Mcdonaldizacija društva

Taj pojam je prvi iskoristio George Ritzer kako bi objasnio sociološki fenomen vremena u kojem se
nalazimo. „Mekdonaldizacija je proces u kome principi funkcioniranja restorana brze hrane osvajaju
jedan po jedan sektor američkog društva, kao i ostatak svijeta; u vezi s ovim posljednjim,
mekdonaldizacija je oblik kulturnog imperijalizma.“ Ukratko, pokušava reći kako je ubrzan život rezultat
ubrzanog obavljanja posla koji se obavlja podosta brže nego što bi za to prije bilo dovoljno. Slobodno
vrijeme nam se krati, imamo ga sve manje kako bi stigli obaviti što više zadataka u što kraćem roku.
Uglavnom je glavni pokretač toga profit. McDonalds je javno i svjetski poznat, sve zahvaljujući Ray Krocu,
koji tehnički nije osnivač, ali odradio je važnu ulogu u stvaranju ubrzanog programa rada na početku
djelovanja McDonaldsa, a kasnije je i postao vlasnikom. Također, nalazi se na listi najvažnijih ljudi 20.
stoljeća. Njegovi glavni faktori uspjeha su: učinkovitost, predvidljivost, kontrola i isplativost. Pod
kontrolu i učinkovitost možemo svrstati ponuda jeftine hrane, brzo spremljene. Radnici su pod
konstantnim pritiskom, posao mora u najkraćem mogućem roku biti obavljen, te jednostavno nemaju
vremena stati i odmoriti se, a njihove glavne kvalitete su brzina, spretnost, ali i osmjeh iznenađujuće. Što
se tiče kvalitete, može se reći da je kvaliteta radnika i obavljanja posla savršena, iako je kvaliteta
proizvoda upitna. Iako je McDonalds lančani restoran, ne samo u jednoj državi, već u cijelome svijetu,
hrana i usluge su u svakom McDonalds restoranu u bilo kojem dijelu svijeta iste, a to već spada pod
faktor predvidljivosti. Jedan radnik McDonaldsa je jednom rekao, opisujući taj već navedeni ubrzani
sistem rada: „Na ovom radnom mjestu bi mogao raditi i dobro dresirani majmun.“ McDonalds je zatim
postala prva tvrtka, tj. kompanija, za koju možemo reći da je uvela ovakvu promjenu rada i novog načina
života. Svi oni predstavljaju novu epohu življenja koja je krenula sa američkog kontinenta i zahvatila cijeli
svijet. Ta epoha je sastavljena s idejom konzumerizma, otuđenjem i dehumanizacijom radne snage,
postaje važna samo kvantiteta, dok kvaliteta gubi svoju važnost. Osim u poslovnom primjeru, također se
način mekdonaldizacije može naći i u obitelji, prvom obliku društvene organizacije. I tu je došlo do
velikog broj promjena među kojima se mogu naći i otuđenost, nedostatak komunikacije, prekidi
rodbinskih veza i tako dalje. Odlaskom u restorane brze hrane nastoji se zamjeninit obiteljski ambijent i
nadoknaditi vrijeme. Osim obitelji, primjer je i religija, npr. vjernici žele spasenje bez žrtve, a sakralni
objekti se posjećuju samo u slučaju neke velike potrebe kao što su vjenčanja, brige, opasnost, smrt i
slično. Boravak u tim objektima se skraćuje, a očekuje se velika korist – po uzoru na McDonalds, gdje se
svjesno, racionalno i planski stvara privid da „za malo – dobijete puno“. Na neki način, naše društvo se
pretvorilo u društvo koje funkcionira isključivo na temeljima unaprijed određenih, dehumaniziranih
„instant odnosa“. Dolazi do promjena standarda, koji se moraju dostići da bi se sklopio u nove društvene
norme i poretke. Nisu to standardi koji funkcioniraju samo kroz nametanje novih društvenih normi već
se nameću i kroz sistem rada, radne snage. Bez obavljanja tih standarda koje se traže od vas, mogli bi ste
bit isključeni ne samo iz društva, nego i iz osiguranih osnovnih sredstava nužnih za život. Osim
„mekdonaldizacije društva“, Ritzer uvodi pojam „globalizacija ničega“. Iako smatra da je globalizacija
veoma važan proces čijem ubrzanju svjedočimo, Ritzer ipak smatra da ono što se nudi svim kulturama
svijeta prilikom glokalizacije je ništa, a objašnjavajući svoju izjavu kaže: „Pod pojmom ništa
podrazumijevam (uglavnom) prazan oblik, oblik lišen bilo kakvog posebnog sadržaja. Suprotno tome,
nešto bi moglo da se definiše kao (uglavnom) pun oblik, to jest oblik bogat posebnim sadržajem. Stoga,
moglo bi se reći da je po svijetu lakše izvoziti prazan oblik, nego oblik koji je napunjen sadržajem (tj.
nečim).“Po njemu, kulturni imperijalizam uspijeva upravo zato što se ne trudi da mijenja postojeće
navike ljudi, a niti se ne protivi tuđim uvjerenjima jer ne sadrži ništa.