, u kojoj svaki pojam pokazuje više ili manje određenog atributa ili
kvalitete.

Kako ljudi rješavaju linearne silogizme? Predloženo je nekoliko istraživačkih teorija. Neki
istraživači (npr. Desoto, London i Handel, 1965.; Huttenlocher, 1968.) smatraju da se linearni
silogizmi rješavaju prostorno, putem mentalnih reprezentacija linearnih kontinuuma. Osnovna
ideja je da ljudi zamisle predodžbu slažući pojmove na linearni kontinuum. Na primjer, „Vi
ste pametniji od svojeg kolege“ mogla bi biti mentalno reprezentirana kao predodžba
okomitog kontinuuma na kojem je vaše ime iznad imena vašeg kolege. Linearni kontinuum se
obično zamišlja kao vertikalan, iako se može zamisliti i kao horizontalan. Prilikom
odgovaranja na pitanja ljudi konzultiraju kontinuum i odabiru pojam koji se nalazi naa
točnom mjetu na kontinuumu.

Drugi istraživači (npr. H. H. Clark. 1969.) smatraju da ljudi rješavaju linearne silogizme
uporabom sermantičkog modela koji uključuje propozicijske reprezentacije. Na primjer,
premisa: „Vi ste pametniji od svojeg kolege“ morala bi se reprezentirati kao (pametniji (vi,
vaš kolega)). Prema ovom stajalištu, ljudi uopće ne koriste predodžbe, već kombiniraju
semantičke propozicije.

6
Treće stajalište (npr. R. J. Sternberg, 1980.) jest da ljudi pri rješavanju silogizama rabe
kombinaciju prostornih i propozicijskih reprezentacija. Na početku ljudi rabe propozicije da
bi reprezentirali svaku od premisa, a zatim oblikuju predodžbe koje se temelje na sadržaju tih
propozicija. Provjera modela išla je u prilog kombiniranom (ili miješanom) modelu, više nego
isključivo propozicijskim ili isključivo ptostornim reprezentacijama (R. J. Sternberg, 1980.).

No za sad se čini da nijedan od tri modela nije u potpunosti točan jer svi predstavljaju
prosječan uradak mnogih sudionika. No čini se da postoje individualne razlike u strategijama
(R. J. Sternberg i Weil, 1980.), pri čemu su neki ljudi skloni rabiti više predodžbene, a drugi
višre propozicijske strategije. Rezultat upućuje na važno ograničenje mnogih psiholoških
nalaza: ako ne razmotrimo svakog pojedinca zasebno, riskiramo donošenje zaključaka na
osnovi grupnih prosjeka koji ne moraju nužno biti primjenjivi individualno na svaku osobu.
Iako bi većina ljudi mogla rabiti kombiniranu strategiju, ne rabe je svi, i jedini način da
saznamo koja osoba to čini, a koja ne, jest da ispitamo svakog pojedinca.

1.2.2. Kategorički silogizmi

Vjerojatno najpoznatija vrsta silogizama su kategorički silogizmi. Poput drugih vrsta
silogizama, kategorički silogizmi sadrže dvije premise i konkluziju. U slučaju kategoričkih
silogizama premise tvrde nešto o pripadnosti pojmova određenim kategorijama. Zapravo,
svaki pojam predstavlja sve, nijednog ili neke članove određene klase ili kategorije. Kao i kod
drugih silogizama, svaka premisa sadrži dva pojma, od kojih jedan mora biti srednji pojam,
zajednički objema premisama. Prvi i drugi pojam u svakoj premisi su povezani
kategorijalnom pripadnošću pojmova – tj. Jedan pojam je član klase na koju upućuje drugi
pojam. Kako god premise bile izrečene, one izražavaju da neki (ili svi ili nijedan) članovi
kategorije prvog pojma jesu (ili nisu) članovi kategorije drugog pojma. Da bismo odredili
slijedi li konkluzia logično iz premisa, moramo odrediti kategorijalnu pripadnost pojma.
Primjer kategorijalnog silogizma bio bi sljedeći: Svi kognitivni psiholozi su pijanisti. Svi
pijanisti su sportaši. Dakle, svi kognitivni psiholozi su sportaši.

U kasnim su 1970-ima Philip Johnoson – Laird i Mark Steedman (1978.) predložili vrlo
obuhvatnu teoriju silogističkog rezoniranja, koja može objasnit veliku proporciju odgovora.
Njihova teorija se temelji na ideji da ljudi rješavaju silogizme uporabom semantičkog (na
mišljenju zasnovanog) procesa koji se temelji na mentalnim modelima. Johnson – Lairdovo
shvaćanje o rezoniranju koje uključuje semantičke procese utemeljenje na mentalnim
modelima može se usporedit s procesima koji se temelje na pravilima („sintaktičnim

7
procesima“), poput onih u formalnoj logici. Mentalni model je unutarnja reprezentacija
informacija koje analogno odgovaraju onome što je reprezentirano. Za neke mentalne modele
je vjerojatnije da će se dovesti do deduktivno valjane konkluzije nego za druge, a neki
mentalni modeli mogu biti naročito neučinkoviti u odbacivanju konkluzija koje nisu valjane.

Logčari često rabe dvije vrste reprezentacija silogizama. Kao što smo ranije spomenuli, kružni
dijagram se često koriste za reprezentaciju kategoričkih silogizama. Kod kružnih dijagrama
možete rabit krugove koji se preklapaju, koji su koncentrični ili koji se ne preklapaju, da biste
prikazali članove različitih kategorija. Alternativa reprezentacija koju logičari često rabe je
istinosna tablica (ili tablica istinosnih vrijednosti), kojom možemo predstaviti istinosnu
vrijednost različitih kombinacija sudova, na osnovi istinosne vrijednosti svakog od
komponentnih sudova.

Prema Johnson – Lairdu i suradnicima težina mnogih problema deduktivnog rezoniranja

povezana je s brojem mentalnih problema koji su potrebni za adekvatnu reprezentaciju
premisa deduktivnog zaključivanja. Zaključci koji uključuju samo jedan mentalni model
mogu se riješiti brzo i točno. Međutim, znatno je teže doći do točnih konkluzija u zaključcima
koji se temelje na sudovima koje je moguće predstaviti višestrukim alternativnim modelima
jer to predstavlja velike zahtjeve na radno pamćenje. U tim slučajevima pojedinac mora u
radnom pamćenju držati svaki od različitih modela da bi došao do konkluzije ili da bi
evaluirao konkluziju, Dakle, Johnson – Lairdovo stajalište sugerira da u osnovi barem nekih
pogrešaka koje opažamo u ljudskom deduktivnom rezoniranju mogu biti ograničenja radnog
pamćenja.

Drugi činitelji također mogu pridonijeti lakoći oblikovanja odgovarajućih mentalnih modela.
Catharine Clement i Rachel FAlmange (1986.) su ustanovile kako se čini da sudionici točnije
i lakše rješavaju logičke probleme kada pojmovi imaju visoku predodžbenu vrijednost – što
vjerojatno olakšava njihovu reprezentaciju. Slično tome, autorice su zaključile da su sudionici
moli lakše i točnije riješiti probleme i procijeniti točnost rješenja u slučajevima kada premise
pokazuju visoku povezanost u smislu mentalnih slika (npr. Kada je jedna premisa o mačkama,
a druga o psima, a ne jedna o psima, a druga o stolovima). Na primjer, bilo bi lakše riješiti
silogizam kojem je svojstvena visoka predočljivost i visoka povezanost premisa, poput: „Neki
umjetnici su slikari. Neki slikari rabe crnu boju.“, nego silogizam niske predočljivosti i niske
povezanosti premisa, poput: „Neki tekstovi su proza. Neka proza je dobro napisana“. Prema

8
Clement i Falmange, visoka predodžba vrijednosti i visoka povezanost premisa olakšavaju
pronalaženje suprotnih primjera koji otkrivaju da zaključak nije deduktivno valjan.

Neki problemi deduktivnog rezoniranja sadrže više od dviju premisa. Na primjer, problemi
tranzitivnog zaključivanja, u kojima rješavači moraju poredati više pojmova, mogu sadržavati
bilo koji broj premisa koje povezuju veliki broj pojmova. Matematički i logički dokazi su po
svojoj prirodi deduktivni i također se mogu sastojati od mnogo korka.

1.3. Ostala pomoćna sredstva i zapreke u deduktivnom rezoniranju

Prilikom deduktivno rezoniranja kao i u mnogim drugim kognitivnim procesima, koristimo
brojne heurističke prečice, što ponekad dovodi do netočnih zaključaka. Osim ovih prečica,
često na nas utječu pristranosti koje iskrivljuju ishode našeg rezoniranja. Heuristici u
silogističkim rezoniranju uključuju pogreške pretjeranog proširivanja u kojima strategija koje
su djelotvorne kod nekih silogizama proširimo na silogizme u kojima nas te strategije
iznevjere. Npr. Iako obrat dobro funkcionira kod univerzalno negativnih premisa, on ne
vrijedi za druge premise. Nadalje, može doći i do učinka isključivanja, kada propustimo
razmotriti sve mogućnosti prije donošenja konkluzije. Npr. Možemo propustiti razmisliti o
suprotnim primjerima kad donosimo konkluziju na osnovi partikularnih ili negativnih
premisa. Uz to, učinak formulacije premise (npr, redoslijed promjera, uporaba određenih
atributa ili negativni oblik rečenice) mogu utjecati na naše deduktivno rezoniranje na način da
ćemo na brzinu donjeti zaključak a da nismo adekvatno razmislili o deduktivnoj valjanosti
silogizma.

9
 2. INDUKTIVNO REZONIRANJE

Usprkos procijepu između teorije i prakse deduktivnog rezoniranja, kod deduktivnog

rezoniranja je postizanje logički sigurnih-deduktivno valjanih-zaključaka barem teoretski
moguće. Kod induktivnog rezoniranja, koje se temelji na našim opažanjima, nije moguće
donošenje nikakvih logički sigurnih zaključaka. Najviše čemu možemo težiti je samo snažan
ili visoko vjerojatan zaključak.

Ključno obilježje induktivnog rezoniranja, koje oblikuje osnovu empirijske metode, jest da ne
možemo učiniti logički skok s tvrdnje:“Svi do sada opaženi X su Y“ na tvrdnju: „Dakle, svi X
su Y“. Uvijek je moguće da sljedeći opaženi X ne bude Y. Nadalje, bez obzira na broj
opažanja ili valjanosti rezoniranja, nijedan induktivno doneseni zaključak ne možemo
potvrditi. Takve zaključke je moguće samo, u većoj ili manjoj mjeri, podržati dostupnim
podacima. Dakle, ponovno moramo razmotriti vjerojatnost. Kod induktivnog rezoniranja
moramo svaki zaključak o hipotezi izraziti terminima vjerojatnosti, poput: „Postoji 99% šansi
da će sutra padati kiša“ ili: „Vjerojatnost je samo .5 da je nul-hipoteza točna, tj. Da su ovi
nalazi posljedica slučajnih varijacija.“

Kognitivni psiholozi se vjerojatno slažu oko barem jednog od razloga zbog kojih ljudi koriste
induktivno rezoniranje: da bi mogli bolje shvatiti golemu raznolikost u svojoj okolini i da bi
predviđali događaje u okolini, smanjujući time njihovu nesigurnost. Dakle, kognitivni
psiholozi više nastoje razumjeti kako negoli zašto induktivno rezoniramo. Iako možemo (ili
ne moramo) imati neki urođeni uređaj za stjecanje sheme, sigurno se nismo rodili sa svim
zaključcima do kojih uspijevamo doći indukcijom. Već smo spomenuli da induktivno
rezoniranje često uključuje proces stvaranja i provjere hipoteze. Zaključke donosimo tako da
iz niza specifičnih slučajeva generaliziramo neko opće pravilo. S opažanjem daljnjih
pojedinačnih slučajeva možemo proširiti naše pravilo, ili zaključiti o izuzecima općeg pravila.
Na primjer, nakon što smo opažali veći broj ptica, možemo zaključiti da ptice mogu letjeti, no
nakon što smo opažali pingvine i nojeve, svojem općem znanju možemo dodati izuzetke ptica
koje ne lete.

Tijekom generalizacije mi opažamo da određena svojstva zajednički variraju u određenim

slučajevima pojma ili da određeni postupci kovariraju u različitim događajima, te iz tih
kovarijacija induciramo neka opća načela. Velika zagonetka induktivnog rezoniranja jest kako
mi obični smrtnici uspjevamo zaključiti o korisnim općim načelima na osnovi tisuća opažanja
10
kovarijacija kojima smo stalno izloženi. Ljudi ne pristupaju indukciji sa zapanjujućim
sposobnostima kakve imaju računala, da izračunaju svaku moguću kovarijaciju i donesu
zaključke samo na osnovi najčešćih kovarijacija. Umjesto toga, čini se da ovom zadatku
pristupamo kao što pristupamo mnogim drugim kognitivnim zadatcima: tražimo ptrečice. Kod
induktivnog rezoniranja, kao i kod drugog probabilističkog rezoniranja, rabimo heuristke
poput reprezentativnosti, dostupnosti, zakona velikih brojeva te heuristik neuobičajenosti.
Kad rabimo heuristik neuobičajenosti, posebnu pažnju obraćamo na neuobičajene događaje, i
kad se dva neuobičajena događaja jave zajedno ili se jave blizu jedan drugome, skloni smo
pretpostaviti da su ta dva događaja na neki način povezana.

2.1. Kauzalno zaključivanje

Jedan pristup induktivnog zaključivanja je ispitivanje kauzalnog zaključivanja (otkrivanje
uzročno – posljedičnih veza među pojavama) – tj. Ispitivanje načina na koji ljudi donose
zaključke o t ome da li nešto uzrokuje nešto drugo. Jedan od prvih istraživača koju su
predložili teoriju o tome kako ljudi kauzalno zaključuju bio je John Stuart Mill (1887.), koji je
predložio niz metoda – široko prihvaćenih heurističkih načela na kojima ljudi mogu temeljiti
svoje prosudbe.

Druga Millova metoda je „metoda razlike“ , u kojoj opažate da u slučaju u kojem se određena
pojava događa i u slučaju u kojemu se pojava ne događa zajedničke sve okolnosti osim jedne.
Na primjer, pretpostavite da određena skupina studenata živi u istom domu, jedu istu hranu, u
istoj blagovaonici , spava po istom rasporedu i ide na ista predavanja – osim što neki studenti
pohađaju jedan sseminar, a drugi studenti drugi seminar. Studenti koji pohađaju seminar A svi
dobivaju ocjenu odličan, za razliku od studenata koji pohađaju seminar B, oni dobivaju ocjenu
dobar. Mogli bismo induktivno zaključiti da se na seminarima događa nešto što dovodi do te
razlike. Čini li vam se ta metoda poznata? Kad bi opažač manipulirao različitim aspektima
ove metode, mogli bismo je nazvati eksperimentom: sve varijable osim jedne držali biste
konstantnima, a tu jednu varijablu biste mijenjali da provjerite je li ona povezana s različitim
ishodima. Zapravo, Jerome Bruner (J. S. Bruner, Goodnow i Austin, 1956.) je davno izjavio
da se induktivno rezoniranje može smatrati provjerom hipoteza.

11
 2.2. Kategoričko zaključivanje
Na kojoj osnovi ljudi donose zaključke? Prema Keithu Holyoaku i Richardu Nisbettu (1988.),
ljudi u tu svrhu rabe i strategije odozdo prema gore (na osnovi informacija iz svojih osjetnih
iskustava) i strategije odozgo-prema-dolje (na osnovi onoga što već znaju ili su ranije
zaključili). Strategije odozdo-prema-gore temelje se na opažanju različitih slučajeva i
razmatranju stupnja varijabiliteta među tim slučajevima. Iz tih opažanja mi izvlačimo
prototip, kategoriju koja sadrži pravila ili klastere pravila ili kategoriji sličnu mrežu povezanih
obilježja koja kovariraju. Nakon što je indukcijom došlo do kategorije, pojedinac može rabit
usmjereno biranje primjera da bi dodao nove članove kategoriji, uglavnom se usmjerujući na
svojstva koja su u prošlosti omogućila korisno razlikovanje. Strategije odozgo-prema-dolje
uključuju selektivno traženje konstanti između tisuću varijacija i selektivno kombiniranje
postojećih pojmova i kategorija

12
ZAKLJUČAK

Rasuđivanje je sustavno zaključivanje na temelju opaženih činjenica i odgovarajućih

pretpostavki. Logičari razlikuju dvije vrste rasuđivanja: deduktivno i induktivno.

Deduktivno rezoniranje uključuj donošenje zaključaka na osnovi niza uvjetnih ili hipotetičkih
sudova ili na osnovi dviju premisa u silogizmu. Među različitim vrstama silogizama su
linearni silogizmi i kategorički silogizmi. Deduktivno zaključivanje uz to može uključivati i
složene probleme tranzitivnog zaključivanja ili matematičke ili logičke dokaze koji uključuju
velik broj pojmova. Deduktivno rezoniranje također može uključivati uporabu shema
pragmatičnog rezoniranja u praktičnim, svakodnevnim situacijama.

Iako induktivnim rezoniranjem ne možemo doći do logički sigurnih zaključaka, pažljivim

rezoniranjem možemo doći do barem vrlo vjerojatnih zaključaka. John Stuart Mill je
preporučio uporabu različitih strategija za donošenje induktivnih odluka. Kod donošenja
kategoričkih zaključaka ljudi su skloni koristiti strategiju odozdo-prema-gore i odozgo-prema-
dolje. Procesi induktivnog rezoniranja općenito čine osnove znanstvenog istražianja ii
testiranja hipoteza kao načina donošenja kauzalnih zaključaka.

13
LITERATURA
1. Sternberg, R. (2005.): Kognitivna psihologija. Zagreb: Naklda slap
2. Rathaus, S. (2001. Temelji psihologije. Zagreb: Naklda slap
3. Rot, N. (1985.) Opšta psihologija. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva

14