DONNA ARES

SOBA ZA
NIKOGA
 DONNA ARES
„SOBA ZA NIKOGA“

Primijetila sam to djevojče od kad se pojavila na sceni. Gotovo su

prošle dvije decenije od tada. Bila je drugačija od ostalih, bila je svoja.
Osvježenje u bari zvanoj estrada. Osvojio me taj unutarnji bunt, ta
pozitivna drskost, samopouzdanje s pokrićem. Snažnim pokrićem. Bio
joj je dovoljan samo taj prekrasni, baršunasti alt, ali, to je bio tek
početak njenih aduta. Pisala je lijepe, kvalitetne stihove za svoje
pjesme. Čarobno svirala klavir. Kantautorica, jedna od rijetkih na
našim protorima. Prolazile godine. Muzika se sve češće iz umjetnosti
pretvarala u svoju suprotnost. Trčalo se za komercijalnim, jeftinim
pjesmuljcima kratkog daha, ali dobre prođe kod publike, sa sve manje
zahtjeva i ukusa. Pitala sam se hoće li Donna uletjeti u zamku, početi
snimati ono na šta se masa „palila", na glupave i bezvrijedne tekstove
koji se uglavnom svode na provode, opijanja, aluzije na seks. Riječju,
ono što je počelo žariti i paliti, što je donosilo brzu zaradu a ostavljalo
gorak okus u ušima i dušama onih koji vole muziku kao umjetnost.
Nije upala, ostala je dosljedna sebi. Muzika joj nije bila biznis.
Muzika je bila i ostala njen život, njeno sve. A onda sam slučajno na
nekom internetskom portalu vidjela fotografije na kojima je djelovala
mršavo, iscrpljeno, slabo. Da budem jasna, nikada ranije se nismo
čule, kamoli vidjele, znala sam je jedino sa TV-a i čestih pregleda
njenih YouTube snimaka. „Idi, idi moja vilo“ i „Vremena za nas“
slušala sam bezbroj puta. I ostale njene izvedbe, no, ove dvije su me
„kupile" za sva vremena. Iskreno, pogled na fotografije me štrecnuo,
pa i uplašio. Da nije anoreksija ili... ? Dalje nisam išla, nisam smjela.
Pomislila sam da je to ipak profesionalna deformacija, pa ipak je iza
mene trideset devet godina ljekarskog staža. Nažalost, vrlo brzo nakon
toga, saznala sam istinu. Sama Donna je obznanila da boluje od raka.
U već poodmakloj fazi, s metastazama. Otvorila je stranicu na
Facebooku i redovno obavještavala fanove o toku svoje bolesti, što
radi i danas. Godinama sam razmišljala o ljudima koji se nađu oči u
oči s tom bolešću. Činilo mi se prestrašnim čak i misliti o svom užasu
spoznaje, o trenutku saznanja, o osjećaju bespomoćnosti i potpune
izgubljenosti, o strahu koji paralizira i dušu i tijelo i misli, strahu koji
ledi krv u žilama, dezorijentisanosti i gubljenju kompasa, orijentira,
osjećaju zatvaranja zidova oko sebe, o mraku, potpunom crnilu i
bezizlazu. I onda ponovo zasvijetli Donna, ona prkosna, ponosna,
buntovna i pozitivno drska djevojka javno pokazuje i dokazuje da se
slomiti ne da! Ni s rakom ne želi kompromis. Ni sa strahom. Ničim
negativnim. Opredjeljuje se za borbu. Za dalji rad. U radu je spas. I u
pozitivnim mislima. I djelima. Uz sve aktivnosti Donna počinje pisati
knjigu. I to sam saznala putem njene fb stranice. Ja pišem od osnovne
škole, tridesetak godina objavljujem romane, priče, drame, putopise,
pjesmice i bajke za djecu neopterećena pitanjima hoće li to još neko
čitati. Jednostavno, to je moja potreba. I nisam se zaustavljala. Nikad
do ovog jula. Jula koji je bio neuobičajeno, neugodno topao, vreo, pa
je godišnji odmor protjecao, a neko mi mrtvilo, gotovo letargija
obuzeli i tijelo i dušu. A onda dobijem rukopis „SOBA ZA
NIKOGA", pročitam na dušak pa zastanem. Začuđena, sretna, sjetna,
uplašena, s neizrecivim poštovanjem. Začuđena jer je ovo mnogo više
nego što sam očekivala, sretna zbog spoznaje da neko ko je i čovjek i
umjetnik na nekom drugom planu umije ovako lijepo pisati, uplašena
što neću umjeti iskazati sve što je ova knjiga u meni pobudila, s
poštovanjem - jer je sadržaj vrijedan poštovanja, sjetna što bitka nije
završena. Očekivala sam tešku, mučnu, tužnu ispovijed teško bolesne
mlade žene koju ću čitati s naporom i u suzama. Pa sam ostala
iznenađena kad sam shvatila da je bolest za nju bila tek inicijalni
momenat da krene u avanturu pisanja. Riječ - avantura -koristim u
afirmativnom smislu, uostalom, svaka je umjetnost svojevrsna
avantura. Donna tačno zna šta reći i kako to reći. Gotovo da nema
sfere života o kojoj ne piše, porodici, prijateljstvu, ljubavi i neljubavi,
dobroti, bolesti, smrti, vjeri, oprostu i mnogim sitnicama koje život
znače. A sve je protkano onom elementarnom dobrotom koja čovjeka
čovjekom čini. Gdje je tu njena bolest? Ona je tek lajt motiv oko koga
se priča tka, lagano, profinjeno, pažljivo kao što su vrsne tkalje nakad
davno u tišini svojih soba najljepša i najtananija platna tkale.
Magično, poput čarobnjaka nas vodi kroz sopstveni svijet, upoznaje s
čitavom lepezom likova i događaja. Fascinantna je lakoća sa kojom
istresa svoju dušu bez straha, bez stida, bez potrebe da nešto zaniječe,
od nečeg se ogradi, od nekog zatraži aboliciju. I uz sve to da svoju
priču potpuno liši svake, pa i najmanje patetike. Više je patetike u
ovom mom osvrtu, nego u cijeloj njenoj knjizi. Ona se s neopisivom
lakoćom i sva u zanosu igra riječima, niže ih kao što je nekad nizala
bobke različitih, a prelijepih boja u unikatne niske. To nije knjiga za
ovaj trenutak, ovaj prostor, ovu godinu. Sveprostorna je i
svevremenska. S užitkom će je čitati svi, a oni koji se nađu u dubokom
životnom tjesnacu, u potpunom mraku, u osjećaju bespomoćnosti i
beznađa i straha bit će spoznaja da izlaza uvijek ima, bit će maleno
svjetlo koje će ih voditi ka njemu, koje će im pomoći osoviti se na
svoje noge i zakoračiti, u početku klecajući, ali će sa svakim novim
korakom biti sigurniji. S istinskim poštovanjem prema ovoj knjizi,
preporučujem je svima, starima i mladima, zdravim i bolesnim,
radosnim i tužnim, jakim i slabim. Sve su to promjenjive kategorije,
knjiga je konstanta. Upoznajte autoricu da biste upoznali sebe.

Respect, Donna!

U Travniku, 28.7.2015.
Nura Bazdulj Hubijar
 Uvod

Jedino ono što sami proživimo i osjetimo na svojoj koži možemo i

shvatiti i razumjeti u cjelosti. Osjećala sam kako se ledi ruka od
tekućine prve kemoterapije koja je kap po kap satima curila kroz
infuziju, ulazila u moje vene i obuzimala mi tijelo na neki čudan način
sve više. Ne postoje riječi da opišu to stanje u potpunosti. Pokušavala
sam naći bolji položaj glave i tijela, okrenuti se na drugu stranu
kreveta, ali što god bih napravila nije pomagalo. Žuljalo me sve.
Krevet je bio neudoban za mršavicu poput mene, ali nije bio problem
samo u krevetu. Žuljale su me vlastite kosti. Utonula sam u plavu
bolničku posteljinu, iz koje je jedva virila desna ruka sa zabodenom
iglom i cjevčicom. Slučajno sam pogledala u lijevu i pomislila da mi
se smanjila gejša. I zmaj mi se smanjio! Sve su se tetovaže pomjerile s
mjesta i skupa sa mnom nekako smanjile.
A jednom, kada me medicinska sestra ubola, nakon već bezbroj
ubadanja do tada, pomislila sam na precizno i konstantno bockanje
igle za tetoviranje. Odmah za tim, lančano se nadovezala pomisao i
sjećanje na sve osude, što dobronamjernih ljudi, što lažnih moralista
kako je nama "TO tetoviranje" zabranjeno, kako to nije dozvoljeno u
islamu, da su to šejtanska posla i šta mi sve nisu govorili.
I evo ... ako i to treba da prihvatim - predajem se! Prihvatam
krivicu! Ako je Bog zaista trebao da me kazni zbog tog grijeha, onda -
Dragi moj Bože, Ti i ja smo sada kvit.

"Kazni me.. o Bože kazni me za sve"

 Riječi su moje davno napisane, otpjevane i proslavljene pjesme.
Kažu da je svaka izgovorena riječ molitva i činilo se da su neke misli i
rečenice došle na naplatu i bila sam svjesna da me za kaznu čeka sve
ono sa čime se još nisam susrela. Igle, infuzije, pregledi, nalazi ... Već
sam bila umorna od svega, a bio je to tek početak.
 Poglavlje I

Mallorca.
Početak ljeta 2013. Godišnji odmor.

Ljepota!

Bila sam u fazi važnih životnih odluka i u svom tom odlučnom

stanju obuzela me i ogromna želja da se istetoviram. Da zabilježim
svoju priču do te tačke, a onda da neke stvari i navike promijenim
zauvijek. Pokušala sam upravo tetovažom da zatvorim jedno
poluvrijeme. Jedno bogato poglavlje veličanstvenog života potpuno
spremnog na promjene.
Na španskim plažama su svakodnevno šetale zgodne žene svih
generacija sa šarenim tetovažama. Sunca, ornamenti, portreti, imena,
datumi ... Crne i slike u bojama. Gledala sam danima okolo.
Pijuckajući sangriju na plaži posmatrala sam svaku tetoviranu
ženu...nose ih na vratu, ruci, leđima i razmišljala sam o svim
razlozima ZA I PROTIV. Šta god posmislim bilo je ZA, ZA, ZA ...
ZA!! Tražila sam i najmanji razlog protiv, da bih odbila tu želju, ali
nisam ga našla. Razmišljam, ne planiram raditi kod nekog “šefa” koji
će držati predavanje o tetovaži, dovoljno sam odrasla, umjetnik jesam,
samostalna, ne polažem nikome račune i baš ništa mi nije stajalo na
putu da potpuno “išaram” ruku. Jednostavno, bilo je to pitanje sad ili
nikad. Isto kao što je bilo pitanje sad ili nikad da ljeto prije ovoga,
odemo na rafting na Uni, pa sam i tada pri strahovitom prevrtanju
čamca “išarala” ruku za uspomenu, ali ne planiranim tetoviranjem,
nego iznenadnim deranjem kože uz jednu oštru skrivenu sedru dok
sam pokušavala iz dubine da isplivam na površinu. Ali jednom se živi,
zar ne?
Zmaja ... velikog ... preko cijelog ramena - pomislila sam.
A onda je prestao show tetovaža i vratili smo se s plaže u vilu. Dva
velika zlatna retrivera su nas spremno dočekivala. Pojavili bi se
odjednom iza velikih cvijetnih grmova i onda bi skakali po nama od
dragosti što smo se vratili. Iako tada nismo bili sjajnih materijalnih
mogućnosti i zbog problema sa bendom rjeđe radili, bili smo u
gostima kod vrlo bogatog domaćina i bilo je fenomenalno petnaest
dana živjeti i osjećati oko sebe sav taj luksuz. Kompletan ambijent bio
je doslovno kao iz španskih serija...
Palma de Mallorca je još jače šljaštila u večernjim satima dok
sam s našeg udaljenog brda posmatrala polijetanja i slijetanja aviona i
užareni grad koji kao da se topio pred mojim očima. Sjedila sam na
terasi kraj bazena i pila na slamku, svoju redovnu večernju, vodu s
limunom koja je bila već topla. Listala sam na netu slike raznih
orijentalnih kineskih i japanskih tetovaža i zamišljala sam svog zmaja.
Moj kineski horoskopski znak.
Jedna kineska poslovica kaže “Čuvaj se žene zmaja”. Možda to
nije ni poslovica i ne znam više ko mi je to rekao. Znam samo da je
bilo davno i jedino je taj dio ostao da živi sa mnom duboko u sjećanju.
To je utjecalo na nastanak pjesme “Čuvaj se dušo”, ali od tog
sjećanja je ostalo samo “čuvaj se", jer valjda mi je tad, sa dvadeset i
kusur godina, bilo neprijatno napisati riječ “zmaj” u pjesmi. Ionako su
me već počeli nepravedno prozivati za lake note, a tu početničku
sramežljivost sam nadoknadila desetak godina kasnije pjesmom “Žena
Zmaj" na moje veliko zadovoljstvo. Mladalačka emocija je
jedinstvena, ali potpuna sloboda nam valjda dolazi s godinama, pa
tako i ona umjetničkog izražavanja.
Zmaj - simbol snage. Zaštitničke snage. Da me čuva od zlih
pogleda i jezika. Kad okrenem leđa da posmatra s ramena. Da me čuva
i štiti od svih loših trenutaka i ljudi koji su me u prošlosti povrijedili,
uvrijedili i nanijeli zlo. Da, nema sumnje, tetovirat ću se.
"Zmaja i to velikog”, s dugačkim repom preko čitave lijeve ruke.
Ilustracija bez boja, zmaj sa koi japanskom Ribom koja ovdje
simbolizira Novi Početak i Sreću. I da, još jedan veliki vodeni Cvijet
Života. Sunce i Oblake koji se razmiču pred sunčevim zrakama sa
znakom mog Džavida. Lav. Na sred sunca. Da čuva svjetlo od oblaka.
Ako te gledam ja, gleda te i Džavid. I meni jednu Gejšu. S puno
cvijeća. Ona zabavlja samo mene. Ostale slike zabavljaju publiku.
Velika tetovaža sa još većim značenjem.
Nisam mogla da zamislim ni u najvećoj mašti da će upravo to što
sam odredila slikama biti moje najveće životno iskušenje koje je
upravo oslikano na kožu, cijele lijeve ruke kao predskazanje i
podsjetnik potpuno nesvjesna budućnosti koja se bližila.

Kazni me, o Bože kazni me za sve i daj mi snagu Zmaja

za borbu s Ribama u Novom Početku s Puno Cvijeća i Lavom
da mi čuva Sunce od Oblaka, koji prijete da ga zaklone i
vječni Mir u broju 8. Zmaju daj velike Rogove, dugu gustu
kosu i čvrste kandže da ga održe na nogama. Zamotaj ga u
obliku broja 8 da vječno čuva Mir, jer sutra je Novi dan i
slaba, jača sam.

Tek sada vidim da je to zapravo bila prava molitva.

Sve što izgovorimo je molitva, zapamtite! A ono što mislimo
drugima nas čini i bližim i daljima, što jedni drugima, što prema Bogu,
što od Boga.

Kad jednom sunce ugledaš, mjesec ne traži ako znaš da

prije zore nikom nije svanulo (Da umrem od srama)

Zmaj je predstavljao mene u mom najgorem obliku za sve one koji

su me do tada na bilo koji način povrijedili, uvrijedili i nanijeli zlo.
Bila sam čak žestoki protivnik tetovaža, "upropaštavanja tijela
slikama koje vam se za par godina možda i neće sviđati”, tipične fraze
i stereotipi, ali ja ne znam šta se desilo u mojoj glavi da sam se
odlučila na ovaj način obilježiti i to sa zrelih 36 godina. Kažem zrelih,
jer sam do 36. već imala 20 godina radnog iskustva u muzici i životu i
sve to je prilično utjecalo na mene da sazrijem ranije u odnosu na
svoju generaciju.
Počela sam raditi jako mlada. Postala sam poznata i popularna još
u svojim ranim dvadesetima. Još puno prije vremena YouTubea,
Googlea i Facebooka. Davno sam dostigla san mnogih i u tom
trenutku već ostvarila sve što se u muzici moglo sanjati: od pjevačice,
kantautorice do hita godine, kantona, države, regiona. Bezbroj
uspješnih turneja, zemalja, kontinenata. Koncerata, klubova, žurki,
festivala u 15 godina uspješne karijere Donne Ares koja je obilježila
značajan period u muzičkom stvaranju mladih umjetnika mlade Bosne
i Hercegovine, o čemu svjedoče brojni zapisi, nagrade i priznanja.
Obišla sam pola svijeta zahvaljujući svojoj muzici i bila sam u tom
smislu vrlo ostvarena, sretna i zadovoljna.
- Čim dođemo kući idem se tetovirati! Već sam kontaktirala
Ferhata za termin i sve smo se dogovorili- značajno sam govorila
svojima.
- Ooooh, super!! Šta ćeš tetovirati?- pitala je Sani, Džavidova
starija kćerka, dok je izlazila iz bazena zainteresirano gledajući. I Sani
ima tetovaže, a onda je meni ispričala kako se i Ajla tetovirala, a ja se
šokirala.
- Zar Ajla ima tetovažu?? Pa nema više dileme nikakve! Kad Ajla
ima tetovažu i nije se bojala, ja ne znam šta ja tu više čekam. Ajla je
bila Džavidova mlađa kćerka iz prvog braka sa Stankicom. Svi skupa
smo se i više nego odlično slagali i nismo imali nikakvih problema u
odnosima, iako su kolege i mediji ispočetka pokušavali da nas zavade.
Džavid me jedino pitao da li sam stvarno sigurna za tetovažu, on
nije naročito oduševljen, ali nema ništa protiv, jer ne želi da mi brani.
Znao je da je to nešto što ja stvarno želim i samo mi je naglasio da
dobro razmislim, jer nakon kompletnog tretmana nema povratka na
staro. Isto tako bi postupio i moj otac, ali njega više nije bilo da ga
pitam. Ipak je bila cijela ruka u pitanju. Bit će pogleda... Predrasuda...
Rekla sam - neka će! Moram je uraditi! Mislila sam da će se nešto
desiti ako je ne uradim i to poglavlje će ostati zauvijek otvoreno, a
važne stvari i navike sam hitno morala i čvrsto odlučila presjeći.
Između ostalog bila je veoma sporna i problematična moja
nestalna, a kasnije za mene već i prekomjerna kilaža s kojom sam se
borila posljednjih par godina. Činila me jako nesretnom, nisam više
bila tako okretna i poletna i sve to me vrlo deprimiralo. Uvijek sam se
znala dobro "spakovati" da se višak toliko i ne vidi, pa uživo nisam
imala većih problema, ali s kamerom jesam. A kamera je bila moj
život. Na radikalne poteze sam se odlučila iz više razloga. Radi posla,
zdravlja i testiranja lične volje da postignem savršenu liniju samo radi
sebe. Ako bi to radila samo radi posla, znala sam da ne bih uspjela. A
uspijem li radi sebe i poslu će donositi korist. Tada sam se praktično
ucijenila tetovažom:
"Ili ćeš biti debela žena, sa velikom ogromnom rukom i živjet ćeš
nesretno s tom slikom kao kaznom ili ćeš postati zgodna žena, fina i
tanka s oblinama, a ta slika će biti samo nagrada i lijepi umjetnički
ukras. Pa ti izvoli i vidi šta ćeš”, vrlo težak način suočavanja sa
samom sobom. Nisam više znala drugačije.
A sve to na račun lijenosti i mog dugotrajnog izbjegavanja
obaveza oko mršavljenja, odustajanja i to sve samo zato, što nisam
nikad kao do sada, čvrsto odlučila srediti liniju, ali čvrsto i u punom
smislu te riječi. Kad se ja i moje drugo ja konačno dogovorimo, onda
tu nema više nikakvih smetnji. Meni je moja tetka Petka uvijek
govorila da ja sve što radim, odradim s karakterom pa tako ću i ove
tri male želje, da smršavim, uradim tetovažu i krenem ispočetka.
Akcija! Kažu da bocka, grebe i boli, ali izdržat ću.

Kao da sam na početku sama stojim

al' ću ostati do kraja, ja se ne bojim
 ne bojim

Već u Španiji počinju prve korekcije ishrane. Obroci su manji i

svježiji i maksimalno koristim bogatu ponudu španskih štandova voća
i povrća u bezbroj sorti. Izbjegavam tjesteninu. Kafu već odavno ne
pijem tako da nisam imala nikakvih posebnih ovisnosti o hrani kojih
se moram riješiti. Izbacila sam i čololadu. Kafa - to je samo ovisnost.
Puka navika. Rutina. A pila sam je puno, previše. Nes kafa sa toplim
ili hladnim mlijekom i dva umjetna zaslađivača svakodnevno. I tako
sam se mjesecima, godinama punila mlijekom ili Nes kafom, ali to je
samo ono što naručujemo. Zapravo bismo trebali razmišljati da
uzimamo puno mlijeka sa jednom ili dvije kašičice Nes instant
praha.
Još prije nekoliko godina sam dobila prvi ozbiljan savjet o
mlijeku, kada mi se uklještio živac na leđima i nisam mogla mrdnuti.
Bila sam se dobro ukočila i sjećam se tog jutra u Beogradu dok smo
Džavid i ja čekali da svane da krenemo u potragu za prvim doktorom
ili fizioterapeutom. Tada su mi rekli da bi trebala prestati piti mlijeko
u većim količinama radi mliječnih kiselina.
Iako mi je to bilo u podsvijesti, ipak sam u prvoj prilici tražila od
konobara Nes sa toplim mlijekom, u blizini Košutnjaka gdje smo
uglavnom provodili vrijeme zbog snimanja. Kod nas to i nije bio toliki
problem obzirom da je kod nas Nes prilično mali u odnosu na zapadni
Latte Macchiato i to u velikoj i visokoj staklenoj čaši od minimalno
2dcl. I tako vikend Njemačka, vikend Švedska. Punila sam se
mlijekom, ubijeđena da pijem kafu s mlijekom, radi kafe (nisam u to
vrijeme bila ljubitelj crne). Mislila sam čak i da malo jedem, a sve što
sam jela bilo je u granicama prosječnog obroka svakog umjerenog
čovjeka. Kasnije sam saznala da mlijeko uopće ne odgovara mom
metabolizmu i da ga teško probavljam radi laktoze zbog koje sam se
vjerovatno i debljala i počela sam ga izbjegavati potpuno.
Vremenom sam uvidjela da moje nekonzumiranje mlijeka daje
odlične rezultate. Počela sam se nekako topiti. Svidjelo mi se to.
Saznala sam da je dobro uključiti u doručak kuhana jaja svako jutro,
bar jedno vrijeme dok držim dijetu, jer jaja su puna proteina, pa vrlo
dobro zasite do ručka i počela sam da praktikujem i to. Uz čašu mlake
vode sa limunom kuhana jaja su postala moj redovni jutarnji ritual. I
sve to prije obaveznog treninga. Počinjem misliti da je sve ovo oko
mršavljenja bila priprema ili generalna proba izdržljivosti za ono što
me u životu tek čekalo.
Nakon Španije i čvrste odluke da ću se potpuno stesati uvela sam
fitness trening u svakodnevnu praksu. I to sama sa sobom. Uz laptop,
YouTube i ogledalo. I lagano .. jedan .. dva .. jedan .. dva .. serije
čučnjeva, serije trbušnjaka. I tako dan za danom. Počela sam pomalo
sužavati odjeću i bila sam sretna u cijelom tom procesu. I na televiziji
sam već izgledala odlično, ali i trenirala sam, znojila se dan i noć bez
da se štedim.
Za par mjeseci sam se generalno osjećala bolje. Bila sam fizički
spremnija, lakša, lepršavija. Dobila sam na poletu i bila manje
nervozna. Krenula sam i na grupni trening kod Edite i Agima, radila u
grupi koliko sam stizala. Uživala sam u boksu. Održati redovan tempo
grupnih treninga mi je bilo nemoguće zbog čestih odlazaka i
putovanja zbog nastupa po Europi. Znali smo otići na jedan dan,
vikend, a nekad po petnaest dana i duže. Zato je najbolja opcija za
mene bila čvrsta volja, YouTube i redovno brojanje pred ogledalom.
Svaki dan.
Trošila sam se maksimalno i hranila zdravo. Bila sam uporna i
istrajna. Pravi sportski duh se u meni probudio i već su se vidjeli
rezultati.
- Ooo, jesi to ti?- Džavid bi mi znao dobaciti kad primijeti
napredak.
- Jesam li?- odgovorila bih zadihano između dva čučnja.
- Još malo i bit ćeš kao prije deset godina - nastavljao me hrabriti i
pratila sam u ogledalu kako odlazi svojim poslom vidno zadovoljan
rezultatima. A mene je to Džavidovo predviđanje još više poticalo da
nastavim sa brojanjem čučnjeva i raznih drugih serija vježbi koje sam
tada radila.

Jedan dan sam završila s treningom i pogledom na datum na nekoj

TV najavi shvatila sam da je ostalo još vrlo malo vremena do Nove
godine. Morala sam krenuti u akciju traženja haljine, obzirom da
imam dogovoren novogodišnji koncert u dvorani Mejdan u Tuzli.
Trebalo mi je nešto veselo, nešto što šljašti, za veliku binu i konačno
nešto kratko za promjenu. Nisam uspjela naći ništa odgovarajuće i
gotovo pred odustajanje Džavid je rekao:
- A zašto ne probaš onu tamo?
- Koju?- a već je zamolio prodavačicu da izvuče haljinu iz izloga.
- Ovo je S veličina - rekla je djevojka pružajući je.
- Nema veze, dajte da probam za svaki slučaj, baš mi se sviđa taj
kroj!
Uzela sam haljinu i navukla je onako preko majice i svega što sam
u tom trenutku imala na sebi. Uska mini haljina dugih rukava. Zlatna.
Savršena. Odmah sam smislila - duge čizme preko koljena, u to
vrijeme još nisu bile modni hit, ali meni su te čizme bile hit svih
vremena. Ubrzo su viđene na gotovo svim pjevačicama svih muzičkih
TV kanala. Nipošto ne želim optuživati da su me kopirale, samo želim
da kažem da sam uvijek nekako znala unaprijed šta će se nositi, mada
to nisam stalno kroz svoj stil i pokazivala. Prije nekoliko godina sam
naručila od šnajderice da mi sašije helanke, da bi se za par sedmica
pojavile u Cosmopolitanu kao veliki modni must have, a do tog
trenutka su bile veliki modni prekršaj. Isto je bilo sa nitnama i još
dosta situacija.
Uglavnom, stojim tako pred ogledalom u savršenoj zlatnoj haljini i
savršenim dugim čizmama i već sam na bini u Mejdanu u mislima - i
tek tog trenutka potpuno shvatam da sam uspjela. Konačno je to - to!
Gledam svoj odraz u ogledalu i dolazi do moje svijesti informacija da
sam mršava. Tog trenutka shvatam. Do tada je bila pripravnost bez
opuštanja, borba sa ogledalima i nisam ni smjela pomisliti da sam sve
bliže cilju, iako su mi prijatelji već govorili da jesam, ja nikad u to
nisam bila sasvim sigurna. U ovom pobjedonosnom momentu su pale
sve moje buduće brige oko kilaže, plan završetka svih dijeta i nastavak
održavanja laganijim treninzima.
Tanka sa oblinama. To je ta savršena linija. Bravo Donna!
-Uzimate ipak haljinu - misli mi prekida prodavačica.
-Naravno - odgovaram sretno i s osmijehom dok je svlačim sa
sebe.
Bila sam više nego zadovoljna. Ono kad kažete ZADOVOLJNA
ŽENA. Tog trenutka sam to bila ja. Mislim da nema veće ženske sreće
od one kad može da obuče sve što poželi. Uspjela sam doći do cilja.
Bravo Zmajčino. Konačno sam fit. Isplatio se proliveni znoj, treninzi,
čučnjevi, dijete i odricanja. Tetovaža na tankom ramenu je izgledala
odlično i osmijeh mi više nije silazio s lica.
Priznajem, nije bilo lako i sve oko mršavljenja je bilo stresno kao i
za većinu žena, ali nema ljepše nagrade od one kada sve što izvučete
iz ormara možete nositi bez straha i bez onog razmišljanja “DEBELA
SAM”. Više nisam bila.
Život i karijera su išli ustaljenom putanjom, a to što sam ponovo
mršava i zgodna je bila jedna nova, samo moja i u to vrijeme jedina
istinska radost. Trijumf volje i posvećenosti! Svu garderobu sam
prilagodila novom stasu i uživala sam u novoj savršenoj liniji manje
od godinu dana.
Negdje početkom ljeta 2014. smo imali u planu razne muzičke
projekte. Bila sam nesretna što ne mogu naći odgovarajućeg bubnjara i
nismo mogli raditi kako treba, a to je vuklo za sobom još masu novih
problema. Džavid nije smio ništa ozbiljno da planira, a ja nisam
željela da nastupam u bilo kakvoj drugoj varijanti i postala sam
prilično razočarana u sve to skupa.
Odlučila sam da jedno vrijeme pauziram od te priče, posvetim se
pisanju novog albuma da malo odmorim od Donne Ares, njenih
turneja i problema s bubnjarima.

Zadnji singl je prošao odlično, zatim rođendanska pjesma, a već

sam bila izbacila i novu baladu. Pripreme oko snimanja video spota
uveliko su tekle. Krajem sedmog mjeseca mi se pojavila sitna izbočina
poput kvržice na lijevoj preponi. Mislila sam da se uvrnula dlaka i
nisam tome pridavala ama baš nikakav značaj, obzirom na sve
kozmetičke tretmane kojima sam kao žena bila izložena i opravdano
sam pomislila da se uvrnula dlačica i da će proći. Ma ništa, sitna mala
kvržica. Nebitna ... Daj da vidim šta ćemo s tim spotom. Tako sam
razmišljala.

Džavid i ja smo u augustu iznenada odlučili otići za Njemačku, jer

bi u tom slučaju bilo praktičnije raditi. Planirali smo ostati tamo.
Bihaćki stan smo već svakako dali u oglase na prodaju i nismo
planirali dolaziti u Bosnu neko vrijeme. Iza Džavidovog rođendana
18. augusta tako smo i napravili. Via Oberhausen.
 Poglavlje II

Tražili smo zgodan stan i bili preokupirani obilascima raznih

lokacija po gradu. Rano sam tih dana odlazila na spavanje. Nisam
neko ko izlazi van svaki dan i mislila sam da rano legnem, jer se
umorim od izlazaka i trčanja po gradu. Primjetila sam i da gubim na
kilaži, iako nisam od Nove godine radila baš ništa na tome, pa mi je
bilo malo čudno što se topim odjednom, sama od sebe i bez ikakvog
razloga. To mi se nije svidjelo i smišljala sam kako da se udebljam i
rekla sam Džavidu da donese iz supermarketa Nutellu, razne salame,
peciva, majonezu, uglavnom sve otprilike nezdravo i sve što inače
nisam jela, da pravim makar sendviče između obroka, da pokušam da
jedem baš to što se brzo prima ne bi li se imalo popunila. Da se
razumijemo, ja jesam željela biti mršava i zgodna, ali izgled skeleta se
ni meni nije sviđao i radila sam na tome da vratim koju kilu.
Često nam je kuhao naš prijatelj Samir, DJ Fanatik, poznat po
dobrom kuhanju i visokokaloričnim obrocima, koje sam ja obično
izbjegavala, ali u ovoj mršavoj situaciji sam tražila porciju više.
Uzalud Samirove večere, sendviči sa majonezom i moje palačinke s
Nutellom - nisam dobila ni grama. To je bilo prilično zabrinjavajuće
moram priznati, jer čini mi se da sam bila neko ko se udeblja dok
samo gleda druge kako jedu. Na kraju sam mislila da je u pitanju neki
poremećaj ishrane. Nastavila sam sa kurama debljanja, ali bez uspjeha.
Znam da je bio jedan od onih lijepih sunčanih dana u
Oberhausenu. Savršen za prošetati po starom centru grada.
Oberhausen je nekad bio grad umjetnika i taj duh umjetnosti se osjeti
i danas. Džavid je imao nekih obaveza, a ja sam se spremala da
kasnije izađemo skupa. Presvlačila sam se pred ogledalom i birala šta
da obučem. Uzela sam omiljene poderane hlače i bilo mi je čudno
kako su prilično prazne u predjelu stražnjice. Spustila sam ih do
koljena i bacila pogled na ogledalo. Moja fina, okrugla istrenirana
zadnjica se ispuhala. Doslovno. Samo je ostala koža. Nisam trenirala
nikako u to vrijeme, ali nije bilo nikakvog razloga da se tako doslovno
ispuše. Znači nestala.
Odjednom se javila i prva temperatura 37.8 i baš te večeri su me
prijatelji čudno gledali kad sam im rekla da ne mogu nikuda. Oni su
mislili da mi se ne da i da je mala temperatura samo izgovor, jer ja
sam tada najzdravije izgledala. Dobro, ali ipak premršavo.
Počelo mi je smetati sve što volim. Sjela sam za svoju klavijaturu
i nešto zasvirala. Kako je bilo glasno u slušalicama sam čula zvuk
pedala kako škripi, koji se inače skoro i ne primjećuje. To je zvuk koji
oživljava sintetiku, specijalni dodatak, ali običnom slušaocu ništa
specijalno. Čula sam buku do zadnjeg tona. Čula sam sve te tonove za
koje znam, ali inače ne obraćam pažnju. Čula sam svaki klik
daljinskog upravljača, svaku kap vode u sudoperu, smetala mi je
muzika i sve vezano za muziku. Stalno sam bila u fazonu “stišaj taj
TV" ili radio u autu i baš su mi smetali zvukovi.
Ni sama nisam mogla razumjeti zašto je tako i već sam se počela
pitati kakve čudne stvari se to sa mnom dešavaju, da nisam
depresivna ili nešto. Smeta mi buka. Glasovi i zvukovi s TV-a. Da
nemam anoreksiju, ne daj Bože, ali kako, kad nisam ni svjesno ni
namjerno dovela svoj organizam u fazu premršavog. Tačno sam znala
u svome procesu gdje stati i stala sam na vrijeme. Nije mi bilo jasno.
Nikako. Zdrav razum mi tu nije pomagao.
Temperatura 37.6 do 37.8 je postala učestala i javljala se svako
veče u isto vrijeme. U pola deset. Zatim se desilo i prvo noćno
znojenje, tačnije preznojavanje koje kad ustanem iz kreveta izgleda
kao da sam upravo završila sa tuširanjem, ali sam se pri tom
zaboravila skinuti. Pidžama se cijedila, kosa u vodi, mokar jastuk,
mokre plahte. Bilo je hladno, tresla sam se od nekakve groznice, o
tuširanju u tom trenutku nije bilo ni govora, samo sušenje,
presvlačenje i spavanje. Temperature do 37.9 pa i do 38.2 su se
nastavljale svaku večer, a s njima i noćno znojenje. Jutra poslije su
bila najnormalnija, kao da se ništa nije desilo.
Uskoro smo svakako trebali krenuti za Bosnu, pa tako sam veći
planirala odlazak specijalisti, jer sve sam više uviđala da nešto nije
kako treba. Moja nebitna kvržica na preponi je idalje bila tu s tim što
je malo narasla. Više nisam mislila da je uvrnuta dlačica u pitanju, ali
nisam ni pomislila da je nešto kritično. Možda je neko masno tkivo?
Ma sigurno je tako nešto. Kvržica me nije zabrinjavala koliko noćno
znojenje, temperature iz čista mira i moje kompletno stanje, a bilo je
takvo da sam počela osjećati nekakvu opću slabost. I samo bih da
ležim. Ne da gledam tv, koristim se laptopom ili telefonom, nego
samo da ležim. Ako je moguće u tišini. U to vrijeme nisam mogla
povezati moju malu kvržicu s temperaturom i noćnim znojenjem, a to
su zapravo bili prvi konkretni simptomi.
Jednom sam se šminkala za uobičajeni dnevni izgled bez pudera, s
malo više maskare, ništa specijalno, bez detaljisanja. Teško sam
pokrila podočnjake, jer nije bio problem u boji nego u obliku. Inače
sam od onih koji su rođeni s podočnjacima, imala sam ih i u
djetinjstvu. Ali ovo su bile duboke brazde kakve na sebi nikada nisam
vidjela. Oči su mi duboko upadale i promjena je bila i više nego
očigledna.
Tih dana mi je neko ispod slike na Facebooku napisao nešto tipa
“da nije slučajno rak u pitanju”, pa je onda sljedeći napisao nešto
drugo, pa treće, pa se to razvilu u čitavu bezveznu i bespotrebnu
raspravu i sjećam se da sam to prokomentarisala sa Džavidom u stilu
kako su ljudi nekad baš nezgodni, što tako ne raspravljaju o
pjesmama, a ovom sam na FB-u odbrusila na svoj način. Nije me
pogodilo to što je taj neko rekao da možda imam rak nego zašto je to
uopće rekao i sad oni raspravljajui to na mom zidu, jer nemaju
pametnijeg posla. Nemam ništa protiv, raspravljaj, ali na svom tamo
nekom zidu, pusti mene. Ja spadam u one ters tipove za koje u narodu
kažu da “ne daju sebi ništa reći”. Jednom sam davno u afektu rekla
nekom, ali vrlo polako ”Šta ćeš Ti Meni pričati o meni” s naglaskom
na riječi koje sam označila velikim slovom i to je ostalo upamćeno
kao nešto što prilično dobro opisuje moj temperament i tu jasnu
samouvjerenu crtu. Tvrdoglavu i bez kompromisa. Moram priznati da
je taj čovjek koji je spomenuo rak možda i bio u pravu, ali svejedno i
dalje je važila parola “šta ćeš ti meni pričati o meni", jer mi je išlo na
živce kako ljudi od sitnice naprave čitavu dramu. Valjda je to taj
Mjesec u Biku u mojoj natalnoj karti, a to je nešto svojstveno za
Bikove. Ne vole da ih se dira. Neki znakovi namjerno provociraju. Ja
to nisam radila. Iako sam Jarac s podznakom u Lavu i taj mjesec u
Biku me dosta određuje.
Moji prvi simptomi su bili sve učestaliji i sve redovniji, a s njima
je rasla i moja nervoza. Hm, šta bi to moglo biti u pitanju, kad me
ništa me ne boli? Ubrzo zatim sam osjetila i blagu bol, više kao
nelagodu ili osjećaj upaljenog mišića otprilike u lijevom donjem
dijelu stražnjice.
- A kako mi se mogao upaliti mišić kad ništa nisam radila?” -
pitala sam dok smo se penjali stepenicama na drugi sprat.
- Evo i sad me boli, otprilike ovdje - pokazala sam rukom bolno
mjesto.
- Jesi sigurna da je mišić? - pitao me Džavid.
- Pa ne znam nekako čudno, ne boli puno, ne znam - ostala sam s
upitnikom iznad glave i moram priznati da to nisam povezala sa
noćnim znojenjem temperaturom, a trebala sam.
Nismo dovoljno educirani po pitanju prvih simptoma raka. Da
sam kojim slučajem čula ranije da je neko od oboljelih od raka imao
noćna znojenja, temperature i kvržice sigurno bih reagirala brže,
odlučnije, spremnije, ovako mi je bilo nemoguće povezati sve to
skupa. Jer kad nastupi temperatura, da bi znali da je učestala mora
proći neko vrijeme, dok se vi snađete šta ćete s njom, već vas snađe
nešto drugo. I tako vam prolazi dragocjeno vrijeme.
 Na posljednjoj švedskoj turneji sam obećala svom drugu Adisu da
ću doći kad se bude ženio i da ću mu i pjevati ako želi, kad mi je samo
trenutak prije saopćio svoje radosne vijesti o zarukama. Unaprijed smo
znali datum vjenčanja i taj dan se sve više bližio. Ja sam u
međuvremenu bila malo bolje. Kao da se sve na trenutak smirilo, ali i
dalje je lampica u glavi, za posjet doktoru, bila upaljena. Morala sam
konačno ispitati šta se dešava sa mojim zdravljem iako se sve bilo
prividno smirilo. Kao kad vas boli zub, čim stignete pred čekaonicu -
bol prestane. Tako sam i ja jednom sjedila kod zubara, ali ne u
čekaonici nego u radnoj tehničkoj sobi i razgovarala sam sa Azrom i
Sabinom:
- Moram do gineokologa ovih dana. Nešto mi se čini da nije uredu,
nekako sam slaba, ali možda je to zato što sam nedavno imala snažnu
gripu, pa sad zubi, pa možda oslabio imunitet, ne znam, nešto mi je
nateklo na preponama, moram.
- Ma bit će sve uredu, sad ćeš ti na pregled, a do tad će ti i ovo biti
gotovo.
A ja sam nedavno izbila skoro zub, donju jedinicu i to
mikrofonom, ali ne da je ispao nego se rasklimao, pomjerio i završio
preko druge jedinice. Smetalo mi je to i otišla sam da mi naprave
porculanske zube, jer to mi je već stvaralo probleme i u izgovoru.
Započeli smo proces vađenja i doktor se čudio da nema krvi. Trebala
sam uskoro dobiti zamjenske, privremene zube dok se porculanski
izrađuju i sve je bilo po planu. Nije se moglo spasiti, pa je moralo ići
ovim putem. Inače, dr. Irfan Muminović je moj omiljeni i jedini
doktor kojeg sam često obilazila. S mojim zubima je stalno bilo nešto,
još od malih nogu,pa i ratnog i poslijeratnog perioda, tako da smo se
dr. Muminović stomatolog i ja često družili. Svi raniji papa test nalazi
su bili odlični, čak bez ikakvih problema, pa nisam imala strah od
gineokologa, a doktora za uho-grlo-nos sam posjećivala jednom u 5
godina, baš kad zagusti s glasnicama. Štedi glas, pojačaj kalcij, štedi
glas, bili su glavni i najbolji savjeti. Drugih zdravstvenih problema
nikada nisam imala.
 Kako se moje stanje malo umirilo činilo se da je sve ide po planu.
Džavid i ja smo se dogovorili po završetku kratkog obilaska Švedske
odmoriti malo u Njemačkoj i spustiti se polako u BiH. Naravno, ako ja
ostanem dobro.
- Džavide, kao da je ljeto čovječe - nisam krila oduševljenje
savršenim vremenskim uvjetima koji su nas pratili tokom čitavog
boravka u Švedskoj. U septembru mjesecu se također nisam nadala da
ću šetati uz rijeku po Stockholmu okupana suncem u majici kratkih
rukava. Bila sam ubijeđena da će biti hladnije nego u Njemačkoj,
poučena ranijim iskustvima.
- Rekla sam ja vama davno da ćemo mi u Švedsku na more kako je
krenulo! Gdje ćemo na godišnji? Na Sjever!! - govorila sam u šali
misleći na globalne klimatske promjene, uživajući u pogledu na
genijalni grad dok smo se vozili po centru i tražili adresu na koju treba
da stignemo. E kako je krenulo moja će se “predviđanja” i ostvariti, jer
u Švedskoj je bilo svake godine sve ljepše i sve toplije vrijeme.
Vjenčanje je održano u starinskom ambijentu divnog restorana na
obali u samom središtu grada i radovala sam se što smo ponovo s vrlo
dragim prijateljima. Voljela sam svoj posao, jer mi je omogućavao
susrete sa raznim ljudima, raznih profila i profesija i da steknem sada
već brojne dugogodišnje prijatelje na gotovo svim dijelovima
zemaljske kugle. To je bogatstvo koje se ne može mjeriti nikakvim
novcem. Nikada nisam glumila zvijezdu u smislu da mi se nije moglo
prići, nisam odbijala ljude od sebe i svima sam dala priliku da mi
ispričaju svoju priču i tako su se dešavala druženja iz šarolikih i
raznovrsnih poznanstava i razvijala dugogodišnja prijateljstva.
Mladenci su bili slatki, raspoloženi, najviše me oduševio govor
koji je održao Adisov brat Anel. Tako bratski govor! Čvrsto i toplo, u
isto vrijeme i vrlo emotivno, ispričao je priču iz djetinjstva i na
tradicionalan način poželio mladencima sve najbolje u životu. Sviđao
mi se taj dio na švedskim vjenčanjima kada pojedinci mole za pažnju i
ustaju da održe kratke govore u ime mladenaca. Ovdje je situacija bila
pola-pola, malo švedska, malo bosanska svadba. Malo se pričalo, malo
pjevalo. Zabavljali smo se baš dobro, a onda smo prešli i na muziku i
naravno da sam zapjevala za svoje prijatelje. Švedi su rekli da ništa ne
razumiju, ali da čuju da imam odličan glas. Svi su plesali cijelo
vrijeme.
Nakon dužeg bloka pjesama sam otišla u backstage, sobicu za
presvlačenje, sa kupatilom, velikim ogledalom, jednom stolicom i
klupom sa vješalicom. Kao da sam morala odahnuti. Kao da mi je
bilo potrebno da se odvojim na trenutak od galame i buke i kao da mi
je bilo malo loše, a to loše ne mogu adekvatno ni da opišem, samo
generalno loše. Ali pripisala sam to umoru, obzirom da su se znojenja
i temperature smirile u to vrijeme. Malo sam sjela da odmorim i
posmatrala sam za to vrijeme svoj odraz u ogledalu. Bila sam tip-top
sređena. Odlično našminkana, duge plave kose prebačene preko golog
ramena uz zmaja, u dugoj crnoj korzet haljini i crnim elegantnim
visokim štiklama, s detaljima uz petu od bezbroj sitnih cirkona kakvi
su bili preko cijelog tog korzeta. Tip- top! Ali ko me dobro poznaje
mogao je primijetiti na mom licu da nešto sa mnom nije uredu. Lice
mi je unatoč odličnoj kamuflaži bilo veoma upalo. Nisam od ove
kraće izolacije pravila dramu, ostala sam mirna i vratila se raspoložena
ostalima.
- Gdje si ti bila Donna? - pitala me Dina.
- Išla sam malo do one sobice da odmorim noge - u što sam i sama
povjerovala na kraju.
Adisova mama Adina, moja švedska mama kako je zovem od
milja, mi je otvoreno rekla da sam premršava, da se ne ljutim, ali da
nikad nisam bila takva i pitala me je li sa zdravljem sve ok. Rekla sam
joj da jeste, da me to nekakvo mršavljenje uhvatilo, ali da radim na
tome da vratim koji kilogram, jer to više nije bilo ni ono što sam ja
željela. Meni nije cilj da budem žgoljava. Tanka sa oblinama.
Ponavljam, to sam ja. A sada sam bila samo tanka. Rekla sam joj da se
ne brine i da ću ja to već nekako srediti. Prespavali smo i brzo je došlo
vrijeme da se rastanemo. Pozdravili smo se sa svima i slikali, a nas je
čekao dalek put.
 U Jonkopingu smo stali da razdužimo razglas i muzičku opremu
koju je Džavid iznajmio zbog vjenčanja, zbog čega je bilo bitno da
stignemo na vrijeme, ali uspjeli smo se vidjeti i s našim prijateljem
Borom gitaristom, koji je radio inače u muzičkoj radnji, a uspjela sam
se vidjeti i s Jelenom i Pierrom. On je bivši bokser, a ona modna
kreatorica. Moja draga prijateljica. Moj crni duplikat. I ona je bila
januarska jarčica i bile smo toliko slične po temperamentu i karakteru
da smo se odlično razumjele bez puno priče. Jelena je bila trudna,
bližio se termin poroda i već joj je bilo dosadilo. Jedva je čekala da
rodi bebu i cijelo vrijeme je govorila da ne može dočekati da ugleda
svog sina i skine kilograme. A inače je bila lijepa zgodna crnka,
krupnih očiju i također tanka sa oblinama.
- Joj kako sam debela, Donna, šta ću, ko će sad ovo skidati? -
govorila je, a meni je bila baš slatka i uopće nije bila debela. Samo se
malo prirodno zaokružila, što je sasvim normalno za drugo stanje.
- Nisi ti debela, ti si trudna. Ogromna je razlika. Ti si sad trudna i
to tako treba. I ti i ja dobro znamo da će to otići i da ćeš biti ista, zato
se opusti Jeco i uživaj još malo, kad rodiš sve se mijenja.
- Joj što uživam ... Muči me ovaj mali, udara li, udara. A ti si sad
super i ne diraj ništa! Ni slučajno ni gram mršavije, dosta je, smiješ se
čak i udebljati malo - rekla je i čvrsto odmahnula rukom kao da kaže -
stop.
- Slažem se, a ti se slobodno opusti, otići će kilogrami, vidjet ćeš
da će to ići brže nego što misliš - tješila sam je, ali na osnovu stvarnih
činjenica, jer bila sam ubijeđena da će tako biti. Ona je već sada tanka
mlada mama sa oblinama, i vrlo sretna sa svojom malom porodicom.
Bilo je kratko, ali slatko i nama uopće nije bilo bitno koliko dugo
se vidimo, nego samo da se vidimo. Nakon susreta sa Jelenom smo
svratili do prijatelja iz Prijedora, Sanele i Ede, da se pozdravimo,
kratko pauziramo i nastavimo dalje. Sanela i ja smo gledale drvo koje
smo skupa posadile u njihovom vrtu još prije par godina i bilo nam je
drago što je to naše drvo naraslo. Da saberem sve dane provedene u
obilascima Švedske za ovih petnaest godina, već sam zaradila njihovo
državljanstvo. A meni kao zimskom djetetu nije smetala ni hladnoća
sjevera, ni snijeg, i zaista volim Švedsku. Na Sanelino insistiranje smo
ostali da prenoćimo, jer već je bilo kasno za putovanje. Nemoguće je
bilo odraditi sve u istom danu i termin za razglas i drage susrete, a
pola dana smo već izgubili samo na putovanje iz Stockholma.
Ostali smo. Bili smo baš umorni iako čovjek uvijek misli da nije,
pa sve do momenta dok ne dođe do kreveta gura i gura naprijed, a čim
legne za 10 sekundi već čvrsto spava. Bar ja tako radim. Uvijek
nekako skupim energiju za akciju i ne umara me akcija, koliko me
smara dosada. Utonuli smo u san i sve je bilo savršeno i po planu. Za
sutra smo već imali unaprijed dogovoren susret u Danskoj kod
Henrika i Romane u njihovom piano-baru u centru grada gdje sam s
Harisom Džinovićem mijenjala mjesto za klavirom, malo ja, malo
Haris, sviramo i pjevamo na odličnom after partyju nakon uspješnog
koncerta. Oduševili smo sve prisutne svojim interpretacijama, posebno
iz razloga što smo se držali stranog klasičnog repertoara, što je bilo još
zanimljivije domaćoj publici koja se tu našla, jer to radimo samo u
intimnim prilikama poput ove, a publiku iz Danske koja se tu zatekla
je oduševila i naša neposrednost. Ovo nije bilo komercijalno druženje
ni repertoar i Džinović je tada rekao:
"Bogat je onaj ko u muzikantu prepozna umjetnika”. Sjećam se da
je to i zapisao, tačnije zamolio Džavida da mu tu rečenicu upiše u
telefon.
Pred zoru je zazvonio telefon. Džavid se javio, bilo je mračno, a ja
sam čula i prepoznala Adijev glas i odmah sam shvatila da nešto nije
uredu. Adi je javio da je malo prije umrla majka, Džavidova mama.
Šok i nevjerica. Ja sam tad bila prvi put ponovo malo mokra, ali nisam
sad razmišljala o tome nego o ovom što sam upravo čula. Loše vijesti
uvijek dolaze kao grom iz vedra neba. Umrla je Džavidova mama.
Džavid je izašao van da telefonira, da ne probudi ostale ukućane, a
ja sam ostala da čekam u krevetu, jer nismo bili u situaciji da u sred
noći bilo šta drugo napravimo u tuđoj kući. On se prilično zadržao
telefonirajući, a ja sam ponovo kratko zaspala. Probudili su se uskoro i
naši domaćini. Nakon što smo im saopćili loše vijesti već sam polako
pakovala stvari. Došlo je vrijeme da krenemo. Džavid je vozio do
Njemačke, gdje smo stali da prenoćimo, a onda još toliko vozio do
BiH. Sve skupa 2200 kilometara. U putu smo dosta razgovarali.
Pričali smo o tome kako smo se skoro snašli u novom okruženju u
Njemačkoj i kako se loše stvari dešavaju uvijek kad ne treba. I moj
otac nas je napustio u vrijeme kad smo najbolje radili. Spavala sam
usput. Bila sam umorna, a Džavid također premoren od vožnje i šoka i
svako malo zauzet telefonskim razgovorima. Familija je zvala sa svih
strana i lagano smo se približili granici BiH.
Stižemo u Bihać. Njegova porodica se skupila. Svi su stigli, brat,
sestra, zet, djeca, prijatelji. Svi su došli iz Njemačke, a tijelo majke
Zumre je prebačeno iz Kopra gdje se zatekla u trenutku smrti i
obavljale su se zadnje pripreme za dženazu. Dok je Džavid bio zauzet
oko porodičnih obaveza, ja sam se dala u akciju dogovaranja termina
kod dr. Sulejmana Kulenovića. Našeg najboljeg gineokologa po
svjedočanstvu brojnih zadovoljnih žena i majki. Dogovarala sam taj
termin jedno godinu dana ranije, dakle nevezano za sadašnje stanje, iz
mog potpuno "zdravog” perioda, ali zbog poslovnih obaveza nismo se
uspjeli uskladiti oko termina i ostavili smo to za "kad dođem s puta”,
ali u međuvremenu sam otišla na još jedno putovanje, pa još jedno i
kako to inače biva, nisam se više ni javila, a kamoli pojavila. Radilo se
o rutinskom pregledu i kamo sreće da sam otišla tada. Možda bi otkrili
tu neman na vrijeme. Ali kad ništa ne boli onda nam se i ne ide
doktoru i lako je odložiti rutinski pregled. A nisam smjela.
Putovanje Stockholm - Bihać me dodatno iscrpilo. I prije majkine
dženaze počela su ponovo noćna znojenja. Ono u Švedskoj je ipak
bilo blago noćno znojenje, jer nastavilo se i u Bihaću. Ponovo
temperature. U međuvremenu se pojavila još jedna kvržica na
drugoj strani, postavljena simetrično onoj prvoj, za koju sam
prvobitno mislila da je uvrnuta dlaka ili masno tkivo. Uzela sam
medicinski priručnik, ogromnu knjigu, tipa "Ljekar u kući” u kojoj
imamo mogućnost samo dijagnoze na osnovu prepoznatih simptoma.
Limfomi. Došla sam do ovog na osnovu svih svojih simptoma, a bili
su:
- temperature do 38
- kvržice na preponama
- noćno znojenje
- umor
- opća slabost
Limfomi. Da, da, bez greške!
Limfomi su baza svakog raka. Izrasline na tijelu .... Rak limfnih
čvorova, Hočkin, Non Hočkin ... Limfni čvorovi ... Limfonoidi -
odustala sam. Nisam čitala dalje. Zatvorila sam knjigu i sa suzama u
očima rekla Džavidu:
- Pa Džavide ja imam rak - podižući glavu s knjige izgovarala
sam ove riječi i gledala Džavida pravo u oči.
- Ma kakav rak, što čitaš te knjige i sama sebi postavljaš dijagnoze.
Sad ćeš ti lijepo doktoru na pregled i sve ćemo znati. Ma nije rak, šta
ti je, prestani plakati, ne može biti rak - tješio me iako mu je išlo na
živce to što je čuo, vidjelo se da mu nije svejedno i da ipak to prima sa
rezervom.
Gledala sam zbunjeno i u nevjerici, sigurna da je dijagnoza tačna i
u tom trenutku sam se sjetila svih svojih prijatelja koje sam izgubila
zbog raka. I onda sam nastavila plakati, što zbog limfoma, što za
njima svima.
 Poglavlje III

Živjeli smo tih dana na ivici neizvjesnosti, ali to nije bilo ništa u
odnosu na ono što nas je čekalo. Otišla sam konačno kod dr.
Kulenovića, imala sam zakazano u pola četiri i stigla sam malo ranije.
Odmah sam skužila da me u čekaonici niko nije prepoznao, a i one
žene koje jesu, kao da nisu bile sigurne, jer dugo me u mom rodnom
gradu nisu mogle ni vidjeti obzirom na moja stalna putovanja. Imala
sam na sebi svijetlo sivi duks iz New Yorkera s natpisom “BAD
HAIR DAY” i postavljenom kapuljačom, malo širi donji dio trenerku
sive boje, sa crnim zebra printom i patike. I kako bi neko uopće
mogao da prepozna Donnu Ares, jer bila sam hodajuća trenerka.
Bila sam toliko mršava, da se na meni vidjela samo garderoba i
naočale. A nije na meni bilo ni mog najljepšeg simbola, duge plave
kose. Desna strana glave mi je bila već potpuno obrijana, iz nekakvog
ludog hira, potiljak također, a lijevo sam i imala još kao neku kosicu.
Izgledala sam kao panker. Nešto sam bila u fazonu brijanja glave, a
sada mi se čini da je i to bila generalna proba ćelave glave. Kao da
sam i time nešto slutila. Prvi put sam to napravila s Džavidom, a ne
kod frizera. Jedno popodne sam posudila mašinicu za šišanje i rekla
Džaki iz čista mira:
- Hajde, ošišaj mi kompletnu ovu stranu - govorila sam pokazujući
rukom gdje želim da mi obrije glavu.
- Ma šta da ti obrijem, jesi ti normalna?
- Ma hajde samo malo ovu stranu.
- Pa nema tu malo, to ili briješ ili ne briješ.
 - Hajde neće mi ništa biti, imala sam ovakvu frizuru još u srednjoj
školi, dok sam bila crvena.
- Crvena? Ti bila crvena?
- Da, pa znaš, pričala sam ti, to je taj period - zapričali smo se i
Džavid mi je obrijao glavu.
Bila sam tog trenutka tako sretna kao da sam pomjerila planinu.
Izgledalo je genijalno, jedna strana obrijana, druga strana duga. Kao
pubertetlija. Trebalo mi je to oslobađanje, a sve iz nekakvog hira i
ličnog bunta. I nosila sam onda dugi rep, razne umetke, cvijeće i
ukrase na glavi. Moja frizura tako sređena mi je bila odlična.
Tog dana u čekaonici nisam imala nikakve dodatke, bila sam čiste
kose ležerno svezane u repić na vrh glave. Moja koža je bila gotovo
providna, neobične žuto-sive boje. Ni samoj sebi više nisam bila
prepoznatljiva.
Došao je red i na mene da uđem u ordinaciju i pri prvom susretu
dr. Sulejman Kulenović me pitao:
- Pa Donna, šta je?
- Ne znam doktore, sve me je napalo.
- Kako misliš "sve te je napalo” - zbunjeno je, ali i zabrinuto pitao
doktor, kao da je prepoznao da nemam pravih riječi da opišem to
stanje u kojem sam se našla.
- Ne znam po čemu, ali ja jednostavno znam i osjećam da je ovo
slučaj za Vas, tj. doktora gineokologa.
- Hajde lezi, sad ćemo mi to pogledati.
Čim sam legla na veliki sto u gineokološkoj ordinaciji uhvatila me
neka panika. Pregled je bio sam po sebi neugodan i sigurna sam da i
ne postoji “ugodan ginekološki pregled”.
Činilo mi se da je ledeni spekulum prevelik po dimenzijama za
moje tijelo. Pokušala sam da razmišljam baš o tome, ali moja
razmišljanja je brzo prekinulo sasvim slučajno i neočekivano
“uhhhhhh.....“ koje je zazvonilo tog trena kao da je na najvećem
razglasu. Istog momenta sam podigla glavu i pogledala u doktorovu
asistenticu. Sudeći po njenom izrazu lica, koji sam ulovila na par
trenutaka, nije bilo dobro. Čim su nam se sreli pogledi promijenila je
izraz u malo veseliji. Ali oči su je i dalje odavale i njen izraz koji sam
zapamtila je bio zabrinut isto koliko je zabrinuto i iznenađeno zvučalo
ono “uhhhhhh...." koje je izletjelo mom doktoru. Suze su krenule
same. Što od straha, što od hladnih instrumenata, što od pogleda
asistentice i onog “uhhhhhh..." koje sam sasvim slučajno registrovala.
- Donna, izvoli, možeš otići da se obučeš - rekao je doktor
ljubazno, a sestra me ispratila do prostorije za presvlačenje.
Kada sam se vratila u ordinaciju dr. Kulenović je nešto zapisivao,
a meni ponudio da sjednem.
- Da ti kažem. Da je dobro - nije. Da se može liječiti - može! Ali
ništa ti drugo ne smijem reći, dok ne uradimo još puno pretraga. Sad
ćeš otići kući ili gdje već želiš i popij malo više tečnosti, pa dođi kad
završe ove pacijentice što čekaju da pogledamo još šta kaže ultrazvuk.
- Uredu - dogovorili smo se i ja sam krenula ka izlazu.
- I Donna, povedi i Džavida sa sobom kad pođeš! - dobacio je za
mnom.
- Dobro, vidimo se.
Kroz par sati sam već bila ponovo na stolu u ordinaciji dr.
Kulenovića i u prisutnosti Džavida smo uradili i pregled ultrazvukom.
Samo doktor je vidio i prepoznavao neke “tačkice” svojim iskusnim i
izvježbanim okom, a nama one ništa nisu govorile i kad bi
najpreciznije znali gdje se nalaze. Sve je on to nama stručno objasnio i
onda rekao:
- Donna, ti si pametna, vidi .. ovo je nešto u ružnoj .. ma ne znam
u kojoj je tačno fazi ... malo je, kako da ti kažem .. bijelo, možda je
kancerogeno ... ali ne smijem ti više ništa reći, jer moramo uraditi još
puno, puno pretraga.
- Doktore ja Vama moram reći da sam se malo poslužila
literaturom i na osnovu simptoma do limfoma...i tamo piše...
- Otkud tebi limfomi - prekinuo me, a mislio je na to otkud meni
uopće ti izrazi.
- Pa sad Vam kažem doktore, malo sam čitala i došla do dijagnoze,
tako da ja znam otprilike šta bi meni moglo biti - odgovorila sam, a
doktor je bio vidno zabrinut što sam mogla lako prepoznati, koliko
god se trudio to sakriti, ipak smo se mi duže vrijeme poznavali
privatno.
- Nemojte postavljati dijagnoze sami sebi. Donna, ovo nije dobro,
ali ja vjerujem da se može riješiti. Sada moramo uraditi sve
pretrage. Bez toga ja ne bih da nagađamo - rekao je odlučno.
Pozdravili smo se sa doktorom i moj naredni korak je bio vađenje
kompletnih nalaza. Već sljedećeg dana sam rano ujutro stigla s
Džavidom u drugu kliniku, da mi uzmu uzorak krvi i urina za
laboratorijske nalaze i tumor markere.
Ni u ovoj čekaonici me niko nije prepoznao, do momenta
papirologije kad je sestra zbunjeno prihvatila činjenicu da ja ipak
jesam Donna Ares, da smo mi čak i generacija i rekla da je njoj moj
glas bio poznat od prvog “Dobro jutro", ali je brzo odustala od te
pomisli, jer zna ona vrlo dobro kako Donna Ares izgleda.
Baš kao i jedna medicinska sestra koja me ubjeđivala da sam ja
ustvari moja sestra, koja je uvijek bila visoka i mršava, pogotovo dok
smo nastupale zajedno. A ja sam u tom trenutku shvatila jednu drugu
činjenicu, da je od mene ostao samo moj specifičan glas, jer svi su me
u posljednje vrijeme prepoznavali po glasu, a ne po stasu i izgledu. A
sjećam se kad sam bila dijete da me jedna djevojčica iz majkine ulice
pitala:
- Kako ti imaš takav glas?
- Kakav glas?
- Pa takav... Nekako... Ne znam - htjela je reći dubok, ali umjesto
da je rekla riječima, pokušavala je imitirati mene izvodeći nekakve
zvukove, za nju preduboke.
- Pa takav je - odgovorila sam, ali mi je bilo krivo što me to pitala,
a još više mi je bilo krivo što nisam imala glas kao sva djeca, tačnije
kao sve djevojčice. Visok i tanak.
Iako sam već bila svjesna svoje istinske dječije želje da postanem
pjevačica kad odrastem, tada nisam mogla ni da zamislim da će mi
moj drugačiji glas, moj fini baršunasti alt sa visokim rasponom
donijeti baš sve u životu.
- Ne bojiš se valjda igle? - misli mi je prekinula medicinska sestra
kada je krenula da mi vadi krv, a ja se vidno uznemirila.
- Normalno da se bojim - odgovorila sam povlačeći lagano lijevi
rukav prema gore.
- Ma nemaš se čega bojati, ja malo ubodem i gotovo.
- Što se mora, mora se - odgovorila sam dok je sestra stezala
manžetu oko moje ruke. Stisnula sam šaku i igla je prilazila mojoj
veni, a ja sam okrenula glavu na drugu stranu i čekala sam taj ubod.
Stisnula sam oči i lice, a krv je iscurila u male epruvete. Sve je bilo
gotovo za par trenutaka. Otišla sam kući da prilegnem, a Džavid je
morao otići dalje zbog drugih neodložnih obaveza.
Otvorila sam laptop. U to vrijeme je moj omiljeni bend Dubioza
Kolektiv izbacuje novi singl pod naslovom "No escape from Balkan”.
Sudeći po nalazima i općem stanju znala sam da još dugo neću nazad
za Njemačku, a taman smo se bili fino organizovali oko života na
Zapadu. Ali nećeš! Napisala sam status “No escape from Balkan”
znajući da me bolest vratila i da ću još dugo morati ostati ovdje. Samo
sam ja znala pravo značenje tog statusa. Malo sam prelistala vijesti, ali
brzo sam odustala od laptopa, jer su me informacije također umarale i
vratila se u svoj ljubičasti dvosjed. Tek je negdje podne i legla sam
samo da malo uštedim energiju, koje mi je već ponestajalo, a trebala
mi je, jer uskoro će mi javiti da dođem po nalaze, a kiša je padala i
bilo je savršeno vrijeme za odspavati.
Pozvala sam svog DJ-a.
- Jesi slobodan da me voziš do klinike moram po nalaze, a onda do
bolnice da ih proslijedim svom doktoru?
- Jesam, kad treba?
Denis je moj DJ i “moja najbolja prijateljica” u to vrijeme. Rekla
sam mu da vadim nalaze, da se nadam da možda i nije ono najgore, a
Denis, kao vječiti optimista me podržavao u svim mojim nadanjima.
Dok sam se spremala da izađem iz auta, on je rekao da će ostati i
sačekati me. Kiša je padala jače i ja sam već trčeći izbjegavala malu
lokvu na putu do ulaza.
- Sjećaš se kad si mi poslao onaj link nešto simptomi raka, pa kad
smo pričali kako je važno da organizam bude alkalan, kad sam ti ja
govorila da mi je nešto sumnjivo? - govorila sam Denisu, a on je samo
vozio i nije znao šta bi na sve to rekao osim da me pokušavao hrabriti.
Na recepciji me dočekala ista ona sestra od jutros. Pružila mi je
nalaze s nekim blagim i tužnim pogledom, koji je govorio da nalazi
nisu dobri, a ja sam je pitala šta je to što nije dobro. Kružnim
pokretom ruke i podignutih obrva je pokazala prstom na mjesto gdje je
pisalo - sedimentacija. Onda je pokazala na željezo koje je tada bilo -
3, što je po skali vrijednosti značilo - veoma nisko. Ja sam pitala na
šta to upućuje, a ona je odgovorila da ona nije doktor i da ne treba ona
to da objašnjava. Bila je ljubazna i veoma susretljiva, čak i
suosjećajna, ali nije željela više ništa govoriti.
- Reći će Vam Vaš doktor. Želim Vam sve najbolje. Doviđenja.
Vratila sam se u auto i sa Denisom koji se poput mene slabo
razumio u sve to, pokušala čitati i analizirati nalaze koje sam imala na
krilu ispred sebe. Stigli smo na parking bolnice i otišli do zgrade gdje
je smješten Odjel ginekologije. On je sjeo da me strpljivo sačeka na
klupi u hodniku, a ja sam se uputila prema vratima iza kojih me čekao
moj doktor.
- Tumor markeri su uredu, sedimentacija visoka, krvna slika je
loša, to moraš hitno popravljati. Željezo je nisko. Dobro si ti ikako na
nogama. Zato imaš tu opću slabost - nastavio je gledati nalaze.
- I mogu ti reći da si ti dobro skužila da trebaš meni doći, jer te
ništa konkretno nije boljelo - zapisivao je nešto i onda se okrenuo
prema meni.
- Dobro. Sad da ti ponovim. Šta god da je liječit ćemo i nemoj da
se sekiraš. Ti sada vodi računa o ishrani, ne gledaj na liniju, sad miruj
i gledaj da se popraviš. Čekamo nalaz papa testa. Ne boj se, idemo
korak po korak.
Bilo je utješno što su tumor markeri dobri. Koliko god je to bilo
utješno, toliko je neizvjesnost oko rezultata papa testa rasla. Samo je
papa test još mogao dati konkretan odgovor da li imam rak ili ga
možda ipak i nemam.
Iako sam se trudila biti smirena, što sam u neku ruku i bila
obzirom na situaciju, moj organizam je i dalje divljao i negdje je bila
jaka upala. Zabrinjavajuća je i sedimentacija koja je po ispitivanjima
bila rukom napisana 140/"nije moguće očitati". Temperature su
učestalije i sada ne samo u određeno, nego su znale iznenaditi u bilo
koje vrijeme. Ponekad i neposredno poslije ručka. Kao da se
organizam i tada umarao, pri jednostavnom varenju hrane.
Mi smo se pozabavili ishranom i tražili smo tih dana sve što
popravlja krvnu sliku. Od koprive, matične mliječi do domaćeg
kozijeg mlijeka, jaja prepelice i teleće jetrice i svega što se inače
konzumiralo i koristilo iz biljnog i životinjskog svijeta u tu svrhu.
Iako sam ga pomjerila u stranu znajući šta će mi se desiti s tlakom,
bijeli luk koji se našao u na mom tanjiru ipak je uspio izvršiti svoje
dejstvo. Toliko mi je pao pritisak da sam taj dan samo spavala. U
međuvremenu je završena dženaza Džavidove mame Zumre, gdje smo
se familijarno okupili i uputili posljednji pozdrav ženi sa kojom imam
samo lijepe uspomene. Sav taj stres me iscrpio još više.
Odmarala sam jedno poslije podne u ljubičastom dvosjedu u pozi
koja će mi postati omiljena, gdje bi se pružila tako da su mi noge malo
visile sa naslonjača. Bio je to moj dežurni položaj tih dana. Došla mi
je sestra Alma i dovela tetkino zlato, mog malog sestrića Dinu. Dino i
ja smo se uvijek igrali i dijete je bilo vrlo sretno svaki put kada bi ga
doveli kod nas. Čini se da je poput mene imao isti osjećaj za muziku i
kreativnost koju je pokazivao sve više. Posebno je volio Džavida i on
mu je bio važna figura. Imali smo velik i prostran stan, pun igračaka i
muzičkih instrumenata, malog bijelog psa Timija i Dino je u svemu i
svakom predmetu nalazio inspiraciju za igranje. Bližio se i njegov
treći rođendan, a ja sam govorila da je njemu naš stan šaren i zanimljiv
kao pravi mali Disneyland. Dino bi sjeo malo za klavir, a onda malo
pod klavir s nekom od igračaka.
 Baš sam ga bila željna obzirom da se od Njemačke nismo družili.
Umjesto da se igram s djetetom, pripremala sam čaj od aronije i vratila
se u svoj horizontalni položaj.
- Alma, mršava sam.
- Ti to tek sad vidiš? Ja to govorim već dva mjeseca. Da nisi
mršava, nego premršava, a sjećaš se šta si ti govorila... da se to meni
samo čini... jooooj... ccc - rekla je uznemireno i na trenutak zamišljeno
mrdala glavom desno lijevo dok je odlagala šolju čaja na stolić ispred
sebe.
- Ali dobro. Sad si bila kod doktora i vidjet ćemo šta nalaz kaže i
nemoj više da se zezaš sa zdravljem, pusti sad liniju.
- Ćuti, sad sam skroz slaba... totalno... samo da mi je leći. Evo,
ovo mi je glavna poza - rekla sam tako ležeći i mašući pokazujući
tankim rukama prema sebi.
Nastavile smo razgovarati, a Dino je trčkarao oko stola, a ispred
njega je trčao naš pas Timi. Nas dvije smo imale odličan odnos i
uvijek smo se dobro slagale. Iako smo različitog temperamenta,
suština je manje - više ista.
Kada sam ispraćala sestru srela sam na stubištu svoju susjedu
Sandru. Sandra me upitala:
- Jesi li išla kod dr. Kulenovića?
- Jesam.
- I šta ti je rekao?
- A ništa novo, sve znaš, sad čekamo papa test. Tumor marker su
dobri, to mi je nekako olakšavajuće, a rekao mi je da ne smijem ništa
raditi, ali baš ništa, zbog te nekakve upale. Ja spominjala da moram
za Zagreb, ali on je rekao kakav Zagreb, sve što imaš - otkaži! Sad
odmaraj, jedi i čuvaj se stresa, ali ne smiješ više ništa raditi. Turneje,
koncerti -zaboravi.
- Pa i ne smiješ. Znaš li ti da ti ne smiješ ništa teško ni nositi, a te
svirke i putovanja, dobro ti je rekao - zaboravi!
- Hoću, imam još otići kod jedne djevojčice na rođendan i onda ću
odmarati samo i popravljati krvnu sliku.
 Morala sam otići do Zagreba zbog papira i potpisa oko autorskih
prava, bilo je posla administrativne prirode, ali koliko god bili loše, mi
mislimo da možemo još, još, ama još samo malo. Još samo ovo. Još
samo te papire da riješim! Doktor je bio upravu. Nisam imala snage i
na kraju je Zagreb otkazan.
Da loše vijesti ne dolaze same potvrdilo se i ovaj put. Nakon prve
loše o odlasku Džavidove mame, stigla je vijest o mojoj bolesti i
mogućnosti da imam rak, a onda nam je neko javio i treću. Uskoro
ćemo na još jednu dženazu, ali u Novom Gradu. Teško bolesni sin
našeg prijatelja i basiste Omera Rakovića je nažalost izgubio tešku
bitku sa leukemijom, sa kojom se već duže vrijeme borio. Bio je to
dječak od jedanaest godina. Vrlo poražavajuća činjenica da je
izgubljen jedan tek započeti život, jedno sunce koje je tek krenulo
izlaziti. Opet sam se sjetila svih onih dragih ljudi koji su otišli prerano.
Zašto ljudi ne mogu da prežive taj rak, zašto, mislila sam.
Pored muzike, koncerata i dugogodišnje saradnje naša veza je bio i
zajednički drug Đemko, koji je nedugo prije svih ovih događanja
također izgubio bitku od raka. Prije par godina smo zajedno svirali na
vjenčanju Đemkine starije kćerke čiji je muž, nekad davno bio i moj
dečko iz mladosti, također izgubio bitku protiv raka. Takve su se tužne
slike provlačile po mojoj glavi tog dana. Omerova supruga i kćerka,
sve naše kolege muzičari, Đemkina porodica, sva meni poznata lica su
bila tog dana ovdje i u suzama. Bila je to tužna dženaza. Tužna, da
tužnija ne može biti.
 Poglavlje IV

Probudila sam se malo kasnije. U međuvremenu su javili da

moram do doktora po nove nalaze. Tog dana sam se malo jače
našminkala obzirom da ću kasnije na rođendan i s tom svježom
optičkom varkom na licu posjetila sam doktora.
- O, danas mi zdravije izgledaš. Bit će to dobro, samo polako.
Po povratku sam javila mami nalaze i čula se sa svojom tetkom
Petkom i odmah joj rekla da mi je doktor s vrata pohvalio izgled, a ona
me sumnjičavo upitala jesam li bila našminkana.
- Pa ti njemu daješ lažnu sliku. Treba da odeš bez šminke da
čovjek vidi pred sobom tvoje pravo stanje - ona me potpuno osjećala.
Mi smo se najbolje razumjele. Odrasla sam kod tetke i majke, tj.
tetka me čuvala uglavnom, pa je tada i zaradila nadimak tetka Petka i
ostala je pod tim imenom i danas, jer se i moja druga tetka, tatina
sestra zove Aida. Dok su mama i tata radili, prenoćila bih jednom, pa
par puta, a onda ostala i provodila više vremena kod majke nego kod
vlastitih roditelja do kretanja u osnovnu školu. Nas dvije smo imale
poseban odnos. Uzimala mi je mjere dok spavam, a ujutro bi me
čekala nova haljinica. Imali smo veliki ćup za sitni novac koji sam
tako skupljala i od tog novca smo kupovale uglavnom nove materijale.
Tako je moja tetka odmah znala da sam sa šminkom pogriješila.
- Slažem se. Sutra ću otići nenašminkana. Idem danas Sari na
rođendan, morala sam se srediti.
Sara je djevojčica oboljela od epilepsije, s kojom vodi borbu od
rođenja, ljubiteljica muzike, posebno mojih pjesama sa kojima se
budila iz najtežih trenutaka kada bi je bolest preuzimala, a toliko je
voljela Donnu Ares da ja nikako nisam smjela propustiti taj rođendan,
jer to sam davno obećala, a ona je kod mene imala posebno mjesto.
Skupila se porodica i gotovo sve generacije. Prisjetili smo se
godina unazad, mojih koncerata i naših zajedničkih slikanja, Sarinog
odrastanja, a ona je bila sretna što joj je omiljena pjevačica došla na
proslavu njenog punoljetstva. Nakon večere došli smo do torte i
osjetila sam već da mi je sve teže sjediti i odlučila sam da ipak
krenemo kući ranije.
- To si ti malo premršavila - govorila je Sarina mama.
- Ma nisam namjerno, ovo je nešto gore. Spominjemo ovih dana
puno riječ “kancerogeno", pa vidjet ćemo šta će reći nalazi. Nisam
dobro, ali nisam mogla ni da ne dođem. Ipak je ovo Sarin 18.
rođendan, ali ti ništa nemoj da spominješ ostalima, ni pred mojom
mamom sad, molim te. Ona sve zna naravno, ali bolje da ne pričate o
tome” - pozdravili smo se sa Aidom, te smo Džavid i ja krenuli.
Čim smo stigli kući izmjerila sam temperaturu, koja je već tada
bila 38.4. Čim bih nešto pojela, organizam kao da se bunio. Ili se
patio. Možda nisam u pravu, ali tijelo mi je nešto govorilo nakon
svakog obroka, ubijeđena sam.
Sutradan su javili da je stigao nalaz i tako smo se Džavid i ja
ponovo uputili prema ordinaciji dr. Kulenovića.
- Donna, žao mi je, nije dobro. Stigao je nalaz papa testa - rekao
je doktor suosjećajno, ali brzo je nastavio pun samopouzdanja kada je
vidio moj izraz lica.
- Ali nemoj misliti da je gotovo, da je kraj. Nije, tek sad počinjemo
i vjeruj da se može liječiti. Viđao sam i gore slučajeve, a pacijentice su
operirane i danas žive i zdrave. Uglavnom nastavljamo s pretragama.
Uskoro ćeš na biopsiju, moramo uzeti uzorak i poslati na analizu.
Ja sam i dalje zbunjeno gledala i nije mi to palo tako preteško
obzirom da je rekao da se može liječiti, što je podrazumijevalo da
neću umrijeti od toga i meni je to bilo dovoljno ohrabrujuće, iako jeste
u pitanju neki tumor. Nakon papa testa više nije bilo sumnje.
 I šta ćemo sad? - gledala sam u doktora blago suznih očiju, iako
to nisu bile suze “tužna sam” nego suze koje govore - "krivo mi je i
šta ćemo sad”.
- Liječiti se!- odgovorio je doktor.
Budući da mi je krvna slika bila sve lošija doktor mi je rekao da
bih trebala par dana odležati u bolnici. Moram priznati da je tetka bila
u pravu, jer ovaj put me dobro pogledao i kako sam bila nenašminkana
vidno se iznenadio mojim upalim licem.
Samo par dana ranije, kada je saznao da smo u Bihaću pozvao nas
je Isi, naš dobar prijatelj koji drži cafe-club “City”, popularno
okupljalište mladih i moje mjesto gdje u miru pijem čaj po danu ili
uživam u večernjim druženjima ili uz džin-tonik pri rijetkim party
vikendima, obzirom da sam vikendom uglavnom nastupala negdje u
Europi. Bližilo se otvorenje nove sezone i Isi je predložio da malo
zapjevam. Džavid mu je rekao javiti šta smo odlučili, ali mu nije
govorio da sam bolesna.
Tih dana je telefon zvonio svako malo, porodični pozivi
uglavnom, moja mama, sestra, tetke, Džavidove kćerke, pratila se
situacija iz sata u sat i dok bi svima objasnili šta se dešava i dokle smo
došli sa pretragama umorili bi se oboje. Meni je bila puna kapa svega i
nalaza i pretraga i moga vječitog umora i temperature i znojenja.
Iznenada sam rekla Džavidu:
- Ma zovi ti Isija da mi ipak odradimo taj party.
- Hoćeš moći? Lako je to dogovoriti, a hoćeš li ti moći izdržati
čitav nastup?
- Ama Boga pitaj kad ću ponovo pjevati, vidiš ti da ovo nije dobro,
a tačno mi treba ta svirka, na sve ovo, hoću još to večer da se malo
družim sa rajom i onda svakako bolnica, čuo si doktora za koji dan.
- Dobro, ako ti misliš da možeš, nema problema. - rekao je Džavid
i uskoro pozvao Isija.
Uskoro je došao i MC Sjena da se dogovorimo oko nastupa, jer je
bio gost u zadnjem uspješnom singlu "Žena Zmaj” i koristili smo
svaku moguću priliku da nastupamo zajedno. Pričala sam o novom
zdravstvenom stanju.
- Sjena, čovječe bolesna sam i ozbiljno je. Možda je rak u pitanju,
ustvari rak je, ali ne znamo još u kojoj je fazi i moram u bolnicu.
- Na ležanje?? Lažeš?? Pa kako to... joj šokirao sam se majke mi...
ne znam šta bih rekao... Pa kako si otkrila?
Ispričala sam mu ukratko šta se dešavalo, Njemačka, Švedska,
znojenje, limfni čvorovi koji su tad već bili veličine oraha, a krenuli su
od one zanemarene kvržice, "uvrnute dlake".
- Pa šta sad?
- Sad je rock and roll... nemam pojma šta me čeka... joj ko će ležati
u bolnici - otpuhala sam i nastavla.
- Ali nema veze mi ćemo odraditi taj City party, ima da gori, bit
će to moja mala oproštajna, samo nećemo nikome reći - smijala sam
se.
- Ma kakva oproštajna, bit će svirke. Hasumice, ne govori to -
tješio me.
A Sjena je imao svoju rep stvar “I zato hasumi svi follow me” i od
tada jedno drugom tepamo hasumskim nadimcima. Upoznali smo se
na snimanju mog "Zmaja” i sjeo mi odmah. Imao je posebnu priču, a
kako smo se više družili upoznala sam i njegovu pjesničku crtu,
shvatila da je veliki pjesnik, ali da je lijen da svoje rečenice stavi na
papir. Planirali smo snimiti još neku pjesmu zajedno, jer Zmaj je bio
sretan i uspješan singl.
- Ma moramo još neku stvar snimiti, nemoj me sekirati.
Sjena je bio baš tužan.
- Pa hoćemo, ali za sada je ovo moja mala oproštajna žurka.
Nemoj molim te nikom ništa da govoriš. Znate samo Denis DJ i ti, pa
ne bih htjela da objašnjavam ništa nikome dok ne dobijemo nalaze.
- Ok, neću ja nikom ništa govoriti.
Iako su nalazi bili loši, a papa test potvrdio pretpostavku da je u
pitanju rak, ja sam se i dalje potajno nadala da će biopsija pokazati
neko čudo.
Cijeli dan sam tražila šta da obučem. Bilo je ni toplo ni hladno, a
ja sam morala da nađem neko rješenje u slučaju da mi se oznoje leđa,
pa ako bi puhalo s prozora, da ne napravim još gore. City je mali
lokal. Inače nisam nastupala u tako malim objektima, ali ovo je bila
moja raja, mjesto gdje ja izlazim, gdje sam domaća, a ipak ako bih
nastupala, pored onih redovnih ispred mene su stajala i neka nova lica
u publici. A to su ustvari bila sve djeca mojih prijatelja. Svi mladi,
lijepi, zgodni, tek počeli da izlaze i prilazili bi mi cijelu noć da
prenesu tople pozdrave roditelja.
Obukla sam crnu body majicu dugih rukava, prozirnu sa velikim
horizontalnim trakama od crnih šljokica. Voljela sam tu majicu, jer je
bila dosta jednostavna i zanimljiva iako je crna i na prvi pogled
neinteresantna, dok se ne obuče. Ispod nje je bio crni body koji je
veoma isticao dekolte. Stavila sam u kosu veliki crni cvijet, a frizura
mi je bila pola podignuta, pola puštena, sa malim pramenom na licu
koji sam ostavila da me malo sakrije. U štiklama sam izgledala još
mršavije i bila sam se pomirila s tim, a kako sam uspjela vrlo dobro da
se našminkam i prikrijem sve što se na licu odrazilo zbog bolesti,
izgledala sam odlično.
Prije partyja smo navratili u jednu pizzeriju na još jedan rođendan,
da pozdravimo sina našeg druga Čelebije koji je te večeri također
slavio 18. rođendan. Kad smo ušli na vrata sva su se djeca iznenađeno
okrenula, jer iako smo živjeli u istom gradu, nismo se puno sretali i ja
sam za njih bila ona Donna Ares "sa televizije”, a ne neko koga znaju
iz grada. Čelebija je moj “brat" i moj drug, moja glavna pratnja gdje
god da sam putovala na nastupe. Kad god je bilo potrebno ili je bio u
prilici išao je s nama na turneje. Volio je prepričavati razne avanture,
pa bi vrijeme u putu prolazilo brže i sa njim nikad nije bilo dosadno.
Svi su mislili da je moj tjelohranitelj, obzirom na njegovu visinu i
građu. Po potrebi je i bio, mada smo se mi uvijek šalili da ja čuvam
njega, jer mene zaista nije trebalo čuvati.
- Sele, moraš se malo udebljati - rekao je Čelebija onako meni na
uho.
- A radim na tome - odgovorila sam spremno.
 - Dobro, ja samo kažem - prestali smo pričati o tome.
Došli smo u “City" na naš Balkan party. Na programu večeras
Kraljica Balkan Žurke i Denis DJ koji je već puštao muziku, bilo je
krcato iako je bilo još rano. Džavid, Sjena i ja smo otišli u prostoriju
iza šanka. Saznala sam da je došla i moja Sara i još neka raja koja
inače slabo izlazi, ali dođu bilo gdje kad ja pjevam. Bit će ovo lijepa
noć, pomislila sam. Svi su govorili da odlično izgledam, jer me nisu
dugo vidjeli, a i što sam tako skockana izgledala kao da to sve tako
treba. Moj osmijeh na licu nikome nije odavao da sam bolesna, a
pogotovo da imam rak. Samo sam ja znala kako se osjećam, a to niko
od prisutnih nije primijetio. Jedina kojoj sam rekla u prolazu do te
prostorije je bila Imra, ali samo sam joj šapnula bolesna sam, a ona
meni drži se.
- Hoćeš moći, Donči, kako se osjećaš? - pitao me Sjena.
- Ne osjećam se nikako, čak mislim da upravo imam temperaturu,
ali izdržat ću večeras. Baš mi se pjeva. Budi spreman, zovem te nakon
“Aritmije”.
Čekala me visoka barska stolica nasred “bine” koje inače nije bilo,
ali u tom trenutku je malo podignuti ćošak u lokalu bio naša bina. Moj
DJ Denis je puštao matrice koje smo imali spremne baš za ovakve
male žurke, ponekad bi nam se pridružio i Džavid sa svojom gitarom.
Iako sam najviše voljela da nastupam s velikim bendom, bez obzira na
to koliko je prostora za binu, ovo je bila privremena varijanta nastupa
u kojoj sam čak jedno vrijeme i uživala.
Sjela sam na svoju stolicu i žurka je počela. Nizali su se hitovi
jedan za drugim, publika je i više nego surađivala, ispratili su gotovo
svaku pjesmu horski, a ja sam te noći pjevala baš onako kako treba.
Najbolje.
- Voli vas vaša Kraljica Balkan Žurke. Uzdravlje! - pozdravila sam
publiku popila vodu iz flašice koju sam sve vrijeme držala, odložila
mikrofon kod Denisa i sva mokra se vratila u sobu iza šanka.
Isi me pitao da nastavim kad odmorim, ali ja sam rekla da ipak ne
mogu, jer nisam imala više snage. Osjećala sam da je temperatura jača
i moram što prije da idem u krevet, ali i dalje nisam nikom govorila
ništa. Voljela sam ovaj lokal, ovaj nastup i dok sam pjevala govorila
sam u sebi:
“Hvala ti Bože što je ovako lijepo večeras, jer pitanje je kada ću
opet ovako pjevati i družiti se sa svojom rajom.”
Samo dan nakon svirke stigli su još neki nalazi. U međuvremenu
sam doktoru pokazala fotografije svog noćnog znojenja koje je sada
bilo jače nego u Njemačkoj. Kada je pogledao slike mokre pidžame i
vidio kako to ustvari kod mene izgleda, odmah me uputio u bolnicu na
ležanje.
Obavijestila sam porodicu. Tetka Petka se odmah dala u akciju
traženja pidžama, jer ona i mama su bile moje “modne mačkice”, ne u
smislu stilista, nego asistenata. Kad bi mi hitno trebala neka sitnica,
majica ili drugi komad odjeće slobodno sam mogla poslati njih dvije
da mi to obave ako nemam vremena, jer one su tačno znale šta volim,
iako su nam stilovi potpuno različiti.
Knjige, higijena, četka za kosu, papuče - pakovala sam stvari za
bolnicu i stavila sam more pidžama, majica i veša zbog noćnog
znojenja.
“A sutra je novi dan, i slaba jača sam” - pjevušila sam u sebi.
Razmišljala sam to je par dana ležanja, sredit će me i dovesti u
normalu i odredit će mi vjerovatno neku operaciju i sve će biti brzo
gotovo. Nisam mogla ni zamisliti koliko sam se u tom trenutku
prevarila i puno mjeseci kasnije sam saznala da je dr. Kulenović
prilikom jednog mog presvlačenja nakon pregleda najozbiljnije rekao
Džavidu "Moramo gledati kako ćemo je spasiti”, a ja sam mislila da
ću se tako lako i brzo izvući.
Moram priznati da moj drugi glas, moje drugo ja, moja intuicija
nije bila baš na mojoj strani kada sam mislila da će to biti samo par
dana u bolnici. Moj unutrašnji glas mi je govorio da su stvari puno
gore, da se život tog trenutka mijenja, ali čovjek se uvijek nekako tješi
i traži nadu bez obzira na realno stanje. A imala sam odgovor. Moje
tijelo mi je sve govorilo. Nisam ni morala čekati nalaze. Odgovor je
uvijek u nama, ali čovjek je valjda po prirodi skloni navici da
okreće od sebe glavu.
"Ma to je par dana ležanja, operacija igotovo” - ali samo u
mislima.
 Poglavlje V

Bilo je tačno 10:01 kad smo stigli u bolnicu. Sjedili smo u

čekaonici na Odjelu ginekologije i ja sam uslikala veliki elektronski
sat da zabilježim vrijeme kada smo došli. Potom smo Džavid i ja
uradili par selfija zajedno iako to nikad ne radimo. Ja volim da se
igram telefonom, a njemu je to smiješno, on voli ozbiljnu fotografiju.
Sve je bilo tiho, blago, iako se osjećala lagana napetost u zraku. Prvi
put sam se našla u bolnici. Prvi put se Džavid i ja odvajamo na neko
vrijeme, a da nije posao u pitanju. Prvi put se u našem životu spominje
bolest i bili smo šokirani svim lošim vijestima i zbunjeni cijelom
situacijom. Sve nam je to nepoznato.
Bio je dan slavlja u septembru mjesecu. Kurban-bajram ili
Hadžijski-bajram, najveći blagdan u islamu, dan kada muslimani i
Bošnjaci širom svijeta slave u krugu porodice, a po tradiciji i običaju
se i pridaju žrtve, kurbani.
- I ovo je nekakva žrtva Džavide, sto posto - govorila sam.
Dok smo sjedili na klupi uz zid do vrata ordinacije, iza ugla se
pojavila medicinska sestra gurajući pacijenticu u kolicima. Kada su se
približile, prepoznala sam gospođu, ali sam u tom trenutku
razgovarala na telefon i samo sam kimnula glavom dok su prolazile
pored nas. Bila je to teta Emina, divna žena koju sam poznavala od
ranije.
Nakon petnaestak minuta teta Eminu su ponovo izvezli, a došao je
red i da se smjestim. Uputili su me u sobu broj jedan i rečeno mi je da
se presvučem i čekam poziv doktora. Sestra Ruža nas je odvela do
sobe i otvorila vrata da uđemo.Velika, svijetla, hladna soba.
- Evo Donna, ti se ovdje smjesti, uostalom izaberi sebi krevet, ovi
su ti slobodni. Ti se presvuci, a ja ću doći po tebe. Teta Eminu znaš,
eto neće vam biti dosadno.
Teta Emina je bila sama u sobi na prvom krevetu s lijeve strane do
umivaonika. Izabrala sam krevet do njenog i ostao još jedan prazan
pod prozorom.
- Neka te tu u sredini, s prozora može malo puhati - rekla je teta
Emina, dok sam ja vadila stvari iz torbe. Prvo smo obje bile
iznenađene otkud uopće u ovoj sobi zajedno, ali smo se brzo zapričale
i opustile. Spominjale smo moju tetku, Eminine sinove koje dobro
poznajem. Saznala sam da je i ona tu danas zbog biopsije i bilo mi je
ispočetka zanimljivo kako je ta žena staložena i smirena, za razliku od
mene i kako razgovara kao da smo se srele u nekim najboljim
životnim okolnostima, a ne u bolničkoj sobi. To je bio stav pacijenta
bez imalo samosažaljenja. Gledajući nju i sama sam pokušavala isto.
Biti staložena na prvom mjestu. Pričala sam joj o simptomima, a onda
smo ustanovile da obje imamo zadebljale limfne čvorove na istim
mjestima, s tim što su moji tada već bili narasli do veličine oraha. Teta
Emina je prepoznala sve svoje simptome u mom slučaju i ja sam bila
sve sigurnija da i ja imam zloćudni tumor poput nje.
- Ja sam već jednom operisana u Ljubljani, ali kao da se ponovo
nešto javilo, pa moramo ponovo odraditi sve pretrage.
- Ja i ne znam zašto sam ovdje. Misle da je rak u pitanju, zapravo
jeste neki tumor, ali ne znamo još pravu dijagnozu. Da li je benigno ili
maligno. Moramo uraditi biopsiju i još nalaza.
Otvorila su se vrata i sestra je već došla po mene.
- Azra sine, ništa se ne boj, samo se opusti i prepusti mislima nek
odrade što treba i brzo to prođe, nećeš ni osjetiti. Ne misli o tome
nikako.
- Hvala teta Emina - navukla sam ogrtač preko kratke pamučne
spavaćice i krenula na biopsiju.
Biopsija - uzimanje uzoraka tkiva za analizu,tačnije moja zadnja
nada da nalaz i neće biti toliko loš. Nadala sam se da će pokazati neko
čudo, pa sam zbog toga valjda tako smireno djelovala. Kratka
procedura. Naravno dok sam čin nije došao na red. Ponovo panika i
osjećaj bespomoćnosti, a sve to skupa bacalo me je u još dublji očaj.
Legla sam na što. Veliki snop svjetla medicinske lampe me
osvijetlio kao na nekoj pozornici. Ponovo oni ledeni instrumenti, koji
tako zveknu od metalnu posudu u koju ih odlažu, da je to još jedan od
onih neprijatnih i strašnih elemenata kod pregleda. Taman kad
pomislite da ste spremni i opušteni to zvekne takvom silinom da vas
automatski vraća u realnost šta god u tom trenutku zamislili da vas
zavara. Svjetlo, zvuk, tiho šaputanje doktora. Taman kad pomislim
da ću nešto čuti o svojoj bolesti on ubaci neki medicinski termin koji
ne razumijem i dok skontam šta je rekao ne čujem ostalo. Vječna
neizvjesnost.
I ovdje je medicinska sestra izgledala zabrinuto što je meni već
postalo normalna pojava. Uzeli su mali uzorak. Tog momenta se više
i ne sjećam, ali znam da je opet bilo suza koje idu same, opet je bilo
straha i koliko god se trudila biti opuštena, svejedno mi nije bilo
prijatno. Ali makar je brzo bilo gotovo.
Vratila sam se u sobu. Ispričala sam teta Emini kako je prošlo,
rekla joj da sam osjetila malo, ali ništa tako strašno i onda smo obje
zaspale.
Probudio nas je Džavid, koji je u međuvremenu rješavao
papirologiju za moj ostanak u bolnici. Donio mi je ručak. Ja sam bila
slaba i nisam baš imala apetita, ali jela sam na silu. Moja težina je
bila u stalnom padu i sjetila sam se u tom trenutku Stankice,
Džavidove prve supruge, koja je bolovala od Chronove bolesti i prije
par godina bila u životnoj opasnosti koja je na sreću dobro prošla.
Tada mi je rekla da joj je jedan od doktora rekao u periodu kada je bila
najkritičnija da nije bitno koliko će pojesti, ali je bitno da pojede bilo
šta. Dvije kašike - dvije kašike. I malo po malo Stankica se oporavila, a
bila je tada u najvećoj neizvjesnosti i opasnosti po život ikad, s
premalo kilograma. Bila je leš koji diše, pa se izvukla i preživjela i
fino se oporavila. I tako sam ja pomalo jela.
Niko osim tetke Petke, sestre i mame nije znao da sam u bolnici.
Poslala sam poruku bratu Denisu da obavijesti ostatak rodbine o tome
da ležim, jer nisam željela da to čuju od nekog na ulici. Vijest o mom
ležanju se brzo širila bolnicom i već su se počela povremeno otvarati
vrata s onim brzim pogledom u sobu i onim još bržim “izvinjavam
se...” - kao promašili su sobu, a zapravo su došli da provire da li je
stvarno Donna Ares u bolnici. Nije mi to smetalo. Navikla sam na
radoznalost ljudi. Denis je javio da najbliži sutra dolaze u posjetu.
A ja sam obećala taj dan otići majki za Bajram na ručak, jer to je
porodični praznik, slavi se u krugu porodice uz obilnu gozbu.
Darivaju se djeca, svi su lijepo obučeni i to je jedini praznik za koji
odavno već ne sviramo, nego provodimo u krugu porodice.
Razmišljala sam kako da se javim majki i kažem joj da ovog Bajrama
neću moći doći, jer ... jer šta? Šta da joj kažem. Da sam u bolnici? Da
imam rak? Rak? Tumor? Ne, ne, to nije dolazilo u obzir.
- Majka, mi danas nećemo moći doći kod tebe - rekla sam nakon
što sam joj čestitala Bajram. Bila sam najstarije unuče, bila je to kuća
u kojoj sam rasla i kod majke sam imala posebno mjesto.
- A što? Ja sam sve pripremila, hajde, bujrum, vi samo kratko
dođite i idite svojim poslom... dok je sve toplo na stolu, da ručate
makar.
- Mi bi rado došli, ali ne možemo. Ja sam u bolnici. I ostat ću par
dana dok nema gužve za Bajram da primim koju infuziju, ne valja mi
krvna slika, ali to nije ništa strašno. Eto mene čim ovo završi. Ništa se
ti majka ne sekiraj - dok sam to izgovarala ni malo se nisam osjećala
kao da izgovaram neku laž. Nisam lagala, samo sam prećutala.
"O zašto lagati, zar ti već nisam rekla da je bolje svaku laž
prećutati, o zašto umrijeti, znam da teško je, ja mogu sve preživjeti” -
stihovi pjesme "Pusti me da spavam”, savršeno su našli svoje mjesto.
Pjesma sa mog prvog albuma, koja nije bila hit, jer je bila preozbiljna
za publiku koja je u to vrijeme više pronalazila sebe u pjesmama "Ti
me više ne voliš” ili “Kazna”. Pored ta dva hita neke pjesme nisu
imale nikakve šanse za masovnom konzumacijom.
I tako sam ja ipak saopćila svojoj majki da sam u bolnici s tim što
sam prećutala neke detalje. Bila sam vrlo sretna što imam živu majku.
U Krajini uglavnom kažu majka za nanu ili baku. I ne govori se
majci, jer to je onda mami, nego majki što je specifično i tipično za
Krajinu, da ne bi bilo zabune. Mojoj majki je bilo preko 80 godina i
nisam željela da joj govorim cijelu istinu, jer sam znala da će je to
jako uzrujati. Dogovorili smo se da majki nećemo ništa govoriti o
raku, nego samo da popravljam krvnu sliku, jer sam previše mršava.
Meni su tog dana vadili krv, uključili prvu infuziju i trojnu
terapiju.
Koliko sam shvatila radili su na tome da smire upalu i skinu
temperaturu koja je uz noćno znojenje i dalje bile intenzivna i
redovna.
Ponovo igla i ponovo ubadanje. Ali ok, stavit će mi malu braunilu
i neće je vaditi. Iglu koja će ostati u veni. Samo će se po potrebi
kopčati cijev za razne lijekove svakih nekoliko sati, ali ona će uvijek
biti tu i neće više biti novih ubadanja. Zvučalo je kao malo olakšanje u
tom trenutku. I zaista kasnije je sestra ponovo došla i ukopčala novi
lijek i ja sam bila konačno bezbrižna.
Svjetla se gase u 22:00 i teta Emina i ja smo ostale u mraku sobe.
Pored uličnih svjetiljki iz bolničkog parka koje su se jedva nazirale,
jedino svjetlo je bilo iznad velikih vrata s prozora kroz koji je dopirala
svjetlost iz hodnika. U tom crnilu sobe je izgledalo kao svjetlo na
kraju tunela, a meni je islo na živce baš to. Ta patetika i slične
metafore. Ubrzo smo obje zaspale.
Budila sam se na svoje redovno presvlačenje. Noćno znojenje me
opet diglo iz kreveta oko dva sata iza ponoći. Tiho sam se presvukla, a
onda sam morala ponovo do toaleta zbog silne tekućine koju sam u
toku dana primila. Vratila sam se iz wc-a i teta Emina me čula.
Ponudila je pomoć. Rekla sam joj da je sve već gotovo i da nastavi
spavati.
Drugi bolnički dan. Uskoro je bilo i vrijeme posjeta i soba se brzo
napunila, što članovima moje porodice, što porodice teta Emine.
Velika gužva i nije bila problem obzirom da smo nas dvije bile same u
većoj sobi sa sedam kreveta, pet praznih, jer su pacijentice otišle kući
preko vikenda, zbog praznika.
Druga tetka Aida, tatina sestra mi je donijela sok od cvekle,
mrkve i jabuke. Svi su bili mišljenja da to trebam redovno piti, jer ta
kombinacija popravlja krvnu sliku. Ok. Uzet ću to. Stigao je i sok od
aronije. Džavid je negdje na selu našao i svježe kozije mlijeko za
koje svi tvrde da popravlja željezo. Ja sam ga pila kao čokoladno, s
Kraš Expressom koji je kako znamo još iz djetinjstva pun vitamina.
To je bio moj prvi susret s bilo kakvim mlijekom nakon dužeg
vremena. Natjerala sam se da ga konzumiram tako što ga pijem kao
lijek, a ne kao mlijeko. Tako je moglo proći. Čak mi se i sviđalo tako
čokoladno. Dobro sam se sjećala primjedbe na moju kafu s mlijekom
jednog uglednog ginekologa i profesora iz Osla, a naš je čovjek,
Prijedorčanin porijeklom.
"Mi smo jedina vrsta koja pije mlijeko druge vrste. Mlijeko nije za
odrasle i ono je potrebno samo maloj djeci. Bebama. Majčino mlijeko.
Ja ne mogu da shvatim kako neko može da pokvari ovu kafu s
mlijekom. Ono uopće nije zdravo, ne služi ničemu”. Naravno da ću ga
ponovo prestati piti čim ozdravim, mislila sam, ali ovog puta sam
poslušala i ove druge dobronamjerne savjete koji kažu da domaće
kozije mlijeko brzo popravljakrvnu sliku, pa evo da vidimo.
Pričali smo uglavnom o hrani. Šta se smije, šta ne smije, šta je
dobro, šta nije, uglavnom sve se svodilo na to šta sve trebam
konzumirati i šta će ko nabaviti. Tetka i Alma će donositi ručak, druga
tetka će se pobrinuti za domaći sok od cvekle, mrkve, jabuke.
Iako je rak u pitanju svi su bili uvjereni da će sve biti dobro, par
dana bolnice, onda vjerovatno operacija, izvaditi će šta treba i
završena priča. Dok su se svi više bojali dijagnoze nego operacije, ja
sam molila Boga da do nje ne dođe. A svi su me uvjeravali riječima:
“Donna, ako bude to što misle da jeste, odmah sve vadi,
maternicu, jajnike, ma sve, ne razmišljaj ni sekunde, slušaj doktora i
samo jedi da se popraviš.”
Razmišljala sam pa možda i jeste tako. "Izvadit će mi što je
obuhvaćeno i to je to." Onda dugi oporavak i redovne kontrole i život
ide dalje. Naravno nikad više neću moći raditi kako sam radila do
sada, ali o tom po tom. Smislit ćemo nešto. Ali ipak, operacija je
operacija. Izvadit će dio mene. Moje reproduktivne organe. Poludjet
će hormoni. Ostarit ću preko noći. Uvjeravali su me da za sve ima
rješenje, ali svejedno taj dio operativni mi se najmanje od svega
svidio. Pitala sam se ima li neki drugi način, a onda sam saznala da
nema i da je to standardna procedura i da ima jako puno preživjelih
pacijentica oboljelih od raka, pa uostalom evo i teta Emine kao
najbliži primjer.
Bližio se kraj posjetama za danas i familije su polako odlazile.
Ostale smo same u našoj velikoj hladnoj sobi i ponovo smo pričale o
bolesti, o simptomima, o limfnim čvorovima, o krvnoj slici. Meni su
smetali veliki tamponi koje sam morala nositi zbog krvarenja poslije
biopsile. a još više mi je smetalo kad bih trebala u toalet, a trebala sam
svako malo.
Teško sam se kretala, a još teže je bilo u wc-u u kojem nisam znala
gdje da odložim toalet papir da se ne isprlja, jer jednom rukom sam
držala higijenski uložak, a drugom vrata koja su se stalno otvarala.
Ono kad morate da čučnete glavu gotovo gurnete u kantu za smeće
koja je bila tačno pored vrata ispred vas, uvijek puna papira i
iskorištenih uložaka, što uredno smotanih, što nemarno ostavljenih,
onako krvavih. Da se sjedne - vrlo neizvodivo. Iako su žene koje su
čistile redovno obavljale svoj posao, wc je ubrzo izgledao ponovo
zapušteno. kante za smeće su se brzo punile, a sve je i onako bilo staro
i na pola uništeno. Wc školjke nisu imale poklopce, a još više me
šokiralo kad sam čula da se znalo desiti da ih kad postave nove, opet
neko ili uništi ili čak ukrade. Ukrade dasku za wc školjku u bolnici?
Na Odjelu ginekologije? Meni je to bilo van svake pameti.
Iako smo bili na istom odjelu, sve rjeđe sam viđala doktora u
bolnici i bilo ga je gotovo nemoguće uloviti na hodniku. Čekali smo
nalaz biopsije i ne znam ni šta bih ga pitala, ali eto voljela bih da sam
ga koji put srela. On mi je davao nekakvu sigurnost, bez obzira što
mi nije davao nikakve informacije ni savjete, a najviše mi se sviđalo
što je bio vrlo pedantan i precizan i jako detaljan kada su pretrage u
pitanju.
A bolnica je par mjeseci unazad izgorjela nesretnim slučajem.
Uništeni odjeli su bili privremeno prebačeni u prostorije drugih odjela,
šteta je bila ogromna, a tako je Odjel ortopedije završio na spratu
ginekologije. Saznali smo da nas prijatelj Agim, kod kojeg sam tih
dana opčinjena boksom išla na MMA treninge leži na istom spratu.
Džavid i ja smo ga odlučili posjetiti.
Agima smo dugo poznavali. Bio je svjetski i europski šampion u
borilačkim vještinama, trener i tjelohranitelj poznatih ličnosti, a ležao
je u bolnici, jer je nedavno teško ranjen u uličnoj pucnjavi u centru
grada, usred bijela dana. Primio je nekoliko metaka i sva sreća da je
čovjek gromada. sačinjen od savršeno istreniranih mišića. pa je lakše
podnio ovo ranjavanje, koje bi nekog moje konstrukcije raznijelo na
komade. Bile su to teške operacije i ovaj aktivni sportaš i moj trener je
bio svezan za krevet već par dana u vlastitoj životnoj borbi.
Iznenadio se kad nas je vidio, a još se više iznenadio kad je vidio
da sam u pidžami i ogrtaču jedva došetala do njegove sobe.
Razgovarali smo o njegovom slučaju, a onda me upitao šta ću ja u
bolnici. Rekli smo mu o čemu se radi.
- Rak??? Donna, pa kako to? Kako nisi ništa osjetila? Otkud
rak? Pa kako majku mu??
- To je izgleda bolest koja ne boli, al' ne da ti ni stajati na
nogama. Vidiš da me pojelo. Pola me nema. Znaš da nisam bila ovako
mršava nikad. Bolest mi je uništila sve one mišiće koje sam jedva
postigla čučnjevima.
- Pa šta sad? - pitao je Agim.
- Sad pretrage da vidimo šta je tačno i da se nije slučajno proširilo.
Moramo čekati par dana. Ne daj se prijatelju. Obilazit ću te.
Vidjelo se na meni da sam iscrpljena, bila sam žuta i nikakva,
ogrtač preko pidžame je visio na meni kao na vješalici. Džavid nas je
uslikao. Pozdravili smo se sa Agimom i lagano smo odšetali do sobe u
kojoj me već čekala sestra sa spremnim dozama koje sam morala
primiti.
- Maco, gdje si ti to hodala, hajde, moramo ovo uključiti, vrijeme
je.
Legla sam u svoj krevet i opušteno pružila ruku. Međutim,
tekućina nije prolazila. Sestra je pritisnula gumu na cjevčici, a mene je
presjekao oštar bol u veni, da me automatski vratila u ono moje
prvobitno stanje pripravnosti. A taman sam povjerovala da je
braunila rješenje. Srušio se moj stub stabilnosti.
- Zaštopala se vena. Moramo malo da pročepimo, nije ugodno,
znam, ali bit će kratko - objasnila je sestra Snježa, a meni je to kratko
bila vječnost i čini mi se moj najveći strah kada su u pitanju sve
pretrage i pregledi kroz koje sam do tada prošla. Sve nekako, ali čim
bi došli do igle hvatala me panika i nervoza.
Sestra je obavila sve što je morala. tekućina je krenula i ja sam
odahnula.
Najveća trauma su mi bili ubodi igala i nikako nisam mogla da
shvatim kako neko može da se ubode iz čista mira i napravi od sebe
ovisnika što o teškim drogama što o svakodnevnom ubadanju iglom.
Meni to nikako nije bilo jasno i bilo mi je strašno i pomisliti na to, da
neko napravi sebi namjerno obavezu da se bode. Halo, da se bode,
svaki dan??? Strašno. Ja nisam mogla da podnesem ni vađenje krvi
na prst. A uskoro je i to došlo na red.
- Ali zašto sad moramo i na prst vaditi krv, pa vadili su mi krv
već? - bio je moj klasični APP (ako prođe prođe).
- Zato što se to mora odraditi na prst, a ovo drugo na venu - lijepo
je to sestra meni objasnila, ali ja jednostavno nemam mjesta u
memoriji za te medicinske termine i informacije tako da nisam
zapamtila kako mi je to stručno rekla. Shvatila sam jedino da to
moram uraditi i gledajući na drugu stranu pružila sam prst.
 Poglavlje VI

Treći dan u bolnici nije nimalo ličio na prethodna dva, koje smo
teta Emina i ja provele same. U nedjelju navečer su se vratile
pacijentice koje su dobile slobodno za praznik i naša sedmokrevetna
soba se napunila. Prvi radni dan i sve je u punom kapacitetu. Sestre su
već bile malo oštrije. Sve je moralo biti na svom mjestu, jer uskoro će
vizita.
- Hajmo žene, pospremite ormariće, majka, smakni ove sokove
odavdje, ništa ne smije biti na ormariću osim čaše vode ili čaja.
Kakva je vizita kad se svi boje ostaviti neuredne ormariće, i sestre
i pacijenti? A kod mene nema šta nije bilo! Ostatak večere u plastičnoj
providnoj zdjeli sa zelenim poklopcem, novine, čaše, sokovi, voće,
telefon... Haos!! Napunila sam ormarić tim stvarima, a rezervne
pidžame sam složila u veliki platneni ceker i nekako ga namjestila na
policu iza kreveta, tako da se ništa nije vidjelo od naslonjača i duplih
jastuka. Baš me zanimalo kako izgleda vizita i spremala sam se za to.
Počešljala sam se i minimalno našminkala, tek toliko da se “uljudim”
za obilazak svih doktora. Onda me je neko pozvao i morala sam da
izađem, ne mogu se sjetiti zašto, ali sam tog dana propustila vizitu
kojoj sam se baš radovala.
- Jel' prošla vizita?- pitala sam kad sam se vratila.
- Jeste, svi su bili- odgovorila je teta Emina.
- A kako sam mogla to promašiti?
- Pa zašto, nema tu ništa specijalno, malo porazgovaraju sa svakim
pacijentom, obiđu krug i odoše.
 - Pa znam, ali eto kontam nešto ću novo saznati.
- Ma ne brini zvat će tebe doktor Sulejman, nisi ništa propustila.
Novi termin uključivanja infuzije i ponovo sam strepila da li se
zaštopala vene ili nije. Ponovo ona oštra bol, ponovo moj najveći
stres i ponovo nije išlo. Sestra je iznova pokušavala da pročepi venu. a
mene je zaboljelo još više. Rekla sam da me radije ubode u drugu ruku
ili venu nego da mi radi to proštopavanje. Tako je i napravila. Ubola
me u drugu venu i cjevčica je brzo proradila. Prethodna vena je
natekla. Jedna stara rana od uboda je bila plava i osjećala sam se kao
pravi ranjenik. Hladna infuzija je krenula, nakon čega sam obavezno
paralizovana neko vrijeme, ukočena od straha da se ne pomjerim zbog
igle.
Bila sam slaba, zbog komplikacija s venama još više
neraspoložena i razmišljala sam samo o tome kako bih voljela da
spavam, ali znala sam da će uskoro posjeta i od spavanja nema ništa.
Uplašeno dijete, Alisa u zemlji čuda. Baš tako. Alisa u zemlji čuda.
Nisam se mogla načuditi ničemu. Sve mi je bilo strano, bolnički
ambijent je potpuno novi doživljaj u koji sam se uklapala tako da bi
baš kao Alisa bila u momentima manja od makova zrna, a opet u
promjeni raspoloženja ili emocije ponekad i veća od planine.
Uglavnom se to mijenjanje veličine odnosilo na promjene
samopouzdanja koje je raslo pri svakom nadanju, a padalo kad bi bilo
kakve medicinske procedure dolazile na red. A tek prostor. Novi ljudi,
nova lica. Meni je sve novo, iako je okolo bilo sve manje-više staro.
Stari svijetli zidovi. Prijala mi je bjelina iako gotovo ništa nije bilo
bijelo. Zidovi - veoma svijetloplave ili zelene, sa velikim smeđim
prozorima koji nisu mogli potpuno da se zatvore. Velike trakaste i
nepraktične roletne. Teški metalni ormarići pored svakog kreveta koji
su škripali skoro svi. Vrata su se sama otvarala i stalno sam
opominjala nekog da ih zatvori, a ako niko nije bio u blizini sama sam
ustajala da to uradim. Ispočetka sam bila potpuno fina i kulturna, a
kasnije sam ih zatvarala uz obaveznu malu psovku.
Epizode s venama su se ponavljale, pucale su ili bi se brzo
zaštopale i mojoj drami nikad kraja. Vene su bile tanke i uskoro
uništene. Pokušavali su i sa baby braunilama, a kad sestre više nisu
izlazile na kraj s mojim venama, zvale bi medicinare sa urgentnog
odjela koji su nalazili venu iz prvog pokušaja.
Na Facebooku sam objavila sliku s infuzijom i iglom u ruci koja
je bila zabodena tačno iznad moje lijepe gejše. Htjela sam svojim
bližim prijateljima dati do znanja da nešto nije u redu i to je sve.
Rijetko kome sam govorila šta bi moglo biti u pitanju i bila svjesna da
će slika izazvati interesovanje i onih kojima u tom trenutku nije bila
namijenjena, ali nisam imala ni vremena ni snage javiti se svima, jer
su mi ruke izbodene i stalno sam nešto primala tako da mi je bilo vrlo
nezgodno tipkati.
A onda je došao moj brat Čelebija. Jer ko nema brata rođenog, ni
druga pravog poštenog da mu leđa čuva kad sve propadne - ima brata
Čelebiju!
Stihovi još jedne pjesme “Mašina” kojom sam ga često
pozdravljala gdje god se zadesio, a da sam ja pjevala. Iako je Čelebija
imao svoje odabrane favorite “Ubila me tvoja nevjera" je bila njegov
glavni hit.
Uslikala sam ga raširenih ruku dok je prilazio da me zagrli i mi
zapravo ne znamo kako da se ponašamo, jer sve situacije u kojima
smo bili zajedno su bile vesele ili bi ih takvima napravili.
- Sjećaš se kad smo onda išli u studio i kad je onaj veliki snijeg bio
nasred ulice... mi se samo pogledali... Sele, hoćemo li.... Hoćemo....
Gassssss.... I autom posred ceste kroz taj snijeg, a nigdje nikoga.
Smijali smo se kao ludi sve do studija - prisjećali smo se nekih scena.
- Pa kako sestro, ja sam i onda govorio da se trebaš čuvati, sjećaš
se.
- Ma znam, ali ovo nema veze s tim, tad smo išli šetati, priroda,
tad je mene fino krenulo, od tad vodim računa i uostalom već sam
skoro godinu dana fit, ako ne računamo ovo što sam mršava zbog
bolesti, nemoj zajebavati, svi mi sad negiraju trud i to me baš
nervira. I ti i moja familija, svi ste se okomili na mene zbog tog
mršavljenja, a ja tvrdim da to nema veze s ovim, ovo novo mršavljenje
je zbog bolesti.
- Nije, nije, to je od Njemačke krenulo. Tad je počela mršaviti bez
razloga, do tad je sve bilo ok - branio me Džavid. A Džavid me nije
uvijek branio, iako je uvijek bio na mojoj strani i radio za mene sve
što sam mogla poželjeti, nije me branio ako to stvarno ne bih
zaslužila.
- Evo poslala ti je Ismira moja med i đumbir. To sele da redovno
uzimaš, jesmo se dogovorili. Ti Džavide pazi da ne preskače.
- Može, moram samo raspored napraviti kad ću i to ubaciti, jer
nema šta već ne uzimam - šalila sam se na račun hrane koja se počela
svoditi na obavezu. a ne na potrebu i uživanje. Ali sve radi zdravlja.
U to vrijeme sam slušala sve, i mamu i tetke i Džavida i sestru, jela
i pila sve što su donosili, ali bez većeg uspjeha kod krvne slike.
Džavid me redovno proganjao s hranom, skoro kao djetetu mi prinosio
zalogaje i samo što još ne kaže “Sad jednu za mamu, jednu za tatu”,
dok se ja borim sa sobom i za njihovu ljubav gutam nešto od toga. I za
Džavidovu ljubav koji je trčao po cijele dane potpuno van sebe, a opet
ko ga ne zna, vrlo smiren. Krvna slika je bila ista i bez značajnih
promjena. Na pitanje "Kakva je krvna slika?", odgovarala bih “nema
slike, samo je okvir ostao”. Upala, CRP 220 i temperatura koja se
iznova vraćala. I to uglavnom kad se nije mjerila, pa sam imala svoj
toplomjer i ličnu evidenciju koju sam prijavljivala sestrama. Umor,
hrana,posjeta, obaveze oko hrane, pa opet posjeta, igle, hrana,
sestre... Sve me to iscrpilo i željela sam jedino da spavam. Pokušavala
sam naći mir. ali bez uspjeha.
Brzo se pročulo da ležim u bolnici. Obilazili su me i znani i
neznani. Ispočetka samo osoblje bolnice, a kasnije i posjeta drugih
bolesnika. Došla mi je u posjetu žena koja je radila na štandu uz
bolničku ogradu na glavnom ulazu. Donijela mi je čarape i voće i od
srca me držala za ruku. Po načinu na koji je govorila vidjela sam da
ona zna šta je u pitanju. Hrabrila me i to mi je bilo dovoljno da
shvatim da su informacije o mom raku već dobile krila. Još nismo
imali nalaz biopsije. ali već se počelo pričati po gradu da imam rak, da
mi je život u opasnosti. Bojala sam se da će majka saznati.
Tetka Petka i ja smo dogovarale strategiju kako da joj kažemo u
slučaju da joj neko prenese vijest prije nas. Mami sam također rekla da
ništa ne govori, a dok dođu svi nalazi nešto ćemo već smisliti.
Moramo joj reći, naravno, ali pred operaciju ili čim bude nešto
konkretno. Za sada je bolje da ne zna detalje da se ne sekira.
Tetka Petka je vodila brigu o kuhanju, ko kad kuha i ko kad šta
donosi. Meni su smetala pitanja tipa šta ću za ručak, jer inače nisam
bila komplikovan tip, ali također nisam voljela ni da me išta oko toga
pitaju. Ako će donijeti onda odlično, šta god da donesu ja ću jesti.
Inače ne volim pitanja, pogotovo ne neobavezne razgovore. Tražila
sam samo mir, tišinu, ali to je bila nemoguća misija.
Dani su prolazili. Majka je poslala mahune i domaći kruh od crnog
brašna. A tetka Petka je donijela rendanu jabuku koju sam pojela
kao da je nešto najljepše na svijetu. Tako mi je prijala ta jabuka.
Pravila mi je tjesteninu sa povrćem, tikvica, brokula. Alma je
donosila domaću supu i pečenu bundevu, jer i ona popravlja krvnu
sliku. Kombinacija cvekla, mrkva, jabuka je išla malo nerado, jer meni
se taj okus vremenom sve manje sviđao. Denis mi je donosio
mandarine i vodu kad god bi došao. Mandarine sam jela bez granica.
Ponudila bih sve žene u sobi voćem kojeg je uvijek bilo, a odnijela bih
onima koje nisu mogle ustajati. Te žene su uglavnom bile starije žene i
majke u godinama, iako su znale dolaziti i mlađe, ali one bi ostajale po
dan, dva.
Denisova žena Irma je bila također doktorica i radila je na odjelu
na prvom spratu i obilazila me redovno. Ispričala je anegdotu o jednoj
"majki" koja je doktoru na pitanje gdje je boli odgovorila "ah moj
sinko, boli me od glave do pećine” pokazujući prema dole, a Irma je to
genijalno dočarala i sve su se žene glasno smijale. Teta Emina je bila
prisutna u svakom trenutku i čini mi se da je pored svoje, skupa sa
mnom prolazila i svu moju patnju. Obje smo čekale nalaz biopsije i
kako se bližio taj dan sve više smo o tome razgovarale. Jednom sam se
u sred noći probudila toliko mokra da se digla i teta Emina da mi
pomogne. Bilo joj je žao da se sama tako slaba i mokra presvlačim u
hladnoj sobi, a meni je bilo žao što se digla da mi pomaže, kad znam
da mora ležati i mirovati. Došla je i sestra sa suhom posteljinom, a
moje mokre stvari su bile svuda oko kreveta, na vješalici, naslonjaču,
ormariću.
Došao je vikend. U iščekivanju smo nalaza biopsije i teta Emina i
ja smo molile doktora Kulenovića da nas pusti kući na pošteno
tuširanje i kratki odmor. Doktor je dozvolio da odemo, ali da se
vratimo do 20:00 zbog sljedeće infuzije.
Kod kuće je sve po starom. Sve lijepo, veliko i prostrano i sve na
svome mjestu. Jedino mi je smetalo Timijevo lajanje koje je zvonilo u
predsoblju kad god bi neko pokucao. Osjećala sam se prividno dobro,
zapravo sam bila samo zavarana lijepim vremenom. sunčanim danom.
pa odmah pomislila da je sve bolje i počela sam nešto čistiti, tj.
premještati neke sitnice na komodi ispod mog omiljenog ogledala, a
onda me ugledao Džavid i viknuo:
- Šta radiš ti to?
- Ma ništa, samo da malo raskrčim - stavljala sam šminku u
neseser.
- Ama pusti to, idi lezi, tebi se samo čini da možeš, hajde,
namjestio sam ti krevet, sad će i čaj, a Nino će izvesti Timija da ti ne
laje, jer stalno neko kuca na vrata. Treba li ti još nešto dok smo svi tu
da se rasporedimo?
- Ne treba ništa samo neka vodi Timija što prije - legla sam i
osjetila iznenada da se pomalo gubim.
Kratko sam zaspala kad je pozvonio Denis frizer. Došao je da me
ošiša, a za njim je pozvonila i kuma Sanela. Čula je da sam danas kod
kuće i došla je da me vidi. Bihać je mali grad i sve se brzo sazna.
Frizer se vratio na posao, a kuma će obaviti moje šišanje. Šišala sam
se sve kraće i kraće. Pokazivala sam rukom šta hoću, a Sanela je
pratila makazama. Priznala mi je kasnije da je bila toliko izgubljena i
uplašena mojim izgledom da se jednostavno i ona izgubila. Branila me
od nekakvih lokalnih tračeva navodnih doktora koji su prepoznali
simptome nazovi "kokainske krize” i da je to zapravo tajna moje dobre
linije, a pametnjakovići doktori nisu prepoznali prve simptome
raka, nego najlakše je reći Donna na kokainu, jer šta će biti drugo,
ona je ta estrada, a tim pričama su mi samo bezveze nervirali
porodicu, jer svi su dobro znali da se ja i kokain nismo sreli u putu, tj.
susretali smo se, ali dok konzumiraju drugi. Mene kokain nikad, ali
NIKAD nije privlačio. Nisam bila od onih što vole crtu i nisam čak
voljela ni alkohol. Bila sam nestašna i bez dodataka i morala se desiti
baš dobra prilika da i ja nazdravim, otvorenje kluba "Sparta" u Budvi
ili moj rođendan. Tako je otprilike izgledalo naše moderno društvo,
društvo kupljenih diploma gdje su danas svi pametni, a niko
kompetentan. Mi smo malo društvo koje puno ogovara pogotovo na
temelju nepotpunih informacija i ne prašta ničiji uspjeh!
Vrlo rijetko sam se u bolnici gledala u ogledalo i po izrazima i
pogledima drugih ljudi koji su me obilazili sam mogla procijeniti da je
stanje i gore nego što mislim. Sanela me prva upozorila da pregledam
limfne čvorove koje sam imala, dok su bili još mali. Kuma se vratila
na posao, a ja sam stala pred ogledalo. Tek kad sam se vidjela u svom
ambijentu, svom omiljenom ogledalu sa zlatnim ramom u velikom
predsoblju, postala sam svjesna svoga pravog izgleda, svog propalog
lica i tih 55 kg koje sam ovog trenutka jasno vidjela i suze su krenule
same. Plakala sam gledajući odraz koji je bio svačiji, ali ne i moj.
Možda je ovo i jedini istinski tužan momenat. Sve druge situacije su
povezane sa ljutnjom, bijesom, strahom, jadnim i žalosnim osjećajem,
ali ne i tužnim. Kad kažemo TUGA. Kad žalimo. Ova slika je bila
tužna, a sama prilika još tužnija, prilika da se oprostite s nekim.
Tražeći onaj dobri zgodan odraz i lijepo vedro lice gubila sam samo
vrijeme, jer već sam izgubila nekog sada sam samo toga postala
svjesna. Izgubila sam sebe. Ko sada može da me spasi? Samu sebe
izgleda ne mogu.
Izgubila sam ono oko čega sam se toliko trudila. Sav trud mi je
pao u vodu. Više nije bilo ni debele ni mršave. Kraljica Balkan
Žurke je odlučila da spava, Donna Ares nije sigurna da li da ide ili da
ostane, a Azra Kolaković je zbunjena. uplašena i sama. Zainteresirana.
mirnog pogleda bez ikakvih pitanja gledala sam odraz u ogledalu koji
nije moj i ne mogu da ga prihvatim. Sve je nestvarno, a istovremeno
stvarnije ne može biti. Ovo je trenutak kad se susretnete i sudarite
sami sa sobom.
Morala sam da se tuširam. nisam imala još mnogo vremena, a
ubrzo su stigle moje modne mačkice, a Alma je bila tu umjesto mame
koja je inače tih dana radila. Moja sestra je pakovala knjige u torbu za
bolnicu, pričala kako je Dino i prepričavala nove dječije bisere.
- Mama je krenula za Holandiju, znaš li? - pitala je iznenada.
- Je li, super, znam nešto čule smo se - a mama je imala dogovoren
put u Holandiju, na nekoliko dana i pitala me da li želim da otkaže da
ostane uz mene. Rekla sam joj neka ide slobodno, da ću joj javiti
nalaze, jer i onako mi ništa nije mogla pomoći, pa tih par dana nije
ništa značilo. Tetke su bile uz mene sve vrijeme, a kako sam s tetkom
Petkom bila oduvijek bliža, mogle smo pričati o bilo čemu i najbolje
me poznavala. Tetka Aida je divna žena, vrlo pismena i ozbiljna, s
odličnim bontonom i lijepim izražavanjem, ali mi je znala držati
predavanje i zato je ona bila Almina tetka, a tetka Petka moja. Mama i
ja se nismo uvijek i oko svega slagale. Bila sam previše samostalna, a
ona prilično naređivački tip gdje je obavezno dolazilo do konflikta,
Ovan, a rogati se ne bodu. I onda sam ja radije izbjegavala neke
razgovore, nego dovodila nas u bespotrebne rasprave do kojih je lako
dolazilo. Vrlo mlada, već sa 19 godina, sam otišla od kuće i izgubila
sam osjećaj da sam nečija mala curica.

"Nisam tvoja slatka curica, ja sam tatin sin"

(Ja sam tatin sin)

Za mamu kao da sam ostala na tih 19 godina, pa je samo nastavila

gdje smo stali, a ja se vratila potpuno odrasla. Naravno, jedna je
mama. Mama je jedina na svijetu i ništa je ne može zamijeniti, ali
primjedbama zašto je komoda na desnom, a ne na lijevom zidu
jednostavno više nije bilo mjesta. Ponekad joj je smetala moja
netaktičnost i nezainteresiranost za neke obične i neobavezne stvari i
razgovore. a meni je to bilo sasvim normalno da me to ne zanima.
Mama je, iako šokirana, bila potpuno ubijeđena da će se riješiti
operacijom šta god da je u pitanju sa mojim zdravljem i možda je i
bolje da otputuje da sve bude manje stresno. Manje emocija je manje
stresa.
Čiste pidžame. spakovane sitnice i došlo je vrijeme da se vratim u
bolnicu. Alma je bila u šoku sve vrijeme. Jedva je uspijevala
organizovati sve, da stigne i na posao, i u vrtić, i meni u posjetu, i oko
djeteta obzirom da je zet, dr. Edis Tatlić, bio često dežurni. A dr. Edis
je specijalista ortopedije i traumatologije i šef odjela koji se nalazio na
istom spratu Odjela ginekologije, jer je bolnica nedavno izgorjela
nesretnim slučajem i sada su dijelili sprat. Redovno me obilazio u
dežurstvu, u pauzama, pomogao mi je u novonastaloj situaciji, kuhao
mi supe i čajeve i bila je to također vrsta sigurnosti - imati nekog
bliskog na odjelu. Samo prisustvo određenih ljudi bilo je dovoljno.
 Poglavlje VII

U bolnici iznova isti problemi, iscrpili su me već stalnim

traženjem vene. Jedna od žena s kojima sam dijelila sobu, Elvisa je
stalno pričala, prigovarala i uvijek joj je nešto smetalo, ali na tako
simpatičan način da smo joj se smijale i tako zabavljale, a i ona s
nama. Jedna majka, s kreveta do mene, je stalno tjerala posjetu, ako
bih spavala, jer posjeta mi je dolazila u svako vrijeme i u
neograničenom broju ljudi. Puno cvijeća je bilo na sve strane oko
mene, i na tetovaži i u sobi, iako su za oboje rekli da nije dozvoljeno.
Obilazili su me i znani i neznani. Gledajući njih osjećala sam sve
veći strah. Svi su govorili uglavnom "Donna šta je to za tebe, ti si
jaka, ti si Žena Zmaj, sredićeš ti to".
“I slaba jača sam” - opet sam pomislila. Moja najdraža nova
balada.
Došla je Sarina mama i moja Imra i moja raja iz škole, komšiluka,
dečki iz mog prvog benda "Camino Verde", svi koji su me voljeli, a i
oni radoznali, jer vijest se već proširila gradom, a uskoro je otputovala
i malo dalje. Odlučila sam se konačno i konkretno oglasiti jer krenule
su kružiti svakakve priče. Od one da imam rak. do one da sam već
otpisana. Na Facebooku sam objavila kolaž sliku “Keep Calm and
Fight Cancer", moju malu gejšu sa iglom i sliku sa snimanja spota
Žena Zmaj u zlatnoj haljini i pobjedonosnoj pozi visoko podignutih
ruku, iako se nimalo nisam osjećala pobjednikom. Napisala sam
status:
 Ja nisam ona što bi pala na koljena... a to je to što mi nije trebalo...
želim da se zahvalim svima na podršci ovih dana punoooo mi je
značilo...
teške su to vijesti... ali želim također da naglasim da
Ja NISAM ona što bi pala na koljena...
sad mi treba mir i tišina, brz oporavak i napadam ga kao pravi zmaj...
jesam zmaj ili nisam.... mene čuva moja raja... hvala svima...
hajmo sad po LIKE da znam da ste uz mene...
volim vas

Nakon što sam pritisnula enter na tastaturi uhvatila me neka trema.

Nisam željela da ljudi više nagađaju. Objavila sam status, objavila da
imam rak i zamolila za malo podrške. Ljudi su reagovali u nevjerici.
Greškom sam se poslužila roza trakicom kao simbolom raka, a nisam
znala da je ROZA boja trakice simbol raka dojke, pa su oni upućeni
mislili da imam tu dijagnozu, što nije bilo tačno, ali takvih je bilo jako
malo. Uglavnom su ljudi imali površna saznanja o raku poput mene
same, i ništa nam nije značila ta boja, jer rak je rak.
Lajkovi podrške su stizali sa svih strana i svima je to saznanje bilo
iznenađenje i šok. Donna Ares ima rak. Zvučalo je nestvarno. Mi smo
uglavnom ti koji nastupamo na humanitarnim koncertima i pomažemo
u prikupljanju sredstava za bolesne i informacija da imam rak je
odjeknula kao bomba. Objavila sam to samo na svom privatnom
profilu ne očekujući takve reakcije. Nisam puno vremena provodila na
netu osim što sam se čula s tetkom non stop kratkim porukama,
uglavnom vezanim za hranu.
Stigao je nalaz biopsije. Teta Emina je saznala da ima nešto na
mjestu gdje je bio rez, meni je potvrđeno da imam rak i nismo bile
naročito raspoložene. Napale su nas i mušice, za koje nismo znale
odakle dolaze, a najviše ih je bilo oko kreveta. Otkrile smo nevidljivu
vrećiću sa voćem u mom ormariću za koju nisam ni znala. Borbe sa
mušicama, venama i temperaturom su trajale, ali noćno znojenje se
konačno umirilo.
 Imala sam zakazan pregled kod specijaliste iz Ljubljane, veoma
uglednog doktora Branka Cvjetićanina kod kojeg je teta Emina već
bila operisana, a ja bih eventualno mogla biti.
Prvo je pregledao mene. Pri pregledu se potpuno složio s mojim
doktorom Kulenovićem i rekao da sam došla prije godinu dana, to bi
bila vjerovatno tačkica koja bi se lako dala odstraniti, ovako
pretpostavlja da će trebati i na kempoterapiju, a ja sam se odmah
sjetila termina koji sam baš tada propustila. Umjesto tačkice smo imali
veći tumor, postavljen na nezgodnom mjestu. Tumor nije operabilan, a
zbog limfnih čvorova na preponama, dva mala jajeta kako sam ih
zvala, predložio je još pretraga da saznamo koliko se rak eventualno
proširio i dodao da ga po njegovoj procjeni imam sigurno godinu
dana, ako ne i više.
Vratila sam se u sobu i teta Emini koja je po mom ukočenom i
uplašenom izrazu znala da sam puna novih informacija. Uzela sam
svoj “Bad hair day” sivi duks, stavila naočale i rekla da idem
prošetati. Džavid i ja bismo sjeli u auto da se malo “provozamo” i to
je bila moja "šetnja", ali samo u krugu bolnice do sunčanog parkinga.
Sjedili bi tako i razgovarali, telefonirali, ćutali, pušili ... Iako tad nisam
pušila, zapalila bih ponekad, čisto da se smirim.
Džavid je bio potpuno optimističan, baš kao i moj doktor i svi koji
su tvrdili da operacija rješava problem. Ja to nikada nisam
prihvatila, ali uzela sam taj teret kao zadatak koji moram da riješim pa
makar i preko svoje volje. Ubijedila sam sebe da ću to odraditi, ali
onako profesionalno, bez emocija. Džavid mi je prenosio ko je sve
zvao i pitao za mene. Svi smo znali da se u naše živote ušunjao rak s
kojim se prvi put blisko susrećemo. Ljudi su se čudili, mi smo se
čudili, svi su bili u nevjerici iako se sve već dešavalo.
- Džavide, je li moguće ovo riješiti?
- Ma jeste, vidiš šta kažu doktori, ako moraš, moraš, ti znaš moje
mišljenje o tome generalno, ali gore ti je da ne uradiš ništa, zato bolje
riješi problem.
- Ali ja neću da idem na kemoterapije i zračenja. Ja ne znam
nikoga ko je to preživio. Čini mi se da je tačno da kemoterapija ubija
više nego što liječi i radije ću otići negdje u šumu, na selo, nebitno i
živjeti još koliko treba da živim, jesti med, kozije mlijeko, pušit ću
travu, ne znam, ma sve ću prije nego primati kemoterapije i umrijeti
prije vremena - pričala sam svakakve gluposti tada. Ja sam bila od
onih koji su ubijeđeni u to da je rak neizlječiv, nepobjediv, da
kemoterapija više ubija nego što liječi, jer svi koje sam poznavala su
umrli u toj borbi, a onima za koje kažu da su se izvukli vremenom se
rak vratio. S rakom nikad nisi siguran.
- Polako, sad ćemo na magnet, pa slikanje pluća, pa ćemo sve znati
u detalje. Izdrži sad još malo te pretrage.
- Joooj, ko će izdržati sve te pretrage... meni je već dosadilo.
- Moraš... bit će dobro... izdržat ćemo - tješio me Džavid.
- Joj i tebi je ovo naporno. Hajde tamo, hajde ovamo.
- Nemoj ti da brineš o meni, ja sam ok. Sad će i Nino ponovo doći,
ništa se ti ne sekiraj. Ti samo jedi i redovno uzimaj ono Muhino,
nemoj da preskačeš kad mene nema.
A tada sam pila neki crni pripravak od jednog travara, Muhe iz
Prnjavora, koji ima 90 godina, a navodno je davno izliječio rak sam
sebi. Ne znam šta je stavljao u tu mješavinu, ali znam da je bilo slatko-
gorkog okusa i vrlo jako. Uglavnom bi trebalo da popravlja imunitet
i ja sam slušala sve što su tad govorili i uzimala gotovo sve što su mi
donosili, jer stanje je bilo kritično. Krvna slika se nije popravljala
preko noći, a ja sam nastavila da konzumiram sve što bi me moglo
popraviti.
Jedino mirno mjesto u cijeloj toj bihaćkoj priči je bio taj parking.
Jedva bih sišla niz stepenice, a vremenom se sve teže vraćala. Doktor
je preporučio strogo mirovanje, zbog tampona, krvarenja i rana od
biopsije. Sve je bilo stresno, previše ljudi, posjete u svako vrijeme i
nisam uspijevala da se odmorim, niti da se naspavam i bila sam sve
nervoznija.
Moja najveća želja je bila da spavam. Da se odmorim. Pucala
mi je glava od silnih informacija. Od pitanja “kako sam” i “ma ti si
jaka, pobijedit ćeš ti to” do onog “samo ti jedi”, "jedi, jedi” ...
“slušaj doktore i jedi”. A meni se vrtila u glavi ideja o rock operi sa
scenom u kojoj je glavna uloga nasred pozornice u bolničkoj postelji,
a oko njega solisti kreću piano sa "jedi, jedi”, kanonom, a razvija se u
teatralno horsko fortissimo izvođenje "Jedi! Jedi! Samo jedi” uz
prikladne distorzije za tu silnu energiju. Dobra ideja. U svoj toj
nervozi mi se popravljao smisao za humor i svaki dan sam imala
nešto novo. Ali i fitilj mi je bio sve kraći pa sam bila sve grublja ako
mi se nešto ne bi sviđalo ili mi nešto ne bi bilo po volji. Od onih
dosadnih vrata sobe koja su se i dalje sama otvarala, do nekih
ozbiljnih situacija. I teta Emina koju sam baš uvažavala i slušala je
primijetila moju nervozu i stalno je sa mnom razgovarala, ali u zadnje
vrijeme sve rjeđe, a ja sam bježala na parking sve više.
Bliži prijatelji su dolazili i iz drugih zemalja. Došao mi je i Derviš
Eljazović sa kojim imam duet “Obala suza”, s kompletnom
porodicom iz Austrije. Sjedili smo pred bolnicom na klupi. Bilo je
lijepo vrijeme, a ja sam se opet sakrila iza kapuljače i crnih mačkastih
naočala koje sam voljela i pričala kao da je sve najnormalnije, a oni
su bili fascinirani snagom i voljom da ignorišem bolest i pričam tako
opušteno. Samo su govorili "Borac si". A nisam bila baš sasvim
opuštena, jer već sam znala da me čeka magnet, slikanje pluća,
ultrazvuk dojki, jer i tu smo napipali neke kvržice i bila sam toga
itekako svjesna, ali sve to mi je davalo posljednju nadu u drugo
rješenje, a ne nužno operacijom o čemu sam jedino i razmišljala.
Onda je došla i moja Imra, obožavateljka od malih nogu, dijete
odraslo uz moje pjesme čiji sam 18. rođendan također dočekala. Moja
Imra sa dvije drugarice. Prvo su me tražile u sobi, ali kako ni
medicinske sestre nisu znale gdje sam, odlučile su sačekati. Čekale su
pola sata, a onda se Imra sjetila da ima Džavidov broj i poslala mu
poruku. Bili smo u autu i čim smo se javila krenuli smo prema njima.
Prošetali smo bolničkim parkom i zaustavili se na klupi prema
glavnom ulazu. Slikale smo se, porazgovarale, a ja sam vidjela na Imri
da bi mogla svakog trenutka zaplakati.
 - Nemoj plakati kad ja ne plačem - rekla sam joj, sve vrijeme
grickajući sjemenke kajsije.
- Vidi, sad ga ubijam ovim sjemenkama. Inače ne volim da
grickam, ali ovo je sada oružje protiv najvećeg neprijatelja - a ona me
gledala zbunjeno kao da se nije mogla načuditi mojoj odlučnosti i
hrabrosti da tako pričam o raku, jer rak je kod nas još uvijek tabu
tema.
A pričala sam otvoreno o bolesti. Sve i sa svima. Nisam ništa
krila i bila sam naizgled pomirena sa situacijom i vrlo staložena.
Uzela sam Imru za ruku i rekla joj:
- Sama sam kriva, da sam ranije otišla doktoru saznala bih na
vrijeme. Ali nije bilo termina, a onda nije bilo ni kod mene i prošla
godina - govorila sam.
- Ali bit će žurki još. Nije rođendan u Cityju zadnja svirka. Vidjet
ćeš!
- Ma hoćemo. Ti si naša zmajica! Divim se tvojoj hrabrosti.
Pobijedit ćeš ti to, sigurno. Sto posto!
Samo sam se nasmijala i kad je došlo vrijeme da se rastanemo
Džavid i ja smo se uputili prema autu sa cvijećem i poklonima. Vratila
sam se u sobu mirnija, sjela na krevet i izvadila poklon koji mi je Imra
donijela. Mali ljubičasti jastučić sa porukom:

Želim da sreća s tobom korača da te prati ljubav od kamena jača.

Da te ljudi vole i cijene, da u životu ne znaš za probleme

Voljela sam i nju i njenu porodicu. Kad god bih pogledala u taj
jastuk sjetila bih se nje, a onda i toga da neko misli na mene i iskreno
me čeka. Lajkovi podrške na Facebooku su bili sve brojniji i počeli su
se javljati i ljude za koje sam mislila da su me zaboravili i javljali su
se iz cijelog svijeta s nevjericom, ali puni podrške.
Moja nervoza se prenosila i na sestre koje su gotovo odustajale u
borbi sa mnom, a ja sam zvala isključivo stariju sestru koja bi bila u
smjeni, a posebno jednu crnu koja je bila jako ozbiljna i na prvi
pogled stroga, a zapravo je bila nježnija od nekih mlađih i uvijek mi je
znala naći venu. Mojim traumama s venama nije bilo kraja, ali sa
starijim sestrama je išlo bezbolnije.
Krenule su i poruke u smislu preporuka za meditaciju, jogu,
pozitivno razmišljanje, Louise Hay, Tajna, razne knjige samopomoći,
koje sam igrom slučaja pročitala davno, a u neke sam bila manje više
upućena. Pomislila sam da bi trebalo malo da se pozabavim
tehnikama pozitivnog razmišljanja, da umirim stres koji je iz dana u
dan rastao, ali nije se bilo moguće pošteno ni naspavati, kamoli
odmoriti ili meditirati. U sobi se previše osjećao nemir, a tako sam
željela samo sat vremena tišine da konačno pokušam da se sastanem
sa sobom i u miru razmislim o svemu.
Redovno sam zbog pretraga propuštala vizitu i to mi je od svega i
najviše krivo. Čekala sam vizitu jer sam se nadala da će doktori reći
nešto ohrabrujuće u smislu da sam se možda malo popravila obzirom
na to šta sam sve pojela, čak i gadne ampule za željezo koje sam pila
sa domaćim CMJ sokom na slamku.
- Ovo je ono kad ti kažu "piješ krv na slamku” - evo pijem - šalila
sam se i u šali bi popila sadržaj uz sve češće psovke. Ali sa ampulama
sam završila kad sam završila sa sokom CMJ, jer ne znam šta mi je
bilo gore - taj sok ili okus tekućine iz ampule, od kojeg su pored svega
i zubi bili u opasnosti od tamnjenja.
Prvo mi je počeo smetati okus domaćeg soka CMJ i pila sam ga
redovno u nadi da će mi pomoći, a onda sam shvatila da bi trebala
tona tog soka za minimalan efekat na krvnu sliku i počela sam lagano
da odustajem od ovog miksa. Prvo sam “zaboravila” da ga popijem, a
onda sam sutradan sakrila bočicu i rekla bih da sam popila čisto da
izbjegnem sve "govore" tetke, Alme i ostalih, koji bi uglavnom
uslijedili ako bih rekla da sam nešto preskočila. Tetki Aidi sam uskoro
javila da se više ne muči i da ga više ne pravi, a meni je uskoro i
Muhin pripravak dosadio, jer mi se nije sviđao ni taj okus. Onda je
stigao i neki škorpionov otrov, pa gas iz Albanije, pa hiljadu čuda i
mješavina koje navodno liječe rak i popravljaju imunitet. Nakon ovih
iskustava s domaćim preparatima, rekla sam da ništa od tih "otrova"
neću da uzimam dok mi ne bude ama baš, baš zadnja opcija. Uprkos
raznim pričama i svjedočenjima, nisam nikako mogla ubijediti sebe da
te stvari liječe rak.
- Ma dajte više, ne mogu se popraviti preko noći, a uostalom
groznog je okusa i ja ne mogu to više da pijem. Mora da ima još nešto,
neka alternativa - žalila sam se Džavidu, teta Emini, svima. Zapravo
sam tražila rješenje, a njima je izgledalo kao da se samo žalim. Žalila
se jesam, ali moj glavni cilj je bio naći nešto drugo. Alternativa je
konačno bila sok od aronije i svi smo bili sretni.
A kad spominjem zube, još uvijek sam imala one privremene i
jedan dan su me bukvalno kidnapovale moje dvije stomatološke
tehničarke, Azra i Sabina, koje su došle da me vode na zubarsku
stolicu da dobijem kakve takve zube na tim mjestima, jer su dobro
procijenile šta me sve čeka s ishranom. Odvezle smo se do privatne
poliklinike Muminović i doktor je to lagano i spretno obavljao bez
anestezije i sve je prošlo mirno i bez suza. Dogovorili smo nastavak i
finalno "šminkanje" kad završim s rakom. Vratile su me u bolnicu, a ja
sam se vratila uobičajenim razgovorima i raspravama.
Često smo pričale na temu psihologije i teta Emina mi je rekla da
sam “odraslo buntovno dijete” a ja sam se složila.
- Eto Vi me znate par dana i već ste me upoznali. Jesam, ja sam
odraslo buntovno dijete. Dobro znam šta je dobro, a šta nije za
mene, ali oni to ne gledaju tako, nego smatraju da sam ja buntovna,
nemoguća, da kontriram, da ne slušam i tako čitav život. Pa dokle
više. Valjda ja znam procijeniti šta je za mene najbolje.
- Ma ti si kao da sam te ja rodila. Ti si tako jednostavna, otvorena,
ali malo ko zna s tobom, to je problem.
- Ma ja ne volim komplikacije, pitanja, ne volim prepričavati
ništa, a pogotovo neću da polažem račune. I meni onda budu
nezanimljive te općenite teme i naravno da nisam angažovana, jer me
to ne zanima, a moja mama onda kaže da sam nedruštvena, asocijalna,
a ne pita me jesam li u tom momentu možda nešto pisala i možda je
baš nazvala u momentu i prekinula neku super kreativnu ideju, ali to
ne akceptira niko. Ja moram biti malo sama. Ja volim svoju samoću,
jer to nije prazna samoća, tad je moj kreativni duh prisutan, a meni se
to u ovim kućnim nesuglasicama tumači da sam asocijalna, pa nikako”
- pričale smo o mojim problemima u komunikaciji s porodicom, ona
me potpuno razumjela, a pokazala mi je i svoje bogato znanje o
psihologiji. Razumjela je i njih i mene.
- Jel' magnet baš bučan kako kažu, jeste vi išli?
- Jesam, jeste glasan je, ali dobiješ slušalice, bude neka pop
muzika.
- A je li?
- Gore je što je tijesno, ne smiješ se pomjerati, a i što dugo traje.
- Da, i Alma kaže da dugo traje i nema mrdanja.
- Ne smiješ se pomjerati. Onda ne valja slika, džaba si ležala.
Moraš ponovo raditi. Imaš u ruci pumpicu za slučaj bilo čega, ali
nemoj je stisnuti. Radije izdrži, strpi se i gotovo!
Teta Emina je bila moja dobra vila, moj spas u svim dilemama
oko neistraženog, a magnetna rezonanca je svakako bila jedna od
bezbroj neistraženih tema u novonastaloj situaciji.
Zbog pojednih snimanja nisam smjela ništa da jedem, a drugih
ništa da pijem, da bi očitanje, slike, snimka, nalaza ili čega već bio
precizniji. Otišli smo na drugi ulaz zgrade i prošli u malu prostoriju u
kojoj sam prvo ispunila formular o pristanku na zračenje magnetom
i druge formalnosti.
Zatim sam se presvukla u zelenu bolničku robicu i legla na
površinu poput stola, predviđenu za ležanje, nakon čega mi je sestra
ubrizgala velikom špricom obilnu količinu nekakve tečnosti poput
gela u rodnicu. Kontrast, uz pomoć kojeg se bolje vide maligna
mjesta. Preko mene su stavili neki veliki ram, zavezali me kaiševima
za taj sto, stavili mi slušalice, onda sam shvativši da je preglasno
skinula jednu, a drugu ostavila, baš kao kad snimam u studiju. Dvije
sestre ili doktorice su napustile prostoriju. Zatvorila su se vrata i
čekala sam kao na iglama.
 Čula sam glas sestre u slušalicama koja je bila sa druge strane
stakla prostorije s pogledom na mene, a ja s pogledom na plafon i
površina na kojoj sam ležala lagano je počela da me uvlači u veliki
“bubanj” čiji je prostor zaista bio tijesan i pitala sam se kako oni jako
debeli ljudi stanu u ovo, još sa ovim teškim ramom, koji možda i nije
težak, ali ja sam bila toliko mršava da mi je sve bilo teško i sve me
žuljalo. Proces je krenuo prvo sa laganijim, dubljim i ravnomjernim
zvukovima, da bi se mijenjao do viših frekvencija, a onda bi završavao
sa oštrim ravnomjernim tonovima. Zvuk je podsjećao bojom na jedan
techno sample koji se često koristio u modernoj muzičkoj produkciji.
Rezak, jasan, glasan i konkretan, stalno na istom tonu, čini mi se u
nekom tempu oko 126 bpm. Idealno. Pomislila sam ovo je preteča
elektronske muzike i taman kad bih počela nešto da komponujem, da
pjevam u sebi neku melodiju, magnet bi odjednom ispao iz ritma, a
onda i promijenio zvuk pa opet iznova kao da kreće neka hit stvar
današnjih svjetskih DJ-a. Odlutala sam u Berlin na najveći europski
party Love Parade, kao jedne davne godine, a onda me misao odvela u
u filmski grad Babbelsberg, isto pored Berlina, gdje sam prvi put isto
tako glasno čula sličan zvuk, ali pri simulaciji uzbune u podmornici.
Magnet je zaista bio bučan. Meni to nije smetalo. Više mi je smetala
domaća muzika iz slušalica. Zabavljala sam se na svoj način, valjda
mi je u tome i prošlo više od pola sata kada sam osjetila da me izvlače
van iz tog tunela i sestra je ušla u sobu. Izvadila je injekciju i braunilu
i ja sam ponovo bila šokirana i u onom istom strahu od igle. Morala
sam primiti kontrast u venu i onda još dvadesetak minuta u magnet i
sve bi bilo gotovo. Opet su mi išle suze i rekla sam:
- Čini mi se da se više bojim igle, nego svih ovih tretmana. Pa ni
raka.
Sestra je završila šta je trebala i ja sam ponovo bila u velikom
bubnju-tunelu, ponovo neki glasan house party, ali ovaj put kao na
lošim drogama. Smetao mi je odjednom svaki zvuk i vrućina,
nedostatak zraka, osjećala sam kapi znoja kako klize niz leđa, davila
me žica od slušalica koje su mi greškom obje na ušima, a preglasna
muzika mi nije prijala, ali nisam smjela da se pomjerim. Ovih
posljednjih dvadeset minuta mi je bila vječnost i jedva sam čekala da
završi skeniranje.
Sva ta nelagoda je prošla onog momenta kada sam napustila
prostorije bolnice i izišla sa Džavidom na zrak prema ulazu na naš
odjel.
Rano ujutro je zakazano i slikanje pluća i činilo se da ću ponovo
propustiti vizitu. Trajalo je jako kratko, brzo sam bila na redu i baš u
povratku na hodniku sam srela doktora kako se vraća sa ostalima iz
vizite.
- Jesi išla na magnet? - upitao me. Rekla sam da jesam.
- Odlično! Sad ćemo znati sve, odmaraj se i ne šetaj puno.
Jutro je proletjelo i došlo je vrijeme za sljedeći bolnički obrok.
Kad sam došla iz šetnje na velikom stolu me čekala tacna sa ručkom.
Bila je neka musaka i salata. Počela sam jesti, dok su ostale žene već
završavale sa jelom.
- Mmm... kako je ovo dobro - hvalila sam musaku. A onda sam
ugledala jednu veliku pečenu pčelu u sred te musake i nisam više
mogla jesti. Odlučila sam da to ne prijavim, da ne pravim dramu, ali
kako se sve znalo u vezi mene, tako se brzo saznalo i za ovaj nemili
događaj. Došla je glavna sestra da se izvinjava u ime svih, a kuhare će
opomenuti. Ja sam govorila da nema potrebe za komplikacijama, ali
eto do njih je već došlo.
Onda sam pomalo buntovna zaspala. Majka je tjerala posjetu i
dalje i nikome nije dala ni blizu mog kreveta. Svi su znali da malo
spavam i baš su pazili da me ne probude ako bih slučajno na kratko
zaspala u toku dana. Kad bih se probudila oko mene su bile samo
ostavljene vrećice sa voćem, sokovima i slatkišima. Voće smo jeli, a
slatkiše sam nosila sestrama, pošto je meni šećer zabranjen.
Došao je Nino, brat iz Njemačke i Džavidu je bilo lakše. Nije
mogao biti sam kod kuće. Govorio je da je najgore kad mora kući, a
sam, kuća prazna, Timi me traži, nema mene. Govorio je i da mu to
sve ništa ne znači, i da je važno samo da ozdravim, ništa drugo.
Džavid me volio svim srcem i naša ljubav je u ovim situacijama
dobijala jednu potpuno novu dimenziju. Ovdje smo dotakli srž naše
bliskosti i pokazivao je u svakom trenutku svim svojim bićem i
djelima koliko je uz mene i sa mnom, a ja sam sa njim osjećala svu
sigurnost svijeta, jer Džavid me nikada nije iznevjerio.
 Poglavlje VIII

Nervoza se nije smirila i već sam bila spremna da ponovo molim

doktora Kulenovića da me pusti kući za vikend, ali ovaj put da
prespavam. Jedva sam ga našla slobodnog i dozvolio je da odem.
Ponovo je sunčan dan mamio najbolje iz mene i osjećala sam se
najbolje na suncu. Sve je izgledalo drugačije nego iz bolničkog ugla i
ja sam opet imala sreće sa lijepim vremenom dok putujem, pa makar i
ovo malo, isto kao što već dvadeset godina imam sreće sa kišom i
nijednom nisam morala otkazati svirku na otvorenom. Uživala sam na
prednjem sjedištu. Malo smo se i provozali, jer smo vozili i teta
Eminu. Auto, putovanje. To nije bilo samo prijevozno sredstvo. Bio je
to način života, a moj budući način će biti ruta bolnica - kuća.
U stanu se osjećala svježina čistog veša koja je dopirala do ulaznih
vrata iz velikog kupatila i čitava kuća je mirisala od toga. Džavid je
jedva čekao da dođemo kući, jer se nije više mogao suzdržavati.
Zagrlio me nasred velikog predsoblja i počeo:
- Ja ne znam ni kako sam vozio od bolnice do kuće koliko mi se
sve steglo u grlu i stomaku i zamutilo pred očima. Ja tebi ovo moram
reći. Mislim da bi to bilo najpoštenije s moje strane, da ti ne tajim, jer
znam da bi se naljutila - a ja sam zbunjeno gledala i čekala da nastavi.
- Dok ste se vi spremale, ja sam bio kod doktora. Stigli su svi
nalazi. Doktor je sugerisao da ti kažem iza vikenda, ali ja ne mogu da
ti ne kažem da su otkrili metastaze.
Već su mi se oči napunile suzama. A i Džavidu su.
- Našli su nešto na plućima. Limfa, limfni čvorovi .. ima još na
nekim mjestima, ne znam - uplašilo me to nabrajanje.
- Ali pluća, kako ću da ti ne kažem, znam da ti moram reći. Doktor
je zamolio da ti ne govorim još, ali kako da ti ne kažem ... znam da
moram.
- Bolje da si mi rekao. Znači toliko se proširilo - nastavili smo
plakati zagrljeni nasred sobe. U tom trenutku ništa nije bilo važnije od
tog zagrljaja. Ni rak, ni metastaze. Taj zagrljaj je tačka na sve što smo
do tada prošli. Tačka i valjda ona tačka koja mi je nedostajala u fazi
prvog tetoviranja, fazi životnih odluka, mojih promjena i želje za
promjenom. Došao je na velika vrata bez najave kao velika tačka -
Rak.
Bliski susret sa rakom treći put. Svakim narednim je bio sve veći i
moćniji, a ja sve bolesnija, slabija i nespremnija.
Prvi put - kad sam u knjizi otkrila limfome;
Drugi put - nalazom biopsije gdje daje do znanja da je došao da
ostane;
Treći put - nalazom magneta gdje je već počeo da me uništava.
Rak. To je taj rak. To je to veliko zlo koje dolazi bez najave.
"Nisi mi najavio, nisi mi datum rekao, pa da brojim to malo što je
ostalo, vremena za nas” - sjetila sam se ponovo svojih stihova.
- Definitivno sve stihove kao kantautor moraš proživjeti inače ti ne
vjeruju u potpunosti - skretala sam s teme. Pa sam se sjetila da imam
"Senjoritu", nezavršen duet s Adijem, a onda mi je misao odletjela do
Freddie Mercuryja, pjevača grupe Queen, koji je bio moj najveći
muzički uzor. Kad je saznao da će umrijeti od AIDS-a, pokušao je
napisati i nasnimati što više materijala. Meni niko nije rekao da ću
umrijeti od raka, ali u mojoj glavi je postojala već programirana
misao poučena lošim iskustvima, izgubljenim prijateljima, člancima o
teorijama zavjere, o štetnosti kemoterapije kao glavnog ubice,
farmaceutske mafije i moje formirano mišljenje je bilo logično, rak pa
smrt. Ne mora odmah, ali to je neminovno. Prihvatila sam da je tako i
da tu nema filozofije, ali nisam razmišljala glasno.
“Rak. Ja imam rak” - bilo je nezamislivo. Teško izgovoriti. Kao
da izgovarate nešto na stranom jeziku, a ne ide vam, al vi se trudite, al
ne ide .. teška riječ, a zapravo je rečenica. Sa konačnim i konkretnim
značenjem. Rečenica koja mi je bila najteža za prihvatiti. Ali uredu.
Evo, ok, imam rak. Nisam jedina. Pa nije to valjda kao prije 20
godina, sad se može i naživjeti sa rakom, ali opet otkud mi metastaza
na plućima... s maternice do pluća... predaleko. Znala sam šta je
limfa, a moja je bila zaražena. Limfa i limfni čvorovi. I dijagnoza po
knjizi je bila dobra. Čak i blaža nego moja stvarna dijagnoza. A
onda sam se sjetila da limfa vrlo brzo putuje, a čula sam da se
metastaze sa pluća brzo šire na vrat s vrata na mozak. Uplašila me ta
pomisao i rekla sam da to nije sigurno tačno. Pa valjda bih nešto
osjetila. Ipak - pluća su to. Valjda nešto, negdje, ne bi bilo uredu. Ne,
ne, to mora da je drugačija sjena u pitanju, nikako metastaza sigurno
neka greška.
- Šta ako budem morala na kemoterapije, pa ubit će me
kemoterapija -strašno sam se bojala i protivila.
- Hej sve ćemo pokušati da ozdraviš i ti to znaš.
- Znam Džavide - bila sam zahvalna.
Ponovo sam ga zagrlila jako. Uskoro je neko pokucao na vrata.
Džavid je otvorio i prepoznala sam glas:
- Kod kuće ste. Rekoše mi da je i Donna stigla iz bolnice. Kako je
ona? -bila je to moja susjeda Sandra. Džavid je pozvao da uđe da
pogleda nalaze, da nam malo rastumači, jer to joj je bila profesija, a
bili smo dovoljno bliski za takve stvari. Sandra je sjela u kuhinju za
šank i zapalila cigaretu. Džavid joj je pružio nalaze, a ja sam stajala s
druge strane blago naslonjena na stolicu.
- Slušaj susjeda, ja znam da nije dobro, znam da imam metastaze
svuda, znam za pluća, rekao mi je Džavid, zato čitaj i prevedi mi te
nalaze bez da nešto tajiš - rekla sam Sandri, iako sam kasnije saznala
da joj je Džavid još na ulazu dao tajni znak da sve slobodno može
reći.
Bila sam uplakana, slomljena, što lošim željezom koje me jedva
održavalo na nogama, do ovog saznanja koje je također obaralo s
nogu, ali sam ipak u toj neizvjesnosti odabrala da stojim. Pokušavala
sam ostati na nogama bar fizički iako sam duhom već pala od ovih
saznanja.
Ona je pročitala da imam veliki tumor od skoro 10 cm na prelazu
maternice i grlića, koji svojim rastom dovodi u opasnost pritisak na
trbušnu aortu, a s druge strane prijeti da se nasloni na karlicu.
Navodila je i dimenzije limfnih čvorova iz predjela prepona,
spomenula je i kvržice u grudima. Na njoj sam vidjela da je
uznemirena, ali susjeda se trudila biti mirna i profesionalna. Došla je
do metastaze na plućima i pročitala još nekoliko činjenica i shvatila
sam da od četiri razvojne faze, ja gazim već u trećoj u kojoj su šanse
logično manje. Pa kako je to tako brzo napredovalo! Kako?! Da je
metastaziralo na pluća nisam nikako mogla da se prihvatim.
- Znači krenulo je da me jede. A vi znate kad krene nema tu puno
izbora.
- Ja ću ti kao prijateljica i zdravstveni radnik reći da su ovo kritični
nalazi, da ovdje ima puno posla, ali da moraš početi s liječenjem svim
silama inače ti je svaki dan dar.
- Znači toliko je loše?
- Loše je, ali ne znači da je kraj. Sad se moraš boriti.
- Ja neću da idem na kemoterapije, pa ubit će me kemoterapija.
Neću da idem ni u bolnicu, ni da budem ćelava, kad ću svakako
jednom... - opet su suze krenule.
- Joj Sandra... kemoterapija, pa nemam ja krvnu sliku za to.
- Hej Donna, oni će dobro znati šta treba da se uradi. Neće tebi
niko dati ništa što tvoj organizam neće biti u stanju da podnese. Ti
nemaš tu puno izbora nažalost, ali to moraš prihvatiti kao svoj jedini
izlaz, naravno kad je medicina u pitanju. Ja sam za medicinu. Tvoje
je pravo da biraš kako ćeš se liječiti, ali ako odbiješ medicinu, onda
nemaš baš nikakvu ni garanciju niti kontrolu.
A isto to mi je govorila i teta Emina. Ona nije primila ni jednu
kemoterapiju, operisana, srećom na vrijeme, ali svejedno je stalno
davala do znanja da moram vjerovati liječnicima, da to moram
prihvatiti kao svoju borbu i sve je to dolazilo do mene, ali sam i dalje
bila u strahu.
Alisa u meni se ponovo smanjila od silnih informacija koje su bile
poražavajuće. Dogovorili smo se da pozovemo familiju da dođu,
svima da kažemo kakve su vijesti. U međuvremenu sam malo prilegla.
Sve mi je smetalo. TV se odmah gasio ako bih bila prisutna, jer tišina
je bila jedino što sam željela. Tišina. Nikakve informacije, nikakva
pitanja, nikakav pritisak. Samo tišina. T.I.Š.I.N.A.

Zatvori vrata kada kreneš i odustaneš od mene

Zidovi rećiće ti zbogom, a znam da plakaće za tobom
Još uvijek ponekad ostavim ti ključeve ispod otirača
Za svaki slučaj za dragog gosta što je nekad bio tu
Tu kraj mene
Vratim sat unazad da ovaj dan mi duže traje
Ova luda još, još na vremenu ti daje
Nisi mi najavio, nisi mi datum rekao
Pa da brojim to malo što je ostalo
Vremena za nas

Zvonila je u mojoj glavi. Iako smo Radovan Rale Vujadinović i ja,

još u procesu stvaranja posvetili ove stihove svima koji su izgubili
životne bitke, bilo je jasno da je ova pjesma i moja vlastita borba.
"Nisi mi najavio, nisi mi datum rekao"- zvonilo je, zvonilo.
A kad bolje razmislim - najavio je. Imala sam kvržicu na preponi,
tada jednu jedinu tačkicu - pomislila sam masno tkivo. Ok, drugi znak
-temperature, uvijek sam im našla opravdanje - dok nisu postale
redovne. Treći znak - noćno znojenje, dalje... neraspoloženje, gubitak
interesa za sve, sve što ste voljeli odjednom ne volite, umor, umor,
umor... sve je to bila najava i sve su to bili znakovi, za koje ja nisam ni
pomislila da su znakovi raka.
Porodica se skupila. Saopćili smo im rezultate nalaza. Svi su
isprva šokirani počeli plakati, a onda su psovali i rak i bolest. Brzo
smo se kolektivno sabrali od prvobitnog šoka i počeli ozbiljno
razgovarati o konkretnim koracima liječenja.
- Ništa sad, kako je doktor i rekao u slučaju da se proširilo ideš u
Sarajevo na kemoterapije, zračenje, šta sve bude potrebno da se
dovede u operabilno stanje, a onda ćete dalje vidjeti - govorila je
Denisova mama.
- Da, rekli su mi da ne razmišljam o Zapadu, nego o Sarajevu, jer
oni su sad kažu najbolji. Rekli su da Sarajevo ima odlične stručnjake,
što je i doktor iz Ljubljane potvrdio, tako da ja ne sumnjam u njihov
izbor, ali ja se tetka bojim te kemoterapije. Pa kako ću ja to podnijeti?
- Pa kako moraš. Nisi jedina. Ti znaš da to moraš sad i nema ti
druge ako hoćeš da ozdraviš. Tako možeš ležati vječno i čekati da se
oporaviš. Ti znaš da moraš u Sarajevo i budi sretna da odeš što prije.
Sve više sam shvatala da je kemoterapija neizbježna.
Mijenjale su se tetke, Denis, Alma, Brko, Azra... Tetka Petka je
nježnija i osjećajnija i više je to pokazivala, a što je ona bila nježnija
to sam ja bila nervoznija. Jednostavno nisam znala kako se ponašati, a
nisam voljela tužne izraze. Tetka se trudila, ali odavale su je oči, bila
je nježna, a ja nisam znala primiti nježnost tih dana i sve me nerviralo.
Alma je isto bila zabrinuta kao tetka. Njih dvije su bile moj glavni
stožer, kako sam nazivala njihovo stanje pripravnosti. Bile su uz mene
svakog trenutka ako bi bilo šta trebala i vrlo sam im zahvalna. Bile
smo najviše povezane od svih i baš zato sam mogla u njihovim očima
bolje pročitati nalaze nego u svim onim papirima.
Smetala mi je sentimentalnost iz razloga što ja nisam bila tužna.
Jesam se borila sa sobom, ali nisam voljela o tome pričati. Oko mene
je bio zid, preko kojeg nisam dala preći. Shvatila sam da je ovo moja
borba i da moram sama da se borim. Pomoć u smislu emotivnog
pražnjenja mi nije trebala, jer upravo sam željela da zadržim sve
preostale emocije za sebe, da ih kasnije složim na pravo mjesto i
napravim neku strategiju ratovanja. Tako sam razmišljala i bila
spremna, ali pogledi drugih su me stalno izvlačili izvan tih zidova gdje
sam postajala sve ranjivija.
 Familija se počela formirati u male grupice po stanu i započinjali
su razgovore između sebe, a onda su postajali sve glasniji. Nisam
mogla podnijeti buku, bila sam premorena, sve mi je postalo
prešareno, preglasno i nisam imala snage da se nadvikujem. Ustala
sam iz kreveta i tako u pidžami prešla kod susjede. Rekla sam da hoću
da zapalim cigaru i zamolila sam je da mi prvo izmjeri tlak.
- Ja pobjegla od kuće!
- Molim? - Sandra se čudila.
- Kod mene je puna kuća, ja to više nisam mogla slušati. Svi
pričaju u isto vrijeme, strašno.
- Pa čujem ja galama, pruži ruku - Sandra je već bila spremna sa
aparatom i odmah mi je izmjerila pritisak.
- Nizak je, malo niži nego obično - rekla je.
- Osjećam ja da nisam nešto u elementu, sve mi odjednom smeta.
- Svaka tebi čast. Ja sam se isplakala kao godina kad sam došla od
tebe, moram ti to reći pošto vidim da si sabrana. I ja i Edo. To što se
tebi desilo nas je toliko pogodilo, ne znam, nemam riječi, stvarno si
jaka kad se tako držiš, ja ne znam kako bih se nosila s takvim
vijestima.
Neko je uskoro pokucao i čula sam glas:
Otišli su, neka Donna pređe u stan - bio je to Nino koji je krenuo s
Timijem u šetnju, a Džavid i ja smo krenuli na spavanje.
Bila sam kraj malog wc-a i krenula prema visokom šanku.
- Ne da mi se sad tuširati, kasno je, a i pospana sam, ujutro ću.
- Idi ti lezi, čitav dan si na nogama i samo pričaš.
- Joj baš sam umorna - naslonila sam se na šank, zabila glavu
među savijene ruke, a onda podigla glavu i zamolila Džavida za čašu
vode.
- Daj mi molim te, baš sam žedna - govorila sam dok mi je pružao
punu čašu s druge strane šanka.
Desnom rukom sam uzimala čašu i pokušala je nagnuti, ali sam
shvatila da nemam snage.
- Joj kako je meni ova čaša preteška - i dok sam to izgovarala, ruka
sa vodom mi je padala desno, dok sam ja kompletno padala lijevo.
Džavid je u sekundi dotrčao i stigao da me ulovi i spasi od sigurnog
pada na pločice pri kojem bi se tako mršava sigurno dobro izudarala.
- Ljubavi, Donna, ljubavi - mrdao me i "štipao” dok sam ležala
bez svijesti na kauču do kojeg me jedva dovukao.
- Donna jel' me čuješ, Donna, probudi se - čula sam Džavidov glas
i otvarajući oči maglovito sam ga ugleda iznad sebe i upitala:
- Šta je bilo? - jedva sam izgovorila.
- Pa jel' ti znaš šta je bilo? - Džavid je bio uplašen.
Ležala sam na trosjedu, a zadnje čega se sjećam je bilo da sam
žedna. Odjednom sam žedna još više. Tražila sam ponovo vodu.
Džavid mi je donio istu čašu i pila sam iz njegove ruke.
- Jel' ti znaš šta je sad bilo. Pala si u nesvjest. Jedva sam te
prebacio, kako si bila teška. Totalno si izgubila svijest, dobro je da si
... uhhh baš sam se zabrinuo... uhh... kako si ti samo odjednom krenula
padati, voda na jednu stranu, a ti na drugu stranu, a ja ne znam ni kako
sam stigao do tebe, kako se to sve brzo dešavalo. Hoćeš da ideš u
bolnicu, jesi dobro, treba li nešto da uradim?
- Neću da idem u bolnicu, hoću samo da idemo spavati, sve je ok.
Idemo tamo polako - nije me puštao ni sekunde.
Džavid je sve pripremio za moj dolazak, sve je bilo čisto i
mirišljivo, čekao me divan prizor u spavaćoj sobi. Legli smo u krevet,
ušuškao me, ugasio svjetlo i legao pored mene, a ja sam razmišljala
može li se izgubiti svijest u snu i šta ako se to desi kako će on znati da
ja nisam tu i misleći o tome uzela sam Džavida za obje ruke, stavila ih
pred sebe i rekla mu da se bojim zaspati, ali da ću unatoč tome odlutati
od umora. I zaspala sam brzo.
Odjednom bjelina, tišina, savršeni mir. Moja sjena. Silueta. Baš
kao iz filmova. Ono kad prikazuju da neko odlazi. Da, da odlazi s
ovog svijeta. Sanjala sam da odlazim. Samo to. Odlazim i više ničeg
nema. Samo ta bjelina, sjajna, blještava bjelina.
Ja ne odlazim - čula sam jasno svoj glas, “Ne odlazim” i trgla se.
Otvorila sam oči. Džavid me pitao jesam li dobro.
 - Džako ja ne odlazim - rekla sam.
- Šta je bilo? - upalio je svjetlo.
- Sanjala sam da odlazim. Da umirem, Džavide. Zovi Sandru, budi
je, neka dođe i neka ponese tlakomjer. Požurite! - jedva sam
izgovarala, teško pomjerajući se. Bilo me je strah najviše do tada.
Sandra je odmah došla u spavaćici, sa starim modelom tlakomjera,
sjela pored mene na krevet i svezala mi manžetu oko ruke. Mjerila je
otkucaje srca koji su bili gotovo nemjerljivi. Osjećala sam da gubim u
ovom i trudila sam se da progutam kašiku Vegete sa puno vode i
nisam imala snage, ali sam se trudila vratiti u normalu želim li ponovo
zaspati. A to je bila moja jedina želja. Ispričala sam san i da se bojim
zaspati, bilo me strah da se ne probudim. Moj otac je napustio ovaj
svijet u snu i znala sam da je to vrlo moguće. Dali su mi puno slane
vode, jer to podiže pritisak. Sandra je ponovo izmjerila tlak i rekla mi
je da je 80/40, a zapravo je bio niži, što je rekla Džavidu. Pitala sam
smijem li zaspati, ona je rekla da smijem, ali je Džavidu predložila da
se vratimo u bolnicu.
Sutradan je moj doktor Kulenović saznao šta se desilo, a onda se
ljutio što me uopće pustio, jer je mislio da nisam ni trebala kod kuće
spavati. U bolnicu se uskoro vratila i teta Emina, koja je saznala da
ipak ima recidiv i da su se tumorske stanice ponovo probudile i da je
čeka nova operacija. Nismo bile sretne zbog nalaza i ja sam sve više
gubila strpljenje. Sjela sam na njen krevet da joj ispričam šta je bilo,
šta sam sanjala, onda mi je postalo hladno, a ona je digla jorgan da
podignem i uvučem noge. Završila sam u krevetu teta Emine.
Razgovarale smo o raku, mojim metastazama, ne sjećam se više šta
sam govorila, sjećam se samo svog straha i zbunjenosti. Svašta sam
pričala kao i obično, a ona me tješila i bila moj najveći oslonac.
Govorila mi je kao svome djetetu:
- Donna kad imas više problema, npr. jedan veliki i više manjih,
koji ćeš problem rješavati prvi?
- Pa taj veliki.
- Pa tako je, uvijek rješavaš prvo veliki problem, pa onda one
male. Jer ako rješavaš one male, uvijek ćeš se u podsvijesti
opterećavati ovim velikim u mislima - plus tim malim koji si greškom
prvi počela rješavati. Zato uvijek prvo poredaj prioritete. Siluješ tako
svoj organizam suvišnim razmišljanjem. Suoči se.
Nedostajala mi je, a ja sam prešla na njen krevet. Bilo je
praktičnije zbog intenzivne posjete. Teta Emina je uskoro hitno
morala na operaciju u Ljubljanu i otišla je nekako na brzinu. Jedno
jutro nakon konačno dočekane vizite bile su na redu tete s doručkom.
Na kolicima sam vidjela kuhana jaja i rekla sam:
- Mmmm što volim kuhana jaja.
- Ali nema Donna, ovo je samo za dijabetičare, imamo određen
broj, jedino da se zamijeniš s nekim, evo neka ona tebi da ili čekaj da
vidimo u kuhinji... ma sad ću ja tebi donijeti - žene su se stvarno
trudile, ali ja sam u tom momentu pukla. Znači kraj. Moj fitilj je
dogorio.
Bacajući se u ležeći položaj uz glasno “Jooooj” povlačeći rukom
jorgan preko glave počela sam glasno plakati. Pa jedno kuhano jaje.
Toliko priče sad oko tog jajeta. Nema jajeta i gotovo. Prošao voz.
Kakve komplikacije.
Onda su žene napravile da ja ipak dobijem to kuhano jaje, ali jaje
više nije bilo bitno. Ustvari ono od početka nije bilo bitno koliko
činjenica da ležim u bolnici, da imam rak, da se proširio na pluća, da
je bila vizita i da me ničim nisu ohrabrili, a činjenica da ne mogu da
dobijem ono što želim je bila najgora od svega i valjda sam toga svega
tad bila i svjesna. Susretala sam se tako više puta sa stvarnim svijetom
i nikad kraja razočarenjima u novoj realnosti, koja je isprogramirana
do broja kuhanih jaja na bolničkim kolicima s doručkom. Meni je
moja sestra uvijek govorila da ja ne živim u stvarnom svijetu, koji je
ona kao žena i majka dobro razumjela, a ja njoj da ja i ne želim da
živim u tom odraslom svijetu. Radije sam birala svoj, umjetnički,
nesiguran i neizvjestan, ali moj svijet, nego neki sigurni tuđi svijet i
isprogramirani sistem. Uvijek sam bila preslobodna da pokažem svoje
umijeće, svoj rad, svoj trud i djela, a opet sam bila i zatvorena za neke
druge teme, jer nisam željela ni na estradi upasti u zamku sistema po
kojem bi sve možda bilo lakše, ali radila bih tada sve što drugi rade.
Uspjela sam ostati svoja i to me sve ove godine i održalo. Inače sam
bila najsretnija dok radim. Tada je moje biće bilo zadovoljno,
ispunjeno, u šarenom oblaku kreativne mašte spajala sam djeliće sebe
i kasnije ih pokazivala svijetu. Kao pjesmu, kao sliku. Bila sam
najsretnija u procesu stvaranja. Još jedan osjećaj potpune sreće je onaj
kad nastupate pred publikom, a u zraku možete osjetiti sav taj
pozitivan naboj energije naše povezanosti. Voljela sam i sad volim sve
što je muzika, umjetnost, kreativni rad i mogla sam i živjeti od toga,
što je bila sretna okolnost, pa nisam imala ni potrebe za stvarnim
svijetom svoje sestre. Sada ispod ovog jorgana, mislila sam da će
zauvijek trajati agonija “kuhanih jaja”, jer ako je više neće biti u
Bihaću, vjerovatno će se nastaviti u Sarajevu, u novom sistemu
stvarnog života u kojem ću ostati zauvijek. Ruta bolnica - kuća.
Grozno.
Dolazim do saznanja da smo sve u ovoj sobi bile jarčice i vodolije
što dokazuje da nam je zajedničko da ipak imamo visok prag
tolerancije iako misle da smo uglavnom samoživi i kratkog fitilja.
Jesmo, ali za gluposti. U mom redu su bile još dvije majke i nas tri
smo bile veterani u ovoj sobi. Od "kuhanih jaja" su se mijenjale
pacijentice svako malo, ali uvijek na suprotnoj strani od naše. Pričale
smo kako smo jedva uredile sobu jutros i komentarisale lošu poziciju
vješalice, a jedna majka je rekla Džavidu:
- Vidiš kako smo lijepo uredile sobu za nas - smješkale su se
majke, a on je s njima uvijek fino razgovarao.
- Moja majka, daj Bože da ovo nije soba za vas. Ova soba nije ni
za vas, ni za nas, ovo je soba za nikoga - odgovorio je Džavid misleći
na patnje koje donose bolničke sobe.
- Pa jeste sinko, hajde što se mi stari mučimo, ali pogledaj
mladosti.
- Ovo je soba za nikoga. Eto. Baš tako. Soba za nikoga!
Pored toga što su ove sobe u onom finom osjećajnom ljudskom
smislu sobe za svakog od nas bile su i sobe za nikoga jer niko ne
zaslužuje da se pati i muči što zbog loših uslova kako u sobama tako i
u cijeloj bolnici. Koliko god da je bilo loše, osoblje je bilo uslužno,
ljubazno i korektno. Zaista, sestre su bile i više nego pažljive. Niko
nije imao uslove kakve zaslužuje, ni pacijenti ni osoblje, ali su se svi
trudili da daju svoj stručni i ljudski maksimum.
Ležala sam već mjesec dana i počelo se šuškati o Sarajevu. Svi su
spominjali put, ali niko nije davao konkretne informacije. Ja sam
molila Boga da se prvo oporavim, pa spremna idem u Sarajevo, a ne
ovako loše krvne slike. I dalje sam mislila da nisam toliko kritična
iako sam došla u fazu da se jedva krećem i sva moja šetnja je bila do
auta ili do toaleta.
Moja mama se svakodnevno javljala, a mi smo se dogovorili da joj
ništa nećemo govoriti o detaljima dok se ne vrati. Znala je za rak, ali
nije znala za metastaze. Za majku je i dalje važilo da popravljam
krvnu sliku.
- Zvao je Igor bubnjar. Kaže čuo se sa Sabinom.
- Kojom Sabinom? Mojom Sabinom? Sabi?
- Da, sa Sabi. Kaže da joj je rekao za tebe i da se užasno potresla i
da bi te voljela vidjeti. Došla bi u posjetu.
- Pa neka dođe ali kad se poJavi ovdje ima da umrem od stresa, a
voljela bih je vidjeti - žalila sam se iako sam željela da dođe, ali prvo
smo trebale da se pomirimo i to je ono što me mučilo. Iako je bila
moja najbolja prijateljica dugo godina, stavile smo našu vezu na
standby zbog nekih nesuglasica.
- Pa neka dođe, voli tebe Sabina.
- Pa znam volim i ja nju, al to i jeste problem, što se volimo.
- Ne trebate to gledati sad, što je bilo bilo je.
Sabina je u međuvremenu zvala Džavida, da provjeri stanje, čula
je svašta, od tačnih do skroz neistinitih informacija. Poslala sam joj
SMS da joj kažem da želim da je vidim. Mi smo se odlično razumjele
i valjda je i bilo vrijeme da zaboravimo nesuglasice i nastavimo
prekinuto prijateljstvo. Bila sam napeta zbog tog susreta.
 - A ko ti je rekao, Igor, je li? Ili si čula u gradu? - izašle smo vani
zapaliti kada je došla sa Džavidom. Nakon našeg prvog zagrljaja kao
da je sve nastavilo tamo gdje je stalo, kao da i nije bilo naše duge
pauze.
- Čula sam ja to u gradu, a onda mi je Igor ispričao detalje, jer on
je bio kod tebe sa Mirzom i njemu sam sve vjerovala. Vidjela sam
tvoju sliku sa iglom na Facebooku, ali mislila sam da si dehidrirala ili
tako nešto, pa primaš infuziju, šta god da je nisam mislila da je nešto
strašno.
- Jesi vidjela. Ni manje ni više. Rak. Majku mu jebem! - tada sam
obavezno uz pominjanje riječi rak dodavala i neku psovku. Trudila
sam se da ga spominjem što manje, a kad bih ga ipak spomenula
poslala bih ga na neko mjesto, opsovala bih mu nekad i po tri majke i
sve je bilo bolje od plakanja i samosažaljenja.
- U srijedu me Igor nazvao, a u četvrtak sam ja zvala Džavida i on
mi je potvrdio ali tad se još nije znala prava dijagnoza. U subotu me
Džavid nazvao i kaže metastaze, nije dobro, isplakali smo se oboje
preko telefona, a ja bila u Zagrebu taj dan. Onda sam ti u nedjelju
dolazila u posjetu, ali ti si spavala kad smo Džavid i ja došli, majka
nije dala da te probudimo.
- Znam, rekla mi je majka da sam imala posjetu, da je bila neka
plava sa Džavidom, a nije mi sestra. Ne brini ti Sabi, majke su to sve
meni prijavile. A nije mi sestra! Pazi, to je vrlo bitno. Koja li je ovo
sad sa Džavidom? -smijale smo se majkama koje su isto tako jednom
mojoj sestri rekle kad me obilazio zet "E ovaj je obilazio juče, jeste ja
znam” - da one kažu mojoj sestri da je zet dolazio.
- Ali dobro mi je u sobi, zabavne su majke, paze me, pazim i ja
njih, eto, našle smo se sve u istoj muci, pa se razumijemo. Al da mi je
dosadilo ležati, jeste, ne mogu više, ludim, a svaki dan novi nalazi i
svaki dan nešto novo. Ludim, kažem ti.
Dolazila je sa Džavidom svako jutro, donosili su mi doručak,
novine, a ponekad bi izašli van. Ja sam cijelo vrijeme primala infuziju
i već sam bila otečenih ruku u modricama koje su uzrokovane
pucanjem vena. Ruke su mi bile izbodene na svim mjestima gdje su se
mogle vidjeti žile i sjetila sam se opet tetoviranja. Stalno sam se pitala
kako se nisam bojala toga, a ovog se “bockanja” bojim.
Baš sam nedavno otprilike pred Njemačku išla kod Ferhata da mi
doda oko zmaja koji cvjetić oko glave i nikad nismo završili tu sliku.
Docrtao mi je par cvjetova, a onda sam se ja umorila, kako sam
preumorna bila tih dana ne znajući da sam bolesna. Dogovorili smo
nastaviti crtež za par dana, ali mi smo se u međuvremenu već odselili.
Ponavljam - bila sam željna promjene: kilaža, tetovaža, brijanje
glave, docrtavanje cvijeća na zmaja, baš kakvo sam i ja nosila oko
glave u tom “zdravom" periodu i shvatam da ni tada nismo završili
tetovažu, jer ona nije ni trebala biti tačka na sve moje odluke, nego
bolest. Tetovaža je bila samo zapis. Mišljenja sam da ništa u životu
nije slučajno, pa sam tako sebi kreirala neke poveznice koliko god
nekom naivno zvučalo, sve je ipak imalo smisla.
Slutila sam, iako toga nesvjesna, ali sam kad pogledam unazad
svojim postupcima sam ipak davala nekakve znakove za alarm. Dosta
ljudi je znalo za moju kvržicu i uglavnom nikom to nije bilo
sumnjivo.
Pokazala sam Sabini svoja dva mala jajeta, limfne čvorove koji su
prestrašno izgledali uz kukove koji su štrčali kao jedino što je bilo
uočljivo na meni, pored izraslina na preponama. Sabina je vidno
šokirana koliko sam mršava ali našalile smo se da je to ona linija o
kojoj žene mogu samo sanjati.
- Ma sve je u redu dok imaš guzicu, ali kad se to ispuše, onda
počinje drama. A vidiš i to je jedan od simptoma, koji je i teta Emina
imala. Baš me zanima jel prošla operacija i kako je ona.
Teta Emina je već bila u Ljubljani, a meni se bližilo Sarajevo.
- Ponedjeljak, utorak, otprilike, govore da će te tada prebaciti -
rekao je Džavid, gledajući u telefon i stalno tipkajući.
- Joj daj još koji dan da ostanem ovdje..
- Ama nemoj biti luda! - pobunila se Sabina, koja je bila puno
obrazovanija po pitanju medicine od mene, jer to joj je ipak struka.
 - Ti moraš za Sarajevo. Ovdje su sve uradili što su mogli. Kamo
sreće da si odmah otišla tamo, da ne gubiš vrijeme, ali dobro je i
ovako, važno je da stigneš, počneš s tim kemoterapijama i bićeš ti
nama ako Bog da dobro. Samo jedi, popravljaj se, odmaraj, a mi smo
tu ako bilo šta treba. Ti se ne sekiraj. Džavid i ja smo na vezi.
Konačno sam se i ja pomirila s tim da je Sarajevo po svemu sudeći
neizbježan slijed događaja i da ću uskoro na liječenje u potpuno novu
Alisinu avanturu, u neku novu sobu za nikoga u mojoj zemlji čuda, i
bila sam nekako spremna.
 Poglavlje IX

Ubrzo se znao tačan termin polaska u Sarajevo, a moj stožer je već

u akciji pripremanja stvari, torbe, dekice, papuča, pidžama, vlažnih
maramica, apoteke - svega.
A ne znam ni sama zašto sam htjela ići kući. Kod kuće mi je sve
bilo šareno i nakon onog padanja u nesvjest, najveću sam sigurnost
osjećala u bolnici, a nisam željela ni Džavidu da priređujem scene
neizvjesnosti novog gubljenja svijesti. Smatrali smo da će se
medicinske sestre ipak bolje snaći ako do toga opet dođe.
Simpatična Elvisa iz naše sobe je prebačena na intenzivnu njegu
zbog operacije, u sobi je postalo dosadno, a ja sam je obilazila kad god
sam prolazila pored vrata njene nove sobe. Ostala sam sama, majke su
bile tu, ali nismo previše komunicirale, osim uobičajenih malih usluga
ako je trebalo nekom nešto dodati. Imala sam razgovor sa glavnom
sestrom, gdje mi je njena pomoć bila zapravo psihološka, čula je kako
se derem na telofon, osjetila je moju frustraciju i nezadovoljstvo, žalila
sam se što ne mogu pošteno da se tuširam, na higijenu i još mnogo
toga a ona me pozvala u svoju sobu da obavimo mali razgovor i
uspjela me smiriti. Džavid je u akciji oko papirologije, a uskoro sam
ponovo puštena kući da se malo pripremim za put. Naravno, po mojoj
želji, jer doktor Kulenović nije bio sretan mojim izborom, ali je ipak
popuštao.
I sad kada sam trebala za Sarajevo sjetila sam se riječi teta Emine.
"Suoči se, poredaj prioritete. Riješi prvo veliki problem”. One večeri
na istom krevetu smo tako pričajući i zaspale. Puno mi je značio svaki
njen savjet. Ok - tako će biti. Prvi problem riješen. Idemo za
Sarajevo.
Drugi veliki problem - kemoterapija.
Bili smo već kod kuće a ja sam zvala Mariju, prijateljicu koja je
izliječila rak limfnih žljezda, da mi objasni malo svoja iskustva sa
kemoterapijom. Ništa mi nije značilo što ću proguglati o tome, željela
sam čuti to od živog čovjeka, nekog ko je prošao i preživio sve detalje
koji u priručnicima nisu pisali. Marija mi je objasnila šta je prošla i
koliko ciklusa i pričala je kakve su bile nuspojave. Govorila sam da se
užasno bojim kemoterapije obzirom na krvnu sliku. Krvna slika je
glavni preduvjet.
Kasnije su došle Alma i mama koja nas je iznenadila ranije svojim
povratkom, jer je skužila da nešto ne štima i jednostavno se morala
vratiti zbog neizvjesnosti o mojoj bolesti. Alma je dobro pripremila,
manje više joj je sve ispričala i mama je pod dejstvom sedativa došla
da me vidi.
- Pa Donči, sine!
- Hajde sjedi, de tiše malo pričaj.
Bilo mi je drago što je vidim, izgledala je potreseno, ali kao što
sam već rekla teško mi je bilo primiti bilo kakvu nježnost, a još više
me nerviralo što to niko nije bio u stanju prepoznati.
- Kako je bilo u Holandiji? - pokušavala sam razgovarati o bilo
čemu, samo ne o raku. I mama se trudila, ali je bila kao drogirana
tabletama za smirenje, samo je skamenjeno gledala u mene, ukočena u
sjedećem položaju preko puta mog trosjeda. Bila je šokirana prizorom
i promjenom moga izgleda za manje od tjedan dana koliko nije bila tu.
Blijeda, ispijena, utonula u posteljinu u trosjedu. Trudila sam se biti
suzdržana i smirena i išlo mi je od ruke.
Nakon maminog odlaska stigao je DJ Denis da se bar malo
vidimo, jer nismo se uspjeli pošteno ni ispričati ovih dana, a pogotovo
ne u bolnici. Tetka i Alma su se pojavile na vratima sa punim kesama i
stvarima za put.
- Donči, ima još jedan duks, svijetlo roza baby boja, postavljen
iznutra, ali ima uši na kapuljači pa nisam znala bi li ti to htjela, ali ako
hoćeš neka Džavid ode i po njega - predložila je tetka Petka.
- Jel to baby duks za odrasle? Mogla si uzeti slobodno.
Bila sam oduševljena pri pomisli na te uši a Džavid je otišao po
njih. Ubrzo smo svi umirali od smijeha pogledom na te uši, dok sam ih
zadovoljno probavala pred ogledalom. Sve slatko na meni su bile te
uši koje su me baš oraspoložile i svi smo se smijali.
Nino i Timi su se u međuvremenu vratili, šetnja sa Timijem je bio
njegov način bijega iz kuće kad bih ja bila tu, jer je bio previše
osjećajan i suze bi mu same išle svaki put kad me vidio. A svi su
dobro znali da sam takoreći suze zabranila. Slikali smo se i objavili
sliku na FB-u.
Društvo se rasulo i nas dvoje smo ostali sami. Pored velikog
muzičkog studija imali smo i home studio soluciju i iznenada sam
rekla Džavidu:
- Upali onaj kompjuter?
- Koji kompjuter?
- Onaj sa Senjoritom. Hajde da pokušamo da je snimimo?
- Hoćeš stvarno? Evo palim! - Džavid je bio od akcije, znao je ako
nešto tražim da to i želim i nije bilo ubjeđivanja i pitanja tipa hoćeš
moći.
Stala sam pred mikrofon u svojoj ludoj pink sobi i nekako skupila
snage da je otpjevam. To je bio nezavršeni duet sa Adijem u kojem
gostuje i moj MC Sjena i bila sam sretna što sam kako tako uspjela
skupiti snage da je snimim.
Put za Sarajevo je bio zakazan u četiri ujutro. Mene su morali
prebaciti bolničkim sanitetnim vozilom, a Džavid bi sa Ninom išao za
nama sa svom papirologijom i stvarima.
Pratile su me sestre ginekologije i porodilišta. Među njima i moja
obožavateljka Erna koju znam od njenih malih nogu. Koliko smo se
samo puta zajedno uslikale za njenog odrastanja. Voljela su me ta
djeca. Djeca mojih prijatelja, ona mala djeca koja su do jučer sa
roditeljima dolazili na moje koncerte sada su već mladi odrasli ljudi i
rade odgovorne poslove. Bila sam jako sretna kada me Erna vodila po
bolničkom labirintu s jednog odjela na drugi u vrijeme svih pregleda i
pretraga, ali sam bila također i jako nesretna kada je morala biti
prisutna za vrijeme mog pregleda ultrazvukom, gdje sam ležala tako
mršava i naga do pojasa pred jednom od svojih najvećih fanova.
Borila sam se sa strahom, ali i sa egom. Brzo sam shvatila da u tim
trenutcima ego ne smije da dominira. Jer ego samo otežava stvari.
Baca u očaj, a to mi je najmanje trebalo. Kada bi se Donna Ares u
mislima pojavila sa svojim mušicama, opalila bih je po glavi. Tu nema
ni Donne Ares, ni Azre Kolaković. Samo ja, bilo kakvog imena i moj
najveći protivnik: rak. Nije mi bilo važno šta će ko reći i misliti,
odlučila sam se suočiti sa najvećim neprijateljem i nisam više o
ničemu drugom razmišljala osim o tome da moram i hoću da se
suočim sa svojim najvećim problemom.
Shvatila sam to kao zadatak koji moram da riješim i
pozdravljala sam se sa sestrama bez suza. Iako slaba i izgleda koji nije
davao previše nade bila sam puna samopouzdanja tog hladnog jutra
pred odlazak u Sarajevo. Legla sam u vozilo saniteta, ušuškala se u
dekicu koju sam sa sobom ponijela, namjestila glavu na Imrin jastučić,
a sestra poslata kao pratnja je sjedila do mene. Osjetila sam svaku
rupu u putu, svako skretanje, svako kočenje i nije ni malo ličilo na
neko od naših putovanja, na kojima sam često znala spavati u toku
vožnje. Ovo putovanje je bilo poražavajuće za mene, jer sam provela
pola svoga života na četiri točka, na turnejama širom svijeta, kao
vođa puta pored Džavida glavna i odgovorna za sve članove ekipe koji
su sa nama putovali i doživjela sam sad da idem na put sanitetskim
vozilom, totalno bespomoćna, u pidžami. Vrlo poražavajuće. Ali
ponovo šamar. Donna Ares sjedi. Nema ego tripova i samosažaljenja.
Sad si bolesnik. Pacijent. U bolnici u Bihaću sam se stalno zezala na
svoj račun da nemam pojma šta me snašlo, da sam totalni bolesnik
amater, u stalnom strahu od nepoznatog. Bilo je i bolesnika
profesionalaca koji su izučili sve o svojoj bolesti, ali ja nisam bila ni
blizu toga. Odlučila sam se suočiti sa strahom i ovo su bili moji prvi
koraci. Shvatila sam da bi se suočila sa strahom prvo moram da se
suočim sa egom, sama sa sobom i da čvrsto odlučim prvo da li želim
da se borim. Ne da pobijedim. Da se borim. Bilo je teško i pomisliti da
bih mogla pobijediti, trebalo je napraviti prvi korak i prvo postići
stanje duha spremnog za borbu. Govorila sam sebi, bori se, moraš, ali
nisam vjerovala u to. A bez vjere nema uspjeha. Još nisam bila u
onom potpunom stanju predavanja, imala sam nekakve psiho blokade,
ali trudila sam se svim silama. Govorila sam moram se boriti.
Ponavljala sam to u sebi sve dok nisam počela vjerovati u ono što
govorim. "Moram se boriti"
Taman počnem vjerovati u to a onda pomislim, a zašto bih se
borila? Šta dobijem kad se izborim? Možda je ovo moj put. Možda to
tako treba biti. Možda se ovdje moja priča završava? Šta dobijam ako
se izborim? Ponovo ću doći na isto. Opet iste borbe, za šta? Šta to
mogu još ostvariti a da već nisam? A bila sam prilično umorna od
natezanja na estradi koja je sve više tonula u moru talenata koji su
pjevali na gotovo svim kanalima i meni je to bilo sve manje
zanimljivo. I ja sam bila čudo od djeteta svojevremeno, što na klaviru
svirajući Bacha ili Mozarta po sluhu, ili po vokalnim izvedbama
hitova Celine Dion, donosila sam nagrade sa takmičenja mladih
klavirista i nisam imala nikada problema sa sujetom i ljubomorom.
Bila sam svjesna sebe, ali sam bila svjesna i njih. I onih jednako
dobrih i onih puno lošijih koji su stekli karijere svim drugim sem
talentom. Novac govori, novac otvara sva vrata i sve više su se
miješale kruške i jabuke, lično nisam imala ništa protiv, neka svako
radi na svoj način, ali to nije više bio onaj moj svijet. Meni je bilo
zanimljivo dok je bilo nedostižno, dok je važio kriterij kvaliteta dok
nije svako mogao ni imao priliku za medijskom pažnjom, to si morao
dobro zaslužiti talentom, umijećem, radom i publika je bila muzički
potkovanija. Ostvarila sam karijeru, tačnije mislim da sam ulovila
zadnji voz kad je u pitanju normalan razvojni put jedne mlade
pjevačke nade, od benda u garaži do velike scene i solističkih
koncerata širom svijeta, kada se još cijenilo ako neko piše pjesme,
pjeva, a pri tom i svira neki instrument. Bila su drugačija mjerila,
drugi standard, mada bih ja najviše voljela da sam doživjela sve to, ali
u Jugoslaviji. U onoj državi u kojoj sam i rođena. U Jugi i to u doba
zlatnih osamdesetih kada je pop muzika doživjela najveću svjetsku
ekspanziju.
- Donna hoćeš s nama na kafu, mi ovdje inače pauziramo.
Mi nigdje ne pauziramo, pomislila sam.
- Ne hvala, ostat ću ovdje da ležim, ne mogu s vama.
- Donijet ćemo ti šta želiš, samo ti lezi. Imamo još dosta vremena,
pa da ne čekamo tamo pred ulazom, bolje da ovdje potrošimo pola
sata - govorio je šofer koji je kao i sestra vrlo ljubazan još od našeg
prvog susreta rano jutros.
Grijala sam ruke, a tako i cijelo tijelo od vruću šolju čaja koju sam
držala u krilu i nastavila vježbati. Moram se boriti ...moram se boriti!
Mislila sam na Džavida, na svoju mamu, na tetku, majku, drugu tetku
koja je u tri mjeseca izgubila i muža i brata, moga oca, još da izgubi i
mene, puno je. Nisam razmišljala o smrti kao o nečemu sa čime se ja
sada trebam suočiti. Ja nisam razmišljala o tome da ću umrijeti, ali ta
činjenica da su svi oko mene izgubili se stalno vraćala, a onda logično
pomislite da bi se to i vama moglo destiti.
Razmišljala sam šta bi Džavid da ja odem. Šta bi se desilo sa
mojom muzikom. Da li bi zaživjela još više ili bi me brzo zaboravili.
To mi je onako usput prolazilo glavom iako sam se trudila da ne
mislim o tome, jer moje glavno pitanje po saznanju je bilo "Zašto
sad?”. Zašto sad kad smo odlučili otići, prodati stan u Bihaću, krenuti
u neki novi početak. Imala sam more ideja i bila sam spremna na
izazove. Ali na ovaj nisam.
Ovako nešto nisam očekivala i ponovo se vratila porazna misao za
Donnu Ares da se vozi sanitetom za Sarajevo u borbi za život. A ja
sam ta koja propagira snagu, propagira borbu, uvijek sam na ženskoj
strani, koliko god da smo grešne našla bih nam opravdanje, jer mi smo
žene. Moja lična karta su stihovi Ja nisam ona što bi pala na koljena.
Ja sam birala da se zovem Ares.
 Ares, Grčki Bog rata. Gotovo sam ga prevrnula kad sam šakama
tresnula po površini radnog stola u kancelariji Borisa Šuputa, mog
prvog menadžera. Kad smo birali moje umjetničko ime i skoro zaratili
oko toga da li će biti Aris ili Ares. Zagreb 1997.
- Ma Aris, šta znači to Aris. To je baš bezveze ime za mene i ništa
mi ne znači. Čak što više ništa moje nema, kad hoćeš Aris, neka onda
bude barem
Ares - i dok sam to izgovarala tresnula sam šakama od sto toliko
da se gospodin Šuput prepao.
Bila sam prilično drska i samouvjerena u vrijeme kad sam
počinjala iako potpuno anonimna. Ni tad nije bilo lako sa mnom.
Nisam pristajala na kompromise, čvrsto sam se borila za to da
snimam samo svoje pjesme, a producenti koje sam upoznala po
Hrvatskoj i Njemačkoj su bili mišljenja da trebam snimati za početak
tuđe pjesme, pa onda kad se pročuje za mene ubaciti neku svoju,
govoreći da nema tog uspješnog pjevača koji piše pjesme. A Gibonni?
A Dino Merlin? Ah, jedan je Merlin! U to vrijeme nismo imali jačeg i
uspješnijeg kantautora koji je godinama postao najmoćnija muška pop
figura u državi i šire. Uvjeravali su me da je to jako teško , ali ja
nisam odustajala i promašila sam sve moguće prilike u kojima bi
danasnji wannabe pjevači rado uživali. Besplatno snimanje, sve na
raspolaganju, ali da pjesme budu od drugih autora, a ne moje. A ja
sam tada imala spremne pjesme za prvi album i nisam željela po svaku
cijenu snimati. Ili moje ili nikako. I tako sam propustila nekoliko
sjajnih prilika, ali za nekog drugog sa ambicijama da postane zvijezda
preko noći, nebitno šta će pjevati. Ja sam bila uporna da istrajem u
svojim ciljevima i isto kako sam bila uporna kod Borisa Šuputa da
moje ime ne bude Aris, nego Ares. Odabrali smo talijansko Donna i
Ares kao Grčki Bog rata, što mi je odlično pristajalo, jer sam bila
anonimna mala buntovna pjevačica iz provincije koje je razbijala čaše
svojim glasom po zagrebačkim elitnim klubovima u prisustvu brojnih
hrvatskih glazbenih magova u to vrijeme. Jedne prilike sam svirala i
pjevala zahtjevnu pjesmu Barbre Streisand koja je također jedna od
muzičkih vokalnih diva kojima sam se ja divila. Pri izvođenju jednog
veoma visokog tona, pukla je čaša koja je stajala na klaviru pored
mene. To je bio dovoljan znak sile vokala, dobrog i punog tona, ali
niko nije mogao da mi pomogne jer ja sam bila vrlo isključiva da
snimam svoje pjesme, što je bilo jako teško obzirom da nemam
financijsku podlogu, a pjesmama Barbre Streisand i Whitney Huston
sam očaravala publiku gdje god sam za to imala priliku. Tako sam
očarala i Olivera Dragojevića u Minhenu, da me se čak sjetio na "Dori
97" i oduševljeno predstavio svojoj supruzi. I dan danas žalim što
nemamo duet, jer on je taj koji mi je bio mjera dugo godina i po
emociji i po kvaliteti. Ali bila su to druga vremena i to su bile moje
teške godine.
Otišla sam od kuće sa devetnaest, odmah iza rata koji sam provela
u rodnom gradu Bihaću, u potrazi za svojom srećom da postanem
poznata i priznata pjevačica i kantautorica. Nisam imala namjeru
vraćati se dok ne ostvarim neki uspjeh. Ne bilo kakav uspjeh, pošto su
moji kriteriji u to vrijeme bili prilično visoki, a sa narodnom muzikom
se nisam susretala svojom voljom i gotovo nikako. Bila sam spremna
na korak više od lokalnog benda, pisala sam stihove iz dana u dan,
uvježbana za svirku i pjevanje u bilo kojem trenutku, još upjevana
zbog hora srednje škole i odlučila sam pokazati svijetu šta znam.
- Ali ti uvijek znaš da se možes vratiti završiti fakultet i živjeti u
Bihaću.
- Znam tata, ali i ti i ja znamo da ja vrijedim više od 500 maraka
plate koju mogu imati kad završim fakultet. Sigurno da vrijedim više i
to bez ikakve diplome. Ja dobro znam šta hoću, a još bolje znam šta
neću. Ne znam gdje idem, ne znam tamo nikoga, ali ja moram otići.
Važno mi je to što me podržavaš i znaš da ću se vratiti čim ostvarim
nešto vrijedno.
- Vrati se ti kad god budeš htjela, nemoj ti čekati nekakav uspjeh,
nije to tako lako” - a moj otac je svirao u prvom bihaćkom bendu
"Dječaci sa Une" i donio prvu električnu gitaru u Bihać, a mama je
kao dijete svirala klavir i bila prva generacija bihaćke srednje muzičke
škole.
Sjetila sam se našeg razgovora na autoputu Karlovac - Zagreb,
tačnije prema aerodromu na moj prvi let za Njemačku. Otac je bio
moja najveća podrška, uz mamu naravno koja je podržavala moj
muzički razvoj i sve moje želje, ali tata je znao i onu moju drugu
stranu naravi koju sam definitivno naslijedila od njega, za šta se nisam
morala roditi u znaku Strijelca - a to je ljubav prema slobodi.
"Ako je ja ne pustim, ona će pobjeći, pa onda još veći belaj. Ovako
bolje da je pustimo onda će nam se i vratiti” - govorio je mami kad
sam s 15 godina išla na svirku sa dečkima u Cazin, u sred rata. Isto je
govorio i kad sam rekla da idem za Njemačku odmah po završeku
rata. Pomislila sam šta bi mi sada rekao da zna da imam rak. Ponovo
me bolest vratila u razmišljanje o njoj samoj. Koliko god se trudila,
tema se nametala sama po sebi, a ja kao da sam pokušavala okretati
glavu na drugu stranu tražeći po scenama iz prošlosti nekakve
odgovore.
Šofer i sestra su se vratili i već je bilo vrijeme ustajanja. Poslala
sam neke poruke. Pričala sam sa tetkom non stop o svemu što se
dešavalao i ona je bila opterećena čini mi se isto koliko i ja, ako ne i
više. Alma se javila kad je ustala prije spremanja za posao. Mama je
ostala izgubljena cijelom situacijom, ali otpočetka nekako čvrsto
uvjerena da ću ja to moći. Držala se za onu da je doktor rekao da ima
rješenje i stalno je to ponavljala.
A ja sam bila potpuno prazna, bez ikakvih želja, bez ciljeva, sve
mi je palo u vodu i još uvijek sam vježbala ono vjerovanje u rečenicu
koja mi je postala mantra "Moram se boriti”.
Nisam govorila rečenicu "Ja ću se boriti”, da izbjegnem zamku
ĆU, zamku budućeg vremena, jer kad smo debeli govorimo od
ponedjeljka ĆU na dijetu, Ću prestati jesti kruh ili ću konačno prestati
pušiti.
Moram se boriti. Kada? SADA. Postala sam potpuno svjesna
važnosti sadašnjeg trenutka i pokušavala sam da upravljam sobom i
svojim mislima, pokušavajući se uloviti u zamku sjećanja, a kasnije
možda i mašte. Da zaboravim i gdje sam i šta sam i kuda sam krenula.
Opet sam kratko zaspala. Kada sam otvorila oči sunce je grijalo
jednu stranu moga lica. Potražila sam svoje mačkaste crne naočale,
kakve su nosile glumice iz crno-bijelih filmova i stavila svoju mačkica
kapuljaču sa ušima jer je bilo hladno.
- Gdje smo?
- Evo Donna, stigli smo - čim je stao motor ja sam se po običaju
probudila, baš kao i na svim našim putovanjima, dok idemo ja
spavam, čim stanemo - budim se.
- Super. Idemo polako. Ti znaš gdje trebamo.
- Da, da ništa se ti ne brini.
Došli smo pred zgradu ginekologije. Bila sam iznenađena
izgledom i veličinom zgrade, čistoćom i enterijerom, prvo jer nisam
imala prilike obilaziti naše bolnice, pa mogla ni zamisliti kao
izgledaju, a posebno još pod svježim utiskom izgorjele bihaćke
bolnice koja je bila po uvjetima daleko od ovoga. Išle smo polako
prema našim prostorijama u kojim se morala obaviti komisija. Meni
niko nije objasnio šta znači komisija. Nisam očekivala da će to biti
ginekološki pregled, da će biti toliko stajanja i čekanja, a još gore
nisam očekivala da će to biti u sobi punoj doktora i sestara. Nisam
očekivala još jednu surovu borbu sa egom koja me ponovo stavlja u
ulogu žrtve. Ne, nisam sebe gledala kao žrtvu iako se sve tako
pozicioniralo. Počela sam na sebe da gledam baš tako kakvo je
značenje moga umjetničkog imena. Donna Ares - žena ratnica .. borac
... fighter u prijevodu, samo žensko. Ja sam tatin sin, ali žensko. Žena
Zmaj je počela da dobija na značenju sve više.
- Eto, htjela si da budeš Ares. Ratnik. Borac. Eto bori se sad.
Htjela si zmaja da te čuva, eto sad nek te čuva. Ti nisi ona što bi pala
na koljena... evo.....sad se pokaži. - bili su moji vlastiti razgovori.
Sama sebe sam i ljutila i hrabrila i izazivala i provocirala
donošenjem zaključaka, izvlačenjem iz konteksta, otkrivanjem nekih
znakova koji su uvijek bili na putu, ali ih ja nisam vidjela. Zapravo
neke sam i vidjela, ali im nisam znala tumačenje.
 Jedva sam se suzdržavala na pregledu komisije da ne zaplačem,
vidio se moj strah, ali mene je više smorilo čekanje koje je potrajalo,
tako da mi je ovo ležanje dobro došlo. Nije mi bilo nimalo prijatno, ali
preživjela sam. Bez suza. Iako su i ovaj put govorili "opustite se”
nekoliko puta, prošlo je ipak malo hrabrije.
Nakon pregleda sam ponovo čekala na hodniku sestru koja se
pobrinula za papirologiju i uputile smo se prema izlazu, Tačno se
sjećam da smo na jednom ćošku stale da malo odmorim. Bilo mi je
jako teško hodati. Nastavile smo prema izlazu a ona je pokušala da
zove šofera, ali nije imala njegov broj telefona. Otišla je da ga traži na
parkingu, a ovaj je parkirao čini mi se na kraju svijeta, ne znajući šta
se dešava. Ja sam ostala sama pred bolnicom sa stvarima, sa svojim
baby rozim duksom i iskoristila sam priliku dok sam sama da se javim
Džavidu. Očekivala sam ga svaki čas i nisam htjela da ometam usput.
- Hej, gdje ste, mi smo sve završili, sad čekam sestru, otišla je po
šofera pa ćemo na onkologiju, hladno je, gdje ste, hoćete brzo? - pitala
sam.
- Ma baksuz kad krene onda on samo jedno za drugim - Džavid se
žalio i znala sam da nešto ne štima, ali ne i koliko je ozbiljno.
- Crkao motor na autu. Kod Ključa. Nino i ja se vraćamo za Bihać.
Šlep služba je brzo stigla, a onda ćemo uzeti kod Begovića neko auto i
odmah ponovo za Sarajevo.
Džavid je uzdisao, nervozan, bilo mu je krivo što se to dešava više
iz razloga što ne stiže na vrijeme, a ja sam mu rekla, da se ne nervira
iako me užasavala pomisao da ću još neko vrijeme biti bez njega. On
je dio mene. On je obavljao sve komunikacije sa svima vezano za
posao, jer ja u tom dijelu obaveza i nisam baš uživala. Tamo gdje sam
ja recimo bila previše temperamentna, Džavid je balansirao svojim
mirnim duhom i ovaj put je trebao da stigne što prije da makar malo
smiri moj nemir koji je sve više rastao dok sam napolju čekala sestru i
šofera.
Ostala sam dugo tako sama u papučama sa stvarima ispred ulaza u
Sarajevsku ginekologiju, sa ušima na glavi, opet mi je ego proradio,
ali onda smo se ja i moje drugo ja brzo dogovorile da nećemo to više
raditi. Voljela bih da sam imala cigaretu da zapalim.
 Poglavlje X

Približili smo se zgradi DIP-a. Pozdravila sam se sa sestrom u

pratnji i sa šoferom se uputila dugim hodnikom prema liftu, koji će
nas odvesti do trinaestog sprata na Odjel onkologije.
Već sam osjećala da ne mogu više, da nemam snage, da moram
leći spavati, inače ću zaspati stojeći ili u najgorem slučaju jednostavno
pasti s nogu. Bilo mi je sve teže i teže nositi samu sebe. A bila sam i
gladna, mada mislim da sam bila više nervozna, pošto mi apetit u to
vrijeme nije bio za pohvaliti se.
Dočekala nas je glavna sestra Fuada u tamno plavoj uniformi,
kojoj je šofer objasnio da mi dolazimo sa drugog kantona, da papiri
stižu sa mojim suprugom, ali i da je imao kvar na autu, tj nezgodu na
putu, pa malo kasni. Ona je rekla da ne može ništa bez papira,
pogotovo što sam s drugog kantona i da će me doktor ipak primiti, ali
da je papirologija glavna stvar za početak, iako može još malo
pričekati.
Jutro me iscrpilo i podne sam dočekala bez energije. Smjestili su
me u malenu prijemnu sobicu. Gubila sam kontrolu i padala sve više.
Naslonila sam glavu na krevet. Odmah sam primjetila posvuda Apple
Mac monitore. Moj MacBook Pro će se ovdje dobro uklopiti. Kroz
otvorena vrata sam pratila situaciju na odjelu. Na stolu ispred visokog
kreveta na kojem sam donjim dijelom tijela sjedila, a gornjim ležala
vidjela sam male žute kutije za lijekove, sa crvenim poklopcima i
nekim toxic simbolima upozorenja, i pretpostavila da su za
kemoterapiju. Odmah sam se sjetila da me baš to čeka i zatvorila sam
oči.
Opustila sam se potpuno i gotovo prepustila spavanju. Uskoro je u
sobu ušao onkolog mlađi doktor, kovrdžave kose, po mojoj procjeni
negdje baš mojih godina ili malo stariji. Mlad, crn, visok, širokog
osmjeha kao junak iz američkih serija o bolnicama i hitnim službama.
Za njim je ušao drugi doktor, skroz kratke kose, niži od
prethodnog, ali sudeći po stavu bio je stariji kolega, ako ne
pretpostavljeni ili autoritet broj jedan na odjelu. Na prvom razgovoru
se vidjelo da funkcionišu kao tim, što se meni svidjelo. Pričali su o
mojim nalazima. Prof. Dr. Semir Bešlija, ovaj autoritet, mi je rekao da
sam vjerovatno svjesna svoje pozicije, objasnio mi koliko je bolest
napredovala, rekao mi da je to vrlo težak slučaj obzirom na prilicno
udaljene metastaze, što je mlađi kolega Dr. Anes Pašić potvrdio i
objasnili su mi vrlo detaljno kompletnu dijagnozu i plan liječenja.
- Ima jedan lijek, jedan pametni lijek, koji bi u tvome slučaju
značio puno, pored kemoterapije koju ćes ovdje primiti a koja je
sigurno na tom tvom ratištu najbolja odbrana. Sa ovim ga još dodatno
bombarduješ poput avijacije, ako me shvataš. Problem ovog lijeka je
što se ne nalazi na esencijalnoj listi za tvoju dijagnozu pa se mora
samofinancirati. Vrlo je skup, ali bi trebala razmisliti o ovom. Zove se
Avastin i procijenili smo da bi u tvom slučaju mogao dosta pomoći, ali
na prvoj kemoterapiji ga ne bi smjeli dati zbog tog krvarenja koje je
kod tebe prisutno. Ti si svjesna da si došla do situacije u kojoj moraš
da se boriš svim silama. Sad se smjesti, pa se vidimo uskoro - po
nastupu se vidjelo da ovi ljudi znaju šta rade, što je bilo potpuno
dovoljno da opravda moja očekivanja, na osnovu onog što sam igrom
slučaja čula o Sarajevskoj onkologiji.
Ponovo Alisa. Alisa u zemlji čuda - drugi dio. Knjiga dva.
Sarajevo. Drama počinje. Pomislila sam Bože, gdje se sad ovo
nalazim, iako je Odjel onkologije već na prvi pogled u poređenju sa
bihaćkom bolnicom bio svemirski brod. Odveli su me da se smjestim
u sobu sa jednom starijom gospođom, jednom majkom kako bi u
Bihaću rekli, a ovo je kad nešto hoće baš bila majka i to naša majka iz
Ključa. Onda smo nas dvije pričale kako ima puno oboljelih od raka sa
Unsko Sanskog Kantona i o tome da joj je to deveta kemoterapija, da
ona prima neku crvenu, da je bole noge, da joj nije otpadala kosa, ali
da mora da gura, šta će. Kasnije je majki došlo vrijeme da klanja, a
kako nije bila u stanju da ustane zbog bolova u nogama, obavljala je to
sa malom postekijom na svom krevetu.
- Sine moraš vjerovati u dragog Allaha. Evo ja sam primila već
devet, ništa ne znam šta će biti, ali molim dragog Allaha da nam da
zdravlje, biće nam kako je on odredio.
- Znam, majka - govorila sam iz svog kreveta.
- Ja sam hvala Bogu dobro, kad odem kući prvo ništa ne mogu ni
piti ni jesti, kasnije kad me malo popusti, pa počnem i jesti i piti i
popravim se dobro. Kemoterapija mi uvijek skine par kila, ali vratim
nekako do sljedeće. Moraš sine vjerovati, moraš.
- Vjerujem majka, vjerujem, Bog je jedan, biće kako On odredi -
govorila sam i divila se snazi volje ove žene, da praktikuje vjeru na
svu svoju muku. Cijenila sam uvijek prave i istinske vjernike svih
vjera.
- E tako je sine - počela je da se moli i klanja.
Iz kreveta sam razgledala sobu. Soba broj 5. Moj je posljednji
krevet u nizu tačno pod širokim prozorom. Pogled s trinaestog sprata
na Sarajevo, i to na moje Sarajevo, baš onaj dio grada gdje sam često
boravila, pogled na mog "Gogu”, kafe klub koji je držao nas
dugogodišnji istoimeni dragi prijatelj, nekad popularan sarajevski
mangup i veoma omiljen kod raje. A raja kod Goge je bila u to
vrijeme od najvećih muzičkih imena do najpoznatijih političara.
Nikada nismo došli u Sarajevo, a da nismo svratili kod Goge. Voljela
sam to mjesto, a inače sam tip koji ne voli puno mijenjati bazu. Baš
tako, "Gogo” nam je bio baza i odlično je što sam imala pogled iz sobe
baš na tu stranu. I to mi je davalo neku sigurnost.
Grijanje u sobi, tačnije radijator je bio par sati vreo, pa par sati
hladan. Bilo mi je zima, umotala sam se i samo su mi se oči
pomjerale. Velika soba sa tri kreveta, ormarom sa tri krila,
umivaonikom, ogledalom, a na moju radost svaka soba je imala
vlastiti wc. Nisam ga više morala dijeliti sa cijelim odjelom, nego
samo sa cimericama iz svoje sobe. To je bilo olakšanje. Puno lakše,
puno čišće i uvijek pod kontrolom. Pripremila sam se na jedno novo
upoznavanje sa svim što me čekalo iako nisam mogla ni zamisliti šta
je to tačno.
Uskoro sam saznala da nekim pacijentima smetaju mirisi parfema,
dezodoransa i da ih oni uglavnom i ne koriste. Samo šampone na
biljnoj bazi, sapune i baby kupke. Pogotovo kad krene opadati kosa,
kada je koža osjetljiva, onda obavezno samo baby kozmetika. Tek što
sam došla, a već sam bila puna novih informacija. A onda se pojavila i
prva medicinska sestra koja je išla pravo prema meni.
- Ooo, jel' to nova pacijentica? Sad ćemo mi to brzo riješiti. Ja sam
došla malo da te bocnem, da izvadimo krv, pa bih te molila da zavrneš
rukav da to lagano obavimo.
Bila je crna sa šiškama, živahna, vrlo samouvjerena i ja se nisam
ni snašla ona je obavila posao s venom. Bila sam uplašena i praktično
je to bila već gotova stvar.
- Gotovo, prošlo, nemaš se čega bojati, ubola ... evo još malo i
gotovo -rekla je sestra, a ja sam pročitala na njenoj kartici sa uniforme
da se zove Edina i zapamtila sam je odmah.
Ponovo sam dobila braunilu, ponovo kopčanje infuzije, ni sama ne
znam šta sam sve tada primala i kad se crna sestra vratila da to
obavimo zapričale smo se. Njoj je također bio poznat moj glas.
Shvatila sam to po načinu kako me odjednom gledala, ali nije bila
sigurna da li je to taj glas, njoj kaže poznat po pjesmi "Idi, idi moja
vilo” a onda sam joj ja rekla da jeste, da može biti sigurna i da sam ja
navikla na to da me niko ne prepozna, dok ne progovorim.
Bila sam gladna i uskoro se pojavila Maša, moja lijepa rodica, s
tatine strane, sarajka koja je preko Alme obavještena o tome da
umirem od gladi. Mašu dugo nisam vidjela i bilo mi je drago što je
došla. Bila je lijepa kao i prije, zaključila sam gledajući njenu divnu
smeđu kosu dok je vadila iz velikog cekera domaću supu, zeljanik,
voće. Pokušala sam da jedem, ali nije išlo odmah. Odložila sam
plastičnu kutiju sa hranom i planirala nastaviti kasnije. Pričale smo o
dijagnozi. Sjećam se da je pregledala papire, krvnu sliku, da je
prepisivala nalaze, pa bi ih onda javila tetki koja je zvala svako malo.
A druga tetka je bila sa mnom u kontaktu online, tako da je ona
prenosila vijesti drugoj strani, majki i ostalima.
Bilo mi je teško uopće biti živa tog dana. Sve mi je bilo teško. Bilo
mi je teško BITI. Postojati. Virila sam kroz sjenu svojih gustih
trepavica šta se dešava. Maša je ugodno pričala, a ja sam gledala kako
joj je divna ta kosa i jedino sam željela da spavam, a san mi nije
dolazio na oči. Soba se uskoro napunila, došla je posjeta, moji
sarajevski prijatelji i iznenadila sam se otkud već posjeta, otkud znaju.
Tada sam se trudila svim silama biti nasmijana, pokušavala sam svo
vrijeme održati širom otvorene oči i razvukla sam široki osmjeh.
Došao je moj frizer Ado, moja Ela, Ajla i Sabina, bivši bihaćki
komšija Emir, moj rodjak Muhamed, kojeg sam jako voljela kao
dijete, a prema kome sam tog dana bila jako gruba i baš mi je žao zbog
toga. On se vidjevši mene u toj bolničkoj sobi toliko rastužio da bi
zatim pustio suzu, a ja sam zbunjena cijelom situacijom vrlo grubo
rekla "Što ti plačeš, ako ja ne plačem”, a najradije bih vrištala od
nemoći, od očaja, jer svaka suza moje posjete je govorila više od
hiljadu riječi. Nisam se ni morala gledati u ogledalo, te suze su mi sve
govorile i upravo to me i plašilo, pa sam valjda sam zato bila tako
gruba. Zbog straha nisam znala primiti i prihvatiti nježnost u to
vrijeme. Bila sam izgubljena, poluživa i polusvjesna. Soba se ubrzo
još više napunila, osjetio se nemir u zraku, svi smo bili zbunjeni, i oni
i ja. Svi su pričali uglas osim mene, a kako je vrijeme prolazilo i moja
posjeta bila sve glasnija, uletjela je sestra sa pozivom mog doktora da
dođem u ljekarsku sobu. Tačno u pravo vrijeme, jer tada sam se
osjećala isto kao onu noć kod kuće kad su svi pričali u isto vrijeme, a
ja na kraju pobjegla kod susjede Sandre.
- Azra - doktor me zvao mojim pravim imenom, kako je pisalo na
papirima Azre Kolaković. Tada sam pomislila da on pred sobom vidi
samo Azru, još jednu pacijenticu. U tom trenutku sam svom snagom
poželjela biti ona Donna, žena puna snage i hrabrosti da prebrodim
ovo sve.
- Ovo je cirkus! Ovoliko posjete neće biti moguće ubuduće. Ne
dozvoljavamo inače posjetu po sobama i ne znam kako je došlo do
ovoga. Vaša posjeta bi morala znati da ste vi pacijent sa veoma
ugroženim imunitetom i da sada moraju da vas puste na miru, da se
saberete i da mi radimo ono zbog čega ste tu, a pogotovo što nakon
kemoterapije morate odmarati, paziti na viruse i popravljati imunitet,
tako da ovoliki skupovi više ne dolaze u obzir, ali sve to za Vaše
dobro. - govorio je moj doktor Pašić, doktor koji je i vodio moj
onkološki slučaj. Bio je vrlo prijatan.
Moram priznati da me tog dana spasio. Gore mi je bilo kad sam u
gužvi i svaki put se to potvrdilo. Previše ljudi odjednom mi nikako
nije odgovaralo. Umarali su me razgovori, iako sam ja minimalno
pričala, umarali su me i razgovori koje su vodili drugi, a ja samo
slušala. Nisam imala snage da pričam. A nisam znala ni šta bi im
rekla. Pogled na mene u tom krevetu je dovoljno govorio. Sporim
koracima sam se vratila u sobu gdje je ostala jedino Maša. Džavid je u
međuvremenu stigao drugim autom.
- Nećemo se više nikad razdvajati, morala sam čekati pred
zgradom, smrzla sam se, gladna, umorna, bolesna.
- Dobro je, gotovo je. Prošlo. - Džavid je bio tu i ja sam se odmah
osjećala kao kod kuće. Naravno i ovdje je bio odmah zaposlen oko
administracije i papirologije kod glavne sestre, tako da je bio malo s
nama malo u drugim prostorijama. Prijava, knjižica, osiguranje,
njegova dozvola za ulazak. Oduševilo me što se na odjelu osjećala
disciplina, red, iako su se ljudi kretali i prolazili hodnicima, tačno se
znalo gdje idu i šta rade. Disciplina.
Maša je morala da me napusti, jer je vodila kćerku Iman u
muzičku školu. Planirale smo hranu za sutra, a ona se u međuvremenu
dogovorila sa sestrama da je puštaju na odjel sa Džavidom u bilo koje
doba kao moju najbližu rodicu. Meni je tih prvih par dana na
onkologiji stalno nešto trebalo. Ili vode ili mandarina, toalet papira,
Džavid mi je svako jutro cijedio narandže kod Goge. Jela sam i
bolničku hranu i Mašin ručak, sve s ciljem da se makar malo
udebljam. Nisam baš imala apetita, ali jela sam na silu. Taj prvi dan
sam se sjetila kako mi je prijala tetkina rendana jabuka u Bihaću i
zamolila sam Mašu da mi kasnije napravi isto. Nisam imala snage ni
volje da je jedem onako čitavu, ako nije bila u komadićima ne bih je ni
pojela. Uglavnom kasnije sam uslikala prazne zdjele i poslala Maši
sliku.
Probudila sam se u toploj sobi. Bilo je vrijeme kad su radijatori
vreli i malo sam smanjila grijanje. Bilo mi je čudno što nas niko nije
budio obzirom da smo u Bihaću ustajale u 6, pa spremale ormariće, pa
hiljadu čuda .. e ovdje toga nije bilo. Negdje oko osam sam čula zvuk
kolica sa hranom. Doručak. Onda vizita.
Za doručak je stigao ABC sir, dvije kriške crnog kruha, čaj i jedna
velika narandža. Uzela sam čaj, ali sam odmah odustala od njega jer je
bio sa šećerom, a ja već par godina izbjegavam sladak čaj. Mogla sam
dobiti zamjenu bilo čega i bilo je veliko olakšanje u poređenju sa
agonijom kuhanih jaja iz Bihaća.
- A možemo li mi jesti ove neke namirnice tipa kruh, sir, čula sam
da brašno, šećer i sve životinjskog porjekla treba da ukinemo i jedemo
samo svježe uglavnom?
- Pa ... ja bih predložio da jedete sve osim crvenog mesa i šećera.
Sve umjereno je podnošljivo, ali naravno mogla bi se ova bolnička
ishrana još unaprijediti i prilagoditi onkološkim pacijentima, ali
nažalost ekonomija kao što znate sve određuje. - odgovorio mi je
doktor Pašić.
Zaboravila sam spomenuti da me prvu noć jedna doktorica
detaljno pregledala. Ispitala me sve moguće, ispipala sva kritična
mjesta, ona moja mala jaja - limfne čvorove, stomak, grudi, kvržice na
grudima, sve u detalje. Imala je kosu srednje dužine, bila je mlada, po
mojoj procjeni i najmlađa doktorica na odjelu, nosila je naočale sa
tankim okvirima, u bijelom mantilu, vrlo profesionalna, smirena i
ažurna. Nije se šminkala, bila je lijepa brineta i zvala se Elma.
Pratila sam njene upute povuci rukav, skini majicu, digni ruku i
slično i dok je trajao taj pregled potpuno sam zaboravila da sam
bolesna. Zabavljalo me to što sam poslušna i tiha. Odlučna da
doktorici odgovorim na svaki njen zahtjev, potpuno sam se predala, a
onda sam i ja njoj postavila par pitanja. Bila je vrlo ljubazna,
ponavljam veoma profesionalna i predana poslu koji je obavljala.
Viđala sam doktoricu u akciji i sa drugim pacijentima, uvijek ozbiljna
i vrlo odmjerena.
Ponovo sam bila priključena na neku infuziju, ni dan danas ne
znam šta sam sve primala, ali šta god da sam primila tada, pripremilo
je moje tijelo za kemoterapiju. Uskoro se bližio i taj dan.
Posjetila me Aida, mama od Sare koje je slavila osamnaesti
rođendan pred moje saznanje o dijagnozi.
- Jesam ti rekla da je kancerogeno?
- Jesi, draga Donna ne daj se - iz Bihaćke bolnice je sve izgledalo
drugačije, a ovdje je sve dobilo novu perspektivu. Odjel onkologije je
naš zadnji voz u koji moramo uskočiti, bez obzira što ne znamo gdje
idemo ili možemo ostati na tom peronu i čekati svoje zadnje izdisaje, a
meni je život već mahao iz voza. Morala sam uskočiti inače ode moja
duša bez mene. Neko preživi i bez kemoterapije. To je također sreća.
Ali ja nisam bila u situaciji da priuštim sebi takav izbor da se liječim
prirodno. Da nisam uskočila u taj voz, ne bi me možda do danas ni
bilo. Metastaze su učinile svoje, proširile se i bila sam vrlo ozbiljan i
težak slučaj.
Dr Pašić me pitao još prvi dan da li ću dati izjavu za medije budući
da stalno zovu ili da to obavi njihova služba, a ja sam rekla neka to
obave službenici bolnice, jer nisam bila u stanju razgovarati na
telefon, a pogotovo ne davati ikakve izjave. Šta da kažem za Dnevni
Avaz, naše najtiražnije dnevne novine, da im kažem da sam poluživa u
strahu od kemoterapije, da imam rak i metastaze, pa da mi majka
pročita i da je srce strefi? Ne, nisam mogla davati izjave, samo sam
zamolila doktora da ne govore da je rak, iako je svima bilo jasno o
čemu se radi, sa obzirom da sam na onkologiji, ali zamolila sam da to
ne pišu u novinama, bar ne odmah.
S prvim doručkom je stigao i Džavid. Donio mi je sok od
narandže, koji sam ja popila u dahu, čemu se on sa zadovoljstvom
čudio jer mu je bilo drago da tako pijem. Svako moje konzumiranje
bilo čega je bio dobar znak.
- Samo pij. Napravit ću ti ja još ako hoćeš? - Džavid me pazio
najbolje na svijetu. Njemu ne bi bilo teško ponovo otići do Goge,
napraviti sok i vratiti se na trinaesti sprat sa svježim cijeđenim
narandžama za mene. Pogotovo u Bihaću kada nas je sve šokirala
vijest o raku, Džavid se brzo snašao i organizovao svu moguću hranu
uz pomoć prijatelja koji su slali sve što kod nas nije bilo sa Zapada.
Tako su mi stigle kapsule graviole koja popravljaju imunitet, poznati
med Krešić Pčelarstva iz Hercegovine, vitamin B 17 u kapsulama,
hemp oil (ulje konoplje), te razne kapi i preparati za imunitet,
detoksikaciju, recepti i savjeti.
- Džavide, kad budem primala prvu kemoterapiju, ako preživim
biće to moj novi rođendan, pa me napomeni da zapišem taj datum.
- Naravno, tvoj preporod, sad ćeš se ti popraviti, konačno si došla
da se liječiš, tamo ti ništa više nisu mogli uraditi. Ovdje će te srediti,
samo izdrži.
- Baš tako. Ako sve prođe dobro biću onda škorpija - i tetka je
škorpija i Dino i Sjena i Hana je čini mi se.
- Hana voditeljica?
- Da, ona.
A Hana #OpetNajljepša je zgodna crnka, lijepa voditeljica
muzičkih emisija Hayat televizije, najpopularnija i najuspješnija
domaća tv kuća, a kasnije i moja izdavačka kuća za BiH. Posjetila me
par dana prije još u bolnici u Bihaću, gdje je stigla iz Zagreba i bilo mi
je malo krivo što je vidim iz razloga što mi je to govorilo da su se
vijesti proširile, a naravno da mi je bilo i jako drago da me obišla, iako
se i ne sjećam više šta smo tada pričale. Znam da je spominjala svoju
nanu koja se borila sa rakom i izgledala je prilično uznemireno.
 Ubrzo mi je Džavid donio Dnevni Avaz sa objavljenim vijestima
da sam primljena u klinički centar Sarajevo u kritičnom stanju, ali
nigdje se nije spominjao rak. Dobro je, pomislila sam. Majka neće
pročitati. Bila sam svjesna da joj moramo reći što prije. Tetka kaže da
je majka po malo skužila da nešto ne štima, ali da to dobro podnosi.
Govorila je svima "Ja sam vama rekla da je ona za Sarajevo, vi meni
ne vjerujete”. Uglavnom moja stara majka je bila dobro i to mi je
jedino bilo važno.
Maša je gledala je moje nalaze. Bila je šokirana krvnom slikom, a
ja sam i njoj onda rekla da tu i nema slike, da je samo ram ostao,
"okvir moja Mašo, futrola, nema sadržaja"... nakon čega smo se
smijale. Vidjela sam i po Maši da stanje nije dobro, znala sam da ništa
ne štima. Moj strah od kemoterapije je samo rastao i rastao. Otkrila
sam se i pokazala Maši otekline limfnih čvorova na preponama, a na
njoj se vidjelo da se potresla. Što se iznenadila zbog jaja, ali što se
iznenadila kada je vidjela da sam toliko mršava, to nije mogla sakriti.
Vidjela sam to u njenim očima. Ona je uskoro ponovo morala da ode u
muzičku sa Imančicom i ostala sam sama. Sama sa svojim mislima.
U međuvremenu su svi saznali da sam u bolnici u Sarajevu,
Dnevni Avaz je učinio svoje i Džavidov telefon je gorio od poziva.
Nisam ništa objavljivala na Facebooku u to vrijeme, jer nisam imala
snage ni za nikakve objave, smatrala sam da sam rekla dovoljno i baš
kako sam u svom postu i zaželjela malo podrške tako sam zaželjela i
malo mira, te sam mislila da me to i čeka. Mir, tišina, bolnica,
liječenje. No, već drugi dan je krenula posjeta baš kao u Bihaću. I
znani i neznani su dolazili i bila sam svjesna da će biti gužve.
Prošlo je samo par dana u sarajevskoj bolnici. Zid mog FB profila
zatrpan zeljama za brzo ozdravljenje. Još uvijek su ljudi bili u
nevjerici. Donna ima rak. Koja Donna? Donna Ares? Donna Ares ima
rak, ma nemoguće ili Donna ima rak pitanje je hoće li preživjeti, a bilo
je i priča u kojima su me otpisali. Shvatila sam to po sadržaju poruka
koje sam pregledala redovno, ali zbog igle u desnoj ruci i
nemogućnosti da tipkam, nisam uspijevala svima odgovoriti, jer se
inbox punio neviđenom brzinom. Dok bih ja odgovorila na dvije, već
tri nove bi stigle.
Džavidov brat Nino se odjedanput pojavio u sobi i kad me vidio
ponovo su mu krenule suze, kao onda u Bihaću.
- Nino, dogovorili smo se da nećemo to.
- A znam, al šta ću kad je to jače od mene, ti znaš Donna kakav
sam ja.
- Hajde sad će biti dobro. Sad sam u Sarajevu. Na sigurnom.
Dobro je da smo ovdje - nekako sam smirila Ninu. A na isti taj način
sam smirivala i sebe i često se sjećala rečenice moje Sabine kad kaže
samo da ti nama odeš u Sarajevo i svi ćemo biti sigurni. To mi je
porodica govorila i svi ostali, ali njen glas nekako mi je zvonio
najviše.
Kad sam ostala sama pokušala sam da čitam knjigu Isidore Bjelice
"Spas”, poznate srpske autorice koja je i sama prošla strahote raka i
objavila ih upravo u toj knjizi. Došla sam do dijela gdje kaže da je
bolesnica iz sobe br. 5. I ja sam bila bolesnica iz sobe br. 5 i uslikala
sam tu stranicu i objavila na FB-u. Nisam mogla čitati dalje i nikad je
nisam pročitala do kraja. Pokušavala sam da zaspem. Taman kad bih
uhvatila očima neko od medicinara bi me probudio. Mijenjale su se
flaše, a onda sam razmišljala kako sam ipak mirna, iako sam u
mislima bila u panici. Odradila je ona krv svoje, pomislila sam,
misleći u tom trenutku na dvije doze krvi koje sam primila u Bihaću.
Stalno sam se zezala na račun transfuzije i svoje vampirologije, onih
sokova i ampula, šaleći se da pijem krv na slamku i govorila sam "daj
Bože da je ova osoba čija je krv neki miran tip, ne bi li me malo
smirio”. Zezala sam se stalno. Bilo mi je teško saznati, prihvatiti i
priznati sebi da sam u problemu, ali uvijek sam nekako nalazila
motive koje sam mogla da okrećem u humor, uglavnom na svoj račun.
A onda je došla naša tetka Cisa. Tačnije, tatina rodica, Narcisa, a
svi smo je zvali tetka Cisa, iako ja ni sada nemam pojma čija je ona
zapravo tetka. Ona je bila prava sarajevska dama, intelektualac,
neuropsihijatar u penziji i imala je iskustva sa onkološkim
pacijentima. Bila mi je u tom trenutku i tetka i psihijatar i doktor i
rodbina, ispričala sam se, sjećam se da sam pričala bez prestanka o
svom strahu od kemoterapije i loše krvne slike i hoću li i mogu li ja to
preživjeti. Moje oči su bile te koje blistaju, te koje isijavaju život i ona
kaže da pogledom na njih ne vidi bolesnu osobu. Rekla je također i da
ne ponavljam više riječi krvna slika, jer sama sebi pravim psiho
blokadu. Rekla je da moram vjerovati doktorima, da će to sve biti
uredu. Moram priznati da me prilično ohrabrila.
Treći dan su me prebacili u apartman. Soba broj 8. E to je već bio
moj teren. Moj broj 8. Po numerologiji su ljudi sa brojem osam vječiti
ratnici, osuđeni na borbe i borbe kroz život. Njima ništa ne ide lako i
za sve se moraju namučiti. Tako da je moj Ares i po numerološkim
opisima bio baš prikladan. Moje zanimanje za astrologiju,
numerologiju, lucidne snove i slično, bilo je iz čiste zabave i
radoznalosti. Puno sam toga pročitala, pa sam se stalno bavila raznim
analizama i poređenjima. I tačno znam sa kojim znakovima se nikad
neću složiti, a sa kojima imam savršene odnose što se pokazalo i u
praksi, bez mog prethodnog znanja o nečijem znaku.
Čitala sam razne poruke i nešto listala po telefonu. Ne znam kako
mi je pod ruku došla poruka Jelene Karleuše, ali pročitala sam je
ponovo. Nije to bila jedna poruka, bilo je tu više poruka koje mi je
poslala dok sam još ležala u Bihaću. A pisala je mojim jezikom. Rekla
je šta ti može taj rak? Napadni ga isto kao što je on napao tebe. Pisala
je o kemoterapiji, da to primaju i bebe, pa ako mogu bebe mogu i ja.
Samo hrabro i odlučno. Svašta je pisala. O ishrani, o kemoterapiji - o
svemu. Ali kad je rekla NAPADNI GA probudila je ratnika. Bile su to
prave riječi. Otvorila mi je oči. Postidila me. Pa gdje mi je pobjegla
odlučnost? Pa možda je u pravu. Možda mu baš trebam objaviti rat. Pa
nisam ja došla njemu nego on meni. Halo .. otkud ti u mome tijelu ..
ko te zvao i šta tražiš ovdje. Počela sam odjednom razmišljati na pravi
način, tačnije na svoj način. Mogla sam jasno čuti sve te misli i njene
poruke. Budila sam se polako. Nakon zadnjeg razgovora sa
doktoricom Elmom, tetkom Cisom i sad ovih poruka Jelene Karleuše,
velike srpske i balkanske pop dive, koja je došla do mog broja čim je
saznala i poslala ohrabrujuće sms poruke vrlo odlučnog tona, gotovo
naređivačke ... e sad ćes lepo da primiš te terapije .. koliko .. četiri ..
odlično . samo agresivno!! Odličnoo??? Šta tu ima odlično? Ali ovaj
put to "odlično” mi je dalo energiju. Opet sam se sjetila da sam Ares,
ratnica, a ovo je moja borba. To je moja najveća borba u životu. Bila
sam blizu, ali još uvijek ne potpuno sigurna u sebe, ali dosta sigurnija
nego prije samo desetak minuta. Bože daj mi snagu Zmaja.
Moj apartman je bio jednokrevetna soba sa ormarom, ormarićem,
umivaonikom, ogledalom i velikim tv-om na zidu. Stolica i stolić su
bili pod prozorom ispred kreveta. Tu je ponovo sjedila moja lijepa
Maša i pričale smo o vjeri.
- Dovim za tebe i tvoje zdravlje. Da uz Božiju pomoć izdržiš ovo
iskušenje, da ti dragi Allah da zdravlje i da budeš dobro.
- Pa ako je Allah presudan Mašo onda nema nikakvog razloga da
ne budem dobro. Ako ćemo po tumačenjima da su bolest i rak kazna,
nema nikakvog razloga da me kažnjava i ja ne vjerujem u to, ali ako je
Allahovo iskušenje onda na tu temu možemo razgovarati.
- Sad ćes primiti kemoterapiju. To je otrov, ali je i lijek. Ti se
normalno bojiš, ali vjeruj u dragog Allaha i izdrži to. Samo odabrani
imaju šansu za iskušenjima, inače bi Bog od tebe digao ruke, ovako ti
je dao priliku da se boriš. - Maša je bila vjerski čovjek.
- Ja nemam s Allahom problema. On i ja se uvijek nađemo kad
treba i počinjem da razmišljam baš tako da je ovo samo jedno veliko
iskušenje i to najveće do sada. Sve sam želje ostvarila i sve stekla
svojim radom, šta ja to još specijalno mogu da postignem, koncert na
Koševu, eto jedino mi je možda žao što to nisam ostvarila do sad, još
neki dobar i kvalitetan koncert u Sarajevu. Nije bilo prilike. - tako sam
govorila jer sam bila ubijeđena da se neću još dugo moći baviti svojim
poslom.
- Kad ozdraviš biće pobjednički koncert u Sarajevu.
- Ne, ja se ne žalim. Ja sam potpuno svjesna. Sad ovo liječenje,
ako je to ključ kako svi tvrdite može potrajati mjesecima, pa operacija,
pa oporavak mjesecima, ti znaš kako to ide, hormoni, problemi, Boga
pitaj kad ću ja opet biti ovako kakva sam bila prije bolesti, tako da
sam vrlo realna i uopće ne kukam, samo iznosim činjenice.
- Zato sad razmišljaj samo o bolesti, tj kako da budeš dobro, nemoj
misliti ni o poslu, samo o tome kako ćes se oporaviti i radi na tome.
- Pa znam, zato to i spominjem, sve sam postigla, dalje je samo
održavanje nekakvog kontinuiteta, nema tu više izazova i mislim da
sam se poprilično i zasitila svega toga, estradne monotonije i da mi je
trebala neka promjena u životu. Evo ako ćemo tako gledati, koliko
sam htjela promjenu Bog se potrudio da mi naštima najveću promjenu
u životu. Iskušenje Mašo, a bolest je samo stanje koje moram da
počistim sad, kako god znam.
U tom je došao moj doktor da mi saopšti da ćemo u četvrtak
krenuti sa premedikacijom za kemoterapiju u petak.
 Poglavlje XI

Četvrtak. U sobu je ušla medicinska sestra u plavoj majici sa

natpisom "Bože daj mi strpljenja, ali brzo”. Odmah mi se svidjela.
Crna, kratko ošišana, sa naočalama, podsjećala me na moju susjedu
Sandru. Veoma odlučna. Sestra Emira. Imala je crveni ruž na
nasmiješenim usnama. Morala je ponovo da me ubode, jer se zaštopala
vena. Bila je brza i konkretna i to mi se baš svidjelo. Svi su vrlo
profesionalni. Voljela sam disciplinu, valjda što sam još kao mala bila
disciplinovano dijete zbog silnih obaveza oko vježbanja klavira,
muzičke skole, privatnih sati engleskog jezika, hora i svih ostalih
obaveza oko redovne osnovne škole.
Voljela sam red a to se na ovom odjelu definitivno osjećalo. Čim
bi ušao neko od medicinara sva posjeta je morala napustiti sobu.
Uskoro je stigla Maša, a s njom i svjež ručak. Presvlačila sam se u
čistu pidžamu, jer sam se već prilično usmrdila od ležanja, pa sam
pokušala malo da se operem. Gledale smo moje tanko mršavo tijelo i
kukove koji su stršali ispod kože. Grudi su se ispuhale. Koščato tijelo
bez imalo oblina.
- Mašo, pojeo me ovaj rak.
- Neka je, sad će kemoterapija pojesti njega.
- Da. - jedva sam izgovarala ležeći, bila sam mirna samo su se
usne pomjerale.
- Jesi li vidjela poruku što sam ti poslala? Svaki posao započet
petkom je hajr. Biće to dobar posao. Znači tvoja kemoterapija ide
sutra uz Allahovu pomoć i nema šta da se bojiš.
 - Neću, vidjela sam al nisam mogla tipkati da ti odgovorim.
Naravno, svaki posao započet petkom je dobar posao. To znam. Vidiš
Mašo kako to Allah naštima kad te voli. Nisam bila čovjek od vjere i
sve sam interpretirala svojim jezikom, znala sam proučiti svega dvije
sure, nisam govorila "Ako Bog da”, "Allaha mi” i slične stvari,
pogotovo ne kroz medije, ali sam u srcu uvijek vjerovala u silu koja
nas spaja u jednu cjelinu. Smatrala da se vjera nosi u srcu i da nije
bitno ko je koje vjere dokle god je dobar čovjek. Za starije ljude koje
sam uvažavala obavezno je išao sellam, ali za sve druge i drugo nisam
isticala vjeru u prvi plan, jer je svačija vjera nešto lično i vrlo intimno.
Bila je smjena na odjelu i ovaj put je mlađi medicinar ušao da mi
isključi posljednju bocu, poželio mi laku noć i ugasio svjetlo. Vrlo
brzo sam zaspala.
Sanjala sam da učim ezan. Ezan je islamski poziv na molitvu.
Negdje u noći s vrha minareta neke velike lijepe džamije. Sanjala sam
samo noć i svoj glas. Ja mujezin! Učim ezan! Moj glas! Bilo je to
nešto najjasnije što sam sanjala, isto kao što sam jednom sanjala da me
pogodio metak u stomak. Osjetila sam toplinu iznutra, a sad se
pojavila sumnja da je to možda i bio trenutak kad se rak pojavio,
možda neki tajni signal intuicije, ali nebitno, san je bio stvaran. Imam
tu sposobnost da ako me nešto probudi ponovo zaspem i nastavim
sanjati isti san. Ne znam kako, nisam to vježbala, ali mogla sam. Ne
svaki san i ne uvijek, naravno. Mislim da je ovo učenje ezana bio
jedan od onih snova koje sam mogla nastaviti da sam se kojim
slučajem probudila, jer bio je tako stvaran, tako realan, tako divan.
Učila sam ezan tačno, tečno, razgovijetno, obuzimala me toplina
trenutka dok sam pred sobom vidjela samo tamnoplavu noć i
zvjezdice svuda okolo i čula vrlo jasno i glasno svoj glas "Allahu
Ekber, Allahu Ekber... ” osjetila sam neki beskraj. I svu ljepotu mira.
Bio je to jedan čisti i bliski susret s Bogom.
Ujutro sam ispričala Maši i Džavidu svoj san. Bila je tog dana
Hidžretska Nova godina. Sve se pripremalo za prvu kemoterapiju.
Sestra Dženana je donijela tacnu punu flaša, a zatim je donijela još
jednu. Prva kemoterapija se obavlja pod pojačanim nadzorom u
slučaju nepoželjnih reakcija i alergija na toksične lijekove, koje znaju
biti jako neugodne, od osipa, gušenja pa čak do jednog slučaja kada je
pacijentica dobila blaži srčani udar. To su bili glavni rizici i zato je
prva bila jako bitna. U slučaju da pacijent ne podnosi taj lijek ili se
desi neka od alergija odmah se prekida proces i kemoterapija se
mijenja, tj kombinacija toksičnih lijekova.
Mislim da je taj dan došla i Imančica sa tetkom Aidom iz Bihaća i
Mašinom mamom Jasnom. Iman je bila slatka djevojčica, svira klavir,
igra balet, skija i pravi je primjer fino vaspitanog djeteta.
Ušla je sestra Dženana, a ja sam gledala u one flaše i pitala je:
- Hoće li to sve meni?
- Hoće. - rekla je sestra Dženana mirno.
- A kako toliko toga ima?
- Pa ovo je lijek, a ova druga za ispiranje vena, pa opet lijek, pa
malo isperemo, i tako.
- A ovo?
- Ova velika šprica je kalcijum koji primaš prije svega - mojih
hiljadu zašto, njenih hiljadu zato .. a sestra je bila strpljiva, pa mi na
sve odgovarala dok je namještala stalak za lijekove i kačila vrećice
infuzije.
- Hoćete li molim vas napustiti sobu, pa da krenemo polako -
sestra je zamolila da po protokolu izađu svi. I krenulo je.
Prva kemoterapija. 24.10.2014.
Bila jednom jedna Donna Ares, mislila sam.
A nisam ni pomislila da ću umrijeti, nego sam bila sigurna da se
ovog trenutka jedno poglavlje završava. Sklapamo korice. Sve smo
pročitali. Sve je rečeno. Kraj. Idemo sad u knjigu broj dva. Otvaramo
nove korice. Čitamo neke nove naslove i redove i sve sam posmatrala
kao novi početak. Koliko god u strahu bila sam spremna u glavi za
svoje novo rođenje.
24.10. Škorpija. Super.
Kemoterapija je krenula. Kapala je satima. Doktor je ulazio svako
malo i vršio kontrolu. Sve je bilu uredu. Morala sam svaki čas u wc,
gotovo svakih sat vremena jer sam vec pucala od tekućine koju sam
primila prethodnih dana, pored ovih silnih novih flaša. Vukla sam se
do toaleta vukući za sobom stalak sa lijekovima. Nije mi se dalo svaki
čas zvati sestru da isključi, pa uključi. Kao što rekoh ne volim
komplikacije, a to bi onda bilo nešto što je za mene prekomplikovano.
Ovako mi je bilo lakše. Stalak u ruke i lagano tamo, pa nazad u krevet.
Onda sam rekla da ću smisliti i patentirati krevet za primanje
kemoterapije sa ugrađenim toaletom za teško ugrožene pacijente i one
koji imaju problema sa bešikom. Pa to nije bilo normalno. Lezi,
ustani. Maša je cijelo vrijeme bila sa Džavidom uz mene, s tim što je
on ponovo obilazio ljekarske sobe u potrazi za informacijama o dozi
tog lijeka koji moramo sami da nabavimo za sljedeću kemoterapiju.
Flaše i lijekovi su se mijenjali jedan po jedan, kako je prolazio
dan, a ja nisam željela znati ni šta primam, ni kako se zovu, ni čemu
konkretno služe. Htjela sam samo da to primim i da idem dalje.
Probudio se u meni mali ratnik. Gotovo. Odlučila sam se roditi
ponovo. Oprostila sam se sa dijelom sebe i pomirila se s tim da idem u
rat protiv najvećeg neprijatelja zvanog rak koji je odlučio da me
pojede bez najave, ali neće moći.

"I kada pomisliš da vatre više nema, razmisli ponovo

jer biće problema
kad probudiš u meni žar za pobjedom”

Žena Zmaj je dobila svoje stvarno značenje. Super. I ovu misteriju

smo slikovito riješili. Odlično. Samo agresivno, što bi rekla Diva JK.
Evo Jeco krenuli smo agresivno. Za sada dobro ide, pa vidjet ćemo.
Nemam ni osipa, ni mučnine, ni nekih drugih smetnji osim svojih
redovnih umornih i nemoćnih situacija.
Jedan lijek sam primala nekoliko sati, gledala sam kako pada kap
po kap u mali plastični spremnik, pa onda lagano niz cjevčicu u venu,
a svaka iscurena kap bi u staklenoj boci za sobom ostavila balončić,
tako da se flaša prilično napunila balončićima i izgledalo je kao neko
lijepo umjetničko djelo. Fina struktura balona. Svaki balončić je bio
isti. Misli su mi lutale tako da nisam mogla da ih ulovim. Maša je
nešto pričala, a onda smo se vratile na moj san.
- Al sanjati da učiš ezan ... a jel da je ono bio Kurban Bajram kad
si došla u bolnicu u Bihaću. Jer znam da me tetka zvala taj dan, kaže
Donna u bolnici, a ja se sjećam da sam pravila bajramski ručak.
- Jeste, bio je Bajram, vidiš odmah sam rekla Džavidu da će moja
prva kemoterapija biti i moj novi rođendan. I evo danas je, Bog je
naštimao da se rodim ponovo za Novu godinu, ovaj put muslimansku.
Mene okreće na islam i džaba je - šalile smo se na račun mog
vjerovanja koje je bilo čisto, ali ja nisam baratala islamskom
terminologijom poput moje sultanije Maše.
- Ma ti si dobra, zato te je Allah i nagradio.
- Ne znam šta je, ali ja u slučajnost ne vjerujem. Ovo je sve neki
znak. Prvo Kurban Bajram, eto pala sam kad padaju žrtve kurbani,
ponovo se rodila za muslimansku Novu godinu, a znaš da sam zapravo
rođena prvog januara. Ima sila koja to sve fino posloži, a taj ezan isto
nisam slučajno sanjala. Tu smo se ja i dragi Allah sastali. Ne treba
meni više niko ništa pričati o vjeri, ja znam svoju vjeru najbolje.
- Hvala Bogu. A petak, džamijski dan, ma ne može bolje.
Maša je onda pričala vjerske priče i držala mi pažnju. Ušao je
Džavid sa informacijama o Avastinu i pitao šta ima kako ide.
- Evo, Džavide, prevodi me Maša na Islam. - i sve sam mu
prepričala i shvatili smo da me sva ta priča ohrabruje, jer svi smo
vjerovali u nju. Čekali smo da iscuri kemoterapija i sati su prolazili.
Već je bila noć kako je zimski dan prekratak a onda se začulo pucanje.
- Aaaaa, vatromet! - uzviknula je Maša.
- Nova godina je... vidi Mašo, ovo nigdje nema. Žena leži i prima
kemoterapiju uz vatromet. - Džavid je uvijek pokušavao da se našali.
- Pa normalno da se zna da je novorođenje u toku. - šalili smo se
na moj račun, a onda je Maša morala da nas napusti.
Džavid i ja smo ostali sami do kraja. Kad su sve bocice iscurile,
lagano smo prošetali po hodniku. Nije bilo ništa nepredviđeno,
odlično sam podnijela kemoterapiju, nakon 8 sati primanja osjećala
sam ogromno olakšanje.
Preživjela sam, mislila sam. To je to. Tada mi je samo bilo važno
da je sve gotovo i bila sam veoma sretna. Ubrzo je i Džavid otišao da
spava, a ja sam se ponovo vratila u hodnik i produžila na odjel
radiologije na istom spratu jer su imali bolju mrežu za internet.
Objavila sam sliku onih balončića kemoterapije, kokica koje su se jeli
manje više svi onkološki pacijenti u svrhu podizanja leukocita i svoju
sliku sa roza duksom i malim ušima na kapuljači.
Krenule su poruke podrške iz cijelog svijeta. Na svim jezicima.
Inbox je gorio. Ljudi su bili istinski potrešeni. Podijelila sam sa
informaciju da je završena prva kemoterapija. Odlučila sam voditi
mali online dnevnik više radi toga da mi ostanu neki bitni datumi u
memoriji, odnosno na Facebooku, jer nam je u današnje vrijeme
Facebook memorija, a Google glavna enciklopedija, pa kad se danas
sutra sjetim da znam i kad je šta tačno bilo.
Ostala sam još tri dana u bolnici, pod kontrolom nakon prve
kemoterapije, za svaki slučaj i mislila sam da je to to. Osjećala sam se
loše, kako sam se inače osjećala, ali ništa lošije zbog kemoterapije.
Mislila sam da će ostati na tome i držalo me to. Glavna sestra je
pokucala i pitala da li bi primila jednu djevojku u posjetu iako nije
bilo vrijeme predviđeno za posjete. Rekla sam da nema problema.
Uletjela je djevojka crna kratke kose, visoka i vrlo samouvjerena.
Zvala se Nejra i donijela mi je jednu svesku u koju je ispisala čitave
male referate šta treba da volim, ne volim, jedem, pijem, i ono
obavezno "jedi, jedi, jedi” našlo se i u njenoj maloj svesci koju je za
mene pripremila. Došla mi je reći da je ona preživjela rak limfnih
žljezda i čvorova i kad je ona preživjela i ja ću. Rekla mi je tim
riječima i poklonila mi nakit, svesku i još neke sitnice. Bila sam
oduševljena njenim stavom, svidjela mi se što je tako otvorena,
podsjetila me na mene u tim godinama, a imala je samo 18.
Nejra je otišla, a ja sam ostala u razmišljanju o njoj okružena
pozitivnom energijom koju je ostavila iza sebe. Baš me oraspoložila.
Bila sam umorna od odraslog svijeta i ove djetinjaste igre su me dizale
iz mrtvih. Preživjela je. Motiviše me svojim životom. Genijalna ideja.
Svaka čast. Uspjela je. Osjećala sam nekakvo olakšanje.
Pored Nejre i sličnih iznenadnih upada u bilo koje vrijeme, ali ipak
pod kontrolom obilazili su me i doktori sa raznih odjela, prijatelji
moje sestre i zeta dr. Edisa, kao i prijatelji koje sam poznavala od
Goge. Političari, muzičari, bihaćki studenti na školovanju u Sarajevu,
nemoguće je nabrojati ko me sve obilazio. Došli su mi Deen i Dalal,
bosanski pop pjevači, dva odlična vokala i moji stari drugari. Deen mi
je donio kokice i pitao jel me zvala Jelena Karleuša, on joj je dao broj
i preko njega me našla.
- Ona je sat vremena pričala šta će tebi reći, pa kako je to moguće,
pa baš se istinski uznemirila, a ja sam bio potpuno šokiran i svaka ti
čast, ne znam kako bi ja to izdržao.
A onda je došla i Amra Halebić, još jedna mlada bh pjevačica. Sa
svima sam imala korektne odnose i pored toga što su me obilazili
prijatelji, porodica, javne ličnosti i građani, obilazili su me i ostali
bolesnici koji su ležali na odjelu.
Pred prvu kemoterapiju sam se naslušala toliko priča o
nuspojavama koje su me potpuno uplašile tipa otpašće ti kosa, bole
noge, ruke, trnci, jedna gori u licu, druga povraća bez prekida, jedna
stalno plače, druga ima probleme sa kožom i noktima... znači sve što
bi eventualno moglo da mi se desi ja sam saznala ne zbog vlastitog
interesovanja, nego zbog toga što su sami dolazili da me tako hrabre i
pripreme, a nisu ni bili svjesni da su me zapravo samo još više
zastrašivali. Nije me zanimalo šta bi se moglo dogoditi i što sam
manje znala, bilo je podnošljivije.
Ja sam od onih tipova koji se bolje snalaze kad ne znaju šta ih
čeka. Onda se uhvatim u koštac s problemom, snalazim se i riješim ga.
Koncentracija mi je tad na zavidnom nivou i odlično sam se nosila u
praksi sa stresnim situacijama. Baci me u vodu i ja ću isplivati nekako,
ali ovako kad znam previše stvari unaprijed samo me zbunjuju,
blokiraju i demorališu.
- Džavide, ja neću da budem kao oni. Neću da budem žuta, ružna
napumpana lijekovima i ćelava. Oni me tim pričama samo prepadaju
bez razloga. Pričaju mi šta ko ima, ubiše me dijagnozama, a mene ni
moja pošteno ne interesuje. Jooooojjj.... kako ću ja ovo Bože dragi?
- Polako, šta bude biće, borićemo se. Sad je na nama da
popravljamo imunitet, moraš jesti, spavati, odmaraj, oporavi se, a ništa
drugo nemoj da kontaš, a kosa ako će otpasti - nek opadne!
- Pa nema veze, nek opadne, ali što moram znati svaki detalj koji
će se dogoditi, daj pusti mene da se ja sama snađem i ta hrana više!
Ama dosta više priče o hrani, tabletama i medovima, đumbiru, cvekli.
- Hajde izdrži, sad ćemo mi na planinu par dana da ti dođeš sebi.
- Na planinu? Stvarno, e to će biti super za krvnu sliku.
- Da, raspitao sam se već. Ići ćemo na Igman par dana prije nego
odemo za Bihać. Na Igmanu je najveća koncentracija ozona u Evropi.
To je zvanično objavljeno, to je vazdušna banja.
- Odlično, može.
Napustili smo bolnicu i krenuli prema autu. Džavid mi je otvorio
vrata, a ja sam odmah primjetila veliku gajbu narandži za moj sok, i
još neke vrećice sa hranom. Hrana, hrana, hrana, jedi, jedi, jedi. Ok,
jedem. Džavid je namjestio dekicu na spušteni sic i jastuk da mogu
nastaviti ležati. Sjela sam u auto, namjestila se i krenuli smo. Nakon
toliko dana, skoro mjesec i po ležanja u bolnici i onog transporta
sanitetom iz kojeg ništa nisam vidjela bilo je čudno izaći na svjetlo
dana, a još čudnije voziti se u autu i gledati slike kako brzo prolaze
pred očima. Bila sam pomalo omamljena cijelom situacijom, a i
kemoterapija je treći dan od primanja počela da djeluje.
Taman kad sam mislila da je to to, završena priča, debelo sam se
prevarila. Sad tek kreće. Sad će još malo biti to - To. Počela je blaga
omamljenost od kemoterapije i od straha što nisam u bolnici. Nisam
više bila na svom sigurnom terenu iako sam uz Džavida osjećala
potpunu sigurnost, teren je bio drugi i počinjalo je nešto sasvim novo.
Stigli smo na Igman. U jedan stariji hotel. Jedva smo se smjestili u
sobu na spratu, ali koliko sam se ja razumjela u hotelski život, na prvi
pogled ovaj nije radio dobro. Znala sam to po hladnim hodnicima, po
grijalicama koje su se vukle po sobama, po mrtvim i omamljenim
mušicama oko prozora, po prsluku koji je nosila recepcionarka i po
raštrkanom osoblju. Iako su se ljudi zaista trudili da nam ugode, mi
smo brzo shvatili da ovdje nećemo moći ostati jer trebala nam je malo
toplija atmosfera. Pojela sam jabuku koju mi je Džavid isjekao,
pročitala sadržaj Nejrine sveske i objavila kolaž sliku te sveske, soka
od narandže i svog odraza u ogledalu. Na Facebooku su krenuli
lajkovi podrške i rasli su svakim trenutkom. Bila sam sve umornija i
legla sam. Paralelno s lajkovima rasle su i poruke u inbox-u. A otkako
sam sanjala da učim ezan stizale su i brojne poruke tipa u mojim si
molitvama, dovim za tebe, palim svijeću. Moj poziv na molitvu iz sna
se ostvario. Kažu da obično to što sanjaš bude sve kontra na javi. A
ovo je bilo više od sna. Moj poziv na molitvu je bio stvaran i daleko se
čuo. Bog me nagradio. Ljudi se mole za moje zdravlje iz svih krajeva
svijeta svih vjera i nacija. Kao javnoj ličnosti bilo mi je normalno da
se ljudi brinu, ipak kroz svoju muziku postaneš dio nečijih života, ali
ovo je bilo nešto posebno. Ove poruke su bile više od želja. Posebno
lijepe, iskrene i ne vjerujem da ima išta ljepše nego kad vam neko
napiše - želim ti sve što želim svome djetetu, uzmi malo moga
zdravlja sebi, ozdravi trebaš nam, tvoj glas niko ne može zamijeniti
zato ostani.... Bile su to predivne, iskrene ljudske želje. I tada sam
shvatila da je Bog na mojoj strani jer mi je omogućio da konačno
vidim ko sam, koliko vrijedim i koliko ljudima značim. A vidjela sam
da me vole. Voljeli su me svim srcem. Isto kao što sam ja voljela njih i
svaki trenutak proveden sa njima. To je moja snaga. Svaki put kada
bih odgovarala da se zahvalim obavezno bih napisala da ću ozdraviti,
da ću dati sve od sebe i tako praktično davala obećanje, jedno za
drugim, u koje sam i sama počela čvrsto vjerovati. Dok sam to tipkala
davala sam praktično pečat na obećano i tako sam počela da se igram
sa svojim rakom. Svako novo obećanje je bilo veće vjerovanje. Svaki
novi lajk značio je razlog više.
 Ja nisam imala djecu da mi budu razlog za život. Mislim da je
ljudima sa djecom puno lakše izboriti ovakve borbe, jer imaju tu
pokretačku snagu koja im u startu ne da da pokleknu. Ja sam svoje
razloge morala tražiti, pored Džavida i moje porodice nisam imala
nasljednika zbog kojeg bih se borila, jer sama sa sobom se lako
dogovorim da mi je svejedno i šta onda? Onda je teško spasiti se. Zato
sam ja vjerovala u te lajkove koji su mi govorili da im je stalo, da me
čekaju i bili su mi armija moralne podrške. Moji navijači. Ja i kancer u
ringu. Otprilike tako. A notifikacije su zujale non stop i uspavala me
ta pjesma zujalica. Probudila sam se zbog toaleta, a onda su javili da je
reporter Dnevnog Avaza ispred. Ako je moguće da napravi fotografiju
i uputi riječi podrške. Novinarka i reporter su me toplo dočekali,
nekako sam se spustila u hol na par minuta, htjela sam se zahvaliti što
nisu spominjali riječ rak u prvom objavljenom članku i vrlo brzo su
nas slikali. Džavida, mene i moje roza uši. Zahvalili su se i otišli, a mi
smo se uputili u sobu na spratu, koja je bila uredna i čista.
Jedino je u restoranu bilo malo življe i toplije, dok je kompletan
hotelski ambijent bio hladan. Kasnije je došao Anes sa svojom
suprugom Sabinom. Moj bivši klavijaturista. Stalno sam mu govorila
da je on "moj” i džaba, "bićeš moj i kad budeš bivši”. I tako je. Voljela
sam Anesa. Bio je najlojalniji član benda kojeg sam imala, odličan
klavijaturista, uvijek tačan, uvijek na vrijeme, iako je radio tada pored
toga što je svirao, sve je stizao, a uz njega i moja sestra Alma koja je
tada pjevala sa mnom prateće vokale. Svirali su osam godina sa nama.
Njih dvoje su rođeni isti dan. 04.06. Blizanci. Odlično smo se slagali i
dobro funkcionirali kao ekipa. Alma je studirala u Sarajevu i
najtužnije nam je bilo kad smo morali da se razdužimo na našem
parkingu nakon svirke na Zapadu, Džavid i ja na spavanje, a oni dalje
na put, još 5 sati do Sarajeva. Ali to nije spriječilo ni jedno ni drugo da
završe fakultete i danas su uspješni u svojim profesijama.
Anes i Džavid su se spustili u restoran na piće. Sabina je ostala sa
mnom. Sjećam se da je bio neki polumrak i da smo malo razgovarale,
ja nisam mogla podići glavu iz kreveta, a onda sam čak dva puta
zaspala pričajući.
Nakon nekog vremena Džavid se vratio, njih dvoje smo ispratili i
ja sam morala ponovo do toaleta. Na povratku iz wc-a uspjela sam reći
samo Džavide sve mi je crno, a on se brzo stvorio pored mene i ulovio
me. Ponovo sam pala u nesvjest i trajalo je jako kratko. Odmah nakon
toga sam zaspala. Nije me više bilo strah zaspati. O strahu nisam
razmišljala nikako, niti sam razmišljala o tome šta će sljedeće biti.
Samo sam odlučila da ću proživjeti to sve i tu više nije bilo
razmišljanja šta ću, kad ću, nego šta je tu je i nema predaje. Bez puno
razmišljanja. Kad smo se probudili, Džavid mi je rekao da idemo na
Bjelašnicu u drugi hotel, da ovdje ne možemo ostati.
 Poglavlje XII

Rak je vrlo apsurdna bolest. Dok tumor u vama raste, vi to ne

znate, jer ništa ne boli, a kad ga otkriju bude uglavnom uznapredovala
bolest, jer se većina dijagnoza u početku ni po čemu ne mogu
prepoznati. Sad popravljamo krvnu sliku da bi je za 21 dan mogli
ponovo rušiti. Ako ne popravim krvnu sliku ne mogu primiti slijedeću
kemoterapiju, koja će ponovo da je pokvari, a moj organizam treba da
se izbori s tim - i tako svakih 21 dan. Dok raste tumor ne boli, a bolovi
počinju tek na liječenju primanjem prve kemoterapije. Baš tako su se
stvari razvijale. Osjećala sam blage trnce po čitavom tijelu već nakon
primanja, ali kako su prolazili dani tako su trnci bili sve izražajniji.
Vozili smo se cestom prema Bjelašnici, šumovitom okolinom koja
odmara oči, a svježina je bila takva da oštri planinski zimski zrak
gotovo reže svojom svježinom i to je upravo ono što mi je nepohodno
za krvnu sliku, pošto sam shvatila da trebam popiti šleper voća i
povrća, moja velika nada za popravak bio je upravo taj zrak.
Bila sam sve lošije, peti dan nakon kemoterapije. Mučnina je sve
veća, ali nisam povraćala, valjda zato što nisam ni jela. Pila sam
cijeđenu narandžu, ali nakon što sam još u bolnici kratko povraćala
odlučila sam da ću jesti manje. Znači baš kad moram. Slabost je bila
sve veća i samo sam čekala da legnem u krevet.
Stigli smo pred hotel "Han". Džavid je riješio sobu i smjestili smo
se. Ja sam naravno odmah legla, jer su upravo ti trnci krenuli da
napadaju. Trljala sam noge jednu o drugu, mrdala ih gore dole po
krevetu, da malo ublažim te trnce. Te ribice. Osjećala sam se kao da
su me napale ribe. Nuspojave kemoterapije.
- Da sam ona slikarica Frida Kahlo što je slikala scene svoje
bolesti, ja bih nacrtala veliki krevet, sebe zalijepljenu za taj krevet i
velike ruke koje me prebacuju skupa sa krevetom u ogromni akvarijum
gdje stotine malih ribica čekaju odmah da napadnu. Ali sve ribe
odjednom, po svim dijelovima tijela. -tako sam pokušavala da opišem
trnce, iako u bolovima, ispričala sam to sa osmjehom. I slaba jača
sam.
- Zamisli Džavide tu sliku - pokazivala sam rukama.
- Baš, tako te to boli? - smijao se Džavid tim idejama, a u isto
vrijeme suosjećao sa mnom.
- Baš! Užasne su. Napadaju me sa svih strana. Ali noge i ruke
najviše.
Svako malo bi se javio poneki grč u zglobovima i bol koja se šetala
sa jednog kraja tijela na drugi. Trnci su najgori pri nervnim
završecima.
- Daj da ti izmasiram noge.
- Može Džako - svukao mi je čarape. Krenuo je lagano da me
masira, ali onda sam shvatila da mi je tako jošgore, pa smo brzo
odustali od te ideje.
- Kako to tako boli, joj Džako sve me boli - a kad me boljelo jako
ležala bih u krevetu i govorila jojj, jooooj, joooooooj, a onda bih se
sjetila jedne španske pjesme, čini mi se iz neke serije iako ih nisam
pratila, a ima i verzija koja je ljetni hit i isto tako ide joj, joj, joj, pa
opet, joj, jojjoj ... i zapjevala bih uz osmjeh da zaboravim na bol. Tako
sam se igrala i zavaravala svoj organizam.
- Hoćeš tabletu protiv bolova?
- Hoću! - ako bih tražila tabletu znači da me baš nešto boli jako.
Iznenadio me moj prag tolerancije boli - prilično visok, mogla sam da
trpim dosta, ali kad bi baš postalo neizdrživo tek tad bih uzela tabletu.
Soba je bila lijepa, prava planinska soba sa dobrim krevetima,
prozor sa pogledom na Bjelašnicu i njen sami vrh. Dan je prošao u
krevetu, ne sjećam skoro ničeg osim da je došla hotelska kuharica Zifa
da se upoznamo i dogovorimo o detaljima, jer ona će biti odgovorna
za hranu, a Džavid je odmah zamolio za kokice. Bili smo u mraku sobe
sa upaljenim i stišanim tv-om. Dobro je da se nismo vratili u bihaćku
galamu jer tamo bi samo razmišljala o poslu i problemima sa bendom,
a to ni sada nikako nije trebalo. Džavid je ležao pored mene. Malo
sam spavala, ali unatoč tome osjećala sam gorčinu u ustima, trnce pri
vrhovima usana i jezika. Promijenili su mi se okusi i trnulo je i lice.
Mučnina je bila sve jača. Pokušala sam ustati i odvući se do wc-a i
dok je Džavid stigao do mene ja sam se već dobro ispovraćala po
tepihu. Sredili su brzo sobu i nakon što mi je Džavid pomogao da se
operem navalila na te kokice koje su čekale tople da ih pojedem.
Kokice za podizanje leukocita. Obavezno sam ih solila iako su svi
govorili da ne solim. Neslane i hladne mi nisu išle nikako.
Sutradan je Džavid najavio da se selimo u drugu sobu. Veću sa
terasom. Apartman, privatni koji se ne izdaje. Zvao je jedan od
vlasnika hotela i prepustio nam svoj prostor. Vlasnike nismo
poznavali, ali naravno, to je bila odlična ideja, prihvatili smo i jedva
čekali da upoznamo te drage ljude.
Poslije sam saznala da je Nejra kćerka vlasnika, jednog Hadžije,
dobra Mašina prijateljica i da je Maša zvala Nejru i njenu mamu da
me malo pripaze. Zaista u ovom hotelu su me pazili od prvog dana
kao najrođeniju. Posebno su kuhari vodili računa o tome šta jedem,
recepcionarke su bile divne, a menadžer hotela Nedim uvijek bio na
raspolaganju. Konobari su se trudili. Hausmajstor, svi.
Jednog ranog jutra sam izašla u pidžami i ogrtaču da pozdravim
osoblje hotela i da se upoznamo, dok su se oni jedini aktivni u hotelu u
to doba spremali za prvu kolektivnu jutarnju kafu. Pokušavala nekako
da im izrazim zahvalnost za pažnju koja se osjećala u svakom trenutku
dok smo sjedili kraj vatre kamina hotelskog restorama. Tu i jedan
dragi konobar kojeg smo vec godinama poznavali iz restorana
Avazovog prvog tornja. Napravili smo zajedničku fotografiju i
objavila sam je uz status:
Rano jutro, prve kafe i moj čaj sa osobljem hotela "HAN" na
Bjelašnici.
Šta napisati o dragim i plemenitim ljudima koji me paze kao
najrođeniju, koji paze da jedem zdravo, da mi je toplo, da imam sve
što treba, šta smijem, šta ne smijem, mogu, ne mogu.
Ako se može mjeriti dobrota čovjeka onda je ovdje najveća u ovom
za mene čarobnom hotelu Han na predivnoj Bjelašnici u čistom
planinskom zraku koji mi je neophodan uz sve što prolazim u ovoj
borbi koja me zadesila!!
Ne znam kako ću se odužiti svima i da kažem jedno ogromno
HVALA -malooo je.... maloooo.... zato neka vam se sve želje ostvare
neka vas dragi Bog čuva i nagradi, a sve će ovo jednom biti jučer i
ima da pjevamo, sviramo i veselimo se u sjećanje na ove dane kada mi
je ukazana ogromna pažnja svih vas... volim vas do neba!!
Popila sam čaj od mente, pozdravila se sa svima i uskoro već bila
pred vratima sobe. Džavid me pratio u stopu i pomagao mi dok sam
hodala. Mučnina, povraćanje, trnci i te proklete ribe su napadale sve
više. Sve preko odlaska do wc-a i nazad bilo je pitanje hoću li se
ponovo onesvjestiti. Zato sam se čim prije vratila u našu novu sobu, sa
terasom i još boljim pogledom na Bjelašnicu, mojim budućim glavnim
mjestom do sezone zimskih sportova i velike gužve.
Vrijeme je bilo idealno. Bjelašnica je svaki dan izgledala
drugačije. Mijenjale su se boje jeseni na velikoj planini. Sve je bilo
zeleno, novog snijega nije bilo i ono malo što smo zatekli već se topilo.
Vrijeme baš kakvo ja volim. Jesen na izmaku bez padavina, hladan
zrak, a zemlja topla. Nisam mogla izaći van u šetnju po planini i sve u
čemu sam mogla da uživam je bio taj pogled na divovsku divlju
ljepoticu koja me mamila kroz prozor. Kako smo došli zbog zraka
držali smo otvorena vrata terase većinu vremena. Udisala sam taj
zrak i prijala mi je hladnoća. Znala sam kasnije danima sjediti na
terasi i plesti ili samo sjediti i pušiti na blažem vjetru vjerujući da se
tako čeličim, ali to je bilo kasnije. U Švedskoj iznose male bebe u
kolicima na balkon na niskim temperaturama da tako spavaju, na
čistom i svježem zraku, jer jačaju imunitet, tj stvaraju ga. Poslužila
sam se tim metodama, jer razmišljala sam da sam i ja sada jedna
mala, uskoro i ćelava beba koja mora da razvije imunitetprirodnom
putem, što se pokazalo ispravnim.
Džavid me često tjerao da jedem, ali nisam imala apetita. Ljudi su
me stalno obilazili. Nekih se posjeta i ne sjećam, osim što znam negdje
u mislima da su bili i nemam te slike u glavi, jer dešavalo se da sam
češće znala zaspati pričajući. Potpuno iscrpljena i bez energije. Nisam
imala snage pošteno ni da govorim. Kemoterapija je djelovala,
uništavale su se maligne stanice, ali uništavale su se i zdrave. E kažu
da kad kemoterapija napadne zdravo tkivo, da onda još više boli. A
boljelo je. Sve me boljelo. Imala sam stalno grčeve kao u PMS-u,
samo trajnije i bolnije. Jajnici su me žigali dok ih kemoterapija nije
potpuno uništila. Kasnije se nisu vidjeli ni na kakvom snimku.
Želudac, bubrezi, jetra, mišići, ruke, noge, sve.
Već sam govorila da su mi smetali savjeti drugih bolesnika, ali
bila je jedna Dika iz Bosanske Krupe koja se liječila na istom odjelu,
sa drugom dijagnozom, ali veoma upućena. Meni se sviđalo što je
hrabra i odlučna da mi sve bez patetike objasni iako to nisam tražila.
Ona mi je sve opisala, kako i kada joj je opala kosa, kako je podnijela
svoje nuspojave, također trnci poput mojih, opća slabost, tek par dana
nakon kemoterapije. Znala sam ja otprilike da me čeka nešto bolno,
ali ovo nisam mogla da zamislim. Dika je stalno govorila "Evo vidiš
sine” i onda bi mi objasnila kako podnosi trnce u rukama. ”Ne boj se
sine” - govorila mi je kao svome djetetu.

Nisam tvoja slatka curica, ja sam tatin sin

Kad sam mala bila zvali su me sine iako je moj otac bio od onih
ponosnih očeva koji su željeli kćerku. Govorio je prije nego sam se
rodila da ću s njim svirati i pjevati, bila sam pravo dijete ljubavi. Dok
sam bila u stomaku mama je pjevala, a tata svirao gitaru. Valjda je
dokazano da bebe u stomaku sve čuju, pa tako sam ja i prije svog
rođenja bila naslušana dobre muzike. A muziku još nisam dobro
podnosila, tako da se tv još uvijek nije palio glasno. Pri pokušajima
da hodam, noge su išle gdje one hoće, prvo zbog toliko ležanja, a
onda zbog tih trnaca koji su bili nepodnošljivi i osjećaja kao da niste u
zglobovima dovoljno pritegnuti. Vrhovi prstiju nožni i na rukama,
ponekad cijele šake, a ponekad je bol bila sve od lakta do kraja
prstiju, na nogama od stopala do koljena.
Mjesta na preponama su žigala svako malo bez upozorenja, samo
odjednom žigne i prestane. I tako više puta. Shvatila sam da
kemoterapija radi svoje i da je zaista sve ono o čemu govore. Strašna i
nepodnošljiva. Tihi ubica, a vi se nekako opirete. Jedva sam se
uspijevala održati na nogama i stabilno, jer sam se osjećala kao da su
me djeca sastavljala iz dijelova. To je taj čudni osjećaj da ću se
svakog trena raspasti. Kao bi se ekstremiteti lako mogli odvojiti od
tijela, kada bi izvadili samo jedan zamišljeni ekser. A sve su to bile
zapravo neugodne nuspojave kemoterapije. Čudni neki osjećaji. Teški
za opisati. Znala sam osjećati šake, ali ono između šaka i lakta kao da
je bilo u nekakvom bestežinskom stanju. Lebdi. Ne znam... čudno...
zaista teško za objasniti riječima.
Zanimljivo je da svi imaju druge nuspojave ovisno o lijekovima
koje primaju. Svi koji su primali Taxol su patili od ribica i muškarci i
žene, žalili su se na noge i ruke najviše, a Cisplatin je stvarao
nemoguću mučninu i povraćanje. Avastin je išao ciljano na žarište i
od njega nije bilo specijanih nuspojava osim neke čudne nelagode, jer
osjećate da se u tijelu dešavaju neki neimenovani procesi. Tek nakon
par ciklusa sam naučila imana lijekova, sastav, djelovanje i
nuspojave. Strašan je Taxol, a od povraćanja sam imala osjećaj da se
rastajem sa dušom. Bilo je naporno i teško. Često bi me Džavid morao
držati dok se ne ispovraćam, jer nisam imala snage i stajati i
povraćati. On me održavao na nogama. Ali srećom nije bilo tako često
kako sam znala viđati kod drugih pacijenata koji su se mučili s tim
svih 20 dana, samo dan pred primanje prestanu povraćati. Bilo je
svakakvih slučajeva i hvala ti Bože što si me poštedio još veće patnje.
Kad bih vidjela neke tumore, izrasline, amputacije, govorila sam u
sebi da meni nije ništa. Da je moj tumor od 10 cm smiješan u
poređenju sa tumorima veličine glave na ramenu odraslog čovjeka.
Koliko god da je teško shvatila sam da ima gore i da se svako bori na
svoj način pa samim tim i da je ova bolest vrlo individualna. Shvatila
sam da nema puno generalnih pravila koji važe za sve, nego da se
svako bori na svoj način, svojim strategijama i do zadnjeg atoma.
Šećer je strogo zabranjen. Sve druge borbe su bile individualne.
- Jel ti otpala kosa, jel krenula? - pitala me moja sestra Alma dok
smo razgovarale telefonom.
- Nije još, a ne mora značiti ni da će otpasti, vidim ima ih gore sa
kosom i bez nje. Ne znam vidjet ćemo kako će se odvijati, još je na
glavi.
- Dobro, super, kako si inače?
- Nikako Alma. Sve me boli. Napala sad kemoterapija od glave do
pete. - sve sam joj objasnila detaljno.
- Joj .. - Alma je bila u šoku i dalje isto kao na početku i ništa joj
se to nije slušalo. Bila je i ona u strahu, vidjevši da podnosim sve
bolje od očekivanog i njoj joj je lakše.
- Ko da me neko ubacio među neke ribe i rekao ribe navalite a one
sve odjednom napale na mene i grickaju sa svih strana. Pirane. To
štipka, gricka, žiga, pecka, ne znam ni ja više, a noge kao da mi pilaju
ručnom pilom, znači nekad kao da lome, a nekad je pilaju. Znači kakvi
trnci.. pile, sjekire i noževi. Užas.
- Pa ima li nešto za smirenje?
- Pa ima naravno, donijela mi je žena od Đemka, Sabaheta,
popijem ja i ništa mi ne popusti, to je non stop.
- Hajde izdrži to nekako, mi ćemo ti uskoro doći.
- Jedva čekam, kako je Dino? - zaželjela sam se malog lopova
- Dino je u vrtiću, zamisli rekao teti je da mu je tetka bolesna, da
je boli stomak i da će primiti bocu, zna Dino sve ne možeš ništa od
njega sakriti, to mi je ispričala teta u vrtiću danas, jesi vidjela Dine!
- Ma to je moje zlato. Pametno dijete na tetku, haha, ma sve on
zna. - nas dvije smo se lako znale zasmijati i bile smo one sestre koje
se vole. Sestre koje se paze i Alma je baš bila možda od svih u
porodici skupa s tetkom najviše zabrinuta.
Prvih dana nakon kemoterapije sam samo ležala, po malo jela,
pila sam redovno cijeđene narandže i pomislila sam da ću ovdje naći
taj mir. Taj mir koji danima tražim, a nikako da pronađem.
Posmatrala sam boje Bjelašnice kad god sam mogla i uživala u
prizorima prirode. Bila sam željna prirode. Čovjek nepravedno
zanemaruje prirodu, okreće se životu u gradu i trči za karijerom, a
prirodu obilazi samo ako stigne, pa i tad bude loše vrijeme, ostaje mu
godišnji odmor da otputuje negdje na more i napuni baterije za
ponovnu u trku s vremenom. Ja sam spadala u tu grupu. Moderni život
mi nije predstavljao ništa specijalno osim trke za vremenom. Sve je
postalo dostupno svima. Mobilni telefoni su ubrzali informacije nakon
čega se duplo ubrzao i tempo života, a onda je došao internet koji je
sve upropastio. Informacije su letjele toliko brzo da su mi u zadnjih
godinu dana postale toliko nebitne, a to sam osjetila i u poslu.
Praktično nisam stigla uživati u uspjehu. Ostvarite dodjelu nekog
priznanja, ne stignete nimalo uživati u tome, počastiti najbliže, uživati
kratko u ostvarenom trijumfu sa ekipom, prijateljima, vrlo rijetko, jer
već morate da trčite na neke nove dodjele i neka nova televizijska
snimanja. Sve je počelo da se vrti u krug i nije mi se taj krug sviđao.
Ubijao mi je kreativnost, najdraži dio i primarni razlog bavljenja ovim
poslom. Stvaralački rad. Informacije su išle prebrzo, sve postaje u
jednom trenutku nebitno i normalno je da ću pući na ovaj ili onaj
način. Bilo to je pitanje vremena. Sad mislim da bolest ima veze s tim,
jer malo smo u zadnje vrijeme imali prostora biti umjetnici, više smo
se bavili komercijalom i trčanjem za vremenom da bi upali u jedno
beskonačno kruženje. Bezveze. Zato smo i otišli u Njemačku. Da se
odmorim od besmislenog kruga koji mi je dozvoljavao sve osim da
stvaram i da se kreativno angažujem, jer nisam imala dovoljno
vremena.
Zvali su Jelena i Pierre iz Švedske. Jelena je baš tad dobila bebu i
dogovarali smo druženje povodom toga, ali stvari su krenule naopako
pa je i Švedska otpala. Zvali su prijatelji muzičari, pjevači,
producenti, mediji, školski drugari, šira porodica i moja i Džavidova.
Ajla i Sani su zvale svakih par sati i skupa sa Džavidom sve
proživljavale na svoj način. Ja nisam razgovarala puno na telefon, a
zvali su ljudi sa svih strana. Telefon je zvonio non stop. Zvonio je on
tako mjesecima. Uglavnom tih prvih dana u Hanu su se najavljivali
neki novi dragi ljudi iz raznih krajeva da će mi doći u posjetu i
raspitivali su se tačno gdje smo i kako se do nas dolazi.
U međuvremenu je bila ponovo Sabaheta sa Omerom i njegovom
suprugom Amirom i ekipom iz Novog. Ona nam je puno pomogla oko
lijekova, savjeta i svega što bi moglo pomoći, jer je u svojo kući
njegovala dva teška bolesnika. Obećala sam da će moja pobjeda biti
pobjeda svih nas.
Danima sam ležala, spavala, wc, opet ležala, čitala knjige, wc,
malo bih jela, opet ležeći naravno. Bilo je sunčano jutro, ja sam se
probudila i čim sam otvorila oči istog trena sam znala da sam dobro.
Da sam se probudila nekako u komadu, potpuna. Onaj osjećaj da sam
sastavljana iz dijelova je popustio i znala sam to bez da sam napravila
ijedan pokret. Samo sam pomjerala očima i odlučila sam taj dan izaći
iz pidžame i obući trenerku. Podigla sam se polako, obula papuče i
namjestila krevet.
- Ako ću danas opet morati ležati biće to u trenerci i preko
složenog kreveta, dosta je više ovog magarećeg gnijezda - a tako smo
govorili kad smo bili mali, tata je imao običaj reći izlazi iz tog
magarećeg gnijezda, kad me budio za školu, a ja neću da ustanem.
Otišla sam u kupatilo i umila se, jedva stojeći na nogama u
mekanim papučama bez kojih sam bila nepokretna koliko su mi bila
osjetljiva stopala na dodir, tačnije nestabilna. Onda sam otvorila svoj
mali neseser u kojem sam ponijela tek minimalnu količinu šminke.
Maskaru, ruž, eyeliner, sjenilo za obrve, kistove i jedan korektor. Čak
ni puder nisam imala. Prikrila sam podočnjake i izvukla tuš.
Presvukla sam se u svijetlo sivu trenerku. Bila sam sva koščata i
mršava, ali imala sam bar dobru frizuru i eyeliner koji mi je vratio
onaj moj pogled.
Odjednom sam sebi toliko zablistala da sam otišla da se pohvalim
Džavidu. Pokušala sam da hodam. Do tada sam odlazila u toalet
pomažući se rukama i pridržavajući se za krevet. Noge su uglavnom
imale svoj pravac, bila sam i Bambi i pingvin, ali ja sam se trudila.
Šetala sam gore dole po sobi. Napravila sam par selfija i odlučila
objaviti sliku na FB-u. Napisala sam status:

Oživjela!!
Prvih 7 dana je gadno ali čim sam oči otvorila jutros znala sam da
sam dobro!!!
Vrti mi se, jedva šetam, ali šetam i trudim se!!
Neki trnci i dalje trnu, žigaju kritična mjesta, jako sam mršava, ali
danas sam do sad najbolje i iskočila sam iz pidžame. Živio EYELINER

Odjednom 16.000 lajkova. A žene su pisale živjela ti nama. Ljudi

znaju, podržavaju i više nije bilo tajni. Post o mojoj prvoj kemoterapiji
je dobio krila i objavili su ga svi portali. Novinari su pratili situaciju,
a ja sam se borila da stanem na noge i došla sam se ponovo pohvaliti
Džavidu da sam puno bolje nego jučer i da sam gladna. On se
angažovao oko doručka, a ja sam tipkala sa prijateljima. Malo inbox,
malo komentari. Bila sam sretna i zahvalna što imam takvu podršku i
ljudi su mi davali snagu da napravim taj korak, da ustanem i stanem
na svoje noge.
Pojela sam dva kuhana jajeta, malo uštipka od heljdinog brašna,
malo crnog kruha sa nekim kiselim domaćim pekmezom od jabuka što
je donijela kuharica Zifa i najela sam se kao kad sam u sred noći u
bolnici jela Mašin zeljanik. Znači dobro je, mislila sam. Čim čovjek
može da jede to je dobro. Čim se vrati apetit to je ok. Tad sam pila još
po tri tablete ujutro, pa tri uveče, a i između je bilo nešto. Uzimala
sam još pripravke Sabininog oca, poznatog travara Smaje Čelikovića
iz Bihaća, prije jela, poslije jela, samo se meni nikad ne da tražiti
kašiku, nego pijem direktno iz flašice. Bila sam isprogramirana na
lijekove, a Džavid još više, jer on mi ih je i davao i kontrolisao vrijeme
uzimanja. Mislila sam da ću taj dan nešto čitati, opustiti se, ali od
ranog jutra je krenula posjeta. Taman kad bih uzela neku knjigu da
čitam, stigao bi neko novi i bilo je teško čitati išta u kontinuitetu.
Još prvih dana me posjetila pjevačica Sanela Sijerčić, sa kojom
sam se najviše susretala s početkom novog milenijuma. U
Gelsenkirchenu smo provodile najviše vremena skupa sa još jednom
velikom bosanskom pjevačicom Elvirom Rahić. Sanela mi je donijela
veliko srce, malu Hello Kitty i priglavke. Kako smo se smijale tim
priglavcima, a onda je ona meni pričala svoje drame sa dva kancera,
znači dva puta, operacije, preživljavanje, čuda. Kako se ta žena
napatila, ali hvala Bogu živa je i majka dvoje djece. Ona je napustila
pjevanje i posvetila se drugom poslu, a Elvira i ja smo se sretale još
puno puta. Ona me također obišla sa Adom frizerom i donijela mi
domaću večeru. Sa svima sam bila u dobrim odnosima, ali se nisam ni
sa kim posebno družila, jer u to vrijeme smo previše radili. Sretale
smo se tada uglavnom na velikim turnejama sa više izvođača i bili su
to moji prvi veliki nastupi.
Tada sam snimila duet sa Halidom Bešlićem "Sviraj nešto
narodno” koja je postala giga hit u BiH i dijaspori, a uskoro zatim i
duet sa Kemalom Malovčićem, zapravo smo željeli da oživimo staru
narodnu pjesmu i uspjeli smo u tome. Te pjesme su postale dio
redovnog repertoara manje više svih bosanskih pjevača i šire u to
vrijeme. Tada nismo znali šta ćemo od posla. Bila sam zgodna, mlada,
nova i zanimljiva, nosila sam velike kaubojske šešire, bila sam
najmlađi izvođač gdje god bi se pojavila. Pop pjevačica okružena
svijetom folka. U to vrijeme pop pjevači nisu imali puno emisija gdje
bi mogli da gostuju i promovišu svoj rad. Morali smo se šlepati uz
narodnjake, a onda sam godinama snimila još par dueta iz čiste
znatiželje kako bi to funkcioniralo. Pojavljivanje u folk emisijama i
pretjerano vrćenje u medijima u emisijama tog formata napravilo je
od mene blagog narodnjaka, pop je državi BiH umro i više nije bilo
niti jedne emisije koja se bavila isključivo zabavnom muzikom.
 Kada me posjetio Kemal napisala sam status uz našu sliku sad je
prava KEMOterapija. Snimila sam duet i sa Šerifom Konjevićem,
našim najboljim vokalom stare narodnjačke škole i duet "Ove godine”
je ostvario veliki uspjeh. Slikali smo se prilikom snimanja spota sa
jednim jastukom, a isto tako smo se uslikali i prije dva dana kada mi
je došao u posjetu sa svojom suprugom Kanitom. Rekao mi je da sam
heroj, da sam neviđen borac, da on ne zna kako bi to podnio. Da nije
znao kako bi mi došao, ali sad kada me vidio da mu je malo lakše.
Vidio je stanje moga duha, vidio je moje propalo tijelo, tanke ručice i
upalo lice. Vidio je također i da se ne predajem i bilo mi je drago što
je došao. Voljela sam Šerifa i Kanitu. Bili smo dobri prijatelji.
Ponovo me posjetila i Nejra i donijela mi svoju roza Hello Kitty
deku.
- Ovo je moja sretna dekica. Spavala sam s njom dok sam se ja
borila sa rakom, meni je donijela sreću i tebi će. Ti samo jedi, jedi i
gledaj da se popraviš. - nakon te dekice svi su donosili sve sa likom
Hello Kitty, bila sam baš kao prava mala beba u sobi punoj igračaka.
Upoznala sam joj i mamu i one su me redovno obilazile. Pošto
sam u to vrijeme najviše jela zeljanicu, njena mama bi je ispekla i
vruću donosila da svi skupa večeramo. Jednom su tako došle, a ja sam
se ponovo tek probudila i onako bunovna pala po vrućoj zeljanici i
jogurtu, kao da je nešto najljepše na svijetu, a sve to turski sjedeći
prekrštenih nogu nasred kreveta.
- Vidi je Nejra kako sjedi. Vidi kako jede, biće ona nama dobro -
govorila je Nejrina mam Mirela.
- Ja uvijek tako sjedim, tako nekad i ležim - smijali smo se svi
skupa. Soba puna smijeha je uvijek dobra terapija i godilo mi je
njihovo društvo, a i sama sam se iznenadila da sam pomela sve s
tanjura.
Nejrina mama je negdje našla dinju i ostavila mi je. Dinja, kivi i
ananas su vrhunski prirodni antioksidansi. Ako bi slučajno imala
problem sa zatvorom ili nadutim stomakom, kivi je rješavao sve
probleme. Nejra je pravila genijalan nakit i rekla sam joj da sam i ja
to radila i da imam kod kuće još puno repromaterijala u svojoj ludoj
pink sobi, u kojoj nema šta nema, od klavira, šivaće mašine, nakita i
alata za pravljenje nakita do disco kugle i plakata Dubioze Kolektiv sa
svim autogramima članova mog omljenog benda, koji je već prema
nekim nezvaničnim podacima prestigao Bijelo Dugme po broju
inozemnih nastupa i po tome bili naša najuspješnija domaća grupa.
Taj sam poster dobila kad smo jednom završili na njihovom koncertu
negdje na granici Hrvatske i Slovenije.
Tada sam pretjerano slušala njihova zadnja dva albuma i voljela
sam dobro pojačati muziku na autoputu. Poslala sam bubnjaru benda
poruku da je album genijalan, da grmi u Austriji, a uskoro će i u
Sloveniji. A onda mi je on rekao da imaju koncert u blizini i da mu se
javim ako bi svratili u povratku. Bili smo u nedoumici da li da
ostanemo spavati nakon našeg nastupa koji smo negdje imali ili da
odmah krenemo kući, malo se odmorimo i na koncert. Tako smo i
napravili. Pokupili smo moju Sabinu i još jednog prijatelja kojem je
bio rođendan, a ja sam mu rekla samo da ponese ličnu kartu da ga
vodim na jedno mjesto. Obula sam svoje martinke i uzivala na tom
koncertu koji je imao svršen zvuk prije svega, a o energiji uživo svirke
da ne govorim. Ja sam njihova velika obožavateljica. Njihova muzika
me vraćala u pubertet, a njihov bunt je bio jednak mome. Odraslo
buntovno dijete je imalo svoju omiljenu grupu i sada su se i ti članovi
javili telefonom Džavidu sa podrškom za moje što skorije ozdravljenje.
Bila sam jako sretna. To je bilo ravno tome kao da mi je u djetinjstvu
najmanje Madonna poslala pismo. Znači iako smo bili prijatelji, iako
smo se družili dok su snimali neke dionice za njihov album kod
Džavida u studiju, odbijala sam biti prijateljica, jer sam u svojoj glavi
prije svega obožavateljica i uživala sam u toj ulozi. Inače nisam
voljela upoznavati slavne koje cijenim i uvažavam, jer sam se bavila
istim poslom i znala sam sve o iskvarenosti ljudi. Više puta sam se
razočarala u neke veličine, gdje bi mi odmah prestajao djelovati onaj
status obožavatelja, ali ovi dečki su bili genijalni i privatno.
Tada me posjetila i ekipa iz City-ja. Moj DJ Denis, Isi i Dedo
donijeli su veliki buket cvijeća i pozdrave od Sjene, Imre i sve raje iz
grada. Čim su ušli u sobu izuli su se iako su u hotelu, a Nejra, koja je
tih dana bila stalno sa mnom je uzviknula:
- A hvala ti Bože da ima fine i kulturne raje. Pa najmanje sam se
od momaka nadala da će se izuti i vidi kako vode računa o tvojoj
higijeni, pa momci svaka vam čast. - bilo je to upoznavanje moje
Nejre sa dečkima iz Bihaća.
Taj dan sam se isto malo sredila, imala sam uske traperice br 28,
ispod kojih su bile debele termo tajice. Stavila sam Nejrinu ogrlicu i
slikali smo se za uspomenu. Kratke plave kose, stopila sam se na toj
slici sa Dedom koji je stajao iza mene kao neki tjelohranitelj, a njemu
sam na odlasku rekla:
- Dedo, poljubi svaku curu u gradu koja pita za mene!
- Joj hvala ti Kraljice ... Halo dečki, jeste li to dobro čuli.. rekla je
Dedo TI poljubi. - smijali smo se i uskoro je prošao jošjedan dan pun
zagrljaja.
Kosa mi je rasla i vrlo brzo gubila oblik. Zvala sam frizera da me
ponovo ošiša. Ovaj put svog dugogodišnjeg frizera Adu Karišika sa
kojim sam već skoro 15godina prijateljica. Došao je u hotel Han kad
smo se dogovorili.
Ušao je u sobu sa svojom velikom torbom, a atmosfera je odmah
nekako živnula. Njegova mama mi je poslala domaću supu s povrćem.
On pun pozitivne energije, samo se smijao, a smijao se tako i par dana
ranije kada je došao da me obiđe. Bili smo u kupatilu i sjetili se
šišanja prije 10 godina, također u sarajevskom hotelskom kupatilu, ali
makazicama za nokte. Tada sam htjela ošišati šiške i niko nije mogao
da me spriječi. Ado se protivio, nismo imali prave makaze. Imala sam
dugu plavu kosu, a onda sam ja rekla ako ih on ne ošiša da ću ih ja
skratiti sama. Skratio ih je, a ja sam tražila još malo kraće. Govorio
biće kad se osuše, ali ja nisam odustajala. Skratio ih je još, a onda je
jedan zvrk sa desne strane skočio i podigao se visoko u zrak a mi smo
crkavali od smijeha tim scenama i uspomenama, a i sada smo se
smijali kao ludi. Ado je divna osoba, moja mala mahaluša, moj
vrijedni drug koji je volio modu isto kao i ja. Upoznali smo se na
snimanju spota za "Sviraj nešto narodno” davne 2000. i od tada smo
pravi prijatelji. Ado me je posebno hrabrio u bolesti i kad me ošišao
bila sam toliko oduševljena frizurom, da smo napravili par fotografija
i objavili ih na FB-u. Napisala sam nešto u stilu bol neka boli, a mi
ćemo po svome .. ovako se pobjedjuje rak, smijehom i dobrim
prijateljima... uglavnom Ado mi je uljepšao dan. I ne samo taj dan
nego svaki u kojem bi se pojavio, a obilazio me često.
Živjela sam od danas do sutra, bila zahvalna svaki put kad bih se
probudila, posebno sretna što sam svaki dan sve bolje. Ako nisam u
obavezama oko hrane bila sam preokupirana posjetom. Došla su
djeca iz Prve osnovne škole Konjic sa svojim nastavnicama. Došao je
ko god se zadesio u hotelu pa saznao da tu ležim. Razmišljala sam
kako bi bilo da sam ostala kod kuće. Dolazila bi mi raja sa kafe u
posjetu, a kako smo znali čitav grad i sa svima bili dobri, znali smo i
Džavid i ja da bi bolje bilo ostati cijelo vrijeme liječenja u Sarajevu
jer toliko posjete ne bih mogla izdržati. A ni u Hanu nije bilo ništa
manje ljudi. Dolazili su i odlazili. Obilazili su me i oni koji su
preživjeli ovakvu borbu da mi kažu da su živi, zdravi još puno godina
nakon pakla koji su prošli sa rakom. Sve mi je to davalo vjetar u leđa
iako sam bila potpuno slomljena.
Jedan dan me posjeta toliko umorila, da je Džavid došao da mi
kaže da me još neko čeka na recepciji, a ja sam počela histerično
plakati, kao malo dijete. Velike suze su padale po posteljini, ja sam
kukala da ne mogu više, da nemam energije i da hoću samo da
spavam. Glasno plačući gurnula sam glavu u jastuk i tako zaspala.
Sutradan sam Džavidu objasnila da tako neće moći, što je i on sam
vidio, da moramo naći neko rješenje, da to nije dobro za zdravlje i
koliko god se trudili to je jednostavno bilo teško kontrolisati, jer bi
odjednom neko pokucao. Onda se on dogovorio sa recepcionarkama
da obavezno najave posjetu, da provjere jesam budna, spremna i
ostalo.
Moja sestra se ljutila što su iskakale slike na Facebooku iz moje
sobe, pitala me da li ja uopće spavam i rekla da to nije normalno da
toliko posjete ne bi smjelo biti kroz moju sobu, da moram da nosim
masku, da moram paziti na imunitet, da sam ja preslaba za takve
akcije i da malo više odmaram. A meni posjeta nije smetala,
zabavljala me da brže prođe vrijeme. Ali i to što ona govori sam vrlo
dobro znala i pokušavali smo uvesti malo reda, baš iz razloga što me
možda i ne bi ubio rak, ali bi jedna jača prehlada u periodu vrlo
osjetljivog organizma i imuniteta, gdje se mora voditi računa o
higijeni prije svega, ali pored toga i o tome ko obilazi sobu jer svi su
bili potencijalni nosioci virusa iako nisu bili prehlađeni. Posebno
mala djeca iz vrtića, škola i slično. Bilo mi je blago upaljeno grlo i to
je bio moj jedini strah tada i čuvala sam se prehlade na sve načine.
Mediji su brujali o mojoj bolesti i pozdravljali su me na svim tv
kanalima. Pojavio se i gradonačelnik Bihaća Emdžad Galijašević.
Gradonačelnik, čovjek, humanista i drug. Davno sam svirala neke
skupove za njega i nije me zaboravio. Bilo mi je drago. Prenio mi je
pozdrave svih mojih Bišćana, obradovao me svojom posjetom, a
posebno nas je iznenadio donacijom koju je za mene pripremio. Nije
to bila ogromna cifra, ljudi odmah pomisle da se radi o desetinama
hiljada, a zapravo nije. Ovo je bila skromna donacija u odnosu na ono
što bi svako odmah pomislilo. Vrlo me dirnuo i iznenadio. Sjedili smo
kraj kamina u restoranu hotela, a ja sam morala staviti zaštitnu masku
zbog virusa o kojima se tih dana pričalo i upaljenog grla. Zahvalili
smo se na posjeti, napravili par zajedničkih fotografija i on je
napustio hotel sa svojim pomoćnicima, a nas dvoje smo se uputili sa
velikim buketom cvijeća u našu sobu.
Legla sam te večeri vrlo sretna, vrlo zadovoljna, ispunjena. Počela
sam po malo zaboravljati na bolest, ali kad bih zaspala sanjala sam
da primam kemoterapiju, a ponekad bih sanjala da mi režu nogu od
bolova i tih riba ribetina koje su grizle igrizle bez popuštanja. Mislila
sam da će ribe proći, ali bile su sve jače. Ponovo mučnina i moram u
wc. Iako sporo, stižem do wc školjke, a za mnom i Džavid koji me drži
dok povraćam iz sve snage. Mislila sam dušu ću ispovraćati. Tako sam
se osjećala loše. Džavid me držao da ne padnem, jer ako bih imala
posjetu i bilo kakvu akciju, smorila bih se do te mjere da više nisam
imala energije ni stajati. U čitavom ovom liječenju bilo najgore to
brzo pražnjenje baterije, a ne bolovi na koje sam se brzo navikavala.
Vratili smo se u krevet. Džavid je tiho gledao tv i bio dežurni za slučaj
da se probudim, imam temperaturu i slično, i to svake prve sedmice od
oporavka od kemoterapije, kada sam ja bila najkritičnija dok bi se u
trećoj sedmici nekako sredila, trnci bi bili malo blaži, a ja pokretnija i
sa više energije. Glas mi se vraćao i sve se činilo bolje.
Džavid je bez prekida odgovarao na pozive, telefonirao i provodio
najviše vremena na terasi. Ponekad je motao duhan, a ja sam potpuno
prestala pušiti još prije bolesti u fazi mršavljenja. Ušao je u sobu i
zamolila sam ga da zatvori vrata terase. Ustala samo protegnuti noge
po sobi, malo pričala i odjednom se bacila oko njegovog vrata i
ponovo rekla Džavide sve mi je crno i odlutala na momenat. Izgubila
sam svijest, ali sam vrlo brzo uspjela da se vratim, Džavid je osjetio
da nešto nije uredu i vratio me u krevet.
- Jesi ti to opet pala u nesvjest?
- Jesam - krenula sam ustati.
- Lezi, lezi, polako, nemoj tako naglo ustajati, reci šta trebaš i ja
ću ti donijeti
- Džavid se još više zabrinuo.
- Moram do wc-a.
- Samo polako - vodio me lagano.
Džavid je moja sjena. Pratio me u stopu, a usput sve i organizirao
oko brige o meni. Nije bilo lako. Hrpa lijekova, dodataka ishrani,
medova, čajeva, telefonskih poziva, administracije, kupovina i samo
traženje tog pametnog lijeka, kojeg smo morali da nabavimo do druge
kemoterapije. Bio je umoran, ali ga ništa nije dalo omesti.
Našli smo prvi Avastin u Njemačkoj i nabavili ga za 2400€. Bila je
to ogromna cifra, jer smo se već do tad prilično istrošili, a nismo već
par mjeseci radili.
Anes Kaleta, moj klavijaturista je došao sa ženom da provjeri
stanje nakon te prve kemoterapije i poklonio mi je Kur'an. Molila sam
ga da oprosti svaki onaj put kad bih ga zezala bez namjere da ga
uvrijedim na vjerskoj osnovi, npr dok on na zadnjem sjedištu spava, ja
glasno kažem usred Slovenije "Anese eno džamije!”, probudi se ”Gdje
je?”.... pa naravno nigdje ... i sad se smijem, ali trzala sam ga tako i
nastavljali smo da se smijemo, ali jednom mi je rekao da to i nije baš
toliko smiješno, što je meni bio alarm da o vjeri više nema humora.
- Hvala ti Anese. Vjeruj mi, otkako sam sanjala onaj ezan, potpuno
razumijem. Halali, Boga ti.
- Pa hajde, vjerujem ti kako ne vjerujem, Vidim već si se počela
koristiti našom terminologijom. - svi smo se smijali, a bio je to i
smijeh podrške.
Spominjali smo da smo našli Avastin, da će ga poslati Buco i
pomogla je donacija gradonačelnika, a pomoglo je i to što je Anes
učestvovao sa donacijiom koju je sam odlučio dati, jer kaže Donna je
to zaslužila kod mene, puno je to para pa evo da i ja malo pomognem.
Moj bivši klavijaturista. Mora da sam bila dobra šefica. Znali smo iz
priča da je rak vrlo skupa bolest, a sada smo to osjetili i na svojoj
koži. Svaki dodatni lijek je koštao puno, npr Aloxi injekcija protiv
mučnine najmanje 200KM.
Jedno jutro je stigla Bucina sestra Edina sa prijateljima iz
Njemačke i malom torba-zamzivačem i 600 miligrama Avastina za
moju drugu kemoterapiju.
 Poglavlje XIII

- Koliko imaš kila? - pita me Džavid.

- 52,5, 53kg - a to je u mom slučaju značilo doslovno kost i koža.
Imala sam običnu bijelu usku potkušulju, koja je na meni izgledala
široko. Nije bilo onih bujnih grudi da je popuni. Sjetila sam se kad je
sestra Edina u bolnici rekla “ma da se ti nama samo malo “potkožiš”
odmah će to biti lakše” i sada sam tačno razumjela smisao te riječi.
Kemotreapija me dodatno istrošila, skinula mi je par kila, baš kako je
majka iz Ključa govorila, trnci su me pojeli, baš kako je Dika iz Krupe
govorila, a ja sam se gledala u ogledalo i izgledala sebi kao da sam sad
puštena iz logora. Izgledala sam kao da me neko silom izgladnjivao i
nisam se voljela ni gledati.
Ponekad bi izgled znao prevariti, malo bih se napuhala od tekućine
koju primim, malo bi mi došlo i crvenilo u licu, pa sam izgledala
nijansu okruglije i zdravije, ali to je bila samo reakcija na kemo.
Nekoliko puta na wc i ispumpala bih se brzo, a onda poprimila izgled
pravog zombija, ispijen, bijeli lik, bez imalo krvi, bez ikakvog
crvenila pod donjim očnim kapcima, samo to bjelilo koje sam jedva
čekala da prođe. Otrovi kemoterapije su sve više djelovali, a ja sam se
osjećala sve gore.
Nisam imala problema sa stolicom i mokrenjem iako je bilo puno
problematičnih slučajeva na odjelu. To je bilo vrlo važno, vrlo bitan
parametar o općem stanju drugih organa koji na sreću nisu zahvaćeni
metastazom. Moj organizam je dobro funkcionirao bez obzira na
veliki tumor u unutrašnjosti.
 U trećoj sedmici sam se popravila do te mjere da sam već navikla
na ribe i ribice, a žiganje sa svih strana je malo popustilo i bila sam
veoma raspoložena. Razgovarala sam sama sa sobom kad god sam za
to imala priliku. U svojoj glavi sam preturala misli, spajala znakove
tetovaže, otkrivala neke nove zaključke, preispitivala sebe na temelju
činjenica da je rak prouzrokovan ogromnim stresom uglavnom. Stres,
ubica broj jedan. Ubica zdravih. A da bilo je stresno - bilo je. Vrlo
ružna godina. Prepuna loših vijesti. Toliko loša da sam gotovo
povjerovala da će me tetovaža zaštititi. Koliko je moj strah bio prije
bolesti vidi se upravo u tim slikama. Tada nisam znala da ce mi se
desiti rak, ali sam ipak bila u strahu od nečega. Taman kad smo trebali
prodati stan u Bihaću desile su se velike poplave. Ljudi su ostali bez
krovova nad glavom BiH je bila u kolapsu, skupljala se pomoć u svim
gradovima, hrana, garderoba, ljudi su se borili za krov nad glavom.
Naši planovi da ponovo idemo na Mallorcu su prolongirani, pa
počinjemo razmišljati o Njemačkoj. Odlazimo. Selimo se. Smrt
Džavidove majke, Omerovog sina, Đemko, prvi simptomi, putovanja,
a radila sam do zadnjeg dana kao da sam najzdravija. Ali bila sam i
sve nervoznija. Osjetili su to svi u mojoj blizini. Ne sjećam se da li
sam ovo već pomenula, ali počela sam biti kao mali pas, mali cuko
koji se sakriva daleko od očiju svih u svojim bolnim ili posljednjim
danima. Ne bih da se ponavljam, ali nema boljeg opisa. Ne postoje
riječi koje mogu opisati to stanje kad osjećate da vam je nešto, imate
strah ali ne znate od čega.
Svi su mi smetali, nisam voljela pitanja, a bilo ih je mnogo. Od
moje zabrinute tetke koja me danima pred samu bolest zvala da se
družimo, a ja izbjegavala, preko mame koja je počela da prebacuje da
sam previše mršava, ali osjetile su nervozu i opominjale blago, dok me
Alma nije štedila u opaskama i otvoreno mi govorila da tu nešto ne
štima. Ako sam nervozna znam biti baš nezgodna. Alma je bila
direktna, a njih dvije su jako su vodile računa tih dana kako sa mnom
pričaju, bila sam zahvalna na tome, ali mi je istovremeno islo na živce
to što mi podilaze. Ustvari živciralo me što ne mogu da im kažem da
nešto nije uredu, jer nemam ništa konkretno za reći, a ja sam i tada
znala da me nešto napada samo sam se sakrivala i od sebe i od drugih,
jer bez konkretnih simptoma mogla sam otići samo psihijatru.
Često sami od sebe okrećemo glavu. Kao uzrok uglavnom
navodim stres i pristanke na stalne kompromise. Neki su bili poslovne
prirode. Morala sam svoje pop pjesme promovisati u folk emisijama
iako su neke bile čak i rock. Pošto je pop scena u BiH bila mrtva to je
bio kompromis ako želim da me iko vidi i zna da postojim. Bilo je tu i
pametnih kompromisa. Bilo je onih koji su mi promijenili život na
bolje, bilo je onih koji su donosili radost, drage ljude i sreću, ali bilo je
i onih drugih materijalne prirode koji su donosili uglavnom novac i
malu šansu za duhovnim i intelektualnim, pa ni muzičkim napretkom,
jer se sve samo ponavljalo bez puno uzbuđenja i noviteta. Imala sam
tad visok prag tolerancije i povjerenja u ljude i svaki kompromis koji
sam prihvatila mimo svoje volje, svaki loš izbor me koštao u smislu da
me razočarao i negdje duboko ranio. Mali trag na duši poput crtice,
kao što bilježimo pobjede kad igramo karte. Crtica, po crtica. Neka
manja, neka veća. Kako su crtice rasle, tako je rastao i zid oko mene,
svaka nova linija je bila novo podebljanje zida koji me čuvao od loših
ljudi. Hranio se i rastao svakim stresom i ubijala sam emicije jednu po
jednu i gradeći zid ubila sam sebe. Emocije su naša duša, a
eliminisanjem emocija sam izgubila dušu. Kad izgubimo dušu život
nam i nije toliko bitan. To je taj aktivator bolesti ako pričamo o stresu
i razočarenjima.
Moj zid je rastao i hranio se osjećanjima, baš kao što se tumor
hranio glukozom košpice kajsije koje su dobre zbog vitamina B 17,
ali ujedno i otrovne tj pune cijanida. Ćelije raka napreduju tako što se
hrane glukozom, ali bi ćelija istog momenta kad bi se nahranila
izvršila samoubistvo, jer bi je u tom sretnom trenutku otrovao cijanid.
Slatka smrt. Tako sam ja ubijala svoje emocije jednu po jednu.
Svakim stresom. Godinama. Nije to došlo preko noći. Stres zbog
posla, stresovi privatnih okolnosti, stresovi zbog bolnih gubitaka od
najmilijih članova porodice do dragih prijatelja, njihovih saobraćajnih
nezgoda, rakova, stresova ratnog odrastanja i svih drugih problema od
onog najvećeg do onog najbanalnijeg 'šta danas da obučem'. Sve je to
stres. Duša piše i pamti. Komada se i naravno da morate onda
vjerovati u stihove pjesme “Suze moje plaču za oboje” jer ona i jeste
vrhunac mog nezadovoljstva, bunta i lične revolucije.
I nikoga ne pamtim
Oko mene je Zid
Jer poslije njega ja ne znam za ljubav
Ja ne znam za stid
To je taj zid. Zid koji sam podigla da me štiti od svih loših
namjera, jer sve što sam u životu željela je bilo da sviram i pjevam,
da uveseljavam ljude svojim djelima i lijepo živim od toga. Da sam
rođena u vrijeme careva vjerovatno bih svirala na dvorovima poput
Mozarta. Okolnosti su se naštimale da sve bude kako sam željela,
proputovala sam cijeli svijet, bezbroj puta osjetila ljubav publike koju
sam vraćala istom mjerom. Ali onda se desio globalni poremećaj, ne
samo u klimatskim uvjetima nego su se desili i veliki poremećaji u
kulturi. Umjetnici poput mene su se našli na margini velikih
društvenih i kulturnih normi gdje se počelo propagirati i cijeniti sve
ono ne valja, kultura je globalno izgubila na vrijednosti, pali su
kriteriji u cijeloj Evropi, svijetu, a kako su tek pali u Bosni i
Hercegovini. Ovdje ne radi ni muzej. Ako je nekada bilo genijalno biti
pijanista, danas je to posao gdje bih morala biti prinuđena da gostujem
svuda poput estradnih zvijezda, što sam i ovako bez Akademije radila
ili prodajom partitura popularnih pjesama u klavirskim aranžmanima
koje bih morala prvo i raspisati, a šta ako ne znam raspisati partituru,
umrla bih od gladi. Profesor i nastavnik ne bih bila iako za to već
imam školu i sreća je moja da me Bog nagradio talentima pa se nisam
opredijelila za svoju prvu ljubav klavir, a ipak sam ostala u muzici.
Ovako sam bila sretna da sam izabrala pravi put na tom raskršću kad
mi je zbog rata u BiH ukinuta mogućnost školovanja u Beču za
pijanistu. To je bio prvi udarac na moje snove. Htjela sam biti
moderni pijanista koji ima svoju publiku i uložila sam cijelo
djetinjstvo svirala sam klavir kao mali genije u najranijim godinama.
Dijete koje je na koncertima uvijek gledalo u publiku i bila sam
svojevremeno čudo od djeteta, koje pjeva svira, nešto kao današnja
djeca sa reality talent i voice takmičenja. Mislim da sam tim
uskraćenim mogućnostima prvim atakom na ozbiljne snove i prvim
razočarenjem zakucala prvu debelu ciglu u zid koji sam još tada
počela graditi. Jedna cigla u zidu tada ništa nije značila.

A onda pojavi se neko, pa ti kulu sruši ne pita za cijenu,

a ti od bola umoran... i u oči gledaj sve ljude,
slomi najjače
i budi slobodan, baš kao ja

Stihovi su posvećeni davno izgubljenim snovima za nove pobjede.

Idemo dalje hrabro i optimistično. A tu su i ovi najnoviji:

I onda hrabro pružaš ruku,

ma spusti je ponovo
Ja ne grizem, ali pogled, to te je opeklo
A to nije duša, nad njom i Bog je plakao
Ona je davno otišla ravno u pakao

Jer poslije njega .. poslije njega, koga njega. Poslije svih stresova,
svih razočarenja, što ličnih što globalnih. Da sam ovako napisala u
pjesmi niko je ne bi čuo, ovako sam sve što osjećam spakovala u
ljubavnu tematiku i svi su je doživjeli. Svi su se negdje pronašli, a ne
znaju ni zbog čega. Kad sam je pisala uz pomoć Jelene Nikolić znala
sam da će Balkan plakati, jer ne postoji niko na ovom svijetu koga
nešto nije umorilo i razočaralo. Ne bih da mislite da sam teško živjela,
nezadovoljna svojim životom, razočarana u ljude oko sebe. Naprotiv,
imala sam svog Džavida, porodicu, prijatelje, uspjehe i karijeru,
vjernu publiku i iako se kriza osjetila svuda pa i na estradi uvijek smo
imali nekako dovoljno posla i ponešto novo. Ali gušilo me jedino što
ne mogu da napredujem.
Iako se još tretiram kao mlada imala sam već 20 godina staža. Ovo
je pola mog puta. Ili bar trećina. Razmišljala sam kao Šveđanka.
Švedi vole reći kad napune 50 godina da su tek onda na pola životnog
puta i puni optimizma prave planove za narednu polovinu svog života,
jedući ribu, rakove, krompir i salatu. Šetaju, voze bicikla, ne smeta im
hladoća i prilično dugo žive. Volim Švedsku. Balkanski duh živi brzo
i nezdravo i kod nas ne postoji takva izreka, jer smo sa 50 već dobro
potrošeni i načeti sa svih strana. Kažu da je depresija česta pojava u
Skandinaviji, a kod nas srčani udar. Lako bih se tamo uklopila,
posebno u ovoj bolesnoj situaciji, bilo bi mi baš kao na Bjelašnici.
Snijeg, borova šuma, čisti zimski zrak, planinski vjetar... ne, ne, ne bi
bilo planinskog vjetra. Planinski vjetar kakav je brujao Bjelašnicom je
bio baš njen jedinstven. Zato su je zvali divljom ljepoticom koja je
mamila čarolijom boja prirode, a u hladnim noćima bi pokazala zube
svima koji su mogli čuti to zujanje vjetra. Šumski veliki orkestar
borova koji se pri tom njihao u ritmu i plesao na vjetru. Velika, velika
scena. Bjelašnica noću. Tako sam shvatila da i ja moram pokazati
zube svom protivniku i služila sam se svim sredstvima.
Kako su u poremećenim kulturnim vrijednostima svi loši momci
postali idoli i ideali podivljalih pubertetlija, bilo je popularno da se
dečki među sobom zovu Don-ovima. Tako sam se i ja jedne prilike u
vrijeme najveće mučnine nakon kemoterapije i prvog eyelinera dobro
najela a onda pružila prst i s pogledom na stomak prijeteći rekla:
- Za tebe sam Don Ares. Ja sam se sad najela, a ti povrati ako
smiješ, račino!! - i tu bi razgovor bio završen. Nije ni čudo da me moj
Samir Fanatik dugo zvao imenima raznih diktatora, najviše me zvao
Saddame, a bilo je tačno da imam u sebi taj diktatorski manir. Ali ne,
to bi ipak bila moja mama, jer ja sam više vojnički tip. General.
Spartanac. Ares. A možda sam to od nje i naslijedila, što mi je u ovom
slučaju veoma pomoglo. Nema tu velike razlike u temperamentu,
naredba je naredba, ali ipak.
Tako sam se postavila prema raku. A moja armija su bili citostatici
- hrana za ribe i artiljerija, a onaj skupi pametni lijek - avijacija. Stožer
Bihać su bile tetka, Alma, Sabi, a Stožer Sarajevo Maša, a Džavid je
bio po svemu sudeći pješadija Ares armije, na prvoj crti odbrane, jer
on je trčao oko mene, hranio me, oblačio, kupao i volio svim srcem.
Ne umanjujem ničim ljubav nekog drugog. Svi su imali svoje mjesto.
Davalo je to motive za životom. Svaka tetkina poruka, mamina briga,
moj Dino, svi ljudi koji su mi bilo kakvu riječ podrške uputili, moja
stara majka, da, da to je bio vjetar u leđa. Podizač energije i volje za
životom. Ali kad svi odu svojim porodicama uz mene ostaje moj
Džavid. Ljubav. Gdje nema ljubavi nema ni života. Imala sam više
prilika da se predam. Ali nisam. Spriječila me ljubav. Njihova ljubav
prema meni, moja prema njima. To je jedino što sam željela da
osjećam ignorišući bolest na sve načine.
Uskoro i nova ljubav na djelu. Stigli su Alma, Edis i Dino. Spavali
su u sobi iznad našeg apartmana. Dino se čudio otkud vatra nasred
restorana, a bio je to divan veliki otvoreni zidani kamin. Ljubav se
osjećala u zraku. Dino je bio sretan što je vidio svog Džavida, a ja i
Alma što smo konačno jedna pored druge. Bila je šokirana mojim
izgledom što mi je i rekla, jako se brinula za mene, a kako je bila žena
doktora bila je nekako još opreznija.
- Ne smiješ jesti grejp. Grejpfrut poništava djelovanje nekih
lijekova. Jedeš li kokice? To moraš stalno.
- Jedem, ubijam se, ali moram posoliti.
- Ne smiješ puno.
- Znam to, kako ste vi inače, šta ima u Bihaću, pričaj mi malo -
okretala sam temu, jer mi se više nije pričalo o bolesti i nikako o
hrani.
Hrana je bila top tema kod svih oboljelih od raka. Vrlo je bitna
detoksikacija tijela, ali i onda dok ste zdravi. Detoksikacija u ovom
smislu kad primate kemoterapiju po meni i nije imala smisla, jer ako
primam otrov da se otrujem da bih ubila neprijatelja, zašto bih se
pokušavala očistiti od tog otrova. Valjda da lakše podnesem. Bilo mi
je malo nelogično što svi potenciraju da uzimam neke kapsule i
hemijske dodatke, ali ipak sam ih uzimala. Uzimala sam GE 132,
Immuno G, kapsule B 17 vitamin i kapsule graviole koje pojačavaju
imunitet. Sve sam to pila. Krešićev med za imunitet svako jutro,
kasnije i Manuka med koji mi je poslala poznata bh manekenka Amra
Silajdžić iz Amerike, biljnu mješavinu Sabininog tate Smaje
Čelikovića prije i poslije jela. Toliko napunjena svim tim dodacima
bila bih potpuno sita, pa nije ni čudo što sam slabo jela.
Jedan dan sam češljala kosu koja se sva ulijepila od ležanja i
znojenja, i kako sam povukla četkom, tako sam izvukla rijeđi pramen.
Uzela sam pramen u ruku i pomislila, počelo je. Opadanje kose. Tako
počinje. Požalila sam se sestri. Presvlačila sam majicu, bilo je prilično
toplo čim bi još neko došao u našu sobu i ostala sam u onoj bijeloj
potkušulji.
- Nemoj se preda mnom presvlačiti. Joj Bože kako si mršava.
Nemoj molim te, bude mi još gore kad te gledam tako. Obuci se - a ja
sam razumjela. Bilo joj je teško gledati me. I meni je jer u tom periodu
sam izgledala najgore. Nakon prve kemoterapija. Iscijedila me. Imala
sam 21 dan da se popravim i radila sam na tome.
Kosa je opadala sve više, bilo je na kapuljačama, na jastuku i ja
sam odlučila ponovo da se šišam. Nejra je došla sa mašinicom i
obavile smo to u kupatilu. Trudila sam se da o tome ne razmisljam.
Gubitak kose. I to sam odradila vojnički. Kad dođete u vojsku prvo
ide šišanje. Obično na keca. E tako je bilo i sa mnom. Nejra je bila
pod većim stresom nego ja jer sam do tog dana već bila odlučila da me
nebitne stvari poput gubitka kose u ovoj borbi za život neće
zanimati u budućnosti. Nebitno je bilo imam li kosu. Bilo je bitno da
sam živa, raspoložena i da to radim da sebi olakšam. Iako sam je dan
ranije oplakala, bili su to posljednji trzaji patetike.
“Dobro jutro moji anđeli čuvari” objavila sam status uz fotografiju
sa novom frizurom. Lajkovi podrške. Ljudi su suosjećali i bodrili me
na sve načine. Ajla mi je pjevala, pa slala video snimke, mama Dinine
slike, djeca i fanovi naše zajedničke slike iz cijelog svijeta. Sve je bilo
dobro, bila sam spremna, ali desilo se potpuno novo iznenađenje i
potpuno novi problem. Tačnije novi strah. Strah od operacije koju su
trebali da mi obave pred drugu kemoterapiju. Radilo se o portu,
plastičnom dodatku, aparatiću pomoću kojeg se umjesto kroz venu,
kemoterapija daje preko cjevčice iglom direktno na port, a tekućina
ide ravno u glavni krvotok.
- Pošto ćete Vi to malo duže primati savjetujem Vam da ugradimo
port radi vašeg komoditeta. Pacijenti su zadovoljni portom, sigurno će
Vam poboljšati kvalitetu života, a riješit će Vas svih budućih
problema sa venama. To je zapravo mala operacija, gdje vas zarežu na
dva mjesta iznad grudnog kosa i ubace mali plastični dio sa cjevčicom,
zašiju i to je sve. Biće
Vam lakše jer nema prženja vena. - govorio je dr. Pašić i ohrabrilo
me ovo zadnje, ali strah od operacije je bio ogroman.
Držala sam sestru Irenu za ruku cijelo vrijeme. Pod lokalnom
anestezijom, stalno sam pričala. Na kraju sam vidjela kako to izgleda
na rendgenskom snimku, na monitorima koju su bili iznad
operacionog stola na kojem sam ležala. Odradili su to bez da sam
osjetila ista osim prvog uboda igle anestezije, malo je pecnulo i to je
sve.
Isti dan sam primila drugu kemoterapiju koja je prošla bez
ikakvih problema. Ponovo petak, a u ponedjeljak su krenule
nuspojave. Taj dan kad sam došla primati kemo sam bila sa rupama po
glavi, na nekim mjestima je bilo kose, na nekim nije. Kako je bila
zima kape koje sam nosila su još ubrzavale stvar. Desilo se to u trećoj
sedmici, baš kako je rekao doktor i bilo je stresno, ali ne onoliko
koliko sam mislila da će biti. Za mnom je odmah stigla Maša, a ja sam
se žalila da mi sad otpadaju gusti pramenovi i da ću uskoro postati ko
oni, misleći na sve druge pacijente. U mojoj glavi smo mi još uvijek
bili oni i ja. Nikako se nisam osjećala poput svih pacijenata, iako se ni
po čemu nisam ni razlikovala od ostalih, osim što sam imala taj sjaj u
očima koji su svi komentarisali, od tetke Cise, do mojih fanova i
prijatelja na Facebooku.
Zadnji vikend tu pred drugu kemoterapiju stigla je posjeta iz
Bihaća. Tetka i mama su došle, osjetila sam toplinu zagrljala i bila
sretna što ih vidim ali i toliko umorna od svih prethodnih posjeta i što
sam se prerano budila. Mama je otišla da se presvuče, a ja sam zaspala
pričajući s tetkom. Probudila sam se nakon sat dva, a u međuvremenu
je stigla i Sabi. Super, sad ću se obući i idemo u restoran. Kolektivno.
Nisam izlazila baš tih dana, osim kad mi je došao gradonačelnik i
djeca Prve osnovne škole Konjic kojih je bilo desetak, pa ih nisam
mogla sve primiti u sobu.
Navukla sam svoj omiljeni sivi “Bad hair day” duks i stvarno
BAD HAIR DAY tako ošišana nekako se odvukla sa Džavidom do
restorana. Ručale smo zajedno, išpričale se, a onda smo se razdvojile,
tetka i mama su prošetale, a ja sam otišla u sobu sa Sabi.
Komentarisale smo da dobro izgledam obzirom na situaciju i kako
sam u stanju malo i da se našminkam i da mu i na taj način prkosim.
Govorila sam o ribama i nuspojavama. A onda je Sabina rekla.
- Ja tebe zamišljam, ono ležiš i oporavljaš se, a imaš one velike
debele igle za pletenje i nešto pleteš. - smijale smo se, jer to je stvarno
bila scena iz jedne serije.
- Pa da si donijela igle imala bi taj prizor uživo.
- Hoćeš igle?
- Naravno, znala sam nekad malo i plesti.
Džavid i Sabi su otisli do grada i vratili se sa iglama raznih
debljina i vunom raznih boja. Čim sam dobila igle odmah sam počela
sa pletenjem i krenulo me. Prvi šal će biti za Imančiću, Mašinu
kćerku, ali nikom nisam govorila. Htjela sam je iznenaditi i kad bi me
pitale šta pletem, govorila bih da malo vježbam. Sabi mi je donijela
nove Adidas patike.
- Znam ja šta vama bolesnicima treba.
- Odlično. Super si pogodila. Tačno mi samo patike fale, moje su
stvari sve još u Njemačkoj. Imam samo ovo što su mi tetka i Alma
poslale. A moja modna mačkica mi je redovno slala majice, trenerke
dok nisam nisam nakupila dovoljno za presvlačenje. Par majica, par
trenirki sa dosta veša i pidžama je bila moja nova garderoba. "Bad hair
day" - i s tim sam predosjetila da će biti pravi dani loše frizure, jer sam
kupila sve boje.
Sabi je bila također ljubav na djelu. Voljela me kao sestru, imala
je razumijevanja za moje bubice, a na račun naše privremene
udaljenosti je odjednom rekla:
- Sad nećemo pričati o tome, ali kad ozdraviš teško ti se.
- "Ako ozdravim” - ja sam bila od onih 'prvo skoči pa reci hop'.
- Ma hoćeš, dobro se ti držiš.
Vratile su se tetka i mama, a mene je opet nekakva nervoza
uhvatila, pričala sam gluposti. Mama je od početka bila uvjerena da ću
se izvući i čini mi se najopuštenija od nas a tetka je proživljavala sa
mnom svaki bolni trenutak. Mama je u Holandiji preskočila one
najkritičnije dane i promakle su joj te slike, na njenu sreću. A tetka je
proživjela svaki moj ubod, grč, bol, nesanicu, gubitak apetita i bila je
puno osjetljivija. Kasnije sam shvatila da sam se bunila uglavnom kad
bi sve prošlo, npr ako bi mi vadili krv, ja sam kukala o tome, ili ako bi
mi pukla vena plakala sam što je pukla i što mi je ruka pomodrila. A
onda sam skužila da sam sama sebi najveći neprijatelj, da plačem
uglavnom bez razloga - kad sve prođe. Nemam ja tu šta kukati, plakati
za nečim što je završeno. Prestala sam to raditi. Ali činjenicu da nisam
znala primiti nježnost, da sam unatoč bolesti bila čudno rezervisana,
hladna i nervozna to nisam mogla objasniti. Nisam mogla da se
opustim u prisustvu najbližih i nije mi jasno ni danas zbog čega.
Gledala sam zajedničke slike. Objavila sam slike, jer su ih čekale,
a nisam stigla odmah da ih objavim, jer nakon jedne posjete već je
dolazila druga i vrijeme prolazilo ko ludo. Nakon male operacije i
ugradnje porta objavila sam slike iz operacione sale da kažem ljudima
koji su u sličnim borbama da je ovo rješenje za naše probleme.
Kad sam probala port u praksi bila sam oduševljena. Samo jedan
ubod u port malom iglicom i gotovo. Ne osjetite ništa, za razliku od
primanja na venu gdje uvijek moramo biti mirni, ovdje su obe ruke
bile slobodne, nije se ledila ruka od tekućine i bila sam puno
slobodnija.
 A prije same kemoterapije se prima neki kalcij, ne znam tačno
kako se to zove. To toliko peče u prsima, da sam imala osjećaj da je
neko u unutrašnjosti grudnog koša naložio malu vatricu i taman kad
mislite da će popustiti neko je potpiruje pa peče još više. Izdržala sam
taj kalcij, a nakon toga je išla tekućina koja je omamljivala. Željela
sam da pričam, a to me osjetno obaralo. Shvatila sam da me obara i
pitala sam doktoricu Elmu smijem li zaspati, ona je rekla da smijem,
iako to nije preporučeno na prvoj kemoterapiji gdje smo pod strogim
nadzorom. Kako je moj organizam dobro odgovorio, na drugoj sam
dobila dozvolu i za spavanje, ali od spavanja nije bilo ništa jer svaki
čas je neko ulazio u sobu.
Ležala sam tako već ćelave glave, jer smo Maša i ja odradile
akciju čupanja kose pred samu vizitu kad je opala potpuno, samo je
trebalo odstraniti s glave, jer se zbog svoje gustoće još uvijek nekako
držala, a ostatke smo nas dvije počupale prstima. Bacale smo kratke
dlake u umivaonik. Ostale su samo čvrste dlačice na vrh glave koje
nismo uspjele skinuti. Bila sam očerupana kao kokoš. Moja glava je
bila kao iz crtanih filmova, kada prikazuju očerupane ptice pa im
ostave onako par dlačica da se zna da je tu nekad bilo gusto perje.
Soba broj 8 ponovo i taj broj mi je davao neko samopouzdanje. Kao
što već rekoh nisam voljela mijenjati mjesto, voljela sam da imam
bazu i ponovo sam bila u istoj sobi, a moglo se lako desiti da odem u
neki drugi prazni apartman. Broj osam je bio skriven i na mom zmaju
jer zmaj se savijao u obliku osmice što je u ovom slučaju značilo
vječnost. Mom zmaju da živi vječno i vječno me čuva, samo što tu
osmicu nisu svi primjećivali.
Svi su već znali da pjevačica Donna Ares leži na Onkologiji i bila
sam prava zvijezda na odjelu. Bolesnici bi čekali da dođem i bilo bi
im vrlo drago. Upoznala sam se sa svima i počela sam da volim taj
odjel. Osjećala sam potpunu sigurnost u bolnici.
Kad me Nejra ošišala, Džavid me volio dirati po glavi, jer sam
imala oštru gustu kosu, koja je tako kratka izgledala kao gusta četka.
Ispočetka je bilo zabavno, a kasnije je postalo naporno, jer je
opadanjem kose moje tjeme je postalo hipersenzibilno minsko polje i
blagim pritiskom ruke s vrha glave, meni je aktivirao male bombe u
korjenu svake dlake, a kasnije za par dana dlake su postale prave
male čačkalice koje svakim pritiskom probadaju tjeme. Osjećala sam
se kao pravi šaman. Kako mi je borba sa rakom bila prava duhovna
borba i duhovni put pored one fizičke boli, susreti s Bogom i slični
osjećaji blagostanja su me navodili da tako razmišljam, pomislila sam
na šamane, kako su kroz bol i patnju jačali na svom duhovnom putu.
Svaka dlačica na mojoj glavi je bila bojno polje. Kada sam svu bol
prihvatila kao zadatak i izazov, i počela sam shvatati smisao. Smisao
boli, bolesti, smisao popularne teze samo najjači ostaju. Možda je
zaista tako, ali da bih ušla u najjače morala sam ispuniti sve zahtjeve
bolesti, pa kao pravi pravcati šaman trpjela sam sve ribe svijeta,
osjećala sam svaki atom potrošene i preostale energije, znala sam
tačno gdje je bol crpi najviše i dok bih sanjala rezanje nogu ručnom
pilom potpuno bih se predala i skoncentrisala na bol. Uvijek sam se
pitala kako šamani izdrže sve te ubode, paljenja, posjekotine i ostalo.
E valjda tako. Potpuno skoncentrisani na trenutak boli koji
istovremeno ignoriramo i prihvaćamo, ali na svoj način kao izazov,
kao samo jedan mali test izdržljivosti i prolazimo dalje.
Te ribe su bile stvarno problematične, jer jedna žena, moja nova
prijateljica je nažalost izgubila svoju bitku par sedmica nakon našeg
susreta. Žalila se stalno na noge. Čini mi se da je pored toga što je
kemoterapija potpuno iscrpila dodatno iscrpilo i to što nije mogla na
noge, što se patila dok se kretala, što nikako nije mogla da se namjesti
i pomiri sa trncima i sama sebe u toj brizi još više opteretila. Zato sam
odlučila odbaciti RIBE kao blokadu, sjetila sam se tetke Cise koja
kaže nemoj misliti na krvnu sliku, svaki put kad je spomeneš postaviš
sebi blokadu. E zato sam ja u ovoj vožnji stisnula po gasu. Gas,
Donna, gas.. prešla sam rampu i izbjegla voz koji je prijetio da me
raznese. Strah od riba.
- Ako ne možete hodati plešite.
- Molim? - čudila se žena.
 - Ja plešem ponekad na prstima, ustvari daleko od toga da plešem,
nego ono, mrdam se u ritmu, na prstićima, ubijam ribice ili na petama
lagano, ne mogu ni ja na noge, držim se za krevet kad idem do toaleta,
ali kad ustanem konačno ja plešem - svi su se smijali za stolom i niko
gledajući nas nije mogao da pomisli da smo ona i ja u istoj situaciji. Ja
sam je dobro razumjela i suosjećala sam, samo što sam ja imala sreće
da sam odgovorila na terapiju odlično, dok su njoj morali tražiti
odgovarajuću kombinaciju, pošto zadnju organizam nije dobro
podnosio. U raku je vrlo važna i sreća, vrlo, vrlo važna, a ja sam
oduvijek vjerovala da sreća prati hrabre i bila sam potpuno spremna za
ratovanje uz potpuno nove strategije. Poslužila sam se u ovom slučaju
i strategijom svoje mame koja je uvijek govorila da ne treba život
preozbiljno shvatati, treba se samo igrati. Odlučila sam da se igram
sa svojim rakom.
Igramo se rata.
 Poglavlje XIV

Ja sam još uvijek bila na potezu u ovoj našoj igrici i morala sam
naći način da pobijedim ribe, ovaj put na rukama. Kompletne šake su
bile u istom stanju kao i noge i vidjela sam da mi je puno lakše ako
pletem. Zaključila sam da mi je najbolje ako sam aktivna. Plela sam
danima bez prestanka. Plela sam tako i prilikom snimanja kada mi je
televizija Pink bila u posjeti. Sivi šal sa finom mustrom i nekim
pletenicama. Plela sam ga sebi, a poklonila Adi frizeru. Nakon FB
objava mog pletiva u raznim bojama počeo se puniti inbox slikama
pletiva drugih žena koje su inspirisane mojim radom napravile neke
svoje unikate. Tada sam shvatila šta znači kada mi govore da sam
inspiracija za mnoge, posebno žene koje su mi ionako slale poruke da
kad vide kako se patim, skidaju zavjese, sređuju čitavu kuću i ništa im
to ne bude teško, jer sam im živi podsjetnik da u životu ima nešto
puno gore. Bilo mi je drago zbog toga što ponovo pletu. Neke koje
možda nikad ne bi ni pokušale. Zanati i ručni rad su nepravedno
zapostavljeni u modernom vremenu. Mislim da je umjetnik svako ko
je u stanju prepustiti svoju inteligenciju mašti i stvoriti neko djelo, bio
to šal, džemper ili pjesma. Govorila sam da sam pravi zanatlija kao
moj tata koji je napustio zanimanje nastavnika fizike i posvetio se
stolarstvu koje je iz zanata pretvorio u malu tvornicu, a sam je izvodio
umjetnost iz drveta. Šteta da je zanatski rad skoro propala kategorija.
Moja tetka se i dalje brinula za svaki detalj i savjetovala je da se
počnem baviti jogom, da je ona kroz jogu spoznala razne tehnike
samokontrole, čak mi je poslala i priručnik sa slikama. Ali, ja sam
odustala od njene joge i našla svoje metode treninga. Pletenje je bila
moja joga i da se razumijemo pletenje šalova je jako dosadan posao.
Vozite tamo ovamo konstantno isto, živa monotonija i čista motorika.
Na sreću tu monotoniju razbija mogućnost kreativnosti pri smišljanju
novih mustri i pletenica i tako sam trenirala svoj mozak. Trenirala sam
izdržljivost, istrajnost, smirenost. Govorila sam sebi “završi to Donna,
završi”. Pa onda gledam u onu sivu vunu satima, pa mi se navuče na
oči, al onda ponovim sebi završi, izdrži. Pa bih onda svaki šal
namijenila nekome i dok bih plela razmišljala bih o osobi kojoj
pletem. Vizualizirala bih prisutnost te osobe sa osjećajem ljubavi i
želje da nekom napravim nešto, makar ispletem šal u znak zahvalnost
koju osjećam u ovim danima.
Prošla je i treća kemoterapija bez ikakvih problema, osim što
sam tada povraćala čim su je isključili. Mučnina je bila jača nego
ranije, a bilo je i logično obzirom da je organizam bio već tri puta
toksičniji. Družila sam se sa ostalim bolesnicima, konačno smo postali
jedno, konačno sam prihvatila da sam dio ove družine, da sam dio njih
i da smo isti. Samo što sam ja i dalje imala onaj sjaj u očima koji me
razlikovao od ostalih. Imala sam nekako snage i za sebe i za njih iako
je bilo dana kada bi najradije da me nema, kad se bol ne može izdržati
i kada je najlakše predati se. To i jeste ključni momenat. Izbjeći taj
kukavički potez. Izbjeći pomisao na predaju i voditi rat bez prestanka
inače bi mogao da vas pobijedi kad se najmanje nadate. Zato sam ja
bila uvijek u pripravnosti.
Naučila sam do sad da rak voli crveno meso, šećer, brašno, da ne
voli zagrljaje, a kažu sedam zagrljaja dnevno je potrebno za sreću.
Grlila sam se sa svima. Iako kod oslabljenog imuniteta treba se kloniti
tih stvari, kako je i doktor Pašić rekao, a moja sestra ponavljala,
preporučuje se izolacija od ljudi i nepoželjnih virusa kad god je to
moguće, a ja sam se ipak grlila i ljubila. Moja sestra je bila luda zbog
toga i stalno je govorila nosi masku, ali ja sam jednostavno osjećala da
mi zagrljaj sa dragim ljudima pomaže više nego ta maska i tjerala sam
svoje.
 Ako je grijeh što volim, voljet ću te vječno
Neka je duša moja tvoje tajno mjesto
I kad mi srce kaže idi
Ne, ja ne slušam ga već tjeram po svome
I ne mislim o tome

Moj bolnički život je postao javna stvar i nisam mislila o tome.

Samo sam živjela bez razmišljanja o tome šta će neko misliti. Bilo mi
je bitno da objavim sliku radi svoje lične evidencije, radi nekakvog
podsjetnika kad je šta bilo. Bilo mi je bitno da objavim sliku radi ljudi
koji su me posjetili. Htjela sam da ljudi vide ko su ti drugi dobri ljudi
koji me obilaze, koji mi pomažu, koje su me se to kolege sjetile. A
bilo ih je zaista mnogo. Nismo se baš svaki put slikali. Bilo je tu
divnih ljudi, a na FB-u sam objavila samo neke. Moja borba sa rakom
je postao reality show. Facebook praćenje. A bilo me i lako upratiti i
kad ništa lično ne objavim, jer su iskakale slike sa profila drugih ljudi
i tačno se po njihovim objavama vidjelo u svakom momentu kad me
ko obišao i u kakvom sam stanju bila.
Prvi šal sam isplela i poklonila Imančici. Jako se obradovala tom
iznenađenju i bilo mi je drago što ga je nosila. Bio je pink sa resama, a
to je bila i njena i moja omiljena boja. Voljela sam sve što vole curice.
Odmah sam počela da pletem šal za Sabinu, šareni u nekim Beneton
bojama koji se odmah svidio svim ženama, zbog svojih bogatih resa i
kolorita.
Plela sam bez prestanka. Non stop. Sabinin šal sam bila tek počela
kad se spremala za povratak kući, zezali smo se da ću ga završiti dok
ne pođe, možda ne do dvanaest, ali ako bi ostala do četiri sata možda
bi ga i ponijela, uglavnom soba puna smijeha, ja sam razmišljala o
svom pletivu o prijateljima, ljubavi i nikako o raku.
Tim potpunim ignorisanjem sam bacila bolest u drugi plan. Rak
je postao nebitan. Nisam više razmišljala o sebi kao o bolesnoj osobi,
ponavljala sam da je to stanje koje se mora sanirati i idemo dalje.
Svaki put kad bih to izgovorila davala sam sebi potvrdu a ujedno i
obećanje, isto kao što sam odgovarala na poruke u početku da ću se
boriti. Počela je još jedna faza u kojoj na rak gledam kao na nešto
nebitno, slučajno, prolazno. Rak, bezveze. Šta rak? Koji rak?
Takvom stavu dosta pridonosi humor, ljubav, samopouzdanje.
Možda se ponavljam, ali zaista je tako. Treba ponavljati, jer brzo
zaboravljamo. Jedne večeri sam slušala samo ilahije. I to je bila
ljubav. Ima jedna za koju volim da mi je jedna od dražih melodija
ikad. Spada u onih top 10 svjetskih tema koje volim, kao muzičar
govoreći. Našla sam link na youtube-u i objavila je na svom zidu. Bila
je nekako posebna noć. Svi su to osjetili.
Mislim da je to bila moja prva prava slobodna noć od misli o
bolesti u kojoj se počinjem ponašati kao da taj rak ne postoji. Radim
svašta. Ali sve iz kreveta. Nema veze. More mogućnosti. Na svom
MacBook-u sam puštala ilahije, slušala predavanja Hafiza Bugarija i
baš me zanimalo šta vjera ima na to reći. Na bolest. Na tu kaznu. A
onda sam otkrila da je bolest po Bugariju četka za čišćenje grijeha.
Super, moja je ona sa debelom dlakom onda. Nek me dobro očisti,
pomislila sam. Te noći sam zaspala kao da moja bolest ne postoji i od
tog trenutka se sve mijenja.
Bila sam odlično organizirana, znala sam kada ću imati posjetu,
budila sam se rano zbog lijekova, nekako stala na noge i počela sam
pomalo i izlaziti, držala sam se terase našeg apartmana i kruga hotela.
Napravila sam svega par šetnji na Bjelašnici, uglavnom oko glavne
skijaške staze, jer mogla sam šetati vani tek u svakoj trećoj sedmici,
kada bi me noge konačno poslužile. Od jačine trnaca nisam mogla
skraćivati nokte dok malo ne popuste jer nisam uopće imala osjećaja.
Sjećam se druge sedmice, druge kemoterapije. Još uvijek sam
vodila borbu sa sobom, borbu sa strahom, povremeno gubila svijest,
jedva se kretala, bila premršava i prilično nesigurna. U sobu su došle
tri dame. Moja Ela, glavna i odgovorna urednica najtiražnijeg bh
magazina Azra, Vanja Lisac naš najbolji ženski fotograf i jedna mlada
vizažistica. Došle su u radnu posjetu koju smo telefonski dogovorile.
Ela mi je već dolazila u posjetu na DIP, obilazila me i na Bjelašnici
uvijek sa novim brojem Azre.
Moja Ela je došla sa pozivom na akciju, a bila je takva i prije 20
godina kada smo u ratnom Bihaću dijelile sve, od cigarete, jabuke, do
garderobe. Ona se sjeća mog kariranog sakoa koji je posudila za
srednjoškolsko matursko veče, a ja se sjećam njene uske crne haljinice
sa dubokim dekolteom u kojoj je nesvjesno zavodila sve oko sebe, a
bile smo tek djeca. Srednjoškolke. Odrastale smo uz knjige, voljele
čitati i uglavnom se tako zabavljale dok smo čekale da stane
granatiranje ili kod nje na četvrtom ili kod mene, dva sprata niže. Bilo
je jasno da je došla i ovaj put malo da me zabavi, širila je radost i
vedrinu i ranije, osim što smo bile odrasle ništa se nismo promijenile.
Ela kao glavna urednica magazina došla sa ekipom po intervju kod
Donne Ares, umjetnice i pjevačke zvijezde regiona. Ranije smo mogle
toga samo da se igramo, a sada smo i u svijetu odraslih imale priliku.
Malo je tako sretnih prijatelja.
- Ovo je kao neki film. Znaš oni filmovi kad su one djeca i onda
ide scena dvadeset godina kasnije ti dolaziš urednica, a ja rock star sa
kancerom, okolo cvijeće, igračke i evo, kako se to sve namjesti. - naša
soba u Hanu je bila prepuna cvijeća, Hello Kitty igračaka svih
veličina, plišanih medvjeda, jedan iz Konjica, drugi od Ante i
Draženke iz mog Mostara, soba puna hrane, lijekova, vune, knjiga i
mojih sitnica.
- Ama prava filmska scena!
- Da draga moja, ko bi rekao da ćemo i ovo prolaziti, ali evo
Džavid i ja smo se dogovorili za ovo da te malo protresemo i
podignemo iz kreveta i da kažeš javnosti ono što si meni pričala.
Donna vjeruj mi, svi pitaju za tebe, svi su te pozdravili, ali baš svi su u
šoku i mislim da će ovaj intervju biti dobar i za tebe i za širu javnost,
jer kako si sama rekla napunila si već sve ginekološke ordinacije. Žene
su se zaista osvijestile nakon tvog primjera. Nažalost, ali tako je. I to
što si odlučila da progovoriš o svom strahu pomoglo bi mnogima da
pobijede svoj - Ela je bila vrlo ponosna na mene što se tako hrabro
borim i dala mi do znanja da svojim primjerom bodrim mnoge
unesrećene ljude.
Došlo je vrijeme da djevojka šminka i prebacila sam se iz kreveta
u stolicu kraj balkonskih vrata. Tu nam je bilo najbolje svjetlo i
razgovarale smo sve četiri dok je trajao proces uljepšavanja za
slikanje.
- Smijem li ja malo po glavi puderom?
- Naravno, meni treba pola pudera da se našminkam. Ja sam sad
teta sa puno lica” govorila sam misleći na veliku ćelavu površinu koja
se stopila sa čelom. Smijale smo se i bile su vrlo ugodno društvo koje
nije pričalo u isti glas što je meni u to vrijeme najvažnije.
Vanja se pripremila, šminka je bila gotova i bilo je vrijeme da se
obučem. A onda smo odlučile da se ipak skinem i ostanem samo u
bijelim plahtama i jorganima, plahta kao simbol bolničkog kreveta,
golo tijelo i gola glava kao gola istina o raku koji je došao, ali i
činjenica da sam se uopće odlučila na ovo slikanje je bio moj način
da mu pokažem zube. Evo gola sam, sve si mi skinuo s glave i šta mi
možeš ja sam opet na naslovnoj strani najboljeg magazina, radim svoj
posao, kao da te nema, bio je moj stav iako me lomio svakog trenutka
na sve moguće načine.
Dok sam se skidala u u kupatilu, Ela mi je pomagala da namjestim
ledene noge na pod, jer nikako nisam mogla bosa stajati po desetak ili
više dana. U trećoj sedmici bi se malo smirile ali nikada ne bi
popustile do kraja te ribice kako ih ja zovem. U njenim očima i strah i
želja da mi pomogne, čučnula je i namjestila mi stopala na nekoj
mekoj podlozi.
- Pritisni slobodno, da se malo ustabilim.
- Samo reci bebi, hoćeš da sjedneš, da donesem stolicu?
- Ne treba hvala, idemo spremna sam.
Odjednom sam upala u neki novi život. Jedna potpuno nova
dimenzija. Nakon dva mjeseca bolničkih soba, ležanja bez prestanka i
priče o hrani ovo je bio potpuni šok za moj organizam. Pozitivni
naravno. Kao da radim sve ispočetka, kao da je ovo moje prvo slikanje
u životu i bila sam vrlo zahvalna što su mi omogućile ovakav dan, bila
sam sretna što imam šansu da uopće radim ono što volim i ovakva
ogoljena, bolesna, jadna, žgoljava, ćelava i nikakva. Očerupana ptica.
Kost i koža.
Pogledala sam u kameru Vanje Lisac, sa onim izazivačkim
pogledom kao da se rugam raku. Evo jesam gola sam, imam rak, to je
ta gola i bolna istina, ali ne možeš mi ništa. Ti jesi strašan i neizlječiv,
ali ja ću tebi biti još strašnija i opasnija. A ne samo da sam ga ja
izazivala pogledom, prijetio je i moj zmaj koji se na konačnoj
fotografiji vidio potpuno kao ni na jednoj drugoj slici ranije. Ali ni na
jednoj se nije vidjela gejša, koja je bila samo moja.
Prvo sam se na terasi popela na sto i pozirala na otvorenom držeći
rukama uz lice čupavu i mekanu kapuljaču velikog crnog džempera.
Stojeći na tom stolu bilo je kao da stojim na vrhu svijeta. Zimska
Bjelašnica koja snagom prkosi olujama je potpuno odgovarala mom
prkosu prema raku. Tada je počeo da pada i prvi snijeg. Vanja je
zabilježila prve pahulje. Bilo mi je drago. Još jedan dokaz da se sve
mijenja i živi, da vrijeme prolazi, a ja sam još na nogama. Počela sam
živjeti svaku minutu jer sam vidjela kako minuta može da promijeni
život, koliko može i da odnese život i koliko je svaka važna. Uživala
sam u svakom minutu slikanja sa Vanjom. Završile smo s terasom i
ostao je još jedan set sa pokrivenom glavom, a ja sam u trenutku
odlučila obući bijelu bluzu bez rukava i smotala sam oko glave šareni
bogato vezeni šal koji mi je ostavila tetka Cisa u bolnici. Jedna slika je
potpuno podsjećala na djevojku sa bisernom naušnicom, a onaj goli
zmajski pogled s početka slikanja u plahtama kraj otvorenog balkona
zbog svjetla je moj favorit. Bila sam presretna što je dan tako
ispunjen, što sam izdržala, što sam smogla snage, što sam imala
priliku provesti vrijeme u nečemu zanimljivom. I što sam i tako
bolesna ipak radila svoj posao.
Vratila sam se u krevet, Vanja i šminkerica su otišle sa Džavidom
na čaj, a Ela je upalila diktafon i krenula sa pitanjima.
- Kako si uopće shvatila da si bolesna?
 - Ovo što me snašlo ne nazivam bolešću. Ovo nije bolest, ovo je
stanje. Veoma loše stanje. Kao što postoji drugo stanje, ovo je neko
loše stanje koje moraš da počistiš ako ikako možeš i ako nije
prekasno. Borim se svim silama, a najviše zdravim razumom. Um
može pobijediti tijelo, a tijelo um nikada.
- Zaista je fascinantno koliko imaš realnu sliku svega, ali i
ubjeđenje da možeš izaći kao pobjednik. Odakle crpiš tu mentalnu
snagu?
- Prelomna tačka kod ovakvih stanja je trenutak kada uspiješ
otjerati strah. To je vrlo važno, ovu rečenicu bih podvukla za sve one
koji se nalaze u sličnom stanju kao ja. OTJERATI STRAH. Za mene
je sve dobilo drugačiju perspektivu kada sam to konačno i uspjela. -
otkrivala sam joj svoja saznanja, ispričala sam sve o stanju,
simptomima, bio je predviđen veliki intervju na četiri strane sa
naslovnicom, dobro smo se napričale, a onda sam ponovo skoro
zaspala pričajući i Ela je ugasila diktafon.
- Biće mi dosta. Ti sad odmaraj. Hvala ti što si smogla snage, sad
spavaj.
- Hvala tebi na ovakvom danu. Uljepšala si mi sve sa ovim danas.
- Spavaj, šaljem ti primjerak čim izađe. - poljubila me i otišla.
Kad neko oboli od raka, kao da ga je stid što je eto poklekao
nepredviđenom gostu s crnim plaštom, pa krije dijagnozu i lice od
svakog od koga može sakriti. A i ljudi bi radije da budu pošteđeni
takvih informacija, kao da je nesreća prelazna, pa okreću glavu na
drugu stranu i kao po suludoj matrici ponavljaju: "Ne znam šta bi ti’
rek'o".
S našim najvećim strahom posljednjih dana suočila nas je naša
Donna Ares/Azra Kolaković. Onako krajiški brutalno i hrabro je
strgla zastor nad našim kukavičlukom i pokazala koliko je flaša
kemoterapije, koja joj prži vene, sasula u sebe da zaustavi neman,
kako ju je poslije mučio taj neophodni lijek, kako je postepeno gubila
kosu. Imamo priliku putem društvene mreže pratiti svaki korak u
tretiranju ove bolesti od konačnog uspostavljanja dijagnoze. "Cancer
uživo". Više nismo mogli zatvarati oči, okretati glavu na drugu stranu,
sve se dešava tu ispred naših očiju. Vjerujem da je pomogla u
shvatanju ove bolesti više od bilo koje sterilne i preskupe kampanje
nevladinih organizacija. I ne samo to.
Azra nam je pokazala s koliko snage se čovjek može boriti s ovom
bolešću, samo ako tako odluči. Kako nikakve prognoze nisu pobile
onu glavnokomandujuću sivu materiju koju nosimo ispod frizure, koja
ako se uspravi i kaže - JA HOĆU DA ŽIVIM!, da će tako vjerovatno i
biti.
Bila sam jedno hodajuće izvinjenje kada sam s ekipom ušla u
njenu i Džavidovu sobu u hotelu "Han" na Bjelašnici. Kako je izlagati
naporu fotografiranja, kako s njom pretresati najbolnija dva mjeseca
u njenom životu... ali brzo su nas relaksirali velikom zahvalom na
drugačijem danu u kojem Azra će ponovo raditi i biti u prilici da kroz
priču pomogne svima koji se nalaze u sličnoj situaciji i zahvaliti
onima koji je bodre.
- Džavida sam izbacila iz kreveta nakon ovog drugog ciklusa
hemoterapije. Moram sama spavati, preosjetljiva sam na mirise, kao
trudnica, gužva mi je... i reko' hajd’ ti, Džavide, lezi sam. Ipak, ujutro
mu se ušunjam u postelju po koji zagrljaj. Grli on mene tako jutros i
govori: "Evo me k'o da spavam sa Šabanom Šaulićem" - priča nam
Azra i crče od smijeha. Smijemo se i mi, nespremni na ovakav humor.
Pisalo je u uvodnom dijelu našeg prvog intervjua za najprodavaniji
ženski magazin Azra, uz fenomenalne fotografije Vanje Lisac i zaista
smo ih dočekali sa humorom. Džavid je stvarno jedno jutro rekao:
- Ajde okreni se prema meni, ovako kao da ležim sa Šabanom
Šaulićem.
Sretna je svaka žena koja pored sebe ima muškarca koji je u stanju
da je nasmije i poslije više od 15 godina zajedničkog života. Smijala
sam se kao luda i tog momenta potpuno prihvatila svoju ćelavu glavu.
Do tad sam još bila nespremna. Smisao za humor me nije napustio
tako da je u svoj toj agoniji bilo i veselo. Lakše smo podnosili život u
četiri zida. Doslovno u četiri zida jer naša soba je bila i naša kuća i naš
hram.
Jednom su dosli Azra i Brko, moji rođaci sa svojim malim
unukom Adijem koji je bio baš kao i Dino lud za Džavidom i jednom
je rekao da je naša kuća fina, ali da to nije prava kuća jer nema ono
gdje se pravi hrana i pere suđe. Dijete iz vrtića je skužilo da nismo u
pravoj kući, ali nama je bila najbolja kuća i jedini dom, jer u pravoj
kući ne bih imala ni pola ovog mira koji sam koliko toliko imala u
hotelu Han na Bjelašnici.
Tim intervjuom je prvi put u BiH objavljena naslovnica sa
fotografijom teško bolesne javne osobe. Tako je krenula čitava lavina
komentara i rasprava. Nekom je to bilo strašno i nezamislivo, a većina
je podržala i shvatila moj način borbe i bodrili su me još više.
Krajišnici su posebno razumjeli taj inat, jer mi smo nekako nasljedno
svi imali to u sebi. Azra se prodala u rekordnom roku. Podigli smo
svijest o raku i bila sam sretna zbog toga. Skinuli smo taj plašt straha i
ljudi su bolje shvatali rak. Kasnije su stizale poruke drugih bolesnih
ljudi u istom suočavanju zahvalnih što sam progovorila jer je i njima
bilo lakše, a samim tim i njihovoj okolini. Taj intervju je pokrenuo
masu drugih magazina i medija iz čitavog regiona i svi su počeli da
prate moje profile na društvenim mrežama. Poruke su mjesecima
konstantno dolazile, što podrške, što ljubavi, što pitanjima za savjet,
što pitanjima za razne intervjue. Moja situacija je postala top tema
svakog ručka, svake pauze na poslu i velikog odmora. Svi su
odjednom postali svjesni raka i da se dešava nama ovdje i sada, u
našem komšiluku i ne pita da li ste poznat ili nepoznat, bogat ili
siromašan, mlad ili star. Pogađa kada se najmanje nadate, upada bez
kucanja, bez najave i vuče vas u svoj svijet. Ja sam pokušavala
objasniti ljudima da treba da se držimo što više svog svijeta i svojih
signala. I zato sam odlučila da ću pristati na sve intervjue, da ću raditi
koliko mogu, ako već ne na pozornici onda makar na ovaj način. Rad
me činio sretnom i kad sve vratim unazad čini mi se da me i održao
prisebnom i na zemlji.
Voljela sam svoju raju i sada se ispostavilo da sam čitav život bila
zaista okružena divnim ljudima na svim meridijanima. Voljela sam i
svoj posao i javni život i voljela sam da pričam ako imam šta reći.
Nisam bila od onih koje bi sve dale za sliku u novinama, a to je bio
glavni estradni trend, namještene paparazzo fotke i slične afere. Ja
nisam bila od tih ljudi, mene su uglavnom poredili sa Selmom sa
kojom ništa zajedničko nisam imala. Čak su nas i svađali i mirili i
držali u izmišljenom sukobu, provocirali i jednu i drugu ne bi li
izjavile nešto neprimjereno. Imala sam svoje mišljenje o njoj,
uvažavala sam je kao koleginicu, ali bez imalo sujete ili bilo čega što
bi joj bilo na štetu. Nije mi smetala, nije mi bila konkurencija i radile
smo svoj posao, nismo imale dodirnih tačaka i uvažavale smo se.
Fanovi su bili jako iznenađeni kada sam objavila našu zajedničku
fotku na FB-u. Posjetila me i Selma, donijela mi je drvo života,
poželjela mi dobro zdravlje. Posjetio me i kolega sa kojim imam
duetsku pjesmu “Mašina” crnogorac Šako Polumenta sa Sanelom
novinarkom našeg najčitanijeg estradnog magazina Express. Slikali
smo se zajedno, tada sam već plela, a Sanela je uradila divnu priču za
novine. Svi su bili oduševljeni mojim optimizmom. Posjetili su me i
Nazif Gljiva, naš veliki kompozitor koji mi je i prije posjete uputio
divne riječi podrške prilikom televizijskog javljanja u jutarnji program
“Udri muški” kod Batka i Vehid Gunić, naš veliki novinar, pisac i
publicista kojeg sam poznavala čak iz Norveške gdje smo se družili
prilikom zajedničkog gostovanja.
Obilazili su me divni ljudi. Jedna žena je sjela na autobus iz Tuzle,
došla da me vidi, donijela mi narandže i htjela je samo da mi pokaže
da je živa, jer ona je sve to prošla što ja prolazim i nadala se da ću kad
vidim nju imati još veću volju za životom. Hrabrile su me i online
prijateljice koje su to sve preživjele. Slale su mi od samog početka
sjajne savjete, recepte, preporuke, hrabrile su me svojim životom i
svojom pobjedom i veoma sam im zahvalna na tome.
Svi ljudi su mi pisali da im je žao , da suosjećaju, podržavaju,
mole za moje zdravlje, za moju pjesmu i jedva čekaju da izdržim u
ovoj borbi i vratim se na scenu, a bilo je i onih koji me uopće nisu
poznavali, niti su bili moji obožavatelji, niti su znali ista o meni, ali
osjećali su ljudsku potrebu da izraze riječi podrške i divljenja na
hrabrosti.
A onda se estradnim krugovima pročulo da kupujem veoma skup
lijek i uskoro se javio Dragan, vlasnik televizije OTV, obiteljske
televizije Valentino, koji je rekao da će nakon svakog njihovog
gostovanja po dijaspori skupljati i poslati prikupljena sredstva za moj
lijek. Velika folk zvijezda Osman Hadžić sa javio otprilike u isto
vrijeme sa turneje u Americi sa porukom da također prikupljaju novac
za mene. Bila šokirana kad mi je Džavid rekao. Prvo mi je bilo
neugodno, a onda sam shvatila da moram prihvatiti taj novac ako hoću
da preživim. Vjerovala sam da ću se revanširati kad ozdravim i stalno
mi je to bilo na pameti. Bila sam od onih kojima ništa nije palo s neba
i bila sam najsretnija kada zaradim novac. Sam osjećaj da ovisim o
pomoći drugih je bio koban za osobu poput mene. Ali to su trenuci u
kojima moramo ponovo spustiti i ponos i ego i prihvatiti stanje kakvo
jeste, a nada da ću se nekako odužiti i zahvaliti me također prilično
gurala naprijed, da što brže savladam zadatak.
- Poslao ti je Fistik graviolu. - rekao je Džavid.
- Kakvu graviolu?
- Pravu! Pravu graviolu iz Južne Amerike - a već sam uzimala tada
kapsule graviole za koju tvrde da popravlja imunitet. Kako su me
samo moji prijatelji pazili. Fistik je kaže bio dva mjeseca potpuno
depresivan koliko ga je vijest o mom stanju potresla. Malo se kaže
opustio kad je vidio da sam bolje, ali svejedno nije mu bilo lako.
Vjerujem da je svima bilo teško, jer sjetim se samo kako je meni bilo
teško kad sam saznala za neke druge prijatelje. Neke sam oplakala kao
da su mi najrođeniji. Život je to. Par dana kasnije stigla je velika kutija
sa tri prave graviole.
Uskoro me ponovo posjetila Sabi. Donijela je malu jelku i puno
nakita. Trebale smo je okititi zajedno, ali kako je meni odgovaralo
tada da sjedim i pletem, ona je to sve lagano obavila sama. To je bio
drugi put da je došla na Bjelašnicu i sada već nisam imala kose.
 - Ali stvarno nisam imala nikad nikog tako bliskog da se bori sa
rakom, tj jesam, ali nisam bila toliko uključena. - govorila je Sabi.
- Nisam ni ja!!
- Nisi ni ti? - smijale smo se mom odgovoru. Voljele smo se kao
sestre i tu više nije bilo sumnje ni razmišljanja o tome da mi je ona
samo prijateljica. Ona mi je bila bliža od većine moje rodbine i
odlično me razumjela. Kad god je bila kod mene ako bih nešto radila
ili slikala, radila neki nakit ili nešto krojila, ona se uklapala bez
problema i nikad nije govorila da ostavim to što radim, nego bih ja
nastavila raditi svoje, a ona je kuhala kafu i onda bi se pridružila. Ja
sam se voljela tako družiti, nisam voljela varijante kad moram sve
prekinuti da bih se družila, ako ćemo pri tom ponovo pričati o svemu
o čemu pričamo telefonom ili tipkamo, radije sam birala opciju da se
ne družim, jer nisam tip od neobaveznih razgovora.
Nisam voljela ni davati savjete. Imala sam mišljenje o svemu, ali
smatram da svako treba da proba, da padne, da pogriješi, da uspije, sa
greškom, bez greške, nebitno šta, ali da gradi svoj put sam, jer samo
tako može spoznati suštinu svega. Nisam voljela da mi govore šta
trebam raditi pa tako nisam voljela ni drugima govoriti šta će sa
sobom. Davala sam savjete samo ako bi mi neko tražio savjet, a i tada
sam bila oprezna šta ću odgovoriti, jer sam uvijek kretala od sebe; sve
što želim sebi želim i drugome.
 Poglavlje XV

Vrijeme je prolazilo a ja sam se sve više navikavala na teško stanje

nakon kemoterapije i smišljala strategije za što bolje i bezbolnije dane.
Dva dana pred kemoterapiju nisam jela po principu 'jedi, jedi, smo
jedi' nego jedem samo ako sam zaista gladna, a ne zato što je vrijeme
ručka. Da što više počistim crijeva i pripremim želudac, da što lakše
podnesem mučnine. Mislila sam da ako nemam šta da povraćam, neću
valjda ni povraćati. Redovno sam pila svoj cijeđeni sok, a na dan
kemoterapije nisam uzimala ni sok ni pune obroke. Donosila sam u
bolnicu Plazma keks i banane za prve dane nakon kemoterapije. Keks
je navodno pun vitamina, ali i zabranjenog nam šećera. Ako Plazmu
jedu sva mala djeca valjda mogu i ja, razmišljala sam i bila sretna što
ne povraćam. Treću sam dobro podnijela i čini mi se da su to bili i
moji najljepši dani svih ovih mjeseci. Fino sam se šminkala, iako sam
bila ćelava izgledala sam koliko toliko slatko i pristojno. Izvlačila sam
eyeliner radi sebe, radi tog kancera koji je u početku prijetio da se više
nikada neću našminkati. Sređivanje je bilo dio plana protiv raka na
putu izliječenja. Rak ne voli kad smo sretni, lijepi, sređeni, nasmijani,
zapamtite to. Rak ne voli kad ga ignorišemo. A upravo to sam cijelo
vrijeme radila.
Jedno prilikom sam razmišljala naglas šta bi to bila moja
posljednja muzička želja, kad bi kojim slučajem ovaj rak odlučio da
me uzme i kao iz topa sam odgovorila pa još jedan koncert Dubioze
Kolektiv. U međuvremenu se Džavid čuo sa Branom iz benda i
ispričao mu šta sam rekla, smijali su se, on je rekao ma kakav koncert,
doći ćemo joj u sobu svirati, a onda se sjetio da oni stvarno imaju
koncert u Zenici i to sa grupom S.A.R.S. negdje pred Novu godinu.
Pozvao nas je da dođemo odmah rezervisao najbolja mjesta i ostalo je
na tome kako ću se osjećati.
Iako nisam bila pri snazi, nisam to mogla propustiti. Pokupili smo
Mašu i krenuli za Zenicu. Obukla sam dugu crnu sportsku haljinu sa
kapuljačom i karirane tajice. I naravno Adidas patike. Stavila sam crnu
pletenu kapu na glavu iako sam u to vrijeme već počela odbacivati sve
kape i turbane, koje sam jedva motala oko glave. Turbani su mi dobro
stajali, na nekim slikama sam izgledala kao stare glumice, ali kao što
rekoh brzo sam odustala od motanja marama i šalova, podkape i svih
dodataka. Moja ćelava glavica mi se sve više sviđala i izgledala sam
kao prava mala buntovnica, tako istetovirana, potuno drugačija od
svih.
Ljubazne hostese su nas odvele do našeg mjesta tačno gdje je bio
press. Pozdravila sam se sa svima i kao što znate buka mi je smetala,
ali decibeli su tog dana bili nešto što me budilo i dizalo, a Dubioza
Kolektiv nešto što mi je produžavalo život. Uživala sam u svakoj noti,
u svakom udarcu mog druga bubnjara Sene, vrhunskim bas dionicama
Vedrana i tekstovima koji su još više budili bunt u meni, a taj bunt
sam voljela bez skrivanja.
Koncert je završen, i spustili smo se u backstage. Slikala sam sa
ljudima u prolazu, slikali smo se ponovo skupa kao i prije par godina.
i bila sam sretna kao malo dijete što nisam popustila kritikama na
račun koncerta jer se oboljelima od raka preporučije totalna izolacija
zbog virusa. Ponovo sam odlučila da rizikujem i izabrala život i
izlazak iz svoje stvarnosti iz svoje sobe i kreveta i tek kad me snaga
počela potpuno izdavati sam odlučila da se vratimo za Sarajevo i naš
čarobni Han.
Tačno na Božić 25. decembra sam primala četvrtu kemoterapiju.
U posjet mi je došao moj veliki obožavatelj Goran. Doletjeo je iz
Švicarske samo da me vidi, donio mi veliku sliku, kolaž od jedanaest
naših zajedničkih slika, svaka iz drugog perioda iz raznih država i
raznih backstage-a.
To je bila moja armija dobrih duša koja mi da na pokleknuti. Moji
dragi fanovi Goran, Vinka iz Splita, Bojana iz Beograda, Almir iz
Bihaća, Mirzet iz Tuzle, Lejla i Indira iz Švedske i puno, puno njih
koji su jednim dijelom sebe disali i za mene. Najvjerniji obožavatelji
koji su mi vremenom postali jako dobri prijatelji. To je bila duša
Donne Ares koja nije ni mogla da poklekne uz ovakve divne ljude. I
ne samo obožavatelje i prijatelje nego i one nove koji su me kroz
bolest i upoznavali.
Na četvrtu kemoterapiju sam također došla nasmijana i svom
crnom “Bad hair" duksu i već pri prvom koraku na odjel drugi
pacijenti su me pozdravljali i zvali u svoje sobe da se pozdravimo. Svi
su već upratili medije i čitali moje intervjue u kojima prije svega
bojkotujem strah. Drugim pacijentima je to davalo još veću volju za
ličnim borbama kada su vidjeli kako ja vodim svoju.
Nisam dolazila na odjel sa strahom, dolazila sam kao u svoju
sigurnu kuću i zaista sam ih zavoljela sve. Sestre su me dočekale sa
osmjehom. Stigla je i pošta, pisma podrške, a stigla je na adresu
bolnice i nova knjiga za mene iz Smedereva. Onda sam slučajno
ugledala stariju ženu koja pokušava da me dozove, jer nije bila u
stanju da mi se bio kako obrati osim pokretom ruke od silnih cijevi na
koje je bila skopčana. Prišla sam joj a ona je samo uzela moju ruku,
pokušavajući snažno da me uhvati iako snage nije imala. Uputila sam
joj sve najbolje želje, pomogla joj da se pokrije i otišla sam u svoju
sobu da mi priključe port i krenemo sa premedikacijom. Obavili smo
sve što je bilo potrebno u medicinskom smislu, a onda sam ja molila
da me puste van do slijedeće infuzije. Potpisala sam papir da izlazim
na svoju odgovornost i Džavid i ja smo se uputili kod Vanje Lisac.
Imala sam dogovoren termin za slikanje za novogodišnju naslovnicu
Expressa. Radovala sam se svakom poslovnom terminu kao da mi je
posljednji. Kod Vanje je bilo genijalno, opuštena atmosfera. Podsjetilo
me na naš stan i sav taj ambijent koji sam lako prepoznala, jer Vanja
je isto bila pravi umjetnički tip. Ponijela sam par debelih džempera,
kapu djeda Mraza i svoje crvene karirane helanke. Odradile smo
slikanje kraj klavira i velikog prekrasno okićenog bora. Voljela sam
sve vezano za Božić, Novu godinu, okićenu jelku, okićene ulice i
trgove, jer sve me to podsjećalo na moj rođendan.
Inatila sam se raku, udarala sam ga slikanjem, svakim škljocanjem
aparata, druženjima i svime u čemu sam ja bila sretna. A onda sam se
vratila u bolnicu i uzvratio mi je udarac. Starica koja je željela da mi
stisne ruku je napustila ovaj svijet. Onda mi je zadao još jedan udarac,
pacijent iz moje sobe, također je izgubio bitku. A ja sam ležala tačno
između te dvije sobe. Ubrzo sam saznala da je crna djevojka od
dvadesetak godina, prije desetak dana isto preminula. Rak je pokazao
zube, ali odlučila sam da ne mislim o tome. Primila sam kemoterapiju
i zaspala sam. Ujutro je Džavid došao po mene skupa sa Anikom.
Anik je imao sa sobom i foto aparat i napravili smo par fotki na
planini kad smo se vraćali na Bjelašnicu, a onda upoređivali slike sa
onim prvim koje je napravio kad sam tek stigla u bolnicu u Sarajevo,
dok sam još imala kosu. Anik je bio dio moga tima prije bolesti,
fotograf naših turneja, svestran i talentovan umjetnik. Meni je sad
nacrtao veliki airbrush portret, a radio je i 3D slike, oslikavao motore,
crtao grafite, bavio se parkour-om i pored svih drugih obaveza na
Akademiji bio je i moj učitelj crtanja. Zamolila sam ga jednom da mi
u par crteža objasni osnove crtanja i postavi zadatke za vježbu.
Olovka, akril, ulje, drvene boje, sve sam probala. U mom testiranju
nastala su zanimljiva djela i tada sam imala nešto slobodnog vremena
da se posvetim slikanju. Džavid je radio aranžman za jednu pjesmu
Alena Islamovića koja je bila totalno u nekom ilahijskom fazonu i
preslušavao je malo, ja sam je ostavila na repeat i slušajući je naslikala
svoju prvo ulje na platnu. Pjesma je išla nešto "hej ženo, hej ženo” a ja
sam inspirisana melodijom naslikala pravu muslimanku, pokrivenu
ženu krupnih očiju.
Prošlo je par dana od slikanja kod Vanje i stigle su mi fotke, kako
to izgleda sa njenog monitora. Bili smo oduševljeni rezultatima, a ja
sam objašnjavala kako smo cijelo vrijeme namještali džemper da se ne
vidi uključeni port i da tu zapravo stoji zabodena igla iz koje visi
cjevčica cijelo vrijeme.
- Ama da sam imala šest ukopčanih portova otišla bih na to
slikanje. -govorila sam Aniku.
- One prve fotke što ti je Vanja radila za Azru - ono je remek djelo.
Slika s tetovažom je odlična. Vrh!
- Da i meni je ono extra slika, samo žalosno je gdje mi živimo, kod
nas je ne gledaju kao umjetnost, jer ovo nisu bile slike koje idu na neki
cd i slikanje iz čista mira, ovdje se jasno vidi da je slika nastala u inat
raku, da je to moja borba, al bitno da mi kužimo šta je pisac htio reći i
da smo prenijeli poruku jer ipak ima puno više svijeta koji razmišlja.
Ne možeš narodu napeći kolača, moj Aniče.
- Vidio sam komentare na fejsu. Stvarno nisam mogao vjerovati.
On tebi piše tamo kako tetoviranje nije dozvoljeno i kako te više ne
podržava, jer si odlučila slikati se, još bez odjeće, a ne predati se Bogu
kako to oni kažu, sakriti se od očiju, umiriti se i liječiti se. Pa ti da si
pravi vjernik ne bi nikad to rekao a kamoli napisao. Da je pametan
skontao bi da se ti ustvari tako liječiš radom i slikanjem, kreiranjem.
- A uopće nisam bila bez odjeće, samo što smo napravili da tako
izgleda, slika govori evo gola sam jer ovo je gola istina, bolesna sam,
ćelava sam , ali ti raku .. ti mi ne možeš ništa i pravo da ti kažem to
me uopće nije briga jel se to nekom svidjelo ili nije. Meni je bilo
dobro, moj rak je dobio po ušima, jer on zapamti ne voli kad se slikaš,
kad radiš ono što voliš, kad se smiješ, kad si veseo, on hoće da ti
patiš, plačeš, samosažaljevaš se, da se uvučeš u mišiju rupu i ćutiš. E
neću, jer meni to ne pomaže. To me samo još više ukopava. I boli me
briga šta ce neko reći, ovo je samo moja borba.
- Tako je kraljice. Samo ti tjeraj svoje, bori se izdrži. Bio sam u
Bihaću, svi su te pozdravili, ama baš svi vjeruju u tebe i da ćeš ti to
pobijediti.
- Pa budem li ovako radila hoću, budem li njih slušala i sakrijem li
se u kakvu rupu nema od mene ništa.
Anik je otišao, nije imao vremena da s nama ruča. Moje nuspojave
su bile sve jače, mučnina je opasno prijetila da ću morati “trčati" do
toaleta i upozorila sam Džavida da bude pripravan u slučaju bilo čega.
Do četvrte kemoterapije sam se popravila u smislu krvne slike, kako
sam se izvukla na prvoj, potvrdila na drugoj to više nije bio problem.
Bjelašnica, Zifa kuharica i ostali su dobro radili u tandemu oko
popravljanja krvne slike i imali smo već uhodane šeme. Znalo se kad
je zelje, kad je salata koju je proizvodio muž od kuharice u svom
stakleniku i slao mi cijelu zimu svježe plodove i listove zelenila od
matovilca, mlade salate do zelja za pitu. Amer kuhar mi je redovno
pravio povrće sa tjesteninom od heljde koju su mi redovno donosile
tetke iz Bihaća. Konobari su svako jutro cijedili narandže i zamijenili
Gogu i Džavidovu kućnu verzijom sokovnika.
Onda sam odjednom počela da štucam. Jedva se umirilo. Ali
nisam povraćala. Super. Dobro sam prošla. Legla sam na krevet.
Odjednom oborilo neko glupo, tupo osjećanje koje mi je omogućavalo
samo da ležim i ležim. Nisam imala volje ni da pletem, ni da čitam,
gledam tv ili bilo šta. Samo sam bila u stanju da ležim. Ovo je bilo
najgore stanje za mene, pri svim onim trncima, mučninom i ostalim,
sad i ovo. Tupo baš tupo stanje. Ne znam kako drugačije to da
kažem, jer je još tuplje od tupog. Ono kad možete samo ležati,
prepušteni na milost i nemilost ribama i ostalim čudnim stanjima. U
svojoj glavi bih svašta nešto, moj mozak je bio aktivan, ali to tupo
stanje jednostavno kao da kaže sjedi, lezi, zakovana za mjesto i miruj.
To je bilo najgore od svega. Tumačila sam to i pravdala količinom
otrova koji sam do tada primila. Svaki put je organizmu bilo sve teže i
teže. Svakim novim ciklusom više i više otrova, iako su doze uvijek
iste, otrova je sve više u organizmu. Za dvadeset dana se tijelo ne
stigne potpuno detoksicirati, pa uvijek primamo otrov na otrov. Zato
su valjda svi dolazili sa preporukama o G132 tabletama i sličnim
antioksidansima, valjda da se počistim s tim do slijedeće. Ali moj
zdrav razum je govorio drugačije Ako sam već morala primiti taj otrov
kao svoju zadnju šansu za život, onda taj otrov mora odraditi svoje.
Svakim ciklusom me ubijala sve više, ali ubijala je i maligne stanice,
ubijala je i tumor i sve to bez tableta protiv bolova za svaku sitnicu,
bez tableta za smirenje i ostalih hemijskih dodataka. Dakle
kemoterapija je ubijala tumor i to je dovoljan razlog da prihvatim da
ću izdržati sve moguće tupe osjećaje, bolove i čudna stanja, samo da
ga ubijem.
Onda mi je moja Sabina rekla da mogu piti kapi njenog tate i bez
da jedem, dakle bez protokola prije i poslije jela, bitno je bilo da
popijem u razmacima od dvadeset minuta do pola sata. Tako sam i
radila. Postala sam nemarna po pitanju tih kapi, koje se nakapaju u
čajnu kašiku i popiju, ja sam svoje pila direktno iz bočice. Tata Smajo
prije jela, tata Smajo poslije jela, kako sam zvala njegove travarske
pripravke. Bilje djeluje polako, ali kad djeluje onda će sigurno odraditi
dobro. Ti pripravci su mi pomogli da lakše podnesem i zaštitim
želudac, jetru i ostale organe od štetnosti i toksičnosti kemoterapije.
Jedva sam se oporavila od četvrte kemoterapije i to je bio najteži
fizički udarac koji mi je rak zadao, iako možda i ne zvuči tako teško,
ležati danima, ali teško je opisati kako je to kad vas otrovi doslovno
otruju i prikuju za krevet. Šalila sam se na svoj račun dok sam
pokušavala da opišem da sam u jednoj sceni iz onih western filmova
gdje završim kao teški ranjenik, ležeći u nekakvoj pećini kod starih
vračeva i alternativnih drevnih iscjeljitelja, još samo da neko iznad
moje glave zapjeva kakvu Mantru ozdravljenja, potpali kakvu vatricu,
mirišjivi štapić i sve će biti kao na filmu. Moj život je film. Strašno.
To je bila strašna scena. Tu ste, a niste. Prisutni ste, ali ne možete
ništa. Nemoć tijela je nešto najteže. Odlučila sam da ću se umiriti i
čekati da prođe. Bila sam strpljiva, odustala od ideje da se žalim i
kukam. Umiriti se i izdržati. Bjelašnica je stalno mijenjala boje, a ja
sam je svaki dan slikala iz kreveta. Već je bila bijela, a ponekad u ranu
zoru bi se bjelina vrha stopila sa vrhom planine pa je izgledala kao da
ide u nebo, a najljepša je bila u rano jutro gdje su sjene bile plavičaste
boje, a rub iznad planine zlatno narandžaste uokviren izlazećim
suncem. Imala sam drvene boje i blokove, ali mi se nije dalo crtati, a
bile su divni jutarnje prizori.
 Približila se i Nova godina. Nismo imali baš nikakve planove, jer
bila je prva nepredvidiva sedmica od Božićnog ciklusa. U svakoj prvoj
sedmici sam gubila glas iako sam u sebi stalno pjevala onu Halidovu
”Ne zovi me ne traži me uzela si sve” mislići na kemoterapiju.
Razmišljala sam kako bih voljela zapjevati za Novu godinu, čisto eto
da mu pokažem da i to mogu, ali nisam bila sigurna ni hoću li moći.
Tek onako prebirala po mislima i razmišljala da bi to bilo super.
Do osam sati sam bila u tom groznom tupom stanju. Onda sam
počela da se šminkam. Sredila sam se. Prekrila sve bubuljice, koje su
bile poput akni koje izlaze u prvoj sedmici i povlače se do treće, i tako
svaki put. Lijepo sam se našminkala iako je bilo sve teže, gubila sam
polako i trepavice i obrve. Samo sam molila Boga da te trepavice
ostanu što duže iako sam znala da ću ih uskoro potpuno izgubiti.
Lakše mi je bilo bez kose nego bez trepavica. I bez grudi. Grudi su se
kao i stražnjica potpuno ispuhale. Nestale. Jedno vrijeme nisam nosila
ni grudnjak, jer nisam imala potrebe.
Obukla sam crvene karirane helanke i veliki bijeli vuneni džemper
sa kapuljačom i pletenicama. Stavila sam bijelu vunenu kapu na glavu,
velike naušnice koje je pravila Nejra i obula sam patike. Džavid je
rekao da super izgledam, napravili smo par selfija pored jelke, čisto da
zabilježimo još jedan trenutak pobjede na rakom i uputili smo se
prema restoranu.
Moj kolega Armin Muzaferija je zabavljao goste restorana u
našem Han-u na Bjelašnici gdje su vladali muslimanski propisi i nije
se točio alkohol. Gotovo sve žene i djeca su se slikali sa mnom i veče
je počela vrlo uzbudljivo. Došao nam je i drug Dejan Pejaković sa
svojom djevojkom i bilo je vrlo obećavajuće. Nakon onog ležanja
danima malo je trebalo da se nešto desi da osjetim ikakvu živost.
Smjestili smo se u ćošak novog dijela restorana koji je izgrađen za
našeg boravka jer su bile nemoguće gužve i nisu mogli primiti gostiju
koliko su imali potražnju. Inače je Jahorina bila trend mjesto sezone,
ali ni Bjelašnica se nije dala.
- Molim vas da jednim velikim aplauzom pozdravimo najhrabriju
ženu u Bosni i Hercegovini, velikog borca za život, vi svi znate o
kome je riječ -Donna Ares.
Restoran je bio prepun. Svi su ustali i aplaudirali. Izišla sam
polako na binu i obratila se riječima:
- Ne znam kako ću i da li ću ikada moći dovoljno da se zahvalim
osoblju ovog hotela i vlasnicima i svima vama koji me ovih mjeseci
bodrite. Večeras nije samo Nova godina, nego i moj rođendan. Hvala
što ste mi omogućili da i ovaj provedem među publikom i veselo kako
sam i navikla, a svom raku pokazala da sam dočekala još jedan
rođendan, a još ćemo ih ako Bog da slaviti.
Prilično dugo sam govorila, a pratili su me i slušali sa pažnjom.
Aplaudirali su mi od srca i vidjelo se u očima ljudi da suosjećaju sa
mnom, da najradije ne bi ni oni da se to dešava, ali već kad je tu svi su
se stavili na raspolaganje da taj trenutak učine što ljepšim.
Iako nisam imala glasa onako kako bi trebalo, ni snage da izbacim
veliki široki ton sjetila sam se davno izgovorenih riječi doktora Ese
Avdagića iz Zagreba, da samo nesigurni u sebe govore da su
prehlađeni, da ih boli grlo, da ne mogu pjevati zbog toga ili pjevaš ili
ne pjevaš, pjeva se iz glave, a ne iz grla. To je bila rečenica koje sam
se sjetila svaki put kad bih promukla ili slično, a na nastupu sam. Tako
je bilo i ovaj put. Pjeva se iz glave, a ne iz grla. Zapjevala sam svoj
veliki hit “Idi idi moja vilo”, pridružio mi se i kuhar Amer na tarabuci
i svi su odjednom bili na nogama. Osjećala sam da nemam snage, da
jedva to izvodim, ali ja sam pjevala, ljudi su plesali, snimali kamerom,
pjevali uglas sa mnom i sve je bilo kao da mi ništa nije. Razmišljala
sam o tome dok sam pjevala. Evo mene, ja pjevam, ljudi se vesele, a
ti? Jel tebe iko zagrlio? Kako ti slaviš Novu godinu, pleše li tebi iko?
Pjevaju li tvoj hit?Međede ... ne medvjede, nego međede. Svakako
sam ga častila. Komunicirala sam u mislima sa svojim rakom. Šta je
kanceru? Ima li kod tebe raje i muzike? Nakon tri pjesme sam se
pozdravila sa publikom, poželjela svima dobro zdravlje i dobru godinu
i vratila se Džavidu i našim prijateljima.
Onda je stigla i Nejra sa svojom mamom i za mene je to bila fina,
kratka ali slatka proslava Nove godine. Brzo sam se umorila pa sam se
morala vratiti u sobu. To je taj rak i nedostatak energije. Ali sigurna
sam da je nakon ovog udarca malo sjeo u kut ringa i sad ga pomoćnici
garant popravljaju ledenim oblogama.
Napunila sam 38 godina. Sretan rođendan.
- Sjećaš se kad se oznojim na nastupu, pa psujem kosu i štikle, kad
me bole noge i sjećaš se da sam govorila joj da mi je da sam muško,
da nemam frizuru i da pjevam u patikama. Evo na neki način sam to i
ostvarila. Pjevala sam u patikama, bez kose. Hoću da ti kažem da je
tačna ona pazi šta misliš može ti se i ostvariti i također ono da je
svaka izgovorena riječ molitva, prema tome što sam tražila to sam i
dobila. Tačno treba paziti i šta misliš i šta govoriš. Posebno u ljutnji. -
govorila sam Džavidu.
Ja sam jako voljela svoju kosu, dugu, gustu i jaku plavu koja mi je
bila jedna od ljepših momenata na meni, ali nisam voljela salonske
usluge koje su trajale satima i meni su uvijek bile samo obaveza,
moranje i gubljenje vremena. Kad se bavite ovim poslom nekad su
feniranja i svakodnevna tako da to više nije bijeg od stvarnosti,
odlazak frizeru i pet minuta za sebe po ženskim magazinima, nego je
kao odlazak na posao. E da ne znam koliko volite svoj posao nekad
vam se baš i ne da ići raditi. I onda nakon svog tog truda oko frizure i
sati feniranja, popnete se na binu otpjevate pet pjesama i mokra kosa.
Kao da ništa niste radili, a obično poslije nastupa kad ste tako mokri
ide slikanje sa rajom i normalno je kad ste žena i da vam je važna ta
frizura i vi bi zbog tog slikanja psovali kosu i poželjeli da je nemate.
Onda sam svojoj ekipi govorila da ja ne znam šta bih ja radila da
imam toliko slobodnog vremena kao muškarci, u smislu gdje bi mi bio
kraj. Koliko mi samo vremena trošimo na gluposti. A nisu bile samo
gluposti.
Bile su dio svakodnevnice, stvarnosti, jednostavno nam je tako
servirano. Depilacija, kavitacija, trajna ondulacija, hrpa tretmana
ozbiljnih naslova na ozbiljnim aparatima. Žene su glavna meta svih
kompanija od prehrambene do industrije ljepote i zdravlja. Živimo u
“Instagram” vremenu gdje nisi više mogao nikako vidjeti nečije lice,
jer bi ga pokrili velikim pametnim telefonom, ali zato u odrazu
ogledala bi vidjeli potpuno odjevnu kombinaciju, od glave do pete,
savršenu frizuru, a oči? Gdje su nestale oči? Ogledalo duše? To na
ovim slikama nije postojalo, jer ogledalo duše se uveliko na
fotografijama selfija mjerilo samo markama, samim pakovanjem,
odjevnom kombinacijom, samo ambalažom.
Danas imamo sve a nemamo ništa. Voljela bih stvarno da sam
rođena u neko staro doba, vrijeme renesanse, doba inovacija i
istraživanja, mislim da bi mi bilo puno zanimljivije nego danas.
Vjerovatno bi mi najbolji drug bio Leonardo da Vinci, provodila bih
dane u njegovoj radionici. Isto kao što sam svoje najmlađe dane
voljela provoditi u stolarskoj radionici svoja tate, u mirisu piljevine
njegove radionice, smještene iza majkine kuće. Dok se moj otac bavio
ozbiljnim radom, ja sam pravila namještaj za svoje Barbike, imala sam
svoj maleni alat. Bila sam pravo radoznalo i nemirno dijete i shvatam
da sam i danas ostala ista. Mirna sam samo kad imam ozbiljan
zadatak, naročito neki kreativni. Tako sam i sada imala zadatak, ni
malo kreativan, ali vrlo ozbiljan. Najozbiljniji od svih. Izboriti se sa
rakom. Pobijediti rak.
Prijavila sam doktorici Elmi na slijedećem pregledu da mi je
četvrta kemoterapija bila najgora, tj da sam se najteže oporavila.
- Da, puno pacijenata se žali na tu četvrtu, valjda je to tačka gdje je
organizam prezasićen, ali vi se dobro držite, samo mi nije jasno zašto
kad vas boli ne uzmete tabletu? Pa nema smisla da trpite bol. Popijte
tabletu.
- Ali doktorice ja uzmem tabletu protiv bolova kad baš ne mogu
izdržati i samo tad i tako sam već navikla.
- Ma uzmite vi nju slobodno češće, ništa vam ona neće škoditi,
nema smisla da trpite, ne znam kako možete.
Uspijevala sam nekako da se nosim sa kemoterapijom i njenim
nuspojavama bez tih tableta i silnih drugih koje su ostali pacijenti
inače konzumirali i svega sam popila možda manje od dvije table
sredstava protiv bolova za cijelo ovo liječenje. Bilo je groznih
momenata i zaista situacija u kojima bi pomogao jedan Apaurin ili
Bosaurin da smiri nervozno stanje duha, koje je znalo ubijati u pojam
isto kao i kemoterapija, a ja sam izbjegla sve to trovanje lijekovima i
farmaceutskim sedativima konzumirajući marihuanu. Iako nisam
ispočetka pušila nikako, vremenom sam shvatila da nervozu mogu
smiriti samo na taj način, samo tabletama za smirenje, ali sam brzo
odbacila tu ideju. Tad sam već imala pored svih pripravaka i ulje
kanabisa za koje su tvrdili da ubija stanice raka. Bilo je spakovano u
špricu, gusta crna materija poput katrana sadržavala je veliku
koncentraciju THC-a. Uzimala se mala gusta kap veličine polovine
zrna riže, koja se stavljala na vrh prsta kojim se onda namažu desni. Ili
kap ispod jezika. THC bi odradio isto stanje kao kad se napušimo, ali
pošto je jača koncentracija mene je često obaralo i spavala bih od toga
satima. Kanabis sam uzimala prije spavanja, da se osiguram da ću noć
provesti spavajući. Kanabis je bio nešto poput tih sedativa. Jednom
sam samo popila neku tabletu za smirenje i zabetonirala me za krevet.
Nije mi se to sviđalo. Kanabis je u tom slučaju opet bolja opcija. Ako
već betonira, nek me onda ovo betonira, a ne opet neka hemija. Nekad
sam uzimala kanabis i po danu, kako sam po pravilu trebala, ali sam
zbog te prevelike omamljenosti odustala, jer nisam mogla ništa raditi
osim spavati. A to mi je bilo bezveze. To mi je bilo kao oni postači što
na taj način poste mjesec Ramazana, pa kao poste, a samo spavaju. To
ne priznam. Isto tako nisam htjela da prespavam svoju bolest, nego
sam željela da se sa njom suočim. Brzo sam odbacila i ulje kanabisa,
jer nisam vjerovala da ubija rak, mislila sam da pomaže jednako kao
voće i povrće. Trebao mi je šleper kanabisovog ulja da ubijem rak, a
kako mi je i od toga znala biti još veća muka prestala sam ga uzimati
potpuno. Od svega toga sam izabrala marihuanu. Razmišljala sam ako
je to to, onda ni marihuana nije štetna u mom slučaju, kao što i nije, a
budući da je ipak blaža od ulja to će biti za mene najbolje rješenje. I
tako sam pušila travu umjesto svih svjetskih sedativa i bilo mi je
taman. Nije me betonirala, samo bi me blago spustila, u smislu
euforičnog divljanja organizma kad ništa nije pomagalo trava je
učinila da manje nervozno sve podnesem i smireno se suočim sa
rakom. Bez panike i stresa. Potpuna koncentracija.
Marihuana je bijeg od stvarnosti. Al malo sutra. Totalno
pogrešno mišljenje. To je ono što su mediji globalno servirali
godinama. A sada nam globalno serviraju da marihuana odjednom
više nije štetna, da liječi rak i čak se u nekim zemljama prepisuje na
recept i prodaje kao lijek, dok je u nekim potpuno legalna. U svakom
slučaju marihuana nije bijeg od stvarnosti kako neki misle, rekla bih
da je ona čak i još veće sučavanje sa stvarnošću, jer kad god sam
zapalila imala sam bolju mogućnost koncentracije i sve mi je bilo
jasnije u potpunom kontrastu od mišljenja da vam sve postane
ružičasto, veselo i daleko. Baš naprotiv. Sve postane još više blisko.
Kad zapalim istovremeno me smiri i tjera na akciju. Produžavala mi je
fitilj i nisam eksplozivno reagirala kako bih možda da nisam zapalila.
Marihuana me držala budnom, za razliku od kanabisovog ulja koje me
betoniralo za krevet. Nije loše zapaliti i iz razloga što marihuana
popravlja apetit. Ali meni nije baš pomagala oko kilaže, jer
kemoterapija me uvijek činila laganijom za otprilike 5 kg koje sam do
slijedećeg ciklusa vraćala. I tako svaki put. Bila sam uvijek izmedju
55 i 60kg. A 58-60 je bila ona moja savršena linija o kojoj sam
pričala. Već 54 kao u Njemačkoj se ni meni nije dopadalo.
Uglavnom i dalje sam nenormalno plela, trenirala mozak na
izdržljivost, pušila travu na terasi, uzimala Smajine pripravke prije i
poslije jela, pila sok od narandže svako jutro, jela salate, košpice, kivi,
tursku dinju, pite zeljanice, kokice, mandarine, Krešićev med za
imunitet.
Kao što sam rekla ja nisam voljela pričati o dijagnozama, nisam
doktor, ne znam ništa o tome, a praktično me i ne zanima, jer ne želim
to da učim, a na rak sam gledala kao na stanje koje mora da se počisti i
nikako drukčije. Kako će se počistiti, nije važno, samo je važno da
dajem sve od sebe da pomognem sebi. Da, moramo pomoći sami
sebi. Džaba Džavid trči oko mene sa kašikom meda ili sa nekim
drugim preparatima ako ja ne želim da to uzmem. Možda se
ponavljam, ali to je zaista tako. Ne može me ničim natjerati. Mi
moramo sami sebi željeti dobro. Moramo željeti. Bilo je slučajeva
kada su ljude vezali za krevet i šopali ih hranom jer “to je dobro” i
"liječi rak”, a taj isti je primio kemoterapiju i sad na silu jede neke
stvari što ne voli pa onda povraća satima. Napravi se gora stvar nego
što jeste. Bezveze. Odmah sam odbacila sve te teorije da moram
uzimati sve što liječi rak i popravlja imunitet. Potpuno netačno. Svako
mora da odabere od svega toga šta njemu najviše odgovara i drži se
upravo toga. Nije svačiji organizam isti, ne volimo svi iste okuse a da
uzimamo sve to je nemoguće.
Odlučila sam da se izborim prvo sa strahom, pa sa sobom, pa
strahom od igle, sa otrovima kemoterapije i stajala sam na tom putu
mirno, spremno i sabrano. Išla sam već hrabro i samo naprijed. Ko
uspije pobijediti sebe može pobijediti bilo šta, jer na tom putu Bog
otvara vrata koja vam niko više ne može zatvoriti.
 Poglavlje XVI

Krajem januara smo se preselili u drugu sobu na drugom spratu

hotela Han, jer je apartman u tom periodu već unaprijed obećan
nekom i meni je odgovaralo da idemo više, jer je već bila sezona
zimskih sportova i gužve su bile sve veće, baš tu gdje je i naša terasa.
Bili smo vrlo sretni da smo zahvaljujući prijateljima Draganu,
Osmanu i dobrim ljudima skupili novac za ove prve terapije. Najveća
drama je zapravo bila kada je doktor rekao da ću morati primiti taj
lijek pri svakom ciklusu kemoterapije, a ne samo jednom kako smo mi
isprva razumjeli. Prošla je četvrta, imala sam i termin za petu. Prvo mi
je rečeno da će biti četiri, pa po zadnjim informacijama od šest do
devet, što je značilo još ovoliko, a možda i više.
Stigli smo u bolnicu. Iako dolazim sa osmjehom u bolnicu ovaj put
sam došla neraspoložena. Nisam baš ni u trećoj sedmici naročito
uživala, jer me četvrta kemoterapija potpuno iscrpila i nisam imala
dovoljno vremena da se popravim. Krvna slika je ponovo bila dobra, a
ja sam uvijek bila u strahu od neutrofila, jer neutrofili su između
ostalog bili jedan od glavnih parametara i svakim ciklusom sve niži.
One se odnose na imunitet i moj slabi organizam se ipak izborio sa
otrovima i nakon totalnog pada imuniteta prije Sarajeva i prve
kemoterapije s krvnom slikom više nikad nije bilo problema.
Imala sam crveni duks na sebi i to je bilo jedino što je zračilo
vedrinom. Čekala sam da počne i držala sam se tih dana izreke koju
sam čula od našeg basiste Omera Rakovića koja kaže sve što počne
mora i da završi. Pa tako će i ovo proći. To je sigurno rečenica koja
podiže volju u lošim trenucima. Željela sam da peta kemoterapija
počne što prije, jer prije će i završiti. Nisam se pošteno ni oporavila a
već sam morala primiti novu dozu otrova. Primjećivala da trepavice
vidljivo nestaju i sve sam lošije izgledala. Onda su donijeli neki mali
aparatić, koji kontroliše vrijeme curenja infuzije i tačno doziranje u
zadanom vremenu i priključili su bocu Taxola i ponovo sam gledala
male ravnomjerne balončiće kako pune bocu svakom kapljicom koja
bi iscurila u moj krvotok.
Džavid je morao negdje da ode, ponovo papirologija sa glavnom
sestrom Fuadom, a ja sam ostala sama i gledala sam kroz prozor dok
je kemoterapija curila po malo. Ništa nisam vidjela osim vrha
paralelnog bloka bolničke zgrade koja je zaklanjala pogled na ostalo.
Sjetila sam se pogleda iz sobe broj 5. Tamo sam imala pogled na
Sarajevo, na moje Sarajevo. A bilo je zaista moje i meni od svih
gradova vrlo važno, jer ovdje sam snimila glavne hitove. Sarajevo
zaista ima ono nešto, ljepotu koja izmiče opisu. Sve sto sam u
Sarajevu radila donijelo mi je veliku radost.
Iako nisam bila često u gradu i nisu me ljudi mogli sresti na ulici
kao sto sam ja neki dan srela Elvisa J. Kurtovića pred bolnicom ili
Gorana Bregovića prvi put kod Goge, tako da sam bila svjesna da niko
ustvari i ne zna koliko volim ovaj grad. Najbolje stihove sam napisala
u Sarajevu. Moja lična karta je nastala u sarajevskom Holiday Inn-u
prilikom druženja sa Fahrudinom Pecikozom. Peca je bio naš stari
drug i našli smo se neobavezno. Bilo mi je dosadno dok su razgovarali
o poslu, nisam voljela te estradne priče i zato sam sve dogovore i
pregovore prepustila Džavidu. Meni je palo na pamet kako da završim
refren pjesme koju sam tada pisala. Mučilo me što su strofe bile
prejake i nisam uspjela da se raspetljam u refrenu. Imala sam neke
varijante u glavi i iz čista mira me spucala neka inspiracija i tad sam
napisala:

Da zalupim vratima i pobjegnem ti bez traga

Nikad mi ljubav nije manje značila
 Moju si sreću svu u bol pretvorio
A to mi nije trebalo
Dragi
I da me udariš pred svima ne bi boljelo
Ja ću po svome ma koliko koštalo
Mogu da biram dal da nestanem ili potonem
A to mi nije trebalo

I sada sam mogla da biram da li da nestanem ili potonem i ovo s

rakom mi nije trebalo. Šta je tu je, sve što počne mora jednom i da
završi.
Ja nisam ona što bi pala na koljena to je bilo sigurno. Nisam
pala na prvoj, neću valjda ni na petoj. Ali bila sam strašno negativna,
tačno se sjećam tog osjećaja, sve mi je smetalo i sve mi je išlo na
živce. Zvala sam sestru da me otkopča da napravimo pauzu. Bili su to
oni trenuci kad bih najradije plakala od nekakve muke, ali nisam
jednostavno nisam htjela da plačem nikako. Za suze me stvarno
trebalo pogoditi u živac, a male tuge i velike nervoze me nisu mogle
rasplakati, jer to nije bila baš ni tuga da bih plakala, bila je to više
moja ljutnja. Konačno me sestra oslobodila od cijevi, navukla sam
kapuljaču, obula patike i debelu zimsku crnu jaknu, navukla sam i
drugu kapuljaču i kao pravi reper u tim kapuljačama i Adidas
patikama krenula hodnikom prema požarnom izlazu, gdje su pacijenti
kradom odlazili da puše. Tako sam se i ja ušunjala u mali hladni
prostor na trinaestom spratu i zapalila sam joint. Sjela sam na stolicu u
tom betonskom hodniku, gdje su čak i staklo na prozoru zamijenili
limom sa rupicama kako bi bilo što hladnije, da se pacijenti ne
zadržavaju. Ušao je jedan muškarac. Za njim je došla i jedna žena.
Pušili smo i pričali o bolesti. I oni su govorili da im dajem neku
posebnu energiju. Tada je moja priča bila već na svim televizijskim
kanalima i vidjeli su u meni nekakvu posebnu hrabrost. Niko nije
skužio da pušim travu, mada znam da je dosta pacijenata također
pušilo. Malo sam odmorila, odahnula i vratila se potpuno smirena u
svoju sobu. Nastavili smo sa slijedećim bocama i u prosjeku je svaka
kemoterapija trajala od 10 - 12 sati. Jedino je prva trajala 8 sati jer nije
bilo Avastina koji je prvi put išao dva sata, da bi se svakim ciklusom
smanjivalo po 15 minuta do pola sata. Dolazila sam u bolnicu u
četvrtak i ostajala bih uvijek tri dana. Četvrtak priprema,
premedikacija, petak kemoterapija, subota završni lijekovi. Ovaj put
sam prvi put povraćala u toku ciklusa i ovo je bio prvi put da mi nije
sjelo nikako.
Prije samog tretmana radili smo CT pluća. Uskoro ćemo saznati
rezultate prve četiri kemoterapije i svi smo iščekivali taj nalaz. Bilo je
već poznato da dobro podnosim kemoterapiju, da mi se drastično
popravila krvna slika, a doktorica Berisa je stalno spominjala drugima
taj pozitivan utjecaj planine i moj primjer uspješnog popravljanja.
Tada se puno pričalo o tome kako skupiti novac za lijek i spasili su
nas Osman i OTV u to vrijeme. Kako su najavili da će biti još terapija,
razmišljali smo da pojačamo oglas da prodajemo stan, ali stalno bi se
neko našao ko bi prosuo po gradu priču da je naš stan već kupio
gradonačelnik tako da su neki mislili da je to zaista istina, međutim
nije.
A onda se iznenada najavio i Halid Bešlić. Došao je sa svojim
harmonikašem Samirom Cajom, tačno kad smo se selili iz apartmana
na sprat, dugo smo razgovarali, a kad je pošao ostavio mi je 1000€, da
se nađe. To je svakako bilo za lijek. Uslikali smo se i objavila sam
sliku, a onda je jedna žena napisala komentar “baš sam se pitala gdje
je Halid svih ovih mjeseci” i taj komentar je dobio preko 200 lajkova,
jer ljudi su nas jednostavno vezali u mislima i to je bilo baš lijepo.
Ljudi su nas gledali kao paket, zbog našeg preuspješnog dueta koji
sam napisala još 2000. a na festivalu Forte u Sarajevu smo osvojili
nagradu publike i cijela dvorana je pjevala sa nama drugi refren. Sviraj
nešto narodno, ponašaj se prirodno. Voljeli smo se Halid i ja jer ta
pjesma nam je promijenila živote, mene je učinila popularnom, a njega
vratila iz mrtvih. Halid mi je zamjerio što nisam dala pjesmu i na
njegov album, ali da sam to učinila nikad se ne bih izborila za svoje
mjesto, bila bih u narodu “ona mala što ima duet sa Halidom”, a ja
sam njemu zamjerala što nikada nismo izvodili pjesmu zajedno na
nekim velikim koncertima nego je uvijek zvao gostujuće pjevačice, ali
nikada mene koja sam i mama i tata ovoj pjesmi. Mislim da je ovo bio
trenutak kad smo i Halid i ja znali da moramo ostaviti naše prešućene
nesuglasice iza sebe i stavio se na raspolaganje za bilo kakvu pomoć.
Nismo nikad ništa tražili. Bila je to njegova dobra volja i hvala mu što
je i on učestvovao i skupa sa ostalima u spašavanju mog života. Meni
je tada trebao samo novac, za sve drugo se Džavid uspio pobrinuti,
ništa u liječenju nije bilo jeftino, porodica je također bila uz mene, ali
ovdje su u pitanju bile hiljade maraka koje idu u venu i treba ih skupiti
svaki mjesec.
Dolazilo je nešto malo para i od autorskih prava i da su te isplate
bile od ranije korektnije bilo bi puno lakše dostojanstveno se liječiti od
novca svoga rada, a kako smo svi u državi generalno dobijali puno
manje nego sto su zvanične liste vrćenja obračunavale i bili smo
primorani da nađemo dodatni način kako skupiti novac za liječenje.
Nakon razgovora sa menadžerom hotela smo došli smo na ideju o
donatorskoj večeri. Najviše uz pomoć televizije Hayat i Avaza se
organiziralo sve, pozivali su ljude iz javnog života, ponudili mi
medijski prostor u svrhu prikupljanja sredstava za moj lijek i manje
više svi mediji su podržali akciju. Televizija Hayat, vlasnici i
uposlenici su nam u teškom periodu bili poput rodbine, a ne poslovnih
saradnika. U prošlosti sam sarađivala baš sa svima i nisam imala loše
odnose ni sa kim, što je bilo vrlo dobro u ovoj situaciji. Bilo mi je
neprijatno što moram na taj način prikupljati novac. Džavid je bio
producent, gitarista, imali smo muzički studio, ali nakon moje
dijagnoze bilo je nemoguće raditi i voditi brigu o jednom bolesniku.
A ja sam plela i plela šalove, da ih sve ponudim na prodaju na
donatorskoj večeri. Kombinovala sam još neke kreativne varijante i
objavila sam status:
Da li mi vjerujete da imam milion planova .. dobro ne baš milion,
ali imam ih toliko da ne znam šta bih prije .. al već će se to meni samo
rasporediti.. u svakom slučaju ne razmišljam o bolesti nikad i nikako...
ignorišem i ribe i ostale smetnje i mučninu i sve sto me snađe i
planiram neke svoje umjetničke projekte .. hoću da kažem da će me
moje kreativno planiranje i djelovanje održati .. izmeđju ostalog
terapijski mi pomaže i pletenje. Pletenje nije samo zaboravljeni ručni
rad, nego vrhunska terapija protiv neuropatije, a uz to i vrhunski
psiho odmor. Inače ne vjerujem da ću čekati da ozdravim da izbacim
nešto novo... iskoristit ću svaki svoj ”dobri ” trenutak... ova "frizura”
mi omogućava da budem sve što hoću... trpi sve transformacije... pa
zašto to ne iskoristiti u umjetničke svrhe, nešto što će ostati zauvijek.
U svakom slučaju ne planiram sjediti i čekati da ozdravim da snimim
pjesmu ili spot, kao što rekoh iskoristit ću sve svoje "dobre dane”...
neki dan sam se našalila "Ma ja ću sebi sama otpjevati humanitarni
koncert ako bude zapelo”......ama ljudi... nema predaje... šta god da
vas snađe NIJE jače od vas - ZAPAMTITE!!! A "frizura”, ma žene
moje to je SAMO izgled... proći će.
I zaista, planirala sam svašta. Pored šalova, slikanja za novine,
gotovo svakodnevnih intervjua u svakoj trećoj sedmici, mislila sam
čak i snimiti spot za pjesmu “Suze moje" i nastaviti tamo gdje sam
stala. U to vrijeme su bili nekakvi prijedlozi o humanitarnim
koncertima. Odbila sam sve te ideje i rekla ako zapne da ću sama sebi
odraditi humanitarni koncert. Osjećala sam se generalno loše sto sam
došla u situaciju da moram da skupljam pare okolo da preživim ovo
zlo koje me napalo. A onda je ponovo došla moja Ela, a sa njom i
estradni menadžer Faruk Drina.
- Bi li htjela i mogla da ti organizujemo veliki solistički koncert,
zamisli u Zetri, šta misliš o tome, evo ja vam se nudim kao
organizator, čisto prijateljski? - rekao je Drina, a ja sam onda
pomislila da je možda pročitao moj status. Iako nisam bila u stanju
raditi koncert u januaru, sama ideja me nekako trgla da sam već počela
da planiram kako ću se srediti do proljeća.
- Sad ne bih baš bila u stanju, ali do proljeća bi se mogla možda
dobro organizirati i vratiti energiju. - razmišljala sam kako imam još
najmanje četiri ciklusa kemoterapije koja je već počela maksimalno da
iscrpljuje i svaki put je bilo sve teže, ali sama ideja o solističkom
koncertu mi je bila odličan pokretač za životom uopće. Moj strah od
planirane operacije nakon završetka sa kemoterapijama je još uvijek
bio prisutan i shvatila sam da ako taj koncert ne uradim sad, neću
nikad. Biću operisana, onda taj dugi oporavak, proći će dosta vremna i
pitanje hoću li tad biti za koncert. A i zaboraviće me publika, svašta
mi je prolazilo kroz glavu, sama pomisao na koncert me tjerala van iz
kreveta, tjerala na akciju i znala sam da ću uspjeti i preživjeti ove
kemoterapije ako si zadam dobar zadatak. Olimpijska dvorana Zetra je
bila i više od dobrog zadatka.
Ostali smo svi pri ideji o koncertu. Neko je govorio i pobjednički
koncert, ali ja sam se protivila tome, jer otkud znamo da će biti
pobjednički, iako sam bila optimistična, važila je ona prvo skoči pa
reci hop.
Pomisao na koncert je podizala adrenalin. Odlučila sam prihvatiti
taj izazov i odraditi koncert prije operacije. Više neću imati priliku za
istim, bar ne u jednom komadu, jer ko zna koliko će trajati oporavak.
Pripremala sam se za donatorsku večeru koja je organizirana od
rukovodstva hotela Han. Završavala sam preostale šalove pletući po tri
istovremeno i kako bi mi koja boja dosadila samo bi ih mijenjala. Boja
šala se morala slagati sa bojom trenerke jer to je bila perspektiva koju
sam imala ispred sebe i sklad boja mi je bio jako važan inače ne bih ni
plela ili bi presvukla trenerku. Sklad boja mi je bio važan, a pogotovo
da su te boje nježne i svijetle, jer nakon Bjelašnice i bolnice sam
shvatila da više ne podnosim šareni ambijent i da mi sve utiče na
raspoloženje. Istražila sam sebe dok sam plela, istražila sam odnose
sa drugima i odlučila svima sve oprostiti.
Kroz poruke koje sam dobijala tih dana i svu pažnju koju su mi
ljudi upućivali sa svih strana svijeta došla do zaključka da bi bilo
odličnu tu energiju usmjeriti na jedno zvanično mjesto i na taj način
možemo pomagati i drugima. Društvo me veoma zadužilo pažnjom i
razmišljala sam kako da se odužim iako to niko od mene nije tražio.
Osim toga što sam bila poput psihoterapeuta bolesnim ljudima koji su
mi se javljali sa molbama za savjete, iako je možda i meni trebao
jedan i na taj način sam se trudila da pomognem unesrećenim ljudima
kojima se duh potpuno mijenjao već pri našem dopisivanju. Pozitivan
stav je naš jedini cilj. Mogu uraditi puno više. Ovom društvu to treba i
puno je onih kojima možemo pomoći zajedničkim snagama. Mogu
uvezati svu tu pažnju na jedno mjesto i na taj način pomagati ne samo
sebi nego i drugima. Došli smo na ideju o osnivanju Fondacije sa
mojim imenom i odlučila sam podijeliti taj plan sa javnosti na
donatorskoj večeri. Bio bi to moj mali doprinos društvu.
Stolica je bila 100 € sa večerom i pozivnice su otišle na adrese
privrednika, političara, firmi. Mene je i dalje mučilo što na taj način
moram da se snalazim jer ne volim nikad ništa da tražim, a sad sam
morala. Nisam bila od onih kojima je novac padao s neba, nisam imala
moćne sponzore, nego sam svaki novčić morala da zaradim.
Vremenom sam stekla puno, ali puno sam i radila.
Sjetila sam se da kod kuće imam sigurno desetak kvalitetnih
umjetničkih radova koje sam slikala jedno cijelo ljeto kad god sam
imala vremena između nastupa.
- Prodat ću sve one slike što sam naslikala, samo treba otići po njih
ili da ih neko pošalje. Šta misliš? - pitala sam Džavida.
- Da, zašto ne ono su super slike.
- Znaš da sam govorila da ću ih prodati u humanitarne svrhe, samo
nije bilo prilike, pa evo ja mislim da je ovo prilika. Humanitarna
prilika.
Nas dvoje smo oduvijek tipovi od akcije. Sve smo se brzo
dogovarali i odlično nadopunjavali i to je vjerovatno razlog zašto smo
opstali tolike godine zajedno u istom poslu, ali sa istim ciljevima što
nas je i učvrstilo u jednu cjelinu.
Neko je iznenada pokucao i Džavid je otvorio. Ispred je stajao
mali Enis. Plavi dječačić od četiri godine koji je bio naš novi prijatelj.
Sa roditeljima je došao na Bjelašnicu iz istog razloga kao i mi - zbog
čistog planinskog vazduha. I ovom malom dječaku je trebao taj zrak
zbog krvne slike. Naš novi mali prijatelj Enis je imao tumor na
mozgu.
Danima sam se pitala ako je stres uz ishranu, zrak i šta već glavni
aktivator raka ... Ok, mi stariji, pogotovo sa karijerama, kreditima u
švicarskim francima, nestalnim poslovima, globalnim stresovima i
svime sa čim se odrastao čovjek mogao poremetiti u tom lancu
zdravih i nezdravih ćelija, nije mi bilo jasno kakav je to stres koji
može aktivirati rak u organizmu djeteta od četiri godine. Šta je to što
uzrokuje rak kod male djece koja su tek rođena i uglavnom pod
stalnim nadzorom i dobrom njegom i ishranom. Enis je bio od one
sretne djece koja su rasla u porodičnoj harmoniji bez da mu nešto
nedostaje, dijete divnih mladih roditelja i svu pažnju svijeta, pa ipak je
imao rak i to tumor na mozgu kod kojeg je operacija bila diskutabilna.
Jednom je neko tako jako lupao na vrata dok smo bili u onom
prvom apartmanu i kada sam išla prema vratima nije mi ni palo na
pamet da bi to mogao biti mali Enis, jer lupao je snažno, kao rukom
odraslog iako je bio mali krhki dječak s pola obrijane glave . Dok sam
zatvorila vrata jako spora i nepokretna, on je već bio u mom krevetu
ispred laptopa i znala sam da ćemo puštati crtane filmove kao neko
veče.
- Jel znaju mama i tata da si došao kod mene? - pitala sam, a on je
kimnuo glavom. Sjedili smo tako jeli Plazma keks, kako nije htio, tj
mogao da jede svaki Plazma keks koji bi kod nas pojeo bio je uspjeh.
Volio je Džavida, njega su voljela sva djeca. Znao im je naći žicu i
djeca su osjećala njegovu smirenost. Tako i mali Enis. Čuli smo vrata,
Džavid je ušao u apartman.
- Pa tu je Enis! - začuđeno je vikao.
- Ma šta je bilo?
- Enisa traže već 15 minuta po hotelu , nestao sa recepcije.
- Ma daj .. Enise ... još ga ja pitam znaju li da je ovdje i već mi je
čudno što niko ne dolazi za njim.
Džavid je otišao po Enisove roditelje koji su bili van sebe, nestalo
im dijete, niko nije ni pomislio da će završiti u mom krevetu, već su
mislili da ga traže van hotela, po snježnoj planini, što nije bila nimalo
ugodna pomisao. Olakšanje se osjećalo u zraku. Toliko uzbuđenja i
drame potreslo je sve u hotelu.
A nas dvoje smo baš u svome svijetu. Došli su iz Austrije sa
pregleda i kemoterapije i mali Enis mi je poklonio male Hello Kitty
Swarovski naušnice. Mama mu kaže da nas je često spominjao i jedva
čekao da nam se vrati na Bjelašnicu. Teško je podnosio kemoterapiju i
razumjela sam ga potpuno kad neće da jede ili ne može da hoda.
Čudne stvari se tada dešavaju u organizmu i samo oni koji su osjetili
razornu moć kemoterapije mogu posvjedočiti ovom teškom stanju.
Narednog dana sam imala dogovoren intervju za televiziju Hayat i
na moje veliko zadovoljstvo došla je Hana. Rekla mi je da joj
izgledam bolje nego u Bihaću. Rekla sam joj da možda i izgledam
bolje, ali se osjećam gore i da su to ti apsurdi raka. Nalazi bolji, a vi
sve gori. Bila sam isto slomljena, ali nekako življa. U Bihaću sam bila
poluživa i to se stanje sa ovim nije moglo mjeriti nikako što se na
meni i osjetilo.
Smjestile smo se nasred mog kreveta i pričale smo pred kamerama
o bolesti, o tome kako podnosim kemoterapije, govorila sam i da sam
ubijeđena da sam se godinama trovala umjetnim zaslađivačem sa Nes
kafom i mlijekom, što sam čisto onako spomenula, a to je izazvalo
burnu reakciju proizvođača mlijeka. Ne osuđujem njih, samo iznosim
svoje loše iskustvo nepodnošenja ove kombinacije. I dalje pijem
mliječne proizvode, jogurt koji je neophodan zbog crijevne flore,
mlijeko nikada ne konzumiram, ali jedem i neke druge mliječne
proizvode. Hana je uvijek znala postaviti pravo pitanje i pričale smo o
mom psu Timiju koji nije mogao sa mnom na Bjelašnicu i već
ozbiljno sam razmišljala da ga kod nekog udomim, jer se moja stara
majka nije mogla brinuti za njega, a mama je također bila spriječena
zbog svoje iznenadne bolesti. Nakon emisije mi se javilo puno ljudi
koji bi čuvali Timija. Kada smo u razgovoru došle do dijela kada
pozivam sve ljude dobrog srca da se odazovu mom pozivu u pomoć da
skupim novac za lijek koji mi je neophodan ako hoću da preživim i
rasplakala sam se. Teško mi je bilo. To su bili momenti gdje sam
morala da pobijediti sebe. Dobro, biće donatorska večera, biće neki
program, umjetničke slike ponudiću ipak nešto neće to biti puko
skupljanje para. To me držalo jer u suprotnom bi se osjećala kao da
nešto tražim. Ovako sam to ipak nečim opravdala i bila sam na tankoj
granici poniznosti. Izvukla sam se .. Nisam bila konformista ni
ponizan tip koji zna da moli, traži, klanja se i bila sam neko ko čvrsto
stoji i kad je najgore, a moja djela su mi to hvala Bogu i ovaj put
omogućila. Nisam imala nikakav plan, ali sam znala da ću ponuditi
dobar program, šta god to bilo u konačnici.
Onda smo se Hana i ja dogovorile da taj dio sa suzama režu u
montaži i nastavile smo sa snimanjem. Tada sam nosila kape više radi
drugih, a ne radi sebe. Sa Hanom sam napravila selfie bez kape.
Emisija je bila i više nego gledana a to sam znala po svom inboxu.
Nakon svakog pojavljivanja na tv-u ljudi su slali poruke u još većem
broju da izdržim da guram do kraja.
Ne daj se lavice, pobijedit ćeš, ti si žena zmaj, hvala Bogu malo si
došla sebi, popravila si se, molim Boga da budeš dobro, palim za tebe
svijeću, ljudi su mi pisali svakodnevno. A sve što su pisali davalo mi
je vjetar u leđa. Bili su moja tiha armija spasa u teškim trenucima.
Sutradan su došli da me obiđu vlasnici i čelni ljudi televizije Hayat
koja nam je od početka pružila ruku i potpunu pažnju, što medijsku što
ljudsku. Tri brata, tri Švrakića sa svojim suprugama. Razgovarali smo
o kemoterapiji, o tome kako podnosim, žene su mi se divile na
hrabrosti i ovu ljudi su bili zaista prijatelji u svakom trenutku.
Amela Gadžo, muzička urednica Hayatovih emisija sa kojom
sarađujem već godinama me također obilazila redovno. Imala sam
dobre odnose sa svima iz medija i nikada nisam maltretirala nikog da
objavljuju o meni članke ili vrte moje spotove. Čuvali smo
profesionalne odnose i to je glavni razlog što su mi mediji u to vrijemi
bili vrlo naklonjeni. Bila sam sretna da je to tako i da za ovoliko
godina karijere nigdje nisam zatvorila guzicom vrata. Uvijek sam se
trudila biti korektna i sada mi se to vratilo. Sad kad mi je najviše
trebalo mediji su širom otvorili svoja vrata.
Hana se ponudila da pravi bezalkoholne koktele na donatorskoj
večeri, a meni se sviđalo to što je spremna da pomogne, ali ne samo to
nego i kako se znala nametnuti, gurati i ubaciti u bilo koji program.
Znala se boriti za svoje mjesto i sviđala mi se zbog toga. Pretpostavila
sam da je takva u svemu i ispostavilo se da sam u pravu. Hana je
lijepa, ambiciozna i uspješna, od riječi i volim je baš zato.
U međuvremenu se Maša vratila s djecom sa skijanja i rekla sam
joj za novu ideju sa umjetničkim slikama.
- Vidiš moja Mašo kako je to Dragi Bog meni u životu sve
pripremio. Ja planirala djela za humanitarnu priliku, evo sad imam
priliku, ali ne samo priliku imam i djela.
- Ti si sad u iskušenju velikom i hvala Allahu podnosiš to dobro.
Maša je bila veza sa vlasnicima hotela i ona, Džavid i Nedim
menadžer su preuzeli sve obaveze oko organizacije na sebe. A Džavid
nije pošteno odmorio od prvog dana moje dijagnoze i divila sam mu
se na energiji. Brinuo se za sve, a najviše za mene. Prošli su najgori
dani i padanje u nesvjest. Bila sam u stanju ostati jednu noć sama dok
Džavid otputuje za Bihać po slike.
 Poglavlje XVII

Osman Hadžic, OTV, Halid Bešlić, organizatori koncerata,

gradonačelnik Emdžad Galijašević, moj klavijaturista Anes Kaleta i
svi ljudi koji su učestvovali u prikupljanju novca za mene su
vjerovatno time spasili moj život. Dolazio je i Sanel Bajrami sa
suprugom Lejlom, Osmanov klavijaturista i moj dobar drug, donosio
milione pozdrava iz Amerike, što od organizatora koncerata, što od
raje i Džavidu je predao ostatak novca sa te turneje. Osman i
ogranizatori iz raznih američkih gradova su se nesebično angažovali, a
publika je to prepoznala i podržala. Stizale su mi slike koje sam ja
puno kasnije vidjela, gdje kompletni prvi redovi publike drže velike
transparente "Donna Ares Fight Cancer” sa mojom novom
fotografijom koju je Vanja Lisac napravila za magazin Azra. Ta
fotografija je na Facebook stranici imala i najviše lajkova i najviše
kritika i jedino na vjerskoj osnovi. Kaže jedna velika vjernica
bošnjakinja “kako vas nije sramota željeti da joj Allah pomogne pored
ovakve tetovaže i golog tijela”, a ja gledam i ne vjerujem svojim
očima da takve riječi izlaze iz usta zamotane žene, vjernice, a onda
čitam komentar čovjeka koji kaže:
"Žena koja se bori sa opakom bolešću pokazuje svoje tijelo koje
može sutra biti zavijeno u najjeftiniji čaršaf. Nije mi jasan taj naš
mentalitet, jednostavno ne razumijem.”
A meni također nije bio jasan naš mentalitet. Kao karikatura na
kojoj šminkerica i darkerica stoje jedna naspram druge i obje misle
jedna za drugu da su FREAK! Dakle, on misli da ne trebam da se
slikam, jer sutra već mogu biti u čaršafu tj. mrtva, a fotografija jasno
govori da sam ja već u čaršafu, ali taj pogled preko ramena govori da
ne želim da umrem i da mu ovako prkosim. Kanceru, ne možeš mi
ništa. To je bila moja pobjeda. To je bila moja motivacija i moja
borba. Bilo mi je žao što neki ljudi nisu shvatili poruku, jer gledaju na
sliku kao na umjetnost i ništa više. Moj otpor prema raku. Revolucija
raka na moj način. Znala sam dobro i prije ove slike kako je naš
mentalitet čudan i dobro sam živjela s tim iako sam uvijek bila svoja i
drugačija. Svako je imao pravo na svoje mišljenje, ali mene su iz dana
u dan sve više čudili ti Facebook vjernici koji stalno imaju nešto reći u
ime Allaha, a ne znaju da svojim komentarima samo tjeraju druge
ljude i od vjere i od Boga.
Tačno, moje tijelo može biti sutra zavijeno u najjeftiniji čaršaf, ali
očito nisu skontali da mi je upravo Allah dao priliku da ponovo
osjetim život, poslao dobre ljude i stavio pred mene dvije
mogućnosti. Da izaberem život ili da ostanem u tim čaršafima. Bila
sam jako loša tih dana i ne bi mi niko zamjerio da sam odbila i
druženje i fotografisanje, ali fotografija, pjesma, slika, muzika... to je
moj život. I tog dana prvi put nakon dva mjeseca ležanja sam se
osjećala živom, prisutnom, aktivnom, korisnom, radila sam. Rad je
moj spas. Od tog dana mi je bilo jasno da želim živjeti i hvala Bogu
preživjela sam već četiri teške kemoterapije. Nisu me brinuli nikakvi
komentari pojedinaca, jer bilo je puno više onih koji su razumjeli,
podržali, koji su me voljeli, hrabrili i bodrili da nastavim borbu kako
sam i počela.
To bi bilo isto kao kad bi slikaru koji je bolestan od raka zabranili
da slika, samo iz razloga što je bolestan. Tako su mene osuđivali što se
slikam, što sam polugola, a rak mi skinuo kosu s glave i drži me na
rubu života i smrti, ali to nije bitno, bitno je da ja imam tetovažu.
A moja tetovaža je baš tih dana dobila po sebi nekoliko malih
crvenih tačkica, poput osipa. One su iritirale, tjerale na češanje, ali
suzdržavala sam se koliko sam mogla. Stigle su slike iz Bihaća,
objavila sam na FB-u da ih namjeravam prodati na donatorskoj večeri
zbog skupljanja novca za naredne kemoterapije. To je pročitala jedna
gospođa i javila mi se sa željom da pomogne tako što bi uramili sve
slike. Ona je bila žena vlasnika galerije Aspera. Ovaj rani februarski
datum je bio važan jer i ova porodica je izgubila nekoga od raka, a ja
sam bila zahvalna do neba što su mi ovom igrom sudbine riješili veliki
problem.
Anik i Edis, njegov kolega sa akademije su unosili slike u moju
sobu, svaki po par komada. Za njima je išao Džavid sa još par slika, a
onda su sišli do auta po još jednu turu. Gledala sam kako se soba puni
slikama i nisam mogla vjerovati da ih je toliko, jer sada su onako
uramljene dobile još vrijedniju umjetničku dimenziju i bila sam
ponosna na svoj rad. Voljela sam svako svoje djelo, bila to pjesma,
slika ili šal.
Došlo je na red i moje spremanje za donatorsku. Sve mi je bilo iz
New Yorker-a i kako nisam imala šta da obučem osim trenirki skočili
smo do prvog njihovog butika.
Izabrala sam uske kožne hlače i jednostavnu košulju puder boje sa
malim crnim srcima. Odlično mi je stajala uz moju ćelavu glavu.
Obula sam svoje crne kožne čizme do gležnja i nitnama duž široke
debele pete. Voljela sam nitne zbog rock'n'roll-a i prije nego što su
bile u modi i taj dan sam se tako "spakovana" osjećala prilično dobro.
Mršava, ćelava, visoka na tim petama, izgledala sam sebi kao neka
glumica koja se ošišala radi uloge. Bila sam baš zadovoljna izgledom
u odnosu na ono kako se osjećam. Jedva bih stajala na tim petama,
ribe su radile svoje, a ja sam se trudila da izdržim noć i planirala sam
ih obuti pred sami izlazak.
Nejra je tog dana stigla prva, a ja sam prvi put sjedila za svojom
klavijaturom i prolazila neke pjesme čisto da razradim prste. Sa
slikama je stigla i moja klavijatura koju sam svirala na nastupima. Ima
drvene tipke i baš je velika i teška. Nejra je govorila da voli moje
pjesme, a kad sam zasvirala "Ti me više ne voliš” ona je spontano
zapjevala tercu.
- Što ti ne bi meni večeras pjevala prateće?
 - Pa kako ću?
- Pa lako, staneš, opustiš se i pjevaš.
- Ali ništa nismo probale.
- Evo sad smo probale, mogle bi možda i ovu - nastavila sam sa
pjesmom "Vremena za nas”. Nejra se odlično uklopila, baš kako sam i
procijenila da može.
- Joj ne znam kako ću, al' hajde, nisam sigurna.
- Bićeš sigurna čim zapjevaš, važno je da znaš pjesme, samo se
opusti i pjevaj tiho i lagano, ovo je laganica večeras uz klavir, samo
opušteno.
Zatim je stigao Ado Karišik. Šminkao me za moju prvu posebnu i
zvaničnu prigodu, a za njim je došla Ela. Ona se pobrinula za
pozivnice, pomogla je Džavidu pri organizaciji i danas je bila tu
gotovo prva uz mene. Nismo se dogovarale o programu, znala sam
samo da će ona otvoriti i kao urednica i kao prijateljica. Ja nisam
planirala šta ću pjevati ni šta ću govoriti. Gosti su polako stizali, sve
sam ih manje-više dočekala na ulazu i pozdravila pri dolasku, a onda
su me preuzeli mediji i dala sam intervjue i izjave svima.
Gradonačelnik Bihaća Emdžad Galijašević me ni ovog puta nije
zaboravio. Stigao je i mali Enis sa tatom i mamom, poklonio mi
cvijeće i svoju donaciju. Stigla je i Maša sa svojim sultanijama,
divnim pokrivenim mladim ženama, kad vidite tu ljepotu poželite i vi
tako da izgledate. Maša je bila savršeno našminkana i skockana, a
kasnije je obukla ispod sakoa crnu majicu sa bijelim natpisom Donna
Ares. Poslije je pola sale imalo istu takvu majicu. Stigla je i Hana sa
svojom mamom, prijateljima i donacijama drugih prijatelja iz Zagreba,
a Ela me posebno obradovala uplatnicom njenog šefa Fahrudina
Radončića, jednog od glavnih moćnika u državi. Bila sam vrlo
zahvalna, jer tog čovjeka poznajem od početka djelovanja Avaza,
koliko traje i moja karijera i bilo mi je drago da me ni on nije
zaboravio. Bio je jedan od vrlo rijetkih političara koji su pomogli u
ovoj mojoj borbi. Brojne zvanice i kolege su došle da me podrže i
materijalno i moralno i ljudski, a mlada pjevačica Maya Berović sa
dečkom Alenom je od srca uplatila svoju donaciju. Podržavala sam je
od početka njene karijere i ona to nije zaboravila. Stigli su Osman
Hadžić i Senad Šepić. Stigla je i Džana ispred svoje emisije "Ispuni mi
želju” kojom je ispunjavala želje unesrećenim ljudima širom BiH, koji
su molili uglavnom za pomoć egzistencijalne prirode i ona je dala
donaciju ispred emisije.
Završavala sam sa predstavnicima sedme sile u prednjem dijelu
hotela kod recepcije i u tom trenutku su u velikoj sali prigušili svjetla.
Gosti su se već udobno smjestili i svi su bili pod blagom tremom
valjda zbog prvog susreta sa mnom, ali u ovom mom novom ćelavom
obliku. Kada se ugasila svu rasvjeta osim one binske znala sam da je
vrijeme za početak. Ela je stala za mikrofon prva i u svom izlaganju
objasnila zašto smo se noćas okupili koliko je važna solidarnost i
podrška društva, jer svima se to sutra može desiti, a onda je zamolila
sve prisutne da me pozdrave velikim aplauzom.
Prolazila sam mračnom salom do svog klavira i cijelim putem me
pratio aplauz. Sjela sam na stolicu. Par trenutaka sam posmatrala lica
u tom mraku, ali nisam uspjela da vidim ko je sve došao zbog binske
rasvjete okrenute prema meni. Vidjela sam da je sala puna, a time se i
moje srce ispunilo nekakvim mirom.
- Hvala što ste svojim prisustvom uveličali ovo moje veče kojim
pokazujete solidarnost na djelu i zajedno učestvujete u spašavanju
života umjetnika Bosne i Hercegovine. Hvala na tome. - ovim
riječima sam se obratila svim prisutnima.
Zapjevala sam pjesmu "Vremena za nas” i posvetila je sarajevskoj
legendi velikom kantautoru Kemalu Montenu koji je par dana ranije
preminuo od teške bolesti. Žene su plakale, bilo je neobično tiho. Svi
su s pažnjom slušali i pratili moje izvođenje uz vlastitu klavirsku
pratnju. Predstavila sam Nejru koja se brzo uklopila u ulogu pratećeg
vokala i savršeno me pratila.
- Svi koji su večeras ovdje znaju da sam ja žena iz naroda koja voli
da pjeva i svira i to što sam poznata i popularna me nikad nije
izdvajalo od ostalih. Želim reći da sam zahvalna što se držimo zajedno
i moramo ostati zajedno, jer smatram da možemo tako pomoći
mnogim ljudima. Ispred mene je šesta kemoterapija. To nije nimalo
lako. To što ja izgledam jaka, to sam samo ja. Vjerujte da je puno
više onih koji su slabi. Radi njih moramo da se ujedinimo. Radi pažnje
koju ste mi uputili osjećam dug prema društvu i zato osnivam
Fondaciju koja će se brinuti za pomoć oboljelima od raka i malignih
bolesti.
Bila je to zadnja sedmica i tačno još dva dana pred šestu
kemoterapiju i ja još nisam potpuno imala glas, ali sam pjevala kao da
mi je glas u najboljem redu te sam ponovo pomislila na izjavu doktora
Avdagića:
Pjeva se izglave. Tako sam i zapjevala:

"Ti si muškarac koji osvaja ljepotom

a ja sam žena sto se kocka sa životom”

Svi su zanijemili, žene su ponovo plakale, a ja sam bila totalno na

svom terenu, pjevala, svirala, ponašala se prirodno i pričala kao da
sam se danima za ovo pripremala. A pjevanje, pogotovo uz klavir, uz
jedan prateći vokal je bilo nešto u čemu sam najviše uživala i osjećala
sam se kao kod kuće. Kao da nije zvanični događaj, kao da nismo na
donatorskoj večeri, kao da nemam rak i kao da se ne borim za život.
Jer bila sam i ove noći živa. Još jedan znak da mi moje okruženje
najbolje odgovara, da me moje okruženje liječi i da mi je muzika
ponovo počela prijati. Odmah negdje na početku boravka u “Hanu” se
pojavio Dejo Pejaković i donio mi veću usb midi klavijaturu na kojoj
sam mogla da sviram sa dvije ruke, ponekad sam i svirala, kad bi me
pletenje umorilo. Mislila sam da ću napisati neku pjesmu, ali
inspiracije za nove melodije, a pogotovo tekstove, nije bilo. A Dejo
me zaista usrećio, jer zna muzičar šta muzičaru najviše treba.
Nakon pjesme sam ponovo pričala o fondaciji, o tome da je zaista
nepravedan način kako zdravstvo funkcioniše i što smo osuđeni da se
snalazimo za novac i za lijek koji samofinanciramo jer nije na
esencijalnoj listi fonda solidarnosti.
Na samom kraju mog izlaganja mi se sasvim spontano pridružio
mali Enis koji je došao u pravom trenutku, kao da je shvatio o čemu
govorim. A govorila sam da zajedno možemo pobijediti sve što nas
zadesi. Enis je osjetio da želi da bude uz mene. Pridružio mi se baš
kad sam govorila da je veliki problem što svi koji smo učestvovali u
humanitarnim akcijama nismo bili u bliskom susretu sa bolesnom
osobom, nego smo to uvijek radili preko rođaka, roditelja ili
organizatora. Da smo se susreli sa bolesnikom direktno, sigurna sam
da bi svako od nas napravio puno više. Enis mi je baš tada prišao i
zagrlio me.
- Ovo je moj novi mali prijatelj. Upoznali smo se u čarobnom
hotelu Han. Popravljamo krvnu sliku. Mi se tako dobro razumijemo.
Moj mali drugar, ima četiri godine i bori se sa istom bolešću kao ja.
Svi su progutali knedlu, a zatim su jako aplaudirali.
Ponovo smo zapjevale, a na samom kraju sam izvadila bijelu
majicu, raširila je i pročitala sadržaj poruke:
- Moje pjesme moji snovi” 16. April, Zetra, Sarajevo - svi ste
pozvani. Ovo neće biti običan koncert. Koncert prije operacije, dakle
prvo koncert pa onda rez, meni će donijeti još jednu mogućnost borbe
na moj način, a donijet će puno i Fondaciji, ali o tom po tom, meni je
zabranjeno da pričam - uslijedio je aplauz, a po silasku s bine su me
opkolili dragi prijatelji.
Bili su tu Opal grupa, stari prijatelji i Haris i Sanela, biznismen iz
Bihaća sa suprugom, a njegova mama me obilazila još u prvim danima
na Bjelašnici. Uh, sjećam se tog susreta. To je bio prvi put da sam
zaplakala pred nekim iznenada. Za majku i najstariju unuku iz čudnog
razloga, jer su mislile da plačem zbog bolesti, a ja sam ustvari plakala
jer je teta Zahida bila mama mog najboljeg prijatelja izgubljenog u
strašnoj saobraćajnoj nesreći, još prije 2000. Nikad ga nisam
zaboravila pa me ova teška situacija natjerala da pomislim šta bi mi
Muri sada rekao da može doći u posjetu. Šta bi moj otac rekao da
može da se vrati?
 - Hej, moraš ti malo i plakati. Samo se ti istresi. - govorila je teta
Zahida.
- Ma ne plačem nikad, ne znam šta mi je danas. - a dobro sam
znala šta mi tjera suze na oči i bila sam odlučna prestati.
Tako su se Haris i Sanela pojavili i večeras i uz sve ostale dali mi
snage da izdržim na petama cijelu noć. Zagrljaji, zagrljaji, zaista
zagrljaji liječe.
Moj heroj Osman Hadžić je bio također tu i pozvala sam ga da se
obrati u ime organizatora, drugih kolega i publike u Americi. Naša
majstorica Vanja Lisac je bilježila svojom kamerom uspomene na ovu
predivnu večer. Ela je bila sretna da je sve dobro prošlo. Bili su tu i
Deen i Armin Muzaferija, Eldin Huseinbegović, Halid Muslimović sa
Adelisom, Semir Cerić Koke, Dragan Dmitruk Čičak, direktor BN
Musica, izdavačke kuće BN televizije iz Bijeljine. Bila je tu i Nejra,
kćerka jednog od vlasnika hotela. Bilo je ljudi iz privrednog života
BiH, ne samo kolege sa estrade kojih je u odnosu na ostale bilo
najmanje.
Došla je na red večera, a zatim i aukcijski dio posla. Aukciju su
vodili mladi glumac Admir Šehović i naša najpoznatija glumica Zana
Marjanović, a ja sam je poznavala kao kćerku našeg sarajevskog
prijatelja Goge. Zana, Admir, Emir i ostali su mi pružili podršku u ime
svog Magacin Kabare-a, grupe mladih domaćih glumaca i stand up
komičara koji su radili zajedno. Zana i Admir su aukcijski prodavali
su slike uz malo humora, brzo i uspješno su odradili zadatak i u
jednom trenutku se moglo vidjeti kako svi ispod stola vade novčanike,
a u drugom trenutku više nije bilo onih najboljih slika. Preko dvadeset
umjetničkih radova. Raznih tehnika od ulja na platnu, akrila do
grafitne olovke i drvenih boja. Samo par manjih slika je ostalo u mom
vlasništvu, svi šalovi su se prodali, sve ženske fan-club majice. Prodali
smo sve.
Prvu sliku je kupio, iako nije bio prisutan, naš reprezentativac,
najveći dijamant i zmaj, nogometaš Edin Džeko. Radilo se o mom
nezavršenom portretu, rađenom tehnikom ulja na platnu, a nezavršena
slika je i imala smisla, jer moj život je bio nezavršena priča. Poručio
mi je preko svog portparola da ne trebam biti nogometaš da bih bila
zmaj, jer već sam najveći i igram za prvu ligu u najvećoj utakmici
života. To mi je poručio jer je saznao da sam u jednoj emisiji izjavila
"ma što ja ne igram u tim zmajevima, da ja igram bilo bi stalno 1:0 za
nas”.
Nakon svega odradila sam završni intervju sa Hanom za emisiju
Hayat Production Show koja mi je bila posvećena u cjelosti. Hayat mi
je zaista bio najveća podrška, a toj činjenici ide u prilog da su i
večeras kupili sliku. I Hanina mama Halida, koju sam dugo poznavala,
još prije Hane se odlučila za moju sliku “Ludi Mjesec u odijelu”.
Uglavnom, ta donatorska večera mi je omogućila da budem mirna
po pitanju još par terapija kada je novac u pitanju. Ogromno olakšanje.
Bila sam sretna što sam prodala slike, što sam taj novac opet zaradila,
nisam samo došla da ga pokupim, nego sam ipak dala nešto zauzvrat.
To je smirivalo moju savjest i zahvalna sam svima na podršci, jer
mogu reći na kraju da su mi upravo ovi ljudi uz Osmana, Halida,
Mayu, Avaz, Hayat, OTV uz donacije slike i šalove upravo spasili
život.
Meni nije trebalo da stavim kamenčić da me žulja u cipeli kad
dobro ide, po onom starom običaju protiv uroka. Meni su kamenčići
uskakali sami. Kada smo krenuli spavati pitala sam Džavida zašto se
Faruk Drina nije pojavio na donatorskoj večeri kad smo se dogovorili
da će on kao organizator koncerta doći i možda čak i govoriti o
samom koncertu. Nije ispoštovao dogovor i to mi se nije sviđalo, a još
manje što po svaku cijenu nameće i gura neke goste koji sa mnom
realno ni prijateljski ni muzički nemaju nikakve veze. Možda je on
htio pomoći od srca, možda ja ništa nisam upravu, ali to forsiranje me
počelo opasno nervirati i Faruk Drina je jedina karika koja se nije
uklopila nakon uspješne donatorske večere.
 Poglavlje XVIII

Čovjek i ne zna koliko može da podnese a to sazna uglavnom na

najgori način. Postoje i oni koji se uplaše pa zanemare i ono malo
vlastite sposobnosti da se izbore sa sobom i svojim strahom. Da bi taj
strah pao u drugi plan, morate staviti nešto u prvi plan. Meni rak
nije bio na prvom mjestu i zato ću ga hvala Bogu i pobijediti. Nakon
uspješnog nastupa i donatorske večere sama pomisao na koncert je
podizala adrenalin. Za jedan dan ću primiti šestu kemoterapiju i to sam
doživljavala kao posao koji moram da odradim. Nisam više
razmišljala zašto, kako i zbog čega, samo sam vojnički odlazila u
bolnicu, na taj trinaesti sprat u svoju sobu broj osam. Iako je bolest
bila moj ratni teren svuda, ovo je bila prva crta odbrane.
Samo par dana nakon šeste kemoterapije uz nuspojave najjače
žestine išla sam par puta do toaleta povraćati dok smo sjedili u
čekaonici da me prozovu na zakazano snimanje magnetnom
rezonancom. Bila sam slaba i jedva sam čekala da završi to skeniranje
da idemo kod Maše. Planirali smo gledati emisiju Fikreta Hodžića
“Neki drugi ja" koju sam prije donatorske večere snimila u najboljim
danima, tj u trećoj sedmici.
Usred čekanja pojavio se Faruk Drina i rekao Džavidu da mora
promijeniti neke stavke u papirima za Fondaciju, iz ne znam kojih
razloga. Ponudio se i tu kao koordinator, a Džavid je vjerovao ljudima
čak više nego ja i nije dovodio u pitanje ničije namjere. Ispravljali su
nešto u papirima dok smo nas dvije sjedile na klupi.
Mene su uskoro pozvali da uđem i nakon serije povraćanja mislila
sam da ću ipak izdržati mirno sve vrijeme skeniranja i bila sam u
pravu. Brzo je prošlo i već smo bili kod Maše, a emisija samo što nije
počela. Inače nisam gledala svoje emisije, ja sam u tome uživala dok
sam snimala i nisam imala potrebu prolaziti to ponovo i gledati
reprize. Ali ova emisija me zanimala iz razloga sto sam ćelava, sebi
drugačija, zato što pričam o životu, bez rezerve, bez kalkulacija o
svojoj životnoj borbi, a ne o muzici, pjesmama i uobičajenim temama.
Džavid nam je pokazivao šta se izmijenilo u papirima i svima nam
je bilo čudno što su neki djelovi izbačeni, nije nam se to sviđalo u
startu, jer svi smo mi bili Fondacija, a vjerovali smo da Faruk Drina
zna šta radi jer od samog osnivanja učestvuje i u radu Fondacije
Gorana Bregovića.
Emisija je počela i mada sam znala sve, bilo mi je zanimljivo
gledati. Podsjetila sam se nekih priča iz prošlosti, a svako moje
gostovanje u tv emisijama smo slavili kao novi trijumf nad rakom. Ja
sam bila ubijeđena u to da ga ubijam svojom srećom, a moja sreća je
bila moj posao. Voljela sam raditi i posao estradnog umjetnika i plesti
šalove i slikati i crtati i sve što bih napravila bio je moj istinski trijumf.
Tako je malo potrebno za sreću, ali čovjek je osuđen na
bježanje, traženje, na život po sistemu, po šablonu, po tome šta će
drugi reći i teško je tu poletjeti na krilima prave radosti.
Iako pod trncima i sada već blažim bolovima, bila sam puno bolje
nego na prvoj kemoterapiji. Najgore je prošlo, Bjelašnica je učinila
svoje i već sam u stanju da brinem o sebi, lagano se krećem i kuham,
pa smo dvije sedmice nakon donatorske večere odlučili napustiti hotel
i potražiti stan blizu bolnice.
Enisov otac nam je preporučio kontakt i otišli smo da vidimo stan.
Blizina bolnice je odgovarala, blizina dvorane Zetra također, lako je
otići do Maše i blizu je autoput. Sve u svemu, lokacija je bila odlična.
Bio je to stan na više etaža. Iz dnevnog boravka se izlazilo na terasu, a
ispod terase je bila bašta. Sve ograđeno garantirajući totalnu
privatnost. Odmah sam pomislila na Timija. Timija ipak neću morati
dati, nego ću ga dovesti ovdje. Ovo su uslovi koji nam odgovaraju za
život. Bilo je jasno. Ostajemo. I Džavidu se svidio stan i brzo su se
dogovorili oko cijene najma. Džavid i ja smo odlučili da se potpuno
preselimo u Sarajevo. Nisam imala namjeru vraćati se u Bihać, jer
jednom sam već otišla i to bi me vraćalo u mislima na sve što je
prošlo, a mislim da sam već stavila tačku na to. Bilo je vrijeme za novi
početak i više se nikada neću tamo vratiti, iako sam beskrajno voljela
naš stan i svoj rodni grad Bihać.
U Hanu sam vidjela da možemo živjeti i u četiri zida i nisam se
vezala za stvari i objekte. Sjetila sam se razgovora sa Sani kada smo
pričale o tome da prodajemo stan i kada sam ja rekla da mi je malo
žao sto ću se rastati sa njim. Jer upravo taj stan sam poželjela imati
prije tačno dvadeset godina kada sam prstom pokazala na prozore i
rekla tadašnjem dečku Emiru:
"Ovo će jednom biti moj stan, zapamti”
Petnaest godina kasnije zaista je bio moj, kada mi je umro otac
odlučili smo ostati u Bihaću da budem bliže mami, da opet budem u
krugu familije koja mi je nedostajala i koliko god namjera bila
odlična, mislim da sam pogriješila. Nisam se trebala vezati za taj stan
trebala sam nastaviti živjeti, putovati, pjevati, a ne vezati se za neki
stan kroz kredit. Ali ja sam tada samo razmišljala o budućnosti,
razmišljala ako se obezbjedim dok sam mlada, imaću šta prodavati
kad budem stara. Ni meni ni Džavidu nije trebao prostor od 140
kvadrata, ali ta cifra mi je u životu predstavljala samo sigurnu penziju
i ništa drugo. Ili kad bi kojim slučajem sve bilo drugačije čuvala bih
ga za malog Dinu. Mi smo svakako stalno putovali i živjeli kako smo i
navikli. Nismo pretjerano boravili u Bihaću osim što nam je tu bio
zvanično dom. Ovaj stan koji smo gledali u Sarajevu je potpuno
odgovarao našim potrebama, a ja sam već obavjestila porodicu da
dolazim po Timija.
Na odlasku iz Hana uručila sam menadžeru hotela Nedimu još
jednu svoju veliku sliku sa posvetom u znak zahvalnosti za sve što su
u tom hotelu učinili za nas. Posmatrala sam Bjelašnicu zadnji put pod
snijegom.
 Otputovali smo za Bihać. Drugi odlazak. Prvi je bio povodom
svečanosti Kulturnog centra grada gdje sam dobila specijalnu nagradu
za doprinos kulturi i iza govornice uz premijera i gradonačelnika
održala mali govor, nakon čega su me danima zvali Kolinda, po novoj
hrvatskoj predsjednici. Zahvalila sam se gradonačelniku i premijeru
Unsko Sanskog kantona i Kulturnom centru, pozdravila sve svoje
Bišćane i rekla da se nalazimo u dvorani u kojoj sam prije trideset
godina prvi put nastupala za klavirom. Rekla sam da je još tad počeo
moj doprinos kulturi i da sam sretna što sam ponovo u istom prostoru
unatoč situaciji i borbi za život u kojima mi ovakvi susreti zasigurno
pomažu. Primila sam nagradu i vratila se za Sarajevo.
Drugi dolazak u Bihać je bio samo familije radi. Svi smo se
okupili kod tetke, mamine sestre Aide. Tetka je spremila veliku večeru
i bila sam dočekana kao da sam zaista predsjednica Kolinda. Alma,
Edis, Dino, tetak Nihad, sinovi Ado, Nerko, mama, majka i Džavid.
Bila nas je puna kuća. Pravo porodično okruženje, samo se jelo, pilo,
razgovaralo kao u najbolja vremena. Prvi put sam sjedila kod svoje
tetke nakon toliko mjeseci i bila je to također moja pobjeda. Došla
sam. Pobjegla iz kreveta. Pobjegla sam iz vlastitog svijeta i velikog
akvarijuma, ali ribe su došle za mnom. Ne mogu mi ništa, sad sam
među svojima. Konačno porodica na okupu. Moja majka je bila sretna
što me vidi i tako ćelavu, ali malo popunjeniju nego u ono vrijeme
Kurban Bajrama. Mama je bila ubijeđena da ću se izboriti i ponovo je
govorila - samo ti slušaj doktore biće to sve uredu. Nazdravili smo u
ime dobrih nalaza, jer su rezultati magnetne rezonance bili genijalni i
saznali smo da se metastaza sa pluća povukla. Ja sam popila čašu
kupinovog vina vrlo sretna što smo na okupu. Otkrila sam im planove
oko Fondacije i koncerta a oni su se čudili da sam se zatrpala
obavezama, ali su vidjeli da meni te obaveze odgovaraju pa su
podržali svaku moju odluku. Glavno pitanje oko koncerta je bilo hoću
li moći, ništa drugo. Planirali smo ostati samo jedno veče, drugoj tetki
sam obećala doći slijedeći put, kako sam i napravila, a nakon ove
večere i smo otišli do našeg stana gdje smo se našli sa Sabinom.
 U stanu je sve bilo na svom mjestu, ali je čudan osjećaj biti
ponovo tamo. Među svojim stvarima u svojoj šarenoj ludoj sobi u
kojoj sam cijelo prošlo ljeto svirala i vježbala samo internacionalni
repertoar i nešto klasike, a sve to preko razglasa. U stanu u centru
grada, na trgu! Morala sam imati publiku i kad vježbam.
Jednostavno bila sam od publike i nije mi bilo zanimljivo svirati i
vježbati ako niko ne sluša. Kakva je muzika koju ne čuje niko. Jedino
nisam voljela da me iko sluša dok stvaram. Bilo je to moje i samo
moje stanje u kojem sam uživala. Stvaranje je vrlo iscrpljujuće, svaku
svoju pjesmu prvo oplačem, pa onda snimim, inače je možda ne bih ni
mogla snimiti od emocija. Morala sam dobro da istresem suze nad
nekim stihovima da bih mogla stabilno podnijeti emocije svoje
publike.
U stanu se osjećao ustajali zrak. Bilo je hladno i ja sam navukla na
sebe bijeli kućni ogrtač. Onda sam ugledala svoje Ray Ban naočale sa
srebrnim staklima i stavila sam i njih uz taj kućni ogrtač, a zatim
ugledala crnu vunenu kapu sa natpisom I love NY koju sam davno
donijela kao suvenir iz Amerike. I nju sam stavila na glavu i sjela za
klavir.
- Joj, klavir. Uh kako su ove tipke dobre protiv riba. - govorila sam
prolazeći neke fraze i melodije, a Sabi je umirala od smijeha kad me
vidjela takvu. Džavid se također smijao i njih dvoje su bili sretni što
sam ja raspoložena.
- Sad izgledam kao onaj pravi rakaš. - rekla sam Sabini, a ona je se
još glasnije nasmijala.
- Znaš oni rakaši, onaj film Sati - Virginia Woolf, pa ima onaj
pisac što umire od raka. On zapravo umire od AIDS-a, ali meni je to
bilo isto, jer su u filmovima svi teški bolesnici izgledali kao ja tada, sa
vunenom kapom na glavi, blijedog lica u kućnom ogrtaču, ali ne
sjećam se da sam ikad vidjela da jedan rakaš svira klavir u tom outfitu
sa srebrnim rejbankama. Ovaj rak je totalno ludilo.
Sabi me slikala. Totalna ludnica, ma šta ludnica, ljepota. Baš kao
kod svoje kuće.
 Sabi je morala da ode, a Džavid i ja smo ostali da pripremimo još
neke stvari za selidbu. Ponijela sam samo par ličnih stvari, jer sve što
mi je bilo potrebno sam već imala, trenirke, pidžame i nisam imala
potrebe nositi garderobu. Prebacili smo namještaj, knjige, posuđe i
veće stvari.
Kada je klavir stigao u Sarajevo uslikala sam ga i objavila na
Facebooku da smo napustili hotel. Džavid i ja smo se doselili u
Sarajevo. Doveli smo i Timija koji je kod majke izgledao kao loptica,
potpuno zarastao u dugu dlaku koja se spetljala, ali smo zato odmah
nakon dolaska on i ja završili u velikoj kadi. Nakon detaljnog kupanja
sam ga ošišala. Bilo je pitanja oko tog šišanja, kako ću izaći na kraj s
tom dlakom, jer opasno je za imunitet, ipak je to pas, ali ja sam rekla
da je on moj imunitet i bila odlučna da ide s nama. Boreći se s tom
dlakom zaboravila sam sve svoje borbe. I one male i velike. Skidala
sam tu dlaku puna dva sata sa puno ljubavi i pažnje. Zapravo sam sve
vrijeme jedva čekala da se izljubimo, da ga konačno pomazim. Živio
je sa nama preko pet godina, vezali smo se i mi za njega i on za nas.
Ko nije imao psa, ta vrsta ljubavi zauvjek će mu ostati nepoznanica.
Zatekla sam ga kao bijelu čupavu lopticu kojoj se nije znalo gdje je
glava, a gdje rep. Timi je bio prava beba, veseo i razigran pas. Učinio
mi se nekako ozbiljniji i zreliji, ali taj utisak je popustio nakon prvog
igranja. Legla sam da spavam, premorena, ali potpuno zadovoljna.
Timi je ležao kraj mojih nogu, zaboravila sam i rak i ribe i utonula u
san.
Mislim da sam bila jedini putnik na planeti, bolesnik od raka
koji je putovao bez i jednog jedinog lijeka sa sobom. Sabi je često
govorila da se čudi što nemam ni Paracetamola. Ja nisam nosila nikad
ništa, a Džavid pogotovo. On nije pio nikakve tablete nikada. Imao je
strašne bolove u leđima zbog miliona kilometara koje smo zajedno
prešli u autu, a gdje su one stotine hiljada prije mene. Džavid je bio
dežurni gitarista u Jugoslaviji i nastupao je na turnejama tadašnjih
najvećih folk zvijezda.
Ady je uspio srediti par slobodnih dana i doputovao je iz
Njemačke da snimimo playback na Hayatu za pjesmu Senjorita, a za
njim je došao i Sjena, moj omiljeni reper, kako sam ga zvala.
- Gdje je moj omiljeni reper?
- A , bebo, kako si slatka. - grlio me Sjena iz sve snage.
- Kako si strina? - zagrlio me i Ady.
On me zvao kod kuće strina, a kad smo vani Donna. Ady je
savršeno pjevao. Bio je fan Tošeta Proeskog koliko sam ja bila fan
Dubioze Kolektiv. To što je pjevao poput njega bio je samo dar od
Boga, a ne kopiranje.
Meni se osladilo putovanje i uskoro smo ponovo kratko putovali u
Lukavac kod Tuzle na humanitarni koncert na koji me pozvalo
udruženje mladih. Kad smo došli pred salu osjećala sam se čudno.
Kao da se to meni ne dešava. Kao da je sve san i da sam ja i dalje u
krevetu, a ova malena turneja je tuđa. A onda smo Džavid i ja ušli u
dvoranu i postala sam potpuno svjesna trenutka. Svi su me zvali, svi
željeli da priđu čestitaju na hrabrosti. Slikala sam se sa svima koji su
to tražili. Došlo je vrijeme da nastupam i voditelj me najavio. Nakon
uvodnog govora zamolio je za aplauz i glasno uzviknuo:
- Naša Žena Zmaj!!!
Izišla sam na pozornicu, a publika je još dugo pljeskala. Ispred
sebe sam samo vidjela masu koja je aplauz zamijenila telefonima i svi
su snimali nastup. Prvo sam se kratko obratila i zahvalila na podršci, a
onda je krenula “Suze moje plaču za oboje". Uživala sam na sceni i
razmišljala kako će tek biti u Zetri kad mi je u Domu kulture u
Lukavcu genijalno. Ponovo osjetiti bliskost sa masom razdraganih
ljudi je bilo neprocjenjivo.
U povratku iz Bihaća prvi put, nakon one dodjele nagrada kada
nismo noćili svratili smo do naše najpoznatije i najkvalitetnije rock
pjevačice Irine Kapetanović i njenog supruga Todora. Bili smo dobri
prijatelji i njih dvoje su bili naši česti gosti dok smo živjeli u Bihaću.
Usput smo se dogovorili o ovom susretu. Zadnji put smo se srele na
jednom humanitarnom koncertu i sada nakon dugo vremena Irina je
bila ista. Crvenokosa, izgledala je poput djevojčice. Ja sam izgledala
kao zombie i bila sam se potpuno navikla na svoj izgled i više je
drugima bilo nezgodno što sam ja ćelava nego meni. Ali Irina nije
imala tih problema. Hercegovačke naravi, konkretna i jasna, zato mi
se i sviđala. Odmah je stavila pred mene domaću pizzu i poslužila sam
se. Bilo mi je zabranjeno jesti pizze, brzu hranu i slične kombinacije,
ali ovo je bila domaća i nisam mogla odoljeti. Pojela sam čak dva
komada, pila sam čaj, svoje uobičajeno piće, pored cijeđenih narandži
koje sam i dalje konzumirala svako jutro.
- Uh super si me nahranila, hajde da pričamo sad malo o poslu.
Pošto su meni rekli da ću završiti sa kemoterapijama i nakon toga
prognoziraju operaciju, zračenja, nebitno. Uglavnom, ja sam izrazila
želju da održim koncert prije operacije i izgleda da će mi se ta želja
ostvariti. Voljela bih da budeš specijalna gošća na mom koncertu.
- Ma jel to pobjednički koncert?
- Nije baš pobjednički, ali ako Bog da biće i pobjeda.
- Pa hoću na koncert, kako neću, stvarno sam iznenađena pozivom
i još sam šokirana što to uopće praviš, nego hoćeš li moći izdržati?
- Nadam se da hoću, evo sve sam bolje i bolje, nema više
metastaza na plućima, ide to na bolje, ali se moram dobro čuvati.
- Može, Zmajčino, naravno, pjevat ćemo, hoću, draga srca.
Irina je bila istinski sretna kada je čula moje planove i rezultate
nalaza i priču oko Fondacije i koncerta i sve ju je to fasciniralo. Nije
mogla vjerovati da sam svašta planirala, a u situaciji sam sedam dana
da živim, pa opet dvije sedmice da se oporavljam. I tako već
mjesecima. Ona je očekivala bolesnika što i jesam bila, ali nije
očekivala bolesnika sa planovima poput mojih, kao da sam najzdravija
osoba na planeti. Onda mi je odjednom bilo malo loše, ušuškala sam
se pod dekicu na trosjedu.
I sada smo se vratili kući nakon uspješnog humanitarnog koncerta
i bila sam iscrpljena, ali sretna. Kući, kako to dobro zvuči. Meni je
kuća tamo gdje spavam i tamo gdje mi je računar. Stalno sam se šalila
da ću pjevati kad ozdravim "ovo je moja kuća živio sam tu” i za hotel
“Han" i sarajevski DIP.
 Prošla su natezanja s Drinom oko gostiju na koncertu, ja sam već
znala da od te saradnje nema ništa. Ideja o solističkom koncertu je bila
ostala, ali već dva mjeseca su prošla. Bend je uveliko vježbao
repertoar od prvog dana kada smo koncert uopće spomenuli. Okupili
smo vrhunsku ekipu bosanskih muzičara koji su već svirali moje
koncerte, a neki članovi su bili potpuno novi.
 Poglavlje XIX

Sedmu kemoterapiju sam podnijela loše, uz puno mučnine i

povraćanja. Trnci i ribice su bili konstantno prisutni i od 24.10. nisu
popustili niti jedan dan, samo su popustili bolovi, svi koje sam imala
do tada. Iščezli. Nestalo je snova o rezanju nogu i primanju
kemoterapije, iznenadnih žiganja i bolova na raznim mjestima. Kod
sedme kemoterapije toga nije bilo, ali se desio potpuni pad energije,
potpuna bezvoljnost, odjedanput sam se osjećala potpuno otrovano što
se odrazilo na atmosferu u kući.
Danima sam slušala telefonske razgovore između Džavida i Drine
iako nisam htjela, dopirali su do mene iz druge sobe. Ja sam ležala na
krevetu u svojoj novoj sobi i samo kupila informacije koje me uopće
nisu zanimale. Osjetila sam da se i Džavid smorio oko osnivanja i
pokretanja Fondacije, pa ta neslaganja oko koncerta, a znala sam po
Džavidovom glasu da je ubjeđivanje u toku, a to sam najviše mrzila.
Tada sam shvatila da me ustvari to u životu najviše smara. Ti
razgovori, pregovori, to natezanje hoće-neće i bila sam sigurna da se
neću vratiti poslu u istom obliku kako sam radila do sada. Možda mi
je Bog ovo i namjestio ne bih li se opametila, ne bih li se više okrenula
sebi i svojim željama. Ja volim poziv estradnog umjetnika, ja
obožavam svoje fanove i publiku, ja volim i svoje kolege, ali
definitivno više ne volim taj sistem i nikakve kompromise ovog posla.
Tiho sam govorila Džavidu:
- Hej, Džako, slušaj ... ili ćemo raditi taj koncert kako ja hoću ili
ga nećemo raditi nikako. Ne mogu više slušati te priče i boli me briga
više šta ko želi. Ovo radim zato što ja to želim i pozvaću one koje ja
volim ili neću zvati nikoga, moja stvar. Ovo je moj koncert i što se
mene tiče ako ću se stalno nervirati oko nekih telefonskih poziva, a
vidim i ti si već pri kraju nerava, nećemo ga vala ni raditi. Što se mene
tiče nećemo više nikada raditi koncert, ako moram slušati te priče .. to
me ne zanima ... to me smara ... to me pravi bolesnom i reci Drini ako
još jednom spomene goste da slobodno otkaže Zetru.
Kasnije se ispostavilo da on nije ni dogovorio Zetru, on je jedino
odredio nesretni datum, isprintao majicu sa informacijama o koncertu
koju sam prezentirala svim medijima u državi i regionu, informacija je
otišla u svijet, a on se kao organizator nije ni pojavio. Kasnije sam
saznala da se nije pojavio, jer nije govorio sa pola ljudi u gradu. Već
sam znala da ova saradnja neće izdržati i nisam o njemu više htjela ni
razmišljati.
Potom je Džavid primio poziv glavnog čovjeka iz uredništva
Avaza. Gospodin nam je rekao da je dobio e-mail sa vrlo
neprimjerenim potraživanjem marketinškog prostora u njihovim
izdanjima na moje ime i da oni moraju odbiti tu ponudu, jer im se ne
sviđa organizator, ali da su unatoč tome spremni pružiti svu moguću
podršku. Džavid je bio zahvalan na ovoj informaciji. Drina nikada nije
spomenuo da su ga odbili u Avazu, nego je nazvao da kaže da on ipak
ne bi organizovao koncert bez konkretnog objašnjenja.
Uglavnom sam danima tako ležala i čekala da sve prođe. Do mene
su ponovo dolazile informacije o organizaciji koncerta. Sponzori.
Nisam mogla zatvoriti vrata sobe, jer ih nije ni bilo. Skinuli smo vrata
čim smo se uselili. A trebali smo ih zadržati.
Spavala sam i probudilo me lupanje ulaznih vrata. Džavid se vratio
iz grada s papirima o Fondaciji. Bio je užasno ljut i razočaran, a oni
koji su ga dobro poznavali možda ga nikad nisu ni vidjeli ljutog, jer
Džavid se uvijek znao kontrolisati. Moja totalna suprotnost. Uvijek
potpuno smiren, dozvoljavao je svakom da mu skače po živcima, imao
je ogroman prag tolerancije i sad kad sam ga vidjela ljutog znala sam
da je nešto stvarno ozbiljno.
 - Zamisli šta mi je ova iz ministarstva rekla.
- Šta je bilo? - samo sam pogledala u stranu.
- Ukinula nam je mogućnost organiziranja manifestacija i skupova
i možemo biti samo pomoć pri organizaciji.
- Pa šta će nam onda Fondacija ako ništa ne možemo organizovati?
- Ma nije samo to, rekla mi je šta je gospodine, vi ste tek počeli, a
odmah problemi, ne možete se žaliti i nije to isto kao fondacija Gorana
Bregovića.
- Šta ona ima sa Goranom Bregovićem i otkud njoj to? Drina, od
njega je to pokupila. - i Maša je poludjela kad sam joj telefonski
ispričala šta se desilo sa papirima.
- Pa to ti je ono kad si išla na magnet dok si ti povraćala, on je
promijenio papire, joj znala sam da će biti belaja.
Bila sam silno razočarana. Shvatila sam šta se dešava i onako
bezvoljna pala još više. Razmišljala sam hoće li tako biti i kad
ozdravim. Pa što se ja uopće liječim ako ću ponovo morati raditi u
nekakvom sistemu menadžera, pregovora i šuplje priče. Hoću li se
vratiti muzici u kojoj je najmanje muzike, a najviše haljinica, cipela,
markiranih stvari, samo ambalaža, ambalaža i ambalaža? Tu i tamo
naiđe i neka dobra pjesma. Inače mi je publika vjerovala kad pjevam
svoje pjesme, ako pjevam tuđe onda su mi više vjerovali ako izvodim
muški repertoar. Žene su uglavnom pjevale o glupostima, o piću,
svemu i svačemu i zadnjih godina mi se rijetko koja pjesma sviđala.
Ovo je vrijeme loše muzike, zapravo muzičari su uvijek dobri, ali
trend je bio loš. Mene trend nikada nije zanimao. Bila sam od onih
koji kažu - Stvarajmo trend, ne slijedimo ga. Meni je vječno u trendu
pjesma “O jednoj mladosti" velike hrvatske dive Josipe Lisac koju
sam pjevala čitav rat u svom Bihaću za klavirom dok su trajala
granatiranja. Čitav komšiluk je slušao moj koncert u mraku na
prozorima, jer nije bilo struje. Samo se čulo moje pjevanje u noći i
sviranje pjesama grupe Queen, Janice Joplin, klasične muzike i
stihova ove pjesme koja mi je na neki način i odredila sudbinu:
 Tko zna možda na me čeka neki drugi svijet
Tko zna i u mraku katkad nikne divan cvijet
Možda, tko zna, jedna od sretnih, jedna od tisuću biću baš ja
Tko da zna

I bila sam zaista jedna od sretnih, jedna od tisuću koje su ostvarile

svoje želje, ali i sada sam bila jedna od tisuću njih koji danas pjevaju i
bez obzira što sam uvijek bila i uspješna i drugačija, počela sam se
pomalo daviti u tom okeanu pjevača. Tu više nisam mogla da
napredujem, tačnije mogla sam, ali samo da zadovoljim svoju sujetu, a
gluposti bez svrhe i smisla me umaraju i sve više udaljavaju od tog
posla. Bila sam potpuno sigurna. Ne vraćam se na staro. Ili ću to raditi
kako ja hoću ili to više neću ni raditi.

I zato ne krijem godine, godine one su me tebi vodile

I od mene nosile, nosile sve ono najbolje
Ja ne krijem godine svaka mi je tuga ponosna
I od mene ostaje, ostaje sve ono najbolje
Ono najbolje tebi ostaje
Zauvijek volim te

I zaista ako napustim taj svijet ili bolje rečeno taj "polu-svijet"
kako ga nazivaju tabloidi i žuta štampa, ništa ne gubim. Dosadilo mi
je poređenje sa ostalim pjevačicama, dosadili su mi kompromisi.
Stvarno nemam za čim žaliti. Ostavit ću iza sebe puno. Posvetit ću se
svojoj muzici, ali na jedan drugi način. Biću i dalje ona Donna Ares
koju ljudi vole, ali ću se pojavljivati puno manje i puno rijeđe.
Posvetit ću se i klaviru. Pisaću pjesme, ali bez opterećenja. Ama ima
da pletem šalove, smisliću već nešto. U svakom slučaju, sva priča oko
koncerta, a da nije ona o muzici i sceni me nije zanimala. Interesovalo
me jedino da li ću uspjeti sve navježbati sa pratećim vokalima i ništa
drugo. Vjerovala sam u ekipu, u profesionalizam i s te strane nije bilo
nikakvih problema. Ali svejedno, ovo što se događalo sa Drinom me
potpuno obeshrabrilo ne u smislu koncerta, negu u smislu budućnosti.
Ako bolestan nisi siguran u ovom poslu, zar treba dalje da
komentarišem o tome šta se dešava kad si potpuno zdrav.
Nisam htjela više da razmišljam o stvarima koje su pogoršavale
moje već loše stanje. Nije me boljelo ništa, ali isto tako danima sam
samo ležala i gledala u kišne grane i čekala. Taj tupi osjećaj nije
dozvoljavao nikakvu akciju, vukao je dole i u postelju i ta zimska kiša
je padala i padala.
Fondacija je zvanično zaživjela, ali u odnosu na lajkove podrške i
poruka brojnih pojedinaca da se angažuju oko prikupljanja sredstava
ili doniranja, na računu se nisu osjetile. Bilo je uplaćeno tek 200 KM.
I dugo je tako stajalo tih 200 KM i naša uplata od 2000 KM.
Znali smo u startu da građani neće uplaćivati, jer niko nije volio
komplikacije oko računa, niko nije volio čekati u redu radi male
novčane svote koju bi mogli izdvojiti za oboljele od raka, a većina ih
nije mogla izdvojiti ništa, jer i sami gotovo ništa nemaju. Kriza u
državi je bila sve veća i to je bilo sasvim normalno, ali ipak smo
očekivali više.
Tih dana mi je stigla poruka iz Amerike. Tetka jednog dečka iz
Donjeg Vakufa, koji je obolio od raka je poslala poruku sa hitnom
molbom za pomoć. Bilo je neophodno da dečko primi jedan lijek
kojeg je bilo teško nabaviti jer u BiH uopće nije bio dostupan i
obratila se Fondaciji, tj meni lično za pomoć.
Džavidu sam odmah proslijedila poruku i pitala ga možemo li išta
po ovom pitanju napraviti. On se odmah dao u akciju traženja lijeka.
Dečko je bio u kritičnom stanju i morali smo djelovati brzo. Bio je u
istoj situaciji kao i ja. Morao je da primi lijek koji se teško nabavlja, a
pri tom je morao i da ga plati. Njegova porodica nije imala ni
mogućnosti ni rješenja.
Negdje pred moju sedmu kemoterapiju odnijeli smo taj lijek na
Odjel onkologije u ruke ovog mladića Rijada i njegove mame Enise.
Stajali smo na hodniku u čekaonici na odjelu kada smo im uručili
kutiju sa ampulama. Bili smo sretni da je lijek stigao na vrijeme i da
će ga Rijad primiti tačno kad je i zakazano. Fondacija Donna Ares je
ipak radila, unatoč činjenici da na računu nije bilo novca. Manje-više
svi lijekovi za kemoterapiju su skupi i čini mi se da je u kompletnoj
industriji zdravlja rak najveći biznis.
A onda je stigla znimljiva poruka u inbox Fondacije u kojoj je
pisalo da najbolja internacionalna turska bolnica Acibadem želi da me
ugosti sa mojom pratnjom u svrhu uvezivanja ove bolnice i naše
Fondacije. Radilo se o tri dana boravka u Turskoj i turneji po velikoj
bolnici Acibadem. Džavid je uskoro sve precizirao i naštimali smo
tremin prema kemoterapiji. Ja sam tih dana bila sve lošije. Iako se
treća sedmica bližila, moja bezvoljnost, potpuni umor i nezadovoljstvo
su rasli. Odjednom je Džavid rekao da mi Fistik dolazi u posjetu što
me radovalo, ali nisam živnula ni malo.
Fistik se ubrzo pojavio na vratima i nakon što me čvrsto zagrlio
pričao mi je kako je bio u depresiji zbog moje bolesti i koliko ga je to
potreslo. A moja bolest je bila signal da je rak zakucao na velika vrata.
Otvorio je oči ljudima da se dešava ponavljam i poznatom i
nepoznatom i bogatom i siromašnom i mladom i starom i da ga je sve
više samo što prije tog mog reality-ja nisu bili toga svjesni. Rak je bio
sve prisutniji. Prognoziralo se da bi svaka deseta žena u budućnosti
mogla imati rak dojke, a ja nisam marila za prognoze, medicinske
studije i internetske članke. Sve sam to uzimala sa rezervom. Mene je
brinulo što kad dođem na odjel nekad nije bilo slobodnog kreveta. Ne
zato što ja nemam kreveta, nego što je to značilo da svaki dan dolaze
novi i novi pacijenti. Ne zaboravite na onu disciplinu, svi smo mi
imali termine i znalo se tačno kad ko dolazi. Ali unatoč tome nekad
nije bilo mjesta i gotovo svakodnevno je čekaonica bila prepuna.
Upoznala sam razne ljude tamo, raznih godišta sa raznim tumorima.
Momci sa dvadeset i kusur godina amputiranih ruku, nogu, gdje su
tumori uzimali maha. Nisu svi bili sretni da se izbore sa tim zlom na
vrijeme, ali sretan je bio svako ko je još među zmma.
Tako sam i ja bila sretna što je došao moj Fistik s kojim sam se
najviše družila dok smo živjeli u Njemačkoj, u vrijeme kada je snimao
kod Džavida, a studio Sani Records radio dvadeset i četiri sata bez
prestanka. Svi poznatiji pjevači naše scene su snimali u to vrijeme kod
Džavida, jer radio je najbolje aranžmane, a Fistik se u Holandiji osim
pjevanjem bavio i snimanjem video spotova, kako sebi tako i drugima.
A ja sam tada bila mlada popularna pjevačica u usponu i u slobodno
vrijeme sam se bavila grafičkim dizajnom. Radila sam omotnice za
cd-e raznih izvođača i dobro sam i od toga zarađivala. Pare su se
lijepile za mene i ništa mi nisu značile osim sredstva za normalan
život bez razmišljanja o egzistenciji. To što nas je svuda bilo i što smo
uvijek dobro živjeli nije bilo zato što smo bili uvijek puni para nego
zato što smo nas dvoje uvijek znali živjeti dobro. I uživati. I sa puno i
sa malo. I u stanu od 140 kvadrata i u sobici u četiri zida. Džavidu i
meni je jedino bilo važno da smo zajedno. Dobro smo znali šta u
životu ne želimo i mislim da je to bitnije nego uvijek znati šta želiš.
Možda i ne znaš šta želiš, možda to što želiš još nisi vidio, ali kad znaš
šta ne želiš možda do tog neviđenog i dođeš.
Rizik mi nije bio strana riječ, pa mi je možda zato i bilo
normalno otići u Zeničku Arenu na MTV sučeljavanje Dubioze
Kolektiv i grupe S.A.R.S. nakon kemoterapije oslabljenog imuniteta
sa neutrofilima koji su tad bili u konstantnom padu. A sjećate se da su
neutrofili jedan od glavnih parametara imuniteta. Tako sam pristala i
na rizik da održim koncert iako nisam u januaru imala ni blizu
predstavu o tome kakvog ću stanja biti. Prihvatam i ovaj rizik da letim
za Tursku, jer slaba jača sam. Testirala sam sve svoje mogućnosti. Što
je zadatak bio teži meni je izazov bio veći. Sve to između
kemoterapija. Mojoj porodici se dizala kosa na glavi od mojih ideja,
ali vjerovali su mi, pustili su me, konačno s prihvatili i oni da ja tako
funkcionišem. Samo akcija. To je to. Otkrila sam suštinu svoga bića.
Ja sam morala biti dobro zaposlena da bih bila sretna. A sreća je
zdravlje. Bila sam sigurna da će me sreća ozdraviti uz svu medicinu i
alternativu, sreća je bila pola posla s rakom, a meni je sreća tih dana
išla od ruke. Davno sam u svoju biografiju upisala čuvenu rečenicu da
sreća prati hrabre i godinama sam je živjela sve više.
 Sjećam se prije mnogo godina susreta sa obožavateljkama u
Mostaru kada su mi pričale da su u jednoj TV anketi na pitanje zašto
volite Donnu Ares odgovorile zato što je hrabra, a isto tako je govorila
i moja rodica Mirsada iz Mostara koja je voljela reći da me voli raja u
Hercegovini, a ja bih kroz smijeh pitala ma zašto me vole, a ona bi isto
odgovarala zato što si hrabra. Što se ne bojiš reći. Nekako si drugačija
i zato te vole. Čula sam ja to još dosta puta i bilo mi je uvijek drago, a
sada sam se pitala gdje je nestala ta hrabrost, gdje su nestali svi
izazovi ovog prelijepog posla muzičara koji bi trebalo da bude sve
samo ne dosadan, da spaja ljude, a na estradi su samo gledali kako se
razdvojiti. Da bi bio popularan u Sarajevu, moraš zapjevati u
Beogradu, tj snimati za televizije tamo, jer ti kanali su se najviše
gledali i bili mjera novoj domaćoj publici kada je u pitanju hit, trend i
kvalitet. A nas dvoje nismo bili dio nikakvog klana, mi smo furali
svoje i bili izuzetno uspješni u odnosu na sve prepreke koje smo u
poslu imali.
Na sedmom ciklusu nije bilo dobro. Čim bi krenuo Cisplatin,
umivaonik u mojoj sobi je već bio pun sadržaja koji sam izbacila iz
želuca i kemoterapiju sam sve teže podnosila. Bilo je nemoguće
izdržati te otrove, koji su nas liječili, ali ipak i trovali i moje tijelo je
već bilo iscrpljeno. Ovo je borba tijela i duha u smislu da duh sada
pokreće tijelo, ali potpuno zdrav duh. Bez utjecaja sa strane. Zdrav
duh i zdrav razum počeli su gospodariti mojim tijelom, ali tijelo se
nije dalo. Ni marihuana više nije pomagala, ni ulje kanabisa, ništa.
Nikakve tablete nisam koristila samo sam ležala, ležala i čekala. Imala
sam million ideja, planirala sam detalje oko koncerta, oko aranžmana,
razmišljala o tome šta će ko svirati, o gostima, ali nikada o raku. Rak
je za mene bio završena priča onog momenta kad sam rekla da se neću
predati i da ću ga napasti svim silama. Osjećala sam se dobro u svojoj
glavi, bila raspoložena, spremna za akciju kao i uvijek, ali moje tijelo
nije željelo da surađuje.
Došao je dan da krenemo za Tursku i jedva sam se prvo probudila,
a onda sam se jedva spremila, jer sam izgledala svakom sedmicom sve
gore. Blijeda, ćelava, bez trepavica, bez obrva, kao neki bijeli zombie
sa bijelim očima. Oči su bile nekako bijele, bez kapi krvi i bez ijednog
kapilara, sa bijelim kapcima izgledale su strašno, a od te malokrvnosti
zjenice nisu dolazile do izražaja. Teško sam se našminkala, jer sam
morala sve da nacrtam, a ne možete da zamislite kako je život bez
dlaka neobičan. Uzalud ja crtam oči kad ne mogu postići onaj fini
izgled pogleda, teško je izvući eyeliner kad nema trepavica da na njih
nasloniš kist. Teško je bilo izjednačiti boju pudera sa glavom, jer boja
tijela se mijenja pri promjeni temperature. Ali ta koža na glavi je
uvijek svjetlija i stalno se vidjela ta crta gdje zapravo počinje čelo.
Svratili smo taksijem po Mašu, a Timija su Irina i Todor odveli
noć prije na čuvanje. Na aerodromu smo se našli sa Eminom,
predstavnicom Acibadem grupacije i krenuli smo prema gejtu. Ukrcali
smo se u avion i ja sam postavila selfie sa statusom let u bijeli svijet.
Avion je uzletio.
 Poglavlje XX

Na aerodromu u Istanbulu je bilo kao kod kuće. Dočekala me BiH

ženska junior reprezentacija i slikala sam se sa svima. Stajali smo u
redu za pasoše i uskoro sam prišla turskom policajcu i staklu koje nas
je dijelilo. Pregledao je prvo Džavidov pasoš, a nakon pogleda na
moju sliku me upitao zašto nemam kose.
“Because I have Cancer" - izgovorila sam to prvi put na
engleskom jeziku i tada sam se osjećala još jadnije, još bolesnije i
momentalno loše. Pročitala sam je na internetu masu puta, čula sam je
u desetine serija, filmova, riječ CANCER je bila sto puta strašnija od
naše riječi RAK, jer se spominjala glasno i boldirano pisala svuda.
Kod nas se riječ RAK izgovarala sa posebnom pažnjom i uglavnom
šapatom.
Dva koraka kasnije naišle su neke druge drage dame koje su
zamolile za sliku uz želju za što brže ozdravljenje. Slikala sam se
dosta sa našim ljudima koji su usput naišli, a onda smo konačno stigli
i do predstavnika klinike koji su sa oduševljenjem pratili sve bliceve i
bilo im je jasno da sam poznata u svojoj zemlji. Prvo su nas odveli do
bolnice, gdje smo prešli u drugi transport, veći automobil. Bolnica se
nalazila u Evropskom dijelu, a hotel u Azijskom. Istanbul, Carigrad,
grad na dva kontinenta. Sultan Sulejman. Svuda simboli ovog velikog
vladara, simboli turske i velikog turskog carstva. Moj lik. Uvijek smo
se zezali kod kuće da sam u našoj kući ja Sultan Sulejman, a da je
Džavid Hurrem. Hurrem je u seriji bila prikazana kao žena koja vedri i
oblači, koja sređuje sve i rješava probleme, a Sultan se zvao samo za
važne odluke. Čini mi se da su i njega zamarali neobavezni razgovori
čim je toliko vremena provodio kreirajući nakit od dragog kamenja za
svoje žene. To je bila jedina serija koju sam pratila, jer me zanimao
historijski osvrt na velikog osvajača i sviđao mi se taj jednostavni
praktični turski kič. Sve je bilo minimalno, sve je bilo praktično,
mislim najviše na namještaj, a sve tako šareno.
Volim sve što se dešava na dvorovima, filmove i serije s tom
tematikom, od “Game of thrones" do kraljice Elizabete i zato mi je
pristajao i taj Ares, baš kao i taj Sultan Sulejman. Bilo je nešto
ratničko i divlje u meni. Možda sam u prošlom životu bila veliki
ratnik, možda mi je to suđeno i danas, ali nemam sablju u ruci da
dokažem svoju muškost, pa moram da se dokazujem na razne druge
načine u ovom novom svijetu bez džentlmena koje nam je ovo novo
doba nametnulo. Rekla sam muškost, jer žena je u današnje vrijeme
već odavno razmišljala kao muškarac prisutna u svim sferama dobila
je sva prava i uživala ih maksimalno. Ali kad god smo padale u očaj
onda smo ipak tražile pomoć svog muškarca, ne zato što smo je uvijek
trebale, nego zato što nam to prija. Zato što nam je potrebna njihova
prisutnost, kao što je meni zagrljaj mog Džavida obećavao više od
svih riječi svijeta.
Isto tako me zagrlio u sobi predivnog hotela koji je bio potpuno
dekorisan u stilu mog omiljenog Sultana, predmetima iz tog vremena i
slikama samog vladara. Ovaj zagrljaj je govorio da smo uspjeli, jer
smo u drugoj državi, jer smo se pomjerili s mjesta. Rekla sam da
uskoro izlazim iz sobe za nikoga razmišljajući kako ću o svom ovom
iskustvu napisati knjigu. I slaba jača sam ... po ko zna koji put pa i u
Turskoj. Slikala sam se svuda po hotelu, nisam bila umorna, adrenalin
je učinio svoje i bila sam baš izdržljiva na putu. Nakon dosadnog
tupog ležanja ovo je bio ponovo preporod i ponovo život. Ponovo
svjetla i šarenilo. Prvi dan smo iskoristili da se smjestimo i odmorimo
od puta, a sutra smo već rano ujutro imali sastanak sa Ivanom koja će
biti naš domaćin.
Soba je bila savršena, s pogledom na more, veliki most i drugu
stranu grada na drugom kontinentu. Spoj istoka i zapada tik pred
mojim očima. Voljela sam hotelske sobe i ova je bila tačno onakva
kakve volim. Veliki krevet na sredini, u produžetku dnevni boravak, a
uz velike prozore sto i dvije stolice. Idealan apartman.
- O, Majka Sultanija! Dobro jutro. - pozdravila sam Mašu koja je
ušla u sobu. Ja sam tražila maramu za džamiju, spremila sam je u
tašnu i krenuli smo na sastanak sa Ivanom. Džavid je već u holu čekao
sa našom novom prijateljicom Eminom i krenuli smo prema trajektu.
Tamo je čekala Ivana, koja je bila naš glavni prevodioc i vodili smo
vrlo prijatan razgovor dok smo putovali na drugu stranu. Uskoro smo
bili u taksiju i Ivana je pričala da je gledala moju izjavu da ne
konzumiram mlijeko i da je ona nešto sličnog mišljenja i da joj je to
na neki način potvrdilo njene sumnje. I njoj sam ponovila da ja ne
želim da utičem na nečiju odluku da li će piti mlijeko ili ne, da je to
samo moje mišljenje. Željela sam da se ogradim od mišljenja da
bojkotujem mliječnu industriju. Bože sačuvaj.
Istanbul je divan, okupan suncem. Baš kao i do sada sunce me
opet pratilo iako je bilo varljivo vrijeme tih dana. Stigli smo u bolnicu
i krenula je turneja. I tamo me dočekalo slikanje sa našim ljudima,
pacijentima koji su me prepoznali, što je ljude iz Acibadema vrlo
prijatno iznenadilo.
Obišli smo neke odjele, najviše smo se zadržali na onkologiji,
slikala sam se kraj table Odjela kemoterapije, a onda smo imali
predavanje o CyberKnife-u (Sajber nožu) koji je bio posljednje čudo u
modernoj medicini. Jedan momak iz Hercegovine je ovdje zračio
tumor na mozgu, vrlo je skupo platio tretman, ali je bio zadovoljan
rezultatima. Neko je spominjao da bi i to mogla biti opcija za mene u
slučaju zračenja umjesto operacije o kojoj se pričalo i u Bihaću i u
Sarajevu.
Obišli smo bolničke sobe, sale za studente, razne hodnike i odjele
da bi na kraju obišli i VIP apartmane u kojima su odsjedale uglavnom
javne ličnosti nakon kirurških intervencija. Šuškalo se da je upravo
“Majka Sultanija", prelijepa poznata glumica iz serije u jednoj od
ovakvih apartmana, ali mi je nismo vidjeli.
VIP apartmani su ovdje najmodernije sobe sa velikim kupatilom,
kuhinjom, dnevnim boravkom i pomoćnom sobom za pratnju.
Doslovno hotel bez greške, s tim što je soba za bolesnika već bila
pripremljena nevidljivim aparatima za sve moguće cjevčice i kablove
na koje nas kopčaju po potrebi. Lijekovi su se uzimali na otisak prsta,
a imali su i sobu za saučešća potpuno zvučno izoliranu od ostalih.
- U našoj bolnici se trudimo da pacijenti imaju osjećaj da su na
odmoru ili rehabilitaciji, a nikako u bolnici. - govorila glavna i
odgovorna za našu posjetu. Bila sam oduševljena bolnicom i iznutra i
izvana, a još više sam se oduševila kad sam vidjela da imaju i frizerski
salon za pacijente koji leže. Odmah sam se sjetila svog ležanja u
Bihaću, mokre kose i očajne frizure i da sam takva morala dočekati
posjetu. Nema zvukova kolica, nema pidžama, nema kućnih ogrtača i
papuča. Nema sestara, nema doktora, tu i tamo neki bijeli mantil, ali
brzo nestaje s vidika. Nakon dužeg obilaska bolnice predložili su mi
da uradim pregled kod njihove doktorice, onkologa. Dobili smo
termin, a ja sam uradila i laboratorijski nalaz krvi, jer sam imala za
dva dana zakazan osmi ciklus kemoterapije i nalaz iz Turske će biti
važeći, tako da neću morati i za dva dana da vadim krv kako sam
uvijek radila pred kemoterapiju.
You are not alone with cancer - velika brošura Acibadem klinike
za onkološke pacijente. Opet ta riječ Cancer. Opet pokušava da me
uplaši. Cancer! A onda sam se sjetila da sam ga davno napala i da mu
se bliži kraj u šta sam bila još sigurnija zbog onog zagrljaja u
dnevnom boravku našeg turskog hotela. Usprkos umoru poželjela sam
da vidim najljepšu i najveću džamiju nekadašnjeg Carigrada, Sultan
Ahmedovu Plavu džamiju, Ahmediju koja je važila za jednu od
najljepših na svijetu.
Prije toga je trebalo obaviti pregled i nakon što su mi izvadili krv u
nekim šarenim uniformama, ne dosadno plavim kao što su manje više
svi medicinari imali, saznala sam da su te šarene uniforme dio
programa kako bi pacijent zaboravio da je u bolnici. Bile su tu i sobe
za molitvu sa tačnim rasporedom u koliko se sati šta klanja koji je
pisao na velikom displeju elektronskog sata.
Bila sam na redu kod doktorice Ozlem Er koja me jako srdačno
primila i obavila sve pretrage, nakon što me sve prethodno ispitala isto
kao moja doktorica Elma koja me ispipala prvi dan u Sarajevu. Vrlo
detaljno. Ispipala mjesta gdje su bili najveći limfni čvorovi, moja
bivša jaja koja su se još na petom ciklusu povukla i bila odličan signal
da je kemoterapija imala učinak i doktorici u Turskoj i mojim
doktorima u Sarajevu. Napipala je kvržice u grudima i nakon kraćih
konsultacija predložila da uradim PET CT, kad sam već u Turskoj,
mamograf uz obavezan ultrazvuk dojke i napomenula mi da ta dva
skeniranja radim uvijek zajedno zbog preciznijeg nalaza i kad dobijem
nalaze da joj ponovo dođem. Dogovorili smo termini za sutra. Došlo
je na red naše slobodno vrijeme i Maša i Emina su me pitale imam li
snage da odemo do Aja Sofije, pa ćemo u Plavu džamiju na molitvu.
Rekla sam da mi je to želja još od ranije i sad kad imam rak pogotovo
neću propustiti priliku. Možda je ovo samo izlet, možda će biti gore, a
možda ga i pobijedim, uglavnom neću propustiti ovu svjetsku
atrakciju.
Trnci neka trnu, trnu od 24.10. prošle godine. Taj rak nek
“rakuje”, strah nek strahuje, a ja odoh svojim poslom.
Legenda kaže da je Sultan Ahmed bio jako religiozan i na osnovu
sna koji je sanjao želio je sagraditi džamiju. A glasine kažu da njegova
želja ima osnovu u ajetu iz Kurana:

“Onoga ko sagradi Bogu džamiju,

makar ona bila mala kao ptičije gnijezdo,
Bog će nagraditi kućom u raju"

Usput smo pričale na tu temu i ja sam se tog dana zanimala za

neke posebne detalje. Ako smo mi tvorci naših snova, onda je i ono
što sagradimo u snovima naše. Ako je Dragi Allah čuo moj ezan onda
je vidio i džamiju. Ako je džamija moja, onda je i Njegova. Stvoritelj
mi neće zamjeriti što sam se poslužila nevidljivim materijalom da
sagradim tu svetu kuću. Ali ako je ona njemu manja i od onog ptičijeg
gnijezda svejedno Njegova je. Jer ja sam Njegovo dijete. Ako je za
svaku džamiju koju sagradimo nagrada kuća u raju, onda se Uzvišeni
spremao tog dana da me nagradi najljepšom rajskom kućom koju je
stvorio na Zemlji - Ahmedijom Plavom džamijom.
Bili smo sve bliže. Emina me stalno pitala “možeš li", a ja sam išla
korak po korak ni malo ne zaostajući u svojim mekanim čizmama iz
Australije kapom i maramom oko glave. Željeli smo obići i Aja Sofiju,
ali već je bila zatvorena za turiste. Džavid nas je stalno slikao, a hvala
Bogu ovdje se i imalo šta slikati. Približili smo se velikoj građevini
koja je fascinirala svojom snagom jer ovo je djelo čovjeka i
arhitektura je vrlo kompleksna.
Pred Plavom džamijom smo stale da pripremimo marame, a naše
dvije žene su me prepoznale i prišle da pitaju za moje zdravlje, da su
sve pratile od početka i svaka mi čast kako to podnosim i hrabro se
borim.
- Zaželi sine želju unutra kad uđeš. Nek ti dragi Allah da najviše
zdravlja. Evo, ona sa mnom se molila prošle godine da ide na Hadž i
išla. A ja se nisam pomolila za to i ja nisam otišla a zajedno planirale.
Ovdje se sve posebne želje ispunjavaju. Samo zaželi to od srca i
dragi Allah će te čuti.
Slikali smo se za uspomenu i produžili svako u svom pravcu.
Maša mi je stalno govorila da sam bespotrebno opterećena što ne
znam proučiti ništa osim dvije sure koje sam naučila i ona i Emina su
bile moja Medresa. Sve sam se usput raspitivala da što bolje obavim tu
posebnu molitvu.
Na ulazu smo se izuli i ja sam već razmišljala kako ću hodati bosa,
jer od svega mi je hodanje bilo najteže. Pogotovo bez obuće. Ali
uskoro sam pod stopalima osjetila mekoću tepiha Plave džamije i
zahvalila sam Bogu što je sve kako treba.
Džavid je pokazao Maši mjesto gdje se mole žene, preuzeo moje
čizme u vrećici koju sam dobila na ulazu, a prije toga nas je slikao i u
džamiji. Najveća i najljepša od svih. Unutrašnjost je teško opisati
ukratko, osim da je veličanstvena suvišno je bilo šta reći. Bilo je
previše ljudi, ali sviđao mi se taj osjećaj kako smo unutra bili svi mali,
svi pred Bogom jednaki, a svi turisti i različitih vjera i nacija. Ezan je
oglasio poziv na namaz i ljudi su tražili mjesto za klanjanje.
- Nije važno što ti ne znaš proučiti kao nas dvije. Kur an časni
kaže: “Pozovi me i ja ću ti se odazvati". Pozovi Gospodara svojim
riječima, skrušeno ga zamoli, kaži mu brige, nedoumice, približi mu se
što više i na svom jeziku traži oprost i pomoli se kako god znaš samo
se Njemu obraćaj i govori to iz srca. - savjetovala me Maša.
- Mašo, smije li ona klanjati, kad nemamo svoje postekije, tamo je
puno svijeta, bojim se samo radi bolesti, tek je primila kemoterapiju.
Zbog imuniteta, da neku prehladu ne pokupi tamo? - Emina je bila
opravdano zabrinuta, moj imunitet jeste bio loš tih dana pali su
neutrofili i bilo je ovo dobro pitanje.
- Ama, da je prošlo sad million ljudi kroz džamiju idem to uraditi.
Hoću da se poklonim i da se zahvalim na svoj način. Da smo bilo gdje
drugo možda i ne bih, ali ovdje ću izgleda ponovo rizikovati -
nasmijali smo se svi a Emina se cijelim putem divila mojoj volji.
Kažu da si Gospodaru najbliži za vrijeme namaza, tj molitve,
posebno na sedždi kada padneš licem na tlo. Tada moliš i govoriš ono
što ti je na duši. Objašnjavale su mi kako da postavim ruke i šta
trebam raditi i taman kad smo krenule moliti, a ja sam stopirala.
- A kako ide ono što je Hurrem morala proučiti kad je željela da
pređe na Islam? Ako je ona tako postala muslimanka evo i ja ću da se
potvrdim.
- Ali ti si već muslimanka.
- Nema veze, znate li?
- Znamo. - odgovorile su uglas.
- Krenite.
Izgovarale su svete riječi a ja ponavljala za njima. Krenule smo
dalje i kada je došao na red dio sa rukama ja sam spremno zavrnula
rukave i ispružila ruke.
 - E možemo početi - a Emina je vidjela moje ruke i pogledom na
gejšu raširila je oči i brzo rekla mašući rukama:
- Ma spuštaj te rukave Donna - gledala me širom otvorenih usta i
očiju a onda smo se sve tri smijale mom činu i mojoj spontanoj
spremnosti da to obavim što bolje. I Džavid nas je čuo i zabilježio
kamerom i taj detalj.
Sakrila sam tetovažu i krenule smo ispočetka. One su učile a ja
sam se jedva spuštala i podizala za njima polagala čelo na tlo i nisam
isprva ni mislila ništa. Rekle su mi da ih pratim i trudila sam se da
ništa ne propustim. Osjećala sam se dobro i odjednom u trenutku
slijedećeg polaganja lica na pod vratio mi se onaj moj san. Zamislila
sam da je noć i da sam mujezin ali s vrha minareta ove Plave džamije
u Istanbulu učim onaj isti ezan. Misli su mi bile u tom snu i moja
svijest je samo ponavljala u sebi Allahu Ekber, Allahu Ekber, jer
nisam bila sigurna šta trebam raditi, ali i od straha od da ne uradim
nešto pogrešno na tako važnom i svetom mjestu. Dobro sam naučila
lekciju da je sve što pomislimo molitva i dobro sam se skoncentrisala.
Vrijeme mi je brzo prolazilo, a ipak je sve dugo trajalo, bilo je kao u
nekom finom zagrljaju, a kad spustite glavu na pod puno vam se stvari
samo kaže odjednom. Ne trebaju tu nikakve riječi. Ustale smo.
Krenule smo sa nekom novom molitvom i ponovo sam bila licem na
tlu i ne sjećam se po čemu sam shvatila da se bliži kraj ali odjednom
kao da sam se sjetila ... aha ... i brzo pomislila - Dragi Bože ... i da
ozdravim.
- Pa kako je lijepo. - rekla sam, a onda primjetila da Maša plače.
- Mašo, šta ti je?
- Uhhhh... - Maša je samo puhala i brisala suze, ali se nasmijala.
- Ma samo plači uostalom znam šta ti je, lijepo je.
- Idemo tražiti Džavida da mu kažem kako mi je ovo baš trebalo!
Super se osjećam! Hvala ti što si mi pomogla, valjda sam se snašla
meni je bilo baš lijepo i još bih ja ostala” - bila sam nasmijana od uha
do uha. Neka me sreća odjednom ponijela i bila sam baš radosna zbog
ovog iskustva.
 A ja sam na sedždi zahvalila Allahu što je čuo moj ezan i poslao
mi i molitve dobrih ljude svih vjera i nacija iz cijelog svijeta koji se
mole za mene i moje zdravlje. Neka im dragi Allah podari svima još
duplo zdravlja i nafake koliko oni meni žele svakom onu porukom,
savjetom, pjesmom, slikom. Da Dragi Allah nagradi sve te ljude koji
su makar jednom pomislili na mene bez obzira na vjeru i naciju.
Hvala Ti Bože što čuvaš sve naše porodice u zdravlju i na okupu
Hvala Ti Bože što si mi poslao sve te dobre ljude.
Hvala Ti Bože što čuvaš Džavida i daj nam još puno ljubavi.
Hvala Ti Bože što si mi omogućio da otkrijem sve nove talente.
Hvala Ti Bože na iskušenju da osjetim bolest i pomognem
drugom.
Hvala Ti Bože što sam svima sve oprostila.
Hvala Ti Bože što sam otkrila neke nove a Tvoje puteve.
Hvala Ti Bože što mi daješ zmajsku snagu da ih pređem
Allahu Ekber
 Poglavlje XXI

Sjedili smo u hotelskoj sobi uz prigušeno svjetlo premoreni, ali

sretni. Vrlo poznat osjećaj. Danas sam nakon obavljene molitve dobila
tespih i govorila sam prvo 33 puta subhanallah, zatim 33 puta elhamdu
lilah, pa 33 puta Allahu ekber. Razgovarale smo o iskustvu iz Plave
džamije i Maša mi je rekla:
- Vidi, ti si sad moj džemat. Sjećaš se kad sam ti pričala u bolnici
da si moj džemat i da sam ja sada zadužena za tebe. Nije tvoja bolest
samo tvoje iskušenje, to je iskušenje i za one oko tebe koji ti mogu
pomoći. Svi ćemo na sudnjem danu biti odgovorni za svoj džemat.
Moj džemat je moja Imančica, moji roditelji, moji ukućani, moj
džemat si ti i svako vaše približavanje vjeri je meni korak bliže ka
Gospodaru.
Gledala sam u Mašu i pošla nešto reći a ona je nastavila:
- Ti si danas učinila da se ja približim još više - a ja sam se u tom
trenutku osjećala kao da smo tamo i rekla sam:
- A jesi vidjela kako sam skoro zaboravila poželjeti da ozdravim?
Dok sam hvala za ovo, hvala za ono, vi završavate ... A čekajte me ...
NE!!! - smijala sam se, Džavid je mahao glavom, Maša je htjela još
nešto da kaže, a u tom se pridružila i Emina. Još malo smo
razgovarali, a ubrzo se i rastali. Sutra je PET CT i mogla bih se malo
i naspavati, ali teško da će mi to poći za rukom kad smo dogovorili da
ćemo ranije ustati i posjetiti Topkapi, palaču Sultana Sulejmana.
Kad imate rak onda često pomislite na to da nemate više prilika.
Iako ja nisam razmišljala o smrti, jesam razmišljala o tome da neću
propustiti više ni jednu. Život se živi dok smo živi. Nije bitno koliko
smo zdravi, bolesni, krivi, pravi. Živi - to je ključ. Činilo mi se da
ljudi izgube dosta vremena dok se izliječe, a još uvijek je više onih
koji nažalost ne uspiju. Svi ćemo jednom otići, zato živimo dok
imamo vremena.
Ležali smo u krevetu na sred sobe, zagrljeni, ušuškani u plahte kao
da smo na nekoj od naših turneja i bilo mi je odlično. Zaspala sam
sretna. Takva sam se i probudila i bilo je jasno da će ovo biti još
jedan uzbudljiv dan u Istanbulu.
Turci su bili ljubazni, posvuda čistoća i red. Još mi nije izlazilo iz
glave nakon svega što sam prošla da jedna bolnica može izgledati kao
hotel sa pet zvjezdica. Uputili smo se da obiđemo Topkapi, a nakon
toga na zakazani dijagnostički pregled. Moje ribe su i dalje bile
prisutne i to što ih ne spominjem ne znači da ih nema. Raspoloženje
mi je variralo, ali nekakva generalna sreća što sam u Turskoj, što sam
živa, što doznajem nešto novo, što spoznajem nova iskustva sa samom
sobom, sa Bogom i sa ljudima me držalo na nogama. Imala sam
zakazane još dvije kemoterapije, a između njih i veliki koncert. Kako
me kemoterapija “ubila" razmišljala sam stvarno hoću li moći izdržati,
a onda, analizirajući jučerašnji dan mislim da ću uspjeti, uostalom sve
ovisi o podnošenju osmog ciklusa.
Približavali smo se novim velikim zidinama. Sviđalo mi se što je
sve veliko. Voljela sam velike stvari. Kao da sam i mogla zamisliti
kako je bilo biti Sultan. Kakvu je imao muzičku sobu, a tek njegove
privatne odaje. Obišli smo sve što smo mogli obići, od harema do sobe
s oružjem i sve je izgledalo kao da se upravo dešava, uz poneku
voštanu figuru kao da smo upali direktno u seriju. Ja sam bila
oduševljena. Sultan je bio stvarno faca, sad što ga neko voli ili ne voli
je manje bitno, ali da je Veličanstven - jeste.
Zamišljala sam život na dvoru. Kad sam bila mala govorila sam da
ću biti grofica i lijepa ciganka koja pjeva i pleše. Sve je tako ispalo,
muzički život su čerge, putovanja, i osim što slabo plešem, sve se
ostvarilo. Al zato sviram. Genijalno. Slikali smo se u svakoj prostoriji
vidjeli smo i kuću Ibrahim Paše i kipove bez glava. Nismo vidjeli
jedino sobu od Hurrem zbog restauracije, ali jesmo zato čuvenu terasu.
Kakav tek veličanstveni pogled!
Brzo sam taj pogled zamjenila pogledom na Acibadem bolnicu
dok sam izlazila iz taxi-ja i već sam prebacila misli na nalaze. Stigli
smo na vrijeme i bila sam na redu. Ušla sam u malu prostoriju sa
velikom stolicom i nakon što sam popila radioaktivni materijal morala
sam mirovati sat vremena. Ta tečnost me smorila. Pijem ja nju, pije
ona mene i odjednom sam pospana. Jedva sam čekala da legnem u
aparat, jer kad me uvuče u onaj bubanj sigurno ću zaspati.
Kod ovog pregleda je aparat radio poput magneta, ali nije bilo
žestokih i preglasnih zvukova, koji inače ne treba da vas plaše ni kod
MR-a. Ovdje se čulo neko puhanje, blago puhanje. Kao da puše neki
vjetar na plaži. Zaspala sam. Aparat je radio i odjednom je ušao mladi
medicinar i pitao me jesam dobro. Vidio je da sam zaspala i rekao da
smo uskoro gotovi. Prespavala sam čini mi se oko pola sata. Kad smo
završili sa skeniranjem presvukla sam se i odveli su me u restoran gdje
me čekala ekipa, a ja sam se onda opet tako ošamućena od Pet-a
oduševila kada sam vidjela bolnički restoran. Kao da smo u najmanju
ruku na nekom boljem aerodromu ili nekom bifeu na brodu. Pored nas
su bila dva mlađa doktora sa dva MacBook-a poput mog i pričali su
najozbiljnije teme dok smo mi ručali. Bilo mi je super što su doktori u
istom restoranu gdje i pacijenti i sve je to nekako imalo smisla.
Uskoro smo krenuli smo prema hotelu pospani i umorni.
Sinoć je bio vatromet isti kao onaj uz prvu kemoterapiju za
Hidžretsku Novu godinu. Odmah me asocirao na moj novi rođendan i
brojala sam u sebi koliko mi je još ostalo do rođendanske, ali ne
januarske nego oktobarske torte. Taman će i Dino napuniti četiri, a
kao da je jučer rođen. Mala okrugla bebica je brzo izrasla. Znao je sve
tetkine pjesme. Žena Zmaj mu je najdraža, a naučio je nove bolje od
moje sestre. Volio je muziku i tu je bio isti ja, siguran i slobodan.
Zaspala sam sa Dinom u mislima i trećeg dana smo se probudili
također rano. Išli smo po nalaze u bolnicu. Razmišljala sam sad će mi
reći, super, kemoterapija je odradila svoje uskoro na operaciju da sve
vade i zbogom moja mladosti. Razmišljala sam ako kažu da moram
stvarno da pitam kakve su šanse da se održavam ovo stanje negdje do
45. pa da onda odem na operaciju. Bojala sam se operacije više nego
raka.
- Vrlo lijepe vijesti - prvi dio rečenice sam razumjela odmah zbog
serije Sultan Sulejman. “Çok güzel" pomislila sam i ja. Baš super što
razmišljam na turskom jeziku.
- Metastaza sa pluća se povukla skroz, limfni čvorovi su u redu,
tumor se smanjio na 1,5 cm, ima ovdje još nekih grupica koje nisu
aktivne, na ovoj slici se vidi ožiljak na plućima, ali ni to više nije
aktivno ... - a ja sam slušala i ne vjerujem. Jesam ja to čula da se tumor
od skoro 10 cm smanjio na 1,5, a metastaze se skroz povukle.
Nastavila sam slušati doktoricu i divnu gospođu koja je prevodila i
brinula se za mene svo vrijeme.
- A da li je moguće da je tumor ili komad tumora ispao? -
pitala sam, a isto sam pitala i dr. Begić u Sarajevu. Obje su odgovorile
da je vrlo moguće. Zašto da ne.
- Onda sam ja njega ili bar komad izbacila, još prije par ciklusa
kemoterapije. Znam i kad je to bilo sjećaš se Mašo kad sam
spominjala malenu sluzastu okruglicu kao kliker sa crvenim žilicama!!
To je to sigurno! Super!!!!!
Bila sam začuđena, zbunjena i sretna u isto vrijeme, oko mene su
svi manje-više plakali, to su one suze radosnice, ali ja nisam
plakala. Nisam previše iznenađena, jer sam bila ubijeđena da će se
tako nešto desiti i nije me to brinulo, jer nisam se više bojala ni raka ni
kemoterapije. Ovo su bile više nego odlične vijesti, niko se tome nije
nadao u tako kratkom roku, mislim da će se i u Sarajevu iznenaditi, ali
meni se još nisu pojavile suze radosnice. Bojala sam se te operacije,
zračenja, hormonskih terapija i svih mogućih dodatnih komplikacija.
Kemoterapija je najstrašnija i najgora od svega, ali ako sam nju
preživjela ne znači da me ovo ostalo neće iscrpiti do kraja i nisam
željela da budem poluživa, a izliječena od raka. Radije bih živjela s
njim još koju godinu pa negdje s menopauzom ako moram baš i pod
nož. Mišljenja sam da pacijent ima pravo da preuzme odgovornost i
vodi se svojim osjećajem, naravno ako pri tom dobro poznaje sebe i
potpuno vjeruje tim osjećajima. Nije svako vladar svoga uma iako je
baš taj najviše ubijeđen da zna šta hoće. Ja sam ponovo znala šta neću
i tražila sam još odgovora.
- I molim Vas doktorice, još samo jedno pitanje. Zanima me Vaše
mišljenje o eventualnoj operaciji - a ona je hladno odmahnula rukom i
ne pogledavši me nastavila tipkati nalaz.
- Ja tu ne vidim razloga za operacijom - a meni su tek onda
krenule suze radosnice. To je značilo sigurno da ću pobijediti ovo
zlo, ali na svoj način i da su se sve moje molitve ostvarile. Vjerovala
sam da mi kemoterapija pomaže, zato je trpim i znala sam da radi
dobro. Nije bezveze bio ni onaj vatromet sinoć, nije to bezveze. Ništa
se ne dešava slučajno. Bravo doktorice!! Hvala ti Bože! Čim smo
izašli van Džavid i ja smo se stisnuli u još jedan zagrljaj.
Od tog trenutka je sve bilo lakše. Jedna velika pobjeda, iako ne
potpuna, čekaju me još dvije teške kemoterapije, ali valjda ću izdržati
bez težih posljedica kao do sada. Moj plan je bio da dobijem sedam
dana slobodnih tj da se oporavljam sedmicu duže pred koncert.
Kako od kemoterapije gubim glas, trebalo mi je sve više i više
vremena da se vrati. Krenuli smo prema aerodromu i jedva sam čekala
da ove vijesti podijelim sa svojim doktorima. Pojeli smo nešto usput,
popila sam cijeđene narandže i bila baš nekako taman za put.
Pola leta sam prespavala i ubrzo smo sletjeli na sarajevski
aerodrom gdje su nas dočekali Irina, Todor i Timi. Vozili smo se
prema našoj kući, a usput sam pričala doživljaje s puta, a najviše o
fenomenalnoj bolnici. Saopštila sam im rezultate nalaza.
- Ma bravo zmajice, stvarno nisam ni sumnjala, kad sam te ono
prvo veče vidjela i tvoj stav da se izboriš s tim rekla sam Todi ona će
uspjeti i evo hvala Bogu sve ide na bolje. Bravo!
A Timi je bio sretan što je kod kuće, a kasnije i malo tužan što više
nije u društvu njihove kujice. A pas kao da je cijelo vrijeme znao da
sam bolesna, da moram mirovati i stalno me pratio, nije dosađivao ako
nisam u stanju da se igramo, bio je miran i ako bih ja ležala on je kao
čuvar uvijek ležao uz mene. Timi je uvijek negdje uz krevet ili na
krevetu uz noge. Bio je blage, razigrane naravi i nikada nikog nije
ujeo, ni zarežao.
Ko je htio da razbije strah od pasa mogao je sa Timijem odraditi
seansu. Isto kao što je Lejla sa USK Televizije ili Emira Glumac sa
Radio Bihaća i Aldijana kojima sam se redovno javljala u program.
Aldijana i Lejla su me posjetile sa ekipom i velikom ružičastom
tortom sa malom figurom Zmjice sa dugim trepavicama i žutom
krljusti. Ova Zmajica je spalila dobar dio tumora, a uskoro će i cijeli, a
tada sam počastila kuharicu Zifu, Amera i ekipu sa Bjelašnice, a
figuricu sam sačuvala. Puno sjećanja sa Bjelašnice o kojoj bih mogla
danima pričati i pisati.
Sutradan sam obradovala doktore najnovijim nalazima. Obavila
sam kratak razgovor sa dr. Pašićem i dr. Elmon u ljekarskoj sobici i
svi smo bili vrlo sretni zbog novih saznanja.
- Doktore, samo neka nema operacije.
- Pa bravo, čestitam, prvo je bilo samo da popravimo krvnu sliku,
pa samo da skinemo temperaturu, pa kemoterapije, pa sad bi i da
nemate operaciju, ali moram Vam reći da će se to ipak morati malo
zračiti, ali u tom slučaju bi trebali prekinuti sa Avastinom. - doktor je
bio raspoložen i stalno sam spominjala to kako sam pacijent skromnih
želja i nije tačna da bolestan ima samo jednu želju. Bolestan ima
hiljadu i jednu, barem u ovakvim slučajevima kada se možemo suočiti
sa sobom. Onda shvatamo šta sve propuštamo i maštamo. Kad smo u
strahu ne vidimo ništa. Bilo je dana kada nisam mogla ničim mrdnuti,
ali ni tada nisam imala samo jednu želju nego hiljadu malih od onih da
dobro podnesem kemoterapiju, do one da idem na koncert Dubioze
Kolektiv ili na kraju da održim svoj. Sami sebi postavljamo granice i
sve dane koje sam morala ostati u krevetu sam ostajala, ali prvi malo
bolji bih koristila maksimalno. To je uz dobru ishranu i zrak i bila
prava pokretačka snaga.
 Na primanju kemoterapije se desila ista scena kao sa prethodnom.
Čim bi krenuo Cisplatin, tj. prošao kroz krvotok povraćala sam iznad
umivaonika. Kad već spominjem umivaonik to veoma naporno
pražnjenje želuca ću možda i zaboraviti, ali nikada neću zaboraviti
isti taj umivaonik u sobi broj 8, pun dlačica kratke tamno plave kose
pred vizitu i drugu kemoterapiju. Baš smo to spominjale i Maša je
iznenada skrenula s teme i rekla:
- Hej, kad smo bili u Plavoj džamiji, poželjela sam i zamolila
Gospodara da me obraduje da se još jednom ostvarim kao majka, da
proširim porodicu i da mi Imančica dobije brata ili sestru - ja sam se
nasmijala.
Maši su svi specijalisti rekli da nema šanse da ostane trudna, zbog
teške operacije koju je imala dok se i sama borila za život kao hitan
slučaj par ljeta prije na hrvatskom primorju. Bilo mi je drago što je
optimista što i dalje vjeruje u svoju najveću neostvarenu želju, kao što
sam ja vjerovala da ću počistiti tumor bez operacije, jer vjerovanje u
ostvarenje želje daje poseban smiraj i nadu, šalje posebnu energiju u
svemir, a najvažnije od svega je što vjerovanje daje snagu da
pređemo sve prepreke na tom putu do cilja i izdržimo ih do kraja.
Ne mislim samo na vjeru u Boga. Mislim na vjeru u sve što radimo,
mislimo i govorimo.
- Još si u Turskoj Mašo?
- Joj, kako ne bih bila, jesi vidjela ljepote gdje god se okreneš - a
moram priznati i sama sam bila u mislima još tamo. Uradile smo puno
posla za tri dana. Prava akcija, baš kako ja volim. Voljela sam
putovanja i nije mi bilo teško zbog obaveza trčati s termina na termin.
Zbog toga sam voljela i svoj posao jer sam proputovala svijet i
upoznala genijalne ljude. Shvatila sam da što sam aktivnija lakše
podnosim nuspojave i brže se oporavim, aktivnostima na zraku se
čeličim i opet mi je bila dobra krvna slika. Stalno sam testirala
izdržljivost i ovo je bio jedan položeni test.
- Jesam, baš nam je super bilo. Sad pripreme pred koncert, nema
više, gotovo, kako je ovo vrijeme brzo proletjelo.
 - Da evo već pola godine.
- Još ovu primim i start čim dođem sebi.
U međuvremenu su zvali Jelena i Pierre da kažu da je i otac od
Pierra loše, također zbog raka i još dosta druge raje je zvalo da jave za
nekog trećeg. Rak je uzimao maha, a sa mnom je ležala jedna fina
gospođa iz Krajine koja se također liječila od karcinoma dojke i uvijek
smo se obilazile na odjelu. Žalile smo se jedna drugoj i ona je
samofinansirala lijek za rak koji također nije bio na esencijalnoj listi i
bile smo u istim problemima, ali sa različitim dijagnozama i
nuspojavama kemoterapije. Žene koje su se liječile od raka dojke se
nisu žalile na trnce. Trnce su više osjetili bolesnici koji su liječili rak
pluća. Saznala sam to dok smo se žalili jedni drugima, mada ja ni dan
danas ne volim pričati o bolestima i dijagnozama, postojale su minute
i za to, i sati ako treba, ali ništa preko mjere. Jednostavno sam ne
znam ni kako ni kada tačno uspjela izbaciti riječ RAK iz glave iako
sam odjednom postala preumorna od svega jer pored mučnine
preuzimalo me ono tupo stanje koje se ne može adekvatno opisati.
Crpilo me sve više. Iako su nalazi bili sve bolji, ja sam se osjećala
sve gore.
Ponovo sam pomislila na ona dva vatrometa i zaspala sam. Iako je
sudbina svakog od nas zapisana još u momentu našeg stvaranja u
utrobama tj matericama naših majki tako je i meni zapisano prije
trideset i osam godina šta ću sve u životu proći pa i ovo iskušenje. Isto
tako je rečeno i prenešeno da samo i isključivo dova tj molitva
mjenja sudbinu čovjeka. Razmišljala sam o Bogu i svim svojim
postupcima. Zaključila sam da sam sretno dijete, jer Bog je bio na
mojoj strani. Davao mi je znakove i mogućnost da ih prepoznam.
Hvala Ti Bože.
Za sedam dana nisam bila bolje, ali sam ipak dogovorila probu sa
pratećim vokalima. Imali smo još mjesec dana i morala sam početi
raditi. Nikad nisam vježbala i probavala, jer sam kao autor imala već
sve u svojoj glavi, nisam morala učiti tekstove i aranžmane i nikada
nisam voljela svirati po spisku. Kod mene je bilo sve po raspoloženju
publike u datom trenutku i čim bih morala raditi po protokolu onda to
više nisam bila ja, nego dio tog protokola i mašina koja ispunjava
zadani kružni program. Više sam voljela osluhnuti raspoloženje
publike, pomiješati ga sa svojim i dobili bi prave emocije. Odnosi se
na sve svirke osim na velike koncerte gdje smo se isključivo zabavljali
uz moje pjesme i poneki strani hit. To najviše volim i radiću uvijek
sve da podijelim sa publikom ono što Donna Ares može biti u
umjetničkom i kulturnom smislu: pjevačica, kompozitor i klavirista.
Žurke sam radila jer su drugi to voljeli više od mene i na potpuno
drugačiji način i time dobijala poene u ZABAVNOM smislu. Logično
je da sam nakupila puno više zabavnih nego kulturnih poena, jer
zabavnih prilika je bilo puno više, a bila su i takva vremena. Širili
smo ljubav kroz muziku na drugi način i bilo nam je dobro i meni i
publici. Koncerti su preskupi projekti i to je jedini razlog što su se
radili rijeđe. To je potpuno drugi pristup, disciplina, ozbiljna priča i
spisak pjesama je vrlo potreban. Dok sam tih dana čekala da dođu cure
analizirala sam taj raspored i iznenada me posjetila moja susjeda
Sandra.
- Ja tebi nisam smjela ni reći koliki ti je pritisak, ja sam se šokirala,
frapirala, ali nisam ti to ničim smjela pokazati. Kad si otišla za
Sarajevo ja i Edo smo mislili da te više nećemo vidjeti. Isplakali smo
se za tobom ko godina. Rekla sam to i Almi. Sad si super kakva si bila
onda. Sad ti mogu reći. Sad si ćelava i teško ti jeste, ali onda si bila i
izgledala puno lošije. Malo kao da si dobila na kilaži i sad si idealna.
- Prenijeli su mi hiljadu pozdrava od komšije. Izvini Sandra -
prekinula sam priču i otišla jedva hodajući brže bolje do malog wc-a i
ispovraćala se kao i par sati prije njenog dolaska.
- Izvini ali mučnina ne popušta, tako je to kod mene, gdje smo ono
stale... evo gotovo - smijala sam se, jer meni je to bilo normalno, ali
ona se nije mogla načuditi.
- Joj divim ti se stvarno. Pa hoćeš li nešto da ti pomognem -
Sandra je prava susjeda, ona što se voli.
- Ma ne treba sjedi da te vidim, samo se opusti. Znam da je tebi
ovo sad malo stresno, ali ja sam navikla. To je kod mene sad tako.
- Pa možeš li jesti?
- Mogu, ali sad dok su nuspojave najjače izbjegavam velike
obroke i trudim se da jedem samo ako sam gladna, ova osma me baš
napatila i namučila, ali ne dam se, valjda ću do koncerta biti dobro.
- Dobro si ti uhvatila ritam, ide to tebi - Sandri je baš bilo drago
što sam tako odlučna da se borim iako bih najradije legla, ali ležanja
mi je bilo preko glave i stvarno sam se radovala što je vidim nakon
toliko vremena.
Pregledale smo nalaze iz Turske i ona je bila iznenađena da se sve
to povuklo za kratko vrijeme i da se borimo još sa dimenzijama od 1,5
cm.
U Turskoj smo dogovorili da svi pacijenti koji dođu u kliniku
Acibadem preko Fondacije “Donna Ares" imaju popust na sve
tretmane i usluge. Praktično bi to značilo ako neko ima novac i treba
da plati operaciju 50.000€ negdje na Zapadu, ovdje će uštedjeti bar
10.000. U ovoj naprednoj klinici pacijent može odmah da obavi sve
pretrage kada je u pitanju dijagnostika bez čekanja na termin po
sedam, petnaest dana, a nekad i po dva mjeseca, kako se kod nas
čekalo na magnet, PET i ostalo. Sve te usluge naravno ovdje morate
platiti, kao sto bi platili bilo gdje u inozemstvu, jer nemate
zdravstveno osiguranje strane zemlje, logično.
Bio je to uspjeh za Fondaciju jer i sama sam svjedok pacijenata iz
BiH u Acibademu, ali sama činjenica da na zdravlje imamo popust
kao u supermarketu je poražavajuća. Imala sam i ja popust na Avastin,
preko Hercegovina lijeka, kao i svi pacijenti koji samofinansiraju
svoje lijekove za rak u BiH i umjesto cifre kao u Njemačkoj od 2400€,
plaćali smo ga s popustom oko 3000 KM svakih 21 dan.
Zdravlje je skupo. Dajte nam popust. Da živimo duže.
Ljekari su se zaista trudili i divno je što su nam ponudili te opcije.
Neki pacijenti nisu imali nikakvu potrebu za dodatnim
samofinansirajućim lijekovima, odlično se oporavljaju uz tretmane
koje je pokrivalo osiguranje. Da im je neki pametni lijek zaista trebao
uz terapiju, ljekari bi im ga vjerovatno upisali u otpusna pisma kao što
su nama. Ovo sam ispričala iz razloga što su se nakon emisije kod
Sanele Prašović Gadžo "Intervju20" javljali ljudi iz cijele BiH da
pitaju kakav je to pametni lijek, gdje se kupuje da kupe i oni sebi. Ja
sam se trudila da objasnim da nije u pitanju nikakav ČAROBNI
LIJEK za sve vrste kancerogenih oboljenja, nego samo lijek kao
dodatak kemoterapiji kod određenih dijagnoza, recimo Avastin po
nekim istraživanjima nije djelovao kod raka dojke, a kod nas je bio
odobren za rak debelog crijeva i ljudi sa tom dijagnozom nisu ga
morali plaćati. Avastin je pomogao i jednom čovjeku koji je pričao
svoja iskustva na putu iz Istanbula. Ali nisam doktor i neko stručan bi
to puno bolje objasnio.
Facebook me naučio da sve što ne kažem ostaje nedorečeno i tu
obično padamo u vlastite zamke. Neko razumije, neko ne razumije,
mišljenje na mišljenje, kontramišljenje i drama. Komplikacije. Zato
sam zaboravila na sve pjesničke slobode ako hoću nešto da objasnim i
bila sam uglavnom konkretna. Zato sam ponekad možda i opširna, ali
vrlo detaljna da bih izbjegla sva moguća pitanja i komplikacije. Tačno
je da je pisanje pražnjenje, da papir trpi sve pa tako su trpjeli i
Facebook zidovi. Pisana riječ je ista kao ona koju izgovorimo glasno,
samo zavisi da li nas taj koji čita i sluša isto tako i čuje. Zato sam
pisala ponekad i velike statuse. Narednim ništa nisam objašnjavala, ali
sam bila i te kako sretna:
I konačno mogu i ovako javno na FB-u da vas pozovem na ovaj
veliki događaj 16.04. kako za mene tako i za moju publiku i sve dobre
ljude humanog srca koji su uz Donnu Ares svih ovih godina, a
pogotovo u ovih teških 6 mjeseci! Učinimo ovaj dan veličanstvenim,
dođite da zapjevamo skupa i pobijedimo u borbi protiv raka!
Ovaj koncert je ostvarenje moga sna i moj način borbe! Muzikom,
pjesmom, publikom... našom provjerenom zajedničkom energijom -
SRCEM i DUŠOM!!!
A nakon bezbroj lajkova i poruka podrške uskoro sam napisala i
ovo:
 Hvala prijatelji moji... nisam ni sumnjala .. biće ovo veliki koncert,
veliki spektakl, veliki dan za Bosnu i Hercegovinu i ovu surovu borbu
protiv raka, veliki dan sa puno dobre muzike, puno pjesama uz koje su
mnogi od vas odrastali SKUPA sa mnom !!
Zapjevat će i moji dragi prijatelji koje ćete sigurna sam podržati, jer su
prije svega dokazali da su i veliki ljudi ne samo veliki pjevači.
A ja ću da vam pjevam, sviram i pokažem nešto što odavno želim, ali
sada imam i dodatni motiv, snagu i još više ljubavi za sve !!!
Ipak, ja nisam ona što bi pala na koljena i spremna sam vam to i
pokazati!!!
I slaba jača sam... dođite da oživimo sve te naše stihove !!!
Ulaznicom pomažete borbu protiv raka, vjerujem da ćemo nakon
koncerta usrećiti mnoge koji su u istoj situaciji kao i ja!
 Poglavlje XXII

Ponovo optužbe i ponovo problemi. Sada me optužuju da pravim

koncert na Dan žalosti koji se zvanično samo u tom kraju obilježava,
ali ne i u cijeloj državi BiH i bilo mi je strašno krivo što postoji ijedna
mrlja u vezi koncerta koji mi toliko znači, a još gore mi je bilo da to
niko od medija nije primjetio iako se datum znao puno ranije. Naravno
da žalimo za svim žrtvama Bosne i Hercegovine po kojima Dan
žalosti bi trebao biti svaki dan i naravno da bi pomjerili datum da smo
upozoreni na vrijeme, ovako se ništa nije moglo uraditi, jer je koncert
već reklamiran po čitavoj državi. Sve što je ostalo od saradnje sa
Farukom Drinom je bio taj nesretni datum. Bilo mi je dosta ispaštanja
tuđih grešaka i to sve pod mojom slikom. Neću više da preuzimam
odgovornosti za nešto što nisam ni odlučivala i sve bliže sam bila
odustajanju od Kraljice Balkan Žurke, kako me raja voljela zvati
širom svijeta. Nisam više u stanju igrati kako neko svira, ispaštati
zbog tuđih grešaka i sujeta, pa ni najmanju sitnicu. Ne zanimaju me
pogrešni datumi i loši izbori menadžera saradnika. Jednostavno,
dosadilo mi je i umorila sam se od svih komplikacija pod plakatom
Donne Ares i odlučila sam definitivno odmoriti od toga svega.
Kraljica Balkan žurke je odlučila da spava. Zauvijek.
Bilo je dana kada nisam mogla ponuditi nikakvu živost osim
činjenice da sam živa i gledajući mokre grančice i kišu koja se cijedila
sa prozora moje nove roza sobe, samo sam ležala i čekala da prođe to
tupo dosadno stanje. U stanu sam prvo okačila sliku što mi je poklonio
Goran iz Švicarske i neki dan smo se ponovo čuli. Objesila sam i
kućicu za ključeve od Vinke iz Splita i pogledom na te figure bila sam
ponosna na sve svoje fanove. Pričao mi je Goran kako sam skoro
zaspala i u momentu kad je želio da ode da ja spavam rekla sam mu
“pričaj ti, slušam ja tebe, ovo je zbog ovog lijeka, uspavljuje me", a ja
se toga uopće ne sjećam, jer taj isti lijek me obarao na kraju ukupno
devet puta i Boga pitaj šta sam još tako propustila u onim prvim
ciklusima. Uglavnom, zurila sam u granje i čekala da zazeleni, da
zazelenim i ja, tj da živnem i ponovo se rodim s proljećem.
Proljeće je moje godišnje doba, vrijeme koje najviše volim i očima
sam navlačila sunce da se pojavi iza oblaka koji su vremenom bili sve
rjeđi. Vani je za par dana sve zablistalo, a je ponovo zablistao i moj
pogled. Vratio se onaj sjaj u očima o kojem su svi pričali. Bio je to
dobar znak.
Džavid je imao svoje metode provjeravanja stanja i stalno mi je
pregledao oči i po njima tačno znao u kojoj sam fazi. Ako su oči bile
bijele, tada je značilo da nisam dobro. Čim bi se pojavile male krvne
žilice u očima i u meni bi se budila volja za svim aktivnostima i bio je
to dobar pokazatelj. Iako je sunce konačno obasjalo moju sobu i
vratilo sjaj, nije mi vratilo crvene žilice u očima, ali sam ja unatoč
tome odlučila da konačno siđem sprat niže u dnevni boravak, da
presječem agoniju ležanja isto kao što sam na početku presjekla
eyelinerom. Najgore su mi bile stepenice i hodanje, ali nekako sam
se spustila.
Sjela sam beživotno za klavir. Ruke su mi bile pod trncima, ali ja
sam odlučila da vježbam "Boomerang” jedan fenomenalan i težak
komad koji je izvodila i komponovala jazz pijanistica Aziza Mustafa
Zadeh. "Boomerang” sam prvi put čula negdje oko snimanja svog
prvog albuma, davne '98. ali mi je ostao u sjećanju i imala sam želju
da to jednog dana sviram. Rekla sam sebi ako to ne uradim sad neću
nikad, jer se ne sjećam da sam u životu imala ovoliko vremena na
raspolaganju koje mogu potrošiti na vježbanje klavira, a da to nije bilo
u srednjoj školi. Ratnoj srednjoj školi u Bihaću. Sada je njen direktor
moj školski kolega Ado. Upisali smo je skupa, a sada je on direktor
iste i svira saksofon i klarinet sa Dinom Merlinom.
Posjetio me i naš veliki Čarobnjak, Dino Merlin i to još na
snježnoj Bjelašnici. Negdje između šeste i sedme kemoterapije, čini
mi se. I to baš u društvu moga školskog Ade i naše pjevačice Maye
Sar. Bila je tu i supruga našeg Čarobnjaka i njegov menadžer. Sjedili
smo u kraj kamina i Dino mi je ispričao dvije priče, o dva bolesnika
od raka, jedan je ležao i izgubio, drugi je bio aktivan i preživio, a ja
nisam stigla da mu ispričam svoju i da mu nabrojim sve svoje
aktivnosti, jer sva sam ta psiho stanja već apsolvirala. I Dino je nekad
bio moj anđeo čuvar, jer postoji detalj u mom životu koji u javnosti
gotovo niko nije znao. Dino Merlin mi je učinio životnu uslugu i
beskrajno sam mu zahvalna na tome.
Prije tačno 20 godina mi je pomogao da odem iz BiH, u vrijeme
završetka granatiranja. Negdje pred zvanični kraj rata je održao
koncert u Bihaću i nije odolio mojoj želji da napustim državu i krenem
konačno svojim stazama. Rat je već gotovo stao i posjetili smo
tadašnjeg gradonačelnika Adnana Alagića zajedno. Budući da su me
moji sugrađani voljeli jednako i tada, Dino je želio da se osigura i da
do znanja gradu da me nije on “odveo" ni “ukrao" nego mi samo čini
uslugu.
- Došao sam da Vam kažem da Vaša mezimica grada želi da
napusti državu. Ne bih volio da me sutra optužujete zbog toga.
Gradonačelnik se samo nasmijao, jer je znao za moju želju, a ona
je bila da čim stane rat počnem graditi karijeru ozbiljnog estradnog
umjetnika. Poklonio nam je mala izdanja prijevoda Kurana i rekao:
Sretan put - a ja sam se uskoro nakon rastanka sa svojima i ratnog
mraka divila svjetlu Zagreba, koji je u tom trenutku sijao samo za
mene. U Zagrebu smo se i rastali, a tu počinje moje odrastanje.
Vježbala sam klavir satima. Baš kao i sa pletenjem trenirala sam
prste i mozak, morala sam da skinem po sluhu vrlo komplikovane
dionice, a note za ova djela se nisu mogle nabaviti. Poslužila sam se
svojim savršenim sluhom na koji sam se oslanjala još od malih nogu.
Do jednog perioda sam svirala malo po notama, više po sluhu. Kako
se od malena nisam zatrpavala teorijom, tako nikad nisam naučila one
duboke note u bas ključu i mislim da ih ne znam ni danas.
Mama me redovno vodila nedjeljom u muzičku školu i sjećam se
tih dana i velikog plavog snijega u Bihaću, naših šetnji i starog kioska
kraj muzičke. Obavezno smo stale da mi mama nešto kupi, a meni nije
teško bilo ići jer to je bila moja želja, a ne želja mojih roditelja. Bila
sam u klasi prof. Srebrenke Široki, sa muzičke akademije iz Zagreba,
koja je putovala svakih sedam dana u Bihać, još u onoj državi, za nas
par učenika, svih generacija a posebno talentiranih. Svirala sam na
jednom satu klavira i prilikom preslušavanja, griješila sam u basu,
svirala dobro za uho, ali ne kako je pisalo u notama. Prof. Srebrenka je
skužila, prekinula me i vrhom olovke pokazujući notu oštro upitala:
- Koja je ovo nota? - a meni je trebalo vremena da izbrojim.
- KOJA JE OVO OVDJE NOTA??? - bila je oštrija i precizno
pokazala notu.
Profesorica Srebrenka je bila jako stroga, ali čini mi se volim tu
disciplinu, jer mi je puno dobrog donijela u životu. Naučila me radu,
istrajnosti pa sam zahvalna za svaki taj sat klavira koliko god danas
zvučao kao teror. Ne, bilo je to normalno za nekog kod koga
vježbamo finese, ona se nije zamarala notama i ja nisam imala
opravdanje.
- Ne znam - a onda se ona okrenula mojoj mami koja je radila u
istoj školi i predavala klavir, ali u nižoj muzičkoj. Mama je bila mama
i nije mi u tom smislu bila autoritet i osim što me pratila i vodila na
časove nije miješala u moje vježbanje i učenje. Ni mama, ni tata. Moj
tata je uvijek govorio "Ideš u školu sebi ne meni" s tim što su bili
roditeljska podrška u svakom smislu, nisu ni meni ni sestri glumili
pedagoge. Puštali su me da budem dijete, niko me nije tjerao na
vježbanje.
- Pa Ajka, ona ne zna note - nekadašnja profesorica i moje mame
bila je ljuta kao ris. Donosila sam već nagrade sa takmičenja, imala
puno javnih nastupa iza sebe, ali nisam znala te note.
- Ona ne zna note!!! - baš je bila eksplozivna.
 Ja sam plakala i mama je plakala, a čini mi se da je za nama i
Srebrenka pustila suzu. Bilo je nezamislivo, a još gore neprihvatljivo
da neko svira to gradivo i svira svo vrijeme uspješno, a da ne zna note
u bas ključu. I to one sa bezbroj crtica. Da sam htjela učiti napamet
bila bih hemičar ili pravnik i dan danas bih bubala napamet hemijske
elemente ili Rimsko pravo. To je bila moja sestra. Knjiga joj je išla,
ona je donosila desetke s fakulteta, pravo, ekonomija, jezici, supruga,
majka, ali nije znala nacrtati ništa. A meni knjiga nije išla iako sam
nekom srećom bila uvijek odličan učenik, nisam voljela učiti i štrebati,
ali sam bila voljna naučiti sve na bilo koji drugi i praktičan način.
Sviranje, slikanje, crtanje, pisanje, biologija, matematika - to su bili
moji predmeti.
Nikad neću zaboraviti kad me otac stavio pred sebe da prođemo
neki zakon u fizici koji sam tada molila da mi pomogne, a kako je on
bio nastavnik fizike, a inače praktičan tip, objašnjavao mi je to
genijalno. Svejedno, to do mene nije dopiralo, jer me nije baš
zanimalo. Njemu nije bilo jasno kako mi taj zakon ne ide u glavu, a
meni i te kako jeste, jer nisam se ni trudila da to shvatim iako sam
pokazala volju da ga riješim radi škole. Kako tad, tako i danas.
A kad me nešto zanimalo onda sam stvarno bila savršeno predana
sa "Hiljadu zašto hiljadu zato” i čak su mi pričali da kad sam bila
skroz mala, možda kao mali Dino sada, da sam svaki razgovor
završavala pitanjem “A što?" Pa kad bi sve bilo jasno, ja sam imala
pitanje više. Ne zato što nisam bila pametna, nego zato što me
vjerovatno taj odgovor nije potpuno zadovoljio. Na isti način sam
upoznala i Džavida davne 97. godine u Bihaću kada sam prvi put
snimala svoju pjesmu i stalno sam postavljala pitanja oko miksete, šta
je ovo, za šta služi ono, a on je rekao da ga u životu nikad niti jedna
pjevačica nije pitala nešto slično. Ni pjevač, kamoli žensko. Ali zato ja
danas znam sve o video editingu, audio produkciji, baratam opremom
i prestala sam znanje isticati u prvi plan, jer sam shvatila da se kod nas
znanjem slabo šta može postići. A i nisu mi ispočetka potpuno ni
vjerovali, jer ko bi pomislio da zgodna plavuša sa dubokim dekolteom
zna nešto o montaži spotova još u ono vrijeme i zato sam kao i svi u
prvi plan isticala sve ostale atribute, jer sam davno shvatila da nemam
kome pričati o znanju. Šta je sve ispod guste plave kose dolazi do
izražaja tek kad mi je rak skinuo s glave. Koliko je duše iza tog
dekoltea vidjelo se tek sada. Kao ohrabrujuća figura i zdravim i
bolesnima, pa i samoj sebi uspjela sam proći ono najgore i pronaći
novi put u život.
Stigle su Šejla, Iskra i Nejra i počela je naša prva proba. Ja sam se
ponašala kao da mi ništa nije, a ustvari sam bila samo za ležanje.
Svirala sam klavir i po malo pjevala, a djevojke su prolazile dionice na
koje sam željela da obrate pažnju. Tražila sam od njih energiju,
istrajnost u tonovima, da budu glasne, po potrebi i nježne.
- Nemojte vi gledati na to što sad ne čujete mene. Nećete vi mene
ni čuti punim glasom do koncerta, ali ja štedim glas i to je zbog
kemoterapije i to će proći. Vi pjevajte kao da i ja pjevam
najnormalnije.
Djevojke su prvi dan bile malo zbunjene, ali brzo su se opustile.
Snimio nas je Džavid malo radi naše kontrole, a ja sam jedan video
objavila i na FB-u. Probe su bile učestalije, a i moja Aziza je
napredovala, pa sam snimila jedan dio za Amara Češljara i poslala mu
uz poruku da ćemo je svirati kad navježbam i ozdravim. Ma ne moram
ni ozdraviti, samo da ja nju odradim i da budem malo bolje, lako ćemo
se onda organizovati. Amar me isto obišao na Bjelašnici, inače je on
jedan od naših najboljih bubnjara. Snimao je kod Deje u studiju
“Almanah" jos 2005. moju ličnu kartu pjesmu "To mi nije trebalo”.
Dr Ammar. Bili smo dobri drugari, a tek nedavno sam saznala da je i
on izgubio majku od raka. Inače je bio dio još jedan od stalne ekipe
Dine Merlina.
A otprilike baš kad smo se tek preselili, dok jos nismo prebacili
namještaj iz Bihaća, posjetio me redatelj Haris Dubica sa svojom
suprugom. Iako mi je pružio veliku Švicarsku čokoladu odakle i
dolazi, on nije došao kao Švicarac, nego kao Krajišnik, Bosanac iz
Sanskog Mosta i čovjek velikog srca.
 - Vidio sam da praviš koncert i došao sam te pitati šta bi željela da
pokažeš na video zidu na koncertu. Mislim da ovo što ti radiš treba da
uključi sve ljude koji mogu bilo kako da doprinesu ovoj. Želim
stvarno pomoći i tebi i Fondaciji i ako ikako mogu stojim ti na
raspolaganju. Zaista sam to shvatio kao ozbiljnu priču koja može
pomoći svima nama i zdravom i bolesnom i želim da se uključim.
Bila sam oduševljena što ćemo raditi zajedno, ali kako je bilo jako
malo vremena, a on zauzet oko video spotova i filma koji je tad
pripremao, nisam željela da ga zatrpavam materijalom koji je bio
obiman i odustala sam od ideje da radimo ikakav video.
Ali Haris kao da mi je već snimio najbolji spot na svijetu, jer ovaj
gest je bio vrijedniji od svih spotova i svih filmova svijeta. Istim
takvim gestom mi se stavila na raspolaganje Sanela Prašović Gadžo,
televizijska novinarka, mogu reći i politička na prvom mjestu, jer je u
svojim emisijama najviše intervjuirala velike političke figure poput
nove hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, ali i velike
sportske šampione, svjetske asove, poput Novaka Đokovića.
- Čim sam dogurala do Vaše emisije mora da je nešto važno - rekla
sam sretno u uvodnom dijelu kada me pozdravila i poželjela
dobrodošlicu u svoju popularnu emisiju INTERVJU 20, a ja se
zahvalila na pozivu i prvi put izišla pred kamere bez ikakvog
pokrivala za glavu. Potpuno ćelava. Divno našminkana rukom i
bojama lijepog sarajevskog vizažiste Sanjina Egona.
Baš dok me Sanjin šminkao Sanela se pojavila na vratima sobe na
spratu u “Han-u", pred donatorsku večeru kad su stigle sve umjetničke
slike iz Bihaća i pričala mi je svoj san:
- Sanjala sam da ti prilazim, ti me negdje nasmijana čekaš, a ja se
smijem i dolazim pred tebe, skidam periku, a ti počinješ da plačeš -
govorila je Sanela, a ja mislim da sam se tad i naježila od tog sna.
- Odlučila sam odmah ujutro da te zovem u emisiju. Azra, Donna
kako hoćeš, ti skidaš tabue, ti nam otvaraš oči, ja ne znam šta bih ja u
tvojoj situaciji. Ti nisi jedina bolesna i ja ne znam kako se osjećaš, ali
znam da si jedina koja je skrenula pažnju na nepravilnosti u
zdravstvenom sistemu i svojim primjerom kako se boriš protiv raka i
mene si potaknula na razmišljanje. Moramo tu poruku prenijeti
javnosti, kako se bori, ali i da hitno napravimo nešto po pitanju
sigurnijeg zdravstvenog sistema jer bolesnih ljudi je svakim danom
sve više.
Snimali smo tad u našoj prvoj sobi u Hanu, tj onom apartmanu s
terasom, koji je sada bio savršeno uredan, ali ni malo nalik na moju
sobu koja je bila iako bolesnička nekako zdravog i vedrog duha. Uz
sve ono voće i cvijeće na prozoru, hranu i lijekove koji su bili
poredani duž ovog sada čistog stola, uz sve boje vune koju sam tada
plela, knjiga po cijelom krevetu, ovo je bio potpuno drugi ugođaj. Kao
da tu nikada i nije ni bila moja soba. To mi je bio još jedan signal da
život ide dalje, a kako sam pratila život i malu sjenicu koju smo
hranili čitavo vrijeme na terasi, znala sam da ide život, ali idem i ja.

Prođe godina, ide život, al idem i ja

Godina nova, a pjesme stare, svirajte noćas za moje drugare

U zadnjoj sedmici sam bila kompletno bolje. Ali ne u trećoj nego

nakon osme tek u četvrtoj. Dobila sam na sreću taj bonus sedam dana
da se odmorim od kemoterapije pred koncert. Bend je vježbao u
dvorani, a ja sam samo obilazila medije. Išli smo i kod Batka u
Otvorenu mrežu, na radio, a Batko se kao poznati bh humanitarac
pojavio još prvih dana u mojoj bolničkoj sobi na DIP-u, a ja kasnije u
njegovim tv emisijama na Pinku “Udri muški", kao i na donatorskoj
večeri. Svi ljudi koju su me obilazili su bili od neke pomoći i danas
zahvaljujući njima SVIMA, isto kao i mom Džavidu i mojoj porodici
što sam tu gdje jesam i ljudima sa donatorske večere, Osmanu, Halidu
i svima drugima uključujući i one poruke iz inboxa. Živa. I spremam
se za koncert. Za veliki koncert u Zetri na koji prije bolesti ni
pomišljala nisam. Jesam, ali samo onako kao na jednu od želja. Ostalo
je još samo par dana i morala sam završiti kostime koje sam u
međuvremenu napravila za scenu.
 - Ovo je pravi High Couture! - govorila je Jelena iz Švedske kad je
vidjela slike nekih komada u izradi.
- Stvarno ti to super radiš. - imala je iskustva sa dizajnerima
svjetskog glasa poput Roberta Cavallija i mnogih drugih.
- Napusti ti to sve i dođi meni u Švedsku da mi skupa kreiramo! -
moj "crni duplikat" i dvojnica mi je i to govorila.
Dok sam onako beživotno ležala palo mi je na pamet da bih mogla
malo pročešljati nakit da eto, išta radim. Počela sam slagati
kombinacije kamenčića. Imala sam kompletan alat, a Boga mi i
materijala, jer sam već sve svoje stvari iz Bihaća donijela, pa tako i
repromaterijal iz moje male bivše lude sobe i bihaćke “pink
radionice”.
Sjetila sam se kako je Sultan Sulejman radio nakit za svoje
omiljene žene i dobacila sam Džavidu:
- Vidiš da sam ja Sultan Sulejman, ali u pogrešno vrijeme, jer on
nije kao podlogu sigurno koristio MacBook Pro - smijala sam se sebi,
ali je bilo žalosno gledati taj laptop prikriven kristalima i staklenim
perlama raznih boja. Kako sam ležala tako mi je bilo najpraktičnije, ali
sam odmah nakon što sam to pomislila tražila prikladniju podlogu.
Pravila sam kape, ukrase za glavu, vrućim ljepilom i na razne
druge načine i nazvala sam Adu Karišika:
- Jesu mi gotovi rogovi? - pitala sam
- Čim završim šaljem ti sliku, al' mogu ti reći da mi je ovo tvoje
genijalno, pogotovo ono što sam vidio ono crno sa cvijećem, odlično
si ono napravila, svaka čast. - Ado se oduševio mojim kreacijama, a ja
rogovima koje je specijalno za ovu priliku izradio. Baš kakvi su na
mom zmaju.
Ado je bio i frizer i vizažist, kreator i stilista. Bio mi je kao brat, a
tako smo i izgledali. Iste prirodne boje kose, ista boja tena, veliki
široki osmjeh i taj vječni sjaj u očima. Pravi brat i sestra.
U međuvremenu je Faruk Drina bio potpuno isključen iz
organizacije, a Džavid je dobio na uvid dokument kojim je Drina
tražio od rukovodstva dvorane termin za moj koncert, u kojem se
nigdje nije spominjalo da je to MOJ koncert u borbi protiv raka,
između dvije kemoterapije, kojim smo planirali sva sredstva usmjeriti
na “Fondaciju” za oboljele od raka. Na tom dopisu je pisalo da on traži
termin za jedan veliki muzički spektakl sa više izvođača koji će
između ostalog pored zabavnog imati i politički karakter!? Politički
karakter!? Tu je trebalo da piše sve ono što sam već spomenula, ali
prvenstveno da je to moj solistički koncert u humanitarne svrhe.
Koncert sam radila zbog koncerta, zbog te energije za koju sam
vjerovala da mi može pomoći, a sljedeći cilj je bio novac za
Fondaciju, tj oboljele od raka. Bio bi to moj konkretan novčani
doprinos Fondaciji, tj oboljelima.
Organizator koncerta je po svemu trebala biti Fondacija, ali to
nismo imali pravo zbog one promjene u dokumentima dok sam bila na
slikanju magnetnom rezonancom. Elmir, dugogodišnji prijatelji i
sugrađanin je uskočio u pomoć sa svojom koncertnom agencijom
"Stage Art". U Bihaću je još početkom 90-tih Elmir osnovao
Udruženje muzičara USK i svi su se složili da nosi moje ime. AZRA. I
ovo je bilo poput neke filmske scene, organizacija koncerta pjevačici
oboljeloj od raka koja želi da pjeva između dvije kemoterapije, želi da
otjera bolest na svoj način, muzikom, a pri tom da usreći mnoge sa
kojima se družila svakodnevno. Na odjelu je stalno nešto nedostajalo,
a tako je počelo da fali i igala za port. Elementarna stvarčica, tako
nebitna u zdravstvenom sistemu po svom obimu, a nama vrlo važna.
Ali ja sam imala još jednog anđela čuvara, Melinu iz Njemačke koja je
stalno komunicirala sa Džavidom i redovno mi slala iglice za port i
čak me i posjetila na Bjelašnici da mi kaže da je svoj težak period
izgurala uz moje pjesme. Melina me spašavala na više načina, ali ne
samo mene, jer nosila sam igle i drugima. I Ruždiji Metanoviću,
izvršnom muzičkom producentu koji me obišao čim sam se pojavila
na Odjelu onkologije. On sam se borio sa rakom po drugi put i bili
smo jako dobri prijatelji i poslovni saradnici. Zvao me "Stranče", jer
sam se stalno javljala iz druge države. Voljela ga je kompletna ekipa i
bili smo jako sretni kad smo se okupili sa Ruždijom kod nas u stanu,
večer pred koncert.
 Poglavlje XXIII

Govorili su mi tada da sve što dodirnem - pozlatim. Zadala sam

sebi opet novi zadatak, a Sabi se divila mojim kreacijama. Stigla je par
dana pred koncert i ovaj put smo imali i trosjed i mogli smo sjesti kao
ljudi. Zadnji put kad je bila, tek smo se uselili i bilo je stiglo samo
pola namještaja. Vježbala sam klavir, pošto sam još kao dijete voljela
vježbati u društvu ili uz neki film na tv-u, a ona i Džavid su sjedili na
zamišljenom trosjedu te večeri, na velikim jastucima. Odlično sam
kuhala i stalno smo nešto jeli.
To su bili vrlo zanimljivi komadi za glavu, britanci su imali riječ
za to Headdress ili Headpiece, a kod nas sam znala samo za naziv
fascinator, ali bilo je to puno više od običnog fascinatora sa cvijetom,
mašnom ili tilom preko očiju.
Bila je skoro spremna jedna bijela kreacija za glavu poput krune,
sa cirkonima i ukrasima koja je išla uz bijelu jaknu sa istim takvim
ukrasima na leđima. Zatim sam napravila crni komad koji je bio poput
kokoshnika koji su nosile ruske carice, a moja je više podsjećala na
ukrase kakve su nekad davno nosile gejše. Imala sam i rogove koje mi
je Ado napravio i bila sam spremna sa kreacijama. Bilo je tih kreacija
puno više, ali samo ove tri sam odabrala za koncert. Rogovi kao
simbol pakla, bijela kruna za simbol raja i taj crni kokoshnik sa
cvijećem i perlama koje su visjele sa strane, ali spojene u jednu cjelinu
bio je simbol moje mašte i mog novog i starog kreativnog svijeta.
Iz dosade sam napravila sve te kreacije, da ubijem vrijeme jer
ništa drugo nisam mogla raditi. Krenulo me i finalizirala sam sada već
ozbiljan projekat.
Sabi je bila prilično nervozna zbog koncerta, a ja nisam. Džavida
nisam praktično ni viđala, jer je bio prezauzet oko proba, na koje ja
nisam išla uvijek. I dalje su bile aktuelne priče oko organizacije,
sponzora, prodaje karata i meni je to jedino išlo na živce. Ni rak ni
bolest ni nuspojave, ništa, samo te priče.
- Nemoj mi to pričati ne zanima me uopće. Da sam htjela
pregovarati bila bih Ibrahim Paša, diplomata, a ne Sultan Sulejman. Ja
ću pjevati taman da niko ne dođe.
Nisam htjela da se mazim iako mi niko ne bi zamjerio, nego sam
odlazila na probe u hladnu sobu koju smo dobili na korištenje u
dvorani. Odrađivala sam ih vojnički kao da sam najzdravija, ”stop, ne
valja .. ti.. pazi na ovaj dio, idemo ponovo” a bend je bio malo
zbunjen mojim stavom, isto kao i cure na prvoj probi. Svima je
laknulo kad su me vidjeli, jer su očekivali stanje kakvo su vidjeli na
onim prvim slikama. Iako sam ja stalno objavljivala nove slike na
kojima se vidjelo da ide na bolje, većini se urezala ona premršava
slika, a sad kad nemam kose, malo sam okruglije izgledala, pa samim
tim i punije i bilo je svima lakše.
Moje tijelo je imalo opasnu teško izlječivu bolest. Moj duh to više
nije moglo dotaknuti. Bila sam u glavi zdrava i konačno mi ništa više
nije stajalo na putu, ni nemoć tijela, ni doktori, ni kemoterapija, niko.
Čekala sam strpljivo, kao što i danas čekam da prođu ribice, da se
tijelo regeneriše, da Zmaj kako su me zvali promijeni svoju kožu, da
se unutrašnji organi počiste od otrova kemoterapije, koja mi je ipak
produžila život. Nije me jos potpuno izliječila, ali ja se više nisam
bojala, jer posljednji nalazi iz Turske su upućivali na to da smo na
dobrom putu da taj tumor otklonimo zauvijek. Moje je bilo samo da
izdržim do kraja i oporavim se kako god znam. Za to posljednje
ubijanje tumora se trebala pobrinuti deveta kemoterapija, ali ja sam
mu odlučila zadati još jedno takmičenje, ali ovaj put na mom terenu u
mom ringu i pred našom ZAJEDNIČKOM publikom. U Olimpijskoj
dvorani Zetra u Sarajevu. 16.04. u 20:00... vidimo se. Poručila sam
svom tumoru i više nisam razmišljala o njemu.
Čak sam tih dana pila i tablete protiv “riba" da ih što više otjeram ,
ali nisu pomagale. Tablete protiv neuropatije sam uzimala isključivo iz
razloga jer sam željela obuti štikle, ali kako ni velike roza tablete nisu
pomagale brzo sam i njih bacila. Nema veze i ako ne mognem uvijek
imam spremne svoje dr. Martens čizme. Imam ja spremne i elegantne
štikle, ali one čekaju na neka bolja vremena. Jedino su dolazile u
opticaj iste čizme sa lancem ili nitnama kao na donatorskoj večeri i
nisam znala do zadnjeg minuta da li ću moći.
Došla sam tih dana u neku dobru fazu i molila Boga samo da tako
ostane. Ne treba ništa bolje. Izdržat ću i ovako. Samo nek nema
mučnine i povraćanja i onog tupog nepokretnog osjećaja. Maša se
pobrinula za suknje koje sam planirala za nastup, duge široke suknje
od tila, a ja sam spremila svoje kožne hlače za posljednje presvlačenje.
Stigle su mama i tetka. Družile smo se kratko pred probu, a stigla
je i druga tetka, Dino i Alma. Stigla je i Romana iz Danske, a ona me
također obilazila i u Bihaću i sjećam se kako smo pušile kradom u
bolnici u vrijeme kad sam ja bila najnervoznija, što zbog bolesti, što
zbog saznanja o bolesti, što zbog neizvjesnosti. Tad nisam pušila
cigarete, samo sam par puta zapalila od nemoći da radim išta drugo. U
to vrijeme sam bila najjadnija, najbolesnija i najnesretnija. Najtužnija
nisam, jer to nije tuga, tužni su oni koji me vole. Ja sam bila bijesna,
ljuta, frustrirana. Nikako tužna zbog svog života, jer iako još nemam
četrdeset naživjela sam se i proživjela za stogodišnjaka. A vidi me sad.
Spremam se za koncert koji ću održati i to između dvije kemoterapije.
Mislim da je ovo prvi put u istoriji muzike da je neko održao koncert
između dvije teške kombinacije citostatika. Sve je moguće ako to
stvarno želiš. Vjerovala sam u svoju sreću i parolu da sreća prati
hrabre i ovaj put mi je to i trebalo. Bila sam spremna da rizikujem sve
ovim koncertom. I karijeru i zdravlje. Bila sam spremna, pa šta bude.
Ljudi misle da je to vrlo lagano, ali varaju se. Pjevanje iziskuje
posebnu energiju, da ne kažem snagu u punom smislu. Bodrile su me i
sestre sa Onkologije, moja publika, prijatelji širom svijeta. Svi. Nije
bilo dana da ne prođemo autom kroz grad gdje su mi žene mahale,
djeca i odrasli se slikali, a Sarajevo i nije baš grad u kojem vas
zaustavljaju na cesti da se slikate da ste Michael Jackson u najboljim
godinama, pa je ta podrška građana meni bila još veća, jer je bilo
sigurno da ljudi to rade od srca, kao čovjek čovjeku.
Malom dječaku Enisu se u međuvremenu pogoršalo zdravstveno
stanje, nakon obavljene operacije u Austriji. Nismo se dugo vidjeli
iako smo ga stalno spominjali. Sve rijeđe su se javljali na telefon, da
ne remete mir ovom malom dječaku za kojeg su radili sve što roditelji
mogu uraditi za svoje dijete, pa je Džavid neko vrijeme prestao zvati.
Ovo nam je prijateljstvo postalo važno, jer smo živjeli istim tempom,
za iste ciljeve, za zdravlje.
Iako sam upratila sve zbog Džavidovog telefoniranja, ja se nisam
opterećavala informacijama i nisam se dala uplašiti ničim. Nije me
više plašio ni rak, a tek me nije plašio ni koncert. Ovo nije obični
komercijalni koncert, ovo je koncert koji pravim da končano odsviram
sa bendom na velikom razglasu pred publikom pjesmu "Šta je sunce”
u mom omiljenom aranžmanu, “Godine”, “Vremena za nas” i po prvi
put "Suze moje plaču za oboje" uživo, jer na toj pjesmi mi je sve i
stalo. Da mi dođu Sjena i Dino da pjevamo “Zmaja", da Hamić
odsvira onaj savršeni foršpil "Vile" na harmonici. Da Nasko udari
bubanj, kao što ga je udarao u Divljim jagodama dok sam bila klinka.
Da vidim Hamdiju i Kaletu ponovo na bini sa Džavidom, da Omer
opali po tonu na basu kako samo on zna. Da podijelimo tu energiju i
da kažem konačno zbogom svom tumoru koji je već po nalazima bio
pao sa skoro 10 cm na 1,5 cm. Koncertom ću ga ubiti potpuno, a zatim
će dobiti večeru - deveti ciklus Cisplatina, Taxola i Avastina.
Marketing za koncert je bio odličan, svim medijima sam zahvalna
do kraja života za podršku u najtežim danima i oni su me bili toliko
zaposlili u da sam i uz njihovu pomoć gotovo zaboravila na bolest.
Iako sam redovno odlazila u bolnicu, na sve pretrage, skeniranja,
terapije, čak ni tamo više nisam razmišljala o bolesti niti sam
postavljala ikakva pitanja.
 Bili smo u dvorani na generalnoj probi i vidjela sam samo drage
ljude oko sebe. Zvuk je bio odličan, bila sam zadovoljna probom i to
je taj žestoki konkretni zvuk koji sam voljela. Bio bi on još žešći da
sam ja potpuno zdrava, ali i ovako je sve pucalo od energije.
Nisam bila ni malo nervozna. Mislila sam da ću biti bar malo pod
pritiskom, ali ništa. Baš ništa osim sreće i spremnosti. Sabi je kuhala
kafu, Ado me šminkao, suzio mi korzet koji sam nosila ispod crne
jakne, završili smo sa šminkom i bila sam spremna za odlazak u
dvoranu, ali ovaj put na veliko finale.
U dvorani su već čekali dečki iz ekipe “Una Kiro Rafting”, koji su
došli iz Bihaća da pomognu oko karata i reda, stigla je Emina iz
Acibadema i već su postavili svoje materijale, budući da nam je
Acibadem iz Turske bio generalni sponzor koncerta, a Hayat i Avaz
medijski pokrovitelji.
Backstage soba broj 8. Posljednje su pripreme pred izlazak na
binu i ipak sam ostala u mekanim čizmama koje sam dobila na poklon
iz Australije. Ribe nisu imale milosti, nisu ni malo popustile, ali
mučnina jeste i to je bilo najvažnije. Ado Karišik je slagao komplete,
vadio iz velikih vreća kreacije, a ja sam popravljala svoje velike crne
rogove pred ogledalom.
- Još malo zategni, molim te. - rekla sam Adi, a on je odmah
ostavio bijeli komplet i prišao da mi popravi kosu na rogovima i malo
ih još pritegne. Bili su teški i veliki i namijenjeni mom najvećem i
jedinom neprijatelju - RAKU.
Moja Sabi je bila nervozna, ali kako reče obuzela je neka "fino mi
je” nervoza. Koliko god je širom otvorenih očiju nadgledala oko
mene, toliko je bila i sretna što ovaj dan prolazi u najboljem redu.
- Jesam malo nervozna, ali mirna, kao da me neka ljubav drži.
- Pa i drži te ljubav, ovo je sve iz ljubavi i zbog ljubavi večeras. -
zagrlile smo se kratko. Riskirala je i stigla bez vozačke, jer je njena
dozvola bila na produžetku, a zaboravila je onaj papir, pa smo obe
zahvalne policajcu iz Ključa koji je pogledao kroz prste ovaj put, jer je
u pitanju koncert Donne Ares koja se bori za život i poželio mi sa
kolegom puno sreće. Hvala dečki!!!
Foto reporteri su čekali pred vratima, a Maya Berović je sjedila
sa svojim dečkom Alenom u cošku. Dijelili smo moju garderobu, jer je
u drugim prostorijama bilo malo hladnije. Došla je i moja rokerica
Irina Kapetanović -Perduv i rekla mi da me čekaju dečki ispred da mi
poklone veliki štit. Ja sam mislila ispočetka da je neka šala, ali
stvarno sam te večeri dobila veliki i teški željezni štit sa grbom "Ljutih
Krajišnika” od jednog umjetnika i majstora za sreću i hrabrost koju
sam pokazala za ovo vrijeme. Jesam ja ljuti Krajišnik, ne predajem se
ni onda kada mi lađe potonu, što bi rekao u pjesmi naš Saša Matić, za
kojeg su mi upravo javili da je stigao i otpjevaće za mene večeras
upravo tu pjesmu. Pomagao mi je sve ovo vrijeme, moj anđeo čuvar,
kralj meraka i veliko srce. Došao mi je i u posjetu na Bjelašnicu,
pomagao mi u nabavci nekih lijekova i sada je evo stigao na vrijeme.
Halid Bešlić se tek vratio iz Amerike i bio je već u sobi sa
muzičarima, Naskom, Omerom i ekipom. Saznala sam da su stigli
Nihad Alibegović, Fistik, Enes Begović i Osman Hadžić. Svi oni
nastupaju, a bilo je dosta kolega i u publici. Sa mališanima dječijeg
sarajevskog hora sam se slikala, skupa sa Deenom. Moja mala
predgrupa hor "Princes krofne” će izvoditi pjesmu "Tjeram po
svome” i time otvoriti koncert. Pokucao je moj drug Čelebija i doveo
sa sobom mog sestrića Dinu, dječačića od trigodine. Tetkino zlato.
- O, stiže moja četa! Gdje si Čelebija brate!
- Sele, jesi dobro?
- Ma jašta sam vidiš i sam, čim moram na binu, a ne u bolnicu
dobro sam. Gdje su ostali jel' sve po planu?
- Sve je ok, svi su stigli. Tamo su u backstage-u sa muzičarima, a
Džavid ... - Čelebija bi pričao, ali se Deen tada pridružio, a sa njim i
naša draga Dalal. Moj Dino kojeg sam držala u naručju me upitao:
- Tetka, šta je ovo?
- Rogovi, sine, to su rogovi. Tvoja tetka je kao iz crtanog filma - a
maleni dječak se zadovoljno i nasmijano čudio.
Jedan fotograf je molio balkansku Divu Jelenu Karleušu da
napravimo zajedničke fotke i dok smo pozirale Jelena je tiho rekla:
- Bodeš me rogovima - nakon čega smo se Jelena, Sabi i ja glasno
smijale. Hana se već pripremala za uvodnu najavu. Hanina mama je
bila također tu, a moja mama Ajka i njena sestra Aida su bile već tu
negdje sa Romanom iz Danske, dok su Maša i Imančica sa drugom
tetkom Aidom, bratom Denisom, Almom i Edisom već u publici. Ekipa
televizije Hayat je bila na svom mjestu. Kamere su se već palile i
gasilo se svako svjetlo u sali.
- Za 15 minuta izlaziš. Spremna?
- Naravno.
- Ne boli ništa?
- Ne boli. - i Džavid je krenuo.
- Džako, stani, a zagrljaj? - smijala sam se, a on je prišao, zagrlio
me i poljubio za sreću. Izdržali smo sve trzavice, a izdržali smo evo i
ove oko koncerta.
- Evo ti tvoj koncert.
- Bravo Džavide!
Otišao je zatim na binu. Trebala sam samo još da obujem cipele.
Organizator koncerta je došao da nas obavijesti da uskoro izlazimo.
Elmir iz koncertne agencije "Stage Art” je bio naš dugogodišnji
prijatelj, kao i njegova djeca iz benda "Evolution”, koja su mi u
Zagrebu posvetila muzičku nagradu čim su saznali da se borim za
život. Te klince sam zadnji put vidjela na humanitarnom koncertu, baš
kad i Irinu. Svi smo bili sretni i nekako svečano raspoloženi. Došao je
i Alen Islamović. Super!
A brat Čelebija mi je pružio ruku i zvanično rekao:
- Idemo li , sele?
- Idemo! Jesam ja tebi rekla da ćemo mi ponovo ovako.
- Jesam ja tebi rekao. - smijali smo se putem.
Uzela sam ga za ruku išli smo hodnikom Olimpijske dvorane Juan
Antonio Samaranch. Srajevska Zetra. 16. 04. 2015. Veliki koncert u
borbi protiv raka, “Donna Ares i prijatelji”. Čuo se žamor publike.
Obuzela me radost.
 Anik je preuzeo malenog Dinu, a svo vrijeme je pomagao Džavidu
oko sitnica. Usput sam u hodniku dala intervju za Danicu i Obiteljsku
Televiziju Valentino i bila sretna što sam ipak na svojim debelim
petama sa metalnim lancem, koračala dugim hodnicima prema sceni
bez imalo nervoze i straha.
- I da je prepuno i da je sad prazna dvorana, ja znam da smo svi
spremni i on je večeras moj. Samo da zasviramo. - govorila sam
Čelebiji o svom raku, dok su se svi divili mojoj spremnosti da izađem
na binu između dvije kemoterapije.

Dovoljno je da neko namigne pa pomisliš na neki tajni znak.

Život gradiš sam, treba samo malo sreće više pameti, diši čisti zrak

- Sad ćeš vidjeti ko je Žena Zmaj, sad ima da pojedem i tebe i te

ribe, ribetine, ali prvo ću vatrom da te ispečem, jer ja sam budalo
Zmajčina, a ti obična mala vodena životinja !!!

Ako je grijeh što volim voljet ću te vječno

neka je duša moja tvoje tajno mjesto

“Princes krofne" su pjevale bez muzičke pratnje i bilo je više kao

da slušam neku odu, a ne svoju pjesmu. Oda raku pred večerašnji
ring. Moj teren. To je to.
Zbog njega i imam rogove i spremna sam da ga nabodem na njih.
A Dragom Bogu sam zahvalila na ovoj prilici i uz Njegovu pomoć
idem na scenu. Držeći ruku brata Čelebije zadnjim korakom pred
stepenicama velike pozornice ugledala sam Denisa DJ-a. Denis me
poljubio u obraz, Fanatik, Fistik, Amar, svi su bili tu, bend je već bio
na sceni i po svjetlima pred svojim očima sam znala da sam uspjela.

I kad mi srce kaže idi ne ja ne slušam ga već tjeram po svome

i ne mislim o tome
 "Princess krofne" su završile s pjesmom i djeca su bacila velika
crvena srca na pod i moje vrijeme je došlo. Uz prvu vrisku i aplauze
brojne publike ispred mene, kada je Džavid završio sa uvodom na
gitari, zamislila sam svoju bolest, to zlo koje se zove Rak i baš kao
svojevremeno Mike Tyson, odmah nokaut. U prvoj rundi. Prvo što
sam zapjevala bilo je:

"Ja nisam ona što bi pala na koljena”

Posvetila sam to raku i vjerovala sam u to. Čvrsto.

Pjevala sam visoko podignute glave dok me uplakana, iznenađena
i oduševljena publika gledala. Svi su snimali telefonima, a ja sam
tajno pozdravljala i bend i kamermane Hayat televizije. Taj trenutak
mi je značio više od onih pozitivnih rezultata Pet CT-a.
Došli smo do pjesme "Šta je sunce” moje omiljene live pjesme.
Što bi moje cure, prateći vokali rekle, ova ti je omiljena, pa ova, i ova,
i tako deset njih. Pa dobro, svi mi imamo svoje favorite, a ja sam ih
imala malo više. To je i logično, jer iako su naše pjesme naša djeca,
nisam sve svoje pjesme nazivala favoritima. Bilo je pjesma koje sam
pjevala i pisala za sebe, a neke sam radila isključivo za tržište, tačnije
po njihovom ukusu.
Ovo je bila jedna od onih mojih:

U ovom moru laži i lažnih ideala ti i ja

vezana naša srca moje za tvoje kuca
znaš me.. znam te
I prolaze nam dani i lome naša krila anđela
i sve su maske pale i prava lica dale
ja svoju nisam nikad nosila

Zvučala je fenomenalno, a ja sam je posvetila svojoj publici i svim

ljudima koje volim. Pjesmu za koju me upravo jedan od njih i
inspirisao kad mi je poslao poruku “ti si jedina osoba na estradi koja
nema onu estradnu masku .. ti si ti” .. Stefan Račić iz Vršca mi je to
napisao, a ja sam odmah napisala pjesmu “Godine”, koja se večeras
orila dvoranom, a meni dala još veću snagu.
"Vremena za nas” sam posvetila svima koji su izgubili svoje
životne bitke, a susret sa legendarni Halidom Bešlićem i “Sviraj nešto
narodno” je posebno dirnuo i očarao publiku. Naš susret na
sarajevskoj pozornici nakon 15 godina sa pjesmom koja se isto pjevala
prije 15 godina u sarajevskoj Skenderiji na festivalu Forte 2000. Bile
su to divne uspomene koje su se vraćale u ovim trenucima gdje jedva
stojim na štiklama, ali STOJIM! I to vrlo uspravno! Pobjeda. To je
bila moja pobjeda, ramena visoko podignuta, a ne spuštena do
koljena, kakva su bila prije samo sedam dana. Posao me definitivno
pokretao. Prolazilo mi je kroz glavu svašta. Vidjela sam u publici
poznata lica i sjetila se svih svirki gdje sam ih već vidjela. Bila su to
lica koja su me svuda pratila, od moje Imre, Vinke iz Splita do Bože iz
Budve i Sparte.
Išla je pjesma za pjesmom, a ja sam bila nasmijana, nije mi bilo
teško ni presvlačiti se. Mijenjale su se kreacije, mijenjali su se gosti,
Amar Česljar na udaraljkama na tom stejdžu i Ado moj školski drug,
naš vrhunski klarinetista i saksofonista, koji poput mene nije volio
teoriju, samo muziku u praksi. I naš drugi školski drug Sanel, koji je
svirao trubu uz Hamićevu harmoniku i Džavidovu gitaru na pjesmi
“Moja vilo”. Pozdravila sam i autora ove pjesme čija je porodica bila
u publici te noći, a pozdravila sam i Fistika koji mi je omogućio da je
čujem.
A onda sam sjela na velikog Zmaja koji sam dobila na poklon za
ovu priliku i predstavila ga svima. Veliki motor na sred bine je stajao
kao glavni dekor, a izgledao je poput pravog zmaja, imao je krljušt i
dugački rep i bio je zapravo moj stalak za klavijaturu, ali pošto fizički
nisam bila u stanju tako raditi, bio je pravi poduhvat sjesti - ustati uz
ribice, ostao je na pozornici kao glavna dekoracija i glavni čuvar ove
dobre energije. Ja sam trebala biti Žena Zmaj na Zmaju, a za
originalnu željeznu kreaturu se pobrinuo Todor Perduv, suprug Irine
Kapetanović-Perduv. Ona je sa mnom pjevala "Zakletvu”, a za mene
"We are the champions” uz mog Faruka Pečenkovića sa kojim imam
scena iz života za deset poglavlja. Omer je proizvodio svoju tončinu
na basu, kojim je govorio evo sine večeras sviram za tebe i za našu
Donnu. Nasko mi je na kraju rekao da u jednom trenutku više nije
mogao izdržati energiju koja je vladala svima nama. Bilo je previše
emocija. Pucali su najjači i suze su same padale svima. Govorila sam
odmah da će uz ovu novu pjesmu plakati Balkan, ali nisam ni slutila
na ovaj splet okolnosti.
Nihad Alibegović mi je pomagao cijelo vrijeme na razne načine.
Slao mi je multivitaminsku hranu iz Holandije koju smo dijelili sa
malim herojem Enisom. Kad god nismo mogli jesti poslužili smo se
tim flašicama. Kolega Enes Begović je uvijek bio dobar drug i
pjevačina, a ovaj put se pokazao i kao komšija ljudina. Najtužnije od
svega je bilo što je njegov klavijaturista Keno također bio u teškoj
borbi za život, sa tumorom na mozgu već duže vrijeme. Kenu sam
viđala na odjelu, a kasnije su ga poslali kući. Njegova borba je
preteška i Enes je bio vidno šokiran kada smo se nas troje jednom
našli sami u mojoj bolničkoj sobi. Prvu turneju po Švedskoj sam radila
upravo s njim još davne 1999. godine. A na odjelu je ležao i poznati
izvršni producent Ruždija Metanović. To je kod nas sve menadžer, a
on je mrzio kad ga neko nazove menadžerom. Moj Rule. Stalno me
zvao imenom
"Stranac", tačnije "Stranče" jer kad god smo pričali telefonom bila
sam u drugoj drzavi. Radili smo jedno vrijeme skupa, tad sam bila
previše temperamentna i ostali smo uvijek u odličnom odnosima. Moj
prijatelj Ruždija je imao također rak, koji je na jednom dijelu tijela
gotovo izliječio, ali se ponovo borio sa novom dijagnozom. Došao je
na moj koncert nakon kemoterapije, izdržao do kraja iako je bio u to
vrijeme malo lošije, nego kad sam ga vidjela prvi put u bolnici gdje
me posjetio. Bilo je puno prijatelja ove večeri i mogla bih nabrajati do
sutra.
Dok sam pjevala shvatila sam da dvorana nije prepuna. Nije me to
ni malo obeshrabrilo. Gosti su se mijenjali na bini i bila sam ponosna
na ovo magično veče, na ovu moju malu bajku u kojoj sam se osjećala
kao apsolutni pobjednik.

"Ti si muškarac koji osvaja ljepotom, a ja sam žena

što se kocka sa životom"

Zatvarali smo koncert mojom omiljenom novom baladom i u pola

pjesme sam odlučila skinuti svoj ukras sa glave iako to nisam
prethodno planirala. Odvezala sam crnu trakicu i polako skinula
masku sa cvijećem.

” .. samo shvati na vrijeme da prolazno je sve, da odeš je kasno .. ”

Ukras za glavu sam digla visoko u zrak, a publika je pozdravila

moju malu ćelavu glavu ovacijama. Svi smo u tom trenutku plakali.
Ne znam više koliko je bilo znoja, a koliko suza na mom licu. After
party kod Goge se brzo završio. Svi su otišli na spavanje, a ja sam
ostala budna do jutra gledajući slike sa koncerta u miru.
Jutro nakon koncerta Džavid se probudio kao drugi čovjek.
Gotovo je sa stresovima i svi smo bili radosni. Ja nisam ni pitala
koliko je ljudi bilo, jer to što tribine nisu ispunjene nije bio moj
problem. Moja dobra namjera je bila ispunjena, dala sam sve od sebe
da zabavim publiku da ispričam životnu priču muzičara sa rakom.
Održala sam koncert između dvije kemoterapije i moj lični zadatak je
bio ispunjen. Ali moja misija da napunim račun Fondacije nije, ali nije
me to brinulo jer sve što je bilo u mojoj moći sam uradila tako da
nisam željela preuzeti odgovornost za prazne tribine. To je problem
društva. Oni koji me vole su došli. Ostali me u ovom slučaju ne
interesuju. Adrenalin na bini je bio nešto posebno, nešto neobično
nakon mjeseci ležanja, riba i trnaca, na koje sam te večeri potpuno
zaboravila. Emocije, emocije, emocije.
Ovo je bila kemoterapija na moj način, mojom punom energijom i
srećom. Ostvarila sam cilj bila sam ispunjena ljubavlju do zadnjeg
atoma.
Pokazali smo raku zube, izišla sam na scenu, izabrala život i ovog
puta sam bila u pravu. Ništa se nije moglo mjeriti tim zadovoljstvom.
Novine su pisale vrhunske kritike, koncert je u punom smislu riječi
opravdao i ponudio i više od očekivanog. Svi koji su bili javljali su se
pod dubokim utiscima i bila sam vrlo sretna. Bila sam posebno sretna
zbog benda i zbog energije koju sam nakon najduže pauze u životu
doživjela i bila sam ubijeđena da sam svom raku zadala dobar udarac.
Poznato je da mi je rak u drugom planu, ali večeras njega nije bilo ni
na mapi.
Sabi, Anik, Elmir i ostatak ekipe su krenuli na put za Bihać,
muzičari su uskoro morali na zakazane letove i nas dvoje smo ostali
sami. Džavid je pošteno odahnuo, jer samo sedmicu pred koncert se
bio razbolio, pao u krevet tri dana i olakšanje se osjećalo u zraku.
Novine su pisale o mom koncertu sve najljepše o programu, muzici,
kostimima, o svemu sve najbolje. Interpretacije uz klavir sam najviše
voljela. Sve je bilo kao mala bajka, baš kako sam i očekivala ispunila
sam svoj san. Sve je bilo na svjetskom nivou i tako nešto se neće desiti
više nikada. Tehnički hoće, ali po emocijama nikad. Novine su pisale
posebno o emocijama i o puno, puno suza. Svi smo u jednom trenutku
plakali i mislim da je to vrhunac koncerta. Kraj. Svima nam je bilo žao
što je završilo, ail svi smo bili sretni da smo se nakon tri sata programa
konačno oslobodili svih emocija, isplakali smo se kolektivno pošteno i
bili smo spremni za neke nove runde. Novine su pisale i o slaboj
posjeti i kako je to sramota Sarajeva, ali ja nisam željela da
komentarišem, jednostavno željela sam uživati u svom osjećaju sreće,
ali nisam zadugo, jer opet su mi pokvarili raspoloženje komentarima
ni manje ni više nego o rogovima, predivnoj kreaciji namjenjenoj
mom raku simbolizirajući pakao koji prolazim i moju spremnost na
borbu, što su svi naravno shvatili, ali bilo je pojedinaca kojima to nije
sjelo, pa su se opet oglasili u ime Allaha i prozvali moje rogove
šejtanskim poslom i nema šta mi nisu govorili.
 Jedna cura je napisala da ja nisam jedina bolesna u državi i kakva
je više priča o meni, niko ne misli na one jadne bolesne i nepoznate
ljude i meni je prekipjelo. Ja jednostavno nisam više htjela da šutim i
napisala sam joj odgovor vrlo bezobrazno da je obična tuka koja nije
za mjesec dana i više reklame skontala da se to i radilo za SVE TE
DRUGE I NEPOZNATE, a ne za mene. Da je pametna i da joj je stalo
došla bi na koncert dala bi deset maraka za nečije sutra. Ovako je ona
odlučila da me napadne, da istrese sve svoje frustracije na meni i meni
je bilo dosta. Onda su me pozvali iz novina i poslali pitanja tipa neke
kolege kažu da ne bi nikad napunila Zetru da nisam bolesna. Odbila
sam uopće odgovarati na ta pitanja i nije mi bilo jasno kako ne vide
nešto lijepo, zašto niko više ne priča o muzici, zašto se traži dlaka u
jajetu i tamo gdje je nema, ne znam. Ali znam da me djevojka tim
komentarom uvrijedila na ljudskoj osnovi kad je spomenula sve te
ljude i morala sam odbrusiti. Bilo je to jače od mene. Onda su se
nadovezali na rogove i nastala je čitava drama. Digli su se i ozbiljni
intelektualci javno se izjašnjavajući o svome stavu, stajući jasno na
moju stranu, kao stražari kulture i bila sam ponosna da sam probudila
masu, masu pametnih ljudi koji sjede kući i ne rade ništa zbog nekih
svojih "rogova" i ne žele se upuštati u rasprave, ali izazvani aferom
"rogovi" nisu mogli više ćutati. Reagirali su i mediji, portali su
prenosili moje statuse, a bila sam ljuta i oštra. Koliko god ponosna na
sve što smo uradili, na sav dobar nijet i volju i predanost akciji u koju
sam toliko vjerovala, ispunila sam samo svoj san, ali ne i san drugih,
jer suma-sumare na kraju smo bili i u minusu. Velika dvorana je puno
koštala, nismo dobili Bog zna kakav popust i kad su se pokrili troškovi
ništa nije ostalo. Ja sam svoj zadatak ispunila i nisam željela da se
opterećujem ružnim komentarima pojedinaca. Komentarišu uglavnom
oni koji nisu ni bili ni vidjeli, ali eto moraju i oni nešto reći.

Molim Dubiozu Kolektiv da sad izbaci naslov Escape from

Balkan, jer ovdje samo to pomaže, a svi njihovi naslovi
pjesama su mi na neki način sudbonosni!!! Gade mi se
 komentari na rogove, bolest kao marketing, pa pitanja "šta
je sa OBIČNIM svijetom", a tukci ne vide da se za običan
svijet koncert i pravio, ne bi li se kome pomoglo, a to što oni
neće da pomognu nikome sad su im krivi moji rogovi!!!!
Jadni smo da jadnije ne može!!! Ovdje samo pomaže
odlazak iz ove tuge tužne zvane BiH. Sretna sam sto sam
odrastala u normalnijim vremenima za koja nove generacije
nažalost nikad neće saznati

Bila sam sigurna da se više neću angažovati za Fondaciju dok

potpuno ne ozdravim, jer sam vidjela da mi donosi samo stres i
nervozu. I dalje smo bili u kontaktu sa oboljelima, pomagali im na
svoj način, ali da se naše društvo naročito uključilo to nažalost ne
mogu reći. Jeste društvo bilo uključeno, ali samo kao posmatrači.
Veliki brat. Ljudi koji su došli na moj koncert su pokazali da su ljudi u
punom smislu riječi koji razumiju shvataju i solidarišu se. Moji
Krajišnici su došli, Hercegovci, a zašto se dvorana nije napunila ne
znam. Da je ljeto ljudi iz dijaspore bi je prepunili. Da li je kriv taj loš
datum ne znam. Žao mi je. Postali smo bez sumnje bezosjećajno
društvo lajkova, kupljenih diploma, ambalaže, društvenih mreža.
Društvo bez kulture i umjetnosti. Žalosno. Kad ozdravim nastaviću se
baviti ovom problematikom, Fondacijom i humanitarnim radom, ali na
jedan ozbiljniji i potpuno drugačiji način.
Posjetila me Romana iz Danske. Ostala je nakon svih sama i imala
je let tek sutra. Donijela mi je ogroman buket i baš smo se napričale.
Bila je oduševljena koncertom i kaže da me tek sada doživjela na
poseban način.
Ovo večeras je bilo nešto skroz drugačije. Prava bajka. Svjetski.
Ma sad te volim još više i bilo bi mi baš krivo da nisam došla.
- Ti si me zapravo tek sad doživjela na PRAVI način, to hoćeš da
kažeš. Hvala ti Romana, drago mi je, nadam se da će biti još ovakvih
koncerta.
- Hoće ako Bog da samo ti nama ozdravi, sad se umiri.
 Pričale smo o svemu o koncertu, o tim emocijama, rogovima,
gledala sam snimke s probe na njenom telefonu a onda smo prebacile
na mene i na bolest i rekla sam joj:
- Sinoć je na samom početku koncerta jedan mali anđeo preselio
na onaj svijet, znači tačno tad kad sam počela... - Romana se zbunila.
- Šta je bilo? Ko je preselio?
- Onog momenta kad sam se popela na binu i počela da pjevam,
jedan maleni dječak je izgubio svoju bitku. Mali Enis je umro, a meni
su to rekli tek danas. - oči su mi se punile suzama što zbog Enisa, što
zbog kompletnog stanja sa rakom u državi.
- Bili su s nama na Bjelašnici, maleni anđeo. Nije se uspio izboriti.
Niko ko nije probao ne zna kako je ovo teško.
- Draga Donna, isplači se. - Romana je plakala za mnom, a ja sam
se pitala zašto, zašto je toliko nepravde, zašto rak uzima mlade živote,
zašto nam je sve važnije od stvarnog problema. I isplakala sam se.
 POGLAVLJE XXIV

Dva mjeseca kasnije moja baby kosa je rasla skupa sa mojom

novom baštom, i što je bila gušća kosa tako je i bašta naše kuće davala
sve više plodova. Krenula sam sa rotkvicom, ubrzo brala i salatu, a
onda su došli na red mahuna, tikvica, mrkva, paradajz i sve što smo
posadili, osim luka koji je uništio Timi loveći komšijske mačke po
bašti.
Moja bašta je bila moja glavna zanimacija i nisam više išla po
emisijama, odmarala sam se i prestala čitati sve Facebook objave,
komentare, poruke, pa i vijesti. Nakon rogova rijetko bih se oglasila,
jer dosadile su mi rasprave koje nisam vodila, ali su mi bile pred
očima i bilo ih je nemoguće ignorisati. Sve je to stres, grozni stres i to
mi nije s rakom potrebno. Ignorisala sam sve, jer mi nije padalo na
pamet ispravljati krive Drine. Moj je bio cijeli svijet, ja ću se lako
spakovati i otići, Zbogom
Sarajevo, Zbogom BiH, ali šta će mali Dino, u kakvoj će on
sredini rasti, to je mene brinulo.
Bez kose, obrva i trepavica, zaukružena i podbuhla od zadnje,
devete kemoterapije, jedino sam još zablistala na modnoj pisti
zatvaranja Nivea Fashion Week-a u Sarajevu. Hana me angažovala za
reviju "Lovely Bags" gdje smo nosile torbice u bijelim suknjama do
koljena od tila koje su se savršeno uklopile uz moje Dr. Martens čizme
i bijelim majicama s tim što je moja imala i popularni hashtag
#DušmaniŠic,Šic, naše #OpetNajljepše kao #specijalnipoklon za
#DonnuAres majica sa natpisom i zlatnim slovima koja je bila i
odličan odgovor na aferu "rogovi". Bila sam toliko ljuta taj dan,
potpuno su me potresli ružni komentari i znala sam da nema nikakve
sumnje, biću aktivna u muzici, ali na staro se ne vraćam, previše stresa
za premalo sreće. Inače nisam reagirala na te stvari, ali ovo me
potreslo i kao umjetnika i kao čovjeka. Napisala sam u afektu da ću
otići iz države zauvijek zbog čega se inbox prepunio divnim porukama
ljudi da ostanem. Brzo sam se predomislila i otišla na reviju. Tamo
sam se sjetila svog mršavljenja i pomislila kako sam ipak na modnoj
pisti, iako izgledam kao zombi ali da to uopće više nije važno, ni
koliko imam kilograma, ni visina, ni frizura, ništa. Zatvarala sam
reviju svojim izlaskom na pistu, a svi prisutni su ustali i na taj način
odali priznanje uz veliki gromoglasni aplauz i bliceve fotoreportera. A
bilo je to tačno dan nakon primanja zadnje kemoterapije.
Mnogi bi se složili da odijelo čini čovjeka, a ja bih željela da se u
drugom životu rodim kao pas, da više nikada ne moram razmišljati o
tome šta ću obući i tako nadoknadim svaku minutu koju sam u ovom
životu na to potrošila. Moja Ela bi rekla da je to DUH! Odijelo možda
u današnjem svijetu i čini čovjeka, ali ma kako dobro bilo, odijelo
ponekad može od nas učiniti i pogrešnog čovjeka. Na vanjski se izgled
nisam oslanjala nikad iako sam uvijek imala šta pokazati. Puno mi je
važnije šta čovjek nosi u sebi nego na sebi, pa tako šta i sama nosim.
Eh, kad bi se svako od nas mogao umjesto odijelom pokriti svojim
djelima, imala bih najbogatiju haljinu. Svi dobri ljudi i svi umjetnici
svijeta bi imali najljepša odijela na planeti, ali puno bi ljudi tada ostalo
golo. Zato je meni oduvijek bilo važnije šta ljudi misle, rade i govore,
nego šta na sebe oblače. #DušmaniŠicŠic
#DOSTA JE
Još jedan naslov DK koji mi se pored "No escape from Balkan" i
"5 do 12" odlično uklopio. Umorna od svega povukla sam ručnu i
nakon toga se udaljila od javnosti. U međuvremenu je došlo do pravog
malog rata na mojim profilima, uglavnom su suosjećajni i
nezadovoljni ljudi na mojoj strani komentarisali da nam je sve važnije
od srži problema, a ja sam zaključila da ovi što me kritikuju se
zapravo boje moje bolesti i kriju se iza mojih rogova, jer to im je sad
opravdanje zašto nemaju osjećaja za humanitarne akcije, a ja ih ne
zanimam svakako. Ja sam samo povod za izlijev nezadovoljstva i
ličnih frustracija, jer danas smetam ja, sutra galamimo zbog gradnje
hidrocentrala na rijeci Uni, a prije toga se raspravlja o Srebrenici.
Neke rasprave su važne, neke su sa višim ciljem, a neke su potpuno
bespotrebne. Dokle ćemo tražiti razlike i javno ih isticati. Dokle
mislimo voditi bespotrebne rasprave na Facebooku umjesto da
ističemo sve što nam je lijepo i zajedničko, zanemarujući razlike da
tako podstičemo jedni druge. Svi smo mi jedan narod bez obzira da li
vjerujemo u Boga manje ili više ili nikako. Bog ne voli ni one što
osuđuju i oni nisu dobri učitelji. Riješite se predrasuda i otvoriće
vam se razne mogućnosti. Ali ne, kod nas je popularnije da
ukopavamo jedni druge i tu nije bio pomoći. Velikani su prije mene
pisali o mentalitetu Balkana. Jedan status je obilježio čitavu tu
situaciju "Rogovi", a radio Sarajevo objavilo na svom portalu:

"Lakše je izliječiti rak nego naš mentalitet"

Ja samo znam da su se i Rogovi sa tetovaže obistinili. To je taj

Zmaj sa Rogovima. Moji Rogovi su bili upravo ONI koji ih nisu
shvatali. Upravo se umjetnost našla obješena na tim rogovima, ubila je
sama sebe, isto kao što sam i ja skoro ubila sebe ubijanjem svojih
emocija. Uništavanje kulture nas je dovelo do toga da se ne
prepoznaju više nikakva prenešena značenja, jer sve se prati i shvata
zdravo za gotovo, čitaju se samo naslovi, izvlači se iz konteksta, nauka
je potpuno zamijenjena vjeronaukom i zanemaruje se razum i tako
postajemo vrlo površno društvo. Djeci se ne čitaju bajke, svi žele da
su odrasli čim se rode i raduju se svijetu odraslih koji jedva čeka da ih
proguta u sistemu globalnih pravila. Svi smo odgovorni za stanje
društva i meni je bilo drago da su se digli intelektualci, veliki ljudi
kulturnih oblasti, profesori, pisci, glumci zgroženi reakcijom
pojedinaca, ali pojedinaca koji su bili previše glasni da bi se samo
ignorisali. Zaboravila sam na sve afere i razmišljala sam pozitivno,
samo o onim ljudima koji su pokazali podršku i kojih je bilo puno
više. Dobrih ljudi je bilo bezbroj, ali svi su se pred problemom
povlačili, uglavnom ćute i govore, neka, proći će. Tako sam i ja
govorila za kvržicu da je nevažna, proći će, pa uskoro saznala za
metastaze. Pozitivna energija, ljubav i prijateljstvo, vjera i kreativan
duh i važnost sadašnjeg trenutka su jedina kemoterapija za kvržice
društva koje prijete da metastaziraju i unište nam dušu. Rak društva se
samo tako može pobijediti. Najbolja zaštita protiv raka je preventiva,
zato ne znam kome šutimo od koga to bježimo sami među sobom u
najljepšoj maloj zemlji na svijetu gdje brat na brata skače u avliji pred
svijetom. Uđi u kuću, lijepo mu reci, podijelite komad kruha i sve će
mu se reći samo. Dobri ljudi su mi otvorili svoja vrata, svih vjera, svih
nacija, dali mogućnost da vidim koliko me vole, koliko im je stalo do
života i bili su moja armija koja ne da da padne zid koji me čuvao od
svih napada. Nuspojave su bile najjače nakon zadnje kemoterapije.
Nije bio petak, nego utorak. Primila sam je, a još se ni od osme nisam
oporavila potpuno. Deveta me ubila, a više niko nije pitao kako sam,
jer su mislili nakon koncerta i revije da sam odlično, a zapravo sam
bila najgore do tada. Ručna kočnica! Tišina. Uživala sam u miru naše
bašte i zdravstvenom progresu.
Sjetila sam se prošlog ljeta i svojih fotografija sa zastavom Bosne i
Hercegovine i možda su to bile i moje pozdravne fotografije. Vaša
Kraljica Balkan Žurke je odlučila da spava. Zauvijek. Rodila se nova
Donna Ares sa prtljagom starih pjesmama i novih snova. Kada me
Radio M izabrao za Najpozitivniju ličnost godine 2014, ispričala sam
vlasniku Mirsadu Ibriću i Bati novinaru Expressa iz Njemačke, koji su
me posjetili sa Zuzi Zu na Bjelašnici, o onom snu ezana i gospodin
Ibrić mi je tada rekao: “Piši knjigu”. I ne samo on, mnogi su mi rekli
da zabilježim iskustvo sa rakom i nakon rogova sam se u strogoj
izolaciji primila posla.
Kosa se polako vraćala, trepavice su bile po par milimetara, a i
male obrve su se nazirale. Prvo se pojavila mala kratka baby bijela
kosa, a onda i tamnije dlačice koje će biti tamnoplavi gusti pramenovi
za par mjeseci. Prve dlačice sam depilirala tačno pred odlazak na
more. Mnogi su se čudili što sam se odlučila na taj potez, a ne na
planirano zračenje. Prekinula sam protokol. Otišla sam na to slikanje
pred zračenje gdje uzimaju mjere i tetoviraju male tačkice kao sigurne
tačke zračenja.
Morala sam se odmoriti od svega i pokušati živjeti makar mjesec
dana na sopstvenom imunitetu, otići na more jer nakon zračenja više
neću smjeti na sunce. U proceduri je zahtjev za PET CT, a Džavid i ja
smo odletjeli u Tursku na zasluženi godišnji odmor u Kemer kod
Antalije. Većina je bila protiv tog odlaska na more zbog sunca koje
izaziva rak kože, rak uopće i zbog ugroženog imuniteta i nuspojava
koje su i dalje bile prisutne. Uskoro ćemo zaplivati zajedno - ja, moj
rak i moje ribice koje me nikada nisu napustile. Zaplivaće skupa sa
mnom i bila sam sretna da se približio taj dan. Morala sam se testirati i
uvjeriti se sama na svojoj koži koliko će mi i hoće li sunce (u debeloj
hladovini) pomoći ili odmoći. Bila sam spremna na sve rizike iako
sam i ovaj put otputovala bez ijednog lijeka sa sobom.
Stigli smo u Kemer, lijepi turistički grad na obali okruženom
planinama. Taj planinski zrak pomiješan sa morskim je utjecao i na
temperaturu i kvalitet mora i bio nešto što mi je jako prijalo. Sjedili
smo tako sedam dana jedući lubenicu kraj hotelskog bazena, družili se
sa strancima, pisala sam dosta i jela uglavnom povrće, a predvečer bi
se spustili na plažu na kupanje, ali ne svaki dan.
U startu sam prekrižila mogućnost kupanja u bazenu, zbog
nedavnog gineokološkog pregleda, potencijalnih bakterija u bazenu,
klorisane vode i svih nevidljivih nećistoća. Družili smo se sa divnim
ljudima iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Rusije, Njemačke ili smo se
vozili na malom električnom motoriću sa dva odvojena sjedišta i
velikom korpom savršenim za gradske gužve. Uživali smo u vožnji
najviše, jer drugih uzbuđenja pored plivanja nije ni bilo.
Prvi ulazak u more je bio nešto genijalno. Kako nekakvo
oslobađanje. Prvo sam jedva ušla zbog osjetljivih stopala, a onda sam
se pustila u more imala sam osjećaj da su sve brige i problemi nestali.
Odjednom sam osjetila potpunu slobodu.
- Džavide... pa ovo je genijalno. Ja plivam čovječe, a plivaju i rak i
ribice. Jesam ti ja rekla da ću te voditi na more. - obraćala sam se raku
i govorila dok smo plivali. Smijali smo se. Džavid je bio sretan zbog
mene a i svi naši ljudi s plaže su posmatrali taj događaj. Zadržala sam
se u vodi. Bilo je neopisivo. Divno. Genijalno.
- Džavide, upravo sam pustila raka u more.
- Šta si?
- Upravo sam pustila raka u more. Gdje mu je i mjesto. Halo, ja
plivam. Ovo se ne dešava, a i ovaj rak više neka otpliva što dalje, jer
mi je dosadilo. Radila bih nešto a on me samo koči svojim
tretmanima, al nebitno, bitno je da ja plivam. Ama ovo se ne dešava! -
bila sam nasmijana u vodi kao onda kad sam shvatila da sam mršava.
Još jedna mala pobjeda.
- Dešava, dešava. Još malo ćeš ti biti zdrava, ali potpuno.
Ni sunce nije bilo tako jako i iskoristila sam vrijeme u vodi da
plivam, ne da se prenemažem i plutam, nego da plivam, snažno. I
zaista kao da sam u tom trenutku pustila neman. Kao da je sve loše
otplivalo daleko, a ja ostala kraj crte u moru u dozvoljenoj zoni za
kupače.
Kao da su sve brige svijeta otplivale tog trenutka. Nisam otišla ni
na terapiju Avastinom koji sam nastavila primati svakih 21 dan i
prestankom kemoterapije jer postalo ga je ponovo nemoguće plaćati.
Oslobodiću se malo otrova, već su mi uzeli mjere za zračenje i išlo mi
je na živce što svi za zračenje govore "nije to ništa" i odlučila sam da
ništa ne radim do PET-a, da se dobro odmorim, odem na more, pa kad
se vratimo dijagnostika, pa terapija. U zadnje vrijeme, tačnije par
mjeseci nisam vidjela svog doktora, ali jesam obavezno viđala
dr.Elmu koja je divna i nikako joj nije sviđao moj prekid terapije
Avastinom i odbijanje zračenja, ali sam joj odmah obećala da
nastavljamo odmah poslije mora.
Sjedila sam tako jedan dan u omiljenoj pozi u debeloj hladovini u
kupaćem kostimu i stigla mi je slika u inbox. Slika ultrazvuka. Zatim i
snimak. Mala beba, četvrti mjesec, podbočila se i razmišlja koga će
prvog upoznati kad za Novu godinu i ugleda ovaj svijet. Iako su svi
stručnjaci svijeta rekli da je to potpuna utopija i da se ne nada uzalud,
jer ne može više da zatrudni, moja Maša je vjerovala, molila se, bila
strpljiva i zanijela. Mali zmaj je na putu i skupa sa mnom će slaviti
rođendan i odmah sam se sjetila Plave džamije, Mašinih suza, moje
želje da ozdravim i bila sam zahvalna Bogu što nas je sve pripazio.
Dok smo Sabi i ja nedavno sjedile u bašti naše kuće i slušale glas Papa
Franje koji je iz Vatikana došao u naše Sarajevo, obuzeo me lijep
osjećaj, kakav se uglavnom javlja kad pričamo ili razmišljamo o vjeri.
Po onom kako sam se osjećala bila sam čini mi se zdravija od
većine ljudi. Bio je mjesec Ramazana, mjesec želja i praštanja, a sa
mnom su opet zakuhali zbog slike u kupaće kostimu. Željela sam
slikom poručiti da iako sam se tek riješila kemoterapije i imam rak
skupila sam hrabrost da sjedim na plaži, u hladovini i ako mogu ja to
mogu svi oboljeli koji se kriju od sunca, jer im je neko tako rekao. A
onda opet haos i reakcije, pa čak i karikature. Pa jel to Allah zabranio
da idemo na more? Pa šta uopće tražiš na Facebooku ako postiš, pa
Facebook nije mjesto za upućivanje na pravi put. Za mene je sunce
izvor života. Bez sunca i ne možemo živjeti i vitamin D je najlakše i
jedino tako moguće prirodno obnoviti. Opet sam pomislila na Švedsku
i Dansku gdje na svaku zraku sunca ljudi podižu lica prema svjetlosti
dok čekaju svoj prijevoz ili zeleno na semaforu. Sunčaju se svaki
slobodni trenutak i pune baterije za hladnuću koja je tamo ipak
prisutnija. Naravno moje izlaganje suncu nije podrazumijevalo prženje
i ležanje na plaži, ali jeste brza kupanja i onda povratak u hladovinu.
Bitno je zapravo da smo na zraku. Sunčeve zrake će već same pronaći
put do nas.
Vratili smo se s mora preporođeni. Osjećala sam se odlično i da
nije riba i ribica bila bih kao nova. Kosa mi je rasla sve više, ali nije
bila dovoljno gusta, pa sam je stalno brijala na keca. Ramazanu se
bližio kraj, a vrućine su bile sve veće. Na povratku nas je dočekala
zarasla bašta i novi plodovi tikvica, mahuna i radovala sam se što ću
oko toga imati posla. I metvica je narasla. Poslovi u bašti su me baš
opuštali.
Čekali smo da nam jave termin za PET CT i nisam bila nimalo
nervozna. Očekivala sam dobar nalaz, bez metastaza, bez proširenja, a
ako ga više i ne bude onda je to bonus. Pomirila sam se s tim da je
jednom rak uvijek rak i tražila sam zapravo način kako živjeti s njim
za slučaj da ga još ima. Nisam željela biti pobjednik po cijenu života,
u smislu da izliječim rak a ostanem polu-živa zbog silnih tretmana koji
užasno iscrpljuju. Pokušavam naći balans. Ako postoji način da
održavam ovo trenutno stanje bez obzira na to koliki je tumor,
prihvatam taj način i sve načine samo da se ne operiše ništa još makar
nekoliko godina.
Uglavnom se dešava da padnemo i očekujemo da će nas doktori
spasiti i da će se oni za nas boriti. Hoće, ali je još bolje ako i mi u
tome učestvujemo. Sve je u glavi. Ako dozvolimo da nas rak pojede,
bez greške će nas pojesti. Ali ako idemo pozitivnog stava naprijed s
ciljem da ga počistimo, ima za nas nade i da ga izliječimo. Nažalost
neke se dijagnoze otkriju prekasno, ali bilo ko ko ima malo snage
mora pokušati sa borbom. Planirali smo otići za Bihać dok imamo još
slobodnog vremena, dok nisu krenule nove terapije na Odjelu
radiologije. Sjedila sam na terasi u bašti, ovaj put sa Timijem i slušala
glas Dine Merlina, mog Čarobnjaka i publike sa prepunog stadiona
Koševo "Idemo dalje, sve do medalje", a ta me pjesma pratila i na
Bjelašnici , gotovo svakodnevno. Idemo dalje.
 POGLAVLJE XXV

Vozili smo se lagano prema Bihaću iz Travnika, gdje smo bili u

posjeti veoma dragim ljudima i našem Fistiku. Bio je Bajram. Od
Bajrama do Bajrama smo dobrog posla napravili i bilo bi super kad
tog tumora više ne bi bilo, jer ja se osjećam odlično i nikakve logike
nema da je još nekakvo zlo u meni, jer organizam mi funkcioniše
najbolje. Čak bolje nego prošlo ljeto pred bolest i gotovo sam
zaboravila kako je to kad si skroz dobro.
Tetka i tetak Petka su bili na moru, mama u Holandiji, sestra i
Dino sa tetkom Aidom, Denisom i ekipom, baš kako smo se okupljali
dok smo i mi bili djeca, a moja majka je bila kod kuće sama. Htjela
sam je iznenaditi i uspjela sam u tome. Nadoknadile smo sad zagrljaje
i poljupce i za onaj prošli Bajram koji sam zbog odlaska u bolnicu
propustila.
Kod Sabi je bilo sve po starom. Bila je uvijek radosna što se
vidimo. Vidjela sam se sa DJ Denisom i Sjenom. U Bihaću i nije bilo
sadržaja, jer su u najtoplije doba dana ljudi bježali kraj Une, u hladnije
dijelove grada. Dogovorila sam još jedan pregled kod doktora
Kulenovića. U međuvremenu je i tetka stigla s mora, a ja sam ih onda
obišla obje. Sabi je bila raspoložena, malo smo lunjale po gradu, nije
bilo nigdje nikog zbog vrućine, a nama je to ovaj put odgovaralo.
Otišla sam konačno na pregled kod dr. Kulenovića i odradili smo
pregled. On se ponovo zabrinuo i više nije bio sretan kao prilikom
posljednjeg susreta. Zadnji put je rekao da sve izgleda kao da ništa
nije bilo, ali sada je sumnjao čak i na recidiv, a ja sam sumnjala na
onaj isti tumor koji je tu i bio, ali se možda na prethodnom, nedavnom
pregledu prije dva mjeseca nekako samo sakrio.
- Kako sam bio sretan zbog onog zadnjeg pregleda, taman sam
mislio da ćeš ga počistiti, ali ja tebi moram reći da ga opet vidim i sad
mi je baš žao. Ali ti ćeš kao i do sad to hrabro da podneseš. Izdržala si
najgore. Odradi još to što moraš i vidimo se na kontroli.
Dr. Sulejman Kulenović je bio zaista divan čovjek i više se nije
libio da mi kaže istinu. Shvatio je da se meni može pomoći samo ako
mi se sve kaže, jer ako mislim da sam dobro, a nisam, sigurno je da ću
se i ja opustiti.
Svratili smo do tetke Aide i Denisa i pričali o liječenju uglavnom,
o ovom pregledu,a tetka me hrabrila iskustvima drugih sa radijacijom i
prihvatila sam to bez ikakvih problema. Što se mora, mora se. Pet CT
će tačno pokazati.
Sabi se nasekirala zbog tog nalaza, ali ja nisam pravila nikakvu
dramu. Bilo je kako je bilo. Nedavno sam pročitala da je najbolja stvar
zapravo pokušati živjeti sa svojim rakom u simbiozi i tretirati ga kao
kroničnu bolest i ja sam zapravo baš na tome i radila i pokušavala sam
naći sve moguće načine za samoodržavanjem, bilo šta samo ne
operacija. U međuvremenu su javili za termin za PET CT i morali smo
se iznenada vratiti u Sarajevo. Moje tijelo mi nije davalo nikakve
signale, osim što se ponovo pojavilo blago krvarenje iz rodnice,
tačnije mrljanje, po čemu sam odmah znala da taj tumor nije završena
stvar.
Na Odjelu nuklearne medicine su svi bili ljubazni i susretljivi.
Došla sam rano na zakazani termin i smjestili su me u malu sobicu kao
u Turskoj. Ležala sam tako sat vremena, a u međuvremenu sam
primila i kontrast u venu. A preznojili smo se i ja i medicinar koji je
tražio venu za braunilu, i naravno našao je tek iz drugog puta, a bilo je
i bocanje u prst zbog mjerenja šećera koji je bio u normali. Uskoro
sam bila u mašini i sve je bilo gotovo do podne.
 Sve sam imala i radila sta sam željela, sve sam stekla svojim
radom, ali sam bila nesretna. Možda skoro i neshvaćena ili se bar tako
ponekad osjećam. Uvijek su me ljudi voljeli i ja njih. Nisam imala
problema sa ljudima nego sama sobom i ličnim izborima. I nisam bila
nesretna zbog onog što imam ili nemam, nego zbog sistema u koji sam
upala, a u kojem se baš i nisam pronašla. Ne krivim nikog u sistemu,
jer u svi rade po sistemu. Bila sam nesretna iz razloga što me kočilo
nesto treće, nešto što nema veze ni sa mojim pa ni Džavidovim
sposobnostima. Ali umjetničku prazninu kompenziramo za potpunu
komercijalu lijepu i sjajnu, uspješnu, ali vremenom postajemo mašina
sa sve manje duše i sve manje topline. I bez emocija. Nismo mi krivi
za to. Naše sposobnosti su ogromne. Kriv je sistem ovog ludog tempa
života u kojem sam dobila sve, a izgubila sebe. Oboljela sam od raka
grlića maternice sa metastazama na limfu, limfne čvorove i pluća.
Tumor je zahvatio i maternicu i za dlaku sam se izvukla. Ako je stres
aktivator bolesti, onda sam ja i imala čime da je aktiviram.
Nisam bila tužna kad sam se razboljela, bila sam tužna prije
bolesti. Zašto kad imamo sve ne dobijamo ništa, i zašto kad gubimo
život, počinjemo živjeti, nisam mogla da shvatim. Sretniji su bili oni u
sistemu. Njihov balans je sistemski raspoređen. Njihov život je u
minut isprogramirani i oni imaju sate za jogu, sate za frizera, sate za
porodičnu sreću. A mi slobodni van sistema smo lovili sreću i nismo
imali isprogramirane živote. Živjeli smo pri tom duplo brže. A da bi
opstali u ovom ludom svijetu i vremenu, mi ne biramo zakočiti, nego
dodajemo gas još više i još silovnije do potpunog zabijanja u zid. Ja
sam se zabila u zid. Donna Ares nije izgubila glavu, ali je izgubila
svoju plavu kosu. Simbol jednog vremena..
Ja sam sretno dijete. Prepoznala sam svu svoju snagu, uspjela sam
da se iskopam iz groba u koji sam se sama zakopala i pronašla sam
vjeru da otjeram strah. Spoznala sam Boga na svoj način, približila mu
se više, jer samo molitva sudbinu mijenja. 24.10. je moja sudbina
imala dva puta. Odabrala sam put života. Ljekari su dali sve od sebe u
spašavanju života bosanskog umjetnika koji se tog dana ponovo rodio.
 Znam da mi je pomogla kemoterapija, ali znam da mi je pomogla i
alternativa pri podizanju imuniteta. Znam da mi je pomogla marihuana
da izdržim ovaj ludi tempo i spustim loptu na zemlju, ali i kapi tata
Smaje. Nisam izliječila bolest i još uvijek sam na onkološkim i
radiološkim terapijama. Još me tetke zovu svaki dan i još uvijek bi
trebala da nabavljam Avastin. Još uvijek mi Džavid provjerava oči,
dok Sabi zna po glasu. Moja stara majka je ponosna na mene. Sestra i
dalje brine, ali je puno opuštenija. Počela je i izlaziti i zabavljati se. Na
otpusnom pismu još uvijek ne piše da sam izliječila rak, ali imam više
od dokumenta da sam ga pobijedila, a to je upravo ovo slovo na papiru
koje ću uskoro i potpisati. Više validno od otpusnog pisma. Zatvorila
sam jedan dio. Jedno bogato poglavlje veličanstvenog života
spremnog na promjene. Otvaram novi list. Rak nije kraj, rak nije smrt,
jer dokle god smo živi moramo živjeti!

Saznali smo brzo nalaze PET CT-a. Tumor je još prisutan, tačnije
žarište od 1 cm. Metastaza nije bilo i po tom pitanju smo bili sigurni.
Odlično. Hvala Bogu. Nije se povećao. To je važno. Ne ide mi se baš
na zračenje. Zračenje ubija, ali i kemoterapija ubija, pa sam je
preživjela. Idemo dalje. Voda s limunom, med s kunicom, đumbir, tata
Smajo i ostali pripravci su spremni. Banana kažu prije i jedna poslije
terapije.
Moje liječenje se intenzivno nastavlja i sreća pa smo otišli na
more. Baterije su pune. Nastavak slijedi. Alisa u zemlji čuda neki novi
dio, ali moja Alisa se više ne boji, našla je prijatelje i novu avanturu
počinje sa osmjehom.
Kažu kakav gazda takav pas, odnosno kućni ljubimac, a u ovom
slučaju i domaćin. Gazda sam bila Timiju i bio je miran, veseo i
razigran, a domaćin sam i dalje ovom raku koji je izgleda uporan
poput mene, samo nisam sigurna da i on ima rogove. Uskoro će mu
zmaj poslati vatru i spaliti ga potpuno zračenjem.
Za ponedjeljak je zakazano zračenje. Odjel radiologija.
 ZAVRŠETAK

Svi ćemo jednom umrijeti, samo je pitanje hoćemo li svi svoje

živote proživjeti. Dok jedni razmišljaju o drugima i tuđe živote žive,
drugima život prolazi u strahu šta će neko reći i dok bolesni čekaju
konačna izlječenja, ja nisam gubila vrijeme i živjela sam punim
plućima u svim uvjetima. Ovdje i sada.
Da sam sjedila i čekala da izliječim rak i tek onda nastavim sa
životom, nikada ne bih saznala ovo što znam danas. Zašto kad imamo
sve nemamo ništa i onda kad izgubimo tek počinjemo voljeti život?
Zašto me Bog nagradio ovim iskušenjem u početku nisam znala.
Da sam ostala pri tom da me kaznio, vjerovatno bih se brzo predala,
dosadilo bi mi i izgubila bih bitku. Prihvatila sam bolest na drugačiji
način i odlučila živjeti u simbiozi sa svojim rakom. Za ovakvu
zajednicu i harmoniju suživota potreban je dobar imunitet, alkalan
organizam i pažljivo birana terapija, redovna kontrola i puno
povjerenja u doktore, ishranu i sve što izaberemo na putu ozdravljenja.
Ovo najveće životno iskušenje, umjesto da me porazi i sruši,
podiže moju samosvijest na jedan potpuno novi nivo. Otvara nove
vidike, donosi nove divne ljude i pomaže mi da shvatim Boga i smisao
našeg postojanja. Svako na ovom svijetu je dobio zadatak, ali je
pitanje da li će ga ikada otkriti. Ljudi se svakodnevno mole da se
približe Bogu. Ja se nisam nikad molila na njihov način, pa sam ipak
doživjela sva ona divna iskustva kroz vjeru. Dok jedni i dalje
raspravljaju o mojoj tetovaži, drugi je nikada neće ni imati. A mnogi
bi je potajno željeli. Ne bojte se tetovaže. Kriminal se više ne radi s
tetovažom, nego s kravatom. Nemojte se bojati tetovaže i marihuane.
Strahujte od svake mržnje, a posebno one nacionalne. Ja osobno
nemam tih problema i samo mi bude žao kad me mrze zbog rogova,
ali to nije moja mržnja, to je tuđa bolest. Svako ima jedinstven odnos
prema Bogu ili ga nema nikako i to je samo naša, lična i više ničija
stvar.
Sada je jasno zašto je naša veza bez papira jača od svakog braka.
Ovo iskustvo je potvrdilo da bez ljubavi nema sreće i da je porodica
temelj društva. Donosi nove talente koje sam spremna podijeliti sa
svijetom. Vrhunski smo umjetnici kad god to poželimo, ali jedino i
isključivo bez potajnog razmišljanja koliko će to poremetiti naš
sistem. Svi smo mi robovi nekog sistema. Poenta je pronaći što više
vremena za sebe i potrošiti ga u nešto pametno. Kvalitetno. Kreativno.
Zabavno. Smijati se. Grliti se. Ljubiti se. To je život. To je prava
sreća. To je imunitet.
Iskrena namjera uvijek nalazi pravi put ka ostvarenju. Pojavljuju
se i uljezi. Odmah ih treba eliminisati. Eliminisati sve iz života što nas
čini da se osjećamo u bilo kom smislu loše, ne treba gubiti vrijeme i
uvijek treba tražiti rješenja.
Kažu da vrijeme liječi sve rane, ali ne zaboravite, vrijeme prije
svega PROLAZI. Ne trebamo čekati da ozdravimo, da nas vrijeme
izliječi da bi živjeli. Živjeti biramo dok smo živi. Padnemo li, lako se
predati. Svaka šteta koja se može nadoknaditi nije šteta. Šteta je kad
izgubimo nekoga. Nisam se predala nego sam zaronila duboko u svoj
um i pronašla davno izgubljenog ratnika koji mi je pokazao da ponovo
mogu biti šta god poželim, bitno je samo da to istinski zaželim.
Pobijedite strah, pobijedit ćete sve.
Rak je neizlječiv, ali nije nepobjediv. Ja sam svog pobijedila - ali
sam i dalje na onkološkim i radiološkim tretmanima. Vjerujem da
ćemo ga jednom i izliječiti.

Kazni me o Bože kazni me za sve ali voljeti to nauči me

 Brzo sam shvatila da Bog nema nikakvog razloga da me kazni, ali
nije dovoljno voljeti drugoga. Znam šta sam htjela reći tim stihovima.
Imala sam ljubav, prijatelje, porodicu, vjernu publiku, kućnog
ljubimca i voljela sam svog Džavida najviše na svijetu, ali to nisu sve
ljubavi. Morala sam naučiti suštinu i vrijednost svake. Zato mi je Bog
i dao ovo iskušenje. Hvala ti Bože što si me naučio da volim sebe.
Jedino još to nisam znala.
 Zahvalnica

Putovanje u Zagreb, odgođeno zbog saznanja o dijagnozi, smo

nadoknadili u onih "dva mjeseca kasnije" što je bio dovoljan znak da
život ide dalje. Žurka u klubu "City" pred odlazak u bolnicu ipak nije
bila moja oproštajna. MC Sjena je bio u pravu, moja oproštajna od
Kraljice Balkan Žurke je bila u ljetnom otvorenom klubu "Bistro" u
Bihaću kod Amira i Edite, koja me obilazila redovno i u Bihaću i u
Sarajevu. Nikada neću zaboraviti kako me hranila kokicama i brisala
vlažnim maramicama na DIP-u, na tom trinaestom spratu Odjela
onkologije. Ista ta Edita je plakala pola mog koncerta u Sarajevu, a
onda isto tako uz "Vilu" u Bistrou. Puno je prijatelja koji su mi
pomagali i kad bi ih sve nabrajala ne bi se ova knjiga ni završila, jer
borba sa rakom još uvijek traje.
Biram opciju da im se zahvalim osobno, a ovim putem se
zahvaljujem svima koju su odvojili vrijeme i zavirili u moj mali novi
svijet u ovo djelo života "Sobu za nikoga".

Voli Vas Vaša Žena Zmaj

Donna Ares
 Kazna
(Donna Ares)

Volio si me
A ja sam plakala što nisi nikad me
lagao, kao što sam lagala ti ja
sve sam slagala
nisam te zaslužila

Oprostio si mi
Sve moje prevare sve grijehe moje si
praštao, a ja tebi nisam ni jedan
nisam ni jedan
jer ti ih nisi imao

Da li ću voljeti i praštati ko on ikada znati ja

Kazni me, o Bože kazni me za sve ali voljeti to nauči me

Volio si me
Svi su govorili da nisam za tebe
A ti si živio sve dane za mene
Samo za mene
A ja sam uzela ti sve

Vremena za nas
(Donna Ares - Radovan Rale Vujadinović)

Zatvori vrata kada kreneš i odustaneš od mene

Zidovi reći će ti zbogom
A znam da plakaće za tobom
 Još uvijek ponekad ostavim ti ključeve ispod otirača
Za svaki slučaj, za dragog gosta što je nekad bio tu
Tu kraj mene

Vratim sat unazad da ovaj dan mi duže traje

Ova luda još, još na vremenu ti daje
Nisi mi najavio, nisi mi datum rekao
Pa da brojim to malo što je ostalo
Vremena za nas

Ali ja se bojim da kao svi ne pomirim se sa tim

gdje si sada ti

Tjeram po svome
(Donna Ares)

Dovoljno je da neko namigne pa pomisliš na neki tajni znak

Život gradiš sam treba samo malo sreće više pameti
Diši čisti zrak

A onda pojavi se neko pa ti kulu sruši ne pita za cijenu

A ti od bola umoran
I u oči gledaj sve ljude
Slomi najjače
Budi slobodan
Baš kao ja

Ako je grijeh što volim, voljet ću te vječno

Neka je duša moja tvoje tajno mjesto
I kad mi srce kaže idi
Ne, ja ne slušam ga već
Tjeram po svome
 I ne mislim o tome

I baš je lako kad si mlad, kad si lijep i naivan

Da te slome, da te slome
A da prižnaš svoju bol, ma zaboravi na to
Nemaš kome, nemaš kome

Godine
(Donna Ares)

U ovom moru laži i lažnih ideala ti i ja

Vezana naša srca moje za tvoje kuca
Znaš me
Znam te

I prolaze nam dani i lome naša krila anđela

I sve su maske pale i prava lica dale
Ja svoju nisam nikad nosila

I zato ne krijem godine

One su me tebi vodile
I od mene nosile
Sve ono najbolje

Ja ne krijem godine
Svaka mi je tuga ponosna
I od mene ostaje
Sve ono najbolje
Ono najbolje tebi ostaje
Zauvijek volim te

U ovom moru laži gdje pravda se ne važi sanjamo

 Da sutra biće bolje, ma samo glavu gore
Znaš me
Znam te

Ne kradi Bogu dane, ne lomi svoja krila anđela

I sve su maske pale i prava lica dale
Ja svoju nisam nikad nosila

Suze moje plaču za oboje

(Donna Ares - Jelena Nikolić)

Ti si muškarac koji osvaja ljepotom

A ja sam žena što se kocka sa životom
I nikoga ne volim
Ja samo se svetim
Što njegove ruke više na sebi ne osjetim

I onda hrabro kreneš srce da mi osvojiš

A ja ti lažnu sreću prodam jer ono ne postoji
Srce je moje neko davno ukrao
Više ga nije, nikad ga nije vratio

Hajde uzmi me jako, muški snažno

Voli me
Samo shvati na vrijeme da prolazno je sve
Da odeš je kasno

Hej

Hajde da volimo se Jednom se živi zar ne?

U noći bez svitanja nudim ti samo sjećanje
 A sutra je novi dan i slaba jača sam
Pravim se da dobro je
Suze moje plaču za oboje

Ti si muškarac koji osvaja sve lako

A ja sam žena koja dobija polako
I nikoga ne pamtim oko mene je zid
Jer poslije njega ja ne znam za ljubav
ja ne znam za stid

I onda hrabro pružaš ruku ma spusti je slobodno

Ja ne grizem ali pogled to te je opeklo
To nije duša nad njom i Bog je plakao
Ona je davno otišla ravno u pakao

Hej

Ja nemam ništa da ti dam

ništa osim plamena
ti si utjeha i to je istina

Hej

U vatri već gorimo

dok lažno se volimo
Da odeš je kasno
Ljubi me strasno
Vrisni glasno

Hej

Hajde da volimo se
jednom se živi zar ne?
 U noći bez svitanja
Nudim ti samo sjećanje

A sutra je novi dan

I slaba jača sam
Pravim se da dobro je
A suze moje plaču za oboje

Za oboje

izvor: edwinm
obrada: BABAC