Huni su bili nomadski narod koji su živjeli u Istočnoj Europi, Kavkazu i Središnjoj Aziji između 4.

stoljeća i 6. stoljeća. 350. su godine uništili državu barbara Alana, a 375. pod

vodstvom Balamira prodiru u Europu kroz Vrata naroda i potiču seobe barbarskih plemena prema
granicama Rimskoga Carstva - to je početak Velike seobe naroda. Napadaju
teritorije Ostrogota i Vizigota i poražavaju ih. 434. g. vlast nad Hunima preuzima Atila, Bič božji, i
ujedinjuje njihova plemena, stvarajući tako moćno carstvo koje se prostiralo
od Karpata do Podunavlja. 451. godine Huni se bore protiv rimskog vojskovođe Flavija Aecija u bitci
na Katalaunskim poljima (Galija). Aecije pobjeđuje, ali dopušta Atili da se povuče jer ga vidi kao
moguću pomoć protiv Germana. 452. Huni međutim napadaju sjevernu Italiju i zauzimaju Akvileju, no
razvoj carstva zaustavljen je 453. Atilinom smrću. Tada se oni i povlače iz Europe i dalje miješaju
sa Turcima, Germanima i Avarima.

Nakon što su uništili državu Alana, pod vodstvom Balamira prodrli su u Europu kroz vrata naroda i
potakli seobu naroda. Uskoro su uništili Ostrogotsko kraljevstvo i unijeli veliku paniku u Europu. Oko
430.g. Rua je postao kralj hunske konfederacije. Sklopio je savez s Rimskim vojskovođom Flavije
Aecijem te mu pomogao u bitci za dominaciju na Zapadu. Rua je bio vrlo ambiciozan, te se spremao
na veliki osvajački pohod protiv Istočnog Rimskog Carstva. Planovi su mu propali jer je uskoro umro,
ostavivši svoje nećake Atilu i Bledu za naslijednike. Rimljani nisu ni slutili da će prava opasnost tek
uslijediti.
Bleda i Atila su podijelili svoje carstvo na dva odvojena dijela, ali su ga uvijek držali kao jedno.
Uskoro je Atila uspio prisiliti vojno oslabljeno Istočno Rimsko Carstvo da potpiše sporazum s
Hunima, priznajući hunsku nadmoć. Taj je sporazum donekle pokušao iskoristiti Istočnorimski
car Teodozije II. sagradivši velike zidine oko carske prijestolnice u Carigradu. Mir nije dugo potrajao,
jer je rimski biskup Marg prešao Dunav kako bi opljačkao Hunske grobove, u čemu je i uspio, ali je
tim činom razbijesnio Hune što je rezultiralo novim sukobima Huna i Rimljana.
Huni su uskoro nahrlili na Istočno Rimsko Carstvo. Car Teodozije je bio praktički bespomoćan jer su
u isto vrijeme Vandali u sjevernoj Africi osvojili rimski grad Kartagu te su se istovremeno odvijali
ratovi Rimljana s Perzijancima. Huni su ubrzo osvojili brojne gradove na njihovu putu do Carigrada.
Kratkim primirjem 441.g. Huni su nakratko zaustavljeni. Međutim već 443.g. sukobi su se nastavili
kada su Rimljani Hunima odbili plaćati danak. Huni su pod vodstvom Atile, kojega su kršćani nazivali
Bič božji, došli do Carigrada i pokorili carsku vojsku, ali nisu uspijeli osvojiti prijestolnicu Ističnog
Rimskog Carstva, jer nisu imali dovoljno dobre opsadne sprave koje bi im omogućile osvajanje
golemih Carigradskih zidina. Atilina se barbarska vojska ubrzo povlači u unutrašnjost svog carstva a
Bleda uskoro umire, ostavivši Atilu jedinim vladarem Huna. Ova hunska pobijeda nad Rimljanima bila
je tek početak njihove prave moći.
Postavši prvim vladarom Huna koji je imao definitivno svu moć, Atila je nastavio pljačkati i paliti sve
na svom putu. Preživio je i opis njegove invazije koji govori da je hunska nacija postala toliko snažna,
da je više od sto gradova osvojeno a sam Carigrad je bio pod velikom opasnošću te je mnogo ljudi
pobijeglo iz grada a mnogi su ubijeni, tako da se mrtvi više nisu mogli brojiti.
U Carigradu su Rimljani hunskom vojskovođi Ediku obećali veliko bogatstvo i slavu, ako sudjeluje u
uroti protiv Atile, ali je ovaj, stigavši do hunskog kralja, izdao Rimljane za pokušaj Atilina ubojstva.
Rimljani su se vratili u Carigrad, ne sluteći da su izdani. Saznavši da je urota otkrivena a jedan od
urotnika Bigal, zarobljen, car Teodozije je odlučio sklopiti primirje. Zanimljivo je da je Atili i Hunima
plaćanje danka bilo draže od rata a razlog je vjerojatno taj da je Hunima danak a ne osvojen teritorij,
bio najveći simbol nadmoći.
Iako su Huni dotada bili većinom u dobrim odnosima sa Zapadnim Rimskim Carstvom dok su ratovali
s Istočnim, to se uskoro promijenilo. Dobri odnosi su većinom bili prisutni zbog Flavija Aecija,
vojskovođe Zapadnog Rimskog Carstva s kojim su Huni bili prijatelji još od Atilinog ujaka Rue. Mnogi
povjesničari tvrde da je jedan od razloga zaoštravanja odnosa između dvaju carstava taj što je
Vandalski kralj Gaizerik Atili ponudio pomoć u borbi protiv Vizigota u Galiji te je to dovelo i do sukoba
s Rimljanima u Zapadnom Rimskom Carstvu i Atile. Ali postoji i drugi motiv; Honoria, problematična
sestra zapadnorimskog cara Valentinijana III., poslala je pismo Atili u kojem ga je zamolila da joj
pomogne izbijeći brak s rimskim senatorom Herkulanom na koji je možda bila prisiljena.
Honorija možda nije htijela time zaprositi Atilu, Atila je pismo protumačio kao molbu za ženidbu, na
što je pristao te zatražio pola Zapadnog Rimskog Carstva kao miraz. Kada je car Valentinijan otkrio
Atilin plan, odbio je predati svoju sestru Honoriju i dio svoga carstva. Carev je postupak hunski kralj
iskoristio kao izgovor kako bi napao Galiju. Istovremeno je istočnorimski car Teodozije umro a novi
car Marcijan koji ga je naslijedio, odbio je plaćati danak Hunima.
Budući da nije mogao istovremeno napadati istok i zapad, Atila je krenuo na zapad prema Galiji,
paleći i rušeći brojne gradove. Uvidjevši s kakvom je opasnošću Zapadno Rimsko Carstvo suočeno,
rimski je vojskovođa Flavije Aecije bio prisiljen sklopiti savez s Vizigotima, narodom koji je najviše
mrzio.
7. Travnja Huni su osvojili i spalili grad Metz te nakon toga krenuli prema Orleansu, gdje su na putu
prema gradu bili iznenada zaustavljeni, kada je Atila ugledao da se na obzorju pojavila sijedinjena
vojska Vizigota i Rimljana te je bio prisiljen krenuti prema Katalaunskim poljanama, gdje će se 20.
Lipnja 451. g. dogoditi jedna od najodlučnijih i najvažnijih bitki u povijesti.
Ova se bitka često prikazuje kao sukob Huna s Rimljanima, ali su u stvarnosti obje strane bile vrlo
multinacijonalne. U skladu s hunskim običajima, Atila je naredio da se pregledaju organi žrtvovane
životinje rano ujutro prije bitke. Prorečeno je da će Hune zadesiti katastrofa a jedan od suparničkih
vođa biti će ubijen. To se i dogodilo, jer su idućeg jutra Vizigoti otkrili da je njihov vođa Teodorik
poginuo. Iako je imao prednost Flavije Aecije je odlučio da Hune ne uništi u potpunosti, jer ako bi to
učinio, bojao se da bi Vizigoti mogli prekinuti njihov sporazum te postati još veća prijetnja. Tako je
nagovorio Vizigote da se povuku i time omogućio Hunima i Atili da pobijegnu s bojnog polja. Ishod
ove bitke je u ustvari bio neodlučan, jer su obje strane pretrpile velike gubitke, ali se uglavnom
smatra pobjedom Rimljana i njihovih saveznika jer se uvidjelo da Atila nije nepobjediv te je njegov
juriš i osvajački pohod na Galiju zaustavljen.
Atila se povukao, ali je uskoro poveo svoje vojnike u osvajanje Italije. 452.g. zauzeo je i opljačkao
brojne gradove, pod izgovorom da je došao po Honoriju. Akvileju je uništio i šrušio do temelja a
legenda govori kako je otišao toliko daleko, da je čak sagradio utvrdu na vrhu brda, kako bi gledao
kako grad gori te je na taj način utemeljio grad Udine.
Car Valentinijan je pobijegao iz Ravenne u Rim a njegov je vojskovođa Flavije Aecije ostao na licu
mijesta, ali nije imao dovoljno snažnu vojsku da započne bitku. Rimljani su bili zatečeni iznenadnom
hunskom invazijom pa su brzo pokušali sklopiti mir poslavši izaslanstvo s svojim najboljim
diplomatima koji su uključivali Papu Leona I. i prefekta Trigencija.