Muzička akademija Univerziteta u Sarajevu

Odsjek za duvačke instrumente i harmoniku

Smjer: Flauta
Mentor: prof. dr. Fatima Hadžić
Student: Jelena Filipović
Predmet: Uvod u metodologiju naučnog istraživanja
Godija studija: III.
Semestar: II.
Datum: 1. IX. 2021.

Tehnike disanja u metodici flaute

I. Uvod
Temu Tehnike disanja u metodici flaute sam odabrala iz razloga što je dobra tehnika disanja,
primjenjena na pravi način, preduslov za svako uspješno sviranje bilo kog duvačkog
instrumenta. Prethodno navedeno se naročito odnosi na flautu, upravo zato što je ona jedini
duvački instrument kod kog ton nastaje isključivo treperenjem vazduha (kod svih drugih
instrumenata postoji jedno čvrsto tijelo koje svojim treperenjem proizvodi ton). Dah, u širem
smislu, za duvače nije samo fizička potreba, već je neophodan za pravilno naglašavanje
muzičkog govora, stoga, ovladavši njim, muzičar dobija u posjed najmoćnije sredstvo za
postizanje umjetničke interpretacije.

Cilj mog istraživanja jeste utvrditi koja tehnika disanja u metodici flaute je najpogodnija za
jednog svirača.
Prilikom istraživačkog rada koristiću se:
 Metodom kompilacije, iz razloga što ću prilikom ovog istraživanja, osim svojih,
koristiti i tuđe zaključke,
 Metodom analize sadržaja, jer ću svaku pojavu navedenu u ovom radu pokušati što
detaljnije analizirati,
 Metodom posmatranja, koji će biti zasnovan na ličnom iskustvu,
 Empirijskim metodom, jer ću suočiti teoriju i praksu, zarad potvrđivanja navedenih
teorijskih koncepata.

II. Razradni dio

Prije nego što pređem na samu tehniku disanja, napraviću kratki osvrt na anatomiju organa za
disanje, kako bi sve, o čemu će naknadno biti govora, bilo jasnije.

Tzv. disajni aparat se sastoji iz:

1. grudnog koša (thorax), zajedno sa mišićima, koji ga okružuju,
2. grudne duplje (cavum thoracis), u kojoj su smješteni pluća (pulmones) i dušnik
(trachea).
 1. Grudni koš

Grudni koš se sastoji iz kičmenog stuba, rebara i prsne kosti. Ovi dijelovi sačinjavaju
zidove grudnog koša, koji su međusobno povezani hrskavicama i zadnjim i prednjim
grupama zglobova.

Zadnja grupa zglobova: a) međusobni zglobovi kičmenih pršljenova koji osiguravaju

stabilnost i pokretljivost kičmenog stuba i b) zglobovi koji povezuju rebra za kičmene
pršljenove, čime se omogućava pokretanje rebara prilikom disanja.

Prednja grupa zglobova: a) zglobovi prsne kosti, b) zglobovi koji povezuju grudnu kost
za hrskavicu rebra, c) zglobovi koji vežu grudnu kost sa ključnom kosti, d) zglobovi
rebara koji se vežu sa hrskavicom rebara.

Rebra: Sa svake strane grudnog koša ima 12 rebara (7 pravih i 5 lažnih). Sedam prvih rebara
(brojeći od ključne kosti) povezano je hrskavicom i zglobom za grudnu kost. Naredna tri su
međusobno zglobljena i povezana hrskavicom za sedmo rebro, dok su dva posljednja
samostalna i nemaju veze ni međusobno, ni sa ostalim rebrima. Straga su sva rebra vezana za
kičmeni stub.

Prilikom disanja, rebra se podižu i spuštaju. Podizanje svakog nižeg para rebara znatnije je od
podizanja para iznad njega, što znači da se grudni koš može maksimalno proširiti u donjem
dijelu, dok je u gornjem dijelu širenje svedeno na minimum.

Grudna kost se pruža duž središnje linije prednjeg zida grudnog koša. Svojim oblikom
podsjeća na mač, prema čemu su i dobila naziv njena tri dijela – drška, tijelo i vrh. Ovi
dijelovi su međusobno povezani zglobovima i čine jedinstvenu cjelinu. Pri disanju, grudna
kost se pomjera ka vani i ka gore. Ti su pokreti, takođe, izraženiji u donjem dijelu, dok su u
gornjem sasvim neznatni.

Mišići grudnog koša

Glavne osobine mišića su stezanje i opuštanje. Stezanjem mišića vrši se pokret u zglobu, dok
brzinu tog stezanja reguliše nervni sistem. Postoje tri grupe mišića grudnog koša prema
funkciji koju obavljaju. To su: a) međurebreni mišići, b) leđni mišići, c) mišići unutrašnje
strane grudnog koša i svi oni mogu biti tzv. udisači (pomažu kod udisanja vazduha) i
izdisači (pomažu kod izdisanja vazduha).

a) Međurebreni mišići, kako im samo ime kaže, ispunjavaju prostor između rebara. Dakle, u
svakom međurebrenom prostoru nalaze se po dva mišića – spoljašnji i unutrašnji.
Spoljašnji međurebreni mišići djeluju kao udisači i podižu rebra, dok unutrašnji međurebreni
mišići spuštaju rebra i djeluju kao izdisači.

b) Leđni mišići
a) široki leđni mišić, koji se prostire od bočnih strana grudnog koša do polovine donjeg
dijela kičmenog stuba. On podiže četiri donja rebra i tako učestvuje u disajnom procesu, što je
za tehniku disanja flautista veoma bitno.
b) gornji zadnjezubičasti mišići, koji se prostiru između kičmenog stuba i lopatice (sa
svake strane, parni), takođe djeluju kao udisači, ali i kao pomagači u podizanju rebara.

c) Mišići pričvršćeni s unutrašnje strane grudnog koša

U ovoj grupi mišića najvažniji su dijafragma i transversus, odnosno popriječni grudni
mišić. Dijafragma, u disajnom procesu uopšte, predstavlja najvažniji mišić udisač, dok
transversus služi kao pomoćni mišić-pomaže dijafragmi u održavanju elastičnog napinjanja.
Dijafragma je tanak, širok mišić, građen u obliku svoda. Ona se kao jedna kožasta membrana
popriječno pruža i veže za dno grudnog koša, odvajajući tako grudni koš od trbušne duplje.
Naprijed je vezana za grudnu kost, sa strane za rebra, a nazad se ukoso spušta s kičmenim
stubom, gdje se na nivou struka veže za kičmene pršljenove tog područja. Dijafragma ima
oblik svoda s dvije kupole. Lijeva kupola je smještena za jedno rebro niže od desne kupole.
Ispod njenog svoda smješteni su sljedeći trbušni organi: želučana kesa, jetra sa žuči i slezena,
a niže crijevna masa. Iznad svoda su srce i pluća, koji svojom masom naliježu na gornju
površinu njenog svoda. Dijafragma se sastoji od niza mišićnih snopova, koji se protežu u
raznim pravcima i sijeku pod raznim uglovima. Specifična građa joj omogućava da prilikom
disanja izvodi veliki broj različitih napetosnih kretnji, pa se prema pokretljivosti može
upoređivati sa jezikom. Na dijafragmi postoje dvije vrste otvora: Jedni su stalni i služe za
prolaz krvnih sudova, živaca i organa koji prolaze iz grudne duplje u trbušnu. Drugi su
nestalni i nastaju kao rezultat razrijeđenosti samih mišićnih snopova, što predstavlja slabost
dijafragme jer smanjuje snagu njene funkcije. Kao što je već rečeno, ona je glavni mišić
udisač i učestvuje u disanju, zijevanju, smijehu, kašlju i kihanju. Prilikom toga, kao i svaki
drugi mišić, ona mijenja svoj oblik – pri stezanju njenih snopova lijeva i desna kupola
spuštaju se 3-4 centimetra prema trbušnoj duplji, dok se središnji dio spušta za svega 1
centimetar.

2. Grudna duplja

Grudna duplja je prostor omeđen rebrima i mišićima sa strana, kičmenim stubom straga,
grudnom kosti sprijeda, dok joj dno zatvara dijafragma. U grudnoj duplji su smješteni: pluća,
plućna maramica, dušnik i dušnice.

Pluća predstavljaju glavni organ za respiraciju: u njima se izvršava oksidacija tj. razmjena
kiseonika i ugljen dioksida između spoljašnjeg vazduha i krvi. Oksidacijom se venska krv
pretvara u arterijsku. Pluća su onaj organ koji proizvodi vazduh, odnosno, vazduh koji više
nije potreban plućima, svojim izlaskom, učestvuje u proizvodnji sviranog tona.
Pluća su sastavljena od dva plućna krila. Sa gornje strane oba krila nalazi se ulazno polje,
kroz koje u pluća ulaze dušnice, arterije i živci, a izlaze vene. Ovaj skup organa naziva se
plućni korijen. Osnovne jedinice plućnog tkiva su plućni režnjevi, u koje ulaze ogranci svih
potrebnih organa za disanje, tako da svaki plućni režanj sačinjava, anatomski i fiziološki,
samostalnu jedinicu. To znači da je samo jedan režanj dovoljan za disajnu funkciju. Svaki
plućni režanj se sastoji od alveola u kojima se izvršava oksidacija.
Pluća su načinjena od vrlo elastičnog tkiva, te se pri udisanju lako proširuju (i pri izdisanju
lako skupljaju). Ovi pokreti su pasivni akt pluća jer ona sama nemaju motorne snage – nemaju
vlastite mišiće, koji bi ih pokretali da samostalno obavljaju proces udisanja. To za pluća rade
gore opisani mišići grudnog koša. Pri udisanju veliki broj mišića udisača učestvuje u širenju i
podizanju grudnog koša, omogućujući time plućima da se prošire i prime vazduh. Pri
izdisanju pluća se stežu, što je djelimično prouzrokovano njihovom elastičnošću, a djelimično
pritiskom rebara i dijafragme, koji se, po obavljenoj funkciji udisanja, vraćaju u svoj početni
položaj.

Plućna maramica je opna koja obavija svako plućno krilo, a njen zadatak je da olakša
kretanje pluća u grudnoj duplji.

Dušnice – od dušnika, s lijeve i desne strane ulaznog polja, pružaju se dušnice, njihov
vanplućni i plućni dio. Vanplućni dio smješten je od dušnika do ulaznog polja, dok plućni dio
obuhvata onaj dio dušnica koji se od ulaznog polja račva na bočne grane. One ulaze u plućna
krila, gdje se usitnjavaju u manje ogranke koji vode do alveola.

Dušnik je smješten između grkljana i dušnica i predstavlja cijev koja vodi zrak u pluća. On je
izgrađen iz dva sloja – spoljašnjeg i unutrašnjeg. Spoljašnji sloj dušniku daje potrebnu
čvrstinu, dok unutrašnji sloj čini mnoštvo žlijezda koje luče sekret i na taj način održavaju za
disanje potrebnu vlažnost njegovih zidova. Dušnik je pokretan, kako horizontalno, tako i
vertikalno. Vertikalni pokreti dušnika su vezani za pokrete dijafragme i grkljana.

Ovaj kratki osvrt na anatomiju organa za respiraciju nije imao za cilj da do tančina produbi tu
veoma složenu materiju, već da objasni samo ključne fizičke i fiziološke zakonitosti, koje su
od velike važnosti za shvatanje same tehnike disanja u metodici flaute, o kojoj će sada biti
govora.

Disanje u sviranju flaute nikako ne stoji u oprečnosti s disanjem koje se automatski zbiva u
organizmu, međutim, ipak je ono nešto drugačije. Preciznije rečeno, svjesno disanje je:

1. brže i nešto dublje udisanje, koje je potrebno zbog zahtjeva muzičkih fraza, jer je
najčešće slučaj da za veoma kratak vremenski interval moramo udahnuti veliku količinu
vazduha, kako bismo bili u stanju odsvirati određenu frazu

2. usporenije izdisanje, koje je, ponovo, uslov za dobro odsviranu muzičku frazu, jer
ukoliko prebrzo izdahnemo vazduh, uzeta količina je nebitna, jer na kraju opet ostajemo bez
istog i ne uspijevamo korektno dovršiti frazu

Ono što je veoma bitno imati na umu kada govorimo o ovome jeste da tzv.''duboki dah'' ne
podrazumijeva unošenje velikih količina zraka u pluća, već uzimanje zraka cijelim plućima,
aktivirajući čitavu muskulaturu grudnog koša: Prekomjerna količina vazduha obično stvara
preveliku napetost pluća i disajne muskulature, što stvara neprijatan osjećaj težine i potrebu
da se tako uzet vazduh što prije izbaci van. Prenapunjeni plućni mjehurići – alveole nisu u
stanju da dugo izdrže pritisak koji na njih vrši velika količina vazduha, pa teže da ga što prije
izbace i oslobode svoje elastično tkivo od prenapetosti.
*Još od starih majstora pjevača je poznato da se duga fraza lakše može izdržati s manjom
količinom dobro uzetog zraka, čija se potrošnja dobro rasporedi. To je sasvim razumljivo jer
pluća i disajni mišići nisu preopterećeni, pa dolazi do instinktivne štednje u potrošnji zraka.
Najnovije naučne postavke iz oblasti disajne tehnike potvrđuju da su stari majstori imali pravo
zahtijevajući od svojih učenika da unose male količine vazduha. Naime, danas se tvrdi da
velika količina vazduha sabrana u plućima oslabljuje tonus dijafragme, tako da njena napetost
brzo popušta, nakon čega se ona vraća u zasvođeni položaj, dok, naprotiv, pri manjoj količini
zraka, tonus dijafragme je snažniji i može veoma istančano da stepenuje svoj povratak u
visoki, odnosno početni položaj.

Pitanje daha u metodici flaute izazvalo je različite diskusije.

Glavne teme istih bile su:

Koji tip disanja treba primijeniti prilikom sviranja flaute?

Da li je to isključivo jedan tip, ili se on mijenja zavisno od potrebe?
Koji tip vježbi treba upotrebljavati u svrhu preobrazbe muskulature koja učestvuje u procesu
udisanja i izdisanja pri sviranju, itd.?

Prije nego pokušam odgovoriti na ova pitanja, moram spomenuti i jako bitnu stavku kod tzv.
''svjesnog disanja'', koje predstavlja osnov za sviranje bilo kog duvačkog instrumenta. Ta
stavka su vazdušni volumeni. Razlikujemo tri vrste istih:

1. Udisajni volumen- ona količina vazduha koju pri normalnom disanju (koje se odvija
nesvjesno) udišemo, a potom opet izdišemo. Ona iznosi otprilike 500 ml.

2. Udisajna rezerva (inspiratorni rezervni volumen) – svjesnim djelovanjem sveukupne

muskulature za disanje, mi možemo jače da izdižemo i širimo grudni koš, a dijafragmu
dublje potiskujemo. Tada udišemo, pored udisajnog volumena, otprilike dodatnih
2000-4000ml. To je udisajna rezerva.

3. Izdisajna rezerva (ekspiratorni rezervni volumen) – Izdisanje, koje normalno protiče

pasivno, može se ojačati aktivnom upotrebom međurebrenih mišića, kada se grudni
koš zbija, a uvlačenjem trbušnog mišića dijafragma podiže naviše, iznad svog položaja
mirovanja. Na ovaj način dobijamo izdisajnu rezervu, otprilike 1000 do 1500 ml.

Prije svega treba naglasiti da u disajnom procesu, kao i bilo kom drugom procesu unutar
organizma, postoje prirodne zakonitosti, koje ne trpe nikakve izmjene i koje su identične za
sve ljude. Tako, odstupanje od prirodnog znači pogrešno usmjeravanje. Gotovi umjetnici,
dugogodišnjim radom, pronalaze vlastite mišićne osjete koji ih vode da se služe dahom.
Problem nastaje ako ti mišićni osjeti ne odgovaraju normalnom prirodnom radu. Onda je
zvučni rezultat pogrešan, što svirač, prije ili kasnije, ako ni po čemu drugom, otkrije po tome
što mu sviranje vremenom postaje sve napornije.

Pedagoška praksa potvrđuje da većina, kako početnika, tako i formiranih svirača ima velikih
smetnji i poteškoća sa dahom. Upravo radi toga je metodika svih duvačkih instrumenata, pa
tako i flaute, u najvećoj mjeri zainteresovana da riješi pitanje udisanja i izdisanja u sviranju
instrumenta.
Disati se može na razne načine, o čemu će kasnije biti govora, ali je samo jedan način
ispravan – onaj kojim se neometano može izdržati i najduža fraza i onaj iz kojeg svi tonovi
mogu postići maksimum zvučne ljepote.
Ako se kaže da je duboko disanje ono koje rješava sve probleme sviranog tona, onda je to
samo polovičan odgovor. Ako se pod dubokim dahom podrazumijeva uzimanje velike
količine vazduha, ili se dijafragma potiskuje u najdublji mogući položaj, onda se time ne
osigurava sloboda rada disajnog aparata. Duboki udah mora se odvijati samo uz pomoć
čitavog grudnog koša i čitave disajne muskulature u koju spadaju i mišići leđa i dijafragma
kao glavni mišić udisač i regulator usporenog izdisanja. Pritom se ne smiju izostaviti iz vida
ni abdominalni mišići, koji se u izdisajni proces moraju uključiti kao pomagači dijafragme,
koja za vrijeme izdisanja mora zadržati maksimalnu elastičnu napetost, kako bi se što
usporenije vratila u početni položaj.

Različiti načini disanja

Kako je već bilo govora, postoji nekoliko načina udisanja, odnosno nekoliko načina ponašanja
grudne duplje za vrijeme udisanja. Radi se, naime, o različitim ponašanjima respiratornih
mišića, posebno dijafragme, te se na osnovu toga ustanovilo da se može disati na četiri
različita načina. Neki od njih izrazito štetno djeluju, kako po zdravlje čovjekovog organizma,
tako i po emitovanje sviranog tona. Ovdje će biti detaljno analizirana sva četiri načina, kako
bi svirač znao zašto određene treba da odbaci kao neprikladne i, na kraju, veoma štetne za
tehniku sviranja.

1. Visoko ili klavikularno disanje

Visoko disanje je tipičan primjer disanja koje se ne smije upotrebljavati. Ovaj način, osim što
je neprihvatljiv, nanosi veliku štetu zdravlju cjelokupnog organizma. Pri ovakvom udisanju
aktiviraju se samo gornja rebra i podižu ramena, odnosno ključne kosti i klavikule, dok donja
rebra, takoreći, ostaju nepomična. Međutim, kako su gornja rebra ipak pomična, postoji
određena vrsta širenja grudnog koša, koja je opet veoma neznatna. Trbušni zid se uvlači pa se
dijafragma maksimalno zasvođuje u grudnom košu. Visoka pozicija dijafragme prisiljava sve
organe iznad nje u previsoku poziciju, što znači da grkljan mora zauzeti poziciju u kojoj je
veoma otežana normalna proizvodnja tona. U ovako lošoj poziciji se nalazi i sama rezonanca i
njeno učestvovanje u istom procesu se svodi na najnužniju mjeru.
Ovakvim načinom udisanja aktivira se samo mali dio pluća (vrhovi), dok veći dio ostaje
nekorišten, te vremenom zakržlja. U sviračke svrhe ova količina vazduha nije dovoljna ni za
najkraću frazu, a da se ne govori o tom da ton proizveden u takvim okolnostima i podržan
takvim dahom ne uspjeva zadovoljiti ni minimalne kvalitete umjetničkog sviranja.

2. Rebreno ili kostalno disanje

Rebrenim disanjem šire se središnji dijelovi grudnog koša, i to samo bočno, dok se dijafragma
opet uvlači visoko u grudnu duplju, što za sobom povlači previsoke pozicije dušnika i
grkljana. Rezonanca stiješnjena zbog podignutog grkljana nije u stanju da se oblikuje u
dovoljnoj mjeri i doprinese oplemenjivanju tona, tako da, isto kao kod visokog disanja,
svirani ton biva stisnut i nesadržajan. Kostalnim načinom disanja se, opet, uzima veća
količina vazduha, međutim, svirač nije u stanju da taj vazduh iskoristi, što dolazi od
nepovoljnog položaja, prije svega dijafragme, a zatim i svih organa smještenih iznad dušnika.
Dakle, nepovoljni položaji organa disajnog sistema su faktori koji ometaju iskorištavanje,
inače, priličnih količina vazduha.

3. Dijafragmalno ili abdominalno disanje

Kod ovog načina disanja, dijafragma se spušta maksimalno i vrši neprirodan pritisak na
organe smještene ispod nje. Usljed toga se trbušni zid ukrućeno izbacuje naprijed. Ovaj
pritisak dijafragme predstavlja veliko opterećenje za trbušne organe, a posebno za donje
trbušne mišiće, koji su tom akcijom onemogućeni da učestvuju u podršci dijafragme. Širenje
grudnog koša se vrši samo u donjim dijelovima, dok su srednji dijelovi i mišići leđa na neki
način paralizovani, pa se rebra ne mogu podignuti u dovoljnoj mjeri.
Najveća mana ovakvog načina udisanja leži u ukrućenosti mišića abdomena, a posebno
dijafragme. Sama po sebi, udahnuta količina zraka mogla bi biti dovoljna, ali ukrućena
dijafragma nije u stanju da postepeno ispušta vazduh, pa se on naglo ispušta. Osim toga,
ukrućenost mišića disajnog aparata nameće ukrućenost grkljana i rezonance i, s druge strane,
naglo ispuštanje vazduha potiskuje grkljan u previsok položaj. Iz svega ovoga može proisteći
samo ton negativnog kvaliteta.

Prije ne tako dugo vremena, ovaj način disanja se smatrao kao jedini ispravan, uz objašnjenje
da se tako diše za vrijeme sna. Akcija dijafragme za vrijeme sna je nesvjesna, automatska
radnja, dok je sviranje apsolutno svjesna radnja. To znači da svirač mora biti svjestan udaha i,
još više, svjestan izdaha. U snu, odmah poslije udaha slijedi izdah, dok kod sviranja, nakon
udaha nastaje trenutačno zadržavanje, zatim usporeno izdisanje, koje se može vršiti samo u
budnom, svjesnom stanju. Zbog svega navedenog svi argumenti pedagoga koji zagovaraju
dijafragmalno disanje postaju nevažeći.
 4. Kombinovani ili kosto-abdominalni način udisanja

Ovaj način udisanja vrši se ujedinjenom akcijom cjelokupnog respiratornog aparata. Svi
mišići grudnog koša su podjednako angažovani, pa se grudni koš može širiti od vrha do dna, u
svim mogućim pravcima. U trenutku udisanja, koristeći ovaj način, gornji trbušni zid (onaj
koji se nalazi neposredno ispod grudne kosti) se neznatno izbacuje vani, što je rezultat blagog
spuštanja svoda dijafragme. Ovo spuštanje i napinjanje dijafragme uslovljava pomicanje
organa (smještenih ispod svoda dijafragme) nešto naniže, ali isto tako i prema slabinama
(prostor od pazuha do kuka), što ostavlja slobodne mišiće abdomena, koji svojim akcijama
stezanja podržavaju dijafragmu, odnosno pomažu kod usporenog izdisanja vazduha.
Kosto-abdominalni način udisanja omogućava da se čitava pluća napune zrakom, da se teret
rada mišića rasporedi na sve mišićne grupe podjednako i da se vrši podržavanje dijafragme.
Bez svega ovoga svirani ton nikad ne može postići određene kvalitete.

III. Zaključak
Iz navedenog izlaganja zaključujemo da je najpogodnija tehnika disanja u metodici flaute
upravo kombinovana, odnosno kosto-abdominalna tehnika. Ovom tehnikom se podjednako
aktiviraju svi respiratorni organi i ona omogućava da iskoristimo puni kapacitet pluća u svrhu
proizvodnje tona. Ton koji dobijemo na ovaj način je oslobođen svake napetosti, jer ne postoji
nikakva ukrućenost grkljana, niti bilo kog drugog organa za disanje. Tako dobijen ton
posjeduje ogromnu rezonancu, zbog spuštenog grkljana, koji svojim položajem ostavlja
prostor za rezonovanje tona. Mišići abdomena su takođe slobodni i u stanju su da svojim
akcijama stezanja podržavaju dijafragmu, odnosno pomažu kod usporenog izdisanja vazduha,
što je ključno za izdržavanje muzičke fraze.

Dakle, konačno postoji teorijsko uporište glede ovog problema koji izaziva najveće diskusije i
podjele mišljenja u metodici sviranja flaute. Nadam se da bi ovo istraživanje moglo voditi ka
što široj upotrebi kosto-abdominalne tehnike disanja u metodici flaute, jer je sa naučne strane,
jedino ona ispravna.

Literatura: Bruna Špiler- Umjetnost solo pjevanja, 1972; Ana Domančić- Dahom do
flaute, 2002.