UNIVERZITET U TUZLI

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA HISTORIJU

NAPOLEONOVA VOJNA TAKTIKA

SEMINARSKI RAD IZ PREDMETA OPŠTA HISTORIJA NOVOG VIJEKA II

Student: Mentor:

Edin Zukanović dr.sc. Nada Tomović

Tuzla, maj 2020.

SADRŽAJ

SADRŽAJ.................................................................................................................................................2
UVOD......................................................................................................................................................3
1. NAPOLEONOVA VOJNA TAKTIKA- OPŠTI PREGLED.............................................................................5
2. PJEŠADIJSKA TAKTIKA.........................................................................................................................9
2.1 Formacija....................................................................................................................................10
3. KONJANIČKA TAKTIKA......................................................................................................................13
3.1 Formacija....................................................................................................................................15
4. ARTILJERIJSKA TAKTIKA.....................................................................................................................18
ZAKLJUČAK...........................................................................................................................................21
LITERATURA..........................................................................................................................................22

2
UVOD

Napoleon Bonaparte je bio jedan od najboljih vojnih zapovjednika u historiji. Čak ga je i

njegov neprijatelj, savremenik, Pruski general Claus von Clausewitz prozvao „Bog rata“. U
ovom seminarskom nastojat ću objasniti koji su to krucijalni elementi vojne taktike koji su
omogućili tako veliki uspjeh Napoleonu i njegovoj vojsci. Osvrnut ćemo se na njegove lične
osobine, njegove vještine kao i na spoljnje faktore kao što su snaga Francuske i promjene koje
je Napoleon uveo dok je bio na vlasti u Francuskoj.

Napoleon je imao sposobnost da brzo analizira i intuitivno djeluje na različite izazove koje
nosi bojno polje, izuzetno brzo bi zaključio koje su prednosti a koji nedostaci neprijatelja te
omjer snaga kako prije tako i tokom bitke. Ne samo da je mogao procijeniti situaciju na
bojnom polju već je znao i kako da istu preokrene u svoju korist, analizirajući, pažljivo
komandujući i postavljajući svoju vojsku u skladu sa svojim procjenama. Također Napoleon
je bio izuzetno energičan i sposoban o čemu svjedoče njegovi bliski saradnici koji su
zabilježili da je izuzetno malo spavao što mu je omogućilo da duže vremena planira i
analizira. Još jedan aspekt njegove uspješnosti jesu njegove socijalne vještine. Mogao je da
utiče kako na pojedinca tako i na grupe, ne zaboravimo da Napoleon nije započeo karijeru kao
car, već kao vojni oficir tokom Francuske revolucije gdje konkurencija i nije bila tako mala. U
novembru 1799. godine Napoleon je bio general svega tri godine. Onda je dobio političku
funkciju postavši jedan od tri konzula koji su vodili vladu. Na vlast je došao vojnim udarom
koji se desio nakon što se vratio iz relativno bezuspješne vojne kampanje u Egiptu. Mjesec
dana kasnije postao je prvi konzul, 1801. godine doživotni konzul. 1804. Godine krunisao se
za cara Francuza.1 Također Napoleonova sfera uticaja nije bila ograničena samo na vojsku
imao je jako puno uticaja i među običnim narodom pri čemu mu je pomogla i propaganda
koju je širio uz pomoć novina koje kupio za vrijeme kampanje u Italiji koje su redovno
izvještavale o njegovim pobjedama na boljnom polju jačajući njegov uticaj.

Napoleon je završio vojnu akademiju za artiljerijskog oficira, gdje je naučio osnove vojne
doktrine. Također često je znao i sam čitati o vojnim taktikama i dodatno se informisati o
vojnim stvarima.Napoleon je često odavao počast slavnim generalima iz prošlosti kao što su
Aleksandar Veliki, Cezar, Gustav Adolf, Eugen Savojski i najviše od svih Pruski car Fridrih

1
Browning, Peter „The Changing Nature of Warfare. The Development of Land Warfare from 1792 to 1945, str.
28)

3
Veliki. Također je izučavao djela savremenika o vojnoj doktrini kojima je također iskazivao
veliko poštovanje.2

Još jedan od razloga njegove uspješnosti bila je i agresivna taktika koju je vodio. Napoleon je
radije preuzimao inicijativu nego što bi čekao neprijatelja da napravi potez. Tokom svoje
vojne karijere favorizovao je ofanzivnu taktiku kako strateški tako i taktički. U svim svojim
bitkama samo je tri puta bio u defanzivnom položaju, u bitkama kod Lajpciga, La Rothiere i
Arcis-a 1814. Svaki put je prelazio u defanzivu nakon što bi prvobitni njegov napad propao. 3
Ova taktika je bila vrlo efektivna za vrijeme revolucionarnih ratova koji su se razlikovali od
prijašnjih ratova koji se nazivaju „ograničeno ratovanje“. Opsade su bile rijetkost. Oprezne
kampanje i bitke sa linijskim formacijama ustupile su mjesto brzim marševima i tečnijim
borbenim formacijama.4 Brza i efektivna primjena ovih novih taktika dalo je Napoleonu
prednost nad velikim vojskama Rusije, Austrije i Pruske koje nisu nizale poraze je su bile
vojno ili tehnološki slabije već su vodile drugačiji, sada već zaostali, način ratovanja.

2
Rothenberg Gunther E.:“The Art of Warfare in the Age of Napoleon, str. 146-147
3
Isto, str.149
4
Browning, Peter „The Changing Nature of Warfare. The Development of Land Warfare from 1792 to 1945 str.
19

4
1. NAPOLEONOVA VOJNA TAKTIKA- OPŠTI PREGLED

Napoleonova taktika podrazumijevala je koncentrisanje velike vojske za kratko vrijeme

trajanja vojne kampanje, traženje jedne odlučujuće bitke što je postizao nadmudrivanjem
neprijatelja brzom kretnjom forsirajući ga na bitku. Nakon bitke gledao je da se neprijatelj
potpuno uništi ne dozvoljavajući mu da se grupiše na drugom mjestu uništavajući
neprijateljski moral i podižući vlastite vojske. Napoleonova strategija (za vrijeme kampanje
na Rusiju) bila je jednostavna i podsjećala je na njegove ranije kampanje. Ne dozvoljavajući
neprijatelju da sazna stvarne ciljeve njegove vojske, želeći da koncentriše što više vojske na
odabranoj poziciji, napadne i uništi neprijateljsku vojsku i diktira uslove mira. 5 Da bi sve to
ostvario, idealne uslove za bitku, bilo je neopdhodno brzo i dobro planiranje, izuzetno dobra
informiranost te da neprijatelj ne zna za njegove planove. Čak i prije izbijanja neprijateljstava,
Napoleonove namjene su bivale pažljivo zamaskirane za neprijatelja. Novine su cenzurisane,
granice zatvarane, putnicima je zabranjivan odlazak.6 Tokom kretanja vojske, glavnina trupa
je bila pokrivana lakom konjicom koja je usput sakupljala informacije o neprijatelju i terenu.
Napoleonovi korpusi su marširali odvojeno sa velikim razmakom između sebe(više dana
marširanja između svakog), međutim kada je neprijatelj uočen brzo su se grupisali tako da je
udaljenost između njih bila najviše jedan dan marširanja. Sve ovo bilo je moguće samo uz
dobru informisanost o stanju neprijatelja. Napoleon je se dosta posvetio izgradnji dobrog
obavještajnog sistema koji mu je davao informacije o potrebnim detaljima o neprijatelju kao
što je brojno stanje, namjene i konstitucija terena za odabir potencijalnog boljnog polja koji bi
mu najviše odgovarao, insistirao je na iscrtavanju detaljnih mapa i pažljivom prikupljanju i
analizi prikupljenih podataka. Da bi to postigao napravio je posebnu administraciju zaduženu
za prikupljanje obavještajnih podataka. Kako su potrebe vodstva rasle, tako je i Carski štab.
Ne više od stotinu rane 1800te, brojao je više od hiljadu službenika 1814.7

Kada su u pitanju taktike iz dalekog ugla posmatranja postojale su tri varijante. Manevar
straga, centralna pozicija i frontalni napad. Manevar straga podrazumijevao je klasični
prilazak boku i opkoljavanje neprijatelja kao za vrijeme bitke na Jeni, Marengo, Friedland...
cilj je bio da se dođe iza leđa neprijateljske linije kada se to desi neprijatelj se suočava sa
5
Mikaberidze, Alexander: The Batlle of Borodino. Napoleon against Kutuzov, str. 5.
6
Rothenberg Gunther E.:“The Art of Warfare in the Age of Napoleon, str. 147.
7
Browning, Peter „The Changing Nature of Warfare. The Development of Land Warfare from 1792 to 1945 str
31.

5
nezavidnim izborom ili da se povuče prije nego što Francuzi presjeku liniju povlačenja ili da
ostane i bori se protiv neprijatelja koji ako dođe straga će ih uhvatiti u sendviču.8

Centralna pozicija je imala za cilj da drži neprijateljske trupe odvojene i porazi jednu po jednu
stranu. To se dešavalo tako što bi izvidnica presjekla dvije strane neprijateljske vojske dok bi
jedan korpus zadržavao jednu stranu ostala glavnina vojske bi rješavala drugu stranu
podijeljenog neprijatelja nakon čega bi kada pobijedi prešla u pomoć onima što su bili
zaduženi da zadrže drugi dio neprijatelja.

Ukoliko bi obje taktike bile neuspješne Napoleon bi primjenio frontalni napad. U ovom
slučaju fokus je na centru bojišta koji je pokriven teškom artiljerijom, kada se oslabi
neprijateljski centar u napad se šalje rezerva. Pažljiv odabir komande i planiranje je bilo
ključno u primjeni ove taktike. Ovo je uspjelo na Borodinu (1812), uz velike gubitke, a na
Waterloou(1815) je bilo bezuspješno. Za uspjeh ovih taktika bilo je neophodno imati visoku
pokretiljvost, efektivne formacije, artiljeriju i rezerve.

Kao artiljerijski oficir Napoleon je bio dosta zainteresovan za ovaj dio svoje vojske i koristio
ju je na drugačiji način nego što je to prije bio slučaj, umjesto da je rasporedi čitavom
dužinom boljnog polja on je koncentrisao na jednom mjestu, također je uveo da samo
profesionalni vojnici budu artiljerci i dodao je konjaničku artiljeriju koja je podržavala
konjicu. Ovo mu je omogućilo da koncentriše artiljeriju i iskoristi je u ključnom momentu za
vrijeme bitke. Artiljerijska rezerva bi umarširala 300metara do neprijatelja i pucala bi na
njega sa protivpješadijskom municijom, dok je pješadija napredovala.9

Na nesreću saveznika, pažnja na koju su se fokusirali u taktici Francuske vojske zapravo je

samo pogoršavala njihovo razumijevanje stvarne prirode Francuske inovacije u ratovanju...
Totalno zaboravljena je sposobnost velikih vojnih elemenata unutar Francuske vojske da
djeluju nezavisno u pogledu brojnih stvari, bolja saradnja između Francuske pješadije, konjice
i artiljerije i najvažnije sposobnost da se koncentriše veliki broj vojnika na kritičnom mjestu. 10
Napoleon je često ostavljao način komandovanja jedinica u ruke svojih podređenih oficira.
Imao je izuzetnu sposobnost da odmjeri situaciju i brzo procijeni poziciju i broj cijelog
korpusa.11 Još jedan aspekt na koji se Napoleon jako fokusirao jeste konstanta svjesnost i
priprema za naredni sukob, rijetko se odmarao uvijek se pripremajući za sljedeći ratni pohod
8
Isto str. 34
9
Rothenberg Gunther E.:“The Art of Warfare in the Age of Napoleon, str. 150
10
Nosworthy, Brent: „Battle Tactics of Napoleon and his Enemies“ London, UK, 1997 str. 152
11
Rothenberg Gunther E.:“The Art of Warfare in the Age of Napoleon, str. 152

6
što je primjenjivao i na svoju vojsku. Napoleon se nakon 1797. posvedio postavljanju čvrstih
temelja za svoju vojsku. Oficirima je naređeno da izučavaju pravila, vojnici su morali da
izvode propisane vježbe ujutro na nivou voda i vježbe bataljona uveče. Vježbe pukovnija su
izvođene dva puta sedmično.12 Ovome se posebno posvetio za vrijeme kratkotrajnog mira u
Evropi između 1802-1804. kada je kodifikovao i implementirao ove regulacije koje su bile
ključne u narednim kampanjama. Jedna od najbitnijih novina koje je Napoleon uveo je bilo
uvođenje korpusa. Korpus je imao kako logističke prednosti tako i sposobnost i dovoljno
snagu da se sam suprostavi čitavim armijama. Još jedan ključan aspekt bilo je i stvaranje
profesionalne vojske kroz razne institucije i obrazovanje vojnika kao i unapređivanje na
osnovu zasluga, jedne prilike Napoleon je kazao: „Ne mogu se povinovati da unaprijedim
oficirskog službenika... poštujem samo oficire koji ratuju“. Starost oficira značila mu je vrlo
malo a sam intelekt još manje. Neprikosnovena hrabrost i uspjeh su bili jedini faktori koje je
uzimao u obzir za promovisanje oficira.13

Uvođenje Carske garde još je jedna od novina u Francuskoj vojsci za vrijeme Napoleona.
Carska garda je doživjela vrlo malo promjena u načinu funkcionisanja i samoj strukturi. 1804.
godine brojala je 8000 vojnika da bi taj broj svake godine rastao i do 1814. godine iznosio
112.000 ljudi. Carska garda očito nije predstavljala Napoleonovo obezbjeđenje njena funkcija
je bila kao i obične armije, bila je „armija unutar armije“. S tim što je bila puno bolje
opremljenai imala direktni nadzor od Napoleona. Carska garda je bila primjer ostatku armije
kako vojska treba da izgleda. Međutim imala je i svoje nedostatke, povlačila je dosta ljudstva
jer ih Napoleon nevoljno uključivao u borbu, imala negativan uticaj na moral zbog povlasti
koje je uživala i često visoko školovani oficirski kadar koji bi možda bio korisniji među
običnom vojskom bio je angažovan u carskoj gardi.

Napoleon je imao izuzetne liderske sposobnosti, vojnici su mu vjerovali i smatrali da je jedan

od njih zbog toga vojska mu je bila izuzetno lojalna. Da bi to postigao Napoleon je često
istupao ispred svojih vojnika lično predvodeći napade na neprijatelja pokazujući hrabrost i
požrtvovanost i primjer koji su njegovi vojnici slijedili, u vrijeme borbe sam je komandovao i
ciljao sa artiljerijom. Za vrijeme kampanje u Egiptu brinuo se i posjećivao ranjene vojnike i
pomagao pri njihovoj evakuaciji. Da bi dodatno stimulisao trupe uveo je posebnu medalju za
vojne zasluge koju su dobivali svi vojnici koji pokažu izuzetnu hrabrost i požrtvovanost bez
obzira na čin, za razliku od ostalih evropskih armija u kojima je od čina zavisila medalja koja

12
Nosworthy, Brent: „Battle Tactics of Napoleon and his Enemies“, London, UK, 1997 str. 112
13
Rothenberg Gunther E.:“The Art of Warfare in the Age of Napoleon, str. 132

7
se dobija, Napoleon je 1802. uveo tzv Legion d'honneur „Legija Časti“ najveće odličje koju
vojnik može dobiti. Iako je od 1802-1815. podijeljeno oko 40.000 ovih medalja svega 25.000
dobitnika ove časti je ostalo živo nakon 1815. što pokazuje koliko ju je bilo teško dobiti.
Legija časti i danas je najviše odličje u Francuskoj vojsci.

Napoleonovo političko angažovanje uveliko je doprinijelo njegovoj vojnoj uspješnosti, kao

car Francuske imao je na raspolaganju resurse koje je pogao posvetiti svojim vojnim
zamislima. Uveo je nove zakone, poboljšao ekonomiju i administraciju, vratio je neke od
stvari koje su bile popularne prije revolucije kao što je vraćanje katoličke crkve.

Razlozi za Napoleonov vojni uspjeh su brojni, što se ličnih karakteristika tiče, posjedovao je
prirodni talenat, bio je dobro obrazovan, imao je razvijene socijalne sposobnosti što mu je
omogućilo da se politički izdigne. U sferi ratovanja posvećivao je dosta pažnje prikupljanju
obavještajnih podataka, efektivno je primjenjivao stare i uveo nove zakone i propise u
ratovanju iste je kodifikovao , stvorio visoko-mobilnu brzu vojsku.

8
2. PJEŠADIJSKA TAKTIKA

Većinu Evropskih armija Napoleonovog doba činili su u najvećem broju pješaci, oni su
neupitno trpjeli najveće gubitke i obično je od njih zavisio ishod bitke. Pješadija ne samo da je
bila najbrojnija jedinica vojske tokom revolucionarnog i Napoleonovog doba već i
najraznovrsniji i korisniji dio vojske osposobljena za borbu na daljinu i borbu prsa u prsa.
Mogla se koristiti na skoro svakom terenu za razliku od konjice i artiljerije. Pješadija je
također i poprilično jeftina za održavat i opremit. U Napoleonovo vrijeme postojala su dva
tipa pješadije. Neki autori navode i do tri. Ta dva tipa su linijska pješadija i lahka pješadija.
Pješadijska jedinica nosila je nekoliko imena zavisno od države kojoj pripada, generalno
linijska pješadija se sastoji od svake pješadijske formacije pod imenom „infanterie de ligne“:
musketari, granatari, garda. Lahka pješadija se sastojala od lovaca(fr.chasseurs), jagera,
freiwilliger jagera, pandora, francuski naziv za strijelce fussiliers spada u obje formacije. 14
Linijska pješadija je bila regularna pješadija koja se borila na borbenoj liniji. Linijska
pjesadija se grupisala u bliske zatvorene borbene redove, dok se lahka pješadija borila u
čarkama i grupisala se u otvorene borbene redove. Linijska pješadija fokusirala se na
kontrolu, disciplinu, usaglašen marš, stroge manevre, dok je lahka pješadija fokusirala na
osvajanje terena, fleksibilnost, brzinu, indivindualnu paljbu, traženje zaštite. Glavni zadatak
linijske pješadije je da drži i zauzme poziciju, nanese štetu neprijatelju sa plotunskom paljbom
i natjera ga na povlačenje sa ograničenim brojem napada. Linijska pješadija je činila većinu
pješadijskih jedinica. Zadatak lahke pješadije jeste da uznemirava neprijatelja, isprovocira
raniju paljbu, natjera ga da potroši municiju. Lahka pješadija je bila zadužena da koliko može
iskoristi prilike da oslabi neprijatelja ali da izbjegne veće sukobe. Lahka pješadija se krila iza
kamenja i grmlja kada se borila, i koristila se da uznemiri neprijateljsku borbenu liniju. Lahka
pješadija je mogla ako je bilo potrebno postane linijska pješadija, zavisno od države to se
manje- više radilo ili ne.15 Da pojednostavimo lahka pješadija je imala zadatak da uznemirava
neprijatelja i pokriva krila linijskoj pješadiji. U smislu opreme jako su se malo razlikovala oba
tipa pješadije. Osnovno oružje je bila musketa sa glatkom cijevi, kalibra 17,7mm-19,3mm.
Iako neki autori navode da su neke muskete bile bolje od drugih u suštini razlika nije bila
velika. Osnovni nedostatak muskete jeste ograničena preciznot zbog male brzine zrna i
velikog spoljnjih faktora na zrno, nemogućnost nišanjenja i ograničena istreniranost vojnika.
14
Nafziger, George: Imperial Bayonets. Tactics of the Napoleonic Battery, Battalion and Brigade as Found in
Contemporary Regulations. Greenhill Books, London, 1996, str.21
15
Isto str. 21

9
Druga vrsta oružja jesu puške, dok su muskete imale glatku cijev puške su bile izrezbarene.
Uprkos tomu puške su imale čal i više nedostataka od muskete. Postoje brojni razlozi zašto
puške nisu bile toliko zastupljene na bojištu. Prvo, bile su dosta skuplje za proizvest. Sporije
su pucale. Često se zrno moralo udarati drvenim čekićem da se pozicionira, zahtjevale su
kvalitetniji barut, posebno napravljena zrna, i često su zakazivale. 16 Iz tog razloga obično su
se davale lahkoj pješadiji jer je njima bila potrebnija preciznost nego brzina paljbe. Čak ni sve
jedinice lahke pješadije nisu dobivale puške, nego su im davane kvalitetnije muskete.

2.1 Formacija

Što se tiče pješadijskih formacija, njihova uloga u kompoziciji vojske je jako važna.
Formacija je uticala na pokretljivost i vojnu sposobnost. Osnovna formacija je bila linijska,
kao glavna formacija pogodna za okršaje. To se vidi i iz imena linijske pješadije koji je imala
zadatak da pruži vatrenu moć kroz pontunsku paljbu. Osnovna karakteristika ove formacije je
da pruži što veću vatrenu moć na ograničenom prostoru zbog čega su ljudi u ovoj formaciji
bili gusto zbijeni. U linijskoj formaciji vojnici su se postrojavali u dva do tri reda. U
Francuskoj vojsci obično tri za razliku od Britanske u kojoj je praksa bila dva postrojavanje u
dva reda. Prvi red bi pucao sa koljena, drugi preko glave prvog dok bi se treći izmaknuo sa
strane kako bi mogao djelovati. Osim visoke vatrene moći linijska formacija je imala i drugih
prednosti, zbog raspostranjenosti u dužinu artiljerija nije mogla nanijeti velike gubitke
formaciji to je također sprječavalo mogućnost da ih neprijatelj napadne sa boka. Ove
prednosti fromacije su također nosile i neke nedostatke. Zbog rasprostranjenosti u širinu
formacija se teško kretala naprijed bez razbijanja kohezije. Kako se formacija sastojala od
samo tri reda ljudi bilo ju je izuzetno lahko probiti i podijeliti. Krila su također bila
nezaštićena posebno za konjicu koja joj je mogla nanijeti teške gubitke. Kao rješenje ovih
problema postojala je formacija u koloni. Kolona je bila idealna za marširanje kako teren nije
mogao uticati na razbijanje formacijske strukture. Marševske kolone koje su se razlikovale od
kolona za napad koristile su se da se jedinica dovede u domet. S obzirom da se u koloni nalazi
više ljudi jedan iza drugog njena kohezija pružala je prirodnu odbranu od napada konjice.
Zbog formacije kolona je bila pogodna za juriš ili za zaustavljanje neprijateljskog
napredovanja. Mane formacije u koloni jesu ranjivost od artiljerijskog napada i od napada
lahke pješadije. I za razliku od linijske kolona je pružala jako malo vatrene moći. Zbog toga je
najčešće korištena kombinacija ove dvije formacije, gdje je kolona korištena da trupe dođu u
16
Nafziger, George: Imperial Bayonets. Tactics of the Napoleonic Battery, Battalion and Brigade as Found in
Contemporary Regulations. Greenhill Books, London, 1996, str.39

10
pogodnu poziciju kada bi s rasporedile u linijsku formaciju. Postojala je također i mogućnost
istovremenog korištenja obje formacije zajedno sa formacijom otvorenog tipa, to se nazivalo
Formacija pomješanih redova i često je korištena od starne Napoleona. Ova formacija je
pružala značajnu vatrenu moć i istovremeno dozvoljavala za iznenadni napad od kolona dok
je štitila ranjiva krila linijske formacije. Ali je iziskivala visoku istreninarnost i vještinu. 17 Još
jedna od formacija koju je Napoleon koristio jeste kvadratna formacija. Ovo je obično bila
defanzivna formacija koja se koristila za odbranu od napada konjice na bokove ili leđa. Ovu
formacija se koristi kada vojska nema dovoljan broj konjice, kao što je bio slučaj sa
Napoleonom u Egiptu kada je za vrijeme bitki često primjenjivao ovu formaciju. Ova
formacija iako je pružala dobru odbranu, dakle bila je isključivo defanzivna, jako je se teško
kretala i samo formiranje iste je bilo zahtjevno što je izlagalo dodatnom riziku. Zbog
grupisanja velikog broja vojnika na malom prostoru također je bila lahka meta za artiljeriju.

Načini na koji su ove formacije djelovale je bio kroz pontunsku paljbu, čarke i juriš.
Pontunska paljba podrazumijeva organizovanu grupu istovremenih hitaca ispaljenih prema
neprijatelju, bila je najefikasniji način djelovanja linijske pješadije. Bila je izuzetno efikasna
dok se održavala disciplina paljbe. Onda kada je paljba postala neorganizovana tj. kada se
pucalo po volji, ovaj način je postajao neefikasan.18 Suprotno pontunskoj paljbi bila je
koncentrisana pojedinačna paljba korištena u čarkama koju je obično koristila lahka pješadija,
ali ne i isključivo. Čarke su imale za cilj da uznemiravaju neprijatelja, zaštite krila i zauzmu
teške pozicije na terenu. Postojalo je jako malo formalnih uputa za čarkanje. Uputstvo za
održavanje i manevrisanje lahke pješadije pisano 1804. godine od pukovnika Guyarda
preporučuje da se čarke izvode slanjem jedne ili dvije kolone iz svakog voda u izvidincu i da
štite krila.19 Čarke se obično izvode u parovima i smjenjivale su se u paljbi kako bi se mogle
pokrivati tokom punjenja. Ukoliko bi bili napadnuti od neprijateljske konjice, sakrili bi se u
jarke ili grmlje kako bi mogli nastaviti paljbu na konjanika iz sigurne pozicije ukoliko to nije
bilo moguće povukli bi se do prvih rezervnih rupa. Bitno je naglasiti da jedinice koje su
primjenjivale ovaj način borbe nisu bile neke neorganizovane jedinice i kad god je bilo
moguće primjenjivali su pontunsku paljbu poput linijske pješadije. Dužnost oficira je bila da
kontroliše vojnike i prije samog napada odredi koji dio neprijateljske linije će najprije napasti.
Kontramjera za strijelce jesu bili strijelci. Druga neredovna taktika je bio juriš, kojeg izvodi
linijska pješadija sa bajonetima. Zanimljivo je da su brojni savremenici zapisali da bajoneti
17
Bruce, Robert B.; Dicike, Ian; Kiley, Kevin; Pavkovic, michael F.; Scneid, Frederick C.: Fighting Tecniques of the
Napoleonic Age 1792-1815: Equpiment, Combat Skills, and Tactis, str.28
18
Nosworthy, Brent: „Battle Tactics of Napoleon and his Enemies“ London, UK, 1997 str. 208
19
Crowdy, Terry E.: Napoleon's Infantry Handbook. Pen & Sword Military: Barnsley, UK, 2015, str.201

11
odlučuju ishod bitke. Međutim to i nije potpuno tačno s obzirom da dosta podataka navodi
kako je ovakav sukob bio rijetkost. Trenutak udara je rijetko opisivan jer se rijetko dešavao,
ili se napredujuća vojska raspe i izgubi koheziju prije neko doće do direktnog sukoba, ili se
odbrambena linija povuče prije nego što dođe do juriša.20

Da zaključimo, ključ uspjeha svake formacije bilo je pravovremeno reagovanje, manevar je

jedan od dvije osnovne komponente bitke, drugi je vatrena moć21.

20
Crowdy, Terry E.: Napoleon's Infantry Handbook. Pen & Sword Military: Barnsley, UK, 2015, str.201

21
Lind, William S.: Maneuver; Margiotta, Franklin: Brassey's Encyclopedia of Land Forces and Warfare, str. 661-
667

12
3. KONJANIČKA TAKTIKA

„Bez konjice bitke su bez ishoda.“(Napoelon). Postojala su tri tipa konjice lahka, srednja i
teška konjica. Klasifikacija je vršena po težini konja i ljudi. Lahka konjica se sastojala od
malih ljudi i konja dok su tešku konjicu činili veliki konji sa visokim ljudima, njihova
primjena je bila različita. Uloga lahke konjice je bila da pokriva vojsku tokom marširanja,
služi kao izvidnica i zaštita. Lahka konjica je bila najbrojnija ali istovremeno njena uloga na
boljnom polju je bila ograničena za vrijeme same bitke. U vremenu kada su sedmice ili čak
mjeseci izviđanja, taktičkog kretanja prethodili ključnoj bitci, uloga lahke konjice je bila da
testira slabe tačke neprijatelja, pronalazi informacije o poziciji i jačini neprijatelja i vodi
neprekidnu borbu sa neprijateljskom lahkom konjicom koja ima isti zadatak. 22 Uloga koju je
imala lahka konjica uglavnom je ona prije same bitke, ili nakon same bitke u potjeri za
neprijateljem ili kao zaleđe. Tokom bitke korištena je izvidi teren i uznemirava neprijatelja
prije nego što postavi formaciju. Međutim bilo je i situacija kada je lahka konjica bila
korištena za juriš, neki primjeri formacija lahke konjice koja je jurišala na neprijatelja su
kozaci, husari i francuski treasres a cheval.

Klasičan primjer Srednje konjice koja se također naziva i linijska konjica bili su francuski
dragooni. Njihova namjena je prvobitno bila kao pješadije na konju ali krajem 18 stoljeća su
se tramsformisali u srednju konjicu. Obično je imala ulogu kao i teška konjica u jurišanju na
neprijatelja, ali je se koristila i za zaštitu krila kao lahka konjica, to je bio slučaj za vrijeme
kampanje u Španiji. Dragooni i kopljanici bili su nešto kao hibrid između lahke i teške
konjice iz tog razloga često su se koristili za juriš na boljnom polju ili kao tradicionalna lahka
konjica. Britanska vojska je dijelila svoje dragoone na teške i lahke shodno ulogama koje su
imali...23

Tešku konjicu Napoleon je smatrao najvrjednijim dijelom konjice. Tipičan primjer teške
konjice bili su francuski Cuirassiersi nazvani po metalnom panciru koji su nosili zvani
Cuirras(fr. Oklop) Neke jedinice teške konjice koje nose isti naziv drugih evropskih zemalja
nisu imali oklop poput Pruskih cuirassiersa. Naziv teška konjica ne dolazi od opreme koju su

22
Bruce, Robert B.; Dicike, Ian; Kiley, Kevin; Pavkovic, michael F.; Scneid, Frederick C.: Fighting Tecniques of the
Napoleonic Age 1792-1815: Equpiment, Combat Skills, and Tactis, str. 89
23
Isto str. 87-89

13
nosili već zbog veličine odnosno težine konja. Njihova uloga je bila da direktno jurišaju na
neprijatelja, posebno ih je Napoleon često koristio u ovoj ulozi.

Uopšteno oprema svih tipova konjice je bila slična. Što se glavnog oružja tiče to je bila sablja,
izuzev kopljanika, mada je postojala jasna razlika između sablji kod teške i lahke konjice,
teška konjica je koristila duže prave sablje dok je lahka koristila kraće zakrivljene sablje. Uz
sablju skoro sve jedinice su nosile neku vrstu vatrenog oružja, obično karabin, kratku musketu
ili pištolj koje su koristile kao drugo oružje. Što se tiče oklopa postojalo je dosta varijacija.
Francuski Curassieri su bili najbolje oklopljeni konjanici sa pancirima naprijed i nazad.
Međutim većina teških konjanika nije imala oklop osim kaciga jer su prilikom juriša naginjali
se naprijed izlažući prvo glavu. Praksa među dragoonima je bila da skinu ogrtače smotaju ih u
pojas i stave dijagonalno preko prsa, ovaj improvizovani „oklop“ zapravo je pružao dobru
zaštitu od neprijatelja.24

Postojala su tri načina djelovanja konjice. Jurišanje na neprijatelja koje je obično izvodila
teška i srednja konjica, prepucavanja koje je izvodila lahka konjica. Juriš koji je izvodila teška
konjica u vrijeme Napoleona sastojao se od tri do pet faza, Napoleon je u ovom smislu
ugledao se na Fridriha Velikog. Formacija jedinica je idealno bila što zbijenija. Juriš se u
teoriji izvodio prvo laganim kretanjem, zatim kasom i tek u zadnjih sto metara bi prešao u
galop kako bi se formacija očuvala što duže. U teoriji konjanici bi na samom početku juriša
trebali isukati sablje, međutim veterani bi savjetovali da se to ne čini jer bi neprijatelj znao šta
se sprema i imao više vremena da se pripremi za odbranu. Istovremeno isukanje sablji je
imalo jak uticaj na moral i napadača i branitelja. Juriš se rijetko primjenjivao na početku bitke
kada su vojske bile naspremnije. Napoleon je koristio dosta konjice, iako je shvatao da
konjica sama ne moze da saavlada nepotresenu pješadiju ili artiljeriju. Obično jurišima
konjice prethodi jako bombardovanje i podrška konjaničke artiljerije. Muratov slavni juriš na
Borodinu bio je podržan od 100 konjičkih topova. Juriši bez podrške kakav je bio Muratov sa
preko 10,000 sablji protiv Rusa na Eylau ili slavni udar poljske lahke konjice kod Somosierra
prolaza 1808 bili su izuzetak. Na Waterloo, juriši bez podrške, njih pet u dva sata bili su
odbijeni sa teškim gubicima od Britanskih kvadratnih formacija pješaka.25

Kod drugog oblika bitke, prepucavanja cilj je bio uznemiravanje neprijatelja, izazivanje
neprijatelja na preranu paljbu, kako bi se smanjila odbrambena sposobnost neprijatelja dok
24
Bruce, Robert B.; Dicike, Ian; Kiley, Kevin; Pavkovic, michael F.; Scneid, Frederick C.: Fighting Tecniques of the
Napoleonic Age 1792-1815: Equpiment, Combat Skills, and Tactis, str. 99

25
Rothenberg Gunther E: Te Art of Warfare in the Age of Napoleon, str. 142

14
ponovo ne napuni oružje. Drugi zadatak je bio da se neprijatelj natjera na ranije, neplanirano
pravljenje formacija na terenu koji je nepogodan za kretanje ili jednostavno na kojem
zapovjednik nije planirao postaviti vojsku, natjeravši ga da promijeni planove. Još jedna bitna
uloga prepucavanja bilo je izviđanje. Kako neprijateljski pozicija tako i terena. Ovo je
posebno bitno za konjicu jer uticaj terena na njih je puno veći nego na pješadiju.

3.1 Formacija

Formacija konjice je bila izuzetno važna jer je uticala na pokretljivost, borbenu gotovost i
mogla je služiti da se sakrije stvarna snaga jedinice. Osnovna jedinica konjice bila je divizija,
različiti autori navode različit broj vojnika u diviziji otprilike između 120-200ljudi. 26 Divizija
je morala biti dovoljno mala za lahko manevrisanje ali isto tako dovoljno brojna da bi imala
značajan uticaj na neprijatelja. Veličina divizije se razlikovala od vrste konjice, divizije lahke
konjice bile su manje u odnosu na srednju i tešku konjicu. Divizija je obično postavljana u
dva reda nekoliko divizija obično 5-6 činilo je puk. Najčešća formacija konjičkog puka bila je
linijska formacija dopuštala je širu pokrivenost fronta i veći broj sablji koje se mogu
upotrijebiti protiv neprijatelja. Linijska formacija je omogućivala i bolje šanse za okruživanje
neprijatelja. Linijska formacija je bila idealna za juriš jer gusto zbijeni u formaciji „koljeno do
koljena“ vojnici su predsavljali kompaktnu masu poput zida koji je s lahkoćom razbijao
redove neprijatelja. Neke od mana linijske formacije jeste da joj je potreban idealan teren
kako bi sačuvala kompaktnost i efikasnost, to je jedan od razloga zbog kojih je formacija
polahko napredovala prema neprijatelju u fazama. Postojala je i formacija u ešalonima gdje su
se trupe postavljale u dijagonalu, ova formacija dozvoljavala je visoku fleksibilnost u kretanju
i borbi. Još jedna prednost ove formacije jeste to što je mogla lakše zaobići prijateljske trupe i
bila je pogodnija za promjenu formacije od linijske formacije. Mnogi su konjanici smatrali da
je ovo najbolja formacija za napad na neprijateljsku pješadiju. 27 U okršajima konjice na
konjicu ova formacija je od nekih smatrana kao najpogodnija dok su neki smatrali da je
linijska formacija bolja za sukob konjice protiv konjice. Posljednja vrsta formacije jeste
zatvorena kolona, ova formacija je dozvoljavala najlakšu kontrolu tokom kretanja, međutim
izuzetno je lagan plijen za artiljeriju i nije pogodna za izvođenje napada jer samo mali dio
trupa oni na vrhu kolone ima mogućnost da borbeno djeluje. Najveća slabost ove formacije
jesu izložena krila napadima sa strane, za razliku od pješadije koja se brzo okrene prema
neprijatelju, to je jako teško sa konjicom.
26
Rogers, H.C.B: Napoleon und seine Armee, S.65
27
Nosworthy, Brent: „Battle Tactics of Napoleon and his Enemies“ London, UK, 1997 str. 265

15
Konjica je tokom historije često korištena za sukob sa pješadijom, naročito u vrijeme
Napoleona. Tokom ranih kampanja konjica je postavljana na krilo borbene linije,međutim
Napoleon je razvio oružje kao instrument razbijanja neprijateljske linije tzv. „Masse de
rupture“(razbijač mase)“28 U suštini postojala su dva načina sukoba konjice i pješadije. Prvi je
kada konjica otkrije neprijateljsku pješadiju i teren dozvoljava za napad konjice, ovo se
obično dešavalo u ranim ili kasnim fazama bitke. Drugi način sukoba jeste kada je jasno dat
zadatak konjici da razbije neprijateljsku pješadijsku liniju. Takva situacija se obično dešava
na vrhuncu bitke kada je neprijateljska pješadija pretrpljela gubitke od artiljerije i oslabljena
sukobom sa prijateljskom pješadijom te izmorena marširanjem. Konjica je slata da nokautira
neprijatelja i slomi posljednje elemente organizovanog otpora.29 Suprotno očekivanjima iz
današnje perspektive, konjica nije bila izložena neprekidnoj paljbi kada bi krenula u ozbiljni
napad. Mnogi su smatrali da pješadija može da pruži samo jedan efektivan plotun paljbe. 30
Uzevši u obzir stvarni domet musketa, brzinu konja u teoriji više od jednog pucnja je bilo
moguće izvesti problem je što je samo prvi salvo najprecizniji i skoncentrisaniji jer u jeku
bitke stres utiče na sposobnost vojnika. S druge strane pješadija zna da šta ih čeka i da nisu u
stanju pripremiti se za drugi pucanj pa se pripremala za napad konjice. U suštini dobro vođena
iskusna pješadija nije mogla biti razbijena jurišom konjice, međutim ako je potresena
artiljerijskom paljbom ili zapovjednik učini grešku bilo ju je moguće savladati. Idealno za
konjicu je bilo kada ufati pješadiju u pokretu ili potresenu artiljerijskom vatrom. Ili kada pod
zaštitom terena uspije se približiti nepriajtelju i iznenada ga napasti takav je bio slučaj tokom
bitke na Waterloo, tačnije bitke pri Katr-Bra, Kellermann iskoristivši prednost terena uspio je
približiti osmu Curassiersku diviziju na 50metara od neprijateljskog desnog krila 69tog
pješadijskog puka prije nego što je ovaj shvatio o čemu se radi. Kako nije imao dovoljno
vremena da se pripremi Britanska pješadija je bila pregažena za par trenutaka.31

Razlog zašto je konjica bila tako važna za Napoleona jeste što je bila odlučujuća u prelomnim
momentima bitke. Korištenje koncentrisane konjaničke mase za proboj i potjeru postala je
standardna karakteristika samo tijekom Napoleonove kampanje. 32 Osim što je odlučivala
ishod, konjica je pretvarala taktičku pobjedu u stratešku goneći neprijatelja i nanoseći mu
velike gubitke, tako da je nedostatak konjice mogao imati poguban ishod. U početnim
bitkama kampanje 1813. godine Napoleonov nedostatak konjice kako kvantitativno tako i

28
Rothenberg Gunther E.:“The Art of Warfare in the Age of Napoleon, str. 71
29
Nosworthy, Brent: „Battle Tactics of Napoleon and his Enemies“ London, UK, 1997 str. 310
30
Isto str. 312
31
Isto str. 319
32
Rothenberg Gunther E.:“The Art of Warfare in the Age of Napoleon, str. 105

16
kvalitativno jako je ograničilo njegovo djelovanje i spriječilo ga je da pretvori svoje pobjede
kod Lutzena i kasnije Bautzena u odlučujuće pobjede koji bi to bili u prethodnim
kampanjama.33

„Bez konjice Bitka je bez ishoda“(Napoleon)

33
Bruce, Robert B.; Dicike, Ian; Kiley, Kevin; Pavkovic, michael F.; Scneid, Frederick C.: Fighting Tecniques of the
Napoleonic Age 1792-1815: Equpiment, Combat Skills, and Tactis, str. 73

17
4. ARTILJERIJSKA TAKTIKA

Postojala su tri tipa artiljerije za borbu na kopnu, topovi, haubice i minobacači. Haubice i
minobacači su se koristili za indirektnu paljbu, dok se minobacači uopšte nisu koristili u
bitkama na otvorenom polju. Minobacači su se primarno koristili prilikom opsada i u rijetkim
slučajevima na otvorenom polju.34 Postojao je još jedan tip tzv. Karonade ali one su se
koristile isključivo od strane mornarice.

Glavni oslonac artiljerije i prije Napoleonovog doba bili su topovi, za razliku od haubica koje
su bile relativno novo oružje kada je u pitanju otvoreno polje. I uglavnom su se koristile
prilikom opsada. Haubice za razliku od topova mogle su pucati indirektno i poput topova
direktno. Imale su kraće cijevi jer im namjena nije bila brzo ispaljivanje projektila već su se
koristile za ispaljivanje eksplozivnih granata poznatih kao „opšte granate“ a ne klasična đulad
poput topova. Primarna municija korištena od svih armija bilo je đule. Čvrsta, okrugla,
željezna kugla koja se koristila protiv utvrđenja, ljudi i opreme. Kada je zemlja suha i
pogodna efektivni domet đuleta se mogao uduplati odbijanjem od zemlju.35 Koristilo se na
srednjoj i dalekoj udaljenosti. Imalo je jaku probojnost i bilo je idealno za probijanje gustih
formacija dok je protiv linijske formacije imao ograničenu efikasnost. Sljedeća municija koja
se koristila je bila „obično punjenje“, to je bila šuplja čahura napunjena eksplozivnim
nabojem. Koristila se poput đuleta ali je imala puno jači psihološki efekat jer neksplodirano
punjenje se moglo kad-tad aktivirati. Također je pokrivalo veću površinu na kojem je
dejstvovalo. Sljedeći tip municije bio je kanister. Ova municija je pretvarala top u
sačmaricu.Sastojao se od tanke metalnih ili drvenih cilindričnih čahura koje su sadržavale
željezne kuglice težine od 50-450 grama. Punjenje bi se raspalo prilikom udara u zemlju
raspršivši gelere. Koristio se na bliskoj ili srednjoj razdaljini. Imao je malu moć probijanja i
obično je samo uticao na prvu liniju u formaciji. Posljednja vrsta municije je kuglasta sačma.
To je bila čahura napunjena projektilima. Tokom detonacije ovog punjenja mali projektili bi
zasuli neprijatelja, puno efikasnije nego kanister. Nedostatak ovog punjenja jeste da je znao
preuranjeno da se aktivira, mana koja nije ispravljena do završetka Napoleonovih ratova.36
Količina municije koja je korištena za vrijeme bitke bila je oko 200-300 punjena po topu 37,
34
Nosworthy, Brent: „Battle Tactics of Napoleon and his Enemies“ London, UK, 1997 str. 360
35
Kiley, Kevin F.: Artillery of the Napoleonic Wars. Field Artillery, 1792-1815. Frontline Books: Yorkshire, UK,
2004., str. 93
36
Dawson, Anthony L.; Dawson, Paul L.; Summerfield, Stephen: Napoleonic Artillery. The Crowood Press:
Ramsbury, UK, 2007, str. 250
37
Rothenberg Gunther E.:“The Art of Warfare in the Age of Napoleon, str. 105

18
zavisno od punjenja. U bitci kod Wagrama 1809. potrošeno je oko 96,000 punjenja, u bitci
kod Borodina 1812. 91,000 što je u prosjeku oko 150 pucanja. Domet artiljerije se razlikovao
uveliko od tipa haubice i minobacači su imali efektivni domet od oko 1097m preko ove
distance artiljerac nije mogao da vidi metu golim okom stoga je nišanjenje bilo nemoguće. Iz
tog razloga maksimalni efektivni domet artiljerije toga doba bio oko 1km. U praksi to je bilo
dosta manje s obizorm da dim od baruta, generalni nered tokom bitke još više smanjuju
efikasnost. Već sam spomenuo da domet u idealnim uslovima tla se mogao uduplati
odbijanjem projektila od zemlju.

Osnovna taktička jedinica artiljerije bila je komapnija koja se sastojala od 6-8 komada
artiljerije.38 Svaka kompanija se sastojala od 6 topova i dvije haubice pješadije i četiri topa i
dvije haubice u konjaničkoj artiljeriji. Napoleon je razvio konjaničku artiljleriju jer obična
artiljerija nije imala dovoljnu udarnu moć, on je smatrao da napadi konjice moraju biti
podržani od artiljerije jer konjanici naoružani hladnim oružjem nisu mogli pružiti vatrenu
moć. Iz tog razloga artiljerija je bila direktno priključena konjaničkoj diviziji. Konjanička
artiljerija je imala mobilnost koju obična artiljerija nije imala kako bi mogla sustizati konjicu.

Generalno za svrhe taktike artiljerija je podijeljena u dvije kategorije, ona koja vrši
direktnu podršku pješadiji i rezerva. Napoleon je bio poznat po koncentrisanju svoje artiljerije
u tzv. grande batteries(velike artiljerijske jedinice) „Artiljerija kao i drugo oružje mora se
sakupiti u grupu ako se želi postići odlučujući rezultat“(Napoleon). Da bi to postigao
organizovao je svoju gardijsku artiljeriju po tom principu. Ovo mu je dopuštalo da
koncentriše svoju artiljeriju na neprijateljsko krilo tokom napada na krilo ili tokom frontalnog
napada grande batterie bi oslabile neprijateljski centar prije napada pješadije. Ključni dio
taktike bilo je dobro pozicioniranje idealno ne na uzvišenju zbog nemogućnosti spuštanja
cijevi. Kako je Napoleon odgovarao na neprijateljsku artiljeriju? Jednostavno tako što ju je
izbjegavao fokusirajući artiljeriju na neprijateljsku pješadiju. Nešto što su Rusi i Prusi naučili
na teži način. Britanci su također izbjegavali neprijateljsku artiljeriju. Napoleon je slijedio
pravilo da jedino ako neprijateljska artiljerija nanosi veće gubitke pješadiji nego vlastita da se
uključi napad artiljerije na artiljeriju. Glavna razlika između Napoleonove artiljerijske taktike
i koalicijske jeste što je Napoleon koristio artiljeriju ofanzivno, dok su drugi koristili
artiljeriju da zaštite svoju pješadiju i konjicu.39
38
Bruce, Robert B.; Dicike, Ian; Kiley, Kevin; Pavkovic, michael F.; Scneid, Frederick C.: Fighting Tecniques of the
Napoleonic Age 1792-1815: Equpiment, Combat Skills, and Tactis, str. 185

39
Dawson, Anthony L.; Dawson, Paul L.; Summerfield, Stephen: Napoleonic Artillery. The Crowood Press:
Ramsbury, UK, 2007, str. 264

19
Generalno artiljerija tokom i nakon Napoleonovih ratova doživjela je značajan porast u
efikasnosti, u nekom slučaju to je bilo zbog činjenice da je sam Napoleon bio artiljerijski
oficir. Napoleonovi ratovi su bili doba artiljerije. Posebno nakon 1805. organizacija artiljerije
bila je poboljšana kod svih učesnika rata. Broj topova također je značajno povećan i
artiljerijska organicazija na divizijskom i nivou korpusa je poboljšana.40

40
Kiley, Kevin F.: Artillery of the Napoleonic Wars. Field Artillery, 1792-1815. Frontline Books: Yorkshire, UK,
2004., str. 183

20
ZAKLJUČAK

Napoleonova vojna taktika, između ostalog, mu je omogućila da za relativno kratko vrijeme

postane gospodarem Evrope. Išavši uvijek korak ispred neprijatelja, uvijek preuzimajući
inicijativu ali i služeći se iskustvima iz prošlosti i proučavajući vojnu taktiku velikih
vojskovođa Napoleon je postigao nešto što je uspjelo samo nekolicini vojskovođa prije njega.
Inovacije koje je uveo u vojnoj doktrini koristit će se dugo nakon njegovog vremena.
Brilijantno je komponovao različite tipove vojnih jedinica i bio uzor brojnim generalima u
primjeni ofanzivnih taktika. Razvoj novih taktika posevno oklopa i avijacije oživio je potrebu
za brzo odlučivanje u toku bitke. Tokom drugog svjetskog rada došlo je do oživljavanja
Napoleonove strategije; probijanja, napadi sa leđa, okruživanje neprijatelja koje su sada
umjesto konjice vršila oklopna vozila uz podršku avijacije. Njegova uspješnost kao vojnog
lidera preslikavala se i na druge aspekte njegovog djelovanja, kao državnika, zakonodavca,
diplomate i dr.

Činjenica je da dok god postoji vojska i dok god se ljudi budu bavili profesijom zvanom
ratovanje, Napoleon će nastaviti da vrši jak uticaj i njegova postignuća će se nastaviti
proučavati. Malo ko je kao on razumio mogućnosti i ograničenja vremena i prostora, i malo
koji je zapovjednik imao sposobnost da inspiriše požrtvovanost i hrabrost uoči opasnosti i
zbunjenosti bitke poput njega. U prepoznavanju i odavanju počasti ovim kvalitetama,
prepoznajemo veličinu i sposobnost vojnog zapovjednika kakav je bio Napoleon.

21
LITERATURA

 Rothenberg Gunther E.:“The Art of Warfare in the Age of Napoleon“,  Indiana

University Press, 1978.
 Nosworthy, Brent: Battle Tactics of Napoleon and his Enemies, Sarpedon ,1996.
 Browning, Peter: The Changing Nature of Warfare. The Development of Land
Warfare from 1792 to 1945, Cambridge, Cambridge University Press, 2002.
 Bruce, Robert B.; Dickie, Iain; Kiley, Kevin; Pavkovic, Michael F.; Schneid,
Frederick C.: Fighting Techniques of the Napoleonic Age 1792 - 1815: Equipment,
Combat Skills, and Tactics, Naval Institute Press, Anapolis, 2011.
 Mikaberidze, Alexander: The Batlle of Borodino. Napoleon against Kutuzov,
Barnsley, UK, 2007.
 Nafziger, George: Imperial Bayonets. Tactics of the Napoleonic Battery, Battalion and
Brigade as Found in Contemporary Regulations. Greenhill Books, London, 1996.
 Kiley, Kevin F.: Artillery of the Napoleonic Wars. Field Artillery, 1792-1815.
Frontline Books: Yorkshire, UK, 2004.
 Dawson, Anthony L.; Dawson, Paul L.; Summerfield, Stephen: Napoleonic Artillery.
The Crowood Press: Ramsbury, UK, 2007.
 Crowdy, Terry E.: Napoleon's Infantry Handbook. Pen & Sword Military: Barnsley,
UK, 2015.


22
23