SVEUČILIŠTE U RIJECI

FAKULTET ZDRAVSTVENIH STUDIJA

PREDDIPLOMSKI STRUČNI STUDIJ FIZIOTERAPIJE

AKTIVNOSTI ZA POBOLJŠANJE RESPIRACIJE

Seminarski rad

Ime i prezime studenta: Klara Leskovar

Ime i prezime profesora: prof.reh. Verner Marijančić

Rijeka, veljača 2020.

Sadržaj
1. UVOD……………………………………………………….…………………………………2
2. ANATOMIJA………………………………………………………………………………….3
3. MEHANIKA DISANJA……………………………………………………………………….6
4. AKTIVNOSTI ZA POBOLJŠANJE RESPIRACIJE………………………………………….6
4.1. Prevencija…………………………………………………………………………………….6
4.2. Respiratorni trening…………………………………………………………………………..7
4.3. Alternativne vježbe disanja…………………………………………………………………..9
4.4. Ispravljanje posture tijela……………………………………………………………………10
4.5. Aerobna tjelesna aktivnost…………………………………………………………………..11
5. Zaključak………………………………………………………………………………………13
Literatura…………………………………………………………………………………………14
Prilog……………………………………………………………………………………………..16

1
1. UVOD

Disanje je fiziološki proces bez kojeg nema opstanka ljudskog organizma. U toku procesa disanja
dolazi do strujanja zraka kroz dišne organe ili ventilacije, difuzije kisika i ugljikovog dioksida
između alveola i krvi, prijenosa kisika i ugljikovog dioksida tjelesnim tekućinama i krvlju i
regulacije same ventilacije(1). Može biti pod utjecajem naše volje, ali poglavito je to spontani
proces kojeg kontrolira autonomni živčani sustav. S obzirom na to za očekivati bi bilo da ljudi
pravilno dišu. Međutim, disanje je kod mnogih plitko i ubrzano te ne dolazi do iskorištavanja
potpunog potencijala i kapaciteta pluća. Stoga je svrha ovog seminarskog rada prikazati
aktivnosti koje spadaju u domenu fizioterapije, a služe poboljšanju respiracije. Vježbe disanja
trebale bi biti jedna od primarnih tjelesnih aktivnosti s kojima osoba započinje i završava svoj
dan, ali i sama tjelesna aktivnost u općoj populaciji trebala bi biti zastupljena u znatno većoj
mjeri. Fizioterapeuti su ti koji bi trebali i pomažu u prevenciji deficita, kako plućnih tako i
ostalih, koje nastaju kao posljedica neaktivnosti organizma, ali i liječenju istih kroz edukaciju
mase o štetnosti tjelesne neaktivnosti, poticanje na aktivniji život, edukaciju o tome kako vježbati
i kako izvoditi vježbe disanja. Aktivnosti za poboljšanje respiracije mogu se koristiti kod zdrave
populacije u svrhu prevencija i postizanja maksimalne tjelesne sposobnosti, ali i kod stanja kao
što su zadržavanje sekreta u dišnim putevima, kronične opstruktivne plućne bolesti, atelektaze,
upale pluća, kod emocionalnih problema i tako dalje. Najčešće se provodi fizički trening koji
podrazumijeva vježbe za jačanje mišića koji sudjeluju i pomažu u procesu ventilacije, jačanje
mišića udova, vježbe disanja, učenje tehnike disanja, posebno je bitan aerobni trening, edukacija
u smislu prestanka pušenja koje nisu bitna samo kod osoba s bolestima pluća već i kod svih
ostalih kod kojih se pojavljuju depresija, anksioznost, tjeskoba i straha.(2) U ovom seminaru
bavit ću se mogućnostima poboljšanja disanja kod zdrave populacije.

2
2. ANATOMIJA

Prsni koš je struktura sastavljena od kosti i hrskavica koje štite središnje organe dišnog i
krvožilnog sustava. Čine ju rebra i prsni kralješci te prsna kost. Gledano sprijeda oblika je krnjeg
stošca (gornja rebra su kratka, srednja su dugačka i donja ponovno kratka), u vodoravnom
presjeku mu je transverzalni promjer dulji od sagitalnog. Sprijeda su rebra manje zakrivljena te s
prsnom kosti tvore jednu ravninu lat. planum sternale. Straga se kralješnica izbočuje u šupljinu
toraksa i rebra su jače zakrivljena te s obje strane uz kralješnicu postoji vertikalna brazda lat.
sulcus pulmonalis u kojoj su smješteni stražnji dijelovi pluća. Šupljina grudnog koša lat. cavum
thoracis s gornje i donje strane ima dva otvora: gornji, manji koji se pruža od straga i gore prema
naprijed i dolje lat. apertura thoracis superior i lat. apetura thoracis inferior koji je veći, pruža
od straga i dolje prema naprijed i gore. Donji otvor omeđuju posljednji grudni kralježak, s obje
strane vita rebra i rebreni luk i sprijeda donji dio sternuma. Rebra ne leže u vodoravno ravnini
što je izrazito važno u mehanici disanja. Sastavljena su od dvanaest pari savijenih kostiju koje su
s prednje strane produžene hrskavicama i međusobno nisu posve iste. Stoga prvih sedam rebara
nazivamo prava rebra jer su preko hrskavica spojeni na prsnu kost. Ostala rebra nazivaju se lažna
rebra. Kosti sedmog, osmog, devetog i desetog rebra spojene su međusobno rebrenim lukom i
tako su preko sedmog rebra spojena na prsnu kost. Jedanaesto i dvanaesto rebro imenovana su
kao vita rebra s obzirom na to da nisu spojena s prsnom kosti ni na koji način. Najdulji dio rebra
jest trup lat. corpus coste na kojem razlikujemo vanjsku i unutarnju plohu te gornji, zaobljeni rub
i donji, oštri rub. Lat. caput costae ili glava je zadebljanje na stražnjem kraju kosti čije zglobne
površine služe za uzglobljivanje s kralježnicom. Glavu s trupom kralježka spaja vrat lat. collum
costae koji je nešto tanji od samog trupa i glave kralješka. Na svakom rebru razlikujemo tri vrste
zavoja. Prvi se naziva zavoj po ploštini koji je najbolje izražen kog gornjih rebara jer se prsni koš
širi od gore prema dolje. Drugi je zavoj po rubu gdje se stražnji rub rebra nazali nešto više i
najizraženiji je kod srednjih rebara. I treći je zavoj po osi koji postoji kod donjih i srednjih rebara
gdje je rebro zapravo zavrnuto oko vlastite uzdužne osi u smjeru kazaljke na satu. Prsna kost lat.
sternum je izdužena plosnata kost koja se sastoji od gornjeg dijela lat. manubrium sterni i trupa
prsne kosti i donji kraj lat. processus xiphoideus. Lat. manubrium sterni i trup spojeni su
međusobno hrskavičnom vezom ali ne u istoj ravnini već čine izrazito tupi kut koji gleda prema
grudnoj šupljini. U zglobovima rebara s prsnom kosti spajaju se konveksna zglobna površina na

3
medijalnom dijelu rebrene hrskavice i konkavne zlobne površine na prsnoj kosti lat. incisurae
costales. Ima ih sedam i kretnje koje se mogu izvoditi su podizanje i spuštanje rebara. Vezivne
strukture koje podupiru zglobnu čahuru pružaju se od perihondrija rebrenih hrskavica šire se
zrakasto, hvataju se za prsnu kost te prožimaju pokosnicu. Kralješnica je s rebrima spojena na
dva mjesta. Zglobna površina na glavi rebra odijeljena je u dvije fasete od kojih se donja spaja s
lat. fovea costalis superior s kralješkom koje rebru odgovara po rednom broju, a gornja faseta
spaja se s lat. fovea costalis inferior gornjeg susjednog kralješka. Drugi spoj je spoj između
poprečnog nastavka kralješka i lat. facies articularis tuberculi costae koja se nalazi na prijelazu
vrata u trup kralješka. (3)

Slika 1. Skelet prsnog koša

Izvor: https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=50832

U području grudnog koša nalazimo tri skupine mišića i oni sudjeluju u procesu disanja. Prva
skupina mišića su torakohumeralni mišići u koje spada veliki prsni mišić i mali prsni mišić, lat.
m. subclavius i lat. m. serratus anterior i služe kao pomoćni inspiratorni mišić jer podižu rebra.
Veliki prsni mišić to čini kada je nadlaktica fiksirana, mali i lat. m. subclavius pri fiksiranom
ramenom pojasu, a lat. m. serratus anterior pri fiksiranim lopaticama. Autohtoni mišići toraksa
nalaze se u međurebrenim prostorima primarna funkcija im je pomicanje rebra tijekom disanja.
Vanjski međurebreni mišić sudjeluje u inspiriju, dok unutarni međurebreni mišić, lat. mm.
subcostales i lat. m. transversus thoracis sudjeluje u eskpiriju. U trećoj je skupini torakalnih
mišića nalazi se dijafragma ili ošit. To je veliki pločasti mišić postavljen vodoravno koji odvaja
prsnu od trbušne šupljine. Kupolastog je oblika s izbočenjem okrenutim prema gore, a u središtu
se nalazi aponeuroza na koju se spajaju sva mišićna vlakna. Razlikujemo stražnji ili lumabalni

4
dio koji polazi pretežno od slabinskih kralježaka, rebreni kojemu je polazište unutarnja strana od
sedmog do dvanaestog rebra i sternalni dio koji polazi od donjeg ruba sternuma. (3)

Dišni sustav sastoji se od nosa, paranazalnih sinusa, ždrijela, grkljana, dušnika i pluća. Nos je
ulaz u dišni sustav. Vanjski nos određuje osnova koja je uglavnom hrskavična, a dijelom je
koštana, oblika trostrane piramide. Nosna šupljina ili unutarnji dio nosa nalazi se medijalno od
orbite. U donjem i većem dijelu nosne šupljine nalazi se lat. regio respiratoria koja izvodi
funkciju čišćenja, vlaženja i zagrijavanja zraka. Paranazalni sinusi nalaze se odmah uz nosnu
šupljinu. Nadalje zrak prolazi kroz grkljan, cijev kojoj su funkcije provođenje zraka, proizvodnja
glasa i epiglotična hrskavica na grkljanu ima funkciju poklopca koji zatvara ulaz u grkljan
tijekom gutanja. Nešto kaudalnije nalazi hrskavičnomembranozna cijev dušnik koja se dalje
cijeli u desni i lijevi glavni bronh koji dovode zrak do pluća. Pluća su parni parenhimatozni
organi, nalaze se u prsnoj šupljini. Desno pluće ima tri režnja, a lijevo dva kako bi ostalo mjesta
za srce. Pluća se spajaju na desni i lijevi bronh glavnim bronhom, slijede lobarni bronhi, zatim
segmentarni bronhi i lobularni bronhi koji vode do završnog bronha. Završni bronh se grana u
respiratorne bronhe u čijoj se stijenki nalaze alveole, mjehurići kojima je funkcija izmjena
plinova odnosno respiracija. Pleura je serozna membrana koja se sastoji od porebrice i
poplućnice. Porebrica oblaže s unutarnje strane stijenku prsne šupljine, dok poplućnica obavija
pluća s vanjske strane. Između te dvije stijenke nalazi se pleuralna šupljina koja se može opisati
kao kapilarni procjep u kojem je prisutan konstantan negativan tlak što je izrazito bitno za
mehaniku disanja. Površina obje stijenke glatka je što omogućava klizanje između njih. (4)

Slika 1.1. Dijafragma

Izvor: http://eccentric.hr/disanje-najvaznija-zivotna-funkcija/

5
3. MEHANIKA DISANJA

U procesu disanja udisaj ili lat. inspirio je aktivni proces. Zbog negativnog tlaka koji se stvara u
plućnim alveolama zrak iz atmosfere ulazi kroz ograne dišnog sustava u pluća. Tijekom udisaja
širi se prsni koš u sva tri promjera; sagitalnom, transverzalnom i vertikalnom, alveole se šire, zrak
u njima se razrjeđuje, stvara se negativni tlak i zrak ulazi u alveole. Visceralna pleura prati
parijetalnu, povlačeći za sobom pluća, zbog negativnog tlaka u pleuralnoj šupljini. Prsni koš širi
se tako da se podižu rebra što se događa u spojevima rebara s kralježnicom, a pokret izvode
glavni inspiracijski mišići. Ošit se spušta. Izdisaj ili lat. expirio je pasivni proces. Smanjuje se
volumen prsnog koša jer se rebra spontano spuštaju zbog vlastite težine. To se događa zbog
elastičnog parenhima pluća koji kada se kreće širiti ima tendenciju povratka u početno stanje.
Izdisaj je osim pasivno moguće izvršiti aktivno što se naziva usiljeni izdisaj. U tom slučaju
aktiviraju se unutarnji međurebreni mišići i mišići meke trbušne stjenke. Pomoćna udisajna i
izdisajna muskulatura koristi se svjesno ili nesvjesno u slučajevima kada se disanje otežano. (3)

Čovjek u minuti udahne i izdahne oko dvanaest do šesnaest puta. Osoba svakim udahom udahne
i izdahne oko 0,5 litara zraka, to se naziva respiracijski volumen, što se uvelike povećava kod
tjelesne aktivnosti. Rezidualni volumen je količina zraka koja ostaje u plućima i nakon najjačeg
izdisaja. (1)

4. AKTIVNOSTI ZA POBOLJŠANJE RESPIRACIJE

Cilj ovakvih aktivnosti je poboljšanje unosa kisika i što bolje uklanjanje ugljikovog dioksida iz
organizma. Načini na koje se to postiže su da pacijent diše brže, diše dublje ili oboje. S obzirom
na to da kada udišemo plitko i brzo organizam dobiva poruku da smo napeti, aktivnosti za
poboljšanje respiracije pretežno se temelje na dubokom i sporom disanju.

4.1. Prevencija

Prije svega prevencija je najbolji lijek. Briga o zdravlju pluća mnogo je učinkovitija od pokušaja
liječenja bolesti kada one to nastaju. Prevencija pušenja ili prestanak pušenje kod osoba koje
konzumiraju duhanske proizvode jedna je od ključnih aktivnosti koje dovode do poboljšanja
respiracije. Također je bitno izbjegavati pasivno pušenje. Kada se udiše duhanski dim

6
paraliziraju se strukture koje uklanjaju sluz i prljavštinu iz dišnih puteva osobe te dopuštaju
otrovnim tvarima iz duhanskog dima da uđu u pluća (5). Duhanski dim uzrokuje smanjenje
funkcije pluća i zadihanost zbog oticanja dišnih putova i nakupljanja sluzi u plućima (5).
Dugoročne posljedice su zapravo mnogo gore. Također je izrazito je bitno poboljšati kvalitetu
zraka u zatvorenom prostoru čestim provjetravanjima, isto tako poželjno je izbjegavanje uporabe
osvježivača zraka kao što su umjetni mirisi, plijesni i prašine.

4.2. Respiratorni trening

Postoji torakalno, klavikularno i abdominalno disanje. Klavikularno disanje nam je važno samo
pri ekstremnim zahtjevima za kisikom i viđa se kod osoba s kroničnim bronhitisom i astmom.
Prvi korak ka pravilnijem disanju je dublje disanje. Ne disati torakalno, već abdominalno s
dijafragmom jer je ona glavni mišić za disanje. Takva vrsta disanja izrazito je učinkovita u
mirovanju, dok je torakalno disanje najučinkovitije kod tjelesnih aktivnosti. Za razliku od
dijafragmalnog disanja, disanje u torakalno znači da će zrak biti udahnut samo u plićem dahu.
Takva vrsta daha ne pruža tijelu dovoljnu količinu kisika za pravilno funkcioniranje. Nažalost,
većina ljudi udiše upravo tako jer živimo užurbanim životom koji primara naš organizam na
konstantan rad na principu borba ili bijeg. Abdominalno disanje bi trebalo biti duboko, mirno i
odmjereno. Neki od pozitivnih čimbenika koje uzrokuje potpuno pravilno disanje jeste da
eliminira štetne tvari iz organizma i pluća, pozitivno utječe na cirkulaciju i opskrbu kisikom.
Uklanja bol i pritisak u prsima, stimulira i uravnotežuje živčani sustav. Pri pravilnom udahu
dolazi do masaže probavnih organa dijafragmom, olakšava kretanje limfe i jača imunosni sustav
te popravlja boju i izgled kože. Smanjuje se broj otkucaja srca i zamaranje. Dovodi do
olakšavanja tegoba kao što su depresija i anksioznost. To se događa jer svojevoljnom promjenom
brzine, dubine i tipa disanja mijenjamo poruku koju organizam šalje tijelu. Dakle ako se tijelo
nalazi u stanju stresa, smirivanje disanja može dovesti do stabiliziranja takvih tegoba(6).

Vježbe disanja podrazumijevaju: vježbe rastezanja prsnog koša, vježbe forsiranog ekspirija,
dijafragmalno disanje, disanje prsnim košem, disanje s otporom i naizmjenično nosno disanje (6).
Respiratorni trening ima nekoliko karakteristika koje bi se trebale poštovati kako bi on bio
učinkovit. Prvi je preopterećenje. Da bi se dobio odgovor na trening, kako bilo koji tako i
respiratorni, mišić mora biti preopterećen. To se može primijeniti promjenom trajanja, intenziteta

7
ili učestalosti vježbi. Intenzitet mora biti na 50-70 posto minimalno, trajanje oko 30, dva puta
dnevno minimalno.

Tehnika dijafragmalnog disanja podrazumijeva ležanje na leđima na krevetu ili nekoj drugoj
ravnoj površini, tako da su koljena savijena i glavu podržava jastuk. Jedna se ruka stavlja na
gornji dio prsa, a druga tik ispod rebara što će omogućiti praćenje pomicanja dijafragme. Udiše se
na nos tako da se želudac pomiče prema ruci. Trbušni mišići se zatežu te padaju prema unutra
kada se izdiše kroz stisnute usne. Tehnika se može prakticirati i u sjedećoj poziciji. (6) Disanje
prsnim košem izvodi se tako da se obje ruke stave na bočne strane prsnog koša te se pri udahu
prsni koš širi, dok se izdisajem on sužuje. Pri izdisaju moguće je pomagati si rukama kako bi
ekspirij bio što dublji i efikasniji. Potpuno disanje je vježba disanja koja se odnosi na činjenicu da
svaki udah i izdah trebaju biti jedan cjeloviti pokret koji se sastoji od trbušnog, prsnog i
klavikularnog disanja. Trening otpora jedna je od najučinkovitijih i najčešće korištenih metoda.
Korisnici dišu pomoću uređaja (kao što je Powerbreathe) koji sadrži inspiracioni ventil pod
pritiskom i neopterećeni ventil za izdah (7). Naizmjenično nosno disanje sastoji se od nekoliko
ciklusa udisaja na lijevu nosnicu, zadržavanjem daha, izdisaja na desnu nosnicu, udisaj na desnu
nosnicu, zadržavanje daha i izdisaj kroz lijevu nosnicu. Diše se ritmom koji je ugodan osobi,
polako i duboko. Također jedan od bitnih faktora u respiratornom treningu je disanje kroz usnu
prepreku koja stvara otpor zraku te na taj način stvara protupritisak u dišnim putevima zbog čega
oni ostaju otvoreni te to rezultira boljom opskrbom kisika.

Navedeno je da "Nejednaka ili neujednačena ventilacija može dovesti do plućne insuficijencije

iako je minutni volumen zraka, disanje i alveolarna ventilacija normalna ili povećana. " Dakle,
hiperventilacija mjerena na nosu i ustima može biti povezana s hipoventilacijom mnogih alveola
ako se plin distribuira neravnomjerno širom pluća. Stoga je uvježbavanje pacijenata da
naglašavaju širenje lokaliziranih područja stijenke prsnog koša ili da povećaju dijafragmalno
kretanje u pokušaju premještanja više zraka do hipoventiliranih alveola. (7) Znanstvenici su
dokazali da se poboljšalo zasićenje arterijske krvi kisikom kroz uporabu sporog, dubokog disanja
s naglaskom na produženje inspiracijske faze. U studiji ovaj je oblik disanja zamijenjen plitkim,
brzim disanjem koje karakteristično koriste pacijenti s emfizemima. Umjesto slijedeći uobičajenu
terapijsku praksu naglašavajući ekspiracijsku fazu ventilacije, ovi su istražitelji pokušali povećati
inspiracijsku fazu u isto vrijeme kad su usporili brzinu disanja. Dogodilo se poboljšanje difuzije
8
kisika u arteriju. (6) Iz navedenih podataka može se zaključiti koliko je važno disati duboko, ali i
naglašavati izdisaj.

4.3. Alternativne vježbe disanja

Učitelji yoge otkrili su da zadržavanje daha nakon udisaja pozitivno djeluje na živčani sustav,
probavne organe i krv te čisti zrak koji je ostao u plućima od posljednjeg udisaja, što dovodi do
toga da krv dodatno obogaćuje kisikom (8).

Navest ću neke od primjera vježbi. Prva vježba je zadržavajuće disanje. Uspravni stav je početni
položaj za izvođenje ovakve aktivnosti. Zatim osoba potpuno udahne, zadržava dah što duže
može bez da se napreže te izvodi energični izdah kroz usta. Sljedeća vježba odnosi se na
stimuliranje plućnih alveola gdje je početni položaj također uspravan sta. Disanje je postupno i
polagano, a tijekom udisaja lupka se grudni koš jagodicama vlastitih prstiju. Tijekom lupkanja
konstantno se mijenja položaj jagodica prstiju. U trenutku kada su pluća puna zraka, dah se
zadržava i udari dlanovima u prednju stranu prsnog koša. Ova vrsta vježbe izrazito je korisna jer
zbog plitkog i nepotpunog disanja veliki broj alveola postane neaktivan, a ovo je jedan od načina
na koji je moguće te alveole ponovno aktivirati. Treća vježba je rastezanje rebara gdje je početni
položaj uspravni stav. Palčevi su oslonjeni o pazušnu jamu, a ruke u abdukcji, a dlanove nasloniti
na prsni koš tako da vrhovi prstiju dotiču sternum. Izvodi se potpuni udah, zadržava se dah, a
potom se lagano pritišće prsni koš i izdiše kroz usta. Vježba pomaže pri održavanju elastičnosti u
području grudnog koša. Četvrta vježba podrazumijeva širenje prsnog koša koji je zbog stajanja i
sjedenja u nepravilnoj poziciji u velikog broja ljudi kontrahiran. Ova vrsta vježbe pridonosi
pravilnom držanju tijela, širenju prsnog koša te naravno poboljšava respiraciju. Ruke su u
antefleksiji i šake stisnute u ravnini ramena. Šake se snažno povlače natrag do ramena. Ruke se
ponovno ispruže i povlače prema sebi. Vježba hodanja odnosi se na hodanje jednakim ritmom u
poziciju u kojoj je glava uzdignuta i ramena povućena prema natrag. Izvodi se potpuni udah i
broji se u sebi do osam, svaki broj označava jedan korak, a udisaj traje osam koraka. Izdiše se
polako ponovno u osam koraka. Ova vježba izvodi se, s pauzama, dok se ne pojavi umor, a
preporučuje se izvođenje vježbe nekoliko puta na dan. Vježba stimuliranja cirkulacije je vježba s
početnim položajem uspravnog stava. Izvodi se potpuni udah koji se zadržava. Slijedi lagani
pretklon, otpušta se stisak i vraća u početni položaj. Zatim slijedi izdah. U ovoj vježbi cirkulacija

9
se stimulira na taj način da se potiskuje arterijska krv u ekstremitete, a venska krv se povlači u
srce i pluća. (8)

4.4. Ispravljanje posture tijela

Mnoga znanstvena istraživanja potvrđuju da je važan uvjet za optimalno funkcioniranje sušnog

sustava pravilno tjelesno držanje. Oštećenja rebara, starosna dob koja narušava posturu, skolioza
(9), držanje tijela, ali i privremene blage posturalne smetnje mogu smanjiti sposobnost
respiratornih mišića da sudjeluju u disanju (10). Prekomjerno držanje tijela prema naprijed, što je
prisutno kod mnogih, povećava torakalnu kifozu i cervikalnu lordozu pa na taj način oštećuje
ošit, najvažniji dišni mišić. U normalnim fiziološkim uvjetima tijekom udisaja dijafragma se
spušta, a tijekom izdisaja podiže. S obzirom na poremećaj posture dolazi do pojačane aktivnosti
gornjih dišnih puteva jer sama dijafragma ne funkcionira kako bi trebala. (11)

Primjenom posebnih vježbi u nekim je slučajevima moguće ispraviti posturu tijela te tako
pozitivno utjecati i na samu respiraciju. Vježbe ne bi smjele uzrokovati bol, a izvode se tako da se
pokret izvodi odmjereno i polako bez naglih trzaja. Svaki pokret zadržava se otprilike desetak
sekundi, zatim slijedi opuštanje. Takva vrsta vježbi da bi imala učinka trebala bi se izvoditi
svakodnevno.

Slika 3. Primjer 1. vježbe za ispravljanje posture

Izvor: http://robinawellness.com.au/wp-content/uploads/2015/10/FHP_EXERCISE.pdf

10
Slika 4. Primjer 2. vježbe za ispravljanje posture

Izvor: http://robinawellness.com.au/wp-content/uploads/2015/10/FHP_EXERCISE.pdf

4.5. Aerobna tjelesna aktivnost

Aerobna vježba se definira kao svaka aktivnost koja koristi velike mišićne skupine, može se
održavati kontinuirano i ima ritmičku prirodu, takva vrsta aktivnosti koristi kisik (12).
Opterećenje je toliko malo i traje duže vrijeme te se aktivira potrošnja tjelesnih masti. Mišićne
skupine aktivirane ovakvom vrstom vježbanja oslanjaju se pretežno na aerobni metabolizam,
dakle dobivaju energiju iz adenozin trifosfata (ATP), iz aminokiselina, ugljikohidrata i masnih
kiselina (1). Primjeri aerobne vježbe uključuju biciklizam, ples, planinarenje, trčanje / trčanje na
velike daljine, plivanje i hodanje. Za izvršavanje ovakve vrste aktivnosti potreban je aerobni
kapacitet koji se definira kao kapacitet kardiorespiratornog sustava za opskrbu kisikom i
sposobnosti koštanih mišića da iskoriste kisik (12). Aerobna izdržljivost direktno utječe na
učinkovitiji rad krvožilnog i respiratornog sustava. Trenirano srce kuca manji broj puta u minuti,
međutim jednim udarcem izbaci znatno više krvi nego netrenirano srce. Posljedica toga je da se
udahnuti kisik bolje i učinkovitije doprema do svih tjelesnih stanica. Poboljšavanje
funkcioniranja aerobnog sustava za proizvodnju energije počinje povećanjem kapaciteta srca. To
znači povećati volumen samog srca što mu omogućuje u sebe primiti veće količine krvi. Kisiku
treba oko dvije minute da stigne do mišićnih stanica (1). Taj podatak naveo je mnoge autore i
trenera na vjerovanje kako se tijekom tog vremena energija jednako crpi iz anaerobnih i aerobnih
sustava. To je dovelo do činjenice da su dugotrajna lagana trčanja češće zamijenjena intervalnih
treningom koji ne razvija srce i krvožilni sustav na način na koji to čini lagana dugotrajna
tjelovježba. Dugotrajna trčanja niskog intenziteta povećavaju kapacitet srca primarno kroz
povećanje lijeve klijetke srca. Kod aerobnog treninga dolazi to takozvane ekscentrične srčane
hipertrofije, što znači da se ono proširuje, odnosno prilagođava na veće količine krvi koje stižu u
njega (13). Rezultat toga je snižavanje pulsa u mirovanju, niža frekvencija rada i veća efikasnost

11
(1). Logika je da što manje srce radi za vrijeme pumpanja krvi, biti će veća energetska
iskoristivost jer više kisika dolazi do mišićnih tkiva, što samim time smanjuje frekvenciju disanja
i posljedica je poboljšanje respiracije. Intervalni treninzi dovode do drugačije vrste adaptacije
poznate pod imenom koncentrična hipertrofija. Ovakva metoda neće dovesti do povećanja
kapaciteta pluća, ali dovodi do promjena srčanih stijenki te njihovom snaženju i sposobnosti da se
što jače kontrahira (12). Dakle u nekoj mjeri anaerobni trening također dovodi do poboljšanja
respiracije. Važno je napomenuti da aerobna i anaerobna vježba imaju navedene učinke u slučaju
ponavljanja istih minimalno dva do tri puta tjedno(13).

12
5. ZAKLJUČAK

Ovakve aktivnosti mogu se koristiti kako kod zdrave, tako i kod bolesne populacije u svrhu
iskoristivosti maksimalnog potencijala življenja i kretanja. Veliki je broj aktivnosti za poboljšanje
respiracije te ih je teško nabrojati sve. Međutim bit svake od njih je da se konstantno i uporno
provode kako bi dugoročne posljedice na kvalitetu života bile vidljive. Pravilno disanje je
moguće naučiti i nikako ga ne bismo trebali uzimati zdravo za gotovo.

13
LITERATURA

1. Guyton AC, Hall JE. Medicinska fiziologija. 13. izd. Zagreb: Medicinska naklada; 2017.

2. MSD Priručnik dijagnostike i terapije: Pulmologija- Plućna rehabilitacija (2014). Posjećeno

27.02.2020. na mrežnoj stranici:

http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/pulmologija/dijagnosticki-i-terapijski-
postupci-u-pulmologiji/plucna-rehabilitacija
3. Križan Z. Kompendij anatomije čovjeka III. dio. Pregled građe grudi, trbuha, zdjelice, noge i
ruke. 3 izd. Zagreb: Školska knjiga; 1997.
4. Bajek S, Bobinac D, Jerković R, Malnar D, Marić I. 1. izd. Rijeka: Digital point tiskara d.o.o.;
2007.
5. Domagal-Kulawik J. Effects of Cigarette Smoke on the Lung and Systemic Immunity. Journal
of physiology and pharmacology: an official journal of the Polish Physiological Society. 2009;6:
19-34. Posjećeno 26.02.2020. na mrežnoj stranici:
https://www.researchgate.net/publication/24018018_Effects_of_cigarette_smoke_on_the_lung_a
nd_systemic_immunity
6. McConnell. Respiratory Muscle Training. 1. izd. London: Elsevier Health Sciences; 2013.

7. Pfeiffer VR, Wilson NL, Wilson RH, Breathing patterns and gas mixing in patients with
pulmonary emphysema. Phys. Ther. 1964; 44:331. Posjećeno 26.02.2020. na mrežnoj stranici:
https://academic.oup.com/ptj/article/44/5/331/4629678

8. Ramacharaka Y. Disanje i zdravlje; Indijske vježbe disanja. 1. izd. Zagreb: CIDNOVA;2001.

9. Secher NH, Mizuno M, Saltin B. Adaptation of skeletal muscles to training. Bull Eur
Physiopathol Respir; 1984;20:453-7
10. Szczygiel E, Rojek M, Golec J, Klimek E, Golec. Forced disorder of body posture and the
level of selected spirometric values. Orthop. Quart. 2010;3,:439–451.

11. Moses AJ, Skoog GS. Cervical whiplash and TMJ, Basal Facts. 1986; 8:61–63.

14
12. Alkhawam H, Madanieh R, Patel H, Shah N. Aerobic vs anaerobic exercise training effects
on the cardiovascular system. World Journal of Cardiology. 2017; 9(2):134. Posjećeno
27.02.2020. na mrežnoj stranici:
https://www.researchgate.net/publication/314107490_Aerobic_vs_anaerobic_exercise_training_e
ffects_on_the_cardiovascular_system

13 Wahid A, Manek N, Nichols M, Kelly P, Foster C, Webster P, Kaur A, Friedemann Smith C,

Wilkins E, Rayner M, et al. Quantifying the Association Between Physical Activity and
Cardiovascular Disease and Diabetes: A Systematic Review and Meta-Analysis. J Am Heart
Assoc. 2016;5

15
Prilog

Slike

Slika 1. Skelet prsnog koša………………………………………………………………………...4

Slika 2. Dijafragma …...…………………………………………………………………………...5

Slika 3. Primjer 1. vježbe za ispravljanje postue…………………………………………………10

Slika 4. Primjer 1. vježbe za ispravljanje posture..…………………………………………….... 11

16