OSNOVNI POJMOVI

Riječ migracija dolazi iz latinskog jezika gdje riječ migrare znači: kretati se, preseliti se (iz
jednog mjesta u drugo). Riječ migracije u našem jeziku dolazi od latinske riječi migration –
seoba, seljenje, kretanje u prostoru.

Njemački – Wanderung – radi se o trajnoj promjeni mjesta stanovanja ljudi. U njemačkom

Wanderung - znači seljenje, migracije, putovanje, seoba dok Auswanderun – znači –
iseljavanje ili emigracija, a Euswanderung – označava useljavanje ili imigracije.

Pokreću li se putovanja, seljenje unutar jednog područja onda se radi o unutrašnjim

migracijama. Kada se prekoračuju državne granice onda se iz ugla države porijekla radi o
iseljavanju/emigracijama, a iz ugla zemlje dočeka o prihvatanju - useljavanju ili imigracijama.

Države tranzicije služe privremenom boravku pri prelazu iz države porijekla ka ciljanoj
državi.

MIGRACIJE – MULTIDISCIPLINARNO PODRUČJE ISTRAŽIVANJA

Migracije su neminovno multidisciplinarno područje istraživanja. Pri tome su neke discipline

neposredno zainteresovane za studij migracija, a druge tek posredno i djelimično. Među
prvima su: geografija, demografija, antropologija, ekonomija, urbano i ruralno planiranje, te
sociologija. U druge spadaju povijest, politička i medicinska znanost, i neke druge.

Geografija – se prvenstveno bavi prostornim varijacijama migracija, odnosno migracijskim

tokovima, numerički orjentirana socijalna geografija pokušava utvrditi i osnovne razloge
migriranja ili zadrzavanja populacije.

Demografija - migracije posmatra kao jednu od najvažnijih sastavnica kretanja stanovništva i

prikazuje je kao ‘’mehaničko kretanje’’ (uz fetrilitet i mortalitet kao ‘’ organsko kretanje’’).

Ekonomija - se mora baviti migiracijama budući da svaki migracijski tok ima određene
posljedice na ukupna ekonomska kretanja u društvu; pitanja tržišta rada izravno su pod
uticajem migracijskih trendova i mogućnosti; zaposlenost i nezaposlenost uzrokuju migracije
ili emigracije, a emigracije i migracije povratno utiču na stanje tržišta rada; ekonomija
istražuje i uticaj migracija na potrošačku potražnju i inflaciju, kao i učinke doznaka
migranata na zemlje porijekla.

Antorpologija – proučava i prethistorijske migracije, prevenstveno migracije homo sapiens

prije nastanka civilizacije, kao i uticaj migracija na njegov razvitak; antropologiju zanimaju i
etnički sustav migrantskih populacija u usporedbi s ‘’domaćim’’ stanovništvom, kao i
posljedice kulturnog miješanja.

Sociologija – se interesuje za društvene odnose koji generiraju migracije, posljedice

migracije na društvene odnose, ulogu migranata u stvaranju novih socijalnih sistema u
području između nacionalnih prostora, stvaranje migrantskih institucija u zemljama primitka,
kao i procese društvene integracije migracijskih skupina, te pitanje toka društvenih migracija
u uvjetima visokih stopa imigracije.
Historija - je upućena na proučavanje migracija, posebno kada su masovne migracije direktno
posljedice važnih političkih i socijalnih promjena unutar određene povijesne faze; istražuje se
i povratni uticaj migracija na političke događaje.

Politilogija - istražuje savremene političke procese koji generiraju migracije, prije svega
prisilne migracije, kao i ulogu države u generiranju, kontroliranju i sprječavanju migracija;
posebna pažnja pitanjima političke pripadnosti, građanstva, državljanstva migranata te uticaj
naturalizacije na poimanje političke zajednice u pojedinim državama.

Medicina - je zainteresovana za migracije u epidemološkom smislu, prije svega u svrhu

lociranja načina širenja pojedinih inferkiija; no uz to medicina je zainteresovana i za
posebnosti ‘’zdravstvene slike‘’ sprecifičnih populacija kao što je npr. migrantska.

DEFINIRANJE MIGRACIJA

Migracija je definirana generalno kao trajna ili polutrajna promjena mjesta stanovanja. Ova
definicija nije ograničena na daljinu preseljena ili na dobrovoljnost, odnosno nedobrovoljnost
prirode tog čina. Ona ne pravi razliku između vanjskih i unutrašnjih migracija. Tako široka
definicija, međutim ne razjašnjava raznovrsne tipove seoba koji egzistitraju zasnovani na
geografskoj udaljenosti, isto tako i faktore involvirane u različite tipove seoba. Npr: neki ljudi
se sele unutar općine, drugi se sele iz jedne u drugu provinciju unutar iste države, neki se sele
preko teritorije države, a neki preko međudrzavnih granica.

Svaki pokret pojedinca ili mase nije migracija. U istraživanjima kretanja stanovništva
pokušale su se napraviti razne klasifikacije mehaničkog kretanja. Tako razlikujemo sljedeće:

 Invazije – mehaničko kretanje prvobitnih ljudskih zajednica prahistorijskog doba, gdje

se osvajaju novi prirodni i životni areali
 Osvajanja – pokreti nomadskih plemena i naroda prema već postojećim državama i
civilizacijama temeljenim na višim razinama ratarskih kultura
 Kolonizacija – svojevrsno zaposjedanje teritorije koje sprovodi država ili zemlja više
civilizacijske razine nad zemljom nižeg razvojnog stepena
 Migracije - savremeni oblik međudržavnog i međunarodnog kretanja stanovništva čija
je posljedica brzi privredni razvoj, kako zemalja imigracije, tako i zemalja emigracije

Alice Wertheimer – Baletić pod pojmom migracija stanovništva podrazumijeva ‘’prvenstveno

prostornu pokretljivost, odnosno prostornu mobilnost stanovništva. Pojam mobilnosti
stanovništva širi je od pojma migracija, jer je migracija stanovništva samo jedan od oblika
ukupne mobilnosti stanovništva.

Pod pojmom migracija u užem smislu, A.W-B. - podrazumijeva, definitivnu migraciju, tj.
‘’preseljenje osobe iz rodnog mjesta ili prethodnog mjesta stalnog boravka u mjesto
doseljenja ili u novo mjesto stalnog boravka po uvjetu da se radi o preseljenju trajnijeg
karaktera’’.

A.W. – B. pravi klasifikaciju glavnih tipova migracija na osnovu sljedećih kriterija:

  Prema kriteriju državnih granica – vanjske i unutrašnje migracije
 Prema kriteriju vremena – definitivne i privremene
 Prema kriteriju uzroka – ekonomske i neekonosmke migracije
 Prema kriteriju voljnosti – dobrovoljne i prisilne migracije
 Prema kriteriju organizovanosti – ogranizovane i neorganizovane migracije

D. Bogue – termin migracija, rezervisan je za one promjene stanovanja koje ukljucčuju

potpunu promjenu i ponovnu prilagodbu pripadanja pojedinca nekoj zajednici. Samim tim
pojam migranta se često definiše kao selitelj koji mjenja političko područje svog uobičajnog
prebivanja.

Prvi od elemenata za definisanje pojma migracije može se uzeti da je: usmjerenost na

promjenu ‘’prebivališta’’, dok bi drugi bio trajnost, polutrajnost ili relativna trajnost.

Jednu od najopćenitijih definicija dao je Baker prema čijem mišljenju migracija je ‘’čin
seljenja iz jedne prostorne jedinice u drugu’’.

Sličan pristup ima H. Sounders kao o ‘onim kretanjima kojima ljudi, pojedinačno ili
kolektivno, mijenjaju svoje mjesto prebivanja’’. U istom duhu Hoffmann N. definiše kao
‘’svaki prelazak osobe na drugo mjesto’’, smatra migracijom. Čak i u novije vrijeme ima
autora koji se drže jednostavnog i univerzalnog određenja, poput M. Wagneta koji smatra da
je migracija: ’’svaka promjena glavnog boravišta neke osobe’’.

Navedene opće definicije migracija ipak najviše odgovaraju geografskom poimanju migracija,
za koje je bitno kretanje ljudi u fizičkom prostoru, na stanovitoj razdaljini, s ciljem relativne
trajnosti novog boravišta.

Kombinovani tip definicije povezuje opći katarter migracija s nekom njihovom posebnom
odrednicom.

Mješovito određenje mogracija može uključivati i elementarnu sociološku odrednicu,

odnosno specifikaciju koja upućuje na društveni karakter tog čina, ako već ne i procesa.

S. Eisenstadt – migraciju definiše kao fizički prelaz nekog pojednica ili neke grupe iz jednog
društva u drugo. Ovaj prelaz obično uključuje napuštanje jednog socijalnog ambijanta i trajno
ulaženje u drugi.

J. Ellemers – migraciju shvaćamo kao više ili manje permamentan prijelaz iz jedne
sociokulturne sredine u drugu, bitno različitu sociokulturnu sredinu, smještenu na takvoj
distanci da je kontakt s izvornom okolinom fizički nemoguć.

A. Treibel – migracije su ‘dobrovoljni’ prelasci pojedinca ili više osoba u neko drugo društvo
ili neku drugu regiju, s namjerom da to bude na duže vrijeme i/ili da postane trajno.

U sociološkim definicijama migracija, uz eksplicitno ili implicitno spominjanje važnosti

relativne trajnosti odnosno razdaljine, ističe se njihov procesni i društveno - kulturalni
karakter.
J. Mangalam – određuje migracije kao ‘’relativno trajni odlazak pojedinca ili grupe, iz jedne
geografske određene lokacije prema drugoj, kojem prethodi proces odlučivanja pojednica,
zasnovanog na hijerarhijski uređenim skupovima vrednota i želja, koji rezultiraju promjene
interakcijskog sistema migranata.

K. Kammeyer – migracija je relativno permamentno iseljavanje kolektiva nazvanog migranti

iz jedne geografske lokacije u drugu, kome prethodi odlučivanje migranata utemeljeno na
hijerarhijskim uređenom setu vrijednosti ciljeva, a rezultira promjenama u interakcijskom
sistemu migranata.

Možemo ustanoviti da opće određenje migracija polazi od jednog superordiniranog pojma –

kretanje ljudi u prostoru i dva subordinirana – relativne trajnosti promjene boravišta i -
relativne razdaljine seljenja, gdje se rijetko pridružuje i treći pojam – promjena aktivnosti.

Migracije kao proces mogu se konceptualizirati i u smislu serije faze ponašanja.

Sociološki pojam migracija

Sociologija migracija posmatra migraciju kao društvenu pojavu. U sociologiji se ističe

društveni moment kretanja ili premještanja, pa je tako prema prvim sociološkim riječnicima:
‘’migracija je oblik populacije kretanja, koji tokom kulture evolucije slijedi disperziju.
Sudionoci su dovoljno napredni u ekonomskoj kulturi, inteligenciji i zemljopismenom znanju,
tako da su svjesni prave destinacije. Kretanje je planirano, svrhovito i namjerno…’’

S. Eisenstad - ‘’migraciju definiše kao fizički prelaz nekog pojedinca ili neke grupe iz jednog
društva u drugo. Ovaj prelaz obično uključuje napuštanje jednog socijalnog ambijanta i trajno
ulaženje u drugi, tako se otvara pitanje granica društva (nacionalna društva se poklapaju s
‘’drustvom’’), a i objektivno definiranje ambijenta je teško’’…

J. Mangalam ugrađuje sociološke elemente u definiciju: odredjuje migracije kao ‘’relativno

trajni odlazak pojedinca ili grupe, iz jedne geografske određene lokacije prema drugoj, kojem
prethodi proces odlučivanja pojedinaca, zasnovanog na hijerarhijski uređenim skupovima
vrednota i želja, koji rezultiraju promjene interakcijskog sistema migranata. Sociološke
definicije migracija razlikuju se u naglašavanju posebnih socioloških dimenzija s obzirom na
paradigmatsku orijentaciju sociologa koji ih definiraju, u ovom slučaju naglašava se socijalna
interakcija migranata.

S. Ronzani naglašava ‘’prelazak pojedinca iz jednog društvenog sistema u neki drugi, čime se
neposredno ili posredno u oba sistema induciraju promjene odnosa i strukture’’, u ovom
slučaju autor je orijentisan sistemski i strukturalistički.

Dimenzije migracija

Za određene migracije potrebno je uključiti sljedeće dimenzije:

 prostor - udaljenost početne i konačne destinacije, granice destinacije

 vrijeme - trajnost prijenosa, frekvencije, sezonalnost
 stanovanje – tj. prebivanje
  aktivnosti i njihove posljedice

Vrste migracija

Prema uzroku/kauzalnosti dijele se na:

 osvajačke – zaposjedanje, prisvajanje, naseljavanje tuđeg prostora vojnom prinudom

 političke – bijeg zbog političkog neslaganja i pred prijetnjama
 vjerske – netrepeljivost vladajuće vjerske skupine prema manjinskim vjerskim
skupinama
 kulturne – pripadanje ili bliskost s drugom kulturnom baštinom
 etničke – pripadanje drugom narodu, plemenu, jeziku….
 ekonomsko–poslovne – selidbe u potrazi za poslom, većom zaradom, boljim životnim
standardom
 socijalne – težnja prema višem društvenom životu
 prestižne – da bi se postigao uspjeh

Prema dometu/distanci dijele se na:

 unutrašnje – selidbe unutar granice jedne države

 vanjske – selidbe izvan granica jedne države

Prema trajanju/intervalu dijele se na:

 dnevne – kretanje između mjesta stanovanja i mjesta rada ili škole

 sezonske – selidbe radi sezonskih poslova izvan mjesta stanovanja
 privremene – privremena mjesta stanovanja radi školovanja, privremenih poslova i sl..
 konačne – definitivna promjena prebivališta.

TIPOLOGIJE MIGRACIJE

Migracijske klasifikacije i tipologije mogu se same klasificirati ili tipologizirati u tri grupe:

 univerzalne, opće i posebne

Jedna od najjednostavnijih i najpostojanijih univerzalnih klasifikacija dijeli migracije na

dobrovoljne i nedobrovoljne, odnosno prisilne i dobrovoljne. Međutim jako je tanka crta
između prve podjele migracija razlogom težine koja može dovesti do same pojave migracije,
a kasnije njenog svrstavanja u neku od ove dvije podjele.

Slična je podjela na ekonomske i neekonomske migracije, za koje ne možemo naći

reprezentanta ili izvornog autora. Ova podjela spade u opću kategoriju, jer se odnosi samo na
modernu epohu. Međutim, u modernim migracijama ekonomski motivi često su isprepleteni s
političkim, vjerskim, profesionalnim i drugim neekonomskim poticajima za migriranje.

Jednodimenzionalna dvočlana podjela odnosi se na unutrašnje i vanjske migracije, osvrćući se

na migracije unutar granica jedne zemlje kao i van granica jedne zemlje. Za razliku od većine
klasifikacija i tipologija, razgraničavanje ove dvije kategorijae ne izaziva nikakve dvojbe.
Postoje još neke dvočlane klasifikacije. Prema kriteriju razdaljine – na kratku razdaljinu i
dugu razdaljinu.

Zatim, s obzirom na trajanje E. Kant razlikuje:

 slučajne ili privremene,

 trajne ili periodične i
 definitivne.

Osim općih i univerzalnih klasifikacija, postoje i jednodimenzijske, kao i višedimenzijske

potklasifikacije pojedinih vrsta migracija. Primjerice, Smit dijeli unutrašnje migracije na četiri
grupe: migracije iz sela u grad, migracije iz grada na selo, migracije iz jedne provincije u
drugu i migracije iz jednog sela u drugo.

Najstariju poznatu klasifikaciju (unutrašnjih) migranata predložio je E.Ravenstin, temeljeći je

na prirođenoj razdaljini:

 ‘’lokalni migranti’’ – mijenja svoje mjesto prebivanja unutar iste zajednice ili okruga
 ‘’kratko – putujući migranti’’ – mijenja svoje mjesto prebivanja u susjednoj zajednici
ili okrugu,
 ‘’dugo-putujući migranit’’ – prevaljuje razdaljine preko granica susjedne zajednice ili
okruga
 ‘’potpuna migracija’’ – tip migracija u kojem se tokom vremena savladavaju i duže
razdaljine, ali u više kraćih ‘’migracijskih koraka’’

Sljedeći je N. Gonzales – sezonske, privremnene-nesezonske, povratne, kontinuirane i

trajno naseljavanje.

Relativno jednostavnu klasifikaciju savremenih međunarodnih migranata predložio je

Appleyard:

 permanentni (naseljenici), uključujući osobe koje su migrirale unutar sheme

spajanja obitelji
 privremeni radnici na ugovor – obično polukvalificirani ili nekavalificirani, koji
ostaju u zemljama primitka određeno razdoblje, obično dvije godine
 privremeni profesionalni tranzitani – profesionalni ili kvalificirani radnici koji se
sele od jedne do druge države, obično kao zaposlenici internacionalnih ili
mješovitih kompanija
 prikriveni ili ilegalni radnici - čiji ulazak vlada zemlje primitka može ili ne mora
sankcionisati
 tražitelji azila – koji prelaze granice i potražuju status temeljem političke
diskriminacije
 izbjeglice – prema definiciji UN Konvencije o status izbjeglica 1951.

Zapravo, tipologije se mogu konstruirati tek međusobnim krizanjem dva ili vise konstitutivnih
elemenata određenja migracija. Jednu od ranijih i jednostavnijih predložio je siciolog H. P.
Fairchild. Križanjem dva kriterija dobio je četiri tipa migracija: invaziju, osvajanje,
kolonizaciju i imigraciju. Međutim Fairchildova tipologija ima mnoge slabosti na koje je
upozorio kritičar W. Peretsen.

Nasuprot njega potpuno drugačije odrednice za svoju tipologiju seljana uzima Rudolf
Heberle. On razlikuje nomadska kretanja i seobe naroda. Pod prvima razumije - seljene unutar
više ili manje ograničenog područja za pašnjake, a pod drugima - kretanje cijelog plemena ili
saveza plemena u potrazi za novim područjima naseljavanja, bilo da su ona osvojena silom ili
da su potpuno i mirno naseljavana. Zatim je izdvojio prekomorske migracije, doma. Za
moderne unutrašnje, kao i međunarodne migracije, značajno je da one teku pretežno iz sredine
tipa zajednice prema sredini tipa društva područja.

Najopsežniju tipologiju migracija razvio je Petersen. Migracije se razlikuju od fertiliteta i

mortaliteta, po tome što se ne mogu analizirati u smislu nekulturaknih, psiholoških faktora,
nego se moraju diferencirati s obzirom na relevantne društvene uvjete. Neki ljudi migracije
koriste za postizanje nečeg novog – a takve migracije Petersen naziva inovirajućima, drugi
ljudi migriraju da bi odgovorili na promjene uvjeta u kojima žive i nastoje zadržati to što su
imali – njih Petersen naziva konzervativnim.

Petersen refinira polarnost modela potiskivanja – privlačenja s dva dodatka: razlikovanjem

inovacijskih od konzervativnih seljenja, te uključivanjem razine aspiracija samih migranata,
kako bi dobio osnovu za jednu poboljšanu tipologiju migracija. Ona izlučuje pet širokih klasa
migracija: primitivne, prisilne, prinudne, slobodne i masovne.

U novije vrijeme, Sarah Collinson predložila je klasifikaciju tipova vanjskih migracija

polazeći od njihovog temeljnog uzroka i namjera sudionika. Uobičajno je razlikovati između
migracija uzrokovanih čimbenicima šire shvaćenim kao ‘’političkim’’, za razliku od onih
motiviranih ekonosmkim razlogom. To je u osnovi granička crta koja dijeli izbjeglice od
drugih vrsta migranata.

Križajući te dvije dimenzije dobivamo različite tipove, prvi se odnose na strogo ekonomske i
dobrovoljne, drugi na političke dobrovoljne, treći na nedobrovoljne ekonomske i četvrti na
nedobrovoljne političke.

POČECI I RANIJA ISTRAŽIVANJA MIGRACIJA

Migracije se kao predmet istraživanja počinju javljati u spisima ranih teoretičara stanovništva
u 19. st. Zatim, može se primjetiti da migracije nisu bile u središtu interesovanja velikih
teoretičara društva, tako da se može navesti samo njih nekoliko, a to su:
R. T. Maltus – prvi i najistaknutiji među njima, smatrao je migracije neizbježnom
posljedicom prenaseljenosti.
K. Marx – je osudio Maltusa za reakcionalno stajalište po kome su bijeda, pomor i rat
neizbježne posljedice populacijskog rasta. Za siromastvo je optužio poduzetnike koji žele da
maksimiziraju profit, zbog čega namjerno održavaju niske nadnice, a vlast je optužio za
istjerivanje seljaka sa zemlje i druga migracijska kretanja.
E. Dirken – tretirao je migracije kao jedan od faktora koji su doveli do sloma tradicionalnih
zajednica koje su se dodatno održavale na načelima ''mehaničke solidarnosti''.
Revensteinovi zakoni migracija

Zakoni migracije – 1889. godine – opseg migracije u Velikoj Britaniji – Revenstein

Ukupno je sedam zakona, međutim prvih pet je onih koji se citiraju:

1. a) veliki dio naših migranata pređe samo kratku distancu, i migranti nađeni u
određenom centu apsorpcije rasti će tim sporije što se povećava razdaljina do tog
mjesta
b) migranti koji prelaze duge razdaljine općenito preferiraju odlazak u neki od velikih
centara trgovine i industrije
2. a) događa se univerzalno pokretaje i razmještanje populacije, proizvedeći ''migracijske
struje'' usmjerene ks velikim centrima trgovine i industrije koje apsorbiraju migrante.
b) stanovništvo u neposrednoj okoliki nekog brzo rastućeg grada nahrpi u njega
c) proces disperzije obrnut je procesu apsorpcije
3. svaki glavni tok migracija proizvodi kompenzirajući kontratok
4. stanovnici gradova manje su migrantorni nego stanovnici ruralnih dijelova zemlje
5. pokazuje se da su žene predominantne među migrantima na kratke staze.

U svom drugom radu u kojem je analiziru proširio na Evripu i Sjevernu Ameriku, postavo je
jos općenitu generalizaciju, koja se tiče ranih industrijskih ruralno-urbanih migracija, ali se
rijetko navodi:

Zakon: svi ljudi imaju potrebu poboljšati svoje materijalne uvjete života.

Okvirni uvjeti: u odnosu prema resursima u gradovima postoji podnaseljenost i viši životni
standard, a na selu prenaseljenost i siromašniji standard. Migracije ne podliježu nikakvom
ograničenju administrativne vrste.

Zaključak: migracijski tok teče iz sela u grad.

R. E. Park i Čikaška škola

Kada je riječ o sociologiji migracija kao jednoj od posebnih sociologija ona se počela
konstituirati s prvom američkom sociološkom školom poznatom kao Čičak škola, mogli
bismo i tvrditi da je problematika integracije 'novih imigracija' u SAD zapravo u središtu
interesovanja rane američke sociologije uopće.

Institucijalni akademski zamah dala je obimna studija Thomasa i Znanieckog prvi put
objavljena 1918. godine. Oni su demosntrirali aspekt istraživanja migracija koji se odnosio na
to da se migracije ne trebaju studirati samo u vezi s njhovim širim efektima, već i u njihovim
subjektivnim aspektima.

Čikaški istrazivači, koje je predvodio Robert Park bili su pod utijecajem teorija evolucije,
prvenstveno H. Spensera. Asimilaciju migranata je Park postavio kao ključni problem
američke sociologije, zajedno sa kolegama protivi su se nasilnoj asimilaciji, odnosno
amerikanizaciji, ali su vjerovali da su ti procesi neizbježni.

Terenska istaživanja su započeli u prvom desetljeću 20. st. Teorijska analiza čikaških
sociologa leži na dvije temeljne pretpostavke. Prva da migracijski procesi uključuju tranzicije
iz usko povezane monokulturalne zajednice u zemlji porijekla. A druga da imigranti ulaze u
društvo s dba piramide ekonomskog i socijalanog statusa.

Pod pojmom asimilacije Park nije mislio na potpuno nestajanje svih etničkih različitosti. Ona
se tiče stanovite ''umjetne uniformnosti'' između manjine i dominantne grupe, koja se može
prikazati razlike u ''mišljenju, osjećajima i vjerovanju'.

TRADICIONALNE PERSPEKTIVE ISTRAZIVANJA MEĐUNARODNIH

MIGRACIJA

Teorije ravnoteže – Soundersovo polazište je opća teorija ravnoteže, odnosno njezina

primjena na socijalni sistem. Do ravnoteže dolazi kod je razina zahtjeva stanovništva neke
zemlje veća od postojećeg standarda života, što rezultira potiskom stanovništva, čija je snaga
direktno proporcijalna veličini neravnoteže. Ona izaziva mehanizme i procese koji tendiraju
smanjenju populacijskog pritiska unutar danog područja na nulu. Svoj pristup migracijama
Sounders naziva ''općom teorijom''.

Teorija ravnoteže

Pod dojmom masovnog raseljavanja ljudi tokom i nakon II svjetskog rata, Harold Sounders
upozorio je na veliki značaj i potrebnost migracijskih studija. Sounderovo polazište opća
teorija ravnoteže odnosno njena primjena na socijalni sistem. Do neravnoteže dolazi kada je
razina zahtjeva stanovništva neke zemlje veća od postojećeg standarda života, što rezultira
pritiskom stanovništva, čija je snaga direktno proporcionalna veličini neravnoteže. Što je veći
pritisak staovništva, veća je spremnost za odlazak. Svoj pristup migracijama Sounders naziva
„općom teorijom“.

Savršen mobilitet ovisi o: a) savršenim transportnim mogućnostima b) savršenim

komunikacijskim mogućnostima c) rastakanje svih običajnih veza koje proizvode inerciju kod
potencijalnog migranta d) izostanku vanjskih ograničenja nametnutih od osoba ili grupa na
vlasti.

Za Hoffmanna – Nowtnya strukturalne napetosti u nekom društvu, koje proizilaze iz

nejednake raspodjele i dostupnosti društvene moći i prestiža izazivaju reakcije usmjerene ka
smanjenju tenzija. Prema Eisenstadtu u osnovi svake migracije leži osjećaj osujećenosti i
nesigurnosti.

Gordonova revizija asimilacijskoj modela

S novim valovima migracija nakon II svjetskog rata osobito u SAD-u, Kanadi i Australiji,
počinje se preispitivati pristup čikaške škole. Jedan od prvih koji je predlagao sagledavanje
interakcije imigranata i društva primtku okviru kulturnog pluralizma bio je S. Eisenstadt
1954. On se bavio imigracijom židova u Palestinu i tek osnovanu izraelsku državu.

Kritika „klasične asimilacijske škole“ razvijana je i u kontekstu rasprava o imperijalzmu i

kolonijalizmu. S. Liberson 1961. je ustanovio da se parkovi koncepti ne mogu primijeniti na
kolonijalne administratore, trgovce i misionare u Africi i Aziji, ili na bijele koloniste u
kolonijama. U Americi se javljaju novi pristupi problemima integracije imigranata. Važno
mjesto u tome pripada Miltonu Gordonu koji je upozorio na različite aspekte asimilacijskog
procesa: kulturalni, strukturalni i psihološki. Autor razlikuje 7 stupnjeva asimilacije te ističe
da svaki tip ili suproces može uzet maha u različitim stupnjevima.

TABELA

Zadatak sociološke teorije ističe Gordon, ne sastoji se samo u identifikaciji varijabli

prezentnih u danom socijalnom procesu već i u postavljanju hipoteza o nihovom
međusobnom odnosu. U tom smislu on tvrdi:

1. kulturna similacija ili akulturacija vjerovatno je prvi tip asimilacije manjinske grupe
2. kulturna asimilacija manjinske grupe moguća je i ako istodobno ili kasnije nije na
djelu niti jedan drugi tip asimilacije, a takvo stanje „jedino akulturacija“ može se
održavati trajno. No, kad je jednom podignuta strukturalna asimilacija, bolo istodobno
ili nakon akulturacije, svi drugi tipovi asimilacije prirodno će slijediti.

Gordonova analiza prikazala je američko društvo početkom 60-tih eminentno pluralističkim,

usprkos relativno malim imigracijskim tokovima nakon rata. Sam autor vjerovao je da će se
manjine na kraju asimilirati.

Teorije potiskivanja - privlačenja: model E. Leeja

Mnoga ranija istraživanja migracija uvijek su iznova otvarala prijetnje s jedne strane faktora
koji djeluju na polazištu i navode potencijalne migrante na odlazak, a s druge strane faktora
koji djeluju kao privlačne sile nekom novom odredištu i usmjeravaju migrante baš prema
njemu. Taj će vrlo jednostavan model istraživanja dobiti svoju formalnu (teorijsku)
konceptualizaciju u radovima pojedinih autora od kojih je najpoznatiji E. Lee.

Pokazalo se da odluka o migraciji ne ovisi toliko o nekim mogućim objektivnim razlozima

kao što je primjerice nizak standard života odnosno socioekonomski status. Važno je isto
tako i osobna percepcija potencijalnog migranta o njegovom ili njenom statusu odnosno
osnovno zadovoljstvo njime kao i njegove životne aspiracije. Druge studije obratile su
pozornost na utjecaj osobnih faktora, kao što je želja za osnovnim napretkom. U treću grupu
spadaju politički, vjerski, etnički, kulturni, obrazovni faktori.

Taylor je postavio odnos subjektivne percepcije i evaluacije pojedinaca o njihovom mjestu

prebivanja sa široko zamišljenim motivacijama koji mogu potaknuti migraciju. Analizirajući
migracije rudarskih porodica iz West Durhama u razdoblju 1963-1966. našao je 4 glavna tipa
migranata:
 1. aspirirajućeg - za kojeg je migracija doživljena i ocijenjena kao jedna prilika za
ostvarenje ambicija i aspiracija, a pojedinac je već unekoliko dislociran u svojoj
povezanosti s primarnim i sekundarnim grupama u svom kraju
2. dislociranog - koji na migraciju gleda pasivno kao soluciju kojoj se pribjegava zbog
ograničenja u mjestu porijekla i stoga sadržava obećanje ili bol
3. rezultirajućeg - koji migraciju doživljava i ocjenjuje kao jedinu alternativu faktorima
kao što je nezaposlenost ili sredstvo ostvarenja specifičnih i ograničenih ciljeva
4. epifenomenolog - koji na migraciju gleda kao na sredstvo nošenja s jedinstvenim
osobnim faktorima kao što su zdravstveni problemi, razvod, itd ( Taylor, 1969).

P. Campbell (1970) analizirao je orijentaciju prema migracijama s obzirom na stavove prema

radu švedskih poslijediplomaca. Klasificirao ih je prvo u dvije skupine: a) sintrinzičnim
odnosom prema radu, s velikom važnošću koja se pridaje vrsti posla, b) s ekstriničnim
odnosom gdje se rad doživljava kao sredstvo za postizanje ciljeva izvan specifičnog radnog
konteksta.

Faktori izbora odredišta uključuju: troškove seljenja; prisutnost rođaka i prijatelja; stanovanje
s njima; ponude zaposlenja; fizčka privlačnost sredine; fizički okoliš; pogodnosti; sastav
stanovništva; socijalne pogodnosti; upoznatost sa ili znanje o mjestu odredišta; posebna
pomoć; reputacija; nepostojanje alternativnog odredista.

Klasifikacija faktora potiskivanja-privlačenje prema D. Bogueu:

push faktori: 1) nepovoljna privredna situacija 2) nezaposlenost 3) politička ili vjerska

diskriminacija 4) odstupanje od vrijednosnog sistema unutar neke grupe ili zajednice 5) loši
uvjeti osobnog razvitka 6) prirodne kataklizme.

pull faktori: 1) bolje mogućnosti zaposlenja 2) veće zarade 3) povoljnije prilike

profesionalnog napredovanja i razvoja 4) bolji ukupni životni uvjeti 5) ovisnost o članovima
porodice, te željama i potrebama priključenja 6) privlačnost novih i aktraktivnih sredina.

Push-pull migracijski model nastao je pod utjecajem liberalne teorije migracija. Prema njoj se
u osnovi svega nalazi interes 'ekonomskog čovjeka' koji nastoji maximizirati svoju realnu
zaradu, pri čemu se njegov privatni interes poklapa sa općim.

Lee (196: 47-57) i Lewis (1982: 99) sistematiziraju potisne i privlačne faktore koji ljude
navode na odluku o migriranju u po 4 osnovne kategorije:

a) potisni:
1. promjene u prirodnom okruženju
2. faktori ekonomske naravi
3. politički
4. socijalni, odnosno osjećaj depriviranosti (prikračenosti) migranata
b) privlačni:
1. bolje ekonomske mogućnosti u drugoj sredini
2. stjecanje bolje naobrazbe i bolji uvjeti rada (taj je faktor presudan za
visokoobrazovanje migrante-profesionalce)
 3. bolji životni uvjeti i okoliš
4. odlazak za nekim ko na bilo koji način privlači što pridonosi stvaranju veza i
migracijskih valova.

Polazeći od Raventseinove analize Lee je kao cilj postavio „razvitak opće sheme u koju se
mogu smjestiti različiti prostorni pokreti te iz malog broja onoga što može izgledati kao očite
pretpostavke deducirati ustanoviti broj zaključaka glede volumena migracija, razvitka struja i
kontrastruja, i karakteristika migranata.

Lee drži da je moguće deducirati jednu vrstu hipoteza koje počivaju na najvažnijim faktorima.
Formulirao je 19 hipoteza, od kojih se 6 odnosi na opseg migracija, 6 na migracijske tokove i
protutokove, i 7 na karakteristike migranata.

Opseg migracija unutar nekog područja zemlje ili cijeloga svijeta determiniran je slijedećim
varijablama:

1. stupanjem različitosti područja

2. stupanjem različitosti populacije
3. jačinom intervenirajućih zapreka
4. stupanjem kolebanja konjukture
5. stanjem razvijenosti nekog područja
6. opsteg migracija s vremenom se povećava
7. migracije teže teći u dobro definiranim tokovima“
8. uz migracijske struje postoje i kontrastruje.

Učinkovitost neke migracijske struje/kontrastruje visoka je:

9. kada su minus faktori u području podrijetla glave determinante migracije

10. kada su intervenirajuće prepreke velike
11. kad je stanje konjukture u području destinacije dobro.

Učinkovitost je neznatna:

12. kad su područje podrijetla i područje cilja slični

13. kada je stanje konjukture u području cilja loša

Karakteristike migranata:

14. migracije su selektivne (jer se ljudi u pogledu brojnih personalnih faktora razlikuju te
stoga različito reaguju na plus i minus faktre).

Pozitivnu selekciju pokazuju oni migranti:

15. čija je migracija determinirana plus faktorima na mjestu imigriranja

16. koji savladavaju velike intervenirajuće prepreke.

Negativnu selekciju pokazuju oni migranti:

17. čija je migracija odeređena minus faktorima na području porijekla

 18. selekcija migranata stoji u svezi s različitim stadijima „životnog ciklusa“
19. ukupne karakteristike migranata drže se otprilike sredine između karakteristika
stanovništva područja porijekla i odredišta

Osnovi prigovor ovoj koncepciji iznio je Josh Petersen ističući da čovjek nije inertno
nepokretljivo biće na koje isključivo djeluju silnice izvanjskog svijeta.

Neoklasične teorije

Vjerovatno najstarija i ujedno najpoznatija teorija međunarodnih migracija - neoklasična

ekonomija – izvorno je razvijena za objašnjenje radne migracije u procesu industrijalizacije, i
to na makro i mikro teorijskoj razini. Makroteorijski aspekti - kako unutarnje tako i vanjske
migracije mogu se objasniti nejednakom prostornom (geografskom) raspodjelom radne snage
i kapitala koji ju traže. Za neoklasičnu teoriju jedino je tržite rada relevantno za (vanjske)
migracije. Mikroteorijska razina neoklasične ekonomije tiče se pojedinačnog izbora ili
odlučivanja. Model pretpostavlja racionalne aktere koji se rukovode analizom troškova i
koristi, i odlučuju na migracijske (vanjske) ako očekuju zadovoljavajuću neto dobit. Stoga se
međunarodna migracija može shvatiti kao oblik investiranja u ljudski kapital. Za razliku od
makroteorijskog pristupa koji pretpostavlja punu zaposlenost, mikroteorijski model
objašnjava međuarodne migracije kako razlikama u zaradama tako i stopama zaposlenosti, čiji
produkt određuje očekivani prihod.

Migracijska politika kontrole, izvedena iz neoklasične perspektive usmjeruje se na : a)

mehanizme koji pogađaju očekivana primanja, prije ili poslije emigracije (kao što je
smanjenje šansi za zapošljavanje) b) mjere kojima se povećavaju troškovi migracije
(materijalni i psihološki) c) dugoročne razvojne programe za povećavanje standarda u
zemljama slanja.

Empirijska provjera neoklasičnih modela

Ovaj je model rijetko podvrgnut temeljnoj empirijskoj provjeri. Massey i suradnici analizirali
su istraživanja o vanjskim migracijama iz Portorika i Meksika, koja su se oslanjala na
neoklasične teorijske postavke. Prvo istraživanje vanjskih migracija iz Portorika koje testira
neoklasičnu teoriju proveo je Fleisher. Taj je istraživač otikrio jaku vezu između
portorikanske nezaposlenosti i opstega migracija u SAD. On, međutim, nije potvrdio znatan
utjecaj razlika u nadnicama na vanjske migracije iz Portorika u SAD, što se pokazalo u
kasnijim istraživanjima.

Drugi primjer testiranja neoklasiČne teorije, koji analiziraju Massey i suradnici, su migracije
iz Meksika u SAD – taj najveći postojani vanjski tok radnika migranata u savremenom
svijetu, inače intenzivno izučavan. U neoklasičnom smislu, poticaji za migraciju između
Meksika i SAD-a su nesumnjivo veliki. Prosječan omjer nadnica množio se faktorom 5
(1980), pa kad se dodaju (ili oduzmu) troškovi transporta, ulaska, i života stranca većina
meksičkih radnika mogla je očekivati tri puta veću zaradu nego kod kuće. Za ispitivanje
modela, međutim, veliki je problem nedostatak preciznijih podataka o nedokumentiranoj
imigraciji, pa se često koriste vladini podaci o broju uhvaćenih osoba na granici. Prvo
sistemsko istraživanje meksičko američke migracije u ovom okviru proveo je Frisbie (1975)
uključujući u regresijsku analizu šest varijabli. Pokazalo se da su samo dva bili doista značajni
prediktori. Jenkins (1977) je proširio analizu, prvo u smislu dužeg razdoblja, i drugo,
uključivanjem ugovornih radnika, te većeg broja mogućih čimbenika. Glavni nalaz govori da
su kao prediktori meksičke vanjske migracije u SAD jače djelovali potisni faktori u Meksiku,
uzeti zajedno, nego faktori privlačenja iz SAD.

Današnji zagovornici globalizacije vraćaju se neoklasičnoj teoriji u dokazivanju da se jedan

od njezinih ključnih učinaka može očekivati u „faktori izjednačavanja cijena“. Cirkulacija
roba (slobodna), ljudi i kapitala preko nacionalnih granica, sukladno ovom modelu, dovodi do
ujednjačavanja cijena među zemljama uključenima u proces. Danas je, međutim, teško je
ispitivati utjecaj međunarodnih migracija na nadnice, budući da kapital i roba putuju uz sve
manja ograničenja, a radna snaga uz sve veća.

Novija istraživanja pokazuju da je utjecaj (dovoljno snažnih) migracija složen, a ne

jednosmjeran. One s jedne strane povećavaju ponudu radne snage, ali istovremeno, s druge
strane stvaraju veću zaposlenost, jer su migranti i potrošači, pa povećavaju potražnju za
proizvodima, a time i radom.

Nova ekonomija migracija

Od sredine 1980-tih „nova ekonomija migracija“ dovodi u pitanje temeljne pretpostavke i

zaključke klasične teorije (Stark i Bloom 1985). „Nova ekonomija“ ostaje u tradicionalnim
istraživačkim okvirima. Prvo po tome što su migracije određene „zakonima tržišta“, kojima
mehanizam migracija (međunarodnih) u krajnjoj liniji služi za ponovno uspostavljanje
narušene društvene ravnoteže. Drugo, jer migracije izvodi iz racionalog odlučivanja na mikro
društvenoj razini, mada i taj proces i kontekstualno određuje, a u aktere uz pojedince uvodi i
porodice.

Migracijske odluke ne donose izolirani pojedinačni akteri (tržišne monade), nego su one prije
stvar tržišnih strategija domaćinstava ili porodica.

Empirijska provjera nove ekonomije

Kombinacija stranoga rada s lokalnim radom i drugim ekonomskim aktivnostima empirijski je

potvrđena u brojnim istraživanjima za Dominikansku Republiku, Puerto Rico, Središnju
Ameriku, Filipine i Meksiko (Massey i sur., 1994: 712 - 15). Istraživanja u spomenutim
zemljama su pokazala da ruralne zajednice nisu izolirani, ekonomski autonomni entiteti.

Nova ekonomija migracija dovela je također u pitanje neoklasičnu pretpostavku da vrši prihod
ima uniformni učinak u promoviranju migracija među svim socioekonomskim slojevima
stanovništva. Zastupnici ovog pristupa dokazuju da domaćinstva ne migriraju samo zato da bi
poboljšali apsolutni prihod, već da povećaju svoj relativi prihod prema drugim članovima
zajednice. Putem međunarodne migracije ona nastoje ameliorirati osjećaj relativne
deprivacije.
 U potrazi za posebnim sociološkim pristupom – teorija interakcijskog pomaka

Nastojanja na sociološkim teorijama migracija, osobito od 70–tih, ponajprije čine odmak od

shvaćanja migracija kao puke prostorne pokretljivosti izazvane ekonomskom potrebom i
orijentiraju se ka viđenju migracija u smislu socijalne mobilnosti. Začetke socioloških
koncepcija migracija nalazimo još u klasičnim teorijama socijalne mobilnosti, koje i fizičku
pokretljivost u geografskom prostoru tretiraju kao način socijalnog mobiliteta.

Migracije uključuju nekoliko ključnih elemenata. Prvo, one naravno jesu fizičko kretanje
pojedinaca i grupa iz jedne geografski određene lokacije u drugu, ali ta činjenica ništa ne
govori o društvenom (i time sociološkom) karakteru migracija. Za sociološki uvid bitno je da
se migranti ovdje ne nadaju naprosto kao demografsko agregatno stanje, već kao kolektivitet
(sustav uloga). Drugo, one su postojane. Time se isključuju privremena kretanja koja,
uostalom, nisu vezana za promjene u interakcijskom sistemu. Treće, migriranju prethodi
proces odlučivanja na individualnoj razini, zasnovan na hijerarhijski uređenim sistemima
vrednota i želja. Četvrto, promjene u tim sistemima mogu rezultirati promjenom
interakcijskog sistema potencijalnog migranta. Ljudi se sele kad postojeća društvena situacija
ne može udovoljiti njihovim potrebama; kada društveni sistem ne pruža dovoljan broj
društveno priznatih i time cijenjenih uloga. Proces individualne odluke lomi se na
socijetalnim razlozima. Jedan od najvažnijih je otvorenost ili zatvorenost, kako emigrantskog
tako tako i imigrantskog sistema (društva). Migracije su, dakle, društveni proces čiji je sukus
interakcijski pomak. Interakcijski sistem migranatau središtu sociološkog propitivanja
migracija.

Istraživačka shema uključuje nekoliko aspekata. Jedan od njih tiče se okružja društvenog
sistema djelovanja, koji čine „kontingentne uvjete migracija“. U njih ulazi: brojnost
stanovništva, prirodni uvijeti i ljudska okolina koju je stvorio čovjek, te raspoloživa
tehnološka osnova proizvodnje. Drugi se odnosi na društvenu organizaciju emigrantskog i
imigrantskog sistema, koji se istražuju na tri razine: simboličkoj, normativnoj i
(inter)akcijskoj. Sociološka analiza, iz ove perspektive, prvenstveno je usmjerena na proces
prilagodbe. Proces prilagodbe na novo interakcijsko okruženje proizvodi strukturalne
napetost, i prolazi kroz sukcesivne faze: prikračenost, prilagodbu, akulturaciju, integraciju,
redefiniranje ciljeva, uopćavanje ciljeva i novu prikraćenost.

Istraživanje temeljno na ovom modelu treba odgovoriti kao ključna pitanja: Tko su migranti?,
Zašto migriraju?, Kamo migriraju?, Koje su posljedice migriracija?. U tu svrhu skupljaju se
relevantni podaci o: a) kontigentnim karakteristikama društva porijekla (stanovništvo,
ekološki uvjeti, tehnološke osnove i ljudski okoliš); b) vrstama interakcije; c) općem tipu
društvene organizacije migrantske grupe; d) kulturnim faktorima; e) faktorima sistema
pojedinaca; faktorima društvenog sistema.

Posljedice migracija odražavaju se na sva tri sistema (emigrantski, imigrantski i migrantski),

koje se mogu pratiti na tri razine: društvenoj, kulturnoj i osobnoj. Za svaku razinu ili
sastavnicu društvenog sistema prikupljaju se odgovarajući podaci – I društvena: vrsta
interakcije, socializacija, tipovi privređivanja, razina integracije sistema, kooperacija,
solidarnosti, sukobi; II kulturna – vrijednost, jezik, tradicija, ideologija, životni stil; III lična –
status – uloga, ciljevi, želje, očekivanja, potrebe.

RAZVITAK SOCIOLOGIJE MIGRACIJA

Razvitak sociologije migracija u Velikoj Britaniji

U Velikoj Britaniji nakon II svjetskog rata se javljaju posebne teorije o migracijama u okviru
šire problematike međunarodnih migracija. Razvijeno je nekoliko različitih teorijskih
perspektiva: sociologija „rasnih odnosa“, politička ekonomija rasizma i sociologija etničkih
odnosa.

U Velikoj Britaniji se, barem do početka 80-tih, sociologija migracija nije konstituirala.

O početka 19. stoljeća, glavni britanski izvor migrantske radne snage bila je Irska. Irski
migranti su smatrani manje vrijednom „rasom“, a domaće stanovništvo odnosilo se prema
njima s omalovažavanjem i prezirom.

Pridošlice iz bivših britanskih kolonija, koje će se pojaviti u Velikoj Britaniji nakon II

svjetskog rata, nisu formalno imale status (radnih) migranata, stoga se na njih neće ni gledati
kao na problem stranih imigranata na tržištu rada već će to prerasti u problem (ne) prihvaćanja
pojedinaca i grupa s rasnim obilježjima od strane društva primitka.

Predrasude i stav superiornosti naspram domorodacam razvili su britanski kolonijalni

upravljači. To je bio „prirodan“ odnos osvajača i gospodara prema pokorenim narodima.
Britanski „obojeni“ useljenici i njihovi potomci drže se u podređenoj ekonomskoj i socijalnoj
poziciji putem rasizma i rasne diskriminacije.

Britanska glavna istraživačka (sociološka) struja konstruisala je „rasne manjine“.

Temeljna je pretpostavka koncepta „rasnih odnosa“ da upravo „boja kože“ uveliko određuje
položaj manjinskih grupa, pridošlica u britanskom društvu. Sociologija „rasnih odnosa“
razvijala se od kraja 60-tih i tokom 70-tih je držala dominantnu istraživačku poziciju. Njenim
začetnikom se može smatrati Michael Banton.

Castels i Kosack podvrgli su pristup „rasnih odnosa“ oštroj kritici, iz perspektive političke
ekonomije radne migracije. Komparativnom analizom emprijskih nalaza o poslijeratnoj
(radnoj) migraciji u evropske industrijske zemlje, autori su dokazivali da se na sve migrante
treba gledati kroz njihovu zajedničku socijalnu i ekonomsku sitaciju, prije nego preko
njihovih posebnih grupnih karakteristika, kao što je boja kože, vjera, jezik i dr.

Sociologija „etničkih odnosa“ migrante analizira kao aktere, koji se pozitivno identificiraju
kao članovi „etničkih“ (manjinskih) grupa.

Dok je sociologija „rasnih odnosa“ ignorisala socijalnu i kulturnu heterogenost migranata,

sociologija „etničkih odnosa“ je upravo naglašavala tu kulturnu raznolikost migrantskih grupa
u Velikoj Britaniji.
 Razvitak sociologije migracija u Njemačkoj

Međunarodne migracije u Njemačkoj se javljaju tek od 60-tih godina. Do sredine 80-tih

Czarina Wilpert razlikuje tri faze u nastanku (sociološke) problematike stranih radnika u SR
Njemačkoj: I faza regrutiranja radne snage do 1973, II faza infrastrukturne debate između
1974. i 1978, i III faza „asimilacije ili povratka“ od 1978 na dalje.

Privlačenje stranih radnika je započelo sredinom 50-tih i to prvo iz Italije s kojom je SR

Njemačka 1955. godine sklopila i prvi bilateralni ugovor o regrutiranja privremene
migrantske radne snage – Gastarbeitera (gost radnik). Uslijedit će slični ugovori, početkom
60-tih sa Španjolskom, Grčkom, Turskom, Portugalom, Marokom i Jugoslavijom.

Političku ekonomiju migracija, na Marxovom tragu, razvijao je Marios Nikolinakos. Prema

njegovom mišljenju, strani radnici su preuzeli funkciju „industrijske rezervne armije“ u
kasnom kapitalizmu 20. st.

Jednu od najranijih socioloških studija o adaptaciji stranih radnika u Njemačkoj provela je

Ursula Kurz. Studija se odnosila na italijanske radnike migrante zaposlene u jednoj
minhenskoj građevinskoj firmi, u čijim su barakama i živjeli.

Za njemačko jezično područje važan je i rad švicarskog istraživača Hans-Joachima

Hoffmann-Nowotnya. On je koncipirao jedan složeni sistemsko teorijski (aksiomatski) model
strukturalnih determinanti migracija. Iz ove perspektive migracija se javlja kao rezultat
napetosti, koje nastaju zbog razvojnog jaza između emigracijskih i imigracijskih područja, te
zbog sistema međunarodne stratifikacije. Migracije kao „ispušni ventil“, jedan su od načina
smanjena tenzija u društvu. Središnja problematika njegovih migracijskih studija se odnosi na
mehanizme prilagodbe imigranata na novu sredinu. Autor projektira dvije temeljne strategije
ponašanja, kako je to pokazalo empirijsko istraživanje italijanskih migranata u Cirihu.
Migranti odustaju od prijašnjih aspiracija zadržavajući iluziju povratka, ili prihvaćaju poziciju
ispod domaće radničke klase, adaptirajući nove aspiracije koje se mogu zadovoljiti
upadljivom potrošnjom.

Značajan je i Gunter Albrecht koji svoj prustup izvodi iz strukturalno-funkcionalističkih

koncepata (Parsonsa, Eisenstadta i dr.) i postavlja pitanje ne samo zašto određeni judi
migriraju, a drugi ne, nego i zašto se migracije zbivaju u određenim razdobljima, a ne u
drugima. Iz ove perspektive, migracije se javljaju kao jedan od načina rješavanja četiri glavna
problema s kojima se suočavaju društveni sistemi u održavanju ravnoteže: prilagodba okolini,
postignuće cilja, integracija sistema i održavanje vrijednosnog sistema. Albrecht je skloniji
naglašavanju uloge migracija u promovisanju društvene promjene.

Istraživanja u Njemačkoj su ukazivala na nepripremljenost njemačkog obrazovnog sistema za

masovno uključivanje migrantske djece, na poteškoće u učenju njemačkog jezika i
savladavanju nastavnih programa, što se odražavalo u njihovim slabijim obrazovnim
rezultatima te većoj stopi odustajanja od daljnjeg školovanja.
Pokazalo se da starost djece u vrijeme dolaska u Njemačku uveliko određuje enkulturaciju,
formiranje temeljne osobnosti, akulturaciju i asimilaciju. Koja će vrsta adaptacije kod djece
prevladati ovisi o mjestu gdje se enkulturacija događa.

Važan je i rad Hartmuta Essera i njegovih saradnika. On je nastojao objasniti individualne

uvjete za asimilaciju u okviru „teorije djelovanja“. Asimilaciju je pri tome odredio kao stepen
sličnosti s domaćim stanovništvom koji svaki pojedini migrant postiže u stanovitim temeljnim
sferama (sfere se odnose na poznavanje umijeća domaćih ljudi, razmjere interetničkog
kontakta, jednak status unutar institucija društva primitka, apsorpcija kulturnih vrijednosti).

Rezultati istraživanja njegovog tima pretvarani su u preporuke i savjete Vladi i odgovarajućim

tijelima o mjerama koje bi trebalo poduzeti u okviru migracijske politike kako bi se postigli
poželjni ciljevi. No u drugoj studiji problema asimilacije migranta Esser je došao do sasvim
suprotnih nalaza, zbog kojih je odbacio prvobitne prijedloge. Našao je, naime, da su osobna
obilježja migranata, mjerena godinama školovanja, daleko važnija od konstektualnih faktora
određenih stanovanjem u etnički mješovitim naseljima s Nijemcima. Umjesto (prisilnog)
međuetničkog stanovanja, pozvao je na reevaluaciju etničkog geta.

Sve veću pozornost istraživača su počele privlačiti pažnju žene u migraciji, osobito s obzirom
na probleme s kojima se suočavaju i važnost njihove uloge u socijalizaciji djece.

Poslijeratni dolazak stranih radnika u Njemačkoj je potaknuo novo područje istraživanja,

kojim su dotad, gotovo pola stoljeća, uglavnom bavili anglosaksonski istraživači, a tiču se
ispitivanja kulturne distance, socijalizacijskih jazova, i drugih „nedostataka“ kod migranata.