ADABI NAMAZA

Izdavač : Odjeljenje za međunarodne poslove

Instituta za kompiliranje i publiciranje djela Imama Homeinija r.a.

Prevod: Grupa prevodilaca Instituta

Stampa:
Institut za kompiliranje i publiciranje djela Imama Homeinija r.a.

Prvo izdanje: 2004.

Adrewsa: No. 5 Sudeh Alley, Yaser street, Bahonar Avenue, Jamaran, P.C. 19778, P.O. Box 19575/614, Tehran,
Islamic Republic of Iran

Tel: (009821) 2283138, 2290191-5

Fax: (009821) 2290478
E-mail: info@imam-khomeini.org
Website: http://www.imam-khomeini.org

Tiraz: 3000
Cijena
Ruhullah Musawi Khomeini

DUHOVNA PRAVILA

NAMAZA

ADAB AL SALAT
SADRŽAJ:

Riječ izdavača O liječenju nemirne mašte

Dvanaesto poglavlje
DUHOVNA PRAVILA Objašnjenje kako ljubav prema
NAMAZA ovom svijetu uzrokuje rastrese-
Uvod nost svijesti
Zaključno poglavlje
PRVA RASPRAVA O odvraćanju duše od ovog
O propisima koji važe za namaz svijeta
općenito a koji su obavezujući i
za sve druge ibadete DRUGA RASPRAVA
Prvo poglavlje O preduvjetima namaza, nekim
Drugo poglavlje srčanim propisima i ciljevima
O razinama položaja tih preduvjeta
ljudi Puta Prvo poglavlje
Treće poglavlje Općenito o obrednoj čistoći
O poniznosti (khušu’) – taharetu
Četvrto poglavlje Drugo poglavlje
Peto poglavlje Ukaz na neke razine
O zaštiti ibadeta od šejtanskog očišćenja
utjecaja Treće poglavlje
Šesto poglavlje O srčanim propisima pri
O živahnosti i vedrini srca pristupu vodi za očišćenje
Sedmo poglavlje Četvrto poglavlje
O obaviještenosti srca O sredstvu čišćenja
Osmo poglavlje Peto poglavlje
O prisutnosti srca Ponešto o srčanim i unutarnjim
Deveto poglavlje propisima abdesta
Predaje o prisutnosti srca Šesto poglavlje
Deseto poglavlje O gusulu i nekim njegovim srčanim
Poziv na ostvarenje propisima
svjesnosti srca Sedmo poglavlje
Jedanaesto poglavlje O nekim srčanim propisima u
vezi s nedžasetom i čišćenjem Prvi dio
od njega O nekim smislovima i propisima
ezana i ikameta
Predmet drugi Drugo poglavlje
Ponešto o propisima u O nekim pravilima i tajnama
vezi s odjećom tekbira u ezanu i ikametu
Tajna čistoće odjeće Treće poglavlje
O srčanim razlozima pokrivanja O propisima šehadeta i njegovoj vezi s
stidnih dijelova tijela ezanom i namazom
Predmet treći Gnostički komentar
O srčanim propisima mjesta za namaz Drugi dio
Prvo poglavlje Prvo poglavlje
O znanju o mjestu Općenito o kijamu
Drugo poglavlje Drugo poglavlje
O nekim propisima vezanim za O propisima kijama
dopuštenost mjesta Nekoliko korisnih savjeta
Treće poglavlje
Predmet četvrti O zbilji nijeta u ibadetu
O srčanim propisima Četvrto poglavlje
namaskog vremena O nekim razinama ihlasa
Prvo poglavlje Peto poglavlje
Drugo poglavlje O nekim duhovnim propisima učenja
O obzirnosti spram namaskog Kur’ana
vremena Šesto poglavlje
O nekim duhovnim propisima učenja
Predmet peti Kur’ana na namazu
O nekim propisima orijentacije u Sedmo poglavlje
namazu O nekim propisima utjecanja Bogu
Prvo poglavlje (isti’aza)
O smislu okretanja ka određenoj strani Osmo poglavlje
Drugo poglavlje Ponešto o tumačenju sure
O nekim srčanim propisima Hamd
orijentacije u namazu Kratak osvrt na suru “Ihlas”
O nekim duhovnim obzorjima
TREĆA RASPRAVA bismille
O odredbama namaza Ponešto o tumačenju sure Hamd
Upozorenje Sažeta uputa u tajne i duhovna
Posljednje upozorenje obzorja sedžde
Vjersko buđenje Prvi dio
Teozofsko upozorenje O sveopćoj tajni sedžde
Irfansko upozorenje Drugi dio
Teozofsko tumačenje Treći dio
Završetak Četrvti dio
Epilog Sažeta uputa u duhovna obzorja
Sedmi dio posvjedočenja
O mirisnom dahu što se širi iz Prvi dio
tefsira časne sure Kadr Drugi dio
Irfansko upozorenje O duhovnim obzorjima selama
Neke predaje o odlikama sure Kadr Prvi dio
Irfansko upozorenje Drugi dio
Epilog Epilog
Isprika
O mirisnim dahovima pravila i tajni O duhovnim obzorjima nekih
ruku’a vanjskih i unutarnjih aspekata
Prvi dio namaza
O tekbiru prije ruku’a Prvi dio – o četiri tekbira
O pravilima naklona na ruku’u Drugi dio – O srčanim obzorjima
Drugi dio molitve
Treći dio Treći dio – o učenju nakon namaza
Četvrti dio Završetak i molitva
O podizanju glave sa ruku’a
 Bismillahir-rahmanir-rahim

Adabus-salat knjigu, od koje ja ne ostvarih koristi, izuzev žaljenja zbog

svojih propusta i grijehova u prohujalim danima, dok sam još imao snage

za samoizgradnju, te kajanja u doba starosti, kad su mi ruke prazne, a

teret težak, kad je dug put preda mnom, a moja noga šepava, dok mi u

uhu zvoni poziv za povratak – poklanjam svom dragom sinu Ahmedu,

koji raspolaže snagom mladosti. Možda se on, ako Allah bude dao,

okoristi njenim sadržajima koji su prikupljeni iz Časne Knjige, cijenjenog

Sunneta i iskaza velikana, pa tako, upućen ljudima spoznaje, iznađe put

do zbiljskog uznesenja, izbavi srce iz ove tamnice i dosegne temeljni cilj

ljudskosti, onaj kome su pozivali veliki poslanici Božiji i časne evlije,

mir neka je na njih, put kojim su Allahovi ljudi koračali.

Sine moj, pronađi samog sebe, onog koji je stvoren po fitretu

Allahovom, i izbavi se mračnih rušilačkih talasa samoljublja i

samohotnosti. Ukrcaj se na lađu Nuhovu u svjetlu vilayatullaha, jer:

Spašen je onaj ko se na nju ukrca, a propao je onaj ko je zanemari.

 Sine moj, nastoj da kročiš Putem pravim, što je put Allahov, inače ćeš

ići hramajući, i nastoj da svom srčanom i tjelesnom kretanju i mirovanju

daš boju duhovnosti, služeći stvorenjima zato što su stvorenja Božija.

Premda su veliki poslanici Božiji i prvaci vjere bili poput običnih ljudi

zabavljeni poslovima svakodnevnim, nikad nisu srčano bili prisutni u

ovom svijetu. Jer njihova zabavljenost bila je Istinitim i od Istinitog.

Također, od Pečata poslanika, mir i blagoslov Božiji neka je na nj i

njegove, prenosi se da je rekao: Nekad mi na srce padne maglina, pa po

sedamdeset puta dnevno ištem od Boga oprost.1 To je, možda, viđenje

Istinitog u tami mnoštva.

Sine moj, pripremi se na žalosti i brige koje će ti nakon mene zbog

mene nanijeti. Ako sramotiš račun svoj s Bogom svojim i nađeš utočište

u spominjanju Allaha, nećeš sebi dopustiti da te snađe žalost stvorenja,

jer ono što su računi sa stvorenjima brzo prolazi, a ono što je vječno jeste

račun pred Istinitim.

1 Mustadrakul-Wasa’il, “Kitabus-salat”, hadis 1

 Dijete moje, moguće je da ti nakon mene bude ponuđena neka služba.

Ako tvoja namjera bude služenje Islamskoj Republici i dragom islamu,

nemoj je odbiti. A ako li, ne dao Bog, to bude u korist tvoje duše i

zadovoljenja srasti, sustegni se od tog. Ovosvjetski položaji ne vrijede

pomračenja sebe.

O Bože, podari na ovom i budućem svijetu sreću Ahmedu, njegovom

potomstvu i bližnjima, koji su Tvoji robovi i potomci Tvog Poslanika!

Odvrati od njih ruke prokletog šejtana!

O Gospodaru, mi smo slabi, nejaki i zaostali smo za povorkom putnika

k Tebi, pa nas Ti povedi! Gospodaru naš, podari nam milost od Sebe, a

ne izloži nas pravdi Tvojoj! Selam na dobre robove Božije!

23. rabi’ul-awwal, 1405. – 25. adhar, 1363.

Ruhullah al-Musawi al-Khomeini

 U ime Svevišnjeg

Avaj, gdje stratih život u ispraznosti

Grijesi mi breme, a ja bez pokornosti

Sutra, kad stupim na Mjesto suđenja

“Kasno je za kajanje”, tamo će mi kazati

Knjiga Adabus-Salat, koju poklanjam svojoj dragoj kćeri Fati2, Bog je

učinio onom koja obavlja namaz, završena je prije više od četrdeset

godina. Nekoliko godine prije nje završio sam knjigu Asrarus-Salat

(Tajne namaza). Prošlo je otad više od četrdeset godina, a ja niti sam

dokučio tajnu namaza niti sam ozbiljio njegove duhovne propise, jer

govoriti nije isto što i činiti, a raditi nije isto što i izvršiti. A ova knjiga

dokaz je Gospodarov nad ovim neuglednim robom. Utječem se Bogu od

toga da budem od onih koji su obuhvaćeni ajetom: “O vjernici, zašto

2 Fati je u Iranu skraćeni oblik imena Fatima, slično kao Fata u bosanskoj varijanti. Inače radi se o Fatimi

Tabataba'i, supruzi Sayyida Ahmeda Khomeinija, Imamovog sina

jedno govorite, a drugo radite?”3, a nemam utočišta doli Njegove

prostrane milosti.

Ti si, kćeri moja, ona za koju se nadati da će uspjeti provesti u djelo

propise ovog velikog uznesenja k Allahu i da ćeš, vođena uputom

Allahovom, iz mračne kuće jastva iseliti k Bogu. Utječem se Veličini

Božijoj od toga da čitanje ovih listova ne uveća tvoje duhovno pregnuće,

pa da – poput pisca ovih redova – poklekneš pred šejtanom.

Kćeri moja, iako sam, Bogu hvala, otkrio u tebi profinjenost duha, pa

nadati se da će Allahova uputa biti s tobom i da ćeš se, podrškom

Slavljenog, izbaviti iz dubokog bunara niske prirode i iznaći Put pravi

istinske ljudskosti, ne budi nemarna prema šejtanskim zamkama i, što je

još opasnije, vlastitim strastima. Utječi se od toga Allahu Svevišnjem, a

On je milostiv prema robovima Svojim.

Kćeri moja, ako, ne dao Bog, čitanjem ovih listova ne polučiš drugog

rezultata osim uvećanja samoljublja, prijetvornosti i nametljivosti, onda

je bolje da ih uopće ne čitaš, inače ćeš, kao i ja, zažaliti. Budeš li se, dao

3 As-Saff, 2
Bog, potrudila da se okoristiš onim što je preuzeto iz Knjige, sunneta i

predaja čistog Ehli bejta tako da se uveća tvoja spoznaja, okoristi duša i

upotrijebi darovitost i profinjenost koje ti je Bog poklonio, onda odlično.

No eto tebe, a eto prilike! Nadati se da ćeš pri ovom ljudskom Uznesenju

i susretu s Bogom odvratiti svoje srce od svega što nije Bog, da ćeš oprati

srce vodom života, donijeti četiri tekbira i pokrenuti se ka Prijatelju: “A

onoga ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga

stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna. A Allah mnogo prašta i

milostiv je.” 44

O Bože, učini nas onim koji su se iselili Allahu i Poslaniku Njegovom,

pa ih je pritom snašlo isčeznuće (fana’)! Podrži Fati i Ahmeda u

njihovom služenju i povedi ih sreći!

2. safar al-muzaffar, 1405. Ruhullah al-

Musawi al-Khomeini

4 An-Nisa', 100.
 Bismillahir-rahmanir-rahim

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova; neka je blagoslov Allahov na

Muhammeda i rod njegov čisti, a neka je prokletstvo Allahovo na

neprijatelje njihove, od sada do Dana sudnjeg.

O Bože, prekratki su koraci na Putu do Prijestolja Tvoga, a ruke su

naše nemoćne da dohvate halju Tvoje bliskosti. Pokrivke strasti i nemara

zastrle su za vid naš Ljepotu Tvoju Veličanstvenu. Debeli zastori ljubavi

prema ovom svijetu i šejtanskog zla zapriječili su naša srca od obzirnosti

spram Veličine Tvoje. Ahiretski put je uzak, a staza ljudskosti strma, dok

mi nevoljnici, poput pauka, samo vrebamo plijen. Smeteni smo, nalik

svilenoj bubi, opčinjeni svojim strastima i djelima, slijepi za svijet gajba,

osim ako svjetlica Božija ne prosvijetli oči naših srca.

 O Bože, učini da budemo sasvim obraćeni Tebi. Osvijetli oči naših srca

obzirnošću spram Tebe, tako da pogled prodre kroz pokrivke od tmina,

sve do majdana Tvoje Veličine. Veži duše naše za Svjetlost Tvoju.5

Uvod

Znaj da namaz pored svoje forme ima i svoj smisao, a pored svoje

vanjštine i svoju unutarnjost. Kao što vanjština namaza ima svoje propise,

čije zanemarivanje namaz čini neispravnim (batil) ili nepotpunim, tako i

unutarnjost namaza ima svoje propise koji se tiču srca, pa njihovo

zapostavljanje namaz čini duhovno neispravnim ili nepotpunim. Moguće

je da klanjač, pridržavajući se unutarnjih, srčanih propisa namaza,

sudjeluje u božanskoj tajni namaza s ljudima spoznaje i srca, jer namaz je

“svjetlo oka” istinskih kročitelja Putem i istinsko uznesenje u bliskost s

Voljenim. U pogledu onog što je kazano za namaz da on posjeduje svoju

unutarnjost i skrivenu melekutsku formu, to je dokazano osvjedočenjem

5 Biharul-Anvar, sv. 91, str. 99.

ljudi Puta i skrušenosti, a potvrđeno je i kur’anskim ajetima te mnogim

općenitim i konkretnim predajama, od kojih ćemo neke spomenuti na

stranicama koje slijede.

Ovoga se tiču i riječi Božije: “Onoga dana kad svaki čovjek pred

sobom nađe dobro djelo koje je uradio i hrđavo djelo koje je učinio –

poželjeće da se između njih i njega nalazi udaljenost velika” 6

Časni ajet dokazuje da će svako svoja dobra i loša djela naći

prisutnima, te će se osvjedočiti u njihovo unutarnje, skriveno obličje.

Upravo kao što drugi ajet kaže: “... i naći će prisutnim ono što su

radili.”7, ili časni ajet: “onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjeće

ga” 8, što znači da će duše vidjeti svoja djela.

Što se, pak, časnih predaja o ovoj temi tiče, njih je toliko da sve ne

mogu stati na ove stranice, pa ćemo navesti samo neke. U jednoj među

6 Ali ‘Imran, 30.

7 Al-Kahf, 49.

8 Zilzal, 7.
njima, koju srećemo u Was’ailu , a seže do hazreti Sadiqa, mir neka je na

nj, kaže se:

“Ko obavezne namaze obavlja na vrijeme i propisno, melek će ga

(namaz) na nebesa uzdignuti bijelog i očišćenog, pa će se namaz obratiti

klanjaču: ‘Bog te pripazio onako kako si ti na mene pazio.’ A onaj ko bez

razloga odgađa svoj namaz i ne pazi na nj, melek takav namaz uzdiže na

nebesa crnog i mračnog, pa namaz podvikne na klanjača: ‘Nagradio si

me, Allah tebe nagradio; pobrinuo se Bog za tebe onako kako ti brineš o

meni.’”

Ovo potvrđuje da Božiji meleki uznose namaz na nebesa, pa je namaz

čist ako je obavljen na vrijeme i propisno.Tad namaz priziva svako dobro

na klanjača. Kad je namaz bez razloga odgađan i obavljen mimo propisa,

on je mračan i proklinje svog klanjača. Osim što dokazuje da djela imaju

svoje skriveno obličje, ovaj hadis potvrđuje i to da djela imaju vlastiti

život. Kao što Svevišnji kaže: “... a samo onaj svijet je – život; kad bi
samo oni znali!”9 Osim spomenute predaje, postoji ih još dosta njoj

sličnih, ali njihovo navođenje iziskuje mnogo prostora.

Od hazreti Sadiqa, mir neka je na nj, prenosi se: “Kad Božijeg roba

vjernika polože u kabur, namaz mu dođe s desne, a zekat s lijeve strane,

dobra djela stanu sučelice njemu, a njegova strpljivost sjedne po strani.

Pošto stignu meleki zaduženi za propitivanje, sabur istupi i kaže namazu,

zekatu i dobrim djelima: ‘Tu ste da pomognete svom drugu; ne uspijete li,

ja sam s njim’10.” Ovaj hadis prenosi se u Al-Kafiju, i to preko dva lanca

prenosilaca. Šejh Suduq, Allah bio zadovoljan njime, navodi ovu predaju

u Thawabul-A’malu, a ona je jasna potvrda da djela u berzahu ispolje

svoje tajno obličje i svoj život. Mnogo je predaja koje govore o

oživotvorenju Kur’ana i namaza.

No, ovo o čemu govorimo jeste da namaz, kao i ostali ibadeti, osim

izvanjskih propisa ima i svoje srčane propise, bez čijeg provođenja

namaz biva nepotpun ili uopće ne biva prihvaćen. Na narednim

9 Al-Ankabut, 64.

10 Usul-e Kafi, 3.sv., 143.str. (Kitab al iman wa-l kufr, bab al sabr, 8.hadis).
stranicama pobrojat ćemo i pojasniti ove srčane propise, ako Allah

dopusti.

Ono što na ovom stupnju treba znati jeste to da usredsređenost na

vanjštinu namaza i zanemarivanje njegovih unutarnjih blagodati i

smislova, onoga, dakle, što osigurava vječnu sreću i što je uzrokom

spajanja s Voljenim, predstavlja najveću štetu i gubitak – onda kada

napustimo ovaj svijet i budemo polagali račun Allahu. Naš um to nije u

stanju zamisliti. Sve dok smo zastrti ovim svijetom i dok obitavamo u

ljušturi prirode, mi nismo u stanju pojmiti budući svijet, već je to kao da

izdaleka osjećamo toplotu vatre. A ima li veće štete, nesreće i gubitka od

toga da i nakon što četrdeset ili pedeset godina redovno obavljamo

namaz, to sredstvo ljudskog usavršavanja i sreće, lijek za svaku srčanu

boljku, naša duša ne osjeti nikakvu stvarnu korist od toga, već nam,

štaviše, srca otupe i zastru ih tmine. Tako ono što je bilo svjetlo

Poslanikovog, mir i blagoslov Božiji neka je na nj i njegove, oka bude

razlogom slabljenja našeg vida, pa na kraju, ne dao Bog, uzviknemo:

“Teško meni, koliko sam samo dužnosti prema Allahu propustio, čak se i

izrugivao!”11

Pa, o mili, zasuči rukave svog strpljenja, ispruži ruke u traženju, te,

koliko god te truda koštalo, popravi svoje stanje. Pouči se duhovnim

postulatima namaza ljudi spoznaje. Okoristi se ovim božanskim napitkom

koji je, ostvariš li istinsku muhammedijsku spoznaju, lijek za svaku

boljku i svaki nedostatak duše. Uzdigni se koliko god ti je moguće ponad

ovog staništa mraka, zla i nesreće, pa se zaputi ka svetoj Božijoj

prisutnosti, Moćnog i Svevišnjeg. Izbavi se i kreni ka spajanju s vlastitom

potpunošću. Ne uspiješ li to pomoću ovog sredstva, nijedno drugo

sredstvo neće ti koristiti, jer: “Ako je prihvaćen namaz, prihvaćena su i

ostala djela, a ako je namaz odbijen, odbijena su i sva druga djela.”12

Mi ćemo unutarnje propise ovog duhovnog putovanja izložiti koliko je

to nužno i moguće, pa možda neko od vjernika to i ozbilji, a to onda bude

razlogom da se Allah smiluje i onima posrnulima na putu ka sreći i

11 Az-Zumar, 56.

12 Falahus –Sa’il, str. 127.

ljudskosti koji su pali u zatočeništvo prirode svog jastva. Doista je Allah

skrbnik vrlih i brižnih.

 PRVA RASPRAVA

O propisima koji važe za namaz općenito a koji su obavezujući i za

sve druge ibadete

Prvo poglavlje

Jedno od srčanih pravila bogoštovlja i jedna od dužnosti svakog

putnika ka budućem svijetu jeste svijest o Gospodaru i poniznost u

robovanju. To je jedan od bitnih položaja svakog salika.13 Štaviše, svačija

sposobnost za putovanje zavisi od snage rečene svjesnosti. Odnosno,

potpunost ili manjkavost ljudskosti zavise od potpunosti ili manjkavosti

ove svijesti. Što je ljudsko jastvo snažnije i njegovo samoljublje jače, to

je on dalje od ljudskosti i stupnja bliskosti Gospodaru. Zastirka

samoljublja i samodovoljnosti grublja je i tamnija od svake druge.

Strgnuti ovu pokrivku teže je nego bilo koju drugu, pa je strgavanje

ostalih pokrivki tek uvod. Strgavanje pokrivke samoljublja ključ je svih

ključeva i vrata svih vrata dospijevanja do duhovnog savršenstva. Dok je

čovjek okrenut samom sebi i dok umišlja da je savršen, ostat će zastrt i

13 Salik- putnik na Putu duhovnog pregnuća.

uskraćen za Apsolutnu Ljepotu i savršenstvo. Prvi uvjet duhovnog

putovanja k Allahu jeste napustiti ovo stanje. Štaviše, vaganje između

istine i zablude svodi se na ovo. Dakle, svaki salik koji se na put otisne

pod pokrivkom jastva i samoljublja nije se zaputio k Allahu već ka

vlastitom jastvu: “Idol jastva majka je svih idola”14

Rekao je Svevišnji: “A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i

Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je

sigurna” 15 Formalna migracija ili forma migracije jeste iseljenje iz

formalnog doma ka Ka’bi ili ka kaburima evlija. Ali duhovni hidžret

znači iseljenje iz kuće jastva, kuće ovosvjetskog, ka Allahu i Poslaniku

Njegovom, jer hidžret ka Poslaniku ili waliyu znači iseljenje ka Allahu.

Sve dok se neko drži jastva i egoizma, on ne putuje. Sve dok u saliku

preostaje jastvo i dok nisu srušeni zidovi jastva i samoljublja, on se

smatra statičnim i on nije putnik niti iseljenik.

14 Idol jastva majka je svih idola, ostalo su zmije, a to je aždaha (Moulawi).

15 An-Nisa’, 100.
 U Misbah al-šari’ah prenose se riječi Imama Sadiqa, mir neka je na nj:

“Robovanje Bogu (‘ubudiyyah) je dragulj čija je unutarnjost Gospodstvo

Božije (rububiyyat), pa sve što se propusti u prvom nađe se u drugom.” 16

Onaj ko kroči naprijed kroz robovanje Bogu i poniznost u ropstvu

susrest će se s Gospodstvom Njegovim. Dosezanje do zbilje Gospodstva

Božijeg ostvaruje se kroz putovanje stupnjevima robovanja Njemu. Ono

što od vlastitog jastva bude izgubljeno kroz robovanje Bogu bude,

potporom Njegovom, nadoknađeno na stupnju rububiyyata, tako što

Istiniti Svevišnji postaje oko kojim čovjek gleda i uho kojim sluša, kao što

je to kazano u poznatoj predaji.17

Pošto se rob odrekne vlastite inicijative i potpuno se preda Istinitom,

prepuštajući kuću svoju vlasniku kuće, nestajući u Gospodstvu

Njegovom, tad Bogu pripada inicijativa u svemu što Njegov rob čini. Tad

16 Misbah al šari'a, fi haqiqat al 'ubudiyyah, 100. poglavlje.

17 Aluzija na hadis iz Usul-Kafija. Sv.4, str. 53., u kome Svevišnji veli: “Moj rob približava Mi se dobrima

neobaveznim (nafilah) sve dok ga ne zavolim. A tad Ja postajem uho kojim on sluša, oko kojim vidi i ruka

kojom djeluje…”
oko roba postaje božansko, pa on gleda okom Božijim, a i uho mu postaje

božansko, pa sluša uhom Božijim. Što je gospodstvo vlastitog jastva veće

i ispoljenije, to je čovjek uskraćeniji za Gospodstvo Božije, jer ovo dvoje

stoje u opreci, kao što i: Svijet ovaj i svijet budući međusobno su

suprotstavljeni.18

Dakle, za putnika ka Allahu nužno je da spozna vlastitu niskost i da se

unizi kroz robovanje i veličanje Njegovog Gospodstva. Što čovjek u

ovom bude snažniji, to će njegovo bogoštovlje biti duhovnije, te, možda,

uspije doseći zbilju potpunog bogoštovlja prvaka Božijih, mir neka je na

njih, pa zaviri u tajnu bogoštovlja. U svim obredima bogoštovlja,

posebno namazu koji je sveobuhvatan i koji među obredima bogoštovlja

uživa položaj Potpunog Čovjeka (Insani Kamil) ili Velikog Imena Božijeg

(Ismi ‘Azam), posebno su tajanstvena ova dva stupnja: stupanj robovanja

(‘ubudiyyat) i Gospodstva (rububiyyat). Oni se među preporučenim

(mustahab) aktima ogledaju kroz qunut, a u obaveznim (wajib) kroz

sedždu (sujud), o čemu ćemo, ako Bog da, kasnije govoriti.

18 ‘Awaliyul-La’ali, sv. 1, str 277.

.
 Treba znati da je apsolutno robovanje Bogu najviši stupanj potpunosti i

krajnji ljudski stupanj koji je neostvariv za bilo koga osim za

najsavršenije stvorenje Božije, Muhammeda, mir i blagoslov neka je na

nj i prvake Božije, čiste po svojoj prirodi. Svi ostali hramaju pri

bogoštovlju i njihovo bogoštovlje i robovanje Bogu nečim je uzročeno.

Jedino koracima robovanja Bogu stiže se do istinskog Uznesenja (Miraj).

Stoga časni ajet kaže: “Hvaljen neka je Onaj Koji je preveo Svog

roba...”19 Koraci robovanja i privučenost Gospodstvom Božijim poveli

su onoga svete biti (Muhammeda, a.s.) u Uznesenje do blizine Božije. U

tashahhudu namaza, što jeste povratak iz apsolutnog iščeznuća (fana’)

oličenog u sedždi, ogleda se obraćenost na položaj robovanja Bogu prije

negoli se radi o osvrtu na poslanstvo (risalat). Možda se radi o ukazu na

to da je i poslanički stupanj također rezultat suštinskog robovanja Bogu.

No, to je već opsežna tema koja nadilazi ono što je smjerano ovim

stranicama.

19 Al-Isra’, 1.
 Drugo poglavlje

O razinama položaja ljudi Puta

Znaj da ljudi Puta na ovom i drugim položajima zauzimaju mnoge

razine i stupnjeve, a mi ćemo uopćeno spomenuti samo neke od njih.

Govoriti o svim aspektima položaja i svim razinama i stupnjevima

prevazilazi znanje ovog nedostojnog roba, jer: “Puteva ka Bogu je

onoliko koliko je stvorenih duša”20

Jedan od ovih stupnjeva jeste stupanj znanja (‘ilm). On (taj stupanj) je

takav da se predstavom znanosti i argumentima filozofije dokazuje

niskost ropskog položaja i uzvišenost Gospodstva Božijeg. To je jedna od

izvornih spoznaja, jasno ispoljena u vrhunskim znanostima i božanskoj

filozofiji te obuhvata samu Kuću Ozbiljenja (dari tahaqquq) i čitav

obujam egzistencija skupa s njihovim siromaštvom i potrebitošću.

Svekolika čast, vlast i gospodstvo pripadaju Svetom Biću i niko ne može

ostvariti nikakvu stvarnu čast i veličinu izuzev kroz robovanje Njemu i

priznanje svog siromaštva i potrebitosti. Stvarna gnoza i osvjedočenje,

20 Predaja koja se veže za Muhammeda s.a.v.s., Iami’ul – Asrar, Sayyid Haydar Amuli, str. 8, 95 i 121.
rezultat skrušenosti i duhovnog putovanja, jeste skidanje zastirki s lica

Zbilje i uočavanje ropske niskosti sebe i svih drugih stvorenja. Tako je

dova Prvaka stvorenja (Muhammeda, s.a.v.s.): “O Bože, pokaži mi stvari

onakvima kakve doista jesu.”21

Dakle, ako putnik na putu Zbilje, odnosno putnik puta robovanja,

koracima znanosti i intelektualnim pregnućem dosegne ovu postaju, tad

je strgao pokrivku znanja (‘ilm) i ostvario prvi stupanj ljudskosti

(insniyyat). Inače ovo je jedna od najdebljih pokrivki, jer kazano je:

“Znanje je najveća pokrivka”22 Ova pokrivka ne smije zadržati putnika i

on je mora strgnuti. Zaustavi li se na ovoj postaji i zarobi li ona njegovo

srce, možda zapadne u istidraj.23 Istidraj na ovoj postaji ogleda se u tome

da se upušta u brojne pojedinosti znanosti, nudeći svakojake argumente

kao dokaze svog umskog tumaranja ovim poljem. Time se ostaje

uskraćeno za dalje stupnjeve, srce se veže za ovaj, pa se željeni rezultat,

21 ‘Awaliyul – La’li, sv. 4, str. 132.

22 Al-’ilmu huwa al-hijbu al-akbar.

23 Istidraj ovdje znači vezati srce za nešto što nije Bog.

nestanak u Allahu (fen’), ne poluči. Tako se čitav život provede u

bakćanju s argumentima (Burhan) i slično tome. Što se (čovjek) više

zapetlja u to, zastori su deblji i zastrtost Zbilje veća. Stoga putnik ne

smije na ovoj postaji nasjesti na šejtanovu smicalicu, pa posredstvom

mnogosti i opširnosti znanosti i prijemčivosti argumenata ostati zastrt i

zastati na željenom Putu. On mora ostati žustar, tragati ozbiljno za

željenim i ne dopustiti da zaboravi stvarnost, te će se tako pomaći do

drugog stupnja.

Taj (stupanj) je takav da se ono što je razum pojmio posredstvom snage

argumenata i putem znanosti perom intelekta bilježi na ploču srca, te se

tako niskost ropstva i Uzvišenost Božijeg Gospodstva unosi u srce.

Uskoro ćemo se, ako Bog da, pozabaviti ovim stupnjem. Dakle, rezultat

druge postaje jeste uspostava vjere u činjenice.

Treći stupanj jeste stupanj “sigurnosti i uspokajavanja duše”, što je,

ustvari, razina upotpunjenosti vjerovanja. Na to se odnose riječi

Svevišnjeg upućene Prijatelju Njegovom (Ibrahimu, a.s.): “On (Bog)

reče: ‘Zar ne vjeruješ?’ – ‘Vjerujem’ – odgovori on – ‘ali bih da mi se

srce smiri’.”24 Možda kasnije kažemo još ponešto o ovome.

Četvrti stupanj jeste stupanj osvjedočenja ili vizije (mushahadah) što

jeste božansko svjetlo i božanska manifestacija, pri čemu se u tajni

putnika (sirri salik) manifestiraju Božija Imena i Atributi, pa cijelo

njegovo srce obasja svjetlost osvjedočenja. Na ovom stupnju postoje

različite razine, a samo njihovo pobrojavanje ne bi stalo na ove stranice.

Na ovom stupnju ubiru se plodovi neobaveznih dobrih djela (Postajem

uho kojim on sluša i oko kojim gleda), te salik osjeća kako se uranja u

beskrajno more, a iza toga slijedi strašno duboko more u kome se otkriva

djelić tajni sudbine (qadr).

Svaki od ovih stupnjeva ima vlastiti istidrj u kome leži golema propast

za salika, pa se salik kroz ove stupnjeve mora čistiti od jastva, egoizma,

samoljublja i samodovoljnosti, što je vrelo svake nesreće, posebno kad se

radi o saliku. Kasnije ćemo se, ako Bog da, vratiti ovoj temi.

24 Al-Baqara, 260.
 Treće poglavlje

O poniznosti (khushu’)

Jedna od stvari nužnih za salika pri njegovom bogoštovlju, posebno pri

namazu koji je glava svekolikog bogoštovlja, jeste poniznost (khushu’).

To je, ustvari, potpuna skrušenost, mješavina ljubavi i straha. Ona

proizilazi iz poimanja (Božije) Veličine, Moći, Dostojanstva, Ljepote i

Slave. Pojasnimo općenito da su srca ljudi Puta različita po ćudi i prirodi:

Neka su srca zaljubljiva i vežu se za manifestaciju Ljepote (Jaml), pa

se, vođena svojom prirodom, orijentiraju na Ljepotu Voljenog. Pošto

tokom svog putovanja takvi pojme i opaze sjenu lijepog i osvjedoče se u

Vrelo Ljepote, slava skrivena u tajni Ljepote potpuno ih poništi (mahw)

te se oni posve odreknu sebe. Jer u svakoj ljepoti skrivena je slava (u

svakom jamalu skriven je jalal), a iza svake slave prikrivena je ljepota.

Možda upravo na to ukazuje Prvak gnostika i duhovnih putnika,

Zapovjednik vjernika (hazreti Alija), mir neka je na nj, kad kaže:

“Kažnjavanje Njegovo neprijatelja Njegovih strogo je, usprkos

oprežnosti Milosti Njegove, a samilost Njegova prijateljima Njegovim

obilna je i pored žestokog kažnjavanja Njegovog.” 25

Dakle, Slava, Veličina i Moć ovakve potpuno okupira, pa ih obuzme

poniznost (khush’) pred Ljepotom Voljenog. Ovo stanje sprva uzrokuje

poljuljanost srca i zabrinutost, a nakon što ga se ukroti (tamkin), nastupi

stanje osjećaja bliskosti (uns), pa se strah i uznemirenost pred Božijom

Moći i Veličinom preobrate u smirenost i sigurnost. Tako je bilo i sa

srcem Prijatelja Božijeg (hazreti Ibrahima), mir neka je na nj.

Neka su srca plašljiva i ona su mjesto manifestacije Slave Božije (Jall).

Takva stalno poimaju Božiju Veličinu i Slavu, pa je njihova poniznost

plod ustrašenosti. Nad ovim srcima prevladava manifestacija Božijih

qahriyya i jalaliyya Imena.26

25 Nahdžul-belaga, govor 89.

26 Qahriyya Imena bila bi ona Božija Imena koja odslikavaju Njegovu Moć, Srditost, Gnjev itd., dok bi

jallaliyya Imena bila manifestacija Njegove Slave.

 Ovakvo srce bilo je srce hazreti Jahje, mir neka je na nj. Znači

poniznost je nekad plod ljubavi, a nekad plod straha, premda u svakoj

ljubavi ima straha i u svakom strahu ima ljubavi.

Razine poniznosti zavise od razina poimanja Božije Veličine, Slave,

Dobrote i Ljepote. S obzirom na to da smo mi i oni slični nama uskraćeni

za svjetlo osvjedočenja, to nam poniznost valja stjecati kroz znanje i

vjerovanje. Rekao je Svevišnji: “Ono što žele, vjernici će postići, i oni

koji molitvu svoju ponizno obavljaju.”27 Poniznost u molitvi postavljena

je kao granica i znak vjere (imn). Pa ko nije skrušen u svom namazu,

prema riječima Istinitog, otpada od onih koji vjeruju (ahli imn). Stoga je

naš namaz obavljan bez naročite skrušenosti i poniznosti znak

manjkavosti u vjeri ili čak nemanja vjere. S obzirom na to da uvjerenje

(i'tiqad) i znanje (‘ilm) nije isto što i vjerovanje (iman), svoje znanje o

Istinitom, Njegovim Atributima i slično ne možemo smatrati vjerom.

Šejtan također zna za Istinitog i vjeruje u proživljenje, no ipak je

nevjernik (kafir), pa kaže: “Mene si od vatre stvorio, a njega od

27 Al-Mu’minun, 1-2.
ilovače.”28 On, dakle, priznaje da je stvorenje Božije. I kaže: “Daj mi

vremena do dana njihova oživljenja!”29 što znači da vjeruje u

proživljenje. On vjeruje i u Božije knjige, poslanike i meleke, no uz sve

to Bog ga naziva nevjernikom i on nipošto ne može spadati u vjernike.

Dakle, oni koji znaju i oni koji vjeruju nisu isto: nije svako ko zna i

onaj koji vjeruje. Zato, nakon puta do znanja mora uslijediti put do

vjerovanja. Znanje o Božijoj Slavi, Veličini, Moći i Ljepoti valja unijeti u

srce, e kako bi srce postalo ponizno, jer samo znanje ne donosi poniznost,

upravo kao što to uočavaš kod sebe čije srce nije ponizno iako vjeruješ u

Boga, stvaranje i proživljenje.

A riječi Svevišnjeg: “Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju

kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene...”30 smjeraju upravo na

ovo formalno vjerovanje, dok je nužni uvjet zbiljske vjere poniznost.

Poniznost o kojoj ajet govori jeste potpuna skrušenost. ‘Alimom

28 Al-A’raf, 12.

29 Al-Araf, 14.

30 Hadid, 16.
(znalcem, učenjakom) smatra se onaj ko je od nivoa znanja došao na nivo

vjerovanja i na takve se ukazuje časnim ajetom: “A Allaha se boje od

Njegovih robova – učeni.”31 U jeziku Knjige i sunneta znanju (‘ilm),

vjerovanju (iman) i islamu pripada više različitih razina, no govoriti o

tome prevazilazi ono što je željeno ovim stranicama.

Općenito za putnika ka onostranom – naročito pri namaskom uznesenju

– nužno je da svjetlom znanja i vjerovanja stvori svjetlo poniznosti u

svom srcu, nastojeći da tokom čitavog namaza zadrži to stanje. Iako je za

nekog poput nas sprva naporno i teško ostvariti stanje postojanosti i

pribranosti, vježbom i obukom srca to se može postići.

Dragi moj, dosezanje savršenstva i pripravljenosti za budući svijet

zahtijeva trud i ozbiljnost. Što je cilj veći, ozbiljnost na putu do njega je

obaveznija. Naravno, uzdići se u bliskost Božiju i primaći se Gospodaru

ne može se mlohavošću, slabošću i nemarnošću. Valja se muški postaviti

da bi se doseglo željeno. Vi vjerujete u budući svijet i znate da je on

neusporediv s ovim svijetom – ni sreća ni patnja budućeg svijeta nisu

31 Fatir, 28.
usporedive s ovim svijetom, budući svijet je vječan i onamo nema smrti,

Božija Moć i Vlast ondje se manifestira na način koji je ovdje nezamisliv

– znate da među obredima bogoštovlja ništa ne uživa položaj kakav uživa

namaz, jer bude li prihvaćen on, bit će prihvaćena i ostala djela. Zato mu

treba pristupiti s punom ozbiljnošću, ne popuštati u istrajnosti i na tom

putu izdržati svaku teškoću. Premda teškoće i ne postoje budete li

obazrivi i srcem obraćeni namazu. Tako ćete još na ovom svijetu uživati

u komuniciranju s Istinitim, a to je neusporedivo s bilo kojim užitkom

ovog svijeta, što je jasno proučimo li ono što su o svojim stanjima kazali

ljudi koji su se istinski obraćali Istinitom.

U najkraćem, ono što smo htjeli napomenuti u ovom poglavlju jeste da

čovjek mora, nakon što kroz riječi Božijih poslanika, mir neka je na njih,

ili putem argumenata razumije Božiju Veličinu, Slavu i Ljepotu, da

priopći to svom srcu, pa će, stalnim napominjanjem i podsjećanjem srca

na to, u srce ući poniznost pred Istinitim. Tako treba činiti sve dok se ne

postigne željeni cilj. Kako god, salik se ne smije zadržati na postaji na

kojoj jeste, kao što treba znati da su postaje koje mi ostvarujemo za ljude

spoznaje neugledne, te se pred srčanim velikanima ne treba njima dičiti.

Putnik mora u svakom stanju biti svjestan svoje manjkavosti i

nedostataka, pa se možda pred njim i otvori put do sreće. A onda, slava

Allahu.
 Četvrto poglavlje

U bitne srčane obrede bogoštovlja (‘ibadat), posebno kad se radi o

obredima spominjanja (‘ibadati zikriyyah) spada smirenost (tuma’ninah).

Smirenost na koju ovdje mislimo drugačija je od smirenosti o kojoj u vezi

s namazom govore znalci vjerozakona (fuqaha). Mi govorimo o tome da

salik svoje ibadete mora obavljati uz smirenost srca i usredsređenost

svijesti, jer, bude li srce uznemireno i nesmireno, ono neće okusiti

plodove bogoštovlja, neće se kroz njeg uzdignuti niti dokučiti njegov

unutarnji smisao.

Ono što je naglašeno u vezi s ibadetima, zikrom ili virdovima jeste da

srce mora osjetiti utjecaj toga, da mora doći do reakcije, e kako bi, malo-

pomalo, u biće salika prodrla zbilja obreda koje obavlja i kako bi se srce

sjedinilo s duhom ibadeta. Dok srce ne ostvari smirenost, svjesnost i

spokojnost, spominjanje Boga neće utjecati na nj. Radi se o jasnoj stvari

koju ne treba posebno objašnjavati i o kojoj je dovoljno malo

porazmisliti. Bude li ibadet takav da srce pri njemu nije nimalo

osviješteno, pa namaz ne ostvaruje svoj unutarnji utjecaj, melek ga neće

uznijeti u više svjetove. Moguće je čak, ne dao Bog, da u vrijeme strašne

predsmrtne omamljenosti ili nakon smrti ovaj namaz dođe u obličju koje

bi potpuno uništilo srce, te bi čovjek praznih ruku došao pred Sveto

Prijestolje Istinitog.

No, ako čovjek časni zikr, naprimjer La ilaha illallah, Muhammadun

Rasulullah, izgovara sa smirenošću i svjesnošću srca, podučivši svoje

srce ovim riječima, tad će, malo-pomalo, srce progovoriti, a jezik u

ustima će ga samo slijediti. Tako će prvenstveno srce biti ono koje

spominje Allaha, a tek potom jezik spominjatelja. Na ovo ukazuju i riječi

Sadiqove, mir neka je na nj, zabilježene u Misbah al – šari’ah: “Učini

svoje srce kiblom svog jezika i ne koristi svoj jezik bez ukaza srca,

saglasnosti pameti i zadovoljstva svoje vjere.” 32

Sprva, dok jezik srca ne progovori, salik ga mora podučavati tome, te

uz potpunu smirenost i svjesnost unositi zikr u nj. Pošto se jezik srca

pokrene, srce postaje kiblom jezika i ostalih tjelesnih organa, tako da

čovjek cijelim svojim bićem spominje Boga.

32 Misbah al šari'a , 5. poglavlje.

h
 Nasuprot tome, časni zikr izgovaran bez smirenosti i osvještenosti srca,

uz žurbu, i uznemirenost strasti, ne može preći granicu životinjskog,

jezik-uho nivoa i postati unutarnji, istinski ljudski. Takav zikr ne može

prodrijeti u nutrinu srca, čineći srce savršenim. Prije je moguće da će srce

tako biti uniženo. Zapadne li tad čovjek u teška stanja, poput, recimo,

predsmrtne agonije ili kakve druge duhovne patnje, ovakav zikr srce će

zaboraviti. Moguće je, štaviše, da srce tad zaboravi i druga znanja, ona o

Istinitom, Pečatu Vjerovjesnika, časnoj vjeri, Knjigama Božijim ili

Imamima uputiteljima, a to zato što ta znanja i nisu bila unijeta u srce.

Čovjek tad ne može pružiti odgovore na kabursko ispitivanje, niti tu

pomaže poticanje (talqin) izgovarano nad kaburom, jer ono što je bilo

obično brbljanje jezikom i što se nije ozbiljilo u srcu tad jednostavno

iščezne iz svijesti, pa čovjek više ne zna posvjedočiti Boga, poslanstvo i

ostalo.

Predaja kazuje da će jedna grupa ljudi iz ummeta Časnog Poslanika,

mir i blagoslov Božiji neka je na nj i njegove, u strahu od meleka čuvara

Džehennema zaboraviti ime Poslanikovo, iako, kako jhe navedeno u

istom ovom hadisu, oni jesu vjernici i njihova lica i srca sijaju svjetlom

vjere.33

Veliki znalac predaje (muhaddis) Medžlisi, Allah mu se smilovao, u

vezi s hadisom Ja postajem njegov sluh i vid kaže: “Onaj ko svoje oči, uši

i ostale tjelesne organe ne podredi robovanju Svevišnjem nikad neće

razviti duhovni sluh i vid. No, ove tjelesne oči i uši ne idu s nama na

budući svijet, pa će takav čovjek onamo biti slijep i gluh. Duhovni organi

su ti pomoću kojih se odgovara na kabursko ispitivanje.”34

Ukratko, mnogo je predaja ove vrste, onih koje govore o smirenosti i

njenim efektima. Časni Kur’an naređuje nam da učimo u njemu, a časni

hadis kaže: “Onome ko zaboravi neku suru iz Kur’ana ta će se sura u

Džennetu pokazati utjelovljena u obličje kome po ljepoti nema ravna.

Vidjevši je, čovjek će kazati: ‘Ko si ti? Eh, kamo sreće da meni

33 ‘Ilmul Yaqin, sv. 2, str. 1039.

34 Mir’atul ‘Uqul, sv. 10, str. 392.

pripadaš.’, a sura će mu reći: ‘Zar me ne prepoznaješ?! Ja sam ta i ta

sura. Da me nisi zaboravio, sad bih te uzdigla na visok stupanj.’”35

U drugoj predaji kaže se: “Kur’an se pomiješa s krvlju i mesom onoga

ko ga uči u mladosti.”36 To stoga što je opterećenost i otupljenost srca u

mladosti manja, pa je tad lakše utjecati na srce, a utjecaj je postojaniji.

Mnogo je hadisa koji govore o ovoj temi, a neke ćemo, ako Bog da,

spomenuti u poglavlju o učenju Kur’ana (qira’at). Spomenimo ovdje još i

sljedeću predaju: “Svevišnjem Bogu ništa nije draže od djela koje se

ustrajno čini, pa makar ono bilo i sitno.”37 Možda se ovim prenosi velika

pouka da djelo gradi unutarnje obličje srca, onako kako smo to

spominjali.

35 ‘Usul Kafi, sv.4, str. 410.

i
36 Isto, str. 405.

37 Isto, sv.3, str. 137.

 Peto poglavlje

O zaštiti ibadeta od šejtanskog utjecaja

Jedan od bitnih srčanih propisa namaza i ostalih ibadeta, a srčane

propise teško je provoditi u djelo, jeste štititi ibadet od upliva šejtana.

Možda časni ajet u kome se o vjernicima kaže: “... i koji paze na svoju

molitvu.”38, ukazuje na različite razine pažnje, a jedna od tih razina, ona

najvažnija, jeste čuvanje od šejtanskog utjecaja.

Pojašnjenje ovog bilo bi, što je ljudima srca i spoznaje jasno, da kao što

tijelu treba hrana kojom se prehranjuje, a ona mora biti odgovarajuća i

snažiti tijelo, tako i srca i duše trebaju hranu, a ona mora biti takva da

osigurava duhovnu izgradnju i srčani razvoj. Odgovarajuća hrana za glad

duša jeste božanska spoznaja. Velikani filozofije to lijepo objašnjavaju:

“Filozofija je ljudski upliv u svijet intelekta, baš kao što se sudjeluje u

ovom svijetu formom i sadržajem.” 39 Ovo je ukaz na duhovnu ishranu,

baš kao što se i srca hrane božanskom srčanom hranom. --0

38 Al-Mu’minun, 9. ; Me aridž, 34.

’
39 Aluzija na Mulla Sadraov nauk.
 Treba znati da svaka takva hrana, bude li čista od šejtanskog upliva i

vođena rukom Pečata poslanika i prijateljima Božijim, mir neka je na sve

njih, prehranjuje dušu i srce, uzrokujući savršenstvo dostojno bivanja

čovjekom i približavajući Allahu. Biti čist od šejtanskih utjecaja

preduvjet je za iskrenost u vjerovanju i djelovanju (ikhlas). Do Istine neće

stići doli onaj putnik koji na svom putu traži Boga i koji je čist od

sebičnosti i samozavaravanja. Samozaljubljenost je vrelo svake opačine i

bolesti srca. Stoga, pripazi! Ovakvo što nije ostvarivo u krajnjoj mjeri,

doli za onog ko je potpuni čovjek (insani kamil) ili za bližnje Božije

(avliya’). No, salik se ne smije obeznaditi u pogledu duhovnih blagodati

Istinitog, jer gubiti nadu u Allaha začetak je svake hladnoće i slabosti, te

spada u najveće grijehe. Ono što je običnom čovjeku dobra mogućnost

jeste da na nj padne pogled ljudi spoznaje.

Pa ono što je za salika nužno i obavezno jeste da krajnje ozbiljno čisti

svoje znanje i djelovanje od upliva šejtana i utjecaja vlastite pohotne

duše, pazeći na svoje kretanje i mirovanje. On mora sahraniti svoje želje i

tlapnje, napredujući u duhovnosti i nalazeći duhovnu hranu, a ne

zaboravljajući pritom na varke šejtana i vlastitog jastva. Ne smije se

nikad zaboraviti na zamke koje postavlja šejtan i vlastita pohotna duša

(nafs-i ammarah). Za čitavog svog kretanja i djelovanja čovjek ne smije

umišljati da je dosegao stupanj savršenstva i ne smije dopustiti da takva

primisao prodre u njegovu svijest. Mnogo je onih koji su pali i propali

usljed samo malo nehajnosti. Jer, ne bude li duhovna hrana čista od

šejtanskog upliva, ne samo da se posredstvom nje neće ishraniti srce i

ostvariti potpunost ljudskosti, već će se javiti izvjesni nedostaci u smislu

da salik počne ispoljavati samoljublje i ubraženost, ono što, ustvari,

potječe od šejtana.

Uostalom, viđali smo već neke navodne gnostike koji odlično vladaju

gnostičkom terminologijom, dok su njihova srca okrenuta naglavice i

njihove nutrine pomračene. Takvima je njihova gnostička praksa samo

osnažila jastvo i potakla uobraženost, pa sebi pripisuju ono čega nisu

dostojni i gaje neopravdano visoko mišljenje o sebi. Također, među

isposnicima i sljedbenicima Puta ima onih kojima duhovno vježbanje, na

način kako ga oni doživljavaju, samo otvrdne srca i pomrači duhove.

Takvi nisu na ispravan način poduzeli duhovno putovanje ka Bogu, u

njihovo znanje i askezu upleo se šejtan i prohtjevi vlastite duše, pa to,

ustvari, postaje putovanje ka šejtanu i vlastitom jastvu. Vidjeli smo i

mnoge studente vjerskih znanosti kojima je njihovo znanje samo naštetilo

i doprinijelo njihovom moralnom sunovratu. Znanje koje je trebalo da ih

unaprijedi i uzdigne bilo je uzrokom njihove propasti, odvodeći ih u

neukost, licemjerstvo i samozaljubljenost. Isto tako, među onima koji

insistiraju na obredima bogoštovlja, propisima i Tradiciji, što bi trebalo

biti glavno sredstvo uzdignuća duhovnog i srčanog stanja, ima onih čija

su srca otupjela i potamnjela, pa ih to navodi na samoljublje, bahatost,

ugađanje samima sebi, ogovaranje i ružno ophođenje prema robovima

Božijim. To je plod njihove neobzirnosti spram božanskih lijekova za

dušu.

Svakako posezanje za onim što je šejtanskog porijekla, ili što je

uprljano njegovim uplivom, ne može uroditi ničim doli rađanjem

šejtanske ćudi u čovjeku. Kad se srce time hrani i kad takvi oblici prodru

u dušu i ustale se u čovjeku, on postaje dijelom šejtanskog potomstva,

jedan od onih koje šejtan vodi i odgaja. Ako se takvom čovjeku nekad

zatvore oči strasti i otvore oči duhovnog viđenja, vidjet ćemo sebe među

šejtanima, a to nije ništa drugo nego propast i nesreća dostojna žaljenja.

 Zato salik na bilo kojoj razini vjerskog znanja ili bilo kojoj postaji Puta

da se nalazi, kao prvo, mora potpuno i krajnje obzirno, poput nježnog i

dobrohotnog liječnika, paziti na svoje stanje i uklanjati sve mahane koje

kod sebe pronalazi a koje mu mogu zasmetati na Putu. Kao drugo, ne

smije zaboraviti tražiti utočište kod Istinitog, Slavljenog i Uzvišenog, te u

osami nastojati da ostvari bliskost s Njegovim Gospodstvom i Veličinom.

O Gospodaru! Ti znaš našu slabost i bespomoćnost, Ti znaš da bez

Tvoje pomoći ne možemo nadvladati svoje grozne i snažne neprijatelje i

biti poput Tvojih poslanika, savršenih ljudi i prvaka vjere. Ne bude li

bljeska Tvoje dobrostivosti i milosti, stradaćemo od svojih moćnih

neprijatelja i zalutaćemo u tmine i propast. Zaklinjemo Te onima koji su

Ti bliski da nas izvedeš iz doline stradanja i poniženja, da nam pružiš

ruku potpore i očistiš naša srca od zlobe, zavisti, širka i sumnje. Zaista si

Ti Zaštitnik Upute!
 Šesto poglavlje

O živahnosti i vedrini srca

Naredni srčani propis namaza i ostalih ibadeta, a koji bi trebalo da

donese rezultat, odnosno otvori zatvorena vrata i doprinese otkrivanju

nekih tajni ibadeta, tiče se živahnosti i vedrine srca ili bistrine misli pri

obavljanju ibadeta, što istodobno znači odbacivanje osjećaja tromosti i

bezvoljnosti (pri obavljanju namaza). Nastojte da vrijeme koje odaberete

za ibadet bude vrijeme kad je vaša duša sklona ibadetu, kad je čila i

vesela, a ne tmurna i neraspoložena. Jer, tjerate li svoju dušu na ibadet u

vrijeme njene tromosti i neraspoloženosti, moguće je da izazovete loše

posljedice kao što je otklon prema ibadetu i osjećaj da je ibadet naporna i

teška obaveza. Štaviše, moguće je da se čovjek onda posvema zakrene od

Istinitog i svoj duh potpuno odvrati od robovanja Bogu, iako je to vrelo

svake sreće. Ibadet obavljan u neprikladno vrijeme neće dovesti do

prosvjetljenja srca, neće imati pozitivnog djelovanja na dušu i takvo

bogoštovlje neće imati oblik srčanog bogoštovlja. Stoga se napominje da

je za ibadet poželjno da nutrinu duše oblikuje u štovateljicu Boga.

 Kažimo ovdje da je jedna od tajni i smislova obreda bogoštovlja i

suzdržanosti to da tjelesnom bude nametnuta volja duše, odnosno da se

sile protivljenja, uništenja, svojeglavosti i sebičnosti podrede srcu.

Štaviše, malo-pomalo, i sve ostale rušilačke snage valja istopiti u

melekutu i osnažiti vlast duše udaljene od šejtana i sklonosti ka strastima.

Vojsku duše iz vjerovanja treba prevesti u pokornost, iz pokornosti u

zadovoljstvo Bogom i iz zadovoljstva Bogom u stanje iščeznuća (‘fana).

Kad je srce naklonjeno bogoštovlju u njemu će zasjati svjetlica tajni

ibadeta i nekih aktivnih manifestacija (Boga). To nije ostvarivo sve dok

se ibadet ne počne obavljati s voljom i vedrinom srca, odnosno dok se ne

odbaci svaka lijenost, tromost i nevoljkost. Mora se postići stanje

zaljubljenosti u spominjanje Istinitog i robovanje Njemu. Osjećaj

bliskosti s Allahom i sjećanje na Nj izuzetno je bitno postići, i to je ono

na čemu insistiraju ljudi spoznaje i znalci Puta. Liječnici smatraju da se

hrana pojedena na silu i bez apetita sporije vari, pa tako i liječnici duha

drže da duhovna hrana uzeta s voljom i bez prisile prije ostvari utjecaj na

srce i brže ga oporavlja.

 Na ovo je ukazano i na svetim stranicama časne Knjige Božije, ondje

gdje se o nevjernicima i licemjerima kaže: “... što s predanošću molitvu

ne obavljaju, što samo preko volje udjeljuju.”40, a časni ajet: “O vjernici,

pijani nikako molitvu ne obavljajte, sve dok ne budete znali šta

izgovarate...”41 objašnjen je u jednoj predaji tako što se “pijanstvo” ovdje

tumači kao tromost i nevoljkost pri obavljanju namaza. Brojne su predaje

koje govore o ovoj temi, a mi ćemo ovdje navesti samo neke:

Muhammed ibn Ya’qub prenosi da je imam Sadiq, a.s., rekao: “Ne

prisiljavajte sebe na ibadet.”42

Hazreti Sadiq, a.s., kaže također: “Poslanik Božiji kazao je: ‘O Ali, ovo

je postojana vjera, pa uđi u nju blago i ne omrzni sebi robovanje svom

Gospodaru’.”43

40 At-Tawba, 54.

41 An-Nisa, 43.

42 Usul Kafi, 3 str. 129.

43 Isto str. 138.

 Imam Askari, a.s., uobičavao je reći: “Kad su srca raspoložena,

povjerite im dužnosti, a kad odbijaju, ne opterećujte ih.”44

Oni općenito naređuju da se srcima vjerske dužnosti povjere onda kad

su raspoložena i voljna za njih, a da se ne opterećuju onda kad su tmurna

i troma. Ovog pravila treba se držati i kad je riječ o stjecanju znanja i

spoznaja, te srce ne smijemo prisiljavati na stjecanje znanja onda kad mu

nije do toga.

Iz navedenih i hadisa sličnih njima možemo se okoristiti i za izvođenje

pravila bitnih za asketsku praksu. Naime, radi se o nečemu što bismo

mogli nazvati smotrenošću ili uviđavnošću (mura’at). To, ustvari, znači

da salik, na bilo kom stupnju da se nalazi, bilo da je riječ o stupnju

teoretskog, duševnog ili praktičnog asketizma i pregalaštva, mora biti

obziran spram vlastitog stanja, biti uviđavan spram svoje duše i ne

prisiljavati je na nešto što ona nije u stanju podnijeti. Ovo je naročito

bitno za mlade ljude i novake na Putu, jer, ne bude li mlad čovjek

smotren i uviđavan spram vlastite duše, moguće je da joj nanese

44 Biharul Anwar, sv. 75 str. 377.

nepopravljivu štetu. Riječ je, naime, o tome da se stalnim pritiskom i

neprimjerenom strogošću prema duši nju može učiniti stalno

mrzovoljnom spram ibadeta i sasvim uništiti trenutke njene spremnosti na

bogoštovlje. A, zapadne li, ne dao Bog, salik u stanje stalne tromosti i

potištenosti, nikada se neće vratiti na put sreće niti se izbaviti.

Stoga salik mora poput vještog liječnika stalno opipavati svoj plus

tokom duhovnog putovanja i krajnje obazrivo postupati prema svojoj duši

i njenim stanjima. Kad se u saliku rasplamsa vatra želja, što je u prirodi

mladog čovjeka, on ne smije nastojati prenebreći taj plamen, već mora

pokušati zadovoljiti svoje želje na dozvoljene i zakonite načine. On treba

stupiti u brak, što je bitna božanska tradicija, jer brak ne samo da

osigurava produžetak ljudske vrste, već ima velikog utjecaja i na duhovni

napredak čovjeka. Upravo zato Poslanik Božiji,mir i blagoslov Božiji

neka je na nj i njegove, kaže: “Ko se oženi, sačuvao je pola svoje

vjere.”45 Od Časnog Poslanika također se prenosi: “Većina ljudi Vatre

45 Isto, sv. 100, str. 220.

jesu neženje.”46 U jednoj predaji Zapovjednik vjernika, mir neka je na nj,

kaže: “Neki od ashaba bili su zabranili sebi općenje sa ženama, hranu

tokom dana i san noću. Ummi Seleme kaza za to Poslaniku Božijem. On

onda ode k njima i reče im: ‘Zar se vi klonite žena?! Ja općim sa ženama,

danju jedem i noću spavam, a nije moj onaj ko se kloni mog sunneta.’

Svevišnji je objavio: ‘O vjernici, ne uskraćujte sebi lijepe stvari koje vam

je Allah dozvolio, samo ne prelazite mjeru, jer Allah ne voli one koji

pretjeruju.’”47

Općenito kazano, salik se na svom duhovnom putovanju mora

uviđavno odnositi prema padovima i uzletima svoje duše. Ako je duša

snažna i istrajna u ibadetu i skrušenosti, tad je treba prepustiti ozbiljnom i

predanom ibadetu. Preporučljivo je da u ibadetu prednjače ljudi koje je

već napustila osionost mladenaštva i u kojima su se stišale vatre strasti.

Takvi ozbiljno i viteški moraju stupiti na put duhovnog pregalaštva i

suzdržanosti. Što svoju dušu budu više navikavali na suzdržanost, pred

46 Wasa’ilush – Shi’ah, str. 15.

47 Isto.
njima će se otvarati nova vrata, njihova duša će postepeno potirati ono

loše u svojoj prirodi i biti potčinjavana uzvišenim svojstvima.

Tačno je da postoje predaje u kojima se hvali istrajnost u ibadetu i

obuzetost njime, ali postoje također i predaje u kojima Čisti Imami, mir

neka je na njih, hvale “ekonomičnost” po pitanju ibadeta, što zavisi od

stupnja na kome se čovjek Puta nalazi i stanja njegove duše. Općenito,

kriterij ovdje jeste raspoloženost i živost duše, odnosno njena zlovoljnost

i pasivnost.
 Sedmo poglavlje

O obaviještenosti srca

Jedno od srčanih pravila ibadeta, naročito kad je riječ o ibadetima

spominjanja (dhikriyyeh) jeste obaviještenost srca (tafhim). Ovo

podrazumijeva da čovjek pretpostavi kako je njegovo srce na početku

duhovnog putovanja poput nejakog djeteta koje još nije progovorilo i

koje svemu treba podučiti. Dakle, u srce pažljivo i strpljivo valja unositi

zikrove i virdove, zbilje i tajne ibadeta. Naravno, čovjek će to činiti

sukladno vlastitom stanju i stupnju na duhovnom Putu, pa, ukoliko ni

sam nije dovoljno upućen u smislove i tajne ibadeta te duboka značenja

kur’anskih ajeta, unijet će u srce općenite stvari kao, recimo, to da je

Kur’an Božija Riječ, da zikr znači sjećanje na Istinitog i da je ibadet čin

pokornosti Stvoritelju. Shvata li čovjek tek izvanjska značenja kur’anskih

ajeta i zikrova, tim značenjima podučit će svoje srce, pa će, tako, unijeti u

nj Božija obećanja, upozorenja, naredbe i zabrane, te onoliko znanja o

budućem životu koliko je samom tom čovjeku pojmljivo. Ukoliko su,

pak, čovjeku otkrivene više zbilje i ako je njegova spoznaja izuzetna te

on poima tajne ibadeta, onda će pažljivo i obazrivo podučiti tome svoje

srce. Rezultat ove poduke bit će taj da će se s vremenom jezik srca

odriješiti, pa će srce postati spominjatelj Boga. Sprva, dakle, čovjek biva

učiteljem svog srca, čovjek srcu spominje Boga, a onda, kad se jezik srca

odriješi, samo srce postaje spominjatelj Boga (dhakir).

Štaviše, ovo katkad dovodi do takvog stanja da čovjek i u snu jezikom

spominje Boga, a to zato što se njegov jezik povodi za zikrom srca koje

ni u snu ne miruje: “Reci: Svako postupa po vlastitom običaju.”48

Ukratko, u početku čovjek mora prakticirati ovo pravilo, dakle

podučavanje srca, sve dok samo srce ne progovori, što i jeste željeni cilj.

Znak da se jezik srca odriješio jeste pojava stalne radosti i ushićenja pri

svakom spominjanju Boga, odnosno odsustvo svake lijenosti i mrzovolje.

Uostalom, kad čovjek uči dijete govoru, on često osjeti zamor i dosadu,

ali kad dijete napokon progovori, to ga toliko obraduje da sav radostan i

ushićen ponavlja za djetetom svaku riječ koju ono izgovori. I ljudsko srce

je poput djeteta, pa čovjek mora uložiti trud i podnijeti napor i dosadu

48 Al-Isra’, 84.
dok jezik srca ne počne izgovarati zikrove i virdove. Ovo pravilo

izuzetno je bitno za one koji su na početku svog duhovnog Puta.

Treba znati da je jedan od razloga stalnog i istrajnog ponavljanja zikra i

ibadeta upravo taj da se odriješi jezik srca, odnosno da srce postane

spominjatelj Boga i Njemu pokorno, a to je neostvarivo izuzev na ovaj

način.

I časne predaje ukazuju na ovo, pa je tako u Al-Kafiju preneseno da

Zapovjednik vjernika, mir neka je na nj, u vezi s učenjem Kur’ana kaže:

“Ukucajte Kur’an u vaša otvrdla srca i ne nastojte što prije doći do kraja

sure.”49

U jednom drugom hadisu iz Al-Kafija Imam Sadiq, mir neka je na nj,

kaže Ebu Usami: “O Ebu Usama, pozovite svoja srca da se sjećaju

Allaha, a klone se onog što On ne voli.”50

Čak su i potpuno savršeni prvaci Božiji, mir neka je na njih,

primjenjivali ovo pravilo. Predaja kaže da je imam Sadiq, mir neka je na

49 Usulul-Kafi, sv. 4, str. 418.

50 Al-Kafi, sv. 8, str. 167.

nj, jednom pao u nesvijest dok je obavljao namaz. Kad je došao sebi,

pitali su ga šta je bio razlog tome, pa je odgovorio: “Ponavljao sam taj

ajet svom srcu sve dok nisam začuo kako ga izgovara Onaj Koji ga je i

kazao, pa moje tijelo to nije moglo izdržati.”51

Ebu Zerr, Bog bio njime zadovoljan, prenosi da je Poslanik Božiji, mir

i blagoslov neka je na nj i njegove, znao prestajati cijelu noć ponavljajući

ajet: “Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti

si.”52

Uglavnom, zbilja zikra jeste srčani zikr, a zikr jezika bez zikra srca je

bezsadržajan i bez naročitog značaja. U časnim hadisima to se često

ističe. Časni Poslanik, mir i blagoslov Božiji neka je na nj i njegove,

rekao je Ebu Zerru: “O Ebu Zerre, dva rekata namaza obavljenog uz

punu prisutnost duha i svijesti bolji su od cijele noći provedene u ibadetu

bez prisustva srca.”53

51 Al-Mahajjatul Bayda, sv. 1, str. 352.

52 Al-Ma’ida, 118.

53 Biharul-Anwar, sv. 4, str. 182.

 Također prenosi se da je Poslanik Božiji, mir i blagoslov neka je na nj,

rekao: “Bog ne gleda vaša lica, već vaša srca.”54

Predaje kazuju da je prisutnost srca uvjet prihvaćenosti namaza, tako

da, što je srce odsutnije, to je namaz manje vrijedan. Čovjek se, stoga,

mora pridržavati ovog pravila sve dok srce ne počne činiti zikr, odnosno

dok se srce ne iščupa iz nemarnosti spram Boga.

Hazreti Sadiq, mir neka je na nj, u jednoj predaji kaže: “Učini svoje

srce kiblom svog jezika.”55

54 Isto, sv. 64, str. 248.

55
Misbah al-šeri'ah, pogl. 5.; Mustadrak al-wasa'il, kitab al- salah
 Osmo poglavlje

O prisutnosti srca

Naredno bitno srčano pravilo ibadeta, ono koje je možda i najvažniji

preduvjet za ibadet i bez čijeg provođenja u djelo ibadet biva

obezduhovljen i beživotan, predstavlja ključ vrata sreće i posebno je

naglašeno u brojnim predajama. Dakle, riječ je o prisutnosti (huzur) srca

pri obavljanju ibadeta. Zato,

A premda
srce ne smo
možesepostati
u djelima “Tajna
kiblom namaza”
jezika i ostalihi

tjelesnih
“Četrdeset hadisa”
organa osimprilično pozabavili
pridržavajući ovom otemom,
se propisa govoreći
kome smo čakDesi
govorili. i o

različitim
li se da serazinama i stupnjevima
ovo ostvari prisutnosti
samo od sebe, srca, ovdje
što je rijetkost, ćemo
onda joj se
se radi o

ponovo vratiti iželeći

prosvjetljenju čovjekupotpuniti naše kazivanje
mora pripaziti da se zbogo toga
kvaliteti zikra i ibadeta.
ne uzoholi.

Kako smo već kazali, ibadet, obredi bogoštovlja, zikr i virdovi polučit

će potpun rezultat tek onda kad postanu unutarnjim sadržajem srca,

odnosno kad srce poprimi oblik potpune pokornosti Bogu i odrekne se

svake neposlušnosti i opačine. Kazano je i to da je jedan od ciljeva

ibadeta nametanje volje očišćene duše, tako da joj sve čovjekove snage

postanu pokorne onako kako su Allahovi meleki pokorni Svevišnjem: “...

koji se onome što im se naredi neće opirati, i koji će ono što im se naredi

izvršiti.” 56

Zaključimo sada da je jedna od tajni i koristi ibadeta, ustvari primarna

namjera obreda bogoštovlja, upravo to da se čovjekova vanjština i

unutrašnjost podvrgnu Allahovoj volji, da se pokrenu sukladno Allahovoj

naredbi, odnosno da snage ljudske duše postanu Allahova vojska.

Nažalost, uviđamo da i nakon četrdeset ili pedeset godina prakticiranja

naš ibadet ne urodi ovakvim plodovima. Štaviše, srca nam bivaju sve

mračnija, a snaga jenjava; ne uspijevamo se oduprijeti svojim željama i

povlađivanju strastima duše. Sve to kazuje da je naš ibadet bezsadržajan i

da ga ne obavljamo u skladu s njegovim srčanim propisima. Inače,

morale bi se ozbiljiti Božije riječi: “... molitva, zaista, odvraća od

razvrata i od svega što je ružno.”57 Svakako, ova odvraćenost od ružnog

ne postiže se samom vanjštinom ibadeta. Nužno je da u srcu bude

56 At-Tahrim, 6.

57 Al-’Ankebut, 45.
upaljena svjetiljka čije će svjetlo čovjeka voditi u skrivene svjetove i koje

će biti božanska brana pred svakim zlom i nepokornošću Bogu.

Mi sebe ubrajamo u one koji obavljaju namaz, godinama obavljamo taj

veličanstveni ibadet, ali u sebi ne uočavamo niti traga od ovog svjetla, a u

našoj unutarnjosti nije izgrađena brana pred zlom. Pa onda, teško nama

na Dan kad nam na onom svijetu u ruku bude pružen svitak naših djela i

bude nam kazano da sami sebe obračunamo.58

58
Aluzija na 14. ajet sure Isra': Čitaj svoju knjigu. Dovoljan si dans sebi svoditelj računa.»
moguće izbjeći kaznu i nesreću: “I opomeni ih na Dan tuge, kada će biti s

polaganjem računa završeno, a oni su ravnodušni bili i nisu vjerovali.”59

Propušteno se tad ne može nadoknaditi niti se ono što je prošlo može

vratiti natrag: “I slijedite ono najljepše, ono što vam Gospodar vaš

objavljuje, prije nego što vam iznenada kazna dođe, za čiji dolazak

nećete znati.”60

Razmisli
Pa, dragi moj, danas je dan za djelovanje. Božiji sam može
poslanici li Bog
su dolazili,

donijeli
prihvatitiKnjige,
ovakavpozvali nas ii trpjeli
naš namaz može su sve onekako
li namaz nevolje
ga mii teškoće ne bibiti
obavljamo li

svjetiljkom
nas probudilinaizputu ka Veličanstvenom?
sna nemarnosti, nastojeći Treba
nas uvesti u svijet
li ovako svjetla si
postupati

neograničenih zadovoljstava.
velikim Božijim Činili su sve
amanetom i oporukom to samo
Njegovih zarad naše
poslanika vlastite
i smije li se

dopuštati
koristi da sene
i dobra, prokleti
tražeći šejtan,
ništa zaAllahu
sebe, aseSvevišnji
od njegaBog
utječemo,
ionako tek tako
ne treba

ništa
miješaodu nas. No, ovajZar
naš namaz? veliki dan nije
možete naročito
dopustiti utjecao
da vaš na nas,
namaz, pa je
miradž šejtan
vjernika

tako čvrstopribližavanja
i sredstvo ščepao naša srca, ovladaoustvari
Svevišnjem, našom udaljava
vanjštinom
od iBoga?
unutarnjošću,
Zar na

Danu
da do sudnjem možemo
nas ne dopiru očekivati
poslanički išta drugo
savjeti. Nijedanosim stida, ajet,
kur’anski poniženosti,
nijedan

nesreće
hadis ne iulazi
kazne? A naših
u uši to je srca,
kaznabaš
i nesreća kakvim
kao da su naušima
upućeni ovomživotinja.
svijetu nema

sličnih; kazna i nesreća kakva se ne može ni zamisliti. Kakva god nesreća

da te snađe na ovom svijetu, uvijek preostaje nada, a tamo neće biti

59 Maryam, 39.

60 Az-Zumar, 55.
 Pa onda, o poštovani čitatelju ovih listova, ne budi i ti uskraćen za

svjetlo ibadeta i dobra djela, kao što je to pisac ovih redova. Smiluj se

nad vlastitim stanjem i nastoj iskoristiti svoj život. Obrati punu pažnju na

duhovno stanje Božijih poslanika i prvaka Božijih, pa baci pod noge sve

tlapnje i šejtanska obećanja. Nemoj da te šejtan navede na oholost niti da

te zavede pohota vlastite duše. Goleme su njihove laži, pa svaku ružnu

stvar znaju prikazati lijepom i lahko prevare čovjeka. Ponekad tješe

čovjeka nadom da će pred kraj života moći izvršiti pokajanje, premda je

veoma teško kajati se iskreno onda kad je srce već potamnjelo, a duša

ogrezla u grijehu. Šejtan ne dopušta da čovjek tevbu učini sad kad je jak,

kad posjeduje snagu mladosti i dok drvo zla u njemu još nije duboko

ukorijenjeno. On ga tješi mogućnošću tevbe u dane starosti, onda kad

volja oslabi, korijenje drveta zla očvrsne, vladavina Iblisa bude snažna

izvana i iznutra, a svjetlo fitreta (izvorne ljudske bogomdane prirode)

prigušeno. Tješiti se ovako nije ništa drugo nego oholost.

Ponekad šejtan, pak, zavodi čovjeka nadanjima u šefaat (zagovor) onih

koji će biti zagovornici na Danu sudnjem, čime ga samo udaljuje od onog

što su oni naučavali i zagovor čini manje izglednim. Jer, popustljivost

pred grijehom postepeno pomračuje srce i vodi čovjeka ka lošem

svršetku. Šejtanov cilj jeste ukrasti čovjeku njegovu vjeru. Navesti

čovjeka na odavanje grijesima preduvjet je ostvarenja tog cilja. Ukoliko

čovjek zaista želi šefat, za života na ovom svijetu mora se truditi da

sačuva svoju vezu sa zagovornicima na Danu sudnjem. On mora

razmišljati o životu zagovornika, mir neka je na njih, i uviđati da su taj

stupanj oni zaslužili zahvaljujući svojoj pobožnosti i bogobojaznosti.

Pretpostavimo da s ovog svijeta i odete u vjeri, ali opterećeni mnogim i

teškim grijesima; vjerovatno pri različitim mukama u berzahu neće biti

zauzeća za vas. Kako se od hazreti Sadiqa prenosi: “Vaš berzah je s vama

samima.” A niko osim Boga ne zna koliko berzah traje – možda

milionima miliona godina. Znači, ako i zaslužimo zauzeće, ono će se

desiti tek na Danu sudnjem, nakon užasnih i beskrajno dugih patnji u

berzahu, kako iz nekih predaja možemo zaključiti.

Znači, šejtanske laži sprečavaju čovjeka u činjenju dobrih djela, pa tako

čovjek s ovog svijeta odlazi ili bez vjere ili pod teretom teških grijeha.

Šejtan katkad lovi čovjeka navodeći ga da se uzda u beskonačnu milost

Milostivog, pri čemu zaboravljamo da su Božiji poslanici, Knjige,

meleki, Objava i znaci na putu upravo ukazana nam Božija milost. Čitav

svijet napaja se Božijom milošću, a mi na izvoru vječnog života umiremo

žedni.

Kur’an je najveći dar Božije milosti. Ako želiš osjetiti milost Božiju i

težiš k njoj, okoristi se Kur’anom. Kur’an ti jasno ukazuje na put sreće i

spasa, ukazujući ti jasno na jame na tom putu. Kročiš li sam i sasvim

svjesno u jamu, ne možeš kazati da Bog nije bio milostiv prema tebi. Bog

je odabrao najbolji način kako da ljudima ukaže na put sreće i spasa. Ali

On ih nije htio prisiliti da kroče njime. Tim putem kroči se jedino

svojevoljno. Vrlina i dobro djelo ne mogu se smatrati takvim ako nisu

rezultat vlastitog izbora. Možda nam baš to smjera kazati časni ajet: “U

vjeri nema prisile.”61

I doista, djelo učinjeno pod prisilom i mimo volje njegovog izvršioca

može se možda i doimati kao bogougodan čin, ali to nema veze sa

zbiljom prave vjere. Božiji poslanici dolazili su da ljudima pojasne formu

61 Al-Baqara, 256.
vjere, ali im je prevashodni cilj bio da upute čovjekovu unutarnjost kako

bi se on sam zaputio putem sreće.

Ukratko, velika šejtanska prevara, kojom hoće ostvariti svoj cilj, jeste

udaljavati čovjeka od Božije milosti preko uzdanja u Božiju milost.

Deveto poglavlje

Predaje o prisutnosti srca

Mnogo je predaja koje se vežu za članove čistog Ehli-bejta koje se tiču

prisutnosti srca pri obavljanju bogoštovlja. Ovdje ćemo navesti tek neke.

Pečat Vjerovjesnika, mir i blagoslov Božiji neka je na nj i njegove,

govorio je: “Robuj Bogu kao da ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, pa On,

doista, vidi tebe.”62

Ovaj hadis ukazuje na dva nivoa prisutnosti srca pri ibadetu:

Prvi jeste onaj na kome se salik osvjedočuje u Ljepotu Lijepoga

(Džemal-i Džemil) i biva zaokupljen manifestacijom Voljenog (hazrati

Mahbub), tako da uši svog srca potpuno začepi za stvorenja, otvorivši oči

62 Biharul-anwar, sv. 74, str. 74.

svoje unutarnjosti za viđenje Gospodara. Dakle, salik se predaje

Prisutnom (Hazir), zaboravljajući na prisutnost (huzur) i oprisutnjenost

(mazhar).

Drugi nivo suptilniji je od prethodnog. On podrazumijeva da salik vidi

sebe prisutnim u Prisutnosti Božijoj, zanemarivši sasvim propise vezane

za prisutnost. Poslanik Božiji, mir i blagoslov neka je na nj i njegove,

kaže: “Ako možeš biti od onih na prvoj razini, ibadet obavljaj tako, ali

nikad ne zaboravljaj da si u Gospodarevom prisustvu.” Svakako,

manifestacija Svevišnjeg nije nešto prema čemu čovjek može biti

nemaran, i hadis ukazuje na to. Ebu Hamza Samali prenosi: “Vidjeh

hazreti Alija ibn Huseina, mir neka je na nj, kako obavlja namaz. Dok je

klanjao, ogrtač mu skliznu s ramena, a on ne učini ništa da to popravi.

Upitah ga za razlog, pa mi reče: ‘Jao tebi, znaš li pred Kim sam upravo

stajao?’”63

Od Poslanika Božijeg, mir i blagoslov neka je na nj i njegove, prenosi

se također: “Dva čovjeka iz mog ummeta ustanu da obavljaju namaz;

63 Wasailush-Shia, sv. 4, str. 687.

ruku i sedždu čine na isti način, ali je udaljenost između njihovih namaza

kao od neba do zemlje.”64

Rekao je i: “Ko obavi dva rekata namaza i pritom zaboravi na ovaj

svijet, Allah će mu oprostiti njegove grijehe.”65

Poslanik je također rekao: “Nekima bude prihvaćena samo polovina

namaza, ili trećina, ili četvrtina, ili petina, ili čak desetina. Drugima

namaz biva odbačen poput iznošene odjeće i bačen u lice njegovom

vlasniku. Od tvog namaza pripada ti samo onoliko koliko je obavljeno

prisutnošću srca.”66

A hazreti Baqir, mir neka je na nj, kaže: “Božiji Poslanik rekao je:

‘Kad rob vjernik ustane da obavi namaz, Bog Svevišnji obrati se na nj sve

dok ne završi s namazom. On rasprostre sjenu Svoje milosti nad

njegovom glavom, a meleki se okupe oko njeg sve do nebeskih

horizonata. Onda Allah naredi melekima da stanu iznad klanjača i kažu

64 Biharul-Anwar, sv. 81, str. 249.

65 Isto.

66 Biharul-Anwar, sv. 81, str. 260.

mu: O klanjaču, kad bi znao Ko te gleda i Kome se obraćaš, ne bi nikad

pogledao na drugu stranu niti prestao s tim što činiš.”67

Od hazreti Sadiqa, mir neka je na nj, prenosi se: “U srca se ne jave

žudnja i strah a da mu (takvom srcu) ne bude propisan ulazak u Džennet.

Zato, kad obavljaš namaz, usredsredi svoje srce na Boga. Jer nema

vjernika koji pri namazu i dovi svoje srce obrati Bogu, a da se Bog ne

obrati njemu i uvede ga Džennet.”68

Od hazreti Baqira i Sadiqa, mir neka je na obojicu, prenosi se: “Ne

pripada ti od tvog namaza doli onaj njegov dio u kome si svoje srce

obratio Bogu.”

Imam Sadiq, mir neka je na nj, kaže: "Kad stupiš u namaz, usredsredi

se na nj, jer tad će se i Allah usredsrediti na tebe, a budeš li nemaran i

Bog će biti nemaran prema tebi."69

67 Mustadrakul-Wasail.

68 Isto.

69 Wasailuš-ši’a, sv. 68, str. 67.

 Prenosi se da je Vjerovjesnik, mir i blagoslov Božiji neka je na nj i

njegove, rekao Ebu Zerru: "Dva rekata namaza obavljena uz svjesnost

bolji su od noći probdjevene u ibadetu bez prisutnosti srca."

Mnogo je hadisa koji se tiču ove teme, ali smatramo da je i ovoliko

dovoljno za one svjesnih i budnih srca.

 Deseto poglavlje

Poziv na ostvarenje svjesnosti srca

A sad, pošto si pameću i kroz predaje shvatio vrijednosti i važnost

prisutnosti srca pri ibadetu, znaj da znanje nije dovoljno i, ukoliko ga ne

primijeniš, može samo poslužiti kao dokaz protiv tebe. Stoga nastoj

postupiti shodno svom znanju i provedi ovo u djelo, pa se tako okoristi

znanjem. Porazmisli malo nad predajama pripadnika čistog Ehli-bejta,

mir neka je na njih, koji su majdan Objave i čije znanje i zapovijedi jesu

zasnovani na Objavi, pa će ti biti jasno da je prihvaćenost namaza uvjet

za prihvaćenost svih drugih djela. Ne bude li namaz prihvaćen, na druga

djela neće se ni pogledati.70 A namaz je prihvatljiv samo ako je obavljen

uz svjesnost srca. U suprotnom, kako smo mogli vidjeti iz spomenutih

predaja, Istiniti ne prihvaća čovjekov namaz. Prema tome, ključ riznice

dobrih djela i vrata svekolike sreće jeste svjesnost srca pri ibadetu, bez

čega ibadet biva degradiran.

70 Wasailuš-ši’a, sv. 3, str. 90.

 Porazmisli malo o ovome, očima oštroumnosti uvidi važnost ovog

pitanja i potrudi se da poradiš na njemu. Ključ vrata sreće i Dženneta, kao

i ključ vrata nesreće i Džehennema, na ovome svijetu u tvome je džepu.

Možeš otvoriti sebi kapije sreće i Dženneta, a možeš učiniti i suprotno.

Odluka je na tebi. Svevišnji ti je upotpunio Svoj dokaz, ukazao ti na put

sreće i put propasti i darovao ti vanjske i unutarnje sposobnosti. Svršeno

je s onim što su nam imali reći On i Njegovi poslanici, a na nama je sada

da djelujemo. Oni su uputitelji, a mi smo oni koji su čuli Uputu. Oni su

obavili ono što su trebali, pa nama ne preostaje mjesta za ispriku. Pa

probudi se iz sna nemarnosti i slijedi put vlastite sreće. Iskoristi svoj život

i svoju sposobnost, jer, dopustiš li da ti vrijeme prođe i izgubiš li riznice

mladosti i snage, to se neće moći ničim nadoknaditi. Djeluj dok si mlad,

jer starost donosi nevolje kojih ti kao mladić nisi svjestan. Popraviti sebe

u starosti izuzetno je teško. Ako si, pak, već ostario, ne dopusti da ti ono

što je od života preostalo prođe uzalud. Dok god si na ovom svijetu,

otvoren ti je put do sreće. Ne dao Bog da ta vrata budu zatvorena, jer bi

ono što ti je preostalo od života proveo u nevolji, jadu i očaju.

 Pa, o dragi, ako vjeruješ u ono s čim su dolazili Božiji poslanici, mir

neka je na njih, i ako se želiš zaputiti ka dosezanju ovosvjetske i

onosvjetske sreće, tad je nužno da naučiš kako osigurati svjesnost srca.

Da bi to učinio, nužno je da prvo ukloniš sve prepreke koje bi ti pritom

mogle zasmetati, odnosno da ukloniš svaki trn na svome putu, e kako bi

mogao njime nesmetano koračati. Prepreka postizanju svjesnosti srca pri

ibadetu jeste rasijanost tvog uma i obraćenost srca različitim, često

sasvim nevažnim, stvarima. Nekad je to uvjetovano i vanjskim uzrocima

ili tjelesnim čulima. Naprimjer, čovjek katkad pri ibadetu čuje nešto i to

mu privuče pažnju, pa on sasvim izgubi koncentraciju na svoj ibadet. Ili

čovjek vidi nešto i to ga poremeti pri obavljanju ibadeta.

Rekli smo da je prvo potrebno ukloniti smetnje i prepreke. Međutim, to

ne znači da se, mada ih ima koji to čine, čovjek mora povući u kakvu

mračnu i usku sobicu u koju ne dopire nikakav vanjski zvuk, e da bi

obavio namaz. Štaviše, ponekad u takvoj atmosferi usredsređenost na

ibadet može biti još manja, jer možda takvi uvjeti odvedu misao i srce

nekamo drugo. Iskorijeniti prepreke prvenstveno znači ukloniti smetnje u

svijesti i srcu, što ćemo kasnije pojasniti. Kako god, nekim ljudima
koristi i da se pozabave ovim materijalnim smetnjama, premda to nije

stvarni lijek i ne može osigurati konačan uspjeh.

Zbrkanost misli i dekoncentracija srca uglavnom imaju unutarnje

uzroke, no, općenito gledajući, glavna su dva:

Jedan je uznemirenost i uskomešanost ptice imaginacije. Mašta je

živahna ptica koja stalno leti s grane na granu. To ne znači da čovjek

mora biti zaljubljen u ovaj svijet i gajiti u sebi neke naročite pretenzije

prema njemu. Živahnost mašte ne mora imati nikakve veze s ljubavlju

prema ovom svijetu. Obuzdati maštu i ustreptalost duše izuzetno je bitno

i to je obavezni preduvjet daljeg napretka, ali na to ćemo se kasnije

vratiti.

Drugi uzrok jeste ljubav prema ovom svijetu i okrenutost ka

materijalnim dobrima, što je glava svih bolesti duše i najveći trn na putu

salika. Dok je srce vezano za ovaj svijet, nemoguće je popravljati srce ili,

drugim riječima, put do sreće je zakrčen. U naredna dva poglavlja kazat

ćemo ponešto o uklanjanju ove dvije velike prepreke, ako Bog da.
 Jedanaesto poglavlje

O liječenju nemirne mašte

Znaj da je svaku od čovjekovih vanjskih i unutarnjih sposobnosti

moguće odgajati i na poseban način vježbati. Recimo, ljudsko oko nije u

stanju duže gledati u jak izvor svjetlosti, pa će tako onaj ko pogleda u

Sunce brzo zažmiriti. No, ako čovjek uvježba svoje oko, kao što to neke

askete čine, može po nekoliko sati posmatrati Sunce bez da mora

zažmiriti ili da ga svjetlo zaslijepi. Neki su, opet, u stanju satima ležati

mirno bez i najmanjeg pokreta. Tako je i sa svim drugim sposobnostima,

pa i samim disanjem. Među kvaziasketama srećemo i one koji su čak u

stanju nevjerovatno dugo zadržati dah.

Jedna od snaga koje se mogu uvježbati i odgajati jeste i snaga mašte,

odnosno uobrazilje. Prije preodgoja ova snaga izuzetno je živahna i poput

ptice je što leti s grane na granu, nikad se ne zadržavajući predugo na

jednom mjestu. Kad bismo svoju maštu mogli sa strane posmatrati samo

par minuta, vidjeli bismo kako je nestalna i pokretljiva. Neki čak misle
kako je posve nemoguće obuzdati pticu mašte. Međutim, nije tako.

Skrušenošću i preodgajanjem, uz dovoljno vremena posvećenog tome,

nju je moguće ukrotiti, pa je naučiti da se kreće kako nam je volja i zadrži

se ondje gdje ocijenimo da treba.

Pravi način kroćenja ptice mašte jeste postupati suprotno njenim

željama. Čovjek se, naprimjer, mora pripremiti da tokom namaza

kontrolira vlastitu maštu, da je usredsredi na svoje djelo i da je zadrži

pokuša li mu umaći. On mora uposliti maštu u svoj namaz, zikr i ostale

ibadete, ne dopuštajući joj da ide kamo ona hoće. Ovo spočetka može

izgledati kao nešto nemoguće, ali, nakon dovoljno vremena, vježbe i

istrajnosti, polučit će rezultate i mašta će biti ukroćena. Naravno, ne

umišljajte sebi da ćete odmah moći kontrolirati maštu tokom čitavog

namaza, jer takvo što se ne može postići bez golemog iskustva. Možda

ćete sprva tek dvanaestim dijelom namaz obavljati smirene mašte i

pribranog srca. No, ukoliko se čovjek bude trudio i nastojao da uspije,

postepeno će sve više kontrolirati svoju maštu i srce, ostvarujući pobjedu

nad šejtanom. Bitno je da se čovjek ne obeshrabri, jer beznađe je vrelo

svake slabosti, a iskra nade vodi čovjeka ka sreći.

 No, ono što je ovdje najvažnije jeste imati osjećaj potvrde da sve ovo

činimo za vlastito dobro, a to kod nas nije čest slučaj. Naša srca ne

vjeruju da je namaz vrelo vječne sreće. Namaz smatramo još jednim

opterećenjem u životu i nametnutom nam obavezom. Kad nešto volimo,

obično to volimo s razlogom. Ovaj svijet volimo jer smatramo da imamo

razloga za to i u to srcem vjerujemo. Neki čak tvrde da su Božiji

poslanici zagovarali ljubav i prema ovom i prema budućem svijetu. Oni

koji tako misle ne znaju ništa o vjeri niti o ciljevima Božijih poslanika.

Oni nipošto nisu pozivali ljude ovome svijetu, a oni koji takvo što tvrde

time opravdavaju vlastitu zaljubljenost u dunjaluk i predanost strastima.

Nisu valjda Božiji poslanici pozivali ljude da se odaju strastima?! Oni su

ljude upućivali da se klone ovog svijeta i ne udovoljavaju vlastitim

strastima i prohtjevima. Govorili su ljudima da se imetak ne može stjecati

na bilo koji način,0, da se spolnoj strasti može udovoljavati jedino kroz

brak. Ustvari, oni nisu bili protiv ovog svijeta, već protiv vezanosti za nj i

služenje njemu.

Uglavnom, mi osjećamo potrebu za ovim svijetom, u njemu nalazimo

životni kapital i vrelo užitaka, te smo zato koncentirirani na nj i spremni

raditi na stjecanju ovosvjetskih dobara. Uzvjerujemo li istinski u ahiret i

shvatimo li doista da je on naša stvarna potreba, da su namaz i drugi

ibadeti naš kapital za budući svijet, trudit ćemo se da u tome budemo što

postojaniji i istrajniji, čineći to rado i sa zadovoljstvom te nastojeći da

osiguramo sve uvjete da naš ibadet bude prihvaćen.

Hladnoća i slabost koji su sad u nama posljedica su hladnoće i slabosti

našeg vjerovanja. Da mi ono o čemu su nam govorili Božiji poslanici i

prvaci vjere, mir neka je na njih, smatramo makar vjerovatnim, više

bismo se trudili i više nastojali izvršavati njihove zapovijedi. No, po

hiljadu puta avaj, šejtan je ostvario vlast nad našom unutarnjošću, nad

našim srcima i ne dopušta da Riječi Istinitog i Njegovih poslanika,

njihovi savjeti i riječi iz Knjiga Božijih dopru do ušiju naših srca. Naše su

uši trenutno uši životinja vezanih za ovaj svijet, pa zato savjeti Istinitoga

ne dopiru do naše nutrine: “U tome je, zaista, pouka za onoga ko razum

ima ili ko sluša, a priseban je.”71

71 Qaf, 37.
 Jedna od velikih obaveza putnika ka Allahu i borca na Allahovom putu

jeste da se tokom svog puta i borbe ne pokorava vlastitom jastvu, već da

se sav usredsredi na Uzrok svih uzroka i Vrelo svih vrela, ištući od

Njegovog Svetog Bića zaštitu i očišćenje od grijeha. U svojoj osami treba

moliti Njega i tražiti od Njega da u potpunosti popravimo svoje stanje, jer

osim Njega nema drugog utočišta. Pa neka je hvala Allahu!

Dvanaesto poglavlje

Objašnjenje kako ljubav prema ovom svijetu uzrokuje

rastresenost svijesti

Treba znati da će srce po svojoj prirodi uvijek biti usmjereno ka onome

prema čemu osjeća naklonost i ljubav. Ako nešto predstavlja prepreku za

razmišljanje o voljenom i dragom, srce će se nastojati osloboditi toga i

što prije poletjeti ka onom što voli. Ukoliko ljudi spoznaje i oni privučeni

Allahom posjeduju snagu srca, oni u svemu prepoznaju odraz Ljepote

Voljenog i svjedoče traženo savršenstvo u svakom biću: “Ne vidjeh ništa

a da u tome i s tim ne vidjeh Boga.”72 Njihov predvodnik, Poslanik

Božiji, kaže: “Katkad mi na srce padne neka prašina, pa od Boga po

sedamdeset puta dnevno ištem oprost.” 73, a to je zato što on u svemu vidi

odraz Voljenog, pa i ako pogleda u krivo ogledalo poput Ebu Džehla, to

je neka vrsta čišćenja i htijenja da se u svemu vidi samo savršenost. Da

njihova srca nisu snažna i da njihove ovosvjetske obaveze donekle ne

72 Hazreti Alijeva izreka, Ilm al jeqin, sv.1 str.49.

‘
73 Mustadraku-l-Wasail, pogl.22., hadis 1.
vežu srca, ona bi ne časeći poletjela ka njihovom Svetom Gnijezdu i

Ljepoti Lijepoga.

I što se tiče onih što traže mimo istine, a u očima ljudi spoznaje takvi

su, bez izuzetka, tražitelji dunjaluka, također su okupirani onim što traže i

usredsrijeđeni na ono za čim žude. I oni, ako su opčinjeni ljubavlju prema

onome štp žele i smatraju poželjnim i dobrim za sebe, i ako su njihova

srca potpuno obuzeta tom ljubavi, ništa ih od toga ne može odvratiti. Ako

se nekad ta ljubav i umanji i pažnja prema onome što vole popusti,

njihova srca koriste prvu priliku da se ponovo vrate svom voljenom. Oni

u čijim srcima je ljubav prema imetku, časti i položaju, i u snovima vide

predmet svoje ljubavi, misleći stalno o onom što vole. Onoliko koliko su

uronjeni u materijalni svijet, oni žive u zagrljaju svoje voljene. Kad

nastupi vrijeme za namaz, oni osjećaju kao da se rastaju od svoje

ljubljene. Namaz obavljaju bez ikakve svjesnosti o tome, svo vrijeme

zaronjeni u misli o onom što vole. Upravo zato namaz za četrdeset ili

pedeset godina klanjanja u našim srcima ne ostavlja traga osim mraka i

zastranjenosti. Ono što bi trebalo biti uznesenje ka Istinitom i

približavanje Njegovom Svetom Prijestolju nas udaljava od Boga. Da naš

namaz iole odaje miris pravog bogoštovlja, kao rezultat imali bismo

skrušenost i poniznost, a ne oholost, samoveličanje i umišljenost, svojstva

koja su, sigurno je, uzrokom propasti i stradanja čovjeka.

Ukratko, naša srca su prožeta ljubavlju prema ovom svijetu i nemaju

drugog cilja doli osigurati ovaj svijet. Ta ljubav golema je prepreka i

smeta srcu da se pribere i usredsredi na Istinitog. Ova grozna i opasna

bolest može se liječiti samo stjecanjem znanja i činjenjem korisnih djela.

Iskoristivo znanje u slučaju ove bolesti jeste razmišljanje o njenim

posljedicama, te poređenje ispravnog puta s razornim rezultatima ove

bolesti srca. U svom djelu “Komentar četrdeset hadisa” obrađivao sam

ovu temu prilično opširno i detaljno. Stoga ćemo ovdje samo ukazati na

neke predaje vezane za članove Ehli-bejta.

U Al-Kafiju nalazimo da imam Sadiq, mir neka je na nj, kaže: “Vrelo

svakog grijeha jeste ljubav prema ovom svijetu.”74 Ova predaja ima još

mnogo inačica istog smisla. 75

74Usuli Kafi, kitab al iman wa l kufr, baun hubb al dunja wa l hers alejha, hadis 1.

75
Isto, hadis 1. do 71.
 Dovoljan je ovaj hadis da probudi čovjeka. Sasvim jasno nam kazuje

šta je osnovni veliki problem koji je izvor svakog drugog grijeha.

Razmislimo li malo, shvatićemo da je svako zlo i svako moralno

posrnuće voćka ubrana s ovog stabla. Nije se pojavilo nijedno pogrešno

vjerovanje niti se u svijetu desilo kakvo zlo, a da to nije bilo posredstvom

ovog golemog grijeha. Ubistva, nasilje, tlačenje, krađe, prevare ... sve su

to posljedice ove temeljne zablude. Čovjek zaljubljen u ovaj svijet daleko

je od osnovnih moralnih vrjednota: hrabrosti, časti, plemenitosti ili

pravednosti. Božanska spoznaja, tevhid u Imenima, Svojstvima, aktivni

tevhid i tevhid po Biti, kao i istinoljubivost, oprečni su zaljubljenosti u

ovaj svijet. Smirenost duše, pribranost svijesti i opuštenost srca, ono što

osigurava sreću na oba svijeta, ne može egzistirati skupa s ljubavlju

prema dunjaluku. Plemenitost srca, ponositost duše i istinska ljudska

sloboda stoje nasuprot opijenosti ovim svijetom. Isto tako, duhovno

siromaštvo, niskost, škrtost, arogancija i poltronstvo plodovi su

zaljubljenosti u dunjaluk. I druge ružne ljudske osobine, surovost,

licemjerstvo i slično, posljedica su ove teške bolesti.

 Hazreti Sadiq, mir neka je na nj, kako vidimo iz Misbah al-Šaria'h,

kaže: “Ovaj svijet je poput tijela kome je glava oholost, oči požuda, uši

gramzivost, jezik licemjerstvo i samoljublje, ruke strasti, noge taština, a

srce zaborav. Njegov život jeste ništavan, a plod mu je propast. Ko god

ga zavoli, uzoholi se. Ko ga smatra dobrim, zauzvrat na dar dobije

škrtost i gramzivost. Onoga ko ga traži ne zapadne ništa osim požude.

Onome ko ga štuje obući će odjeću licemjerstva. Onaj ko ga želi postaje

tašt i samozadovoljan. Onog ko mu vjeruje učini nemarnim. Obori onog

ko cijeni njegove ukrase, a onoga ko ih nastoji sakupiti učini škrcem i

baci u Vatru.” 76

Daylami u Iršadul-Qulubu prenosi od hazreti Alija Poslanikov hadis u

kome se kaže: “U noći Uznesenja Bog mi reče: ‘O Ahmede, ako bi rob

Moj imao namaza koliko svi na nebesima i Zemlji, postio koliko svi na

Zemlji i nebesima, bio krotak poput meleka i nosio odjeću isposnika,

uočim li u njegovom srcu i zrno ljubavi prema zemnom svijetu ili časti na

zemnom svijetu, položaju i ovosvjetskim ukrasima, neće mu biti

76 Misbah al šeri'a , pogl. 23.

h
dopušteno da boravi u Mojoj bliskosti. Iščupat ću iz njegovog srca Moju

ljubav, zamračit ću ga tako da Me zaboravi i neću mu dati da okusi Moje

ljubavi’.”77

Pošto je jasno da je ljubav prema ovom svijetu osnov i vrelo svakog

zla, pametan čovjek koji traži sreću mora iskorijeniti ovo stablo iz svog

srca. U praksi bi to značilo da čini ono što je suprotno željama srca

zaljubljenog u ovaj svijet. Naprimjer, ako čezne za imetkom i njegovim

gomilanjem, mora što više dijeliti milostinju, onu propisanu i onu

dobrovoljnu. Udjeljivanje milostinje za jedan od ciljeva ima upravo

suzbijanje zaljubljenosti u ovaj svijet. Upravo zato je preporučeno da

čovjek udjeljuje od onog što i sam voli i do čega mu je stalo, kao što je i

kazano u Knjizi Božijoj: “Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite

dio od onoga što vam je najdraže.”78 Ukoliko čovjek pokazuje sklonost

ka samoveličanju i uzdizanju, treba činiti ono što je suprotno od toga i

ponižavati svoju dušu sve dok se ne popravi.

77 Iršad al Qulub, sv.1, str. 206.

78 Ali 'Imran, 92.

 Čovjek mora znati da je ovaj svijet takav da, što smo mu više skloni i

više težimo k njemu, on nam biva sve draži i sve smo žalosniji ako nam

je nešto od njega uskraćeno. Čovjek, izgleda, uvijek traži ono što ne

posjeduje. Prvo želi jednu stvar s ovog svijeta, trudi se da po svaku cijenu

dođe do nje, a kada to ostvari, brzo se zadovolji i ustremi se ka nečemu

drugom što je skupocjenije od prvog. Njegova želja nikad ne splašnjava,

nego svakim danom biva sve veća i on se sve više trudi da je zadovolji.

Takva je ljudska priroda i nikad neće biti drugačije. Ljudi spoznaje kazali

su dosta toga o ovom pitanju, ali na ovim stranicama nećemo se time

baviti, već ćemo tek ukazati na neke hadise koji se tiču ove teme. U

Kafiju se od hazreti Baqira, mir neka je na nj, prenosi: “Primjer onog ko

žudi za ovim svijetom je poput primjera svilene bube: što više oko sebe

omotava nit, to je dalje od spasenja, sve dok na kraju ne umre u očaju.”79

A hazreti Sadiq, mir neka je na nj, kaže: “Ovaj svijet je poput morske

vode: što žedan čovjek više pije, biva sve žedniji.”80

79
Usuli Kafi, sv.3, str.202.
80
Isto.
 Zaključno poglavlje

O odvraćanju duše od ovog svijeta

Pa, o tražitelju istine i putniče ka Allahu, pošto si ukrotio pticu mašte i

sputao šejtane lancima, ljubav prema ženi, djeci i dunjalučkim stvarima

podredio ljubavi prema Bogu i uskliknuo: Ja sam vatru vidio!,81

ustanovivši da više nemaš prepreka na Putu, napusti ovo mračno zdanje

ovog svijeta i iseli se, raskini lance vremena, spasi se iz ove tamnice i

poput ptice uzleti na mjesto susreta.

S tornjeva Arša trublja te poziva

Čudim se da još si u ovoj zemlji varki!82

Onda, osnaži svoju odlučnost i očvrsni svoju volju, jer odlučnost je

prvi uvjet na ovom putovanju. Bez nje nećeš napraviti ni koraka niti ćeš

81 Ta ha, 10.

82
Stih iz Divana Hafiza Širazija
stići do potpunosti. Veliki šejh Šahabadi83

83
Merhum Ajatollah Mirza Muhammed 'Ali Esfahani Šahabadi, istaknuti fakih, gnostik i filozof, sin merhuma

ajatollaha Mirza Muhammed Dževada Huseinabadi esfahanija, rođen je u Isfahanu 1292. godine. Nakon osnovnog

obrazovanja i sticanja temeljnih znanja u rodnom Isfahanu i Teheranu, zaputio se u Nedžef i Samaru, te je na

tamošnjim islamskim sveučilištima bio u prilici okoristiti se znanjem velikih učitelja poput Saheb Džavahera,

Ahunda Horasanija i Šeri'at Esfahanija. Za dosta kratko vrijeme postigao je zvanje mudžtehida i slovio je za velikog

poznavaoca fikha, filozofije i irfana. Njegova katedra na tradicionalnom islamskom sveučilištu u Samari bila je jedna

od najutjecajnijih. Po povratku iz Iraka, boravi prvo u teheranu, a potpom se nastanjuje u Komu gdje je proveo

sedam godina svoga plodonosnog životnog vijeka. Imam Homeini okoristio se Šejh Šahabadijevim boravkom u

Komu redovno posjećujući njegove časove ahlaka i irfana, te na više mjesta u ovoj knjizi, ali i u drugim svojim

djelima, s posebnim poštovanjem spominje svoga učitelja i sjeća se njegovih vanrednih odlika. Iako je značajan dio

svog vremena posvećivao predavanjima iz različitih oblasti islamske znanosti i duhovnom odgoju brojnih učenika,

Šejh Šahabadi iza sebe je ostavio i značajan opus pisanih djela iz različitih oblasti. Ovaj velikan znanja i djelovanja u

77.-oj godini života krenuo je u susret svome Gospodaru. Preselio je na bolji svijet 1369. h.g. u Tehranu, gdje je, u

blizini Šah Abdulazimovog mauzoleja i sahranjen.

 DRUGA RASPRAVA , Allah mu se duši smilovao,

O preduvjetima
nazivao namaza,
je odlučnost nekim srčanim
“srž ljudskosti”. propisima
I doista, može iseciljevima
reći da tih
je

odlučnost jedna od suštinskih stvari pri izgradnji bogobojaznosti i

preduvjeta

odricanju
Predmetodprvi
niskih (obredna
prohtjeva
– Taharet duše, čistoća)
postizanju skrušenosti i valjanom

vršenju ibadeta.

A sad,poglavlje
Prvo slaveći i hvaleći Boga i zazivajući Njegov blagoslov na prvaka i

Općenito
pečat o obrednoj
poslanika Njegovihčistoći
Mustafu i na njegovu Čistu obitelj, mir neka je
– taharetu

na sve njih, završavamo ovu raspravu. Molimo pritom Svevišnjeg da nam

KaoSvoju
pruži što je naprijed
potporu ukazano,
na ovom osim same
duhovnom forme
putovanju namaz posjeduje
i vjerskom uzletu. i

zbilju, odnosno pored vanjštine ima i unutarnjost. Kao što forma namaza

ima svoja pravila, uvjete i propise, tako i njegova unutarnjost ima uvjete i

propise kojih se salik mora pridržavati. I sama obredna čistoća (taharet)

ima svoje vanjske ili formalne i svoje unutarnje ili duhovne uvjete i

propise kojih se valja držati. Poznavaoci vjerskog prava i propisa

(fuqaha) džaferijskog mezheba, uzvisio Allah njihove riječi i položaj,

jasno su nam to izložili što se tiče vanjskih propisa. No, ovdje ćemo

kazati ponešto o unutarnjem smislu tih propisa u jednom prilično

općenitom obliku.
 Treba znati da, s obzirom na to da namaz predstavlja uzlet ka stupnju

bliskosti s Istinitim i Svevišnjim, nužno je osigurati čistoću za ostvarenje

ovog velikog cilja a koja je mnogo ponad formalne čistoće. Trnje na

ovom putu i prepreke na njemu tako su nečiste da, ako salik uoči neku od

njih, mora je obavezno ukloniti kako bi se mogao uzdići i nastaviti

putovanje. Ove smetnje najčešće se odražavaju kroz ometanje namaza i

šejtanske nasrtaje. Ono što je pritom od pomoći saliku jeste sačuvati

pribranost srca i držati se uvjeta namaza. Kao prvo, putnik ka Bogu mora

ukloniti sve nečistoće, vanjske i unutarnje, vidljive i nevidljive, inače

neće biti u mogućnosti da se nađe u prisutnosti Božijoj.

Dakle, prvi nivo nečistoća jesu vanjski instrumenti tijela i vanjske

snage duše, koji mogu biti uprljani činovima neposlušnosti Bogu. To je

vanjska strana Iblisove zamke. Dok je čovjek u toj zamci, uskraćen je za

boravak u Božijem prisustvu. Neka niko ne umišlja da je bez izvanjske

čistoće moguće dosegnuti stupanj istinske ljudskosti i pristupiti čišćenju

srca, jer to je znak ružne nadmenosti i zavedenosti Iblisovim lažima. To

zato što pomračenost i uprljanost srca biva uvećana svakim iskazivanjem

neposluha, što samo znači pobjedu materijalne prirode nad duhovnošću.

Dok salik ne ostvari pobjedu u zemlji vanjskog, pobjeda u zemlji

unutarnjeg, što i jeste krajnji cilj, za njeg je neostvariva, a put ka sreći

zatvoren je za nj. Znači, među velike zapreke na tom putu spada nečistota

proistekla iz činova neposluha, koja mora biti odstranjena čistom vodom

pokajanja.

Treba znati i to da su sve vanjske i unutarnje snage koje nam je iz

svijeta gajba darovao Istiniti i Svevišnji amanet Božiji koji nam je

povjeren čist od svake prljavštine i nečistote, čuvan daleko od utjecaja

Iblisa i po svojoj prirodi obasjan božanskim svjetlom. Međutim, kad je taj

amanet spušten u tvarni svijet i kad je došao u dodir s rukama šejtanske

mašte, izgubio je svoju izvornu čistotu i na nj je pala šejtanska

prljavština. Tako, ako putnik ka Bogu, držeći se upute svog valija, odbaci

od sebe šejtanski utjecaj, očisti svoju vanjštinu i sačuva Allahov amanet u

onom obliku u kome mu je povjeren, a da ne iznevjeri dati mu polog, tom

saliku bit će oprošteno i bit će zaštićen i, u mjeri u kojoj sačuva svoju

vanjštinu, on nema razloga za brigu jer je time stvorio preduvjete da se

upusti u čišćenje svoje unutarnjosti od loših svojstava. Ovo je već drugi

nivo čišćenja, ovdje se radi o mnogo većoj prljavštini i način očišćenja je

mnogo teži, a za ljude iskrene bogobojaznosti ovaj nivo mnogo je važniji.

Jer, sve dok stvor Božiji ima unutarnjost uprljanu razvratom i duhovnim

nečistotama, ne zaslužuje stupanj bliskosti s Bogom. Štaviše, vanjska

uprljanost plod je unutarnje uprljanosti opačinom. Sve dok salik ne

promijeni svoje ružne sklonosti u dobre, neće biti siguran od šejtanskog

djelovanja. Uspije li i učiniti tevbu (a pritom zadrži ružne sklonosti), on

neće moći istrajati u svom pokajanju, što i jeste najvažnije. Dakle, i

vanjsko očišćenje u sprezi je s unutarnjim očišćenjem. Štaviše, unutarnje

nečistote uzrokuju lišenost svake sreće i vrelo su džehennema ćudi, koji

je, kako to ljudi spoznaje uobičavaju reći, gori i snažnije prži nego

džehennem djela. Mnogo je predaja koje se vežu za članove Ehli bejta i

ovo sugeriraju.

Znači i ova vrsta tahareta nužna je za putnika ka Allahu. Onda, nakon

što ćud uprljana opačinom bude oprana čistom vodom svrsishodnog

znanja i dobrih djela, treba se posvetiti čišćenju srca, jer, ako se ono

popravi, sve ostalo bit će ispravno, a bude li ono pokvareno, takvo će biti

i sve drugo. Prljavština srca vrelo je svake druge prljavštine, a ona

potječe od usmjerenosti na ono što nije Bog i obraćenosti sebi i ovom

svijetu. Sve, ustvari, i potječe od zaljubljenosti u ovaj svijet, što je

najveća zabluda, i zaljubljenosti u vlastito jastvo, što je majka svih

duhovnih bolesti. Sve dok je korijen takve ljubavi prisutan u srcu salika,

u njemu se neće javiti trag Božije ljubavi i on neće naći puta ka svom

odredištu. Dok u salikovom srcu ima ostataka ove ljubavi, on se ne kreće

ka Bogu već ka vlastitom jastvu, ka dunjaluku i šejtanu. Zato, očišćenje

od ljubavi prema jastvu i ovom svijetu prvi je stupanj očišćenja na

putovanju ka Allahu. Moglo bi se, ustvari, reći da prije ovog čišćenja i

nema putovanja ka Allahu, te nema smisla niti govoriti o saliku i

njegovom suluku.

Nakon ove postaje slijede postaje na koje aludira Attar sa “sedam

gradova ljubavi”, kročeći kroz koje će salik moći vidjeti sebe na

skretanjima uličica, dok mi ostajemo iza velova i zastora, pa mislimo da

ovi “gradovi” i “kraljevstva” nisu ništa drugo nego plodovi naše

uobrazilje. Nisam nalik šejhu Attaru ili Mejsamu Tammaru, ali ne

niječem duhovne stupnjeve, srcem i dušom volim njihove posjednike i

želio bih ih doseći. A ti budi ono što hoćeš i veži se za koga ti je volja.
 Prevarant bi htio doći i gledati Voljenoga,

ali dođe ruka gajba i zastrije nedoličnoga84

Znam da ne bih izdao braću u vjeri, svoje duhovno društvo i prijatelje u

spoznaji, niti bih uskratio savjet muslimanu, što je pravo jednog vjernika

kod drugoga.

Najgora duhovna prljavština, ona koju sedam mora ne bi moglo oprati,

ona je zbog koje su odbacivani Božiji poslanici – takozvano “složeno

neznanje” (džehli murakkab). Ono je povod poricanju stupnjeva Božijih

ljudi i posjednika spoznaje. Dok je čovjek uprljan ovim, ne može

zakoračiti ka spoznaji. Često ova prljavština utrne u čovjeku njegovu

glavnu uputu – svjetlo fitreta (izvorne ljudske prirode).

Zato je za čovjeka važno da promišljanjem duhovnog stanja Božijih

poslanika i savršenih prvaka vjere, neka je Božiji blagoslov na sve njih,

pere ovu prljavštinu sa svoga srca. Na bilo kom duhovnom stupnju da se

84 Hafiz Širazi; iz tiskanog izdanja “Tamašagah-e raz”

trenutno nalazi, čovjek sebi ne smije dopustiti da padne ovako nisko, niti

da bude zadovoljan svojim trenutnim stupnjem, jer je takvo zadovoljstvo

jedna od najgorih Iblisovih zamki, da nas Allah od toga sačuva. I na

kraju, s obzirom na to da je ova knjiga pisana za ljude iz puka, suzdržali

smo se ovdje od obrade metoda očišćenja prvaka vjere (awliya). Pa neka

je hvaljen Allah!
 Drugo poglavlje

Ukaz na neke razine očišćenja

Znaj da dok je čovjek prisutan u ovom svijetu materijalne prirode,

izložen je utjecajima božanskih i šejtanskih vojski. Božanske vojske su

vojske milosti, mira, sreće, svjetla, čistote i savršenstva. Nasuprot njima

stoje šejtanske vojske. S obzirom na to da božanska strana prevladava

nad onom šejtanskom, to je u početku čovjek po svojoj izvornoj prirodi

naklonjen svjetlu, miru i sreći, na što ukazuje i Božija Knjiga85 i mnogi

hadisi86

85
Pogledati: sura Rum, 30. ajet.
86
Bihar al anwar, sv.3, str.276; sv.66, str. 130
Čovjek, budući da je počastvovano biće, po svojoj je biti čist i

prosvijetljen. Tako, hazreti Ademovo, mir neka je na nj, posegnuće za

“drvetom” bijaše rezultat podlijeganja utjecaju velikog Iblisa, prvaka

među šejtanima. S obzirom da je ovo “drvo” bilo božansko rajsko drvo,

Adem je ovim prijestupom zakoračio u “predio mnogosti imena”, što je

suprotno stupnju “potpune ljudskosti”. Ovo je jedno od značenja, ili

nivoa značenja, “zabranjenog stabla”.

Ukoliko svjetlo fitreta bude uprljano formalnim i duhovnim

nečistotama, čovjek će, u mjeri svog onečišćenja, ostati uskraćen za

bliskost. sSve
Bogom, sve dokživi
dok čovjek svjetlo fitretasvijetu,
na ovom ne budeu sasvim utrnuto
mogućnosti je ida
čovjek
sebe

podredipod
padne utjecaju jedne
kontrolu od ovih
šejtana, vojski.postane
odnosno Znači, primatelj
ukoliko binjegovih
čovjek utjecaja.
do kraja

Tako će šejtan
sačuvao od Bogapostati njegovo
mu datu srce,prirodu
izvornu sluh, vid,
od ruka i noga.
svakog Onaj ko,
šejtanskog Allah
utjecaja,

nas bi
on odbio
togabožansko,
sačuvao, dođe
čisto ui takvo stanje, potpuno
prosvijetljeno biće, ujesrcu
propao i nikadBožije
bi nosio neće

vidjeti isreće.
svjetlo No,obazirao
ne bi se izmeđuniova dvaosim
na šta krajnja položaja
na Boga. postoje
Njegova brojnii
vanjština

stupnjevitadi položaji,
nutrina bi bili čisti, ne biihpripadali
i samo Allah svenikom
poznaje.
osimUglavnom, onaj ko
Allahu, Šejtan ne se
bi

približi razinama
mogao poslaničkih
utjecati na nj niti bihorizonata postaje
ga šejtanske jedan mogle
vojske od “onihkontrolirati.
desnih”, a

onaj ko se približi šejtanskim horizontima biva jednim od “onih lijevih”.

 Valja kazati i to da je ljudski fitret moguće očistiti nakon njegovog

onečišćenja. Sve dok čovjek obitava na ovom svijetu, može se otrgnuti

šejtanskom utjecaju i stati na stranu Allahovih meleka, odnosno na stranu

vojske Milostivog. Borba protiv samog sebe, odnosno, kako Poslanik

kaza, najvrliji od svih džihada – veliki džihad87, znači upravo uteknuće od

utjecaja šejtanskih vojski i pripajanje vojsci Božijoj.

Znači, prva razina očišćenja jeste pridržavati se božanskih zakona i biti

pokoran Allahovim naredbama.

Druga razina ogleda se u izgradnji sopstvenih moralnih vrlina i

vrhunskoga ćudoređa..

Treća razina, pak, jeste očišćenje srca, što ponajprije znači podrediti

srce Istinitom. Nakon što se pokori Milostivom, srce biva prosvjetljeno,

ili, bolje kazano, samo postaje izvorom božanskog svjetla, a svjetlo srca

osvjetljava i svu unutarnjost čovjeka, sve dok ono ne postane božansko

srce, odnosno mjesto manifestiranja Boga Svevišnjeg. U takvom stanju

srce salika ostvaruje bliskost sa Svevišnjim, te on voli čitav svijet, biva

potpuno obuzet Bogom, svi grijesi i pokliznuća bivaju mu oprošteni, biva

87
Bihar al anwar, sv.67., str. 65 i sv.19., str. 182
pokriven “manifestacijom Ljubavi”, u njemu se javljaju znaci vilajeta i

postaje jedan od Bogu bliskih. Postoje stupnjevi viši od ovog, no o tome

ne bismo govorili na ovim stranicama.

Treće poglavlje

O srčanim propisima pri pristupu vodi za očišćenje

U ovom poglavlju navest ćemo jednu predaju iz zbirke Misbah al-

Šari’ah, e kako bi čista srca ljudi vjerovanja posredstvom te predaje bila

prosvijetljena.

U spomenutoj knjizi, dakle, srećemo da imam Sadiq, mir neka je na nj,

kaže: “Kad odlučiš dase obredno očistiš i uzmeš abdest, obrati pažnju na

vodu onako kako obraćaš pažnju na Allahovu milost, jer Allah je vodu

učinio ključem približavanja Njemu i moljenja od Njeg, te predvorjem za

službu Njemu. I kao što Božija milost čisti grijehe Njegovih robova, tako

voda, i ništa drugo, pere vanjske nečistoće. Svevišnji je kazao: 'On je

Onaj Koji je poslao vjetrove kao radosnu vijest, kao prethodnicu milosti

Svoje. I Mi smo s neba čistu vodu spustili.'

A Svevišnji je rekao i: “...i Mi od vode sve živo stvaramo.”88

U ovom časnom hadisu kriju se tako suptilni ukazi na neke istine da to

zaista proživljava srca ljudi spoznaje i životodajno djeluje na čiste duše

ljudi srca.

Poređenje vode ovdje s Božijom milošću, čak njeno tumačenje kao

milosti Božije, ukazuje na to da je voda jedna od najvećih manifestacija

Božije milosti (rahmet) koja silazi u svijet materijalne prirode i znači za

nj osnov života. Štaviše, u terminologiji ljudi spoznaje, vodom se naziva

sveobuhvatna božanska Milost, životodajna za svaku pojedinačnu

individuu u svijetu materijalne prirode. S obzirom da na razini vanjštine

svijeta voda predstavlja najvišu manifestaciju sveobuhvatne Božije

milosti, Svevišnji ju je učinio sredstvom za čišćenje vanjskih nečistoća i

uvodom u približavanje Njemu, obraćanje i služenje Njemu. Ustvari,

voda Božije milosti spušta se i pokriva svu egzistenciju i, vidno ili

88 Al-Anbiya’, 30.
skriveno, pere grijehe Božijih robova koji obitavaju u svijetu materijalne

prirode. Tako, skriveni grijesi svakog pojedinca bivaju očišćeni vodom

milosti koja se spušta s nebesa Njegove Jedinosti (ahadiyat), grijesi

neegzistencija bivaju oprani vodom s nebesa Njegove Jednosti

(wahidiyat), i tako redom, na svakom stupnju egzistencije u skladu s tim

stupnjem. Na stupnju “ljudskih biljki”, također, voda Milosti ima različite

manifestacije, kao što voda spuštena s nebesa Njegove Biti (zat) zarad

“očišćenja svekolikog življa berzaha” spira grijeh “egzistencijalne tajne”

(sirri vudžudi), jer: “Samo tvoje postojanje grijeh je poput drugih

grijeha”. Vodom spuštenom s nebesa Njegovih Imena i Svojstava čisti se

grijeh pogrešnog mišljenja o Njegovim Svojstvima i Činjenju. Vodom

koja se spušta s nebesa Njegove Pravedne Presude (hukmi ‘adl) peru se

zastranjenja etičke prirode. Voda s nebesa Njegove Oprostivosti spira

grješnost Njegovih robova. Voda spuštena iz Kraljevstva Nebeskog

(malakut) pere formalne nečistoće. Jasno je, dakle, da je Allah učinio

vodu ključem bliskosti Sebi i uvodom u predvorje Njegove Milosti.

Dalje, ovaj časni hadis sadrži i druge upute koje otvaraju nova vrata pred

ljudima Puta, pa se u nastavku kaže: “I porazmisli o svojstvima vode,

njenoj profinjenosti, čistoći, blagodarnosti i blagoslovenosti, jer ona se

nudi svima. Iskoristi je za čišćenje onih dijelova tijela za koje ti je Allah

naredio da ih očistiš. Izvrši te propise u skladu s onim što je obavezno i

onim što je Allah pohvalio, jer u svakom od tih propisa mnoga je korist,

pa ih poštuj. Uskoro će ti biti jasno predočena korist od svakog od njih.”

Ovaj hadis općenito ukazuje na različite razine čišćenja. Čitav tekst

predaje govori o četiri razine čišćenja, a u dosad navedenom dijelu govori

se o prvoj od njih – čišćenju dijelova tijela. Ukazuje se na to da ljudi

pobožnosti i Puta ne smiju zastati na razini formalnosti. Oni u formi

moraju uočiti odraz unutarnjosti i suštine, odnosno otkriti zbilju forme, ne

ograničavajući se samo na spoljašnju stranu čišćenja, jer u tome se krije

Iblisova zamka. Čistoćom vode, znači, ostvaruje se očišćenje dijelova

tijela, ali to je samo uvod u izvršenje onoga čime nas je Allah zadužio i

što nam je ubrojao u propise očišćenja, a ono, na svom narednom stupnju,

podrazumijeva držanje očišćenih dijelova tijela daleko od svake

nepokornosti Bogu i nepriličnog djela. Uostalom, sam dodir vode sa

stvarima materijalnog svijeta ukazuje na to kako se božanska snaga

miješa sa svijetom materijalne prirode djelujući očišćujuće na nj. Nakon

što dijelovi tijela budu očišćeni u skladu s Božijim propisima, postepeno

će se početi javljati i unutarnje koristi od toga, božanske tajne počet će se

raskrivati i djelići tajni ibadeta i čišćenja bivat će jasni saliku. Nakon što

je predočio prvi stupanj čišćenja i njegove propise, hadis prelazi na drugi

stupanj: “U ophođenju s Božijim robovima budi poput vode koja svim

stvarima daje ono što im pripada ne mijenjajući svoje značenje i suštinu.

I razmisli o riječima Poslanika Božijeg, mir i blagoslov neka je na nj i

njegove, koji kaže: Iskreni vjernik je poput vode.”

Ovo pravilo tiče se, na prvoj razini, odnosa salika spram vlastitih

unutarnjih i fizičkih snaga, a potom njegovog ophođenja spram drugih

Božijih robova. Radi se o općenitom pravilu o salikovom ophođenju

prema stvorovima, ali se istodobno dotiče i zbilje osamljivanja (halvat).

Hoće se kazati da salik, mada dolazi u kontakt s različitim ljudima i

prema svakom se odnosi kako priliči, ne kršeći pritom Bogom

ustanovljena prava, ne gubi iz vida svoje robovanje Istinitom i stalno je

obraćen Njemu. On je istodobno među mnoštvom i u osami. Svoje srce,

koje je stanište Voljenog, oslobodio je od svake druge slike i predmeta

razmišljanja. A potom se govori o trećem stupnju, odnosno kvalitetu

odnosa salika sa Svevišnjim:

“Tvoja čistota spram Boga Svevišnjeg u svom tvom izvršavanju

Njegovih naredbi mora biti poput čistote vode koja se spušta s nebesa i

koja se zove ‘onom koja čisti’”.

Znači, putnik ka Allahu mora biti čist od utjecaja vanjskog svijeta,

mora zaštititi svoje srce od svake nečistote i prljavštine, i u svom ibadetu

mora se čuvati jasnog i skrivenog širka. On ne smije dopustiti sebi da

pada pod šejtanski utjecaj i prlja se njime. I naposljetku, slijedi posljednje

općenito pravilo za ljude Puta i bogobojaznosti, pa se kaže:

“Očisti svoje srce strahom od Boga i sigurnim uvjerenjem u trenucima

dok čistiš tijelo uzimajući abdest.”

Ovdje se ukazuje na dvije visoke odlike ljudi spoznaje: jedna je

bogobojaznost, a njena potpunost jeste odreći se svega što nije Bog, a

druga je sigurno uvjerenje (yaqin), čega je potpunost osvjedočenje u

Voljenog.
 Četvrto poglavlje

O sredstvu čišćenja

Osnovno sredstvo za čišćenje je voda, a potom zemlja.

Znaj da putnik ka Bogu ima, općenito posmatrano, dva puta za

dosezanje svog uzvišenog cilja – stupnja bliskosti Bogu. Prvi, onaj koji je

primarni, jeste putovanje ka Allahu s pažnjom usmjerenom na Apsolutnu

milost, a posebno pritom na Samilosnu milost (rahmeti rahimiyye),

odnosno onu Božiju milost koja obuhvaća sva stvorenja. Specifičan oblik

te milosti jeste slanje Božijih poslanika, mir neka je na sve njih, koji su

uputitelji na Put i vodiči zaostalih. Za ljude spoznaje i srca Kuća

Ozbiljenja (darul-tahaquq) oblik je božanske Milosti. Stvorenja su stalno

i potpuno uronjena u ocean Božije milosti, premda se sasvim ne

okorištavaju njome. Veličanstvena Knjiga Božija, spuštena nam iz svijeta

božanskog tajanstva i bliskosti Gospodaru, i darovana u vidu slova i riječi

nama zalutalim, zatočenicima tvarnog svijeta okovanim u lance vlastitih

strasti, spada u najveće manifestacije Božije milosti, no mi slijepci niti

smo se njome koristili niti se koristimo. Božiji Poslanik, mir i blagoslov

neka je na nj i njegove, Apsolutni Predvodnik, došao je iz bliskosti

Gospodarevom Prijestolju k nama u ovaj za nj tuđi svijet, zakoračio je u

ovu divljinu i imao posla s kojekakvim Ebu Džehelima i još gorima od

njega. Divna je manifestacija ogromne Milosti Božije, kojom se mi,

slijepi i zabludjeli, nikako ne koristimo. Poput ptica smo koje same

ulijeću u krletku.

Putnik ka Allahu mora i svoje čišćenje vodom posmatrati kao oblik

Božije milosti kojom se valja koristiti što više i duže nam je to moguće.

Kad ostane uskraćen za vodu Božije milosti, a zarad vlastite mlitavosti i

tvrdoglavosti, nema mu druge već da obrati pažnju na vlastitu slabost,

ubogost i neimaštinu. Nakon što jasno uoči svoju slabost u robovanju

Bogu i ustanovi koliko je po svojoj biti slab i siromašan, a pritom se oholi

i uzdiže, opet će mu se otvoriti kapije Božije milosti i bit će očišćen

jednim od dva čistača.”89 Što ova svijest o vlastitoj slabosti bude kod

čovjeka snažnija, to će se na njega izlijevati veća milost. A bude li htio

nastaviti kročiti oslanjajući se samo na sebe i vlastite snage, propast će.

Kako bi on i mogao ići a da ne bude nekim potpomognut?! Poput nejakog

89 Aluzija na vodu i zemlju.

je djetešceta koje umišlja da može koračati samo a da ga otac ne

pridržava i pomaže mu hodati. No, milostivi otac uvijek je tu da ga

pridrži, pomogne mu pri hodu; dapače, uvijek je spreman uzeti ga u

naručje i nositi ga.

Zato, putnik ka Allahu ne smije da se oslanja isključivo na vlastitu

snagu i sposobnost, već treba priznati vlastitu slabost i tako steći Božiju

potporu posredstvom koje će, privučen Gospodarom, stogodišnji put

prevaliti za jednu noć. Neka jezikom svoje unutarnjosti zaziva “Onog

Koji se nevoljniku, kad Mu se obrati, odaziva...”90

Peto poglavlje

Ponešto o srčanim i unutarnjim

propisima abdesta

90 An-Naml, 62.
 Imam Reza, mir neka je na nj, kaže: “Naređeno je uzimanje abdesta

tako da se Božiji rob očisti prije nego stane pred Silnog onda kad hoće da

Mu se obrati kako je naređeno. Rob treba da se očisti od prljavštine i

nečisti. A u tome su i druge koristi poput odbacivanja nemarnosti,

uklanjanja pospanosti i čišćenja srca za stajanje pred Silnim.”91

To je ono osnovno o abdestu. A ljudi spoznaje znaju da bivanje u

prisutnosti Istinitog Svevišnjeg, obraćanje Njemu i traženje od Njega ima

svoje propise koje treba ispoštovati. Čak i ako se ukloni vanjska, tjelesna

nečistoća, kakve koristi od toga ako je srce prljavo, ako je ono rudnik

nečisti, a prljavo srce ishodište je svakog zla. S obzirom na to da je u

predaji kazano: “Allah ne gleda vaša lica već vaša srca.”92, i s obzirom

na to da je srce ono koje se sjeća Boga i da je ono dom svake veličine i

ljepote, dok ostali organi ne učestvuju u tome, srce naročito treba očistiti.

Formalno čišćenje propisano je radi čišćenja čovjekove vanjštine. Ali i u

citiranoj predaji kao jedna od koristi abdesta spominje se čišćenje srca.

91 'Ujuni akhbari al Rida, sv.2., str.104.

92 Misbah al šeri'a, pogl.5.

Izvjesno je da abdest ima svoju unutarnju stranu i da podrazumijeva i

čišćenje unutarnjosti. Na taj način izvjesnijom postaje i veza između

vanjskog i unutarnjeg, vidljivog i skrivenog. Unutarnji abdest je, baš kao

i onaj formalni, čin pokornosti Allahu, a formalni abdest uzrokuje i

obavljanje onog unutarnjeg.

Kako god, putnik ka Bogu u trenucima dok uzima abdest mora biti

svjestan da će nakon toga stati pred Istinitog i Najvećeg, a u kakvom su

nam stanju srca trenutno, nismo dostojni Božijeg prisustva i možda bi

nam to čak trebalo zabraniti. Salik se, zato, mora potruditi da osim

čistoće vanjštine očisti i svoju unutarnjost, odnosno da očisti svoje srce,

to mjesto na koje gleda Istiniti, od svega što nije Bog, te da odbaci

uznositost vlastitog jastva što je temelj svake nečistoće. Potom hazreti

Reza, mir neka je na nj, govori o pojedinostima abdesta i kaže:

“I obavezno je pranje lica, ruku, tjemena i nogu. To zato što rob stojeći

pred Silnim pokazuje upravo ove dijelove tijela. Svojim licem on se

spušta na sedždu i iskazuje skrušenost, ruke ispruža moleći i zazivajući

Boga, ištući od Njeg, svoje tjeme saginje pred Istinitim na rukuu i sedždi,

a na nogama stoji i sjedi.”

 Ukratko, želi se kazati da ovi dijelovi tijela učestvuju u namazu te ih je

zato obavezno očistiti. Potom se navode činovi bogoštovlja u kojima ovi

dijelovi tijela učestvuju te se tako onima koji to čine (klanjaju) otvara put

za razumijevanje i okorištenje ibadetom. Ljudi spoznaje znaju da dijelovi

tijela koji učestvuju u obraćanju Istitnitom moraju biti čisti kako bi bili

dostojni toga. Pa, ako je tako s vanjskim organima koji učestvuju u

ibadetu, onda je čišćenje srca, koje je zbiljsko mjesto ibadeta i njegovo

stvarno središte, još potrebnije. Ne očisti li se srce, vanjski organi neće

biti čisti makar ih oprali vodom sedam mora i neće biti dostojni ovako

časnog položaja. Jer Šejtan tad vrši svoj utjecaj.

U jednoj predaji iz ‘Ilalush-Shara’ija kaže se: “Grupa židova dođe

Poslaniku Božijem, mir i blagoslov neka je na nj i njegove, da bi mu

postavili neka pitanja. Pored ostalog, pitali su: ‘Kaži nam, o

Muhammede, zašto se abdeste baš ovi dijelovi tijela, jer oni su ionako

najčistiji?’, a on im odgovori: ‘Pošto Iblis zavede Adema, on (Adem)

pristupi drvetu i to bješe prvi korak učinjen na putu grijeha. Onda ubra

ono što je bilo na stablu i pojede to, pa s njegovog tijela odletje ono što

ga je odijevalo i ukrašavalo. Adem se tad uhvati rukama za glavu i

zaplaka. Nakon što mu Bog oprosti, njemu i njegovom potomstvu bi

naređeno da peru ova četiri dijela tijela. Bog mu naredi da pere lice koje

je bio upravio ka drvetu. Naredi mu da pere ruke do lakata, jer njima je

brao (plod drveta). Naređeno mu je da potare glavu, jer za nju se bješe

uhvatio (kad vidje šta je učinio). I naređeno mu je da potare noge, jer

njima je koračao u grijeh.’”93

I što se posta tiče, prenosi se da su židovi pitali Muhammeda, mir i

blagoslov neka je na nj i njegove: “Zašto je tvom ummetu propisano da

poste trideset dana?”, pa im je odgovorio: “S obzirom na to da se ono što

je Adem pojeo s drveta u njemu zadržalo trideset dana, Bog je Ademu i

njegovom potomstvu propisao trideset dana gladi i žeđi. A iz Svoje

Dobrostivosti ipak im je dopustio da noću jedu i piju.”94

Iz ovih hadisa ljudi srca i razumijevanja mogu zaključiti mnoge stvari.

Premda Ademov grijeh nije bio poput grijeha drugih, jer bio je u neku

ruku prirodan, grijeh inspiriran mnoštvom, željom da se priđe stablu

93 'Ilalu al šeri'a, sv.1., str.280.

94 Isto, sv.2., str. 378.

materijalnog, to nije priličilo Ademu da se kao Allahov odabranik

udaljuje od Njegove bliskosti. On je obznanio svoju neposlušnost i

zastranio. Svevišnji kaže: “Tako Adem nije Gospodara svoga poslušao i s

puta je skrenuo.”95 Zato je čišćenje propisano njemu i njegovom

potomstvu koje je, budući da se nalazilo u njegovoj kičmi, saučestvovalo

u grijehu. U grijehu oni saučestvuju i nakon što budu izvedeni iz kičmi.

Dakle, grijeh Adema i njegovog potomstva ima različite nivoe i

manifestacije. Prva od tih razina je obraćanje pažnje na mnogost imena, a

krajnja manifestacija je jedenje sa “zabranjenog drveta”, čija nevidljiva

forma (malakuti) je stablo koje rađa voćem raznolikim. No, vidljiva

forma (mulki) tog drveta jeste ljudska ćud i njegova djela, ljubav prema

ovom svijetu i vlastitom jastvu, što je, kako se to može vidjeti kod

Ademovog potomstva, ista sklonost da se priđe “zabranjenom drvetu”.

Zato im je i propisano čišćenje, namaz i post, kako bi se čistili od istog

grijeha kao i njihov otac koji je počinio izvorni grijeh, a oni ga ponavljaju

u različitim oblicima i na različitim razinama. Sad je jasno da sve vrste

95 Ta Ha, 121.
neposlušnosti Bogu Ademovog potomstva predstavljaju upravo jedenje

sa “zabranjenog drveta”, a čišćenje im je propisano kao obavezno.

Također, svi njihovi srčani grijesi ustvari su pristupanje “zabranjenom

drvetu”, te je zato i čišćenje srca nužno.

Čišćenje vanjskih organa samo je sjena čišćenja srca i duše. To je

propis koji za ljude Puta ima svoj smisao. Dok čovjek sve svodi samo na

tjelesne organe i njihovo čišćenje, on ne može biti jedan od ljudi Puta i

još je ogrezao u grijehu. Tek kad otkrije da postoji unutarnje čišćenje, kad

shvati da je formalno čišćenje sredstvo unutarnjeg ili duhovnog čišćenja,

kad razmisli i pojmi unutarnji smisao propisa i obreda bogoštovlja i kad

shvati da je taj smisao od prevashodne važnosti, može se reći da je stupio

na put ka istinskoj ljudskosti. Na to je ukazano i u hadisu iz Misbahush-

Shari’aha, gdje se kaže: “I očisti svoje srce bogobojaznošću i sigurnim

uvjerenjem dok čistiš svoje tijelo vodom.”96

Salik na svom putu znanja, blagoslovom ljudi spominjanja (ehl-i zikr),

mir neka je na njih, mora pojmiti i razlučiti razine ibadeta te formalni

96 Misbah al šeri'a, pogl. 10.

ibadet smatrati predvorjem srčanog i duhovnog ibadeta. Potom slijedi

praktično putovanje, što i jeste sama zbilja Puta. Vrhunac Puta je

okretanje duše od svega što nije Bog i njeno ukrašavanje manifestacijama

Njegovih Imena i Biti. Stigavši na ovu postaju, salik će biti na kraju svog

putovanja, ostvarivši svoj cilj – ostvarenje potpunosti, pri čemu poima

tajne propisa, obreda i bogoštovlja.

Ovo bi bile manifestacije Božijeg Veličanstva viđene kroz neke od

tajni čišćenja. Govoriti više o tome nije zadatak ove knjige.

 Šesto poglavlje

O gusulu i nekim njegovim srčanim propisima

Ljudi spoznaje (ehli ma’rifet) znaju kazati da je stanje dženabeta

(velike obredne nečistoće) ustvari napuštanje domovine pokornosti Bogu

i odlazak u tuđinu. Gusul (obredno pranje cijelog tijela) znači pranje tijela

od nečistoće i priznanje vlastite krivice. Neki šejhovi nabrajaju čak

stotinu i pedeset duhovnih stanja, obično podijeljenih u deset grupa, od

kojih bi se salik gusulom trebao očistiti. Uglavnom se ta stanja svode na

častoljubivost, osionost, samoljublje, pohlepu, uobraženost,

samozadovoljnost i slično. 97

Ovaj pisac, pak, smatra da je stanje dženabeta ustvari oličenje utonuća

u materijalnu prirodu, odbacivanja svake duhovnosti, odnosno konačna

97 Misli se na Muhijjuddina Arebija – Al furtuhat al Mekkiye, sv.1., str.363.

pobjeda životinjske prirode oličena u odbacivanju zakona nad zakonima

(namaza). Gusul predstavlja očišćenje od tog grijeha, izbavljenje iz okova

materijalnog i vraćanje u “zemlju božanskog” nakon što se čovjek bješe

utopio u tvarni svijet i obolio od šejtanske oholosti.

Stoga, srčana pravila gusula bila bi ta da salik prilikom obavljanja

gusula sve ne svodi samo na pranje tijela, već da obrati pažnju i na

prljavštinu srca i duha, jer je njihovo čišćenje bitnije. Neka, stoga, bude

od onih koji se klone povlađivanja duši i životinjskoj ćudi i neka se

pokaje za svoje pristajanje uz šejtana i svoju oholost. Nakon što se

potpuno očisti od ovih nečistoća, obožavatelj i Obožavani postaju jedno:

“Pa On postaje njegov sluh i vid.”98, što je rezultat primicanja Bogu kroz

nafilu (neobavezne činove bogoštovlja). Zato je pri čišćenju od velike

nečistoće (hadas) potrebno oprati čitavo tijelo, jer, dok preostaje i jedan

neopran dio tijela, salik nije čist: “Dženabet se krije i pod svakom vlasti

kose.”99 Stoga je čišćenje od velike nečistoće ustvari čišćenje od onog što

98 Usulul-Kafi, sv. 4, str. 53.

99 Biharul-Anwar, sv. 78, str. 51.

nije prirođeno čovjeku i nestajanje u moru izvornog. Potpunost gusula

jeste otrgnuti se od mnoštva imena, onoga što je unutarnji smisao

“zabranjenog drveta”, i tako se spasiti od Ademovog zaraznog grijeha

koji je prenesen i na njegovo potomstvo.

Salik treba znati da su jedenje ploda “zabranjenog drveta”, ljubav

prema ovom svijetu i okrenutost ka mnoštvu, uzrok uzroka dženabeta.

Tako, dok čovjek ne obavi pranje od ove prljavštine čistom vodom Božije

milosti koja se slijeva sa stupova Arša i koja je čista od svakog

šejtanskog upliva, neće biti dostojan da obavi namaz, to zbiljsko

uznesenje ka Svevišnjem: “Nema namaza bez tahareta”, prenosi se u Al-

Wasailu.

A Šejh Saduq, Allah bio zadovoljan njime, u svojoj zbirci prenosi ovu

predaju: “Skupina židova dođe kod Vjerovjesnika, mir i blagoslov neka

je na nj i njegove, pa najučeniji među njima upita: “‘Zašto je Bog naredio

gusul nakon dženabeta, a nije naredio gusul nakon velike i male nužde?’

Vjerovjesnik, mir i blagoslov neka je na nj i njegove, reče: ‘Nakon što je

Adem jeo s drveta, ono uđe u njegove žile, kožu i kosu. Kad čovjek opći

sa ženom, (sjemena) tekućina izlazi iz svake njegove žile i dlake. Zato je

Svevišnji gusul od dženabeta učinio Ademovom potomstvu obaveznim do

Dana sudnjeg.’”100

U jednoj drugoj predaji, imam Reza, mir neka je na nj, kaže: “To što je

gusul naređen nakon dženabeta, a nije nakon nužde, koja je veća nečist,

jeste zato što prilikom spolnog općenja u dženabetu čovjek učestvuje

svom dušom, u onom što istječe napolje učestvuje cijelo tijelo, dok izmet

nema veze s čovjekovom dušom već se radi o hrani koja na jedna vrata

uđe a na druga izađe.”101

Iako je za ljude vanjskog značenja smisao ovog hadisa taj da sjemena

tekućina istječe iz cijelog tijela, u čemu se i većina liječnika slaže, i da je

zato obavezan gusul čitavog tijela, ipak, spominjanje “zabranjenog

drveta” u prethodnom i ljudske duše u ovom hadisu, pred ljudima

spoznaje otvara vrata novih smislova, jer u pitanju “drveta” i Ademovom

jedenju njegovog ploda kriju se mnoge tajne Kur’ana i kazivanja čistih

članova Ehli bejta, a neke od tih tajni ne možemo dokučiti. U hadisima se

100 Wasail al-Ši’a, sv.1., str.466.

101 Isto, hadis br. 4.

mnoge vjerske naredbe i obaveze dovode u određenu vezu sa

“zabranjenim drvetom”, te se u tom kontekstu spominju namaz, gusul,

abdest, ramazanski post i mnogi obredi hadždža. Pisac ovih redaka

odavno se već nosi mišlju da napiše jedan traktat na ovu temu, no zbog

obaveza to dosad nisam stigao učiniti. A od Boga ištemo uspjeh i sreću.

Uglavnom, ti si Ademov, mir neka je na nj, potomak. Bog te odabrao

da upoznaš Njega i Njegovo stvaranje. On te odabrao za Sebe, oblikovao

te rukama Svoje Veličanstvenosti i Ljepote, naredio je melekima da se

poklone pred tobom i dopustio Iblisu da te zavodi. Želiš li nadići

dženabet tvog oca, koji je u tvojoj suštini, i biti dostojan da se susretneš s

Voljenim, obavi obredno pranje svoje unutarnjosti vodom Božije milosti.

Očisti svoje srce i pokaj se zbog zaljubljenosti u ovaj svijet koji je

oličenje “zabranjenog drveta”. Operi svoje srce, to mjesto manifestiranja

Veličanstvenosti i Ljepote Voljenog, od ljubavi prema tvarnom svijetu, te

šejtanske zamke, pa kreni u Raj susreta s Istinitim, kamo pristupa imaju

samo čisti: “U Džennet neće ući osim oni čisti.” I zato: “Operi se, pa uđi

u harabat.”102

Sedmo poglavlje

O nekim srčanim propisima u vezi s nedžasetom i čišćenjem od

njega

Znaj da uklanjanje velike obredne nečistoće – hadasa, kao što smo već

spomenuli, znači odricanje od vlastitog jastva, štaviše potpuno napuštanje

kuće jastva. Ukoliko ne bude tako, čovjek je uprljan velikom nečistoćom,

pa su šejtan i vlastita duša ono što on ustvari obožava. Ukoliko se salik na

Put dao vođen željom da stječe sve više i više položaje i stupnjeve, ne

može se reći da je posve čist od šejtanskog utjecaja i robovanja vlastitoj

duši. To je, onda, putovanje po razinama vlastite duše, a takav salik nije

istinski salik, putnik ka Bogu i Njegovom Poslaniku. On se mora potpuno

102 Stihovi Hafiza Širazija.

očistiti od svake duhovne prljavštine, jer samo tako će obožavatelj i

Obožavani postati jedno: “I postajem uho kojim čuje i oko kojim

gleda.”103

Šejtan, koji bijaše živio u susjedstvu Svetosti i na koga se gledalo kao

na jednog od kerubina, pao je sa stupnja kojeg je uživao zbog svog

šejtanskog poziva, pa mu je kazano: “Onda izlazi iz Dženneta, neka si

proklet!”104

Zato, mi zaostali za karavanom svijeta gajba i utopljeni u dubokom

bunaru tvarnog svijeta, kako bismo se, uz svu našu šejtansku narav, mogli

nadati boravku u blizini Boga i Njegovih odabranih robova i miljenika?

Šejtan je ispoljio samoljublje, ističući to da je stvoren od vatre onda kad

je rekao: “Ja sam bolji od njega...”105 To samoisticanje odvelo ga je u

samoljublje i oholost, pa je stao vrijeđati hazreti Adema, mir neka je na

nj, kazavši: “... mene si stvorio od vatre, a njega od ilovače.”, napravivši

103 Aluzija je ovo na predaju koja je zabilježena u Usuli Kafi, sv.4., str.53.

104 Al-Hidžr, 34.

105 Sad, 76.

pritom pogrešnu usporedbu. On nije opazio Ademovo dobro niti njegovu

duhovnost. Vidio je samo Ademovu vanjštinu, načinjenu od gline i vode,

poredeći to sa svojom vatrenom građom. Time je obznanio vlastitu

višebožačku narav, jer okrenuo se egoizmu i aroganciji. Takva arogancija

i samodovoljnost vodili su ga dalje u samoljublje, oholost, samoveličanje

i uznositost, te je stoga prognan iz bliskosti.

Putnik ka Bogu zato se prilikom čišćenja mora očistiti od formalne

prljavštine, ali i od svake unutarnje ogavnosti i šejtanskog utjecaja, pa

vodom Božije milosti i blagodati vjerozakona očistiti svoj “grad vrline”

(šahri fadile), oprati svoje srce – mjesto božanskih manifestacija, izuti

obuću samoljublja i častoljublja, e kako bi bio dostojan da stupi u svetu

Dolinu sigurnosti (wedayi iman). Sve dok se ne očisti od zla u vlastitoj

unutarnjosti, čišćenje vanjštine neće biti istinski moguće, jer unutarnja

prljavština osnov je svake druge prljavštine. Također, dok se ne izgradi

vanjska bogobojaznost, koja se ogleda u poštivanju šerijatskih odredbi,

neostvariva je srčana bogobojaznost, a bez nje, opet, nema ni govora o

dosezanju tajne zbilje duhovne bogobojaznosti. Svi ovi nivoi

bogobojaznosti, pak, preduvjeti su za njen krajnji nivo – odricanje od

svega što nije Bog.

Dok u saliku ima i traga samoljublju, tajna Istinitog neće se

manifestirati u njemu. Istina, katkad se događa da zahvaljujući

Milosrdnosti Božijoj salika povede ruka iz gajba, te on, privučen Bogom,

sagori u sebi i posljednje ostatke samoljublja. Možda je Allahovo

manifestiranje Njegove Veličine brdu, koje se pritom urušilo, dok je

Musa pao u nesvjest, upravo ukaz na ovo o čemu govorimo, jer postoji

bitna razlika između saliki medžzuba (salika privučenog Božijom

Veličanstvenošću) i medžzubi salika (onog koji putuje ka Bogu). Ljudi

Istine shvataju ovo o čemu govorimo i znaju da se ovdje radi o nečemu

veoma bitnom za znati, jer nepoznavanje toga čest je uzrok mnogih

posrtaja, padova i skretanja s Puta. Nijedan tragatelj za Istinom ne smije

to smetati s uma. Radi se, naime, o sljedećem: kročitelj Putem mora se

držati dalje od krajnosti u koje idu neki među sufijama, kao i druge vrste

krajnosti – one koju ispoljavaju formalisti (ehli zahir). Stvar je u tome da

neki pripadnici prvog pravca tvrde kako je svako egzoterijsko znanje i

činovi puka formalnost i da postoje samo radi puka i neznalica, a da ljudi

srca i spoznaje uopće ne moraju prakticirati obrede i propise, jer oni služe

za to da čovjek ostvari određeni stupanj, pa je salik koji je već na tom

stupnju oslobođen dužnosti njihovog prakticiranja. Druga grupa, opet,

potpuno je oprečna prvoj, pa tvrde da su kazivanja o duhovnim

stupnjevima i smislovima obredoslovlja običan plod mašte. Pripadnici

ovih skupina jedni druge optužuju za otpadništvo od vjere, dok obje,

ustvari, stoje na ekstremnim pozicijama. U djelu Tajna namaza kazali

smo ponešto o ovoj temi, a i ovdje ćemo je donekle obraditi.

Treba znati da formalno obredoslovlje, odnosno spoljašnjost ibadeta,

nije samo sredstvo kojim se ostvaruje potpunost oduhovljenosti i dosežu

srčane zbilje, već je u izvjesnom smislu plod ovih stanja. Zato je za ljude

spoznaje i srca svekoliki ibadet prenošenje božanskog znanja iz

unutarnjosti u vanjskost, odnosno iz tajnog u javno. S obzirom da se

Božija milost, ili rađe Svemilost, prostire na sve, čovjekovu srčanost i

tjelesnost, to Bogu treba zahvaljivati na svim blagodatima tako što ćemo

vanjštinom i unutarnjošću slaviti Allaha. Kao što salik svoje srce ne smije

vezati za ono što nije Bog, on također ne smije koristiti ni svoje grudi,

maštu i prirodu ni u koje druge svrhe osim na Allahovom putu, tako da

njegov tevhid i slavljenje Boga budu znak njegove potpune predanosti.

Ukoliko, pak, duhovna privučenost rezultira još nečim osim skrušenošću

i potpunim robovanjem Bogu, to znači da je u saliku preostalo još

ponešto sebičnosti i samoljublja, pa takav salik još putuje ka vlastitom

jastvu, a ne ka Bogu.

Konačan cilj Puta ljudi Božijih jeste da njihova narav i “zemlja

njihovog tijela” sasvim poprime Božiju boju. U jednom hadisu kudsi

Allah kaže: “Ja sam Allah; Ja sam Milostivi (ar-Rahman), i Ja sam

stvorio rahim (maternicu, srodstvo) i odabrao to ime i za Sebe. Pa, ko se

bude vezao za nj (srodstvo), Ja ću biti povezan s takvim, a ko bude

prekinuo svoju vezu, prekinut ću i Ja svoju vezu s njim.”106 Možda je

jedno od ezoterijskih značenja ovog hadisa upravo raskid s izvornom

naravi, koja je majka duhova, a veza s njom znači povratak u stvarnu

domovinu služenja Bogu. Hazreti Sadiq, mir neka je na nj, govorio je:

“Upozoravam vas da obzirno postupate prema svojoj strini hurmi, jer

106 Biharul-Anwar, sv.71., str.95.

ona je stvorena od hazreti Ademove ilovače.”107 Ovaj hadis ukazuje

upravo na onaj rahimiyyat o kome smo naprijed govorili.

Tako, jedna od razina čišćenja od nečisti jeste čišćenje pokvarene

mašte koja smeta na putu ka Bogu i približavanju k Njemu. Jedan od

dokaza univerzalnosti poslanstva Pečata poslanika, mir i blagoslov neka

je na nj i njegove, jeste to što je on šerijatska prava i dužnosti ustanovio

za sve stupnjeve duhovnog napretka. Tako je i Bog Svevišnji i Hvaljeni

poznat na vrhuncima vrhunaca i u nizinama nizina, što ukazuje na

univerzalnost vjerovanja: “On je Prvi i Posljednji, Vidljivi i

Nevidljivi.108.. Allah je svjetlo nebesa i Zemlje...109 kuda god se okrenete,

pa – tamo je Allahova strana.”110

Ukratko, za neznalice među sufijama može se reći da govore o

isaovskoj mudrosti, dok zadrti egzoteristi govore o musaovskoj mudrosti.

107, Isto, sv. 66, str. 129.

108 Hadid, 3.

109 Nur, 35.

110 Beqare, 115.

No sljedbenici muhammedovske mudrosti sažimaju u sebi obje. Ali, ovo

je već prilično široka tema, a njome se na ovim stranicama nećemo baviti.

Predmet drugi

Ponešto o propisima u vezi s odjećom

Znaj da je čovjekova racionalna duša (nafsi natiq) realnost koja, pored

jedinstvenosti i savršene jednostavnosti, posjeduje različite aspekte, od

kojih su, generalno kazano, tri osnovna:

Prvi aspekt je izvanjski, ovosvjetski, vidljivi aspekt, koji se manifestira

preko tjelesnih osjetila i čije središte i ishodište je tijelo.

Drugi aspekt jeste onaj koji pripada svijetu berzaha (međusvijeta),

manifestiran kroz unutarnja osjetila i berzahsko tijelo.

 Treći je nevidljivi (ghaybi) unutarnji aspekt čije je mjesto

manifestiranja srce i očituje se kroz srčane činove.

Međusobni odnos ovih aspekata jeste odnos vanjskog i unutarnjeg,

manifestacije i manifestiranog. To je razlog zašto utjecaji, karakteristike i

reakcije svakog od ovih aspekata prožimaju i ostale aspekte. Naprimjer,

ako osjetilom vida ugledamo nešto, viđeno će imati efekta na berzahsko

čulo vida u skladu s njegovim aspektom. Također, tu sliku zaprimit će i

srčano čulo vida, opet u skladu s tim aspektom. Isto tako, svi formalni

obredi Šerijata imaju utjecaja na vanjštinu i unutarnjost, kao što i svako

dobro svojstvo duše – što je spona s berzahskim statusom duše – ima

utjecaja na vanjštinu i unutarnjost čovjeka. Svaka od božanskih spoznaja

i svako istinito uvjerenje također utječu na dvoje – berzahski i vanjski

aspekt. Naprimjer, uvjerenje da na svijet egzistencija utjecaja ima samo

Bog Svevišnji i da nijedno drugo biće, izuzev s Njegovim dopuštenjem,

ne može na to utjecati, biva uzrokom duhovnog usavršavanja i izgradnje

mnogih moralnih kvaliteta. Također, pouzdanje u Allaha (tawakul) znači

zakretanje od stvorenja, što je majka svakog duhovnog napretka, te

uzrokuje izgradnju moralnih kvaliteta, potiče na činjenje dobrih djela i

napuštanje ružnih. Tako je i s drugim uvjerenjima – svako od njih utječe

na čovjeka, no ovo je premalo prostora, a i pisac se ne smatra kadrim da

kaže ponešto o utjecaju svakog uvjerenja ponaosob. Za to bi bilo

potrebno napisati opsežnu knjigu, ali perom čovjeka od spoznaje ili

toplom dušom osobe koja je dosegla određeno stanje duha. A, «Moja

noga kleca, a cilj puta dalek je. Ruka moja kratka, hurma na vrh palme

je.»111

Takav je slučaj, recimo, i sa zadovoljstvom Bogom (rida) kao

karakternom osobinom. Ovo je jedan od najsavršenijih ljudskih kvaliteta i

ima velikog utjecaja pri čišćenju duše, čineći srce stvarnim mjestom

božanske manifestacije, dovodeći vjeru do potpunosti, što, opet, vodi ka

sigurnosti u vjerovanju (tuma'ninah), a sigurnost vodi ka osvjedočenju

(mushahadah), što vodi ka “uzajamnoj ljubavi” (mu’ashaqah), a ova

dalje ka posebnom stupnju bliskosti znanom kao murawadah,, što u

konačnici rezultira “pripojenjem Bogu” (muwasalah). Na ovom stupnju

111
Stihovi Hafiza Širazija
ljudska čula postaju božanskim, odnosno manifestira se ono: “Postajem

njegov sluh i njegov vid.”112

No, pošto su naša jadna srca trenutno slaba i nemoćna i, poput brezova

lišća, potrese ih i najblaži povjetarac te izgube svoj mir i postojanost,

neophodno je da, i kad se radi o najobičnijim svakodnevnim pitanjima

kao što je, naprimjer, odabir odjeće za sebe, pripazimo na svoje srce i

držimo ga pod kontrolom. S obzirom na to da duša i šejtan postavljaju

čvrste i postojane zamke kakve ne možemo niti pojmiti, na nama je da im

se, čineći sve što možemo, suprotstavljamo, tražeći pritom stalnu pomoć i

podršku od Istinitog Svevišnjeg.

Sad je, dakle, jasno da vanjsko utječe na unutarnje, a unutarnje na

vanjsko. Stoga tražitelj Istine i prosvjetljenja čak i pri odabiru odjeće

mora da se kloni onoga što će loše utjecati na njegov duh i slabiti mu

postojanost srca, činiti da zaboravi na Boga i dušu okretati ka

materijalnom. Ne treba pritom umišljati kako šejtanska oholost i njegove

spletke i varke imaju veze samo sa skupocjenom i odjećom od najfinijih

materijala, jer katkad se dešava i da nošenje stare i otrcane odjeće

112
Vidi fusnotu 17.
duhovno degradira čovjeka. Zato se treba kloniti i od skupocjene odjeće

kakvu nose velikodostojnici i od svake druge odjeće koja je drugačija od

uobičajenog. Jer, naše je srce doista slabo i nepostojano, pa se poklizne i

na najmanjim razlikama i napusti umjerenost. Kako često se dešava da do

jučer moralan i umjeren čovjek, odjenuvši na sebe kakve svilene krpe ili

moderno krojeno odijelo, odjednom postane ohol, uznosit i počne se

potcjenjivački odnositi prema drugima. To je upravo znak slabosti duše,

jer čovjek sebi dopušta da se uznosi i oholi odjećom načinjenom od onog

što na sebi nosi svaka ovca.

O jadni čovječe, kako si ti samo slabo stvorenje! Ti bi trebao biti

ponosom svijeta, jezgrom prostora i vremena. Ti si Ademov potomak i

trebao bi druge podučavati Imenima i Svojstvima. Potomak si Allahovog

namjesnika, morao bi biti dragulj među znakovima Božijim.Ta, tebe «sa

Prijestola dozivaju»! 113

113
Aluzija na Hafizov stih: «Dozivaju te sa Prijestolja, glasno: Šta te je za ovu zamku tako vezalo.»
dušu, pa Zapovjednik vjernika, mir neka je na nj, zato kaže: “Ko oblači

skupocjenu odjeću neminovno je ohol, a mjesto oholim je u Vatri.”114 Čak

i sam izgled i kroj odjeće ima utjecaja na dušu. Ponekad se dešava da

čovjek, zato što nosi odjeću kakvu nose stranci, odjednom stvori u sebi

ignorantski odnos spram vlastitog naroda, dotle da čak počne da se

prezrivo odnosi spram Allaha i Njegovog Poslanika, a postane prijatelj

njihovim neprijateljima. Hazreti Sadiq, mir neka je na nj, kaže: “Bog

Svevišnji objavio je jednom od Svojih poslanika: ‘Reci vjernicima da ne

oblače odjeću Mojih neprijatelja, neka ne jedu ono što jedu Moji

neprijatelji i neka ne hode onako kako hode Moji neprijatelji, da ne bi i

sami postali Mojim neprijateljima.’” 115

Kao što skupocjena odjeća utječe na dušu, tako na nju utječe i isuviše

neugledna i prosta odjeća. Štaviše, često se desi da je nošenje takve

A smutnje
odjeće razlogom još veće ti, o nesretniče?! Ti se
i nemorala. ponosiš
Onaj ko se svilom,
odijeva ovčijom
u staru i

vunom, kamiljom
iznošenu dlakom
odjeću, dok ili nose
drugi lisičijim
novukrznom. Uostalom,
i skupu, zaštovidi
pa sebe zato se ponosiš
boljim

tuđom
od odjećom
ostalih, i njunedostatke
previđa vlastite uzimaš i iskazuje
za razlog vlastite oholosti?
samozaljubljenost. I ovo

Ukratko,
114 oblačenje skupocjene odjeće i ukrašavanje njome utječe na
Mustadrak al Wasa'il, kitab al salah, abvab ahkami al malabis,pogl. 16, predaja br.5

115 Dž 60.
avahir al Saniyyah, bab Abi Abdullah Džafer ibn Muhammed Al Sadiqhadis
je posebna vrsta uznositosti, jer takav počne da se divi samome sebi,

uzdiže se nad drugim Božijim robovima i smatra kako su ostali daleko od

Istinitog, dok za sebe vjeruje kako je blizak Bogu i jedan od odabranih

Allahovih robova. Takav jadnik se oblačenjem grube i iznošene odjeće

samo udaljio od svakog stvarnog znanja i duhovnog kvaliteta i uopće nije

u stanju sagledati vlastite nedostatke. On sebe počne smatrati jednim od

Allahovih prvaka (evlija), a ustvari je jedan od šejtanovih pobočnika.

Čovjek se, također, često pokvari nastojeći da krojem i vrstom svoje

odjeće izgleda kao pobožnjak i prosvjetljena osoba.

Kako god, oblačenje neobične odjeće, bilo da se radi o ovoj ili onoj

krajnosti, dodatno uzdrma i onako slabo srce i šteti moralu tako što

izaziva oholost, umišljenost i licemjerje, štaviše povećava ljubav prema

ovom svijetu. Brojne su predaje koje govore o ovome, pa tako u Kafiju

nalazimo da hazreti Sadiq kaže: “Allah se ljuti na onog ko oblači odjeću

častoljublja.” 116

116
Wasa'il al- ši'ah, sv.3., str. 354.
 Također, navodi se i ova predaja: «Častoljublje je u vatri»117

On, također, kaže: “Allaha ljute dvije uznositosti: uznositost odjećom i

uznositost namazom.”118

A Poslanik Božiji, mir i blagoslov neka je na nj i njegove, kaže: “Onog

ko na ovom svijetu nosi odjeću časti Allah će na onom svijetu odjenuti u

odjeću poniženja.” 119

Tajna čistoće odjeće

Znaj da je namaz uzdignuće ka bliskosti s Bogom i prisnosti s Njim,

tako da salik mora ispoštovati propise koji su nužni za bivanje u Svetoj

prisutnosti Kralja kraljeva. Salik zato mora pripremiti svoju dušu na

prisustvo Božije, a tijelo i ono što pripada tijelu jeste vojska duše, te salik

sve svoje snage, i vanjske i unutarnje, mora podrediti prisustvu Istinitog.

Onaj amanet koji mu je Veličanstveni povjerio čistog i sačuvanog od

117
Isto

118 Mustadrakul Wasail.

119 Isto.
utjecaja bilo kog stvorenja mora pred Milostivog iznijeti u onom

blagodarnom obliku u kakvom mu je i povjeren.

Mnogo je pravila koja se moraju provesti kad se radi o Prisustvu

Božijem i salik nijedno ne smije zanemariti. Čišćenje odjeće, a ona je

čovjekov pokrov, odnosno pokrov pokrova, mora istodobno učiniti i

čišćenjem vlastite unutarnjosti, imajući pritom na umu da kao što je

odjeća pokrov tijela, tako je i ovo fizičko tijelo pokrov berzahskog tijela i

zastor duše, a ona je, opet, zastor srca, koje je zastor duha, a duh je, pak,

zastor Tajne, a Tajna je zastor Skrivene Profinjenosti (latifah) i tako

redom. Svaka razina zastor je pred narednom višom razinom. Neke od

ovih razina ostvarene su samo u Allahovim očišćenicima, a mi ćemo se

ovdje pozabaviti samo onima koje svi posjeduju.

Valja znati da namaz po svojoj formi može biti isprazan bez čistoće

tijela i odjeće, jer je prljavština, isto kao i šejtansko zlo, prepreka

pristupanju Milostivom. Isto tako, unutarnja prljavština, nastala usljed

nepokornosti Gospodaru, priječi pristup u Njegovu blizinu. Očistiti

odjeću unutarnjosti neophodan je uvjet ispravnosti unutarnjeg namaza

(salati batini). Sve dok je zastrt materijalnim svijetom, čovjek ne shvata

smisao “skrivenog tijela” (badani ghaybi), čistoće i prljavštine odjeće tog

tijela. Onog dana kad zastor pred njim bude podignut, kad izađe izvan

utjecaja vanjštine, kad sunce Zbilje prodre kroz mračne ovosvjetske

pokrivke, otvore se unutarnje melekske oči, a zatvore oči životinjske

prirode, čovjek će shvatiti da je svoje namaze obavljao bez tahareta i da

je pred njim stajalo hiljade prepreka i svaka od njih udaljavala ga je od

prisutnosti Svetog Istinitog. I hiljadu puta avaj, jer tog dana ništa se više

neće moći nadoknaditi i čovjek neće imati nikakve isprike. Tad neće

preostati ništa osim žaljenja i kajanja – beskrajnog žaljenja i vječnog

kajanja: “I opomeni ih na Dan tuge kada će biti s polaganjem računa

završeno, a oni su ravnodušni bili i nisu vjerovali.”120

Pošto se očisti unutarnja odjeća tijela, potrebno je i svoje melekutsko

tijelo očistiti od utjecaja šejtana, a to, ustvari, podrazumijeva čišćenje od

ružnih karakternih osobina, a svaka od njih prlja čovjekovu unutarnjost i

udaljuje ga od prisustva Istinitog. Pokuđeni karakter odlika je šejtanova, a

120 Maryam, 39.

on zarad toga i jeste protjeran daleko od Milostivog. Vrelo svakog

pokuđenog djela jeste samoljublje, sebičnost, razmetljivost i oholost.

Nakon što salik završi s ovim čišćenjem i haljinu svoje bogobojaznosti

opere vodom iskrenog pokajanja i šerijatske skrušenosti, treba se dati na

čišćenje srca koje krije istinsku prljavštinu i na koje je utjecaj šejtana

naročito velik. Dok se ono ne očisti, svako drugo očišćenje je nemoguće.

To čišćenje podrazumijeva nekoliko nivoa, a na nešto od toga ćemo na

ovim stranicama ukazati.

Prvo jeste očišćenje od ljubavi prema ovom svijetu, jer ta ljubav osnov

je svih zala, grijehova i ružnih karakternih svojstava. Dok takva ljubav

opstoji u čovjekovom srcu, primaknuće prisustvu Božijem je nemoguće.

Božanska Ljubav, majka svakog očišćenja, ne može pasti na ovakvu

prljavštinu. Možda u Božijoj Knjizi, riječima Božijih poslanika i hazreti

‘Alija ničemu nije data tolika važnost kao odricanju od ovog svijeta i

skrušenosti u njemu, što i jeste zbilja bogobojaznost. Ovaj stupanj

očišćenja neostvariv je bez korisnog znanja, srčane skrušenosti i

suzdržanosti i promišljanja srcem nad kvarnošću i ništavnošću ovog

svijeta. A smilovao se Allah onome ko zna otkud je došao, gdje je i kamo

ide. 121

Drugo jeste očišćenje od oslanjanja na stvorenja, što je skriveni širk. Za

ljude spoznaje to je čak čisto očitovanje višeboštva. Ovo očišćenje

ostvaruje se kroz Božiji aktivni tevhid, a to i jeste vrelo svekolike srčane

čistote. Valja znati i to da filozofsko znanje i racionalno razmišljanje o

aktivnom tevhidu neće polučiti željeni rezultat. Dapače, ponekad se

dešava da prevelika obuzetost racionalnom znanošću bude uzrokom

pomračenja i otupljenja srca, čime čovjek biva zaustavljen u dosezanju

svog uzvišenog cilja. To je onaj stupanj za koji se kaže da je znanje

velika pokrivka.

Pisac ovih redova drži da svaka znanost mora biti i praktična, pa čak i

znanje o tevhidu. Možda se i samom gramatičkom etimologijom riječi

tevhid koja dolazi iz oblika taf’il ukazuje na to da se ovdje radi o

praktičnom znanju. Tevhid, uostalom, znači kretanje od mnoštva ka

Jedinstvu, a takvo što ne postiže se racionalnim argumentima već

srčanom skrušenošću i stalnom obraćenošću Vladaru srca. Istina,

121
Mafatih al –ghajb, Mulla Sadra, tashih Khadžuvi, str.50.
racionalna argumentacija nam kazuje da “nema nikog ko utječe na svijet

egzistencije osim Boga”122, što i jeste jedno od značenja slogana la ilahe

ilallah, pa posredstvom ovog argumenta biva jasno da stvorenja nemaju

upliva u egzistenciju, čime se jasno očituje istina da “Njegovo je sve što

je na nebesima i na Zemlji”123, "Onaj u Čijoj je ruci vlast nad svim”124 i

“On je Bog na nebu i na Zemlji”125. No, dok ovi argumenti ne uđu u srce

i ne postanu sastavnim dijelom srca, ne možemo reći da smo s razine

znanja došli na razinu vjerovanja:

Noga onog ko se bavi argumentima drvena je,

A drvena noga nije stamena.126

122
Sintagma koju često nalazimo u djelima muslimanskih teozofa. Naprimjer, Mirza Abu al Hasan Ša'rani u uvodu

knjige Asrar al hekam, str.32.

123 An-Nahl, 52.

124 Ya Sin, 83.

125 Az-Zuhruf, 84.

126 Rumijevi stihovi.

 Ovo čišćenje jedna je od najvećih postaja na salikovom putu. Nakon

ove, slijede druge postaje, ali njima se ovdje nećemo baviti, ali ćemo

možda, ako Bog da, u nastavku pripomenuti nešto o tome.

O srčanim razlozima pokrivanja stidnih dijelova tijela

Kad salik vidi sebe u Allahovoj prisutnosti (mazhar), on vidi da

njegova vanjština i unutarnjost postaju dio te prisutnosti, a to je ono na

što u jednoj predaji iz Kafija ukazuje imam Sadiq, mir neka je na nj:

“Duh vjernika bliži je Duhu Božijem nego sunčeva zraka Suncu.”127 Čvrsti

i jasni argumenti uzvišenih znanosti dokazuju da čitav krug egzistencije,

od nivoa svijeta gajba do nivoa svijeta šuhuda, stoji u neraskidivoj vezi s

Apsolutnim Samoegzistirajućim. Možda upravo na to ukazuje kur’anski

ajet: “O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je nezavisan i

hvale dostojan.”128

U Misbah al-Šari’ah hazreti Sadiq, mir neka je na nj, kaže: “Tijelo

arifa je među stvorenjima, a njegovo srce je s Bogom. Ako zaboravi na

Boga samo koliko traje treptaj oka, hoće da umre od žudnje za Njim.

127
Usuli Kafi, sv. 3., str. 242.

128 Fatir, 15.

Pouzdani arif Božijeg pologa riznica je Božijih tajni, majdan Njegovog

svjetla, uputa Njegove milosti stvorenjima, planina Njegovih znanja i

mjera Njegove vrline i pravednosti. On ne želi ništa od stvorenja i ne

treba mu ništa od ovoga svijeta. On je prisan samo s Bogom. Ne govori,

ne pokazuje i ne diše osim s Bogom, od Boga, za Boga i po Bogu.”129

Ukratko, kad se salik, u svim aspektima, opazi u Prisustvu Božijem, on

pokrije svaku svoju vanjsku i unutarnju golotinju, onako kako to i nalažu

propisi Prisutnosti. On shvata da je pokazivati unutarnju golotinju u

prisustvu Istinitog još sramotnije nego pokazivati vanjsku golotinju, a u

skladu s hadisom: “Bog ne gleda vaša lica, već vaša srca.”130 Ovo je prvi

stupanj pokrivanja i skrivanja golotinje.

Ovdje treba naglasiti da, ako čovjek ne pokrije sebe zastorom Božije

milosti i oprostivosti, i ako se ne skrije za imena Pokrivatelj i Oprostitelj,

često se dešava da, kad se digne zastor materijalnog svijeta, on ostane

osramoćen pred Božijim poslanicima i melekima bliskim Bogu, mir neka

129
Misbah al-Šari'ah, pogl. 95.
130
Bihar al-anwar, sv. 67., str. 248.
je na sve njih. Samo Allah zna kako je sramotno, ponižavajuće i stidno

kad se ukaže naša unutarnja golotinja.

O dragi, ne poredi budući svijet s ovim svijetom, jer ovaj svijet nije u

stanju manifestirati nijednu od onosvjetskih blagodati ili stradanja. Ovaj

svijet, uprkos svoj svojoj prostranosti, ne može niukoliko ispoljiti ono što

je na budućem svijetu, pod čime podrazumijevamo i svijet kabura. Šehid

Sani, Allah bio njime zadovoljan, prenosi od hazreti Fatime, mir neka je

na nju, prilično opširan hadis u kome Vjerovjesnik, mir i blagoslov neka

je na nj i njegove, kaže: “Učenjaci među našim sljedbenicima na Danu

sudnjem bit će zaogrnuti ogrtačima časti u znak pohvale za obimnost

njihovog znanja i njihovu predanost u upućivanju Božijih robova. Nekima

od njih bit će čak darovano na hiljade ogrtača od svjetlosti. Neki od tih

ogrtača hiljadama puta su bolji od svega što sunce grije.”131

Što se, pak, onosvjetskog kažnjavanja tiče, Fayd, Allah bio njime

zadovoljan, u Ilmul-Yaqinu prenosi od hazreti Sadiqa, mir neka je na nj,

da je Džibril rekao hazreti Pejgamberu: “Kad bi samo jedna karika iz

džehenemskih lanaca koji su dugi po sedamdeset lakata pala na ovaj

131
Manit al Murid, str.24.
svijet, čitav svijet istopio bi se od njene toplote. A kad bi samo jedna

kaplja zekkuma ili darija (džehennemsko piće) kanula u vode ovog

svijeta, svi na zemlji otrovali bi se njome i pomrli.”132

Putnik ka Bogu, dakle, mora preobraziti svoje loše karakterne crte u

savršenstvo ćudi i utopiti se u beskonačnom moru savršenih Allahovih

Svojstava. On mora mračnu šejtansku zemlju vlastite prirode pretvoriti u

plodno i bijelo zemljište da bi se desilo: “I Zemlja će svjetlošću

Gospodara svoga zasjati...”133 u njemu samome. Tako će on u sebi

ozbiljiti stupanj Božijih Imena Džemal i Dželal, što će mu omogućiti

razvoj božanskog morala i pobjedu nad životinjskom prirodom svoje

duše. Ozbilji li u sebi ovaj stupanj, zadobit će posebnu potporu Istinitog,

Koji će ga Svojom posebnom skrivenom dobrostivošću nadalje voditi, pa

će ga ubrojati među Svoje odličnike, tako da ovaj neće znati ni za kog

osim za Boga, niti će osim Boga njega ko poznavati, jer: “Moji prijatelji

132 Ilm al jaqin

133 Az-Zumar, 69.

su pod Mojom kupolom (qibab) i niko ih osim Mene ne poznaje.”134 U

Knjizi Božijoj mnogo je ukaza na ovo, poput: “Allah je zaštitnik onih koji

vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo.”135

Ljudi spoznaje i oni dobre prošlosti znaju da su sve stvorene

pojedinačnosti i vidljivo mnoštvo (kisarati ayniye) ustvari mrak, a

apsolutnog svjetla nema sve dok se ne raskine veza sa svime što stoji kao

skriveni idol na salikovom putu.

O ovome govori predaja koja se pripisuje imamu Džaferu Sadiku,

Allahov mir i spas njemu:

«Najukrašenija odjeća za vjernika je odjeća bogobojaznosti, a

najudobnija odjeća vjerovanja, Uzvišeni Bog je rekao: 'Najbolja odjeća

je odjeća bogobojaznosti.136

134 Ihya Ulmmuddin, sv. 4.

135 Al-Baqara, 257.

136
A'raf, 26.
srtedstvo koje mu koristi u izvršavanja onoga što mu je Bog propisao. A

najbolja odjeća za tebe je ona koja te ne odvraća od sjećanja na Boga i

ne umanjuje tvoju svijest o Njemu zaokupljajući te stvarima mimo Njega;

ona koja te približava zahvalnosti Njemu, sjećanju na Nj i spominjanju

imena Njegova, kao i dostojnoj pokornosti zapovjedima Njegovim. Zato

se kloni odjeće koja te, po obliku i materijalu od kojeg je pravljena,

udaljava iz Prečiste blizine Njegove. I znaj da u odjeći, kao i svim

stvarima koje svakodnevno koristimo i koje nas okružuju postoje i čionici

koji uzrokuju nemarnost našu spram Istine i zaokupljenost ovim svijetom,

ostavljajući loše tragove u tvom slabašnom srcu i usađujući u tebe mnoge

loše osobine poput slavoljubivosti, oholosti, arogancije; a sve to uzrokuje

tešku bolest srca. A što se spoljašnje odjeće tiče, ona je

I kad siod
blagodat obukao
Boga odjeću vanjštine,
uzvišenog, sjeti se kako
da bi potomci je Bog
Ademovi Uzvišeni
svoja stidnaprekrio
mjesta

pokrili.grijehe
tvoje milošću blagodat
Ovo je posebna Svojom.kojom
I kad si Uzvišeni
je Bog prekrio obasuo
svoju Ademovo
vanjštinu

potomstvo i nije odorom,

odgovarajućom ne budidrugom
je dao nijednom nbemaran premaZaodjeći
stvorenju. nutarnjoj
vjernika ona je ii

prekrij nutrinu svoju istinoljubivošću i iskrenošću. Unutarnjost svoga

bića prekrij strahopoštovanjem i ustezanjem, a vanjštinu pokornošću. I

uzmi pouku iz milosti Božije kojom ti je darovao odjeću da bbi prekrio

njome svoje tjelesne mahane i stidna mjesta, a otvorio pred tobom vrata

pokajanja i povratka Njemu da bi ti mogao prekriti stidna mjesza svoje

nutrine – griijehe i osobine loše. I ne objelodanjuju ničiju mahanu i ne

sramoti nikoga, jer ni Bog Uzvišeni nije objelodanio o tebi ono u čemu je

iznad tebe. I zaokupi se svojim mahanama kako bi ti se otvorila vrata

samopopravljanja. I ne bavi se onim što ti ne može pomoći. Čuvaj se da

ne bi svoj život potrošio za djela rugih i da ne bi tvoja djela bila pisana u

njihovim listovima i da drugi ne bi trgovali tvojim najvrijednijim

imetkom, čime bi sebe u propast odveo. Jer, nemarnost prema grijesima

sopstvenim najveća je nepogoda koju Bog može dati čovjeku na svijetu

ovom, jer čovjek tada ne poseže za ispravljanjem vlastite duše; a to je i

najjače sredstvo patnje na budućem svijetu. A kad je rob Božiji

zaokupljen pokornosti Njemu i spoznavanjem vlastitih nedostataka,

kloneći se svega što vjera Božija smatra mahanom, on će biti pošteđen

nepogoda, zaroniti u beskrajno more milosti božije i dosegnuti vrijedne

dragulje mudrosti i govora. A ako zaboravi svoje grijehe i ne spozna

svoje nedostatke oslanjajući se samo na svoju snagu, nikada neće postići

sreću i blagostanje.137

137
Misbah al-šari’ah, pogl. 7., O odjeći
 Predmet treći

O srčanim propisima mjesta za namaz

Prvo poglavlje

O znanju o mjestu

Znaj da za salika ka Allahu postoje posebna mjesta za koja važe

posebne odredbe i pravila, pa dok ih ne ozbilji, njegov namaz neće biti

namaz ljudi spoznaje.

Prvo jeste zemlja prirode, a njen stupanj je spoljašnjost ovog svijeta.

Dakle, to mjesto jeste ovosvjetska zemlja. Vjerovjesnik, mir i blagoslov

neka je na nj i njegove, rekao je: “Zemlja mi je učinjena čistom i mjestom

za namaz.138” Salik, u vezi s ovim, mora pojasniti svom srcu da je on

spušten iz nevidljivog svijeta i da je spuštanje duše sa uzvišenog mjesta i

iz «najboljeg oblika» (ahsani taqwim) u «najnižu nizinu» (asfali safilin),

u nizinu ovozemne prirode uvod u njegovo samovoljno zapućivanje k

Bogu, putu duhovnog uzdignuća koji okončava s potpunim utrnućem u

Bogu Uzvišenom i najintimnijoj bliskosti s Njegovim Gospodstvom. A to

138 Wasa'il-al-ši'a, sv.3., str.593.

i jeste svrha stvarnja i konačni cilj Božijih ljudi. I «neka se Allah smiluje

onome ko zna odakle dolazi, gdje je i kamo ide»139."

Salik mora znati da je došao iz kuće Allahove Velikodušnosti

(keramatillah) i pred vratima robovanja Allahu (‘ibadetullah), te da se

sprema ući u kuću Allahove naknade (džezaillah). Gnostici bi rekli: Od

Allaha, u Allahu i ka Allahu. Salik, dakle, mora objasniti sebi i svojoj

duši da je materijalni svijet mjesto robovanja Bogu i da se čovjek upravo

zbog ostvarenja tog cilja nalazi ovdje, baš kao što Svevišnji kaže:

“Džinne i ljude sam stvorio samo zato da mi se klanjaju.”140

139
Vidi: fusnota br. 121

140 Ad-Dariyat, 56.

nemoguće opisati duhovno stanje koje na ovom stupnju postiže Allahov

arif.

Drugi stupanj jeste razina vanjskih i unutarnjih snaga, što su, ustvari,

vidljive i nevidljive vojske duše, a njihovo mjesto jeste zemlja ljudske

prirode, a pod tim se podrazumijeva čovjekova struktura i tijelo. Pravilo

koje na ovom stupnju važi za salika jeste da sebi objasni kako je zemlja

njegove prirode mjesto bogoštovlja i mjesto bogoštovlja vojski

Milostivog, te ne smije dopustiti da se ovaj mesdžid prlja šejtanskim

utjecajem, e kako bi zemlja njegove prirode sjala svjetlom Gospodara

Nakon štoi

kako
shvatibidasvaka tminaprirode
je svijet bila razbijena. Stoga, neka
mjesto ibadeta svojedamelekutske
i shvati snage
je to i njegova

dužnost,sadržajem
smatra salik će nastojati
mesdžidada ozbilji
tijela, pa sve
nekapropise kojitijelu
se prema se ovoga
odnositiču.
kakoOn,
se

ustvari,
treba neće prema
odnositi ni napuštati
mesdžidu,mjesto
a neka svog bogoštovlja
se prema izuzev
melekutskim radi
snagama

odnosi kao prema

zadovoljenja neke nečemu
potrebe išto pripada
vratit se ćeDvoru
čim tuBožijem.
potrebu Na ovom stupnju
zadovolji. Pritom

arifova dužnostsebi
neće dopustiti je da
jošostvaruje
veća, jers nekim
on sadprisnost,
ima za jer
obavezu
njegovabrinuti se je
prisnost o

mesdžidu i njegovoj
samo s Istinitim, nećečistoći
vezatikao i o srce
svoje svemu štokog
ni za pripada
osimmesdžidu.
Boga, jer to bi bilo

Treći stupanj
suprotno predstavljaju
propisima bivanja skriveni
pred Allahovim
prostori salikovog
vratima. srca,
Ovdjea njihovo
bi bilo

mjesto jeste nevidljivo berzahsko tijelo duše, koje je stvoreno skupa s

dušom i vezano za nju. Na ovom stupnju propis koji važi za salika jeste
da objasni sebi kako se ovaj stupanj značajno razlikuje od prethodnih

stupnjeva, a na Putu je posebno važno zadržati ovaj stupanj, jer srce je

vođa svih ostalih sadržaja u čovjeku, pa kvarenje srca kvari i sve njih:

“Kad se iskvare učenjaci, iskvari se svijet.”141 Srce učenjaka mali je

svijet, a učenjak je srce velikog svijeta. Na ovom stupnju salikove

dužnosti se dodatno povećavaju, jer na njemu je sad i da izgradi mesdžid,

a pritom postoji opasnost da, ne dao Bog, mesdžid koga on izgradi bude

mesdžid licemjerja i proklet među muslimanima. U takvom mesdžidu

nije dopušteno činiti ibadet Istinitom i obaveza je srušiti ga. Pošto salik

potporom Milostivog sagradi melekutski božanski mesdžid i očisti ga od

svake nečistoće i šejtanskog utjecaja i u njega uđu njegovi stanovnici,

mora nastojati izbjeći da sam bude jedan od njegovih stanovnika, jer

njemu valja postići utrnuće (fena) u samom Vlasniku mesdžida. Nakon

što se oslobodi svake vezanosti za vlastito jastvo i otrgne se iz lanaca

jastva, on sam će postati udomište Istinitog, Njegov mesdžid, i Bog će se

141 Ghuralul-Hikam, sv. 7, str. 169.

kroz aktivnu manifestaciju ukazati onamo bilo preko Svojih Imena bilo

preko Biti, a ta manifestacija jeste namaz Gospodara.

Za salika ka Allahu, na svim stupnjevima Puta važno je također da se

sačuva zaborava i nemarnosti i da na svim stupnjevima i u svim stanjima

čini zikr Istinitom, da provodi sve propise ibadeta i da u svim

manifestacijama koje opaža uvijek traži Allaha, da se u društvu i osami

prisjeća Njegove milosrdnosti i Njegovih blagodati, jer bi u suprotnom

činio neku vrstu istidradža (okrenutosti ka onom što nije Bog). Općenito,

salik mora poznavati duh i unutarnjost ibadeta i njihove propise, te kroz

ibadete tražiti Voljenog, sve dok se Ljubav ne usadi u njegovo srce i on

ne bude potpomognut skrivenom i tajnom potporom.

Od iamam Džafera Sadika, mir njemu, prenosi se u Misbah al Šar'iah

predaja142 koja predstavlja opću uputu za ljude spoznaje i puta u vezi s

pristupom mjestu za klanjanje. Zadubljivanje u njeno značenje moglo bi

polučiti stanjem posebnim a njeno značenje bi bilo slijedeće:

I kad stigneš pred vrata mesdžida, zamisli se gdje si došao i koje je

mjesto cilj tvoga dolaska. Znaj da si došao pred dvore Sultana u čiju

142
Misbah al šari'ah, pogl. 12., Fi dukhuli al masdžid
blizinu nema pristupa onome ko se potpuno ne očisti od ovozemnih

nečistoća i šejtanske pakosti; Sultana Koji nikom ne dozvoljava da s njim

druguje osim onima koji su došli iz čiste iskrenosti, u kojoj nema ni zrna

javnog ni skrivenog širka. Dakle, uzmi u obzir Veličanstvenost i

Uzvišenost Domaćina, pa tek onda zakorači u Njegov Sveti Dvor i okrilje

bliskosti s Njim, jer ti si na mjestu zaista osjetljivom koje te može u

opasnost odvesti. «Pazi, jer zidovi se ruše na glavu putnika.»143

Ušao si na dvor Svemoćnog Vladara Koji može činiti sve što hoće u

Kraljevstvu svome. Može s tobom postupiti na tmelju pravednosti, onako

kako zaradiš, pa tražiti iskrenost i ihlas, te ako ga ne budeš imao odbiti

tvoju pokornost kolika god ona bila. A može ti prići i kroz Svemilost

Svoju, pa primiti tvoj i najmanji izraz pokornosti i tako te milošću

nagrade svoje obdariti. I sad kad si spoznao Uzvišenos svoga Domaćina,

priznaj svoju nemoć, krivnju i siromaštvo. I sad kad si naumio ibadet mu

činiti i s Njim drugovati, očisti srce svoje od svega što nije On, da se ne

bi zastidio pred Ljepotom Lijepoga. Jer ako ti u srcu ostane iko ili išta

mimo Njega, smatrat ćete mušrikom, a On prima samo srca čista. I ako u

143
«Ti što koračaš sokacima Voljene, pazi da ti zid na glavu ne padne.», stih Hafiza Širazija.
sebi osjetiš slast tihog obraćanja i zikrullaha, ako si okusio iz vrča

milosti i krerameta Njegova, ako si osjetio toplinu Njegova dočeka, znaj

da si dostojan služenja Njemu, pa uđi unutra, dopušteno ti je i bit ćeš u

miru. Ako pak ne osjetiš u sebi ova stanja, skrušeno sjedi pred Njegovim

vratima poput nevoljnika i bolesnika kojem lijeka nema, koji više nijednu

želju nema i kojem se bliži smrtni čas. I kad mu iskažeš svoju skrušenost

i poniznost tražeći spas od Njega, ako vidi iskrenost i čistotu u tebi,

pogledat će te očima Svoje neizmjerne samilosti i povesti te Rukom

Svojom k zadovoljstvu Svome, jer Njegova je Sveta Bit plemenita i od

voli biti plemenit i velikodušan Svojim robovima u nevolji, kao što reče u

Knjizi Časnoj: «Onaj koji se nevoljniku, kad mu se obrati, odaziva» 144

144
Naml, 62.
 Drugo poglavlje

O nekim propisima vezanim za dopuštenost mjesta

Nakon što putnika ka Bogu pojmi razine mjesta u skladu sa svojim

stupnjem i nivoom egzistencije, on se mora upoznati sa srčanim

propisima koji se tiču valjanosti mjesta, e kako njegov namaz ne bi bio

pokvaren šejtanskom prljavštinom. Stoga on će prvo istrajati na

formalnim propisima u vezi s ibadetom i ponašati se u skladu sa svojim

obećanjem Bogu dogovorenim još u ezelu na Dan sporazuma (yawmi

misaq), te će čuvati zemlju svoje prirode od šejtanskog utjecaja,

uspostaljajući čvrstu vezu s Vlasnikom Kuće. Neki ljudi spoznaje kažu da

je unutarnji smisao časnog ajeta: “O vjernici, ispunjavajte obaveze.

Dozvoljava vam se stoka...”145 taj da je dopuštenost četveronožne stoke

uvjetovana obavljanjem starateljske dužnosti. Časni hadis kaže da je

cijela Zemlja Imamova i da su svi drugi osim sljedbenika Ehli bejta

njezini uzurpatori.146 Ljudi spoznaje ističu da je Waliy al-amr vladar

145 Al-Ma’ida, 1.

146 Usuli Kafi, sv. 2, str. 266.

čitavog kraljevstva egzistencije, svih njenih vidljivih i nevidljivih

stupnjeva i miješanje nekog u to bez Imamovog dopuštenja predstavlja

prekršaj.

A pisac ovih redova kaže: prokleti Iblis je neprijatelj Allahov, pa je

svaki njegov utjecaj i utjecaj njegovih sljedbenika u ovom svijetu

uzurpacija koja podliježe kazni. Pa, ako salik ka Allahu uspije odbiti od

sebe šejtanski utjecaj, naći će se pod utjecajem Milostivog, pa će njegovo

mjesto, odjeća, hrana i ibadet biti čisti i ispravni. No, onoliko koliko

padne pod utjecaj šejtana, utoliko će izgubiti na svom položaju i

sudjelovat će u šejtanskom širku. Bude li šejtan utjecao na čovjekovu

vanjštinu, ona će poprimiti nešto od šejtanskog. Melekutske čovjekove

snage u mesdžidu tijela valjane su i ispravne onda kad su one vojska

Milostivog i kad ne postoji utjecaj Iblisovih vojski. Ukoliko salik očuva

svoje srce, to mjesto posebne manifestacije Božije, od šejtanskog utjecaja

i učini svoje srce čistim i pripravnim za Božiju manifestaciju, tad će

njegov vanjski i unutarnji mesdžid, te njegove melekutske snage, biti

valjani i ispravni, a njegov namaz bit će namaz ljudi spoznaje. Svakako,

jasno je da je u tom slučaju i njegov lični mesdžid čist.

 Predmet četvrti

O srčanim propisima namaskog vremena

Prvo poglavlje

Znaj da ljudi spoznaje i suzdržanosti, u skladu sa snagom njihove

spoznaje i njihovog stupnja u robovanju Bogu, zahvaljujući njihovim

dugim moljenjima Allahu, hvaljeno bilo Njegovo Ime, obraćaju posebnu

pozornost namaskim vremenima, jer to je vrijeme za obraćanje Istinitom i

sretanje s Njim.

Zaneseni Ljepotom Lijepoga i zaljubljenici ezeleske Dobrote, oni koji

su pili iz vrča Ljubavi i koji su opijeni vinom Nisam li Ja vaš

Gospodar?!, odrekli su se oba svijeta, zatvorili su svoje oči za stvorenja i

vezali su se samo za Prijestolje Ljepote Božije. Za njih huzur stalno traje,

i oni su svakog trena u zikru i osvjedočenju, promišljanju i samokontroli.

Ljudi spoznaje i vrline, oni koji su oplemenili svoju dušu, ne žele ništa

osim obraćati se Bogu i moliti se Njemu. Oni traže samo to da se stalno

obraćaju Bogu. Oni u zikrullahu i obraćanjima Bogu pronalaze svako

dobro, čast i vrlinu. I ako se osvrnu na ovaj svijet, prilaze mu na način

ljudi spoznaje i traže u njemu Istinitog. U svim stvorenjima vide

manifestaciju Božiju: “Zaljubljen sam u cijeli svijet, jer cijeli svijet je od

Njega.”147 Dušom i srcem oni paze na namasko vrijeme, očekujući žudno

vrijeme za molitvu Bogu i spremajući se za trenutke susreta s Istinitim.

Ibadet smatraju druženjem i prisnošću s Apsolutnim Savršenim i njihova

žudnja za ibadetom potječe otuda.

Oni koji vjeruju u gajb i budući svijet, oni koji su privrženi

plemenitosti Istinitog i Veličanstvenog i koji nisu spremni mijenjati

vječne dženetske blagodati i užitke za prolazna ovosvjetska dobra,

također pripremaju svoja srca za namasko vrijeme. Oni žudno i

dobrovoljno ustaju da izvrše Božiju naredbu i iščekuju vrijeme za namaz,

vrijeme za ubiranje plodova blagodati Božije, ne želeći ništa od prolaznih

blagodati. Pošto njihova srca vjeruju u svijet gajba i vječne onosvjetske

užitke, oni cijene svoje vrijeme i ne trate ga uzalud. Takvi su ljudi

Dženneta i njima će pripasti vječne blagodati.

147 Sa’dija
Radujem se svijetu jer svijet je od Njega, Zaljubljen sam u cijeli svijet, jer je cijeli svijet od Njega, Stihovi

Širazija.
 Samo za pobrojane grupe, te i za još neke koji ovdje nisu spomenuti,

ibadet je užitak, i to tim veći što je viši njihov stupanj i položaj. Ova

dužnost njima nipošto ne pada teško. Međutim, mi nesretnici zaokupljeni

našim željama i tlapnjama, zarobljeni u lance svojih strasti i utopljeni u

mračno more materijalnog svijeta, nismo osjetili čak ni miris Ljubavi, niti

smo okusili jedne kapi užitka ljudi spoznaje i vrline, niti smo posjednici

čvrstog i sigurnog vjerovanja. Ibadet držimo teškom dužnošću, a svoje

obraćanje Bogu opterećujemo našim potrebama i htijenjima. Ne

vjerujemo ni u šta osim u ovaj svijet, ispoljavajući životinjsku zavist kad

se o njemu radi, i ne vežemo se ni za šta osim za ovosvjetsku kuću, to

mračno mjesto. Naše srčane oči slijepe su za Ljepotu Veličanstvenog i

uskraćeni smo za ushićenost ljudi spoznaje.

Najbolji među ljudima spoznaje i najčistiji među ljudima Istine, kaže:

“Provodim sa svojim Gospodarom cijelu noć do jutra, a On me hrani i

napija.”148 O Gospodaru, kakve li je noći provodio Muhammed, mir i

blagoslov neka je na nj i njegove, družeći se s Tobom?! Kakva je bila

148 Wasa’il
al-Ši’a, sv. 7, str. 388.
hrana i piće koje si Ti, vlastitim rukama, davao ovom časnom biću, pa

učinio da se on odrekne oba svijeta?! Jer on nam kaže: “Imam trenutaka s

Bogom kakvi nisu pruženi nijednom bliskom meleku i nijednom

poslaniku.” 149 Jesu li to bili ovosvjetski ili onosvjetski trenuci? Hazreti

Musa, mir neka je na nj, koji je govorio s Bogom, osamio se na četrdeset

dana da bi se susreo s Bogom, pa je rečeno: “Mi odredismo da čas

susreta s Musaom bude kad se napuni trideset noći, i dopunismo ih još sa

deset, pa se vrijeme koje je odredio Gospodar njegov ispuni za četrdeset

noći.”150 Ipak, nije to bio susret nalik Muhammedovom niti trenuci poput

onih kakve je on imao. Na mjestu susreta Musau je rečeno: “Izuj obuću

svoju”151, što opet ima svoje tumačenje, no time se ovdje nećemo baviti.

149 ‘Awaliy al-La’ali, sv. 4, str. 7.

150 Al-A'raf, 142.

151 Ta Ha, 12.

 Drugo poglavlje

O obzirnosti spram namaskog vremena

Dragi moj, i ti, u skladu s vlastitim mogućnostima, smatraj namasko

vrijeme blagom i poštuj ga u skladu sa srčanim propisima. Objasni svom

srcu da je osnov vječnog života i vrelo svake duševne vrline i

plemenitosti u bliskosti s Istinitim i obraćanju Njemu. Posebno je namaz

duhovni eliksir pripravljen rukom Allahove Ljepote i Veličanstvenosti.

To je najobuhvatniji i najsavršeniji među svim ibadetima. Zato, obavljaj

ga u njegovo vrijeme, jer tako je najbolje. Pritom odaberi ono najvrlije

vrijeme, jer ono nosi svjetlost kakve nikad drugo nema. Tad smanji

okrenutost svog srca od bilo čega drugog, ili, još bolje, sasvim je prekini.

Time ćeš biti obziran prema namaskom vremenu na način da u vrijeme

namaza, tvoje obaveze koja ti osigurava vječni život, nećeš obavljati

nikakve druge poslove. Svoj namaz ne opterećuj ničim ovosvjetskim, pa

ćeš tako uspjeti rasteretiti i pripraviti svoje srce.

A sad ćemo navesti neke hadise čistih članova Ehli-bejta o ovoj temi,

onoliko koliko je nužno da shvatimo kako su oni doživljavali ovu stvar,

pa možda njihove riječi razbude naša srca iz sna zaborava.

 Neke Poslanikove žene prenose da je Vjerovjesnik, mir i blagoslov

neka je na nj i njegove, razgovarao s njima, pa bi se čim bi nastupilo

namasko vrijeme digao tako da je izgledao kao da ih uopće ne poznaje.152

Prenosi se da bi se hazreti Alija, mir neka je na nj, kad bi nastupilo

vrijeme namaza počeo tresti i grčiti. Upitali su ga: “O Zapovjedniče

vjernika, šta se to dešava s tobom?”, a on je odgovorio: “Nastupilo je

vrijeme za amanet koga je Bog nudio nebesima i Zemlji, pa su se ustegli

da ga ponesu.”153

A Sejjid Ibn Tavus prenosi u Falahus-Sa’ilu da bi hazreti Husein, mir

neka je na nj, dok bi uzimao abdest problijedio i počeo bi se tresti. Upitali

su ga za razlog tome, pa je rekao: “Za očekivati je od onoga ko se nađe

među dvije ruke Vlasnika Arša da ublijedi i zadrhti.”154 Predaja sa istim

sadržajem prenosi se i od imama Hasana, mir njemu. 155

152 Mustadrak al-Wasa’il, pogl.2., hadis 17.

153
Isto, hadisi 5 i 14.
154
Sejjid ibn Tawus: Fallah al-Sa'il, dio o životu i djelu imama Huseina.
155
Bihar al-Anwar, sv.77., str. 346.
 Također, za imama Sedžada, mir neka je na nj, prenosi se da bi

ublijedio u licu dok bi uzimao abdest, pa kad su ga pitali o tome, kazao

je: “Zar ne znate u Čijim se rukama sad nalazim?!”156

Ukoliko i sami dovoljno razmislimo i objasnimo svom zastrtom srcu da

se radi o vremenu koje je Vladar nad vladarima, Apsolutni, učinio

vremenom u kome Mu se njegov slabi i ništavni rob treba obrati i zazvati

Ga, vremenu kad On robu milosrdno dopušta pristup vječnoj sreći,

smatraćemo nastupanje namaskog vremena srećom i milodarom. Shvati li

srce uzvišenost i ozbiljnost tog trenutka, u njemu će se javiti strah i

poniznost. Kako su srca evlija različita i pošto se njihova stanja razlikuju

u pogledu manifestacije Božije milosrdnosti, sile, veličine i samilosti, to

oni katkad s radošću dočekuju namasko vrijeme, a katkad ih obuzme

strah i usplahirenost.

Uglavnom, o ti slabi, srčani propisi vezani za nastupanje namaskog

vremena svode se na to da pripremiš sebe na prisustvo Gospodara ovog i

budućeg svijeta, na obraćanje i razgovor s Istinitim Svevišnjim. Obrati

156
Mustadrak al-Wasa’il, pogl. 2., hadis 35.
pritom pažnju na svoju slabost, niskost i ništavnost, a na Uzvišenost

Svetog i Slavljenog, i sjeti se da su pred Njegovom Veličinom

najodabraniji poslanici i najbliži Mu meleki u strahu i ponizni. Sjeti se,

onda, da ti On, pored sve tvoje slabosti, niskosti i uprljanosti, dopušta da

Mu se obratiš i da te On, pored toga što ti je poslao Knjige i Njegove

poslanike, pozvao i da Mu se ovako obratiš a da ne očekuje od tebe

kakvu korist za Sebe, Svoje poslanike ili meleke. Svakako srce će ovim

polkučiti osjećaj bliskosti s Njim, što opet rezultira nadom i ohrabrenjem.

Pa snagom strahopoštovanja, želje, nade i skrušenosti, pripravi se za

prisustvo, a pripravnost tvoja u osnovi ogleda se u tome da dođeš srca

postiđena i ispunjena poniznosti, slabosti i potpune ovisnosti. I ne smatraj

sebe, nipošto, dostojnim ovog prisustva, kao ni ibadeta i klanjanja. I

imaju na umu da to što ti je dopušteno da budeš od onih koji se Bogu

Uzvišenom klanjaju i obraćaju, isključivo je plod Svemilosti Jedinog i

Svemoćnog. Pa, ako cijelo svoje biće ispuniš tim osjećanjem i sviješću o

svojoj ništavnosti pred Njim i svoje

 Predmet peti

O nekim propisima orijentacije u namazu

Prvo poglavlje

O smislu okretanja ka određenoj strani

Znaj da okretanje ka određenom pravcu pri namazu ima dva aspekta:

Prvi je fizički – dakle, okrenuti se na tačno određenu stranu, e kako se

ne bi okretao bilo kamo.

Drugi je psihološki – a to znači okretanje lica ka Ka’bi, koja je “Majka

gradova” i centar svekolike Zemlje.

Svakako, ta forma ima svoju unutarnjost, a unutarnjost svoju tajnu ili,

bolje kazano, tajne. Posjednici tajni gajba svoj duh nikad ne okreću ka

mnoštvu i svijetu vidljivog, već svoj duh uvijek usmjeravaju ka Jedinom.

Oni svekoliko mnoštvo vide kako se gubi u tajni Jednoće (ahadiyati).

Kad se ova duhovna tajna spusti na srce, Istiniti se manifestira u njemu

kao Najveće Ime, što je stupanj Skupnosti Imena (džam’i asma’i), pri

čemu se mnogost imena utapa i gubi u Najvećem Imenu, pa je srce na

ovom stupnju usmjereno ka Najvećem Imenu. A kad ono izađe iz

unutarnjosti srca i rasprostre se po izvanjskom, materijalnom svijetu,

nestanak (fena’) svega osim Allaha obuhvati sve od zapada do istoka.

No, za salika ka Bogu, onog koji putuje od vanjskog ka unutarnjem i

od očevidnog ka nevidljivom, važna je ova orijentacija ka

blagoslovljenom središtu Zemlje i on mora odvratiti sebe od

orijentiranosti ka bilo kojoj drugoj strani ili oblicima bez smisla, a svoje

srce, središte Božijeg posmatranja, mora odvratiti od različitih ružnih

želja, što i jesu stvarni idoli, i usmjeriti ga ka istinskoj Kibli, Onome Koji

je vrelo blagodati nebesima i Zemlji: “Ja okrećem lice svoje, kao pravi

vjernik, prema Onome Koji je nebesa i Zemlju stvorio.”157, e kako bi

njegovo srce postalo mjestom manifestacije i sjaja Božijih Imena, tako da

tim sjajem budu sprženi svi mali i veliki idoli u njegovom srcu. A

govorenje o ovome nema kraja. Ostavimo se, zato, toga.

157 Al-An’am, 79.

 Drugo poglavlje

O nekim srčanim propisima orijentacije u namazu

Znaj, o putniče ka Bogu, da, nakon što okreneš svoje vanjsko lice od

utjecaja tvarnog svijeta i usredsrediš se na jednu tačku, zatražit ćeš dvije

urođene Bogom ti dane ćudi (fitrat) koje je ruka gajba skrila u tvojoj

prirodi, a Allah je, rukom Njegove Ljepote i Veličanstva, umiješao ih u

tvoju narav (tinat), pa ćeš vidjeti te ćudi u njihovom vanjskom,

dunjalučkom obličju. Jedna od te dvije tvoje naravi jeste netrpeljivost

prema svakom nedostatku i nedostatnom, a druga je ljubav prema

savršenstvu i Savršenom. Ovo dvoje, od kojih je jedno izvorno i

temeljno, a drugo podređeno i drugostepeno, usađeni su u sve pripadnike

ljudskog roda bez izuzetka. Ova narav postoji u svim ljudima, bez obzira

na vjerske, etičke, običajne, geografske, kulturne, civilizacijske ili bilo

koje druge razlike među njima, makar oni toga i ne bili svjesni ili

različito rasuđivali o tome šta je nedostatno a šta savršeno. Naprimjer,

divljak ljudožder smatra savršenim ukoliko uspije savladati nekoga i

pojesti ga; on ubijanje i ljudožderstvo drži savršenim i tome posvećuje

svoj život. Zaljubljenik u ovaj svijet, častoljubac i gramzivac, imetak i

čast smatra savršenstvom i voli to. Ukratko, svako ima neki cilj pred

sobom, a taj svoj cilj, ono čemu teži, smatra savršenstvom, voli to i

prezire sve što nije to. Božiji poslanici i prvaci spoznaje, mir neka je na

sve njih, dolazili su i boravili među nama zato da bi ljude izveli iz

zabludjelosti i očistili svjetlo njihove izvorne naravi od prljavštine

neznanja, odnosno objasnili im šta je zaista savršenstvo i ko je Savršeni, e

kako bi se ljudi odrekli onoga čega ne treba da se drže. Jer samo svjetlo

fitreta najveća je božanska uputa koju svi ljudi bez izuzetka posjeduju.

Ovo približavanje Bogu, dakle namaz, sa svojim propisima poput

okretanja Ka’bi, pružanja ruku i okretanja misli ka toj središnjoj tački, pri

čemu se odričemo svakog drugog usmjerenja, jeste, ustvari, poziv na

buđenje tog zapretanog fitreta, i to je zbilja koju u ovome pronalaze ljudi

spoznaje. No, za nas, one pod velovima, propis se svodi na to da

objasnimo srcu da potpune manifestacije savršenstva nema osim kod

Istinitog, koji je Apsolutno Savršeni. Njegova Sveta Bit jeste Savršenstvo

bez nedostatka, Njegovoj Ljepoti nema mahane, u Njegovom djelu nema

greške – On je Svjetlo u koje ni tračak mraka ne prodire. U bilo čemu

drugom da pronađemo nešto od savršenstva, ljepote, veličine, svjetlosti ili

sreće, sve je to poteklo od svjetla ljepote Svete Biti, a u Njegovoj Bitskoj

Ljepoti niko niti najmanje ne saučestvuje. Zraka Njegovog svjetla

osvijetlila je ovaj svijet, darujući mu život, znanje i snagu, inače bi čitav

svijet bio u mraku nepostojanja i sasvim bi propao. Onaj čije je srce

prosvijetljeno svjetlom spoznaje cijeli svijet, ovaj i onaj, smatra

ništavnim bez svjetla Lijepog i Veličanstvenog. U jednom hadisu,

Poslanik Božiji, mir i blagoslov neka je na nj i njegove, nakon što je čuo

Labidove stihove:

Doista, sve osim Boga je batil

i svako zadovoljstvo je prolazno.

rekao je: “Ovo su najistinitiji stihovi koje je neki Arap izrekao.”158

Nakon što si naučio srce da je lažno sve što je u “domu ozbiljenja”

(svijetu) i da je Bog jedini Savršeni po Njegovoj Svetoj Biti, srce se mora

okrenuti stvarnoj kibli, to jest ljubavi prema Ljepoti Apsolutno Lijepog,

158
'Ilm al-yaqin, sv. 1., str.106.
ne videći u ovom svijetu ništa osim manifestacije Njegove Svete Biti.

Ustvari, sama njegova izvorna priroda (fitret) vodi čovjeka tome da kaže:

“Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome Koji je nebesa i

Zemlja stvorio.”159, što postaje moto čovjekove duše, srca i duhovnog

stanja, jer: “Ja ne volim one koji zalaze.” 160, u prirodi je čovjekovoj.

Pa, o ti siromašni, znaj da je čitav svijet, osim Boga, prolazan, ništavan

i nedostatan. Nijedno stvorenje nema ništa samo po sebi; po svojoj biti

nema nikakve ljepote, svjetla niti snage, već sve što ima, ima po

Istinitom. Kad čovjek to pojasni sebi, začut će u sebi glas vlastite izvorne

prirode kako kaže isto što i gnostik iz Širaza:

Naša svijest ne sadrži ništa osim Prijatelja,

Oba svijeta podaj neprijatelju – nama dosta Prijatelj.

159 Al-An’am, 79.

160 Al-An’am, 76.

 Od hazreti Sadika, mir njemu, prenosi se: «Kada se okreneš Kibli,

zaboravi svijet ovaj i sve što je na njemu, i vascijeli svijet stvoreni. I

očisti srce od svega što te zaokuplja i odvraća tvoju pažnju od Uzvišenog

Allaha. I osmotri tajnom svojom velišanstvo Allahovo; i sjeti se trena kad

ćeš biti u Ruci Njegovoj «na dan kad će se svakome pokazati njegova

djela i kad će svako okrenuti se svome Gospodaru Istinitom.» Pa stani,

zato, pred Njeg, korakom straha i nadanja.161* 160F 16F

Ovo je uputa i zapovijed za nas zastrte velovima, koji ne možemo

neprestance zadržati svoja srčana stanja i očuvati jednodobno motrenje

jedinstva i mnoštva, stvorenog i Jedino Istinitog.

161
Misbah al-šari'ah, pogl. 13.; Mustadrak al-wasa'il, pogl.2., hadis 9.
*
Ovu predaju autor donosi u izvornom, arapskom jeziku, da bi u nastavku donio njen proširen prijevod, odnosno

tumačenje. (nap.prev.)
 TREĆA RASPRAVA

O ODREDBAMA NAMAZA

Prvi dio

O nekim smislovima i propisima ezana i ikameta

Znaj da kad salik ka Allahu začuje ezan, mora oglasiti svome srce, koje

je vladar svih tjelesnih i melekutskih snaga, da je vrijeme da se sve

njegove vojske priberu zarad prisustva Istinitog. Pošto se vrijeme

sastanka s Bogom približi, on ih mora pripremiti, i, ako se radi o

istinskom zaljubljeniku, ne dopustiti da izgubi kontrolu nad njihovim

iznenadnim pokretima. Ukoliko se, pak, radi o jednom od onih zastrtih,

on neće moći pristupiti mjestu susreta prije negoli ozbilji sva pravila i

propise koji se odnose na nj. Znači, moglo bi se uopćeno kazati da je

smisao ezana oglasiti pripremu tjelesnih i melekutskih snaga u saliku za

susret s Bogom i obraćanje Njemu. Njegovi općeniti propisi bili bi

stvaranje svijesti o veličini onog što nastupa, opasnostima i veličini

susreta s Istinitim, a i stvaranje svijesti o vlastitoj slabosti, siromaštvu,

nedostatnosti i nesposobnosti, izuzev ako nas milost Istinitog Svevišnjeg

ne povede i ukloni naše nedostatke.

 Ikamet je već znak za istupanje tjelesnih i melekutskih snaga na

poprište susreta i njihovo konačno pripremanje za susret. Propisi ikameta

bili bi stvoriti u sebi stid, strah i nadu pred Beskonačnom Milošću. Za

ezana i ikameta salik cijelo vrijeme mora svome srcu pojašnjavati

veličinu susreta koji slijedi, predočiti mu vlastitu slabost, nesposobnost i

manjkavost, e kako bi se u srcu javili strah i stid. S druge strane, on će

srce bodriti podsjećanjem na Allahovu sveobuhvatnu milost, e da bi u

njemu stvorio nadu i ushit.

Tako u zaljubljeničkim srcima naposljetku prevlada ushit i privučenost

Bogom, pa ona koracima ljubavi istupe na mjesto susreta. Tokom cijelog

namaza njihova srca zaljubljeno se sjećaju Boga i spominju Ga.

U jednom hadisu hazreti Alija, mir neka je na nj, kaže: “Najbolji među

ljudima je onaj ko čini ibadet, ko je raširio svoja njedra za nj; onaj ko

ibadet dušom voli a tijelom ga čini te se ne upušta ni u šta drugo. Takav

se ne brine hoće li kroz ovaj svijet proći s mukom ili lahko.”162

162 Wasa’il
al-Ši’a, sv. 1, str. 61.
 Nad zastrašenim srcima, pak, prevlada svijest o Božijoj Veličini i njih

obuzme strah od srdžbe Božije, pa se sasvim izgube i obuzme ih strepnja.

Znanje o vlastitoj slabosti i nemoći drži ih daleko od svega što srdi Boga.

Hazreti Musa ibn Džafer, mir neka je na nj, prenosi da je hazreti Alija

rekao i ovo: “Među Božijim robovima ima takvih kojima strah od Njega

lomi srca i priječi ih u govorenju.”163

Uplašenost srca katkad bude prevladana usljed manifestacije Božije

Plemenitosti, a njegova usplahirenost manifestacijom Božije Svemoći,

tako da salik bude odveden u ekstazu. U jednom hadisu prenosi se da je

Božiji Poslanik, mir i blagoslov neka je na nj i njegove, jedva čekao kad

će nastupiti namasko vrijeme, obuzeo bi ga poseban ushit, i često je znao

reći Bilalu, prvom mujezinu u islamu: “Obraduj nas, o Bilale!”164

163 Biharul-Anwar, sv. 75, str. 309.

164
Al Mahdžat al-bajda fi tahyzib al-ahya, sv.1., str.377.
kroz Skupno Jedinstvo (ahadiyyati džam’), čime se izdržljivost srca

stavlja na kušnju.

No, mi zastrti, zabavljeni ovim svijetom, okovani materijalnom

prirodom i vlastitim strastima i željama, uskraćeni smo za sreću

promišljanja božanskog, a naš fitret neće zasjati sve do ezelske zore, tako

da ne možemo pojmiti ova stanja niti govoriti o njima. Zato za nas važe

drugačija pravila i propisi, a prema svojim srcima trebamo se postaviti na

drugačiji način. Ali, obavezni preduvjet za sve jeste da iz svojih srca

iskorijenimo beznađe u Allahovu milost i izgradimo nadu u Njegovu

milosrdnost, jer beznadnost je moćna Iblisova vojska kojom nas napada,

potpomognut svojim slugama među ljudima i džinnima. Ne smijemo

. Katkad
pomisliti da su duhovni stupnjevi o kojima ovdje govorimo nešto što je

se On, pak,
ostvarivo manifestira
samo posebnim kroz Svojui odabranicima
osobama Veličinu i Vlast, a todaje jeono
Božijim, što
za nas

rezultira
to strahom
neostvarivo i dai se
zabrinutošću.
zato trebamoTako
vratitiu svom
nekimgrješnom
hadisimaživotu
čitamo da su
i sasvim

Poslanik
se predatiBožiji i članovi
materijalnoj njegovog
prirodi. čistog
U zabludi Ehli ko
je onaj bejta namaz
ovako ponekad
razmišlja. Ja

obavljali
ne tvrdimvidno
da ne uplašeni i usplahireni.
postoje stupnjevi Bog se
i položaji nekad,
koje moguopet, manifestira
dosegnuti samo

odabrani i savršeni Allahovi robovi, no u spoznaji Boga postoji

beskonačno mnogo duhovnih stupnjeva, a mnogi od njih ostvarivi su

svima nama, pod uvjetom da ne padnemo u beznađe i ne klonemo

snagom, ne budemo li neznalice i ne prepustimo li se vođstvu

šejtanovom.

Dakle, propisi Božije prisutnosti za nas koji još nismo prevazišli

vanjsku osjetilnu razinu i još smo zabavljeni ovim svijetom, jesu da

Božije prisustvo smatramo jednakim prisustvu Najvećeg među vladarima

i Najmoćnijeg, te da to usadimo u svoje srce. Također, srcu moramo

objasniti da su sve veličine, dobra i ljepote koje u svijetu opažamo samo

manifestacije iz svijeta melekutske veličine spuštene na ovaj svijet, dok

je sam melekutski svijet ništavan prema višim svjetovima gajba.

Objasnimo srcu i to da je ovaj svijet mjesto prisutnosti Svetog Istinitog,

jer On je prisutan svuda i svugdje, ali je Njegova prisutnost posebna za

vrijeme namaza koji nam je učinio posebnom blagodati i prilikom za

poseban susret s Njim, Jedinim. Objašnjavamo li ovo uporno srcu, ono će

sprva možda biti nehajno, ali će se postepeno zbližiti s ovim i prihvatiti to

za zbilju. Onda, nakon što ispoštujemo sve formalne propise vezane za

kontakt s Vladarom vladara i ostvarimo sve vanjske preduvjete, to će

imati utjecaja na srce, ono će osjetiti Božiju Veličinu i postepeno će se

ostvariti cilj koji je čovjek postavio pred njega. Takav slučaj je i kad je

riječ o ljubavi prema Bogu, što se postiže istrajnom pobožnošću i

obrazovanjem srca.

Sprva, znači, formalnu božansku milostivost i milosrdnost treba

prijegorno unositi u srce, e kako bi se srce dovelo na stupanj milostivosti

i poimanja viših smislova i kako bi vanjsko moglo ostvariti utjecaj na

unutarnje, pa da onda u “zemlji unutarnjeg” zasja svjetlo Božije ljepote.

Ustane li čovjek da obavi Božiju naredbu i bori li se na Božijem putu,

Svevišnji će ga povesti za ruku i izvesti ga iz tmina tvarnog svijeta i

spasiti ga osvjetljavajući prostore njegovog mračnog srca svjetlom Svoje

Ljepote, pa će ga tako prosvijetljenog uzdići na nebesa duhovnosti: “A

umnogostručićemo nagradu onome ko učini dobro djelo, jer Allah, zaista,

mnogo prašta i blagodaran je.”165

165 A -Šura, 23.

l
 Drugo poglavlje

O nekim pravilima i tajnama tekbira u ezanu i ikametu

Znaj da je ezan najava stupanja vanjskih i unutarnjih snaga duše na

mjesto susreta s Gospodarom radi hvaljenja Njegove Svete Biti u skladu

sa svim Imenima, Svojstvima, djelima i znakovima. Tako namaz je, kako

je već ukazano, potpuno hvaljenje, usporedivo s Velikim Imenom

Božijim koje sublimira sva ostala Imena.

Stoga salik prvo mora da se obrati veličini Svete Biti i predoči je

svojim tjelesnim i melekutskim snagama. Potom mora da se osvrne na

Allahove meleke zadužene za melekutske snage rasprostrte po “zemlji

duše”. Kao treće, obratit će pažnju na egzistente vidljivog i nevidljivog

svijeta, te, kao četvrto, na meleke zadužene za melekut nebesa i zemalja.

Dakle, s četiri tekbira salik oglašava uzvišenost Najvećeg Imena svim

bićima vidljivog i nevidljivog svijeta, a to je istodobno i izražavanje

vlastite slabosti i nemoći da se dostojno slavi Boga te obznana nakane da

se obavi namaz. Sam tekbir jedna je od najprisutnijih stvari pri duhovnom

putovanju i odredba koja se provlači kroz cjelokupan salikov ibadet.

Tekbir je sastavni dio ezana i ikameta, ali se i tokom namaza stalno

ponavlja. Prilikom prelaska iz jednog namaskog stanja u drugo izgovara

se tekbir, čime salikovo srce stalno potvrđuje Veličinu i Slavu Istinitog.

Iz ovoga je sasvim jasno da salik prilikom svakog tekbira mora svoje

srce podsjetiti na vlastitu slabost i Veličinu Istinitog. Moguće je, također,

da svaki od četiri tekbira na početku ezana predstavlja ukaz na određeni

stupanj. Tako bi prvi tekbir značio: On je iznad toga da bi Ga opisali

atributima Njegove Biti. Drugi tekbir značio bi: On je ponad toga da Ga

je moguće opisati atributima Njegovih Svojstava. Treći bi ukazivao: On

je veći nego što kazuju Imena kojima je opisan. Četvrti tekbir značio bi:

On je ponad opisivanja na temelju Njegovih djela. Moglo bi se, znači,

kazati da ova četiri tekbira govore: Allah je veći od svakog opisivanja po

Njegovoj Biti, Imenima, Svojstvima ili djelima.

U jednom podužem hadisu Zapovjednik vjernika, mir neka je na nj,

kaže pored ostalog: “Riječi ‘Allahu ekber’ odriču svako opisivanje Boga.

Mujezin tim riječima kaže: Bog je veći nego što onaj ko Ga opisuje

Njegovim Svojstvima može pojmiti. Opisatelj Ga opisuje u skladu s

vlastitim razumijevanjem, a ne u skladu s onim kakav On zaista jeste, a

Bog je mnogo ponad onog što onaj koji Ga opisuje shvata od Njegovih

Svojstava.”166

Važan propis tekbira jeste da se salik potrudi da kroz skrušenost svoje

srce učini mjestom manifestacije Veličine Istinitog, poričući pritom

veličinu stvorenja. Ne bude li srce reagiralo i shvatalo Veličinu Božiju,

tad se radi o bolesnom srcu koje je šejtan stavio pod svoju kontrolu. Kako

često se dešava da šejtanskim uplivom srce počne veličinu nekog

stvorenja pretpostavljati Veličini Istinitog, a ovim se čovjek svrstava u

red licemjera. Simptom ove bolesti je taj da čovjek zadovoljstvo

stvorenja počne pretpostavljati Božijem zadovoljstvu, pa čini nešto da bi

zadovoljio stvorenje makar se to što čini kosilo s Božijim zadovoljstvom.

Hazreti Džafer Sadiq, mir neka je na nj, u jednoj predaji kaže: “Kad

izgovoriš tekbir, sve što je između Arša i zemlje smatraj sitnim pred

Svevišnjim. Jer, kad neko donese tekbir, a Bog opazi da se njegovo srce

ne slaže s onim što jezik govori, Svevišnji kaže: O lažljivče, pokušavaš li

to Mene prevariti?! Kunem se Svojom Čašću i Veličinom da ću ti uskratiti

166 Biharul-Anwar, sv. 81, str. 131.

tu slast da te spomenem, uskratit ću ti Svoju Bliskost i neću odgovoriti na

tvoje moljenje.”167

Dragi moj, to što su naša jadna srca uskraćena za spominjanje Istinitog

Svevišnjeg, što naše duše ne osjećaju užitak u obraćanju Milostivom i što

smo uskraćeni za bliskost Njemu i manifestiranje Njegove Ljepote i

Veličine u svojim srcima, jeste zato što su naša srca bolesna, pa nas je

obraćenost ovom svijetu i privrženost njemu zastrla tamnim velovima

materijalnog. Sve dok, poput Iblisa, egzistenciju posmatramo kao

nezavisnu činjenicu, nećemo okusiti vino sastanka niti naći užitak u svom

obraćanju Bogu. Sve dok nekom na ovom svijetu pripisujemo stvarnu

veličinu, čast i uzvišenost, sve dok smo okrenuti idolima svoje duše,

vladavina Istinitog i Svevišnjeg neće se manifestirati u našem srcu.

Ukazi na ponešto od onog što smo ovdje rekli sreću se u podužem

hadisu hazreti Sadiqa, mir neka je na nj, u kome se opisuje Poslanikov,

mir i blagoslov neka je na nj i njegove, Miradž: “Allah, Svevišnji i Silni,

spustio je Poslaniku jahalicu od svjetlosti načinjenu od četrdeset vrsta

167 Misbah
al-šari’ah., pogl.13.
svjetla, koja je kružila oko Arša tako da se u nju nije moglo pogledati.

Jedna od njenih boja bila je žuta, i to je razlog zašto je žuto žuto, druga

je crvena, i zato je crveno crveno... Poslanik je sjeo na jahalicu i uzdigao

se na zemaljska nebesa, gdje su se okupili meleki, pali na sedždu i rekli:

‘Slavljen je i Svet naš Gospodar, Gospodar Meleka i Duha! Kako je ovo

svjetlo nalik svjetlu našeg Gospodara!’ A onda Džibril povika: ‘Allahu

ekber! Allahu ekber!’, pa meleki zaćutaše, nebesa se otvoriše i meleki u

grupama počeše prilaziti Poslaniku i selamiti ga...”168

Ovaj časni hadis krije goleme tajne, no nema nade da bismo ih mi

mogli pojmiti. Ono što bismo i mogli kazati izlazi iz okvira naše teme,

kao što je, naprimjer, spuštanje jahalice od svjetlosti, tajna mnogosti

svjetala, kruženje jahalice okolo Arša, zbilja Arša na ovom stupnju, tajna

okupljanja meleka, njihovo činjenje sedžde i hvaljenje Boga, poređenje

svjetla jahalice sa svjetlom Božijim... Sve su to teme koje kriju začudne

tajne i koje zahtijevaju opsežnu raspravu. Ono, pak, što ima veze s našom

temom jeste činjenica da su na riječi tekbira meleki zaćutali i da su se na

168 Ilal al-

‘ šera’ya’, sv. 2, str. 312.
Džibrilov tekbir otvorila zemaljska nebesa, čime je prvi zastor na putu

Poslanikovog Uznesenja bio poderan.

Treće poglavlje

O propisima šehadeta i njegovoj vezi s ezanom i namazom

Znaj da božanstvenost ima više stupnjeva, a oni se, u jednoj općenitoj

podjeli, mogu podijeliti na dva glavna: stupanj božanstvenosti po Biti i

stupanj božanstvenosti po djelu. Ako se božanstvenost ograničava na

Allaha, znači da govorimo o božanstvenosti po Biti i da tekbirom

izražavamo njenu zbilju. Salik pritom treba znati da šehadet jezikom

mora biti praćen šehadetom srca, jer, ako jezik ispovijeda da “nema boga

osim Boga”, a u svom srcu krije neko drugo božanstvo, njegov šehadet

bit će šehadet licemjera.

Stoga on mora, krajnje strogo, svjedočenje o Božijoj božanstvenosti

unijeti u svoje srce i porušiti u Ka’bi svog srca sve velike i male idole

izrađene rukom šejtana i vlastite duše sklone zlu. Dok su u Ka’bi srca

prisutni idoli ljubavi prema ovom svijetu i žudnje za njim, salik neće
moći doseći svoj cilj. Stoga, donošenje šehadeta predstavlja proglas

vlastitim fizičkim i duhovnim snagama da se odreknu svakog idola i

svakog lažnog cilja, e kako bi mogli stupiti u prisustvo Istinitog.

No, ako se šehadet svodi na božanstvenost po djelu, tad bi se on mogao

prevesti kao: Svjedočim da na svijet vidljive egzistencije i svijet gajba

upliva i utjecaja nema niko osim Istinitog Svevišnjeg. Ukoliko, pak,

salikovo srce vjeruje da među egzistentima ipak postoji neki koji utječe

na svijet, tad je njegovo srce bolesno a svjedočenje lažno.

Salik, stoga, zbilju riječi Nema nikog ko utječe na egzistenciju osim

Boga, mora prvo pojmiti putem racionalnih argumenata, a također i

putem božanskog znanja koje je dostavljeno preko Njegovih poslanika.

On se stalno mora sjećati Boga, jer u tome leži svaka salikova sreća: “A

onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na

Sudnjem danu ćemo ga slijepa oživjeti.”169 Nakon što zbilja ovog Božijeg

dara (Kur’ana) i vrela božanske spoznaje bude dokučena razumom i

promišljanjem, tada zikrom i bogobojaznošću ona mora biti unijeta u

169 Ta Ha, 124.

srce. Ovo je tek prva faza iskrenosti u vjerovanju (sidq). Njen znak jeste

uzdanje u Boga i polaganje nada u Nj, a zakretanje od uzdanja u

stvorenja, a rezultat je aktivni tevhid, što je visok stupanj ljudi spoznaje.

Gnostički komentar

Znaj da šehadet ima svoje razine, a na ovim stranicama pokušat ćemo

spomenuti neke.

Prva razina jeste šehadet jezikom. Sasvim je jasno o čemu se ovdje

radi. Ne bude li šehadet jezikom popraćen šehadetom srca, čak i na višim

razinama, takav šehadet neće biti valjan već će se smatrati lažlju i

licemjerstvom, kako se vidi iz nešto ranije citiranog hadisa.170

Druga razina može se nazvati praktičnim šehadetom (šahadati

fi'liyyah), što znači da čovjek svojim postupcima svjedoči svoje

vjerovanje. Naprimjer, svojim načinom života i djelovanja pokazuje da

vjeruje kako je samo Allah Taj Koji utječe na svijet i ono što se u njemu

170 Misbah al-šari'a, pogl.13.

zbiva. Također, on ne polaže svoje nade ni u kog osim u Boga i

zadovoljenje svojih potreba traži od Njeg. Pred drugim Božijim robovima

čuva svoj ponos i odnosi se kao da mu ništa ne treba. Brojni su hadisi koji

govore o ovom svojstvu vjernika, a u jednom koga čitamo u Kafiju kaže

se: “Ponos vjernika jeste njegova neovisnost od ljudi.”171 Šerijat hvali

čovjeka koji se ponaša kao da je dovoljno bogat i ništa mu od ljudi ne

treba, a tražiti od ljudi da ti zadovolje neku potrebu smatra pokuđenim.

Treća razina šehadeta jeste srčani šehadet (šahadah qalbiyah), i on je

ustvari temelj verbalnog i djelatnog šehadeta, jer bez njega ni prethodna

dva nisu istinski ostvarivi. Srčani šehadet postiže se tako što se u srcu

manifestira aktivni tevhid i srce spozna tajnu vlastite unutarnjosti, što ga

onda odvrati od stvorenja i stvorenoga. Većina hadisa koji govore o

odricanju od ovog svijeta, nepolaganju nade u Božije robove i potpunom

uzdanju u Boga aludiraju na ovaj stupanj.

Tako u Kafiju čitamo da je ‘Ali ibn Husein, mir neka je na nj, rekao:

“Vidjeh da je svo dobro sadržano u zakretanju nadanja od onoga što je u

171Usule Kafi, sv.3, str.318.

rukama ljudi. Onome ko ne polaže nadu u ljude i ko sve svoje prepusti

Bogu, Svevišnji će zadovoljiti svaku njegovu potrebu.”172

Četvrta razina šehadeta je esencijalni šehadet (šahadah zatiyah), ali je

ovo šehadet svojstven samo odabranim i savršenim robovima Božijim.

Ljudi spoznaje drže čak da je ovo šehadet koga donosi cjelokupna

egzistencija, na ovaj ili na onaj način. Možda časni ajet: “Allah svjedoči

da nema drugo Boga osim njega, a i meleki i učeni...”173 smjera upravo

na ovu razinu šehadeta, želeći reći da Allah na nivou Skupnog Jedinstva

(ahadiyati džam’) svjedoči Samog Sebe, a na Danu sudnjem ispoljit će se

kao Kompletno Jedinstvo (wahdaniyati tammah). Njegovo Jedinstvo

(ahadiyat) ogleda se prvenstveno u ogledalu mnoštva (džam’), prije

negoli u ogledalu odjeljenosti (tafsil). Iz tog razloga u nastavku ajeta se

možda i kaže “a i meleki i učeni”. No, ovo su već stvari duboke spoznaje

i nećemo ih razmatrati na ovim stranicama.

172 Isto

173 Ali 'Imran, 18.

 Muhammed ibn Mas'ud Al 'Ayyaši u svom tefsiru prenosi od 'Abd al

Samed ibn Bešira: «U prisustvu imama Sadika, mir njemu, povede se

razgovor o početku ezana, da bi on rekao: 'Poslanik je jednom spavao u

sjenci Kabe. Došao je Džibril sa velikom činijom punom džennetske

vode. Probudio je Poslanika i rekao mu da se ogasuli (okupa). Nakon

toga, Božiji poslanik nađe se na jahalici koja je sijala svjetlom u

hiljadama boja. Potom bi uzdignut do Nebeskih kapija. Vidjevši ga,

meleki su pobjegli od nebeskih kapija i uzviknuli: Dva su boga, jedan na

Nebseima i drugi na Zemlji. Džibrl tad na zapovijed Gospodara reče:

Allahu ekber, Allahu ekber. I meleki se vratiše nebeskim kapijama. Prva

kapija se otvori i poslanik uđe, stupivši tako u prostor Drugog neba.

Meleki ponovo pobjegnuše od kapije, a Džibril reče: Ešhedu en la ilahe

illallah, Ešhedu en la ilahe illallah. Meleki se ponovo vratiše, shvativši

da je i Božiji poslanik stvorenje Božije. I vrata se otvoriše, te Poslanik

uđe...'»174

174
Tafsir 'Ayyaši, sv. 1., str.157., komentar sure Bekare
 Postoji i u 'Ilalu predaja sa identičnim značenjem175. Iz ovih predaja

saznajemo kako posvjedočenje Božanstva dovodi do otvaranja Nebeskih

kapija, uklanjanja zastora i okupljanja Božijih meleka.

Četvrto poglavlje

O nekim propisima svjedočenja poslanstva

Znaj da se ovo duhovno putovanje i uzdignuće u vjeri ne može postići

dok su noge slomljene, oči slijepe a srce bez svjetla.176

175
'Ilal al-šeraya', sv.2, str.312.
176
A onaj kome Allah ne da svjetlo neće svjetla ni imati, sura Al Nur, 40.
 Drugi dio

O kijamu (qiyyam),

Prvo poglavlje

Općenito o kijamu

Znaj da ljudi spoznaje kijam (stajanje u namazu) smatraju ukazom na

aktivni tevhid, baš kao što ruku’ drže ukazom na tevhid u Svojstvima a

sedždu alegorijom na tevhid po Biti, no o ova dva potonja govorit ćemo

kad dođe red na njih. Kijam se smatra ukazom na aktivniZato,

tevhid
nazato što
ovome

se i samim položajem
duhovnoom kijama uspinjanja
putu spoznajnog (stajanje) i neophodno
učenjem Kur’ana na kijamu
je osloniti se na

duhovni ukazuje
(qira’at) položaj upućivača puteva spoznaje i svjetla puta upute, one koji
na taj stupanj.

suSama
stigli stajaća
do Blizine Božije
pozicija na ikijamu
koji suukazuje
čvrsto oslonjeni
na to da senaradi
Nj.oIstajanju roba
ako bi neko

Božijeg svoga
korakom pred njegovim
ega pokušaoGospodarom, pri čemu
sam, bez oslanjanja se Božiji
na njihovo stupanji
starateljstvo

zaštitu, njegov bi put

Samoegzistentnog bio put k šejtanu,
manifestira a neEmanaciju
kroz Svetu uspon k Bogu Svevišnjem.
Njegove akcije. Pri

ovoj manifestaciji ispoljava se stupanj Allahove aktivnosti (fa’iliyat), a

sve egzistencije bivaju upijene manifestacijom Akcije i nestaju u

Manifestaciji Veličine. Na ovom stupnju, gnostička odredba za salika

jeste da uvede u svoje srce ovu božansku plemenitost i, koliko god to

može, odrekne se svog jastva, objašnjavajući pritom svom srcu zbilju

Svete Emanacije i uvodeći u nj istinu da je Allah Samoegzistentni i da je

egzistencija svih bića od Njega i po Njemu. Pošto se ta istina učvrsti u

srcu salika, njegovo učenje Kur’ana (qira’at) poteći će jezikom Istinitog,

tako da će i spominjatelj (zakir) i Spominjani (mazkur) biti jedno. Neke

tajne sudbine bit će tad otkrivene gnostikovom srcu, pa će shvatiti smisao

riječi: “Ti si onakav kako si Sebe pohvalio”177 i “Utječem se Tebi od

Tebe”178. Tako će gnostiku biti otkrivene nove razine Puta i dokučit će

neke tajne namaza: “O ljudi, vi ste siromasi i trebate Allaha, a Allah je

nezavisan i hvale dostojan.” 179

No, o tome na koji način se pri kiraetu ukazuje na aktivni tevhid

govorit ćemo u sklopu tumačenja sure Hamd.

177 Dio dove koju je Poslanik učio na sedždi, Misbahush-Shari’ah, sv. 5.

178 Isto, str. 308.

179 Fatir, 15.

 Drugo poglavlje

O propisima kijama

Glavni propis kijama jeste da salik bude svjestan da je u prisustvu

Istinitog, u svijetu Njegovog prisustva, objašnjavajući svom srcu važnost

obraćanja Istinitom Svevišnjem i sve opasnosti koje se u tome mogu kriti.

On će prije nego stupi u namaz pripremiti srce, pojasniti mu veličinu čina

koji slijedi, izazvati u njemu skrušenost, poniznost, sigurnost, strah i

nadu, i držati ga u takvom stanju sve do kraja namaza. Salik će svoje srce

navići da stalno pazi na namaz i pridržava se njegovih odredbi, te da

razmišlja o stanjima i stupnjevima Božijih odabranika i njihovom odnosu

s Bogom. Razmišljat će o duhovnim stanjima čistih Imama Ehli bejta,

mir neka je na njih, pri čemu se neće odveć baviti datumima njihovih

rođenja i preseljenja ili detaljima iz njihovih životopisa, već će istraživati

njihov duhovni i gnostički put i razmišljati o njemu, proučavati na koji

način su oni ispoljavali svoje robovanje Bogu i istraživati njihove

gnostičke stupnjeve na temelju onoga što nam je o njima dostupno.

Nažalost, mi ljudi zaborava, opijeni tvarnim svijetom i bezrazložno

oholi, u svemu što činimo uprljani smo šejtanskim utjecajem i nikako da

se probudimo iz svog dubokog sna. Naše korištenje znanjem i duhovnim

stupnjevima čistih Imama, mir neka je na njih, tako je malo da nije

vrijedno spomena. Mi se bavimo formalnim aspektima njihovih

životopisa, a uopće ne obraćamo pažnju na ono što je bio osnovni cilja

dolaska Božijih poslanika, mir neka je na sve njih, među ljude, pa se za

nas zaista može kazati da “gledamo, a ne vidimo”. Navest ćemo, zato, u

nastavku neke predaje i riječi Božijih odabranika, pa možda od toga bude

neke koristi po srca braće muslimana. Neka je slavljen Allah i neka je

hvala Njemu!

Muhammed ibn Yaqub prenosi da je imam Sadiq, mir neka je na nj,

rekao: “Kad bi Ali ibn Husein, mir neka je na nj, stao na namaz, lice bi
mu promijenilo boju, a kad bi pao na sedždu, nije se dizao sve dok mu se

znoj ne bi počeo slijevati niz čelo.”180

On, mir neka je na nj, također je rekao: “Moj otac je kazivao: Kad bi

Ali ibn Husein stao na namaz, doimao bi se poput grane stabla koju samo

vjetar može pomaći.”181

U Al-’Ilalu Aban ibn Taglib prenosi od Muhammeda ibn Alija ibn

Huseina: “Rekoh Džaferu Sadiqu: ‘Primijetio sam da, kad bi Ali ibn

Husein obavljao namaz, lice bi mu promijenilo boju’, a on mi odgovori:

‘Tako mi Boga, Ali ibn Husein poznavao je Onoga pred Kim stoji na

namazu.’”182

A u hadisu iz Falahus-Sa’ila Sejjid Ali ibn Tavus prenosi: “...a onda

hazreti Sadiq, mir neka je na nj, reče: “Namaz nije potpun osim kod

onoga ko je obavio potpun taharet i sasvim dozrio, pa potpuno poštiva

prava namaza, držeći se daleko od šejtanskog zavođenja i zastranjenja.

180 Furu’ul-Kafi, sv. 3, str. 300.

181 Isto.

182 'Ilal al-šari'a, str. 88.

Takav poznaje Boga i skrušen je pred Njim. On postojano stoji u stanju

između straha i nade, strpljivosti i zabrinutosti; on kao da vidi ono što mu

je obećano i osjeća ono čime mu se prijeti. On slavi Boga svojom dušom,

odabrao je za sebe Njegov put, spušta svoje lice u prašinu pred Njim i ne

dopušta nevoljkosti da prodre u njegovo srce, prekinuo je svaku

naklonost prema svemu osim prema Bogu, obraćen je samo Njemu,

nalazi se u Njegovom prisustvu i od Njega traži pomoć. Obavi li se namaz

ovako, to će biti namaz kakav nam je naređen. To je namaz koji čuva od

šejtana i opačine.”183

Muhammed ibn Yaqub prenosi da je hazreti Zejnul-Abidin, mir neka je

na nj, rekao: “Pravo tvog namaza jeste da znaš da je to stupanje u

prisustvo Milostivog i da znaš da u namazu stojiš pred Bogom. Pošto to

shvatiš, bit ćeš dostojan da staneš na namaz onako kako na namaz staje

slabi rob, potrebit i ustrašen, u strahu od Božije kazne i s nadom u

Njegovu milost, skrušen i ponizan, slaveći Onog pred Kojim stoji krajnje

smireno, dostojanstveno, pokorno, moleći ga srcem i tražeći oslobođenje

183 Fellah al-sa'il, str. 23.

svoje duše ogrezle u grijehe i grijesima upropaštene. Položaj Onog pred

Kojim stoji drži velikim. A nema snage ni moći osim kod Boga.” 184

Božiji Poslanik, mir i blagoslov neka je na nj i njegove, govorio je:

“Služi svog Gospodara kao da Ga vidiš, jer ako ti ne vidiš njega, pa On,

zaista, vidi tebe.”185

A od hazreti Reze, mir neka je na nj, prenosi se: “Kad se digneš da

obaviš namaz, ne obavljaj ga nevoljko, pospano, žurno ili bezobzirno, već

namaz obavi smireno i skrušeno. Budi u namazu ponizan i smjeran. Učini

da budeš u stanju između straha i nade, stalno zabrinut i obuzet

strepnjom. Jer, ti stojiš pred Njim onako kako odbjegli i grješni rob stoji

pred svojim gospodarom, ponizno, peta položenih jedna pored druge,

postojano, ne gledajući lijevo niti desno, znajući da, ako ti ne vidiš Njega,

On, zasigurno, vidi tebe.”186

184 Mostadrak al-wasa'il, ketab al –salat, pogl.2., hadis 3.

185 Bihar al-Anwar, sv.74, str.74.

186 Mustadrak
al-wasa’il, ketab al-salat, pogl.1., hadis 7., str.101.
 A u ‘Uddatud-Da’i on kaže: “Prenosi se da su se hazreti Ibrahimove

udisaji u čežnji za Bogom mogli čuti na milju udaljenosti, pa ga Svevišnji

hvali: Ibrahim je zaista bio dobrodušan, sažaljiv i odan.’187 Dok bi

obavljao namaz, iz grudi bi mu se čuo zvuk poput zvuka vrijućeg lonca.

Isti zvuk čuo bi se i iz grudi našeg Prvaka, Vjerovjesnika Božijeg, mir

neka je na nj, a hazreti Fatima bi se na namazu, u strahu od Boga, znala

zadihati.”188

Ovi hadisi kazuju nam puno više nego šti bi moglo stati na ove

stranice. No, za pametne je dovoljno da razmisle o ovih nekoliko citiranih

hadisa – kako o vanjskoj strani obavljanja namaza, tako i o njegovom

unutarnjem smislu, te srčanim i duhovnim propisima namaza.

Porazmisli, stoga, o duhovnom stanju hazreti Alija ibn Huseina, mir

neka je na nj, o njegovim obraćanjima Bogu i njegovim profinjenim

dovama kojima je Božije robove podučavao duhovnim pravilima ibadeta.

Naravno, ja ne kažem da su ove dove imale samo tu namjenu da pouče

187 Hud, 75.

188 Mostadrak al-wasa'il, ketabe salat, pogl.2, hadis15.

načinu obavljanja ibadeta, jer time ih lišavamo njihovih dubljih smislova,

a to bi bilo iskazivanje neznanja spram stupnja pripadnika Ehli bejta.

Kako god, njihov strah od Boga i poniznost pred Njim bili su veći nego

kod bilo koga drugog, tako da Božiji robovi od njih trebaju učiti kako

obavljati ibadet i kako putovati ka Bogu. Svakako, to ne znači samo

ponavljati jezikom njihove dove, već prevashodno razmišljati o njihovom

smislu i kvaliteti obraćanja Allahu.

Nekoliko korisnih savjeta

Dragi moj, sad kad imaš priliku, kad je u tvojim rukama tvoj kapital –

životni vijek, kad je put ka Allahu otvoren, kapije Milosti raskriljene, kad

ti je tijelo i njegove snage zdravo, a plodna zemlja materijalnog svijeta

pred tobom, nastoj shvatiti kolika je to Allahova blagodat i okoristi se

njome, pa gledaj da dosegneš duhovno savršenstvo i ostvariš svoju

vječnu sreću. Okoristi se svim onim znanjem koje ti nudi nebeska Knjiga

Kur’an Časni čisti Ehli-bejt, mir i neka je na njih, e kako bi razbio tmine

tvarnog svijeta i prosvijetlio se božanskim svjetlom, obasjavajući njime

svoje oči, uši, jezik i druge tjelesne snage i mijenjajući tako ovu tvarnu
zemlju u nebesku zemlju: “...na Dan kad Zemlja bude zamijenjena

drugom zemljom...” 189 Ne bude li tvoja unutarnja zemlja taj dan dočekala

prosvjetljena božanskim svjetlom, naći ćeš se u poniženju i na mukama.

Naše tjelesne i duhovne snage sad su pomračene šejtanskim tminama.

Strah me da, ostanemo li u ovom stanju, ne budemo u totalnim tminama

koje će utrnuti svako svjetlo našeg fitreta. A to je nesreća koja se nikad

neće okončati srećom i mrak u koji nikad ne može prodrijeti svjetlo –

muka kojoj nikad nema olakšanja: “A onaj kome Allah ne da svjetlo,

nikad neće svjetla ni imati.”190 Utječem se Bogu Svevišnjem od šejtanske

napasti i zla vlastite duše.

Uglavnom, cilj ibadeta jeste ostvarenje spoznaje i uvođenje tevhida i

božanskih znanja u srce. Ovaj cilj neostvariv je ukoliko salik ne očisti

svoje srce za ibadet, ne pripremi ga za prijem Zbilje, kloneći se ovog

svijeta koji je veliki trn na putu do istinske ljudskosti. Oni koji ljudima

govore kako se valja držati samo forme ibadeta i tvrde kako ibadet nema

189 Ibrahim, 48.

190 An-Nur, 40.

svoju unutarnjost, te da je Šerijat sveden samo na vanjske propise koji

nemaju unutarnjeg smisla, zaista su šejtani koji se priječe na putu ka

Allahu i brana su na putu do potpune ljudskosti. Bogu Svevišnjem treba

se utjecati od njihovog zla, jer oni pomračuju svjetlo fitreta, spoznaje,

tevhida i vilajeta, zastirući nas velovima neznanja, formalizma i

uobrazilje.
 Treće poglavlje

O tajni nijeta i njegovim propisima

Prvo poglavlje

O zbilji nijeta u ibadetu

Znaj da nijet predstavlja namjeru ili odluku da se nešto učini, a

saglasnost duše s tom odlukom, nakon što je ocijenila korisnost

namjeravanog, također je nužna. Nijet je ustvari psihološko, odnosno

stanje svijesti kojim se odlučuje na neki čin, odnosno znači odluku,

namjeru, potvrdu ili izraženu volju da se nešto učini. Nijet je, znači,

prevashodno voljni čin, a voljni čin ne može biti slučajnost. Također,

takav čin ne mora prethodno do u detalje biti razrađen u svijesti; moguće

je katkad da čovjek samo ima nakanu učiniti nešto, no pritom nema jasnu

predstavu o načinu izvedbe i svim njenim detaljima, no čovjek je

dovoljno motiviran samom namjerom. Voljni, odnosno svjesni činovi

često su upravo takvi.

Uglavnom, ova nakana ili odluka, ono što se u šerijatskoj terminologiji

naziva nijetom, prisutna je u svakom voljnom činu, jer nemoguće je da

neki čin bude voljan ukoliko nije postojala namjera činjenja. Premda
jadni čovjek katkad pomišlja da je nužno morao podleći šejtanskoj

spletki, zato valja okriviti samo vlastiti razum. Umjesto da čovjek cijeni

svoj život i troši ga u dobra djela, čisteći se tako od unutarnje prljavštine,

posveti se stjecanju znanja o tevhidu i Bogu, nečastivi Iblis zavodi ga i

navodi da se posveti zlim stvarima. Šejtanove zamke i prevare su

različite: Jednog navedi da napusti činjenje dobrih djela, a drugog, onog

koga ne uspije na to navesti, odvede u licemjerje ili samoljublje. Ne

uspije li u ovome, šejtan nastoji da pokvari čovjekov ibadet, i to tako što

ga navede da počne omalovažavati tuđi ibadet i potcjenjivati druge ljude.

Ponekad, pak, navede čovjeka da sve svede samo na nijet, što je tek uvod

u djelovanje, ili da pri bogoštovlju svu pažnju usmjeri na način kiraeta ili

slično. U svakom slučaju, šejtan ne želi da se okani čovjeka dok ne uspije

pokvariti njegovo djelo na neki od ovih načina.

Šejtan svoje spletke provodi na beskrajno mnogo načina i ovdje ne

možemo raspravljati o svima njima. Ipak, među njima je možda

najopasnija i najapsurdnija spletka upravo zavođenje preko nijeta. Jer,

ukoliko pokušamo uraditi bilo što, bez obzira kolikom snagom za to

raspolagali, bez nijeta će izvršenje biti nemoguće. Naprimjer, osoba s

nekim duševnim poremećajem ili slabouman čovjek može satima stajati

misleći da klanja, ali to što čini nije namaz. On se pritom osjeća isto kao

da je sjeo za ručak ili pošao na pijacu. I sami često namaz, ono što nas

treba približiti Bogu i osigurati nam svaku sreću, uopće ne doživljavamo

tako i ophodimo se olahko prema njemu. Tako svoj najdragocjeniji

kapital – život, stavljamo u službu šejtana, a svoju pamet, od Boga nam

dato svjetlo upute, podređujemo šejtanskim naredbama.

Abdullah ibn Sinan kaže: “Rekoh hazreti Sadiqu, mir neka je na nj, za

jednog čovjeka koji je stalno uzimao abdest i klanjao namaz, pa zaključih

kako je to pametan čovjek, a Imam reče: ‘Kako može biti pametan kad se

pokorava šejtanu?’. Upitah: ‘Kako se to pokorava šejtanu?’, a on mi

odgovori: ‘Ako ga upitaš šta ga navodi da to čini, odgovorit će ti da ga

navodi šejtan.’”191

191 Usule Kafi, sv.1., str.13.

 Ukratko, koliko god truda i muke ga to stajalo, čovjek šejtanske spletke

mora iskorijeniti iz svog srca, jer to je ono što dijeli čovjeka od dobra i

sreće. Moguće je da čovjek četrdeset godina čini ibadet, čak da taj ibadet

po svojoj formi bude sasvim ispravan, no da se pri tom ne drži njegovih

unutarnjih i srčanih propisa. Još gore je to što takvi često sve što drugi

čine smatraju neispravnim i optužuju ljude kako nisu upućeni u vjeri.

 No, među ljudima je prisutna takva grupa zavedenih koji postupaju

drugačije od onog što je činio Poslanik, članovi Ehli-bejta i svi prvaci i

znalci vjere, pa djela drugih drže ništavnim, a svoja visoko cijene i

smatraju sebe dobrim po vjeru.

Tako , naprimjer, u vezi sa obrednim pranjem abdestom postoji niz

predaja koje govore o načinu na koji ga je obavljao Božiji poslanik. Kako

se navodi, poslanik bi jednom pregršti vode prao lice, zatim desnu i lijevu

ruku, također sa po jednom pregršti vode.192 I postoji opći kosenzus

fakiha imamija 193

192
Vidjeti npr. Furu'i Kafi, sv. 3., str.24.
193
imamija – pripadnik džaferijskog mezheba, duodecimalist
pokornosti šejtanu. U isto vrijeme on drži kako je način na koji postupaju

drugi neispravan.

Drugo poglavlje

Jedan od najbitnijih duhovnih propisa nijeta, ali i svih drugih odredbi

vjere, jeste ihlas ili iskrenost. Njegova zbilja ogleda se u čišćenju svog

djela od toga da je činjeno zbog bilo koga drugog osim Boga i čišćenju

svog srca od okretanja

kako bilo čemu
je to drugom
sasvim osim abdest.
ispravan Bogu, paKur'anski
bilo to drugo
tekst

također ili
vanjsko ukazuje na ovu
unutarnje, činjenicu.
formalno Što se tiče Krajnji
ili intelektualno. drugog stupanj
pranja,ihlasa
neki

jeste odricanje
osporavaju od ispravnost,
njegovu svega, pa čak i od
ali ono ne vlastitog jastva,
šteti abdestu iakoosim Boga.
je i pitanje

njegove pohvaljenosti
Svevišnji diskutabilno.
kaže: “Iskreno Ali,vjere
ispovijedanje trećedug
pranje je novotarija
je Allahu!” 194
i kvari
A bude li

abdest, prema predajama

upliva šejtana a i postojećim
i želja duše fetvama.
u ispovijedanje Pogledaj
vjere, ondaiskrena,
vjera nije postupaka

jadnika
Svevišnjikoji
ne se ne zadovoljava
prihvata vjerovanječak ni nije
koje timeiskreno.
da opere
Oncijelu “A naređeno
kaže:ruku dvadeset

im je da
puta, a se samo mu,
abdest Allahu
bezklanjaju,
ikakve dasumnje,
Mu iskreno,
nije kao pravovjerni,
ispravan. vjeru
Taj jadnik

slabašnoga uma smatra svoj postupak ispravnim, ne znajući da je on znak

194 Az-Zumar, 3.
ispovijedaju.”195 Svevišnji također kaže: “...a onome ko bude želio

nagradu na ovom svijetu – daćemo mu je, ali mu na onom svijetu nema

udjela.”196

I rekao je Božiji Poslanik, mir i blagoslov neka je na nj i njegove:

“Svakom pripada ono što je njegov nijet. Onaj kome je cilj Bog i Njegov

Poslanik, on će iseliti k njima. A onaj kome je cilj ovaj svijet i brak s

nekom ženom, pa iselit će ka onome što želi.”197

A Svevišnji je rekao: “A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i

Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je

sigurna.” 198

Možda upravo ovaj časni ajet najbolje pojašnjava sav smisao ihlasa.

Postoji formalno iseljenje kao mijenjanje mjesta boravka. Ne bude li to

iseljenje iskreno preduzeto radi Boga i Njegovog Poslanika, već zarad

195 Al- Bayyina, 5.

196 Aš-Šura, 20.

197 Mustadrakul-Wasa’il.

198 An-Nisa’, 100.

udovoljavanja vlastitoj duši, to nije iseljenje ka Allahu i Poslaniku. To je

običan formalni fikhski hidžret.

Drugo jeste duhovno iseljenje, unutarnje putovanje poduzeto iz mračne

kuće vlastitog jastva ka Allahu i Njegovom Poslaniku (jer iseljenje ka

Poslaniku jeste istodobno iseljenje ka Allahu).

Znači, smisao ovog časnog ajeta, pretpostavimo li da je naprijed

kazano tačno, bio bi: onome ko poduzme duhovno iseljenje i otisne se na

srčano gnostičko putovanje iz kuće vlastite strasti i jastva pa se zaputi ka

Allahu, nagrada od Boga njemu je sigurna. Međutim, ukoliko salik svoje

putovanje ka Bogu poduzme radi udovoljenja nekoj želji vlastite duše,

makar ta želja bila dosezanje nekog duhovnog položaja ili približavanje

ka Bogu, to se neće smatrati iseljenjem ka Allahu. Ustvari, salik tad još i

nije napustio svoj dom, već putuje unutar vlastitog doma, krećući se s

jedne njegove strane na drugu i iz jednog ugla u drugi.

Dakle, ako se putovanje svodi na razinu vlastite duše i zarad dosezanja

samosavršenstva, to nije putovanje ka Allahu, već prije putovanje “od

duše ka duši”. No, salik, prije nego se istinski zaputi ka Bogu, mora prvo

prevaliti ovaj put. Niko, ustvari, osim savršenih evlija Allahovih, mir
neka je na njih, ne može krenuti na put ka Bogu prije negoli obavi

putovanje ka vlastitom jastvu. Možda časni ajet: “...sigurnost je u njoj sve

dok zora ne svane.”199, ukazuje baš na sigurnost od upliva šejtana i zle

sklonosti duše tokom svih razina putovanja kroz tamnu noć materijalne

prirode, pa su Božiji odabranici zaštićeni od toga baš kao što je u noći

Kadr sigurnost. Drugi, međutim, nisu od toga zaštićeni. Štaviše, svaki je

salik na početku svog Puta izložen šejtanskim utjecajima.

Časni ajet navodi nam Iblisove riječi kojima se obraća Svevišnjem: “E

tako mi dostojanstva Tvoga, sigurno ću ih sve na stranputicu navesti,

osim Tvojih među njima robova iskrenih!” Ihlas Božijih robova na koji se

ovdje smjera nije ihlas u djelovanju, nego stupanj ihlasa koji je ponad

toga. Možda Poslanikov, mir i blagoslov neka je na nj i njegove, hadis u

kome kaže: “Ko četrdeset jutara osvane u iskrenosti prema Allahu, vrelo

mudrosti će iz njegovog srca poteći na njegov jezik.”, smjera na stupanj

objedinjenosti svih razina ihlasa.

199 Al-Qadr, 5.
 No, komentirati ovaj hadis, smisao “vrela mudrosti” i njegovog

dotjecanja od srca ka jeziku nije zadatak ovih stranica i to bi zahtijevalo

zaseban traktat. Risala poznata pod naslovom Tuhfatul Muluk fis-Sayri

wa Suluk, čiji je autor gnostik Božiji Bahrul-Ulum, bavi se uglavnom

komentarom ovog hadisa. Radi se o veoma korisnom traktatu, premda se

u njemu sreću i stanovite nedosljednosti. Neki stoga smatraju da ovaj

velikan, ustvari, i nije autor tog traktata, što je možda i tačno.

Četvrto poglavlje

O nekim razinama ihlasa

Jedna od bitnih razina ihlasa jeste čistota djela – kako praktičnog, tako

i srčanog djela, e kako bi se stvor Božiji odvratio od griješenja i

angažirao svoje srce u traženju Božijeg zadovoljstva. Nasuprot ovoga

stoji djelo počinjeno iz licemjerja – ono što se u fikhskoj terminologiji

naziva riya. Treba znati da je ono što fikh definira kao riya najniži i
najgori oblik licemjerstva, a osoba koja ga čini smatra se najnižom i

najgorom osobom.

Druga razina ihlasa jeste čišćenje djela od ovosvjetskih prolaznih

ciljeva, pa makar se radilo i o djelu koje čovjek čini u ime Boga želeći za

ono što čini neku ovosvjetsku naknadu. Naprimjer, obavljati noćni namaz

očekujući da će mu to uvećati nafaku, obavljati posebni namaz na

početku hidžretskog mjeseca, očekujući da će tako biti zaštićen od

svakog zla tokom tog mjeseca, dijeljenje milostinje u zamjenu za zdravlje

i slično. Štaviše, neka ulema fikha ovu razinu ihlasa smatra uvjetom za

valjanost ibadeta. Svakako, što se tiče zvanične fikhske presude, djela

činjena s ovakvim nijetom su ispravna, no ljudi spoznaje znaju da ovakav

namaz nema nikakvu stvarnu vrijednost.

Treća razina ihlasa jeste očišćenje od želja za Džennetom, hurijama,

džennetskim dvorcima i drugim onosvjetskim blagodatima koje

predstavljaju užitak tjelesne prirode. Takav ibadet smatra se običnim

“ibadetom trgovaca”, te se tako naziva i u nekim predajama. S gledišta

ljudi spoznaje, i ovakav ibadet smatra se djelom koje za cilj ima

ostvarenje neke dobiti, s tim što se nekim djelima traži manja, a nekim

veća korist.

Četvrta razina ihlasa jeste čišćenje od straha od džehenemske kazne i

muka. Nasuprot ovome stoji ibadet činjen iz čiste želje da se robuje

Bogu, onako kako nam je to opisano u nekim predajama. U očima ljudi

srčane spoznaje, ovaj ibadet obavljan iz straha također nema naročitu

vrijednost, jer oni smatraju kako je to dosta slično činjenju ibadeta iz

straha da se čovjeku na ovom svijetu ne desi nešto loše, ili iz želje da se

stekne neko onosvjetsko ili ovosvjetsko dobro, jer ništa od toga nije

ibadet činjen isključivo radi Boga. Napomenimo ponovo da se s gledišta

fikha ovakav ibadet ne smatra neispravnim, no za ljude spoznaje on je

bez prave vrijednosti.

Peta razina ihlasa čišćenje je od djela činjenih s ciljem dosezanja

intelektualne sreće i duhovnog užitka ili pridruženja Bogu bliskim

melekima – kerubinima. Premda se radi o najvišem duhovnom

dostignuću, uzvišenom i izvanrednom cilju, za ljude božanske zbilje ni

ova vrsta htijenja nije čisti ihlas. Premda u nekim dovama članova Ehli-

bejta vidimo da oni od Boga traže ovakav stupanj, mora se znati da taj
stupanj za njih nije ništa neobično, već se radi o stupnju koji oni i inače

uživaju. Za njih su obični čak i stupnjevi viši od ovog. Zato, kad hazreti

Alija kaže: “Kako mogu izdržati odvojenost od tebe?”, to je samo ukaz na

nepojmljivu razinu njegovog duhovnog položaja i položaja onih koji su

nalik njemu.

Općenito, čišćenje spomenuto na dvije posljednje razine ljudi spoznaje

također smatraju nužnim, e kako bi čovjekovo djelovanje bilo sasvim

čisto od bilo kakve želje za ličnom koristi, a tek to je istinski i potpuni

ihlas. Usto, postoje i više razine koje se, ustvari, i ne mogu nazvati

ihlasom, jer se radi o kriterijima stupnja tevhida, no ovdje se ne

namjeravamo time baviti.

A sad, pošto si spoznao koje su to različite razine ihlasa, nastoj da

primijeniš ono što znaš, jer znanje bez primjene bezvrijedno je i poslužit

će samo kao dokaz više protiv njegovog posjednika. Nažalost, mi smo

uskraćeni za božansku spoznaju i duhovne stupnjeve Božijih ljudi i ljudi

srca. Štaviše, među nama ima i onih koji potpuno niječu duhovne

stupnjeve i one koji se trude steći ih drže zalutalima i zabludjelim, a

onoga ko poziva na dosezanje tih stupnjeva optužuju da govori

besmislice i izmišljotine. Teško da će se ovakvi uspjeti osvrnuti na

vlastite mahane i nedostatke i probuditi se iz svojih snova: “Ti, doista, ne

možeš uputiti na pravi put onoga koga ti želiš da uputiš.”200 Koliko god

da ovakvi čitaju ajete i hadise o Božijoj ljubavi i želji za bliskošću s

Bogom, oni ih tumače na svoj način.

Druga grupa su, pak, oni koji ne negiraju duhovne stupnjeve i ne tjeraju

inat ljudima spoznaje, ali sami su zabavljeni ovim svijetom i stjecanjem

njegovih dobara, pa ih je predanost prolaznim užicima spriječila u

stjecanju znanja o duhovnom napretku i njegovom praktičnom

ostvarenju. Takvi su poput bolesnika kojima je poznata dijagnoza njihove

bolesti. Pripadnici prve skupine su, pak, poput bolesnika koji uporno

niječu da su bolesni, mada je to očigledno.

Naredna grupa su ljudi koji nastoje steći znanje i pritom se trude da

stečeno znanje i praktično primijene, no ne uspijevaju, nažalost, da zbilja

i ostvare stupnjeve ljudi spoznaje, a to stoga što su odveć zabavljeni

samom terminologijom i izrekama, tako da su riječi uglavnom ono što

200 Al-Qasas, 56.

posjeduju. Među njima se sreću i oni koji doista poznaju sebe, no umjesto

da pomognu nesrećnicima oko sebe, oni ih bombarduju terminima i

riječima lišenim smisla, pa tako zanimljivim govorenjem i dopadljivom

terminologijom privlače čista srca Božijih robova. Ovo su, ipak, šejtani u

ljudskom obličju koji Božijim robovima ne štete ništa manje od prokletog

Iblisa. Oni, doista, ne poznaju Istinitog onako kako bi trebalo, već klešu

idole i usađuju ih u Ka’bu ljudskih srca. Radi se o bolesnicima koji se

drugima predstavljaju kao liječnici a ustvari prenose na njih različite

bolesti.

Obilježje ove grupe jeste da im je draže upućivati velikaše i

dostojanstvenike nego siromahe i derviše. Većinom su njihovi sljedbenici

ljudi višeg društvenog položaja, a i oni sami uživaju priličan imetak i

ugled. Služe se vrlo prijetvornim riječima i u stanju su one koji su se

predali stjecanju ovozemnih dobara predstaviti kao Božije ljude. No,

njihovi budalasti sljedbenici previđaju evidentne nedostatke svojih

“učitelja”, uživajući u terminologiji kojom se služe i njihovim jezičkim

bravurama.
 Kad već govorimo o ovome, umjesno je navesti jedan hazreti Sadiqov,

mir neka je na nj, hadis koji će nam pomoći da lakše shvatimo o čemu se

ovdje radi: “Postoji među ulemom grupa onih koji vole da stječu znanje,

ali ne vole poučavati druge. Takvi će se naći na prvom katu Džehennema.

Druga grupa su oni koji daju savjet, ali im je mrsko da drugi njih

posavjetuju. Takvi su na drugom katu Džehennema. Naredna grupa su

oni koji svoje znanje pružaju velikodostojnicima i bogatašima, ali ga

uskraćuju slabima i siromašnima. Oni će se naći na trećem

džehenemskom katu. Postoje i oni učenjaci koji se u svom znanju ophode

kao vladari tirani: rasrde se ako im se neko suprotstavi u mišljenju i ne

složi se s njima. Oni su na četvrtom katu Džehennema. Sljedeća grupa su

oni koji preuzimaju stavove jevreja i kršćana i onda to predstavljaju kao

vlastite stavove i vlastito znanje. Oni će se naći na petom katu

Džehennema. Potom slijedi grupa učenjaka koji daju sebi za pravo da

donose fetve i uvijek su spremni ljudima reći: ‘Pitajte mene!’, a mnogo je

toga što ne razumijevaju, a Bog ne voli one koji se prihvataju onoga čega

nisu dostojni – pa će se ova grupa naći na šestom katu Džehennema. I

posljednja grupa su oni koji svoje znanje koriste kao sredstvo za stjecanje

ugleda i položaja. Takvi su na sedmom katu džehennema.”201

Al-Kulayni, Allah bio zadovoljan njime, prenosi u Kafiju, riječi imama

Baqira, mir neka je na nj: “Vatra je stanište onom ko traži znanje zato da

bi se njime hvalio među učenjacima, raspravljao s neznalicama ili

privlačio na sebe pažnju ljudi.”202

Također, on nam prenosi da je imam Sadiq, mir neka je na nj, rekao:

“Kad vidite učenjaka da voli ovaj svijet, optužite ga da ne voli svoju

vjeru, jer svako traži ono što voli.”

A rekao je i: “Bog Svevišnji objavio je Davudu, mir neka je na nj: “Ne

stavljaj između mene i sebe učenjaka koji teži za ovim svijetom, jer on će

te odvest od moje ljubavi. Oni su ti koji pljačkaju Moje robove koji Me

traže. Najmanje što ću takvima uraditi jeste da ću učiniti da izugube

osjećaj slasti u obraćanju Meni.” 203

201 Al-Khisal, sv.2., str.352.

202 Osule Kafi, sv. 1., str.59.

203 Isto
 Dragi moj, svo znanje jeste radi djelovanja; čak i znanje o tevhidu jeste

praktično – bilo srčano ili formalno. Tevhid, gramatički posmatrano,

možemo shvatiti kao aktivnost svođenja mnoštva na jedno.

Peti dio

O još nekim razinama iskrenosti

Jedna od razina iskrenosti (ikhlas) jeste čistota djela od isticanja

zasluge i očekivanja nagrade. Duhovni putnik treba očistiti nutrinu od

spomenutih svojstava. Promatranje vlastite zasluge u djelovanju

predstavlja manjkavost u spoznaji svoga stanja i spoznaji Božijeg Bića,

što je, opet, ogranak nečistog šejtanskog drveta; i sve se u konačnici

vraća na promatranje sebe i svoga djela te razine prizemnoga jastva. Jadni

čovjek, dokle god je u zastoru promatranja vlastitih djelâ, smatrajući sebe

poticajnim faktorom u njihovom izvršavanju, ne može se izliječiti od

ovih bolesti niti može ozbiljiti značenja pročišćenosti i iskrenosti. Dakle,

putnik treba nastojati i truditi se te racionalnim i irfanskim promišljanjem

u srce uliti spoznaju da su sveukupna djela božanske blagodati i uzdarja

koja se manifestiraju preko čovjeka. Kada je ovo jedinstvo djelovanja

našlo svoje mjesto u putnikovom srcu, on djelo ne gleda kao vlastiti čin

te, dakle, ne traži ni zaslugu niti nagradu, smatrajući to velikodušnošću iz

prapočetka.

O ovim božanskim profinjenostima veoma mnogo se govori u

predajama čistih imama, posebice u “Sahifi sedždžadiji” u kojoj je velika

pažnja posvećena pročišćenju čovjeka od materijalnih prohtjeva,

njegovom poimanju duhovnih obzorja razine robovanja i istrajnosti u

služenju Gospodara, kao što se navodi u 32. molitvi: “Tebi pripada

zahvala na velikim blagodatima koja si mi darovao u prapočetku i

zahvalnost za dobročinstva kojim si me nadahnuo.204

Na drugom mjestu se kaže: “Tvoje blagodati su iz prapočetka i Tvoje

dobročinstvo je izraz velikodušnosti.”205

U “Misbah al - šeri’ah” navodi se: “Najniži stepen iskrenosti je taj da

Božiji rob usmjeri svoje snage zarad Njegovog zadovoljstva i da svoja

204 Sah fah

i al- sedjjadiyyah, dova 32.
205 Isto., dova 12.
djela naspram Boga ne smatra vrijednim nagrade, smatrajući to dužnošću

prema svome Stvoritelju.”206

Slijedeća razina iskrenosti jeste čistota djela od zadovoljstva učinjenim

i oslanjanja i vezanosti za njega. Ovo su također bitne značajke

duhovnoga puta koje sprječavaju putnika da se priključi karavanu onih

koji se kreću ka Allahu gurajući ga u mračne okove prohtjeva. Ove

osobine, kao i prethodne, plod su nečistog šejtanskog drveta. To je

samoljublje i egocentričnost naslijeđena od šejtana koji je rekao: “Mene

si od vatre stvorio, a njega od ilovače.”207 Ovakvo poimanje dolazi usljed

čovjekovog nepoznavanja vlastite razine i veličine razine Obožavanog.

Ako bi jadničak uvidio vlastitu manjkavost, slabost, nemoć i ubogost te

spoznao veličinu, veličanstvenost i savršenstvo Boga, nikada ne bi svoje

djelo smatrao velikim niti bi se smatrao poticajnim faktorom za njegovo

izvršavanje. Ovo zadovoljstvo učinjenim i preuveličavanje vlastitog djela

206 Misbah al-Šari‘ah, 76. poglavlje.

207 Al-A’
raf, 12.
izvorom je mnogih moralnih stranputica čija analiza bi nam oduzela

mnogo vremena.

Mnoge uzvišene predaje odnose se na spomenutu temu, a mi ćemo

prenijeti nekoliko od imama Musaa ibn Dža’fera, mir neka je s njim.

Imam je oporučio svome sinu: “Sinak moj, dužnost ti je da se trudiš u

obavljanju ibadeta zarad Boga. I nikada nemoj sebe smatrati čistim od

manjkavosti u ibadetu i pokornosti Njemu, jer se Bog nikada ne može

obožavati onako kako Mu dolikuje.”208

On je, također, rekao: “U izvršavanju svakog posla kojim želiš doći do

Allaha promatraj vlastitu manjkavost jer su svi ljudi, osim onih koje

Allah sačuva neporočnim, manjkavi u poslovima između njih i

Allaha.”209 Od njega se, također, prenosi: “Mnogo dobro ne smatrajte

velikim”. 210 (Pokornosti i služenja Bogu nikada nije dosta). U “Sahifi

sedždžadiji” navodi se predaja vezana za meleke: “Kada neki pogledaju u

208 Usuli Kafi, svezak 3, str. 116, predaja 1.

209 Isto., predaja 4.

210 Isto., str. 394, predaja 2.

Džehennem kako plamti u pravcu grješnika, kažu: Slava Tebi, nismo Te

obožavali onako kako si zaslužio i kako Ti dolikuje.”211

O ti ubogi, kada Plemeniti Poslanik s.a.v.s., koji je najuzvišenije Božije

stvorenje i čije je djelo blistavije i uzvišenije od djela bilo koga drugog,

priznaje slabost i manjkavost i kaže: “Nismo Te spoznali istinskom

spoznajom i nismo Te obožavali onako kako si zaslužio i kako Ti

dolikuje”;212 i kada čisti imami izražavaju manjkavosti i nedostatke pred

predvorjem Uzvišenog, “Od mušice sićušne šta dolazi”.213 Eto, oni su sa

tolikom razinom spoznaje priznavali moguću, eventualnu vlastitu slabost

i božansku veličinu i svemoć. A mi jadnici, uznosimo se usljed neznanja i

mnogobrojnih zastora koji nam zakrivaju istinu, trgujući svojom ličnošću

i svojim djelima. Koliko iskrenosti ima u riječima zapovjednika vjernika,

mir neka je s njim, kada kaže: “Čovjekova zanesenost sobom jedan je od

211 Sahife-ye Sej adiyye , 3. molitva.

j h
212 Mer al-‘uq l, svezak 8, str. 146.
u
213 “Ondje gdje orao krila raširi

Od mušice sićušne šta dolazi.”. Ams l wa Hekam Dahkhod , svezak 2, str. 579.
a a
zavidnika razumu njegovome.”∗ Zar nije nerazumno da nas šejtan

zaslijepi te da ne možemo razlučiti razumom ono što nam je naređeno?

Mi jasno znamo da se naša kao i djela svih običnih ljudi štaviše i Božijih

meleka nikada i ni u kojoj mjeri ne mogu usporediti sa djelima Poslanika

s.a.v.s., i imama, mir neka je s njima, otuda stalno i neprekidno trebamo

priznavati vlastite manjkavosti i nedostatke u odnosu na njih. Ako

uzmemo u obzir ove dvije činjenice, nameće nam se zaključak da nikada

ne trebamo osjećati (samo)zadovoljstvo zbog učinjenog djela; štaviše da i

cijeli jedan ovosvjetski život provedemo u ibadetu i pokornosti trebamo

pognute glave osjećati sram i stid; drugim riječima, ako se šejtan ustali u

našem srcu i ovlada našim razumom i osjetilima mi nećemo polučiti

nikakve rezultate svojim djelima.

Onaj velikan Alija ibn Husejn, najponizniji rob Božiji, čiji jedan udarac

u danu “Hendeka” je vrijedniji od cjelokupnih ‘ibadeta džinova i ljudi214,

uprkos svim svojim ‘ibadetima priznaje vlastitu slabost i manjkavost čak

∗ “Staza rječitosti”, prijevod Rusmir Mahmutćehajić, Mehmedalija Hadžić, Zagreb, 1994., str. 250.

214 Bihar al-Anwar, svezak 39, str. 2.

više nego mi (Poslanik s.a.v.s. – op. prev.). Eto tako Božiji poslanik, koji

nas sve vodi i upućuje ka predvorju Uzvišenog, manifestira svoje

služenje Bogu. On koji se zaodjenuo ogrtačem posljednjeg poslanstva; on

koji zatvara krug savršenstva spoznaje i jedinstva; on koji je deset godina

odlazio u pećinu Hira i toliko ‘ibadetio da su mu noge otjecale te mu je

Uzvišeni poslao ajete “Ta-ha”, “Ne objavljujemo Kur’an da se mučiš”215,

uprkos svemu priznaje manjkavost i slabost.

Sejjid ibn Tavus, neka Allah posveti njegovu tajnu, navodi predaju od

hazreti Alije koju ćemo, uprkos tome što je nešto duža, u cjelini navesti

jer predočava neka od stanja duha ovog velikana. On, posvetila se

njegova tajna, prenosi da je hazreti Zehra rekla: “Zajedno sa Alijom ibn

Husejnom ušla sam kod ‘Abdulmelika ibn Mervana. Kada je njegov

pogled pao na Alijino čelo na kojem se vidio trag od činjenja sedžde

rekao je: “O Ebu Muhammede, tragovi truda i napora (u ibadetu) vidljivi

su na tebi. Bog ti je odranije odredio dobro. Tvoja rodbinska veza sa

Poslanikom s.a.v.s., je bliska i čvrsta i ti među članovima porodice i

215T 1-2.
a Ha,
svojim savremenicima uživaš veliki ugled i poštovanje. Tvoje vrline,

znanje, vjera, bogobojaznost nisu date nikome iz tvoje loze ni u

prošlosti, a niti sada osim dalekih prethodnika. Takvim biranim riječima

je Abdulmelik ibn Mervan hvalio hazreti Aliju. Ovaj mu je uzvratio: ‘Sve

ono što si govorio o vrlini i uputi Božijoj, slava Njemu, kako se čovjek

može zahvaliti na tim blagodatima? Božiji Poslanik bi stajao na namazu

sve dok mu noge ne bi otekle, a u danima posta usta bi mu se spekla od

žeđi. Govorili su mu: ‘O Božiji Poslaniče, zar ti Bog nije oprostio sve

prošle i buduće grijehe? (aluzija na ajet: ...da bi ti Allah ranije i kasnije

krivice oprostio / Kur’an, 48: 2). Odgovarao bi: ‘A zar ja ne trebam biti

zahvalan Božiji rob.’’ Hvala Bogu na blagodatima kojima nas je obasuo

i poučio nas da se njima koristimo. Njemu pripada zahvala i na ovom i na

drugom svijetu. Tako mi Boga, kada bi moje tijelo isjekli na komade i

zjenice oka iščupali ne bih li makar zahvalio na jednom djeliću od jedne

desetine Njegovih blagodati koje se prebrojati ne mogu, niti se i na jednoj

od njih mogu zahvaliti svi oni što zahvalu Mu iskazuju, ne bih mogao
osim da Bog moje stanje vidi takvim da sam i noću i danju, i tajno i javno

obuzet jedino zahvalom i zikrom Njemu...”216

Zadovoljit ćemo se ovim pojašnjenjem i nećemo se upuštati u analizu

ostalih razina iskrenosti (exlas) kako se naš govor ne bi oduljio niti

izazvao umor kod čitaoca.

216 Behr al-Anwr, svezak 46, str. 57.

 Šesti dio

O nekim duhovnim propisima učenja Kur’ana

Znaj da u bitne propise učenja Božije knjige, one koji važe i za

gnostika i za puk i svima donose korist, spada ta’azim. Pod tim se

podrazumijeva svjesnost o veličini, važnosti, ljepoti i blagodarnosti

Knjige Božije. Iako se u punom smislu ne mogu shvatiti niti dočarati

pobrojani kvaliteti Kur’ana, jer veličina svake stvari zavisi od toga koliko

smo zbilja kadri pojmiti tu veličinu, moramo makar znati da samo Allah

Svevišnji potpuno poznaje zbilju Kur’ana, njegovu uzvišenost prije nego

je spušten u tvarni svijet. Ovakva znanja ne mogu se steći kroz zvanične

znanosti, ne mogu niti preko gnostičkih znanosti, pa čak ni otkrovenjem

iz gajba, već samo potpunim i izravnim božanskim otkrovenjem, kao što

je to bio slučaj s Poslanikom Božijim, mir i blagoslov neka je na nj i

njegove, koji je to stekao u bliskosti qaba qawsayn (koliko je dva luka) i

čak na razini još veće prisnosti – aw adna (ili bliže). Nama običnim

ljudima ovo je neostvarivo, osim ako se ne radi o čistim Allahovim

evlijama koji su posredstvom duhovnih svjetala došli na Poslanikov

duhovni stupanj i otkrovenjske spoznaje primaju izravno od njega. Tako

se zbilja Kur’ana, istom onom svjetlošću i savršenstvom koji su se

manifestirali u Poslanikovom srcu, reflektira na njihova srca, a da se tu ne

radi o Objavi. Onaj ko je u stanju podnijeti takav Kur’an bio je potpuni

Allahov wali hazreti ‘Ali, mir neka je na nj, a drugi ne mogu dokučiti

takvu zbilju Kur’ana.

Kao što znaš, nemoguće je pojmiti svu veličinu Kur’ana, no shvatiti i

dio veličine i uzvišenosti objavljene Knjige koja je dostupna svim

ljudima donosi mnoge koristi.

Znaj, o dragi, da veličina svakog govora ili knjige počiva na veličini

onog ko je riječi izrekao ili knjigu napisao. A ovo je Knjiga Apsolutno

Velikog, Onog Čija Veličina obuhvata svijet materije i svijet melekuta,

vidljivi i nevidljivi svijet - ustvari, sve je to samo manifestacija Njega.

Nikom nije moguće da vidi potpunu manifestaciju Božije Veličine, pa se

On manifestira kroz hiljade pokrivki i vela, kao što je u hadisu kazano:

“Bog ima sedamdeset hiljada zastora od tmine i svjetlosti. Ako bi se ti

zastori uklonili, bilo bi sprženo sve osim Njega.”217 Za ljude spoznaje,

217 Biharul Anwar, sv. 55, str. 45.

ova Knjiga Svevišnjeg vrelo je sve Esencije, Atributa i Djela Božijeg,

odnosno potpuna manifestacija Njegove Veličine i Ljepote, dok s ostalim

nebeskim Knjigama nije takav slučaj.

Njena veličina izražava se preko njenih sadržaja, tema i ciljeva, a oni

su takvi da bi samo malčice osvijetlili neke aspekte. Ukazat ćemo ovdje

na to tek ovlaš i sasvim uopćeno.

Znaj, zato, da je ova Časna Knjiga, kako to i sama o sebi kaže, Knjiga

upute i Pravog puta ljudima, odgojitelj duše, lijek za bolesti srca i svjetlo

na putu ka Bogu.

Uglavnom, Svevišnji je ovu Časnu Knjigu, iz Svoje sveobuhvatne

Milosti prema robovima, spustio s mjesta Njegove bliskosti na ovaj

mračni svijet tvarne prirode u formi slova i riječi, e kako bi očistio

zatočenike ove mračne tamnice dunjaluka i oslobodio one okovane u

lance svojih želja i tlapnji, pa ih iz slabosti, niskosti i životinjskog statusa

uzdigao do snage, potpunosti i istinske ljudskosti, želeći ih od

podređenosti šejtanu dovesti do melekskih visina, i još dalje – do

bliskosti Njemu. Stoga je ova Knjiga poziv u Istinu i sreću, i ona nam

objašnjava kako to ostvariti. Ona općenito kazuje o svemu što se tiče

našeg puta ka Bogu i o onome što saliku može na njegovom Putu biti od

pomoći. Jedan od njenih glavnih ciljeva jeste poziv da se spozna Boga, a

ona nam znanje o Njemu nudi kroz aspekte njegovog Jedinstva, Biti,

Imena i Svojstava, o čemu smo dosad, sažetije ili opširnije, već ponešto

kazali.

Treba znati i to da je u Božijoj Knjizi svo ovo znanje koje smo

spomenuli postavljeno tako da se svaki sloj ljudi može okoristiti njime u

skladu s vlastitom sposobnošću poimanja. Znamo, uostalom, da ajete o

tevhidu, posebno one o aktivnom tevhidu, egzoterijski orijentirana ulema

poima i tumači skoro potpuno suprotno negoli to čine ljudi spoznaje i

ezoterijski orijentirana ulema. Ovaj pisac oba tumačenja smatra

ispravnim na njihovim razinama, jer Kur’an je lijek za ljudske

unutarnjosti i svakome liječi ono što ga boli. Tako časni ajeti poput: “On

je Prvi i Posljednji, Vidljivi i Nevidljivi”218, ili "Allah je svjetlost nebesa i

Zemlje”219, ili "On je Bog i na nebu i na Zemlji”220, ili "On je s vama gdje

218 Al-Hadid, 3.

219 An-Nur, 35.

god bili”221, ili "Kuda god se okrenete, pa – tamo je Allahova strana”222,

odnose se na Jedinstvo u Djelu, dok se, recimo, posljednji ajeti sure Al-

Hašr odnose na Jedinstvo u Svojstvima. Ajeti, pak, poput: “I nisi ti bacio,

kad si bacio, nego je Allah bacio”223, ili: "Ono što je na nebesima i ono

što je na Zemlji hvali Allaha”224, opet kazuju o tevhidu u Djelu. Neki od

navedenih ajeta izravno, a neki neizravno, nose gnostičke konotacije.

Ipak, oni liječe srca i jednih i drugih – i egzoterijske (zakirske) i

ezoterijske (batinske) uleme. U Kafiju čitamo hadis u kome se kaže da

početni ajeti sure Al-Hadid i časna sura Ihlas jesu objavljeni za najdublje

umove posljednjeg vremena (ahiri zaman), ali se i sljedbenici izvanjskog

značenja njima mogu izvanredno okoristiti. Ovo, uostalom, i jeste jedna

od mudžiza Časnog Kur’ana.

220 Az-Zuhruf, 84.

221 Al-Hadid, 4.

222 Al-Baqara, 115.

223 Al-Anfal, 17.

224 Al-Gumu’a, 1.
 Također, ono što je cilj Časne Knjige jeste pozvati na čišćenje duša i

ljudske unutarnjosti od nečistote ovoga svijeta i ukazati na put do sreće,

odnosno način putovanja ka Bogu. Ova tema se, opet, dijeli na dva važna

ogranka: jedan je bogobojaznost sa svim njenim razinama, a drugo je

iman sa svim njegovim razinama.

Na Božijim listovima srećemo također pripovijesti o poslanicima,

evlijama i mudracima, načinima na koje ih je Istiniti odgajao i metodama

njihovog upućivanja ljudi. U ovim su pripovijestima nebrojene koristi i

mnoge pouke. Razum ostaje zbunjen pred mnogošću božanskih znanja,

pouka i odgojnih metoda koje ove pripovijesti nude. Za onoga ko ima

pameti dovoljna je pripovijest o stvaranju hazreti Adema, mir neka je na

nj, naređenju melekima da mu se poklone, njegovom znanju o Imenima

ili hazreti Ademovom srazu s Iblisom, pa da ostane zapanjen. Premda

Kur’an sadrži priče o hazreti Ademu, Musau, Ibrahimu i drugim Božijim

poslanicima, mir neka je na njih, on nije knjiga o historiji već Knjiga o

putu ka Bogu, o božanskoj spoznaji, tevhidu i mudroslovlju. Neke se

stvari u njoj ponavljaju kako bi se ostavilo većeg efekta na duše i srca

izvukla pouku.
 S obzirom da je Kur’an knjiga za pouku i uputu svim ljudima, a ljudi

su po svom duhovnom i srčanom stanju, svom moralu i sposobnosti

razumijevanja različiti, sve ih nije moguće pozivati na isti način. Mnogo

je duša koje nisu spremne savjet, pouku i naredbu izravno prihvatiti, pa ih

treba zainteresirati na način koji je za njih odgovarajući. Mnogo je, opet, i

onih koje naročito ne zanimaju pripovijesti iz prošlosti već ih zanima

sama suština stvari. Jasno, prema ove dvije grupe ne može se jednako

ophoditi. Postoje srca koja bolje reagiraju na prijetnje i zastrašivanja i

srca kojima više leže obećanja o nagradi i užitku. Kur’an je namijenjen

svim ljudima sa svim njihovim različitostima i jasno je da u njemu

nailazimo na ponavljanja. Ponavljanje bitnih stvari i smislova dio je

retoričkog umijeća, a ponavljanjem se postiže mnogo veći utjecaj na

duše.

Na svijetlim stranicama Kur’ana srećemo i kazivanja o stanju

nevjernika, neznabožaca i onih koji se suprotstavljaju Istini i Božijim

poslanicima, mir neka je na sve njih. Kazuje nam se konačnici i opisuje

nam se njihova propast, poput stradanja Faraona, Nemruda, družine slona

i ostalih nevjernika i tvrdoglavaca, a u tome se, u svakoj pripovijesti

ponaosob, krije savjet i pouka za one koji shvataju. Zatim, u kur’anske

teme spadaju i kazivanja o prokletom Iblisu. Posebna tema bila bi

kazivanja o životu našeg Poslanika, mir i blagoslov neka je na nj i

njegove, načinima njegove i borbe njegovih ashaba protiv mnogoboštva i

metodama pozivanja na Pravi put.

Naredna posebna tema Kur’ana jeste izlaganje vanjštine šerijatskih

propisa i Allahovog Sunneta, što je u Knjizi svjetla Božijeg općenito

pojašnjeno. U Knjizi su navedeni temeljni principi namaza, zekata,

hadždža, posta, džihada, braka, nasljeđivanja itd., ukazano je na pravila i

granice između dopuštenog i nedopuštenog, i to je ona vanjska strana

šerijatskih propisa. S obzirom na to da se radi o propisima koji vrijede za

sve ljude, izloženi su tako da su svima razumljivi.

Također važna tema kojom se Kur’an bavi jeste smrt, proživljenje i

stanje ljudi nakon smrti, onosvjetsko kažnjavanje i patnje ili užici i

nagrade. Pritom se govori o stanju i stupnjevima koje će na onom svijetu

uživati ljudi spoznaje, bogobojazni, oni koji su se na Allahovom putu

trudili i činili Mu ibadet, ali i o stanju nevjernika, licemjera, ljudi odanih

razvratu i mnogobožaca. Naročito je istaknuto ono u čemu leži

onosvjetska korist za obične ljude, i to je uvijek jasno istaknuto, dok je

ono što se tiče posebnih grupa obično spomenuto u alegorijama. Tako su

jednoj grupi namjenjeni kur’anski ajeti poput: “A i malo naklonosti

Allahove veće je od svega toga.”225, a drugoj ajeti kao što je: “Uistinu, oni

će toga Dana od milosti Gospodara svoga zaklonjeni biti.” Svakako, u

ajetima koji se tiču proživljenja spomenute su mnoge tajne koje je

nemoguće spoznati izuzev gnostičkim prosvjetljenjem.

A sad, nakon što si saznao ponešto o sadržajima Božijih stranica,

postoji jedna važna stvar koju moraš imati na umu, jer time će ti biti

otvoreni putevi korištenja Božijom knjigom i njenog uvođenja u srce.

Naime, radi se o tome da Božiju knjigu moraš smatrati knjigom za

izučavanje i istraživanje, odnosno da sebe smatraš obaveznim da je

izučavaš. Pod izučavanjem ovdje ne mislimo na korištenje Kur’anom

kako bi se učio arapskoj gramatici ili sintaksi, vještini govora i izlaganja,

ili da bi se posredstvom nje informirao o nekim događajima iz prošlosti.

225
 To što je stupanj naše okorištenosti Kur’anom veoma nizak jeste

upravo zato što mu ne pristupamo istraživački i izučavateljski. Ustvari,

Kur’an najčešće učimo mehanički, želeći na taj način steći sevab. Istina

da Kur’an trebamo učiti ispravno i tačno, osiguravajući i na taj način

nagradu, ali moramo i zastati nad svakim ajetom i porazmisliti nad njim.

No, ne činimo tako i zato nam se dešava da čitavih četrdeset godina

učimo u Kur’anu, ali ne primijećuje se da od toga imamo neke koristi

izuzev sevaba od samog učenja. Čak i kad proučavamo Kur’an i

razmišljamo o njemu, bavimo se uglavnom pitanjima poput kur’anske

leksike, kur’anskih mudžiza, povoda objave ajeta i nekih razilaženja

među mufesirima, što su, ipak, stvari koje nisu temeljne i koje nas,

štaviše, udaljavaju od Kur’ana i sjećanja na Boga. Čak su i najveći

mufesiri tretirali uglavnom ovakva pitanja i ljudima nudili odgovore na

njih.

Lično smatram da do sada nije napisan tefsir Božije knjige. Općenito

uzevši, tefsir bi značio pojašnjavanje smislova Božije knjige, odnosno

ciljeva Onog Koji ju je objavio. Ova Časna knjiga koja je, kako sam

Svevišnji kaže, knjiga upute i pouke i svjetlo na putu dosezanja stvarne

ljudskosti, zahtijeva od njenog komentatora da iz svake njene

pripovijesti, ustvari svakog ajeta, izvede ono što je izravna uputa u svijet

gajba i potpora na Putu do svekolike sreće i spoznaje, te to objasni onom

ko izučava Kur’an. Mufesir je istinski mufesir onda kad nam pojašnjava

“smislove i ciljeve” Objave, a ne “uzroke” objave pojedinih kur’anskih

ajeta. Koliko li je samo znanja, tajni i dubokih smislova u samoj

pripovijesti o hazreti Ademu i Havi, njihovom nasjedanju na Iblisovu

varku i prognanstvu na Zemlju, koliko je tu samo pouke za nas što se tiče

nedostataka naše duše, šejtanske ćudi i ljudskog položaja.

Kako god, Božija knjiga je knjiga spoznaje, etike, poziva, sreće i

savršenstva. Stoga i tefsir mora biti knjiga gnoze i etike, mora i sam biti

knjiga koja poziva i upućuje na Istinu. Mufesir koji zaboravi na to ili ne

pridaje tome važnost zaboravlja, ustvari, na sam smisao i cilj objave

Kur’ana. Greška je to koja već stoljećima sprječava ovaj narod da se na

ispravan način koristi Časnim Kur’anom i zbog koje su vrata upute

uglavnom zatvorena. Osvrnemo li se na sam Kur’an, vidjet ćemo da on za

sebe kaže: “Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima
onima koji se budu Allaha bojali.”226 Kur’an sebe, dakle, naziva Knjigom

upute. U jednoj od kraćih kur’anskih sura kaže se: “A mi smo Kur’an

učinili dostupnim za pouku – pa ima li ikoga ko bi pouku primio.”227 I

kaže: “A tebi objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što im se

objavljuje, i da bi oni razmislili.”228 I također: “Knjiga koju ti

objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i

da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili.”229 I mnogo je još

sličnih ajeta, ali njihovo navođenje oduzelo bi nam previše prostora.

Napomenimo da nam namjera nipošto nije bila kritizirati naše

mufesire, jer svi oni uložili su ogromne napore i beskonačan trud kako bi

rastumačili neke aspekte Kur’ana. Željeli smo samo ukazati na to da bi

226 Al-Baqara, 2.

227 Al-Qamar, 15.

227 An-Nahl, 44.

227 Sad, 29.

mufesiri morali nastojati da ljudima pojasne gnostičke i etičke aspekte

Kur’ana, da se pozabave vezom između stvorenja i Stvoritelja i načinima

ostvarenja bliskosti s Istinitim.

 Treće poglavlje

Sada kada je pojašnjena uzvišenost Božije knjige u svim njenim

aspektima i objelodanjeni načini korištenja njenog sadržaja, nužno je,

zarad svih onih koji će se njome baviti, ukazati na još neke bitne značajke

koje će doprinijeti boljem upoznavanju Božije knjige. Riječ je o

uklanjanju zapreka u njenom korištenju koje ćemo mi označiti kao

“zastore” (hojob) između čitaoca i Kur’ana. Tih zastora ima veoma

mnogo, a mi ćemo ukazati na neka.

Jedna od velikih zapreka jeste zastor oholosti i uznositosti, kada se

čovjek zbog posjedovanja ovih osobina zadovolji onim što zna smatrajući

da mu ne treba dalje usavršavanje. To je izvanredni primjer Iblisovog

djelovanja koji stalno čovjeku predočava umišljeno savršenstvo

zadovoljavajući ga postojećim znanjem i zaklanjajući mu sve ono što je

van njegovog domena. Primjerice, poznavaoci nauke o tedžvidu

zadovoljavaju se ovom naučnom disciplinom koja, po njihovom

mišljenju, ima brojne aspekte, zanemarujući tako druge nauke. Oni učače

Kur’ana oblikuju po vlastitom nahođenju uskraćujući im istinsko

razumijevanje i korištenje svijetlom Božijom knjigom. Pisci se, također,

zadovoljavaju izvanjskim značenjima i sve kur’anske teme predočavaju

upravo tako. Mufessiri se Kur’anom bave po već ustaljenom metodu:

različitim načinima njegovog učenja, raznovrsnošću stilskih izraza,

vremenom, mjestom i povodom objave sura, brojem ajeta, slova i slično

tome. Znanstvenici se zadovoljavaju samo ispitivanjem uzroka, načinima

dokazivanja i argumentacije i sličnim temama. Čak i filozofi, teozofi i

‘arifi upadaju u zamku tumačenja fraza i izraza, sadržaja i slično. Osoba

koja se želi okoristiti Kur’anom treba pocijepati sve ove zastore i sa

druge strane njih promatrati Kur’an i ne treba se zaustaviti ni pred jednim

od ovih zastora kako ne bi zaostala za karavanom onih koji putuju ka

Bogu te ostala uskraćena za uzvišenig božanski poziv. U samom Kur’anu

nailazimo na naredbe nezaustavljanja pred jednom određenom razinom ili

ne zadovoljavanja postignutim stepenom. U kur’anskim pripovijestima

veoma mnogo se ukazuje upravo na ovaj aspekt. Musa Kelim, a.s., nije se

zadovoljio visokom razinom poslanstva niti se zaustavio u stjecanju

znanja. Kada je sreo savršenu osobu u liku hazreti Hidra sa skromnošću i

poniznošću je rekao: “Mogu li da te pratim, ali da me poučiš onome čemu

si ti ispravno poučen?”230 Stavio se Hidru u službu kako bi zadobio

znanje koje će mu koristiti. Ibrahim, a.s., nije se zadovoljio visokim

stupnjem vjerovanja i posebnim znanjem darovanim poslanicima, te je

zamolio: “Gospodaru moj, pokaži mi kako umrle oživljuješ!”231 Srčanim

vjerovanjem tražio je uzdizanje na razinu smirenosti (etmnn) koja se

postiže osvjedočenjem. Visoka li je duhovna razina posljednjeg Božijeg

Poslanika kome Uzvišeni Bog, uprkos tome, naređuje: “I reci:

‘Gospodaru moj, Ti znanje moje proširi!’”232 Sve ove naredbe koje sadrži

Božija knjiga, sve poslaničke pripovijesti su samo zato da nas probude iz

dubokog sna, neznanja i nemara.

Jedna druga zapreka koja ometa ispravno poimanje Kur’ana jeste

zastor neispravnog mišljenja te slijeđenja pogrešnih pravaca i pravnih

škola. Ona se javlja većinom kao rezultat slijepog slijeđenja i oponašanja.

230 Qur’an, 18: 66.

231 Isto, 2: 260.

231 Isto, 20: 114.

To je hidžab koji nam posebno zakriva kur’ansku spoznaju. Primjerice,

ako se u našem srcu učvrsti pogrešno uvjerenje kao posljedica onoga što

smo čuli od oca ili majke, ili od nekog neznalice sa minbera, onda ono

postaje zastor između nas i ispravnog značenja uzvišenog božanskog

ajeta. I ako bi se susreli sa hiljadu ajeta ili predaja koje su u suprotnosti sa

našim uvjerenjem, mi bismo samo formalno obratili pažnju na njih ili ih,

čak, ne bismo razumjeli. O ovoj temi postoji jako mnogo primjera, ali ja

ću se uzdržati od njihovog navođenja jer znam da moje riječi ne bi ništa

značile u raskrivanju ovog zastora, ali ću se ipak osvrnuti na jedan od

njih. Uprkos svim ajetima koji su objavljeni o viđenju Boga i spoznaji

Njega i svim predajama o tome, te aluzijama i ukazivanjima na ovu temu

koje nalazimo u molitvama čistih imama, među običnim pukom rašireno

je mišljenje da je, uopće uzev, put spoznaje Boga veoma ograničen te da

se uopće ne treba baviti promišljanjem o Božijem biću i osvjedočenju

Njegove ljepote. Veoma je žalosno da su teolozi jedan aspekt spoznaje

za koji se može reći da predstavlja vrhunac poslanstva i konačni traženi

cilj Božijih prijatelja, evlija, na takav način ograničili običnom puku da,

čak, i govor o tome predstavlja nevjerovanje i heretizam. Oni su spoznaju

poslanika i evlija o Božijem biću i Njegovim svojstvima izjednačili sa

spoznajom običnog puka te se, čak, usuđuju da kažu: “Taj i taj ima jedno

dobro prosto uvjerenje (na razini običnog puka), kamo sreće da i mi

možemo vjerovati kao obični, prosti svijet.” Ovakve izjave su tačne jer

ovaj jadničak, sa ovakvim tvrdnjama, izgubio je razinu vjerovanja

običnog puka i spoznaje namijenjene duhovnoj eliti smatra pogrešnim.

Tražiti ovako nešto upravo je ono što su tražili nevjernici, na što

upozorava ajet: “...a nevjernik uzviknuti: ‘Da sam, bogdo, zemlja

ostao!’”233

Ako bismo htjeli podrobno citirati sve ajete i predaje vezane za viđenje

Boga kako bi se objelodanilo ovo pogrešno i neispravno uvjerenje nastalo

usljed neznanja i uznositosti, bila bi nam neophodna jedna posebna

knjiga; posebno ako bismo htjeli razotkriti spoznaju koja je čovjeku

ostala skrivena iza ovog neprozirnog Iblisovog zastora. Ovo se može

smatrati jednim od najvećih zastora koji čovjeka odvaja od Kur’ana i

233 Qur’an, 78: 40.

vodi ka njegovom izbjegavanju, o čemu govori naredni ajet: “Poslanik je

rekao: ‘Gospodaru moj, narod moj ovaj Kur’an

izbjegava!’”234Izbjegavanje Kur’ana ima nebrojeno mnogo razina i nivoa

od kojih neke, moguće je, karakteriziraju i nas. Da li mi, kada ove

božanske listove, primjerice, ukoričimo i izložimo na prodaju ili kada

Kur’an poljubimo u vrijeme njegova učenja i njime dodirnemo oči, i sami

ne pribjegavamo njegovom izbjegavanju?

Da li smo i kada bi većinu svog života potrošili na tedžvid ili jezičko-

stilske aspekte Kur’ana, izašli iz okvira izbjegavanja ove uzvišene

Knjige? Jesmo li, ako i vladamo različitim mekamima učenja Kur’ana,

pronašli spas od njegovog izbjegavanja i riječi plemenitog Poslanika,

s.a.v.s.? Ej, kamo sreće da je tako! Kur’an je Božija knjiga i samim tim u

njoj se očituje božanski aspekt; Kur’an je povezujuće uže između

Stvoritelja i stvorenja; njegovim izučavanjem treba se pronaći duhovna

spona i veza iz svijeta skrivenosti između Božijih robova i njihovog

234 Qur’an, 25: 30.

Odgajatelja; na Kur’anu trebaju počivati teološke i ostale znanosti. Božiji

Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Zaista postoje tri vrste nauke: jasan ajet,

pravična (vjerska) dužnost i utvrđen sunnet”.235

Uzvišeni Kur’an sadrži ove tri nauke. Ako smo Kur’anom obuhvatili

sve njih, mi nismo od onih koji izbjegavaju Božiju knjigu. Ako smo

prihvatili kur’anski poziv te uzeli pouku iz pripovijesti o poslanicima

koje su izvor spoznaje, savjeta i mudrosti; ako smo uzeli pouku iz

uzvišenih Božijih riječi te savjeta poslanika i mudraca koji se spominju u

Kur’anu, onda mi ne izbjegavamo Kur’an; u suprotnom, ako promatramo

samo vanjsku formu Kur’ana, to su Iblisove varke od kojih trebamo

zatražiti utočište kod Uzvišenog Boga.

Slijedeći zastor koji nas sprječava da se okoristimo ovim svjetlosnim

stranicama jeste uvjerenje da osim onoga što su napisali komentatori

Kur’ana niko drugi nema pravo njegovog tumačenja. Ovim se

kontempliranje i promišljanje o uzvišenim ajetima pogrešno predstavlja

kao tumačenje po vlastitom mišljenju koje je zabranjeno. Ovakvo

235 Osul-e Kafi, svezak 1, str. 37, predaja 1

pogrešno mišljenje dovodi do potpunog izbjegavanja Kur’ana. Treba reći

da korištenje Kur’ana u cilju pojašnjavanja moralnih ili ‘irfanskih

principa nema nikakve veze sa komentarom eda bi bilo tumačenje po

vlastitom mišljenju. Primjerice, ako neko želi proniknuti u bit susreta

hazreti Musaa sa Hidrom i njihova razgovora te pojmiti stanje Musaovo,

a.s., koji je uprkos uzvišenoj razini poslanstva, želeći zadobiti znanje

kojeg nije imao, svoju potrebu iznio Hidru riječima: “Mogu li da te

pratim, ali da me poučiš onome čemu si ti ispravno poučen?”236; te

okoristiti se Hidrovim odgovorom i isprikama Musaovim te se poučiti

kodeksu ponašanja karakterističnom za onoga koji kreće na duhovno

putovanje, da li to ima bilo kakve veze sa komentarom Kur’ana ili

tumačenjem po vlastitom mišljenju? U velikom broju slučajeva Kur’an se

koristi upravo u ovom kontekstu. Ili, ako neko ajet: “Tebe, Allaha,

Gospodara svjetova, hvalimo”237 iskoristi za pojašnjenje jedinstva

djelovanja i kaže da svako savršenstvo i ljepota, svaka veličanstvenost i

236 Qur’an, 18: 66.

237 Qur’an, 1: 1.
dostojanstvenost koje postoji na svijetu potječe od Boga Uzvišenog i da

niti jedno stvorenje nema ništa u svom posjedu te, stoga, sva zahvala i

hvala pripada samo i jedino Njemu Koji nema sudruga, kakve veze to

ima sa tumačenjem koje bi se moglo nazvati tumačenje po vlastitom

mišljenju.

Još jedna zapreka koja nas sprječava u istinskom razumijevanju

Kur’ana i korištenju njegovih saznanja i pouka jeste zastor griješenja i

moralne zaprljanosti nastao nepokornošću spram uzvišene svete razine

Gospodara svjetova, čime srcu postaje zakrivena spoznaja istinske zbilje.

Treba znati da za svaki ispravan ili hrđav čin u nadosjetilnom svijetu

postoji odgovarajući arhetip; tako u nadosjetilnom svijetu duše postoji

arhetip posredstvom kojeg se u nutrini očituje svijet duše ili svjetlost koja

čisti i osvjetljava srce; u ovom slučaju duša blista poput uglačanog

ogledala u kojem se mogu reflektirati očitovanja iz svijeta skrivenosti te

pojave istinske zbilje; ili je, pak, nadosjetilni svijet duše zatamnjen i

zaprljan; u tom slučaju srce je kao zahrđalo ogledalo u kojem se ne mogu

reflektirati božanske spoznaje niti očitovati skrivena zbilja. I pošto takvo

srce malo-pomalo potpada pod vlast Iblisa i njegovog carstva, sluh, vid i
ostali potencijali također se nađu pod njegovom komandom i postaju

zaprljani. Tako sluh uopće ne čuje Božije poruke; oči nikako ne vide

uzvišene ajete ostajući slijepe za tragove Božijeg stvaranja oko sebe; srce

nema udjela u vjeri ostajući uskraćeno za promišljanje o ajetima, o

božanskim imenima i atributima, kao što kazuje i slijedeći ajet: “...oni

pameti imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju a njima ne vide, oni

uši imaju, a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori...” 238 Takve osobe

na svijet gledaju pogledom životinja koje su lišene sposobnosti

razmišljanja; njihova srca su poput srca životinjskih koja su uskraćena za

promišljanje i kontemplaciju; štaviše, kada gledaju ajete ili slušaju

uzvišene kur’anske poruke, to još više uvećava njihovo neznanje i

uznositost. Dakle, oni su niži i zabludjeliji od životinja.

Slijedeća zapreka koja predstavlja veliki zastor između nas i kur’anskih

spoznaja jeste ljubav spram ovoga svijeta koja dovodi do toga da srce svu

svoju energiju usmjerava u tom pravcu te u potpunosti postaje obuzeto

238 Qur’an, 7: 179.

njime. Srce zbog ove ljubavi potpuno zaboravlja na Boga. I što više

postaje obuzeto ovim svijetom, zastor koji ga dijeli od Kur’ana postaje

sve gušći i neprozirniji. Katkad se dogodi da ljubav za ovaj svijet, ugled,

čast i položaj, toliko ovladavaju srcem da oni u njemu sasvim utrnu

primordijalnu božansku svjetlost, čime se pred čovjekom zatvaraju kapije

istinske sreće. Možda su katanci o kojima govori naredni ajet: “Kako oni

ne razmisle o Kur’anu, ili su im na srcima katanci!”239upravo katanci

ovosvjetskih vezanosti. Zato onaj ko želi da se okoristi kur’anskim

spoznajama i poukama treba očistiti srce od ovih zaprljanosti te odstraniti

iz srca prljavštinu srčanih grijeha, a to je upravo obuzetost drugim mimo

Boga, jer onaj ko nije duhovno pročišćen ne može biti povjerenikom

kur’anskih tajni. Rekao je Uzvišeni:

“On je, zaista, Kur’an plemeniti

u Knjizi brižljivo čuvanoj –

dodirnuti ga smiju samo oni koji su čisti.”240

239 Qur’an, 47: 24.

240 Qur’an, 56: 77-79.

 Kao što je u pojavnom svijetu sa aspekta Šerijata zabranjeno onome ko

nije čist da dodirne knjigu – Kur’an, tako su njene spoznaje, naučavanja,

njen ezoterijski aspekt i skrivene tajne nedostupne i zabranjene onome

čije srce je zaprljano ovosvjetskim stegama. Rekao je Uzvišeni: “Ova

Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se

budu Allaha bojali...”241 Onaj ko nije bogobojazan i ko ne vjeruje lišen je

svjetlosti kur’anske u onoj mjeri u kojoj je ona darovana običnom puku;

on je također lišen i ostalih spoznajnih razina Kur’ana namijenjenih

Božijim odabranicima i duhovnoj eliti u skladu sa njihovim stepenom

bogobojaznosti. Podrobnije pojašnjenje i daljnje citiranje ajeta o ovoj

temi oduzelo bi nam dosta prostora. Ali ćemo, ipak, ovaj dio završiti

navođenjem ajeta koji će biti dovoljan onima budnoga duha ukoliko ih on

potakne na razmišljanje. Rekao je Plemeniti i Uzvišeni Bog:

“A od Allaha vam dolazi svjetlost i knjiga jasna kojom Allah upućuje

na puteve spasa one koji nastoje da steknu zadovoljstvo Njegovo i izvodi

241 Qur’an, 2: 2.
ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na pravi put im ukazuje.”242 Ajet

sadrži veoma mnogo karakteristika za čije tumačenje je potrebna jedna

posebna poslanica te ćemo ostati na ovome.

Važan duhovni propis učenja Kur’ana jeste prisutnost srca. To je,

uostalom, propis koji važi za svaki ibadet i u ovom traktatu smo to često

isticali.

Drugi bitan duhovni propis jeste promišljanje (tefekur). Promišljanje bi

značilo tragati za smislom i ciljem svakog proučenog ajeta. Pošto je cilj

Kur’ana, kako to on sam naglašava, uputa na Put spasa i izbavljenja iz

svih ovih tmina koje nas zastiru, čovjek nad kur’anskim ajetima mora

razmišljati o razinama upute na Put spasa na koje dotični ajet ukazuje i

načinima kako da sačuva zdravlje svoje duše i srca. Cilj Kur’ana i jeste

povratiti nam to izgubljeno zdravlje, a na nama je da promišljanjem

dokučimo koje metode nam Božija knjiga nudi u tom smislu. Zdrave

ljudske snage podrazumijevaju otklon od šejtanskog utjecaja. Što naše

duhovno zdravlje bude na višoj razini, to će se u nama jače manifestirati

242 Qur’an, 5: 15-16.

Božije svjetlo. Probijemo li se kroz sve razine mraka, od kojih je prva

mrak tvarnog svijeta a posljednja tmina okrenutosti mnoštvu, u našem

srce će se manifestirati apsolutno svjetlo i čovjek će biti upućen na put

istinske ljudskosti, a to je u ovom slučaju put samoga Gospodara: “Doista

je moj Gospodar na Putu pravom.”243 Časni Kur’an upućuje na

razmišljanje i hvali ga. Svevišnji kaže: “A tebi objavljujemo Kur’an da bi

objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili.”244 On je

doista velika pohvala razmišljanja. Dakle, konačni smisao objave nebeske

Knjige je da bi ljudi razmislili. U drugom ajetu kaže se: “...zato kazuj

događaje da bi oni razmislili.”245 Mnogo je ovakvih i sličnih ajeta, kao i

hadisa, koji hvale razmišljanje. Prenosi se da je Poslanik Božiji, mir i

blagoslov neka je na nj i njegove, pošto je objavljen ajet: “U stvaranju

nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom

243 Hud, 56.

244 An-Nahl, 44.

245 Al-A’raf, 176.

obdarene.”246, rekao: "Teško onom ko ovo prouči a ne razmisli o

tome.”247

Ovdje je bitno da čovjek shvati kakvo se to razmišljanje od njega traži.

Inače, nema sumnje da je Kur’anom i predajama razmišljanje pohvaljeno.

Najbolja definicija tog pohvaljenog razmišljanja je ona koju nudi Hadže

Abdullah Ensari: Razmišljanje je potraga za basiretom (srčanim vidom),

kako bi se stiglo do cilja.248 Cilj je, naravno, konačna potpunost, odnosno

apsolutna sreća.

Naredni bitan duhovni propis učenja Kur’ana jeste tatbiq

(uspoređivanje). To znači da čovjek, pošto pročita neki kur’anski ajet,

porazmisli o pročitanom, a onda to uporedi s vlastitim stanjem, uoči

vlastite nedostatke i potrudi se da ih ukloni. Naprimjer, nakon što iz

pripovijesti o hazreti Ademu, mir neka je na nj, shvati šta je bio razlog da

je Iblis nakon toliko mnogo ibadeta prognan iz bliskosti Božije, očisti

246Ali ‘Imran, 190.

247 Nuruth-Thaqalayn, sv. 1, str. 350.

248 Manazilus-Sa’irin.
sebe od istog tog nedostatka. Jer bliskost Božija zahtijeva čistotu.

Posjedujući šejtansku narav ne može se krenuti ka Istinitom. Okoristi se,

zato, časnim ajetom koji objašnjava da je glavni razlog zašto Iblis nije

htio učiniti sedždu pred hazreti Ademom, mir neka je na nj, oholost i

samoljublje: “Ja sam bolji od njega; mene si od vatre stvorio, a njega od

ilovače.”249 Ta samozaljubljenost i samoveličanje dalje vode u

svojeglavost i zaokretanje od Božijih naredbi, a to je razlog protjerivanja

iz bliskosti Božije. Otkako znamo za sebe, mi šejtana zovemo prokletim i

izopačenim, a sami razvijamo u sebi njegovu ćud i njegove osobine.

Uopće nam ne pada na pamet da je onaj ko u sebi posjeduje osobine zbog

kojih je Iblis udaljen od Boga i sam daleko od Njega. Nisu te ružne

osobine svojstvene samo šejtanu – one ni nama ne dopuštaju da kročimo

ka Istinitom. Tako, možda, izgovarajući proletstvo na Iblisa mi

proklinjemo i sami sebe.

249 Al-A’raf, 12.

 Razmislimo još malo o ovoj kur’anskoj pripovijesti i pokušajmo

dokučiti po čemu je to Adem bio toliko izvanredan i šta je to što ga čini

boljim od meleka Božijih, kako bismo pokušali ukrasiti sebe istim

osobinama. Vidimo da je taj razlog bilo “znanje Imena”, kako to i ajet

kaže: “I pouči On Adema svim imenima.”250 Najviša razina tog znanja

jeste dosezanje do stupnja ozbiljenja Imena Božijih. O tome nam govori

časni hadis: “Doista je Allahovih devedeset i devet Imena, pa ko ih bude

znao ući će u Džennet.” 251 Dosezanje do zbilje Imena jeste ono što

čovjeka uvodi u Džennet.

Strogošću prema vlastitom srcu čovjek može postati manifestacija

Božijih Imena i najveći znak Božiji. O tome govori hadis: “Duh vjernika

bliži je Bogu nego sunčeva zraka Suncu.” 252

U vjerodostojnoj predaji rečeno je: “Moj rob Mi se približava

neobaveznim djleima sve dok ga Ja ne zavolim. A kad ga zavolim,

250 Al-Baqara, 31.

251 Biharul-Anwar, sv. 4, str. 186.

252 Isto, sv.67., str.347.

postajem uho kojim on sluša, oko kojim gleda, jezik kojim govori i ruka

kojom djeluje.”253 Općenito, onaj ko se želi okoristiti Kur’anom i uzeti

pouku iz njega mora svaki njegov ajet porediti sa vlastitim stanjem, kako

bi njegovo korištenje Božijom knjigom bilo potpuno. Tako se, naprimjer,

u časnom ajetu sure Al-Anfal kaže: “Pravi vjernici su samo oni čija se

srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove

kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga

oslanjaju.”254 Salik mora ispitati postoje li u njemu tri spomenuta

svojstva: ispuni li se njegovo srce strahom na spomen Allaha, vjeruje li

čvrsto u riječi Svevišnjeg i uvećavaju li one vjeru u njegovom srcu, te

oslanja li se samo na Gospodara? Želi li znati plaši li se doista Allaha,

neka se osvrne na svoja djela. Čovjek koji se istinski plaši Boga zna da je

On sveprisutan, pa u Njegovom prisustvu neće činiti ništa čime Svevišnji

253 Usulul-Kafi, sv. 3, str. 242.

215 Al-Anfal, 2.
nije zadovoljan. Ako Božije riječi doista učvršćuju salikovo vjerovanje,

onda će to biti očevidno i u djelima koja on čini. Nemoguće je da srce

bude prosvijetljeno Božijim svjetlom a da to nema utjecaja na jezik, oko,

uho i djelo. Čovjekova prosvijetljenost vidljiva je iz njegove unutarnjosti

i vanjštine. Takav je na putu sreće, a svoju svjetlost prenosi i na druge,

upućujući ih Putem pravim. Također, onaj ko se istinski uzda u Boga i

svojim siromaštvom i potrebitošću uklanja se kod Istinitog neće očekivati

da njegove probleme riješe slaba i siromašna stvorenja kakav je i sam.

Dužnost salika na Allahovom putu jeste da se drži Kur’ana, da njega

uzme za kriterij vlastite ispravnosti ili neispravnosti i da sve procjenjuje

na temelju Knjige Božije. Tako će dobrim smatrati ono što je u skladu s

Knjigom Božijom, a odbaciti ono što nije u skladu s njom. Ćud Božijeg

Poslanika, mir i blagoslov neka je na nj i njegove, bila je Kur’an, pa salik

Kur’an mora učiniti vlastitom ćudi, smatrajući lošim svako ono svojstvo

kod sebe koje nije u skladu s Kur’anom. Potrudit će se, znači, da svoja

djela i svoja duhovna stanja prosuđuje na osnovu Kur’ana, da u svom

životu ozbilji Kur’an i učini ga svojom unutarnjošću.

 I na kraju, navedimo neke predaje kojima ćemo zaključiti naprijed

kazano i izvući korist za sebe. U Kafiju se, tako, prenosi da je imam

Baqir, mir neka je na nj, rekao: “O Sa’de, izučavajte Kur’an. Jer Kur’an

će se na Danu sudnjem pojaviti u najljepšem obliku.” Imam Sadiq, mir

neka je na nj, govorio je: “Kad Svevišnji okupi sve ljude, prve i

posljednje, Kur’an će doći među njih u liku čovjeka neviđene ljepote.”255

Mnogo je hadisa sličnog sadržaja i kroz njih nam ljudi spoznaje govore

da će sve stvari s ovog svijeta imati svoje posebne ahiretske oblike.

U Kafiju nailazimo na hazreti Baqirov, mir neka je na nj, hadis:

“Poslanik Božiji rekao je: ‘Ja, Knjiga Allahova i moj Ehli-bejt bit ćemo

prvi koji će izaći pred Svemogućeg i Silnog, a onda će biti izveden moj

ummet, pa ću ih upitati: Šta ste učinili s Knjigom Božijom i mojim Ehli

bejtom?’” 256

255 Usul Kafi, sv. 4, str. 394.

i
255 Isto, sv. 4, str. 400.
 U jednom hadisu Bog Svevišnji obraća se Kur’anu: “Tako mi Moje

Časti, Veličine i Moga položaja, počastti ću onoga ko tebe počasti i

prezret ću onoga ko tebe prezre.”257 Valja imati na umu da, ukoliko u

djelo ne provedemo kur’anske pouke i propise, na Danu sudnjem nećemo

pred Poslanikom, mir i blagoslov neka je na nj i njegove, imati nikakve

isprike. Može li biti goreg omalovažavanja od toga da omalovažimo

Kur’an, njegov poziv i upute?! Poštovati Kur’an ne znači samo ukazivati

čast knjizi među koricama, već postupati u skladu s onim što on naučava.

Ne bude li tako, naše formalno iskazivanje počasti Kur’anu bit će neka

vrsta ismijavanja s Knjigom Božijom.

257 Isto, hadis 14.

 Šesto poglavlje

O nekim duhovnim propisima učenja Kur’ana

na namazu

Znaj da učenje Kur’ana na namazu ima svoja pravila i razine, pa ćemo

se u ovom traktatu, makar i šturo, osvrnuti na njih.

Prvi stupanj učenja Kur’ana na namazu je onaj kad učač ne obraća

pažnju ni na šta osim na tedžvid, melodičnost svog učenja i ispravan

izgovor glasova i riječi kako bi time ispunio svoju obavezu obavljanja

namaza. Takav, dakle, namaz doživljava kao tešku i mučnu obavezu, a

njegovo srce i unutarnjost ne sudjeluju u obavljanju namaza. Ovdje se

uopće ne može govoriti o stvarnom ibadetu, a pohvalno je jedino to što

dotična osoba ipak ne zapostavlja namaz, pa postoji nada da će ga stići

milost iz nevidljivog svijeta i da će mu i na takav namaz biti odgovoreno

dobrom i blagodatima. Često se dešava da ovakvi na namazu uče

kur’anske ajete dok im je srce potpuno zabavljeno ovim svijetom. Takvi

su formalno na namazu, a ustvari su prisutni u materijalnom svijetu i još

predani ovosvjetskim brigama. No, zna se desiti da i oni uključe srce u

razmišljanje o ispravnosti same forme namaza, tako, dakle, da na

formalnu valjanost namaza paze jezikom i srcem, pa je tad njihov namaz,

ipak, prihvatljiv.

Naredna grupa su oni koji su svoj namaz digli za razinu više, pa namaz

drže načinom spominjanja Istinitog, a učenje Kur’ana na namazu shvataju

kao slavljenje i hvaljenje Boga. I u okviru ove grupe postoje različite

podgrupe, no rasprava o tome bila bi preopsežna. Možda sljedeći kudsi

hadis aludira upravo na ovu skupinu: “Podijelio sam namaz između Sebe

i svog roba. Pa kad moj rob kaže: ‘Bismillahir-rahmanir-rahim!’, Ja

kažem: ‘Moj rob Me se sjeća.’ A kad rob kaže: ‘Elhamdulillah.’, Ja

kažem: ‘Moj rob Me hvali.’”258Pošto je namaz, kako ukazuje ovaj hadis,

podijeljen između Boga i roba, rob Božiji mora ispoštovati Božije pravo

u namazu, držati se propisa bogoslužja, kako bi Gospodar bio zadovoljan

258 Al-Mahajjatul-Bayda, str. 388.

njime i smilovao mu se. Uostalom, kazano je: “...i ispunite zavjet koji ste

Mi dali – Ispuniću i Ja svoj koji sam vama dao, i samo se Mene bojte!”259

Bog Svevišnji ustanovio je četiri postulata bogoštovlja:

Prvi jeste “sjećanje” (tezekkur), što se postiže kroz riječi Bismillahir-

rahmanir-rahim. Salik pritom svu pažnju usmjerava na ono što

sadržavaju ova imena Božija. On navikava svoje srce da i u najsitnijem

dijeliću stvorenog traži i pronalazi Boga, nastojeći probuditi svoje znanje

Imena, koje je zapretano u njegovom fitretu, dakle u samoj njegovoj biti,

težeći da se u njemu manifestira Veliko Ime Božije, što je u skladu s

riječima Svevišnjeg: “I pouči Adema Imenima svim.”260 Ovaj stupanj

ostvaruje se kroz osamljivanje s Istinitim, intenzivno spominjanje Njega i

razmišljanje o Njegovim djelima, sve dok se u srcu roba ne manifestira

Istiniti.

259 Al-Baqara, 40.

260 Al-Baqara, 31.

 Ovo je jedan od stupnjeva iščeznuća (fena’) u božanskom, i to je nešto

što niko ne može poreći osim onih koji su vojnici Iblisovi, a srca takvih,

da nas Bog od toga sačuva, po svojoj prirodi zaziru od svakog

spominjanja Allahovog imena. Oči njihovih srca gledaju samo u ovaj

svijet i njegove prolazne užitke.

Drugi postulat bogoštovlja jeste “hvaljenje” (tahmid), što se ozbiljuje

kroz klanjačevo učenje Elhamdu lillah rabbil-alemin.

Znaj da će klanjač biti spreman za razinu tahmida nakon što potpuno

ozbilji razinu tezekkura, pa u svakom dijeliću materijalnog i

nematerijalnog svijeta bude vidio samo Boga, bez da u njegovom srcu

ziaskri i najmanji osjećaj nezavisnosti. Na ovoj razini shvatit će da svaka

hvala pripada samo Bogu i da stvorenja u tome ne saučestvuju; ona po

sebi nemaju nikakvog savršenstva zbog kojeg bi zasluživala slavu i

hvalu. U osvrtu na časnu suru Fatihu ponovo ćemo se dotaći ove teme,

ako Bog dopusti.

Treći ruku ibadeta jeste “veličanje” (ta’zim), oličen u ajetu Er-

rahmanir-rahim. Nakon što salik na stupnju tahmida svu hvalu usmjeri

na Svevišnjeg i shvati da nijedan egzistent iz svijeta mnoštva nije

dostojan slave i hvale, približit će se horizontima vahdeta te će postepeno

zatvarati oči svog srca za svijet mnoštva, što će ga približavati

rahmaniyyetu, koji prožima svekoliki svijet egzistencije, pa će se on i

manifestirati u njegovom srcu.

Pošto se ozbilji i ovo stanje, red je da salik pređe na četvrti ruku –

“posvećenje” (taqdis), što je u svojoj zbilji veličanje (tamdžid). Drugim

riječima, to znači povjeriti i prepustiti sebe Allahu, napustiti svaku ljubav

prema svijetu mnoštva, srušiti u srcu sve idole, prepustiti Ka’bu srca

njenom Vlasniku i sačuvati je od svakog šejtanskog utjecaja. Time se

stiže na stupanj osamljenja (halvat) kad između roba i Gospodara više ne

postoje zastori, pa se na tom stupnju dešava istinsko: “Tebi robujemo i od

Tebe pomoć tražimo.”261 Nakon što stanje salika bude potpomognuto

Bogom, traži se postojanost na tom stupnju i u tom stanju: “Uputi nas

Putem pravim.”262 Ovo važi za onog ko se izbavio ispod pokrivki i došao

261 Al-Fatiha, 4.

261 Al-Fatiha, 5
do svog cilja. No mi zastrti, dakle ogromna većina ljudi, ovim ajetom

tražimo ono što i jeste njegov osnovni smisao.

Sedmo poglavlje

O nekim propisima utjecanja Bogu (isti’aza)

Riječi Božije: “Kada hoćeš da učiš Kur’an, zatraži od Allaha zaštitu od

šejtana prokletog; on doista nema nikakve vlasti nad onima koji vjeruju i

koji se u Gospodara svoga pouzdaju; njegova je vlast jedino nad onima

koji njega za zaštitnika uzimaju i koji druge Allahu ravnim smatraju.”263,

ukazuju na bitan propis u vezi s učenjem Kur’ana, naročito kad se radi o

učenju Kur’ana na namazu – duhovnom uznesenju i približavanju

Istinitom. Prokleti šejtan najveća je prepreka na putu ka Bogu, što on,

kako nalazimo u suri Al-A’raf, i sam priznaje: “E zato što si odredio pa

263 An-Nahl, 98-100.

sam u zabludu pao, kunem se da ću ih na Tvom Putu pravom presretati,

pa ću im i sprijeda, i straga, i zdesna, i slijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti

da većina njih neće zahvalna biti!”264 Šejtan se zakleo da će Ademovo

potomstvo zavoditi s Puta pravog. S toga se namaz, oličenje Pravog puta,

ne može obavljati bez isti’aze, utjecanja Bogu od zla i spletki ovog

presretatelja na putu Božijem. Svakako, isti’aza ne može donijeti korist

ako se radi o pukom izgovoru jezikom, bez učešća srca i svijesti.

Svjedoci smo da čovjek čitav život svakog dana izgovara isti’azom, ali

nije spašen od šejtanskog zla. Štaviše, on po svom moralu i djelima, čak i

po svojoj srčanoj aktivnosti, slijedi šejtana i pokorava mu se. Da se od

šejtanskog zla utječemo onako kako treba, Svevišnji Bog bi se iz Svoje

bezgranične i sveobuhvatne Milosti sigurno smilovao na nas i pružio nam

zaštitu. Treba znati da, koliko god smo zaostali na Putu zbog svojeg

pokoravanja šejtanu, radi se o našoj krivici, jer, očito, nismo ispoštovali

srčana i duhovna pravila utjecanja Bogu od šejtanskog zla. U brojnim

264 Al-A’raf, 16-17.

predajama ukazano je na pravila utjecanja Bogu, a na nama je da se toga

pridržavamo.

Jedno od najvažnijih duhovnih pravila isti’aze je iskrenost (hulus).

Šejtan, vidjeli smo, kaže: “...sigurno ću ih sve na stranputicu navesti,

osim Tvojih među njima robova iskrenih!”265 Muhlisin su, dakle, oni za

koje šejtan zna da ih neće uspjeti zavesti, a taj ihlas (iskrenost) na koji se

ovdje aludira višeg je stupnja nego ihlas u djelu. Jer, da se radilo o ihlasu

u djelu, govorilo bi se o halisin, dok ovdje imamo nominativni oblik

muhlisin. To nam govori da ova vrsta ihlasa podrazumijeva potpuno

očišćenje ljudskog bića i po vanjskim i po unutarnjim aspektima. Na

početku Puta, za većinu ljudi je ovo neostvarivo osim uz veliko pregnuće

i kroz veliku praktičnu i, što je još važnije, srčanu skrušenost i

bogobojaznost. To je ono na što ukazuje već spominjani hadis: “Ko

četrdeset jutara osvane u iskrenosti prema Bogu, mudrost će iz njegovog

srca poteći na njegov jezik.”266 Znači, onaj ko četrdeset jutara (a ljudi

265 Sad, 82-83.

266 Bihar al-Anwar, sv.67., str.242.

spoznaje znaju da je Ademova glina odstojala četrdeset dana prije nego je

od nje načinjen prvi čovjek) osvane u iskrenosti prema Allahu i očisti

svoje djelo i srce za Istinitog, srce će mu postati božanskim, a božansko

srce nije drugo doli vrelo mudrosti. Onda će i jezik, najveći prevoditelj

govora srca, govoriti samo mudrost. Dakle, prvo ihlas u djelu dovodi do

ihlasa srca, a nakon što srce dosegne stupanj ihlasa, u njemu se

manifestiraju Božija Veličina i Ljepota, pa se takvo stanje prenese i na

čovjekove tjelesne snage.

U svakom slučaju, iskrenost je ono što izvodi ispod šejtanske vlasti, a

ta iskrenost jeste čišćenje duha, srca i unutarnjosti za Svevišnjeg. Ukaz na

ovaj stupanj su riječi Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, u

Munadžatuš-šabaniyyah: “Moj Bože, podari mi potpunu srčanu

povučenost Tebi.”267 Kad srca dosegne ovu razinu ihlasa i povuče se od

svega, niko osim Istinitog više nema pristupa srcu. Šejtan tad više nema

puta do ovakvog srca. Svevišnji ovakvom pruža utočište, kao što je i sam

kazao: “Riječi la ilahe ilallah Moja su tvrđava, pa ko se u nju skloni

267 Isto, sv.91., str.99.

siguran je od Moje kazne.”268 Onaj ko se vanjštinom i unutarnjošću,

srcem i dušom utekne Bogu, bit će zaštićen od Njegove kazne. Imam Ali,

mir neka je na nj, kaže u Kumejlovoj dovi: “Pa ako, o moj Bože, i moj

Gospodine, i moj Zaštitniče, i moj Gospodaru, izdržim Tvoju kaznu, ali

kako da izdržim odvojenost od Tebe.” Ali daleko smo mi od ovog stupnja.

Onaj ko postigne ovaj stupanj istinski je rob Allahov, onaj ko se nalazi

natkriljen svodom Gospodarevim. Ovo je stupanj evlija Božijih i

posebnih očišćenika Allahovih, dok je ostalim ljudima nepoznat.

Uopće uzev, iako pročišćenje u ovako savršenom obliku ne možemo

naći ni kod svih Božijih prijatelja, evlija, nego je ova savršena razina

namijenjena za iskreno, čisto i prosvijetljeno srce Ahmedovo, a.s., i

njegovu časnu porodicu radi njenog usavršavanja i duhovnog

upotpunjavanja, ipak, iskreni i čisti vjernici ne trebaju zatvarati oči pred

ovom duhovnom razinom i zadovoljavati se praktičnim formama

iskrenosti i čistote ili njenom izvanjskom formom; jer zaustavljanje na

duhovnim postajama je vrhunsko Iblisovo djelo. On se čovjeku ispriječi

268 At-Tawhid, str. 25.

na njegovom duhovnom putu nastojeći na sve moguće načine omesti

njegov napredak ka savršenstvu. Dakle, čovjek treba sve svoje duhovne

snage usmjeriti u pravcu duhovnog uspona; treba ovu božansku svjetlost i

profinjenosti Njegovog gospodstva iz vanjštine prebaciti na nutrinu i iz

pojavnog svijeta u svijet onostranosti; u onoj mjeri u kojoj čovjek ozbilji

razinu iskrenosti u tolikoj mjeri će potražiti utočište kod Allaha i pojmiti

istinsko značenje ‘isteaze te zatvoriti put djelovanju Iblisa.

Prema tome, ako zarad Boga očistiš svoj meleksko-ljudski aspekt i

potražiš utočište kod Njega od vojski prizemnog jastva vezanih za ovaj

svijet i tjelesne prohtjeve, te ako sedam prizemnih sfera, tj. oči, uši, jezik,

stomak, stidna mjesta, ruke i noge, sačuvaš čistim od grijeha i staviš ih u

posjed Božijih meleka koji su Njegova vojska, malo-pomalo ove sfere

postižu svoje istinsko ozbiljenje i podlažu se božanskoj volji da bi i same

zadobile svojstva meleka: “...koji se onome što im Allah zapovijedi neće

opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.”269 Dakle, dolazi do

očitovanja najviše razine ‘isteaze i Iblis i njegove vojske povlače se iz

269 Qur’an, 66: 6.

vanjske sfere čovjekovog tijela usmjeravajući se na njegovu nutrinu i

napadajući melekski aspekt ličnosti. Ovdje je duhovni putniksuočen sa

većim poteškoćama a i njegov put je suptilniji i istančaniji te njegov

korak treba biti čvršći a duhovno usredotočenje potpunije. On treba tražiti

utočište kod Boga od samodopadljivosti, licemjerstva, oholosti, taštine i

sličnih osobina i malo-pomalo se usmjeriti na pročišćenje nutrine od

duhovnih zaprljanosti.

Na ovoj postaji, štaviše, na svim postajama, potpuno usredotočenje na

jedinstvo Božijeg djelovanja i koncentrisanje srca na ovu božansku

profinjenost i nebesko uzdarje predstavlja najvažnije elemente duhovnog

puta i stupove uzdignuća. Također, treba zbilju carstva Uzvišenog Boga,

tj. nebesa, Zemlju, egzoteričnosti, ezoteričnost, ovostranost, onostranost,

iskusiti srcem kako bi ono, dosegnuvši jedinstvo u božanstvenosti i

negirajući saučesništvo u ravnateljstvu svjetovima, opilo se božanskom

opijenošću. U ovakvom stanju srce osim Boga ne vidi i ne poznaje

drugog utočišta te istinski ozbiljuje značenje utjecanja u Bogu i razinu

svete božanstvenosti. Sve dok putnik srce ne otrgne od dominacije

drugog osim Njega i dok ne zatvori oči za sva stvorenja, ne može pronaći
istinsko utočište kod Boga. Njegove tvrdnje su lažne a među istinskim

arifima slovi kao licemjer duhovne staze.

Duhovni putniku ovoj strašnoj dolini i dubokom moru iz kojeg izranja

na hiljade opasnosti nutrinom svoga srca, preko svjetlosnih dahova arifa

čije znanje je trak znanja savršenih Božijih prijatelja, ozbiljuje značenje

tri aspekta jedinstva. Ali uvjet za ovo ozbiljenje je spoj ajeta, obilježja i

duhovnog puta. Ako nema ovog spoja, lice Voljenog (nn) ostat će mu

zakriveno. To je ono znanje koje je Božiji Poslanik, s.a.v.s., nazvao

“jasan ajet”.270

Prema tome, kada se u srcu učvrsti korijen jedinstva božanskog

djleovanja i kada se natopi vodom znanja sjedinjenog sa profinjenim

djelovanjem, rezultat toga je usredotočenost ka razini božanstvenosti i

srce se postepeno glača kako bi se u njemu moglo očitovati božansko

djelovanje. I pošto je stanište postalo ispražnjeno od tuđinaca, njegov

vlasnik preuzima gospodarstvo; Božija ruka rukovodi svim, od nutrine i

srca preko izvanjskog tijela stavljajući pod svoju komandu i materijalne i

270 Usule Kafi, sv.1., str.37.

duhovne čovjekove potencijale. Iblis napušta ovu sferu i carstvo nutrine

vraća se u sjenu božansku. Ovo je druga razina suptilnih značenja isteaze.

Nakon ove dolaze razine utjecanja duha (rh) u Božiju zaštitu zatim tajne

(serr) kao i niz drugih razina isteaze od čijeg daljnjeg pojašnjenja ćemo se

uzdržati. A kod Njega je jedino utočište.

Jedno od duhovnih obzorja isteaze na koje smo ukazali na početku

ovog djelâ jeste vjerovanje (iman). Vjerovanje je udio srca. Ono se

učvršćuje snagom promišljanja, kontemplacije, bliskosti i osame sa

Bogom. Iblis uprkos znanja kojeg je posjedovao ubrojan je među

nevjernike. Ako bi vjerovanje bilo izraz za znanje utemeljeno na dokazu,

onda bi posjednici ovog znanja trebali biti izvan domašaja Iblisovog

djelovanja, osvijetljeni svjetlošću kur’anske upute. Ali mi vidimo da se to

ne dešava sa vjerovanjem na principu dokaza. Dakle, ako hoćemo

osloboditi se Iblisove dominacije i pronaći utočište kod Boga, trebamo

jačinom srčane uvježbanosti, stalnom pažnjom i snagom osame i

izdvojenosti zbilju vjerovanja usaditi u svoje srce kako bi ono postalo

božansko, a kada postane božansko, ono je van domašaja Iblisovog, kao u

riječima Uzvišenog: “Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz

tmina na svjetlo...”271 Dakle, vjernike nad čijom vanjštinom i nutrinom; i

onim što skrivaju i što javno pokazuju gospodari Bog, On izvodi van

Iblisovog djelovanja uvodeći ih u carstvo Milostivog; i izvodi ih Svojom

apsolutnom svjetlošću iz svih nivoa tmine: iz tmine griješenja i

nepokornosti, tmine moralnih zaprljanosti, tmine neznanja, nevjerovanja,

pripisivanja sudruga, oholosti, samoljubivosti, samodopadljivosti na

svjetlo pokornosti, ibadeta, moralnih vrlina, znanja; svjetlo potpunog

vjerovanja, jedinstva, traganja za Bogom i ljubavi prema Njemu.

Još jedno duhovno obzorje isteaze jeste pouzdanje (tawakkol), koje

predstavlja ogranak vjerovanja i istinsku svjetlost profinjenosti i

suptilnosti sadržanih u vjerovanju. Pouzdanje je prepuštanje stvari Bogu a

razvija se iz srčanog vjerovanja u jedinstvo djelovanja.

Pošto duhovni putnik ne vidi drugog utočišta osim kod Boga i pošto

spozna da On ravna svim stvarima, u njegovom srcu se javlja stanje

odvojenosti od svega i pouzdanje jedino u Boga, čime se ozbiljuje

istinska razina isteaze. I kada sa ove razine potraži utočište u opasnoj

271 Qur’an, 2: 257.

tvrđavi gospodarenja i božanstvenosti, Bog Uzvišeni mu ga pruža svojom

neizmjernom dobrotom i plemenitom samilošću – a u Allaha je milost

velika.

Završetak i rezime

Iz dijelâ kojeg smo pojasnili jasno je da isteaza označava duhovno

stanje koje se javlja na temelju potpunog argumentovanog znanja o razini

Božijeg jedinstva djelovanja i vjerovanju u to. Dakle, nakon što duhovni

putnik preko intelekta osvijetljenog čvrstim teozofskim dokazima i

citatima kur’anskog teksta te vjerodostojnim predajama pojmi da

ravnanje svim i neovisnost u djelovanju pripada Božijem Biću Koje nema

sudruga i Koje je superiorno u Svom gospodarenju, on treba tu spoznaju

uliti u svoje srce i perom intelekta ispisati na ploči srca: Nema boga osim

Allaha. I kada se srce ispuni vjerovanjem u ovu profinjenost i

argumentovanu zbilju, u njemu se javlja stanje potpunog otrgnuća od

svega osim Boga; i pošto pojmi da je Iblis taj koji mu presijeca put

čovječnosti i da je to njegov najveći neprijatelj, u srce se javlja stanje

potrebitosti i nužnosti koje predstavlja zbilju isteaze. A pošto jezik

izražava stanje srca, putnik sa istinskom potrebitošću i nužnošću, iz srca

jezikom izgovara: “(Euzu billahi) Utječem se Allahu od prokletog

šejtana”, ozbiljujući tako istinsko značenje isteaze. Ako u srcu nema

tragova rečene zbilje i ako njime kao i ostalim sferama čovjekovog bića

dominira Iblis, isteaza će također biti po mjeri Iblisa: na jeziku će biti

utjecanje Allahu od Iblisa a zbiljom, pošto njome dominira Iblis, bit će

utjecanje Iblisu od Allaha; i onaj ko je izgovara bit će predmetom

Iblisove poruge čiji rezultati će se vidjeti nakon raskrivanja zastora

osjetilnoga svijeta. Osoba čija isteaza je samo izraz izgovoren jezikom

poput onoga je koji traži konopac kojim bi se uspeo do tvrđave i zaklonio

se iza njenih zidina od neprijateljskog zla, ali sam ide na neprijateljsku

stranu zakrećući lice od tvrđave, izgovarajući tek jezikom: tražim oprost i

utočište od zla ovog neprijatelja u ovoj tvrđavi. Takva osoba, osim što je

izložena neprijateljskom zlu, postaje predmetom njegovog ismijavanja.

 Treći dio

O osnovnim dijelovima isteaze272

272
Ar. Utjecanje, traženje zaštite i utočišta od nekoga ili nečega u nekome ili nečemu.
 Prvi dio isteaze: onaj koji se utječe (mosta‘az); to je čovjekova zbilja –

od prve postaje duhovnoga puta ka Bogu pa do njegovog kraja –

iščeznuća u Bogu: kada nastupi apsolutno iščeznuće (fana’), Iblis biva

uništen i dolazi do ozbiljenja isteaze.

To znači da je čovjek, sve dok je zabavljen prizemnim jastvom i dok

nije zaokupljen promišljanjem o duhovnom putovanju ka Bogu, pod

vlašću Iblisa u svim stvarima i na svim razinama; on se nije odjenuo

istinskim značenjem isteaze i njegovo pričanje jezikom nema nikakve

koristi nego samo učvršćuje vladavinu Iblisa uz spominjanje Boga.

A kada se odvaži na duhovno putovanje ka Bogu, sve dok kroči stazama

duhovnosti ono što je trn na tom putu jeste njegov vlastiti Iblis, pa bilo da

se Prvo:
radi oonaj koji se duhovnoj
negativnoj utječe (mosta‘az);
energiji ilidrugo: onaj odilikoga
o džinovima se utječe
ljudima; jer i

(mosta‘az
džinovi minhu);
i ljudi, akotreće: onaj kome
predstavljaju trnseiliutječe (mosta‘az
zapreku bih); četvrto:
na duhovnom putu, onaj
su u

zbog koga
vlasti se utječe
Iblisovoj (mosta‘az
kao što lehu). Uzvišeni
je upozorio O ovim dijelovima
Bog u suriisteaze postoje
Nas: “od zla

mnoga podrobna
šejtana i detaljna
– napasnika, pojašnjenja
koji zle a mi
misli unosi ćemoljudi
u srca se zadovoljiti njihovim
– od džinnova i od

sažetim273prikazom.
ljudi!” Ako je Iblis džin, onda se izraz “šejtan – napasnik” iz

273 Qur’an, 114: 4-6.

spomenutog ajeta odnosi na džinove i ljude; a ako Iblis posjeduje neku

drugu zbilju sličnu džinskoj, onda se iz spomenutog ajeta da zaključiti da

su ove dvije vrste, tj. džinovi i ljudi, pojavni oblici Iblisa. To potvrđuje i

dio slijedećeg ajeta: “Tako smo svakom vjerovjesniku neprijatelje

određivali, šejtane u vidu ljudi i džinova...”274. Dakle, sura Nas aludira na

sastavne dijelove isteaze, koje smo ranije spomenuli.

Da rezimiramo, čovjek prije nego započne putovanje ka Bogu nije u

stanju onoga koji traži utočište, a nakon što putovanje dođe do svog kraja,

kada se u potpunosti gube tragovi “robovanja” i dolazi do apsolutnog

iščeznuća u Božijem Biću, ne ostaje ništa od ‘isteaze (utjecanja) ni od

onoga od čega se utječemo, niti ostaje onaj koji se utječe; u srcu arifovom

ne ostaje ništa osim Boga i Njegovog gospodarstva; on nema vijesti niti o

svom srcu, niti o sebi; na ovoj razini gubi se čak i značenje: “Od Tebe

Tebi utječem se”.275 A kada nastupi stanje otrježnjenja, bliskosti i

povratka, ponovo se ozbiljuje isteaza ali sada ne kao kod duhovnog

274 Qur’an, 6: 112.

275 Jedna Poslanikovih, s.a.v.s., molitvi na sedždi: For‘ Kf, svezak 3, str. 324.
putnika. Stoga je i naređena isteaza Božijem Poslaniku: “Reci: ‘Utječem

se Gospodaru svitanja’”;276 i “Reci: ‘Tražim zaštitu Gospodara

ljudi’”277; “i reci: ‘Tebi se ja, Gospodaru moj, obraćam za zaštitu od

priviđenja šejtanskih’, ‘i Tebi se, Gospodaru moj, obraćam da me od

njihova prisustva zaštitiš’” 278.

Dakle, čovjek nema potrebu za utjecajem na dvije razine: jedna je prije

duhovnog putovanja; to je stanje čiste pokrivenosti kada je pod vlašću

Iblisa. Druga je po okončanju putovanja kada dolazi do apsolutnog

iščeznuća i kada nema vijesti ni o onome koji traži utočište, ni od čega se

traži utočište, ni o onome kome se utječemo niti o samom utjecanju. Isto

tako, čovjek ima potrebu za utjecanjem na dvije razine: jedna je dok je u

stanju duhovnog putovanja ka Bogu kada se utječe od trnja na putu

sjedinjenja koje se ispriječilo na njegovom pravom putu, kao što Uzvišeni

Bog prenosi Iblisove riječi: “E zato što si odredio pa sam u zabludu pao”

276 Qur’an, 113: 1

277 Qur’an, 114: 1.

278 Qur’an, 23: 97-98.

– reče, “kunem se da ću ih na Tvom pravom putu presretati”.279 Druga

razina traženja utočišta je u stanju otrježnjenja i povratka nakon

apsolutnog iščeznuća kada se čovjek utječe od stanja duhovne

promjenljivosti i nestabilnosti.

Drugi dio isteaze: onaj od koga se utječe (mosta‘z menhu); to je

prokleti Iblis koji preko svakojakih zamki ometa čovjeka na njegovom

putu stizanja do cilja i sjedinjenja s Bogom.

Dakle, ono što na ovom putovanju ka Bogu predstavlja zapreku i trn

putu jeste Iblis ili njegove pojavnosti čije djelovanje je, također, djelo

Iblisa. I sve ono što iz svijeta skrivenosti ili pojavnosti predstavlja zastor

od Voljenog (nn) za dušu i njena različita stanja, bilo da je riječ o

pojavama osjetilnoga svijeta kao što su: siromaštvo i bogatstvo, zdravlje i

bolest, snaga i slabost, znanje i neznanje i sl. tome, ili pojavama iz

nadosjetilnoga i svijeta skrivenosti kao što su Raj i Pakao i znanje o tome,

sve su to Iblisove zamke koje čovjeka udaljavaju od Boga i bliskosti s

279 Qur’an, 7: 16.

Njim i od osame uz Njega, zaokupljajući njegovu pažnju. Čak i

zaokupljenost duhovnim postajama, te zastavljanje na različitim

duhovnim razinama – koje je u svom egzoterijskom aspektu zaustavljanje

na putu čovječnosti a u ezoterijskom zaustavljanje na putu ka Bogu – sve

to predstavlja velike Iblisove zamke od kojih treba potražiti utočište u

Božijem Biću.

Prema tome, ono što te odvraća od Boga i Njegovih očitovanja jeste

tvoj vlastiti Iblis, bilo da je na priliku čovjekovu ili džinsku. I sve one

pojavnosti koje te udaljavaju od konačnog cilja su Iblisove zamke, bilo da

je riječ o duhovnim postajama i razinama ili znanjima, uživanju u životu,

udobnosti i patnji, ubogosti i sl. tome. Sve su ovo obilježja niskosti ovoga

svijeta. Drugim riječima, vezanost srca za bilo šta drugo osim Boga je

Iblisov svijet i njegove zamke od kojih treba potražiti utočište. Možda se

riječi Božijeg Poslanika koji je govorio: “Utječem se Allahovom

plemenitom licu i Njegovim riječima koje ne može mimoići nijedno dobro

i loše djelo od zla onoga što silazi sa neba i onoga što se uzdiže ka nebu;

i od zla onoga što silazi na Zemlju i što izranja iz nje; i od zla smutnje
noći i dana; i od zla onih koji kucaju na vrata noću i danju osim ako onaj

koji kuca sobom donosi dobro”280 odnose upravo na ovo.

Traženje utočišta u Allahovom licu i Njegovim riječima jeste utapanje

u moru dobrote i svemoći. Ono što čovjeka odvraća od utjecanja vezano

je za svijet Iblisa i njegove zamke. Od toga se treba utjecati Božijem licu,

bilo da je riječ o nebeskim ili zemaljskim pojavnostima, osim ako onaj

koji kuca nosi dobro, tj. bude Božiji glasnik koji poziva na apsolutno

dobro čiji je simbol Uzvišeni Bog.

Treći dio isteaze: onaj kome se utječe (mosta‘az bih). Znaj da pošto se

isteaza ozbiljuje kod duhovnog putnika (salek) ka Bogu, tj. njena razina

ovisi o stanju putnikovog duha i postaja kojima on prolazi tokom svog

putovanja, utoliko se razlikuju i značenja: isteaze (utjecanja), onoga koji

se utječe, onoga od koga se utječe i onoga kome se utječe. Kao primjer

može nam poslužiti sura Nas: “Reci: ‘Tražim zaštitu Gospodara ljudi,

Vladara ljudi, Boga ljudi’”.281 Duhovni putnik (slek), od početka puta pa

280 Behr al-Anwr, svezak 91, str. 215.

281 Qur’an, 114: 1-3.

do, otprilike, razine srca, traži utočište na postaji apsolutnog

gospodarenja. Ova postaja može označavati djelatno gospodarenje koje

odgovara predaji: “Tražim utočište u Allahovim savršenim riječima.”.282

Kada putnik stigne do razine srca, u srcu se ozbiljuje razina Božijeg

gospodarenja; na ovoj duhovnoj postaji on kontemplira značenje “Vladar

ljudi” u kojem traži utočište od dominacije Iblisovog zla u srcu i nutrini

bića kao što je na prvoj duhovnoj postaji tražio utočište od zla njegovog

djelovanja u grudima. I možda se riječi Uzvišenog: “koji zle misli unosi u

srca (grudi – op. prev.) ljudi”283, mada zle misli u srcu i duhu potječu,

također, od “šejtana – napasnika”, odnose na razinu spoznaje prijemčivu

običnom puku. Kada putnik ostavi iza sebe postaju srca i dosegne postaju

duha udahnutog od božanskog daha, njegova bliskost sa Uzvišenim

Bogom veća je negoli sjedinjenje zrake sunca sa Suncem. Na ovoj postaji

počinju se manifestirati stanja ekstatične privlačnosti i čežnje i on traži

utočište kod Boga ljudi. A kada duhovni putnik iza sebe ostavi ovu

282 Eqbl al-’a‘ml, str. 640.

283 Qur’an, 114: 5.

razinu, on stiže do postaje tajne (serr) kojoj odgovaraju riječi “Od Tebe

Tebi utječem se”.284

Znaj da isteaza (utjecanje) bismilom zbog svoje sveobuhvatnosti

odgovara svim duhovnim razinama; to je, uistinu, apsolutna isteaza dok

su druge isteaze ograničene.

Četvrti dio isteaze je onaj zbog koga se utječe, tj. vrhunac isteaze. Znaj

da ono što traži svojim primordijalnim bićem onaj koji se utječe jeste

savršenstvo, sreća i dobro. Ova značenja su različito iznijansirana u

zavisnosti od duhovne postaje putnika. Tako, krajnji cilj putovanja onoga

koji je na razini prizemnog jastva jeste zadovoljenje tjelesnih prohtjeva.

Onaj koji je prevazišao ovu razinu ima uzvišenije i potpunije ciljeve. On

ostavlja prizemno jastvo usmjeravajući se kroz duhovno putovanje na

usavršavanje srca i nutrine. Kada proputuje ovim duhovnim postajama,

stiže do razine tajne duha na kojoj se njegovoj nutrini raskrivaju

božanska očitovanja. Tada njegova nutrina progovara: “Ja okrećem lice

svoje Allahovom licu”, potom: “Ja okrećem lice svoje Allahovim

284 Vidi bilješku na str.

imenima ili Allahu”, a nakon toga: “Ja okrećem lice svoje Njemu”.

Moguće je i da se ajet: “Ja okrećem lice svoje prema Onome Koji je

nebesa i zemlju stvorio...”285 odnosi na prvu razinu vezano za stvaranje.

Da rezimiramo, duhovni putnikna svakoj postaji koja je njegov krajnji

cilj svojim primordijalnim bićem teži savršenstvu i sreći. I pošto je Iblis

njegov neodvojivi pratilac na svakoj razini putovanja, putnik je primoran

potražiti utočište kod Boga Uzvišenog od Iblisa i njegovih zamki zarad

dosezanja vlastitog postavljenog cilja. Dakle, krajnji cilj isteaze za

putnika jeste dosezanje savršenstva i tražene sreće. A vrhunac sreće i

krajnji traženi cilj je Uzvišeni Bog. Na ovoj duhovnoj postaji ili nakon

nje sve nestaje i iščezava osim Njega a utjecanje od Iblisa dešava se u

stanju otrježnjenja. Jedino Allahu pripada zahvala.

285 Qur’an, 6: 79.

 O nekim duhovnim obzorjima bismile

Prenosi se da je imam Reza (Rez), mir neka je s njim, kada su ga pitali

da protumači bismilu, rekao: “Kada neko kaže: ‘Bismillahi’, onda on

hoće reći: ‘Ja se želim okititi jednom od Božijih odlika (seme), a to je

znak obožavanja’”. Prenosilac kaže: “Pitao sam: ‘Šta znači ‘seme’’?

Odgovorio je: ‘Obilježje’ (nešaneh).286

286 At-tawhd, svezak 31, str. 229.

 Znaj, neka Bog tebe i nas učini od onih koji su se okitili nekom od

Njegovih odlika, da za duhovnog putnika nije moguć pristup razini

bismile prije nego ozbilji razinu isteaze. Sve dok je čovjek podložan

Iblisu i njegovom carstvu, on se odlikuje Iblisovim obilježjima. I ako

Iblis potpuno ovlada čovjekovim tijelom i njegovom nutrinom, čovjek u

svim aspektima postaje Iblisovim znakom i obilježjem. Ako na ovoj

duhovnoj razini izgovara bismilu, čini to na Iblisov poticaj i njegovim

jezikom, te njegova isteaza i bismila nije drugo doli potvrda Iblisova

carstva. A nakon što se čovjek božanskom uputom trgne iz sna neznanja i

zaborava i dospije u stanje budnosti, u takvom stanju svjetlošću

primordijalne božanske prirode i kur’anskih naputaka te na temelju

sunneta spoznaje nužnost duhovnog putovanja ka Bogu te srcem

kontemplira zapreke koje ga na tom putu očekuju da bi se postupno

pojavilo stanje isteaze nakon čega božanskom uputom dospijeva na

istoimenu duhovnu postaju. Pošto je postao čist od Iblisovih zaprljanosti,

u zavisnosti od nutarnjeg i vanjskog pročišćenja, u ogledalu putnikovog

srca se očituju spektri božanske svjetlosti. I na prvoj razini svjetlost se

miješa sa tamom, štaviše tama je dominantna “...i koji su djela dobra s

drugim koja su rđava izmiješali...”287, ali malo-pomalo, kako putovanje

napreduje, svjetlost nadvladava tamu i putnikova bismila do izvjesne

mjere ozbiljuje se u svom istinskom značenju. Obilježja Iblisa koja

ispunjavaju njegovu nutrinu kao što su uznositost, oholost i sl. te nutrinu

nutrine kao samoljubivost i samodopadljivost, malo-pomalo, ustupaju

mjesto Božijim odlikama nutrine kao što su robovanje i uniženost

prizemnog jastva te traženje i viđenje samo i jedino Boga kojima se

odlikuje nutrina nutrine. Pošto je nutrina duhovnog putnika postala

mjestom božanske vladavine, ispražnjena od djelovanja Iblisa i pošto su

se u njoj pojavile božanske odlike, on počinje poimati zbilju razine

imenâ.

Dakle, kao prvo, bismila duhovnog putnika označava odlikovanje

božanskim znacima i obilježjima. Nakon što ozbilji ovu razinu, stiže do

postaje ozbiljenja imenâ. Ovo je početak bliskosti koja se postiže

nafilom. A kada ozbilji i ovu razinu bliskosti, u potpunosti poima zbilju

imenâ tako da ne ostaje ništa ni od robovanja niti od onoga koji robuje.

287 Qur’an, 9: 102.

Ako bi neko došao na ovu duhovnu postaju, čitav njegov namaz bio bi

“govor Boga”. Ovo je postigao samo mali broj istinskih Božijih prijatelja.

A za one obične i manjkave vjernike, kakvi smo i sami, ostaje da, kada

izgovaraju bismilu, srcem pojme značenje robovanja i da srce ispune

saznanjem o božanskim odlikama, znacima i obilježjima ne

zadovoljavajući se tek pokretanjem jezika. Možda ih obaspe Božija

pažnja i mirisni dah iz prapočetka te pronađu put do ozbiljenja značenja

Božijih imena u vlastitom srcu.

Možda “jedna od Božijih odlika” u predaji imama Reze jeste znak

milosti “premilostivosti” (rahmaniyye) i milosti “samilosnosti”

(rahimiyye). I pošto ova dva imena pripadaju imenima sveobuhvatnosti u

čijoj sjeni dolazi do očitovanja cjelokupne egzistencije: čak sve upute na

stazu jednoće njihova su očitovanja, ova dva imena obuhvataju sva

ostala. Na drugom svijetu, koji je dan žetve dobrih i loših djela, oni koji

budu imali lošu žetvu, sami će biti nemoćni da se okoriste milošću

“samilosnosti”.

Jednom riječju, ako duhovni putnik hoće da njegova bismila pronađe

svoje istinsko ozbiljenje, treba u svoje srce uliti značenje Božijih milostî:
premilostivosti i samilosnosti. Obilježje ozbiljenja ovih značenja u srcu

jeste da se na Božije robove gleda očima dobrote i ljubaznosti i da se za

sve ljude traži dobrobit, čime su se odlikovali poslanici i Božiji prijatelji

(awliy’). Postoje dva aspekta njihovog promatranja: jedan je pogled

usmjeren na dobrobit društva i porodice te traganje za savršenom

zajednicom; a drugi je usmjeren na sreću čovjeka kao pojedinca.

Božanski zakoni koje su uspostavljali i provodili Božiji poslanici u

potpunosti su uzimali u obzir ova dva aspekta sreće. Čak i oni čija srca

nisu obasjana svjetlošću vjerovanja i istinske sreće i koji bivaju ubijeni u

ratovima – poput jevreja plemena Benu Kurejze (Ban Qorayze) – za lično

njih ovakvo ubistvo predstavlja dobrobit; može se reći da je njihovo

ubistvo izraz potpune milosti posljednjeg Božijeg Poslanika jer su oni

živeći na ovom svijetu svakodnevno sebi pripremali različite patnje na

onom svijetu a cijeli život proveden na ovom svijetu je jedan dan patnji i

teškoća na onom. Ovo je potpuno jasno onome ko je upoznat sa

mjerilima i stepenima patnji i teškoća na drugom svijetu. Dakle, mač koji

je usmrtio jevreje plemena Benu Kurejze i slične njima bliži je obzorjima

milosti nego srdžbe.

 Naređivanje dobra, a odvraćanje od zla predstavlja aspekt milosti

samilosnosti (rahmiyye). Dakle, onaj koji poziva na činjenje dobra a

odvraćanje od zla nužno mora srcem osjetiti značenje milosti

samilosnosti; njegovo promatranje ovih fenomena ne treba biti u

kontekstu vlastitog samopokazivanja niti ih treba nametati drugima; jer,

ako bi se tako ophodilo naspram pozivanja na dobro i odvraćanja od zla,

ne bi bio ostvaren njihov istinski cilj, a to je stjecanje sreće i provođenje

Božijih propisa. Štaviše, ponekad se dogodi da pozivanje na dobro

neznalice proizvede suprotan efekat jer predstavlja želju prizemnoga

jastva i djelo Iblisa. Ali, ako čovjeka osjećaj milosti, saosjećanja i

bratstva potakne na uputu neznalica i buđenje svijesti uspavanih, onda

takva uputa djeluje i na najtvrđa srca. Žalosno je da mi ne uzimamo

pouku iz Kur’ana i da ne promišljamo o njegovim uzivšenim značenjima.

Promišljanje o značenju slijedećih ajetâ: “idite faraonu, on se, doista,

osilio, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se

pobojao!”288 otvara čovjekovom srcu puteve spoznaje i kapije nade i

spasa:

Faraon se do te mjere osilio da je rekao: “Ja sam gospodar vaš

najveći”289 i toliko se uzdigao i provodio nasilje da je zbog njega

objavljen ajet: “...mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao...”290; i

zbog sna kojeg je usnio te obavijesti čarobnjaka da će se pojaviti Musa

ibn Imran (Musa ben ‘Emran), a.s., dao je odvojiti muškarce od žena te

naredio ubijanje bezgrješne djece. Bog Milostivi Svojom milošću

samilosnosti pogledom je obuhvatio cijelu Zemlju te je odabrao

najponiznije i najsavršenije stvorenje, tj. poslanika Musaa, a.s., kojeg je

odgojio i podario mu znanje, kao što kaže i naredni ajet: “I kad se on

opasa snagom i stasa, dadosmo mu mudrost i znanje; tako Mi

288 Qur’an, 20: 43-44.

289 Qur’an, 79: 24.

290 Qur’an, 28: 4.

nagrađujemo one koji dobra djela čine.”291 Potom ga je podržao

cijenjenim bratom Harunom. Tako je Bog Uzvišeni odabrao ovu dvojicu

časnih ljudi, što se vidi i iz narednih ajeta: “Tebe sam izabrao...”292,

zatim: “...da rasteš pod okom Mojim” 293, zatim: “i Ja sam te za Sebe

izabrao. Idite ti i brat tvoj sa dokazima Mojim, i neka sam vam Ja uvijek

na pameti”.294 Postoje i drugi uzvišeni ajeti objavljeni o ovome kojima se

napaja arifovo srce a koje sada nećemo pojašnjavati. Koliko su uzvišene

riječi: “da rasteš pod okom Mojim” i “Ja sam te za Sebe izabrao”. I ti,

ako oko srca otvoriš, čut ćeš jednu profinjenu duhovnu pjesmu koja će

tajnom jedinstva obujmiti sve pore tvoga srca i cijelo tvoje biće.

Ukratko rečeno, Bog Uzvišeni iskušavao je Musaa, a.s., duhovnim

iskušenjima, kao što je i rekao: “...i iz raznih nevolja te spasili.”295 Potom

291 Qur’an, 28: 14.

292 Qur’an, 20: 13.

293 Qur’an, 20: 39.

294 Qur’an, 20: 41-42.

295 Qur’an, 20: 40.

ga je poslao da godinama služi starca Šu’ajba (Šo‘eib), čovjeka upute i

čovječnosti: “I ti si ostao godinama među stanovnicima Medjena, zatim

si, o Musa, u pravo vrijeme došao.”296 Nakon toga, poslao ga je kroz

pustinju u pravcu Sirije. Musa, a.s., je put izgubio; i kiša se na njega

sručila; i tama i mrak se spustili a porođajni bolovi obuzeli njegovu ženu.

I nakon što su se pred njim zatvorili svi prirodni izlazi i njegovo

plemenito srce odvojilo se od mnoštva okrenuvši se svojoj čistoj

primordijalnoj prirodi i otcijepivši se od svega osim Boga, Musaov

duhovni put ka Bogu u ovoj mračnoj beskrajnoj pustinji došao je do svog

kraja: “on ugleda vatru na jednoj strani brda... A kad dođe do vatre neko

ga zovnu s desne strane doline, iz stabla, u blagoslovljenom kraju: ‘O

Musa, Ja sam – Allah, Gospodar svjetova!”297 Nakon svih ovih iskušenja

duha i odgojnih mjera za šta ga je pripremio Uzvišeni Bog? Za pozivanje

u monoteizam, uputu, usmjeravanje i pružanje ruke spasa jednom oholom

Božijem stvorenju koje je na sav glas uzvikivalo: “Ja sam gospodar vaš

296 Qur’an,

297 Qur’an, 28: 29-30.

najveći”298 i prouzročilo toliko zla na Zemlji. Mogao je Bog Uzvišeni

sagorjeti ga plamenom svoje srdžbe, ali mu je milost samilosnosti

(rahmiyye) poslala dva velika poslanika kojima preporučuje da sa njim

blagim riječima govore ne bi li se možda prisjetio Boga i uplašio se

vlastitih hrđavih postupaka i konačnog kraja. To je naredba za činjenje

dobra a odvraćanje od zla. To je način upute onih sličnih osionom

faraonu. A sada ti koji također želiš pozivati na dobro i odvraćati od zla i

upućivati Božija stvorenja, promisli o ovim uzvišenim božanskim ajetima

koji su i spušteni zbog pouke i da bi se o njima razmislilo. Prema ljudima,

Božijim robovima, ophodi se srcem punim ljubavi i nježnih osjećaja, iz

dubine duše želi im svako dobro. I nakon što vlastitim srcem ozbiljiš

značenja milostivosti i samilosnosti, kreni u upućivanje i pozivanje na

dobro a odvraćanje od zla kako bi smekšao tvrda srca iskrom nježnosti iz

vlastitog srca i vatrom ljubavi otopio njihov led. Ovo je jedna zasebna

dolina koja je odvojena od doline omraženosti zbog Boga i ljubavi zbog

298 Qur’an, 79: 24.

Boga, gdje čovjek treba pokazati neprijateljstvo prema neprijateljima

vjere, kao što se vidi iz časnog Kur’ana i vjerodostojnih predaja.

Ponešto o tumačenju sure Hamd

Znaj da se ulema razilazi u pogledu tumačenja odnosa prijedloga b u

Bismillahir-rahmanir-rahim. To razilaženje dolazi otud što svako pruža

tumačenje sukladno vlastitoj orijentaciji u filozofiji, znanosti i irfanu.

Tako oni s literarnim sklonostima ovo b (ba) dovode u vezu s riječju

ibtida (početak) ili isti’anat (iskanje pomoći). I u skladu s nekim

predajama, bismila se može shvatiti kao: Tražim pomoć od Allaha. Tako

hazreti Reza, mir neka je na nj, tumačeći smisao bismile kaže: “Stavljam

na sebe znak Allahov.”299 No ovo "traženje pomoći” nosi isuviše

kompleksno značenje da bi bilo shvatljivo običnim ljudima, jer u njega su

uključene najdublje tajne tevhida.

Neki ljudi spoznaje drže da b stoji u vezi s “pojavom” ili

“ukazivanjem” (zahara), pa kažu: Sve pojavno se ispoljava kroz

bismillah.300

299 Al-Tawhid, st.229.

300
Ovu intenciju nalazimo i u pojašnjenju značenja bismille po Ibn Arebiju. Vidi: Muhiyuddin ibn 'Arebi: «Al

futuhat al Mekkiyyah», sv.1.1, str.102.,.

čitamo: “Allah je stvorio Volju kroz nju samu, a onda je kroz Volju

stvorio sve stvari.” 301 Ovaj hadis svako tumači shodno stupnju vlastite

uznapredovalosti na Putu, no tumačenje koje možemo izvesti iz njegove

vanjštine jeste da se pod Voljom ovdje misli na Volju u Činjenju, što je

Izlijevajuća Emanacija, a “stvari” su stupnjevi egzistencije. Znači smisao

hadisa bio bi: Allah Svevišnji stvorio je Djelatnu Volju – koja je sjena

(zill) Esencijalne Volje – kroz Volju samu, bez ikakvog posredovanja, a

potom je sva stvorenja vidljivog i nevidljivog svijeta stvorio sukladno

Ovakvo Damad,
njoj. Sejjid Muhaqqiq tumačenje rezultat
sveta je spoznaja
bila tajna na Putu
njegova, veliki ljudii
učenjak

spoznaje, kad sespoznaje,

čovjek istinske uviđa daiz su sva bića pojavnog
spomenutog i svijeta
hadisa izvodi gajba
izvanredne

zaključke302, kao
manifestacija što i Fejz303Imena
sveukupnog , AllahBožijeg
mu se smilovao,
– Velikognudi interesantna
Imena (ismul-

e'azam). u svoms tumačenju.

zapažanjaTako, obzirom na to da je ime znak, to je čitav svijet,

Kako god,
svekoliko Ime je izlijevajuća
stvaranje, manifestacija Čina kroz koji
manifestacija je realiziran
Velikog svijet. U
Imena Božijeg.

riječima Božijim
pojedinim ajetimai Knjige
kazivanjima
Božiječlanova Ehli bejta,
i kazivanjima mir neka
Ehli bejta, mir je na je
neka njih,
na

termin
njih, imesečesto
sreće ukazsenasusreće.
ovakve Tako članovi
konotacije. očišćenog
Tako u jednom hadisu
Ehli bejtaizkažu
Kafija
za

301 Usuli Kafi, sv. 1, str.

149.
302
V. Merat al-'uqul, sv.2., str.19.; i Al-Wafi, sv.1., str.100.
303
Al-Wafi, sv.1., str.100.
sebe: “Mi smo Lijepa Imena.”304 A u časnim dovama često čitamo: “Tako

ti imena Tvoga koje se manifestira u...”305

Moguće je da se bismilla na početku svake sure odnosi upravo na

dotičnu suru. Naprimjer, bismilla na početku Fatihe pripada upravo suri

Fatiha. Ovo bi bilo u skladu s intuitivnim naukom o gnozi i spoznaji. Jer

to ukazuje na činjenicu kako je i zahvala zahvalnih i veličanje onih koji

veličaju utemeljeno u Vječnoj Samoopstojnosti Božijoj

(qayyumiyyatillah) Šiitski fakihi zato drže da je na početku učenja svake

sure na namazu obaveza proučiti bismillu. Bismilla proučena za Fatihu ne

vrijedi za narednu suru koja se uči na namazu.

Općenito govoreći, salik na Allahovom putu mora učeći bismilu

objasniti svom srcu da se sva vidljiva i nevidljiva bića, sav svijet šehadeta

i gajb, nalaze pod utjecajem Allahovih imena; štaviše, sve je to

manifestacija Allahovih imena. Sve egzistentno, u skladu sa svojom

prirodom i kapacitetom posjeduje božanska svojstva. Kad ovo shvati,

salikovo klanjanje bit će posvećeno samo Allahu, njegova hvala, ibadet,

304 Usuli Kafi, sv. 1, str. 196.

305
Naprimjer u dovi «Semat», Misbah al-Motahadždžid, str.376.
pokoravanje, tevhid i ihlas bit će samo za Samoegzistentnog. Pošto se

ovaj stupanj i božansko milosrđe učvrste u njegovom srcu posredstvom

istrajnog tezekkura, postiže se krajnost ibadeta. Svevišnji je u razgovoru

sa Sabesjednikom Božijim hazreti Musaom, mir neka je na nj, rekao: “Ja

sam, uistinu, Allah, drugog boga osim Mene nema; zato se samo Meni

klanjaj i moltvu obavljaj – da bih ti uvijek na umu bio!”306 Bog, tako, kao

na vrhunac namaza ukazuje na stalni tezekkur. Tako će se srcu otvoriti

putevi spoznaje i bit će privučeno u svijet vahdeta, sve dok jezik srca ne

počne stalno ponavljati: S imenom Allaha; hvala Allahu, i: Ti si onakav

kako Sebe slaviš, ili: Utječem se Tebi od Tebe.

Ovo bi, dakle, bilo općenito o smislu prijedloga bi u bismili, s tim što u

vezi s ovim postoje skriveni nivoi značenja, zatim skrivenost skrivenosti,

i tako redom, a na kraju stoji sam stupanj vilayeta. No ono već zahtijeva

dugu i opsežnu raspravu.

I što se zbilje Imena tiče, i tu postoji skriveni stupanj, zatim stupanj

skrivenosti skrivenosti, potom stupanj tajne, pa stupanj tajne tajne,

306 Ta Ha, 14.

stupanj manifestacije i stupanj manifestacije manifestacije. Ime je znak

(alamat) Allahov i utopljeno je u Njegovu Svetu Bit. Dakle svako ime

koje je bliže horizontima vahdeta i udaljenije od svijeta mnoštva

savršenije je po svojoj nominaciji (ismiyyat). Najsavršenije je ono ime

koje je sasvim izuzeto od svijeta mnoštva, čak i od mnoštva znanja, i ono

je skrivena manifestacija “ahmedovske jedinstvenosti” (ahadi Ahmadi) u

Biti Božijoj. Potom slijedi manifestacija Velikog Imena Božijeg u

Jedinstvu (hazrati wahidiyyat), pa onda slijedi manifestacija Svete

Emanacije (faidi muqaddas), nakon čega slijedi manifestacija atributa

mnoštva u biti (hazarati a’yan) itd., sve do krajnjeg nivoa Kuće

Realizacije (darul-tahaquq). Ovaj autor je ponešto o ovom kazao u svojoj

knjizi Misbahul-Hidayah i komentaru na Du’a’us-Sahar.

Riječ Allah je stupanj očitovanja Svete Emanacije (fayzi muqadis). To

ukoliko pod “imenom” podrazumijevamo egzistencijalnu individuaciju

(ta’ayyunatii wudžudiyah), pri čemu je Allah jedinstvo između

manifestacije i manifestiranog, odnosno iščeznuće imena u imenovanog.

Možda su ajeti: “Allah je svjetlost nebesa i Zemlje”307 i “On je Bog na

nebesima i na Zemlji”308 ukaz na upravo ovaj stupanj i svjedoče o

ovakvom odnosu.

Moguće je da su Rahman i Rahim atributi imena Allah, no smatramo

da je vjerovatnije da se radi o atributima Imena (ism), jer ova dva imena

su samostalni Allahovi atributi. Mada nije nemoguće da su ovdje atributi

riječi Allah.

Jezikoslovci kažu da su imena Rahman i Rahim izvedena iz riječi

rahmet (milostivost) i da oba predstavljaju potencirano, ponešto

hiperbolično, značenje ove riječi, no treba primijetiti da je u riječi

Rahman ovo značenje još više potencirano negoli u imenu Rahim.

Analogijom zaključujemo da Rahim prethodi imenu Rahman. Neki, opet,

oba ova imena uzimaju u jedinstvenom značenju, a ponavljanje dva puta

istog smisla drže stilskom figurom dodatnog potvrđivanja. No gnostički

osjećaj, koji je pri tumačenju Kur’ana veoma bitan, sugerira da ime

307 An-Nur, 35.

308 Az-Zuhruf, 84.

Rahman prethodi imenu Rahim. Jer ime Rahman po smislu je šire i

obuhvatnije, odnosno, nakon Velikog Imena najobuhvatnije među

Imenima Božijim. Ljudi spoznaje znaju da je manifestacija

“obujmljujućih imena” (asma’i muhitah) prioritet manifestaciji

“obujmljenih imena” (asma’i muhatah), pa što je neko Ime obuhvatnije,

to je njegova manifestacija prioritetnija, tako da je prva manifestacija

wahidiyata Veliko Ime Božije. Zatim slijedi manifestacija rahmaniyyata,

a onda manifestacija rahimiyyata. Manifestacija rahmaniyyeta

(Svemilosti) obuhvata čitav vidljivi i nevidljivi svijet, kako je to kazano i

ajetom: “...a Milost Moja obuhvaća sve.” 309 Ona nadilazi sve ostale

manifestacije: “Njegova milost prije je Njegove srdžbe.”310

Uglavnom, pošto je bismila, u skladu s njenim duhom, odnosno

unutarnjošću, oblik manifestacije božanskog Čina, i, u skladu s tajnom i

tajnom tajne, oblik manifestacije Imena (ili, bolje kazano, Biti), a ta

manifestacija se prvo svodi na stupanj imena Allah, a potom na stupanj

309 Al-A’raf, 156.

310 ‘Ilmul-Yaqin, sv. 1, str. 57.

Svemilosti i onda na stupanj Milostivosti, tad i izgovorna i pisana forma

mora biti takva, kako bi bilo u skladu s božanskim ustrojem. A ovaj

Rahman i Rahim koji u suri Hamd dolaze prije Rabbul-alemin, a potom

se opet ponavljaju nakon ovog ajeta, možda je zato što bismila ukazuje na

pojavljivanje egzistencije s vidljivih i nevidljivih mjesta egzistencije. U

časnoj suri možda se želi svratiti pozornost na povratak i unutarnjost.

Iako ovo i ne mora biti tačno. Možda ovo ponavljanje, ustvari, predstavlja

ukaz na obimnost rahmaniyyeta i rahimiyyeta, a možda se radi i o

nečemu drugom.

Egzoterijska ulema kaže da su imena Rahman i Rahim izvedenice iz

riječi kojom se označava milostivost – rahmet. Ibn Abbas, Allah bio

zadovoljan njime, govorio je: “Ovo dvoje (Rahman i Rahim) dva su

imena milosrđa, od kojih je jedno milosrdnije od drugog. Rahman znači

milosnik, a Rahim znači Onaj Koji je milostiv prema robovima svojim

dajući im opskrbu i blagodati.” 311 S obzirom na to da milosrdnost i

samilosnost podrazumijevaju osjećajnost, kad u ovom smislu govorimo o

311 Ad-Durrul Manthur fit-Tafsir Bilma’thur.

Bogu to ima dublji smisao i preneseno značenje, odnosno radi se o

alegoričnosti.

Božije riječi: “Hvala pripada Allahu”(Elhamdulillah) znače da svaka

vrsta hvale i pohvale pripada isključivo Bogu. Znaj, o dragi, da se u ovom

izrazu krije posebna tajna tevhida; štaviše, posebnost posebnosti. To kako

hvala svakog hvalitelja pripada Svevišnjem za ljude mudroslovlja i

božanske filozofije bjelodano je jasno i dokazivo argumentima. Jasno je

da je stvoreni svijet rasprostrta sjena Božija i Njegova istječuća

emanacija, a svaka vidljiva ili nevidljiva blagodat jeste od Istinitog

Svevišnjeg i nijedno stvorenje ne saučestvuje u tome, čak ni u smislu

posrednog učešća kroz pripravljanje, kako to zagovaraju neki filozofi

(naravno, ne oni koji se bave božanskom filozofijom). Dakle svaka hvala

upućena je davatelju blagodati, dobra i milosrđa, a kako je to uvijek i

samo Bog, tako svaka hvala svakog hvalitelja pripada Svevišnjem.

Također nema Veličine niti Ljepote osim kod Njega, pa tako i hvala

Veličine i Ljepote pripada isključivo Bogu.

Drugim riječima, svaka hvala i pohvala svakog hvalitelja uvijek je

usmjerena ka blagodarnosti i savršenstvu Onoga Koga se hvali. Kako su

stvorenja ograničena u svojoj blagodarnosti i nivou savršenstva, ona ne

mogu saučestvovati u hvali i slavi, tako da je svaki hvalitelj okrenut ka

Gospodaru, Onom Koji je Savršeni i Veličanstveni, a ne ka nedostatnim i

slabim stvorenjima.

S gledišta gnostika čija su srca utopljena u najviše duhovne stupnjeve,

svekolika blagodarnost, savršenstvo, veličanstvenost i ljepota oblici su

manifestacije Njegove Biti, pa se zato svaka hvala i slava odnosi na Bit

Istinitog i Svevišnjeg. Oni idu i dalje pa kažu da su hvala i pohvala od

Njega i usmjereni su Njemu.

Znaj da se putnik ka Bogu i trudbenik na Njegovom Putu ne smije

zadržati na suhoparnom znanju ovih stvari, pa da salik utroši svoj život u

bavljenje argumentacijom, što predstavlja pokrivku, i to ogromnu.

Ovakvim stupnjevima ne može se pristupati niti krilima ptice

Sulejmanove a kamoli hramajućom nogom racionalne argumentacije.

Ova dolina je dolina svetih, ovaj stupanj je stupanj skrušenih. Dok se

čovjek ne oslobodi ljubavi prema materijalnom svijetu, čak i ljubavi

prema vlastitoj ženi i djeci, dok se ne osloni na štap pouzdanja u Boga,

neće moći stupiti u svetu dolinu koja je okupljalište iskrenih i zborište

svetih. Salik će ovdje moći zakoračiti tek pošto baci za leđa mnoštvo i

ovaj svijet, ostvari potpunu iskrenost i oslobodi se robovanja svome

jastvu. Ovakvi stupnjevi nedosezivi su otvrdlim srcima koja ne vide ništa

osim tvarnog svijeta i ne poznaju drugog osjećaja osim šejtanske

oholosti. Začudno je ovo naše iščeznuće (fena’) u materijalnom svijetu

koje čini da ne primjećujemo svjetove gajba koji su, ustvari, jasniji od

ovog našeg tvarnog svijeta, pa, čak, ne uočavamo Istinitog i Njegova

Svojstva, već stojimo u sjeni dokaza i racionalnih argumenata.

Znaj da jezikoslovci i egzoterijska ulema (ulema’i zahir) kažu kako je

hamd – hvala hvaljenje hotimične milosrdnosti. Oni tvrde da je svako

drugo hvaljenje izuzev ovog našeg ljudskog, izrečenog jezikom, samo

aluzija i metafora. Štaviše oni čak i Božiji govor drže alegorijom. Poriču

mogućnost da Boga svojim jezicima hvale i slave i druga stvorenja, te

sposobnost govora svode samo na ljudsku vrstu, odnosno, drugim

riječima, smatraju da su Svevišnji i sva druga stvorenja osim ljudi, da nas

Bog sačuva od takvog stava, nijemi. Pritom uopće nisu svjesni da to

predstavlja ograničavanje (tahdid) Svevišnjeg, pa, čak, i neku vrstu

poricanja, nalik bilo kom drugom ograničavanju ili poricanju. Mi ne

želimo reći da je sve što nazivamo govorom isto kao naš ljudski govor

jezikom, ali hoćemo kazati kako smatramo da postoje različite razine

govorenja, saobraćanja, pisanja, hvaljenja, slavljenja i slično, i svaka od

tih razina odgovara razini egzistencije na kojoj je egzistent koji se njome

služi. A pošto, kako smo već kazali, svaka hvala i slava pripada

savršenstvu i veličini, to svaka hvala i slava, kako god izrečene, pripadaju

Svevišnjem Istinitom. Tako Allah Svevišnji, kroz Njegovo znanje o

Samome Sebi, gleda u Vlastitu Ljepotu i naslađuje se njome najvišim

stupnjom naslade.

Ljudi spoznaje kažu da Allah Svevišnji hvali i slavi Sebe na pet jezika.

Tih pet jezika su jezik Njegove Biti kao takve, jezik Neviđene

Jedinstvenosti (ahadiyati ghaib), jezik Skupnog Jedinstva (wahidiyati

džamiyah), jezik Svojstvenih Imena (asma’i tafsiliyah) i jezik bitnosti.

Rekao je Uzvišeni Gospodar svjetova. Ako riječ Gospodar (Rabb)

uzmemo u značenju Preuzvišeni (Mota’l) i Postojani (Sbet) onda

označava ime Božijeg Bića, a ako je uzmemo u značenju Vladar (Mlek) i

Posjednik (Sheb) i Pobjednik (Ghleb) i Osvajač (Qher) onda označava

ime Božijeg atributa; a ako je, pak, uzmemo u značenju Odgajatelj

(Morabb) i Darovalac (Mon’em) onda označava ime Božijeg djelovanja.

Ako se riječ svijet (‘lam) uzme u značenju osjetilnog i nadosjetilnog

svijeta koji obuhvata sve nivoe postojanja i razine skrivenosti i

pojavnosti, onda Gospodar treba smatrati imenom Božijeg atributa. Ali

ako se misli na “svijet vlasti” (‘lame molk), onda se treba promatrati u

značenju imena Božijeg djelovanja. U svakom slučaju ovdje riječ

Gospodar znači ime Božijeg Bića. Moglo bi se reći da se riječ svjetovi

(‘lamn) odnosi upravo na svjetove vlasti koji pod Božijim patronatom

dostižu razinu vlastitog savršenstva, onda bi se riječ Gospodar (Rabb)

mogla uzeti u značenju Odgajatelj (Morabbi).

Ali nije nam namjera pojašnjavati aspekte jezičko-stilskih sintagmi

ovog uzvišenog ajeta. Ovdje smo se dotakli samo nekih pitanja koja su

djelimično spomenuta i nisu ni u kojoj oprečnosti.

Treba znati da su imena Božijeg Tako su neki sufijski prvaci Božija

imena klasificirali na imena Bića, imena atributa i imena djelovanja.

Imena Božijeg bića su: Allah, Gospodar, Vladar, Sveti, Slobodan od

nesavršenstva, Koji potvrđuje obećanje i daje sigurnost, Koji sve pazi i

prati, Snažni, Silni, Uzvišeni, Visoki, Veliki (Al-‘Azm), Jasni i Skriveni,

Prvi i Posljednji, Veliki (Al-Kbr), Veličanstveni, Slavljeni, Vrhovna

Istina, Očevidan, Imućni, Slavni, na Kog se svak obraća, Preuzvišeni,

Bogati, Svjetlost, Nasljednik, Kome pripada veličanstvo, Koji pazi na

svaku kretnju.

Imena Božijih atributa su; Živi, Koji je zahvalan, Koji savladava,

Osvajač, Koji sve može, Jaki, Moćni, Milostivi, Samilosni, (Ar-Rahm),

Plemeniti, Koji mnogo prašta, Koji voli, Samilosni (Ar-Ra’of), Blagi,

Strpljivi, Dobročinitelj, Koji sve zna, o svemu obaviješten, Koji i sitnice

obuhvata i broj im zna, Mudri, Koji je svemu svjedok, Koji sve čuje i

Koji sve vidi.

Imena Božijeg djelovanja su: Koji iz početka stvara i poslije smrti u

život povraća, Koji se stara i brine, Koji proživljuje, Koji molbe prima,

Sveobuhvatan, Koji obračun vodi, Koji pazi i izdržava, Koji čuva,

Stvoritelj, Koji divno stvara, Koji mnogo poklanja, Koji obilno nafaku

daje, Koji rješava i otvara, Koji steže i širi, Koji spušta i diže, Koji uzdiže

i ponižava, Mudri, Pravedni, Dobri, Koji poslije smrti u život vraća, Koji

život daje, Koji smrt daje, Koji upravlja, Koji pokajanje mnogo prima,
Osvetnik, Koji pravdu dijeli, Koji sakuplja, Koji bogatstvo daje, Koji

lišava i otklanja, Koji daje štetu, Koji daje korist, Koji upućuje na pravi

put, Besprimjerni Tvorac iz ništa, Koji upućuje na potrebe i koristi.312

Ono što se navodi kao mjerilo ove podjele jeste da su sva imena imena

Božijeg Bića, ali, s obzirom na aspekt očitovanja, dijele se na imena bića,

atributa i djelovanja; to znači da ime slijedi ono očitavanje koje je

izraženije i vidljivije u odnosu na drugo. Zato se, katkad, kod nekih

imena očituju dva ili sva tri aspekta, kao što smo vidjeli kod imena

Gospodar (Rabb). Prema mišljenju autora, ovakvo stajalište je neispravno

i nije u skladu sa irfanskim gledištem. Ono što, stječe se utisak, treba biti

mjerilo kod ovakve klasifikacije imena jeste to da se duhovnom putniku,

nakon što je iskusio iščeznuće u Božijem djelovanju, Uzvišeni Bog

očituje preko imenâ djelovanja u njegovom srcu; a nakon što dosegne

razinu iščeznuća vlastitih svojstava u Božijim, javlja se očitovanje imena

atributa, te na koncu, kada putnikovo iskustvo potpuno iščezne u Božijem

dolazi do očitovanja imena Božijeg Bića u njegovom srcu. Ako

312 Enš’ ad-Dawer, str. 28.

putnikovo srce ima snagu da, nakon što se povrati u stanje prisebnosti,

sačuva iskustva, osvjedočenja djelovanja koje poima srcem jesu imena

djelovanja; osvjedočenja atributa predstavljaju imena atributa i tako isto

imena Božijeg Bića. Ovo su profinjene suptilnosti na kojima se nećemo

dublje zadržavati.

Može se reći da se klasifikacija na tri vrste imena spominje i u

Kur’anu, u uzvišenim ajetima sure Progonstvo (al-Hašr): “On je Allah

nema drugog Boga osim Njega - On je poznavalac nevidljivog i vidljivog

svijeta, On je Milostiv, Samilosni…!”313

Kad je riječ o ovim uzvišenim ajetima, moguće je da prvi ukazuje na

imena Božijeg Bića, drugi na imena atributa, treći na imena djelovanja.

Prednost imena bića nad imenima atributa i ovih potonjih nad imenima

djelovanja dolazi na osnovu redoslijeda božanskih očitovanja a ne na

osnovu redoslijeda osvjedočenja koja se javljaju u srcu. Treba znati da

ovi uzvišeni ajeti posjeduju i jednu drugu simboliku o kojoj nećemo

govoriti. To da se drugi ajet odnosi na imena atributa a treći na imena

313 Vidi: Qur’an, 59, ajeti: od 22-24

djelovanja potpuno je jasno. A to da se imena: Poznavalac vidljivog i

nevidljivog svijeta, Milostiv i Samilosni odnose na Božije Biće temelji se

na činjenici da “nevidljivi i vidljivi svijet” označava imena skritosti i

otkritost; dok su “milostivost” i “samilosnost” očitovanja “izljeva

najsvetije svetosti” ne “izljeva svetosti”. Davanje prednosti ovim

imenima u navođenju, i ako su imena Živi, Postojani, Gospodar i sl., čini

se, bliskija imenima bića, dolazi vjerovatno otuda što su ona

sveobuhvatnija i što predstavljaju temelj svih ostalih imena. A Allah sve

zna.

Upozorenje

Postoje velika neslaganja oko izgovora etimologije i značenja riječi

svjetovi (‘alamin). Tako su jedni tvrdili da svjetovi predstavljaju oblik

množine i da izraz obuhvata sveukupnost kategorija svih stvorenja i

osjetilnih i nadosjetilnih te da svaka kategorija predstavlja svijet za sebe.

Ova množina nema oblik jednine vlastite vrste, što je odranije poznato.

Drugi su zastupali stajalište da riječ ’lam , (svijet) sa fethom na lamu

ima značenje participa pasivnog (‘esme maf‘l), a u ‘lem sa kesrom na

lamu ima značenje participa aktivnog (‘esm-e f‘el); tako su riječ “‘lamn”

uzimali u značenju “ma‘lmn”, što je besmisleno i nepotrebno.

Neki su ovu riječ smatrali izvedenicom iz riječi ‘elm (znanje). U

svakom slučaju, ispravno je upotrijebiti je za sva stvorenja. Svijet (‘lem)

se, dakle koristi u značenju osjetilnog i nadosjetilnog svijeta, ponekad se

može upotrijebiti za svaku vrstu ili jedinku. Ako lingvist riječ svijet

(‘lem) koristi u spomenutom značenju, tj. za jedinku i svaku vrstu, on to

čini stoga što svaku jedinku uzima kao znak Tvorčevog Bića – “U svakoj

stvari je Njegov znak”314 Ako, pak, ‘arif koristi riječ “svijet” u značenju

jedinke i svake vrste, čini to stoga što svako stvorenje smatra pojavom

imena sveobuhvatnosti koje u sebe uključuje cjelokupnost svih zbilja;

stoga se može uzeti da cijeli svijet i svaki njegov pojedinačni dio

predstavljaju očitovanje najvećeg Božijeg imena (‘esme a‘zam) na razini

grupne jedinosti.

Ako se riječ Gospodar (Rabb) uzme kao ime Božijeg atributa u

značenju: Vlasnik (Malek), Posjednik (Saheb) i sl. tome, moguće je da

314 Kašf al Asrr, Meibad, svezak 1,str. 436.

svjetovi (‘alamin) predstavljaju sveukupnost osjetilnih i nadosjetilnih

svjetova, odnosno stvorenja vidljivog i svijeta skrivenosti. Ali, ako se

spomenuta riječ uzme u značenju imena Božijeg djelovanja, što bi se

možda moglo uzeti kao potpunije- tada svjetovi (‘alamin) označavaju

jedino vidljivi svijet materije jer Gospodar (Rabb) u takvom svijetu znači

Odgajatelj (Morabbi). Očitovanje ovog značenja nužno zahtijeva

postupnost a svjetovi metafizičke obnaženosti čisti su od postupnosti u

vremenu. Također, i sa irfanskog stajališta potvrđujemo nastanak u

vremenu za sveukupnost svih svjetova ali ne u onom značenju kako ga

poimaju apologeti i muhadisi.

Posljednje upozorenje

Znaj da “zahvala” (hamd) dolazi u odnosu na Onoga Koji je lijep

(aml). Iz uzvišenog ajeta možemo pojmiti da se zahvala i hvala odnose na

razinu Najvećeg Božijeg imena (‘Esme ‘A’zam) koje je ime sveukupnosti

i sveobuhvatnosti, i koje u sebe uključuje razinu gospodarenja (robbiyyat)

nad stvorenjima svih svjetova, milosti milostivosti (rahmniyye) i

samilosti (rahmiyye) te razinu “Vladara Dana sudnjeg”… Dakle, ova

uzvišena imena, tj. Gospodar, Milostivi, Samilosni i Vladar trebaju imati

dostojno mjesto u izražavanju zahvale. I mi ćemo nakon ovoga podrobno

pojasniti značenje riječi Uzvišenog: Vladar Dana sudnjeg.

Sada ćemo govoriti o povezanosti razine gospodarenja (robbiyyat) nad

stvorenjima svih svjetova sa razinom zahvale (tahmid).

Postoje dva aspekta povezanosti ovih razina:

Jedan je kada hvalilac iz nekog svijeta sam, lično – ovo lično katkad je

zaseban svijet ili, prema mišljenju ‘arifa, svako stvorenje svjetova,

ponaosob, - izražava zahvalu Bogu zbog toga što ga je rukom odgoja sa

razine gospodarenja izveo iz slabosti, manjkavosti, tome vodeći ga ka

čvrstini, savršenstvu, sigurnosti, svjetlosti svijeta zbiljskog čovjeka; što

mu je omogućio da nakon uspinjanja razinama tjelesnosti, elemenata,

minerala, biljaka, životinja usmjeri svoje kretanje ka suštini, biti, čistoj,

primordijalnoj ljubavi, dovodeći ga na razinu čovjeka koja je

najuzvišenija razina među stvorenjima. A nakon toga ga odgaja da

postane ono što ti svojom uobraziljom ne možeš pojmiti:

 “Nepostojanje postah, nepostojanje, ječim

Inna ilejhi radži’un 315 k’o orgulje316

Drugi je stoga što odgoj na svim razinama svijeta pojavnosti, od nebesa

do elemenata, predstavlja uvod za postojanje savršenog čovjeka, on je

uistinu proizvod svih ekstrakata svijeta ozbiljenja i krajnji cilj stvorenja,

stoga i jeste posljednje “novorođenče”. Pošto osjetilni, materijalni svijet

pokreće preko čistog bitka, to kretanje je, po svojoj biti, u pravcu

potpunosti završetka, gdje se ono okonča tu je vrhunac stvaranja i kraj

putovanja. I kada uopćeno pogledamo na univerzalno tijelo, univerzalnu

prirodu, univerzalne biljke, univerzalne životinje i univerzalnog čovjeka,

čovjek dolazi kao posljednje stvorenje čijom pojavom se okončalo

stvaranje. Dakle, Božija ruka odgoja na svim razinama ozbiljenja

usmjerila se na odgoj čovjeka i čovjek je prvi i posljednji.

315 Mi ćemo se Njemu vratiti; vidi Kur’an, 2: 156

316 Moulawi
 Ono o čemu smo govorili bilo je djelovanje na razini pojedinačnosti i

motrenje nivoa postojanja; inače, na temelju apsolutnog djelovanja, za

djelovanje Uzvišenog Boga nema konačnog cilja osim Njegovog svetog

Bića. A kada promotrimo pojedinačno djelovanje, krajnji cilj stvaranja

jeste čovjek svijeta apsolutne skrivenosti: “O sine Ademov, sve sam

stvorio zbog tebe a tebe sam stvorio zbog Sebe”317 U uzvišenom Kur’anu

Bog, obraćajući se Musau, a.s., kaže: “i Ja sam te za Sebe izabrao;318

potom: “Tebe sam izabrao…”319 Dakle, čovjek je stvorenje “zbog Boga” i

stvoren je zbog Njegovog svetog Bića. I između svih stvorenja on je onaj

odabrani i izabrani. Krajnji cilj njegovog putovanja jeste sjedinjenje s

Bogom i iščeznuće u Njegovom Biću i izdvojenost preko iščeznuća u

Bogu, a njegovo mjesto povratka je ka Bogu, od Boga u Bogu i uz Boga,

kao što se kaže u Kur’anu: “Nama će se oni, zaista, vratiti.”320 Ostala

317 ‘Elm al-Yaqn, svezak 1, str. 381.

318 Qur’an, 20:13.

319 Qur’an, 20:13.

320 Isto., 88:25

stvorenja, posredstvom čovjeka, vraćaju se Bogu, štaviše mjesto njihovog

povratka je čovjek. Prenosi se da je imam Reza (Rez), mir neka je s njim,

rekao: “Vama će se stvorenja vratiti i pred Vama će račun polagati…

Bog je zbog vas započeo stvaranje i s vama ga je okončao.”321 To da Bog

Uzvišeni u Kur’anu kaže: “Nama će se oni, zaista, vratiti i pred Vama će,

doista račun polagati!”322 a u predaji imama Reze (Rez) se prenosi:

“Vama će se stvorenja vratiti i pred Vama će račun polagati”323

predstavlja jednu od tajni jednoće i ukazuje na to da je povratak

savršenom čovjeku (ensne kmel), zapravo, povratak Bogu, stoga što je

jastvo savršenog čovjeka apsolutno iščezlo u Božijem Biću i što je on

vječan preko vječnosti Božije i kao takav predstavlja očitovanje Najvećeg

Božijeg imena (Esme ‘a’zam)

321 ‘Oyune Axbr ar-Rez, svezak 2. str. 272.

322 Kur-an 88:25:26

323 ‘Oyune Axbr ar-Rez, svezak 2. str. 272.

 Vjersko buđenje

Znaj da razina gospodarenja (robbiyyat) Uzvišenog Boga nad

stvorenjima svjetovâ ima dva aspekta.

Jedan je “univerzalno gospodarenje” koje obuhvata i u kojem učestvuju

sva stvorenja na svijetu. To su egzistencijalni vidovi odgoja kada se

preko razine gospodarenja svako stvorenje izvede iz manjkavosti u

pravcu usavršavanja u skladu sa vlastitom razinom. Sva kretanja u prirodi

i bivstvovanju, sve promjene nutarnje i izvanjske dešavaju se preko

razine gospodarenja. Ukratko rečeno, od najnižih oblika egzistencije i

prve materije do razine životinjskog svijeta i njihovih tjelesno – duhovnih

čula, svi oni svjedoče o tome da je Bog Uzvišeni njihov Gospodar.

Drugi aspekt gospodarenja je “zakonodavno gospodarenje” koje je

specifično za ljudsku vrstu i kojem ne podliježu druga stvorenja. To je

odgoj preko upute o načinima spasa i usmjeravanja na staze istinske sreće

i čovječnosti koji se manifestirao pojavom Poslanikâ, a.s. Onaj ko se

slobodnom voljom stavi na raspolaganje Gospodaru svjetova, odgajan

pod Njegovim nadzorom, tako da njegovi organi kao i vanjske i nutarnje

sposobnosti ne potpadnu pod utjecaj prizemnog jastva nego se podlože

Božanskoj volji, dostići će razinu savršenstva kojom se odlikuje jedino

ljudska vrsta.

Čovjek do životinjske razine korača usporedo sa ostalim životinjama.

Nakon dosezanja ove razine pred sobom ima dva puta koja izabira

slobodnom voljom: “jedan je put istinske sreće, to je pravi put Gospodara

svjetova – Gospodar moj, zaista, je na pravom putu” 324; drugi je put

nesreće, put prokletog Iblisa. Dakle, ako čovjek sve svoje organe, snage i

potencijale stavi u službu Gospodara svjetova i postane Njegovim

odgojenikom, malo-pomalo će Mu se prepustiti i njegovo srce. A srce

koje odgaja Gospodar svjetova će i ostalu svoju vojsku potčiniti Njemu te

će carstvo čovjekovog bića u potpunosti postati Božiji sluga i podanik.

Tek tada će njegov jezik, koji je tajna srca, moći na upit meleka: “Ko je

Gospodar tvoj?”, odgovoriti: “Bog Uzvišeni je Gospodar moj.” Ako li,

324 Qur’an, 11: 56.

pak, čovjek svoje srce ne učini božanskim i na ploči srca ne ugravira:

“Nema boga osim Jedinoga Allaha, Muhammed je Božiji rob i Njegov

poslanik; ako ne bude postupao po časnom Kur’anu i ne bude promišljao

o njegovim porukama, niti uspostavio duhovnu nit povezivanja sa ovom

uzvišenom Knjigom, sva saznanja će mu biti izbrisana iz svijesti.

***

Rekao je Uzvišeni: “Milostivog, Samilosnog”. Znaj da sva imena i

atributi Boga Uzvišenog, uopće uzev, imaju dvije postaje ili razine: Jedna

je razina imenâ i atributâ Božijeg Bića koji su nepromjenljivi i postojani

kao što je znanje u Božijem Biću, Božija moć i volja i sl., koji

predstavljaju očitovanja Bića.

Druga je razina imenâ i atributâ Božijeg djelovanja koji su

nepromjenljivi i postojani za Boga preko očitovanja “izljeva svetosti” kao

što je “djelatno znanje” kojeg sljedbenici filozofije “svjetlosti” uzimaju

kao nepromjenljivo. “Pojedinačno znanje” nepromjenljivo je na razini

Božijeg Bića i otkrovenje i podrobnosti znanja u Božijem Biću su iznad

djelatnog znanja.
 Da rezimiramo, milost milostivosti i milost samilosnosti imaju dvije

razine i dva aspekta očitovanja: jedno je pokazivanje na nivou Božijeg

Bića očitovanjem preko “izljeva presvetosti”; a drugo je pokazivanje na

nivou egzistencijalnih očevidnosti očitovanjem preko “izljeva svetosti”.

Ako u ovoj uzvišenoj suri izraze Milostivi i Samilosni uzmemo u

značenju atributa Božijeg Bića – što se čini bjelodanijim - tada možemo

smatrati da ova dva atributa u ajetu: “U ime Allaha, Milostivog,

Samilosnog” slijede “ime” prije negoli atribute djelovanja. Prema tome,

ponavljanje se uvijek javlja radi potvrde i preuveličavanja. Moguće je – a

znanje je kod Boga – da je značenje uzvišenog ajeta ovo: U ime Njegove

volje kojom izražava milostivost, samilosnost, hvala Njegovom

Uzvišenom Biću milostivosti, samilosnosti. I kao što je razina “volje”

očitovanje svetog Bića, tako su i razine milostivosti i samilosnosti, koje

su manifestacija razine volje, očitovanje milostivosti i samilosnosti

Božijeg Bića. Mogući su i drugi aspekti tumačenja ali mi ih nismo

uzimali u obzir, jer nam se ovo tumačenje činilo najprihvatljivijim.

 A što se riječi Svevišnjeg: “Errahmanir-rahim” (Milosnog,

Premilosnog) tiče, znaj da u pogledu ukupnosti Imena i Svojstava Božijih

postoje dvije razine:

Prvo je razina bitskih (zatiyah) Imena i Svojstava koja počivaju na

Njegovom Jedinstvu, kao što su to Bitsko Znanje, koje je od bitskih djela

i manifestacija, i Bitska Moć, Bitska Volja i tako redom.

Drugo je razina aktivnih Imena i Svojstava koja se za Boga vežu kroz

manifestaciju “Svete Emanacije”, kao što je slučaj s Aktivnim Znanjem,

koga potvrđuju išraki filozofi, a Hadže Nasiruddin Tusi bavio se

njegovom argumentacijom.

Općenito kazano, što se rahmaniyye i rahimiyye Milosti tiče, postoje

dvije razine i dvije manifestacije: jedna je u pojavi Biti u Njegovoj

Jedinstvenosti kroz manifestiranje Najsvetije Emanacije. Druga je u

pojavi kosmičkih entiteta (ayani kamniyah) kroz Svetu Emanaciju. A ar-

Rahman i ar-Rahim iz časne sure jesu esencijalni atributi, za koje je

moguće da su povratni na one iz Bismillahir-rahmanir-rahim, te se

odnose na Ime prije negoli na sam čin. U tom slučaju, smisao časnog
ajeta bio bi: S Njegovom Milošću i Samilošću slavljena neka je Njegova

Bitska Milost i Samilost. A Allah najbolje zna!

A što se tiče riječi Milostivog Vladara Dana sudnjeg (maliki

yawmiddin), ovaj pisac smatra da sura Fatiha te sura Tevhid nisu poput

ostalih kur’anskih sura. To svjedoče i potvrđene predaje od Poslanika

Božijeg, mir i blagoslov neka je na nj i njegove, te Imama uputitelja, mir

neka je na njih,. Sure su to koje milioni muslimana u milionima džemata

uče na svojim obaveznim i dobrovoljnim namazima.

Znaj da vladavina Istinitog Svevišnjeg nije poput vlasti vladara među

robovima Njegovim. On Svoju vlast ne ostvaruje na način kako to čine

ljudi, niti se pritom služi sličnim vanjskim ili unutarnjim silama. Vlast

Božija je apsolutna i jednaka nad svime, tako da ona nije ničim

ograničena niti veća ili manja ako se radi o vidljivom ili nevidljivom

svijetu. Možda na to ukazuju riječi Svevišnjeg: “...a Mi smo mu bliži od

vas, ali vi ne vidite.” (Al-Waqi’a, 85), ili “...jer Mi smo njemu (čovjeku)

bliži od njegove vratne žile kucavice.” (Qaf, 16), ili: “Zar ti ne znaš da je

samo Allahova vlast i na nebesima i na Zemlji, i da vi osim Allaha ni

zaštitnika ni pomagača nemate.” (Al-Baqara, 107). Hazreti Džafer Sadiq,

mir neka je na nj, u jednoj predaji kaže: “Nema mjesta gdje nije On, a

nijedno mjesto Ga ne obuhvata, niti je On na nekom mjestu prisutniji

nego na drugom.” (Usuli Kafi, sv. 1, str. 180) A hazreti Taqi, mir neka je

na nj, kaže: “Znaj da, dok je On na zemaljskim nebesima, istodobno je na

Aršu. Pred Njegovom Vlašću i Moći sve je jednako.” (Isto).

S obzirom da Njegova vlast obuhvata sve stvari i sve svjetove, a časni

ajet kaže Vladara Dana sudnjega, možda se ovdje aludira na to da je Dan

sudnji ustvari Dan okupljanja (pred Bogom). Kako je Dan sudnji i Dan

ukupnosti, hoće se reći da je Vladar Dana sudnjega samim tim i Vladar

svih drugih dana, jer “pojedinačnosti vidljivog svijeta skupnost su

nevidljivog svijeta”.

Općenito, koliko to ovaj traktat dopušta, o ovom bismo mogli kazati

tek toliko da sve dok svjetlo egzistencije i sunce istine sija u svijetu

nevidljivog, a ne dopire u svijet vidljivog, ostajemo zastrti i u tmini. A

kako je čovjek ukupnost svih vrsta ograničenosti, on je pod pokrivkom. I

sve dok je čovjek oličenje ograničenosti, zastrt je sedmerima zastorima

od tmina i sedmerima zastorima od svjetlosti. Sve dok je čovjek pod tim

pokrivkama, uskraćen je za osvjedočenje u Veličanstvenost Prapočetnosti

i viđenje ishodišne svjetlosti (nuri awwal). Kad se stvorenja, u skladu sa

svojom prirodom i onim što im je predodređeno, povrate u svoju

prapostojbinu – o čemu govore brojni kur’anski ajeti, najednom će pred

njima biti podignute pokrivke od tmina i svjetlosti, pa će krajnje jasno

prepoznavati Vlast i Gospodstvo Svevišnjeg Allaha. Ovdje, kada se

Posljednji vrati Prvom i Vidljivi spoji s Nevidljivim, kad bude očita

Njegova Vlast, Apsolutni Vladar kazat će (a neće biti nikog osim Njega

kome bi se mogao obratiti): “Ko je Vladar ovog Dana?”325, pa će, pošto

ne bude odgovora, On kazati: “Allah”.

Na ovaj apsolutni Dan, Dan kad će sunce Istine prodrijeti kroz tamne

velove pojedinačnih jastava, svako biće će svojim bitkom iščeznuti u

Istinitom, a kroz sjenu onog što je u skladu s imenom tog bića. Pošto se

puhne u sur, bića će se opet manifestirati u skladu sa svojim imenima, pa

će: “...na Dan kada će se sakupiti – u koji nema nikakve sumnje.”326

325 Al-Ghafir, 16.

326 Aš-Šura, 7.
 Za savršenog čovjeka, zahvaljujući njegovom duhovnom putovanju ka

Allahu, odnosno posredstvom iseljenja k Njemu, rečene pokrivke ne

postoje, pa se Dan sudnji i stajanje pred Allahom njemu dese još na ovom

svijetu, jer Bog Svevišnji manifestira Svoju Vlast u njegovom srcu kroz

namaski miradž, a jezik ovakvog roba Božijeg tumač je onog što je u

njegovom srcu. Odnosno njegova vanjština odraz je njegove unutarnjosti.

Što se, pak, Arša i njegovog “nošenja” tiče, znaj da među tumačima

postoje određena razilaženja u vezi s ovim pitanjem. Štaviše, čak se i

neke časne predaje na prvi pogled mogu doimati kontradiktornim,

premda, prodre li se u srž stvari, tu ne postoji nikakva kontradikcija. S

gnostičkog gledišta na ovo pitanje, Arš može podrazumijevati više

značenja.

Jedan od njegovih smislova, za koji mislim da je stran puku, jeste

Jedinost Božija, što je jedna od razina “Najsvetije Emanacije”, pa su u

ovom slučaju nosači Arša četiri imena Božija: Prvi, Posljednji, Vidljivi i

Nevidljivi.
 Drugi smisao, također stran puku, jeste Sveta Emanacija (faydi

muqadis) kao jedna od razina Najvećeg Imena, pri čemu su nosači Arša

imena Milostivi, Svemilosni, Gospodar i Vladar.

Prema jednom viđenju, nositelji Arša su četverica: Israfil, Džibril,

Mikail i Azrail.

Katkad se pod Aršom podrazumijeva Univerzalno Tijelo (džismi kull),

pri čemu su njegovi nositelji meleki u arhetipskom obličju (arbabi

anwa’), na što ukazuje jedna predaja iz Al-Kafija.

Ponekad Arš znači “Znanje”, što bi moglo, ustvari, značiti Božije

Aktivno Znanje (‘ilmi fi’li), što je ustvari veliki vilajet (wilayati kubra),

pri čemu bi njegovi nositelji tad bili četverica najsavršenijih prijatelja

Božijih među narodima pređašnjim: Nuh, Ibrahim, Musa i Isa, mir neka

je na sve četvericu, te četvericu najsavršenijih iz našeg naraštaja: Poslanik

islama, hazreti ‘Ali, hazreti Hasan i hazreti Husejn, mir neka je na njih.

Ovu digresiju napravismo zato da bi mogao shvatiti da se u časnoj suri

Hamd (Otvoriteljici Kur’ana), nakon imena Allah, koje upućuje na

Njegovu Bit, spominju četiri časna Imena: Ar-Rabb, Ar-Rahman, Ar-

Rahim i Malik, i to možda upravo stoga što su ova četiri imena nositelji
Arša Njegove Jedinosti. Tako časno ime Ar-Rabb jeste u biti meleka

Mikaila koji je, po dopuštenju i odredbi Svevišnjeg, staratelj nad svijetom

tvarnoga. Časno ime Ar-Rahman sadržano je u naravi meleka Israfila,

staratelja nad dušama i onog koji će puhnuvši u sur navijestiti

proživljenje. Ime Ar-Rahim u prirodi je meleka Džibrila, zaduženog za

podučavanje i usavršavanje stvorenja. I naposljetku, ime Božije Malik

jeste u biti Azraila, meleka zaduženog za uzimanje duša, odnosno

vraćanje stvorenog iz vidljivog u nevidljivo. Znači, u suri Fatiha, do ajeta

Maliki jawmid-din, sadržan je Arš Božije Jedinosti, Arš Realizacije (arshi

tahaquq), te ukazano na njegova četiri nositelja. Ovakav veličanstveni

koncept srećemo i u izrazu Bismillah, pa čak i u samom slovu ba, ali to bi

nas odvelo od naše teme.

Možda se u davanju prednosti imenu Ar-Rabb nad imenima Ar-

Rahman i Ar-Rahim, dok ime Malik dolazi potonje, krije ukaz na način

duhovnog putovanja iz svijeta materijalne kreacije do konačnog

iščeznuća u Bogu. Tako, dok je salik još na početku svog putovanja,

njega postupno odgaja Rabbul-’alemin, odnosno salik postupno

napreduje shodno protoku vremena (kao kategorije vezane za tvarno).

Pošto se izdigne ponad ograničenja tvarne prirode, u srcu salika

manifestira se i ono što se ne odnosi isključivo na tvarno, odnosno u srcu

mu se manifestira Ime Ar-Rahman. S obzirom na to da je Ar-Rahman

partikularnije nego ostala Imena, ono je uvod u manifestaciju Imena Ar-

Rahim koje je još bliže obzorima unutarnjosti. Dakle, pri gnostičkom

putovanju u srcu salika prvo se manifestiraju “vanjska”, a tek potom

“unutarnja” Imena, a to zato što salik putuje od mnoštva ka Jedinstvu.

Zato se tek na kraju manifestiraju čisto “unutarnja” Imena u kakva spada

i Ime Malik. Jer manifestacijom Vlasti Božije, mnogost u vidljivom i

nevidljivom svijetu biva poništena, te se posvema iščezava u Prisutnosti

Apsolutnog.

Tako je, znači, cjelokupan krug duhovnog putovanja sadržan u ajetima

časne sure Hamd: od posljednjeg zastora tvarne prirode uzevši, pa do

razdiranja svekolikih pokrivki od tmina i svjetlosti i prisajedinjenja

Apsolutnom. Možda se u časnom ajetu: “I u rog će se puhnuti, i umrijeće

oni na nebesima i oni na Zemlji, ostaće samo oni koje bude Allah
odabrao.”327, ukazuje upravo na one koji se Bogu prisajedinjuju prije

negoli nastupi Čas određeni, odnosno Dan sudnji. Moguće da je na to

aludirao Časni Poslanik, mir i blagoslov Božiji neka je na nj i njegove,

rekavši, pokazujući pritom na dva prsta na ruci: “Ja i Dan sudnji smo

poput ove dvojice.”328 A Allah zna najbolje.

A što se riječi Svevišnjeg Iyyaka na’budu wa iyyaka nasta’in (Tebi

robujemo i od Tebe pomoći tražimo) tiče, znaj da, dok je rob Božiji,

putnik na Putu spoznaje, svjestan da svaka slava i hvala pripadaju

isključivo Allahu, on će svu svoju poniznost i robovanje izražavati samo

Allahu i samo će od Njega pomoć tražiti, te u svijetu stvorenoga neće

nalaziti nikoga koga bi smatrao stvarno kadrim da mu doista pomogne.

To što neki ljudi slabog rasuđivanja kažu da ropstvo doista pripada samo

Bogu, dok pomoć može doći i od drugoga, a ne isključivo od Boga,

pozivajući se pritom na kur’anske ajete: “...jedni drugima pomažite u

327 Az-Zumar, 68.

328 Biharul-Anwar, sv. 2, str. 39.

dobročinstvu...”329 ili “...i pomozite sebi strpljenjem i molitvom.”330, te

kazujući kako su i Poslanik, Imami i ashabi tražili pomoć od drugih ljudi,

samo dokazuje da je njihovo poimanje ove stvari površno. Onaj ko

posjeduje znanje o Božijem Jedinstvu u Činjenju te shvata da je

cjelokupan sistem egzistencije oblik Božije činidbe, znat će da sem Boga

nema činitelja u svijetu bitka, pa poimao to racionalno ili intuitivno.

Štaviše, misliti drugačije za Božije ljude je vrsta širka, odnosno to se

tumači kao skriveni širk.

Ukratko, Tebi robujemo i od Tebe pomoć tražimo jeste jedan od vidova

hvaljenja Boga, odnosno ukaz na istinski monoteizam. Onaj u čijem srcu

se nije manifestirala zbilja tevhida, odnosno onaj ko nije srce potpuno

očistio od širka, iyyake na’budu ne može vršiti istinski jer ne priznaje

sasvim iyyake nasta’in. Takav ne može istinski tražiti niti pojmiti Boga.

Pošto se u srcu manifestira istinski tevhid, uviđa se da je iyyake na’budu

wa iyyake nasta’in apsolutna zbilja.

329 Al-Ma’idah, 2.

330 Al-Baqarah, 45.

 U ovom ajetu, kako vidimo, govorenje u trećem licu prelazi na

obraćanje u drugom licu (Tebi robujemo...). Time se možda ukazuje na

prelazak u novo duhovno stanje i porast razine bliskosti spram Onoga

Kome se obraćamo, što onome koji se obraća daje novog podstreka i

elana. Namaz je, uostalom, miradž vjernika, znači približavanje Svetom

Milostivom, a ovim ajetom se ukazuje upravo na postizanje te bliskosti.

Putnik ka Allahu sprva je zastrt pokrivkama od tmina i svjetlosti,

odnosno zastorima svoje materijalne naravi, a duhovno putovanje ka

Bogu znači, ustvari, izlaženje ispod tih pokrivki, tj. preseljenje iz kuće

jastva ili kuće kreacije ka Allahu.

A možda je zamjenica iyyaka ovdje upotrijebljena zato da bi se ukazalo

na povratak Biti u Kojoj svaka mnogost iščezava. Tako salik na ovom

stupnju doseže tevhid po Biti, pa se Bit Božija u njegovom srcu odražava

odvojeno od Božijih Imena i Svojstava. To i jeste onaj krajnji stupanj

tevhida na koji ukazuje prvak jednoboštva, predvodnik spoznavatelja i

glavešina zaljubljenika u Boga, Zapovjednik vjernika hazreti ‘Ali, mir

neka je na nj, kad kaže: “Potpunost tevhida jeste zanijekati pripisivanje

svojstava Njemu.”331 Jer, svojstva ukazuju na mnoštvo, a obraćenost na

mnogost, čak i kad se radi o mnogosti Imena, daleko je od tajne tevhida.

Možda se tajna Ademovog, mir neka je na nj, grijeha i krije upravo u

obraćenosti na mnoštvo Imena.

Znaj da je razlog što iyyaka na’budu dolazi prije iyyaka nasta’in ukaz

na to da bogoštovlje (ibadat) dolazi prije traženja pomoći (istia’nat).

Uostalom katkad pomoć Božija stiže a da se ne zaište.

O robe putniče, znaj da ograničenost na bogoštovlje i iskanje pomoći

od Boga nije potpunost monoteizma niti savršeni stupanj zapućenosti ka

Bogu. Štaviše, tu se katkad krije i suprotstavljenost istinskom

monoteizmu i poimanju Boga. U istinskom jednoboštvu, kad se ono

očituje u srcu salika, svako mnoštvo iščezava i nema obraćenosti na

stvari. I doista onaj ko je privučen gajbom i utopljen u njemu prestaje biti

zastrt pokrivkom mnoštva (kisrat). No ljudi se dijele u nekoliko skupina:

Jedna skupina su oni zastrti, poput nas nesretnika pokrivenih tamnim

zastorima tvarne prirode.

331 Usulul-Kafi, sv. 1, str. 191.

 Druga skupina su putnici, oni koji su se zaputili ka Allahu i koji

iseljavaju ka Prijestolju Svetosti.

Naredna grupa su oni koji su se spojili (wsiln), oni koji su se izbavili

od zastora mnoštva i koji su sasvim obuzeti Istinitim i posvema okrenuti

od stvorenja.

Posebna skupina su oni koji su dosegli prethodni stupanj pa se vratili

stvorenjima kao njihovi predvodnici i uputitelji, a takvi su Božiji

poslanici i njihovi nasljednici, mir neka je na sve njih. Oni nisu zastrti

mnoštvom, premda obitavaju u njemu.

Dakle, iyyaka na’budu wa iyyaka nasta’in za različite skupine ima

različite implikacije. Za nas zastrte to je tek tvrdnja i formalna izjava. No,

izbavimo li se ispod svojih pokrivki i pojmimo li svoje nedostatke, naše

bogoštovlje bit će prosvjetljenije za onoliko za koliko budemo svjesni

vlastitih nedostataka i manjkavosti.

Znaj, dragi, da sve dok smo zastrti debelim zastorima tvarnog, dok

svoje vrijeme trošimo na priskrbljivanje ovog svijeta i njegovih užitaka,

zaboravljajući pritom na Svevišnjeg, ne spominjući Njega i ne

razmišljajući o Njemu, sav naš ibadet, dove i učenje Kur’ana bit će lišeni
zbiljskog smisla. Dok smo u takvom stanju, naše elhamdulillah nije

istinska hvala Allahu niti ćemo svojim iyyaka na’budu wa iyyaka

nasta’in iznaći put do Istine. Dapače, izgovarajući obesmišljene fraze bit

ćemo, ustvari poniženi i posramljeni pred Bogom, Njegovim melekima,

poslanicima i evlijama. Kako onaj ko svojim djelom i mislima hvali ovaj

svijet može izgovarati elhamdulillah?! Kako onaj u čijem srcu nema niti

traga od božanskog i duhovnosti, onaj ko sve svoje nade polaže u

stvorenja, može govoriti iyyaka na’budu wa iyyaka nasta’in?! Pa, ako si

čovjek za ovo poprište, ne drži se za skute materijalnog, spominji i

razmišljaj o veličini Svevišnjeg i slabosti i manjkavosti stvorenja,

sjećanjem na Boga oživi svoje srce, kako bi u nj prodro miris tewhida, pa,

vođen potporom iz gajba, pristupi namazu ljudi spoznaje. Nisi li to u

stanju, nastoj makar uočiti vlastite mahane i slabosti, pa krajnje skrušeno

uči ove ajete koji se ne odnose na tebe i gledaj da to što ih učiš ne znači

da si lažac.

A što se riječi Svevišnjeg: Uputi nas Putem pravim tiče, znaj, dragi, da

je u suri Fatiha ukazano na kvalitet duhovnog putovanja ka Allahu. Tako

je do riječi: Tebi robujemo ukazano na putovanje od stvorenog ka

Stvoritelju, odnosnona to kako salik napreduje od manifestacije Božije

Činidbe ka manifestaciji Njegovih Atributa, a onda dalje ka manifestaciji

Njegove Biti, pri čemu se izbavlja ispod mračnih velova kojima je zastrt.

Što se onih koji nisu ljudi visoke spoznaje i dosezanja zbilje tiče,

njihov Put sveden je na put vanjštine Šerijata. Stoga se riječi Put pravi

često i tumače kao vjera, islam i slično. Ako se, pak, radi o ljudima

suluka, onda se Put pravi shvata kao bliskost putu Vjerovjesnikovom i

njegovog Ehli-bejta. Prenosi se, uostalom, da je Poslanik, mir i blagoslov

neka je na nj i njegove, povukao svojim štapom tri linije na površini, i

rekao: “Ova srednja linija jeste moj put.”332 U časnom ajetu spominje se

termin ummet sredine: “I učinili smo vas ummetom sredine...”333

Znaj, o tražitelju Istine, da je Istinski Svevišnji stvorio ustroj

egzistencije te manifestacije vidljivog i nevidljivog svijeta zarad Svoje

esencijalne ljubavi da bude spoznat po Imenima i Atributima: “Bijah

332 ‘Ilmul-Yaqin, sv. 2, str. 967.

333 Al-Baqara, 143.

Skrivena Riznica, poželjeh da budem poznat, pa stvorih svijet.” 334 On je u

narav svih bića usadio ljubav prema Njemu i želju za Njim zapretene u

njihovoj biti. Na temelju te božanske privlačnosti i vatre ljubavi, bića su

svjesna Apsolutne Savršenosti i Apsolutne Ljepote. Svakom od njih On

je darovao svjetlo božanske naravi (fitrati ilahi) posredstvom koga mogu

dosezati svoj cilj i poimati ga.

Treba znati da svako biće ima svoj vlastiti Put i osobito svjetlo upute:

“Puteva Bogu je onoliko koliko je stvorenja ponaosob.”335 Svaka

individualnost nosi sobom veo od tmine, a svako biće, odnosno svako

jastvo, jeste zasebni veo od svjetlosti, pa budući da je čovjek ukupnost

svih fenomena (ta’ayyunat), on je od svih bića najzastrtije spram Allaha.

Možda baš na to ukazuje časni ajet: “...zatim ćemo ga (čovjeka) u

najnakazniji lik vratiti.”336 Upravo stoga ljudski Put ka Bogu najduži je i

najmračniji.

334 Asrarul-Hikam, str. 20.

335 Jamiul-Asrar, str. 121.

336 At-Tin, 5.
 Kako je već ukazano, uputa ima različite razine i stupnjeve, u skladu sa

samim putnikom ka Bogu i kvalitetom njegove zapućenosti. Ovdje ćemo

općenito ukazati na neke od tih stupnjeva.

Prvo jeste uputa svjetlošću prirođene naravi (fitrat), što smo naprijed

već spomenuli. Na ovoj razini upute, Put pravi značio bi zapućenost ka

Bogu bez zastrtosti velovima tjelesnog ili netjelesnog, odnosno

zapućenosti ka Bogu bez koprena tjelesnih ili srčanih grijeha. Moguće da

ajet: “Allah u zabludi ostavlja koga hoće, a na Put pravi ukazuje onome

kome On hoće...”337, ukazuje na ovaj stupanj upute, no šire bavljenje time

prevazilazi namjeru ovog traktata.

Drugi stupanj jeste upućenost posredstvom svjetla Kur’ana. Nasuprot

ovome stoji neupućenost u Kur’an ili zadržavanje isključivo na njegovim

vanjskim, površnim smislovima. Tako neki formalisti vjeruju da su

kur’anske znanosti posvema formalističke, da kur’anske ajete treba

strogo i obavezno shvatati u skladu s njihovim formalnim smislom i da je

svako dublje promišljanje Kur’ana zabluda. Njihova okorištenost

337
svijetlim kur’anskim stranicama, koje sadrže svekoliku duhovnu, srčanu i

tjelesnu sreću, svodi se samo na formalne odredbe. Oni previđaju brojne

ajete koji dokazuju da se Kur’an treba promišljati te svjetlom Kur’ana

otvarati dveri spoznaje. Kao da je Kur’an objavljen samo zato da bi se

bavio ovim svijetom i ljudskim animalnim prohtjevima i strastima.

Ima, pak, i onih koji bi htjeli sasvim zanemariti spoljašnjost Kur’ana,

njegove formalne propise i odredbe – što su, ustvari, propisi ophođenja

pred Bogom i zapućenosti ka Njemu - pa, vođeni šejtanskim zabludama i

vlastitom pohotnom dušom, potpuno odbacuju vanjštinu Kur’ana, misleći

kako su oni tobože upućeni u njegovu unutarnjost, a ne znaju da se

unutarnjost Kur’ana ne može doseći ne držimo li se njegove vanjštine.

Obje su ove skupine odlutale sa staze pravednosti i uskraćeni su za

kur’ansko svjetlo upute Putem pravim. Istinski znalac i stvarni gnostik

mora razmotriti i vanjštinu i unutarnjost Kur’ana i držati se njegovih

formalnih i duhovnih propisa. A sada, navedimo samo i preostale razine

upute:

Treće je uputa posredstvom svjetla Šerijata.

Četvrto je uputa svjetlom islama.

 Peto jeste uputa posredstvom svjetlosti imana.

Šesto je uputa svjetlom jekina.

Sedmo bi bila uputa posredstvom svjetlosti irfana.

Osmo je uputa posredstvom muhabeta (ljubavi).

Deveto jeste uputa svjetlom velajeta.

I deseto je uputa posredstvom svjetla tevhida.

Za svaku od pobrojanih razina postoji njena krajnost, minimalnost,

pretjeranost (ghuluww) i nedovoljnost (taqsir). Govoriti detaljno o tome

bilo bi nemoguće na ovim stranicama. Navedimo ovdje tek hadis iz Al-

Kafija u kome stoji: “Mi obitelj Muhammedova zajednica smo sredine;

ekstremist (ghali) nas ne može razumjeti, a onaj ko slijedi ne može nas

preteći.”

Znaj da su u časnoj Fatihi sadržane sve razine bitka, sve razine puta ka

Bogu te svekoliki kur’anski ciljevi. Kažimo da riječi Bismillahir-

rahmanir-rahim možda ukazuju na kompletan krug egzistencije i dva

luka – onaj spuštanja (nuzul) i onaj uzdizanja (sa’ud). Riječi

elhamdulillah ukaz su, možda, na Svijet Moći (alami jabarut) čiji realiteti
jesu apsolutna hvala. No, zaključimo naš kratki osvrt na suru Hamd

navođenjem nekoliko časnih predaja koje govore o njoj.

Poslanik Božiji, mir i blagoslov neka je na nj i njegove, kazao je Jabiru

ibn ‘Abdullahu al-Ansariju: “Zar ne želiš da te poučim o najvrjednijoj

suri koju je Allah objavio u Svojoj Knjizi?” “Oca i majku žrtvovao bih za

tebe, Poslaniče Božiji! Naravno da želim; pouči me.”, odgovori Jabir.

Onda ga Poslanik nauči suru Fatiha i reče: “Zar ne želiš da ti kažem nešto

o njoj?”, pa, pošto Jabir potvrdi, kaza: “Ona je lijek za svaku bolest osim

smrti.”338

Prenosi se također da je hazreti Jafer Sadiq kazao: “Koga Fatiha ne

izliječi, ništa ga drugo neće izliječiti.”339 Imam ‘Ali, mir neka je na nj,

prenosi da je Vjerovjesnik, mir i blagoslov Božiji neka je na nj i njegove,

rekao: “Allah Svevišnji kazao mi je: ‘O Muhammede, poslali Smo ti Sabu

– Masani (jedno od imena Fatihe) i Kur’an.’ S Fatihom sam počašćen

posebnom blagodati; ona je na istoj razini kao sam Kur’an. Otvoriteljica

338 Al-’Ayyashiev Tefsir, sv. 2, str. 779.

339 Isto, sv. 1, str. 20.

Knjige najčasnija je stvar u riznici Arša, a Allah Svevišnji preko nje je

počastio Muhammeda, mir i blagoslov neka je na nj i njegove, čašću

kakva nije ukazana nijednom drugom Božijem poslaniku, izuzev hazreti

Sulejmanu, kome je Allah od Fatihe dao bismilu, pa Belkisa kaže: ‘Meni

je dostavljeno jedno hvale vrijedno pismo, od Sulejmana, i glasi: U ime

Allaha, Milostivog, Samilosnog...’ Pa ko je prouči voleći Poslanika i

njegovu porodicu, ko čini ono što ona naređuje i vjeruje u njenu

vanjštinu i unutarnjost, Bog će mu za svako njeno slovo darovati dobro

koje je bolje od ovog svijeta i onog što je na njemu. Onoga ko sluša dok

se ona uči Bog će nagraditi trećinom nagrade učača. Zato uvećavajte svi

svoj udio u ovom dobru koje vam je darovano, dok vaše vrijeme nije

isteklo pa u srcima preostane samo tuga.”340

Prenosi se također da je hazreti Sadiq rekao: “Ne bi bilo ništa čudno da

se u mrtvaca vrati duša pošto se nad njim sedamdeset puta prouči

Fatiha.”341

340 Uyunu-Ahbari-Rida, sv. 1, str. 301.

341 Tafsir-i Nurus-Sekalayn, sv. 1, str. 4.

 Poslanik Božiji, mir i blagoslov neka je na nj i njegove, rekao je: “Ko

prouči Fatihu, piše mu se u sevab kao da je proučio dvije trećine

Kur’ana.”342, a u drugoj inačici stoji: “...kao da je proučio čitav

Kur’an.”343

Ubay ibn Ka’b priča: “Proučih Fatihu pred Vjerovjesnikom, pa on

reče: ‘Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, Allah u Tevratu, Indžilu

i Zeburu nije objavio ništa poput Fatihe. Ona je Majka Knjige i Sedam

ponavljajućih (ajeta). Podjeljena je između Boga i Njegovog roba, pa će

rob dobiti sve što zaište.”344

Ibn Abbas prenosi da se jednom, dok su sjedili s Poslanikom Božijim,

spustio melek i rekao: “Blago tebi na dva svjetla koja su ti darovana, a

koja prije tebe nisu darovana nijednom poslaniku Božijem – Fatihi i

342 Biharul-Anwar, sv. 89, str. 259.

343 Isto.

344 Majma’ul-Bayan, sv. 1, str. 17.

pečatu sure Beqara. Niko neće proučiti jedno njihovo slovo, a da

njegovoj želji neće biti udovoljeno.”345

Kratak osvrt na suru “Ihlas”

Znaj da je ova sura u vezi sa samim Allahom Slavljenim, o čemu nam

govori i hadis iz Kafija, prenesen od imama Sadiqa, mir neka je na nj:

“Skupina židova dođoše Poslaniku Božijem, rekavši: ‘Kaži nam o

rodoslovlju svog Gospodara?!’ Poslanik im tri dana nije odgovorio, dok

mu ne bi objavljeno: ‘Reci: On je Allah, Jedan...’”

Stoga ljudskom umu nije moguće pojmiti zbilju, potankosti i tajne ove

sure. S druge strane, razum ne može dokučiti ono što iz ove sure izvode

srca Božijih ljudi. Sura je to koja sadrži istine koje ne mogu ponijeti

nebesa duhova, zemlje duša i planine jastava. Taj teret ne može nositi

niko izuzev savršenog čovjeka (insani kamil), onog koji prevazilazi

granice “mogućeg” i obitava u ekstazi. No postoji, ipak, nešto što može

obradovati ljude “posljednjeg doba” (ahiri zeman) i osnažiti srca ljudi

345 Mustadrakul-Wasail.
spoznaje. Naime, u Kafiju srećemo hadis u kome, upitan o tevhidu, ‘Ali

ibn Husayn, mir neka je na nj, kaže: “Allah Slavljeni zna da će u

“posljednjem vremenu” živjeti ljudi duboke moći poimanja. Zato je

objavio suru Ihlas i ajete sure Hadid do ‘On zna svačije misli.’”346Iz

ovog hadisa shvatamo da je sura Ihlas namijenjena dubokim umovima i

ljudima visokih spoznajnih mogućnosti. Oni koji ne saučestvuju u

tajnama tevhida i božanskoj spoznaji nemaju se prava baviti ovom surom

niti imaju prava nametati kao tumačenje ovih ajeta svoja plitka i površna

viđenja.

I u početnim ajetima sure Hadid srećemo finese o pitanju tevhida, vrelo

uzvišene spoznaje i božanskih tajni, ono što ne možemo pronaći niti u

knjigama najvećih gnostika. Da kao dokaz istinitosti Muhammedovog,

mir i blagoslov neka je na nj i njegove, poslanstva ne postoji ništa drugo

osim ovih ajeta, pametnom čovjeku bilo bi dovoljno. Dokaz da se ovdje

radi o znanjima koja su van ljudske sposobnosti domišljaja jeste i to da u

dotadašnjoj povijesti ljudske misli ne srećemo ništa slično. Nama su

346 Usulul-Kafi, sv. 1, str. 125.

danas dostupne knjige najvećih mislilaca u povijesti čovječanstva, ljudi

koji su zasigurno bili pod utjecajem božanskog nadahnuća, a najvažnija

među njima je možda upravo Theologia velikog filozofa i istinskog

mudraca Aristotela, ličnosti pred čijim djelom su svoju skrušenost

iskazivali i blistavi umovi poput Ibn Sinaa. Dokaz njegove umnosti i

uloge koju ima u povijesti filozofije jeste i nadimak Prvi učitelj. No

možemo li u njegovim teološkim raspravama naći nešto što bi bilo makar

nalik ajetu: “On je Prvi i Posljednji, Vidljivi i Nevidljivi.”, ili: “On je s

vama gdje god bili...”?!

Ljudi istinske spoznaje znaju kakve se veličanstvene tajne i smislovi

kriju u ovim ajetima i kakvu je blagoslovljenu mudrost Svevišnji Bog

kroz ove ajete darovao ljudima “posljednjega doba”. Svako ko ozbiljno

razmotri djela i stavove islamskih filozofa vidjet će da je vrelo njihovih

ideja Časni Kur’an te riječi Poslanika Božijeg i njegovog Ehli-bejta.

Time će mu postati jasno da islamska filozofija i gnoza nije proistekla iz

grčke filozofije. Tačno je da neki islamski filozofi, poput Ibn Sinaa,

naprimjer, jesu u svojoj metodologiji oponašali grčke filozofe, no Ibn

Sinaova filozofija za ljude spoznaje nije naročito vrijedna u onim njenim

dijelovima koji se bave pitanjima teologije i proživljenja.

Ustvari dovoditi islamsku filozofiju u vezu s grčkom filozofijom znači

ne imati nikakvog uvida u djela temeljnih islamskih mislilaca kao što su

Mulla Sadra, Bog posvetio njegovu tajnu, i njegov veliki učitelj

Muhaqqiq Damad, ili Fejz Kašani i Qazi Sa’id Qommi, svete bile njihove

tajne.

U svojoj knjizi “Četrdeset hadisa” ukazali smo na neka tumačenja sure

Ihlas, a ovom surom smo se donekle bavili i u knjizi Tajna namaza. S

Božijom pomoći, ovdje ćemo se kratko osvrnuti na suru Ihlas.

Ukoliko se bismilla ove sure odnosi upravo i isključivo na ovu suru,

kako smo pretpostavili da je slučaj u suri Fatiha, onda je to ukaz na to da

se o Bogu i tajnama tevhida ne može govoriti kroz naše jastvo i jezikom

našeg jastva. Sve dok se salik ne izdigne iznad zastora ovog jastva, neće

moći shvatiti tajnu tevhida.

 Teozofsko upozorenje

Znaj da sa aspekta teozofa Uzvišeni Bog ima afirmativne atribute

(sefat-e sobtiyye) i odrične atribute (sefat-e salbiyye). Neki smatraju

afirmativnim atributima svojstvo božanske dobrote (jamal) a odričnim

svojstvo božanske svemoći (jalal), te po njima ime Zul Dželali vel Ikram

(Z al-jall wa al-Ekram), Kome pripada svemoć i čast, objedinjuje oba ova

aspekta. Ovo stajalište na obje razine oprečno je naučnoj ekspertizi:

Što se prve razine tiče, odrični atributi niukoliko se ne mogu smatrati

atributima jer Uzvišeno Božansko Biće ne karakteriše svojstvo odricanja.

Odrični atributi znače apsolutnu negaciju, tj. negaciju atributa, a ne

njegovu afirmaciju. Drugim riječima, atributi apsolutne lišenosti ne mogu

se smatrati atributima i Uzvišenu Istinu mogu karakterizirati samo i

jedino afirmativni atributi (seft-e sobtiyye).

A na drugoj razini, među sljedbenicima ma’arifeta svojstvo božanske

dobrote (aml) sobom nosi ljubaznost i privlačnost dok svojstvo božanske

svemoći (all) donosi strah i zapanjenost. Dakle, ono što je vezano uz

blagost i milost ubraja se u svojstva dobrote kao Milostivi (Rahmn),

Svemilosni (Rahim), Blagi (Latif), Gospodar (Rabb) i sl. tome.

Ono, pak, što je povezano sa srdžbom i silinom pripada svojstvima

božanske svemoći (jalal) kao Vladar (Malek), Koji savladava (Qahhar)

Osvetnik (Montaqem) i sl. Međutim, u skrivenosti (serr) svakog atributa

dobrote je i svojstvo svemoći stoga što svaka dobrota u svojoj biti nosi i

zastrašujuću zapanjenost koja se razotkriva srcu preko tajne veličine i

moći. Isto tako svaki atribut svemoći svojom suštinom sadrži milost s

kojom srce osjeća nutarnju bliskost te stoga srce svojom primordijalnom

naravi teži kako svemoći jednako tako i dobroti. Dakle, ove dvije vrste

atributa su afirmativni, a ne odrični atributi.

Pošto smo ovo pojasnili, pređimo na naredno pitanje. Znaj da, iako je

Allah vlastito Božije ime čijim očitovanjem se pojavljuju atributi dobrote

i svemoći (aml i all), katkad se ono manifestira atributom dobrote

naprema svojstvu svemoći, kao što se božanstvenost i svojstvo jednoće

odnose na atribute dobrote, posebice ako se nađu naprema svojstava

svemoći. U uzvišenom ajetu: “Reci: ‘On je Allah – Jedan!”347 moguće je

da se pojmom “Jedan” aludira na jedan od atributa nosilaca svojstva

Svemoći koje je razina apsolutnog savršenstva Svetog Bića a da je

“Allah” aluzija na svojstvo dobrote. Dakle, u ovom uzvišenom ajetu

pojašnjen je odnos Uzvišene Istine naspram razine jednoće i jedinosti te

očitovanja svete blagodati, tj. rasvijetljena je veza Uzvišene Istine u

odnosu na razinu imen dobrote i svemoći koja u sebe uključuju sva ostala

imena. A Allah najbolje zna.

347 Qur’an, 112: 1

 Irfansko upozorenje

Znaj da je govor svake osobe očitovanje nutrine njenog bića sukladno

pojavnoj duhovnoj razini te da se ova nutrina reflektira u zrcalu izraza u

zavisnosti od govorničkog dara pojedinca. Tako, ako je srce

prosvijetljeno božanskim nurom i čisto od svih zaprljanosti ovosvjetskih,

njegov govor će biti jasan, štaviše, bit će sami nur, te će se ova srčana

svjetlost zrcaliti u načinu izražavanja i izrazima koji se koriste. O

imamima se prenosi predaja: “Vaš govor je nur”348, ili “Doista se Allah

očituje svojim robovima preko Svog govora”349. U “Stazi rječitosti”

navodi se: “Doista, Njegov govor je Njegovo djelovanje.”350 Djelovanje

348 ‘Oyn-e axbr ar-Rez, svezak 2, str. 277.

349 Behr al-Anwr, svezak 89., str. 107.

350 Nah al-Balat, Feiz al-Eslm, str. 737., govor 228.

(fe‘l) je očitovanje bića subjekta (f‘el) bez “govora”. A ako je srce tamno

i zaprljano, takvim će se doimati njegovo djelovanje i govor: “lijepa riječ

je kao lijepo drvo... a ružna riječ je kao ružno drvo”351.

Pošto je Uzvišeno Božansko Biće u stalnom djelovanju: “svakog časa

On se zanima nečim” 352 preko imena i atributa Ono se očituje u srcima

vjerovjesnika i evlija, prijatelja Božijih. Pošto se razlikuje duhovna razina

njihovih srca, i božanska očitovanja neće biti ista. Isto tako i nebeske

knjige koje su spuštane u srca poslanika posredstvom meleka Objave

Džibrila, a.s., razlikovale su se sukladno očitovanjima i različitostima

božanskih imena te otuda dolaze i razlike u njihovim šerijatima. Dakle,

što je božansko ime sveobuhvatnije i sadržajnije, to će sveobuhvatnije

biti i njegovo djelovanje kao i poslanstvo poslanika u čijem se srcu

očitovalo. Samim tim i nebeska knjiga spuštena kao manifestacija

dotičnog imena će biti sveobuhvatnija i sadržajnija a šerijat njenih

sljedbenika potpuniji i trajniji. Pošto su posljednji Poslanik, Časni Kur’an

351 Qur’an, 14: 24, 26.

352 Qur’an, 55: 29.

i svijetli Šerijat očitovanja i pojavnosti sveobuhvatne duhovne razine

jedinosti a ime Allah vlastito Božije ime, otuda je ovo najsadržajnije

poslanstvo nakon kojeg nema potpunijeg i plemenitijeg. Iz svijeta

skrivenosti (‘lam-e gheib), dakle, neće više biti spušteno znanje

uzvišenije od ovog. To znači da je ovo posljednja pojava savršenog

znanja manifestiranog kroz Šerijat i nema nikakve mogućnosti da se u

pojavni svijet spusti znanje uzvišenije od spomenutog. Dakle, i sam

“Pečat poslanika” (s.a.v.s.) je najplemenitije stvorenje i potpuna

teofanijska forma najvećeg Božijeg imena (Esm-e a‘zam). Njegovo

poslanstvo je, također, najpotpunije u kojem se reflektira dominacija

najvećeg Božijeg imena koje je oduvijek i zauvijek. Knjiga koja mu je

spuštena iz svijeta skrivenosti došla je očitovanjem upravo ovog imena te

je stoga i govor najgospodstvenijeg od svih stvorenja bio najuniverzalniji.

Značenje univerzalnosti Kur’ana ili poslanikovog govora nije u tome da

pojašnjavaju cjelokupnosti i pravila zajednice i društva – iako postoje

predaje i o ovim aspektima – nego se njegova univerzalnost ogleda u

tome što je spušten svim slojevima društva u svim vremenima dok postoji

ljudski rod; što on zadovoljava sve potrebe čovječanstva u koje spada i

potreba za zajednicom (društvom); što u sebi objedinjuje sve duhovne

razine čovjekove od najnižih razina pojavnog svijeta do najviših visina

nadosjetilnih svjetova. Stoga se ljudske jedinke u ovom pojavnom svijetu

niskosti u potpunosti razlikuju. Razlike i oprečnosti koje se uočavaju

među pripadnicima ljudske vrste ne mogu se naći niti kod jednog drugog

stvorenja. Samo se među ljudima može naći nesretnik (zao čovjek)

ogreznuo u zloj kobi i sretnik na vrhuncu sreće. Jedino čovjek može biti

na razini nižoj od životinjske, ali i uzvišeniji negoli je razina meleka –

kerubina. Kratko rečeno, pošto se ljudske jedinke razlikuju po nivoima

spoznaje i poimanja, Kur’an je objavljen tako da ga svako razumijeva

shodno svome duhovnom zrenju, odnosno duhovnoj manjkavosti i

sirovosti, u zavisnosti od stupnja znanja kojeg posjeduje. Primjerice, ajet:

“Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili

bi se.”353 Pravnici, lingvisti, ljudi od pera donekle razumiju ovaj ajet;

apologetičari ga poimaju na svoj način; filozofi i mudraci imaju svoje

značenje koje se, pak, razlikuje od tumačenja arifa i evlija. Pravnici ga

353 Qur’an, 21: 22.

objašnjavaju po svom nahođenju pa kažu: ne mogu u jednom carstvu biti

dva sultana; dvojica vođa u jednom plemenu izazvat će razvrat; dvojica

starješina u jednom selu dovest će do trvenja i sukoba; tako isto, ako bi

na svijetu bila dva boga, pojavio bi se razvrat, trvenja i sukobi; a pošto to

nije slučaj, ovaj poredak nebesa i Zemlje je pomno čuvan. Dakle,

Ravnatelj svijetom je jedan. Filozofi i mislioci Ga uzimaju za neosporan

legalni dokaz pozivajući se na filozofsko pravilo: iz jednog može nastati

samo jedno; jedno ne može nastati osim iz jednog.354 Arifi, pak,

objašnjavaju Ga time da je svijet ogledalo božanskih teofanija i

očitovanja. Zadovoljit ćemo se ovim jer bi nam detaljnije obrazlaganje

oduzelo dosta prostora.

Znaj, dakle, da je ajet: “Reci: ‘ On je Allah Jedan”, kao i ostatak

Kur’ana, “univerzalni govor” te da ga stoga svako tumači na svoj osoben

način. Tako lingvisti zamjenicu “On” nazivaju vlastitom zamjenicom;

Allah obilježjem bića a “Jedan” uzimaju u značenju jednoće, tj. Bog je

354 Al-Ešrt wa at-Tanbht, svezak 3, str. 122; Al-Asfr al-Arba‘a, str. 204, poglavlje 13.
jedan; ili nema sudruga u božanstvenosti; ili “Niko nije kao On”355; ili

Njegovo djelovanje je jedno, tj. počiva na ispravnosti i dobroti. Bog je i

“Utočište svakom” (samad). Iz Njega se ništa ne rađa niti se On iz čega

rađa. Ne postoji “jednoća” slična ovome. Ovo je pravno objašnjenje za

obični puk i mnogobošce koji vjeruju u više bogova. Plemenitom

Poslaniku je naređeno da im kaže da naš Bog nije poput boga vašeg, nego

je On onakav kako smo Ga naprijed opisali.

Ovo tumačenje spomenute sure je u skladu sa običajnim pravom.

Namijenjeno je jednoj grupi. Nema nikakve protivrječnosti u tome da

postoje suptilnija i tankoćutnija značenja od spomenutog, od kojih smo

neka ranije pojasnili.

Teozofsko tumačenje

355 Qur’an, 42: 11.

 Može se ustvrditi da za časnu suru o tevhidu postoji teozofsko

tumačenje koje zadovoljava teozofske kriterije i dokaze filozofa, a to je

upravo ono na koje se poziva uvaženi šejh i arif Šah Abadi (Šah

Abadi).356 Lična zamjenica “On” ukazuje na čisti Bitak i apsolutnost

Bića. To se može dokazati na temelju bitnih teozofskih postavki kojima

se potvrđuje Uzvišena Istina u suri o tevhidu:

356 Ajetollah Mirza Muhammed Ali Isfahani Šah Abadi (Mrz Mohammed ‘Al Esfahn Šh bd) istaknuti

šeri’atski pravnik, ‘arif i filozof roen je 1292. h.l. godine u Isfahanu. Nakon sticanja osnovnog obrazovanja u

Isfahanu i Teheranu nastavio je školovanje u vjerskom centru u Nedžefu (Irak) pred cijenjenim profesorima

poput Sahiba Dževahira (Sheb awher) te ubrzo dostigao razinu idžtihada. Bio je izuzetan poznavalac fikha,

filozofije i ‘irfana a njegovi asovi bili su meu najposjeenijim. Po povratku iz Iraka prvo se nastanio u Teheranu

da bi potom prešao u vjerski centar Kom u kojem je boravio sedam godina. Tokom boravka u Komu njegove

asove ahlaka i ‘irfana posjeivao je Imam Homeini (Imm Xomain) r.a.. On je nebrojeno mnogo prilika sa

poštovanjem i uvažavanjem pominjao lik i djelo Šah Abadija. Ovaj istaknuti ‘arif preminuo je 1369. h.l. godine

u Teheranu u 77. godini života.

 Prva je razina “božanskog” koja u sebi objedinjuje apsolutnost

savršenstva i totalno jedinstvo atributa dobrote i svemoći; Čisti Bitak i

apsolutnost Bića predstavljaju čisto Savršenstvo. Pošto detaljnije

obrazlaganje ove teme zahtijeva i nešto duži uvod, zadovoljit ćemo se

ovim kratkim pojašnjenjem.

Druga je razina “jedinosti” koja aludira na apsolutnu racionalnu i

izvanjsku nepodijeljenost; na apsolutnost Bitka i čistotu od svih

racionalnih primjesa i predodžbi. Dokaz za ovu postavku upravo je dokaz

o čistom Bitku i apsolutnosti Bića stoga što, ako ne bi postojalo čisto

jedinstvo bića, bio bi nužan izlazak iz čistog oblika i odvajanje od

vlastitog bića.

Treća je razina “samedijjeta” koja aludira na odricanje kvaliteta; na

nemanje ne-postojanja; na nemogućnost posjedovanja nedostataka; jer je

Uzvišeno Biće čisti Bitak i apsolutno Postojanje, čime je isključena

mogućnost posjedovanja manjkavosti; čisti Bitak čist je od bilo kakvih

ograničenja i određenosti jer svako ograničeno postojanje je uvjetovano,

ali ne i apsolutno i čisto od manjkavosti.

 Četvrta razina je odsustvo odvajanja nečega od Njega; jer odvajanje

jedne stvari od druge nužno je za materiju, odnosno za količinske djeliće,

što je potpuno oprečno apsolutnom i čistom Bitku.

Peta razina je odsustvo odvajanja Njega od nečega. Ovo je također

oprečno čistom Bitku i apsolutnosti Bića, ali promatrano sa jednog

drugog aspekta u odnosu na prethodnu razinu; jer, kada bi se On odvajao

od nečega, to bi značilo da je čistom Bitku nešto prethodilo. A ono što je

neosporno u filozofiji jeste da su sve stvari proistekle iz Apsoluta.

Šesta razina je nepostojanje sudruga te odsustvo sličnosti, što je,

također, nesumnjiva potvrda dokaza o čistom Bitku. Dakle, ne mogu se

predočiti dva apsolutna bitka a niti ima ikakve sličnosti između Apsoluta

i onoga što je ograničeno i određeno.

Za svaku od ovih postavki postoje principi koje nismo mogli

podrobnije pojasniti u ovom sažetom izlaganju.

Istočna mudrost
 Znaj da ova časna sura u savršeno sažetom obliku tretira sveukupnost

božanskih pitanja te nivoe slavljenja i veličanja i čistote Bitka. Ona,

zapravo, pojašnjava vezu Uzvišene Istine sa značenjima koja se, koliko je

to moguće, mogu pretočiti u riječi i izraze. Tako: On je Allah Jedan

obuhvata cjelokupnost zbilje atributa Savršenstva, uključujući sveukupne

afirmativne atribute, a od izraza “samed” do kraja sure riječ je o

“atributima čistote” i aluziji na odricanje manjkavosti. Također, ova

časna sura potvrđuje nadilaženje dva ograničenja: prvo je “prekid” a

drugo “sličnost” s obzirom na to da oba predstavljaju izlaz iz okvira

pravednosti i zbilje tevhida. Prvi ajet sure ukazuje na odricanje “prekida”

a njen kraj na odsustvo “sličnosti” uključujući razinu jedinosti koja je

očitovanje imena Božanskog Bića te razinu jednoće na kojoj se očituju

imena atributa.

Završetak:
 Šejh Suduk (Sodq), mir neka je s njim, prenosi od Ebulbahtarija (Ab al-

Baxtar), ovaj od Veheba ibn Veheba al Karšija (Wahab ibn Wahab al

Qarš), on od imama Sadika (Emm Sadeq), mir neka je s njim, a ovaj od

svog poštovanog oca imama Bakira (Emm Baqer) vezano za ajet: “Reci:

‘On je Allah Jedan’” slijedeće: “Reci”, to jest objelodani ono čime smo te

nadahnuli i o čemu smo te obavijestili preko riječi koje smo samo tebi

“učili” da bi upućen bio onaj ko je sluh odbacio i duhovno se osvjedočio.

“Hu” (On) je simbolično ime koje aludira na ono što je skriveno; dakle

slovo “ha” upozorava na postojano značenje; slovo “vav” ukazuje na ono

što je skriveno od izvanjskih osjetila kao što “haz” (ovaj) ukazuje na

svjedoka ovim osjetilima. Aluzija na skrivenost dolazi otuda što su

nevjernici upozorili na svoje bogove pokaznom zamjenicom koja ukazuje

na osjetilno osvjedočenje rekavši da su oni dostupni osjetilnim čulima i

da se mogu vidjeti očima, te neka Poslanik pokaže svoga Boga da Ga

vide i pojme i ne budu zapanjeni Njime; pa je Allah poslao: “Reci: ‘Hu

(On)’”. Dakle, slovo “ha” potvrđuje Onoga Koji je postojan; “vav”

ukazuje na skrivenost od osjetilnih očiju i izvanjskih osjetila te da je Bog

uzvišeniji od toga i da On dopire do pogleda.357

Prenosi se od imama Bakira, mir neka je s njim, da je rekao: “Značenje

“Allah” jeste Božanstvo pred Čijom zbiljom stvorenja ostaju

zaprepaštena. Arap kaže: “Zbunio se čovjek” kada ostane zaprepašten

pred nečim, niti ga može pojmiti svojim znanjem; i kaže: “potražio je

utočište” kada traži utočište od onoga što u njemu izaziva strah”.

On je, također, rekao: “Jedini jeste jedinstveno biće”. “Jedini” i

“Jedan” imaju isto značenje a to je jedinstvenost kojoj nema ništa slično.

Vjerovanje u Jednog Boga jeste potvrda jedinstva, a to jeste

pojedinačnost. “Jedan” je izraz za ono što ne proistječe ni iz čega niti se

prisajedinjuje bilo čemu. Otuda se i kaže da je temelj brojeva “jedan” a

da jedan ne pripada brojevima jer se za jedan ne može koristiti izraz broj

nego samo za dvojinu nečega. Dakle, značenje ajeta: “Reci: ‘On je Allah

Jedan” jeste Božanstvo pred Čijom zbiljom stvorenja ostaju

zaprepaštena, jedinstven je u božanstvenosti i uzvišeniji od atributa

357 At-tawhd, str. 88, poglavlje o tefsiru sure Ihlas, hadis 1.

stvorenja.358 U predaji imama Bakira se kaže da mu je prenio otac Zejnul

Abidin (Zein al-‘bedn) od svoga oca Husejna ibn Alija (Hosein bin ‘l) da

je rekao: “Samed (samad) je Onaj Ko nema unutrinu. Samed (samad) je

Onaj Čije “gospodstvo” je dosegnulo krajnju granicu. Samed (samad) je

Onaj Što ne jede, ne pije i ne spava. Samed (samad) je Vječni Što je

oduvijek bio i Što će zauvijek biti.”

Imam Bakir je rekao: “Samed (samad) je Onaj Kome se pokoravaju.

Nad Njim nema niko drugi ko bi pozivao na dobro a odvraćao od zla.”

Pitali su Zejnul Abidina (Zein al-‘bedn) o značenju izraza “samed”

(samad). Odgovorio je: “Samed” (samad) je Onaj Ko nema sudruga.

Njemu nije teško da sve pomno sačuva i ništa Mu ne ostaje skriveno.”359

Od Zejda ibn Alija (Zeid bin ‘l) se prenosi: “Samed (samad) je Onaj Koji,

kada nešto hoće, kaže “Budi” i to bude.

358 Isto, hadis br. 2.

359 Isto, hadis br. 3.

 Samed (samad) je Onaj Koji izvodi iz ničega u formama i oblicima

koje hoće. On Sam je pojedinačan u jedinstvu; nema ništa suprotno

Njemu, niti kao On, niti slično Njemu.”14360

Kažu da je imam Bakir rekao: “Da sam za znanje koje mi je Bog

podario našao onoga ko će ga prenijeti, poučio bih ga vjerovanju u Božije

Jedinstvo, islamu, imanu i Šerijatu. Ali kako da se to desi meni kada još

moj djed, Emir pravovjernih (hazreti Alija – op.pr.), nije našao

prenosioca za svoje znanje; štaviše ispustio je bolni uzdah i sa minbera se

obratio riječima: “Pitajte me prije nego me izgubite. U mojim grudima

skrito je veliko znanje; ah, a ja ne mogu naći nikoga da ga prenese.”361

Epilog

360 Isto, hadis br. 4.

361 Isto, hadis br. 6.

 Okončat ćemo ovo poglavlje navođenjem nekoliko hadisa koji se

odnose na uzvišenu suru “Ihlas”, iako su predaje o njenim odlikama

toliko brojne da prevazilaze okvire ovog izlaganja.

Od imama Bakira se prenose riječi: “Blagoslovljen je onaj ko jedanput

prouči: “Reci: ‘On je Allah Jedan’”. Ako dva puta prouči ovu suru,

blagoslovljen je on i njegova porodica a ko je prouči tri puta blagoslov se

izljeva na njega, njegovu porodicu i komšije. Onome ko je prouči

dvanaest puta Bog će sagraditi u Džennetu dvanaest dvoraca. Hafizi

Kur’ana reći će odvedite nas da vidimo dvorce tog i tog svog brata. Ko

prouči stotinu puta spomenutu suru, bit će mu oprošteni grijesi koje je

počinio tokom dvadeset i pet godina, osim krvarine i posezanja za tuđim

imetkom. Onaj ko je prouči četiri stotine puta imat će nagradu kao četiri

stotine šehida koje će pratiti četiri stotine konja i njihova prolivena krv. A

ko je prouči hiljadu puta u toku jedne noći i dana neće umrijeti sve dok

ne vidi svoj stepen u Džennetu.”362

362 Usuli Kafi, svezak 4, str. 425, “Ketb-e fazl al-Qor’n”, hadis br. 1.
 Od njega se, također, prenosi: “Božiji Poslanik je rekao: “Ko god

prouči stotinu puta: “Reci: ‘On je Allah Jedan” te potom ode na spavanje,

Bog će mu oprostiti pedeset godina grijehova.”363 ”

Imam Sadik (Emm Sadeq) prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., klanjao

dženazu Sa’adu ibn Mu’azu (Sa‘d bin Mo‘z). Potom je rekao:

“Sedamdeset hiljada meleka zajedno sa Džibrilom došli su i klanjali

namaz na Sa’adovoj dženazi. Pitao sam Džibrila: ‘Čime je Sa’ad zaslužio

Vaš namaz?’ Odgovorili su: ‘Time što je i stojeći i sjedeći i dok je jahao i

išao pješke i kad bi odlazio i dolazio učio: “Reci: ‘On je Allah

Jedan’”.364”

Imam Sadik (Emm Sadeq) prenosi od svojih poštovanih predaka a ovi

od Selmana (Salmn), mir neka je s njim, koji je rekao: “Čuo sam od

Božijeg Poslanika kako je rekao: ‘Ko jedanput prouči: ‘Reci: On je Allah

Jedan’ kao da je proučio jednu trećinu Kur’ana; ko prouči dva puta kao

363 Isto, hadis br. 4.

364 Isto, hadis br. 13.

da je proučio dvije trećine Kur’ana a ko ovo prouči tri puta proučio je

cijeli Kur’an.”365

U djelu “Sevab al A’mal” (Sawb al A‘ml) prenosi se: “Kome prođe

petak a da nije proučio: “Reci: ‘On je Allah Jedan’” te potom umre, umro

je u vjeri Ebu Lehebovoj.” 366

U Mustadraku je mnogo vjerodostojnih predaja koje se tiču sure Ihlas,

a ko želi još više, može se informirati u Wasailu. Allahu pripada zahvala.

SEDMI DIO

O mirisnom dahu što širi se iz tefsira časne sure “Kadr” (Qadr)

365 Wasel-e š‘e, svezak 4, str. 868; Ma‘ni-ye Axbr, str. 234.

366 Sawb al-A‘ml, str. 156, hadis 2.

 Rekao je Uzvišeni: “Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr.”367

Ovaj časni ajet obrađuje uzvišene teme od kojih ćemo ukazati na

nekoliko njih.

Prvo: U ovom kao i u velikom broju drugih ajeta Bog objavu Kur’ana

dovodi u vezu sa Svojim Uzvišenim Bićem kada kaže: “Mi smo počeli da

je u Blagoslovljenoj noći objavljujemo”368 ili “Mi, uistinu, Kur’an

objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!”369 i u nizu drugih ajeta.

U nekim ajetima objavu Kur’ana dovodi u vezu sa Džibrilom, a.s., koji je

Povjerljivi: “donosi ga povjerljivi Džibril”.370

Ulema ovo shvata u prenesenom značenju kao i ajet: “O Hanane”, reče

faraon, “sagradi mi jedan toranj”371. Objavljivanje se dovodi u vezu sa

367 Qur’an, 97: 1.

368 Qur’an, 44: 3.

369 Qur’an, 15: 9.

370 Qur’an, 26: 193.

371 Qur’an, 49: 36.

Uzvišenom Istinom stoga što je Božansko Biće uzrokom objavljivanja; ili

stoga što je objavljivanje u odnosu na Boga istinska zbilja a pošto je

Džibril posrednik i on se, u prenesenom smislu, dovodi u vezu sa

objavljivanjem. Ovakvo tumačenje dolazi otuda što su odnos božanskog

djelovanja spram stvorenja predstavili sebi kao odnos djelovanja

stvorenja spram stvorenja. Dakle, zadatak Azraila i Džebraila koji im je

Bog povjerio isti je kao zadatak Hanana u odnosu na faraona, tj. građenje

tornja pripisuju Hananu. Ovakva analogija je doista pogrešna.

Razumijevanje i poimanje odnosa stvorenja spram Boga i djelovanja

stvorenja i Stvoritelja predstavlja jedno od najbitnijih pitanja u teološkim

znanostima i temeljni filozofski problem koji razrješava mnoga druga

pitanja kao što su pitanje predodređenosti i slobode izbora.

Djela i akti savršenosti u onakvom odnosu kako se dovode u vezu sa

stvorenjima trebaju se u takvom odnosu dovoditi u vezu sa Bogom bez

alegorije u bilo kom smislu. Ovo se realizira preko jedinstva, mnoštva i

spoja između ovog dvoga. Dakle, onaj ko je u mnoštvu i kome je

zakrivena razina jedinstva djelovanje pripisuje stvorenju ostajući u

neznanju o Uzvišenoj Istini. A onaj u čijem srcu se očituje jedinstvo,

stvorenja su mu zakrivena i sva djelovanja pripisuje Allahu. Ali istinski

arif je na razini sjedinjenja jedinstva i mnoštva. On djelovanje pripisuje

Bogu, bez alegorije ali istovremeno i stvorenju bez alegorije. Ajet: “I nisi

ti bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio...”372 u kojem se kroz

potvrđivanje bacanja izražava njegova negacija i kroz negaciju potvrda,

ukazuje na upravo ovaj irfanski aspekt i suptilni pravac vjerovanja.

To što smo rekli djela i akti savršenosti ostavljajući nedostatke po

strani jeste otuda što se nedostaci vraćaju na ne-imanje i lišenosti koja su

određenja egzistencije što se ne može dovoditi u vezu sa Apsolutom.

Kada smo ovo pojasnili, očitovao nam se odnos «objavljivanja» spram

Boga i Džibrila; odnos «proživljavanja» spram Israfila i Boga; te

«usmrćivanja» spram Azraila i Boga. U Kur’anu se mnogo puta aludira

na ovu temu. Ovo je jedna od kur’anskih spoznaja o kojoj nema nikakvih

tragova u djelima teozofa i filozofa prije pojave ove svete knjige.

Drugo na šta ćemo ukazati jeste da je Bog rekao: «Mi», tj. upotrijebio

je oblik množine, i «počeli smo objavljivati» također iskazano

372 Qur’an, 8: 17.

množinom. Znaj da se množinom iskazuje veličanje položaja Uzvišene

Istine preko početka objavljivanja ove knjige. Moguće je da je ovo

množina za sveukupnost imena i naznaka da je Bog preko imena i

atributa svih stvari izvorište i ishodište ove Uzvišene Knjige. Stoga je ona

odraz jedinosti sveukupnosti imena i atributa i pokazatelj božanske razine

u svim njenim očitovanjima. Drugim riječima, ove svjetlosne stranice

očitovanje su «Najvećeg Božijeg Imena» (Esm-e E‘zam) baš kao što je i

savršeni čovjek (ensn-e kmel) njegov odraz. Zapravo je zbilja ovoga

dvoga u božanskom znanju jedna. Iako se u pojavnom svijetu zbog

izvanjskih formi doimaju odvojenim, povezani su suštinom značenja

kojeg nose. U tom smislu se može protumačiti predaja: «Božija Knjiga

neodvojiva je od mog bića sve dok mi ne pristupe na vrelu Kevser».373 I

kao što je Bog sa «dvije ruke» svemoći i dobrote zamijesio Ademovu

glinu stvorivši savršenog čovjeka tako isto je sa ove «dvije ruke» spustio

savršenu knjigu Kur’an. Ova knjiga nije podložna izmjenama niti prekidu

stoga što su «Najveće Božije Ime» kao i njegove pojavne forme oduvijek

373 Usuli Kafi, svezak 1, str. 299, dio hadisa br. 6. i Ketb al-mn wa al-kofr, hadis br. 1.
i zauvijek i stoga što su se svi raniji božanski zakoni pozivali upravo na

muhammedansku zbilju.

Vjerovatno je iz istog razloga kojeg smo obrazložili vezano za suru

Kadr upotrijebljena množina i u ajetu: «Mi smo nebesima, Zemlji i

planinama ponudili emanet...»374 jer je emanet svojim nutarnjim

značenjem zbilja božanske vlasti a izvanjskim značenjem Šerijat ili

religija islama ili Kur’an ili namaz.

Slijedeće na šta želimo ukazati jeste sveobuhvatnost kvaliteta

kur’anske objave. Ovo je jedno od najsuptilnijih pitanja teoloških

disciplina i jedna od tajni religijske zbilje čiji dahovi se ne mogu osjetiti

preko nauke. Ove dahove mogu osjetiti jedino savršene evlije, Božiji

prijatelji čiji je predvodnik posljednji Božiji poslanik, vođeni njegovom

rukom. Osim njih, niko drugi ne može se duhovno osvjedočiti, niti mu se

mogu razotkriti ove suptilnosti božanske stoga što razotkrivanje istinske

zbilje dolazi sjedinjenjem sa svijetom nadahnuća i napuštanjem granica

pojavnih svjetova.

374 Qur’an, 33: 72.

 Treba znati da se srca onih koji svojom nutrinom duhovnosti kroče ka

Allahu napuštajući mračno stanište nefsa i prizemnog jastva, uopće uzev,

dijele na dvije skupine:

Prva je ona koja po završetku duhovnog putovanja ka Allahu okusi

svoju «smrt» ostajući u tom stanju privlačnosti, utonuća i duhovne smrti.

Njihova nagrada je kod Allaha i uz Allaha. Oni su Allahovi miljenici što

su iščeznuli pod «božanskim svodovima». Niko ih ne poznaje niti oni

imaju vezu bilo s kim. Oni, pak, ne poznaju nikoga sem Njega: «Moji

prijatelji su pod Mojim svodovima. Niko ih osim Mene ne poznaje.»375

Drugoj skupini pripadaju oni koji su nakon okončanja putovanja ka

Allahu i uz Allaha pripravni povratiti se sebi u stanje otriježnjenosti i

budnosti. Nakon što im se očitovao «izljev svetosti» koji je upravo «tajna

Kadr», odabrani su da usavršavaju ljudske ćudi i ljudska društva. Oni

nakon sjedinjenja sa staništem istinskog znanja te povratka očevidnim

istinama, razotkrivaju svoj put ka Allahu koji je ujedno i put istinske

sreće i svoje sjedinjenje s Njim odijevajući ogrtač poslanstva. Ovo

375 Ehy’ Olm ad-Dn, svezak 4, str.

otkrovenje je božanska Objava prije nego se spuste u džibrilovski svijet

Objave. A nakon što iz ovog svijeta usmjere pažnju ka nižim svjetovima,

razotkrivaju u skladu sa obzorjima svog znanja i razinom savršenstva ono

što su im ispisala uzvišena pera na svetim pločama. Otuda potječu razlike

u šerijatima i poslanstvima, štaviše cjelokupnost svih razlika istječe

odavde.

Katkad se dogodi da se na ovoj duhovnoj razini skrivena zbilja

objelodanjena u Božijem znanju i uzvišenim perima i pločama

posredstvom meleka Objave Džibrila preko tajne njihovog ruha spušta u

njihova srca. Katkad im Džebrail predočava oblike iz svijeta ideja ili,

pak, oblike iz svijeta pojavnosti, pokazujući se iz svijeta skrivenosti na

cjelokupnom obzorju pojavnog svijeta i spuštajući suptilnu božansku

poruku. Nosilac božanske poruke svakoj duhovnoj razini se očituje na

njoj svojstven način. Na jedan način se očituje u svijetu znanja, na drugi

u svijetu pera, na treći u svijetu «ploča» i sl. Ova duhovna razina je toliko

razuđena da prevazilazi okvire naše teme.

Slijedeće pitanje kojim ćemo se pozabaviti jeste tajna «hu» za

skrivenost u sintagmi «enzelnahu» () (objavili smo ga). Kao što je

poznato, Kur’an je imao svoje razine i nivoe postojanja prije nego je

spušten u ovoj formi. Prva njegova razina jeste postojanje u skrivenom

božanskom znanju. Zamjenica «hu» koja aludira na skrivenost vjerovatno

ukazuje na ovu razinu. Kao da se hoće reći da je ovaj Kur’an čije

spuštanje je počelo u Noći kadra upravo onaj Kur’an koji postoji u znanju

i skrivenoj tajni i kojega je Bog spustio sa te razine, odnosno razine

jedinstva sa božanskim bićem i očitovanja svih imena. To je pojavna

zbilja ove božanske tajne. Ova Knjiga koja se pojavila u obliku riječi i

izraza je na razini bića u formi božanskih očitovanja te na razini

djelovanja preko očitovanja božanskih djela, što potvrđuju i riječi

Vladara Pravovjernih: «Doista, Njegov govor je Njegovo djelovanje.»376

Naredna tema koja pobuđuje pažnju jeste objašnjenje značenja Noć

kadra. O tome su eminentni učenjaci napisali nebrojeno mnogo rasprava

u skladu sa vlastitim duhovnim znanjem i razumijevanjem spomenutog

imena a mi ćemo na stranicama koje slijede ukazati na neke od njih.

376 Behr al-Anwr, svezak 89., str. 107.

 Učenjaci su se prije svega razišli vezano za naziv Noć kadra (“Noć

vrijedna” – op. prev.). Jedni zastupaju stajalište da je ova noć dobila ime

po tome što je u njoj Kur’an koji u sebi nosi vrijednost (qadr)

posredstvom meleka posjednika vrijednosti spušten Poslaniku, nosiocu

vrijednosti, za njegov ummet velike vrijednosti. Drugi su, pak, na

stajalištu da je ime dobila po tome što se u njoj određuje sve ono što će se

dogoditi ljudima u toku jedne godine kao i opskrba i smrtni čas. Neki

govore da stoga što zbog velikog broja meleka Zemlja postaje tijesna ovu

noć zovu Kadr pozivajući se na ajet: “...a onaj koji je u oskudici...”377

Ovo su bili uopćeni stavovi a smatramo vrijednim za svako stajalište

ponaosob upustiti se u dublju analizu.

Što se prvog stajališta tiče, da je naziv kadr u značenju biti vrijednim i

posjedovati vrijednost, treba znati da je na ovoj razini riječ o apsolutnosti

377 Qur’an, 65: 7. Riječ kadr (qadr) ima širok spektar značenja od kojih su neka: vrijednost, (Božija) odredba,

predestinacija, oskudno prehranjivanje...; vidi: Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, El-Kalem, Sarajevo,

1997., str. 1171.

vremena i mjesta. Po jednom aspektu ajeti i predaje koji potvrđuju

vrijednost i izvanrednost ili ne-vrijednost za vrijeme i mjesto govore o

tome da su to njihova suštinska svojstva a ne nešto što im je pridodano.

Po drugom aspektu zbilja vremena i mjesta je jedna, štaviše njihova

osobenost je, također, jedna. Stoga nije moguće da jedna osobenost

postane razjedinjena i različita. Međutim, ovakve tvrdnje nisu

argumentovane stoga što vrijeme, iako je jedinstvena osobenost, ipak je

kvantitativna zbilja i nema nikakve zapreke da se neki njegovi dijelovi

razlikuju od drugih.

Nije dokazano da svaka osobenost, ma kakva ona bila, ne može

posjedovati dvije oznake, nego su ove razlike uočljive. Primjerice, iako

ljudi predstavljaju jedinstvenu osobenost, ipak u njihovoj tjelesnoj

konstrukciji ima jako puno razlika; ili mozak i srce su vrjedniji i suptilniji

od drugih organa; isto tako čovjekovi nutarnji i izvanjski poticaji

razlikuju se po svojoj vrijednosti. To je stoga što se u ovom pojavnom

svijetu čovjek ne očituje preko svojstava potpunog jedinstva iako se radi

o jednoj osobenosti. Ali, pošto je njegovo očitovanje preko svojstava

mnoštva, stoga se razlikuju i njegove odredbe. Dakle, oba ova aspekta su

moguća, ali se stječe dojam da treba dati prednost drugom aspektu. U

skladu s tim, možda je Noć vrijedna (Noć kadra) nosilac vrijednosti jer je

noć sjedinjenja posljednjeg Božijeg poslanika i noć susreta istinskog

ašika sa svojim Voljenim. U prethodnom izlaganju pojašnjeno je da

spuštanje meleka i silazak Objave dolaze nakon dosezanja razine

duhovnog nestajanja i utapanja u Božija svojstva (fan’) te postizanja

istinske bliskosti (qorb) s Njim. Iz velikog broja ajeta, kao i predaja, da se

zaključiti da su izvanrednost ili ne-vrijednost vremena povezani sa

dešavanjima u tom vremenu.

Što se drugog stajališta tiče, da je Noć kadra dobila ime po tome što se

u njoj određuju sva dešavanja tokom jedne godine, znaj da zbilja Božijeg

(pred)određenja i njegovog izvršenja (qz i qadar), kao i njihova

kvalitativna vrijednost i razine očitovanja, postoje u uzvišenom Božijem

znanju i da je ta savršena preciznost i suptilnost neobjašnjiva te kod nekih

osoba izaziva zapanjenost i zabludu. Stoga ove fenomene treba

promatrati kao tajne Šerijata i zalog poslanstva i ne treba se upuštati u

dublje rasprave o ovome. Ovdje, pak, čini se primjerenim ukazati na

jedno pitanje, a to je da, iako je (pred)određenje svih stvari u Božijem

znanju od ezela i da s obzirom na razinu čistog božanskog znanja ne

pripada postupnim fenomenima, šta je onda značenje “određenja” svake

godine u jednoj određenoj noći?

Znaj da za određenje i sudbinu postoje različite razine po kojima se one

razlikuju. Prva razina su zbilje koje su određene u Božijem znanju koje se

očituju “svetim isijavanjem” kroz pojavu imena i atributa. Nakon ovoga

se, u skladu sa njihovim pojavnim oblicima, perima na uzvišenim

pločama ispisuje i određuje njihovo djelatno očitovanje, tj. izvršenje. Na

ovim razinama nema nikakvih promjena niti izmjena. Konačno

nepromjenljivo određenje jesu pojedinačne zbilje koje su u Božijem

znanju, spuštene perima i pojedinačnim pločama. Potom se ove zbilje

očituju u formi simbola na drugim pločama, u nižem svijetu, a to je svijet

pojedinačnih i univerzalnih predodžbi ili, u teozofiji svjetlosti, svijet

uvjetovanih simbola. U ovom svijetu promjene i razlike ne samo da su

potencijalno moguće nego se i dešavaju. Nakon ovoga dolaze određenja

koja su posredstvom meleka-zastupnika na razini osjetilnog svijeta. Na

ovoj ploči određenja su stalne izmjene. Na njoj su zbilje koje podliježu

jačini i slabosti, kretnje koje podliježu brzini ili tromosti, uvećanja ili
nedostaci. Uprkos ovome, aspekt “božanske približenosti” i skrivenosti

upravo ovih stvari, koji je pravac približavanja Bogu te forma očitovanja

“horizontalnog isijavanja”, i zbilja djelatnog Božanskog znanja nije

podložan nikakvim izmjenama i promjenama.

Uopće uzev, sve promjene i izmjene, produljenje smrtnog časa,

određivanje opskrbe, sve to je – kad je o teozofima riječ – posredstvom

meleka-zastupnika zabilježeno na ploči “određenja u znanju” što

predstavlja “svijet simbola”, a kod ljudi od pera na ploči “očitog

određenja” koja je, zapravo, mjesto samih određenja. Prema tome, nema

nikakve zapreke, s obzirom na to da je Noć kadra noć potpune pažnje

savršenog Božijeg prijatelja i noć očitovanja božanskog gospodstva,

posredovanjem plemenitog duha savršenog Božijeg prijatelja, imama i

kutba svog vremena, da dođe do promjena i izmjena u pojavnome,

osjetilnom svijetu u ovoj noći. Dakle, svakom djeliću prirode će usporiti

kretanje i svaki će ubrzati. Svaku opskrbu će uvećati i smanjiti. To je

Božija volja. I sjena i svjetlost podliježu Božijoj volji baš kao što meleci

nemaju slobodu upravljanj, štaviše svi atomi bitka podložni su Bogu a od

skrivene božanske profinjenosti dolaze riječi: “Ti idi pravim putem, kao

što ti je naređeno.”378

U nastavku ćemo se osvrnuti na treći aspekt naziva Noć kadra, o tome

kada zemlja postane tijesna zbog meleka tu noć zovu Kadr. Iako se ovaj

aspekt čini dalekim, ono što, prema riječima Halila ibn Ahmeda (Xall bin

Ahmad), 379 može biti predmetom analize jeste pitanje šta predstavlja

značenje stiješnjenosti Zemlje ako Allahovi meleci nisu od tvari

osjetilnog i materijalnog svijeta. Znaj da se slična pitanja obrađuju i u

predajama kao kod Sa’da ibn Muaza (Sa‘d bin Mo‘z)380. Ovdje može biti

riječi o pokazivanju meleka u formi simbola i njihovom silasku iz svijeta

skrivenosti (‘lam-e ghaib) u svijet simbola (‘lam-e mesl) te stješnjavanju

378 Qur’an, 11: 112.

379 Halil ibn Ahmed (Xall bin Ahmad) rođen 100. ili 105. h. lunarne godine u Basri, preminuo 160. ili 170. ili

175. god. Poznati je jeziar i stilistiar. Prema nekim izvorima pripadao je ashabima imama Sadika (Emm Sadeq).

Napisao je znatan broj djela iz različitih oblasti, od kojih su neka: “Zebdetul Aruz” (Zabdat al-‘Arz), “El Ajn”

(Al ‘Ein), “Eš-Ševahid (Aš-Šawhed). Vidi A‘yn aš-Š‘e, svezak 30, str. 50.

380 For‘ Kf, svezak 3, str. 236.; Ketb al-anez, hadis br. 6.
nadosjetilnog svijeta; ili, pak, o njihovom vidljivom pokazivanju u

osjetilnom, zemaljskom svijetu, iako, opet, ovo očitovanje ne mogu

vidjeti osjetilne oči.

Slijedeće na šta želimo ukazati vezano za zbilju Noći kadra jeste da za

svaku zbiljsku suptilnost i za svaku vidljivu formu postoji njena

nadosjetilna i skrivena ezoteričnost. Mistici kažu da nivoi spuštanja zbilje

bitka u zavisnosti od zakrivenosti “sunca zbilje” na obzorju vidljivih

očitovanja predstavljaju “noći”; a nivoi uspinjanja s obzirom na izlazak

“sunca zbilje” na njihovom obzorju predstavljaju “dane”. Uzvišenost ili

uniženost “dana i noći” postaje jasnija nakon ovog objašnjenja.

Dakle, luk spuštanja jeste muhammedanska Noć kadra; a luk uspinjanja

jeste ahmedovski Kijametski dan stoga što ova dva luka predstavljaju

pružanje svjetlosnog isijavanja po horizontali što je “muhammedanska

zbilja”. Sa aspekta jedinstva, svijet je, dakle, Noć kadra i Dan kijameta i

nije više negoli jedna noć i jedan dan, noć muhammedanske i dan

ahmedovske zbilje. Onaj ko poima ovu zbilju uvijek je u Noći kadra i

Danu Kijameta koji su neodvojivi jedno od drugog.

 S obzirom na aspekt mnoštva pojavljuju se noći i dani. Tako neke noći

sobom nose vrijednost, a neke ne. A među svim noćima ahmedovsko

zdanje i muhammedansko očitovanje koje je razotkrilo svjetlost zbiljskog

bitka preko svih stvari, imena i atributa predstavljaju apsolutnu Noć

kadra kao što muhammedanski dan jeste apsolutni Kijametski dan. Ostale

noći i dani su ograničene noći i dani. Objavljivanje Kur’ana u ovom

uzvišenom tijelu i čistome srcu jeste objava u Noći kadra. Dakle, Kur’an

je spušten potpuno u Noći kadra kao apsolutno, univerzalno otkrovenje,

ali je također spuštan i postupno tokom dvadeset i tri godine u Noći

kadra.

Šejh, mistik Šah Abadi (Šah Abadi) kaže da je muhammedanski krug

Noć kadra. Ovo je stoga što su svi krugovi bitka muhammedanski krug ili

zato što su u ovom krugu Noći kadra savršeni muhammedanski duhovni

polovi (aqtb). Dokaz za ovu mogućnost zbilje Noći kadra jeste poduži

hadis prenesen u tefsiru Burhan (Borhan) Kafija (Kafi) u kojem se navodi

da je Nasrani (Nasrn) pitao hazreti Musaa ibn Dža’fera (Musa bin Ja‘far)

šta je ezoterijsko značenje ajeta:

 “Ha-mim. Tako Mi Knjige jasne. Mi smo počeli da je u Blagoslovljenoj

noći objavljujemo - i Mi, doista, opominjemo – u kojoj se svaki mudri

posao riješi”.381

Odgovorio je: “Ha-mim jeste Muhammed, s.a.v.s.; Knjiga jasna jeste

vladar pravovjernih Ali; a noć je hazreti Fatima”382. Ovaj komentar se

prenosi i u rivajetu “10 noći” čistih imama od Hasana do Hasana.383 Ovo

je jedna od razina Noći kadra koju je spomenuo Musa ibn Dža’fer (Ms

bin a‘far) i koja potvrđuje da Noć kadra predstavlja cjelokupnost

muhammedanskih krugova. Isti izvor donosi predaju od imama Bakira

koja ukazuje na nekoliko aspekata raskrivajući važne tajne, a koju ćemo i

mi ovdje prenijeti384:

“Autor Tafsr-e Borhn, neka mu se Allah smiluje, prenosi od šejha Ebu

Džafera Tusija (Ab a‘far Ts) i od Abdullaha ibn Adžlana Sekunija (‘Abd

381 Qur’an, 54: 1-4.

382 Usuli Kafi, svezak 2, str. 326.

383 Tafsr-e Borhn, svezak 4, str. 457.

384 Tafsr-e Borhn, svezak 4, str. 487.

al-Allah bin ‘Aln Sakn), jednog od njegovih sljedbenika, da je rekao:

“Čuo sam imama Bakira da kaže: “Kuća Alija i Fatime jedna je soba

Resulullahova a njen strop je Prijestolje (‘Arš) Gospodara svjetova; na

završetku njihove kuće je jedan procjep od kojega je sve do Prijestolja

podignut zastor sa Mi’radža (Mi‘r), mističnog nadahnuća, njima svakog

dana i noći, svakog sata i trena silaze meleki nadahnuti. Jedni silaze a

drugi se uspinju bez prekida. Tako isto je Uzvišeni Bog podigao zastor sa

nebesa radi Ibrahima, a.s., te je on ugledao Prijestolje i Bog mu se ukazao

sukladno snazi njegovog duhovnog vida. Tako su isto Ali i Fatima

duhovnim posvjedočenjem gledali Prijestolje osim kojeg nisu vidjeli

druge pokrivke za svoju kuću. Njihova kuća pokrivena je Prijestoljem

Milostivog u njoj silaze i iz nje se uspinju meleci sa dozvolom njihovog

Stvoritelja: “Sve stvoreno ih selami”.

Promišljanje o ovom hadisu otvara kapiju spoznaje onima koji je traže,

donoseći im mirisne dahove zbilje božanske vlasti i razotkrivajući

ezoterijski smisao Noći kadra.

 Znaj da Noć kadra kao što ima svoju ezoterijsku zbilju, o čemu smo

govorili, ima i svoje pojavne izvanjske forme u osjetilnom svijetu. Pošto

se one mogu razlikovati po manjkavosti ili savršenstvu, moguće je za sve

predaje i vijesti koje su došle o Noći kadra općenito reći da su sve ove

uzvišene noći koje se navode u predajama pojavno očitovanje Noći

kadra, osim što se jedne razlikuju od drugih po uzvišenosti i savršenstvu

očitovanja. Ova uzvišena noć koje je potpuno očitovanje Noći kadra i noć

potpunog i savršenog “pečatnog” sjedinjenja “Pečata” svih poslanika

skrivena je u cijeloj godini ili u mubarek mjesecu Ramazanu ili u

njegovih zadnjih 10 dana. O ovome se razlikuju predaje kod puka i

odabranika. U predajama odabranika spominje se kao 19., 21. i 23. noć,

mada se ponekad javlja sumnja oko 21. ili 23. noći.

Šehab ibn ‘Abdurabbe (Šehb bin ‘Abdorabbe) prenosi: “Rekao sam

imamu Sadiku , mir neka je s njim: ‘Obavijesti me o Noći kadra.’ Rekao

je: ‘21. i 23. noć.’”385

385 Madžma al-Beyan, svezak 10, str. 519; Nr as-Saqlein, svezak 5, str. 628.
 Abdulvahid ibn el-Mohtar el-Ensari (‘Abd al-Whed bin al-Moxtr al-

Ansr) prenosi da je pitao imama Bakira, mir neka je s njim, o Noći kadra.

Rekao je: “Ona je u dvjema noćima: 21. i 23.” Rekoh: “Jednu od ove

dvije spomeni samu.” Reče: “Šta će biti ako ibadetiš u obadvije noći od

kojih je jedna Noć kadra.”386

Od Hassana ibn ebi Alija (Hassn bin ab ‘Al) se prenosi da je pitao

imama Sadika o Noći kadra. Rekao je: “Traži je u 19., 21. i 23. noći.”387

Sejjid ‘Abid Zahid (Seyyed ‘bed Zhed), mir neka je s njim, u Ikbalu

(Eqbl) kaže: “Znaj da su za 23. noć mjeseca Ramazana došle

vjerodostojne predaje da je to Noć kadra po otkrovenju i očitovanju.

Među njima je i predaja koja ide do Sufijana ibn as-Sejjita (Sofyn bin as-

Seyyet), koji kaže: “Rekao sam imamu Sadiku : ‘Odredi mi jednu

pojedinačnu Noć kadra.’” Rekao je: “23. noć”. Potom predaja lancem

prenosilaca ide do Zerorea (Zarre), koji prenosi od ‘Abdulvahida ibn al-

Muhtara el-Ensarija (‘Abd al-Whed bin al-Moxtr al-Ansr) da je rekao:

386 Behr al-Anwr, svezak 95, str. 149.

387 Mama‘ al-Bayn, svezak 10, str. 519; Was‘el aš-Še, svezak 7, str. 263.
“Pitao sam imama Bakira o Noći kadra”. Rekao je: “Tako mi Boga,

obavijestit ću te i neću ti ništa prikriti. To je prva noć od sedam zadnjih

noći.” Nakon ovoga prenose od Zerarea (Zarre) da je rekao: “Onaj mjesec

na kojeg je imam ukazao imao je 29 dana.”388

Irfansko upozorenje

Kao što je rečeno u surama koje su prethodile ovoj, jasno je da je

“bismila” svake sure vezana upravo za tu suru. U skladu s tim, tako je i sa

surom “Kadr”. Uzvišena kur’anska zbilja i sveta božanska suptilnost

“bismillah” koja je sveukupna zbilja imen i najvećeg Božijeg imena

(Esm-e A‘zam), očitovana apsolutnom milošću u formi “rahmanije” i

“rahimije”, spuštena je u muhammedanskoj Noći kadra; tj. pojava

Kur’ana slijedi pojavu sveukupne božanstvenosti te stezanje i širenje

“rahimijjeta” i “rahmanijjeta”; štaviše zbilja Kur’ana jeste razina pojave

388 Eqbal al E‘mal, str. 206.

uzvišenog imena Allah preko očitovanja “rahmanijjeta” i “rahimijjeta” te

apsolutne cjeline i pojedinačnih formi. Stoga ova uzivšena Knjiga jeste

“Kur’an” i “Furkan” isto kao što je duhovna razina posljednjeg Poslanika

i uzvišena razina njegovog vilajeta, “Kur’an” i “Furkan”, tj. razina

apsolutne i pojedinačne jedinosti.

Dakle, božansko Biće, čini se, hoće reći: Mi smo spustili Kur’an u

muhammedanskoj Noći kadra očitovanjem na razini najvećeg Božijeg

imena (Esm-e A‘zam), a to je razina apsolutne i pojedinačne jedinosti. I

pošto u svijetu različitosti postoje razlike između dva Kur’ana

(Qor’neyni), tj. napisanog spuštenog Kur’ana i Kur’ana spuštenog

nasuprot njemu, tj. božanske Knjige i muhammedanske zbilje, u Noći

sjedinjenja očitovano je spajanje dva Kur’ana i sjedinjenje dva Furkana.

Stoga je ova noć nazvana Kadr (Noć vrijedna). Ali njenu vrijednost

onako kako treba i kako dolikuje ne zna niko osim sam “Pečat”

Poslanika, s.a.v.s., koji je posjednik Noći kadra.

Završetak: Navođenje nekih predaja o odlikama Noći kadra

Prenosi se od istinskog mistika Sejjida ibn Tavusa (Seyyed ibn Taws),

mir neka je s njim, u djelu “Ikbal” (Eqabl) kako je rekao: “Pronašao sam

u djelu “Jevakijet” (Yawqeyyat), autora Ebul Fazla ibn Muhammeda el

Harevija (Ab al-Fazl bin Mohammad al-Haraw), vijesti o odlikama Noći

kadra.” On također navodi predaju Poslanika u kojoj se kaže: “Musa je

rekao: ‘Allahu moj, želim Tvoju blizinu.’ Reče: ‘Blizina Moja je za

onoga ko probdije Noć kadra.’ Musa reče: ‘Allahu moj, želim Tvoj

rahmet.’ Odgovori: ‘Rahmet Moj je za onoga ko se smiluje siromasima u

Noći kadra.’ Reče: ‘Moj Bože, želim prolaz preko Sirat-ćuprije.’ Stiže

odgovor: ‘To je za onoga ko udijeli sadaku u Noći kadra.’ Reče Musa:

‘Moj Bože, želim voće sa dženetskog drveća.’ Odgovori: ‘Ono je za

onoga ko tesbihom slavljenje izriče u Noći kadra.’ Reče: ‘Moj Bože,

želim spas.’ Upita Bog: ‘Spas od vatre?’ Reče: ‘Tako je’. Reče: ‘To je za

onog ko oprost traži u Noći kadra.’ Reče Musa: ‘Bože moj, želim Tvoje

zadovoljstvo.’ Reče: ‘Moje zadovoljstvo je za onoga ko klanja dva

rek’ata namaza u Noći kadra.’”

Isti izvor navodi, također, predaju Poslanika, da je rekao: “Nebeske

kapije otvaraju se u Noći kadra; i nema roba koji u njoj klanja namaz a da
mu Bog Uzvišeni za svaku sedždu ne ubilježi drvo u Džennetu u čijoj

sjeni kad bi konjanik jahao stotinu godina opet joj ne bi mogao nazrijeti

kraj; i za svaki rek’at kuću u Džennetu od bisera, jakuta i merdžana; i za

svaki ajet krunu od dženetskih kruna; i za svaki tesbih pticu od rijetkih

dragocjenih ptica; i za svako sjedenje duhovni stepen od dženetskih

stepeni; i za svaki tešehhud sobu od dženetskih soba; i za svaki selam

ogrtač od dženetskih ogrtača; a kada zora ukaže se da mu ne pokloni

hurije blage i čedne i robinjice lijepog vladanja; i ptice plemenite i rejhan

mirisni i rijeke tekuće i blagodati što zadovoljstvom ispunjavaju i

poklone i ogrtače i keramete i sve ono što duša poželi i čime se pogled

naslađuje; i da ne kaže ‘budite u njemu vječno’.”

U ovom djelu, također, prenosi se od imama Bakira , neka je na njega

Božiji mir, da je rekao: “Ko provede bdijući Noć kadra, bit će mu

oprošteni grijesi pa makar ih bilo koliko zvijezda na nebu ili bili teški

koliko su teške planine ili ih bilo koliko morske pjene.”389

389 Bihar al-Anwar, svezak 98, str. 168.

 Blagodati koje sobom nosi Noć kadra brojnije su nego što se može

iskazati na stranicama ove knjige.

Rekao je Uzvišeni: “A šta ti misliš šta je Noć kadra?”390 Ova sintagma

upotrijebljena je da se iskaže uzvišenost i osobenost teme kao i

uzvišenost zbilje posebno kroz uzajamno promatranje Onoga Koji govori

i onoga kome su riječi upućene. Iako je Uzvišeni Bog Onaj Koji govori a

plemeniti Poslanik onaj koji sluša, u izvjesnoj mjeri je poruka ponekad

toliko uzvišena da je nemoguće iskazati je riječima i izrazima. Kao da se

hoće reći: ne znaš ti kakva je uzvišena zbilja Noć kadra; njena zbilja ne

može se objasniti niti se može pretočiti u riječi i izraze. Zato je i

izbjegnuta upotreba zamjenice Mi koja pojašnjava zbilju, te Bog kaže:

“Noć kadra je bolja od hiljadu mjeseci”391, čime je ukazao na njenu

osobenost i specifičnost te da nije moguće pojasniti njenu zbilju.

390 Qur’an, 97: 2.

391 Qur’an, 97: 2.

 Ako bi mi prigovorio (čitalac op. prev.), s obzirom na ranije iznesenu

pretpostavku da je zbilja Noći kadra plemeniti Poslanik, s.a.v.s., u kome

je zakrito Sunce istine svih stvari, te da se njemu ne može reći: ‘Ti ne

znaš šta je Noć kadra čija je izvanjska forma iskazana upravo preko

njega, ja odgovaram: Ovo pitanje je božanska tajna čija suptilnost je

skrivena, i to je za “onoga ko sluša, a priseban je.”392 Znaj, dragi moj,

pošto se u ezoteričnosti zbiljske Noći kadra, tj. u njenoj pojavnoj formi ili

stvarnom muhammedanskom postojanju, očituje najveće Božije ime

(Esm-e A‘zam) i univerzalna božanska jedinost, sve dok je duhovni

putnikka Allahu tj. posljednji Božiji poslanik, s.a.v.s., u zastoru svog

jastva ne može duhovno posvjedočiti njen ezoterijski aspekt. Kao što je

Musau, a.s., rečeno u Kur’anu: “Ne možeš Me vidjeti, o Musa”393 mada

je zbog njega došlo do očitovanja božanskih atributa: “I kad se Gospodar

njegov onom brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se

392 Dio ajeta: “U tome je, zaista, pouka za onoga ko razum ima ili ko sluša, a priseban je.”, Qur’an, 50: 37.

393 Qur’an, 7: 143.

onesviješćen strovali.”394 Ono što se hoće reći jeste: O Musa, sve dok si u

musaovskom, tj. zastoru vlastitog jastva, nije moguće duhovno

posvjedočenje. Božansku ljepotu može posvjedočiti samo onaj ko je

napustio sebe; a kada ostavi sebe, onda on gleda božanskim očima koje

postaju njegov istinski vid kojim poima zbilju. Dakle, očitovanje

najvećeg Božijeg imena, čije je pojavno savršenstvo Noć kadra, ne može

se “vidjeti” dokle god ga zaklanja jastvo.

Ako ti kažeš: ‘Noć kadra je duša ahmedovskog zdanja s obzirom na

zakritost Sunca zbilje u njoj, ne duše Sunca, eda bi ovaj aspekt bio

ispravan’, moj odgovor je: Sa aspekta teoretičara, bit svake stvari jeste u

formi savršenstva te stvari; a ta bit se može spoznati jedino preko lanca

njenih uzroka. Mistici, pak, smatraju da odnos egzoterijskog i

ezoterijskog te očitovanja i očitovanog nije odnos dvije suprotstavljene

stvari, već se jedna zbilja ponekad očitovala vanjštinom a ponekad

nutrinom, baš kao što se uočava iz stihova jednog mistika:

394 Isto.
 Mi nepostojanja smo, postojanje Ti iskaži

Ti apsolutni bitak i postojanje naše si

Po njegovim riječima, ova tema nema kraja i najbolje je izbjegavati

govor o ovome.

Rekao je Uzvišeni: “Noć kadra je bolja od hiljadu mjeseci.”395

Ako promatramo vanjski aspekt Noći kadra, onda to da je ona “bolja

od hiljadu mjeseci” znači hiljadu mjeseci u kojima nema ove noći; ili,

pak, da je Noć kadra te ibadet i pokornost koji se iskažu u njoj bolji od

hiljadu mjeseci u kojima su se Izraelci borili na Božijem putu.396

Ako se promatra zbilja Noći kadra, moguće je da “hiljadu noći” bude

alegorija za sveukupno stvaranje s obzirom da je “hiljadu” savršen broj,

dok riječ “mjesec” označava vrstu. To znači da je uzvišeno

395 Qur’an 97: 3.

396 Behr al-Anwr, svezak 94, str. 8; Tafsr-e Borhn, svezak 4, str. 486.
muhammedansko zdanje koje je savršeni čovjek bolje od hiljadu vrsta

koje predstavljaju sveukupno stvaranje, a s čime se slažu i neki mistici.

Po mišljenju autora, postoji i druga mogućnost a to je da se Noć kadra

odnosi na pojavu Najvećeg Božijeg imena (Esm-e A‘zam), tj. savršeno

muhammedansko ogledalo, a da se “hiljadu noći” odnosi na pojavu

drugih imena. A pošto Uzvišeni Bog ima hiljadu i jedno ime, jedno ime

uzeo je samo za Sebe u skrivenom znanju, tako je i Noć kadra ostavljena

u Božijem znanju kao i Noć kadra muhammedanskog zdanja. Stoga

zbilju nekog imena ne poznaje niko osim uzvišeno biće posljednjeg

Božijeg poslanika.

Irfansko upozorenje

Treba napomenuti da kao što je savršeni Božiji prijatelj i posljednji

Poslanik, s.a.v.s., očitovanje Noći kadra s obzirom na ezoterijski aspekt

Najvećeg Božijeg imena (Esm-e A‘zam) u njemu i zakritosti božanske

zbilje preko sveukupnosti svih imena u njemu, on je i Dan kadra s

obzirom na pojavu Sunca zbilje i univerzalnog imena na obzorju

njegovog horizonta; kao što je i očitovanje Kijametskog dana.

Da rezimiramo, ovo uzvišeno biće je Noć i Dan kadra; Kijametski dan

je, također, Dan kadra. Dakle, činjenica da su ostale pojavnosti

protumačene kao “mjeseci” a da je ova sveta savršena pojava (Poslanik,

s.a.v.s. – op. prev.) protumačena kao Noć kadra vjerovatno dolazi otuda

što je ishodište mjeseci i godina dan i noć kao što je jedan ishodište

brojeva. A uzvišena poslanička pojava je svojom ezoterijskom zbiljom

očitovanom preko Najvećeg Božijeg imena (Esm-e A‘zam) ishodište svih

drugih imena.

***

Rekao je Uzvišeni: “Meleki i Džibril (Ruh – op. prev.), s dozvolom

Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake.”397

397 Qur’an, 97: 4.

 U ovom ajetu nalaze se uzvišene teme na koje ćemo se uopćeno

osvrnuti.

Prvo pitanje: O klasama meleka Uzvišenog Allaha uz uopćeni prikaz

njihove zbilje.

Znaj da su se muhaddisi i istraživači razišli u mišljenju oko metafizičke

obnaženosti (tadžarrod) i utjelovljenja (tadžassom) Allahovih meleka. Svi

teozofi, istraživači i veliki broj fikhskih pravnika zastupali su stav o

metafizičkoj obnaženosti meleka i razumnoj duši navodeći čvrste dokaze

u prilog tome.

Neki od velikih muhadisa, pak, zastupali su stajalište o lišenosti

metafizičke obnaženosti navodeći kao razlog to da je pozitivan stav o

ovome oprečan Šerijatu, te da se jedino za Uzvišeno Božansko Biće može

govoriti u ovom kontekstu. Ovaj stav je veoma neuvjerljiv i on se, čini se,

temelji na dvije stvari: prva je problem vremenske pojave svijeta sa

kojom je u oprečnosti pretpostavka o metafizičkoj obnaženosti stvorenja

osim Boga; druga je da je djelatnik procesa slobodne volje Uzvišena

Istina, što je, smatrali su oni, u oprečnosti sa metafizičkom obnaženošću

svijeta intelekta i meleka. Ovakav stav, o lišenosti metafizičke

obnaženosti svijeta intelekta i meleka, u kontradikciji je sa mnogim

teološkim pitanjima i pravnim stajalištima, kao i sa pitanjem vremenske

pojave svijeta, što nije tema našeg izlaganja.

Autor zastupa stajalište koje, prema njegovom mišljenju, nije u

oprečnosti sa intelektom i predajama – a to je da za meleke postoji

mnoštvo klasa gdje su jedni u stanju obnaženosti, a drugi u stanju

utjelovljenja u međusvijetu (barzax) – “A vojske Gospodara tvoga samo

On zna.”398 Njihove klase su na temelju univerzalne podjele prema kojoj

se nadosjetilna stvorenja svrstavaju u dvije kategorije: jedni su oni koji

nisu povezani sa osjetilnim tjelesnim svijetom ni utjelovljenjem niti

misaono, a drugi su oni koji ostvaruju ovu vezu preko jednog od dva

spomenuta aspekta.

Prva skupina se dijeli na dva dijela:

398 Qur’an, 74: 31.

 Jedni su oni koje nazivaju “opčinjenim” melecima. To su oni koji su

uronjeni u Apsolutnu ljepotu, zapanjeni pred Veličanstvom Njegovog

Bića tako da ne obraćaju pažnju, niti išta znaju o drugim stvorenjima.

Među Božijim prijateljima (Awliya’) jedna skupina je upravo ovakva. I

dok smo mi uronjeni u tamno more nagon, u potpunom neznanju o

svijetu skrivenosti (‘alam-e gheib) i božanskom Biću – iako je svaka

pojava svojom biti odraz Njegove pojavnosti – oni su bez ikakvih vijesti

o pojavnom svijetu i svemu što je na njemu, zaokupljeni jedino

Apsolutnom ljepotom. U predaji se prenosi da Bog ima stvorenja koja ne

znaju da je On stvorio Adema, a.s., i Iblisa.399

Drugi su oni kojima je Bog dao mjesto u središtu rahmeta Svoga Bitka;

oni su ishodište lanca stvorenja i vrhunac njihove čežnje. Ova skupina se

naziva “stanovnici Džeberuta”. Njihov predvodnik je Uzvišeni Ruh

(Džibril, a.s. – op. prev.). Vjerovatno se uzvišeni ajet “Meleki i Džibril

(Rh) spuštaju se u njoj” odnosi na ovu skupinu Allahovih meleka.

Posebno spominjanje Ruha, mada i on pripada melecima, je radi isticanja

399 ‘Elm al-Yaqn, svezak 1, str. 250.

njegovog visokog položaja, što potvrđuje i ajet: “Na Dan kada Džibril

(Rh) i meleki budu u redove poređani”400. Nekada se Ruh naziva

Najvećim Perom u skladu sa predajom: Prvo što je Allah stvorio bilo je

pero”.401 Nekada se naziva Prvim Intelektom na temelju predaje: Prvo što

je Allah stvorio bio je intelekt”402. Neki Ruhom smatraju Džibrila, a.s.

Filozofi Džibrila smatraju posljednjim melekom Kerubina; i smatraju ga

Svetim Ruhom; i Ruh smatraju prvim melekom Kerubina. U nekim

predajama se, također, prenosi da je Uzvišeni Ruh od Džibrila, a.s., a u

nekim da Ruh ne pripada melecima, već da je uzvišeniji od njih.”403

Moguće je da izraz Ruh ima dvije upotrebe u jeziku Kur’ana i predaja;

jedan je Ruh iz klase meleka, tj. nadosjetilnog svijeta; drugi je Ruh samih

Božijih prijatelja (ewliya’) koji ne pripada melecima već je uzvišeniji od

400 Qur’an, 78: 38.

401 Tafsr Nr as-Saqilein, svezak 5, str. 389, hadis 9.

402 Behr al-Anwr, svezak 1, str. 97.

403 Isto, svezak 25, str. 64.

njih. Prema tome, moguće je da se izraz Ruh u suri “Kadr”, s obzirom da

se spušta u Noći kadra, odnosi na Ruh Povjerljivog ili Uzvišeni Ruh. A u

ajetu: “Pitaju te o duši (Ruh)”404 misli se na ljudsku dušu koja je dostigla

razinu savršenstva te je uzvišenija od Džibrila i ostalih meleka, pa čak i

od “svijeta naredbi” (‘lam-e amr), štaviše ponekad može dosegnuti

jedinstvo sa “apsolutnom naredbom”.

Druga skupina Allahovih meleka su oni koji su “zastupnici” i

“ravnatelji” nad tjelesnim stvorenjima. Oni su razvrstani u nebrojeno

mnogo klasa i kategorija; jer svako stvorenje, bilo da je na uzvišenoj ili

najnižoj razini, bilo da je nebesko ili elementarno, ima svoj melekutski

aspekt preko kojeg je povezano sa svijetom meleka i Allahovim

vojskama.

Uzvišeni Poslanik o brojnosti meleka kaže: “Nebo odzvanja od

glasova, a tako i treba, jer nigdje nema mjesta a da na njemu nije melek u

stanju sedžde ili ruku’a.”405

404 Qur’an, 17: 85.

405 ‘Elm al-Yaqn, svezak 1, str. 259.

 Veliki je broj predaja koje govore o brojnosti meleka i njihovim

klasama. 406

Drugo pitanje: O kvalitetu spuštanja Allahovih meleka Predvodniku

Božijih prijatelja.

Znaj da je Uzvišeni Ruh najodabranije stvorenje među Allahovim

melecima, tj. on je na prvoj melekutskoj razini i najplemenitiji među

njima; meleci nastanjeni u nadosjetilnom svijetu, s obzirom na

metafizičku ogoljenost, ne udaljuju se sa svoje razine, stoga je za njih

neprimjereno spuštanje i uspinjanje u onom značenju u kojem se koristi

406 Bihar al-Anwar, svezak 56, str. 144.

* Bejtulma’mur (Beit al-Ma‘mr): nebeska Ka’ba: po nekim predajama nalazi se na četvrtom a po nekim na

sedmom nebu. Prenosi se od Božijeg poslanika, s.a.v.s., da je rekao: “U noći Mi’radža, kada sam došao na

četvrto nebo, obišao sam Bejtulma’mur. Tamo sam vidio na hiljade meleka okupljenih oko nebeske Ka’be

opijenih pićem sjedinjenja (wasl). Dolazili su sa desne strane, tavafili Ka’bu govoreći “Lebbejk” te potom

odlazili u pravcu lijeve strane. ini se da ih je bilo više nego zvijezda na nebu i lišća na drveću...”, vidi: Ab al-

Fazl Meibad, Kašf al-Asrr, Entešarate Amir Kaibr, Teheran, 1363. h.l., svezak 1, str. 358, 366, 411; svezak
za materijalna tijela, jer ono što je ogoljeno čisto je od tjelesnih potreba.

Dakle, njihovo spuštanje, bilo da je na razini srca, grudi ili zajedničkih

osjetila Božijeg prijatelja, evlije, bilo da je na prostoru Ka’be ili oko

Poslanikovog mezara ili, pak, na razini Bejtul ma’mura (Beit al-Ma‘mur),

je predodžba ili prikazivanje, kao što je rekao Uzvišeni o spuštanju

Džibrila, “Povjerljivog” (Ruh al-Amin) hazreti Merjemi: “I on joj se

prikazao u liku savršeno stvorena muškarca.”407 Ovakav vid prikazivanja

moguć je i za Božije prijatelje i savršene ljude. Prema tome, meleki imaju

sposobnost i moć ulaska u osjetilni i nadosjetilni svijet u vidu predodžbe

ili uobrazilje; savršeni Božiji prijatelji imaju sposobnost ulaska u više

nadosjetilne svjetove duhovno i povratkom iz egzoterijskog u ezoterijski

aspekt. Posvjedočenje ovih značenja jednostavno je za onog ko poima

zbilju metafizičke obnaženosti te razine njene pojavnosti i ko može sebi

predočiti odnos egzoterijskog naspram ezoterijskog i obratno.

Treba znati da je melekutsko “prikazivanje” u ljudskom srcu, prsima i

osjetilima moguće tek nakon što čovjek napusti “ljudsku odjeću” i

407 Qur’an, 19: 17.

uspostavi odnos sa onostranošću; inače, sve dok je čovjekova duša

zaokupljena materijalnim mjerilima i bez znanja o nadosjetilnim

svjetovima, nemoguće je njeno duhovno posvjedočenje. Tako je to,

katkad se dogodi da se na znak nekog Božijeg prijatelja duša izdvoji iz

ovog svijeta i dosegne duhovnu ili vizuelnu spoznaju u zavisnosti od

njenog položaja u nadosjetilnim svjetovima skrivenosti. Katkad se dogodi

da usljed nekih strašnih dešavanja duša napusti svijet prirode i pojmi neki

aspekat svijeta skrivenosti; tako je jedan od šejhova obavljajući hadždž

uzeo berat o oslobođenosti od džehennemske vatre. Ovo je, također,

potvrda o izdvojenosti duše iz materijalnog svijeta i njenoj pažnji spram

nadosjetilnih svjetova. Katkad se dogodi da duše savršenih Božijih

prijatelja, nakon što se otrgnu iz svjetova posvjedočenja Uzvišenog Ruha

ili ostalih meleka, zahvaljujući snazi svoga duha, (po)vrate se u stanje

prisebnosti čuvajući stečena iskustva i u svim prizorima posvjedočuju

jedinstvo zbilje nadosjetilnih svjetova. A Allah zna.

Treće pitanje: Znaj da se u Noć kadra, pošto je to noć otkrovenja za

Božijeg Poslanika i imame – predvodnike, njima (raz)otkriva

sveukupnost melekutskih aspekata i meleci povjerenici pojavljuju se u

skritosti njihovih srca; sve ono što je tokom te godine propisano

stvorenjima i zapisano na pločama više i niže sfere, njima se (raz)otkriva

u vidu melekutskih knjiga. Ovo je otkrovenje iz svijeta meleka koji

okružuje sve atome pojavnog svijeta prirode. Nema nikakve

protivrječnosti o tome da se njima u jednoj noći (raz)otkrivaju odredbe za

jednu godinu i u jednom stanju sveukupnost vremenskih odredbi i u

jednom trenu sveukupnost melekutskih odredbi i postupno kroz dane u

godini sveukupnost dnevnih odredbi, kako uopćeno tako do najsitnijih

potankosti. Primjerice, vezano za silazak kur’anske Objave, u predaji se

navodi da je spuštena odjedanput u “Bejtulma’mur” (Beit al-Ma‘mr)* kao

i da je tokom dvadeset i tri godine spuštena Božijem Poslaniku,

s.a.v.s..408 Ulazak u “Bejtulma’mur” istovremeno je i njeno spuštanje

Poslaniku.

Uopće uzev, katkad se dogodi da je Predvodnik Božijih prijatelja,

evlija, spojen za uzvišena pera i “ogoljene ploče” i da se njemu raskriva

potpuna sveukupnost svega stvorenog, oduvijek i zauvijek; katkad se

408 Osul-e Kafi, svezak 4, str. 437.

dogodi spajanje sa pločama niže sfere i u trenu mu se (raz)otkriju

božanske odredbe. Sve stranice stvaranja otvorene su pred njim i sve što

se dešava prolazi mu pred očima.

Postoje predaje o predočavanju djela Predvodniku Božijih prijatelja.

Svakog četvrtka i ponedjeljka djela se predočavaju Božijem Poslaniku.

Prema nekim predajama, svakog jutra, a prema drugim, svakog jutra i

večeri predočavaju se djela Božijih robova: uopćeno, u potankostima,

skupno i pojedinačno. Predaje o ovome spomenute su u mnogim

tefsirima, među kojima su Burhan (Borhan) i Safi (Safi).409

Rekao je Uzvišeni: “Sigurnost (salam) je u njoj sve dok zora ne

svane”410, tj. ova blagoslovljena noć pruža sigurnost od zla, nevolja,

belaja, šejtanskih zamki sve do svitanja zore; ili je ona sigurnost za

Allahove prijatelje i pokorne robove; ili pak Allahovi meleki koji se sa

njima susreću prenose im selame od Uzvišenog sve do svitanja zore.

409 Behr al-Anwr, svezak 23, str. 338, 346, 347 i Tafsr-e Sf.

410 Qur’an, 97: 5.

 Irfansko upozorenje

Kao što je već rečeno o zbilji Noći kadra, razine bitka i skrivenih i

raskrivenih pojavnosti u zavisnosti od zakrivenosti Sunca zbilje na

njihovim obzorjima nazivaju se “noć”. Dakle, Noć kadra jeste noć u kojoj

je zakrivena Uzvišena Istina preko sveukupnosti svih stvari i jedinosti

svih imena i atributa čija je zbilja najveće Božije ime (Esm-e A‘zam). Ta

pojavnost i to zdanje je Savršeni Božiji Prijatelj (waliyye kamil) koji je u

Poslanikovo doba bio on lično a nakon njega su to Imami, neka je na njih

Božiji mir i spas. Prema tome, “zora” Noći kadra jeste vrijeme kada se

traci Sunca zbilje ukazuju iza zastora pojavnosti. Izlazak Sunca na

obzorju pojavnosti također je i “zora” Kijametskog dana. I pošto od

vremena zalaska i zakrivenosti Sunca zbilje na obzorju pojavnosti ovih

savršenih Božijih prijatelja do vremena pojave zore – što je, zapravo,

period Noći kadra – u njoj je apsolutna sigurnost i spas od šejtanskih

zamki; i također zakriveno Sunce ukazuje se na obzorju bez ikakvih

“zaprljanosti” i šejtanskog uplitanja, zato je i rečeno: “Sigurnost (salam)

je u njoj sve dok zora ne svane.”411 Ostale noći ili uopće nemaju

sigurnosti i spasa ili ne nose univerzalno značenje spasa, a to su noći

ostalih ljudi.

Epilog

Iz irfanskih pojašnjenja i tumačenja te otkrovenja Imam koja su

zablistala i u srcima istinskih ‘arifa vođenih njihovim svjetlom, jasno je

da se, kao što se blagoslovljena sura o jedinosti Božijoj “Ihlas” odnosi na

sveto i uzvišeno Božansko Biće, tako i sura “Kadr” odnosi na Ehli bejt

Poslanikov, s.a.v.s.412

Veoma mnogo predaja prenosi se o blagodatima sure “Noć Kadr”.

Jedna od njih spominje se u “Kafiju” imama Bakira (Emam Baqer), neka

je na njega Božiji mir i spas, koji je rekao: “Onaj ko glasno prouči: ‘Mi

411 Qur’an, 97: 5.

412 Tafsir-e Borhan, svezak 4, str. 487.

smo ga počeli objavljivati u Noći kadra” 413 poput onoga je ko isuče mač

na Božijem putu. A onaj ko tajno, u osami, prouči kao onaj je što okupan

je krvlju na Božijem putu. Onome ko ovo prouči deset puta briše se

hiljadu grijeha koje je počinio.”414

O posebnostima učenja ove sure prenosi se predaja Božijeg poslanika,

u kojoj je rekao: “Onaj ko prouči ovu suru ima nagradu kao da je postio

cijeli mjesec Ramazan i pojmio značenje Noći kadra, on ima zaslugu kao

onaj ko se bori na Božijem putu.”415

Prva i posljednja zahvala pripada Allahu.

Isprika

Mada je namjera autora u ovoj raspravi bila da se uzdrži od ‘irfanskih

tema koje nisu bliske vrsti problematike i da se ograniči jedino na srčana

413 Qur’an, 97: 5.

414 Usuli Kafi, svezak 4, str. 427.

415 Tafsir-e Borhan, svezak 4, str. 480.

obzorja namaza, sada uočavam da me pero “zavelo” i da je u tumačenju

ove uzvišene sure prekoračilo zadatu temu. Sada nema drugog izlaza

osim da zatražim ispriku od svoje braće u vjeri i prijatelja – teologa.

Posebice ako u ovoj raspravi naiđu na temu koja ne odgovara njihovim

mjerilima, neka je ne odbacuju prije nego dobro promisle, jer svaka

nauka ima svog sljedbenika a svaki put putovođu – “Allah se smiluje

onome ko poznaje svoje sposobnosti i ne prekoračuje njihove granice.”416

Moguće je da su neki u stanju neznanja o zbilji stvari i, pošto ništa ne

znaju o kur’anskim spoznajama te suptilnostima i potankostima

božanskog sunneta, umišljaju sebi da su neke teme ove rasprave

tumačenje po vlastitom nahođenju. Ovo je očita greška iz nekoliko

razloga:

Prvo: sve spoznaje, kao i finese i potankosti, o kojima je bilo riječi

naslanjaju se na Uzvišeni Kur’an i predaje, o čemu postoje jasni dokazi;

416 Gharar al-Hokm, svezak 3.

 Drugo: svi ili većina ovih dokaza podudaraju se i utemeljeni su na

racionalnim i irfanskim dokazima. Tako nešto ne može biti tumačenje po

vlastitom nahođenju;

Treće: većina tema koje su spomenute ili na koje je ukazano tokom

pojašnjavanja kur’anskih ajeta poslužile su kao potvrda i dokaz

spomenutom značenju. A pojašnjavanje dokazima i navođenjem primjera

nije povezano sa tumačenjem, osim ako je riječ o tumačenju po vlastitom

nahođenju.

Četvrto: nakon svih razina, u cilju krajnje predostrožnosti u vjeri –

mada tome nije bilo razloga – u cilju krajnje predostrožnosti – slobodne

teme pojašnjavane su u formi vjerovatnoće i mogućnosti; a jasno je da

vrata vjerovatnoće niko nije zatvorio te da to nema veze sa tumačenjem

po vlastitom nahođenju. Ali to je tema za sebe na kojoj se ovdje nećemo

zadržavati i na koju je ukratko skrenuta pažnja.

 PETO POGLAVLJE

O MIRISNIM DAHOVIMA PRAVILA I TAJNI RUKU'A

Prvi dio - O tekbiru prije ruku’a

Izvanjsko značenje tekbira jeste da on čini sastavni dio ruku’a, te da se

njime želi pripremiti klanjač za sam čin ruku’a. Njegovo duhovno

obzorje je u tome da se uzme u obzir razina Božije uzvišenosti i

veličanstvenosti te dostojanstvenost Njegovog gospodarenja naspram

čega je razina vlastite slabosti, nemoći i siromaštva, tj. robovanja. I tada,

u takvom stanju, u zavisnosti od njegove spoznaje razine veličanstvenosti

gospodarenja naspram sićušnosti robovanja, klanjač izgovara tekbir.

Duhovni putnik treba znati da veličanje i slavljenje Boga predstavlja

izraz pokornosti te da on ibadetu pristupa dozvolom Uzvišenog, jer on,

jedan slabi, sićušni rob, uistinu je “ništica” i sve što ima potječe od

Obožavanog, te stoga on lično ne posjeduje smjelost i odvažnost eda bi

mogao hvaliti i veličati Njega. Ali ibn Husejn, čiji je govor odisao
suptilnošću vilajeta, rekao je “kako ovim jezikom jadnim, nemoćnim da

riječi iskaže, Tebi zahvalu da izreknem” 417; ili stih nepoznatog pjesnika:

“Ondje gdje orao krila raširi

Od mušice sićušne šta dolazi”418

Dakle, pošto će duhovni putnikpristupiti opasnoj razini ruku’a, treba se

pripremiti za taj čin: on lično treba ostaviti sve iza sebe, i veličanje i

ibadet i svoj duhovni put, podići ruke u visini ušiju a svoje prazne

dlanove okrenuti Kibli te praznih ruku i srca ispunjenog strahom i nadom

– strahom od vlastitih manjkavosti i nedostataka iskazanih u robovanju,

ali sa nadom i povjerenjem u Boga Koji mu je iskazao takvo i toliko

poštovanje uzdignuvši ga na razinu iskrenih miljenika – pristupiti ruku’u.

Moguće je da podizanje ruku sa pomenutim značenjem predstavlja

napuštanje razine kijama a da tekbir ukazuje na slavljenje i veličanje

417 Mesh al-Motahaad, str. 534.

418 Ams l wa Hekam Dah

a khoda, svezak 2. str. 579.
iskazano na kijamu. Arifi, pak, pošto ruku’ smatraju razinom jedinstva

atributa, u istom značenju uzimaju i tekbir koji mu prethodi a podizanje

ruku za njih simbolizira napuštanje svojstva stvorenja.

Drugi dio - O pravilima naklona na ruku’u

Znaj da namaz sadrži tri temeljna stanja (hal) te da sve ostale radnje

predstavljaju uvod i pripremu za njih: prvo stanje je kijam, drugo je

ruku’u a treće stanje sedžda. Ova tri stanja arifi smatraju simbolima tri

aspekta Božijeg jedinstva. Ove duhovne razine, u skladu sa irfanskim

stajalištem, spomenute su u “Tajni namaza”. Ali ovdje ćemo ih

spomenuti na jedan drugi način, jezikom prijemčivijim za obični puk.

Recimo, dakle, da je namaz, s obzirom na to da je on vjernikovo

potpuno duhovno uzdignuće (mi‘radž) i stanje bliskosti za bogobojazne,

utemeljen na dvije stvari od kojih jedna prethodi drugoj:

Prvo: ostavljanje vlastite umišljenosti i samohvalisavosti jer je to

istinsko i pravo značenje bogobojaznosti.

 Drugo: ostavljanje samohvalisavosti i traganje za Bogom jer je to

istinska zbilja vjernikovog duhovnog uzdignuća i bliskosti (qorb).

Stoga se u predaji i kaže: “Namaz je sredstvo ostvarenja bliskosti (sa

Bogom) za bogobojaznog”419; kao što je i Kur’an Časni svjetlo upute ali

za bogobojazne: “Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, upustvo je

svima onima koji se budu Allaha bojali.”420

Da rezimiramo, kroz tri razine namaza, a to su kijam, ruku’ i sedžda,

ozbiljuju se postupno dvije spomenute duhovne razine. Dakle, stanje

kijama jeste ostavljanje vlastite umišljenosti u zavisnosti od stvarne

djelatne razine, promatranje božanskog djelovanja i apsolutne vječnosti i

nepromjenljivosti božanske. Stanje ruku’a jeste ostavljanje vlastite

umišljenosti u zavisnosti od razine atributa i imena te promatranje razine

božanskih imena i atributa. Stanje sedžde jeste apsolutno ostavljanje

vlastite umišljenosti i samohvalisavosti i apsolutno traganje za Bogom.

Sve duhovne postaje putnika objedinjene su kroz ove tri duhovne razine,

419 For ´ K f , svezak 3, str. 265.

u ai
420 Qur’an, 2: 2.
što je sasvim otkriveno “ljudima srčanog vida” (ahl-e basirat), arifima i

duhovnim putnicima.

Pošto duhovni putnikna ovim razinama usmjerava pažnju na to da je

tajna ovih namaskih činova u trostrukom aspektu Božijeg jedinstva,

koliko god je svaka od njih tankoćutnija i suptilnija, nužno je i njegova

kontemplacija izraženija. Naravno, svaka veća duhovna razina sobom

nosi i veću opasnost. Dakle, na razini ruku’a duhovni putnik potvrđuje da

postojanje znanja, snage i moći, života, volje jedino ovisi o Bogu, a to je,

uistinu, velika tvrdnja i suptilna duhovna razina kojoj ne dolikuje

navođenje primjera. Nutrinom svoga bića ispunjenom skromnošću i

skrušenošću trebamo se okrenuti svetom božanskom predvorju moleći

ispriku za manjkavosti i nedostatke svjesni njihove veličine; možda nam

Uzvišeni ukaže pažnju i zaštitu a naše nevoljno, jadno stanje bude

povodom da nas povede ka Sebi: “Onaj Koji se nevoljniku, kad Mu se

obrati, odaziva i Koji zlo otklanja…”

Treći dio
 Vezano za namaz Poslanika, s.a.v.s., na Mi’radžu (Me‘r), navodi se

predaja da se nakon ruku’a začuo glas Uzvišenog: “Pogledaj u Moje

Prijestolje (‘Arš). Božiji Poslanik je rekao: “Pa sam pogledao u

uzvišenost od čijeg prizora me duša napustila i izgubio sam svijest. Tada,

nakon viđenja takve uzvišenosti došlo mi je nadahnuće pa sam rekao:

“Slava Tebi moj Uzvišeni Gospodaru i zahvala Tebi”. Nakon što sam ovo

izgovorio, povratio sam se iz stanja obamrlosti, i u stanju nadahnuća koja

su dolazila jedno za drugim sedam puta sam ovo izgovorio. Potom sam

došao sebi i povratio se u normalno stanje …”421

Obratite pažnju na uzvišenost duhovne razine Predvodnika i Učitelja

svih stvorenja, Poslanika, s.a.v.s., koji je u stanju ruku’a, u kojem je

kontemplirao vlastitu onostranost, ugledao svjetlost Prijestolja (‘Arš); a

pošto je po – mišljenju Božijih prijatelja – ova svjetlost direktno

očitovanje Bića (bez postojanja ogledala u kojem bi se zrcalila), vlastita

pojavnost se gubi i nestaje ustupajući mjesto obamrlosti i

421 ‘Alal aš-Šar’i´, str. 315.

onesviještenosti. Dakle, Božansko Biće iskazalo je pažnju i zaštitu

očitovanu još u prapočetku ovom plemenitom stvorenju i Svojom

ljubavlju iskazanom kroz nadahnuće podstaklo ga da slavi, veliča i izriče

zahvalu Njemu, eda bi nakon sedam puta – a što odgovara broju zastora i

razina čovjekovog bića – povratio se sebi u stanje otrježnjenja (sahw).

Ova stanja (ahwl) trajala su tokom svih namaza na Mi’radžu.

A pošto nemamo puta da do bliskosti osame uz Njega dovede nas, bilo

bi dobro da slabost i sićušnost vlastitu učinimo zalogom sjedinjenja i

dosezanja “traženog” i da se ne odvajamo od Njegovog skuta kako bi

želju srca ispunili. I premda znamo da nismo osoba koja je dosegnula ove

visine, od onih koji duhovnim putevima kroče uputu tražimo i od duša

savršenih zaštitu, ne bi li možda mirisni dah spoznaje zapahnuo našu

dušu i lahor što profinjenosti i suptilnosti nosi zapuhao ka našem

zamrlom tijelu; jer običaj Uzvišenog Boga je dobročinstvo a Njegovi

mirisni dahovi su blagonaklonost i blagodati.

Treba znati da ruku’ objedinjuje tri aspekta: slavljenje (tasbih),

veličanje (ta’zm) i zahvalu (tahmid) Bogu Uzvišenom. Dakle, slavljenje

je čistota i ogoljenost od obilježja i opisivanja a veličanje i zahvala su

izlazak iz okvira uspoređivanja. Prema tome, On je Onaj Koji je Vidljivi i

nema na svijetu pojavnosti vidljivije i očitije od Njega i nije zaodjenut

odjećom očitovanja stvorenja.

Četvrti dio

Prenosi se da je imama Sadik , mir neka je s njim, rekao: “Nijedan rob

ne učini istinski ruku’u u ime Boga a da ga On Uzvišeni ne obasja

svjetlošću Svoje dobrote i ne dadne mu mjesto u sjeni Njegovih odličnika

i ne odjene ga odjećom Njegovih odabranika. Ruku je prvi, a sedžda

druga. Ko god s potpunom sviješću o njegovoj zbilji učini prvo, dostojan

je onog drugog. Ruku’ je izraz uljudnosti i odgoja (robovanja) a sedžda

bliskosti (qorb) sa Obožavanim. Onaj ko lijepo ne iskaže uljudnost i

odgoj nije dostojan bliskosti. Dakle, učini ruku’ kao onaj čije je srce

ponizno Bogu i ko se osjeća sićušnim i punim strahopoštovanja naspram

gospodarenja Njegovog i ko svoje tijelo spušta sa tugom i strahom da će

među onima koji ruku’ čine ostati bez udjela. Prenosi se da je Rebi’ ibn

Huseime (Rab´ ibn Xoseima) u stanju noćnog ruku’a dočekivao zoru, a

kada bi svanulo, uspravio bi se polahko i govorio: “Ah, iskreni su

napredovali a ja sam zaostao za njima.” Upotpuni svoj ruku’u tako da

leđa držiš pravilno savijena i izbaci iz glave pomisao da vlastitim trudom

i naporom činiš kijam Njemu jer to ti je nemoguće bez Njegove pomoći i

srce udalji od šejtanskih primisli i zamki jer Bog Veličanstveni uzvisuje

Svoje robove prema njihovoj bogobojaznosti. Znaj da u onoj mjeri u

kojoj se Njegova veličina objelodani nutrini Njegovih robova u toj mjeri

ih upućuje stazama bogobojaznosti i skromnosti.”422

Ova uzvišena predaja sadrži smjernice, radosne vijesti, pravila

ponašanja i naredbe. Tako “obasjane božanskom svjetlošću”, “mjesto u

sjeni Božijih odličnika” i “odjeća Božijih odabranika” predstavljaju

radosnu vijest o stizanju do razine poučavanja imenima – “I pouči On

422 Mesbh aš Šar‘t, str. 12.; Behr al-Anwr, svezak 82, str. 108.
Adema nazivima svih stvari”423; te dosezanju razine iščezavanja atributa

(fan’) (jastva – op. prev.) i stanja “otrježnjenja” (sahw) od te razine: jer to

da Bog obasjava roba “božanskom svjetlošću” označava ostvarenje razine

očitovanja imen, što jeste zbilja ademovskog poučavanja; potom ga

stavlja u “sjenu Božijih odličnika”, tj. sa razine imena svemoći uznosi ga

na razinu iščeznuća (fan’), odnosno nestanka vlastitog jastva, a nakon ove

razine “odjeća Božijih odabranika” predstavlja vječnost (baq’). Iz ovoga

je sasvim očito da sedžda predstavlja iščeznuće u Božanskom Biću, kao

što kažu arifi; jer ruku’ je prvi, a to su upravo ove razine, a sedžda je

druga i ona nije ništa drugo doli razina iščeznuća u Božanskom Biću.

Također je potpuno jasno da apsolutna bliskost (qurb) koja se postiže

sedždom nije moguća bez potpunog ozbiljenja ruku’a; dokle, onaj ko želi

postići ispravnost i valjanost na drugome treba postići bliskost ruku’a i

primijeniti pravila ponašanja na njemu.

Nakon pojašnjenja profinjenosti i suptilnosti ruku’a i sedžde ukazano je

na njihova srčana obzorja za one koji idu srednjim putem. To su stvari

423 Qur-an, 2: 31.

čiji su neki aspekti namijenjeni običnom puku, o čemu smo se osvrnuli u

uvodu, a neki odabranicima. Pošto je većina ovih pitanja objašnjena,

nećemo se upuštati u podrobnije izlaganje.

Peti dio

O podizanju glave sa ruku’a

Tajna ovog čina jeste povratak nakon zadržavanja na razini mnoštva

imena, kao što je rečeno: “Značenje savršenstva jednoće jeste negiranje

njenih atributa.”424. Nakon dolaska u stanje otrježnjenja (sahw) poslije

iščeznuća (fan’) putnik duhovno svjedoči vlastitu manjkavost i

nesavršenost jer suština Ademove greške – koju moraju iskupiti i njegovi

potomci – jeste usmjeravanje pažnje na mnoštvo imena, što predstavlja

424 Usl-e Kf, svezak 1, str. 191.

ezoterijski aspekt (zabranjenog voća - op. prev.). I nakon što je pojmio

vlastitu grešku, koja je zapravo i ademovska, kroči ka razini sićušnosti i

manjkavosti pripremajući se za njeno uklanjanje spuštanjem ruku pred

Uzvišenim i izražavajući ikamet odricanja od ove razine te sa tekbirom

nakon ruku’a svjedoči odbacivanje mnoštva imena poimajući vlastitu

sićušnost, ubogost i svoje zemaljsko počelo. Važna pravila ponašanja na

ovoj duhovnoj razini jesu pojmiti veliku opasnost njemu; potpuno se i

savršeno koncentrirati na srce; uložiti napore ka usmjeravanju pažnje na

Boga te odbaciti misli o vlastitom postojanju, čak i o vlastitoj sićušnosti i

ubogosti.

Znaj da potpuno koncentriranje na Boga te apsolutno usmjeravanje

pažnje na nutrinu srca gdje je stanište Njegovo izaziva otvaranje

nutarnjeg srčanog oka koje dovodi do viđenja Allaha, i kojim gledaju

Božiji prijatelji: “One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno,

putevima koji Nama vode uputiti.”425

425 Qur’an, 29: 69.

 ŠESTO POGLAVLJE

SAŽETA UPUTA U TAJNE I DUHOVNA OBZORJA SEDŽDE

Prvi dio - O sveopćoj tajni sedžde

Sedžda je kod sljedbenika ma’rifeta i ljudi srca napuštanje vlastitog

jastva i zatvaranje očiju pred onostranošću; ozbiljenje duhovnog mi’radža

Junusa, a.s., koji se dogodio poniranjem u utrobu ribe – kroz

usmjeravanje pažnje na vlastito počelo promatrano bez zastora. Polaganje

glave na zemlju simbolizira promatranje apsolutne ljepote u nutrini srca

zemlje i biti svijeta prirode.

Njena srčana obzorja su poimanje vlastite zbilje i biti korijena svog

postojanja, i polaganje “moždane opne” koja je središte vladavine duše i

prijestolje duha na najniži nivo razine “presvetosti”, a promatranje svijeta

zemlje jeste nivo vladavine pojavnim svijetom.

Dakle, tajna sedžde jeste “ispiranje” očiju od vlastitog jastva; polaganje

glave na zemlju jeste odstranjivanje misali o uzvišenosti vlastite razine i

viđenje sebe se nižim od zemlje. Ako bi u srcu postojala bilo kakva

isprika vezano za ova duhovna obzorja na koja smo ukazali, a koja se

manifestiraju položajem u namazu, ‘arifi bi to smatrali licemjerstvom.

Pošto ova duhovna razina predstavlja jednu od najvećih opasnosti, za

putnika ka Allahu nužno je da suštinom svoga bića i primordijalnim

srčanim osjećajem (po)traži zaštitu kod Allaha Uzvišenog te da

poniznošću i ubogošću zamoli oprost za svoje manjkavosti i nedostatke,

jer je ova razina toliko opasna da se ne može predočiti primjerom.

Pošto smo u Poslanici o tajnama namaza podrobno pojasnili ove razine,

nećemo se dublje upuštati u njihovu analizu i zadovoljit ćemo se

predajom iz “Misbah aš-Šeri’at” (Mesbh aš-Šar‘at) kako bismo predočili

njihova pravila.
 Drugi dio

Prenosi se da je Imam Sadik , mir neka je na njega, rekao: “Kunem se

Bogom, neće na gubitku biti onaj ko učini sedždu u njenom istinskom

značenju, pa makar samo jedanput u životu. I neće vidjeti spasa onaj ko u

ovom stanju, koje predstavlja napuštanje svega osim Njega, osamljuje se

uz Boga ali poput lažaca koji su naizgled pokretima u osami i bliskosti ali

su uistinu neznalice o Njemu i o onome što je Uzvišeni pripremio za one

koji Mu sedždu čine; a to je bliskost Bogu na ovom svijetu i olakšanje na

onom. I nikada se neće udaljiti od Boga onaj ko na sedždi istinski traži

bliskost Božiju; nikada Mu se, pak, neće približiti onaj ko primijeni

pravila obavljanja sedžde umanjujući njenu svetost time što svoje srce

dok je u stanju sedžde veže za nešto drugo osim Boga. Sada kada su
dahovi tajne sedžde doprli i do tebe, učini sedždu poniznosti i skromnosti

u staništu Svetosti; (po)gledaj i vidi svoje nedostatke i svoju ubogost;

znaj da si stvoren od zemlje ugažene nogama stvorenja i od ugruška od

kojeg se svi ustežu i drže ga nečistim; i da si oblikovan u liku koji nije

bio vrijedan spomena. A Bog Uzvišeni sedždu je učinio sredstvom i

povodom približavanja Njemu – bliskošću srca, tajne i duha. Dakle, onaj

ko se približio Bogu udaljio se od svega što nije On; kao što se sedžda u

svom egzoterijskom aspektu ne može obaviti osim pokrivanjem očiju od

svih stvari i svega što gledaju tako je i sa njenim ezoterijskim aspektom.

Prema tome, onaj ko u namazu srce veže za drugo osim Boga blizak je

tome drugom, a daleko je od onoga što je naložio Bog; kao u riječima

Uzvišenog: “Allah nijednom čovjeku dva srca u njedrima njegovim nije

dao.”426 Prenosi se da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Rekao je

Uzvišeni Bog: ‘Ja vijesti o srcu roba ispunjenog ljubavlju iskrenosti u

pokoravanju Meni i zadobijanju Mog zadovoljstva nalazim tako što lično

ravnam njegovim životnim potrebama i poslovima. A onaj ko se zabavi

426 Qur’an, 33: 4.

nečim drugim osim Mnome bit će ubrojan u podrugljivce i ime će mu biti

upisano među gubitnicima.’” 427

Ova uzvišena predaja predstavlja spoj raskrivanja tajni i pojašnjenja

pravila. Promišljanje o tome otvara jedan pravac ma’arifeta duhovnom

putniku ka Allahu slamajući odbacivanja i napore licemjera te

potvrđujući stajališta ‘arifa, istinskih Božijih prijatelja i onih očitog

osvjedočenja, te objelodanjuje zbilju prisnosti i osame uz Boga u

napuštanju svega što nije On.

Treći dio

U predaji se navodi da je nakon objave ajeta: “Zato hvali Gospodara

svoga Veličanstvenog!”428, Božiji Poslanik rekao: “Ovim riječima dajte

mjesto na ruku’u”. A nakon što je objavljen ajet Uzvišenog: “Hvali ime

427 Misbah al-Šeri’ah.

428 Qur’an, 56: 74.

Gospodara svoga Svevišnjeg”429, Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Ovim

riječima dajte mjesto na svojoj sedždi.”430

U predaji Kafija se navodi: “Prvo ime koje je Bog uzeo za sebe bilo je

Svevišnji i Veličanstveni”.431 Moguće je da Svevišnji bude prvo od imena

bića a Veličanstveni prvo od imena atributa.

Znaj da sedžda kao i ostali dijelovi namaza ima svoju poziciju, stanje,

zikr i tajnu. To su stvari za one savršene, o čemu smo ukazali u ovoj

poslanici. A za one srdnje pozicija sedžde jeste iskazivanje poniznosti i

skrušenosti te napuštanje oholosti i uznositosti. Spuštanje vrha nosa izraz

je krajnje poniznosti, sićušnosti i skrušenosti te usmjeravanje pažnje na

vlastite korijene i podsjećanje na svoje počelo. Spuštanje sedam ili osam

izvanjskih dijelova tijela koji su mjesto spoznaje i pokretačke snage sa

krajnjom skrušenošću i ubogošću na zemlju znak je potpune predanosti i

predavanja svih svojih snaga i izlaska izvan okvira ademovske pogreške.

429 Qur’an, 87: 1.

430 Madžma al-Beyan, svezak 9, str. 224.

’
431 Usuli Kafi, svezak 1, str. 153.
 Kada kontempliranje ovog značenja obujmi srce, ono malo-pomalo

zatreperi i javlja se stanje udaljavanja od sebe i napuštanja oholosti čiji je

plod postizanje bliskosti a preko nje i potpuno osamljivanje te osjećaj

potpune ljubavi.

Zikr sedžde temelji se na slavljenju (tasbih) koje predstavlja čistotu od

opisivanja ili čistotu od mnoštvosti imena; ili čistotu od jedinstva; jer je

jedinstvo “djelatni čin” i to kretanje od mnoštva u pravcu jedinstvenosti i

ono nije bez primjesa umnožavanja i širka; kao što opisivanje

veličanstvenosti bića i izricanje zahvale također nije bez ovih primjesa.

Svevišnji pripada imenima božanskog Bića i, kako se navodi u

Kafijevoj predaji, to je prvo ime koje je Bog pripisao Sebi, tj. prvo

očitovanje bića po sebi. Rob – putnik, kada je na ovoj duhovnoj razini

ostavio vlastito jastvo te napustio svijet i sve što je na njemu, postaje

dostojan ovog očitovanja.

Znaj da, pošto je ruku’ prvi a sedžda druga, razlikuju se slavljenje

(tasbih) i zahvala (tahmid) koje izričemo na njima. Također i riječ

Gospodar (Rabb) razlikuje se na ove dvije duhovne razine jer Gospodar,

prema irfanskom stajalištu, pripada imenima bića, atributa i djelovanja

preko tri aspekta. U skladu s tim, moguće je da Gospodar u rečenici

“Hvala Allahu Gospodaru svjetova” pripada imenima djelovanja

posredstvom razine stajanja (qiyam) koja je razina djelatnog jedinstva; na

ruku’u pripada imenima atributa stoga što je ruku’ razina jedinstva

atributa a na sedždi imenima bića stoga što je sedžda duhovna razina

jedinstva bića. Također, slavljenje i zahvala na svakoj od ovih duhovnih

razina povezana je sa dotičnom razinom.

Četvrti dio

Kao što smo vidjeli, u namazu na Mi’radžu sedžda je obamrlost i

onesviještenost koja se javlja duhovnim osvjedočenjem veličanstvenosti

božanske svjetlosti. I kada rob iz svjesnosti dođe u nesvjesnost i pojavi se

stanje nestanka i onesviještenosti, u takvom stanju ukaže mu se pažnja i

briga koja datira još od predvječnog zavjeta i on biva nadahnut iz svijeta

skrivenosti.

Zikr na sedždi i njegovo ponavljanje čini se da bi se javilo stanje

otrježnjenja i povratak svijesti. Dakle, pošto je došao sebi, u njegovom

srcu zaiskri plam žudnje za ponovnim osvjedočenjem božanskog svjetla i

tako mu se raskriva tajna sedžde; i pošto u sebi ugleda ostatke vlastitoga

jastva, pokretom ruke ukazuje na njegovo odbacivanje; po drugi put mu

se očituje božanska svjetlost koja sagori ostatak jastva, on nestaje

potpunim nestankom i izgovarajući tekbir dolazi u stanje apsolutnog

nestanka i potpune zbiljske onesviještenosti. Dakle, “ruka” iz

onostranosti nadahnućem zikra postavlja ga na duhovnu razinu na kojoj

se manifestira stanje otrježnjenja, a to otrježnjenje je na razini velajeta

koje znači raskrivanje svih zastora i duhovnu pročišćenost od svih

materijalnih primjesa. Na ovoj razini otrježnjenja nakon nestanka javlja

se stanje posvjedočenja (tašahhod) i selama, što i dalje pripada razini

mnoštva. Na ovoj razini upotpunjeni su i usavršeni svi krugovi

čovjekovog duhovnog puta.

 SAŽETA UPUTA U DUHOVNA OBZORJA POSVJEDOČENJA

Prvi dio

Znaj da šehadet (šahdat) u ezanu i ikametu, koji predstavljaju sastavne

dijelove namaza i pripremu za njegovo obavljanje a kojim se

posvjedočuje jedinstvo i poslanstvo, i tešehhud (tašahhod) koji je izlazak

iz stanja iščeznuća u pravcu vječnosti i sa razine jedinstva ka razini

mnoštva, na kraju namaza, podsjećaju duhovnog putnika da je svrha i

smisao namaza ozbiljenje istinskog jedinstva. Šehadet kojim se

posvjedočuje jedinstvo predstavlja sveobuhvatnu duhovnu razinu koja

prati putnika od početka do kraja namaza. U njemu je skrivena tajna

božanske “prvotnosti” (awwaliyyat) i “posljednosti” (xeriyyat). On,

također, skriva veličanstvenu tajnu o duhovnom putovanju od Allaha

prema Allahu: “Kao što vas je iz ničega stvorio, tako će vas ponovo

oživjeti.”432 Dakle, duhovni putnikna svih duhovnim razinama treba biti

svjestan ovog krajnjeg cilja; treba u srce uliti spoznaju o božanskoj zbilji,

jedinstvu i božanstvenosti; treba srce na ovom putovanju duhovnog

uzdignuća – miradžu učiniti božanskim kako bi njegov šehadet dostigao

istinsko ozbiljenje i bio očišćen od licemjerstva i širka.

Šehadet, kojim se posvjedočuje poslanstvo, možda ukazuje na to da je

pažnja i uputa apsolutnog Božijeg prijatelja i posljednjeg Poslanika,

s.a.v.s., na ovom putu duhovnog – mi’radža sveobuhvatna duhovna

razina koje putnik mora biti svjestan na svim postajama tako da se tajna

pojavljivanja “prvotnosti” (awwaliyyat) i “posljednosti” (xeriyyat) koje

pripadaju postajama velajeta objelodanjuje Poslanikovim sljedbenicima.

432 Qur’an, 7: 29.

 Treba znati da postoji razlika između “šehadeta” (šahdat) na početku

namaza i “šehadeta” u tešehhudu (tašahhod) jer prvi na dolazi prije nego

se putnik zaputi na putovanje i to je šehadet pobožnosti ili

transcendentalnosti, a drugi je nakon povratka i to je zbiljski šehadet.

Dakle, “šehadet” tešehhuda nosi veliku opasnost jer on sadrži tvrdnju o

ozbiljenju i tvrdnju o povratku ka mnoštvu bez zakritosti. Pošto ovu

visoku duhovnu razinu ne možemo potkrijepiti primjerom, štaviše takvo

što se ne može ni očekivati s obzirom na naše trenutno stanje (hl), znak

odgoja u predvorju Uzvišenog jeste da sagledamo vlastite nedostatke,

manjkavosti, mahane, slabosti, svoju ubogost i sa osjećajem stida

obratimo se Presvetom Staništu:

Bože moj, naš udio u duhovnim postajama Božijih prijatelja i na

razinama duhovno pročišćenih i u potpunosti iskrenih i na duhovnom

putovanju putnika tek nekoliko izraza je; zadovoljili smo se “pričom” o

svim duhovnim postajama koja nam nije bila od koristi niti nam je

podarila stanje (hal). Bože moj, ljubav spram dunjaluka i vezanost za

njega skri nam Tvoje presveto stanište i krug Tebi bliskih; jedino da Ti

Svojom skrivenom dobrotom obuhvatiš nas posrnule i nadoknadiš

propušteno ne bi li probuđeni iz uspavanosti, neznanja i nemara pronašli

put do presvetog staništa.

Drugi dio

Od imama Sadika , neka je na njega mir i spas Božiji, prenosi se

predaja koja upućuje na srčana obzorja ‘ibadeta, njihovu zbilju i tajne.

Tako kaže: “”Tešehhud” (tašahhod) je zahvala Allahu Uzvišenom.”433

Prethodno smo ukazali na to da apsolutnost ‘ibadeta jeste zahvala Bogu

preko jednog imena ili preko imen ili preko nekog očitovanja.

433 Misbah al-Šeri’ah, 17. poglavlje.

 Glavnina pravila i duhovnih obzorja upućuju na to da, kao što

pokazuješ izvanjsko robovanje i iznosiš tvrdnje o pobožnosti, isto tako u

tajni (serr) pobožnost iskažeš da bi pobožnost srčane tajne djelovala na

izvanjsko ponašanje te da bi djela i govor bili refleksija nutrine i tajne

(serr). Time se ozbiljuje istinsko “robovanje” svakim organom bića, kako

izvanjskim tako i nutarnjim, te svaki ima svoj udio u jedinstvu. Tako

jezik molitvu srcem čini a srce iskrenog jednobošca jedinstvo i iskrenost

spram Boga jezikom potvrđuje. I on preko ozbiljenja robovanja traga za

spoznajom razine apsolutnog gospodarenja; napušta samoljublje

spoznajući srcem božanstvenost Istinitog; i zna da je ključ svake situacije

u kojoj se nađu Božiji robovi “u rukama” Uzvišenog i da oni ne

posjeduju snagu i sposobnost disanja i gledanja osim snagom Boga

Uzvišenog; i da su nemoćni i slabi u upravljanju carstvom Njegovim i u

najbeznačajnijim stvarima osim uz dopuštenje i volju Uzvišenog, kao što

je i rekao: “Gospodar tvoj stvara šta hoće i On odabira. Oni nemaju pravo

da biraju. Hvaljen neka je Allah i vrlo visoko iznad onih koje s Njim
izjednačuju!434 I kada ovu suptilnu profinjenost dovede do svoga srca,

zahvala Bogu nalazi svoje istinsko ozbiljenje manifestirajući se preko

svih organa i izvanjskog ponašanja. I kao što na razini robovanja jezik i

srce trebaju ići ukorak s drugim, tako i u ovom jedinstvu djelovanja treba

objediniti iskrenost jezika i čistotu tajne (serr) srca stoga što je Uzvišeni

Bog – Stvoritelj i što nema drugog djelatnika osim Njega i što su sva

htijenja i želje tek sjena Njegove volje i želje iz prapočetka.

Dakle, nakon šehadeta, kojim se posvjedočuje jedinstvo i

božanstvenost, dolazi poimanje razine apsolutnog robovanja, odnosno

razine posljednjeg Božijeg poslanika. I otuda što razina “robovanja”

prethodi razini “poslanstva” da se zaključiti da je korak ka “robovanju”

preteča svih duhovnih razina putnika (slek), te da je “resalet” ogranak

“robovanja”. Stoga što je posljednji Božiji Poslanik istinski rob čije je

jastvo iščezlo u Bogu, njegova pokornost je, zapravo, pokornost od Boga

a njegovo posvjedočenje (šahdat) resaleta sjedinjeno je s posvjedočenjem

Jedinstva. Zato duhovni putniktreba promatrati sebe pazeći da ne ispolji

434 Qur’an, 28: 68.

manjkavost u pokoravanju Poslaniku, s.a.v.s., jer je to izraz pokornosti

Allahu, kako ne bi ostao uskraćen za blagodati ‘ibadeta, tj. sjedinjenja sa

staništem Uzvišenog, vođen rukom apsolutnog Božijeg prijatelja

(waliyye–motlaq); i treba znati da se nikome bez vođenja i pažnje

Božijeg prijatelja, plemenitog Poslanika, s.a.v.s., neće dati pristup do

staništa Svetosti niti položaj bliskosti Bogu.

O DUHOVNIM OBZORJIMA SELAMA

Prvi dio

Znaj da nakon što duhovni putnik (slik) sa postaje sedžde čija je tajna

“iščeznuće” (fan) dođe sebi, u stanje otrježnjenja i prisebnosti, i iz stanja

odsutnosti iz svijeta stvorenja povrati se u stanje prisutnosti, on upućuje

selam svim stvorenjima – selam onoga ko se vratio sa putovanja i iz

odsutnosti. Dakle, na početku povratka sa putovanja upućuje selam

plemenitom Poslaniku, s.a.v.s., jer nakon povratka sa razine jedinstva u

mnoštvo prva zbilja jeste očitovanje velajeta – Mi smo prvi

prethodnici.435 Nakon ovoga usmjerava pažnju na druga stvorenja

pojedinačno i općenito.

Selam onoga ko u namazu nije bio odsutan iz svijeta stvorenja niti je

postao putnik ka Allahu nema istinsku zbilju i nije drugo do isprazni

govor jezikom. Dakle, srčano obzorje selama jednako je obzorju

cjelokupnog namaza. Ako u ovom namazu kojim se ozbiljuje mi’radž

nije postignuto duhovno uspinjanje niti izlazak iz okvira prizemnog

jastva (nafs), on nije bio dostojan selama. Ako je, pak, ovim putovanjem

postignut spas i sigurnost od dominacije šejtana i prizemnog jastva

(nafse–ammre) i ako je tokom cijelog ovog mi’radža srce iskazalo

435 Behr al-Anwr, svezak 15, str. 15; “Mi smo prvi i mi smo posljednji.”, Sahhe–Moslem, svezak 2, str. 585;

“Mi smo posljednji i mi smo prethodnici.”, Sahhe–Boxr, svezak 1, str. 36.

potpunu prisutnost, njegov selam postigao je svoje istinsko ozbiljenje.

Prema tome, selam upućen Božijem Poslaniku jeste zbiljski, istinski

selam jer je on tokom svog mi’radžskog putovanja, tj. uzlazno-silaznog

putovanja ka Allahu, bio sjedinjen sa spasom, oslobođen i čist od svega

što nije On, na šta smo ukazali u pojašnjenju sure “Noć kadra”.

Drugi dio

Od imama Sadika, neka je na njega mir i spas Božiji, prenosi se

slijedeća predaja: “Značenje selama na kraju namaza jeste sigurnost; tj.

ko god je izvršio Božije naređenje i postupio po sunnetu Njegovog

poslanika, s.a.v.s., odvažnog srca, on je siguran od dunjalučkih belaja i

ahiretske kazne. Selam je jedno od imena Boga Uzvišenog kojeg je

uspostavio među svojim stvorenjima kao znak pozdrava kako bi ga

koristili u kupoprodaji, čuvanju emaneta, međusobnim odnosima,

iskrenim druženjima i razgovorima. Ako želiš selamu dati njegovo pravo

mjesto i istinsko značenje, trebaš iskazati bogobojaznost, a tvoja vjera,

srce i razum trebaju biti sigurni od samoga tebe; ne prljaj ih grijesima;

tvojim melecima – čuvarima trebaš pružiti sigurnost, ne uznemiravati ih i

nedoličnim ponašanjem tjerati ih od sebe. Naposljetku, tvoj prijatelj, a

potom i neprijatelj trebaju sa tvoje strane biti u sigurnosti, jer od koga

god njegovi bližnji ne budu sigurni zasigurno ni tuđinci neće biti mirni od

njega. I ko god selamu ne dadne ovakvo mjesto, on nema ni selama ni

predanosti (taslim). On je lažac u nazivanju selama koliko god ga

naizgled nazivao ljudima.” 436

U spomenutoj predaji navodi se da selam koji dolazi nakon namaza

nosi značenje sigurnosti, tj. onaj ko odvažnog srca obavi namaz siguran

je od šejtanskog utjecaja na dunjaluku stoga što srčana prisutnost u

izvršavanju Božijih naredbi dovodi do presjecanja šejtanskog utjecaja –

“Molitva, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno.”437

Nakon toga nas upućuje u jednu od tajni “selama”, a to je da je Selam

jedno od Allahovih imena kojeg je uspostavio među stvorenjima kao

436 Misbah al-Šar ‘a ; Bih r al-Anw r, svezak 82, str. 307.

i h a a
437 Qur’an, 29: 45.
znak pozdrava. Time se ukazuje na očitovanje stvorenja preko Božijih

imena. Duhovni putniktreba očitovati ovu božansku suptilnost skrivenu u

nutrini njegovog bića pod plaštom pozdrava i primjenjivati je u svim

međusobnim odnosima i komuniciranjima, dopustiti joj da djeluje

njegovim nutarnjim i izvanjskim bićem, koristiti je u svom odnosu spram

Allaha i Njegove uzvišene vjere kako ne bi iznevjerio značenje

božanskog pozdrava. Dakle, treba zbilji selama dopustiti da djeluje u

svim izvanjskim i nutarnjim obzorjima vlastite ličnosti, u svim običajima

i uvjerenjima, u ponašanju i djelima kako bi ostao siguran od svih

utjecaja. A put za stjecanje ove sigurnosti vodi preko bogobojaznosti.

Treba znati da bogobojaznost ima svoje stepene i razine:

1.Izvanjska bogobojaznost jeste čuvanje vanjštine od tame uobičajenih

grijeha. To je bogobojaznost puka;

2.Nutarnja bogobojaznost jeste čuvanje i čistota nutrine od

pretjerivanja i krajnosti te prekoračenja granica umjerenosti u ponašanju i

duhovnim poticajima. To je bogobojaznost izabranika;

3.Racionalna bogobojaznost jeste čuvanje i čistota uma od korištenja u

ne-božanskim naukama. Kada kažemo božanske nauke, pod time

podrazumijevamo sve nauke koje su vezane za božanske religije i

zakone. Sve egzaktne i ostale nauke koje su u službi upoznavanja sa

božanskim pojavama mogu se smatrati božanskim naukama, a ukoliko

imaju za cilj nešto drugo, nisu božanske bez obzira koliko se bavile

pitanjima početka i kraja svijeta. To je bogobojaznost duhovne elite;

4.Srčana bogobojaznost jeste čuvanje srca od osvjedočenja i sjećanja

na bilo šta drugo osim Allaha. To je bogobojaznost Božijih prijatelja.

Značenje predaje izrečene božanskim govorom: “Ja sjedim u društvu

onoga ko Me izabere za svoje društvo.”438 Upravo je osama (halvat) srca.

Srčana osama je najbolji vid osame. Svaki drugi vid osame je tek

priprema za osamu srca.

Dakle, onaj ko je objedinio sve razine bogobojaznosti sačuvao je

sigurnom svoju vjeru, um, duh, srce, svu svoju izvanjsku energiju i

duhovne poticaje nutrine; njegovi meleci – čuvari i zastupnici također su

438 Al-Maw heb al-Souniyyat, str. 77.

a

č ć č
* Slavljenje Boga rije ima: “Slava Allahu”; vidi: Teufik Mufti , Arapsko-bosanski rje nik, El-Kalem,

Sarajevo, 1997., str. 622.

ostali sigurni bez toga da im dolazi opasnost od njega. Ophođenje i

kontakti takve osobe i sa prijateljem i sa neprijateljem izražavaju

sigurnost; štaviše takva osoba je iz nutrine srca iščupala korijen

neprijateljstva bez obzira koliko se ljudi neprijateljski ophodili prema

njoj. A onaj ko ne iskaže sigurnost na svakoj od spomenutih razina u

tolikoj mjeri ostaje uskraćen za izljev istinskog značenja “selama” i bliži

je obzorjima licemjerstva. Utječemo se Allahu od toga.

 Epilog

O duhovnim obzorjima nekih vanjskih i unutarnjih aspekata

namaza

O četiri tesbiha koji se uče na trećem i četvrtom rek’atu namaza i o

njihovoj tajni i srčanim obzorjima, onoliko koliko je neophodno

Oni su utemeljeni na četiri sastavna dijela:

Prvi sastavni dio je “tesbih” (tasbih)*. On predstavlja istotu i lišenost od

opisivanja kroz izricanja zahvale (tahmid) i slavljenja (tahll) koji su jedna

od temeljnih duhovnih razina. Duhovni putniktreba ovo dobro pojmiti i u

svim ibadetima uvati srce od izricanja opisa i tvrdnji o zahvali Bogu; ne

treba sebi umisliti da je za onoga koji robuje mogu kijam kojim bi

ozbiljio istinsku razinu robovanja, a da ne govorimo o kijamu na kojem

se ozbiljuje razina apsolutnog gospodarenja, za koju, uprkos težnjama i

stremljenjima, ostaje uskraćena čak i duhovna elita; “Anka – ptica ulov

nikog nije, zamku digni”439. Stoga se i kaže da je savršenstvo ma’rifeta

jednog ‘arifa spoznaja vlastite slabosti i nemoći.440

Eto, dakle, pošto neizmjerna božanska milost sve obuhvata, stanje nas

slabih “robova”, veliinom Svoje milosti dopustio je nama “nevoljnicima”

da Mu služimo i dao dozvolu ulaska na razinu iste svetosti pred ijom

velianstvenošu su se povili čak i meleci Kerubini. I ovo je jedno od

najveih odlija Božanskog Bia Njegovim robovima iju vrijednost poimaju

‘arifi, Božiji prijatelji i istinski Božiji robovi, naravno u zavisnosti od

razine vlastite duhovne spoznaje. A mi što pokrivena nam osta svaka

razina i postaja i što uskraeni i daleko ostadosmo od bilo kakvog

savršenstva i spoznaje ama baš ništa o ovome ne znamo; naredbe Božije,

koje uistinu jesu najvea blagodat, beskonana, smatramo obavezom i

dužnošu, a obavljamo ih sa tromošu, ostajui stoga potpuno uskraeni za

njihove svjetlosne biti.

439 “Anka – ptica ulov nič ji nije, zamku digni

’
Jer tamo u zamci samo vjetar nalazi se.”; (Hafiz)

440 Beh r al-Anw r, svezak 94, str. 150.

a a
 Treba znati da, pošto zahvala (tahmid) i slavljenje (tahll) uključuju

jedinstvo djelovanja, te ne sadrže primjese ograničenosti i manjkavosti

već primjese uspoređivanja i izmiješanosti, putnik mora – kako bi se

pripravio za ulazak na ovu razinu – pristupiti dobro opasanoj utvrdi

vlastitog tasbiha i ogoljenosti (metafizičke) i nutrinom svoga srca pojmiti

da je Bog, Uzvišen neka je On, čist od pojavnosti stvorenja i zaodjevanja

u odjeću mnoštva kako bi njegov ulazak na razinu zahvale bio čist od

primjesa mnoštva.

Drugi sastavni dio je “tahmid” (zahvala). To je postaja jedinstva

djelovanja koja odgovara stanju kijama i učenja (qera’at). Stoga, izricanje

ovih tesbiha na posljednjim rek’atima jeste zamjena za suru “Hamd”

(Fatiha – op. prev.) i klanjaču je dopušten izbor da uči “Hamd” umjesto

njih. Jedinstvo djelovanja, kao što je spomenuto u “Hamdu”, koristimo za

zahvalu Bogu Uzvišenom, priznajući u potpunosti nemoć onoga koji

robuje u izricanju pohvala; i značenjem: “On je Prvi i Posljednji i Vidljivi

i Nevidljivi”441 obujmimo srce i duhom ozbiljimo smisao: “I nisi ti bacio,

441 Qur’an, 57: 3.

kad si bacio, nego je Allah bacio”442; umišljenost i samoljublje bacimo

pod noge kako bismo dosegnuli razinu tahmida (zahvale) i srce oslobodili

“tereta” zahvalnosti stvorenjima.

Treći sastavni dio je “tahlil”*. On posjeduje nekoliko razina: jedna je

razina odricanja djelatne božanstvenosti koja bi se mogla i ovako

pojasniti: nijedno stvorenje nije djelatno osim Allaha. Ovo je potvrda

ograničenja “tahmida”, štaviše njen uzročnik. Pošto su razine mogućih

bitaka sjena zbilje božanskog Bitka i pošto niti jedna od njih nije

neovisna, u bilo kojem smislu, niti, pak, opstoji po sebi, ne mogu se

dovoditi u vezu sa stvaralačkim utjecajem jer za utjecaj je nužna

neovisnost stvaranja, a ona je nužno uvjetovana neovisnošću bitka.

Drugim riječima, zbilja bitaka – sjen je očitovanje božanske moći u

prostranstvima stvorenog i značenje Nema Boga osim Allaha je

442 Qur’an, 8: 17.

* Slavljenje Boga riječima: “Nema Boga osim Allaha”, vidi: Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rjenik, El-

Kalem, Sarajevo, 1997., str. 1587.

posvjedočenje božanskog djelovanja i moći u stvaranju, te odricanje

pojavnosti stvorenja i utonuće njihove djelatne razine i utjecaja u Bogu.

Jedna je razina odricanja obožavanja drugog osim Boga. Nema Boga

osim Allaha znači da nema drugog božanstva, predmeta obožavanja,

osim Allaha. U skladu s tim, razina “tahlila” plod je razine “tahmida”

stoga što, ako se pohvala ograniči na sveto božansko biće, robovanje

također nosi svoj dio tereta i time iščezavaju svi oblici robovanja

stvorenja stvorenju koji su, zapravo, svi u pohvalu Njega. Dakle, kao da

duhovni putnikhoće reći da, pošto je svaka pohvala i zahvala samo zarad

Boga, robovanje je, također, samo i jedino Njemu, On je Taj obožavani a

svi ostali idoli su uništeni. “Tahlil” ima i druge razine koje ovdje nećemo

objašnjavati.

Četvrti sastavni dio je “tekbir” . To je tekbir od pripisivanja svojstava;

kao da je putnik na početku pristupa razinama “tahmida” i “tahlila”

izrazio čistotu i lišenost od pripisivanja svojstava a nakon što ih je

proputovao također čistotu i tekbir od potonjeg čime je njegov “tahmid” i

“tahlil” obuhvaćen priznanjem vlastitih nedostataka i manjkavosti.

Moguće je da tekbir bude tekbir od “tahmida” i “tahlila” jer su u sadržane

primjese mnoštva, kao što je već rečeno. Moguće je, također, da “tesbih”

sadrži čistotu i lišenost od tekbira i da tekbir bude tekbir od same

metafizičke lišenosti kada u potpunosti iščezavaju tvrdnje onoga koji

robuje i on se ustaljuje na razini jedinstva djelovanja izlazeći iz stanja

promjenljivosti eda bi dosegnuo razinu stalnosti.

Tokom ovog uzvišenog zikra koji je duša spoznaje, duhovni

putniktreba u srcu postići stanje čednosti, skrušenosti, presjecanja svih

vezanosti i vlastite sićušnosti i sa velikom ustrajnošću treba nutrinu srca

učiniti središtem zikra i zbilju zikra ustaliti na razini nutrine srca kako bi

se srce zaodjenulo odjećom zikra izlazeći iz vlastite odjeće koja je odjeća

udaljenosti. Dakle, srce uistinu postaje “božansko” ozbiljujući u sebi

istinsko značenje i duh ajeta: “Allah je od vjernika kupio živote

njihove.”443

443 Qur’an, 9: 11.

 O srčanim obzorjima molitve

Znaj da je “molitva” (qunut)* jedno od pritvrđenih pohvalnih djela čije

45F

izostavljanje je nedolično, štaviše treba biti veoma oprezan u ovom

pitanju jer je neki ashabi smatraju vadžibom. Ona se uči na specifičan

način, onako kako je to bilo poznato među imamima, neka je na njih mir i

spas Božiji, tj. temelji se na podizanju ruku u visini lica, okretanju

dlanova ka nebu i učenju molitve na temelju predaje ili po vlastitom

nahođenju. Dopušteno je učiti molitvu na bilo kojem jeziku, arapskom ili

nekom drugom. A na arapskom je bolje i sveobuhvatnije.

Šerijatski pravnici smatraju da je najbolja molitva “Feredž” 444. Sadržaj 46F

molitve, prema mišljenju autora, upućuje na njenu sveobuhvatnu i

potpunu vrijednost jer ona u sebi objedinjuje “tehlil”, “tesbih” i “tahmid”

koji čine dušu jedinstva, kao što je već objašnjeno. Ona, također, sadrži

* Prema džaferijskoj pravnoj školi, molitva (qonut) se uči na drugom rek’atu namaza.

444 Nema Boga osim Blagog i Plemenitog Allaha... Wasa’il al-Ši’ah, svezak 4, str. 906.
velika Božija imena, među kojima su: “Allah”, “Blagi” (Al-Halim),

“Plemeniti” (Al-Karim), “Visoki” (Al-‘Aliyy), “Veliki” (Al-‘Azim) i

“Gospodar” (Rabb); ona u sebe uključuje zikr ruku’a i sedžde;

objedinjuje imena Božijeg Bića, Njegovih atributa i djelovanja; sadrži

razine veličanstvenosti Uzvišenog; selam svim poslanicima i naposljetku

salavat na Poslanika, s.a.v.s., i njegovu časnu porodicu. Moglo bi se reći

da ova uzvišena molitva u sažetoj formi obuhvata cjelokupne sadržaje i

obaveze zikra u namazu.

Među uzvišenim molitvama koje imaju veoma veliku vrijednost i koje

u sebi sadrže intimne tajanstvene razgovore (munadžat) roba i Gospodara

kao i nebrojeno mnoštvo savršenih božanskih darivanja, što je u

potpunom skladu sa stanjem koje se postiže u molitvi, koje je stanje

duboke intime i presijecanja svih veza osim sa Bogom, a na šta su

posebice pazili neki veliki sufijski šejhovi, neka im se Allah smiluje,

jeste molitva “O Onaj što ljepotom najočitiji je” . Ona predstavlja riznice

Prijestolja (‘Arš) i poklon Boga Njegovom Poslaniku. Svaki njen stavak

sadrži veoma mnogo odlika i koristi kao što se navodi u Tevhidu šejha

Suduka (, neka mu se Allah smiluje.445

Najbolji primjer odgoja i uljudnosti na razini robovanja jeste da tokom

učenja molitve koja treba izražavati stanje duboke intime i vezanosti

samo i jedino uz Boga tokom cijelog namaza koji i jeste, zapravo, svojom

biti izraz robovanja i zahvalnosti i kojim je Uzvišeni Bog posebno

odlikovao svoga roba otvorivši mu kapije intimnih zazivanja i zamolbi,

duhovni putnik također pazi da iskaže odgoj i na svetoj razini

gospodarenja i da se duhovno usredotoči na svoju molitvu koja

objedinjuje slavljenje i apsolutnu čistotu Boga iskazanu kroz zikr i

spominjanje Njega. Ono što u tim uzvišenim trenucima traži od Boga

treba se odnositi na božanske spoznaje te zamolbe za otvaranjem kapija

intimnih, tajnih razgovora (munadžat), bliskost (ons), duhovne

osamljenosti (halwat) i presijecanja svih veza (inqita‘) osim sa Njim; kao

i ustegnuti se od traženja bilo čega vezanog za materijalne i prohtjeve

445 Al-T whid, poglavlje 29, hadis 14.

e
prizemnog jastva kako ne bi ostao uskraćen za skupinu čistih i Njemu

bliskih.

Dragi prijatelju, molitva je “pranje ruku” od svega osim Njega; vodič

do potpunog prihvatanja na razini gospodarenja, pružanje praznih

dlanova prosjaka ka Onome Ko je jedino bogat. U ovom stanju

presijecanja svih veza sjećati se dunjaluka predstavlja vrhunac

manjkavosti i potpunu propast i gubitak.

Dragi moj, sada kada si se od svoje domovine udaljio i za društvo onih

oslobođenih (duhovno – op.prev.) uskraćen si, zaokupljen ovim mračnim

staništem punim bola i tuge, nemoj se učahuriti poput svilene bube!

Dragi prijatelju, Milostivi Bog tvoju primordijalnu narav osvijetlio je

svjetlošću spoznaje raspirivši u njoj plam božanske ljubavi (‘ašq)

reflektiran preko svjetlosti poslanik i istinskih zaljubljenika, Božijih

prijatelja. Ovaj plam nemoj utrnuti zemljom i pepelom niskog dunjaluka;

nemoj ovu svjetlost zatamnjivati brigom za ovaj svijet što stanište tuđine

je; možda, ako se usredotočiš na svoju istinsku domovinu i presjecanje

svih veza osim sa Njim i od Njega zamoliš, i svoje stanje odvojenosti

bolnog srca otkriješ Mu, i svoju ubogost, siromaštvo, bespomoćnost

iskažeš Mu, pomoć iz svijeta skrivenosti dođe ti i ruka nutrine povede te i

sve nedostatke otkloni ti, jer je pravilo Njegovo da čini dobročinstvo i

iskazuje blagonaklonost.

Veoma je prigodno da u noćnim molitvama zazivaš Boga onako kako

su to činili imami i njihovo čisto potomstvo, neka je mir i spas Božiji na

sve njih, koji su poznavaoci istinske zbilje, posebice da dio “Bože moj,

podari mi potpunu pripadnost Tebi...” 446 učiš skrušeno, čedno i ponizno,

a ne zamrlog srca kakvo je srce autora ovih redova.

Da rezimiramo, razina “molitve” (qonot), po mišljenju autora, jednaka

je razini “sedžde”: prva je iskazivanje pažnje i prihvatanje na temelju

priznavanja sićušnosti i bespomoćnosti u robovanju i spominjanju

veličanstvenosti razine gospodarenja; potonja je prihvatanje na temelju

priznavanja razine veličanstvenosti gospodarenja i spominjanja

bespomoćnosti i sićušnosti razine robovanja. Ovo je objašnjeno sukladno

razini onih prosječnih. A što se poimanja duhovne elite tiče: kao što je

“sedžda” razina iščeznuća roba i ostavljanja drugog osim Njega,

446 Bihar al-Anwar, svezak 91, str. 99.

“molitva” (qonot) je razina potpunog presjecanja svih veza osim sa

Bogom i napuštanje oslanjanja na nešto drugo osim na Njega što čini

dušu pouzdanja (tawakkol). Općenito, pošto je kijam razina djelatnog

jedinstva, a ono se upotpunjuje na drugom rek’atu, molitva je izraz ploda

ovog potonjeg kojom putnik svoju “prosjačku torbu” stavlja pred Boga

presijecajući sve veze sa stvorenjima.

O značaju i adabima učenja nakon namaza

Ovo je jedno od pritvrđenih pohvalnih djela koje se, prema predajama,

više vezuje za sabahski i ikindijski namaz i čije izostavljanje je

pokuđeno. Postoje mnogobrojne predaje o učenju nakon namaza (ta‘qib)

među kojima se spominje učenje tri završna tekbira. Uvaženi šejhovi

paze da kao i kod početnih tekbira na svakom tekbiru podignu ruke u

visini ušiju a dlanove okrenu prema kibli. Veoma je problematično ovo

potvrditi, mada je moguće pronaći neke predaje o podizanju ruku tri puta.
Možda je dovoljno podići ruke, tri puta izgovoriti tekbir a potom proučiti

molitvu: “Nema drugog boga osim jedinog Allaha...”447

Možda je podizanje ruku onako kako to čine šejhovi aluzija na

napuštanje i završetak namaza i svog ibadeta da ne bi – ne daj Bože –

oholost i uznositost našle put do srca.

Moguće je da tri tekbira ukazuju na trostruki aspekt jedinstva koji

udahnjuje dušu cjelokupnom namazu. Dakle, srčano obzorje ovih tekbira

jeste u tome da svako podizanje ruku simbolizira napuštanje jednog

aspekta trostrukog jedinstva; veličanstvenost i čistotu Boga od

pripisivanja karakteristika kao i izražavanje nemoći, ubogosti, vlastitih

manjkavosti i nedostataka pred staništem Uzvišenog. Mi smo u

“Poslanici o tajnama namaza” pojasnili najsuptilnije tajne ovih tekbira i

simboliku podizanja ruku. To su suptilne profinjenosti čija značenja je

Bog Uzvišeni razotkrio ovom siromašku. Njemu pripada svaka hvala i

zahvala.

447 Was’ il al-Š ‘

a i ah, svezak 4, str. 1030.
 Među najuzvišenijim učenjima (ta‘qbt) nakon namaza su “tesbihi”

Siddike Tahire*, neka je mir i spas Božiji na nju, onako kako je ovu
450F

veliku ženu podučio Božiji Poslanik. Ovo su najbolje molitve. U predaji

se navodi da, kada bi bilo nešto bolje od ovoga, Poslanik, s.a.v.s., bi tome

poučio hazreti Fatimu.448 Što se redoslijeda učenja tesbiha tiče, među

451F

ashabima je poznato učenje tekbira 34 puta, tahmida 33 puta i tesbiha 33

puta, ovako kako je navedeno. Ovaj redoslijed je bolji, ali nije strogo

utvrđen nego sam čovjek bira hoće li prvo učiti tahmid ili tesbih i

obratno. Možda, čak, može izabrati i hoće li prvo učiti tekbir ili tesbih.

Ali najbolji i najsveobuhvatniji je, svakako, redoslijed koji smo

spomenuli.

Srčana obzorja ovih tesbiha ista su kao u “četiri tesbiha” koja smo

ranije spomenuli. Ovome treba pridodati da pošto ovaj uzvišeni zikr

dolazi nakon namaza i pošto je njegov tesbih tekbir i čistota od kijama ka

ozbiljenju razine robovanja; kao i čistota i tekbir od vlastite umišljenosti

* Jedno od imena Poslanikove kćerke Fatime, r.a.

448 For ‘ K f , svezak 3, str. 343.

u ai
o dostojanstvenosti i prikladnosti ’ibadeta pred Božijim svetim staništem;

te čistota i tekbir od ma’rifeta što je vrhunac ‘ibadeta, duhovni

putnikdakle, treba u učenju po završetku namaza u izvjesnoj mjeri

promišljati o vlastitim manjkavostima, ibadetu te o nemarnosti i zaboravu

u stanju prisutnosti, što je grijeh u školi božanske ljubavi i zaljubljenosti;

u učenju po završetku namaza kojim se otvaraju druge kapije božanske

milosti, putnik treba nadoknaditi propušteno – koliko god je moguće – i

ovim uzvišenim zikrom obujmiti srce i oživjeti ga ne bi li njegov konačan

ishod bio u znaku sreće i blagodati. U “tahmidu” tesbiha Siddike, neka je

mir i spas Božiji na nju, treba iskazati potvrdu ove (za)hvale Bogu sa

potpunom sviješću da uputa, čvrstina, sposobnost i snaga za obavljanje

‘ibadeta pripadaju i potječu od Njega Uzvišenog. Zbilju ovih stvari treba

usmjeriti ka mjestu “tajne” (sirr) srca kako bi ono pojmilo njihovu

suptilnost i profinjenost i oživjelo kroz božanski zikr te pronašlo vječni

život uz Boga.

Pošto je jutro nagovještaj obuzetosti mnoštvom i ulaska na ovaj svijet,

te zaokupljenost stvorenjima a nemar spram Boga, dobro je da se

inicirani duhovni putnik zarad ulaska u ovo mračno stanište usmjeri na

Boga presijecajući sve veze osim sa Njim. A pošto se ne smatra

dostojnim ovog uzvišenog staništa, da se veže uz istinske Božije

prijatelje, zagovornike ljubaznosti u bliskosti, tj. uz posljednjeg Božijeg

Poslanika i čiste imame stavljajući ih na razinu zagovornika i posrednika.

I pošto svaki dan ima svog štićenika i zaštitnika, tako se subota vezuje za

časnog Božijeg Poslanika, nedjelja za hazreti Aliju, vladara pravovjernih,

ponedjeljak za hazreti Hasana i Huseina, utorak za imame Sedžada,

Bakira i Sadika, srijeda za Kazima, Rezu, Takija i Nakija, četvrtak za

Askerija i petak za Mehdija, neka je na sve njih Božiji mir i spas,449

dolikuje da se putnik u učenju nakon sabahskog namaza kojim ulazi u

ovo opasno uzburkano ovosvjetsko more i zamku opakog šejtana veže uz

zaštitnike dotičnog dana i njihovim zagovorništvom – jer oni su bliski

staništu Uzvišenog – zamoli od Boga zaštitu od šejtanskih spletki i

prizemnog jastva. Naravno, Uzvišeni Bog obavezao je poslanika

Muhammeda, s.a.v.s., da nas upućuje i usmjerava i njegovom blagodati je

ukazao (sa)milost ummetu pokazujući mu put spasa iz zablude i

449 B h r al-Anw r, svezak 24, str. 239.

ia a
neznanja. Poslanikovim, s.a.v.s., zagovorništvom Bog Uzvišeni prelazi

preko naših nedostataka i mahana te prima našu pokornost i ibadete.

Naravno, molitve koje se uče nakon namaza mogu se pronaći u

predajama koje smo spomenuli i svako pravi izbor u skladu sa vlastitim

stanjem kako bi ovaj uzvišeni duhovni put sretno i uspješno priveo svome

kraju.
Završetak i molitva

Smatramo prikladnim ovu našu poslanicu okončati zikrom koji

predstavlja duhovnu zapreku prodiranju licemjerstva i sličnih pojava u

namaz, onako kako je navedeno u knjizi “Komentar četrdeset hadisa”.

Ove listove privodimo kraju priznanjem vlastitih nedostataka i

manjkavosti, moleći oprost za greške od onih što duhovnoj eliti pripadaju

sa nadom da nam svojim plemenitim dušama prouče hajr dovu.

Bože naš, Ti što slabe i nemoćne robove Svoje, kojima su robovanje

Tebi i ‘ibadeti potrebni, odjenu odjećom postojanja i odlikova ih

raznovrsnim duhovnim i tjelesnim blagodatima i podari im svakovrsna

skrivena i vidljiva milodarja – bez toga da naše nepostojanje umanji

Tvoju moć i silinu ili naše postojanje pridoda nešto Tvojoj veličini i

veličanstvenosti. Sada kada se zapjenušalo vrelo Tvoje milosti i zasjalo

Sunce Tvoje najljepše ljepote i kada smo Tvojim dopuštenjem utopili se

u more milosti i kada su nas obasjali zraci svjetlosti Sunca, Ti otkloni

naše nedostatke, greške, grijehe i manjkavosti svjetlošću upute iz nutrine

i uputi nas rukom skrivenosti. I naše srce, do najtanahnijih dubina,

oslobodi vezanosti za ovaj svijet i sjedini ga sa Svojim veličanstvenim

staništem.

Bože naš, pokornost nas sićušnih ništa ne uvećava Tvoje carstvo niti,

pak, naša neposlušnost izaziva bilo kakvu manjkavost u njemu; patnje i

kazne za grješnike ne donose Ti nikakvu korist, niti oprost i milost za

posrnule umanjuju Tvoju moć i silinu. U prirodi je grješnika da traže

Tvoju milost, a manjkavih da teže savršenstvu. Ti nam iskaži Svoju

neizmjernu blagost i dobrotu i ne gledaj u nas onakve kakvi jesmo.

Bože moj, ako ja nisam dostojan Tvoje milosti, pa Ti si Onaj koji

iskazuje mi plemenitost svojom neizmjernom velikodušnošću. Bože moj,

Ti si pokrio mi grijehe na ovom svijetu a meni je potrebnije da ih pokriješ

na Onom. Bože moj, podari nam potpunu pripadnost Tebi i naše srčane

oči obasjaj svjetlošću gledanja u Tvoje lice kako bi one strgale zastore od

svjetlosti i sjedinile se sa veličinom i veličanstvenošću i kako bi naše

duše spojile se sa Tvojim uzvišenim staništem. 450

450 Bihar al-Anwar, svezak 91, str. 99.

 I ovdje odredbom Allaha Uzvišenog završi se naš govor uz hvalu i

zahvalu na Njegovim blagodatima i blagoslov na Muhammeda, s.a.v.s., i

njegovu čistu porodicu. U ponedjeljak, 2.Rebi’ al-ahir 1361. h. god.451

451 30. ferverdin, 1321. h.š.

 Kazalo imena

Azrail

Adem

Abdulmelik Davud

Abdullah Ensari Džibril

Ali ibn Ebi Talib Fatima

Ali ibn Husein Fejz Kašani

Ali ibn Tavus Hidr

Abdullah ibn Udžlan Sakuni Husein ibn Ali

Abdulvahid Ibrahim

Abu Usama Iblis

Abu Zer Israfil

Abu Hamza Somali Imam Hasan Askeri

Abu Bakhtari Imam Husein

Abu Leheb Imam Rida

Abu džafer Tusi Imam Yejnul Abidin

Imam Mehdi Mikail

Kolajni Nuh

Muhammed Baqer Medžlisi Selman

Muhammed Resulullah s.a. Sa’d

Merjem Sejjid ibn Tavus

Musa Šeheb
INDEKS STIHOVA

-Majka svih idola duša je vaša

Drugi su zmije, ona je aždaha.

-Dozivaju te s prijestolja Božijeg

Ne znam šta si izgubio dolje.

-Operi se prvo, onda kreni harabatu

Da ne kaljaš ruševinu staru.

-Noge nam klecaju, a cilj je daleko

Ruke su nam kratke, a hurma visoko

-Drvene su u razuma ljudskog noge

A noge drvene, daleko ne vode.

-Ti što hodaš sokacima voljene

Čuvaj glavu, jer zidovi ozlijede.

-Veseli me svijet jer je od Njeg svijet veseo

Volim cijelu Vasionu jer je od njeg postala.

-Duša je vrlina i glas njegov vrlina

Mustafa kad reče: «o Bilale, obraduj nas».

U osobnost moju niko osim Dusta ne može

Oba svijeta daj dušmanu, meni On dosta je.
Gdje i orlu krila su skrhana
Od mušice čemu onda nadanja.

I u svakoj stvari znak je što kazuje

Na jedinost Njegovu upućuje.

I opet sam melek biti prestao

Ni zamislit' ne možeš šta sam postao.

Mi smo nebitci što se bitkom pokazuju

Ti si Bitak Apsolutni i Bitak svih nas.

Jednu pticu nećeš dvaput uloviti

Drugi put zamku će prepoznati.
Izvori za bilješke (bibliografija)

Al-Ihtidžadž: Abu Mansur Ahmed bin Ali bin Abi Talib Tabresi, (Ta’aliqat-e Seyyed
Muhammed Baqer Al-Khorasan)
Ketabforušije Mustafawi, Qom, 1966.

Asrar al-Hikam: Hadži Mula hadi Sabzevari (Moqadameh wa hawaši – Hadži Mirza Abu al
hasan Šie’rani), Ketabfuruši Eslamijeh

Al-asfar al-erbe’a: Sadr al Din Muhammed Širazi, Bejrut.

Al-Ešarat wa al-tanbihat: Ibn Sina, (Šarh wa tahqiq Muhamed bin Al-Hasan Al-Tusi), Matbu’at
al Heydanijeh, Tehran, 1377 h. g.

Al-aš’asiyat: Ali bin Muhammed bin Muhammed Al’ Aš’as, Mektebet Nejnava al-Hadis, Tehran.

Usul-e Kafi: Abu Džafer Muhammed bin Ja’qub bin Ishaq Kukujni (Prijevod i komentar Seyyed
Dževad Mustafawi), Entešarate ‘ilmiye eslamijeh.

E’yan al-ši’a: Seyyid Mohsen Amin Hosejni ‘Amoli, Matbuat al Ensaf, Bejrut, 1951.

Al-Aghani: Abu al Feredž Esfahani

Enša’ al-dawair: Muhijuddin Arebi, Tab’fi Medinet Lejden Al Mahruseh Matbuat Bisl 1339. h. g

Bihar al-anwar: Muhammed Baqer Medžlisi, Mo’oseseye Al-Vefa’, Bejrut, 1953.

Al-Burhan fi refsir al Qur’an (Tefsir-e Borhan) Seyyid Hašem Bohrani (Tashih: Mosawi
Zarandi.), Entešarate Ismailiyeh.

Tafsir al Safi: Fejz Kašani, Ketabfurušiye Eslamiye, 1356 h. g.

Tafsir al-Ajaši: Muhammed bin Mas’ud ibn ‘Ajjaši Sallemi Smarakand) Mektebe-u ilmije al
islamije.
Tafsir al Kebir: Fahr Razi, Dar al alija turatha al arabi, Bejrut.

Al-Tanbihat al-‘illiyyeh ‘ala vazaif al – salat al – golbijeh; Šehid Sena’i rukopis Muhammed
Hasan Gholpajegani

Al-Tawhid: Abu Džafer Muhammed bin Ali bin Hossein bin Babuje Qomi (Suduq)

Thawab al –e'amal wa 'uqab al-e'amal: Qomi (Suduq), Tehran, 1391.h.q.

Jami'a ahadithi ši'ah, Trehran, 1380.hq.

Jami'u al- asrar; Seyyed Hejdar Amoli (korekcije: Henry Corbin)

Javahir al. Seniyyeh; Šejh Muhammad Hossein Hur Amoli, Entesharate Dehqan, Tehran, 1366.

Izvori za bilješke (bibliografija)

Al-Ihtidžadž: Abu Mansur Ahmed bin Ali bin Abi Talib Tabresi, (Ta’aliqat-e Seyyed
Muhammed Baqer Al-Khorasan)
Ketabforušije Mustafawi, Qom, 1966.

Asrar al-Hikam: Hadži Mula hadi Sabzevari (Moqadameh wa hawaši – Hadži Mirza Abu al
hasan Šie’rani), Ketabfuruši Eslamijeh

Al-asfar al-erbe’a: Sadr al Din Muhammed Širazi, Bejrut.

Al-Ešarat wa al-tanbihat: Ibn Sina, (Šarh wa tahqiq Muhamed bin Al-Hasan Al-Tusi), Matbu’at
al Heydanijeh, Tehran, 1377 h. g.

Al-aš’asiyat: Ali bin Muhammed bin Muhammed Al’ Aš’as, Mektebet Nejnava al-Hadis, Tehran.

Usul-e Kafi: Abu Džafer Muhammed bin Ja’qub bin Ishaq Kukujni (Prijevod i komentar Seyyed
Dževad Mustafawi), Entešarate ‘ilmiye eslamijeh.
E’yan al-ši’a: Seyyid Mohsen Amin Hosejni ‘Amoli, Matbuat al Ensaf, Bejrut, 1951.

Al-Aghani: Abu al Feredž Esfahani

Enša’ al-dawair: Muhijuddin Arebi, Tab’fi Medinet Lejden Al Mahruseh Matbuat Bisl 1339. h. g

Bihar al-anwar: Muhammed Baqer Medžlisi, Mo’oseseye Al-Vefa’, Bejrut, 1953.

Al-Burhan fi refsir al Qur’an (Tefsir-e Borhan) Seyyid Hašem Bohrani (Tashih: Mosawi
Zarandi.), Entešarate Ismailiyeh.

Tafsir al Safi: Fejz Kašani, Ketabfurušiye Eslamiye, 1356 h. g.

Tafsir al-Ajaši: Muhammed bin Mas’ud ibn ‘Ajjaši Sallemi Smarakand) Mektebe-u ilmije al
islamije.

Tafsir al Kebir: Fahr Razi, Dar al alija turath al arabi, Bejrut.

Al-Tanbihat al-‘illiyyeh ‘ala vazaif al – salat al – golbijeh; Šehid Sena’i rukopis Muhammed
Hasan Golpajegani

Al-Tawhid: Abu Džafer Muhammed bin Ali bin Hossein bin Babuje Qomi (Suduq)

Sahifeye sedžadiye: (thqiq va tansiq Ali Ensarjan), manšurate-l-mestešarje el-šeqafije el-

džumhurije el-islamije, Damšak

‘Uevet al vusqa: Šejh Behaludin Amuli, ćape sangi, (be ehtemame hadži šejh Ahmed Širazi),
1321. h. g
‘Alel al-ešra’: Abu Dža’fer Muhammed bin Ali bin Husejn bin Babuje Qomi (suduq),
(moqademeje sejed Sadeq Bahr-al-‘ulum) al-maktabe al-Hejdarje, Nedžef, 1385. h.g 1966 m.

‘Ilm al yeqin: Fejz Kašani, entešarate Bidar, Qom, 1358. h. š. 1400 h. k.

‘Evali el-Le’ali: Muhammed bin Ali bin Ebrahim Ehsa’i ma’ruf be “Ibn Džumhur” (tahqiq
Mudžteba ‘Eraqi), mtb’e Sejjed Al-Šuheda’, Qom, 1405. h. g.

‘Ujun Ahbar Al-Rida: Abu Džafer Muhammed bin Ali bin Husejn bin Babuje Qomi, Qom 1363.
h. g.

Garar al-hikam va durur al-klam : Abdalvahed Amali.

Al-Futuhat al-Mekejje: Ibn Arebi, Entešarate Daru Sadra, Bejrut

Foru’ Kafi: Abu Džafer Muhammed bin Ja’kub bin Ishaq Kulajni, daralkuteb al-Eslamijeh,
Tehran 1350. h. g. 1391. h. k
Felah al-Sa’el: Ali Tavus, Ahmed Farhumant, Tehran 1382. h.g.

Qabasat; Muhammad Baqer Damad

Kashf al asrar; Abu al-Fadl Reshiduddin

Lisan al Arab; Allameh ibn Manzur, Daru Ahja Al-Turath al Arabi, Bejrut

Lughatnameye Dehkhoda, Danesgahe Tehran, 1325.hg.

Majma' al Bejan Šejh Abu Ali Tabresi, Mekteb al 'ilmiyyeh al islamiyyeh, Tehran

Al Mahjatu-l-bejda, Fejz Kashani; Houzeye ilmiyyeh, Qom

Misbah al sheri'a wa Miftah al haqiqah; Abd al Rezaq Gilani, Nashre Suduq, Tehran, 1366.h.g.

Misbah al Mutahajad wa Selah al Muta'abed; Abu Džafer Tabresi,

Ma’ani al-akhbar; Abu Džafer Muhammad ibn Ali ibn Babuje Qomi, Houzeye ilmiyyeye Qom,
1361.h.q.

Mafatih al gheib; Mulla Sadra

Makarem al akhlaq; Ibn Fadl Tabersi, Bejrut, 1972.

Manazil al Saerin, 1315.h.q.

Men la jahduruhu al faqih; Ibn Babuje Qomi (Suduq), Aftab, Tehran, 1376.h.q.

Manit al Murid; Zejnuddin ibn Ali ibn Ahmed Amoli Shami; Moaseseye nashre esalami, Qom,
1405.h.q.

Nur al Theqalejn, Šejh Huvejzi, Qom

Wasa'il al ši'a; Šejh Muhammed ibn Hasan Hurr Amoli